tom bottomore-politička sociologija-kulturno-prosvjetni sabor hrvatske (1987) (1)

8/10/2019 Tom Bottomore-Politika Sociologija-Kulturno-prosvjetni Sabor Hrvatske (1987) (1)

1/170


2/170

11.,Edicija Kulturnog radnika 11.teza pokrenuta je s namjerom daprati i u trajnijem obliku prezentiranajozbiljnije i najstudioznijetekstove svojih suradnika, koji su ucjelini ili djelomino ve publiciranina stranicama asopisa. Naziv oveedicije ve sam po sebi govori onjenom osnovnom motivu i smislu.U njoj e. naime, nai mjesta svi

tekstovi koji na zavidnojteorijsko-publicistikoj razini isredstvima marksistike kritikeanalize pokazuju kako se u naemvremenu, na naem i iremprostoru, odvija revolucionarnapraksa zbiljske izmjene svijeta.Rije je, dakle, o takvim lancima,esejima i studijama koji iz raznihteorijskih uglova -

politekonomskog, sociolokog,filozofskog, politikog itd. -analiziraju procese i proturjenostinastajanja novoga u naem drutvui suvremenom svijetu. Ukratko,panja je ove edicije usmjerena natekstove koji popularnim jezikom i

jasnim kritikim opredjeljenjemproblematiziraju susretrevolucionarne teorije i

revolucionarne prakse. Edicija 11.teza pojavljivat e se u kolimaodnosno svake godine po jednokolo. Budui da je namijenjenairokom krugu itatelja, posebnoakoj i studentskoj omladini, tepolaznicima raznih oblikaidejno-teorijskog obrazovanja,cijene e joj biti vrlo pristupane iprimjerene mogunostima

navedenih korisnika.


3/170

iTLtoza


4/170

naslov originala

tom bottomorepolitical sociologyhutchinson of london 1979.

prevela

sanja lovreni

recenzenti

ivan kuvaiIvan cifrl


5/170

Veljko Cvjetianin

Politika sociologija i suvremeno drutvo

T. B. Bottomore pripada meu najpoznatije su-vremene sociologe politike. Objavljuje na engleskomjezinom podruju, aLi njegova djela sve vie prevodena strane jezike. Objavio je dosad desetak knjiga, ana hrvatski ili srpski jezik prevedene su slijedee: Eli

te i drutvo, Sedma sila, Beograd 1966, Sociologija kaodrutvena kritika, Naprijed, Zagreb 1977. i u biblioteci11 teza dobivamo vrijedno djelo Politika sociologija.U nas je Bottomore poznat kao aktivni uesnik Koru-lanske filozofskosocioloke ljetne kole, te autor za-

paenih radova u asopisu Praxis. Djelovao je na po-znatim sveuilitima u Engleskoj i Kanadi. Sada jeprofesor sociologije na Univerzitetu u Sussexu.

Djelo Politika sociologija ne bi trebalo predgovorni zbog stila ni zbog teorijskoidejne pozicije autora.Stil je jasan i razgovjetan, a metodolokoteorijska in-terpretacija kree se na Marxovu tragu. U naem ko-mentaru magistralnih teza upozorit emo posebno nadvije vrste nepotpunosti ovog djela, zbog ega ne optu-ujemo autora. Prva nepotpunost proizlazi iz neskladanaslova Politika sociologija i izloenog kategorijalnogsustava. U njemu nisu sadrane sve relevantne katego-rije politike sociologije, posebno je odsjeena od po-vijesnog poimanja politike i razvoja tzv. stare znanostio politici. Druga nepotpunost proizlazi iz vremena obja-vljivanja djela. Prvo izdanje Politike sociologije izaloje prije gotovo deset godina, otkad su se u veomakompleksnoj politikoj sferi suvremenih globalnih dru-tava odigrali znaajni dogaaji i prelomne tendencije.Ovo djelo je vie teorijski dokument svojeg vremena


6/170

6 Politika sociologija

nego analiza recentnih politikih zbivanja i elaboracijabudunosti koja je ve zapoela. Angairana politikasociologija, kako je shvaa i na autor, ne nastupapost festum, ve nastupa kao konstituens suvreme-ne politike scene, zbog ega stalno mora biti aucourant.

Uvodno Bottomore naznauje teme i nain obradeu cjelokupnom djelu. Zapoinje s odreenjem politike

sociologije. Glavni predmet politike sociologije jemo na nivou globalnog drutva.' Mo odreuje uveberijanskoj tradiciji, ali na pojednostavljen nain.Metoda izlaganja je kritika analiza kretanja suprotstavljenih ideja i koncepcija u uzronoposljedinoj ve-zi sa socijalnim kontekstom. U sredite istraivanjaBottomore stavlja pojmovne tekoe razliitih teorijau odreenju moa. U eksplikaoiji geneze moi polazi od

razlikovanja graanskog drutva i politike drave. Tarazlika je prvi put formulirana kao suprotnost izme-u graanskog drutva i drave, a kasnije je interpre-tirana na razliite naine. Autor iznosi dva magistralna

pravca u tum aenju graanskog drutva i politike d r-ave, odnosno u odreivanju politike moi u global-nom drutvu. Polazi od kontroverze Hegel Marx iteite stavlja na Marxovu koncepciju razumijevanjadrave (moi) iz materijalnih uvjeta drutvenog ivota.U skladu s vlastitom metodom, Marxovu koncepcijusmatra primjerenom novom tipu drutva modernomkapitalizmu u kojem sistem proizvodnje dobiva najve-u snagu.

N asuprot Marxovoj koncepciji , razvija sc politikamisao koja na drukiji nain odreuje odnos graan-skog drutva i drave, te pridonosi drukijem shvaa-

nju politike sociologije. Rani izraz takvom shvaanjunalazimo u Tocqucvilleovoj tezi o novoj politikoj zna-nosti neophodnoj za novi svijet. U stvaranju novog svi-

jeta sudje lovale su dvije revolucije: dem okratska i indu-strijska u toku 18. stoljea. Tocqueville je obratio veu

panju dem okratskom pokretu u stv aranju novog svi

1 Tom Bottomore: Politika sociologija, Biblioteka Kulturnog radnika11. teza, Zgb. 1987, str. 33.


7/170

7 Veljko Cvjetianin

jcta. Demokratskom pokretu pripisivao je nezavisnudjelatnost u odreivanju opih uvjeta drutvenog i-vota. Tocqueville, na alost, u nas jo bez prevedenogretka, posljedice demokratskog pokreta, odnosno de-mokratske zajednice, ambivalentno odreuje, istodob-no kao poeljne i nepoeljne. Dalekovidno upozoravada bi kao nepoeljna strana demokratskih zajednicamogla dovesti do jednakosti u ropstvu.

Ideju o autonomiji politike sfere nasuprot Marxo-vu shvaanju, elaborirali su kasnije mnogi mislioci. Tase ideja na specifian nain javlja u politikoj sociolo-giji Maxa Webera, kada raspravlja o koncentraciji sred-stava uprave kao pandanu koncentraciji sredstava zaproizvodnju. U dokazivanju autonom ije politike sile,odnosno politike moi u drutvu, jo intransigentnijemarksizmu se suprotstavljaju konzervativni teoretiari

elite V. Paretto i G. Mosca. U tom pravcu razmiljanjaBottomore navodi nezaobilaznog konzervativca KarlaPoppera koji iznosi neutemeljenu tezu da marksistikateorija drutva podrazumijeva nemo sveukupne poli-tike, jer politiki sistem i njegove promjene uvjetujunepolitike sile.

Usprkos razliitim interpretacijama i ocjenama, au-tor s nepodijeljenim uvjerenjem, ali takoer bez argu-

menata, tvrdi da se marksistika teorija iroko su-prots tavlja svim a koji zastupaju nezavisno djelovanjepolitikih institucija.2Valja im ati u vidu da je politikaposta la prva socijalna sila suvremenog svijeta . Sudbi-na suvremenog ovjeka i njegova svijeta sve vie zavisiod osamostaljenih centara politike moi. Epohalnoje teorijsko i praktiko pitanje kako vratiti politikuovjeku i drutvu.

Naravno, ovo nije jedino veliko pitanje sukoblja-vanja u politikoj sociologiji. Bottomore nas uvodi unoviji opi sukob onih koji se bave postojeim politi-kim institucijama kao faktorom ravnotee, ouvanjadrutvenog sistema i onih koji usmjeravaju svoj pog-led na sile koje tee naruavanju, promjeni drutve

Ibidem, sir. 39.


8/170

8 Politika sociologija

nog sistema. Prvi pripadaju funkcionalistikoj teorijikoja je bila utjecajna pedesetih godina. Gubitak uvjer-ljivosti funkcionalistikih ideja Bottomore tumai pro-mjenom socijalnog konteksta, ponovnim izbijanjem po-litikih sukoba u industrijskim drutvima tokom ez-desetih godina. Zato je dolo do snane obnove intere-sa, sa zadovoljstvom konstatira autor, za model irokemarksistike interpretacije koji kao polaznu osnovuuzima suprotnosti i konflikte u suvremenom industrij-skom drutvu.

Tako je bilo u vrijeme nastajanja Bottomorcovadjela, ali se situacija na prijelazu ovog desetljea poe-la naglo mijenjati, barem u razvijenim industrijskimdrutvima. Uestalost sukoba i konflikata smanjuje sei ponovno jaa konzervativna misao kao osnovica istotakve politike strategije.

Ova dva suprotstavljena pravca miljenja: autono-mija nasuprot ovisnosti politikih sila, te stalnost na-suprot promjenljivosti, pruaju nam, kae Bottomore,etiri mogua modela koji e biti predmet razmatranjau knjizi. Autor ne smatra da je ovom eksplikacijommetodolokoteorijskih sukoba iscrpio sve fundamen-talne probleme politike sociologije. Spominje jo nekaneslaganja, npr. razlike izmeu prirodnih i drutvenih

znanosti u iji meritum ne ulazi, ve samo navodi ispoljene oblike neslaganja . U tom metodolokoepistemolokom kontekstu, navodi i sporove meu marksis-tima, pristalice primjene metoda prirodnih znanosti i

pris talice m arksizm a kao filozofijskog prom iljanja po-vijesti. To se reflektiralo u djelima Poulantzasa o dra-vi i Habermasovoj raspravi o legitimnosti. Druga metodolokoepistemoloka rasprava kojoj su najvie prido-

nijeli suvremeni marksisti i strukturalisti, posebno is-tie doprinos Godeliera, odnosi se na empirizam. Naosnovi ovih polemikih rasprava, Bottomore razabiretri velike grane marksistike teorije drutva: hegelijan-sku, pozitivistikoempiristiku i strukturalistiku. To

je jedna od klasifikacija razliitih tendencija i interpre-tacija u suvremenom marksizmu koja e takoer bitipredm et istraivanja u povijesnom kontekstu . Ova raz-nolikost pristupa u okviru marksizma, s pravom tvrdi


9/170

9 Veljko Cvjetianln

Bottomore, onemoguuje neposredno i konzistenlnoizlaganje principa i elemenata politike sociologije.

U realizaciji projekta politike sociologije, Botto-more smatra prvobitno najvanijim temama socijalne

posljedice demokracije i politiko znaenje razvoja dru-tvenih klasa. Tim se dvjema temama pristupalo na na-in koji je omoguio pojavu suprotstavljenih teorija,uvjetovanih socijalnopovijesnim kontekstom. Dvije re-

volucije koje su inspirirale novu politiku znanost: po-litika i industrijska, razvijale su se u suprotnom prav-cu, prva prema jednakosti, a druga prema nejednakos-ti. Tako su teorija o demokraciji i teorija o drutve-nim klasama postale glavni elementi u stvaranju zna-nosti o politici. Bottomore poduzima istraivanje raz-voja tih teorija u objanjenju prirode politike znanos-ti. Polazi od najznaajnijih predstavnika tih teorija, A.

Tocquevillea i K. Marxa.Bottomore pokazuje antitetinost njihovih teorija.

Tocqueville je demokratski politiki pokret shvaaokao glavnu snagu u stvaranju novog drutvenog poretkai ruenju stare hijerarhije. Industrijski razvoj, premanjemu, moe imati utjecaj na stvaranje nove aristokra-cije u industriji, ali samo privremeno. Marx je, kaeBottomore, prvi razumljivo formulirao teoriju klasa,

pomou koje je teio da. objasni dem okraciju kao po-sljedicu promjena u drutvu. Pitanje demokracije po-stavio je u iri drutveni kontekst sukobljavanja klas-nih interesa i politikih orijentacija. Marx otkriva pro-turjeje, nastavlja autor, izmeu principa demokracijei ogranienog oblika to ga demokracija dobiva u klas-nom buroaskom drutvu. Zato je slijedei korak viioblik ostvarenja demokracije, klasnim borbama prole-

tarijata.Bottomore prati razvoj ovih suprotstavljenih teo-

rija, vodi kritiki dijalog s njihovim autorima, ali jeblii Marxovu shvaanju . Na nizu prim jera pokazujeda u politikim sistemima 20tog stoljea, demokracijanije rairena praksa u svijetu. S tim u vezi objektivnoupozorava na dva problema: zapreke koje se demokra-ciji postavljaju u praksi i tendenciozne reinterpreta-


10/170

1 0 Politika sociologija

cije demokracije zbog njezina ograniavanja. U pregle-du praktikih sredstava ograniavanja demokracije, na-vodi skroman izuzetak Jugoslavije gdje je sistemomradnikog sam ou pravljan ja uinjeno poneto.3 Pitanje

je da li trenu tno na sis tem socijalistikog samouprav-ljanja i tako skromnu ocjenu zasluuje.

Od teorija koje ograniavaju demokraciju, osimteorije elita, razmatra Weberovu i Schumpeterovu kon-

cepciju demokracije. Weber demokraciju reducira nasredstvo izbora politikih voa, a ne sistem u kojempostoji neka v rsta neposredne demokracije. Mogua iesamo predstavnika demokracija, to znai da narod

prestaje im ati istin sku kontrolu nad politikim odlu-kama koje postaju privilegija birokracije i voa politi-kih partija. Premda se Weberova koncepcija demokra-cije u najveoj mjeri verificira u socijalnoj politikoj

praksi, iznenauje da Botto m ore ni na nivou teorijenije problematizirao teze o eventualnoj nemogunostineposredne demokracije. Weberovu redukcionistikukoncepciju demokracije sistematinije je razvio J. A.Schumpeter shvaanjem demokracije kao natjecanja zapolitiko vodstvo. Osnovu za ovu koncepciju dem okra-cije pronalazi u kapitalistikom poduzetnitvu, a poli-tiku partiju uzima kao poslovnu firmu u konkurent-skoj borbi za vlast i profit. Bottomore s pravom upo-zorava na razlike izmeu klasine doktrine demokra-cije i Schumpeterova ogranienog shvaanja demokra-cije. Jedna od glavnih razlika je shvaanje demokra-cije kao historijskog pokreta koji neprestano tei i-renju podruja upravljanja. Tako nakon stanja liberal-ne demokracije razvija se stupanj socijalne demokra-cije. Time se priroda modernih demokratskih reima

povezuje s klasnom s trukturom drutv a.

Nakon to je veoma kratko skicirao Marxovu teo-riju klasa, zaustavlja se na klasnim proturjejima usvjetlu novog povijesnog iskustva. Objektivno istie da

je radnik i pokret u kapitalistik im zemljam a vlastitomborbom pridonio izgraivanju demokratskog politi-kog sistema i poboljanju ivotnog standarda. Zatim

J Ibidem sir. 51.


11/170

11 Veljko Cvjetianin

ponavlja poznatu tezu da radnika klasa u zapadnimzemljama uglavnom nije bila revolucionarna, osobitou SAD. Nije dolo do snane polarizacije dviju glavnihklasa, kao to je Marx predviao. U objanjenju togfenomena Bottomore polazi od poznate teze da je tozbog ekonomskog uspjeha kapitalizma, ali ga to ne za-dovoljava. Klasna borba je ublaena vlastitim rezulta-tima, tj. poveanjem socijalnih i ekonomskih prava, ali

u najveoj mjeri promjenama u klasnoj strukturi, ras-tom srednje klase.

Pojava i rast nove srednje klase u zapadnim zem-ljama izazvali su velik interes teoretiara razliitih ori-jentacija. Bottom ore znalaki kom entira njihova gle-dita o eventualnoj ulozi i dometima srednje klase usuvremenom drutvu. Vrijedno je spomenuti njegovuprim jedbu m arksistim a da nisu problem atizirali vlasti-

tu koncepciju o klasnoj strukturi suvremenog kapita-lizma. Porast srednje klase mora izmijeniti predodbuo kapitalizmu kao drutvu jednostavnih klasnih antagonizama koje se sve vie dijeli na dva neprijateljskatabora. Zajednika tema o izmijenjenoj klasnoj struk-turi pitanje je uloge industrijske radnike klase u re-volucionarnoj transformaciji drutva od kapitalizma usocijalizam. Bottomore proiruje ovo epohalno pitanjena cjelokupnu strategiju prelaska u socijalizam.

Ova pitanja razmatra u kritikom dijalogu s naj-istaknutijim misliocima 20tog stoljea. Ono to Schum-

peter naziva marem u socijalizam izgleda da je us-porilo korak, a socijalizam to se pojavio u 19lom sto -ljeu kao idealna slika alternativnog drutva, koja jcbila element ujedinjavanja radnikog pokreta, postaoje problem atina realnost. Bottom ore nas ne ostavljabez odgovora zato dolazi do usporavanja koraka urazvoju socijalizma. Ne samo da socijalistika drutvau Istonoj Evropi i drugdje, zbog ekonomske zaostalos-ti i politike autoritarnosti, posjeduju minimalnu priv-lanost kao model budueg razvoja, ve je demokrat-ski socijalizam SDP i RP kapitalistikih zemalja, uspr-kos stvarnim dostignuima u poboljanju ivotnih uv-

jeta radnika, zbog tendencije centralizacije i propis iva-nja naina privatnog ivljenja izgubio takoer kao po-


12/170


kret koji eli stvarati novu civilizaciju. Takve promje-ne u drutvenoj i politikoj misli imale su velikog utje-caja na karakter i ciljeve politike akcije u 20tom sto-ljeu. Njihov utjecaj pojaan je pojavom novih pokre-ta koji su imali relativno malo veze s klasnom politi-kom.

Kao referentnu toku autor je upravo uzeo tradi-cionalnu klasnu politiku u kritikoj valorizaciji eti-

ri nova stila politike akcije: stil elite koja se obave-zuje na racionalnost u proizvodnji i upravljanju, stilrazliitih pokreta, naroito studentskih, koji napadajubirokraciju i tehnokraciju , stil regionaln ih i nacional-nih pokreta i stil razliitih nadnacionalnih pokreta kaoto je panafriki ili evropski. Ova tipologija stilova po-litike akcije ima operabilnu vrijednost ali je nepotpu-na za egzaktniju analizu suvremene situacije jer se nasocijalnoj sceni javljaju novi stilovi politike akcije uobliku novih socijalnih pokreta.

Bottomore kao vrstan analitiar posjeduje senzibi-litet za nove stilove politike akcije, ali kao autentinimarksist ne zanemaruje klasne politike pokrete. U po-lemici sa S. Malletom i A. Touraineom uvjerljivo poka-zuje da politika borba meu klasama nije prestala, veda su se samo izmijenili modaliteti borbe. Dva pokreta:demokratski i radniki, koji su se razvili u 19. stoljeu,imaju velik utjecaj u politici, samo se odnos meu nji-ma promijenio. Radniki pokret moe se smatrati na-stavkom demokratskog pokreta, to je izraeno u imenusocijaldemokratski. Ovo je originalna Bottomoreovainterpretacija kojom pokuava osvijetliti ali i projek-tirati proces nadvladavanja povijesne suprotstavljenostidemokratskog i klasnog radnikog pokreta. Ideja kojuinvolvira termin socijaldemokratski oznaava da rad-

niki pokret moe ne samo dovriti ozbiljenje politikedemokracije, ve i proirenje na druge sfere drutvenogivota. Bottomore ponovno kao ilustraciju novodi in-stituciju radnikih savjeta u Jugoslaviji.

Kao dobar poznavalac meunarodnog radnikogpokreta, Bottom ore analizira teorijske i politike kon-troverze oko ozbiljenja ideje socijalne demokracije.SDP Austrije, prema njegovu miljenju, najbolje je


13/170


razradila demokratski put prelaska kapitalizma, u so-cijalizam prije prvog svjetskog rata. Meutim, ruskarevolucija 1917, tako autor naziva Oktobarsku revolu-ciju, kreirala je drugu struju marksistike misli o pri-jelazu u socijalizam koja ukljuu je ideju d ik tatu re pro-letarijata. Naravno, nije mu bilo teko pokazati dege-neraciju ove ideje u autoritarni birokratski sistem. Zna-tan dio radnikog pokreta i jedna kola socijalne mi-

sli, konstatira Bottomore, bili su identificirani s tak-vim, na momente tiranskim, sistemom upravljanja. Tase situacija postepeno mijenjala nakon Staljinove smr-ti. U tom smo suslasni s autorovom analizom zbivaniau meunarodnom radnikom pokretu. Meutim, dalj-nja Bottomoreova analiza zasluuje kritiki, komentar.Najznaajnije doktrinarne i politike prom jene, uvjera-va nas autor, mogu se obuhvatiti terminom evrokomunizma jer naputa koncepciju diktature proletarijata i

neto kasnije lenjinizam. Taj novi pogled je, navodno,dobro formulirao S. Carillo u djelu Evrokom unizam idrava.

Predstavnici evrokomunizma doista su tako postu-pili, odbacili su ideju dik tature p ro letarija ta i lenji-nizam su brisali iz svojih program a, samo je pitan je jesuli to uinili s dovoljnim razlogom. Na ovom mjestu utemeljitiju eksplikaciju nc moemo ulaziti, ve emo seograniiti samo na nekoliko napomena. Tijekom vre-mena nastale su kontroverzne interpretacije diktature

proletarijata s osnovom u praksi, koje valja odbaciti.Marxovu ideju diktature proletarijata kao osvajanjademokracije treba dalje elaborirati. Lenjinizam kaouniverzalni vodi politike akcije, kako ga interpreti-ra na autor, nije djelo V. I. Lenjina, ve njegovihsljedbenika. Zato treba kritiki distingvirati lenjinizam

od autentine Lenjinove misli koja ostaje izvor inspi-racije suvremenim revolucionarnim pokretima. Na au-tor kao da se zapalio nad evrokomunizmom, ne elimobiti zluradi, ali nakon deset godina, to je osta lo odtog fenomena? Iznenauje takoer Bottomorcovo odu-evljenje djelom S. Carilla Evrokomunizam i drava.Bottomore naprosto klie: Taj novi pogled dobro jeformulirao S. Carillo. Ograniit emo se samo na krat-


14/170


ki komentar navedenih Carillovih teza, neemo se pi-tati u kojoj mjeri njihov tvorac danas slijedi vlastitumisao. Napro sto nije tono da je Len jin u naelu protivdem okracije, njegove teze treba itati u socijalnopolitikom kontekstu. Naravno, prihvatljiva je Carillova tezada se ne mogu odbaciti demokratske institucije, bezobzira na klasno porijeklo, ako predstavljaju civiliza-cijski napredak.

Promjena politike doktrine tekla je paralelno, ka-e Bottomore, s temeljitom revizijom marksistikoguenja koju su izvele razliite marksistike kole. Iz-vrio je izbor onih kola i pojedinaca koji naglaavajurelativnu nezavisnost politike odnosno politike moiu suvremenom drutvu. Od spomenutih teoretiara mo-da je za ovu temu najinteresantniji Clauss Offe, samo

je pitanje da li su njegove teze m arksis tike.

U analizi politike akcije, to znai borbe za mo,Bottomore ispravno polazi prije svega od drutvenihgrupa, a ne pojedinaca. Utjecaj odreenih pojedinacauzima u obzir samo u izuavanju posebnih situacija.Prvi korak koji poduzima u ovoj analizi jesu razlikemeu drutvenim grupama koje se ukljuuju u poli-tiku akciju. Oblike djelovanja grupa svodi na dvijestruje: drutvene pokrete i organizirane politike for-

macije. U komparativnoj analizi drutvenim pokretimadaje prednost nad tzv. organiziranim politikim forma-cijama u koje uvruje politike partije. U razmatranjudrutvenih pokreta iscrpniji je u njihovoj povijesnojdimenziji, nego u razmatranju suvremenih socijalnihpokreta. Metodino je postupio to je ponajprije form u-lirao bitne razlike izmeu drutvenih pokreta i politi-kih partija. Da navedemo samo najznaajnije razlike,

veoma instruktivne za politiku teoriju i praksu. Po-krete definira kao kolektivni napor da se provede ilisprijei promjena u postojeem drutvu. Drutveni po-kreti tee veim promjenama, djeluju tako to stvara-ju preduvjete za prom jenu politike ili sistema, dovo-dei u pitanje njegovu legitimnost. Pokreti pretenodjeluju spontano, imaju masovnije lanstvo koje naakciju potie entuzijazam. Pripadati pokretu znai sla-


15/170

15 Veljko Cvjetianln

gati se s odreenim socijalnim stavovima ili doktri-nom i biti spreman na sudjelovanje u povremenim ak-cijama.

Politike partije su vre organizirane politikeformacije koje neposredno sudjeluju u borbi za mo politiku vlast. Parti je im aju jasnu ideoloku usm je-renost, lanstvo je odreeno pravilima, te imaju izabra-no rukovodstvo.

Bottomore se ne zadovoljava samo utvrivanjemtipologije drutvenih pokreta, jer ne dopire do najva-nijeg odreenja, znaenja za odranje ili promjenudrutvenog sistema. Autor ima vee ambicije, polaeosnovu za izgradnju teorije drutvenih pokreta. Izmeu

prvih pokreta u povijesti i m odernih politikih pokretauoava veliki jaz. Bottomore inae razlikuje tri glavnefaze u razvoju modernih drutvenih pokreta. Pokreti su

fenomen modernih drutava. Kao kljuni element po-kreta Bottomore istie to to se naziva samostvaranjem modernih drutava. Ova ideja o novatorskoj sna-zi pokreta oito mnogo duguje dogaajima ezdesetihgodina kada su se pojavili masovni pokreti. Oni se ja-vljaju nakon dvije decenije stabilnih demokracija naZapadu i isto tako stabilnih autoritarnih sistema naIstoku, a prethodila im je pojava Treeg svijeta. Do-

lazi do irenja socijalnih pokreta, postaju stalni konsti-tutivni element politikog ivota, izraavajui tenjuza proirenjem demokracije.

Premda Bottomore visoko ocjenjuje socijalne po-krete, njegova analiza zbog vremenske ogranienostinije na nivou recentnih teorijskih istraivanja*. Uopene koristi sintagmu novi drutveni pokreti i znaajnijeod njih nije ni spomenuo.

Novi drutv eni pokreti obiljeavaju poetak dubo-ke strukturalne krize klasnih drutava. Motivacijskasnaga je potreba za slobodom i demokracijom, a naj-vea vrijednost senzibilitet za potrebe suvremenog o-

* U naSoj teorijskoj literaturi pojavio se vrijedan zbornik u redakcijiVukaSina Pavlovia: Obnova utopijskih energija, Istraivakoizdavaiki cen-tar SSO Srbije, Beograd 1987.


16/170

1 6 PolitiCka sociologija

vjeka i buduih generacija. Naravno, svi novi socijalnipokreti nisu progresivni. Mirovni, ekoloki, neofeministiki, da spomenem samo najvanije, imaju emancipato rski karakter i dem okratske potencijale, ali im apokreta koji ugroavaju dem okraciju, to ta litarni po-kreti (H. Arendt) j mas pokreti (Kornhauzer) kojisu konzervativni, pa i reakcionarni. Novi socijalni po-kreti predstavljaju danas najozbiljnije drutvene snage

osporavanja tehnokratskobirokratske dominacije u raz-vijenim industrijskim drutvima. Pojavom novih dru-tvenih pokreta, revolucionarni subjekt naeg vremenamoe biti samo pluralistiki. Uz daljnje respektiranjeklasinih revolucionarnih pokreta mora se uvaavatisve emancipacijske snage suvremenog svijeta.

Miljenja sam da ekoloki i mirovni pokret zaslu-uju najveu panju o emu svjedoe sve brojnije ak-

cije i literatura o njima. Ekoloki pokret od protest-nog prerasta u sve aktivniji politiki pokret. Taj po-kret sve uvjerljivije ukazuje na destruktivni karaktersuvremenih industrijskih drutava koja svoj razvoj za-snivaju na rasipnikom odnosu prema prirodnim re-sursima.

Nae sto ljee je ve neosporno ulo u svje tsku po-vijest kao stoljee ratova, masovnog unitavanja ljud-skih ivota, razaranja i nasilja. Nastavlja se militariza-cija proizvodnje jo razornijeg naoruanja, koje neugroava samo svjetski mir, ve opstanak civilizacije.Kao odgovor na rat javio se pokret za mir. Suvremenimirovni pokret dovodi u pitanje vladajuu politikuformulu o ravnotei straha meu supersilama, otkri-vajui da se iza toga koncepta mira krije sve vea trka

u naoruanju.U jezgru dananjeg pokreta za mir je antinuklearni

pokret koji je protiv svake upotrebe nuklearne energije.Usmjeren je protiv nuklearne energije kao osnove no-vih oblika dominacije u suvremenom svijetu. U sredi-tu kritike tih pokreta nalazi se suvremena drava ivojnoindustrijski kompleks, njihova represivna mili-taristika politika.


17/170


Bottomore je na fragmentaran nain izloio genezui elementarnu tipologiju politikih partija. Partije na-staju zajedno s demokracijom nakon amerike i fran-cuske revolucije. U poetku su nastajale partije ugled-nih ljudi. Znaajniji korak uinjen je stvaranjem ma-sovnih radnikih i socijalistikih partija krajem 19.stoljea. Masovne politike partije postale su praksa usvim dijelovima svijeta. Masovne socijalistike partije

bile su uglavnom, pro duetak radnikog pokreta, a se-be su sm atra le avangardnim . Konzervativne i liberal-ne partije imale su jaka uporita u parlamentima ivladama i djelovale su na ouvanju drutvenog poretka.

Bottomore priznaje da nije uvijek mogue usposta-viti jasnu razliku izmeu reformistikih i revolucio-narnih partija. Velik broj reformi moe dovesti do sa-svim razliite vrste drutva, a revolucionarne partijemogu prihvatiti vie postojeih institucija nego u pr-vom zanosu stvaranja novog drutva. Bottomore se neuputa u ire problematiziranje politikih partija, aliiznosi dvije interesantne zakljune teze. Politike par-tije su visoko organizirane, dijelom nezavisne i relativ-no trajne organizacije. Starost politikih partija pri-vukla je pozornost Michelsa koji tvrdi da partije poi-nju personificirati njihovi plaeni slubenici biro-krati, iji se interesi mogu razlikovati od interesa lan-

stva, a jo vie od interesa klase koju partija pred-stavlja. Sve politike partije ne zadravaju vitalnost,ve propadaju. Iluzija je vjerovati u nepromjenjivostpolitikih partija i politikih sistema. Osobito je velikapartijska dinam ika stvaranja novih i iezavanja posto-jeih partija kod novih nacija. Im a pojava da politikepartije izmijene program , ali da zadre ime.

Kao nezaobilazna tema Bottomoreu se nametnulo

razmatranje tipologije politikog sistema. Sredinja ka-tegorija ovih razmatranja je institucija drave. U dija-logu s poznatim teoretiarima, referirao je njihove teze,iznio primjedbe i postavio niz interesantnih pitanja,ali zapaeniji teorijski doprinos nije uinio problemtipologije politikih sistema ostavio je otvorenim.

Uvodno razmatra metodolokoepistemoloke dis-tinkcije i probleme. Svi pokuaji stvaranja tipologije


18/170


politikih sistema, objektivno tv rd i Bottomore, obilje-eni su mijeanjem znanstvenih analiza i vrijednosnihsudova, proizalih iz stvarnih politikih sukoba. Za po-litiku sociologiju, kae autor, glavni je problem odnosizmeu globalnog oblika drutva i tipa politikog si-stema. Fragmentarnost izlaganja na ovom mjestu mo-e stvoriti utisak da autor ne pravi jasnu distinkcijuizmeu tipologije globalnih drutava i tipova politikih

sistema. Kao teorijski okvir uzima Spencerovu i Marx-ovu tipologiju globalnih drutava. Naravno, Marxoveteze znatno ire interpretira uz brojna pitanja i pri-mjedbe. Njegovu koncepciju autor smatra samo ski-com koja sadri vie nerijeenih pitanja. Najznaajnijasu upravo ona nerijeena pitanja koja se odnose nauvjetovanost politikih sistema i oblika drave speci-finim nainima proizvodnje i ekonomskim struktu-rama. Ova pitanja ni kasnije, tvrdi Bottomore, nisu

dobila odgovore koji bi preobrazili Marxov uopenimodel u sistematinu i dobro utemeljenu teoriju po-vijesnog razvoja, ali su inicirale brojna istraivanja saijim rezultatima nas upoznaje.

N aputena je ideja jedinstvenog slijeda o razvojudrutva i supstituirana je koncepcijom o postojanjuvie drutvenih oblika koji su uslijedili nakon prvo-bitnog drutva. Osporeno je postojanje azijatskog na-ina proizvodnje kao paradigme za objanjenje povi-jesti istonih naroda. Tvrdnjom da se i zapadnoevrop-ska drutva takoer mogu razumjeti samo kao po-sljedica djelovanja politikih, religijskih i drugih sna-ga, a ne samo istona drutva, autor je ostao neuvjer-ljiv u pobijanju posebnosti azijatskog naina proizvod-nje. Ne postoji svjetska povijest s jasno odreenim iuniverzalnim stupnjevima razvoja, ve samo posebne po-

vijesti raznih dijelova svijeta. Ova teza je prihvatljiva,ali teko da predstavlja kritiku autentinog Marxovateorijskog nasljea. Marx je govorio o proizvoenjusvjetske povijesti, ali ne s jasno odreenim i univer-zalnim stupnjevima razvoja od provobitne zajednice,ve u uv jetima krupne indus trije i sveope konkurencije.Takva interpretacija pripada tzv. Marxovim nastavlja-ima. Problematini su i rezultati istraivanja koji u


19/170

19 Veljko Cvjetianln

Marxovoj misli otkrivaju elemente teleologije, tj. je-dinstvenog toka razvoja kroz nune stupnjeve premaostvarenju socijalizma. I postkapitalistika drutva ko-

ja ve djelimice posto je, mogu biti raznolika ,i razliitaod ideoloke predodbe komunizma, obiljeene teleolo-gijom. Ova drutva nisu samo razliita od ideolokepredodbe komunizma, kako tvrd i Bottomore , ve suprije svega, nasta ja u povijesno razliitim , drukijimuvjetima od onih koje je Marx utvrdio kao pretpostav-ke razvoja komunizma, ali ne kao predodbe, ve kaostvarnog pokreta. Ukoliko ne budu ispunjeni suponiraniuvjeti, Marx je predviao da e se nakon prevrata ob-noviti staro smee, to se i dogodilo.

U svjetlu rezultata novijih znanstvenih istraivanja,Bottomore iznosi primjedbe na marksistiku teorijudrave. Odbacuje shemu da je razvoj tekao od prvo-bitnih bezdravnih drutava, preko klasnih drutavai drave do ponovno bezdravnih drutava. Nasuprotovoj shemi, vie nabraja nego to razrauje, to bi

jedna teorija drave trebala sve obuhvatiti, zatim po-novno iznosi konkretne tekoe marksistike teorijedrave. Smatra da nastanak drave nije mogue pro-tumaiti samo promjenama u nainu proizvodnje izkojih proizlaze imovinske razlike, ve da treba imatiu vidu i druge faktore. Rezultati novijih istraivanja

otkrivaju politiku dominaciju u najranijim ljudskimzajednicama, zatim ratove i sve vei opseg drutavakoji su mogli utjecati na nastanak drave.

Bottomorea vie zaokuplja razvoj drave u moder-nom kapitalistikom drutvu, i osobito budunost dr-ave. Iz iskustva suvremenih drava, kae autor, teko

je prih vatiti ideju o nekom buduem drutvu bez dr-ave i politike. Ovo je stvarno sve tee i kompleksnijepitanje, je r su i poetna iskustva odum iranja dravegotovo iezla, a u teorijskoj elaboraciji marksista nijese daleko odmaklo. Ponavljaju se teze da represivnefunkcije drave odumiru, a ostaju jednostavne strunefunkcije, to nije vie dovoljno. Isto tako govori se o

procesu podrutvljenja politike u socijalizmu i odum i-ranju politike samo kao sile iznad drutva, to se pre-tvorilo u frazu. Budui da su teze o odumiranju dr-


20/170


ave i politike bez trajnije empirijske verifikacije, nji-hovo promiljanje je moda primjerenije filozofiji po-litike, nego znanstvenoj analizi u okviru politikesociologije.

U suvremenoj sociologiji opada interes za evolu-cijske sheme, kae Bottomore, poklanja se sve veapanja problem im a razvoja, je r pojam razvoja nijeukljuen ni u jednu opu koncepciju povijesti ljudskog

drutva. Naime, pojavom radnikog pokreta nastala jenova razlika: kapitalizam socijalizam, ali iskustva20tog stoljea ovu podjelu su poela zamjenjivati dru-gom razlikom izmeu totalitarizma i demokracije,ili jednopartijskih i viepartijskih sistema. Na pitanjeje li mogue izvesti klasifikaciju unu tar jedinstvenetipologije globalnih drutava, Bottomore odgovara ni-

jeno, je r su evolucionis tike sheme suvie apstraktne

i vezane za ideju progresa. Mogue je samo razabratineke ope tokove u razvoju politikih sistema. Meu-tim, prije toga razmotrit e upotrebu pojmova dravai politiki sistem. Taj autorov naum moemo ocijenitiambivalentno, kao opravdani metodiki postupak, alii kao bijeg od elaboracije tipologije politikih sistema,

bar u opim crtam a.

Svako drutvo ima politiki sistem, ali ne i dravu,

nastavlja na autor u polemikom tonu s marksistima.Nemogue je tono saznati kada se i kako pojavila dr-ava u povijesti ljudskog roda. U zapadnim demokra-cijama kasnog 20. stoljea to autora najvie zanimadrava dobiva sasvim razliita svojstva od onih iz raz-doblja laisserfaire kapitalizma. Drava postaje odgo-vorna i za djelovanje javnih slubi i ope reguliranjepriv rednog sis tema. U dravi blagostanja m akar bila

represivnog karaktera, obavljaju se i druge neophodnefunkcije u upravljanju i koordinaciji sloenih drutava.

Pitanje je to e ostati od drave blagostanja, aline zbog idejnog stava marksista, kako misli na autor,ve praktike politike vladajuih drutvenih grupa. Na-ime, oivljava neoliberalistika orijentacija koja teisavezu krupnog kapitala i stare srednje klase u raz-vijenim industrijskim drutvima. Naputa se politi-


21/170


ka klasnog kompromisa ime se dovode u pitanjesocijalne tekovine i opravdanost same sintagme dra-va blagostanja.

Bottomore podvrgava kritici i Parsonsovu teorijudrave kao sistema dobrobiti i pravog utjelovljenja op-e volje. U ovoj teoriji politika mo se izjednauje sopom sposobnosti da se osigura izvrenje obaveza.Bottomore opravdano kritizira identifikaciju politike

moi sa zakonitom vlau, jer zanemaruje borbu kojase vodi u vezi sa zakonitou.

Nakon krit ikog razm atranja suprotstavljenih teo-rija o dravi, Bottomore je iznio nekoliko opih meto-dikih napomena o izuavanju politikih sistema. Au-tor nam savjetuje da je korisnije usmjeriti analizu na

politiku struk tu ru i prom jene unu tar odreenog tipapolitikog sis tema nego ga uvrstiti u neku sveobuhvat-

nu povijesnu shemu. Da mu se ne bi prigovorio pozitivizam, Bottomore akceptira da su pri takvom prou-avanju potrebni neki opi pojmovi koji se mogu pri-mijeniti u analizi politikog sistema. Zadnjih godina,veoma tono zapaa Bottomore, u politikoj sociologijirazlikovanja politikih sistema proizlaze iz tekuih po-litikih sukoba. Ne moemo na neutralan nain razli-kovati glavne historijske tipove politikih sistema, jerna nae stavove o onome to je bilo vano u prolostiutjeu suvremeni problemi koji imaju veliko praktikoznaenje.

Politike promjene i sukobi su tema Bottomoreovih razmatranja. U svakom drutvu stalno se zbivajuizvjesne politike promjene. Na nivou razliitih teorijaautor razmatra uzroke i inioce, karakter i vrste poli-tikih promjena. Naravno, polazi od Marxove teorijekoja glavni uzrok politikih promjena otkriva u nai-nu proizvodnje materijalnog ivota. Bottomore odmahs odobravanjem primjeuje da ova teorija meu marksi-stima danas izaziva velike diskusije. Druga velika teo-rija prekretnicom u drutvenom ivotu smatra pojavui razvoj industrijskog drutva u kojem rast moderneznanosti i tehnologije igra presudnu ulogu. Produkcijateorijskih znanja u privredi i drutvu u velikoj mjeri


22/170


Bottomore bez objekcija razmatra neke starije te-orije o ratu kao sredstvu politikih promjena. U svimpovijesnim razdobljim a politiki poredak bio je u ve-likoj mjeri proizvod osvajanja, oruanih borbi za na-cionalnu nezavisnost. U vezi s tom teorijom iscrpno jeiznio posebne karakteristike ratova u 20. stoljeu.

Smjena generacija, otkriva Bottomore, zanemare-na je takoer kao uzrok politikih promjena. Ovu teo-

riju autor evocira iz manje poznatih Mannheimovihradova o generaciji koja ima odreenu strukturalnuslinost s drutvenom klasom. Ista generacija, prematoj teoriji, ima sklonosti odreenom nainu ivota, mi-ljenja i specifinom tipu povijesno znaajne akcije.

Nakon pregleda moguih uzroka politikih prom je-na, Bottomore pristupa analizi karaktera i vrste poli-tikih promjena. Na konzistentan nain sistematizira

razliite politike promjene: postepene i nagle, manjei vee, mirne i nasilne. Temeljitije razmatra sukob iz-meu reformista i revolucionara oko politike strate-gije gdje je ukljueno i poimanje revolucije.

Prijelaz iz jedne u drugu drutvenu formaciju Marxje shvaao kao veliku revolucionarnu prom jenu. IzvorMarxovih teorijskih shvaanja bila je analiza revolu-cija u 18. stoljeu i opih karakteristika prijelaza iz

feudalizma u kapitalizam. Meutim, Marxova teorija,otkriva autor, nije pouzdan vodi u budue drutveneprom jene iz dva razloga: otrine prije laza iz feudaliz-ma u kapitalizam koji navodno nema ravna prema du-bini prom jena i nejasnoe koncepcije socijalizma zbogpom anjkanja iskustva. U svijetu posto ji kretanje kakolektivizmu, ali ono moe poprimiti razliite oblike.

Koliko je u politikoj promjeni koja uvijek sadrineku vrstu sukoba, prisutna upotreba sile odnosno na-silja? Manje politike promjene mogu ovisiti o upo-trebi sile, utvruje autor a velike promjene mogu seostvariti mirnim putem, ali najee proizlaze iz na-silja. Nova zaokupljenost socijalnih mislilaca mogu-nostima mirne promjene u naem vremenu ne porieinjenicu politikog sukoba niti zapada u utopijskozamiljanje drutvene harmonije. Nijedna od razma-


23/170

2 3 Veljko Cvjetianin

tranih pretpostavki ne nagovjetava naglo smanjivanjepolitikog nasilja , a jo manje njegovo iezavanje. Za-to bi svako razmatranje politikih sukoba s ekstrem-nih pozicija, racionalnog uvjeravanja ili upotrebe sile,

bilo nepotpuno. Izmeu tih ekstrema, realistino rezo-nira Bottomore, postoji itava skala sredstava za pro-voenje politikih promjena.

Bottomore polazi od zasnovane pretpostavke da u

svakom drutvenom sistemu postoje objektivne struk-ture i svjesna socijalna akcija. U skladu s tim, prihva-a Godelierovo shvaanje o proturjenostima u kapita-lizmu. Strukturalna kontradikcija ne proizvodi poslje-dice na neki mehaniki, bezlian nain, ve je izvorsvjesne borbe na koju utjeu brojni ostali drutvenii kulturni inioci. Ako je ova shema primjenjiva nasvaki tip drutva, posebno je interesantno pitanje, ka-

e Bottomore, postoje li proturjenosti u realnom so-cijalistikom drutvu, a ne u zamiljenom. Bottomorebez tekoa otkriva pro turjen ost izmeu onih kojiusmjeravaju i onih iji rad je usmjeren odozgo u real-nom socijalizmu. Time dolazi do problema istraivanjakako se razvijaju sukobi meu drutvenim grupama,do kojih politikih promjena dovode i koje drutvenegrupe imaju glavnu ulogu.

I napokon, spominje klase kao jedan od glavnihelemenata politike borbe u mnogim tipovima druta-va, to je trebalo uiniti ranije u pregledu inilaca kojiizazivaju politike promjene. Ovo je Bottomore podu-zeo da bi minorizirao sposobnosti pojedinih drutvenihklasa u politikim promjenama. Za ilustraciju i to nezasnovanu, uzima seljatvo koje je navodno apolitino iu revolucijama 20. stoljea vode ga ljudi iz grada. i-

njenica je da je upravo seljatvo bilo masovni nosilacsvih velikih revolucija s elementima vlastite organiza-cije u naem stoljeu u kojima su upravo kadrovi sasela doivjeli najveu drutvenu promociju. Primjcnivi Weberove teze o odreenju klasa te odnosu klasnihpoloaja i zajednike akcije na radniku klasu u mo-dernoj dravi blagostanja, autor je izveo neke konzekvencije koje zasluuju temeljito razmatranje. Sporne


24/170


nut emo samo dvije: slabljenje osjeaja klasne soli-darnosti i duboka sumnja u historijsku misiju prole-tarijata u stvaranju nove civilizacije.

Stvaranje novih nacija, nacionalizam i razvoj Bot-tomore analizira kao meusobno povezani kompleksznaajnih i veoma osjetljivih pitanja. U prethodnimrazmatranjima pripremio je teorijski koordinatni su-stav anaLize tih problema. U modernom svijetu nacija

posta je sve znaajnija politika zajednica. Umjesto dru-gih kohezionih faktora, jaa nacionalna veza u moder-noj dravi. Naoije sainjavaju nezavisnu osnovu poli-tikog djelovanja ime ograniavaju i znaenje pripa-danja drutvenim klasama.

Analizira pojavu nacionalnih drava u ZapadnojEvropi i ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. Polaze-i od teze Hansa Kohna tvrdi da jc razumijevanje idejenacionalnog suvereniteta bitno za poimanje naciona-lizma. Autor s pravom u veoj mjeri razmatra naciona-lizam nego naciju. Poetke modernog nacionalizma pro-matra kao jedan vid klasnog pokreta treeg stalea u

borbi za dem okraciju.

Teite analize Bottomore stavlja na borbu na-cionalnih pokreta, stvaranje novih nacija i manifesta-

ciju nacionalizma u velikim prostranstvima tzv. Treegsvijeta. Treba rei da naprosto plijeni njegova objektiv-nost i otvorenost u analizi tih planetarnih zbivanja. U20. stoljeu, kae Bottomore, posebno nakon drugogsvjetskog rata, nacionalni pokreti imaju uglavnom ob-lik borbe protiv imperijalistike vladavine evropskihsila. U veini ovih pokreta bilo je znaajnih socijalis-tikih utjecaja, a u nekim zemljama kulminirale su so-cijalne revolucije. Nove drave su rezultat borbe razli-itih drutvenih grupa i klasa. Oblici politikih reimazavisili su od ishoda tih borbi, ali je svugdje jaaoosjeaj nacionalnog identiteta i mo nacionalne dravenad drutvom. Na irokim prostranstvima tog svijetaraao se sukob izmeu socijalizma i nacionalizma. Bot-tomore vjerojatno preuveliava kad tvrdi da je sukobizmeu socijalizma i nacionalizma bio najvanija opacrta politikog ivota u posljednjih stotinu godina. Na-


25/170


ravno, kao progresivnog mislioca, ne raduju ga dosa-danji rezultati tog sukoba, ve gotovo sa aljenjempriznaje kako se ne moe rei da je socijalizam bioefikasna protuideologija nacionalizmu, niti da je so-cijalistiki pokret uspio obuzdati akcije nacionalnihdrava. Nacionalizam se pokazao u svakoj neposrednojkonfrontaciji kao jaa sila od socijalizma.

U okviru pojedinih teorija, Bottomore pokuava

objasniti rastuu snagu nacionalizma. Marksistima pri-govara da su to veoma sloeno pitanje naprosto zane-marili. Marx je pridavao vei znaaj klasnoj borbi negonacionalizmu. I oni marksisti koji su posvetili vie pa-nje nacionalizmu, pristupili su s klasne pozicije. Iznioje objekcije , ali druge vrste , na jo dva velika socio-loga: M. Webera i E. Durkheima. Maxa Webera nazivagoruim nacionalistom ija je politika sociologija vo-ena principom prvenstva interesa nacionalne drave,a da nije ispitao zasnovanost tog principa prvenstva.Za E. Durkheima kae da je na slian nain, samo beztako estokog ara, usmjerio svoju sociologiju na regeneraciju Francuske prevladavanjem razliitih po-djela, posebno klasne podjele, proizvoenjem solidar-nosti. Odbacio je ideju internacionalizma radnike kla-se i kao gotovu injenicu uzeo postojanje nacionalnedrave u funkciji moralnog obrazovanja mlade gene-

racije.Nakon drugog svje tskog rata sociolozi su pokazali

mnogo vei interes za nacionalne pokrete, formiranjenacionalnih drava i polet nacionalizma, usmjerenogprotiv dominacije zapadnih naci ja. Postoja la je oigled-na potreba za stvaranjem teorijske sheme tumaenja tihznaajnih zbivanja. Bottomore nema ambicije da stva-ra takvu teorijsku shemu ve samo formulira nekoliko

kljunih elemenata. Naime, radi se, zapravo, o saetkunjegovih teorijskih razmatranja.

Nacionalnom osjeaju , kae Bottomore, znaajnopridonose slijedei univerzalni inioci: zajedniko po-rijeklo, teritorij, jezik i zajednika kultura. To je os-nova na kojoj poiva samo mogunost nacionalne dr-ave. Nacionalna drava pokazala se izuzetno uspje-nom u poveanju drutvenog bogatstva i politike mo-


26/170


i. Zato ne iznenauje da su pokreti meu kolonijalnimnarodima kao uzor preuzeli nacionalnu dravu i bili uvelikoj mjeri ispunjeni nacionalizmom.

Svugdje u svijetu je velika snaga nacionalizma, tvr-di Bottomore, i to iz dva razloga: ukorijenjenog osje-aja pripadnosti teritorijalnoj zajednici i vrstog sa-veza s naoionalnom dravom. Bottomorea oito radujeto su sociolozi danas postali kritiniji prema naciona-

lizmu. Neto skeptiniji i kritiniji stavovi sociologaprem a nacionalizmu, nada se autor, mogli bi modapomoi da se osjeaj pripadanja bar donekle usm jerina druge politike zajednice.

Pod naslovom Svjetska politika u 20. stoljeu, ko-ji bi vie odgovarao public istikoj deskripciji nego so-ciolokom analitikosintetiikom postupku, Bottomore

kao u fokusu saimlje magistralne teze i glavne prob-leme oko prelaska u demokratski socijalistiki svjet-ski sistem. Kao angairani sociolog, au to r sa zado-voljstvom iznosi da se u knjizi esto pojavljivalo pita-nje odnosa teorije i prakse u politikom ivotu. U ok-viru politike sociologije potvruje se misao da bi teo-rija bez prakse bila prazna, a praksa bez teorije slijepa.Politike ideje nastaju iz prakse i za politiku praksu.

Mijeanje teorije i prakse oituje se u prvom redu utome da je sistematski politiki studij daleko od togada bude ogranien ustanovama visokog obrazovanja.Kao ilustraciju iznosi poznati primjer, koji se u poli-tikoj sociologiji lako zaboravlja, da su mnogi misliocioblikovali svoje ideje izvan akademskih institucija, jersu bili duboko angairani u politikim borbama. Izvanakademskih institucija nastala su velika djela teorijepolitike.

Slijedee ope pitanje jest odnos intelektualaca ipolitike. Nakon to je problem atiz irao pojam intelek-tualca, Bottomore utvruje da postoje tri glavna tipanjihova odnosa prema politici: 1. mislioci koji formu-liraju naela politike unutar vlastite ope teorije ilistvaraju znaajnije doprinose u okviru velikih teorija;


27/170


2. mislioci koji su manje povezani s politikim organi-zacijama, ali sistematski istrauju i promiljaju krup-na politika pitanja; 3. eksperti koji sudjeluju u po-slovima vlade i administracije. Grupa intelektualacaeksperata je u porastu, to poveava mo nove tehnokratskobirokratske elite i politike sadraje transfor-mira u tehnike probleme i rutinske poslove.

Za daljnja razmatranja Bottomore smatra najzna-

ajnijim drugi tip odnosa intelektualaca prema politi-ci. Posebno je marksistika teorija bila podvrgnuta in-tenzivnom kritikom ispitivanju iz kojeg su rezultiraleznaajne izmjene. U poetku je marksizam bio shvaenkao Weltangschaung u kojem se nalaze svi potrebnielementi za stvaranje nove integralne civilizacije! Da-nas postoji razliit odnos naspram marksizma: od nje-gova reduciranja na najgrublji putokaz u politikoj ak-ciji do razoaranja u marksizam. Bottomore optimis-tiki tvrdi: revalorizacije veinom nisu vodile odbaci-vanju marksistike teorije, ve raspravama o osnovnimpojm ovim a. Takva optim is tika ocjena odnosa prem amarksizmu moda je vie bila opravdana juer negodanas. Od poetka osamdesetih godina uestale su ocje-ne da je marksizam u krizi koju ne moe nadii. A.Touraine u djelu L apres socialisme pie, budui daulazimo u programirano drutvo, dolazi do promjena

u svim sferama ivota, marksistika teorija gubi naznaenju, jer se stvaraju novi oblici drutvene organi-zacije za koje ona nema vie rjeenja. Za Tourainea

je socijalizam samo jo ideologija koja oteava shva-anje suvremenog drutva u nastajanju.

Bottomore tvrdi da je teko sagledati eventualneposljedice odnosa prem a marksizmu. Jedna od poslje-dica je da komunistike partije vremenom postanu so-

cijaldemokratske partije i da doe do njihova ujedi-njenja. Gotovo sa zabrinutou predvia da bi u tomsluaju najistaknutija radnika partija bila socijalde-mokratskog tipa.

Komunistike partije kao marksistike partije uovom radoblju zadesila je tea sudbina: minorizacijanjihove uloge u politikom ivotu i rapidno smanjiva-nje broja lanstva. Prema tome, socijaldemokratizacija


28/170


nije najtea stvar niti je ba neizbjeiva sudbina ko-munistikih partija. Uostalom, KP Italije ve je otvo-rila proces reformatorske, a ne reformistike, socijal-demokratske partije. Reformatorstvo je projekt pro-mjene sistema i mijenjanje same komunistike partijeu novim uvjetima. Inae, ujedinjenje ili jedinstvo po-kreta pod imenom evroljevice takoer postaje realnost,ali jo vie conditio sine qua non razvoja demokrat-skog socijalizma u visokorazvijenim industrijskim dru-tvima.

Marksizam nije jedina politika teorija 19. stolje-a koja je doivjela nova tumaenja. Ponovno je oivje-la liberalnoevolucionistika teorija o politikom raz-voju i modernizaciji. Konzervativna politika misao ta-koer doivljava neke promjene, kae Bottomore, alimanje je plodna u stvaranju novih ideja. Ima razlii-tih struja u novijoj konzervativnoj misli, nastavlja au-tor, najvanija je ona koja zastupa nadmo kapitalis-tikog privrednog sistema nad planskom privredom so-cijalizma, nadmo u poticanju line slobode, opozicijarastuoj moi drave novi laissezfaire.

Jedna od slabosti marksizma i lijeve misli uope,to je dolo do izraaja kod naeg autora, jest da potcjenjuje teorijsku desnicu ili konzervativnu misao.

Osamdesete godine su u znaku ope prevlasti konzervativaca. Njihov cilj nije prosto ouvanje postojeeg sta-nja, ve promjena koju su oni zacrtali. Te promjenesu zacrtane ne samo u ime politikog projekta, ve sufundirane na teorijskim idejama socijaldarvinizma:Ako nam je ve potreban progres, onda ne moemo

brinuti o svakome. Nama je potrebno snano drutvo,snaan kapitalizam, zato emo morati da pobijedimoslabe*. Izvren je utjecaj i na lijevu misao, gubi sevizija o mogunosti epohalnog prevrata i uvruje sekonzervativna slika svijeta.

Bottomore je razmatranje praktikih pitanja svjetskopolitike u naem stoljeu sistem atizirao prem a opostiu tri glavne skupine: opa pitanja, odnosi meu dru-

4 Citirano prema L. Cas tcll ina , Zeleno kao inilac crveno!:. Soci ja


29/170


tvima i karakteristina pitanja odreenih tipova dru-tava. U razmatranju opih pitanja suvremenog svijetauglavnom slijedi teze Rimskog kluba o granicama rastakoje su u to vrijeme bile vrlo popularne. Sto e biti uuvjetima u kojima potrebe osobito elje, ne mogu bitiispunjene? Autor predvia dva mogua scenarija: 1. dasocijalizam utemeljen u pokretu ve daje ili moe po-nuditi novo rjeenje i 2. najavljuje razdoblje sve veepolitike nestabilnosti i nemira.

Prije deset godina bilo je realnije oekivati da esocijalizam ponuditi novo rjeenje, ali ni danas ansenisu izgubljene, jer se epohalni svjetski problemi zao-travaju, na emu upravo izrastaju novi socijalni po-kreti. Najavljivanje razdoblja sve veih politikih ne-stabilnosti i nemira nije se ostvarilo, barem u razvije-nim industrijskim drutvima.

Razmatranje odnosa meu globalnim drutvimakree se na nivou poznatih teza s dosta izraenim pe-simizmom. Dijalog SjeverJug prerastao je zapravo ukonfrontaciju bogatih i siromanih. Dominira sukobSAD SSSR zbog mogunosti nuklearnog rata. Nemai vjerojatno ne moe biti izravnog sudara meu supersilama, ali postoji miljenje da je trei svjetski ratneprimjetno ve zapoeo. Lokalni ratovi su samo vid-

ljiv dio jedne nove vrste globalnog rata. Umjesto tre-eg svjetskog rata dobili smo rat u Treem svijetu.Atomsko oruje je roba koja se proizvodi da se ne biprodala i upotrebila . Taj neisplativi vrhunac znanstvenotehnoloke revolucije mora se na neki nain kom-penzirati vojnoindustrijskom kompleksu. Lokalni ra-tovi i klasino naoruanje upravo to naplauju. Zatojednom stvorena arita u vanblokovskom svijetu ni-

kad se ne gase. Meutim, lokalnim ventilima ope na-petosti m eu supersilam a i blokovim a polako istie ga-rantn i rok. Neobuzdana trka u nao ruavan ju i stratek ilomovi u Treem svijetu u velikoj m jeri pa raliz iraju vi-talne funkcije suvremene civilizacije, u ime zatite od op-eg sloma. Ako je smisao pov ijesti u iren ju m ira, kaoto je govorio I. Kant, onda povijest koju stvaramo svevie gubi smisao.


30/170


Bottomore smatra da ova analiza koju smo proi-rili, pokazuje potrebu za promiljenim planiranjem iregulacijom svjetske privrede u cilju pravednije raspo-djele dobara i prihoda meu nacijama. Bottomore vieeli nego to oekuje takav razvoj dogaaja. Put ubudunost za ovu generaciju vrlo je pogibeljan, a poli-tika sociologija moe osvijetliti tek m alo unaprijed5.

Ne dije lim u cijelo sti pesim izam autora, prem da nesmatram da je sociologija u naelu svemona, osimtoga, sociologija politike zaostaje za ubrzanim drutve-nim i politikim promjenama.

U treoj skupini Bottomore razmatra karakteris-tina obiljeja odreenih tipova drutava. Nije izosta-vio nijedan od brojnih tipova suvremenih drutava. Uzemljama u razvoju bitno je ostvarenje visoke stopeprivrednog rasta. U zemljam a Srednjeg istoka, bogatim

naftom, najvei problemi su unutarnje socijalne nejed-nakosti i autokratski reimi. Slina je situacija u La-tinskoj Americi, to izaziva razliite oblike klasne bor-

be. Osnovno pita n je industrijsk ih zemalja jest budu-nost drave blagostanja. Sukobljavaju se kontradiktor-ni pokreti oko ogranienja njezinih socijalnih slubi.Na alost, dravu blagostanja koja je mnogo obeavala,danas se veoma energino osporava. Trokovi su, na-vodno, postali nepodnoljivi u silaznom privrednom

trendu i drava blagostanja negativno utjee na osobnuinicijativu i naroito motivaciju radnika. ini se da

je nova desnica dobila b itku za ogranienje funkcija isocijalnih slubi drave blagostanja.

Kolektivistika ili socijalistika drutva imaju ne-to drugaije probleme. Bottomore navodi dva osnovnaproblem a: tekoe u odranju ekonomskog rasta iprelazak u dem okratskiji sistem. Honoriram o autorovublagonaklonost prem a ovim drutv im a, ali njihovo jestanje danas znatno tee. Suprotno oekivanju, posto-

jei socijalistiki sis temi u kojim a KP imaju monopol,tj. rukovode drutvom bez autentine javnosti i kon-kurencije, pokazuju znake kronine krize. Ovi sisteminisu uspjeli da pronau vlastiti nain neprinudne re-

5 Ibidem str. 158.


31/170


produkcije. Jugoslavenski eksperiment proizvoenjacjelokupnih drutvenih struktura na osnovi asocijacijaslobodnih proizvoaa, doivljava povijesni neuspjeh.Prema tome, ta drutva ne poivaju na svojim vlastitimtemeljima, ve sve vie reproduciraju elemente produktivistike logike kapitalistikog sistema. Ovi sistemise odlikuju prevlau politike nad ekonomijom, a dravepartije nad cjelokupnim drutvom. Klasno dru-tvo i njegove glavne posljedice nisu nikad bile dokinu-te, ve se jedino promijenio klasni oblik. Nastali sunovi oblici stratifikacije graeni rukama pristalica je-dnakosti, kako kae Sorokin, kojima raste apetit zaneravnopravnou im osvoje politiku vlast. Ohrab-ruju zapoete reforme, prije svega u dvije najmnogoljudnije sooijalistike zemlje, ali je pitanje, ne samoevidentnih otpora, ve koliki je njihov krajnji domet.Da li su mogue radikalne promjene i ouvanje identi-

teta ovih drutava.I napokon, da zakljuimo o odnosu politike socio-

logije i suvremenog drutva u djelu T. Bottomorea.Njegovo odreenje ciljeva i znaenja politike socio-logije za praktiki ivot je prihvatljivo. Predmet ana-lize suvremeno drutvo s posebnim osvrtom na glav-ne probleme dananjice oko prelaska u demokratskisvjetski socijalistiki sistem epohalna je tema. Da li

je dijagnoza tona, sam autor tvrd i da e to moi po-kazati daljnje sociopolitike analize.

Prije jednog desetljea inilo se da je socijalizamkao svjetski proces odnio pobjedu prema mogunosti-ma razvoja. Meutim, zapoele su dramatine promjenekada je kapitalizam ponovno postao pravi duh naegvremena. Danas se sve vie zemalja okree pojedincukao osnovnom iniocu ekonomskog ivota, a ne dravis njenim planskim instrumentima, ako ele da se brzorazvijaju u ovom razdoblju naglih ekonomskih promje-na, izazvanih znanstvenotehnolokom revolucijom. Do-due, kapitalistiki svijet kroz sutinsku nestabilnostkoju sam generira, i naputanje postojeih odnosa iustanova, ugroava mnotvo drutvenih inilaca. o-vjeanstvo je suoeno s golemim posve novim, ak egzi-stencijalnim problemima koje kapitalizam nije vie u


32/170


stanju rijeiti. Socijalizam nije iscrpio svoju emancipatorsku energiju , ve su se iscrpili odreeni modelii oblici razvoja socijalizma. U uvjetima suvremene znanstvenotehnoloke revolucije, okosnica strategije soci-

jalizm a na prijelazu u 21. sto ljee moe biti radik alnademokratizacija, proizvodna modernizacija i revitaliza-cija humane drutvene sredine suvremenog ovjeka.


33/170

3 3 Tom Bottomore

Tom Bottomore

Politika sociologija

Uvod

Politika sociologija bavi se pitanjem moi u dru-tvenom kontekstu. Mo u ovom sluaju znai spo-sobnost pojedinca ili drutvene grupe da djeluje (dadonosi i izvrava odluke, ili da, openito govorei odre-uje djelokrug odluivanja) ako je neophodno u su-

protnosti s in teresom drugih pojedinaca ili grupa, iliak borei se s njihovom opozicijom. Ova tvrdnja nijezamiljena kao potpuna i prikladna definicija pojmamoi, ve samo kao pripremna skica podruja istrai-

vanja. Unutar pojedinih politikih teorija postoje ra-zliite koncepcije moi', a neke od glavnih pojmovnihpotekoa u izgradnji takvih teorija b it e potpunijeistraene u ovoj knjizi. Uz pitanja koja se mogu po-staviti uz sredinji pojam moi niu druga koja se tiusrodnih pojmova kao to su vlast, utjecaj, silaili nasilje, koja takoer treba ispitati u kontekstu

pojedin ih teoretskih shema.

Oigledno je da mo, u irokom smislu koji samnaznaio, igra ulogu u veini drutvenih odnosa, akone u svim u porodici, vjerskim zajednicama, sve-uilitima, sindikatima itd. i vano je zadrati naumu taj iri aspekt podruja politikog istraivanja.Ipak, glavni predmet politike sociologije bio je, i tre-

ba da bude, fenomen moi na nivou globalnog drutva

(tu se moe raditi o plemenu, nacionalnoj dravi, car-stvu ili nekom drugom ureenju); nadalje, odnosi me-u takvim drutvima, te drutveni pokreti, organizacijei institucije koje su neposredno ukljuene u odreenjemoi. U ovoj sferi, naime, mo se pojavljuje u najiem, najizrazitijem obliku, te je samo s tog povoljnog

Vidjeti, npr. raspravu Stcvana I.ukcsa, Power: A Radical View,


34/170


poloaja mogue pravilno shvatiti njezine manifesta-cije u drugim sferama i oblicima.

Po mom miljenju, nemogue je uspostaviti nekuznaajniju teoretsku razliku izmeu politike sociolo-gije i politike znanosti. U najboljem sluaju, izgledada postoje razlike koje proizlaze iz tradicionalnih bav-ljen ja ili iz pr ikladne pod jele rada; npr. politikolozi supokazali poseban inte res za ono to bi se moglo naz-

vati mehanizmom uprave za sistem i tokove za-konodavstva, administracije i pravosua i bavili setim pitanjima donekle ne uzimajui u obzir drutvenikontekst, te im prilazili uglavnom na deskriptivan na-in. S druge strane, moe se raspravljati da li moder-na politika znanost (tj. neto to se ne moe razliko-vati od politike sociologije) duguje svoj osoben razvojod 18. stoljea ustanovljenju jasne razlike izmeu po-

litikog i socijalnog, stvaranju pojma drutva kaopredm eta sustavnog istraivanja , te razm atranjim a oodnosima izmeu politikog i drutvenog ivota koja iztakvog razlikovanja proizlaze.2

Ta razlika prvi put je formulirana kao suprotnostizmeu graanskog drutva i drave, a tumaili su

je na razliite naine, encik lo pedis ti i SaintSim on, kot-ski filozofi i historiari, posebno Adam Ferguson u

Essay on the Histo ry of Civil Socie ty , te Hegel u spi-sima o filozofiji prava i drave. Zatim je dobila klasi-an izraz u Marxovom izlaganju kljunog principa nje-gove socijalne teorije:

Prouavanja su me dovela do zakljuka da se prav-ne odnose, kao ni oblike drave, ne moe razumjetisame po sebi, niti objasniti takozvanim opim razvo-jem ljudskog uma, jer su oni ukorijenjeni u materijal

i Vidicti W. G. Runciman, Social Science and Political Theory, drugoizdanje (Cambridge University Press, 1959), prvo poglavlje. Ova tvrdnjaima Sire znaenje. Ako se smatra da je nova politika znanost nastalaodreenjem podruja istraivanja koie se tie odnosa izmeu politike*i drutva*, tada je nuno priznati da je do takvog obrata dolo u nizunaunih disciplina, tako da nova znanost ne ukljuuje samo tradicionalnupolit iku misao i sociologiju, ve i pravo, sociologiju prav a, polit ikuekonomiju i politiku antropologiju. Dakle, politika sociologija oslanjase na metode i dostignua nekolicine disciplina, te predstavlja samo pri-kladan opisni naziv za specifino podruje istraivanja, za skup teoret-skih problema, koji bi se lako moglo imenovati i drugaije.


35/170

3 5 Tom Bottomore

nim uvjetima ivota koje je Hegel, na nain engleskihi francuskih pisaca 18. stoljea, sabrao pod nazivomgraanskog drutva, a politika ekonomija treba daistrauje anatomiju graanskog drutva.

Ova nova koncepcija politike razvijala se zajednos nastajanjem novog tipa drutva, modernog kapitaliz-ma, u kojemu je sistem proizvodnje zadobio mnogoveu snagu i nezavisnost nego to je imao u ijednom

drugom drutvu. Otuda djelomino izjednaenje gra-anskog drutva s buroaskim drutvom, spoznajasutinskog znaenja politike ekonomije kao politi-ke znanosti, te formulacija sredinjeg problema raz-doblja odnosa izmeu sfere proizvodnje, vlasnitva irada s jedne strane i organizirane politike moi drave s druge. Ove probleme i kontekst u kojem suse pojavili jasno je izrazio Hegel u Filozofiji prava

tvrdei da je stvaranje graanskog drutva dostignu-e modernog svijeta i definirajui graansko drutvopomou ekonomskog modela slobodnog trita, ije la-nove na stvaranje udruenja navode vlastite potrebe,

pravni sis tem sredstvo osig uranja linosti i svojine te vanjska organizacija za ostvarivanje njihovih po-jedinanih i zajednikih interesa.4 Po Hegelovom mi-ljenju graansko drutvo postavlja niz problema kojemora rjeavati drava; prvenstveno, problem povezanog

rasta bogatstva i siromatva, te drutvene polarizacijei sukoba koji iz njega proizlaze.

Nije teko uvid je ti koliko su te teze znaajne zarazvoj Marxove teorije. Marxove izmjene Hegelovih

postavki obuhvaaju u prvom redu odbacivanje idejedrave kao vieg pojma u kojem je mogue prevladatisuprotnosti graanskog drutva, te utvrivanje ovisnos-ti drave upravo o suprotnosti koju sadri kapitalis-tiki nain proizvodnje, izmeu bogatstva i siroma-tva, a stoga i o sukobu dviju klasa buroazije i pro-letarijata koje su utjelovljenje proturjenih pojava

' Karl Marx Predgovor Prilogu kritici politike ekonomije (1859),BICZ. Beograd 1976.

4 Postoji sja jna rasprava o Hcgelovoj koncepc iji graan skog drutvai njegovom odnosu prema dravi u djelu S. Avineria. Hegel's Theory ojthe Modern Slate (Cambridge University Press, 1972), posebno str. 14154,


36/170


u drutvu. Drava jc shvaena kao ovisan element ukupnog drutvenog procesa u kojemu glavne pokreta-ke snage proizlaze iz specifinog naina proizvodnje.

Ali, postoji i struja politike misli koja se na dru-gaiji nain bavi odnosima graanskog drutva i dr-ave, te pridonosi drugaijem shvaanju politike so-ciologije. Rani izraz tog shvaanja nalazi se u Tocquevilleovoj novoj politikoj znanosti neophodnoj za novi

svijet5, znanosti ko ja se bavi razvojem demokracije istvaranjem modernog drutva (nasuprot ancien re-gime-u) u Francuskoj, Engleskoj i Americi. PosebnostTocouevilleove koncepcije sastoji se, grubo reeno, utome to je on, promatrajui dvije revolucionarne stru-

je u 18. sto ljeu dem okratsku i industrijsku revolu-ciju koje su sudjelovale u stvaranju novog svijeta,obratio vie panje prvoj i pripisao joj vee znaenjeu oblikovanju modernih drutava. Kakvi god bili uz-roci demokratskog pokreta, mislio je, njegove poslje-dice su jasne: njegova je glavna tenja stvaranje dru-tvene jednakosti ukidanjem nasljednih razlika, te ot-varanjem svih zanimanja, poloaja i asti svim lano-vima drutva. Ta je tenja imala, po njegovom sudu,poeljne i nepoeljne strane. Dem okratski pokret vjero-jatno bi se posvetio dobrobit i najveeg broja i stvorioliberalno, umjereno i sreeno drutvo. S druge strane,

tenja drutvenoj jednakosti, po Tocquevilleu neza-sitna strast demokratskih zajednica, mogla bi doi usukob sa slobodom pojedinaca, koju bi vjerojatno nad-vladala, vodei u krajnjem sluaju prema jednakostiu ropstvu.

Tocqucville nije zanemario industrijski kapitalizamkao kontekst razvoja demokratskog pokreta, to se mo-e vidjeti naroito u njegovoj analizi revolucija 1848,'ali je demokratskom politikom reimu, na koji utje-u geografija, zakoni i tradicija te se stoga u razli-itim sredinama razliito razvija (Tocquevillea je naj-

Alexis ilc Toci|iieville, Dem ocracy in America (I8i510. engleskiprijevod, Oxford Univ ersity Press, 1946).

6 Vidjeti J. P. Mayer (cd.), The Recollections of Alexis tie Tocqueville (Harvill Press, 1948) i usporedbu Tocquevilleovih i Marxovih shvaanjakod Irvinga M. Zeitlina, Liberty , Equality and Rev olution in Alexis de Tocqucville (Little, Brown & Co., Boston 1971), str. 97120.


37/170

3 7 Tom Bottomore

vie zanimala razlika izmeu Amerike i Francuske) pripisao nezavisnu djelo tvornost u odreivanju opihuvjeta drutvenog ivota. Ideju o autonomiji politikesfere razradili su mnogi kasniji mislioci, svjesnije sesuprotstavljajui marksizmu, stvarajui jedno od glav-nih arita politike teorije za razdoblje od kraja 19.stoljea. Ta se ideja pojavljuje kao specifina crta u

politikoj sociologiji Maxa Webera , oigledna u njego-vom izlaganju o koncentraciji sredstava uprave, koju

promatra kao pandan koncentraciji sredstava za pro-izvodnju, te joj pridaje jednako znaenje; openitije

je prisutna u njegovom bavljenju ulogom nacionalnedrave i samostalnim utjecajima razliitih politikihstruja a posebno socijalistikog pokreta na nacio-nalnu politiku. Kao to je Robert Nisbet primijetio,kod Webera postoje duhovne sklonosti vrlo bliskeTocquevilleovima\ i posebno, slian, iako moda iz

razitiji pesimizam u vezi s budunou line slobodeu drutvima kojima vlada ne toliko strast za jednakou (iako i ona znaajna) koliko sile racionalizacije.

Znaajnost nezavisnih politikih sila dokazuje udrugom obliku, neposrednije se sukobljavajui s mark-sizmom, teorija o elitama koju je formulirao Mosca,a jo nepomirljivije Pareto.

Prema Mosci: Meu stalnim injenicama i stru-janjim a koja se nalaze u svim politikim organizmim ajedna je pojava toliko oigledna da se otkriva i slu-ajnom pogledu. U svim drutvima od onih kojasu vrlo slabo razvijena, te jedva dopiru do pragovacivilizacije do najrazvijenijih i najmonijih drutava

pojavljuju se dvije grupe ljudi oni koji vladajui oni kojima se vlada. Prva grupa, uvijek manje brojna,vri sve politike funkcije, monopolizira mo i uiva

u prednostima koje mo donosi, dok druga, brojnijagrupa ivi pod upravom i kontrolom prve, a ta upravai kontrola provedene su na manje ili vie zakonit na-in, manje ili vie proizvoljno i nasilno.'

7 Robert A. Nisbet, The Sociological Tradition (Basic Books, NewYork 1966). str. 292.

Gaetano Mosca, The Ruling Class (ispravljeno i proireno, 1923;engleski prijevod McGrawHill, New York 1939), str. 50.


38/170


Pareto je razvio verziju ove teorije u kojoj je vla-davina elita predstavljena kao opa, nepromjenjiva ineoboriva injenica drutvenog ivota, ije je posto-jan je uvjetovano psiholokim razlikama meu lju di-ma; ali Mosca je ograniio svoju prvobitnu zamisaopriznaju i da h istorijske prom jene u sastavu elite, kao1 u odnosima izmeu onih koji vladaju i onih kojimase vlada, mogu nastati pod utjecajem razliitih dru-tvenih sila koje predstavljaju brojne, raznolike in-terese u drutvu.10

Obje koncepcije ovdje prikazane u glavnim crta-ma mogu se predstaviti u ekstremnim oblicima kaoto su mnogi kritiari pokazali tako da brane iliviemanje potpunu nezavisnost politike ili njezinuviemanje potpunu ovisnost o drugim drutvenim sna-gama, pogotovo onima koje proizlaze iz ekonomske

sfere. Tako Karl Popper, u djeluThe Open Society and

its Enemies, tvrdi da marksistika teorija drutva pod-razumijeva nemo sveukupne politike, budui da

politiki sis tem nekog drutva kao i njegove transfor-macije, uvjetuju nepolitike sile: a ovaj stav ponavljase, na razliite naine, u kasnijim spisima. S drugestrane, esto se susree interpretacija teorija elite pre-ma kojoj ove dokazuju da postoji sutinska slinostizmeu politikih sistema svih drutava bez obzirana raznolikost ekonomskih i socijalnih okolnosti koja proizlazi ili iz vjeite suprotnosti poloaja orga-nizirane manjine i neorganizirane veine ili iz nekeope crte u ljudskoj prirodi i nejednolike raspodjeletalenata.

Uglavnom se, meutim, ideje obiju strana tumaes mnogim ogranienjima, a osnovni problem odnosapolitikog i drutvenog shvaa na kompleksniji na-in, uzimajui u obzir meusobne utjecaje i historij-ske promjene. Ipak, ovaj odnos ostaje kljuna tokasukoba, u kojoj se marksistika teorija (usprkos unu-tranjoj raznolikosti i novim procjenama o ulozi dr-

* Vilfredo Pareto, Treatise on General Sociology (1916, engl. prijevod,2 toma, Dover Publications. New York 1963).

10 U vezi s teorijo m e lita vidjeti ta koer III . poglavlje u ovoj knjizii T. Bottomore. Elite s and Society (C. A. Watts, 1964).


39/170

3 9 Tom Bottomore

ave koje iznose neki suvremeniji mislioci) iroko su-pro tstavlja teorijam a koje se uglavnom iskljuivo baveneovisnim djelovanjem politikih institucija partij-skim sistemima ili tipovima vlasti i uprave ili onimakoje analiziraju politiki ivot u okviru nacionalnihzajednica radije nego u okviru drutvenih klasa.

Ovo nije jedino veliko pitanje oko kojega su iskrsnule proturjene teoretske zamisli. U politikoj so-

ciologiji proteklih nekoliko desetljea postoji opi su-kob onih koji se uglavnom bave djelovanjem postojeihpolitikih institucija, shvaajui ih kao element kojiu drutvenom sistemu tei stanju ravnotee, i onihkoji usmjeravaju panju prvenstveno na sile koje leenaruavanju ravnotee i stvaranju mogunosti za pro-mjenu. Prva struja blisko je povezana s funkcionalistikom teorijom koja je bila posebno utjecajna u so-

ciologiji 50tih godina 20. stoljea, te stvarala slikudrutva kao potpunog sistema koji se odrava komple-mentarnim odnosima izmeu razliitih elemenata ilisubsistema i, u krajnjoj liniji, poiva na nizu opihvrijednosti. Unutar te slike ili modela nastao je pojamstabilne demokracije (o kojem e biti vie rijei uslijedeem poglavlju) a isti je model u velikoj mjeriutjecao na rasprave o razvoju i modernizaciji, poj-

movima koji su uglavnom shvaeni kao proces krozkoji se agrarna drutva postepeno prilagoavaju uvje-tima ivota, vrijednostima i institucijama modernihindustrijskih drutava. Takve poglede energino izla-e, npr. Samuel P. Huntington u djelu Political Orderin Changing Societies koje poinje postavkom da senajvanija politika razlika izmeu drava odnosi...na stupanj uprave u njima, te zatim razdvaja drave

ija politika utjelovljuje suglasnost, zajednitvo, zako-nitost, organizaciju, stabilnost od onih kojima nedo-staju te kvalitete, a umjesto njih pokazuju karakteri-stike kao to su estok etniki ili klasni sukob, buntovnitvo ili nasilje gomile, fragmentacija stranaka. Nataj nain Huntington posveuje stabilnost kao najviu

politiku vrijednost, najbolje predstavljenu u politicidemokratskih industrijskih drutava.


40/170


Ovakve ideje izgubile su velik dio svoje uvjerlji-vosti uslijed ponovnog izbijanja otrog politikog su-koba u industrijskim drutvima tokom 60tih godinaovog stoljea, te naletu ekonomske i politike krizekoja jo uvijek ne pokazuje znakove poputanja. Sljedstveno tome, dolo je do izrazite obnove interesa zasuprotni model, iroko marksistike inspiracije, kojikao polazinu toku uzima postojanje napetosti, su-protnosti i sukoba u svim drutvenim sistemim a, aodravanje reda i stabilnosti djelominim i privreme-nim (mada ne nuno i kratkotrajnim) rjeenjem razno-likih antagonizama. Ovom modelu svojstveno je i pri-pisivanje vee uloge upotrebi sile, nasuprot masovnomzalaganju za ope vrijednosti, u stvaranju i odra-vanju odreenog tipa drutva; a same vrijednosti iitav kulturni sistem koji tvore mogu se velikim dije-lom smatrati proizvodom simbolikog nasilja," a ne

nekim intelektualnim dogovorom bez prisile. To me-utim ne znai da se u takvom modelu ili u samojmarksistikoj teoriji politika dominacija mora sma-trati zasnovanom iskljuivo ili najvie, u najveem bro-

ju sluajeva, na upotrebi sile; njezina uspjenost uodravanju postojeeg drutvenog sistema proizlazi izsloenog niza uvjeta koji moe ukljuivati ekonomskudominaciju, kontrolu nad stvaranjem kulturnih vrijed-

nosti i bolju organizaciju manjina. Ukratko, ovaj mo-del predstavlja, barem u jednoj svojoj verziji, shvaa-nje politike dominacije kao pojave utemeljene naopenitim socijalnim silama.

Uzete zajedno, ove dvije struje suprotstavljenihmiljenja autonomija nasuprot ovisnosti politikihsila, stalnost, cjelovitost i odreenost vrijednosti na-suprot promjenjivosti, sukobu i upotrebi sile kao naj-znaajnijim karakteristikama drutvenih sistema pruaju nam e tiri mogua modela, ij im se sastavnimdijelovima u manjoj ili veoj mjeri mogu smatratiteorije i istraivanja kojima u se baviti u ovoj knjizi.

No, tim e se mnotvo koncepcija kojim a obilu je poli-

11 Vidjeti posebno, Pierre Bourd ieu i JeanClaude Passeron, Reproduction: In Education, Society and Culture (Sage Publications, 1977).


41/170

41 Tom Bottomore

tika sociologija ne iscrpljuje. Metodoloka neslaganjameu sociolozima dolaze do izraaja i u politikim pro-uavanjima; a budui da opredijeljenost za odreenumetodu ima znaajne posljedice u izboru problema,izvoenju istraivanja i nainu zakljuivanja, poeljno

je da ovdje ispitamo, m akar i ukratko, glavne proble-me koji se pojavljuju u tom podruju, pogotovo zatoto se esto predstavljaju na ogranien i pojednostav-ljen nain.

Veliko, dugotrajno neslaganje razdvaja one kojismatraju da nema bitnih razlika izmeu prirodnih idrutvenih nauka, te stoga ele doprijeti do uzronihobjanjenja drutvenih dogaaja, od onih koji odba-cuju ideju drutvene znanosti u ovom smislu i sma-traju da se prouavanje drutva sastoji u razumije-vanju znaenja svjesne akcije kojom vladaju odreenizakoni.12 Ovo neslaganje ispo ljilo se u nekoliko oblika:u kritikom stavu koji su predstavnici interpretativne(verstehende) metode imali prema pozitivizmu, po-sebno u raspravi izmeu njemakih sociologa i histo-riara koja je zapoela u drugoj polovici devetnaestogstoljea, a oivljena je u irem kontekstu tokom pro-log desetljea; u nedavnoj kritici sociolokih znanostiiz fenomenoloke perspektive; u dugotrajnim raspra-vama meu marksistikim misliocima, koji se razdva-

jaju na zastupnike prim jene metoda iz prirodnih zna-nosti takav stav iznijeli su, na posve razliite na-ine, austrijski marksisti poetkom ovog stoljea iAlthusser nedavno i one koji marksizam shvaajukao filozofsko shvaanje povijesti, poput Lukacsa,Gramscia, frankfurtske kole te, s razliitim ograni-enjima, takvih kritikih teoretiara kao to je Ha-

bermas.15 U samoj politikoj teoriji ova metodoloka

debata nije uzela tako irok i sistematian tok kao usociologiji i filozofiji znanosti, ali se velik dio ovih

l! Koristan pregled ovih supro tstav ljenih pogleda postoji u G. H.von Wright, Explanation anti Understand ing (Routlcdgc & Kegan Paul,1971).

11 Op irniju rasprav u o inlcrprctativnoj m etodi, njezinom kasnijemrazvoju i opem kontekstu polemike, vidjeti u William Oullnvaile, Understanding Social Life (Allen & Unwin, 1975). O pozitivizmu vidjeti AnthonyGiddens, Positivism and its Critics u T. Bottomore and R. Nisbet (eds),A History of Socio logical Analysis (Basic Books, New York 1978).


42/170


rasprava doticao problema iz podruja politikih stu-dija, npr. u djelima Poulantzasa i drugih o dravi iliu Habcrmasovoj raspravi o legitimnosti. Nadalje, bihevioristiki pokret, koji se esto smatra uzronikomradikalne promjene u politikim znanostima tokom

protekla dva desetljea, nesum njiv o tei metodamasrodnim onima iz prirodnih nauka, ali bez ograniava-nja na takve stavove; naime, opu uputu da treba

obratiti panju na stvarno politiko ponaanje vienego na formalnu strukturu institucija mogue je sli-jed iti na razliite naine, ve prem a tome da li se po-naanje shvaa kao fizika aktivnost koja se moeneposredno promatrati ili kao svjesna djelatnost ijeznaenje treba tumaiti. U ovom smislu fenomenoloka analiza svakodnevnog politikog ivota mogla bi sesmatrati bihevioristikim izvjetajem, kao to nagovi

jeta B. F. Skinner u Beyond Freedom and Dignity.Druga metodoloka rasprava, kojoj su najvie pri-

donijeli noviji marksistiki i strukturalistiki misliocitie se empirizma. Oni su, ne ulazei u sloenost pro-

blem a,14 iznijeli razne prigovore em pirizm u defini-ranom kao stav prema kojem se znanstvena spoznajastvara i provjerava promatranjem i skupljanjem da

tih injenica koji, po njihovom miljenju, prevla-dava u drutvenim naukama. Oni tvrde, prvo, da seznanost ne razvija skupljanjem neposredno vidljivihinjenica ve razvijanjem ideja odreenih injenicamakoje tvore podruje te znanosti; drugo, da ta teoretiarska aktivnost ukljuuje otkria i analizu stvarnosti,koji nadilaze ono to se neposredno moe opaziti. Kaoto Godelier primjeuje, suprotstavljajui empiristikc

i strukturalistike koncepcije drutvene strukture: ZaMarxa kao ni za LeviStraussa struktura nije neposredno vidljiva realnost koja bi se mogla neposrednoprom atrati, ve stupanj realnosti koji postoji s onustranu vidljivih odnosa meu ljudima, a ije djelova-

14 Ova sloenost dobro je ilustriran a dokum entima u I. Lakatos i A.Musgravc (cds). Criticism and the Growth of Knowledge (CambridgeUniversity Press, 1970).


43/170

4 3 Tom Bottomore

nje stvara unutranju logiku sistema, unutranji redkojim se vidljivi red moe objasniti.'5

Takve ideje, sada sasvim uobiajene i iroko pri-hvaene, izgleda da se odnose uglavnom na naivneoblike empirizma i induktivizma, te ne mogu mnogopomoi u pitanjim a provjere, utvr ivanja falsifikata,procjene suparn ikih teorija , razluivanja znanosti odneznanosti. Otuda razliiti pokuaji o nekima od

njih se raspravlja u zborniku Criticism and the Growthof Knowledge koji su izdali Lakatos i Musgrave for-muliranja razraenijih verzija pojma empirijske provjerljivosti.

Strukturalizam se suprotstavlja ne samo sirovijimoblicima empirizma, ve i historicizmu, obnavljajuitako rasprave o historijskoj metodi u drutvenim zna-nostima. Pitanje se ovdje ne tie suprotnosti izmeu

generalizirajue i individualizirajue znanosti (kaoto je formulirao Rickert) koja prije spada u raspravuo prirodnim i drutvenim znanostima, ve prave na-ravi generalizirajue znanosti o drutvu: da li njezincilj treba da bude izraavanje univerzalnih postavkio drutvenim strukturama i njihovim elementima (npr.o unutranjoj strukturi srodstva, politikih odnosa itd.)ili o kodovima kulture (strukturalnom analizom mi-

tova npr.); ili je njezin cilj, naprotiv, da uoava histo-rijske zakone, kao to je bila elja sociolokih evolucionista. Ova suparnika gledita pojavljuju se u na-roito zanimljivom obliku u marksistikoj misli unu-tar koje strukturalistiki mislioci odbacuju interpre-taciju marksizma kao teorije o historijskom proce-su (Lukcs). Oni shvaaju marksizam kao teoriju odrutvu, kao hipotezu koja se bavi ralanjivanjemunutranjih slojeva drutva i osobitom hijerarhijskom

uzronou meu njima'*, ali se ipak mora suoiti spitanjem koje postavlja Marxova skica tono odre-enog slijeda drutvenih oblika moe li postojatinauka o historiji, tj. o uzrono povezanim preobraa-

15 Maurice Godclicr, RatiunaUtv and Irra tionali ty in Econom ics (Newl.cft Books, 1974), Predgovor, str. XIX.

14 Maurice Godelier, Ratio nality and Irra tio nality , Predgovor, str.XXVIII.


44/170


jima jedne struk ture u drugu prem a nekom neizbje-nom procesu kojim vladaju utvreni zakoni.

Ova rasprava namee i posljednji metodolokiproblem kojim se nam jeravam ovdje baviti: da li za-ista postoji, kao to se esto tvrdi, posebna marksisti-ka metoda, i ako postoji, kako ju je mogue opisati.Gore spominjana rasprava moe sugerirati negativanodgovor. Ne postoji samo jedna verzija marksizma ve

vie njih; a svaka verzija iji se elementi izvjesnomogu nai u samom Marxovom djelu nudi novumetodu koja se donekle slae s idejama nemarksistikih mislilaca, u kojoj se moe razabrati utjecaj misa-onih strujanja u filozofiji znanosti. iroko govorei,mogue je razabrati barem tri velike grane marksisti-ke drutvene teorije: hegelijansku, koja ima srodnostis interpretativnom metodom i fenomenolokim pri-

stupom; pozitivdstikoempiristiku, na koju su na raz-ne naine utjecali neokantovska epistemologija, mo-deli iz prirodnih znanosti i materijalizam; te struktura-listiku, iji su glavni izvori u strukturalnoj lingvisticii antropologiji, te u francuskim epistemolokim ue-njima (naroito u djelu Bachelarda).

Suoeni s raznovrsnou ovih metoda moemo ipaktvrditi da se marksistiki pristup razlikuje od drugih

po osnovnoj jezgri teorijskih ideja i pretpostavki, za-jednikoj svim njegovim strujam a; ali time problemnismo rijeili, jer su teorija i metodologija povezane,te meu razliitim marksistikim misliocima dolazi ido teoretskih i do metodolokih neslaganja. Moda je

bolje sm atrati razliite verzije m arksizm a suparnikimob rasc im a,17 te se pita ti jesu li slinosti meu njimadovoljno velike da ih je, na nekoj openitoj razini, mo-

gue kao cjelinu suprotstaviti drugim, nedvojbeno nemarksistikim koncepcijama. Po mom miljenju, toje zais ta mogue, prem da, treba priznati, posto je i

17 U smislu koji p redlae Thomas Kuhn u Pogovoru /a Tlic Structureni Scientific Revolutions, drugo proireno izdanje (Chicago UniversityPic', Chicago 1970) (iisn. Struktura naunih revolucija, Nolit, Beograd1974), smatrajui da obrazac ukljuuje simbolike generalizacije, uzore(od heuristikih do ontolokih), vrijednosti i primjerna rjeenja proble-ma, koji su zajedniki grupi specijalista stvaralaca i ocjenjivaa na-unog znanja na odreenom polju ili podgrupi takvih znanstvenika.


45/170

4 5 Tom Bottomore

druge slinosti koje proturjee ovoj podjeli, te je zbogtoga granicu izmeu marksistike i nemarksistike te-orije nemogue jasno i trajno odrediti. Marksizamnije zatvorena shema, otporna prema vanjskim utjeca-

jima, te se moe dogoditi, na prim je r, da m arksis t fenomenolog osjea veu intelektualnu bliskost s dru-gim fenomenolozima nego s drugim marksistima.

Ukoliko marksizam kao jedinstven uzorak manje

ili vie jasno odvajamo od ostalih teoretskih strujapojavljuju se, ini mi se, jo dva problema koji nisuteoretski ni metodoloki. Jedan se tie odnosa mark-sistike teorije i prakse drutvenog ivota; drugi je uvezi s njegovom ideolokom orijentacijom. U vezi sprvim pitanjem treba rei da se razlika izmeu m ark-sizma i drugih pravaca socijalne misli ne sastoji u to-me to bi marksizam svjesno utvrdio i priznavao vezu

izmeu teorije i prakse a drugi pravci ne bi jer sesvijest o toj vezi pojavljuje u svakoj socijalnoj misli,iako s razliitim stupnjem jasnoe ve u tome tose praksa shvaa, Marxovim rijeima, kao revolucio-narna praktikokritika djelatnost. Kao to je Lukacskasnije tvrdio, marksistika teorija u bi

tom bottomore-politička sociologija-kulturno-prosvjetni sabor hrvatske (1987) (1)

Documents