UPRAVNO PRAVOOdređivanje pojma uprave

Pitanje: Pojam uprave u teoriji i zakonodavstvu?

Pojam „uprave“ predstavlja jedno od najspornijih pitanja upravnog prava. Pojam uprave možemo promatrati u jezičnom, teorijskom i zakonskom smislu.

U našoj literaturi i zakonodavstvu dugo su se upotrebljavali pojmovi “uprava” i administracija”. U novije vrijeme koristi se pojam „uprava“, dok pojam „administracija“ u pravnoj terminologiji dobiva jedan uži smisao, te se upotrebljava više u smislu stručnog aparata što obavlja određene tehničke operacije. Pojam „administracija“ – latinskog je podrijetla (administratio). Kao imenica ima značenje – upravljanja, vođenja, pomaganja, pomoći. Kao glagol (administrare) upotrebljava se u značenju: upravljati, izvršavati, odlučivati, vršiti

službu.

U teoriji upravnog prava izdvajaju se 2 glavna gledišta:1.) organizacijsko ili formalno gledište Određuje pojam uprave sa stajališta organa koja obavljaju upravne funkcije, kao i sa stajališta forme u kojoj se te funkcije obavljaju. Polazna točka su prvenstveno sami organi uprave. Organizacijski pojam uprave moguć je u sustavima koji počivaju na načelu diobe vlasti (zakonodavna, upravna i sudbena).2.) funkcionalno ili materijalno gledište Za ovo gledište primaran je unutarnji sadržaj upravne djelatnosti (funkcija). Brojnost teoretičara koji su se bavili ovim pitanjem donosi i različita stajališta pri određivanju pojma uprave. Uglavnom se ističu 2 osnovna pravca:a.) pozitivno stajalište – pojam uprave izražen je pravnim aktima koje ona donosi, tj. akcijama

koje poduzima (francuska teorija) tj. ciljem koji uprava želi postići (njemačka teorija)b.) negativno stajalište – uprava je ona djelatnost koja ostaje izvan zakonodavstva i sudstva.

Teorija razlikuje i tzv.: 1.) autoritativnu upravu – o njoj je riječ kada tijela uprave prema drugim subjektima istupaju s

javnim ovlaštenjima i autoritetom vlasti 2.) neautoritativnu upravu – tijela uprave javljaju se bez autoriteta vlasti

Posredna i neposredna uprava1.) posredna uprava – postoji kada neposrednu djelatnost uprave obavljaju čimbenici izvan

upravnog aparata (npr. građani), dok uprava samo nadzire i regulira tu djelatnost2.) neposredna uprava – postoji onda kada uprava sama neposredno djeluje

Javna uprava

Javna uprava - definira se kao izvršavanje javne politike koju utvrđuju predstavnička tijela, tj. kao skup javnih službi koje osiguravaju izvršavanje zadataka značajnih za državu, a u cilju ostvarivanja javne koristi.

Kada se govori o „državnoj upravi“ (upravi u užem smislu) - uprava se može definirati kao skup državnih tijela koja su pozitivnim normama određena kao upravna, čija se djelatnost posebno ispoljava u neposrednoj provedbi zakona, rješavanju u upravnim stvarima, provedbi upravnog nadzora, obavljanju materijalnih radnji, obavljanju drugih upravnih. i stručnih poslova koji su joj stavljeni u nadležnost.

Pojam uprave u zakonodavstvu Zakon o organizaciji uprave u FBiH (2005.)

Ovaj zakon određuje pojam uprave: pozitivno – pravni pojam uprave u organizacijskom (formalnom) smislu.

Na razini Federacije imamo:1.) Federalna tijela uprave: federalna ministarstva i federalne uprave2.) Federalne upravne organizacije

Federalna ministarstva se osnivaju za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti Federacije iz jedne ili više srodnih oblasti, u kojima federalna tijela uprave osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje.

Federalnim ministarstvom rukovodi federalni ministar kojeg imenuje Predsjednik FBiH uz suglasnost oba podpredsjednika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije.

Federalne uprave se osnivaju za vršenje određenih upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izražavanja zahtjevaju samostalnost u radu. Mogu biti: samostalne federalne uprave i federalne uprave u sastavu ministarstava.

Federalnom upravom rukovodi Ravnatelj kojeg imenuje Vlada Federacije.

Federalne upravne organizacije se osnivaju za vršenje stručnih poslova koji pretežno zahtjevajuprimjenu stručnih i znanstvenih metoda rada i s njima povezanih upravnih prava.

Vrste federalnih upravnih organizacija: Federalni zavod Federalne direkcije Federalne agencije

Uprava na razini županije: Županijska tijela uprave Županijske upravne organizacije

Županijska tijela uprave su: Županijska ministarstva Županijske uprave

2

Vrste županijskih upravnih organizacija su: Županijski zavodi Županiske direkcije Županijske agencije

Uprava na razini općine / grada: Organizira se u vidu općinskih službi za upravu, odnosno gradsku službu za upravu.

Općinskom službom za upravu rukovodi općinski načelnik a gradskom službom gradonačelnik.

POZITIVNO – PRAVNI POJAM UPRAVE U FUNKCIONALNOM (sadržajnom smislu)

Tu spadaju sljedeći poslovi:1. Izvršavanje zakona i dr. propisa2. Vršenje upravnog nadzora3. Donošenje podzakonskih propisa za provedbu zakona i dr. propisa4. Pripremanje propisa i davanje preporuka iz oblasti zakonodavstva5. Davanje odgovora na pitanja tijela zakonodavne, izvršne vlasti pravnih fizičkih poslova koja

se odnose na njihovu nadležnost6. Praćenje stanja u oblastima za koje su osnovani i odgovaranje za stanje u tim oblastima7. Obavljanje drugih i stručnih upravnih poslova.

Javna služba

3

Pitanje: Definicija javne službe?

Javna službaPojam javna služba nastao je krajem 19. st. u praksi francuskog Državnog savjeta, koji javnu službu označava kao “aktivnost uprave prema načelima javnog prava”. Prema Duguitu, koji je formirao posebnu tzv. školu javne službe, “čitava država je skup javnih službi”.Kao osnovni element u sadržaju javne službe uzima se zadovoljenje općeg interesa.

2 pojma javne službe: 1.) formalni pojam javne služ. polazi od nositelja javne službe; bitno je da javnu službu obavlja

neka javnopravna osoba.2.) materijalni pojam jav. službe težište stavlja na prirodu službe, tj. sadržaj nj. djelatnosti.

Bitno je da određena služba ima posebnu važnost za ostvarenje određenih interesa društvene zajednice, pa da joj se prizna karakter javne službe.

Pojam javne ustanove najčešće se veže uz materijalni pojam javne službe.

Pitanje: Tko daje nekoj službi karakter javne i zbog čega?

Određenoj djelatnosti karakter javne službe priznaje društvena zajednica i to prvenstveno zbog shvaćanja izuzetne važnosti što ta služba i njezino normalno obavljanje imaju za opći interes. Tu je najčešće odlučujući element opće koristi.

Pitanje: Osnovna načela javne službe?Načela javne službe:

a) Načelo kontinuiteta - služba mora funkcionirati neprekidnob) Načelo prilagodljivosti - služba se mora prilagođavati promjenljivim potrebama javnog

pravac) Načelo primata - javne službe u odnosu na privatnu, iz čega proizlazi njihov diferencijalni

pravni režimd) Načelo nemerkantilnosti - financijski moment ne smije biti odlučan tj. javna služba se ne

smije osnivati radi stjecanja koristi.

Karakter javne službe podjeljuje se općim aktom (pravnom normom).

Postojanje javne službe uvjetuju 2 elementa:1. djelatnost - koja mora biti prijeko potrebna za zadovoljenje općih društvenih potreba 2. pravna norma - koja takvu djelatnost izdvaja kao posebnu javnu službu dajući joj

poseban društveni tretman

Ustanove

4

Pitanje: Definicija ustanove?

Ustanova kao institucija ima 2 izraza:1. organizacijski izraz ustanove izražen je organizacijskim oblikom stvorenim radi ostvarivanja

sadržaja funkcije zbog koje se ustanova osniva npr. škole, fakulteti, bolnice i dr.2. sadržajni (funkcionalni) ustanove izražen je ukupnošću djelatnosti koje ustanova preko

ustrojenog organizac. oblika ostvaruje npr. djelatnosti odgoja, znanosti, zdravstva i dr.

Razlikujemo:1. samostalne i nesamostaln e ustanove (ovisno o tome ima li javna ustan. značenje pravne osobe);2. obvezne i fakultativne službe (ovisno o obveznosti nj. korištenja);3. naplatnu i besplatnu službu.

Pitanje: Osnovna načela?

Načela za obavljanje djelatnosti ustanova1. načelo samostalnosti – ustanove svoju djelatnost u načelu obavljaju samostalno, a ograničavanje

njezine samostalnosti moguće je isključivo na temelju zakona;2. načelo zakonitosti – nadovezuje se na načelo samostalnosti jer su ustanove samostalne u svom

radu, ali se ona mora obavljati pod uvjetima i na način određen zakonom, te na zakonu utemeljenom propisu.

3. načelo kontinuiteta – kako djelatnost ustanova ima izrazito društveno značenje, ta se djelatnost mora obavljati trajno.

4. načelo dužnosti pružanja usluga iz kruga djelatnosti za koje se ustanova osniva –ustanova se osniva za pružanje određenih usluga pa kad se ispune uvjeti za takvo pružanje, ona je dužna pružiti uslugu (npr. zdravstvenu zaštitu - osiguraniku);

5. načelo jednakosti uživatelja službe – ustanova mora pružiti svakom uživatelju, pod jednakim uvjetima, jednake usluge;

6. načelo javnosti – rad ustanova je javan, a postoji i obveza ustanova da pravodobno i istinito izvještavaju javnost o obavljanju svoje djelatnosti;

7. načelo nemerkantilnosti – ustanova se ne osniva radi stjecanja dobiti; na ustanovu koja stječe dobit primjenjuju se propisi koji važe za trgovačka društva.

Pitanje: Posebni pravni status javnih ustanova ?

Posebni pravni režim javnih ustanova ogleda se u sljedećem:

5

1. Javna ustanova se osniva za obavljanje djelatnosti ili dijela tih djelatnosti ako je zakonom određeno da se ona obavlja kao javna služba.

2. Osnivači javne ustanove su, u pravilu, uvijek javnopravna tijela.Javnu ustanovu mogu osnovati: država, općina, grad, županija. Fizičke i pravne osobe mogu osnovati javnu ustanovu samo ako je to zakonom izričito dopušteno.

3. Javna ustanova može dobiti javne ovlasti. Riječ je o obliku delegacije nadležnosti s državnih tijela na pravne osobe izvan sustava državnih tijela (u ovom slučaju javne ustanove).

Pitanje: Javne ovlasti ili javna ovlaštenja?

Javne ovlasti / ovlaštenja javne ustanove:1. Javna ustanova mora, prije svega, obavljati javne ovlasti samo pod uvjetima, na način i u

postupku određenom zakonom;2. Kod rješavanja u pojedinačnim upravnim stvarima, javna ustanova mora primjenjivati Zakon o

općem upravnom postupku;3. Rad pravnih osoba koje imaju javne ovlasti je javan, te se javnost može isključiti samo u

slučajevima određenim zakonom; 4. Glede upravnog nadzora primjenjuju se propisi kojima se uređuje sustav državne uprave.

Upravni ugovori Ugovori uprave – ovaj pojam općenito pokriva sve vrste ugovora koje uprava sklapa u ime

države (širi pojam);

6

Upravni ugovori – ovaj pojam pokriva samo one ugovore koji imaju određene karakteristike tj. radi se o vrsti ugovora uprave (uži pojam).

Pitanje: Definicija Upravnog ugovora?

Upravni ugovor – je dvostrani pravni akt što ga država, odnosno drugo javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama (fizičkim ili pravnim), a u svrhu ostvarivanja određenog cilja od šireg društvenog interesa pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima.

Pitanje: 3 bitne karakteristike Upr. ugovora?

3 bitne karakteristike upravnog ugovora:1. subjekti ugovora - u pravilu je jedna od strana uvijek javni subjekt, država ili dr. javnopravno

tijelo što ima javne ovlasti.2. svrha i cilj ugovora - cilj upravnog ugovora može biti različit ali je u načelu uvijek usmjeren

prema širem općem interesu, kojeg država kao skrbnik tog interesa želi ostvariti.3. Posebni uvjeti što vrijede kod sklapanja i realizacije ugovora - tako npr. kod sklapanja upravnih

ugovora načelno vrijedi posebni prijašnji postupka. To je najčešće otvaranje javnog natječaja ili isticanje poziva za stavljanje ponude.

Ovlaštenje za zaključivanje upravnog ugovora može biti dano različitim subjektima.

Upravnopravni odnos – UPO

7

UPO u u ž em smislu – karakteriziraju subjekti tog odnosa, pa se navodi da je to odnos u koji stupaju tijela drž. uprave.UPO u š irem smislu – karakteriziraju norme kojima se taj odnos regulira, pa se kao takav uzima svaki onaj odnos koji je reguliran normama UP-a.Prava koja proistječu iz UPO su strogo osobna prava.

Pitanje: Definicija upravnopravnog odnosa?Upravnopravni odnos – je poseban oblik pravnog odnosa u koji ulaze tijela državne uprave u obavljanju upravne djelatnosti te druge pravne osobe kad na osnovi javnih ovlasti obavljaju upravne poslove i kad na temelju normi upravnog prava odlučuju o pravima i obvezama određenih subjekata (fizičkih i pravnih osoba).

U pogledu subjekata odnosa UPO pokazuje osobitost u tome što je: 1.) na jednoj strani uvijek ili organ uprave ili druga pravna osoba koja ima mogućnost obavljati

javne ovlasti, 2.) na drugoj strani UPO može biti:

a) drugi državni organi odnosno druge pravne osobeb) osobe zaposlene u tim strukturamac) građani i njihove asocijacije.

Posebna značajka upravno pravnog odnosa je položaj subjekata u odnosu.Upravnopravni odnos karakterizira subordinacija subjekata u odnosu jer državno tijelo, tj. pravna osoba s javnim ovlastima mogu, istupajući s jačom voljom, obvezati drugi subjekt i mimo njihove volje.

Pitanje: Nastanak / prestanak upravnopravnog odnosa?Osnova nastanka upravnopravnog odnosa u pravilu je upravni akt. Put donošenja može biti dvojak:

1.) nakon postupka pokrenutog po službenoj dužnosti 2.) nakon postupka pokrenutog na inicijativu stranke 3.) po SILI ZAKONA.

Prestanak upravnopravnog odnosa: Ako se upravnopravni odnos raskida upravnim aktom, onda takav akt ima konstitutivni

karakter i tek njegovim stupanjem na snagu UPO prestaje postojati. Kad UPO prestaje po sili zakona i ako je radi utvrđivanja nastanka okolnosti predviđenih

zakonom potrebno donijeti poseban upravni akt, onda takav akt ima deklaratorni karakter (npr. Prestanak radnog odnosa zbog svojevoljnog napuštanja radnog mjesta ili kod ispunjenja uvjeta za mirovinu).

Pitanje: Razlike / Usporedba upravnopravnog odnosa s građanskopravnim odnosom?

Razlike između UPO i GPO očituju se u:

8

1.) SUBJEKTIMA ODNOSA – u UPO uvijek je na jednoj strani državno tijelo ili druga pravna osoba s javnim ovlastima, dok u GPO subjekti nisu ni sa čim determinirani.

2.) NAČINU NASTANKA ODNOSA - UPO nastaje upravnim aktom ili na osnovi zakona, a GPO nastaje suglasnošću volja subjekata

3.) POLOŽAJU SUBJEKATA U ODNOSU – u UPO subjekti su u odnosu subordinacije, dok su u GPO subjekti u koordiniranom položaju

4.) NAČINU RJEŠAVANJA SPOROVA – sporovi iz UPO – a, u pravilu se rješavaju pred sudovima nadležnim za upravne sporove.

Podvo đ enje uprave pod pravo i na č elo zakonitosti uprave

9

Pitanje: Kada vremenski i pod kojim prilikama nastaje?

Na č elo zakonitosti u naj š irem smislu – znači obvezu svih društvenih subjekata da se strogo pridržavaju pozitivnih pravnih pravila prvenstveno ustava i zakona.Podvođenje uprave pod pravo započelo je u vrijeme raspadanja feudalnih sustava, u kojem je državni aparat imao ogromnu vlast i djelovanje mu nije bilo uređeno pravnim pravilima.U Europi do toga dolazi početkom 19.st., kada se počinju ustrojavati tzv. ustavne monarhije – upravu se željelo vezati ustavom i zakonima.

U zavisnosti od konkretnih prilika načelo zakonitosti je dobilo 2 bitno različite formulacije:I. u europskim monarhijama u kojima se kapitalizam nije razvijao putem revolucionarnih

promjena (njemačke zemlje i Austrija), načelo zakonitosti razvilo se u širem smislu tj. pravne norme su samo ograničenje slobodne djelatnosti uprave.

II. U zemljama u kojima je došlo do revolucionarnih promjena (Francuska), razvilo se načelo zakonitosti u užem ili pravnom smislu – načelo zakonitosti znači da svaka djelatnost uprave mora proizlaziti iz pozitivnog pravnog pravila, prvenstveno zakona.S vremenom je došlo do izjednačavanja između ova 2 shvaćanja zakonitosti, tako što se načelo zakonit. u širem smislu s vremenom postupno pretvaralo u načelo zakonitosti u užem smislu.

Pitanje: Objekt načela zakonitosti uprave?Objekt načela zakonitosti

Težište načela zakonitosti je na PRAVNIM DJELATNOSTIMA UPRAVE, jer se ona u odnosu na zakon (ustav) tu javlja u 2 oblika:

1.) kao donostelj KONKRETNOG UPRAVNOG AKTA – upravni akt primjenjuje zakonsko pravno pravilo na konkretan društveni odnos;

2.) kao donostelj PODZAKONSKOG NORMATIVNOG AKTA – uprava i sama stvara apstraktna pravna pravila opće obveznosti.

Prema normativnom aktu uprave načelo zakonitosti djeluje u 2 smjera:a) egzistencijskom – tako što taj akt ne može biti donesen bez odgovarajućeg prethodnog

ovlaštenja kojim se njegovom donositelju stvara nadležnostb) sadržajnom – tako što taj akt može imati samo onaj sadržaj koji mu dopušta zakon.

Pitanje: Slučajevi nezakonitosti?

10

Slučajevi nezakonitosti:

1.) NENADLEŽNOST – je poseban oblik nezakonitosti koji postoji kad tijelo državne uprave povrijedi pravna pravila o ovlaštenjima i dužnostima da postupa u određenoj stvari odnosno na određenom području.Nenadležnost postoji kada tijelo:

a. rješava stvari za koje nije nadležno, odnosnob. kad se uzdržava od rješavanja stvari koja je u njezinoj nadležnosti.

Nadležnost se može javiti kao:1. stvarna – pravna norma ovlašćuje na djelovanje za određeni krug poslova.2. mjesna – pravna norma ovlašćuje na postupanje na određenom području.

2.) GREŠKA U PROCEDURI I FORMI – za postupak koji prethodi donošenju upravnog akta vrijede pravila procedure čije poštivanje treba osigurati:

Stvaranje potrebne činjenične i pravne podloge za donošenje upravnog akta Zaštitu prava i interesa stranaka koje sudjeluju u postupku Upravni akt mora imati određeni sadržaj i formu kako bi bio pravno valjan.

Greške koje se pri zanemarivanju tog načela mogu javiti su:a) greške u proceduri – povreda pravila o donošenju ili izvršenju upravnog aktab) greška u formi akta – kad aktu nedostaje propisana forma

Pravni poredak sankcionira samo tzv. bitne greške u proceduri ili formi

3.) MATERIJALNA POVREDA ZAKONA – nastaje ako nadležno tijelo:1. uopće ne primijeni materijalni propis koji je trebao primijeniti, kada2. primijeni drugi propis čija primjena u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir,3. pogrešno protumači ili primijeni pravni propis kojeg je trebalo primijeniti.

Sankcija: povodom pr. lijeka – stavljanje izvan snage.

4.) GREŠKA U ČINJENIČNOM STANJU – ispravna i potpuna činjenična podloga nužna je pretpostavka za zakonito donošenje upravnog akta. Greška u činj. stanju javlja se u 3 oblika:

1. činjenično stanje nije prezentirano u aktu,2. činjenice su pogrešno ili nepotpuno utvrđene,3. iz utvrđenih činjenica izveden je pogrešan zaključak u vezi s činjeničnim stanjem.

5.) GREŠKA U CILJU I SVRSI – primjenjivač pravnih pravila postupa nezakonito kada je pojedinačni akt ili radnja donijet suprotno cilju odnosno svrsi samog pravnog pravila.

Pitanje: Slobodna (diskrecijska) ocjena?Slobodna (diskrecijska) ocjena Vezanost pravnom normom znači postupanje u konkretnoj situaciji kako to pravna norma nalaže.

11

Sloboda postupanja tijela državne uprave ograničava se imperativom kategoričke pravne norme. Temelj razumijevanja diskrecijske ocjene počiva na razlici između kategoričke i disjunktivne pravne norme:

a) kategorička pravna norma - propisuje točno način ponašanja.b) disjunktivna (alternativna) prava norma - ne regulira potpuno ponašanje.

Primjenjivač pravnog pravila ima mogućnost da u rješavanju konkretnog slučaja postupi po vlastitom nahođenju, birajući najpogodniju alternativu. Slobodna ocjena javlja se u području primjene disjunktivne pravne norme, jer samo ona ostavlja slobodu odlučivanja u smislu opredjeljivanja za jednu od ponuđenih alternativa.

Pitanje: Objekt slobodne ocjene?Objekt slobodne ocjeneU upravnoj stvari, slobodna ocjena ulazi u sadržaj upravnog akta i to u njezin najvažniji dio tj. DISPOZITIV.To znači da su objekti diskrecijskog odlučivanja MATERIJALNOPRAVNA PITANJA u aktu; iako je moguće da se diskrecijski odluči i o nekim procesnopravnim pitanjima.

Tijelu može biti ostavljeno da prema slobodnoj ocjeni odluči: 1) DA LI će stranci priznati neko pravo odnosno nametnuti joj neku obvezu (norma propisuje

kako da postupi);2) KAKO će definirati prava odnosno obveze stranke (donositelja veže glede toga da li će

podijeliti neko ovlaštenje);3) OBA PITANJA se rješavaju slobodnom ocjenom (da li će podijeliti ovlaštenje i kako će to

učiniti).Uvijek se bira prema javnom interesu i prema potrebama konkretne situacije.

Pitanje: Što izmiče slobodnoj ocjenii?

Slobodnoj ocjeni izmiču: nadležnost, procedura (koja prethodi donošenju UA), način utvrđivanja činjeničnog stanja i forma i oblik aktaDiskrecijska ocjena obuhvaća samo materijalnopravna pitanja, tj. sadržaj upravnog akta.

Pitanje: Kontrola akata?Kontrola akata koji sadrže diskrecijsku ocjenuKontrola upravnog akata u kojima je sadržana diskrecijska ocjena ima svoje specifičnosti.Zbog toga treba razlikovati kontrolu svrsishodnosti (oportuniteta) od kontrole zakonitosti (legalnosti). Diskrecijska ocjena je u sferi oportuniteta – kontrolu diskrecijskog ocjenjivanja (da li je izabrana

najbolja alternativa) mogu obavljati samo ona tijela koja imaju ovlaštenje da obavljaju nadzor nad oportunošću upravnih akata. To su obično tijela koja odlučuju povodom žalbe u 2° postupku. Kontrola zakonitosti obuhvaća samo pravne vezane dijelove upravnog akta (pitanje nadležnosti, provedene procedure, forme akta).

Podzakonski općenormativni akti

Pitanje: Podzakonski općenormativni akt?

12

Zakonodavnim putem reguliraju se mnoga izuzetno važna područja, ali time nije postignuta sveobuhvatnost zakona. Različita područja reguliraju se nužno i drugim pravnim pravilima, nižim po svojem rangu od zakona, a koja često donose druga državna tijela – to su tzv. Podzakonski općenormativni akti.

Značenje podzakonskih općenormativnih akata za upravuZa područje djelovanja dravne uprave podzakonski općenor. akti imaju posebnu važnost.Ta važnost proizlazi iz 2 jednako značajna razloga:1. među pravnim pravilima upravnog prava, velik je broj pravila podzakonske prirode. Tijela

državne uprave primjenjuju podzakonske općenormativne akte mnogo više nego druga državna tijela.

2. podzakonski općenormativni akt može biti djelo same uprave.

Pitanje: Vrste podzakonskih općenormativnih akata?

Vrste podzakonskih općenormativnih akataTakva podjela polazi od odnosa podzakonitih općenormativnih akata prema zakonu kao višem pravnom aktu:

1) podzakoniti općenormativni akti prema posebnom ovlaštenju – donose se prema posebnom ovlaštenju sadržanom u višoj upravnoj normi.

2) podzakoniti općenormativni akti za provedbu zakona – svrha: da posluži za osiguranje što lakšeg i uspješnijeg izvršenja zakona; izvode se iz samog zakona.

3) podzakoniti općenormativni akti koji dopunjuju i zamjenjuju zakon – njima se ili dopunjuju već postojeće zakonske odredbe ili se propisuju sasvim nova pravila koja zamjenjuju zakonski tekst

4) spontani podzakoniti općenormativni akti – ovlaštenje za njihovo donošenje utvrđeno je već prije u nekoj višoj pravnoj normi. Dijele se na:

samostalne – da li se takvim aktom samostalno regulira neka materija nesamostalne – ili oni služe samo za izvršenje više pr. norme – zakona

Pitanje: Ratifikacija?Ratifikacija podzakonskih općenormativnih akata

RATIFIKACIJA podzakonskih općenormativnih akata - jest svojevrstan institut kojim predstavničko tijelo naknadno potvrđuje podzakonske općenormativne akte što su ih donijela druga državna tijela. Tijelo koje je donijelo op ć enormativni akt š to obvezno podlije ž e ratifikaciji du ž no ga je u roku koji mu je odre đ en podnijeti na ratifikaciju . Uskraćivanje ratifikacije dovodi do nemogućnosti daljnje primjene podzakonskog općenormativnog akta

Prema svom obujmu , ratifikacija mo ž e obuhvatiti : 1. potpunu ratifikaciju - čitav podzakonski općenormativni akt. 2. djelomičnu ratifikaciju samo neke njegove dijelove.

Kontrola ustavnosti i zakonitosti podzakonskih općenormativnih akataPodzakonski općenormativni akt mora biti donesen u skladu s: danim ovlastima.

13

uz poštivanje određene procedure, njihov sadržaj mora odgovarati načelima društveno – političkog sustava izraženim posebno u

ustavu i zakonu.

Cilj je kontrole koja se provodi nad podzakonskim općenormativnim aktima - da se onemogući donošenje, tj. primjena onog podzakonskog općenormativnog akta koji bi protuslovio ustavu ili zakonu.

Sankcije protiv protuustavnih i nezakonitih podzakonskih općenormativnih akata1. uskraćivanje ratifikacije2. objektivno stavljanje izvan snage3. ekscepcija nezakonitosti (ilegalnosti)

STAVITI IZVAN SNAGE određeni podzakonski općenormativni akt može se:1. poništavanjem – poništavaju se i sve pr. posljedice koje je on proizveo od svog stupanja na

snagu (djelovanje ex tunc) 2. ukidanjem – prestaje pr. mogućnost primjene takvog općeg akta ubuduće (djelovanje ex

nunc).

Pitanje: Eksepcija nezakonitosti (ilegalnost)?Ekscepcija nezakonitosti (ilegalnosti)

Ekscepcija nezakonitosti - svojevrsni je oblik kontrolne ovlasti prema općim aktima putem kojega određeno državno tijelo (u pravilu sud) odbija konkretnu primjenu podzakonskog općenormativnog akta, kad utvrdi da je on u suprotnosti s višom pravnom normom (zakonom). U takvom slučaju predmet se rješava na osnovi zakona. Podzakonski općenormativni akt, čija je primjena odbijena ekscepcijom ilegalnosti ne stavlja se izvan snage. Takav se akt može u povodu nekog drugog slučaja i dalje primjenjivati sve dotle dok ga nadležno tijelo u propisanom postupku ne stavi izvan snage.

Kontrola nad upravom

14

Pitanje: Kontrola nad upravom?

KONTROLA NAD UPRAVOM - tvori u sadržajnom smislu kontinuiranu djelatnost nadzora što ga pravno ovlašteni subjekti provode nad ponašanjem uprave, načinom upotrebe njezinih ovlasti i aktima odnosno mjerama što proizlaze iz upotrebe tih ovlasti.

Kontrola uprave može se manifestirati kao:1. kontrola zakonitosti ( legaliteta ) – jest oblik nadzora kojim se uspoređuje suglasnost akata i mjera

uprave s pr. pravilima koja reguliraju kada je takve akte moguće donositi odn. mjere poduzimati, kao i postupak putem kojega se oni donose.

2. k ontrola svrhovitosti ( oportuniteta ) – jest takav oblik nadzora kod kojega se akti i mjere uprave uspoređuju sa ciljem koji je u interesu subjekta trebalo postići.

Pitanje: Subjekti kontrole nad upravom; Objekt / predmet kontrole? 3 Kontrolne ovlasti?

SUBJEKTI KONTROLE su : 1. n ositelji kontrole – su subjekti koji su pravnom normom ovlašteni da obavljaju određeni oblik

nadzora nad upravom i da se u određenim slučajevima koriste kontrolnim ovlastima kojima raspolažu – aktivni subjekti kontrole (npr. predstavnička tijela, sudovi)

2. t ijela nad kojima se kontrola obavlja – su različiti subjekti koji se javljaju krpz oblike upravne organizacije – pasivni subjekti kontrole (npr. općinska ili republička uprava)

PREDMET KONTROLE – čini ponašanje uprave, način uporabe njezinih ovlaštenja, te akti i mjere koje uprava donosi, odnosno poduzima.

KONTROLNE OVLASTI – čine skup svih mjera koje nosilac kontrole može upotrijebiti kad utvrdi da tijelo nad kojim se kontrola obavlja ne postupa onako kako je u danoj situaciji propisano, odn. svrhovito.

Prema svojoj š irini kontrolne ovlasti mogu se izra ž avati kao : 1. Konstatacija – je najbliži oblik kontrolne ovlasti, kojom nositelj kontrole ima mogućnost samo da

utvrdi da je u djelovanju tijela nad kojim provodi kontrolu bilo izvjesnih nezakonitosti, tj. nepravilnosti. Nositelj kontrole je obično dužan upozoriti druge subjekte koji raspolažu represivnim mjerama da bi takve nezakonitosti bile eliminirane.

2. Objektivno stavljanje izvan snage – nositelj kontrole, nakon uočene nezakonitosti, tj. nepravilnosti u radu tijela nad kojim provodi kontrolu, ima ovlast izravno zahvatiti u nezakonite odn. nepravilne akte ili mjere koje su iz takvog rada proizišle stavljajući ih izvan snage (kasacija) s učinkom poništavanja ili ukidanja.

3. Meritorno rje š avanje – na strani nositelja kontrole najšire su ovlasti koje mu daju pravo da svojom odlukom zamijeni odluku tijela nad kojim je proveo kontrolu nakon što je obično prije utvrdio nezakonitost odn. nepravilnost takve odluke i prema njoj primijenio mjeru objektivnog stavljanja izvan snage.

Preventivni i represivni učinak kontrole nad upravom

15

Kontrola nad upravom ima svoj:1. Preventivni u č inak – ogleda se u činjenici što sama uprava, znajući da njezine radnje, akte i

mjere nadzire uspostavljeni kontrolni mehanizam, unaprijed pazi na zakonitost i svrhovitost svojih akcija, svjesna okolnosti da će eventualne greške u radu izazvati reakciju nosilaca kontrole što će, opet, rezultirati poduzimanjem kontrolnih ovlasti sa svim posljedicama koje iz toga za upravu mogu proizaći

2. Represivni u č inak – očituje se u tome što nosioci kontrole, kad utvrde nezakonitost odn. nepravilnost u djelovanju tijela državne uprave nad kojima provode kontrolu, poduzimaju efikasne mjere iz kruga kontrolnih ovlasti čime eliminiraju mogućnost da na snazi ostanu akti ili mjere uprave kojima je povrijeđeno načelo zakonitosti odn. svrhovitosti

Odgovornost države za š tetu

16

Pitanje: Odgovornost države za štetu?

Razlikujemo : a) štetu prouzrokovanu protupravnim ( nezakonitim ili nepravilnim ) djelovanjem slu ž be – kad je

šteta posljedica greške u radu pa je odgovornost uvjetovana greškom.b) kad je šteta nastala iako u funkcioniranju slu ž be nije bilo protupravnosti – kad je služba

djelovala bez greške, zakonito i pravilno.

Pitanje: Tri osnovne mogućnosti za naknadu štete?Odgovornost za š tetu nanesenu protupravnim djelovanjem slu ž bene osobe

Sa stajali š ta o š te ć enoga izdvajaju se 3 osnovne mogu ć nosti za podizanje zahtjeva za naknadu štete:1. primarna i neposredna odgovornost dr žave za štetu koju njezine službene osobe počine u

obavljanju službe. Oštećeni se svojim zahtjevom obraća neposredno državi koja je u obvezi štetu nadoknaditi.

2. primarna i neposredna odgovornost slu ž bene osobe koja je djelujući protupravno počinila štetu. Država, tj. javnopravno tijelo čija se služba obavlja javlja se samo kao jamac ako službena osoba ne može nadoknaditi štetu.

3. za štetu jednako odgovara slu ž bena osoba koja je štetu počinila i dr žava , tj. tijelo čija se služba obavlja. Oštećeni se sa svojim zahtjevom za naknadu štete može obratiti kako samoj službenoj osobi tako i državi, tj. javnopravnom tijelu čija se služba obavlja.

Tko mo ž e postaviti zahtjev za naknadu š tete ? 1. građani2. pravne osobe3. stranke – stranci

UVJETI ODGOVORNOSTI : 1. rad tijela dr žavne uprave , tijela jedinice lokalne i područne samouprave i pravnih osoba koje

imaju javne ovlasti a koji sadrži elemente nezakonitosti i nepravilnosti2. nastala š teta 3. uzro č na veza izme đ u spomenutog rada i nastale š tete (šteta kao posljedica nezakonitog ili

nepravilnog rada)

UPRAVNI AKT (uvijek se odnosi na konkretnu situaciju)

17

Pitanje: Definicija Upravnog akta?

UPRAVNI AKT – se može definirati kao pravni akt kojim se na autoritativan i jednostran način od strane tijela državne uprave i pravnih osoba s javnim ovlaštenjima u konkretnoj upravnoj stvari odlučuje o pravima, obvezama i pravnim interesima pravnih i fizičkih osoba.

Pitanje: Bitni elementiUpravnog akta (nabrojati i pojasniti?BITNI ELEMENTI / obilježja upravnog akta :

1. autoritativnost i jednostranost2. konkretnost3. pravno djelovanje 4. pravna vezanost

1.) autoritativnost i jednostranost upravnog akta – donositelj upravnog akta djeluje pri njegovom donošenju autoritativno; što znači da reguliranju prava i dužnosti subjekata pristupa kao nositelj autoriteta vlasti. Upr. akt je uvijek jednostran. Jednostranost se očituje u okolnosti da sam akt, njegov sadržaj, kao i njegov pravni učinak nastaju kao posljedica izražene volje jednog subjekta (jednostrano) tj. donositelja.

2.) konkretnost upravnog akta – Konkretnost upravnog akta ide u 2 smjera: prema predmetu o kojem se odlučuje (konkretna upravna stvar) prema subjektima o čijim se pravima i obvezama odlučuje upravnim aktom (konkretni adresati akta).

3.) pravno djelovanje upravnog akta – upravni akt proizvodi neposredni pravni učinak, a upravo zato se i donosi.

Upravnim aktom se neki pravni odnos:a) zasniva, mijenja ili ukida – djelovanje upravnog akta je konstitutivno (kreatorno)b) se utvrđuje – djelovanje upravnog akta je deklaratorno (utvrđujuće).

Pravno djelovanje upravnog akta usmjereno je prvenstveno prema njezinom adresatu, tj. stranci o čijim se pravima i obvezama odlučivalo samim aktom. Upravni akt djeluje i prema svom donosiocu (neposredno djelovanje).Može djelovati i prema trećim osobama.

4.) pravna vezanost upravnog akta (načelo zakonitosti) – - pravna vezanost upravnog akta znači da ovlašteni donosilac može donositi taj akt samo u

okvirima nadležnosti koju propisuje pravna norma.

Donositelj upravnog akta:1. tijela državne uprave i druga državna tijela2. druge pravne osobe koje imaju javne ovlasti

Pitanje: Vrste Upravnih akata?Vrste upravnih akata:

I ) KONSTITUTIVNI i DEKLARATORNI UPRAVNI AKTI

18

Konstitutivni ( kreatorni , stvaraju ć i ) upravni akti – jesu akti kojima se zasniva, mijenja ili ukida neki pravni odnos. Konstitutivni akti djeluju ubuduće, ex nunc – što znači da se pravni odnos stvara, mijenja ili prestaje trenutkom donošenja akta i da ga takvim valja smatrati ubuduće.

Deklaratorni ( utvr đ uju ć i ) upravni akti – samo utvrđuju već postojeći pravni odnos i situaciju. Deklaratorni upravni akti - trebali bi djelovati unatrag (retroaktivno), ex tunc – bitan je trenutak kad su nastupile okolnosti utvrđene u pr. normi zbog kojih je akt bio donesen

Vrste konstitututivnih upravnih akata: 1. OVLAŠĆUJUĆI i OBVEZUJUĆI

a) ovlašćujući (favoribilni) – odlikuju se time što na osnovi njih adresat akta dobiva neko pravo koje do tada nije imao kao i mogućnost da to pravo. Pokreću se na osobni zahtjev.

b) obvezujući (onerozni) – su oni kojima se nameću izvjesne dužnosti (npr. dužnost plaćanja poreza). Ovom vrstom akata izriču se izvjesne zabrane, nalažu činidbe ili trpljenje (npr. zabrana ispuštanja otpadaka koji zagađuju okolinu). Pokreće se po službenoj dužnosti.

2. AKT-UVJET – akt je samo uvjet da bi određena situacija mogla nastati, ali kad ona jednom nastane, onda u cijelosti ovisi o onim pravnim propisima kojima se regulira (npr. pri prijemu u državljanstvo ili pri prijemu u drž. službu).

3. DISPENZ – odlikuje se time što donosilac takvog akta, može, koristeći se ovlašću iz odgovarajuće pravne norme odstupiti od strožih uvjeta i na adresate primjeniti blaže uvjete.

4. OSOBNI AKT – bitno je da ovlasti, odnosno obveze za adresata akta proizlaze neposredno iz samog akta. Te su ovlasti u pravilu i neprenosive.

5. STVARNI AKT – kod stvarnih akata ovlasti iz akata proizlaze za pojedinca iz odnosa koji on ima prema određenoj stvari, pa takve ovlasti mogu imati svi oni koji se prema takvoj stvari nalaze u odgovarajućem odnosu (npr. odnos vlasništva).

Vrste deklaratornih upravnih akata: 1. oni kojima se utvrđuje sam pravni odnos2. oni kojima se utvrđuju činjenice ili okolnosti koje su mjerodavne za neki pravni odnos

(njegov nastanak ili prestanak)

II) UPRAVNI AKTI DONESENI PREMA SLUŽB. DUŽNOSTI ILI NA ZAHTJEV STRANKEJedna je od karakteristika upravnih postupaka, za razliku od sudskih postupaka, da ga uvijek pokreće nadležno tijelo. Inicijativa za pokretanje postupka može biti i na strani stranke.

III) POZITIVNI I NEGATIVNI UPRAVNI AKTI POZITIVNI - kada donosilac akta prihvati zahtjev stranke i dodijeli joj neku ovlast, podijeli joj

neko pravo. NEGATIVNI (odbijajući) – kada donosilac akta odbije zahtjev stranke tj. riješi stvar negativno

za samu stranku ili kad odbaci zahtjev stranke. Kao posebna vrsta negativnog upravnog akta smatra se tzv. ŠUTNJA ADMINISTRACIJE – kad donosilac akta, iako je nadležan, ignorira zahtjev stranke pa o njemu ne odluči u određenom vremenu ili ne odluči uopće.

IV) INDIVIDUALNI I GENERALNI UPRAVNI AKTI INDIVIDUALNI – kod njih adresati akta označeni su pojedinačno i poimenično i to bez obzira

na to koliko ih ima. GENERALNI – kod njih se adresati akta ne određuju poimenično nego se prema određenim

svojstvima adresata zaključuje o tome na koje se osobe odnosi takav akt.

19

V) PRAVNO VEZANI UPRAVNI AKTI I AKTI U KOJIMA JE SADRŽANA DISKRECIJSKA OCJENA PRAVNO VEZANI – pravna norma propisuje način ponašanja donositelja upravnog akta pri

donošenju samog akta. U pravnoj normi utvrđena je nadležnost donositelja, procedura donošenja akta, oblik akta i njezin sadržaj. U pitanju je kategorička pravna norma. To su akti koji su u svim svojim dijelovima strogo pravno vezani.

AKTI U KOJIMA JE SADRŽANA DISKRECIJSKA OCJENA – donositelju upravnog akta dopušteno je pravnom normom da konkretnu stvar riješi birajući između više mogućnosti koje su mu ponuđene kao pravno jednake po vrijednosti. To je alternativna (disjunktivna) pravna norma.

VI) JEDNOSTAVNI I SLOŽENI UPRAVNI AKTI JEDNOSTAVNI – su oni kod kojih se u odlučivanju uprav.stvari javlja samo 1 donosilac SLOŽENI (kompleksni) – su oni kod kojih u procesu njihova donošenja sudjeluju 2 ili više tijela.

VII) RJEŠENJA I ZAKLJUČCI RJEŠENJEM – se odlučuje o stvari koja je predmet postupka. ZAKLJUČKOM – se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka i o onim pitanjima koja se kao

sporedna pojave u svezi s provođenjem postupka, a o kojima se ne odlučuje rješenjem.

Forma i sadržaj upravnog akta

Forma upravnog akta – oblik kojim se izražava sadržaj samog akta. Utvrđena je pravnom normom. Pismeni je oblik glavni način izražavanja upravnog akta, no ipak se zbog praktičnih razloga upravni akti donose i usmeno; npr. neznatne stvari malog značenja, potrebe poduzimanja hitnih mjera ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili za imovinu i sl.Mogućnost donošenja usmenog rješenja mora biti predviđena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, no i takav akt nakon što je objavljen usmeno, mora se izdati i pismeno.

Sadržaj upravnog akta – pismeno rješenje sadrži:1. uvod2. dispozitiv3. obrazloženje4. uputu o pravnom lijeku5. naziv tijela s brojem i datumom rješenja6. potpis službene osobe7. pečat tijela

Pitanje: Dodaci Upravnom aktu?Dodaci upravnom aktu

1. UVJET – kao dodatak upravnom aktu predstavlja određenu okolnost čiji je nastup u pravilu neizvjestan. a) odložn i (suspenzivni) – odlaže djelovanje upravnog akta do trenutka ispunjenja uvjeta b) raskidni (rezolutivni) – upravni akt stupa na snagu odmah, ali prestaje važiti nastupom

uvjeta

20

2. NAMET – posebna vrsta dodatka u upr. aktu kojim se adresatu propisuje obveza izvršenja neke dodatne činidbe. Ako stranka ne izvrši propisani namet, donosilac akta može:

a) namet prinudno izvršiti ilib) staviti sam akt izvan snage (pod određenim uvjetima?

3. ROK – određeno vremensko razdoblje čiji istek ima različit utjecaj na upravni akt u kojemu je rok kao dodatak sadržan. Istekom roka: akt ili stupa na snagu ili radi isteka roka prestaje važiti. Izvjesnost roka je pravilo.

4. PRIDRŽAJ OPOZIVA – je dodatak kojim donositelj upravnog akta zadržava sebi pravo da stavi akt izvan snage.

Vremensko djelovanje upravnog aktaPočetak djelovanja upr. akta:

1. prema donositelju upravnog akta – upravni akt obvezuje svog donositelja od trenutka kad ga je otposlao stranci. Dok akt ne dostavi stranci donositelj ga može izmijeniti ili povući što znači da akt ne obvezuje ni donositelja dok ne počne djelovati prema stranci.

2. prema stranci – akt djeluje tek od trenutka pravilno obavljene dostave. Procedura dostave propisana je zakonom.

Pitanje: Prestanak djelovanja Upravnog akta?

Prestanak važenja upravnog akta:1. iskorištavanjem ovlasti koja je podijeljena upravnim aktom tj. izvršenjem obveze koja je

nametnuta aktom 2. nastupom rezolutivnog uvjeta ili raskidnog roka – riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke

da njihovo nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta. 3. iskorištavanjem prava opoziva - riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke da njihovo

nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta.4. stavljanjem izvan snage – poništavanjem ili ukidanjem – takvo stavljanje izvan snage znači

autoritativan zahvat u već postojeći upravni akt i ono se provodi novim aktom kojim se prijašnji stavlja izvan snage.

5. propašću stvari o kojoj je upr. aktom odlučeno – to se odnosi na akt koji je kao predmet odlučivanja imao ovlasti i dužnosti vezane za određenu stvar.

6. smrću stranke kod tzv. osobnih upravnih akata – kad se prava i obveze utvrđene upravnim aktom vezuju strogo za određenu osobu, bez mogućnosti prenošenja na drugu, onda smrt titulara ujedno znači i prestanak upravnog akta (npr. dozvola za držanje i nošenje oružja)

7. nevršenjem ovlasti koja su podijeljena upravnim aktom – takav način prestanka karakteriziraju 2 okolnosti: stranka propušta koristiti se ovlašću, a takvo propuštanje je pravnom normom predviđeno kao razlog za prestanak samog upravnog akta.

8. odricanjem od ovlasti koja su stranci podijeljena upravnim aktom – ovdje se može govoriti samo o onim ovlastima koje su u isključivom interesu odricatelja a kojih se on može odreći na način da to ne ide na štetu javnog interesa ni interesa trećih osoba (npr. vlasnik zgrade izjavi da odustaje od nadogradnje za koju je dobio dozvolu).

Pravomoćnost

PRAVOMOĆNOST – se uzima kao procesni pravni institut kojim se onemogućava ponovno odlučivanje o stvari o kojoj je u redovnom postupku konačno odlučeno (ne bis in idem)Nedopustivost odlučivanja znači:1. zabranu da stranka postavlja zahtjev za ponovno odlučivanje o stvari koja je konačno rješena 2. zabrana donosiocu akta (ili nekom dr.) da o takvoj stvari ponovno odlučuje

21

Sa stajališta upravnog akta - pravomoćnost označava situaciju u kojoj se postupak smatra završenim u slučaju kad je predmet konačno riješen, tako da se zabranjuje u istoj stvari vođenje novog postupka i to bez obzira na to kako je sama stvar rješena.Konzumira:žalbu i tužbu.

Objekt pravomoćnosti: sam upravni akt. Pravomoćnost se odnosi samo na najvažniji dio akta, tj. na njegov dispozitiv.Rješenje je pravomoćno kad se protiv njega više ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.Subjekt pravomoćnosti: donosilac samog akta, odnosno tijelo koje je nadležno da odlučuje o konkretnoj stvari.

Vrste pravomoćnosti1. FORMALNA I MATERIJALNA – polazi od razlikovanja subjekata prema kojima akt proizvodi

svoje djelovanje. formalna – onemogućava stranke u pobijanju akta koji je stekao pravomoćnost (redovitim

pravnim sredstvima -žalbom ili tužbom). materijalna – djeluje prema donosiocu akta i to na način što mu onemogućava opozivanje

odnosno mijenjanje ili stavljanje izvan snage upravnog akta kojim je stvar konačno rješena. Slijedi nakon formalne.

2. OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA – nastoje posebno zaštititi prava i interes stranaka. objektivna – onemogućava rješavanje o stvari o kojoj je već odlučeno i to, u pravilu, bez

obzira na način na koji je odlučeno. subjektivna – zabranjuje diranje u akt, pa prema tome i ponovno odlučivanje o stvari ako bi

se time diralo u stečena prava stranke.

3. APSOLUTNA I RELATIVNA apsolutna – svrha pravomoćnosti je u procesnoj ekonomičnosti. relativna – pravomoćnost doprinosi pravnoj sigurnosti, odnosno zaštiti pravnih interesa

stranke.

Pravomoćnost, konačnost i izvršnost

Razlika između konačnosti i pravomoćnosti – konačnost znači da je postupak donošenja UA završen. Konačnost može nastupiti nakon završetka prvostupanjskog postupka, odnosno nakon donošenja i dostavljanja prvostupanjskog rješenja ili što je pravilo, nakon završetka drugostupanjskog postupka. Konačnost u svim oblicima konzumira žalbu. Pravomoćnost konzumira i žalbu i tužbu.Vremenski se konačnost javlja prije pravomoćnosti, ali se mogu i podudarati (rijetko)Nae postoji mogućnost da se konačnost nastupi nakon pravomoćnosti.

22

Razlika između pravomoćnosti i izvršnosti – izvršnost akta znači da je akt dospio u onu fazu postupka koja omogućava izvršenje njegovog dispozitiva. Vremenski, izvršnost nastupa prije pravomoćnosti, ali se mogu i podudarati u nastanku (odgoda izvršenja). Moguća je i situacija u kojoj se izvršnost javlja NAKON pravomoćnosti (UA sa suspenzivnim (odgodnim) uvjetom).

Izvršnost i konačnost se u pravilu vremenski podudaraju, ali izvršnost može nastupiti i prije konačnosti (ako žalba nema suspenzivno djelovanje). Moguće je da izvršnost nastupi i nakon konačnosti (odgoda izvršenja).

Pogrešni upravni akti nezakonit ( protupravni ) upravni akt – oblik pogrešnosti manifestira se povredom pravnih pravila

iz sustava pozitivnog prava; nepravilan ( nesvrsishodan , neoportun ) upravni akt – donositelj je postupio nesvrsishodno sa

stajališta javnog interesa pri donošenju upravnog akta.

Obujam i posljedice pogrešnosti Akt može biti pogrešan u: cijelosti ( totalna pogre š nost ) – to je obično pogreška u dispozitivu akta, onda se zahvat u povodu

redovnih ili izvanrednih pravnih sredstava poduzima radi objektivnog stavljanja izvan snage čitavog akta;

djelomi č no ( parcijalna pogre š nost ) – ako je samo jedan dio akta opterećen pogreškom, onda je moguće samo taj dio anulirati na način da se takvim stavljanjem izvan snage ne utječe na ostale dijelove akta.

Posljedice koje proizlaze iz pogre š nosti u upravnog akta mogu biti razli č ite : oborivi ( ru š ljivi ) upravni akti – sadrže blažu pogrešku, onu koja je takve prirode da akt i uz nju

dobiva svoju pravnu snagu. ni š tavi upravni akt – je onaj sa najtežom pogreškom. Ništavi akt ne može konvalidirati ni

protekom vremena.

Poništavanje, ukidanje i oglašavanje ništavim upravnih akata

Protiv oborivih upravnih akata koriste se sankcije ukidanja i poni š tavanja : 1. UKIDANJE – djeluje ex nunc – ubuduće, tako da ukinuti upravni akt ne može od trenutka

ukidanja više proizvoditi pravne učinke. Pravne posljedice akta proizvedene do trenutka ukidanja ostaju i dalje na snazi. Ukidanje se provodi kod blažih oblika greške.

2. PONI Š TAVANJE – djeluje ex tunc, tj. unatrag, poništavanjem upravnog akta stavlja se izvan snage sam akt, ali i sve one pravne posljedice koje je takav akt proizveo od trenutka stupanja na

23

snagu. Poništavanje se koristi za stavljanje izvan snage upravnih akata s te ž om gre š kom oborivosti .

Kod ni š tavih akata dolazi samo do oglašavanja akta ništavim. Takvo ogla š avanje ima deklaratorni karakter i po svojoj prirodi djeluje ex tunc ( unatrag – retroaktivno )

24