1. UOPĆE O UPRAVNOM POSTUPKU-pojam upravnog postupka-razvoj upravnog postupka-vrste upravnog postupka (opći i posebni postupci). Supsidijarna primjena općeg upravnog postupka-odnos upravnog postupka prema građanskom postupku-upravni postupak i upravno materijalno pravo

DUŽNOST POSTUPANJA PO ZAKONU O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKUobim obavezne primjene ZUP-aPostoje 3 obilježja na kojima se primjenjuju propisi ZUP-a: konkretnost, autoritativnost i pravno djelovanje.

2.NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

Osnovna načela upravnog postupka:1. načelo zakonitosti2. načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa3. načelo materijalne istine4. načelo efikasnosti5. načelo ekonomičnosti6. načelo saslušanja stranke7. načelo slobodne ocjene dolaza 8. načelo samostalnosti organa u rješavanju9. načelo dvostepenosti10. pravosnažnost rješenja11. pomoć neukoj stranci

12. pravo na upotrebu jezika i pisma

3. Načelo zakonitosti

To je najvažnije načelo upravnog postupka. Ono podrazumijeva da su svi organi uprave i institucije koje imaju javno ovlaštenje dužni upravne stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koji imaju javno ovlaštenje.Posebno je značajno što Zakon izričito određuje da se njegove odredbe obavezno primjenjuju i u slučajevima kad je odnosno institucija ovlaštena da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.U upravnim stvarima u kojima je javni organ ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu sa ciljem sa kojim je ovlaštenje dato. Iz ovakvog ograničenja prizilazi da se protiv rješenja donesenog po službenoj ocjeni može voditi i upravni spor i to ne samo zbog povrede bitnih odredaba postupka i zbog prekoračenja ovlaštenja, već i zbog zloupotrebe ovlaštenja kad je rješenje doneseno protivno cilju u kome je ovlaštenje za rješavanje po slobodnoj ocjeni dato.

4. Zaštite prava građana i zaštite javnog

interesaOrgani uprave se pri vođenju postupka dužni da strankama omoguće što lakše ostvarivanje i zaštitu njihovih prava, pritom vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa javnim interesom koji je utvrđen zakonom.Ukoliko stranka ima osnova za ostvarivanje nekog prava, službena osoba koja rješava upravnu stvar je dužna stranku na to upozoriti.

5. Načelo materijalne istine Nasuprot formalnoj (proceduralnoj) ili vještačkoj istini, načelo materijalne istine znači utvrđivanje pravog stanja stvari, tj.

saznavanje stvarne (materijalne) istine uočavanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono u stvari postoji. Načela materijalne istine ne zahtijeva utvrđivanje svih činjenica, već samo pravno relevantnih činjenica. Pravo-stanje stvari, tj. materijalna istina se mora utvrditi kad god se radi o donošenju rješenja; bez obzira na to da li ono predstavlja vezani upravni akt ili se donosi po diskrecionoj ocjeni. Za povredu načela materijalne istine ZUP predviđa sankcije. Rješenje zasnovano na nepotpuno ili pogrešno utvrđenim činjenicama mora biti poništeno po žalbi stranke ili ovlaštenog organa. Osim toga, pravosnažno rješenje koje je zasnovano na pogrešno utvrđenim činjenicama može se izmijeniti, ukinuti ili poništiti putem obnove postupka.

6. Načelo efikasnosti Organi uprave dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa stranaka (građana i pravnih lica). To podrazumijeva

brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku, uz svestrano razmatranje tih stvari. Ovo se postiže dobrom organizacijom rada, kao i kvalitetnim resursima (ljudskim i materijalnim) u okviru organa i institucija koje rješavaju u upravnim stvarima.

7. Načelo ekonomičnosti postupka Načelo ekonomičnosti zahtijeva da se postupak vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za sve učesnike u postupku, ali da se istovremeno pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje

zakonitog i pravilnog rješenja. Dakle, primjena ovog načela ne smije ići na štetu načela zakonitosti i načela materijalne istine.

8. Načelo saslušanja stranke Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje rješenja. Kad se radi o dvostranačkim predmetima,mogućnost izjašnjavanja treba pružiti i jednoj i drugoj stranci (audiatur altera pars). Rješenje se može donijeti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

Stranci se u skladu sa ovim načelom mora dati mogućnost da se izjasni. To ne znači da stranka mora iskoristiti ovu mogućnost, ali ako joj mogućnost izjašnjavanja nije data, tada postoji povreda načela saslušanja stranke. Takva povreda predstavlja povredu bitnog pravila postupka, što predstavlja razlog za poništavanje rješenja u postupku po žalbi, kao i za upotrebu vanrednog pravnog sredstva (obnove postupka).

9. Načelo slobodnog ocjenjivanja, odnosno samostalne ocjene dokaza Ovo načelo znači da organ po slobodnom uvjerenju, tj. po svom ličnom, ničim nevezanom shvatanju cijeni ima li se jedna činjenica smatrati istinitom ili ne. Prema zakonskoj odredbi, ovlašteno službeno lice na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane. Slobodna ocjena dokaza načelno se primjenjuje

na sva dokazna sredstva, osim javne isprave. Sadržaj javne isprave mora se uzeti kao tačan dok se suprotno ne dokaže. Međutim, u interesu materijalne istine dozvoljeno je dokazivati da je javna isprava neispravno sastavljena ili da sadrži neistinite činjenice. Službeno lice koje donosi rješenje o upravnom postupku mora pri donošenju rješenja imati u vidu samo objektivne elemente, a nikako i svoja lična raspoloženja. Pri davanju veće dokazne snage jednom sredstvu u odnosu na drugo, u rješenju se moraju navesti razlozi za to.

10. Samostalnost organa u rješavanju Načelo samostalnosti organa u rješavanju znači da: 1.Organ u okviru svojih propisanih ovlaštenja samostalno vodi upravni postupak i donosi rješenje; 2. Ovlaštena službena osoba-nadležnog organa samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti. Na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuju se propisi, odnosno

opći akti na konkretan slučaj.

11. Načelo dvostepenosti - pravo žalbe Pravo žalbe ima svaka stranka u upravnom postupku. Ovo pravo stranka ima i u slučaju da prvostepeni organ u propisanom roku nije donio rješenje o njenom zahtjevu. Samo zakonom se može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, ali pod uslovom da se zaštita prava i zakonitosti osigura na drugi način. U slučaj u da nema drugostepenog

organa uprave, žalba protiv prvostepenog rješenja načelno nije dopuštena. Izuzetno se može izjaviti samo u slučajevima predviđenim zakonom. U takvim slučajevima zakonom se predviđa i organ koji će rješavati po žalbi.

12. Pravosnažnost rješenja Pravosnažnost je procesni pojam koji znači da se u redovnom postupku ne može više staviti u pitanje neki predmet koji je konačno riješen “non, bis in idem”. Pravosnažnost upravnog akta daje se iz 2 razloga: -zbog ekonomičnosti, jer se isključuje mogućnost da se organ opterećuje ponovnim rješavanjem, istog predmeta (objektivna pravosnažnost); -zbog pravne sigurnosti, tj. Da se ne bi diralo u pravo pojedinaca (subjektivna pravosnažnost). U teoriji se razlikuje formalna i materijalna pravesnažnost. Formalna pravesnažnost upravnog akta ispoljava se u tome što se protiv akta ne može uložiti nikakav redovan pravni lijek.Prema odredbi ZUP-a, pravosnažno riješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokenuti upravni spor, a tim rješenjem je stranka stekla određena prava

i obaveze. Ono se može poništiti, ukinuti ili izmjneiti samo u zakonsom predviđenim slučajevima.Iz navedenog su vidljiva 3 elemnta pravosnažnosti rješenja:-rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor,-njime je stranka stekla prava ili su joj nametnute obaveze,

može biti, poništeno, ukinuto ili izmijenjeno samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom!

12 Nastavak Međutim, postoje 2 izuzetka, kad se pravosnažno rješenje može mijenjati iako to zakonom nije predviđeno, ali pod uslovom da se time ne vrijeđa propis niti pravo drugog lica: rješenje kojim je odbijen zahtjev stranke (negativan upravni akt); rješenje kojim je stranci nametnuta neka obaveza, pod uslovom da se novim rješenjem ta obaveza smanjuje odnosno ublažava. Pravosnažno rješenje može se poništavati, ukidati ili mijenjati putem vanrednih pravnih sredstava u upravnom postupku. Konačno rješenje u upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba), a kojim je stranka stekla

neko pravo ili su joj nametnute obaveze. Dakle, protiv konačnog rješenja u upravnom postupku može se pokrenuti upravni spor.

13. Pomoć neukoj stranci Organ koji vodi postupak dužan je voditi računa da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika postupka ne bude na štetu prava koja im pripadaju po zakonu. Shodno ovom načelu, službeno lice koje vodi postupak po potrebi mora upozoriti stranku odnosno drugog učesnika u postupku na pravne posljedice njihovih radnji ili propuštanja zbog kojih bi mogli pretrpjeti štetu. ZUP ne predviđa nikakvu sankciju za povredu ovog načela.

14. Upotreba jezika i pisma Prema čl.16 ZUP-a, upravni postupak se vodi na bosanskom i hrvatskom jeziku, a organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog i hrvatskog jezika. Službeno pismo je latinica. Federalnim zakonom može se kao službeni odrediti i dodatni jezik. ZUP omogućava da se kao sredstva komuniciranja koriste i ostali jezici. Organ koji vodi postupak je dužan stranci omogućiti da tok postupka prati na svom jeziku, ukoliko se postupak ne vodi na jeziku stranke. Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani BiH, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca). Iz navedenog proizilazi da se stranke koje znaju jezik na kome se vodi postupak,

trebaju tokom postupka služiti tim jezikom.

15.OSTALA VAŽNIJA NAČELA 1. Oficijelno i privatno načelo 2.lnkviziciono i dispoziciono načelo 3.Načelo usmenosti i pismenosti 4.Načelo posrednosti i neposrednosti; 5.Načelo javnosti; 6.Načelo koncentracije

16.Oficijelno načelo znači da organ postupak

pokreće po službenoj dužnosti (ex officio). Privatno načelo podrazumijeva da se postupak pokreće po zahtjevu za interesiranog lica, te da organ bez takvog zahtjeva ne smije pokrenuti postupak. U upravnom postupku privatno načelo dolazi do izražaja samo onda kad upravni postupak primarno za cilj ima ostvarivanje privatnog interesa inače, privatno načelo je karakteristično za parnični postupak. Oficijelno i privatno načelo važe i za vođenje i za obustavu postupka. Postupak pokrenut po zahtjevu stranke će biti i obustavljen na njen zahtjev. Organ može takav postupak nastaviti i protiv volje stranke, ako zaključi da javni interes nalaže dalje vođenje postupka ili to zahtijeva suprotna strana.

17.Inkvizlciono i dispoziciono načela

Prema dispozicionom načelu, same stranke pribavljaju i upotrebljavaju dokazni materijal po svojoj volji. Dakle, samo ono što stranke iznesu u postupku, to će organ uzeti u obzir pri donošenju rješenja.

Po inkvizicionom načelu dokazi se prikupljaju i iznose od strane organa koji vodi postupak ili po njegovoj naredbi. U našem upravnom postupku primarno je zastupljeno inkviziciono načelo, uz određena odstupanja ako je u pitanju zaštita interesa stranaka. Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima.

18.Načelo usmenosti i pismenosti Upravni postupak izgrađen je na

kombinovanom načelu usmenosti i pismenosti, pri čemu prioritet pripada načelu pismenosti. Npr. podnesci se mogu predavati pismeno i usmeno, usmena izjašnjenja se bilježe u zapisnik, rješenje se strankama daje napismeno ali se mogu saopštiti i usmeno. Žalba se može podnijeti i usmeno i pismeno, ali je žalbeni postupak samo pismen itd.

19.Načelo posrednosti i neposrednosti Načelo neposrednosti znači da službeno lice koje vodi postupak donosi rješenje na osnovu neposrednog opažanja. Da bi se u potpunosti udovoljilo ovom načelu, sve

dokaze bi trebalo izvesti na samoj usmenoj raspravi, neposredno pred službenim licem odnosno kolegijalnim organom koji donosi rješenje. Međutim, to je u upravnom postupku po pravilu neizvodljivo, te je upravni proces pretežno posredan.

20.Načela javnosti ZUP ne propisuje javnost za sve procesne radnje, već za usmenu raspravu. Usmena rasprava načelno je javna. Službeno lice koje vodi postupak može isključiti javnost samo u slučajevima koje zakon izričito fiksira. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne

pomagače, a službeno lice može dozvoliti prisustvo raspravi još nekim licima (službene osobe, naučni i javni radnici).

21.Načela koncentracije Pod načelom koncentracije u postupku se podrazumijeva prvenstveno princip po kome stranke moraju u jednoj fazi postupka navesti zajedno i odjednom sve činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje stvari. Kasnije navedene činjenice, zahtjevi, prigovori i sl, se prema ovom načelu ne bi uzimali u obzir jer bi zahtijevali ponovno saslušanje stranke i odugovlačenje postupka. Ovo načelo ima

svoju veću primjenu u parničnom postupku. U upravnom postupku je ipak ključno načelo materijalne istine, koje u pozadinu stavlja sve druge obzire. Načelo koncentracije u upravnorn postupku dolazi do izražaja pri donošenju rješenja i u žalbenom postupku.

22.NADLEŽNOSTPOJAM I PRAVNI ZNAČAJ NADLEŽNOSTINadležnost je pravo i dužnost određenog organa da riješi određenu upravnu stvar. Svaki organ, dužan je "da se pridržava svoje nadležnosti u pozitivnom i negativnom smislu, tj. ne smije raditi posao na koji nije nadležan, a ne smije se ni uzdržavati od poslova za koje je nadležan. Poštivanje odredaba o nadležnosti u upravnom postupku je

dužnost od posebno velike pravne važnosti. Zato svaki organ u toku cijelog postupka pazi na nadležnost po službenoj dužnosti.

23.VRSTE NADLEŽNOSTI; U zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje razlikuju se 3 vrste nadležnosti: stvarna, mjesna i funkcionalna. Stvarna nadležnost je zakonom ili propisom određena dužnost i pravo jednog reda organa da rješavaju upravne stvari određene vrste, isključujući u tome ostale redove organa. Dakle, stvarna nadležnost je nadležnost po vrsti poslova koji se obavljaju. Primarno se određuje prema propisima kojima se reguliše određena upravna oblast ili određuje nadležnost organa. Mjesna nadležnost određuje se po osnovu teritorije za koju je vezana upravna stvar. Ona teritorijalno razgraničava organe koji su stvarno nadležni za rješavanje istovrsnih upravnih stvari. Mjesna

nadležnost se primarno određuje po propisima kojima se vrši političke teritorijalna podjela i po propisima o organizaciji pojedinih organa. Funkcionalna nadležnost je nadležnost pojedinog organa prema funkcijama koje mu se dodjeljuju. Naime jedna upravna stvar se može s obzirom na različite faze postupka predavati različitim organima, tako da dio postupka obavi jedan, a dio drugi organ, npr. kad je jedan organ pozvan za vođenje upravnog postupka, drugi za donošenje prvostepenog rješenja, a treći za rješavanje po žalbama. 23. NASTAVAK Shodno iznesenom, postoje i 3 nenadležnosti (inkompetencije) - stvarna, mjesna i funkcionalna nenadležnost. Propisi o nadležnosti organa, posebno kad je u pitanju stvarna nadležnost, su prinudne prirode i ne mogu se promijeniti dogovorom stranaka, dogovorom organa, niti dogovorom između stranke i organa. Dakle ni organi ni stranke ne mogu odstupiti od propisa o nadležnosti. Prema ZUPu, Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima isključive nadležnosti Federacije, zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost federalnih organa iz nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave. Kantonalni organi uprave u prvom stepenu rješavaju u upravnim stvarima koje su im u nadležnost stavljene kantonalnim zakonom i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim zakonom.

Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su im u nadležnost stavljene statutom grada odnosno općine i propisom gradskog odnosno općinskog vijeća, kao i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim i kantonalnim zakonom. Ako propisima nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove uprave ili Federaciji odnosno kantonu. U gradu i općini to je služba koja se odredi propisom gradskog odnosno općinskog vijeća. 24.POSEBNO O MJESNOJ NADLEŽNOSTI Mjesna nadležnost se određuje po propisima kojima je uređeno' teritorijalno razgraničenje kantona i opcine, te po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno gradskih i općinskih službi za upravu. U okviru navedenog, mjesna nadležnost se određuje u stvarima koje se odnose na nekretnine prema mjestu gdje se nekretnina nalazi, u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća, ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se određuje prema sjedištu te poslovne jedinice, u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na

profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta.

24. NASTAVAK Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama određuje se prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka. Npr. za vođenje upravnog postupka zbog primijećene bolesti na stoci koja se prevozi željeznicom, mjesno je nadležan veterinarski organ u mjestu gdje je zaraza primjećena. U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda odnosno pristaništu zrakoplova. Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan, dužan je postupak i završiti. Dakle, on zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi mjesno nadležan bio drugi

organ. Zakon propisuje da organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku. Ako bi prema odredbama o mjesnoj nadležnosti istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak ali se mjesno, nadležni organi mogu sporazumjeti, koji će od njih voditi postupak.

25.DELEGACIJA (PRENOŠENJE) I AVOKACIJA (SUPSTITUCIJA, PREUZIMANJE) NADLEŽNOSTI Avokacija nadležnosti znači pravo jednog organa da preuzme upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i da je sam riješi. Po pravilu se radi o odnosu organa šire i uže političke teritorijalne zajednice. Kod nas je avokacija dozvoljena samo na osnovu i zričitog i zakonskog ovlaštenja. Isto važi i za delegaciju nadležnosti. Delegacija je prenošenje od strane jednog organa izvjesnih poslova na druge organe da ih oni rješavaju (po pravilu se prenosi sa organa šire na organ uže političko teritorijalne zajednice).

26.PROSTORNO OGRANIČENJE NADLEŽNOSTI Svaki organ ograničen je na vršenje službenog rada u granicama svog područja. Od ovog pravila postoje slijedeći izuzeci: organ može izvršiti radnju i van granica svog područja ako postoji opasnost zbog odgađanja, s tim što je dužan da otome odmah obavijesti organa čijem je području tu radnju poduzeo. Službene radnje u zgradama ili drugim objektima posjeduju vojnih organa obavljaju se po prethodnoj prijavi komandantu zgrade, odnosno objekta i po sporazumu s njim.

27.SUKOB NADLEŽNOSTI Pozitivan i negativan sukob nadležnosti Pozitivan sukob nadležnosti postoji u slučaju kad 2 ili više organa prisvajaju pravo rješavanja određene upravne stari pa i vode postupak i donose rješenja. Negativan sukob nadležnosti nastaje kad jedan ili više organa odbiju rješavanje o određenoj upravnoj stvari. Nadležnost za rješavanje sukoba nadležnosti Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava Vlada FBiH i Vrhovni sud FBiH.Vlada je nadležna za rješavanje međusobnih sukoba nadležnosti federalnih organa uprave, sukoba između federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova.

28.Pokretanje i rješavanje sukoba nadležnosti Vrhovni sud FBiH nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između FBiH i kantona, kao i sukoba između 2 kantona, bilo da se radi vladama, organima uprave ili institucijama koje imaju javna ovlaštenja. Vrhovni sud rješava i sve ostale sukobe nadležnosti koji nisu zakonom dati u nadležnost nekog drugog organa ili suda. Slično zakonsko rješenje je i na nivou kantona, s tim što sukobe rješava vlada kantona i najviši sud u kantonu. Na općinskom nivou, sukobe nadležnosti općinskih službi za upravu i općinskih odnosno ustanova iste općine rješava općinski načelnik. Sukob nadležnosti vlade kantona i općinskog načelnika, kao i sukobe 2 ili više općina rješava najviši sud kantona. Iste odredbe primjenjuju se i kad je umjesto općine u pitanju grad, s tim što najviši sud kantona rješava i sukobe između grada i općine.

29. Prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti mogu podnijeti organ i stranka. Načelno ga podnosi: organ koji je posljednji rješavao o konkretnoj stvari . Ako se radi o pozitivnom sukobu nadležnosti, tj. ako su o istoj upravnoj stvari rješavala 2 organa i oba donijla rješenje, organ koji rješava sukob nadležnosti poništiti će rješenje nenadležnog organa. Ako se radi o ne emotivnom sukobu nadležnosti, biće poništen zaključak kojim se nadležni ogan izjasnio kao nenadležan i spis predmeta dostavljen (tom) nadležnom organu. Bitno je naglasiti da će u slučaju sukoba nadležnosti svaki organ u sukobu biti dužan da izvrši radnje postupka koje ne trpe odlaganje. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi upravni spor, jer se tim rješenjem ne vrijeđa pravni interes stranke. Pravo na žalbu ima organ u sukobu, ako smatra da mu je rješenjem povrijeđeno neko pravo. Međutim, ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.

30.OVLAŠTENJE ZA VOĐENJE POSTUPKA I ZA RJEŠAVANJE Redovno ovlaštenje za rješavanje pripada starješini individualnog inokosnog državnog organa, tj. rukovodiocu organa uprave ili institucije koja ima javna ovlaštenja. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa odnosno institucije da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka prije donošenju rješenja. O tome je rukovodilac organa uprave dužan donijeti posebno rješenje. Bitno je naglasiti da su rješenja ovlaštenog službenika rješenja samog organa, isto kao i rješenja rukovodioca. Iz toga slijedi da se protiv rješenja ovlaštenog službenika ne može izjaviti žalba starješini organa, već samo višem organu ukoliko on postoji.

31.PRAVNA POMOĆ Svi organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Molba za pravnu pomoć uslijediti će ako se određena radnja u postupku treba izvršiti izvan područja organa nadležnog za vođenje kompletnog postupka. Zamoljeni organ odnosno institucija dužna je pomoć pružiti u granicama svog područja i djelokruga bez odlaganja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe. Pomoć se također može zatražiti ako će izvršenje radnje od strane drugog ovlaštenog organa dovesti do lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova. Akt kojim se jedan organ obraća drugome za pravnu pomoć zove se zamolnica. Zamolnicom se na drugi organ ne može prenijeti rješavanje same glavne stvari, već samo vršenje neke sporedne procesne radnje.

31 NASTAVAK Pravna pomoć od sudova se može tražiti samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ koji vodi postupak može od suda tražiti da mu dostavi spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak, s tim što sud može odrediti rok za vraćanje spisa. Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora. Ako takvih ugovora nema, primjenjuje, se načelo reciprociteta. Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.

32.NADLEŽNOSTIIzuzećePitanje: Što nam treba izuzeće? Odgovor: Razlozi za izuzeće potrebni su zbog načela objektivnosti, donosno zahtjeva da se postupak vodi nepristrasno.

Pitanje: Kakva može biti pristrasnost?Odgovor: Pristrasnost može biti:Materijalna pristrasnost, iMoralna zainteresovanost.

33.Pitanje: Navedite slučajeve izuzeća?Odgovor: Oni su:Ako je službeno lice u predmetu u kome se vodi postupak stranka, saovlašćenik, suobveznik, svijedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke,Ako je službeno lice sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u srodstvu po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partner ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno pa i onda kada je brak prestao,Ako je službeno lice sa strankom, zastupnikom, ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvoioca, usvojenika, ili hranioca,Ako je službeno lice u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenju rješenja, iI drugi razlozi koji opravdavaju njegovo izuzeće.Izuzeće se može tražiti po službenoj dužnosti i po zahtjevu stranke. Službeno lice ili osoba čim sazna za razloge izuzeća dužna je odmah prekinuti sve radnje u postupku.O izuzeću se odlučuje zaključkom. Ne može se izjaviti žalba na zaključak kojim se uvažava izuzeće pa čak ni u rješenje. Ako je odbijeno izuzeće onda se može izjaviti žalba ali na rješenje o glavnoj stvari.

34.STRANKE I NJIHOVO ZASTUPANJEPitanje: Definišite pojam stranke u Zakonu o upravnom postupku?Odgovor: Po Zakonu o upravnom postupku stranka je lice ili osoba po čijem zahtjevu je pokrenut ili protiv koga se vodi postupak ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo učestvovanja u postupku. U pravnom postupku postoje tri grupe stranaka.

35.Pitanje: Koje grupe stranaka postoje u upravnom postupku?Odgovor: One su:Lice ili lica koja traže izdavanje upravnog akta;

Lice ili lica protiv kojih se traži izdavanje upravnog akta;Lice ili lica koja imaju pravo da učestvuju u postupku radi zaštite prava ili pravnih interesa.

36.Stranačka sposobnost Pitanje: Koje sposobnosti može imati jedno lice ili osoba?Odgovor: To su:Stranačka sposobnost;Procesna sposobnost;Postulaciona sposobnost;

37.Pitanje: Šta je to stranačka sposobnost?Odgovor: Stranačka sposobnost je sposobnost u jednoj upravnoj stvari zahtjevati pokretanje postupka ili biti onaj protiv koga se vodi postupak ili imati pravo učestvovanja u postpuku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa.Stranačka sposobnost odgovara pravnoj sposobnosti u oblasti materijalnog prava.

38.Pitanje: Ko ima formalnu stranačku sposobonost?Odgovor: Formalnu stranačku sposobnost imaju:Sindikalne organizacije;Preduzeća ili društva kad štite određeno pravo, dužnost ili pravni interes svojih članova;Ombudsmeni;Javni pravobranilac;Javni tužilac kada je zakonom ovlašten da štiti javni interes;

39.Pitanje: Šta je to procesna sposobnost?Odgovor: Procesna sposobnost je sposobnost stranke da može sama vršiti procesne radnje u postupku. Tu sposobnost u postpuku ima samo ona stranka koja je potpuno poslovno sposobna. Poslovno je sposobno ono lice koje može samostalno pribavljati prava i preduzimati obaveze.

40.Pitanje: Šta je to postulaciona

sposobnost?Odgovor: Postulaciona sposobnost je sposobnost koju imaju procesno sposobne stranke koje su uz to u stanju prema svojim psihičkim i fizičkim osobinama neposredno preduzimati procesne radnje.

41.Pitanje: Šta je to aktivna i pasivna legitimacija?Odgovor: Aktivna legitimacija lica postoji na licu koje traži

pokretanje postupka. Pasivna legitimacija postoji kod lica protiv kojeg se traži pokretanje postupka. Bez stranačke i procesne sposobnosti ne može se učestvovati u jednom upravnom postupku.

42.Pitanje: Šta je to stvarna legitimacija?Odgovor: To je naročit odnos između jednog lica i predmeta upravnog postupka, to jest konkretne upravne stvari u kojoj se rješava u postpuku.Službeno lice ili osoba vodi po službenoj

dužnosti računa o tome da li jedna stranka može biti stranka u upravnom postupku.

43.Zastupnici stranaka Potpuno poslovno sposobna stranka može sama preduzimati radnje u postupku jer ima i procesnu sposobnost. Poslovno sposobno fizičko lice koje vrši procesne radnje u postupku u ime stranke i za račun stranke smatra se zastupnikom stranke u postupku.

Pitanje: Koje kategorije zastupnika predviđa ZUP?

Odgovor: ZUP predviđa sljedeće kategorije zastupnika:Zakonski ili nužni zastupnici procesno nesposobnih fizičkih lica i pravnih lica;Dobrovoljni punomoćnici procesno sposobne stranke;Privremeni zastupnik;Zajednički predstavnik.

44.PunomoćjePunomoćjem se ovlašćuje punomoćnik i daje mu se određen sadržaj i obim punomoćnikovih ovlaštenja.

Pitanje: Kakvo može biti punomoćje? Odgovor: Ono može biti:Punomoćje za sve radnje u postupku;Punomoćje za postupak;Punomoćje za pojedine procesne radnje.

Pitanje: Kako se može dati punomoćje?Odgovor: Može se dati u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik kod organa.

Punomoćnik je dužan podnjeti punomoćje organu koji vodi postupak.Pitanje: Kako može prestati punomoćje?Odgovor: Može prestati:Opozivom;Smrću;Izvršenjem punomoćja.

Smrću stranke ne prestaje automatski punomoćje već ono prelazi na nasljednike.

45.Privremeni zastupnikKod ovogo zastupanja ZUP traži za postavljanje privremenog zastupnika da se radi „o hitnim slučajevima.“

46.Opštenje organa i strankePitanje: Šta je to podnesak?Odgovor: Podnesak je svaki zahtjev, obrazac koji se koristi za automatsku obradu podataka, prijedlog, prijava, molba, žalba, prigovor i drugo saopštenje kojima se pojedinac ili pravno lice obraća nekom organu. Podnesak je po pravilu pismenog oblika i to je po Zakonu o upravnom postupku redovan način opštenja. Prijem podneska zahtjeva izdavanje određene potvrde. Dužnost odazivanja pozivu povlači određene sankcije. Pod uslovima:Da je poziv lično dostavljen;Da je u pozivu upozoreno na posljedice nedolaska;Da nije izostanak opravdan.

47.ZapisnikPitanje: Šta je zapisnik u smislu ZUP-a?Odgovor: Zapisnik u smislu ZUP-a je pismeni sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnoj radnji u upravnom postupku, kao i o važnim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u upravnom postupku. Obaveza je da se zapisnik sastavi u pismenoj formi i potpiše. Posebno postoji zapisnik o vijećanju i glasanju kolegijalnog organa. Zapisnik ima dokaznu snagu i ako je propisno sastavljen onda je on javna isprava i predstavlja potpun dokaz o toku i sadržaju radnje u postupku i datih izjava.

48. Dostavljanje Pismena kao što su poziv, rješenje, zaključak i drugi službeni spisi dostavljaju se adresatu, to jest licu kojem su namjenjeni. Pitanje: Koji su načini dostavljanja?Odgovor: To su:Neposredno dostavljanje;Posredno dostavljanje;Neposredno dostavljanje se vrši u pravilu neposredno onome kome je namjenjeno. Dostavljanje se vrši u vrijeme i u mjestu dostavljanja radnim danom i to danju u stanu, poslovnim prostorijama, radionici, advokatskoj kancelariji itd.

Pitanje: Kad postoji obavezno lično dostavljanje?Odgovor: Obavezno lično dostavljanje postoji:

Kada ZUP tako lično dostavljanje predviđa ili drugi propis; Ako teče rok od prijema;Kad to odredi organ kao lično dostavljanje.49. Pitanje: Nabrojte posebne slučajeve dostavljanja?Odgovor: Posebni slučajevi dostavljanja su:Dostavljanje zakonskom zastupniku i punomoćniku;Dostavljanje punomoćniku za prijem pismena;Dostavljanje državnim organima i pravnim licima;Dostavljanje licima u inostranstvu i licima koja uživaju imunitet;Dostavljanje vojnim licima i pripadnicima policije;Dostavljanje javnim saopštenjem;Dostavljanje privremenom zastupniku;Dostavljanje pismena u stanu, poslovnom

prostoru i na vratima;Dostavljanje izvršeno stavljanjem na oglasnu tablu organa.

50.ROKOVIPitanje: Odredite pojam roka?Odgovor: Rok predstavlja mjeru za vrijeme i to redovno dulji razmak vremena u kome se mogu izvršiti radnje u postupku.

Upravni postupak predstavlja niz radnji koje sljede jedna za drugom po utvrđenom redu. Zbog toga se određuje vrijeme kada se pojedine radnje u postupku moraju završiti. Rokovi u upravnom postupku važe kako za stranke tako i za upravne organe.

51.VRSTE ROKOVAImamo dvije vrste rokova:Zakonski rokovi (rokovi određeni zakonom); iSlužbeni rokovi (službeno određeni rokovi) koji se određuju prema okolnostima pojedinog slučaja. Rokovi imaju svoj početak i završetak. Kod zakonskih rokova početak roka se čini zavisnim od određenog događaja (na primjer, od dana dostavljanja rješenja) itd.Rokovi se mogu produžiti i to ne samo oni rokovi koji su službeno određeni već i zakonski rokovi ako je za njih zakonom predviđena takva mogućnost. Zakonski rok za koji je predviđena mogućunost produženja kao i službeno određeni rok može se produžiti samo ako to zamoli zainteresovano lice iz

opravdanog razloga ili tri dana po isteku roka (član 97 ZUP.).

52.Rokove možemo podjeliti i na :Produžive i neprodužive,Stroge ili prekluzivne, Instruktivne rokove,Prekluzivni su oni rokovi čije propuštanje ima za posljedicu isključenje iz procesne radnje koja je vezana za taj rok. Na primjer: rok za žalbu.Instuktivni rokovi služe samo kao opomena ili pouka da se procesna radnja izvrši u određenom roku, na primjer, rok za izdavanje rješenja u pismenom obliku nakon što je prije toga donjeto usmeno rješenje, ili na primjer rok za izdavanje rješenja po zahtjevu stranke (član 216 st. 1 ZUP). Ove procesne radnje kod instruktivnog roka se mogu valjano izvršiti i po isteku roka.

53.RAČUNANJE ROKOVAPitanje: Kako se po ZUP-u računa dužina rokova?Odgovor: Dužina rokova se računa na dane, mjesece i godine. Računanje rokova se ne određuje u časove i sedmice, mada Zakon i to može odrediti.

POSLJEDICE PROPUSTANJA ROKOVAAko stranka propusti da izvrši procesnu radnju u određenom roku redovna je posljedica takvog propuštanja isključenje stranke od vršenja propuštene radnje. Najizrazitiji i najčešći slučajevi prekluzije ili isključenja od propuštene procesne radnje su:Kada stranka propusti rok za povraćaj u prijeđašnje stanje;Rok za žalbu; i, Rok za obnovu postupka.Za podnesak se smatra da je predat u roku ako je stigao organu kome je trebalo da se preda prije nego što je rok istekao (član 100 ZUP-a), to znači da podnesak mora stići najkasnije za radnog vremena posljednjeg dana roka pa da se smatra da je podnesen u roku.Postavlja se pitanje kako će stranke održati rokove ako su daleko od organa kome treba predati podnesak. Stranka može da uputi podnesak organu poštom, preporučeno, iStranka može podnesak poslati organu i telegrafskim putem, preporučeno,Kad se podnesak preda pošti preporučeno, odnosno dan kad je telegram predan pošti računa se kao dan predaje organu kome je upućen.

(naziv organa-službe) POTVRDA O PRIJEMU PODNESKA Potvrđuje se da je_______________________ dana _________ podnio/la ovom organu (ime i prezime) (datum)- službeni podnesak______________________________________________________________________________________________________________________________________ (naziv i sadržaj podneska) Zakonski rok za donošenje rješenja po zahtjevu stranke iznosi___ dana za skraćeni postupak, a ___ dana za poseban ispitni postupak (član __ Zakona o upravnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98). Ako ovaj podnesak ne bude riješen u gore navedenom roku, stranka ima pravo po isteku tog roka podnijeti žalbu neposredno drugostepenom organu, kao da je njen podnesak odbijen.Za ovu potvrdu u smislu člana 65, stav 2, Zakona o upravnom postupku ne plaća se taksa. Izdao________________ _________________________ (mjesto i datum) (potpis službene osobe)54.POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Povrat u pređašnje stanje (restitutio in integrum) je vanredno pravno sredstvo kojim se otklanjaju nepovoljne posljedice nastale za stranku usljed propuštanja radnje u postupku bez njene krivice. Na primjer, ako stranka nije u zakonskom roku uložila žalbu protiv prvostepenog rešenja. Opće pretpostavke za povrat u pređašnje stanje su:- Opravdano propuštanje;- Nemogućnost da stranka drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila da izvrši u roku; -Da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje stavljen u propisanom roku.-Stranci će se dozvoliti povrat u pređašnje stanje ako je stranka iz neznanja ili očiglednom omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. -Drugi slučaj u kome će se isto tako dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje kada je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije tri dana nakon isteka roka ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo. Zakon o upravnom postupku ne propisuje kriterij za ocjenu opravdanih razloga za povrat u pređašnje stanje, već je to prepušteno ocjeni organa u svakom konkretnom slučaju. 54. NASTAVAK U svakom slučaju stranka je u

prijedlogu obavezna predočiti okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti učiniti bar vjerovatnim. Kod povrata u pređašnje stanje propuštanje se ne mora dokazivati ali se mora bar učiniti vjerovatnim. Proizvoljan prijedlog za povrat u pređašnje stanje organ neće prihvatiti.Takođe, ako je organ odbio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, za iste okolnosti se ne može ponovo tražiti. Rok za podnošenje prijedloga je osam dana od dana kada je prestao razlog koji je prourokovao propuštanje.

55.SUBJEKTIVNI I OBJEKTIVNI ROK Ako je stranka

kasnije saznala za propuštanje rok se računa od dana kad je stranka to saznala (subjektivni rok). Objektivni rok za traženje povrata u pređašnje stanje je tri mjeseca od dana propuštanja. Ne može se tražiti povrat zbog propuštanja roka za traženje povrata, to jest nije dozvoljen povrat povrata (restitutio restitutionis non datum). Postupak traženja povrata u pređašnje stanjePrijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Ako stranka povrat traži zbog toga što je propustila da podnese neki podnesak onda se taj podnesak prilaže prijedlogu. Stranka u prijedlogu obavezno predočava ili navodi okolnosti koje mora učiniti bar vjerovatnim. Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate organu nadležni organ može u dvostranačkim stvarima odlučiti o prijedlogu i bez izjašnjenja protivne stranke.Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je o prijedlogu dozvoljen povrat koji je neblabovremeno podnešen ili je nedopušten. Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donjeo drugostepeni organ.

56.Dejstvo dozvole povrata u pređašnje stanje

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak do konačnosti zaključka kojim se riješava povrat u pređašnje stanje. ZUP ne određuje u kojim slučajevima će se postupak privremeno prekinuti, ali će se to svakako desiti kad je dovoljno vjerovatno da je prijedlog za povrat osnovan ili ako se prekidanjem postupka čini manja šteta suprotnoj stranci u postupku nego što bi se nastavkom postupka učinila šteta predlagaču povrata.

Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja a poništavaju se sva riješenja i zaključci koje je organ donjeo u vezi sa propuštanjem. Ukidaju se i pravosnažna rješenja koja čak mogu biti i izvršna ali se u zaključki o dozvoli povrata u pređašnje stanje mora navesti koje sve radnje zaključci i rješenja se ukidaju.

57.ODRŽAVANJE REDASlužbena osoba koja rukovodi radnjom u postupku dužna je

da se stara o održavanju reda pri radu. Pod održavanjem reda podrazumjeva se prvenstveno omogućavanje nesmetanog rada i održavanje ozbiljnosti u radu. Službena osoba je ovlaštena da opomene osobu ili osobe koje ometaju rad organa. Mogu te osobe i udaljiti i novčano kazniti. Osim toga, Zakon izričito propisuje da osoba koja prisustvuje nekoj radnji u postupku ne smije nositi oružje ili neko opasno oruđe. Izuzetak su radnici policije ako su službeno prisutni u cilju održavanja reda. Voditelj postupka ovlašten je udaljiti osobu koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka, ili neće da odloži oružije ili oruđe. Ukoliko se radi o osobi koja učestvuje u postupku njeno udaljenje može usljediti tek nakon što je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. U slučaju da je udaljena stranka koja nema punomoćnika ili je njen punomoćnik odsutan voditelj postupka će pozvati osobu koja se udaljava da postavi punomoćnika a ako ona to ne učini voditelj postupka može odgoditi radnju na njen trošak ili joj sam postaviti punomoćnika. Postavljeni punomoćnik može je zastupati samo u onoj radnji postupka sa koje je stranka udaljena. O udaljenju se donosi zaključak. Protiv zaključka kojim se udaljava stranka u postupku koja nema punomoćnika, ili čiji je punomoćnik odsutan može se izjaviti posebna žalba.

58.Kažnjavanje zbog narušavanja redaZa teže narušavanje reda ili krupnije

nepristojnosti pojedinac može biti pored udaljenja kažnjen i novčanom kaznom do 50 KM. Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost niti se od nje izuzimaju radnici MUP-a ili vojna lica. Kaznu izriče službena osoba koja rukovodi ranjom u postupku. Novčanom kaznom u istom iznosu može se kazniti i osoba koja sadržajem svog podneska grubo povrijedi uobičajno ponašanje prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Pod neuobičajnim ponašanjem podrazumjevaju se uvrijedljivi izrazi kao i potcjenivanje organa odnosno službenog lica koje vodi postupak. Kazna se može izreći samo prema potpisniku podneska kojim vrijeđa organ ili voditelja postupka. Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba koja ne odlaže izvršenje kazne.

59.Troškovi upravnog postupkaTroškovi u upravnom postupku su opšti i posebni troškovi. Opšti troškovi su troškovi koji postoje zbog samog funkcionisanja odnosno rada organa uprave.

Opšti troškovi se finansiraju iz budžeta i u manjem dijelu putem određenih taksi koje stranke plaćaju za određene usluge. Posebni troškovi su izdatci koji nastaju provođenjem upravnog postupka u vezi određene upravne stvari. U ove troškove spadaju:Takse na podneske, priloge, riješenja i tako dalje,Izdatci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj i tako dalje,Troškovi oglasa u službenim novinama, Troškovi pravnog zastupanja,Putni troškovi službenih lica ili osoba, iTroškovi koje su imali stranke ili punomoćnici zbog ličnog dolaska pred organ.

60.Snošenje troškova postupkaZUP predstavlja tri kriterija u pogledu odlučivanja o obavezi snošenja troškova u upravnom postupku. Kriterij uspjeha u postupku,Kriterij krivice,Kriterij koristi od vođenja postupka, Po kriteriju uspjeha, u postupku za troškove odgovara stranka na čiju je štetu postupak okončan.

Ako je u postupku učestvovalo dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima (kontradiktorne upravne stvari) kriva stranka je dužna naknaditi samo takozvane opravdane troškove. O opravdanosti i visini troškova odlučuje organ koji vodi postupak. Opravdani troškovi nadoknadit će se u cijelosti ako je stranka u cijelosti uspjela u upravnom postupku.Međutim, ako je suprotna stranka samo djelomično uspjela u postupku troškovi se nadoknađuju srazmjerno uspjehu u postupku. Troškovi za pravno zastupanje suprotne stranke nadoknađuju se samo ako je zastupanje bilo nužno i opravdano. Takva situacija bi bila ako bi imali slučaj takozvane složene stvari i pri tome stranka s obzirom na svoje lične sposobnosti teško bi se mogla snalaziti u postupku bez punomoćnika. Dužnost naknade troškova ne postoji za troškove izazvane obiješću suprotne stranke.Po kriteriju uspjeha riješava se pitanje naknade troškova postupka kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti na inicijativu nekog lica, a postupak je okončan nepovoljno po inicijatora. Međutim ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili u općem interesu a postupak nisu izazvale stranke svojim ponašanjem ili neko drugo lice ili osoba u postupku troškove snosi sam organ.

61.Po kriteriju krivice za nastanak troškova svaki učesnik u postupku dužan je snositi sve troškove koje u postupku uzrokuje svojom krivicom ili obješću. Po kriteriju koristi od vođenja postupka sve troškove u jednostranačkim stvarima snosi

stranka na čiji se zahtjev i u čijem interesu se postupak vodi. Ako se postupak završi poravnanjem svaka stranka snosi svoje troškove postupka ukoliko se stranke drugačije ne sporazume. Svjedoci, vještaci, tumači i službena lica kao učesnici u postupku imaju pravo na naknadu sljedećih troškova. Troškove putovanja, Izdatke izazvane boravkom u mjestu,Izgubljene zarade, ukoliko bi im zarada za izgubljeno vrijeme bila uskraćena

62.Osiguranje naplate troškovaAko se pokreće postupak po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predvidjeti da će nastati posebni izdatci u gotovom novcu, može se od stranke tražiti da ona unaprijed položi iznos koji je potreban za pokriće troškova. O tome organ

donosi zaključak u pismenom obliku. Ako stranka ne položi naloženi iznos u blagajni organ može odustati od izvođenja dokaza koje je trebalo izvesti ili može obustaviti sam postupak. Međutim, ako javni interes zahtjeva nastavak postupka, postupak će biti nastavljen bez obzira da li je stranka položila iznos ili nije.

63.Postavljanje zahtjeva za naknadu troškova i za nagraduZahtjev za naknadu troškova stranka mora staviti prije donošenja riješenja kojim se rješava upravna stvar, tako da organ koji vodi postupak može o tom zahtjevu odlučiti u rješenju. Svjedoci, vještaci i tumači su dužni zahtjev za nagradu postaviti pri svom učešću u postupku (saslušanja, tumačenja, prevođenja, vještačenja), u protivnom gube to pravo.Voditelj postupka je dužan na ovo pravo i posljedicu

upozoriti u toku postupka.

64.Oslobađanje od plaćanja troškovaPo prijedlogu stranke koja troškove ne može izmiriti bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice organ koji vodi postupak može tu osobu osloboditi snošenja troškova. Uslov je da stranka priloži uvjerenje o imovnom stanju koju izdaje nadležni organ. O oslobađanju od plaćanja troškova organ koji vodi postupak nikada ne rješava po službenoj dužnosti. Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo ako pod uslovima reciprociteta i naši državljani mogu biti oslobođeni troškova. Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za

oslobođenje snošenja troškova, kao i protiv zaključka kojim se dato oslobođenje ukida ili mjenja, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

65.Dokazivanje Dokazivanje ili izvođenje dokaza je procesna radnja koja ima za cilj da se službeno lice ubjedi u istinitost činjenica. Kao dokazno sredstvo smatra se sve što je podneseno radi utvrđivanja stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju kao što su: isprave, svjedoci, izjave stranaka, vještaci, uviđaji i slično. Dokazna sredstva možemo podjeliti na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci i vještaci, a stvarna sredstva su obavještajni predmeti i predmeti uviđaja. Dokazni osnov (dokazni razlog) je ono što je napisano u ispravi, nalaz, mišljenje, iskaz, uviđaj i slično, odnosno to su podatci odnosno činjenice, iz dokaznih sredstava koje objašnjavaju predmet dokazivanja i stvaraju uvjerenje o njegovoj istinitosti. Umjesto termina „dokazni osnov“ ili „dokazni razlog“ često je u upotrebi termin „dokaz“. Rezultat

dokazivanja je uvjerenje o istinitosti predmeta dokazivanja koje službeno lice ili osoba stiče ocjenom dokaza. Pri rješavanju glavne stvari u upravnom postupku nadležni organ donosi rješenje samo na osnovu činjenica utvrđenih u postupku. Organ u postupku neće i ne mora tražiti potpun dokaz već je dovoljna samo vjerovatnost da su tačne činjenice za koje procesne norme vežu dopuštenost tih radnji. 66.Bitni elementi svakog dokazivanja su:Osobe ili lica koja treba da pruže dokaz,Činjenice koje treba dokazivati,Dokazna sredstva, to jest lica i stvari iz kojih se crpe saznanja i stiču uvjerenja ili neistinosti neke sporne pravno relevantne činjenice,Dokazni razlozi (izjave svjedoka, vještaka, stranaka, sadržaj isprava, izvjesno svojstvo obavještajne stvari, predmet uviđaja i tako dalje.),Dokazna snaga je sposobnost dokaza da stvore uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice. Faze dokazivanja u upravnom postupku su:Faza predlaganja ili ponude dokaza, Prihvatanje ili dopuštanje ili neprihvatanje ili odbacivanje ponuđenih dokaza,

Izvođenje ponuđenih dokaza ili dokaza određenih po službenoj dužnosti, iOcjena dokaza.

67.Predmet dokazivanjaDokazi se po pravilu izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom stanju sporno ili šta treba dokazivati. Predmet dokazivanja su samo one sporne činjenice koje su neposredno važne za rješavanje nekog upravnog predmeta, to jest pravno relevantne sporne činjenice. Indicije su činjenice koje su u kauzalnoj ili uzročnoj vezi sa materijalno-pravnom činjenicom koju treba dokazati (kao uzrok ili posljedicu). Indicije ne daju potpun dokaz već samo izvjestan stepen vjerovatnoće, istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice.Činjenice koje se ne dokazuju, odnosno koje se ne trebaju dokazivatiČinjenice koje ne treba dokazivati su opće poznate ili takozvane notorne činjenice, čije postojanje zakon pretpostavlja (zakonske pretpostavke o istinitosti činjenica), na primjer, dijete nepoznatih roditelja

nađeno na teritoriji Bosne i Hercegovine smatra se državljanom Bosne i Hercegovine. Protiv istinitosti zakonskih pretpostavki redovno je dozvoljen dokaz, odnosno postoji mogućnost obaranja takvih pretpostavki.

68.Dokaz ispravamaIsprave su predmeti koji sadržavaju pismom zabilježene činjenice ili događaje. Isprave se djele na:-Javne i privatne,-Dispozitivne (konstitutivne) i dokumentarne,-Orginarne (Originalne) (izvorne) i prepise (kopije),Isprave izdate od inostranih organa se izjednačavaju sa domaćim javnim ispravama pod sljedećim uslovima: Uzajamnosti, to jest druga država našim ispravama daje istu dokaznu snagu,Da se navodi mjesto gdje su izdate i da važe kao javne isprave, iDa su propisno ovjerene.

Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev. Dokazna snaga javne isprave je potpun

dokaz. Može se protiv dokazivati ispravnost javne isprave. Mogu postojati vanjski nedostatci javne isprave. Javna isprava se podnosi organu nadležnom za vođenje postupka ili je organ pribavlja po službenoj dužnosti.69.Dokaz svejdocima(pojam svjedoka)Svjedoci su fizičke osobe koje pred organom koji vodi postupak saopštavaju svoja zapažanja o činjenicama iz prošlosti. Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopšti. Svjedok svjedoči o činjenicama iz prošlosti. O činjenicama iz sadašnosti vrši se uviđaj ili vještačenje. Svjedoci ne daju svoje mišljenje niti zaključke, već samo prenose ono što su svojim čulima vidjeli, čuli ili opazili.

Svjedok nebi mogla biti osoba koja zbog svojih duševnih ili fizičkih mana nije u stanju zapaziti određenu činjenicu ili saopštiti svoje zapažanje.Pored toga ZUP predviđa izričito da svjedok ne može biti osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe. Dužnost svjedočenja postoji za sve osobe koje žive na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pitanje: Šta obuhvata dužnost svjedočenja?Odgovor: Ona obuhvata:

Svjedok je dužan da se odazove pozivu radi svjedočenja, i Da osoba svjedoči, to jest da odgovara na postavljana pitanja izuzev u slučajevima u kojima je po zakonu oslobođen dužnosti svjedočenja.

70.Uskraćivanje svjedočenjaU upravnom postupku ne postoji generalno oslobađanje od dužnosti svjedočenja, već samo oslobađanje dužnosti da svjedok odgovara na pojedina pitanja. ZUP predviđa da svjedok može izjaviti da neće da odgovara u sljedećim pitanjima:1. Na pojedina pitanja na koje bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju svjedoka, njegove srodnike po krivi u pravoj liniji, u pobočnoj liniji zaključno sa trećim stepenom, njegovog bračnog partnera, srodnika po tazbini zaključno sa drugim stepenom i onda kada je brak prestao, kao i njegovog staraoca, ili starinika, usvojioca i usvojenika. 2. Na pojedina pitanja na koje ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obavezu čuvanja poslovne, profesionalne, umjetničke ili naučne tajne. 3. O onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku.4. O onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovjedila svjedoku kao vjerskom ispovjedniku.5. Izuzetno, svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i u pojedinim drugim činjenicama „ako iznese važne razloge za to,“ ako je to potrebno ali svjedok mora te razloge učiniti vjerovatnim, ali o tome odlučuje voditelj postupka. Poslovni svjedoci ne mogu uskratiti svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete.To su svjedoci koji su bili prisutni kod zaključivanja poslovnih poslova ili su u takvim poslovima učestvovali kao pisari,

posrednici ili zastupnici jedne od stranaka, jer su ova lica ili osobe svojim dobrovoljnim učešćem u pravnim poslovima preuzeli rizik za eventualnu štetu koja bi za njih mogla usljediti. Svjedočenje zbog moguće imovinske štete ne mogu uskratiti ni svjedoci u pitanjima u kojima je svjedok dužan po posebnim propisima podnjeti prijavu ili dati izjavu. Na primjer: porezni službenici, carinski službenici, pripadnici MUP-a, itd.71.Saslušanje svjedoka se obavezno vrši na usmenoj raspravi koja obuhvata prethodno ispitivanje i saslušanje o samoj stvari.Svjedok će se prethodno upozoriti na dužnost svjedočenja, da ne smije ništa prešutjeti, i da može na svoj iskaz biti zaklet i predočit će mu se posljedice davanja lažnog iskaza.

Prethodno ispitivanje svjedoka obuhvata takozvana opća pitanja. Od svjedoka uzimaju se lični podatci i to sljedećim redosljedom:Ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života, i bračno stanje.

72.Saslušanje o samoj stvariVrši se tako što voditelj postupka poziva svjedoka da iznese sve što mu je poznato o predmetu. Nakon davanja izjave svjedoka postavljaju se pojedinačna pitanja radi pojašnjenja, dopune i provjere njegovog iskaza. Pitanje: Koja pitanja ne smije postavljati svjedoku službeno lice?Odgovor: Ne smije postavljati takozvana sugestivna pitanja, to jest pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti, niti pitanja kojima je cilj da se svjedok zbuni i zastraši (kapciozna pitanja), međutim svjedok se uvjek pita otkud mu je poznato ono što svjedoči.

73.Ukoliko svjedok ne poznaje jezik, onda će se

ispitati preko prevodioca, ako je gluh pitanja će se postaviti pismeno, a ako je svjedok njem, pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se ne može saslušati na navedene načine, onda će se pozvati tumač koji se može sa svjedokom sporazumjeti. Prilikom saslušanja svjedoka službena osoba je dužna dopustiti strankama da postavljaju pitanja svjedoku. Pitanja stranke svjedoku postavljaju preko službenog lica, ali se može dozvoliti i neposredno postavljanje pitanja. Prisustvo stranaka saslušanju svjedoka nije nužno, ali im je voditelj postupka dužan pružiti tu mogućnost. Saslušani svjedok se ne smije udaljiti bez dozvole voditelja postupka, jer voditelj postupka može odlučiti da se svjedok sasluša ponovo, ili da se izvrši suočenje saslušanih svjedoka čiji se iskazi ne slažu. Gluhonjemi se zaklinju preko tumača.Svjedok u upravnom postupku se nikada ne kune prije nego što da iskaz. Od obaveze zaklinjanja izuzeti su maloljetnici, kao i osoba koja zbog nedostatka razuma nije u stanju dovoljno shvatiti značaj zakletve. Službena osoba o tome vodi računa po službenoj dužnosti. Ocijena dokazne snage iskaza svjedokaDokazna snaga svjedokovg iskaza ocjenjuje se po načelu slobodne ocjene dokaza. 74.Pitanje: Koje su posljedice nedolaska,

odnosno odbijanja svjedočenja?Odgovor: One su dovođenje svjedoka prisilno, i snošenje troškova dovođenja:U slučaju kada je svjedok uredno pozvan, nije došao i nije opravdao izostanak, iSvjedok koji se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba svjedočiti.Novčana kazna se izriče zaključkom, kao i troškovi postupka prinudnog dovođenja. Protiv zaključka o novčanoj kazni i troškovima postupka dozvoljena je posebna kazna.

75.Dokaz vještacimaVještaci su treće osobe u upravnom postupku, nezainteresovana lica koja imaju određena stručna znanja za utvrđivanje spornih pravno-relevantnih činjenica.

Pitanje: Koja je razlika između vještaka i svjedoka?Odgovor: Oni su:Vještacima je potrebno stručno znanje, svjedocima nije. Svjedok saopštava svoje znanje o prošlim činjenicama, događajima ili okolnostima o kojima saznaje slučajno dok vještak saopštava svoje znanje o sadašnjim činjenicama, događajima i stanjima koje on opaža, proučava ili ispituje po nalogu službene osobe. Izuzećem vještaka shodno se primjenjuju odredbe za izuzimanje službene osobe. Kod određivanja vještačenja, vještak se upozorava da vještačenje izvrši brižljivo, da da stručno mišljenje, nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine.

76.Pitanje: Kada će se izvršiti ponovno saslušanje vještaka?Odogovor: Ponovno saslušanje vještaka će se izvršiti u sljedećim slučajevima:Ako nalaz i mišljenje nisu jasni ili potpuni,Ako se nalaz i mišljenja vještaka bitno razlikuju,

Ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, iAko se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja.

Pitanje: Koje su sankcije za nedolaženje, odbijanje vještačenja ili nepridržavanje rokova?Odgovor: One su novčana kazna i snošenje troškova postupka. Pitanje: U kojim slučajevima se može novčano kazniti, odnosno odrediti troškove postupka?Odgovor: To je u sljedećim slučajevima:Ako je uredno pozvan pa izostane bez opravdanja, Ako dođe, ali odbije da vještači, iAko u ostavljenom roku nepodnese svoj pismeni nalaz i mišljenje.

77.Dokaz uviđajemPitanje: Kad se vrši uviđaj?Odogovor: Uviđaj se vrši kada je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.

Uviđaj se može vršiti na prijedlog stranke ili po inicijativi službene osobe. O potrebi uviđaja odlučuje službena osoba. Uviđaju mogu prisustvovati vještak, svjedoci, voditelj postupka i tako dalje.Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koje se imaju razgledati ili gdje se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno preći dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši. Šteta koja je nastala prilikom vršenja uviđaja spada u troškove postupka, odlučuje se zaključkom protiv koga je dopuštena posebna žalba.

78.Dokaz usmenom izjavom strankeUsmeni iskaz stranke dolazi u obzir kao supsidijarno dokazno sredstvo koje se ne može koristiti ako ima drugih dokaznih sredstava. Usmeno datu izjavu stranke možemo korisiti kao dokazno sredstvo u sljedećim slučajevima: Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz;

Ako se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava;U stvarima malog značaja ili ako bi pribavljanje drugih dokaznih sredstava ili dokaza bilo otežano ostvarivanje prava stranke, kao na primjer: saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa, U drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Prije uzimanja izjave od stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. Izjava se unosi u zapisnik i njena vjerodostojnost se cjeni po slobodnoj ocjeni dokaza. Ukoliko postoje dvije stranke onda je organ dužan uzeti iskaz od obije stranke.

79.Tumači i prevodiociTumač je osoba koja se određuje radi sporazumjevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili njem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem. Ako u postpupku učestvuje osoba koja ne

pozaje jezik na kojem se postupak vodi određuje joj se prevodilac. Na tumače i prevodioce shodno se primjenjuju odredbe o vještacima.

80.Obezbjeđenje dokazaObezbjeđenje dokaza je izvođenje dokaza prije vremena jer se dokaz kasnije neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano. Na primjer: kod nanošenja štete i kod odlaska svjedoka u inostranstvo. O zahtjevu za obezbjeđenje dokaza organ donosi zaključak. Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev za osiguranje dokaza

dopuštena je žalba.

81.PROVOSTEPENI POSTUPAKUpravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke.Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti u dva slučaja:1. kada to odrenuje zakon ili na zakonu zasnovan propis;2. kada utvrdi ili sazna da je radi zaštite javnog interesa potrebno pokrenuti upravni postupak.

Spajanje stvari u jedan postupak zahtijeva načelo ekonomičnosti.Uslovi pod kojima se može pokrenuti i voditi jedan postupak u slučajevima kada se radi opravima i dužnostima više stranaka su:

1. da se prava ili dužnosti svih stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnomstanju;2. da se zasnivaju na istom pravnom osnovu;

3. da je organ koji vodi postupak stvarno nadležan u pogledu svih predmeta.

82.PORAVNANJEPoravnanje dolazi u obzir samo ako u procesu učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnimzahtjevima. Zakonski uslovi za poravnanje, na koje službena osoba pazi po službenojdužnosti, su:1. poravnanje uvijek mora biti jasno i odreneno;

2. ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala niti pravnog interesa trećih osoba.

83.ISPITNI POSTUPAKNakon pokretanja upravnog postupka slijedi ispitni postupak, koji traje do donošenja rješenja.Menu načelima ispitnog postupka treba istaći načelo arbitrarnosti, koje znači da organ kojivodi ispitni postupak po službenoj dužnosti odrenuje tok i obim ispitnog postupka.Ispitni postupak provodi se kao skraćeni ispitni postupak i kao posebni ispitni postupak.Suština skraćenog postupka je u tome što se stvar rješava bez obavljanja posebnih radnjipostupka (saslušanje svjedoka, stranaka, vještačenje, usmena rasprava).

84.Po skraćenom postupku stvar se može riještiti u sljedećim slučajevima:1. ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojihse može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovuopćepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;2. ako se stanje stvari može utvrditi i riješiti na podlozi podataka kojim organ raspolaže;3. u slučajevima kad je propisom predvineno da se stvar može riješiti na temeljučinjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane, dokazane posredno, učinjenevjerovatnim, a iz navedenih okolnosti proizilazi da se stranci ima udovoljiti i4. kad je riječ o poduzimanju, u javnom interesu, hitnih mjera koje se ne mogu odganati, a činjenice na kojima treba donijeti rješenje su

utvrnene ili bar učinjene vjerovatnim.Posebni ispitni postupak se sprovodi kada su činjenice i okolnosti značajne za rješavanjestvari i ostvarivanje prava, dužnosti i pravnih interesa stranaka.

85.Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci:1. da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama o prijedlozima i dokazima iznesenim uispitnom postupku;2. da stranka učestvuje u ispitnom postupku kod izvonenja dokaza i postavljanja pitanjadrugim strankama, svjedocima, vještacima, preko službene osobe, a sa njenimdopuštenjem i dozvolom i neposredno;

3. da se upozna sa rezultatima izvonenja dokaza i da se o tome izjasni.

4.

86.USMENA RASPRAVAUsmenu raspravu službena osoba može odrediti u svakom slučaju kada je to korisno zarazjašnjenje stvari, i to na vlastitu inicijativu ili na prijedlog stranke.Javna rasprava se obavezno određuje u sljedećim slučajevima:1. u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima;2. ako se ima izvršiti uvinaj, saslušanje svjedoka ili vještaka.Usmena rasprava je javna. Izuzetno, službena osoba može isključiti javnost sa cijele ili dijelajavne rasprave u sljedećim slučajevima:1. ako to zahtijevaju razlozi morala i javne sigurnosti;2. ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave;3. ako se treba raspraviti o odnosima u nekoj porodici i4. ako se treba raspraviti o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu,profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.

U određenim slučajevima javna rasprava se mora javno objaviti po zakonu, i to:

1. kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti;2. kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresovanih osoba koje se još nisu pojavile kaostranke i

3. kada to nalažu drugi slični razlozi.

87.PREDHODNO PITANJEPrethodno pitanje je pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu od čijeg prethodnogrješavanja zavisi i rješavanje glavnog pitanja o kome se vodi upravni postupak.Glavni postupak se nastavlja kad se riješi prethodno pitanje.

88.RJEŠENJERješenjem se odlučuje, odnosno rješava u upravnom postupku.Uvod rješenja sadrži:1. naziv organa koji donosi rješenje,2. propis o nadležnosti tog organa,3. ime stranke i njenog zakonskog zasupnika ili punomoćnika - ako ga ima i4. kratko označenje predmeta postupka.

Obrazloženje rješenja sadrži:1. kratko izlaganje zahtjeva stranke,2. izvedene dokaze3. utvrđeno činjenično stanje,4. razloge ili razlog koji je bio odlučujući pri ocjeni dokaza,

5. razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka,6. navođenje razloga zbog kojih je odlučeno kao u dispozitivu rješenja i7. navođenje pravnih propisa na osnovu kojih je riješena upravna stvar.

89.Rješenja mogu biti:1. rješenje sa skraćenim obrazloženjem,2. rješenje u obliku službene zabilješke u spisu (odnosi se na stvari malog značaja i kada sene dira u javni interes, te prava i dužnosti trećih lica),3. usmeno rješenje (kada se radi o preduzimanju hitnih mjera, radi sigurnosti, radi zaštitejavne sigurnosti itd.),4. zajedničko rješenje (kada se stvar tiče većeg broja osoba, za sve njih se donosi jednorješenje),5. generalno rješenje (donosi se za više osoba koje nisu poimenično odrenene, npr.stanovnici odrenene mjesne zajednice),6. djelimično rješenje (npr. utvrnuje se pravo nekome na penziju, a naknadnim rješenjem ćebiti utvrđena visina),7. dopunsko rješenje i

8. privremeno rješenje.

90.ZAKLJUČAKZaključkom se odlučuje o svim pitanjima koja se tiču postupka.Protiv zaključka se može izjaviti posebna žalba, ili se žalba može izjaviti kao žalba protivrješenja.

91.ŽALBENI POSTUPAKŽalba je redovno pravno sredstvo u upravnom postupku.Za mogućnost izjavljivanja žalbe u upravnom postupku postoje tri uslova:1. da postoji prvostepeno rješenje (izuzev zbog ćutanja administracije),2. da postoji drugostepeni organ,

3. da pravo žalbe nije zakonom izričito izuzeto.

92.VANREDNA PRAVNA SREDSTVAVanredna pravna sredstva su:1. obnova postupka,2. mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom,3. zahtjev za zaštitu zakonitosti,4. poništavanje i ukidanje po pravu nadzora,5. ukidanje i mijenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke,6. vanredno ukidanje i

7. oglašavanje rješenja ništavim.

IZVRŠENJEPrijedlogom za dozvolu izvršenja pokreće se izvršenje rješenja. Pritom se donosi se rješenje o dozvoli rješenja.

93.UPRAVNI SPORUpravni spor ima dvije strane: tužioca i tuženog. Takone, bitan je predmet spora.Suština upravnog spora jeste da se kroz isti kontroliše i nazire rad uprave (jedan oblik kontroleod strane suda).Upravni spor se pokreće tužbom.Osnovne vrste upravnog spora su:1. sporovi o zakonitosti upravnog akta i sporovi pune jurisdikcije;2. prethodni i naknadni upravni sporovi;3. objektivni i subjektivni upravni sporovi.Tok postupka po tužbi ima dvije osnovne faze:1. prethodni postupak po tužbi (pripremni) i2. redovni postupak po tužbi (odlučujući, glavni).U prethodnom postupku sud ima dva ovlaštenja, i to:1. odbacivanje tužbe i2. poništavanje akta zbog bitnih nedostataka koji onemogućavaju ocjenu njegove zakonitosti.U upravnom sporu sud donosi dvije vrste odluka, i to:1. rješenja i 2.presude.

PRAVNA SREDSTVA U UPRAVNOM SPORURedovno pravno sredstvo je žalba.Vanredna pravna sredstva su:1. ponavljanje postupka,2. zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i3. zahtjev za zaštitu zakonitosti