politička psihologija

8/15/2019 Politička psihologija

1/43

POLITIČKAPSIHOLOGIJA


2/43


3/43


4/43

3

Znanost i psihologija

Moraju biti ispunjeni odreĎeni uvjeti, a glavna dva su: Znanost mora imati predmet istraţivanja i svaka znanost mora imati priznate metodeistraţivanja.

Predmet istraţivanja psihologije su čovjekovi doţivljaji i njegovo ponašanje.

Metode koje se koriste u psihologijskim istraţivanjima su: eksperiment, anketa, opaţanjei/ili mjerenje i introspekcija (samoopaţanje).

Društvena ili prirodna znanost?

Današnja psihologija je znanost koja u sebi sadrţi različite pristupe pojedinim problemima:

neki su problemi potpuno biološki (proučavanje uloge ţivčanog sustava),

neki su društveni (npr. uloga odgoja i ostalih društvenih utjecaja na razvoj pojedinčevihsposobnosti i ličnosti).

Kojim je profesijama psihologija potrebna?

Neophodna je za sve one profesije u kojima se dolazi do kontakta s velikim brojem ljudi:

nastavnicima, liječnicima, medicinskim sestrama, sluţbenicima na poštama i bankama,uposlenicima na šalterima, kriminalistima, policajcima, sucima, direktorima, političarimaitd.

Socijalna psihologija

Čini širu znanstvenu podlogu političke psihologije. Politička psihologija se velikimdijelom, mada ne isključivo, temelji na spoznajama socijalne psihologije.

Definicija socijalne psihologije:

Prema Allportu - nastoji razumjeti i objasniti kakav utjecaj na mišljenje, osjećanje i ponašanje pojedinca ima stvarna, predočena ili nagoviještena prisutnost drugih.

Predmet socijalne psihologije

Uključuje tri elementa zajednička svim aspektima socijalne psihologije.1. socijalna psihologija do spoznaja dolazi empirijskom metodom provjere i uobličavanjateorija.

2. društveno ponašanje proučava se sa svrhom razumijevanja i predviĎanja.3. uključuje socijalnu misao (stavovi, vrijednosti, uvjerenja, samopoštovanje, socijalna

percepcija itd.)

Zadatak socijalne psihologije je kod ljudi povećati mogućnost odgovorne akcije, a ne da povećava mogućnost vladavine ljudi nad drugim ljudima. Socijalna psihologija mora

istraţivati i pronalaziti mogućnosti da poveća mogućnost vladavine čovjeka nad svojimvlastitim ţivotnim mogućnostima i objektivnim uvjetima.


5/43

4

Epoha graĎanskih revolucija, nagla gibanja unutar društvene zajednice, sve veća političkaorganiziranost društva, meĎunarodni sukobi i sl. dovela su ne samo da razvoja političke znanosti već i do sve većeg razmatranja uloge ljudske prirode u tim društvenim

procesima.

Lange je napisao:

“Bure strasti su pogubile više ljudskih ţivota, opustošile više zemalja, nego uragani; njihova je bujica razrušila više gradova nego poplave. Zato nam je veoma čudno štočovjek ne posvećuje više napora da izuči njihov karakter i suštinu.”

U početku su se traţili neki univerzalni motivi, trajne karakteristike čovjeka koje bi mogleobjasniti ljudsko ponašanje. MeĎutim, s razvojem graĎanskog društva i parlamentarnedemokracije rastu potrebe za razumijevanjem ljudskog ponašanja kao sastavnekomponente političke akcije.

Herman ukazuje na 5 temeljnih polazišta političke psihologije:

1. Usredotočenost na interakciju političkih i psiholoških pojava

Kako psihološki čimbenici odreĎuju političko ponašanje i kako političke akcije utječu na psihološke varijable? Interakcija je obostrana! Percepcije, vjerovanja, motivi, mišljenja,vrijednosti, interesi, osobni stil i obrambeni mehanizmi pojedinca, neovisno radi li se o

graĎanima, voĎama, članovima grupa, birokratima, teroristima ili revolucionarima, utječuna to kako će se oni ponašati i politički djelovati. Isto tako, politička kultura, političkisustav, politički pokreti i stranke, kao i meĎunarodni poredak, utječu na to kako će se ljudiformirati kao politička bića.

2. Politička je psihologija relevantna za mnoge societalne probleme

Mnogi društveni problemi su izrazito politizirani. Svakodnevno smo suočeni s raznim problemima, od zaštite okoliša do meĎuetničkih sukoba. Većina se tih problema rješavana političkoj razini i ljudi suočeni sa svojim svakodnevnim potrebama ulaze u područje

politike.

3. Konkretna socijalna (politička) situacija je ta koja dovodi do razlika meĎu

ljudima

Politička psihologija uvijek proučava pojedinca i grupe u odreĎenom vremenu i prostorutj. u odreĎenom političkom sustavu i kulturi.

4. U političkoj psihologiji naglasak se stavlja kako na proces političkog ponašanja,tako i na sam rezultat

Kako se birači opredjeljuju? Kako se mogu razriješiti politički sukobi? Kako voĎemobiliziraju sljedbenike? Samo političko ponašanje jest rezultat niza okolnosti i

psiholoških procesa koji su predmet političke psihologije.


6/43

5

5. Temelji se na različitim metodama prikupljanja podataka

Potreba za različitim metodskim pristupima proizlazi iz činjenice multidisciplinarnosti predmeta političke psihologije. Metode koje se primjenjuju u istraţivanjima su: anketa,eksperiment (laboratorijski i terenski eksperiment), psihobiografska metoda i metoda

analize sadrţa ja.

Politička psihologija je primijenjeno područje psihologije koje proučavapsihologijske aspekte političkih fenomena, kao i politologijske aspekte psihologijskihfenomena.

Psihologijski pristup politici moţe biti dvojak: mogu se razmatrati sve one osobineličnosti u uţem smislu, koje su na bilo koji način povezane s političkom aktivnošću-teţište je na pojedincu; moţe se teţište staviti na političku akciju i proučavati one osobineličnosti koje odreĎuju vrstu i pravac akcije.

MeĎutim s prvim pristupom ostajemo potpuno na individualnoj psihološkoj razini- dalekood bitnih političkih zbivanja! Drugi pristup naglašava da političku akciju mogu odreĎivatisamo one osobine pojedinca koje su socijalno uvjetovane.

Usmjerenost na stavove, relativno trajnije strukture, nastale interakcijom pojedinca i

okoline, koje predstavljaju intervenirajuću varijablu izmeĎu kompleksnosti socijalneokoline i mogućeg ponašanja pojedinca.

Predmet, teorije i metode političke psihologije

Predmet političke psihologije

Sve varijable uvjetno svrstavamo u tri osnovne skupine, koje imaju i svoje disciplinarno

značenje u okviru sociologije, političke psihologije i politologije.

Prva grupa varijabli odnosi se na temeljne osobine globalnog društva:

Globalne karakteristike društva (socijalno naslijeĎe, ukupnost povijesnog razvoja,ekonomske razvijenosti, političku kulturu, religijsku tradiciju itd.)

Socijalno strukturiranje (razvijenost, urbanizaciju, prevladavajući način prozvodnje,

tradicija, i sl.)

Ţivotna situacija obuhvaća kompleks individualnog socijalnog miljea unutar šireg,zajedničkog socijalnog grupiranja (stambena situacija i sl.).

Referentne grupe, čija postignuća, norme i vrijednosti sluţe kao referencija individualnihaspiracija i ţeljenog modela ponašanja.

Druga grupa - intervenirajuće varijable:

Koje interveniraju izmeĎu poloţaja pojedinca i društvenih grupa u socijalnoj strukturi i

psiholoških sadrţaja relevantnih za političko ponašanje.


7/43

6

Motivacija – proces izazivanja i usmjeravanja ponašanja

Socijalizacija – proces društvenog oblikovanja pojedinca sukladno zahtjevima društva

Treća grupa varijabli odnosi se na temeljne psihološke procese:

Procesi spoznaje društvenog realiteta (procjena objekata, situacija i pojava, s obzirom nanaše potrebe, interese, stavove i vrijednosti).

Stavovi i vrijednosti formirani socijalizacijom, koje u interakciji s potrebama, dinamičnoutječu na ponašanje.

Javno mnijenje – neposredno reagiranje pojedinca na neki dogaĎaj.

Osobine ličnosti u uţem smislu – relativno opće i trajne osobine (npr . autoritarnost,tolerantnost itd.) koje su nastale procesom socijalizacije u prilagoĎavanju nagonskim

socijalnim zahtjevima i obrambenim mehanizama ličnosti na frustracijske situacije.

Tri razine analize političke psihologije su:

1. Analiza agregata

Polazi od općih društvenih uvjeta unutar kojih se pojedinac socijalizira. Poznavajući osnovne prevladavajuće psihologijske osobine neke populacije, moţemo neposrednoanalizirati ponašanje uvjetovano osobinama konkretne situacije.

Vrlo je često osnovni pristup u komparativnim istraţivanjima konflikata meĎu pojedinimnarodima, n pr. da pripadnici nekog naroda imaju odreĎene osobine po kojima se razlikujuod drugih.

2. Tipološka analiza

Polazi od pretpostavke da postoje relativno stabilne psihološke osobine kojekarakteriziraju odreĎenu skupinu i razlikuju je od drugih.

Na temelju psihologijskih osobina pojedinci se mogu „svrstati‟ u odreĎene „tipove‟ koji surelevantni za razumijevanje odnosa ljudi i politike, n pr. pokušava analizirati socijalne i

psihološke razlike izmeĎu birača demokršćana i socijaldemokrata u Njemačkoj, odnosno birača HDZ-a, liberala ili neke lijeve opcije u Hrvatskoj.

3. Analiza pojedinca

Analiziraju se izuzetni oblici ponašanja (kreativna, obrambena, patološka) izuzetnih ljudi,najčešće političkih voĎa, koji znatno utječu na političke procese.

Ove tri analize omogućavaju i tri osnovna pristupa u proučavanju političke psihologije, pokojoj pojedinac ne sliči ni na koga, ppojedinac liči na neke i ppojedinac je sličan svimostalima (Kluckohana i Murraya)


8/43

7

1. Individualna razina

Na razini individualne analize zanima nas konkretan pojedinac koji ima svoj poseban

razvoj i svoje osobine, distinktivne osobine.

2. Razina pripadnost nekoj grupi/tipu ličnosti

Zaokupljeni smo stvaranjem odreĎene klasifikacije na osovi zajedničkih ili sličnihosobina.

3. Razina pripadnost jednoj cjelini

Analizira na koji način ta cjelina sa svoje strane odreĎuje osobine svojih članova.

Ove razine nisu nezavisne, nego se proţimaju i meĎusobno uvjetuju.

Teorijski pristupi psihologije značajni za političku psihologiju su:

Temeljne dileme

Geštalt psihologija

Teorija učenja

Psihoanalitička teorija

Teorija uloga

Metode političke psihologije

1. Anketa

Temeljna metoda u empirijskom istraţivanju političkog ponašanja. Istraţivanje provedenona većem broju ljudi izabranih strogom metodom uzorkovanja, koje se provodi usvakodnevnim ţivotnim uvjetima na temelju jasnih, standardiziranih postupaka

podvrgnutih kvantitativnim mjerenjima.

Tri razloga zbog kojih se primjenjuje anketa u analizi političkih procesa:moguće ju je provesti u svakom trenutku što omogućuje predviĎanje i djelovanje na političko ponašanje, vvrsta podataka i mogućnost analize. Preko nje dolazimo do bitnih psi. podataka(percepcije, stavova, motivacije), upravo na te se varijable moţe djelovati kako bi seusmjerilo političko ponašanje, i da bi se razumjelo, daje nam podatke na individualnoj razini, pomoću kojih smo u stanju uočavati promjene uzavisnim varijablama.


9/43

8

2. Eksperiment

“Kraljica” svih metoda! Koliko ju je moguće primjenjivati u području kompleksnih političkih zbivanja? Umjetno izazvati pojavu, kontrolirati uvijete u kojima se dogaĎa politički proces i mjeriti

istraţivanu pojavu!! Potrebno je kreativno uočiti problem i na primjeren načinoperacionalizirati pojedine varijable.

Tri temeljne vrste eksperimentalnih istraţivanja u političkoj psihologiji su:

Laboratorijski eksperiment

Prilikom interpretacije rezultata dobivenih u laboratorijskim uvjetima treba se voditi

računa o tome da ispitanik u takvim situacijama uvijek mora donijeti odluku, dok su usvakodnevnom ţivotu takve situacije rjeĎe, i postoji veći broj rješenja.

TakoĎer, situacije s kojima je pojedinac suočen u lab. eks. veoma jednostavne, jasne iinterpretabilne, što u ţivotu najčešće nije slučaj. Podaci eks.lab. istraţivanja tako sudramatični, te ih treba paţljivo analizirati. Zašto ljudi prihvaćaju grupni pritisak - problem konformizmaZašto ljudi izvršavaju nareĎenja – problem poslušnosti

Terenski eksperiment

Značajno je teţe operacionalizirati varijable i kontrolirati uvjete! Kombinacija metoda eksperimenta i anketnog istraţivanja, budući da se podaci skupljaju

na reprezentativnom uzorku pomoću upitnika. Istraţivanje iz područja ponašanja na izborima i utjecaja načina propagandnog djelovanja

Posredni eksperiment – ţivot sam stvara eksperimentalnu situaciju Zadatak istr aţivača da u kompleksnosti stvarnih procesa uoči neke “eksperimentalne”karakteristike, i da pokuša interpretirati zbivanja na temelju “spontano nastalogeksperimentalnog nacrta”

Prednosti eksperimentalne metode

Jednoznačno ustanovljavanje uzročnosti Kontrola pojedinačnih varijabli Omogućuje istraţivanje dimenzija i parametara kompleksnih varijabli

Nedostaci su:

Umjetna situacija (atrificijelna) i nemogućnost uopćavanja na temelju kontroliranih bivarijantnih ili trivarijantnih nacrta istraţivanja na kompleksnost stvarnih zbivanja. Postoje problemi koje je jednostavno nemoguće eksperimentalno istraţivati


10/43

9

3. Psihobiografska metoda

Psihobiografija je svaka ţivotna povijest na koju se primjenjuje neka eksplicitna teorijaličnosti. Teţi se ustanoviti je li neki postupak pojedinaca nuţno uvjetovan nekom

povijesnom činjenicom, i ako jeste, moţe li se njegovo ponašanje objasniti specifičnim

osobinama ličnosti pojedinca. Teorijsko polazište koje se koristi u objašnjavanju ponašanja je najčešće psihoanaliza Sigmunda Freuda, ali i Junga, Horney i Sullivanna.

4. Metoda analize sadržaja

Tehnika koja na objektivan, sistematičan i kvantitativan način izraţava manifestni sadrţajkomunikacije. Usmjerena je na nositelja komunikacije i na njen sadrţaj. Obiljeţje ove metode je kvantifikacija , analiza je usmjerena na manifestni aspekt sadrţaja,ali se rezultati mogu upotrijebiti i za analizu “latentnog” sadrţaja Analizirala se rasprava sudionika iz različitih krajeva bivše Jugoslavije tijekom I.

konferencije SKJ (1989). Ukupno je analizirano 4599 pojmova, iz koje se našlo 7 pojmovnih sklopova: ideologijski, kritika privredne politike, trţišno-reformski itd. Ukonačnoj analizi dobivene dvije meĎusobno suprotstavljene orijentacije: reformska itradicionalna.

Zastupnici reformske – delegati Slovenije i HrvatskeZastupnici tradicionalne – delegati Srbije i Crne GoreŠto se u javnosti naslućivalo i znalo, em pirijski je i potvrĎeno

Stavovi

U gotovo svim aspektima našeg društvenog ţivota neprestano traţimo da drugi ljudiizraze svoj stav, iznosimo drugima naše poglede, i pokušavamo promijeniti mišljenjedrugih. Neslaganja s drugima oko toga što je odgovarajući ili korektan stav čine nassvjesnima njihove snaţne emotivne osnove.Stavovi su vaţni za razumijevanje stereotipa, predrasuda, namjera pri glasovanju,

potrošačkog ponašanja i meĎuljudske privlačnosti itd. Dva su razloga zbog kojih su socijalni psiholozi posvetili toliku paţnju istraţivanjustavova:

ciljevi socijalne psihologije su objašnjavanje i predviĎanje ponašanja, tada bi poznavanjestavova trebalo pruţiti značajan uvid u to; stavovi su relativno trajni ali se mogu promijeniti i zbog toga je vaţno otkriti uvjete iokolnosti te promjene.

Socijalni psiholozi pokušali su odgovoriti na pitanje što su stavovi na dva različita načinaJedan se pristup usredotočio na strukturu stavova, a drugi na različite funkcije koje stavoviimaju za neku osobu. Nijedan pristup, sam za sebe, ne pruţa zadovoljavajući odgovor na

pitanje što su stavovi - uzeti zajedno moţda mogu pruţiti taj odgovor.


11/43

10

Strukturalni pristup pruţa razumijevanje stavova osvrtanjem na vezu stavova s drugimključnim pojmovima: uvjerenjima, vrijednostima, namjerama i ponašanjem. Odraţavatrokomponentnu analizu afektivne, kognitivne i konativne komponente stavova (Katz,

1960).

Kognitivna

komponenta odnosi se na uvjerenja o objektu stava!

Uvjerenje je znanje koje imamo o svijetu (ljudima i stvarima) i koje varira prema tome

koliko nam je vaţno to znanje. Na primjer, vjerovanje neke osobe u postojanje Boga predstavlja središnje uvjerenje teosobe koje utječe na puno uvjeren ja koje ta osoba ima o svijetu.

Nasuprot tome, uvjerenje osobe da je sigurnije nositi sunčane naočale pri voţnji na suncuvjerojatno znatno ne utječe na druga uvjerenja te osobe.Središnja uvjerenja utječu na cijelu našu kognitivnu strukturu i odreĎuju je, a perifernauvjerenja nemaju utjecaj šireg dosega na naše promišljanje o svijetu (Rokeach, 1968).Središnja uvjerenja otpornija su na promjenu nego periferna uvjerenja.

Afektivna komponenta odnosi se na evaluaciju (dobro ili loše) objekta stava!!

Pozitivno ili negativno vrednujemo pojedine političke pojave, subjekte, situacije. One izazivaju odreĎena emocionalna stanja ugode ili neugode. Samo pojava nekog političara u nama izaziva ne samo “sve ono što o njemu znamo”, već ito “što znamo” (vjerujemo da znamo) praćeno je pozitivnim ili negativnim, unaprijedodreĎenim vrednovanjem, odnosno emocijama.

Konativna (ponašajna) komponenta odnosi se na ponašanje s obzirom na objekt iliosobu stava.

Sastoji se od tendencija da se na odreĎen način reagira u vezi s nekom pojavom. Izlazimo na izbor e i dajemo svoj glas onoj političkoj stranci za koju vjerujemo da unajvećoj mjeri izraţava naše političko opredjeljenje i prema kojoj imamo pozitivneosjećaje.

Definicija, koju je predloţio Newcomb (1950): "naučena sklonost reagiranju nadosljedno povoljan ili nepovoljan način s obzirom na dani objekt".


12/43

11

Funkcionalni pristup

Stavovi unapreĎuju dobrobit pojedinca jer vrše četiri funkcije:

1. Funkcija prilagodbe

Odnosi se na mjeru u kojoj stavovi dopuštaju nekoj osobi da postigne ţeljeni cilj iizbjegne ono što joj je neugodno. S društvenog stajališta, dogaĎa se vaţan procesidentifikacije.

Osoba razvija stavove slične stavovima ljudi koje voli i traţi za prijatelje one ljude kodkojih percipira slične stavove.Ukratko, ova funkcija je hedonistička u tome što sluţi svrsi povećavanja zadovoljstva iliugode i izbjegavanja kazne ili boli.

2. Funkcija spoznaje

Odnosi se na informacije koje neka osoba posjeduje o fizičkom i društvenom svijetu.Omogućava da svijet postane poznatije, predvidljivije i manje nejasno mjesto budući da seodreĎena struktura nameće ili se kao takva percipira.

3. Funkcija samoizražavanja

Potreba da se drugima pričaju stvari o sebi i da oni znaju što hoćemo, tj. da budu svjesnionoga što osjećamo, vjerujemo i što nam je vrijedno.

4.Funkcija obrane ega

Stavovi mogu sluţiti obrani ljudi od samih sebe i drugih ljudi.Stavovi imaju selektivnu ulogu, pojedinac o sebi i drugima saznaje odreĎene činjenice,kako bi odrţao unutarnju ravnoteţu i izbjegao konfliktne situacije.Vlastiti osjećaj inferiornosti moţe se kompenzirati negativnim stavovima prema nekimmanjinskim grupama.

Funkcionalni pristup ima implikacije na to kako treba postupati u promjeni stavova:

Da bi se promijenilo stav neke osobe treba poznavati dvije stvari: stav koji posjeduje i

funkciju koju taj stav vrši za osobu. Da bi izvršio promjenu stava, ovaj bi se pristup trebao slagati s funkcijom;Vjerojatno je da će se stav koji sluţi spoznajnoj funkciji promijeniti ako osobu izloţimonovim informacijama.

S druge strane, stav koji sluţi funkciji obrane ega vjerojatno se neće promijeniti predstavljanjem novih informacija


13/43

12

Mehanizmi formiranja stavova

1936. godine, Allport je formulirao četiri temeljna mehanizma formiranja stavova:

1. Mehanizam integracije

Proces s kojim mi najčešće objašnjavamo nastanak naših stavova. Pojedinac teţi, razumjeti sebe, i još više predstaviti se drugima, kao racionalno biće, kojena temelju osobnog iskustva, u svakodnevnim ţivotnim situacijama, formira svoj

pozitivan ili negativan stav prema pojavama, situacijama, objektima i pojedincima s

kojima se susreće. Stavovi su nastali na temelju integracije pojedinačnih iskustava tijekom našeg ţivota.

2. Mehanizam imitacije

Pojedinac mnoge svoje stavove jednostavno preuzima kao dio svog socijalnog naslijeĎa.

Od obitelji, preko škole i sredstava masovnih komunikacija, pojedinac je suočen svrednovanjima koja prethode njegovom osobnom iskustvu, ali koja jednom usvojena,

odreĎuju njegova buduća iskustva. Odnosi prema vlastitom identitetu, naciji, religiji, moralnim normama i sl., stečeni sudavno prije nego što je pojedinac imao dovoljno znanja za samostalno odreĎenje.

3. Mehanizam traume

Odnosi se na ona pojedinačna iskustva koja su, svojim intenzitetom i emocionalnomuključenošću, pojedinca dovela do stava prema nekoj pojavi ili ljudima, najčešće izrazito

negativnog i teško promjenjivog.Ratovi na ovim prostorima, pojedinačne i kolektivne ţrtve i stradanja, primjer su stavovaformiranih na temelju trauma koje traju desetljećima, a često se prenose s generacije nageneraciju.

4. Mehanizam diferencijacije

Sekundaran proces.

Na temelju jednog ili više već formiranih stavova, formiramo nove prema objektima okojima nemamo dovoljno iskustva.

Negativan stav prema pripadnicima neke nacionalne skupine, pogotovo ako je formiran natemelju traumatskog iskustva, ima tendenciju da se generalizira na sve “vanjske” grupe.

Teorijski pristupi stavovima

Funkcionalna teorija

Teorija učenja

Teorije konzistencije

Teorija osobnog uključenja


14/43

13

Teorije konzistencije:

Zajednička im je postavka po kojoj misli, vjerovanja, stavovi i ponašanje teže da seorganiziraju na smislen i svjestan način.

1. Teorija ravnoteže

Interes je usmjeren na oblike u kojima ljudi vide svoj odnos s drugim ljudima i okolinom.

Ako imamo pozitivan stav prema nekom čovjeku, koji u isto vrijeme iznosi negativnečinjenice o nekoj drugoj osobi koja nam je takoĎer draga, remeti se ravnoteţa.

Neuravnoteţeno stanje izaziva napetost i dovodi do teţnje da se ravnoteţa ponovouspostavi. Doći će do promjene stava, ili prema jednom od prijatelja, ili, što se češće idogaĎa, do reinterpretacije činjenica koje su iznesene.

2. Teorija kongruentnosti (podudarnosti)

Usmjerena na problem promjene pravca stava.

Okvir prosuĎivanja teţi ka maksimalnoj jednostavnosti, u smislu “crno- bijelo” ili “sve iliništa”. Princip podudarnosti znači da promjena u vrednovanju ili stavu uvijek ide u pravcu

povećavanja podudarnosti s prevladavajućim okvirom. Nepodudarnost postoji kada su stavovi prema izvoru činjenica i prema objektu isti(pozitivni), a iznesene činjenice negativne.

3. Teorija nesklada (kognitivne disonance)

Festinger (1957) definira disonancu kao "negativno (nelagodno) nagonsko stanje koje se

pojavljuje kad god pojedinac ima dvije spoznaje (ideje, uvjerenja, stavove) koje su

psihološki nedosljedne". Zasniva se na činjenici da osoba ţeli stanje ravnoteţe i skladaizmeĎu uvjerenja, stavova, ponašanja. Teorija disonance ima širok raspon primjene jerspoznajni nesklad mogu uzrokovati bilo koje dvije neusklaĎene spoznaje. MeĎutim, kasnija su istraţivanja razjasnila da nisu sve spoznajne nedosljednosti jednakouznemirujuće. Pokazalo se da je nesklad najsnaţniji i najviše uznemiruje kada se ljudi

ponašaju tako da ugroţavaju sliku o samima sebi. To je uznemirujuće upravo stoga jer nas prisiljava da se suočimo s neusklaĎenošću izmeĎu onoga tko mislimo da jesmo i kako smose ponašali. Spoznajni nesklad uvijek izaziva nelagodu te stoga motivira osobu da je

pokuša smanjiti, slično kao što glad i ţeĎ izazivaju nelagodu koja osobu motivira da jedeili pije. MeĎutim, za razliku od zadovoljavanja gladi ili ţeĎi jelom ili pićem, načinismanjenja nesklada nisu jednostavni. Umjesto toga, oni često dovode do zadivljujućih

promjena u tome kako razmišljamo o svijetu i kako se ponašamo.

Nesklad moţemo smanjiti na tri načina:

Mijenjanjem ponašanja kako bismo ga uskladili s nesukladnom spoznajom; Pokušajem opravdavanja ponašanja promjenom jedne od nesukladnih spoznaja; Pokušajem opravdavanja ponašanja dodavanjem novih spoznaja.


15/43

14

Istraţivači teorije disonance posvetili su znatnu paţnju trima posebnim područjimaistraţivanja:

1. Donošenje odluka

PredviĎa se da će svatko tko donosi odluku u kojoj svaka alternativa ima i pozitivne inegativne aspekte doţivjeti "disonancu nakon odluke". Disonanca se doţivljava teknakon što se odluka donijela zbog toga jer odabrana alternativa uvijek uključuje i

pozitivne i negativne aspekte, a odbačene alternative imaju pozitivne osobine koje nisu prisutne u odabranoj alternativi. Disonanca se smanjuje podupiranjem izabrane

alternative. Selektivno će se traţiti informacije koje će činiti da odabrana alternativaizgleda privlačnijom, a odbačena alternativa izgleda manje privlačnom. Ehrlich i sur. (1957) ustanovili su da su ljudi koji su upravo kupili novi automobil u

časopisima traţili članke i oglase koji su hvalili njihov izbor. Brehm je (1956) nadalje pokazao da ljudi omalovaţavaju odbačenu alternativu i uzdiţuizabranu.

U eksperimentu ţenama su pokazani različiti kućanski aparati, a trebale su procijenitisvaki od tih aparata po njihovoj privlačnosti. Nakon toga, svakoj od ţena dano je daizabere jedan od dva aparata koje je procijenila kao najprivlačnije. Ţene su zatim dobileaparat koji su izabrale i onda trebale ponovno procijeniti ta dva aparata.

Brehm je pronašao da je izabrani aparat procijenjen kao poţeljniji, a odbačeni aparat kaomanje poţeljan nego prije izbora.

2. Ponašanje prisilnog popuštanja

Vjerojatnije je da će neka osoba promijeniti svoja uvjerenja ili stavove što je manje plaćena da uradi nešto što je protivno tim uvjerenjima i stavovima. Suprotno tome, manje je vjerojatno da će se stav neke osobe promijeniti ako je više

plaćena da uradi takvo što i takvo ponašanje mora manje opravdavati sama sebi. Ovo je jedno od iznenaĎujućih predviĎanja teorije kognitivne disonance. Prvi putistraţeno klasičnim eksperimentom Festingera i Carlsmitha (1959).Dali su studentima da rade vrlo dosadan zadatak (umetanje drvenih klinova u rupice na

ploči) u trajanju od jednog sata. Od studenata je zatim traţeno da sljedećem ispitaniku,

kojeg je čekao isti zadatak, kaţu da je zadatak bio vrlo zanimljiv, vrijedan i zabavan, tj. odnjih je traţeno da laţu. Postojale su dvije eksperimentalne situacije:Studenti, koji su trebali lagati o zadatku, plaćeni su za to ili 20 ili 1 dolar.Festingera i Carlsmitha interesirao je stav studenata prema zadatku nakon što suispitanicima koji su čekali rek li da je zadatak bio zanimljiv.Ispitanici kojima je plaćeno 20 $ procjenjivali obavljeni zadatak kao dosadan i

beznačajan, dok su ga ispitanici kojima je plaćen 1 $ procjenjivali kao zanimljiv, značajani ugodan.

Teoretičari disonance objašnjavaju rezultate iz eksperimenata prisilnog popuštanja u

terminima opravdavanja.


16/43

15

Tvrdi se da kad postoji dovoljno vanjskog opravdanja (20 $) ispitanici doţivljavaju malo(moţda uopće i ne) disonancu i stoga ne trebaju promijeniti svoje stavove. Ipak, kad jevanjsko opravdanje za izgovorenu izmišljotinu nedovoljno (1 $), ispitanici doţivljavajukognitivnu disonancu.

Budući da ne mogu promijeniti svoje ponašanje (prisiljeni su popustitieksperimentatorovim zahtjevima), njihovi stavovi se mijenjaju.

Situacija male nagrade (1$) ne nudi dovoljno vanjskog opravdanja za ponašanje tako da setraga za unutrašnjim opravdanjem. Unutrašnje opravdanje je to da je zadatak ustvarizanimljiv, i stoga se disonanca smanjuje ili uklanja.

3. Ulaganje napora

Primanjima u neku političku stranku, klub, bratstvo, sestrinstvo, tajno društvo itd., često prethode "obredi inicijacije" kroz koje treba proći. Teorija disonance pokazuje da ti"pristupni obredi" imaju odreĎene socijalno- psihološke funkcije. PredviĎa se da što višenapora osoba uloţi u postizanje cilja, ona će taj cilj percipirati privlačnijim i vrednijim kadga konačno postigne. Teorija disonance kaţe da bez obzira na to koliko je cilj stvarno

privlačan, poţeljan, zanimljiv, itd., ono što odreĎuje njegovu vrijednost jest to što osobamora proći da bi ostvarila taj cilj. Zašto bi osoba ovdje morala doţivjeti disonancu?Ako trebate proći "kroz pakao" da biste stekli članstvo u nekom klubu, vjerojatno ćete biti

jako uzrujani ako nakon toga otkrijete da vam je taj klub ili društvo dosadno ili bezvrijedno. Disonanca se pojavljuje jer su spoznaje "Uloţio sam puno vremena i naporada bih ušao u ovaj klub" i "Klub je dosadan i bezvrijedan“ nesuglasne, budući da ljudiobično ne ulaţu puno vremena i napora u nešto beskorisno.

Kako bi smanjila disonancu, osoba moţe napustiti klub ili društvo kojem se upravo pridruţila - što nije vjerojatno jer bi osoba trebala priznati činjenicu da je protratilavrijeme i uzalud uloţila napor. Festinger i Carlsmith predviĎaju da će osoba percipirati klub ili društvo kao zanimljivo ivrijedno što opravdava utrošak vremena i napora.Aronson i Mills (1959) proveli su eksperiment koji je to trebao testirati. Oni su angaţiraliţene da se pridruţe skupini koja je raspravljala o psihologiji seksa. No, prije toga im jerečeno da trebaju proći kroz selekcijski test ("inicijaciju"). Ispitanice su slučajnimizborom rasporeĎene u jednu od tri situacije "selekcijskog testa":

"strogu inicijaciju", gdje su ţene u prisutnosti muškarca trebale naglas pročitatinepristojne riječi i odlomke koji jasno opisuju seksualne aktivnosti;" blagu inicijaciju", gdje su ţene naglas pročitale riječi povezane sa seksom koje nisu bilenepristojne;

"bez inicijacije", gdje su ţene primljene u skupinu za raspravu bez ikakve selekcije. Sve su ispitanice slušale ono za što su mislile da je ţiva rasprava o psihologiji seksa(ustvari sve su ispitanice slušale istu vrpcu sa snimljenom raspravom), koju sueksperimentatori namjerno napravili bezvrijednom i dosadnom. Po završenom slušanju tedosadne rasprave ispitanice se pitalo kako im se svidjela, smatraju li je zanimljivom i

vrijednom.


17/43


18/43

17

Politički stavovi su dio vrijednosnog sistema pojedinca. Izraţavajući ih, pojedinacizraţava sebe, doţivljaj svojeg mjesta i uloge u političkom kontekstu. Politički stavovisluţe kao sredstvo prilagodbe socijalnoj grupi, omogućavaju pojedincu da bude prihvaćeni poštovan. Imaju instrumentalnu ulogu, kao sredstvo postizanja odreĎenog cilja.Pojedinac koji se nalazi u depriviranom poloţaju imat će pozitivan stav prema političkimrješenjima koja obećavaju promjenu tog poloţaja. Politički stavovi imaju i funkciju obrambenog mehanizma ličnosti, rezultat su frustracija,a svoj izraz najčešće nalaze u predrasudama ("stav koji čini neku osobu sklonom da misli,osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine prema nekoj grupi ili

pojedinim članovima te grupe“)Politički stavovi su stečeni u interakciji pojedinca i socijalne okoline. Preuzeti su odroditelja i ostalih autoriteta u procesu socijalizacije.

Politička orijentacija formira se prije nego što za pojedinca ima neko dublje značenje,klasičnim uvjetovanjem. Javlja se kao neutralan podraţaj (politički stav) zajedno s

intenzivno vrednovanim podraţajem (roditelji), te se počinje vrednovati na isti način. Učese i instrumentalnim uvjetovanjem.

U obliku neposredne nagrade i kazne (reakcija roditelja na ponašanje djeteta s obzirom na pripadnike drugih rasnih, etničkih, religioznih grupa), da bi kasnije poprimilo obliksloţenijih spoznaja oblika stjecanja ugode i iz bjegavanja neugode.

Struktura političkih stavova

Thurston je konstruirao niz ljestvica za mjerenje raznih socijalnih stavova. Faktorskom

analizom je ustanovio da postoje dva osnovna faktora : radikalizam – konzervatizam i

nacionalizam – internacionalizamRadikali su za teoriju evolucije, za kontrolu raĎanja, lakši razvod braka i komunizam. Konzervativci imaju pozitivne stavove prema crkvi, Bogu kao postojećoj ličnosti,

potpunoj zabrani svake aktivnosti nedjeljom i neupitno su vezani za vlastitu drţavu.Politički relevantni pristupi vrijednostima:Vrijednosni prioriteti se organiziraju na temelju tzv. individualističko–kolektivističke

podjele i tradicionalno-modernističke podjele.

Individualizam stavlja teţište na individualna prava i osobne teţnje nadreĎene socijalnimobavezama i kolektivnim ciljevima. Individualističke kulture gledaju na pojedinaca kao naautonomnu jedinku.

Kolektivizam okrenut prema grupi. Ljudi u kolektivistički orijentiranim kulturamadoţivljavaju sebe kao dio kolektiva. Vrijednosti pojedinog društva organizirane su tako datvore ravnoteţu izmeĎu individualnih i kolektivnih interesa u društvu.


19/43

18

Prema Triandisu, oblici zajedničkog sudjelovanja i hijerarhije autoriteta naglašeniji su ukolektivističkim kulturama, dok su teţnja ka jednakosti i trţišnoj konkurenciji prisutniji uindividualističkim kulturama. Dobijemo četiri teorijski moguća tipa vrijednosnihusmjerenja kojima odgovaraju i političke or i jentacije, pa i čitavi poredci.

Triandisov model

Idnividualizam Kolektivizam

Nejednakost

Konkurencija – liberalno

društvo

(SAD)

Autoritet –

komunističko društvo

(azijska društva- Kina, Sjeverna

Koreja- Kuba)

JednakostSocijalna jednakost –

socijaldemokratsko društvo

(“države blagostanja”)

Zajedničko pripadanje –

etnocentričko društvo

(irnasko društvo)


20/43

19

Ličnost i politika

Ličnost znači sveobuhvatnu cjelinu, integraciju osobina pojedinca u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju koja determinira njegovu aktivnost u promjenjivoj okolini, oblikuje

se i mijenja pod utjecajem te aktivnosti.

Ličnost jeste individualno psihološka kategorija, ali je uvijek treba promatrati kao rezultatukupnih društvenih zbivanja, čitave povijesti i povijesnog naslijeĎa, i konkretnog poloţaja

pojedinca u društvu te neposrednog okruţenja u kome se pojedinac formirao kao odrasla,zrela ličnost, pa time i politička osoba.

Socijalizacija

Označava proces učenja tijekom kojega pojedinac razmjenjuje iskustva s drugima, razvijajućitako posebne oblike socijalno-relevantnog ponašanja, koji ne moraju uvijek biti u skladu snormama i vrijednostima zajednice.

Proces socijalizacije je neizbjeţna osobina ljudskog društva. To nije samo proces učenja ukojem je pojedinac pasivna jedinka, u koju društvo ugraĎuje odreĎene sadrţaje, kao što ni

pojedinac nije u potpunosti aktivan subjekt k oji se prilagoĎava ili uči. To je proces interakcijeu kojem se pojedinac socijalizira i biva socijaliziran.

Političku socijalizaciju moţemo odrediti kao proces kojim se u strukturu ličnosti pojedincainkorporiraju politički relevantni stavovi i oblici ponašanja koji su značajni za funkcioniranje

političke zajednice. To je kompleksan proces kojim pojedinac postaje svjestan politike, uči političke činjenice iformira političke vrijednosti. Kao što sazrijeva biološki, čovjek sazrijeva i politički. Političk o

sazrijevanje je proces u kojemu je pojedinac u početku uglavnom pasivan i prima utjecajeokoline, i nema svoju “političku ličnost”, da bi kasnije i sam djelovao na okolinu, postupnousvajajući i formirajući svoju kompleksnu političku orijentaciju. Osjeća j pripadnosti jednoj

političkoj zajednici, kao što je domoljublje; Osobna identifikacija s pojedinim grupama udruštvu i formiranje stranačke opr edijeljenosti itd. su primjeri rezultata procesa političkesocijalizacije.

Dvije razine političke socijalizacije

Politička socijalizacija se odvija na: opće društvenom i individualnom planu.

Na društvenom nivou postojeće vrijednosti se prenose na nove generacije. “Oblik” kulturne transmisije kojim društva odrţavaju sebe i svoje političke standarde uvodećinove generacije u ustanovljene oblike mišljenja i akcije” (Dawson, Prewitt, 1969). DijeteroĎenjem ulazi u naše, američko, kinesko ili neko drugo društvo, i nalazi se u situaciji gdje sumnoge norme, ponašanja, mišljenja i vrednovanja dana u stereotipnim formama tih društava, ito je upravo ono što karakterizira ta društva, pa i njega koji to prihvaća. Politička socijalizacija na društvenoj razini prijeko je potrebna pretpostavka postojanjaodreĎenih društava, kultura i cijelih civilizacija.


21/43

20

Na društvenoj razini politička socijalizacija ima tri različita zadatka:

1. U stabilnim društvima koji imaju postupni razvoj, gdje se radi o odrţavanju društva iosiguranju kontinuiteta, zadatak političke socijalizacije je uklapanje pojedinca u postojećivrijednosni sistem.

Tipičan primjer jesu društva zapadnih razvijenih zemalja.

2. U društvima gdje je došlo do nagle promjene društvenog sistema, samim tim i nagle promjene vrijednosnog sistema, normi ponašanja i političkih struktura, zadatak političkesocijalizacije je da djeluje na mijenjanje ranijeg sistema vrijednosti i usvajanju novog, koji

odgovara novonastalim društveno- političkim i ekonomskim odnosima. Karakteristično za zemlje u tranziciji centralne i istočne Europe.

3. U zemljama u razvoju, koje su tek započele politički ţivot, bez ikakve političke tradicije. Zadatak političke socijalizacije da uvodi nove vrijednosti i osjećaj zajedničke pripadnosti.

Bila je izrazito prisutna u novo formiranim zemljama tzv. “trećeg svijeta”, nakon raspadakolonijalnih imperija.

U cijelom procesu socijalizacije treba imati na umu tri elementa:

Pojedinca koji je objekt ali i subjekt socijalizacije;

Procese utjecaja preko kojih se usvaja odreĎeni sadrţaj; Elemente socijalne sredine koji djeluju kao nosioci tih procesa.

Posredni i neposredni oblici političke socijalizacije

Posredni oblici omogućavaju stjecanje nekih osobina koje same po sebi nisu političke, alidjeluju na razvoj političke ličnosti.Neposredni oblici označavaju prijenos izrazito političkih sadrţaja i orijentacija.

U posrednoj političkoj socijalizaciji pojedinac prenosi usvojene oblike ponašanja ivrednovanja iz nepolitičkih u političke situacije.

Prema Dawson posredna politička socijalizacija sadrţi tri procesa:

1. Prijenos, formirani stav ili odnos prema nekom nepolitičkom objektu prenosi na neki

politički objekt. Autoritativan odnos u obitelji i isti takvi odnosi i u školi, djelovat će naformiranje takve ličnosti koja će se i u političkim situacijama ponašati na isti način.

2. Naukovanje, učenje nekih pravila i obrazaca ponašanja, koji se kasnije primjenjuju u politici. OdreĎena pravila igre kod djece takoĎer se kasnije mogu odraziti u političkom ponašanju; Demokratski izbor voĎe, teţnje da se pobijedi pod svaku cijenu, ili spremnost dase primi zasluţeni poraz, sastavni su i dio mnogih “igara” u političkoj sferi.

3. Generalizacija, podrazumijeva da su političke vrijednosti samo dio širih socijalnih ikulturnih vrijednosti, unutar kojih je pojedinac socijaliziran.


22/43

21

Neposredni oblici političke socijalizacije su:

1. Imitacija

Svjesno ili ne, dijete preuzima veliki dio socijalnih, kulturnih i političkih vrijednosti od

odraslih, u prvom redu roditelja, i prihvaća ih kao svoje. To je mehanizam koji se moţeshvatiti kao funkcija društvene prilagodbe. Pojedinac imitira ponašanje kako bi bio prihvaćenod grupe i smatran članom.

2. Anticipatorna socijalizacija

Ako pojedinac teţi odreĎenom mjestu u društvu, on će prihvatiti vrijednosti i norme ponašanja prije nego što je došao na to mjesto.

3. Političko iskustvo

Dolazi kao rezultat interakcije pojedinca s ljudima, činjenicama, idejama, političkimstrukturama i na taj način se prilagoĎava društvu u kojem ţivi.

4. Političko obrazovanje

Proces u kojem društvo daje odreĎene informacije o svojem funkcioniranju, pravima iobavezama pojedinca kao svog člana, djeluje u pravcu formiranja nekih osnovnih vrijednostina kojima se ono zasniva.

U prva tri procesa naglasak je na pojedincu. On je taj koji se socijalizira, koji imitira,

anticipira i stiče iskustva. Kod posljednjeg procesa naglasak je na onome tko socijalizira, na raznim društveniminstitucijama.

Dob i politička socijalizacija

Dijete stiče odreĎene vrijednosne okvire o svojoj zemlji, narodu, povijesti, odnosu s drugima,a da zapravo ne zna o čemu se radi. Kasnije se ti osnovni okviri pune novim znanjima i

političke vrijednosti dobivaju svoje pravo značenje. Politički fenomeni postaju svestrukturaniji i pojedinac spoznaje svoje mjesto i ulogu. Pripadnost grupi dobiva odreĎenošire, vrijednosno, političko pa i ideologijsko značenje.

Vaţnost rane dobi za političku socijalizaciju očituje se u dva temeljna načela:

Načelo primarnosti - ono što je prvo naučeno – najbolje je naučeno. Načelo strukturiranja – ono što je prvo naučeno strukturira kasnija znanja.

Politička socijalizacija je proces, razvija se u vremenu, dobiva različita usmjerenja i sadrţaje inije identična u svakoj ţivotnoj fazi. U prvoj fazi, rano razdoblje, dolazi do formiranja: identifikacije (politički simboli i autoriteti); lojalnosti (lojalnost prema demokraciji; formiranja temeljnih političkih uvida (BiH jest mala

zemlja, ali je zato najljepša na svijetu) Formiraju se odnosi prema političkoj zajednici, političkom poretku i prema autoritetu.


23/43


24/43

23

Psihologijski aspekti političkog ponašanja mladih

Svaka analiza političkih procesa obavezno uključuje i analizu mladih, njihova poloţaja,ambicija, opredjeljenja, supkulture, političkog opredjeljenja. Mladi se smatraju zrcalomdruštvenih odnosa i ukupnog stanja u društvu. U prvom redu dobna skupina i sve značajke mladih proizlaze iz: specifičnog procesasazrijevanja, traţenja vlastitog identiteta i specifičnih oblika ponašanja.

Razlikujemo 3 osnovna sadrţaja sazrijevanja:

Intelektualno – formiranje intelektualno-mentalnih sposobnosti (razvoj sa 16, odnosno 19godina)

Socijalno- emocionalno – označava socijalizaciju u neposrednim socijalnim odnosima, prihvaćanja normi i standarda ponašanja, iskazivanja emocija i prilagoĎavanje zahtjevimaokoline (dostiţe sa 20 godina) Političko – proces političke socijalizacije i formiranje homo politicusa, kao samostalnog,aktivnog subjekta političkih odnosa (formira do 25 godine)

Traganje za identitetom se izraţava u tri osnovna oblika:

1. Pokušaj afirmacije vlastitih vrijednosti u sukobu s okolinom, dolazi do stvaranja tzv.supkultura mladih, ono što postoji ne prihvaća se jednostavno zbog toga jer je to “vlasništvo”odraslih. Do izraţaja dolazi “antikonformizam” mladih, s time da se kao negativna referentnagrupa odreĎuju “odrasli”. 2. Spremnost na nekritičko preuzimanje novih ideja koje daju osjećaj samostalnog,

neprisilnog opredjeljenja, nasuprot onim vrijednostima koje mladi osjećaju da im se namećuod starijih.

3. Najrazličitiji oblici protesta kojima se pokušava izraziti neslaganje s onim što jest, s tim dataj protest nije praćen pozitivnom razradom onog što bi mladi ţeljeli da bude.

Upravo u periodu traţenja osobnog identiteta nasuprot “nametnutom” identitetu sa stranesvijeta odraslih, nalazi se zahvalna osnova za manipulaciju mladima i osnova na koju se mogu

nadograditi različiti socijalni pokreti. Najuočljivija psihološka osobina mladih je ekstremnost shvaćanja i ponašanja Sve što rade,

rade na način koji izaziva paţnju, sva njihova opredjeljenja su krajnosti. Govor je znatno

glasniji nego što je potrebno, odjeća provokativnija, najčešće su birači i aktivisti krajnjihopcija na političkoj sceni, sredine jednostavno nema!

Sve ovo proizlazi iz nekoliko bitnih osobina mladih:

Mladi su u procesu socijalizacije, nisu još do kraja definirali svoja opredjeljenja i shvaćanja.Ţele skrenuti paţnju na sebe, imaju potrebu za afirmacijom, za pokazivanjem svojevrijednosti;

Ţele promijeniti svijet odraslih i prilagoditi ga sebi, postati ravnopravan član, pobjeći iz podreĎenog poloţaja.


25/43

24

Mladi kao faktor društvenih promjena

S jedne strane su proizvod societalne reprodukcije, a s druge su nosioci socijalnih

transformacija. Reprodukcija se zasniva na procesu socijalizacije unutar odreĎenih kulturnih

sadrţaja i socijalnog konteksta. Postaju sastavni dio društva usvajajući osnovne društvenevrijednosti.

Transformacija ovisi o stupnju slobode u nekom društvu što se očituje u: Mogućnosti izbora vrijednosti ovisno o postojanju pluralističke ponude; Postojećim kulturnim i obrazovnim suprotnostima; Konfliktima unutar društva.

U dobro strukturiranim društvima, bez latentnih konflikata, mladi procesom socijalizacije postaju nosioci societalne reprodukcije. Društva, u kojima postoje unutarnji konflikti, neuspijevaju jednoznačno socijalizirati mlade. Najpodatnija su socijalna grupa za formiranjerazličitih socijalnih pokreta. Stoga mladi i jesu subjekt društvene promjene.

Autoritarna ličnost

Uveo u literaturu Fromm (1978).

Najčešće navoĎen koncept kojim se ţeli objasniti nesklad izmeĎu društvenih zahtjeva imogućnosti pojedinca. Autoritarna ličnost je ona koja traţi autoritet kome bi vjerovala, koji bi

joj pruţio sigurnost i izvjesnost, u isto vrijeme ona je spremna da se na isti način postavi prema onima koji o njoj ovise, i inzistira na svome autoritetu i hijerarhiji.

Ţiveći i socijalizirajući se u okviru autoritarnih odnosa u obitelji, religiji, drţavi, pojedinactraţi sigurnost u ocu, bogu ili vlasti. U situacijama društvene krize, nesigurnosti, gubitka

perspektive, pojedinac traţi “oca domovine”, “voĎu” ili “mesiju”. Prevladavajući autoritaran karakter je zahvalno psihološko tlo za razne oblike manipulacije, a

posebno za unutargrupnu homogenizaciju i za iskazivanje agresivnosti prema vanjskim

grupama. Sastavni dio takvog karaktera jesu predrasude, a ovisno o vanjskim okolnostima

(krizi, frustracijama) ovisi njihovo izraţavanje.

Potisnuta agresivnost, koja se iz odreĎenih i širih društvenih, ali i neposredno psiholoških

razloga ne moţe očitovati prema pravom izvoru frustracije, nalazi svoj izlaz u izlazu prema

onima koji nisu “mi”. Ti “drugi” poprimaju sva obiljeţja ţrtvenog jarca, postaju otjelovljenjeuzroka našeg neuspjeha i objekt agresije.Povijesni primjeri to zorno pokazuju!

Progoni Ţidova u Engleskoj nakon rata s Francuskom. Progon Ţidova u Carskoj Rusiji 1905.nakon poraza u ratu s Japanom.Genocid nad ţidovima u Hitlerovoj Njemačkoj, racionaliziran njihovom krivicom za poraz

Njemačke u I.sv.ratu i za opću ekonomsku krizu.


26/43

25

Primjeri prenesene agresivnosti nastale zbog frustracija na širem društvenom planu. OdreĎeniodnosi u obitelji formiraju autoritarne odnose i stav prema jednakosti. Jednom formirane

osobine pripadnika pojedinog društva djeluju na dominantnost pojedinih idejnih orijentacija pa i društvenih poredaka. Naglasak je na odnosima u obitelji koji stvaraju psihološke pretpostavke za odreĎena politički relevantna ponašanja. Imajući u vidu odnose u obitelji, političke poretke i procese, razlikujemo 4 temeljna modela sneposrednim ideološkim implikacijama:

1. Autoritarna nejednakost

U autoritarnoj obitelji sin nastavlja ţivjeti s roditeljima, ima veća prava i odgovornost odostale braće i nasljeĎuje imovinu, ali ostaje pod autoritetom oca. Djeca uče nejednakost(izmeĎu braće) i podloţnost autoritetu (ocu). MlaĎa braća teţe ka jednakosti s najstarijimsinom. Postoji kombinacija vrijednosti poštivanja autoriteta, nejednakosti i teţnje ka

jednakosti.

Temelj kršćansko-demokratskih i socijalno-demokratskih stranaka ( Njemačka, Austrija,Češka, MaĎarska, Slovenija, Hrvatska, Škotska, Izrael, Koreja, Japan itd.)

2. Neovisna jednakost

“Nuklearna” obitelj – individualizam, neovisnost i osobna sloboda. Djeca rano napuštajuroditelje a imovina se dijeli ravnopravno. Jednakost braće, ima dvije strane: s jedne strane,

bratska solidarnost, a s druge, stalna borba meĎu njima da ostanu jednaki. Rezultat“anarhizam”, a napetosti se rješavaju nasiljem . Temelj diktatorske soluci je, bez izraţenog etnocentrizma (Italija, Španjolska, Grčka,Rumunjska, Poljska, C. i J. Amerika)

3. Neovisna nejednakost

Nuklearna obitelj koju djeca rano napuštaju i oslobaĎaju se autoriteta oca, ali postoji temeljnejednakosti u roditeljskoj odluci o podjeli imovine.

Temelj su individualizma i liberalizma (Danska, Nizozemska, Engleska, SAD, Australija,

Juţna Afrika i Novi Zeland)

4. Autoritarna jednakost

Zajednički ţivot i poslije ţenidbe sinova, što učvršćuje autoritet oca i poslušnost, a sinovi su jednaki u raspodijeli imovine.

Temelj za totalitarne i egalitarne poretke (Rusija, Kina, Vijetnam, Finska, Srbija, Slovačka,Bugarska i Albanija)


27/43

26

Konformizam

S jedne strane označava društvenu prilagodljivost, prihvaćanje zajedničkog vrijednosnogsustava i normi ponašanja. Ovako shvaćen konformizam pretpostavka je zajedničke egzistencije, meĎusobnih odnosa udruštvu, uzajamnog poštivanja i tolerancije. S druge strane konformizam označava izrazito i nekritičko prihvaćanje grupnih normi bezvlastitog osmišljavanja činjenica i osobnog stava, prikrivanje vlastitih interesa i slabostiuranjanjem u bezličnost grupa. Konformist je pojedinac koji nije voljan da na sebe preuzme rizik zalaganja za nešto novo,kojem je osnovni cilj osobna sigurnost i nepovredivost, a ne promjena, stvaranje i borba.

Znači, radi se o dvije kvalitativno različite pojave. U prvom slučaju riječ je potrebi prihvaćanja odreĎenih oblika ponašanja kao pretpostavke realizacije zajedničkih vrijednosti,au drugome o samostalnosti kao pretpostavci daljnjeg razvoja.

Do konformizma kao negativnog procesa dolazi i u jednom i u drugom slučaju. I onda kada pojedinac nije usvojio zajedničke osnove ponašanja i vrijednosti nuţne za sistem u cjelini, panekritički prihvaća utjecaj grupe, pojedinca, drţave, kao i onda kada nema hrabrosti i snage dase samostalno opredijeli i angaţira, te se nekritički uklapa u postojeće.

Nonkonformističko nasuprot konformističkom ponašanju

Razlikuju se u ciljevima i procesima Cilj je nezavisnog ponašanja rješavanje problema,razumijevanje i istina, kreativan odnos prema vanjskom realitetu.

Kod konformističkog ponašanja pojedinac teţi postići osjećaj podrške protiv pritiska, bijeg od

bojazni, osjećaj da ide “ukorak” s grupom (Crutchfield)

Willis razlikuje tri osnovana tipa:

1. Normativni konformizam – razumijeva neposredni grupni pritisak, postojanje manifestnigrupni normi i vrijednosti u čijem se sklopu odreĎeni oblici ponašanja nagraĎuju a drugikaţnjavaju.Ima dva oblika izraţavanja: interesni i iskreni konformizamBudući da je opasno ne slagati se, javno se slaţe s grupom sve dokad percipira situaciju

prijetnje, al se privatno u sebi ne slaţe. Pojedinac se i javno i privatno slaţe s grupom.

2. Informacijski konformizam

Prisutan u situacijama koje su nejasne, ambivalentne, u kojima pojedinac nema temelj za

samostalno prosuĎivanje. Pojedinac je nesiguran traţi autoritet i povodi se za odgovorima onih za koje smatra da

poznaju problem.

3. „Podilazeći‟ konformizam

Prisutan je kad pojedinac ţeli biti prihvaćen, kada nije prisutan grupni pritisak, već se

odreĎenim ponašanjem ţeli zadobiti nečije priznanje. Prisutan u situacijama hijerarhijskestrukture i ovisnosti pojedinca.


28/43


29/43

28

2. Kriterij sličnosti

Govorimo o kategoriji ili klasi. Podrazumijeva se neka odreĎena skupina ljudi koji imaju jednu ili više zajedničkih osobina. Npr. ţene/muškarci, mladi/stari

3. Kriterij “psihološka blizina”

Na temelju ovog kriterija govorimo o grupi. Pojedinci se nalaze u neposrednoj ili posrednoj

inter akciji, gdje postoji vaţnost ostalih za pojedinca, u kojima pojedinci dijele zajedničkeinterese i vrijednosti, postoji odreĎena identifikacija sa skupinom, a skupina je funkcionalnaza pojedinca.

Za razliku od agregata i kategorije, grupe predstavljaju organizirani napor a ne samo puku

skupinu pojedinaca. Svaka grupa je na odreĎeni način funkcionalna za pojedinca, bilo da mukao obitelj daje najvaţnije i najkompletnije iskustvo socijalnog identiteta, bilo da mu kao, na

primjer, politička stranka, pomaţe da postigne one ciljeve koje sam pojedinac nebi mogao da

postigne. Ukupno društvo je sastavljeno od različitih vrsta grupa, a naš svakodnevni ţivotsastoji se u velikoj mjeri od akcija tih grupa.

Sociolog Simmel (1950) smatra da su male grupe ogledalo onoga što se dogaĎa u društvu. Homans naglašava da male grupe nisu ono što se proučava, već mjesto gdje se proučavadruštvo, odnosno u malim grupama se prelamaju svi društveni procesi i oblikuje i djeluje

pojedinac.

Vrste grupa koje su značajne za političko formiranje i ponašanje pojedinca

1. Veličina grupe Broj pojedinaca koji čini grupu znatno utječe na grupnu strukturu i unutargrupnu dinamiku, ina samog pojedinca. Najjednostavnija i najčešća podjela je na male, srednje, i velike grupeKoliki broj pojedinaca čini malu grupu? Najčešći kriterij jeste mogućnost neposredneinterakcije meĎu članovima grupe. Dolazimo do maksimalnog broja od 7-8 članova, budućida taj broj omogućava da svaki član grupe u isto vrijeme percipira ostale članove. Ovajkriterij je blizak poznatoj magičnoj brojci sedam, kod neposrednog pamćenja.U takvoj veličini grupe pojedinac se obično nalazi i to je okvir (porodica,bliski prijatelji) kojineposredno djeluje na pojedinca i oblikuje njegove političke prefer ence. Na primjeru

političkih stranaka takvu grupu čine njihova najuţa rukovodstva.

2. Primarne i sekundarne grupe

Uvodi Cooley uočavajući vaţnost tzv odnosa licem u lice“. Pod primarnim grupama podrazumijevamo one grupe kod kojih postoji intiman odnos licem u lice i suradnja. One su

primarne u nekoliko značenja, ali prije svega zbog toga što su fundamentalne u formiranjudruštvene prirode pojedinca i njegovih ideala.Za razliku od primarnih grupa sekundarne grupe nemaju personalni karakter i uglavnom su

odreĎene nekim ugovornim odnosom meĎu članovima.

Identifikacija sa tim grupama nije cilj po sebi već sredstvo za postizanje nekog drugog cilja.


30/43

29

3. Formalne i neformalne grupe

Postoje grupe kod kojih je njihova struktura odreĎena od samih članova, kao i grupe čija jestruktura odreĎena nekim vanjskim faktorom. Primjer za to je grupa prijatelja gdje su odnosi potpuno neformalni, a na primjer u radnim

organizacijama, političkim strankama ciljevi i aktivnosti grupe kao i sama struktura odreĎenisu nekim vanjskim uticajima.

Opće osobine grupa

U istraţivanju grupe uobičajena su tri osnovna pristupa:

1. Istraživanje populacije

Pod populacijom se podrazumijevaju socijalne i psihološke osobine članova grupe.

Osnovna pretpostavka ovog pristupa je da se pojedine grupe razlikuju po osobinama svojihčlanova i da su te razlike dijelom razlozi različitih aktivnosti, usmjerenja i uspjeha u postizanju ciljeva pojedinih grupa.

2. Struktura grupe

Bez obzira na motive nastanka grupe unutar nje uvijek nastaju odreĎeni organizacijski oblicimeĎusobnih odnosa. To je struktura grupe koja odreĎuje grupnu interakciju. Konkretno toznači da ljudi dijele odreĎene funkcije, ustanovljavaju odreĎene oblike komunikacije,osjetljivi su na izraţavanje normativnih akcija, i stvaraju osjećaj grupnog identiteta.Jedan od najvaţnijih tipova strukture je rang ili hijerarhijska pozicija koju ima pojedinac.

3. Sintalitet

Pojam grupnog sintaliteta uveo je Cattell, pokušavajući njime označiti ono što je jedinstvenoza svaku pojedinu grupu. Pojedine sportske ekipe mogu imati u svom sastavu pojedince istih

socijalnih i psihofizičkih svojstava, mogu imati čak i istovjetnu unutarnju strukturu odnosa, ada meĎu njima ipak postoje očite razlike.

Specifične osobine grupa su:

1. Homogenost grupe

Odnosi se na sličnost osobina članova grupe. Sličnost meĎu pojedincima često je temelj nakojem se grupa okuplja. Stupanj homogenosti omogućava ne samo nastajanje grupe već injeno jednostavnije djelovanje. Npr. članovi političkih stranaka su znatno homogeniji posvojim osobinama


31/43

30

2. Stupanj u kojem grupa djeluje kao cjelina

Postoje grupe u kojima svi djeluju kao jedan (svi za jednog i jedan za sve) kao i grupe koje se

sastoje od niza podgrupa, kilika ili frakcija.

Npr. političke stranke u SAD-u. Republikanska stranka funkcionira kao čvrsta cjelina s

hijerarhijskom strukturom, Demokratska stranka predstavlja svojevrsnu koaliciju nizainteresnih grupa – sindikata, manjinskih etničkih i religijskih zajednica, pokreta zaemancipaciju ţena...

3. Fleksibilnost

Odnosi se na unutargrupne procedure i pravila ponašanja. Postoje izrazito krute grupe, pojedinac se mora pridrţavati rituala kako bi bio prihvaćen i uvaţavan. Npr. pojedine vjerske sekte, pogotovo u manjim sredinama gdje je lakše kontrolirati ponašanje članova. Grupe prijatelja najčešće su veoma fleksibilne i ne kaţnjavaju odstupanje

od normi.

4. Stabilnost grupe

Odnosi se na promjene u članstvu tijekom vremena. Izrazito stabilne grupe koje ne mijenjajusvoje članstvo tijekom vremena. Npr. pri jateljstva koja se najčešće sklapaju u ranoj mladosti ikoja prate pojedinca tijekom cijelog ţivota. Postoje i “ad hoc” grupe, koje se formiraju nagodišnjem odmoru ili u nekoj drugoj situaciji kada se veći broj ljudi naĎe zajedno.

5. Otvorenost grupe

Ukazuje na spremnost grupe da primi nove članove. Postoje grupe koje su izrazito isključive,teško primaju nove članove, postavljaju posebne zahtjeve i obavljaju provjere, kao i grupekoje su potpuno otvorene. Grupe prijatelja su dosta zatvorene, kao i pojedine vjerske pa i

političke sekte. Treba se dokazati i zasluţiti članstvo.

6. Usredotočenost grupe

Postoje grupe koje se temelje na postizanju samo jednog cilja – politička stranka ka osvajanjuvlasti- ali i grupe koje su multifunkcionalne (obitelj).

7. Autonomija grupe

Podrazumijeva ovisnost i neovisnost grupe o drugim grupama. Do koje mjere sekcije mladih

u nekoj stranci ili izvršni ograni vlasti, ovise o stranačkom rukovodstvu? Neformalne grupe su znatno neovisnije od formalnih, jer se zasnivaju na uzajamnoj

privlačnosti članova, a ne nekim izvanjskim nagradama.

8. Intimnost članova grupe

MeĎusobno poznavanje članova, neposrednost interakcija jedna je od izrazito vaţnih osobinagrupa koja odreĎuje mehanizme grupne dinamike.

Što je grupa veća i mogućnost intimnosti članova znatno je manja.


32/43

31

9. Grupna kontrola

Grupe se razlikuju u stupnju i načinu na koji kontroliraju i reguliraju ponašanje svojihčlanova. U seoskoj sredini znatno je veća mogućnost kontrole pojedinačnog ponašanja nego ugradu, i da odstupanje od grupne norme na selu dovodi do znatno veće osude nego u urbanoj

sredini.

10. Participacija

Grupe se znatno razlikuju po tome koliko vremena pojedinac provede u grupnim

aktivnostima.

11. Važnost

Tijekom ţivota pojedinac je član mnogih grupa (obitel ji, radnog kolektiva, prijatelja, susjeda,religijskih, sportskih, političkih organizacija itd). Sve grupe su pojedincu vaţne, jer svaka

zadovoljava neku od njegovih potreba. MeĎutim neke grupe su vaţnije od drugih. Za nekoga je najvaţnije što o njemu misli njegova obitelj. Za neke je stranačka pripadnost i stranačkaaktivnost na prvom mjestu, dok je za druge to aktivnost crkve, humanitarna djelatnost itd.

12. Hedonistički ton

Pojedinac ima i odreĎene emocije povezane sa svojim grupnim pripadanjem. Uspjeh političkestranke za koju smo se opredijelili dovodi do potrebe da istaknemo grupnu pripadnost. Postoje

i slučajevi kada se grupna pripadnost prikriva ovisno o stavu javnosti prema tom grupnomdjelovanju.

13. Položaj pojedinca u strukturi grupe

Svaka grupa teţi uspostavi odreĎene strukture, koja se očituje u hijerarhijskim i ukomunikacijskim odnosima. Pojedinac ima veći ili manji ugled i veću ili manju mogućnostodstupanja od grupnih normi.

14. Ovisnost pojedinca o grupi

Grupe su pretpostavka ţivljenja i oblikovanja čovjeka. Neke su nam dane neovisno o pojedincu (obitelj), a neke su rezultat njegova izbora. U svim grupama se formiraju odreĎeni

odnosi samostalnosti i ovisnosti, što je uvjetovano neophodnošću grupe za pojedinaca(materijalna podrška unutar obitelji), mogućnost kontrole i sankcija (gubitak radnog mjesta),vrijednosnom vezanošću pojedinca s grupom (u političkim pokretima) ili mogućnost

promjene grupe.

15. Kohezivnost grupe

Ukazuje na solidarnost i jedinstvenost grupe, a odreĎuje se kao ukupnost sila koje djeluju na pojedinca da ostane u grupi, odnosno kao stupanj u kojem se članovi podvrgavaju grupnimnormama.


33/43

32

Nestrukturirane socijalne grupe

Zasnivaju se na agregatu, odnosno na činjenici da se veći broj ljudi nalazi na istom mjestu uisto vrijeme. Radi se o neformalnim oblicima bez ikakvih unaprijed zadanih, propisanih i

napisanih organizacijskih pravila, koja bi regulirala zajedničko ponašanje.

Masa

Ne postoji jednoznačno odreĎenje pojma mase. Neki autori upotrebljavaju taj pojam kao o pći,koji označava veliki broj ljudi na odreĎenom prostoru. Milgram i Toch kaţu da je “generički pojam koji označava vrlo različite oblike ljudskogokupljanja: publika, gomila, skup, panika nalaze se unutar odreĎenja pojma mase. Zajedničko

je tim pojavama da činjenica okupljanja ljudi utječe na ponašanje.”Objektivne osobine mase su njezina veličina i gustoća. Psihološki gledano, znatno je vaţnijagustoća od veličine mase!

Činjenica da su ljudi jedni uz druge, da nemaju mogućnost slobodnog kretanja, već da sekreću kako se i kreće i sama masa, dovodi do gubljenja identiteta, što dovodi i do tri značajne

pojave:

1. Pojedinac ne djeluje kao izdvojena osoba već isključivo kao dio cjeline, tako da govorimo o ponašanju cjeline; 2. Što je gustoća mase veća, to je veći i osjećaj anonimnosti; 3. Budući da je pojedinac samo jedan od mnogih koji se ponaša na odreĎeni način, i da jeteško ustanoviti njegovo konkretno ponašanje, dolazi do osjećaja nekaţnjivosti.

G. Le Bon je još 1899. ukazao na osobine mase i pojedinca u masi:

“Tko god bili pojedinci koji se nalaze u gomili, koliko god bili slični ili različiti njihovi načiniţivota, njihova zanimanja, njihovi karakteri ili njihova inteligencija, činjenica da sutransformirani u gomilu daje im neku vrstu kolektivne svijesti koja čine da osjećaju, misle idjeluju na način sasvim različit od onog na koji bi svaki pojedinac od njih osjećao, mislio iličinio kada bi bio sam. Postoje odreĎene ideje i osjećanja koja se ne mogu javiti ili pretvoriti uakciju osim u slučaju kad pojedinci formiraju gomilu.”

Kod ponašanja mase dolazi do tri bitne karakteristike koje je Le Bon uočio: 1. Niveliranje individualnih razlika, pojedinci postaju sve sličniji;2. Intelektualna inferiornost, pojedinac u masi, kao i masa u cjelini ne

prihvaća činjenice;

3. Emocionalnost i ekstremnost u iskazivanju emocija, koje postaju osnovni mehanizam

upravljanja ponašanja

Supek ukazuje na sljedeće osobine gomile:

1.Gubitak individualnosti ili ličnih osobina 2. Povećana je sugestibilnost ili zarazno djelovanje izvana (“...svaki čin je zarazan, i

pojedinac lako ţrtvuje svoj interes za zajedničku probiti”) 3.Povećan osjećaj moći4. Opčinjenost voljom voĎe ili hipnotizera5. Impulzivnost i sklonost agresiji


34/43


35/43

34

Mintz (1951) proveo eksperiment. Provjerio je pretpostavku da je panika više rezultatnestanka kooperativnog ponašanja, nego percepcije opasnosti i straha. U laboratorijskojsituaciji grupa ispitanika morala je izvući iz boce aluminijske utege tako da je kroz grlić bocemogao izaći samo po jedan uteg. U normalnoj situaciji, bez neke prijetnje u slučaju neuspjeha,ispitanici su vrlo lako ostvarili suradnju i u kr atkom vremenu rješavali zadatak. Kada jeuvedena prijetnja kazne (lagani elektrošok), ako se u odreĎenom vremenu ne rješi zadatak,došlo je uvijek do začepljenja izlaska iz boce.


36/43

35

Psihologija nacionalnog i meĎunacionalnih odnosa

Traţeći opravdanje za dominantni poloţaj i privilegije odreĎenih društvenih grupa, inzistira sena organicističko- biologističkim uzročnicima odreĎenog ponašanja, formirajući antropološko-rasne teorije. Ovi pristupi u kombinaciji s tzv. “geografskom školom” u svojoj krajnjoj

konsekvenci političke primjene doveli do poznate maksime “krvi i tla”, odnosno do genocidanad čitavim narodima! “Psihologija naroda” i “narodni karakter” se nekritički preuzimaju s namjerom da iskaţu

posebnost pojedinih naroda, što proizlazi iz njihove etničke prirode i što je zatvoreno premadrugim utjecajima.

Sedam pravila nacionalizma: Vodič kroz etničku politiku za početnike (Kaufman, 2001)

1. Ako je neko područje bilo naše 500 godina, a vaše 50 godina, treba pripasti nama – vi stenaprosto okupatori.

2. Ako je neko područje bilo vaše 500 godina, a naše 50 godina, treba pripasti nama – granicese ne smiju mijenjati.

3. Ako je neko područje bilo naše prije 500 godina, ali nikad nakon toga, treba pripasti nama – to je kolijevka naše nacije.

4. Ako većina našeg naroda tamo ţivi, mora pripasti nama – oni moraju imati pravo nasamoodreĎenje.

5. Ako manjina našeg naroda tamo ţivi, mora pripasti nama – oni moraju biti zaštićeni odvaše opresije.

6. Sva se gornja pravila odnose na nas, ali ne i na vas.

7. Naš san o veličini je historijska nuţnost, vaš je fašizam.

Nacija

Jedna od najuticajnijih doktrina u povijesti je da su svi ljudi podijeljeni u grupe koje se

nazivaju nacije. Doktrina je sama po sebi etička i filozofska i početna je faza za stvaranjeideologije i nacionalizma. Pripadnici jedne nacije su specifični po tome što imaju zajednički

identitet i gotovo uvijek zajedničko srodstvo i porijeklo u smislu nasljedstva. Nacionalni identitet podrazumijeva prepoznatljive specifičnosti odreĎene grupe kao i osobniosjećaj pripadnosti. Nacija nema rok trajanja i stara je nekoliko vjekova.Dvije osobe mogu biti podijeljene razlikama u mišljenju, vjerovanju, mjestom boravka,vremenom pa čak i govornim jezikom a da se meĎusobno smatraju i da ih i drugi smatraju,dijelom iste nacije. Nacije postoje više generacija i uključuju i preminule članove.Psihologijski aspekt nacije ponajprije je osjećaj pripadnosti, zajedništva, sistem stavova

prema vlastitoj nacionalnoj grupi.


37/43

36

Bitna psihološka odrednica nacije- nacionalni osjećaj

Subjektivno, psihološko stanje. “Pripadanje nekom narodu se izjavljuje a ne dokazuje, osim urasističkim shvaćanjima” (Šagi, 1994)

Nacionalni osjećaj moţe se odrediti uzimajući u obzir prvenstveno procese formiranja grupne

identifikacije i procesa socijalizacije. Nacionalni osjećaj moţemo odrediti kao osjećaj pripadnosti odreĎenoj grupi- naciji, koji je stečen procesom socijalizacije kroz koji se prima jezik, tradicija i kultura odreĎene nacije i preko kojeg se pojedinac poistovjećuje s grupom-nacijom, njenim vrijednostima.

Prema A. Smithu (1973): “Nacionalni osjećaj je svijest o pripadnosti naciji i osjećajsolidarnosti s njenim članovima; takoĎer ţelja za jačanjem, slobodom i jedinstvom nacije.” Ipak, i pored toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, ona u velikoj mjeri ovisi i o

ponašanju drugih prema nama, o tome kako naše nacionalne ili neke druge identifikacije

vrednuju drugi ljudi.

U situacijama jačanja meĎunacionalnih konfrontacija i nacionalne isključivosti, dolazi dosukoba izmeĎu vlastitog samoodreĎenja i procjene drugih o našoj nacionalnoj ili nekoj drugojgrupnoj pripadnosti.

Primjer – pojedinci ţidovskog podrijetla koji su se u potpunosti ne samo integrirali nego i asimilirali u druge zajednice, koji su sebe doţivljavali Nijemcima, Francuzima, Hrvatima,Srbima i sl., koji često nisu ni znali za neko svoje drugo pripadanje. Da bi na traumatski načinshvatili da ih drugi vide drugačije i svrstavaju ih u druge nacionalne pripadnosti.

Na temelju “povijesnog pedigrea” svrstavaju u graĎane druge vrste, s manje vrijednimosobinama, te se smatraju štetnim za većinsku zajednicu.

Nacionalni osjećaj omogućava pojedincima integraciju u odreĎenim konfliktnim situacijama svanjskim grupama. Omogućava prevladavanje unutarnjih konflikata i javlja se kaointegrirajući, centripetalni mehanizam grupnog djelovanja. U sloţenom suvremenom svijetu,u kojem ne postoji samo pluralitet nacija, koje egzistiraju usporedo meĎusobnom suradnjom ilatentnim ili manifestnim sukobima kao drţavne zajednice.

U ogromnoj mjeri je prisutno i proţimanje na istom prostoru, u okviru istih drţavnih

zajednica različitih nacionalnih skupina, nacionalni osjećaj kao pozitivan element nacionalneintegracije i formiranja pojedinaca, nerijetko se pretvara u svoju patologiju, u nacionalnuisključivost, etnocentrizam, šovinizam. H. Dekker i D. Malova (1994) pristupaju problematici nacionalnog kao hijerarhijskoj strukturi

Prema Guetzkow-u paralelno postoji nekoliko oblika nacionalne vezanosti


38/43

37

Postoje 4 oblika nacionalne lojalnosti:

Multiplisti – lojalnost prema svojoj naciji, ali istovremeno i osjećaj vezanosti za osobe izvansvoje nacije, pokazujući višestruku lojalnost. Patrioti osjećaju zajedništvo samo s pripadnicima svoje nacije;

Alijenirani nemaju osjećaj nacionalne pripadnosti; Nezadovoljni su oni kojima su bliţi pripadnici drugih nacija, nego njihove vlastite nacije.

Prema Rotu i Havelki (1972) postoji pet oblika nacionalne vezanosti:

1. Isključiva nacionalna vezanost

Karakterizira je naglašavanje vezanosti za vlastitu naciju i ocjena da je ta vezanost jedinovaţna i značajna. Ovaj tip vezanosti odgovara etnocentrizmu, nacionalizmu, nacionalnom

šovinizmu.

2. Istaknuta nacionalna vezanost

Postoji vezanost za vlastitu naciju, ali i prihvaćanje postojanja drugih nacionalnih pripadnosti. Izraţava se u pridavanju vaţnosti nacionalnom osjećaju i nacionalnoj vezanosti i označava sekao nacionalna idealizacija ili patriotizam.

3. Višestruka nacionalna vezanost

Postoji osjećaj pripadnosti vlastitoj naciji, ali i lojalnost prema meĎunacionalnoj suradnji i

sporazumijevanju. Oblik internacionalizma, koji se zasniva na osjećaju vlastite nacionalne pripadnosti.

4. Istaknuta internacionalna vezanost

Karakterizira je naglašavanje vezanosti za opću ljudsku zajednicu, uključujući misao da jenapredak čovječanstva u prevladavanju uţih nacionalnih interesa. Označava se kaomondijalizam ili kozmopolitizam.

5. Nepostojanje nacionalne vezanosti

Odsustvo vezanosti za bilo koju naciju i isticanje nepotrebnosti ili štetnosti nacionalnihosjećaja. Označava se kao anacionalizam ili individualizam.

Primjeri slučajeva nacionalizma: Zapadna Europa i doseljenici, Sjeverna Irska, Jugoslavija,Kosovo i albanska nezavisnost, Cipar, Čečenija, Turska i pobuna Kurda


39/43

38

Psihologija voĎe i vodstva u politici

VoĎa, potreba za voĎom, kao i njegov izbor sastavni je dio svakog socijalnog grupiranja. Suvremena znanstvena literatura odnosi se na ulogu voĎe i njegovih osobina, u okviru radneorganizacije i vojske. Podjela rada i zaduţenja je jasna u takvim jednoznačno strukturiranim

hijerarhijskim odnosima. Politika je znatno fluidnija, odnosi manje strukturirani, način izboravoĎe, njegovo djelovanje i odgovornost sasvim su drugačiji. Političke stranke trebaju bitiorganizirane kao organizacije, ali odnos članova unutar njih nije postavljen na isti način.

U politici voĎa treba biti znatno više: mobilizator, animator, imati odreĎenu karizmu, snaţnu ličnost, odreĎen politički eros.Snaţno vrijednosno-emocionalno uključen Snaţno prisutna motivacija postignuća i intrinzična motivacija Personificirati program stranke

Herman razlikuje pet bitnih osobina koje utječu na ponašanje voĎe

1. Politička uvjerenja

Da bi se razumio odnos izmeĎu voĎe i sljedbenika moraju se znati politička uvjerenja voĎe. Jer ona odreĎuju način na koji voĎa interpretira političku okolinu, ona su svojevrsnaselektivna reinterpretacija stvarnosti. Sukladno uvjerenjima voĎe odreĎuju se prioriteti

političkog djelovanja. U društvima gdje postoje snaţni vrijednosni, ideološki rascjepi vaţnostuvjerenja znatno je veća nego u društvima gdje postoji vrijednosni konsenzus.

2. Politički stil

Politička uvjerenja voĎe neposredno djeluju na sljedbenike, utjecaj političkog stila je posredan. Očituje se u načinu interakcije sa sljedbenicima: da li voĎa preferira odnos “licem ulice” ili se više oslanja na posrednik e, proučava li probleme u detalje ili se oslanja na općuinformaciju, je li više usmjeren na suradnju ili se isključivo oslanja na vlastite prosudbe, imali smisla za dramatiku, je li proces odlučivanja pred očima javnosti, ili se drţi u tajnosti?

Kotter i Lawrence razlikuju pet tipova stilova voĎe:

1. Briţljiv 2. Ceremonijalan

3. Individualistički 4. Izvršni5. Programski


40/43

39

3. Motivacija

Primitivna dominacija

Neki autori smatraju da u svakom čovjeku postoji tendencija da dominira i to ne kao rezultat

stečenih, već kao dio uroĎenih osobina. Ne samo kod ljudi nego i kod ţivotinja ustanovljeno je da postoji hijerarhija unutar grupe zasnovane na spolu, veličini, snazi, dobi... Osobine kojeu odreĎenim situacijama omogućavaju postizanje nekih ciljeva.

Moć nad drugima

VoĎa je objekt prenošenja trajnih emocija ovisnosti i podreĎenosti sljedbenika. Lee (1950)kaţe: “socijalna znanost mora prihvatiti da postoje ljudi u društvu koji traţe moć, a takoĎer dai društvo treba takve ljude motivirati, uz napomenu, da društvo mora uspostaviti kontrolnemehanizme njihova ponašanja.”

Potreba za statusom

Motiv koji je stečen na temelju generaliziranog iskustva da je više zadovoljstva povezano svišim statusom. Što znači i više moći i više utjecaja, ali i više novaca. Viši status omogućava isocijalne kontakte s ljudima do kojih je pojedincu stalo.

Potreba da se riješi problem

Ljudi sa snaţnim vrijednosnim usmjerenjima, kod kojih dominira osjećaj odgovornosti premazajednici, koji se smatraju odgovornima prema sebi da učine sve što mogu u rješavanju

odreĎenog problema, često ulaze u politiku i preuzimaju ulogu voĎe. Njima politika ili poloţaj voĎe nije cilj, već sredstvo za postizanje cilja.

Potreba kompenzacije

Često je politički čovjek onaj koji u političkoj sferi pokušava kompenzirati neuspjehe ifrustracije svog svakodnevnog ţivota (Lasswell, 1930)!

Nevoljko vodstvo

Postoje i situacije kada pojedinac preuzima ulogu voĎe suprotno svojim ţeljama, kada ga

socijalna sredina jednostavno “prisili” da preuzme odgovornost za zajednicu. To su situacijekada grupa doţivljava pojedinca kao osobu sposobnu da riješi problem, a kod pojedinca

prevlada osjećaj obaveze prema grupi.


41/43

40

4. Reakcija na stres

Pozicija političkog voĎe je izrazito stresna budući da su situacije s kojima se on suočava čestonejasne, uključuju veliki rizik, ovise o suradnji različitih grupa i organizacija i uključujusukob vrijednosti. Da bi pojedinac bio uspješan političar mora se naučiti suočavati sa stresom.

Analize pokazuju da u stresnim situacijama voĎe najčešće postaju rigidnije; znatno brţedolaze do zaključaka; manje su usredotočeni na moguće posljedice svojih aktivnosti;

promatraju aktualna zbivanja na temelju prošlosti; oslanjaju se isključivo na najbliţesuradnike i preuzimaju neposrednu kontrolu nad procesom odlučivanja. Sve ovo dovodi do toga da se smanjuje broj opcija koje se razmatraju, i analize se zasnivaju

na manjem broju informacija. Posebno je vaţno kako se pojedinac ponaša u onim situacijamakada je on osobno ugroţen. U pitanju je samopoštovanje voĎe, njegov poloţaj voĎe u odnosuna grupu, odnosno sama politika u koju je on uloţio i vrijeme i napor. Na temelju analiza crtaličnosti voĎe bi morale imati visok stupanj integracije ličnosti i prilagodbe, uz odsutnost

anksioznosti i visok stupanj samokontrole.

5. Ulazak u politiku

Poznavajući način ulaska u politiku nekog voĎe, moţe se donekle razumjeti i njegovoaktualno ponašanje. Misli se na njegov prvi politički poloţaj, političko iskustvo i političkuklimu u vrijeme kada se politički socijalizirao. Vrsta političkog poloţaja, način na koji je

pojedinac na njega došao, kao i način na koji je obavljao prve političke zadatke, imajuneposredne posljedice na daljnje političko djelovanje. VoĎa teţi da one oblike ponašanja kojisu mu ranije pomogli primjeni i na nove probleme. Upravo, prva iskustva daju temeljno

o biljeţje budućem ponašanju.

Psihodinamika odnosa voĎa-sljedbenici

Svojevrsna interakcija i meĎuovisnost. Postoje dva temeljna motiva ljudi da slijede odreĎenog pojedinca i da mu pruţaju podršku: Pomoć u rješavanju problema i Potreba pripadanja

Tipologi ja voĎe i vodstva prema Gibbu

1. Patrijarh

Sljedbenici osjećaju veliko divljenje, ali ga se u isto vrijeme izrazito boje! U radnimorganizacijama naziva se “paternalističkim”, i označava “očinski” odnos voĎe i podreĎenih.To je “otac” kojeg djeca vole ali ga se i boje.

2. Karizmatski voĎa

Označava odnos izrazitog divljenja sljedbenika, uz snaţan pozitivan odnos bez straha. Karakterističan za socijalne pokrete koji se još uvijek nisu institucionalizirali i formalizirali,

tako da voĎa i nije u mogućnosti da izrekne sankcije. Isključivo ovisi o sljedbenicima.


42/43

41

3. Tiranin

VoĎa se odrţava na poloţaju isključivo zahvaljujući eksplicitnom ili implicitnom nasilju istrahu podanika. Zapravo i nema sljedbenika jer su prisutne isključivo negativne emocije.

4. VoĎa organizacije

U stabilnim društvima politički je voĎa u poloţaju rukovoditelja vrlo sloţene organizacije. Ljudi ga se ne boje, ali ga ni ne vole, ne postoji nikakav poseban emocionalan odnos, A voĎa

je u odnosu na sljedbenike anoniman. On je organizator, ali ne i animator, stabilno društvo nezahtjeva njegovu ulogu “oca”, a uhodani mehanizmi funkcioniranja društva svojimautomatizmom zadovoljavaju potrebe članova.

Stilovi vodstva

1. Autokratski stil

Stil koji psihološki kontrolira grupu. VoĎa stvara potrebe unoseći u grupu nesigurnost,frustracije i strah, i na taj je način kontrolira. VoĎa je centar i nezamjenjiva osoba. OdlazakvoĎe moţe uzrokovati kaos, pa čak i nestanak grupe.

2. Demokratski stil

Povezan s uzajamnim odnosima poštovanja i nalaţenja zajedničkog zadovoljstva. Demokratski voĎa teţi da stvori maksimalno uključenje i sudjelovanje svakog člana ugrupnim aktivnostima i u odreĎivanju ciljeva. Teţi da podijeli odgovornost, teţi ohrabriti i

pojačati meĎusobne odnose i kontakte kroz grupnu strukturu i da ih jača, teţi smanjitiunutargrupne napetosti i sukobe, teţi izbjeći hijerarhijsku grupnu strukturu u kojoj su posebne

privilegije i status različito odreĎene

3. Slobodni stil ili Laissez faire

VoĎa moć koristi u vrlo maloj mjeri PodreĎeni imaju visok stupanj neovisnosti VoĎe svojuulogu vide u pomaganju rada podreĎenih kroz snabdijevanje informacijama i kao veza savanjskim okruţenjem

4.Cezarizam

Svojevrsna patologija u kojoj se gube svi više-manje prihvaćeni odnosi voĎe i sljedbenika, a u prvi plan dolaze osobne patološke osobine voĎe. U svakom potencijalnom političaru kriju seodreĎene “cezarističke” osobine. Hoće li one postati dominantan model njegova ponašanja,ovisi o ukupnom demokratskom okruţenju društva, konkretnim društvenim procesima,

političkoj kulturi društva i samoj psihologiji ličnosti voĎe.


43/43

Fenomen cezarizma izraţava se u :

1. Osjećaj mesijanstva

“cezari” najčešće nastaju u vrijeme krize, velikih strahova i velikih nada. Na temelju

očekivanja sljedbenika, laskanja i vlastite sujete, gubi se osjećaj za realnost i voĎa se počinje ponašati kao “mesija”. Čvrsto je uvjeren u ispravnost svojih ideja i svog poslanja.

2. Osjećaj sveznalaštva

Neupitnost odluka voĎe i nesamostalnost sljedbenika dovodi do toga da se voĎu pita za višemanje sve svakodnevne probleme. Uvjerenost u ispravnost njegovog “poslanja” s vremenomse generalizira i na ostala područja ţivota. VoĎa počinje vjerovati kako je njegovo znanjeneupitno i neograničeno.

3. Osjećaj nepogrešivosti Ako netko sve zna, ne moţe ni pogriješiti. Ako činjenice ne odgovaraju mišljenju voĎe, togore po činjenice. Pojedinci koji se ne slaţu više s voĎom, smatra se da se protive istini, čiji jeon jedini nepogrešivi tumač.

4. Osjećaj nezamjenljivosti

Kada je voĎa uvjeren da je on inkarnacija same ideje na temelju koje je postao voĎa, da ima povijesnu zadaću voditi narod u obećani raj, da sve zna i da nikada ne griješi, logično je danema drugoga koji to moţe ispuniti, te je nezamjenljiv!

politička psihologija

Documents