UPRAVNI POSTUPAK

Kolokvij I

Posmatrajući primjenu propisa možemo konstatovati da se njihova primjena vrši kroz postupak.

Postupci su normirani propisima pozitivnog (važećeg) prava koji regulišu:

1. Nadležnost,

2. Oblik i red spoljnjih radnji,

3. Forme akata koje se donose i posljedice tih radnji.

Propisi koji regulišu postupak nazivaju se procesni ili formalno-pravni propisi za razliku od

materijalno-pravnih propisa.

Od upravnog postupka razlikuju se takozvani sudski postupci (građanski i krivični postupci).

Pitanje: Šta čini upravni postupak?

Odgovor: Upravni postupak čine sva ona pravna pravila koja regulišu nadležnost, spoljni red

radnji i akata donjetih od strane organa državne i druge javne uprave pri rješavanju o pravima i

obavezama građana i pravnih lica koja proizilaze iz materijalno-pravnih propisa u pojedinim

oblastima uprave.

Pitanje: U čemu se sastoji rješavanje?

Odgovor: Rješavanje se sastoji u donošenju upravnih akata, to jest, takvih pravnih akata kojima

se konkretni slučajevi rješavaju na autoritativan način određivanjem prava i obaveza građana ili

pravnih lica.

Materijalni propisi određuju prava i dužnosti pravnih subjekata.

Pitanje: Navedite subjekte koji su dužni postupati po Zakonu o upravnom postupku-u?

Odgovor: To su:

1. Organi uprave,

2. Drugi državni organi,

3. Institucije ili organizacije sa javnim ovlaštenjima.

Pitanje: Šta mora da ima upravni akt?

Odgovor: Upravni akt, kao pravni akt, mora da ima pravni efekat, to jest njime se utvrđuje,

stvara, mijenja ili ukida pravo ili obaveza.

1

Materijalni akti su obične materijalne radnje ili tehničke radnje i nisu pravni akti pa nisu ni

upravni akti.

Unutrašnji akti uprave takođe nisu upravni akti jer imaju samo unutrašnji efekat, to je davanje

uputa ili instrukcija od strane organa šire društvenopolitičke jedinice, ali ako se zadire u prava i

obaveze službenih lica u organu uprave onda je to upravni akt jer službeno lice ima pravo

upotrebiti pravno sredstvo.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

Pitanje: Nabrojte načela upravnog postupka?

Odgovor: To su:

1. Načelo zakonitosti,

2. Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa

3. Načelo efikasnosti,

4. Načelo materijalne istine,

5. Načelo slobodnog ocjenjivanja, odnosno, samostalne ocjene dokaza,

6. Načelo saslušanja stranaka,

7. Načelo samostalnosti organa u rješavanju,

8. Pravno žalbe, načelo dvostepenosti,

9. Načelo konačnosti,

10. Načelo pravosnažnosti rješenja,

11. Načelo ekonomičnosti postupka,

12. Pomoć neukoj stranci,

13. Upotreba jezika i pisma,

14. Načelo transparentnosti,

15. Oficijelno i privatno načelo,

16. Inkviziciono i dispozitivno načelo,

17. Načelo usmenosti i pismenosti,

18. Načelo posrednosti i neposrednosti,

19. Načelo javnosti,

20. Načelo koncentracije.

2

Pitanje: Načelo zakonitosti?Odgovor: Načelo zakonitosti je osnovno načelo cijelokupnog pravnog sistema. Načelo zakonitosti je ustavnog karaktera. Načelo zakonitosti je prvo i najvažnije načelo.

Pitanje: Šta znači načelo zakonitosti?Odgovor: Načelo zakonitosti znači da su svi organi i institucije sa javnim ovlaštenjima kada postupaju u upravnim stvarima dužni da rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa državnih organa i na osnovu opštih akata institucija koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja.

Slučajevi diskrecione ocjenePitanje: Šta podrazumjeva diskreciono odlučivanje?Odgovor: Diskreciono odlučivanje daje obavezu organu, odnosno organizaciji da mora postupati u granicama ovlaštenja datog u zakonu ili u drugom propisu zasnovanom na zakonu i u skladu sa ciljem u kome je ovlaštenje dato. Problematično je kod diskrecionog odlučivanja to što ovlaštenje i cilj nisu uvjek jasno dati.

Pitanje: U kojim slučajevima ZUP predviđa mogućnost vođenja upravnog spora (zbog diskrecione ocjene)?Odgovor: ZUP to predviđa u sljedećim slučajevima:

1. Zbog prekoračenja ovlaštenja,2. Zbog zloupotrebe ovlaštenja,3. Zbog rješenja donjetog protivno cilju u kome je dato ovlaštenje.

Kod dikrecionog odlučivanja postoji odstupanje u obrazloženju rješenja jer se nemoraju davati razlozi već se može pozivati na javni interes dat u zakonu ili uredbom kada je to izričito predviđeno.

Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesaPitanje: Šta sadrži načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa?Odgovor: Ono sadrži:

1. Zahtjev organu da se stara o zaštiti javnog interesa,2. Da omoguće lakšu zaštitu i ostvarivanje prava građana i drugih subjekata,3. Pred upravu se postavlja zahtjev da prava jednih subjekata nemogu ići na štetu drugih.

Načelo efikasnostiZahtjeva da se obezbjedi efikasno ostvarivanje prava i interesa subjekata.

Načelo materijalne istinePitanje: Šta traži načelo materijalne/objektivne istine? Odgovor: Načelo materijalne/objektivne istine traži utvrđivanje pravog stanja stvari, to je saznanje pune prave i stvarne istine.

3

Pitanje: Šta je sankcija za nepoštovanje ovog načela?Odgovor: Rješenje koje nepoštuje ovo načelo može biti:

1. Poništeno,2. Izmjenjeno, i3. Ukinuto.

Načelo samostalne i slobodne ocjene dokazaPitanje: Šta traži ovo načelo?Odgovor: Ono traži slobodno uvjerenje organa koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno kao i na osnovu rezultata cijelokupnog postupka (čl. 9 ZUP-a)

Načelo saslušanja stranakaPitanje: Šta traži ovo načelo? Odgovor: Traži da organ prije donošenja rješenja mora dati mogućnost stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja.

Načelo samostalnosti organa u rješavanju (član 10 ZUP-a)Pitanje: Šta znači ovo načelo?Odgovor: Ono znači da:

1. Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja datih zakonom, drugim propisom ili aktom,

2. Da ovlašteno službeno lice nadležno za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise odnosno opšte akte na konkretan slučaj.

Pravo žalbe – načelo dvostepenostiPravo na žalbu je pravo a ne dužnost.

Načelo konačnostiPitanje: Šta podrazumjeva načelo konačnosti?Odgovor: Rješenje protiv koga se neože izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku konačno je u upravnom postupku a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno kojim je stranci određena neka obaveza može se poništiti, ukinuti ili izmjeniti samo u slučajevima predviđenim zakonom.

Načelo pravosnažnosti rješenjaRješenje može biti formalno i materijalno pravosnažno

Pitanje: Šta je to formalna pravosnažnost?Odgovor: Formalna pravosnažnost je da stranka nemože više pobijati konačno rješenje.

Pitanje: Šta znači materijalna pravosnažnost?Odgovor: Znači da ni upravni organ nemože više opozivati ili mjenjati konačno rješenje u nekoj upravnoj stvari.

4

Pitanje: Zašto se uvodi ovo načelo?Odgovor: Ono se uvodi:

1. Zbog načela ekonomičnosti,2. Zbog pravne sigurnosti.

Pitanje: U kojim slučajevima ZUP predviđa da se poništi, ukine ili izmjeni i ono pravosnažno rješenje kojim je neka stranka stekla određeno pravo ili obavezu (takozvana vanredna pravna sredstva)? Odgovor: ZUP to predviđa u slučajevima:

1. Obnova postupka,2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti,3. Poništenje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora,4. Ukidanje ili mjenjanje rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke ,5. Vanredno ukidanje rješenja, i6. Proglašavanje rješenja ništavim.

Načelo ekonomičnosti postupkaPitanje: Šta traži ovo načelo?Odgovor: Traži da postupak bude što jeftiniji i što brži, odnosno, postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravičnog rješenja.

Načelo pomoći neukoj stranciPitanje: Šta traži ovo načelo?Odgovor: Traži da organ koji vodi postupak mora da se stara da neznanje i neukost stranke i drugih lica koja učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja im pripadaju. Načelo javnosti zatjeva da lice koje ne učestvuje u postupku (nezavisno lice) može učestvovati u postupku kod izvođenja procesnih radnji, pratiti njihov tok, i upoznati se sa njihovim sadržajem.

Načelo koncentracijePitanje: Šta traži ovo načelo?Odgovor: Ono traži:

1. Traži iznošenje činjenica u jednom stadiju postupka,2. Da se jednim rješenjem rješava jedan cijeli predmet, i

Da se ulaže jedna žalba na cijelo rješenje.

5

NADLEŽNOSTI

Zakonom se reguliše koji će organ riješavati u kojoj upravnoj stvari.

Pitanje: Šta je to nadležnost?Odgovor: Nadležnost je pravo i dužnost jednog određenog organa uprave ili organizacije sa javnim ovlaštenjima da rješi određenu upravnu stvar. Pravni značaj nadležnosti se sastoji u tome što organ, odnosno organizacija, mora da pazi na svoju nadležnost po službenoj dužnosti.

Vrste nadležnosti

Pitanje: Kako se u našem pravu razdjeljuju upravne stvari?Odgovor: Upravne stvari u našem pravu se razdjeljuju po tri kriterija:

1. Priroda upravne stvari (stvarni momenat) ili stvarna nadležnost,2. Mjesto za koje je upravna stvar vezana ili mjesna nadležnost,3. Funkcionalna nadležnost (kada je jedan organ ili organizacija pozvan za vođenje

upravnog postupka, drugi za donošenje rješenja u prvom stepenu, a treći da rješava po žalbi) – nadležnost po funkcijama.

Tako postoje tri nenadležnosti za rješavanje upravnim stvarima: stvarna nenadležnost, mjesna nenadležnost i funkcionalna nenadležnost.

4. Delegacija (prenošenje nadležnosti), i5. Avokacija (supstitucija ili preuzimanje)

Prostorno ograničenje nadležnosti

Pravilo je da je svaki organ ograničen na vršenje službenog rada u granicama svog područija.

Pitanje: Navedite izuzetke od pravila?Odgovor: Izuzetci od pravila su:

1. U slučajevima kad treba da se izvrši pozivanje, uruči rješenje ili zaključak, ili drugih službenih spisa licima u inostranstvu kao i licima u zemlji koja uživaju diplomatski imunitet,

2. Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostavljaju se pismena preko diplomatsko-konzularnih predstavništava,

3. Kod izvođenja radnji u vojnim ustanovama onda se to izvođenje radnji mora izvrštiti preko zapovjednika vojne ustanove,

4. Kad se vrše radnje u ambasadi, konzulatu ili eksteritorijalnom području, onda samo preko ministarstva vanjskih poslova,

5. Izuzetno zbog „opasnosti od odlaganja“ svaki organ ima pravo na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uručiti pismena van svog područja.

6

Sukob nadležnosti

Pitanje: Kakav može biti sukob nadležnosti?Odgovor: Sukob nadležnosti može biti:

1. Pozitivan sukob nadležnosti, kad dva ili više organa ili organizacija smatraju da su nadležni, i

2. Negativan sukob nadležnosti, kad dva ili više organa ili organizacija odbijaju nadležnost.

Nadležnost za rješavanje sukoba nadležnosti

Pitanje: Navedite primjere nadležnosti za rješavanje sukoba nadležnosti organa Federacije BiH?Odgovor: Oni su:

1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine rješava sukob nadležnosti između federalnih organa uprave.

2. Federalni Vrhovni sud rješava sukob nadležnosti između organa sa teritorija dva ili više kantona, sukob organizacija sa javnim ovlaštenjima sa dva ili više kantona i njihov sukob sa federalnim organima uprave.

3. Načelnik opštine između organa iste opštine, i4. Kantonalni sud rješava sukob nadležnosti kantona i opština te gradova

Sud rješava sukob nadležnsoti u vijeću od pet sudija. Odluka je u formi rješenja. Žalba protiv rješenja Federalnog Vrhovnog suda nije dozvoljena.

Ovlaštenje za vođenje postupka i za rješavanje

Moramo razlikovati vršenje radnji u postupku i rješavanje upravne stvari. Rukovodilac organa se identifikuje sa organom. Kolektivni organ donosi kolektivnu odluku (predsjednik kolegijalnog organa potpisuje odluku). Može se dati ovlaštenje službenom licu radi rješavanja u upravnim stvarima.

Pravna pomoć

Svi organi i organizacije sa javnim ovlaštenjima dužni su jedni drugima da pruže pravnu pomoć.Nijedan organ, odnosno organizacija ne smije preći granicu u izvođenju radnji, saslušanju, dostavljanju, i tako dalje.

Izuzeće

Pitanje: Što nam treba izuzeće? Odgovor: Razlozi za izuzeće potrebni su zbog načela objektivnosti, donosno zahtjeva da se postupak vodi nepristrasno.

7

Pitanje: Kakva može biti pristrasnost?Odgovor: Pristrasnost može biti:

1. Materijalna pristrasnost, i2. Moralna zainteresovanost.

Pitanje: Navedite slučajeve izuzeća?Odgovor: Oni su:

1. Ako je službeno lice u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašćenik, suobveznik, svijedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke,

2. Ako je službeno lice sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u srodstvu po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partner ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno pa i onda kada je brak prestao,

3. Ako je službeno lice sa strankom, zastupnikom, ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvoioca, usvojenika, ili hranioca,

4. Ako je službeno lice u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenju rješenja, i

5. I drugi razlozi koji opravdavaju njegovo izuzeće.

Izuzeće se može tražiti po službenoj dužnosti i po zahtjevu stranke. Službeno lice ili osoba čim sazna za razloge izuzeća dužna je odmah prekinuti sve radnje u postupku.O izuzeću se odlučuje zaključkom. Ne može se izjaviti žalba na zaključak kojim se uvažava izuzeće pa čak ni u rješenje. Ako je odbijeno izuzeće onda se može izjaviti žalba ali na rješenje o glavnoj stvari.

STRANKE I NJIHOVO ZASTUPANJE

Pitanje: Definišite pojam stranke u Zakonu o upravnom postupku?Odgovor: Po Zakonu o upravnom postupku stranka je lice ili osoba po čijem zahtjevu je pokrenut ili protiv koga se vodi postupak ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo učestvovanja u postupku. U pravnom postupku postoje tri grupe stranaka.

Pitanje: Koje grupe stranaka postoje u upravnom postupku?Odgovor: One su:

1. Lice ili lica koja traže izdavanje upravnog akta;2. Lice ili lica protiv kojih se traži izdavanje upravnog akta;3. Lice ili lica koja imaju pravo da učestvuju u postupku radi zaštite prava ili pravnih

interesa.

8

Stranačka sposobnost

Pitanje: Koje sposobnosti može imati jedno lice ili osoba?Odgovor: To su:

1. Stranačka sposobnost;2. Procesna sposobnost;3. Postulaciona sposobnost;

Pitanje: Šta je to stranačka sposobnost?Odgovor: Stranačka sposobnost je sposobnost u jednoj upravnoj stvari zahtjevati pokretanje postupka ili biti onaj protiv koga se vodi postupak ili imati pravo učestvovanja u postpuku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa.Stranačka sposobnost odgovara pravnoj sposobnosti u oblasti materijalnog prava.

Pitanje: Ko ima formalnu stranačku sposobonost?Odgovor: Formalnu stranačku sposobnost imaju:

1. Sindikalne organizacije;2. Preduzeća ili društva kad štite određeno pravo, dužnost ili pravni interes svojih članova;3. Ombudsmeni;4. Javni pravobranilac;5. Javni tužilac kada je zakonom ovlašten da štiti javni interes;

Pitanje: Šta je to procesna sposobnost?Odgovor: Procesna sposobnost je sposobnost stranke da može sama vršiti procesne radnje u postupku. Tu sposobnost u postpuku ima samo ona stranka koja je potpuno poslovno sposobna. Poslovno je sposobno ono lice koje može samostalno pribavljati prava i preduzimati obaveze.

Pitanje: Šta je to postulaciona sposobnost?Odgovor: Postulaciona sposobnost je sposobnost koju imaju procesno sposobne stranke koje su uz to u stanju prema svojim psihičkim i fizičkim osobinama neposredno preduzimati procesne radnje.

Pitanje: Šta je to aktivna i pasivna legitimacija?Odgovor: Aktivna legitimacija lica postoji na licu koje traži pokretanje postupka. Pasivna legitimacija postoji kod lica protiv kojeg se traži pokretanje postupka. Bez stranačke i procesne sposobnosti ne može se učestvovati u jednom upravnom postupku.

Pitanje: Šta je to stvarna legitimacija?Odgovor: To je naročit odnos između jednog lica i predmeta upravnog postupka, to jest konkretne upravne stvari u kojoj se rješava u postpuku.

Službeno lice ili osoba vodi po službenoj dužnosti računa o tome da li jedna stranka može biti stranka u upravnom postupku.

9

Zastupnici stranaka

Potpuno poslovno sposobna stranka može sama preduzimati radnje u postupku jer ima i procesnu sposobnost. Poslovno sposobno fizičko lice koje vrši procesne radnje u postupku u ime stranke i za račun stranke smatra se zastupnikom stranke u postupku.

Pitanje: Koje kategorije zastupnika predviđa ZUP? Odgovor: ZUP predviđa sljedeće kategorije zastupnika:

1. Zakonski ili nužni zastupnici procesno nesposobnih fizičkih lica i pravnih lica;2. Dobrovoljni punomoćnici procesno sposobne stranke;3. Privremeni zastupnik;4. Zajednički predstavnik.

Punomoćje

Punomoćjem se ovlašćuje punomoćnik i daje mu se određen sadržaj i obim punomoćnikovih ovlaštenja. Pitanje: Kakvo može biti punomoćje? Odgovor: Ono može biti:

1. Punomoćje za sve radnje u postupku;2. Punomoćje za postupak;3. Punomoćje za pojedine procesne radnje.

Pitanje: Kako se može dati punomoćje?Odgovor: Može se dati u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik kod organa.

Punomoćnik je dužan podnjeti punomoćje organu koji vodi postupak.

Pitanje: Kako može prestati punomoćje?Odgovor: Može prestati:

1. Opozivom;2. Smrću;3. Izvršenjem punomoćja.

Smrću stranke ne prestaje automatski punomoćje već ono prelazi na nasljednike.

Privremeni zastupnik

Kod ovogo zastupanja ZUP traži za postavljanje privremenog zastupnika da se radi „o hitnim slučajevima.“

10

Opštenje organa i stranke

Pitanje: Šta je to podnesak?Odgovor: Podnesak je svaki zahtjev, obrazac koji se koristi za automatsku obradu podataka, prijedlog, prijava, molba, žalba, prigovor i drugo saopštenje kojima se pojedinac ili pravno lice obraća nekom organu. Podnesak je po pravilu pismenog oblika i to je po Zakonu o upravnom postupku redovan način opštenja. Prijem podneska zahtjeva izdavanje određene potvrde.

Dužnost odazivanja pozivu povlači određene sankcije. Pod uslovima:

1. Da je poziv lično dostavljen;2. Da je u pozivu upozoreno na posljedice nedolaska;3. Da nije izostanak opravdan.

Zapisnik

Pitanje: Šta je zapisnik u smislu ZUP-a?Odgovor: Zapisnik u smislu ZUP-a je pismeni sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnoj radnji u upravnom postupku, kao i o važnim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u upravnom postupku. Obaveza je da se zapisnik sastavi u pismenoj formi i potpiše. Posebno postoji zapisnik o vijećanju i glasanju kolegijalnog organa. Zapisnik ima dokaznu snagu i ako je propisno sastavljen onda je on javna isprava i predstavlja potpun dokaz o toku i sadržaju radnje u postupku i datih izjava.

Dostavljanje

Pismena kao što su poziv, rješenje, zaključak i drugi službeni spisi dostavljaju se adresatu, to jest licu kojem su namjenjeni. Pitanje: Koji su načini dostavljanja?Odgovor: To su:

1. Neposredno dostavljanje;2. Posredno dostavljanje;

Neposredno dostavljanje se vrši u pravilu neposredno onome kome je namjenjeno. Dostavljanje se vrši u vrijeme i u mjestu dostavljanja radnim danom i to danju u stanu, poslovnim prostorijama, radionici, advokatskoj kancelariji itd.

Pitanje: Kad postoji obavezno lično dostavljanje?Odgovor: Obavezno lično dostavljanje postoji:

1. Kada ZUP tako lično dostavljanje predviđa ili drugi propis; 2. Ako teče rok od prijema;3. Kad to odredi organ kao lično dostavljanje.

11

Pitanje: Nabrojte posebne slučajeve dostavljanja?Odgovor: Posebni slučajevi dostavljanja su:

1. Dostavljanje zakonskom zastupniku i punomoćniku;2. Dostavljanje punomoćniku za prijem pismena;3. Dostavljanje državnim organima i pravnim licima;4. Dostavljanje licima u inostranstvu i licima koja uživaju imunitet;5. Dostavljanje vojnim licima i pripadnicima policije;6. Dostavljanje javnim saopštenjem;7. Dostavljanje privremenom zastupniku;8. Dostavljanje pismena u stanu, poslovnom prostoru i na vratima;9. Dostavljanje izvršeno stavljanjem na oglasnu tablu organa.

Rokovi

Pitanje: Odredite pojam roka?Odgovor: Rok predstavlja mjeru za vrijeme i to redovno dulji razmak vremena u kome se mogu izvršiti radnje u postupku.

Upravni postupak predstavlja niz radnji koje sljede jedna za drugom po utvrđenom redu. Zbog toga se određuje vrijeme kada se pojedine radnje u postupku moraju završiti. Rokovi u upravnom postupku važe kako za stranke tako i za upravne organe.

Vrste rokova

Imamo dvije vrste rokova:1. Zakonski rokovi (rokovi određeni zakonom); i2. Službeni rokovi (službeno određeni rokovi) koji se određuju prema okolnostima

pojedinog slučaja. Rokovi imaju svoj početak i završetak. Kod zakonskih rokova početak roka se čini zavisnim od određenog događaja (na primjer, od dana dostavljanja rješenja) itd.Rokovi se mogu produžiti i to ne samo oni rokovi koji su službeno određeni već i zakonski rokovi ako je za njih zakonom predviđena takva mogućnost. Zakonski rok za koji je predviđena mogućunost produženja kao i službeno određeni rok može se produžiti samo ako to zamoli zainteresovano lice iz opravdanog razloga ili tri dana po isteku roka (član 97 ZUP.).

Rokove možemo podjeliti i na :1. Produžive i neprodužive,2. Stroge ili prekluzivne, 3. Instruktivne rokove,

Prekluzivni su oni rokovi čije propuštanje ima za posljedicu isključenje iz procesne radnje koja je vezana za taj rok. Na primjer: rok za žalbu.

12

Instuktivni rokovi služe samo kao opomena ili pouka da se procesna radnja izvrši u određenom roku, na primjer, rok za izdavanje rješenja u pismenom obliku nakon što je prije toga donjeto usmeno rješenje, ili na primjer rok za izdavanje rješenja po zahtjevu stranke (član 216 st. 1 ZUP). Ove procesne radnje kod instruktivnog roka se mogu valjano izvršiti i po isteku roka.

Računanje rokova

Pitanje: Kako se po ZUP-u računa dužina rokova?Odgovor: Dužina rokova se računa na dane, mjesece i godine. Računanje rokova se ne određuje u časove i sedmice, mada Zakon i to može odrediti.

Posljedice propustanja rokova

Ako stranka propusti da izvrši procesnu radnju u određenom roku redovna je posljedica takvog propuštanja isključenje stranke od vršenja propuštene radnje. Najizrazitiji i najčešći slučajevi prekluzije ili isključenja od propuštene procesne radnje su:

1. Kada stranka propusti rok za povraćaj u prijeđašnje stanje;2. Rok za žalbu; i, 3. Rok za obnovu postupka.

Za podnesak se smatra da je predat u roku ako je stigao organu kome je trebalo da se preda prije nego što je rok istekao (član 100 ZUP-a), to znači da podnesak mora stići najkasnije za radnog vremena posljednjeg dana roka pa da se smatra da je podnesen u roku.Postavlja se pitanje kako će stranke održati rokove ako su daleko od organa kome treba predati podnesak.

1. Stranka može da uputi podnesak organu poštom, preporučeno, i2. Stranka može podnesak poslati organu i telegrafskim putem, preporučeno,

Kad se podnesak preda pošti preporučeno, odnosno dan kad je telegram predan pošti računa se kao dan predaje organu kome je upućen.

(naziv organa-službe) POTVRDA O PRIJEMU PODNESKA

Potvrđuje se da je_______________________ dana _________ podnio/la ovom organu (ime i prezime) (datum)- službeni podnesak______________________________________________________________________________________________________________________________________ (naziv i sadržaj podneska)

Zakonski rok za donošenje rješenja po zahtjevu stranke iznosi___ dana za skraćeni postupak, a ___ dana za poseban ispitni postupak (član __ Zakona o upravnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98).

13

Ako ovaj podnesak ne bude riješen u gore navedenom roku, stranka ima pravo po isteku tog roka podnijeti žalbu neposredno drugostepenom organu, kao da je njen podnesak odbijen.Za ovu potvrdu u smislu člana 65, stav 2, Zakona o upravnom postupku ne plaća se taksa.

Izdao________________ _________________________ (mjesto i datum) (potpis službene osobe)

Povrat u pređašnje stanjePojam i razlozi povrata u pređašnje stanje

Povrat u pređašnje stanje (restitutio in integrum) je vanredno pravno sredstvo kojim se otklanjaju nepovoljne posljedice nastale za stranku usljed propuštanja radnje u postupku bez njene krivice. Na primjer, ako stranka nije u zakonskom roku uložila žalbu protiv prvostepenog rešenja. Opće pretpostavke za povrat u pređašnje stanje su:

1. Opravdano propuštanje;2. Nemogućnost da stranka drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila da

izvrši u roku;3. Da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje stavljen u propisanom roku.

Stranci će se dozvoliti povrat u pređašnje stanje ako je stranka iz neznanja ili očiglednom omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. Drugi slučaj u kome će se isto tako dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje kada je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije tri dana nakon isteka roka ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo. Zakon o upravnom postupku ne propisuje kriterij za ocjenu opravdanih razloga za povrat u pređašnje stanje, već je to prepušteno ocjeni organa u svakom konkretnom slučaju. U svakom slučaju stranka je u prijedlogu obavezna predočiti okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti učiniti bar vjerovatnim. Kod povrata u pređašnje stanje propuštanje se ne mora dokazivati ali se mora bar učiniti vjerovatnim. Proizvoljan prijedlog za povrat u pređašnje stanje organ neće prihvatiti.Takođe, ako je organ odbio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, za iste okolnosti se ne može ponovo tražiti. Rok za podnošenje prijedloga je osam dana od dana kada je prestao razlog koji je prourokovao propuštanje. Ako je stranka kasnije saznala za propuštanje rok se računa od dana kad je stranka to saznala (subjektivni rok). Objektivni rok za traženje povrata u pređašnje stanje je tri mjeseca od dana propuštanja. Ne može se tražiti povrat zbog propuštanja roka za traženje povrata, to jest nije dozvoljen povrat povrata (restitutio restitutionis non datum).

14

Postupak traženja povrata u pređašnje stanje

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Ako stranka povrat traži zbog toga što je propustila da podnese neki podnesak onda se taj podnesak prilaže prijedlogu. Stranka u prijedlogu obavezno predočava ili navodi okolnosti koje mora učiniti bar vjerovatnim. Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate organu nadležni organ može u dvostranačkim stvarima odlučiti o prijedlogu i bez izjašnjenja protivne stranke.Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je o prijedlogu dozvoljen povrat koji je neblabovremeno podnešen ili je nedopušten. Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donjeo drugostepeni organ.

Dejstvo dozvole povrata u pređašnje stanje

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak do konačnosti zaključka kojim se riješava povrat u pređašnje stanje. ZUP ne određuje u kojim slučajevima će se postupak privremeno prekinuti, ali će se to svakako desiti kad je dovoljno vjerovatno da je prijedlog za povrat osnovan ili ako se prekidanjem postupka čini manja šteta suprotnoj stranci u postupku nego što bi se nastavkom postupka učinila šteta predlagaču povrata. Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja a poništavaju se sva riješenja i zaključci koje je organ donjeo u vezi sa propuštanjem. Ukidaju se i pravosnažna rješenja koja čak mogu biti i izvršna ali se u zaključki o dozvoli povrata u pređašnje stanje mora navesti koje sve radnje zaključci i rješenja se ukidaju.

Održavanje reda

Mjere opomene i udaljenja

Službena osoba koja rukovodi radnjom u postupku dužna je da se stara o održavanju reda pri radu. Pod održavanjem reda podrazumjeva se prvenstveno omogućavanje nesmetanog rada i održavanje ozbiljnosti u radu. Službena osoba je ovlaštena da opomene osobu ili osobe koje ometaju rad organa. Mogu te osobe i udaljiti i novčano kazniti. Osim toga, Zakon izričito propisuje da osoba koja prisustvuje nekoj radnji u postupku ne smije nositi oružje ili neko opasno oruđe. Izuzetak su radnici policije ako su službeno prisutni u cilju održavanja reda. Voditelj postupka ovlašten je udaljiti osobu koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka, ili neće da odloži oružije ili oruđe. Ukoliko se radi o osobi koja učestvuje u postupku njeno udaljenje može usljediti tek nakon što je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere.

15

U slučaju da je udaljena stranka koja nema punomoćnika ili je njen punomoćnik odsutan voditelj postupka će pozvati osobu koja se udaljava da postavi punomoćnika a ako ona to ne učini voditelj postupka može odgoditi radnju na njen trošak ili joj sam postaviti punomoćnika. Postavljeni punomoćnik može je zastupati samo u onoj radnji postupka sa koje je stranka udaljena. O udaljenju se donosi zaključak. Protiv zaključka kojim se udaljava stranka u postupku koja nema punomoćnika, ili čiji je punomoćnik odsutan može se izjaviti posebna žalba.

Kažnjavanje zbog narušavanja reda

Za teže narušavanje reda ili krupnije nepristojnosti pojedinac može biti pored udaljenja kažnjen i novčanom kaznom do 50 KM. Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost niti se od nje izuzimaju radnici MUP-a ili vojna lica. Kaznu izriče službena osoba koja rukovodi ranjom u postupku. Novčanom kaznom u istom iznosu može se kazniti i osoba koja sadržajem svog podneska grubo povrijedi uobičajno ponašanje prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Pod neuobičajnim ponašanjem podrazumjevaju se uvrijedljivi izrazi kao i potcjenivanje organa odnosno službenog lica koje vodi postupak. Kazna se može izreći samo prema potpisniku podneska kojim vrijeđa organ ili voditelja postupka. Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba koja ne odlaže izvršenje kazne.

Troškovi upravnog postupka

Troškovi u upravnom postupku su opšti i posebni troškovi. Opšti troškovi su troškovi koji postoje zbog samog funkcionisanja odnosno rada organa uprave. Opšti troškovi se finansiraju iz budžeta i u manjem dijelu putem određenih taksi koje stranke plaćaju za određene usluge. Posebni troškovi su izdatci koji nastaju provođenjem upravnog postupka u vezi određene upravne stvari. U ove troškove spadaju:

1. Takse na podneske, priloge, riješenja i tako dalje,2. Izdatci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj i tako dalje,3. Troškovi oglasa u službenim novinama, 4. Troškovi pravnog zastupanja,5. Putni troškovi službenih lica ili osoba, i6. Troškovi koje su imali stranke ili punomoćnici zbog ličnog dolaska pred organ.

Snošenje troškova postupka

ZUP predstavlja tri kriterija u pogledu odlučivanja o obavezi snošenja troškova u upravnom postupku. 1. Kriterij uspjeha u postupku,2. Kriterij krivice,3. Kriterij koristi od vođenja postupka,

Po kriteriju uspjeha, u postupku za troškove odgovara stranka na čiju je štetu postupak okončan. Ako je u postupku učestvovalo dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima (kontradiktorne upravne stvari) kriva stranka je dužna naknaditi samo takozvane opravdane troškove. O opravdanosti i visini troškova odlučuje organ koji vodi postupak. Opravdani troškovi nadoknadit će se u cijelosti ako je stranka u cijelosti uspjela u upravnom postupku.

16

Međutim, ako je suprotna stranka samo djelomično uspjela u postupku troškovi se nadoknađuju srazmjerno uspjehu u postupku. Troškovi za pravno zastupanje suprotne stranke nadoknađuju se samo ako je zastupanje bilo nužno i opravdano. Takva situacija bi bila ako bi imali slučaj takozvane složene stvari i pri tome stranka s obzirom na svoje lične sposobnosti teško bi se mogla snalaziti u postupku bez punomoćnika. Dužnost naknade troškova ne postoji za troškove izazvane obiješću suprotne stranke.Po kriteriju uspjeha riješava se pitanje naknade troškova postupka kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti na inicijativu nekog lica, a postupak je okončan nepovoljno po inicijatora. Međutim ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili u općem interesu a postupak nisu izazvale stranke svojim ponašanjem ili neko drugo lice ili osoba u postupku troškove snosi sam organ. Po kriteriju krivice za nastanak troškova svaki učesnik u postupku dužan je snositi sve troškove koje u postupku uzrokuje svojom krivicom ili obješću. Po kriteriju koristi od vođenja postupka sve troškove u jednostranačkim stvarima snosi stranka na čiji se zahtjev i u čijem interesu se postupak vodi. Ako se postupak završi poravnanjem svaka stranka snosi svoje troškove postupka ukoliko se stranke drugačije ne sporazume. Svjedoci, vještaci, tumači i službena lica kao učesnici u postupku imaju pravo na naknadu sljedećih troškova.

1. Troškove putovanja, 2. Izdatke izazvane boravkom u mjestu,3. Izgubljene zarade, ukoliko bi im zarada za izbuljeno vrijeme bila uskraćena,

Osiguranje naplate troškova

Ako se pokreće postupak po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predvidjeti da će nastati posebni izdatci u gotovom novcu, može se od stranke tražiti da ona unaprijed položi iznos koji je potreban za pokriće troškova. O tome organ donosi zaključak u pismenom obliku. Ako stranka ne položi naloženi iznos u blagajni organ može odustati od izvođenja dokaza koje je trebalo izvesti ili može obustaviti sam postupak. Međutim, ako javni interes zahtjeva nastavak postupka, postupak će biti nastavljen bez obzira da li je stranka položila iznos ili nije.

Postavljanje zahtjeva za naknadu troškova i za nagradu

Zahtjev za naknadu troškova stranka mora staviti prije donošenja riješenja kojim se rješava upravna stvar, tako da organ koji vodi postupak može o tom zahtjevu odlučiti u rješenju. Svjedoci, vještaci i tumači su dužni zahtjev za nagradu postaviti pri svom učešću u postupku (saslušanja, tumačenja, prevođenja, vještačenja), u protivnom gube to pravo.Voditelj postupka je dužan na ovo pravo i posljedicu upozoriti u toku postupka.

Oslobađanje od plaćanja troškova

Po prijedlogu stranke koja troškove ne može izmiriti bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice organ koji vodi postupak može tu osobu osloboditi snošenja troškova. Uslov je da stranka priloži uvjerenje o imovnom stanju koju izdaje nadležni organ. O oslobađanju od plaćanja troškova organ koji vodi postupak nikada ne rješava po službenoj dužnosti. Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo ako pod uslovima reciprociteta i naši državljani mogu biti oslobođeni troškova.

17

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobođenje snošenja troškova, kao i protiv zaključka kojim se dato oslobođenje ukida ili mjenja, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

Dokazivanje

Dokazivanje ili izvođenje dokaza je procesna radnja koja ima za cilj da se službeno lice ubjedi u istinitost činjenica. Kao dokazno sredstvo smatra se sve što je podneseno radi utvrđivanja stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju kao što su: isprave, svjedoci, izjave stranaka, vještaci, uviđaji i slično. Dokazna sredstva možemo podjeliti na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci i vještaci, a stvarna sredstva su obavještajni predmeti i predmeti uviđaja. Dokazni osnov (dokazni razlog) je ono što je napisano u ispravi, nalaz, mišljenje, iskaz, uviđaj i slično, odnosno to su podatci odnosno činjenice, iz dokaznih sredstava koje objašnjavaju predmet dokazivanja i stvaraju uvjerenje o njegovoj istinitosti. Umjesto termina „dokazni osnov“ ili „dokazni razlog“ često je u upotrebi termin „dokaz“. Rezultat dokazivanja je uvjerenje o istinitosti predmeta dokazivanja koje službeno lice ili osoba stiče ocjenom dokaza. Pri rješavanju glavne stvari u upravnom postupku nadležni organ donosi rješenje samo na osnovu činjenica utvrđenih u postupku. Organ u postupku neće i ne mora tražiti potpun dokaz već je dovoljna samo vjerovatnost da su tačne činjenice za koje procesne norme vežu dopuštenost tih radnji. Bitni elementi svakog dokazivanja su:

1. Osobe ili lica koja treba da pruže dokaz,2. Činjenice koje treba dokazivati,3. Dokazna sredstva, to jest lica i stvari iz kojih se crpe saznanja i stiču uvjerenja ili neistinosti neke

sporne pravno relevantne činjenice,4. Dokazni razlozi (izjave svjedoka, vještaka, stranaka, sadržaj isprava, izvjesno svojstvo

obavještajne stvari, predmet uviđaja i tako dalje.),5. Dokazna snaga je sposobnost dokaza da stvore uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti neke sporne

i pravno relevantne činjenice.

Faze dokazivanja u upravnom postupku su:1. Faza predlaganja ili ponude dokaza, 2. Prihvatanje ili dopuštanje ili neprihvatanje ili odbacivanje ponuđenih dokaza,3. Izvođenje ponuđenih dokaza ili dokaza određenih po službenoj dužnosti, i4. Ocjena dokaza.

Predmet dokazivanja

Dokazi se po pravilu izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom stanju sporno ili šta treba dokazivati. Predmet dokazivanja su samo one sporne činjenice koje su neposredno važne za rješavanje nekog upravnog predmeta, to jest pravno relevantne sporne činjenice. Indicije su činjenice koje su u kauzalnoj ili uzročnoj vezi sa materijalno-pravnom činjenicom koju treba dokazati (kao uzrok ili posljedicu). Indicije ne daju potpun dokaz već samo izvjestan stepen vjerovatnoće, istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice.

18

Činjenice koje se ne dokazuju, odnosno koje se ne trebaju dokazivati

Činjenice koje ne treba dokazivati su opće poznate ili takozvane notorne činjenice, čije postojanje zakon pretpostavlja (zakonske pretpostavke o istinitosti činjenica), na primjer, dijete nepoznatih roditelja nađeno na teritoriji Bosne i Hercegovine smatra se državljanom Bosne i Hercegovine. Protiv istinitosti zakonskih pretpostavki redovno je dozvoljen dokaz, odnosno postoji mogućnost obaranja takvih pretpostavki.

Dokaz ispravama

Isprave su predmeti koji sadržavaju pismom zabilježene činjenice ili događaje. Isprave se djele na:

1. Javne i privatne,2. Dispozitivne (konstitutivne) i dokumentarne,3. Orginarne (Originalne) (izvorne) i prepise (kopije),

Isprave izdate od inostranih organa se izjednačavaju sa domaćim javnim ispravama pod sljedećim uslovima:

1. Uzajamnosti, to jest druga država našim ispravama daje istu dokaznu snagu,2. Da se navodi mjesto gdje su izdate i da važe kao javne isprave, i3. Da su propisno ovjerene.

Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev. Dokazna snaga javne isprave je potpun dokaz. Može se protiv dokazivati ispravnost javne isprave. Mogu postojati vanjski nedostatci javne isprave. Javna isprava se podnosi organu nadležnom za vođenje postupka ili je organ pribavlja po službenoj dužnosti.

19