UVOD U ZNANOST

UVOD U ZNANOST

Od samih početaka svjesnih nastojanja ljudi da saznaju više o stvarnosti koja ih okružuje, na početku, iz straha od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preživljavanja ljudi stječu različita znanja, vještine i vjerovanja.

Kasnije, s ciljem predskazivanja i prognoziranja pojave i razvoja budućih događanja, potom da se spozna priroda i steče znanje o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za određenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omogućili stjecanje istinitoga znanja.

UVOD U ZNANOSTpriroda – (lat. natura < nasci, postati, roditi se; grč.

physis)

Sveukupnost onoga što nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga što se zbiljski pokazuje.

U empirizmu, i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno označuje objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraživanja kao i objekt tehničko-praktičnoga ovladavanja.

UVOD U ZNANOST

znanje – prema svome podrijetlu, 'znati' znači nešto "što se već vidjelo" (imati spoznaju o nekoj stvari i biti upućen u ophođenje njome).

Znanje može razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u nju, kao uvid i pronicanje u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko postizanja toga znanja jest znanost.

UVOD U ZNANOST

Određivanje pojma znanosti, sadržaja znanosti,

opće znanstvene metode i različitih metoda

znanstvenog istraživanja, rezultiralo je mnogim

definicijama znanosti.

Kao jednu od mnogih, moguće je dati opću

definiciju znanosti, znanstvene discipline

(nauke) i znanstvene doktrine (nauka).

UVOD U ZNANOST

ZNANOST ČINE ZNANJA, ZNANSTVENE

SPOZNAJE I STJECANJE ZNANJA

PRIMIJENOM ZNANSTVENE METODE

UVOD U ZNANOST

znanost – (grč. episteme; lat. scientia).

Općenito, pronicanje u razložne sveze nekoga premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje taj predmet uvrštava u određeno stvarno područje te koje upravo na tome predmetu želi spoznati utemeljujući sklop toga cijeloga područja istraživanja;

Znanost je način postupanja (metoda), ali i metodologijski ustrojeno stjecanje znanja o razložnim svezama u stvarnim područjima koja se stečenim znanjem (aspektima ili prespektivama) izdvajaju (reflektiraju) iz stvarnosti kao cjeline.

Istodobno je znanost rezultat, naime sklop istinitih – ili pak sklop onih koje se drži istinitima i vjerojatnima – rečenica o temeljnim sponama među predmetnim pojavama nekoga područja.

UVOD U ZNANOST

istina – (grč. aletheia; lat. veritas)

U najopćenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski govor koji razotkriva nešto, i to na način kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari).

Istina je također obilježje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se očituje: što nešto (što) u biti jest i kako je njegovo stvarno stanje.

UVOD U ZNANOST

metoda – (grč. methodos, put prema nečemu) je općenito određenipostupak za postizanje nekoga pretpostavljenoga cilja.

Metode znanstvenih istraživanja (različitih prirodnih, duhovnih, društvenih i ostalih znanstvenih disciplina) određene su prethodnimodređenjem (teorija) specifičnog predmetnoga područja.

Teorijom su definirani temeljni pojmovi i načela neke znanstvenediscipline kao i sveukupnost propisanih postupaka uključujući i provjeru same teorije. Kad se teorije pojedinačnih znanstvenih disciplina mogu obuhvatiti jednim širim, ali još uvijek specifičnim određenjem (teorijom), dotične znanstvene discipline klasificiraju se u specifična znanstvena područja, polja i grane

UVOD U ZNANOST

spoznaja – identifikacija posebice nečega osjetilno danoga pojedinačnoga s njegovim općim značenjem te određivanje toga značenja daljnjim općim, karakterističnim crtama.

Spoznaja je vrsta mišljenja koje se temelji na iskustvu, nadilazi ga i povratno se na iskustvo odnosi.

UVOD U ZNANOST

Pojam znanosti, prema navedenoj definiciji, označava znanost kao skup svih stečenih znanja, metoda tehnika, sustava mišljenja i pojedinih pravaca istraživanja u cjelini znanosti.

Znanost se može podijeliti, prema pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji su usmjereni prema istraživanju pojedinih pojavnih segmenata te iste stvarnosti.

UVOD U ZNANOST

Utemeljenje znanosti leži u znanstvenoj metodi kao načinu i putu za stjecanja istinitog znanja te znanstvenom mišljenju kao elementima spoznaje (što uključuje dinamički proces definiranja znanja, sistematiziranja znanja i provjeru znanja kao najvažniju oznaku dinamičkog karaktera znanosti,).

UVOD U ZNANOST

Utemeljenje znanstvenog neke znanstvene discipline

je u predmetu istraživanja koji je dio prirode i u prihvaćanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao trajnijeg provjerenog i u određenom trenutku istinitoga (potvrđenog) znanja.

Znanstvenu disciplinu karakterizira manja dinamičnost promjene metodološke i teorijske osnove nego znanost u

cjelini, čime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline značajno manji od intenziteta promjenljivosti

cjelokupne znanosti

UVOD U ZNANOST

Znanstvena disciplina je sustavni skup znanja, metoda, procedura (algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanošću, smatramo istinitima. Po svom značenju odgovara pojmu pojedinačne znanosti, jedne zaokružene cjeline dijela znanosti i dio je sveukupne znanosti.

sustav – (sistem od grč. syn, s, skupa; histemi, staviti). Sustav je općenito skupljanje neke višestrukosti u jednu cjelinu pri čemu su svi "dijelovi" te cjeline raščlanjeni tako da su razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak međusobno povezani pa djeluju kao cjelina.

cjelina – (grč. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz množnoga(njegovih dijelova) koje se ne nagomilavaju na slučajan način, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinačno biće kao i njegova osjetilno – zamjedbena slika.

UVOD U ZNANOST

Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika i načina mišljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka znanstvena škola.

tehnika – (grč. techne, stručno znanje, umijeće, vještina, zanat; na latinski prevedeno kao ars, umjeće).

Pod tehnikom se općenito shvaća cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka, instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih životnih potreba.

UVOD U ZNANOST

Pojavni oblik tehnike kao i njezina životno-praktična važnost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s čovjekovim razumijevanjem svijeta i samoga sebe.

U antici (Aristotel) techne znači upućenost čovjeka u proizvođenje i u primjenu oruđa i potrošnih dobara. Techne je, prema tomu, u uskoj svezi s umjetničko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj način, uz etičko-politički, i djelatni način znanja (praxis) te – uz čisti, misaono-motreći način znanja (theoria) – zasebna vrsta znanja kojom se čovjek, kao umom obdareno živo biće, stvaralački izgrađuje u svijetu.

Antička tehnika samu sebe shvaća u najširem smislu kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruđem i djelima za razliku od "prirode" (physis) kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe".

UVOD U ZNANOST

Potreba da se određeno znanstveno područje definira tako da ima značajke znanstvene discipline ili pojedinačne znanosti, da se odredi, uredi (kolokvijalno rečeno, u svojim metodama i tehnikama zaokruži i operacionalizira temelji se na težnji znanstvenoga područja, prema koncentraciji i usmjeravanju istraživanja prema cilju, (radi postizanja potrebne dubine istraživanja, a time i ostvarivanje očekivane istinitosti rezultata, istraživanja) s, danas sve češćom, namjerom da se postignu, u poslovnoj praksi, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraživanja.

praksa – (od grč. prattein, djelovati, činiti), djelovanje, svjesno djelatni život. Od Aristotela potječe podjela znanosti na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralaštvo). Daljnja podjela praktičnoga znanja na phronesis(uvid, razmatranje), oikonomia ((kućno) gospodarstvo) te politika (politiku, najuže povezanu s etikom) pobliže određuje djelovanje na koje se misli pod praksom kao javno (društveno) djelovanje. ¸I kod samoga Aristotela poiesis (techne, umijeće, stvaralaštvo) ubraja u praksu iz čega se onda razvija sve do danas uobičajeno sučeljavanje između teorije i prakse.

UVOD U ZNANOST

Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje rečeno fragmentacije predmeta znanstvenog istraživanja – fenomena prirode, rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile specijalizirane metode, doktrine, škole istraživanja, poglede na predmet istraživanja koji počinju gubiti temeljne značajke znanosti i znanstvene metode a sve više postaju orijentirane efikasnom izvršavanju stručnih poslova na jednom kvalitetno višem nivou postignutom primjenom znanstveno-stručnih metoda, postupaka i procedura.

fenomen – (grč. phainomenon, nešto što se pokazuje), pojava, danost koja je posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.

UVOD U ZNANOST

Problem pojave rezultata istraživanja koji bi mogao biti, poslovno ili na drugi način interesantan i upotrebljiv, ali irelevantan znanosti kao cjelini (u spoznajnom smislu) pa time i bez znanstvenog doprinosa, nastoji se otkloniti podjelom takvog istraživačkog rada na stručni i znanstveni.

znanstveni doprinos može se definirati kao rezultat znanstvenog istraživanja koji ima za rezultat promjenu znanstvenih spoznaja neke znanstvene discipline.

UVOD U ZNANOST

Metodološke probleme u ostvarivanju potrebne ili dovoljne dubine rezultata istraživanja pokušavaju se riješiti interdisciplinarnim pristupom znanstvenom istraživanju.

interdisciplinarnost – (lat. inter, među, između; disciplina, znanstveno područje), označuje suradnju više znanosti različitih teorijskih temelja te različitih perspektiva pristupa zajedničkim predmetnim poljima.

UVOD U ZNANOSTMože se zaključiti da je samo onaj heuristički dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktičnoj upotrebljivosti stečenog znanja, čime je znanost cilj samoj sebi (entelehija), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanošću), dok bi cilju (definiranom kao neki praktično upotrebljivi znanstveni rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost.

heuristika – (grč. heuriskein, iznaći), metoda posebice znanstvenoga pronalaženja i iznalaženja. Heuristika danas označava općenito istraživačke programe, modele i putove koji se, bez zajamčenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje istine.

entelehija – (grč. nešto što u sebi samome ima ispunjenje kao cilj).

cilj – (grč. telos; lat. finis), često istoznačno ili u srodnome značenju upotrebljavani pojam s pojmom "svrha".