psihologija - skripta 2

UČENJE (Predavanje iz Opće psihologije br. 8 )

• Svako ponašanje koje nije dato biološkim nasljeđem stečeno je učenjem.

• Vještine, navike, naša znanja, motivi, brojne emocije, pa i čitava naša ličnost rezultat su učenja.

• Kada čovjek ne bi imao mogućnosti učenja, ne bi se razvijao te bi se zadržao na refleksima i urođenim fiziološkim potrebama.

• Učenje je relativno trajna promjena ponašanja stečena iskustvom.

• Učenje je složeni psihički proces, koji se zasniva na stjecanju znanja, vještina i navika, kao i usvajanju generacijskog iskustva.

• Školsko učenje je namjerno zapamćivanje verbalnog sadržaja putem materijala.

• Da bi došlo do procesa učenja nužni su slijedeći uvjeti:

1. potreba da se nešto nauči

2. mogućnost ponavljanja

• Potreba može biti svjesna kao što je pri namjernom učenju, ali može biti i podsvjesna, tj. bazirana na nekom trajnom interesu i snažnim emocijama.

• Ponavljanje je također nužno za učenje, jer nije dovoljan samo jedan pokušaj da bi se nešto naučilo.

Odnos učenja i sazrijevanja/maturacije

• Sazrijevanje je biološki razvoj organizma pod utjecajem nasljeđa i uvjeta u okolini, a koji je neophodan za uspješno obavljanje neke aktivnosti.

• Sazrijevanje i učenje su u međusobnom odnosu. Npr.: dijete ne može naučiti govoriti bez sazrijevanja nervnog sistema (šest mjeseci).

• Sa hronološki sazrijevanjem, učenje postaje sve značajnije.

Vrste učenja (Pavlov, Thorndajk, Skinner, Wotson, Kohler itd.)

1. Prema načinu na koji se ostvaruje razlikuje se: učenje uslovljavanjem – klasično i instrumentalno uslovljavanje, mehaničko učenje, učenje uvidom i socijalno učenje.

2. S obzirom na materijal koji se uči razlikuje se: motorno učenje (učenje zasnovano na stjecanju novih pokreta i radnji kao i povezivanje ranije naučenih u jedinstvene sisteme pokreta) i verbalno učenje (učenje materijala izraženog riječima ili učenje pri kojem se koriste jezički simboli).

1

Teorije učenja:

1. TEORIJA ASOCIJATIVNOG UČENJA – pristalice ove teorije ukazuju da ljudi uče posredstvom asocijacija, tj. tako što mozak jednostavno povezuje događaje. Asocijacija je povezivanje dva sadržaja koji su se u istoj situaciji pojavili zajedno, pa kasnije pojava jednog od njih uslijed povezivanja izaziva pojavu drugog. Dva su oblika učenja po asocijacijama – klasično uvjetovanje i instrumentalno uvjetovanje.

2. KOGNITIVNA TEORIJA - za pristalice ovih teorija učenje je uvijek otkrivanje novih veza i odnosa, uviđanje, kao i rekonstrukciju postojećih odnosa.

3. TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA – teoretičari socijalnog učenja ukazali su da se učenje ne mora odvijati po principu stjecanja iskustva putem metode vlastite kože, već se može učiti i posmatranjem u interakciji pojedinca i okoline. Razlikuje se četiri oblika socijalnog učenja: učenje po modelu, učenje posmatranjem, imitacijom i simboličko učenje.

• Različita iskustva stječemo na različite načine, pa se shodno tome i razlikuje više vrsta učenja.

Klasično uslovljavanje/uvjetovanje

• Klasično uvjetovanje opisuje način na koje ljudi uče kroz uparivanje podražaja.

• Na ovaj oblik učenja ukazao je ruski fiziolog i liječnik Ivan Pavlov (1849-1936) u laboratorijskim istraživanjima na psu.

Da bi se razumjela suština učenja uvjetovanjem, nužno je poznavati neke pojmove:

1. Prirodna/bezuvjetna draž, bezuslovni refleks

2. Uvjetna draž, uvjetni refleks

Prirodna ili bezuslovna draž je draž koja uvijek i automatski izaziva naslijeđenu reakciju. Bezuslovni refleks/reakcija je nasljeđena reakcija na prirodnu ili bezuvjetnu draž

Uvjetna draž je draž koja uslijed učestalog uparivanja sa prirodnom draži izaziva reakciju koju izaziva i bezuvjetna draž.

Suština uslovljavanja sastoji se u tome da se poslije određenog broja ponavljanja prirodne draži sa nekom drugom neutralnom draži organizam i na neutralnu draž reaguje kao što je ranije reagovao na prirodnu draž.

2

Vrste klasičnog uvjetovanja

• Klasično uvjetovanje s obzirom na vremenski raspored dijeli se na:

• Simultano uslovljavanje očituje se u istovremenom zadavanju uslovnog i bezuslovnog podražaja.

• Odgođeno uslovljavanje – uslovni podražaj se pojavio prvi i djeluje još i onda kada počne da djeluje bezuslovni podražaj.

• Uslovljavanje traga – uslovni podražaj se javi i nestane prije bezuslovnog (svjetlo se npr. upali i ugasi i tek za neko vrijeme dođe hrana).

• Uslovljavanje unazad – uslovni podražaj se javi nešto poslije bezuslovnog podražaja.

Pavlov je primijetio i da životinja ili čovjek koji reaguju na neki uslovni podražaj reaguju i na druge podražaje, koji imaju slične spoljašnje karakteristike. Ta pojava je nazvana generalizacija.

Što je veća sličnost podražaja, jača je i generalizirana reakcija.

Pavlov je ukazao, također i na diskriminaciju. Naime, organizam se može naučiti da mnoge podražaje koji su slični doživljava različito. Tokom prva dva mjeseca života bebe nauče razlikovati glas vlastite majke od glasova drugih ljudi.

Zastupljenost postavki klasičnog uvjetovanja u svakodnevnom životu

• Klasičnim uvjetovanjem ne uče samo životinje i djeca, već i odrasli.

• Specifični strahovi mogu biti uslovljeni - naučeni.• Razne vrste strahova, fobija te emocionalnih trauma nastaju na ovaj način. • U medicini je poznata metoda averzivne terapije (“terapija uz pomoć gađenja”),

unutar koje se nastoji uz pomoć klasičnog uvjetovanja razviti gađenje prema alkoholu. Naime, istovremeno sa alkoholom pacijentu se daje sredstvo “tetidis”, koji uzet uz alkohol brzo dovodi do vrlo neugodnih pojava mučnine, glavobolje, povraćanja i sl., pa pacijentu postaje mučno i na sam miris alkohola.

Mehaničko učenje• Mehaničko učenje je asocijativno učenje zasnovano na osnovu asocijativne veze

između dva ili više sadržaja koji se više puta ponavljaju istovremeno ili u određenom vremenskom slijedu (npr. stihovi pjesme ili tablica množenja).

• Američki psiholog Thorndajk je na osnovu Aristotelovih zakona asocijacija dao obrazloženje mehaničkog učenja kroz tzv. asocijativno učenje.

• Prema Thorndajku za učenje je važna učestalost, vremenska bliskost i motiviranost subjekta da nešto nauči.

3

INSTRUMENTALNO (operantno) UVJETOVANJE - učenje na posljedicama. Zove se još i učenje putem pogreške i pokušaja.

• Kod operantnog uvjetovanje organizam uči određeno ponašanje zbog posljedica tog ponašanja.

Naziv “instrumentalno” potječe od činjenice da neko određeno ponašanje služi kao “instrument” za postizanje neke nagrade ili kazne (potkrepljenja), a sličan je smisao i naziva “operantno” znači “djelovati”.

• Na ovaj oblik učenja ukazao je psiholog Edward L. Thorndajk, a njegov rad nastavio je kasnije B.F. Skinner.

• Thorndajk je mačije učenje povlačenja uzice protumačio zakonom efekta: Organizam brže uči, ako je veća vjerovatnost da će zadovoljiti svoju potrebu i biti nagrađen (meso) za obavljenu radnju (povlačenje rezice). Povećava se vjerojatnost pojavljivanja ponašanja iza kojeg slijedi nagrada, a smanjuje onog iza kojeg slijedi kazna. Radnja koja dovodi do zadovoljenja potrebe postaje automatski utisnuta ili učvršćena, dok se radnje koje ne donose zadovoljenje bivaju eliminisane.

• Skinner je uveo pojam potkrepljivača, te razlikovao pozitivne i negativne potkrepljivače.

• Pozitivni potkrepljivač je nagrada koja slijedi za željeno ponšanje. Oni povećavaju vjerovatnost pojave određenog operantnog ponašanja (hrana, pohvala, ocjena, novac itd.). Shodno tome, dolazi se do konstatacije da ponašanje koje se želi učvrstiti dosljedno nagrađivati/potkrepljivati.

• Negativni potkrepljivač je potkrepljivač kojim se nastoji ukloniti neželjeno ponašanje (kazna, ukor, itd.)

Primjena operantnog uvjetovanja

• tokom formiranja stavova• u psihijatrijskim bolnicama• u odgojnom radu sa osuđenim licima• u odgoju u porodici

Instrumentalno učenje bit će uspješnije ako se potkrepljivanje događa povremeno, u neredovitim razmacima.

Potkrepljivanje može biti i negativno, kada se nekog želi odvratiti od nekog ponašanja. Ako potkrepljivanje prestaje, reakcija se gasi, a gasi se sporije ako je potkrepljivanje neredovito.

Kod instrumentalnog uvjetovanja je prisutno pamćenje, a i mišljenje, odnosno stvaranje zaključka u vezi s novonastalom situacijom.

4

• Kazna ne spada među negativna potkrjepljenja, jer ona potiskuje neko ponašanje, a negativna potkrjepljenja nas uče ponašanju kojim ćemo izbjeći negativne podražaje.

• Kazna i nagrada su najdjelotvornije metode učenja. Nagradom možemo uspostaviti željeno ponašanje.

UČENJE UVIDOM

Učenje uvidom se zasniva na uviđanju veza i odnosa između predmeta i pojava. U osnovi ovog učenja je mišljenje kao najviša intelektualna funkcija. Naime, odvija se uz pomoć mišljenja i rješavanja problema.

Na ovaj oblik učenja ukazao je Wolfgang Kohler.

Karakteristike ovog učenja su: Do rješenja problema se dolazi naglo Jednom naučeni način rješavanja problema se uči trajno Stečeno znanje se može koristiti i u sličnim situacijama Učenje se zasniva na mišljenju, a ne slučajnom pogađanju

TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA

Teorija socijalnog učenja nazivaju se i učenjem po modelu. Postoji više oblika učenja po modelu:

Učenje modeliranjem - učenik posmatra živi model, koji nastoji modelirati njegovo ponašanje; ponašanje po bontonu, socijalni kontakti, zatim agresivno ponašanje, delinkventno ponašanje i uživanje droga uglavnom se uče modeliranjem. Modeli mogu biti antidruštveni i društveni.

Učenje imitacijom – osoba potpuno oponaša model, ali ne razumije čemu služi takvo ponašanje. Npr. : djevojčica koja se pokušava našminkati kao njena majka.

Učenje posmatranjem ili opservacijsko učenje – odnosi se na situacije kada učenik vidi i uzima u obzir posljedice ponašanja modela. Ako su posljedice bile pozitivne, vjerovatno će se i učenik u sličnoj situaciji ponašati poput modela i obratno.

Simboličko učenje – model opisuje ponašanje učeniku verbalnim putem, ali bez pokazivanja načina na koji se to radi.

5

Verbalno učenje

• Verbalno učenje je učenje sadržaja putem verbalnih simbola (riječi, brojeva).

• Ti sadržaji se mogu naučiti uviđanjem ili napamet.

• Uspješnost učenja sadržaja zasnovanih na verbalnim simbolima najviše zavisi od broja ponavljanja. Što je veći broj ponavljanja, uspjeh je veći ako je materijal smislen.

• Što je materijal smisleniji brže i lakše se uči.

• Sadržaj na početku i na kraju testa se lakše uči, jer je središnji dio u procesiranju.

Motorno učenje

• Motorno učenje je učenje pokreta, vještina i navika.

• Motornim učenjem mnogobrojni faktori se objedinjuju u jedinstven sistem pokreta, koji slijede jedan drugog bez zastoja.

• Motorne vještine i navike nije moguće steći bez ponavljanja, vježbanja pokreta, uslijed čega dolazi do automatizacije u izvođenju te radnje, uslijed čega se obavlja automatski bez učešća svijesti.

• Tok sticanja i navika prati se napredovanjem, a usvajanjem se odvija slijedećim redoslijedom:

1. Prvo se pokreti struktuiraju i integrišu u sistem

2. Ponavljanjem se odbacuju suvišni pokreti

3. Daljim ponavljanjem se postiže prostorna i vremenska orijentacija pokreta

4. Konačno dolazi do automatizacije, tj. automatiziranog izvođenja pokreta (vožnja automobila, bicikla, piruete klizača itd.)

6

SLOŽENI PISHIČKI PROCES – PAMĆENJE (Predavanje iz Opće psihologije br. 9 )

Pamćenje se tumači kao sposobnost ali i složena psihička funkcija.

Kaže se da je pamćenje sposobnost :

1. retencije (usvajanja, primanja, zadržavanja ili skladištenja)

2. rekognicije (pronalaženja, prepoznavanja) i

3. reprodukcije (obnavljanja) informacija.

Odnos učenja i pamćenja

• Učenje je više usmjereno na usvajanje informacija, dok je pamćenje usmjereno na zadržavanje informacija i njihovo korištenje.

Nivoi ili razine pamćenja

1. Razina retencije/traga sadržaje koje smo nekada ranije učili nismo u mogućnosti da prepoznamo niti reproduciramo, ali kada bismo ga ponovo učili lakše bismo ga naučili, nego onaj ko ga nikada ranije nije naučio.

2. Razina rekognicije/prepoznavanja–to je nivo pamćenja u kojem smo svjesni da je sadržaj nekada ranije bio u našem iskustvu, ali ga ne možemo potpuno osvijestiti, niti povezati bez njegovog prisustva. Za razliku od reprodukcije, sadržaj mora biti prisutan, predočen kao podsjetnik.

3. Razine reprodukcije – je aktivno sjećanje i reprodukcija sadržaja koje smo ranije naučili. Uspješnost reprodukcije ovisi od toga kako je materijal pohranjen u dugoročnom pamćenju, tj. da li je pohranjen sistematski i organizirano.

4. Razina automatizacije- sadržaje koje smo učili možemo u svakoj prilici i u svako vrijeme brzo, vješto i u cjelosti obnoviti (abeceda, tablica množenja).

VRSTE PAMĆENJA

• Prema vremenu zadržavanja informacija, pamćenje se dijeli na: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje.

• S obzirom na namjeru, pamćenje se dijeli na: namjerno i spontano.

• S obzirom na sadržaj pamćenja dijeli se na: mentalno i motorno.

7

1. Senzorno pamćenje je pamćenje koje omogućuje prepoznavanje vanjskih slušnih i vizuelnih podražaja.

• Senzorno pamćenje u nekim modelima se zove i perceptivno pamćenje.

• Vidno senzorno pamćenje se zove ikoničko/fotografsko pamćenje.

• Slušno senzorno pamćenje se zove ehoičko pamćenje Ehoičko pamćenje traje duže od ikoničkog pamćenja, zadnju riječ koju čujemo bolje pamtimo nego zadnju riječ koju vidimo.

• Fotografsko ili eidetsko pamćenje (što je precizniji termin) obično se definira kao sposobnost pojedinca da se (pri)sjeti slika s izvanrednom preciznošću i u velikoj količini. Riječ eidetsko znači "nešto što se odnosi na izvanredno detaljno i jasno pamćenje vizuelnih prizora i slika" i dolazi od grčke riječi εἶδος (eidos), što se direktno može prevesti kao "viđen".

• Fotografsko pamćenje, posmatrano kod djece, predstavlja se sposobnošću pojedinca da proučava neku sliku 30 sekundi i zadrži gotovo savršeno fotografsko sjećanje na tu sliku u kratkom periodu nakon što slika bude uklonjena.

• Takvi "eidetičari" tvrde da "vide" sliku na praznom platnu jasno i savršeno detaljno kao da je ona još tu. Slično kao i druge vrste pamćenja, na jačinu prisjećanja može utjecati nekoliko faktora, kao što su trajanje i učestalost izloženosti podražaju, svjesno posmatranje, važnost toga što se pamti za dotičnu osobu i sl.

2. Kratkoročno (radno pamćenje)

Da bi se informacija zadržala u kratkoročnom pamćenju nužno ju je ponavljati. Dok je ponavljamo ona je prisutna. Međutim, kada prestanemo, ona nestaje.

Informacije koje pojedinac smatra važnim te želi duže zadržati, mora kodirati u kratkoročnom pamćenju.

Kodiranje podrazumijeva da se pristigla informacija promijeni u smislen oblik i logički slijed kako bi se poslije mogla uspješno pronaći. Kodiranje se odvija po kontinuumu složenosti, i to od sasvim jednostavne perceptivne analize, pa sve do složene semantičke konceptualizacije.

Kodiranjem se nastoji: smanjiti količina informacija koje treba pohraniti na taj način što se odbacuje

nevažno; olakšati buduće pronalaženje informacija kroz tzv. što bolje elaborirano kodiranje;

3. Dugoročno pamćenje je treća faza obrade informacija. Ono je poput ogromnog skladišta (škrinje ili sehare) u kojem se nalaze imena, datumi, mjesta i mnoštvo različitih informacija.

• Neograničenog je kapaciteta kao i senzorno pamćenje.

8

• Razlikuje se niz podjela dugoročnog pamćenja:

1. Motorno i verbalno/simboličko pamćenje

2. Prema senzornom modalitetu iz kojeg potječu informacije dijeli se na: vidno,slušno, dodirno, mirisno i okusno pamćenje.

3. Blic pamćenje je izuzetno dobro pamćenje detalja neposredno prije, za vrijeme i nakon iznenađujućeg događaja koji ima značajne posljedice za pojedinca i/ili naciju. Karakteristike tog pamćenja su: potpunost, tačnost, živost i otpornost na zaboravljanje. Ono se javlja u svojoj živosti čak i na najmanji nagovještaj tog događaja.

4. Deklarativno i proceduralno pamćenje – Deklarativno pamćenje se odnosi na znanje činjenica. Prema Tulvingu (1972), ono se dijeli na epizodičko pamćenje (odnosi se na vremensko određivanje zbivanja događaja, njihovo prostorno-vremensko povezivanje te pamćenje vezano za objekte, događaje i ljude) i semantičko pamćenje (odnosi se na pamćenje značenja riječi i pojmova, gramatičkih pravila za slaganje rečenica itd.). Kod amnezije se zadržava semantičko pamćenje, ali nema novog epizodičkog pamćenja.

Razlika između epizodičkog i semantičkog pamćenja

1. Epizodičko pamćenje je puno osjetljivije na interferenciju (prisustvo novih informacija) od semantičkog pamćenja, koje je konceptualno organizirano.

2. U epizodičkom pamćenju informacije se pronalaze uz namjeran i svjestan napor, a u semantičkom na automatski način.

3. Epizodičko je usmjereno na subjektivnu realnost (vlastito ja), a semantičko na objektivnu realnost.

Proceduralno pamćenje je bitno za stvaranje nizova asocijacija između pojedinačnih operacija. Najvažniji oblici proceduralnog pamćenja su: kucanje na računaru, igranje tenisa, vožnja automobila, pletenje, plivanje, sviranje instrumenta itd.

Proceduralno pamćenje kod usvajanja vještina uključuje tri faze:

1. kognitivna faza – treba shvatiti što sve treba napraviti (npr. pri vožnji automobila, kako se mijenjaju brzine, povećava brzina, vozi u rikverc, koso parkiranje itd.)

2. faza povezivanja – utvrđivanje najdjelotvornijeg načina obavljanja dijelova zadataka i povezivanja u cjelinu. Unutar ove faze se utvrđuju i postupno otklanjaju greške. Sve manje se koriste verbalni aspekti pamćenja, a više motorički aspekti pamćenja.

3. automatsko odvijanje vještine – vještina se izvodi bez svjesne kontrole.

9

Ispitivanje pamćenja Herman Ebbinghaus; Frederika Bartletta

• Da li je nešto zapamćeno ispituje se na tri načina: metodom prepoznavanja, dosjećanja i uštede). Pritom, ispitivanje može biti neposredno nakon zadavanja materijala ili odgođeno za određeno vremensko razdoblje.

1. Metod prepoznavanja - ispitanik upoređuje zadano sa onim što je ranije pohranjeno u pamćenje

2. Metod dosjećanja – pri dosjećanju se daje novi materijal i zadatak je znatno teži.

Ispituje se na dva načina:

• slobodno dosjećanje–ispitanik se treba dosjetiti čim više zadanog materijala bez obzira na redoslijed.

• dosjećanje prema redoslijedu zadavanja

3. Metod uštede – Kada ispitanik ne prepoznaje neki materijal niti ga se može dosjetiti koristi se metod uštede.

METODE ZA POBOLJŠANJE PAMĆENJA

1. Ponavljanje i vježbanje: Ponavljanje pomaže pri prenosu informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Ponavljanje djeluje pomalo mehanički, ali je ipak nužno.

2. Povezivanje informacija s onim koje već znamo: je elaborirano ponavljanje koje pomaže upamćivanju.

3. Stvaranje neobičnih asocijacija

4. Mnemotehnike – riječ mnemotehnika je nastala od grčkog imena Mnemosyne (božice pamćenja), koja je bila Zeusova žena.

• Mnemotehnike su sistemi koji se koriste pri upamćivanju informacija, a zasnivaju se u kombiniranju odvojenih čestica informacija u neki zajednički oblik poput akronima, stiha ili fraze.

• Jedne od najpoznatijih mnemotenika danas su kognitivne mape.

10

Poremećaji pamćenja

• Kvantitativni poremećaji pamćenja: hipermnezija, hipomnezija, amnezija (retrogradna, anterogradna i lakunarna amnezija), kriptomnezija, amnezija u agnoziji.

• Kvalitativni poremećaji pamćenja: alomnezije, obmane sjećanja kod depresije, manije, paranoje, šizofrenije i depersonalizacije, pseudomnezije, konfabulacije, patološka lažljivost i obmane sjećanja pod dejstvom sugestije.

• Poremećaj vremenskog toka sjećanja: deja vu, jamais vu.

Hipermenzija je pojačana sposobnost sjećanja. Obično je prisutna kod emocionalno obojenih sadržaja. Javlja se kod:

Delirantnih stanja, epileptičnih sumračnih stanja i aura

Stanja u kojima je osoba životno ugrožena

Korištenja halucinogena

Maničnih stanja

Savant sindroma (autističnost sa aritmetičkim ili umjetničkim sposobnostima)

Hipomnezija je smanjena sposobnost sjećanja koja može biti psihički i organski uslovljena. Organski izazvana- u sklopu oštećenja ostalih funkcija, a iz razloga koji su isti i za amneziju:

Usporenosti misaonog toka

Hipovigilne pažnje

Nesigurne orijentacije

Smanjene kritičnosti

Amnezija je nesjećanje ili nesposobnost sjećanja onog što nam se desilo u određenom vremenskom periodu. Može biti psihogena nastala uslijed potiskivanja neugodnih iskustava ili organski uslovljena.

Retrogradna amnezija je nemogućnost sjećanja događaja prije povrede ili traume mozga, a anterogradna amnezija je nemogućnost usvajanja novih sadržaja nakon povrede ili traume mozga.

Kriptomnezija je iskrivljeno sjećanje, tj. nesvjesno smatranje tuđih misli i zaključaka svojim. Međutim, riječ je o nečemu što je ranije čula ili pročitala.

Amnezija u agnoziji je nemogućnost povezivanja osjećanja sa iskustvom.

11

Alomnezija je iskrivljeno sjećanje nečega što se u prošlosti stvarno dogodilo, tj. nečega što je osoba stvarno percipirala ili doživjela.

Obmane sjećanja kod depresije (sva sjećanja su crna, loša i negativno obojena), obmana sjećanja kod manije (uslijed euforije osobe falsificiraju prošlost i govore da su uvijek bili zdravi, lijepi, snažni, pametni i nikad nisu imali problema), obmana sjećanja kod paranoje (uslijed sumanutih ideja osoba pogrešno interpretira prošlost), obmane sjećanja ko depersonalizacije (osoba tvrdi da je doživjela nešto što se nije dogodilo njemu, već susjednom bolesniku).

Pseudomnezije je sjećanje nečega što se osobi nije desilo, što nije percipirala ili doživjela.

Konfabulacija je izmišljeno sjećanje kojim osoba nastoji da ispuni prazninu nakon lakunarne amnezije. Javlja se kod parafrenije, Korsakovljeve psihoze, demencije, a mogu se javiti kod djece i ne treba ju kažnjavati.

Patološka lažljivost je sklonost osobe da laže.

Obmana sjećanja pod dejstvom sugestija je nesvjesno prihvatanje tuđe sugestije pri reprodukciji, uslijed čega se tuđe iskustvo može doživjeti kao vlastito.

Déjà vu (franc. "već viđeno"), déjà vu doživljaj ili déjà vu pojava, označava psihološku pojavu koja se izražava u smislu da se nova situacija već dogodila, viđena ili u snu doživljena. Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promotor Esperanita, Emile Boirac.

Javlja se kod zdravih ljudi ponekad spontano ili u stanju iscrpljenosti ili kod otrovanih (osobito neurotoksinima kao alkoholom ili halucinogenim drogama). Može biti posljedica neuroze, psihoze ili organskog poremećaja mozga, osobito temporalnog režnja.

Alzheimerova bolest je teška, neizlječiva, degenerativna bolest mozga, koja može uzrokovati smrt. Svojim napredovanjem dovodi do demencije, gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja, te promjena u ponašanju i osobnosti bolesnika.

Korsakovljeva psihoza ili Korsakovljev sindrom je teški psihički poremećaj i degenerativni poremećaj mozga, koji se javlja u kasnijem stadiju alkoholizma. Korsakovljeva psihoza se javlja zbog nedostatka vitamina B1 u mozgu. Kombinacija polineuropatija i demencije (bezumnosti, mahnitosti). Karakterizira ju poremećaji pamćenja i sjećanja, konfabulacije, smetenost, dezorijentiranost. Liječi se isključivo u bolnici.

12

ZABORAVLJANJE (Predavanje iz Opće psihologije br. 10 )

• Zaboravljanje je suprotan proces pamćenju.

• Zaboravljanje je nemogućnost reprodukcije i retencije (zadržavanja) prethodno učenog sadržaja.

• O zaboravljanju se može govoriti kao normalnom i bolesnom procesu.

• Normalno zaboravljanje rezultat je slabljenja fizioloških tragova u kori mozga.

• Bolesno zaboravljanje očituju se u različitim oblicima poremećaja pamćenja: amnezija, demencije mozga, poremećaja nastalih uslijed oboljenja i povreda mozga, trovanja ugljendioksidom i ugljenmonoksidom itd.

• Herman Ebbinghaus, njemački psiholog (1850-1909) bio je pionir u području istraživanja pamćenja.

• Zaboravljanje je najintenzivnije neposredno nakon učenja, dok je kasnije proces zaboravljanja sve slabiji.

• Formuliran je i “Jostov zakon”: Ako dva traga imaju istu snagu u trenutku mjerenja, onda će stariji trag biti duže zadržan, tj. biti će sporiji na zaboravljanje.

• Prvo se zaboravljaju detalji, dok se bitni elementi duže zadržavaju.

TEORIJE ZABORAVLJANJA

1. Gubitak tragova (engrama) pamćenja - ova teorija ukazuje da je protok vremena uzrok gubitka informacija iz pamćenja.

2. Nemogućnost pronalaženja informacije/podataka u dugoročnom pamćenju:

Da bismo se sjetili neke informacije moramo je najprije pronaći u našem dugoročnom pamćenju, dakako, uvjet prije pronalaženja jest da informacija mora biti pohranjena.

3. Represija je potiskivanje neugodnih sadržaja iz svijesti, tj. namjerno “izbacivanje” sjećanja na neugodne i prijeteće sadržaje. Kao što učenje može biti namjerno (motivirano) i nenemjerno, takvo može biti i zaboravljanje. Motivirano zaboravljanje se ostvaruje potiskivanjem (represijom) onih sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo.

• Freud je ovu teoriju definirao kao “svjestan proces potiskivanja informacija radi zaštite ega”. To su većinom neugodni doživljaj i osjećaji, koji represijom prelaze u podsvjesno i mogu se ponovo obnoviti ili doći do izražaja u snovima, hipnozi, ili čak slobodnim dosjećanjem.

• Prema Freudu, represija je jedan oblik odbranbenog mehanizma kojim čuvamo samopoštovanje.

13

4. Interferencija ili ometanje: je kada učenje jednog sadržaja ometa učenje drugog sadržaja, tj. dolazi do njihovog preplitanja.

• Ukoliko novi sadržaji potiskuju prethodno naučeno, riječ je o retroaktivnoj interferenciji.

• Ukoliko prethodno naučeni sadržaj ometa učenje novog gradiva, riječ je o proaktivnoj interferenciji.

• Retroaktivna iterferencije zavisi od:

1. Sličnosti: Što su dva gradiva sličnija, to je veće zaboravljanje. Naime, dva sadržaja interferiraju ili se isprepliću.

2. Dužine vremena između dva učenja: Što su razmaci duži manje je zaboravljanje.

3. Nivoa naučenosti ranije zapamćenog gradiva: Sadržaj koji je naučen sa razumijevanjem manje će se zaboraviti ako poslije učimo slične sadržaje.

4. Nivoa povezanosti sadržaja u logičke cjeline: sadržaji koji su smisleni i logički povezani bolje se pamte i sporije zaboravljaju.

5. Naglašavanje bitnih momenata sadržaja koji se uči: Ako su uočeni i izdvojeni suštinski momenti sadržaja, on će se manje zaboravljati.

14

MIŠLJENJE (Predavanje iz Opće psihologije br. 11 )

Mišljenje je najsloženiji psihički proces pomoću kojeg se otkrivaju bitna obilježja predmeta i pojava te njihov međusoban odnos.

Karakteristike procesa mišljenja

Mišljenje se zasniva na: operisanju simbolima ili znacima, uviđanju veza i odnosa te usmjerenosti na rješavanje problema.

Vrste mišljenja

Razlikuje se podjela mišljenja po zastupljenosti realiteta u toku procesa, po produktima koje za sobom ostavljaju te psihičkim procesima koji dominiraju tokom razmišljanja.

1. Konkretno ili praktično mišljenje je mišljenje zasnovano na neposrednom operiranju opažajima i predstavama.

2. Apstraktno mišljenje je mišljenje u kojem je prisutno operiranje pojmovima i simbolima. Ključnu ulogu u apstraktnom mišljenju ima rezonovanje ili rasuđivanje. Rasuđivanje je sistematsko zaključivanje koje se odvija na bazi činjenica i odgovarajućih pretpostavki, a usmjereno je ka rješavanju problema i oslobađanju od subjektivizma.

3. Stvaralačko mišljenje je mišljenje u kojem se na osnovu ranijih opažaja, predstava i saznanja formiraju novi sadržaji, koji ranije nisu doživljeni. Zasniva se na realističnim činjenicama, a ponekad i mašti. Stvaralačko mišljenje se odvija kroz četiri faze:

• faza pripreme - obuhvata prikupljanje različitih teorijskih informacija o problemu.

• faza inkubacije ili mirovanje je period kada se stvaralac ne bavi problemom istraživanja, jer je došlo do zasićenja. Međutim, problem je stalno prisutan u njegovim mislima.

• faza iluminacije je period neočekivanog i iznenadnog rješavanja problema. Dolazi do nadahnuća, ideja sine i to je trenutak spoznaje rješenja. Pri tome se često čuje uzvik “aha” po čemu je ova faza i dobila drugi naziv.

• faza verifikacije je faza u kojoj se provjerava tačnost rješenja i upoređuju činjenice.

4. Realistično nasuprot imaginativnom mišljenju – Imaginativno mišljenje se razlikuje od realističnog po tome što je slobodnije u kombinovanju veza, manje zavisno od uobičajnog načina rješavanja problema i više pod dejstvom ličnih potreba i želja nego realistično mišljenje. Imaginativno mišljenje dolazi do izražaja u stvaralačkoj djelatnosti u umjetnosti (stvaranju književnih, slikarskih, vajarskih, muzičkih i drugih vrsta umjetničkim djela).

15

INTELIGENCIJA (Predavanje iz Opće psihologije br. 12 )

Sposobnosti su osobine ličnosti koje su preduvjet za uspješno obavljanje nekih poslova i aktivnosti.

Sposobnosti se formiraju pod utjecajem:

1. urođenih dispozicija

2. pod utjecajem okoline i vlastite aktivnosti samog pojedinca

Vrste sposobnosti

1. Fizičke/tjelesne sposobnosti su sposobnosti koje se odnose na fiziološke mehanizme u organizmu, te nemaju direktne veze sa psihičkim životom u užem smislu (fizička snaga, izdržljivost itd.).

2. Senzorne sposobnosti su sposobnosti koje se odnose na rad osjetnih organa ili osjetljivost senzornih meahnizama.

3. Psihomotorne sposobnosti su sposobnosti koje su povezane sa obavljanjem jednostavnih i složenih pokreta (spretnost ruku i prstiju, okulomotorna koordinacija – brzina reagovanja u određenim situacijama od djelovanja podražaja, zatim analize te tjelesnog ili mišićnog izražaja).

4. Mentalne sposobnosti su psihičke sposobnosti u najužem smislu koje se odnose se na sposobnost pamćenja, učenja... Najvažnija mentalna sposobnost je inteligencija.

Postoji više definicija inteligencije:

1. Inteligencija je sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim situacijama.

2. Inteligencija je sposobnost uviđanja bitnih odnosa u problemskoj situaciji.

3. Inteligencija je svrsishodno ponašanje u datim okolnostima.

4. Inteligencija je opća kognitivna sposobnost koja dolazi do izražaja u svakom intelektualnom zadatku.

• Razlikuju se tri pristupa ili shvatanja o prirodi i strukturi inteligencije: Spearman-ov, Terston-ov i Gilford-ov koncept inteligencije.

Navedeni koncepti proistakli su iz primjene faktorske analize (statističko-matematički postupak)

16

Spirmanov model inteligencije

• Engleski psiholog i matematičar Spirman prvi je konstruirao teoriju sposobnosti zasnovanu na primjeni faktorske analize.

• Ukazao je na:

1. Opći (generalni) ili G faktor je zajednički faktor za sve sposobnosti. Predstavlja općenitu sposobnost snalaženja u raznim situacijama, uočavanju bitnog od nebitnog, tj. razlikovanju bitnog od sporednog.

2. Specifične faktore ili S faktor je primarna mentalna sposobnost koja dolazi do izražaja u pojedinim vrstama aktivnosti, koje su rezultat posebnog interesovanja za tu aktivnost te koje pojedinac vježba.

Terstonov model inteligencije

Američki psiholog Terston ukazao je da se inteligencija sastoji od 7 vrsta primarnih mentalnih sposobnosti (primarnih faktora). Za razliku od Spirmana on je ukazao da je inteligencija kombinacija svih sedam posebnih faktora i općeg faktora:

1. Verbalni faktor (V) je sposobnost razumijevanja riječima formuliranih sadržaja.

2. Faktor rječitosti ili fluentnosti (W) je sposobnost koja se manifestuje u lakom nalaženja riječi, bogatstvu rječnika te lakom i tečnom jezičkom izražavanju.

3. Faktor memorisanja/pamćenja (M) je sposobnost pamćenja ili zadržavanja, te reproduciranja infromacija, tj. onih koji se pamte mehanički.

4. Faktor rezonovanja (R) je sposobnost nalaženja općih principa i izvođenja pravila i zakonitosti iz datih podataka.

5. Perceptivni faktor (P) je sposobnost brzog uočavanja i identifikacije objekata i detalja.

6. Numerički faktor (N) je sposobnost uspješnog operisanja brojevima.

7. Spacijalna sposobnost (S) je sposobnost snalaženja u trodimenzionalnom prostoru , tj. predstavljanja i zamišljanja prostornih odnosa.

17

Gilfordov model inteligencije

Gilford je ukazao da postoji pet grupa intelektualnih faktora:

1. Sposobnost pamćenja ili memorisanja (sposobnost zadržavanja i reproduciranja sadržaja).

2. Kognitivne sposobnosti (sposobnost otkrivanja veza i odnosa te osjetljivost za rješavanje problema kao i osjetljivost za nalaženje problema).

3. Sposobnost konvergentnog mišljenja (sposobnost rješavanja problema na konkretan način).

4. Sposobnost divergentnog mišljenja (sposobnost stvaralačkog mišljenja, rješavanja problema na nov i originalan način, tj. pronalaženja ideja koje odlikuje originalnost, elastičnost u mišljenju itd.)

5. Sposobnost evaluativnog/kritičkog mišljenja (sposobnost kritičnosti i ocjenjivanja što je ispravno, a što nije).

Katelov R. model inteligencije

Fluidna inteligencija je sposobnost stjecanja novih znanja i spoznaja, te rješavanja novih problema. Određena je biološki, manifestira se u različitim oblicima inteligentnog ponašanja, razvija se do adolescencije a vrhunac dostiže do 16. ili 17. godine.

Kristalizirana inteligencija je sposobnost korištenja postojećeg stečenog znanja. Odnosi se na znanja, vještine i sposobnosti koje je pojedinac razvio tokom života.

Gardnerov model inteligencije

1. Lingvistička (jezička, verbalna) inteligencija –podrazumijeva naglašeni interes prema riječima i načinu na koji se riječi koriste u čitanju, pisanju i govoru. Ona takođe uključuje uživanje u igrama s riječima, stranim jezicima, pričanju priča, kreativnom pisanju ili čitanju. Osobe kod kojh je razvijenija lingvistička inteligencija vole da čitaju knjige, stripove, novine, pišu pjesme i priče, uglavnom nemaju problema sa javnim nastupanjem i govorenjem, dobri su komunikatori i sl.

2. Logičko- matematička inteligencija - podrazumjeva lako poznavanje i primjenu brojeva i matematičkih pojmova, pronalaženje obrazaca i lakoću u uočavanju odnosa, uzroka i posljedica u nauci. Ova vrsta inteligencije dolazi do izražaja u : rešavanju problema i zagonetki, rješavanju matematičkih zadataka napamet, koristenju računara i učenju

18

kompjuterskih programa i jezika, predstavljanju činjenica pomoću mapa, kao i u pronalaženju rješenja u detektivskim pričama. Ono što povezuje sve ove različite aktivnosti, a što je ključni element ove inteligencije, jeste logika koja se koristi kao sredstvo u rješavanju problema.

3. Prostorna ili spacijalna inteligencijaOno što je svojstveno za ovu inteligenciju je da se u ovom slučaju radi o učenju i razmišljanju u slikama. Osobe koje imaju naglašenu ovu vrstu inteligencije bolje pamte lica nego imena, vole crtanjem ili skiciranjem izražavati svoje ideje, uživaju dok sastavljaju i rastavljaju stvari, primjećuju stil odjevanja, automobile ili druge stvari iz života, češće crtaju ili nešto žvrljaju, uočavaju oblike u svijetu oko sebe, uživaju dok gledaju filmove i sl. Neki ljudi tu inteligenciju iskazuju kroz aktivnosti kao što su likovna umjetnost, fotografija, film ili dizajn, dok je drugi izražavaju kroz arhitekturu, modelarstvo, građevinarstvo ili pronalazaštvo

4. Tjelesno-kinestetička inteligencija je tjelesna spretnost u sportu, plesu i drugim vrstama pokreta.

5. Interpersonalna inteligencija je sposobnost uspješnog komuniciranja sa ljudima, socijalna senzitivnost. sposobnost osoba da: lako upoznaju ljude i sklapaju prijateljstva, uživaju posmatrajući ljude i analizirajući njihov govor tijela, uživaju u grupnim aktivnostima i živim razgovorima, dobro organizuju aktivnosti za sebe i druge, znaju pobuditi interes kod ostalih za neki zajednički posao, brinu o tome što je ispravno, a šta pogrešno, vode računa o tome kako se drugi osjećaju, brinu o drugim ljudima i u pronalaženju načina kako da im pomognu jer upravo ova inetligencija omogućava da razumiju.

6. Intrapersonalna inteligencija - Ova vrsta inteligencije podrazumijeva tendenciju o sposobnost ljudi da su više okrenuti sami sebi, jer dobro poznaju sebe i imaju dobru ideju o tome ko su i šta mogu. Osobe kod kojih je ova inteligencija razvijenija sjesniji su svojih osjećanja i mogu bolje da razumiju sebe nego što to drugi mogu. Sposobni su da zacrtaju lične ciljeve, razmišljaju o svojim iskustvima i uče na njima, provode vrijeme duboko razmišljajući o onome što je njima važno i razmišljajući o svojoj budućnosti. Preferiraju aktivnosti koje mogu izvoditi sami.

7. Muzička inteligencija je sposobnost pjevanja, komponiranja i sviranja instrumenata. Osobe koje imaju razvijenu muzičku inteligenciju, osim što vole i uživaju u muzici, bolje razumiju ritam, melodiju i zvučne motive, lako pamte melodije, osjećaju razliku između raznovrsnih instrumenata koji sviraju u isto vrijeme imaju razvijeniju ovu vrstu inteligencije. Takođe uživaju u aktivnostima kao što su pjevanje, sviranje nekog instrumenta, slušanje muzike i rado odlaze na koncerte.

8. Prirodoslovna inteligencija - Ova inteligencija je zastupljena kod osoba koje vole prirodu i okolinu u kojoj žive, primjećuju prirodu gdje god da su, imaju dobro pamćenje za detalje vezane za mjesta na kojima su bili, vole životinje i biljke i lako ih prepoznaju, imaju sposobnost razumjevanja različitih situacija i snalaženja u njima ili na različitim mjestima, vode računa o svojoj prirodnoj okolini, uživaju da pješače ili kampuju u prirodi, pokazuju interes za jezera, reke, okeane, astronomiju i sve ono što se tiče prirode.

19

Ispitivanje i mjerenje inteligencije

Danas se inteligencija mjeri posredstvom testova inteligencije.

Testovi inteligencije predstavljaju skup ili sistem zadataka koje ispitanici ispunjavaju po zadanim uputama, a imaju za cilj utvrđivanje stepena inteligencije (IQ).

Prvi test inteligencije konstruirali su francuski naučnici Alfred Binet i Teodor Simon 1905. godine.

Imao je za cilj identificiranje djece koja nisu bila u stanju da prate redovnu nastavu, te da bi im se pomoglo u praćenju iste.

Vrste testova inteligencije

1. Verbalni testovi su testovi u kojima su zadaci formulisani riječima i kod kojih riječima treba odgovoriti na zadatke.

2. Neverbalni testovi su testovi pri kojima ne treba koristiti govor nego se zadaci rješavaju rukovanjem predmetima ili slikama.

Klasifikacija inteligencije

Izrazito iznadprosječna

Iznadprosječna

Prosječna

Ispodprosječna

Mentalna retardacija

MENTALNA RETARDACIJA

Retardiran znači usporen

kasni s mentalnim razvojem

sporije obavlja kognitivne funkcije.

Iako nikad ne dosižu normalnu razinu inteligencije, izraz mentalna defektnost se zbog negativne konotacije napustio. Iz istih se razloga izbjegava termin mentalno hendikepiran.

20

•Laka

•Umjerena

• Teška

•Izrazito teška

EMOCIJE/OSJEĆANJA (Predavanje iz Opće psihologije br. 13 )

• Emocije su doživljaji našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i vlastitim postupcima.

Karakteristike emocionalnog ponašanja

1. Emocije su praćene fiziološkim promjenama u funkcionisanju pojedinih unutrašnjih organa (organa za krvotok, za varenje, disanje itd.)

2. Promjenom u pokretima lica (mimika), tijela (pantomimika) i glasa.

3. Emocionalnim doživljajem prijatnosti i neprijatnosti

Klasifikacija emocija

1. Prema hedonističkom tonu (stepenu napetosti), emocije se dijela na: prijatne/ugodne (ljubav, sreća...) i neprijatne/neugodne (strah, bijes, tuga...). Ugodne emocije nas potiču da ponavljamo sadržaje koji su obilježeni nagradom, dok neugodne emocije nastaju kao reakcija na neprijatne sadržaje.

2. Prema trajanju i intenzitetu: afekti (emocije koje kratko traju, veoma su snažne, sužavaju percepciju i logičko zaključivanje, a najčešće se javljaju s bijesom, u afektu čovjek može počiniti i teško krivično djelo); strasti (snažne emocije, dugo traju, često su vezana uz interesovanja i privrženost nekoj aktivnosti, mogu biti društveno pozitivne/bavljenje naukom ili nekim humanim radom te društveno negativne/kockanje, alkohol, droge i sl.); raspoloženja (dugo traju i znatno su duža od same situacije, njihov intenzitet je slabiji i umjeren, a karakteristična su za radost, žalost ili tugu).

3. Prema stepenu složenosti dijele se na primarne ili osnovne (strah, srdžba ili bijes, radost i tuga); složene emocije (ljubav, ljubomora, mržnja, zavist, ponos itd.).

Strah

• Strah je neprijatna emocija koja se javlja u situacijama koje ugrožavaju čovjeka, a kojim se on ne može adekvatno suprotstaviti.

• Razlikuje se više oblika straha: objektivan strah (izazvan je stvarnom opasnosti –strah od zemljotresa, zvijeri itd.), anksioznost (intenzivan dugotrajan “lebdeći” strah pri čemu osoba ne zna tačno čega se plaši; ne vidi opasnost, ali je naslućuje; anksiozne osobe se plaše svega što je nepoznato i svugdje očekuju opasnost; jedan je od simptoma psihičkih oboljenja – depresije i raznih neuroza) i fobije (strah od određenih objekata i situacija, koje ne predstavlju opravdan i racionaln strah (paukova, zatvorenog prostora i sl.).

21

• U stanju straha dolazi do izrazitih fizioloških promjena u organizmu – ubrzano i neravnomjerno disanje, povećan krvni pritisak, suhoća grla, širenje zjenica, uvećava se pokretljivost organizma, napregnutost mišića, učestalost pokreta i nogu.

• Ukoliko je intenzivan, strah smanjuje nivo intelektualnih procesa i mišljenja, osoba postaje manje kritična, moralni principi su manje postojani a motorne reakcije su manje koordinirane.

Srdžba, gnjev, ljutnja ili bijes

Bijes je emocionalna reakcija koja se javlja kada se neopravdano ograniči zadovoljenje želja i ciljeva, a mogućnost suprotstavljanja prepreci je minimalna.

U stanju bijesa dolazi do izrazitih fizioloških promjena u organizmu – ubrzani krvotok, ubrzano disanje, zadržavanje aktivnosti probavnih organa, mobilizacija tjelesne energije i pripremljenost organizma za uklanjanjem prepreke.

Bijes se ponekad manifestuje i u otvorenoj agresivnosti.

Radost

• Radost je emocija koja se javlja kada ostvarimo željeni cilj.

Njen intenzitet zavisi od toga koliko je cilj bio važan za nas, da li smo ga lako ili teško ostvarili.

Tuga

• Tuga je emocija koja se javlja kada izgubimo nešto što je za nas bilo od vrijednosti i značaja.

• Jačina tuge zavisi od vrijednosti izgubljenog cilja, pa varira od blagog žaljenja do duboke žalosti.

• Posljedica tuge je gubitak aktivnosti, izbjegavanje društva, usporenost, bezvoljnost itd.

22

Ljubav

Ljubav je emocija usmjerena prema drugim ljudima, koja odražava prijateljstvo, privrženost, uzajamno davanje i uzimanje.

Intenzitet ljubavi je različit. Može biti usmjerena prema suprotnom spolu, roditeljima, djeci, braći, sestrama, domovini, Bogu itd.

Za ljubav se vezuje altruizam, odnosno požrtvovanost, nesebičnost, davanje, dobronamjernost itd.

Ljubomora

• Ljubomora je složena emocija koja nastaje uslijed opažanja da voljena osoba od koje očekujemo da ljubav i pažnju usmjeri prema nama, usmjeri prema drugim osobama.

Mržnja

Mržnja je duboko, trajno i jako osjećanje bijesa i neprijateljstva prema nekoj osobi, skupini ili predmetima.

Odlikuju je dvije karakteristike: postojanje želje da se naudi ili uzrokuje bol objektu mržnje, kao i osjećaj ugode uslijed nanesene boli.

Zavist

Zavist je osjećanje koje se javlja kada neka osoba posjeduje nešto što bismo željeli za sebe, a osobito kada smatramo da na to imamo više prava nego ta druga osoba.

Komponente emocija

• Emocija je složena epizoda koja se sastoji od više komponenata:

1. Kognitivna procjena ili interpretacija

2. Unutarnje tjelesne promjene

3. Ekspresivno izražavanje

4. Reakcija na doživljenu emociju

• Prepoznavanje emocija na osnovu govornog izraza je pouzdanije nego na osnovu izraza lica.

Emocije mogu djelovati aktivirajuće (podrazumijeva da nas emocije pokreću na određenu akciju i ostvarenje cilja) i pasivizirajuće (podrazumijeva da nas emocije blokiraju)

23

TEMPERAMENT (Predavanje iz Opće psihologije br. 14 )

Temperament je psihička osobina koja se odnosi na načine emocionalnog reagiranja.

Hipokratova podjela temperamenta

Najpoznatija klasifikacija temperamenta je klasifikacija grčkog ljekara i mislioca Hipokrata (V vijek), a upotpunio ju je antički ljekar i mislilac Galen 600 godina kasnije.

Hipokratova klasifikacija temperamenta stara je 2500 godina.

Predstavlja četiri vrste temperamenta: kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik.

Koleričan temperament

Odlikuje se jakim osjećanjima, lako se odlučuje na akciju i često uzbuđuje.

Lako se razbjesni i lako manifestira bijes, i stoga je često u sukobu sa drugima.

Dakle, odlikuju ga jake i nagle reakcije.

Sangviničan temperament

Osobe sangviničnog temperamenta brzo reaguju, ali osjećanja im nisu jaka i ne traju dugo.

Lako mijenjaju raspoloženja te brzo prelaze iz negativnog raspoloženja u pozitivno.

Uglavnom su skloni vedrom raspoloženju.

Flegmatičan temperament

Osobe flegmatičnog temperamenta reaguju rijetko, a i kad reaguju sporo reaguju, njihova osjećanja su slaba i teško se manifestuju.

Mirne su, staložene, slabo osjetljive i slabo pokretljive.

U biti imaju slabe i spore reakcije.

Melanholičan temperament

Osobe melanholičnog temperamenta rijetko reaguju, ali kada reaguju oni to čine intenzivnim osjećanjima, koja dugo traju.

Uglavnom reaguju na ono što je u vezi s njihovom ličnošću.

Teško se odlučuju i slabo su pokretljivi.

U biti reakcije su rijetke, spore ali i jake.

24

F. Galenovo poimanje temperamenta

Galen je dopunio Hipokratovu podjelu temperamenta, povezujući temeperament sa lučenjem tjelesnih sokova u organizmu:

1. kolerički – (ako preovlađuje žuta žuč ili hole)- karakterišu ga jaka i nagla osjećanja, pesimistički ton raspoloženja.

2. sangvinički - (ako preovlađuje krv ili sangvis)-karakterišu ga kratke i slabe reakcije, osjećanja ne traju dugo, optimistički ton raspoloženja.

3. melanholički - (ako preovlađuje crna žuč ili melajna hole) - karakterišu ga rijetke, spore a jake reakcije, osjećanja dugo traju, preovladjuju neprijatna raspoloženja.

4. flegmatički - (ako preovlađuje sluz ili flegma) - reakcije su rijedje,slabe i spore, osjećanja slaba, miran, staložen, slabo osjetljiv, slabo pokretljiv, optomistički ton raspoloženja.

Podjela temperamenta prema Ivanu Pavlovu

Pavlov razlikuje temperament prema načinu funkcionisanja nervnog sistema.

Ukazao je na dva osnovna procesa u funkcionisanju nervnog sistema: ekscitacija (uzbuđenje) i inhibicija (gašenje).

Živahan tip funkcionisanja odlikuje nervnog sistema prisutan je kod sangvinika.

Neobuzdan tip funkcionisanja nervnog sistema prisutan je kod kolerika.

Miran tip funkcionisanja nervnog sistema prisutan je kod flegmatika.

Slab tip funkcionisanja nervnog sistema prisutan je kod melanholika.

25

Pet faktora koji prikazuju uopšteno ponašanje

1. Samopuzdanost – nesigurnost (Samopouzdanost se ogleda u osjećanju da možemo izvršiti sve što želimo, uvjerenost da smo omiljeni i vjerovanje u samog sebe. Osjećaj nesigurnosti manifestira se u neprijatnom osjećanju da sve što se govori u društvu odnosi na nas te nezadovoljstvo vlastitim osobinama).

2. Živost –tromost (Živost je interesovanja za sve što se zbiva oko nas i učestvovanje u svemu, dok se tromost manifestira u nezainteresovanosti za ono što se zbiva u okolini i oko nas).

3. Impulsivnost - promišljenost (Impulsivnost se ispoljava u momentalnom reagovanju, reagovanju bez razmišljanja i u neplaniranim postupcima, za razliku od tome suprotnom promišljenom ponašanju).

4. Uzdržljivost – neobuzdanost (Uzdržljivost se manifestira u samokontroli, ozbiljnosti, svjesnosti u radu, uzdržavanju od naglih postupaka, za razliku od neobuzdanog ponašanja kojeg odlikuje bezbrižnost i neobuzdanost.

5. Objektivan odnos – preosjetljivost ( Objektivan odnos je provjeravanje o svemu što se čuje, zatim nepristrasno razmatranje kritike, opreznost pri sklapanju novih prijateljstava, nasuprot osjetljivosti na kritiku, strah od posmatranja te brzo i lako poklanjanje simpatija drugim osobama).

Pet osobina temperemanta koje određuju emocionalo ponašanje

1. Vedrina - potištenost (Potištenost odlikuje depresivno raspoloženje, pesimizam u vezi budućnosti, osjećanje zabrinutosti i usamljenosti, nasuprot vedrine koju odlikuje raspoloženost i optimizam).

2. Emocionalna zrelost – emocionalna nezrelost (Emocionalna nezrelost ispoljava se u brzom i lakom emocionalnom reagovanju, nekontrolisanom emocionalnom manifestacijom, sklonost sanjarenju, nasuprot emocionalna zrelost).

3. Hladnokrvnost – nervoznost (Manifestira se u osjećanju nemira, lakom ometanju u aktivnosti do kojih se dolazi uslijed djelovanja mnogih draži, nesposobnost mirnog odmaranja, razdražljivost, odnosno sposobnost da se održi hladnokrvnost i staloženost u neočekivanim situacijama i pri djelovanju mnogih draži.

4. Trajanje raspoloženja- nagle promjene raspoloženja (Manifestira se u lakom prelasku iz zadovoljstva i sreće u stanje nezadovoljstva i potištenosti).

5. Uravnoteženost – egocentričnost (Manifestira se u objektivnom, realnom ocjenjivanju sebe i situacija u kojima se pojedinac nalazi, za razliku od sklonosti stalnog bavljenja sobom i neobjektivnom gledanju sebe).

26

Pet osobina temperamanta koje manifestuju u ponašanju prema drugim ljudima

1. Sigurnost - plašljivost (Manifestira se u sigurnosti u odnosu s drugima, u lakom preuzimanju riječi, čestom pokretanju razgovora unutar sebe, nepostojanju sumnjičavosti prema drugima, insistiranju na svom pravu, dok se druga krajnost manifestira u suprotnom ponašanju).

2. Samostalnost – oslanjanje na druge (Manifestrira se u samostalnosti i nezavisnosti tokom obavljanja radnih zadataka i općenito, nasuprot nesamostalnosti i traženju podrške od drugih ljudi).

3. Socijalna inicijativnost – pasivnost (Manifestuje se u čestom pokretanju novih ideja i akcija, davanju prijedloga, organizovanju društveme aktivnosti, nasuprot pasivnosti koju odlikuje povučeost i ostajanje u pozadini).

4. Prijateljski odnos prema drugima –neprijateljski odnos prema drugima (Manifestira se u ljubaznosti, popuštanju drugima, traženju prijatelja i poznanstava, nasuprot neprijateljskog odnosa kojeg odlikuje omalovažavanje i neprijateljski odnos prema drugima).

5. Tolerantnost –kritizerstvo (Manifestira se u razumijevanju slabosti i nedostataka drugih ljudi, pretjeranoj kritičnosti prema njima, stalnom pronalaženju grešaka kod drugih, sumnji u njihovo poštenje i iskrenost).

Sheldonova konstitucijska psihologija

William H. Sheldon (1898-1977)

Proučavao je vezu između tjelesnih karakteristika i karakteristika ličnosti.

Prema tjelesnoj strukturi razlikuje: endomorfni, mezomorfni, ektomorfni i prosječni tip tjelesne konstitucije.

Prema temperamentu razlikuje: viscerotoni, somatotoni i cerebrotoni tip temperamenta.

1. Endomorfni – slaba razvijenost mišića i kostiju, okruglo i meko tijelo, tjelesna masa je velika, a površina malena, te je omjer između mase i površine velik. Kod njih dominira viscera – probavni organ.

2. Mezomorfni – jaka razvijenost mišića, izgled četvrtast te dobra razvijenost kostura. Tjelesno su jaki i snažni, koža debela, a krvne žile istaknute i velike. Prisutna je kod atleta i sportista.

3. Ektomorfni – uska tjelesna konstitucija, grudi i trbuh slabo istaknut, veći omjer mozga i nervnog sistema u odnosu prema veličini tijela. Nisu sposobni za fizički napor i naprezanje.

4. Prosječni tip.

27

28