2012 | vjerovanje u liturgiji crkve

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn11 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

Vjerovanje u liturgiji Crkveod 4. studenoga do 1. prosinca 2012.

2012 11God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Ante Ivas, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Ante Ivas

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Ljepota vjere u iskustvu liturgijskoga slavlja

naša tema: Vjerovanje u liturgiji Crkve 2 Vjerovati i slaviti, I. Žižić

Symbolum fidei: osobna vjerau zajedništvu liturgijskoga slavlja, I. Šaško

Liturgijsko oblikovanje Simbola vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković,Ž. Tanjić

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

u duhu i istini 34 Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju

Služba Božje riječi uz početak Godine vjere

trenutak: pisma čitatelja 40 Molite, braćo i sestre…

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Vladimir Vlatko Blažanović

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2012

ZLjepota vjere u iskustvu liturgijskoga slavlja

Započinjući živjeti radost i izazov obnove Crkve, putem na koji ju je usmjerio Drugi vatikanski koncil, papa Pavao VI. progla-sio je godinu 1967.-1968. godinom vjere. Bio je to način slav-

ljenja tisuću i devetstote obljetnice mučeništva svetih apostola Petra i Pavla, ali i način kako u življenju apostolske vjere pronalaziti svje-tlo na putu obnove. Obnova Crkve može se dogoditi jedino kroz ob-novu vjere. Živeći danas pedesetu obljetnicu početka istoga ekumen-skog sabora stojimo na pragu nove Godine vjere. Papa Benedikt XVI. dana 11. listopada otvorio je Godinu vjere u kojoj ćemo kao Crkva, za-jednica vjernika, i kao pojedinci nastojati iznova otkrivati i živjeti bla-go dara vjere. Godina je to u kojoj se, po intenzivnijem razmišljanju nad Simbolom vjere, nad tekstovima Drugoga vatikanskoga sabora i nad Katekizam katoličke Crkve, želi pomoći »onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo« (Porta fidei, 8). Svatko bi, stoga, trebao »osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru«. Vjera koja je kao dar primljena u Crkvi, u istoj se Crkvi živi, slavi, propituje i obnavlja, ali u zajednici vjerujućih rađa se i obveza svjedočanskog ispovijeda-nja (confessio) i svjedočenja drugima.

Sretna je okolnost da se obljetnica Koncila slavi u godini koja će biti vođena impregnirana ponovnim poniranjem u otajstva vjere. Koncil, podsjeća Sveti Otac, glede sadržaja vjere nije donio ni ičega novoga niti je odbacio ičega starog, nego je nastojao otkriti i rasvije-tliti njezin dar kako bi ona mogla biti življena i nepromijenjenom ču-vana u svijetu stalnih promjena. U tome svjetlu i povratak na teksto-ve Koncila, u kojima se otkriva pravi duh obnove, biva put kako se ot-hrvati sve češćim nostalgičnim anakronizmima i ne manje snažnim žudnjama za novim i drukčijim (usp. homiliju pape Benedikta XVI. prigodom otvaranja Godine vjere).

Na stranicama Živoga vrela nastojat ćemo kroz predstojeću godi-nu slijediti put poniranja u otajstva vjere, a oslonac će nam biti Nicej-sko-carigradsko vjerovanje. Kao vlastitu zadaću prepoznajemo raz-mišljanje o temama koje pomažu otkrivanju ljepote sljavljenja vjere u liturgiji Crkve.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Vjerovanje u liturgiji Crkve

KVjerovati i slaviti

Ivica Žižić

Liturgija može biti slavlje vjere samo ako je autentično izvorište i polazište vjere. Ova tvrdnja, koji u nekim

vidovima može izgledati proturječna, zapravo predstavlja sržni ele-

ment u razumijevanju sakramentalne konsti-tucije kršćanske vjere. Njome se želi reći da sakramentalno bogo-

služje nije tek drugotni »izraz« vjerovanja, nego njegova temeljna forma,

mjesto odakle vjera na određeni način ishodi,

prema kojemu se vraća i u čijemu se okrilju

oblikuje kao dioništvo na Otajstvu.

Kršćansku vjeru zacijelo nije moguće ispravno razumjeti i au-tentično prakticirati bez liturgijskoga slavlja. Liturgija je najo-čitije mjesto vjerovanja. U njoj vjera stoji najbliže svojoj istini.

Liturgija je utkana u sâmu formu, konstituciju vjere. Zato se vjera u li-turgiji rađa, ogleda i oblikuje kao čin dioništva na Kristovom Otajstvu, kao životno prianjanje Otajstvu spasenja.

U Godini vjere razmišljanje o sadržaju, veličini i djelotvornosti krš-ćanske vjere ne može mimoići liturgiju jer liturgija – ta životna forma kršćanske vjere – nije tek jedan od oblika kojim se vjera kazuje, nego je sastavni i neotuđivi oblik koji se ugrađuje u temelje cjelokupnoga kršćanskog navještaja, nauka i života.

Sakramentalno slavlje kao čin vjere»Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: Lex orandi, lex credendi. Zakon molitve zakon je vjere. Crkva vjeruje onako kako moli« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1124). Sakramentalno slavlje posreduje primljenu vjeru, no, ono ju također uzbiljuje. Štoviše, liturgijsko slavlje Crkve mjesto je gdje se susreće ono što Crkva vjeruje i ono što ona moli. Uzajamnost vjere i slavlja više je nego očita. Ona je životna, kapilarna i zbog toga se slav-lje ne može razumjeti bez zakona vjerovanja, niti se vjeru može razu-mjeti i prakticirati bez zakona moljenja.

Ovo polazište temelj je razumijevanja liturgije kao čina vjere. Naime, ako je kršćanska vjera istovjetna s onim što Crkva u sakra-mentalnoj liturgiji slavi, neprijeporno je da je čin vjere u svojoj nara-vi liturgijski čin. S druge pak strane, očito je da je liturgijski čin u sebi čin vjere. Vjera i sakramentalno slavlje jedna su cjelina. I kao takvi ne mogu se razdvojiti, ni na praktičnoj niti na teorijskoj razini.

Teološka sistematizacija, osobito ona srednjovjekovna koju bašti-nimo sve do danas, ipak je razdvojila čin vjere od liturgijskoga čina, te unutar čina vjere primijenila dualnu logiku. Razdvajajući vjeru ko-jom se čovjek, pod utjecajem milosti, povjerava Bogu (fides qua) od sadržaja prihvaćene vjere (fides quae), u teologiji je, unatoč opetova-nim tvrdnjama da nema razdvajanja između čina i sadržaja, čin vje-re je ostao razdvojen na njegovu »praktičnu formu« i »teološki sadr-žaj«. Međutim, istine vjere ne daju se razdvojiti od čina kojim čovjek uz njih prianja jer su sadržaj i forma vjere nerazdvojni, baš kao što su nerazdvojni sadržaj Objave i čin kojim se Bog objavljuje u povijesti.

Istančane, nerijetko zamršene teološke raščlambe ne mogu uma-njiti svu očitost vjere u liturgiji. U liturgiji vjernička zajednica ulazi u životni prostor svojega ozbiljenja. U liturgiji vjera govori jezikom ko-

3

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo1120122012

ji joj je najrazumljiviji – onim otajstvenim; tu sluša Riječ iz koje se vjera rađa, potvrđuje i oblikuje; u liturgiji vjera dolazi do svojeg vje-rodostojnog temelja, jer se sakramentalnim slavljem pridružuje Kristovu djelu spasenja. U okrilju liturgije raskriva se istina vjere. A u snazi vjere otkriva se veličina liturgije.

Vjera je u sakramentu shvaćena kao forma dioništva na Otajstvu, a ne kao misaona re-prezentacija ili pobožna vježba. Vjera je cjelo-vito prianjanje Otajstvu u sakramentalnoj for-mi njegova ponazočenja. Odatle se vjera kon-stituira kao iskustvena očitost, kao čin pri-stajanja istini dostojnoj povjerenja. Upravo je praktični trenutak slavlja sakramenta onaj u kojemu se ta očitost i to iskustvo zbivaju. Zbiljnost vjere utkana je u događajni karak-ter sakramenta, u njegov obredni proces ko-ji pripušta čovjeka u okrilje svetoga dovodeći ga posred milosnog odnosa s Otajstvom u ko-jemu se ogleda kao subjekt vjere. Vjera je u li-turgiji iskustvo dioništva na Otajstvu.

Govoriti o vjeri kao daru, milosti, spozna-ji, nije moguće bez da se promisli vjeru u redu iskustva. »Vjera je«, tvrdi antropolog Victor Turner, »iskustvo prepuno značenja i zna-čenje proizašlo iz iskustva.« Obredno slav-lje vlastito je mjesto iskustvenoga pronica-nja istine vjere. Ono je prianjajuće shvaćanje te vjere i sretno slavlje njezine vjerodostojno-sti. U liturgiji se, reći će Romano Guardini, ponavljaju ona ista preobražavajuća iskustva koja su imali apostoli u susretu s Kristom (usp. 1Iv 1, 1-2). Ta iskustva ponavlja zajed-

nica vjerujući u sakramentalnom susretu s Kristom. Vidjeti, čuti, opipati, svjedočiti Riječ – ponovno se događa u čitavoj svojoj zbiljno-sti u liturgijskom slavlju Crkve. Liturgija je mjesto autentičnog iskustva vjere. Ona živi od vidljivosti Riječi koja pruža prostor ozbi-ljenju i očitovanju vjere Božjega naroda.

Liturgija kao izvorište vjerovanjaLiturgija može biti slavlje vjere samo ako je autentično izvorište i polazište vjere. Ova tvrdnja, koji u nekim vidovima može izgleda-ti proturječna, zapravo predstavlja sržni ele-ment u razumijevanju sakramentalne konsti-tucije kršćanske vjere.

Njome se želi reći da sakramentalno bo-goslužje nije tek drugotni »izraz« vjerovanja, nego njegova temeljna forma, mjesto odakle vjera na određeni način ishodi, prema koje-mu se vraća i u čijemu se okrilju oblikuje kao dioništvo na Otajstvu. Identitet vjere u najdu-bljoj sferi svojega bivanja sadržan je u sakra-mentalnoj liturgiji Crkve. Svako odvajanje od tog temelja dovelo bi u opasnost modernoga ‘potisnuća obreda’ te, posljedično, uvelo inte-lektualističku i/ili moralističku viziju kao onu koja, polazeći od vlastitih premisa, odlučuje o istini kršćanstva.

Pokušaja da se vjera odvoji od obreda bi-lo je mnogo. Počevši od reformatorskog za-htjeva za čistom vjerom (sola fide) pa sve do modernoga uklanjanja obreda iz logike sa-kramenta, liturgija postupno migrira iz okri-lja vjere u predrasudni »svijet praznovjerja«.

NAŠA TEMA

4


božnoga spokoja… Međutim, vjera i liturgija ne mogu jedna bez druge. Liturgija stoji na ‘vrati-ma vjere’ (ianua fidei) kao sveti sakramentalni prag koji uvodi ljude u dioništvo u djelu naše-ga otkupljenja. Gdje se vjera prenosi, tu se ona i slavi. I gdje se slavi vjera, tu se ona i rađa.

Slaviti vjeruVjera ne može bez slavlja, baš kao što se ne može vjerovati bez sadržaja, bez crkvenog konteksta, bez životnoga prianjanja uz Onoga kojemu se u vjeri izručujemo. Vjerovati je istovjetno s bogoslužnim slavljem. Naime, ako je liturgija izvorište vjerovanja, ne će li iz istoga razloga biti i njezin vrhunac? Ne nazi-vamo li liturgiju s pravom slavlje vjere?

Odgovori na navedena pitanja otkrivaju nam ponovno sakramentalno slavlje u njego-vim formama, bojama, riječima, pjesmama, gestama… U bogoslužju Crkve pozvani smo izići iz subjektivnih iščekivanja i prepustiti se objektivnoj, cjelovitoj vjeri Crkve, pozvani smo uzeti udjela na onome što je Krist učinio za nas i za naše spasenje i upravo tim dioniš-tvom vjerovati. U liturgiji je vjerovanje bitno upućeno na djelovanje, na udioništvo. U di-oništvu na sakramentalnoj liturgiji čovjek se po vjeri otvara Božjem Otajstvu. Po bogosluž-ju Crkve vjera, rođena u sakramentima Crkve, iznova zadobiva životnu formu susreta, zajed-ništva, pripovijedanja, bratske ljubavi… Ona živi u okrilju simbolâ i slikâ. Događaja ko-ji ju je iznjedrio. U liturgiji se vjera iznalazi u formi svoje aktualnosti i stoga se ne potisku-je u bezličnu nutrinu, nego zahvaća cjelinu: utiskuje se u tijelo, u osjećaje i spone života; isprepliće geste povjerljive uzajamnosti. U li-turgiji vjera biva zahvalno svetkovanje. Vjera se odjelotvoruje slavljem.

Kako liturgija potiče vjeru da se uvijek iznova ozbilji u formi slavlja? U okrilju slavlja sjećanje, pripovijedanje i zahvaljivanje te na-posljetku dioništvo, sastavnice su svetkovanja vjere. Obrednim sjećanjem vjera živi od aktu-alnosti Događaja; pripovijedajući ona susre-će razloge svoje utemeljenosti; iskazujući hva-lu otvara se njegovom konačnom ispunjenju

Da bi se stvorilo prostora vjeri, ponekad se iš-lo za tako radikalnim potezima, poput ono-ga u sekularističkoj viziji F. Varonea (Nevolje s odsutnim Bogom). On uklanja obred, pro-glašavajući ga produktom religije, da bi stvo-rio prostora »nepatvorenoj vjeri«. Sve što je obredno, liturgijsko, simboličko, kao da stva-ra barijeru ozbiljenju tako »čiste vjere« da joj nije potreban nikakav oslonac, nikakvo po-sredništvo, nikakav svijet… No, time se vjera srozava u ideologiju, u slijepo, individualistič-ko traganje za sigurnošću osjećaja, te se u naj-boljem slučaju pretvara u tzv. »filozofsku vje-ru« ili pak u nejasnu egzistencijalnu slutnju »da ima nečega« onkraj ovoga svijeta.

Kršćanska se vjera rađa, oblikuje, utvrđu-je sakramentalnim slavljem. Liturgija je prva riječ i prva gesta vjere. Štoviše, liturgija da-ruje vjeru. Ona je njezino izvorište. Tu ćemo tvrdnju na najbolji način uočiti u samom li-turgijskom slavlju prvog sakramenta – kr-štenja, koje je početak (initium) kršćanskog života i vjere u svakom pogledu. U Redu pri-stupa odraslih u kršćanstvo, unutar obre-da primanja među katekumene, slavitelj pi-ta: »Što išteš od Crkve Božje?«, a pripravnik odgovara: »Vjeru.« Slično i u uvodnim obre-dima krštenja djece, na isto pitanje roditelji i kumovi odgovaraju »Krštenje«, a mogu od-govoriti također i »Vjeru«, jer je istovjetno tražiti krštenje i tražiti vjeru.

Oni koji stupaju na put vjere još uvijek ni-su vjernici u punom smislu – sakramental-nom, eklezijalnom… Stoga ištu vjeru od Crkve koja ju daruje i po sakramentalnom bogo-služju, te će ju konačno primiti u liturgijskom slavlju sakramenata inicijacije. Vjera je zato ne samo liturgijski oblikovana, nego i liturgij-ski darovana, te liturgijski ozbiljena u okrilju zajedništva vjere.

Možda je u našim predodžbama teško usvo-jiti tako očitu činjenicu da se vjera rađa liturgij-ski, da je onda liturgijski predana i oblikovana, jer smo odveć opterećeni modernističkom vizi-jom subjektivne vjere kao intimnoga, privatno-ga čina, vjerom koja »nastaje« uslijed životnih poteškoća i traženja, intimističkom vjerom po-

5


te, uzimajući udjela na njemu, biva darovana u svojoj istini. Ako vjera nije »zbir uvjerenja« nego čin koji se oblikuje sakramentalnim dio-ništvom na Otajstvu, njezina je istina vidljiva upravo na obzorju liturgije koja na jedinstven način dovodi čovjekovu otvorenost i slobodu ususret Božjem sebedarnom obraćanju u Sinu.

U okrilju slavlja vjere raskriva se isti-na onoga što se vjeruje i kako se vjeruje. Tko istinski slavi, taj zna što vjeruje. I tko istinski vjeruje, zna što liturgijski slavi.

Liturgijski identitet vjernikaKristovo Otajstvo, slavljeno u liturgiji Crkve, utjelovljuje se u geste i riječi, u tijela, osjećaje, u kulturu, misao i življenje Kristovih vjerni-ka. Krštenjem pridruženi otajstvenom Tijelu, vjernici se euharistijski iznova potvrđuju kao Tijelo Kristovo. Od i iz liturgije žive svoju vje-ru kao trajno prianjanje Bogu u Kristu i u Duhu Svetome. U liturgiji se ta vjera Crkve u-djelotvoruje u sakramentalnom činu pridru-živanja djelu kojim Krist, Veliki Svećenik, vr-ši svoju svećeničku službu (usp. SC, 7). Crkva je bitno euharistijska zajednica, tj. sakramen-talna stvarnost u kojoj svaki pojedini vjernik vjerujući slavi i slaveći vjeruje.

Međutim, slaviti u vjeri može samo onaj tko se prepoznaje liturgijski darovan. Ono što je primio na krštenju (i u sakramentima inicijaci-je) – vjeru – u to neprestano biva uveden po sa-kramentalnom bogoslužju. Liturgija, naime, potvrđuje vjernika u njegovu vjerničkom identitetu. Pokazuje mu gdje je rođen u vjeri i kamo mu je hoditi u vjeri. Liturgija vjerniku uvijek iznova po-kazuje tko je i komu pripada.

S toga gledišta liturgija se nalaže kao mjesto identitet-ske preobrazbe: liturgija krsti u Krista, zaodijeva Kristom, ona vjernika pojedinca nepre-stano stavlja u životni odnos prema onome komu pripada – Kristu – i u svjetlu toga odno-sa očituje mu njegovo krsno do-stojanstvo. Kršćanina ne kazuje

samo kršćansko ime, nego i krsne geste kojim se euharistijski združuje s Kristom i Tijelom Kristovim – Crkvom. Crkva kao životni pro-stor kršćanskoga identiteta bitno je određena liturgijom. Razlozi nedjeljnoga i blagdansko-ga euharistijskog svetkovanja nalaze se u ne-presušnoj potrebi da se potvrdimo u onome što jesmo i utvrdimo u pripadnosti Kristovom Tijelu. Svaki put kada, svjesno ili manje svje-sno, pristupamo liturgijskom slavlju, oživo-tvoruju se spone zajedništva vjere, bivamo dionici svete povijesti i milosne sadašnjosti. Kršćanska vjera nije tek osobna, ona je crkve-na vjera. A crkvena se vjere ustanovljuje, obli-kuje i posreduje u bogoslužju koje je »sakra-mentalno mjesto kršćanskoga identiteta« (P. Sequeri). Tu se pojedinac prihvaća i poistovje-ćuje s onim što Crkva vjeruje i s onim kako vje-ruje. U bogoslužju, tom aktualnom Emausu Crkve, nastupa prepoznavanje Uskrsloga u gestama njegove pashalne prisutnosti – u na-vještaju Riječi, u lomljenju kruha – po kojim se »otvaraju oči« i prepoznaje istinitost cjeli-ne njegova Događaja (usp. Lk 24, 13-35). No, sakramentalno bogoslužje svakomu pojedi-nom vjerniku pruža prostor da se prizna i pre-pozna milosno obuhvaćenim i ucijepljenim u djelo spasenja, da se vidi darovanim u onome što jest i u Onome komu pripada.

5

je) – vjeru – u to neprestano biva uveden po sa-kramentalnom bogoslužju. Liturgija, naime, potvrđuje vjernika u njegovu vjerničkom identitetu. Pokazuje mu gdje je rođen u vjeri i kamo mu je hoditi u vjeri. Liturgija vjerniku uvijek iznova po-

Vjera je izručenje Kristovu putu. (Đuro Seder)

NAŠA TEMA

6


MSymbolum fidei:Osobna vjera u zajedništvu liturgijskoga slavlja

Ivan Šaško

Svoju vjeru možemo izreći i izraziti na razli-čite načine. Vjerovanje je molitveni oblik izra-žaja vjere u liturgijsko-

me slavlju, što govori ne samo o činjenici

da je usklađen s razli-čitim vidicima i duhom

Crkve i crkvenosti, nego je u suodnosu

s ostalim sastavnicama liturgijskoga slavlja. To su izrijeci Crkve;

izrijeci spomena, na-vještaja i svjedočenja

(professio et confessio) otajstava spasenja,

otajstava vjere i prije negoli započne njihovo

slavlje u euharistiji.

Molitva koju zovemo trima imenima: Vjerovanje, Credo, Sim-bol, jedna je od onih molitava koju, doduše, mogu moliti i mo-le vjernici pojedinačno, ali se moli ponajprije u zajedništvu

vjernika. Ona je osobni izražaj vjere, što govori i sam njezin početak, početna riječ ‘vjerujem’. No, to je molitva Crkve koja se događa u li-turgijskim slavljima nakon navještaja Božje riječi i njezina tumačenja.

Svoju vjeru možemo izreći i izraziti na različite načine. Vjerova-nje je molitveni oblik izražaja vjere u liturgijskome slavlju (premda se, kako je rečeno, moli i izvan njega, u privatnim molitvenim trenut-cima), što govori ne samo o činjenici da je normativan (to jest uskla-đen s različitim vidicima i duhom Crkve i crkvenosti), nego je u su-odnosu s ostalim sastavnicama liturgijskoga slavlja. To su izrijeci Cr-kve; izrijeci spomena, navještaja i svjedočenja (professio et confe-ssio) otajstava spasenja, otajstava vjere i prije negoli započne njiho-vo slavlje u euharistiji. To pokazuje i mjesto vjerovanja u euharistiji – između navještaja Riječi i euharistijskoga čina.

Nedjeljom i svetkovinama, odnosno na određena slavlja, nakon biblijskih čitanja (i homilije) slijedi ispovijedanje vjere zajednice, ko-je smo na hrvatski lijepo preveli kao ‘vjerovanje’. Nije riječ samo o imenici koja bi neposredno sugerirala sadržaj vjere, nego je u pita-nju glagolska imenica, činjenje, actio liturgica. Tako vjerovanje pri-pada performativnome činu, kao što se događa kada kažemo da ne-koga volimo. U samome izrijeku »Vjerujem« ostvaruje se ono što go-vorim. To je važno napomenuti kako se Vjerovanje ne bi promatralo kao nepripadnost unutar liturgijskoga čina koji je sav performativan.

Upravo ne gledajući na čin ispovijesti vjere unutar slavlja kao na obredni element, neki su skloni reći da je Vjerovanje u euharistijsko-me slavlju neka vrsta stranoga tijela, premda Opća uredba Rimsko-ga misala njegovu ulogu definira u kontekstu obrednoga programa i naravi (usp. OURM, 3. tipsko izdanje, 67). Kao argument za takvo

7


razmišljanje ističe se sam ‘ja’-oblik (»vjeru-jem – credo«) koji bi bio neobičan u odnosu na liturgijski ‘mi’ te upućuje na njegovo izvor-no mjesto u liturgiji krštenja/inicijacije. Ta-kva obrazloženja otkrivaju stanoviti tijek ra-zvoja, ali ne smiju biti prihvaćena na apsolu-tan način jer je istina – koju treba nepresta-no naglašavati i u pastoralnoj primjeni – da u liturgiji kao subjekt postoji liturgijski ‘mi’ (Krist-Crkva), ali postoje i neki drugi oblici, čemu treba dodati činjenicu da ‘ja’-oblik ni-je ostavljen izvan ‘mi’-oblika. Moleći Vjerova-nje ili neke druge molitve u liturgiji u ‘ja’-for-mi znamo da se to događa u zajednici i time se čuva okvir ‘mi’-forme. Zapravo je Vjerovanje i zanimljivo zbog te interakcije osobnoga-poje-dinačnoga i osobnoga-zajedničkoga.

Tako i Katekizam Katoličke Crkve nagla-šava: »Tko kaže: ‘Vjerujem’ kaže: ‘Pristajem uz ono što mi vjerujemo’. Zajedništvu u vje-ri potreban je zajednički vjerski govor, obve-zatan za sve i objedinjujući u istome ispovije-danju vjere.« (KKC, 185)

Ima još nešto što govori o zajedništvu, a to je ne samo način izražavanja, nego i po-malo čudno ime za te obrasce: Simboli vjere.

Zašto se obrasci Vjerovanjanazivaju ‘Simbolima’?Vraćajući se na temeljno značenje grčke rije-či symbolon dolazimo do one stvarnosti ko-ja se dobiva spajanjem dviju polovica, združi-vanjem, povezivanjem, skupljanjem. Taj na-čin spajanja stvara znak raspoznavanja, neku prepoznatljivost. »Simbol je vjere dakle ras-poznajni i zajedničarski znak među vjernici-ma.« (KKC, 188) Osim toga on je zbir, skup, sažet sadržaj. Upravo je zbog toga služio i kao prvi temelj kateheze, jer se u njemu nalazilo polazište od najbitnijih sadržaja vjere.

Povezujući to s pitanjem suodnosa poje-dinca i zajednice, može se reći da je ime ‘sim-bol’ prikladno zbog toga jer ti obrasci nastaju kao zajedničko djelo Crkve u kojemu se pre-poznaje vjera njezina zajedništva i pojedinih članova. U njima je ‘skupljeno, stavljeno za-jedno’ ono što povezuje i iz čega se izvode po-

sljedice na svim područjima života Crkve i pojedinih vjernika.

Taj je izraz (‘simbol’ i ‘apostolsko vjerova-nje’) upotrijebio Tyrannius Rufinus u spisu koji je napisao 404. godine, a prema kojemu bi dvanaest apostola prije rastanka i odla-ska u misije »sastavili, spojili, združili« (syn-ballein) pojedine članke Vjerovanja. Preno-šenje toga tumačenja, koje nije imalo čvr-ste temelje dokumentiranosti, nastavilo se u 8. stoljeću, koristeći se jednom, sv. Augusti-nu pripisanom homilijom, gdje su pojedinim člancima pridana imena Dvanaestorice, kao autorâ. Apostolsko vjerovanje (Apostolicum) u biti je rimska (i ne samo) ispovijest vjere ti-jekom inicijacije, kao što ju nalazimo u spi-su Apostolska predaja (Traditio apostolica, 21), te može biti da je iz vremena pontifika-ta pape Viktora (189.-197.). No, Rimski mi-sal kao i istočna liturgija radije koriste Nicej-sko-carigradsko vjerovanje, dok Rimski mi-sal na hrvatskome predviđa mogućnost upo-rabe i Apostolskoga vjerovanja.

Tisućita obljetnicaVjerovanja u euharistijiPut i način na koji se obrazac Simbola uvo-dio u euharistijsko slavlje uistinu je zanimljiv. Prema raznim prikazima liturgijske prošlosti, među kojima se oslanjam na djela M. Kunzle-ra, čini se da je početak toga puta u 6. stolje-ću, i to na Istoku. Vjerovanje je u prvim ra-zvojnim pomacima u misno slavlje ušlo pre-ko Timoteja, carigradskoga patrijarha (511.-517.), kojemu su se pripisivale simpatije za monofizitsko učenje. Kako bi dokazao svoju pravovjernost, odredio je – kako to prikazuje povjesničar Teodor Lektor – da se Vjerovanje mora moliti u svakome misnom slavlju, što se uskoro počelo oponašati na cijelome Isto-ku. Još je u istome stoljeću običaj da Vjerova-nje bude dio euharistije došao u Španjolsku, gdje je dio obalnoga područja bio pod bizant-skom vlašću. Povodom 3. krajevnoga sabora u Toledu godine 589. obratio se zapadnogot-ski kralj Rikard s arijanizma, zajedno sa svo-jim narodom, te je određeno da se Vjerovanje

NAŠA TEMA

8


‘Credo’ i njegova obredna vrijednostBudući da Vjerovanje sadrži sažetak kršćan-ske vjere (u nekim obrascima duži, a u neki-ma kraći), mogao bi se dobiti dojam da se ra-di o isključivo katehetskome materijalu, ne-koj vrsti ‘enhiridija vjere’. No, Vjerovanje u li-turgijskome slavlju jest slavljenje Gospodina za njegova djela spasenja, kojega su dio sami vjernici, mi, koji u liturgijskome slavlju slavi-mo uprisutnjen događaj spasenja.

Cijela liturgija je navještaj, ispovijedanje i svjedočenje vjere. Zato, premda su u liturgi-ju uvedeni u određenim povijesnim okolno-stima, sažeti izrijeci vjerovanja postali su ra-zumljivim sastavnicama slavlja. Kao što piše A. Nocent: »Kako se može poimati kršćanska inicijacija bez svečane potvrde vjere, bez to-ga da sam obred preuzme zadaću ucjepljenja u kandidata onoga što će od sada nadalje dati puninu smisla njegovu životu? I kako slaviti euharistiju, sakrament saveza, otajstvo vjere, bez barem implicitnoga izražaja vjere?«

Od samih početaka kršćanstva, koje se očitovalo svojim obredom, postojala je pove-zanost između krštenja i Simbola vjere, pu-no prije negoli se došlo do oblikovanja obre-da pod imenom ‘Predaja Simbola’ (‘Molitve Gospodnje’, a ponekad i Evanđelja) tijekom katekumenata. Srž obreda krštenja od davni-na je pitanje i odgovor o vjeri uz gestu uranja-nja u vodu ili polijevanja vodom.

Kao što sam naznačio, u liturgijskim se pristupima mogu pronaći razmišljanja koja u molitvi Vjerovanja vide stanovitu poteškoću, jer izgleda kao neki kasniji i neprirodan do-datak obrednoj naravi drugih dijelova. Odu-daranje od ostalih molitvenih elemenata na-lazilo bi se u književnome stilu koji ne odraža-va istinsku molitvu, niti u sebi sadrži liričnost koju podrazumijeva slavljenički okvir. Isti-na jest da Vjerovanje u svojoj razradbi otaj-stva spasenja nema ustroj blagoslovnih mo-litava (‘berakhot’) koje shvaćamo kao judeo-kršćanski temeljni molitveni oblik. Ipak, ne smijemo zanemariti doksološki (negdje i di-jaloški) ustroj koji pripada molitvenomu sti-lu. Dakle, Vjerovanje pripada doksološkomu

mora moliti u svakoj misi. Daljnja predaja ta-kve prakse seže od Istoka preko Irske, od an-glosaksonskoga područja do Aachena, gdje ju je Karlo Veliki preuzeo u bogoslužje kapele u Pfalzu, da bi na molbu Karla Velikoga bila po-tvrđena od pape Lava III.

Vjerovanje nije izdvojena stvarnost. Nitko ne može vjerovati sam, baš kao što

nitko ne može živjeti sam. Kršćanska je vjera komunitarna, zajedničarska; ona se jača

i raste uzajamnim komuniciranjem.

Tek se u 11. stoljeću proširila na cijeli Sje-ver, tako da je caru Henriku II. nedostajalo Vjerovanje u Rimu, kad je 1014. tamo prebi-vao zbog svoje krunidbe. Papa Benedikt VIII. (1012.-1014.) popustio je Henrikovoj želji te je uveo ‘Credo’ u stalnome obliku u nedjelj-nu liturgiju rimske mise, pri čemu su ubrzo dana ograničavajuća pravila da se Vjerovanje smije rabiti samo nedjeljom i onim blagda-nima koji se spominju u Vjerovanju (»festa quorum in symbolo fit mentio«). Tako bismo mogli ustvrditi da ove godine slavimo tisući-tu obljetnicu toga uvođenja na formalni na-čin u euharistijsko slavlje. Podudarnost je to što je i danas papa s imenom Benedikt.

‘Credo’ je – tko zna koliko u skladu s na-mjerama patrijarha Timoteja – u euharistij-sko slavlje ušao kao ispovijest zajednice, do čega se još dugo držalo i na Zapadu. Na Isto-ku je ‘Credo’ izgovarao barem jedan predstav-nik puka. Zbog toga je pjevani način i bio naj-češće stara recitativna melodija. Tek s pojav-kom polifonije, od svećenika započeto pjeva-nje Vjerovanja nije više vodila zajednica već zbor. Emminghaus upozorava na široko raši-reno poznavanje latinske vjeroispovijesti, ka-ko bi jedinstvo Crkve u vjeri također moglo bi-ti izraženo i iznad jezičnih granica, primjerice pri međunarodnim susretima – tako da ‚Cre-do’ postane uistinu dio slavlja okupljene za-jednice i njezina sudjelovanja u liturgiji.

9


činu, to jest: ono je molitva zahvale upućena Bogu, po Kristu, u Duhu Svetome

Da bismo vidjeli obrednu snagu Simbola u liturgiji i njegovo izvorno bogatstvo, ne tre-ba ga smatrati nekom vrstom popisa dogmat-skih istina. Postoji obrednost ispovijedanja vjere; i zato treba povezati ispovijedanje vje-re s liturgijom u kojoj ono poprima svoju ‘vi-talnost’, odnosno, sakramentalnost; u kojoj svjedoči iskustvo vjere kršćanskoga puka u otajstvima spasenja, upravo nakon slušanja Božje riječi iz čega proistječe i sveopća moli-tva vjernika. U onim slavljima u kojima litur-gija predviđa Vjerovanje snažnije do izražaja dolazi oslonjenost na vjeru svega što molimo i u čemu vjerom obredno sudjelujemo. Riječ i po njoj vjera (ex auditu) omogućuju kršćan-sku molitvu i djela.

Vjerovanje, osim toga, nije izdvojena stvar-nost. Nitko ne može vjerovati sam, baš kao što nitko ne može živjeti sam. Kršćanska je vjera komunitarna, zajedničarska; ona se jača i raste uzajamnim komuniciranjem. Kao u ljudskome tijelu: ako se odvoji jedan organ ili ud, cijelo ti-jelo trpi, ali niti taj odvojeni dio ne očituje ži-votnost, tako je i s Kristovim tijelom, Crkvom, u kojoj svaki njezin član održava živom svoju vje-ru u sjedinjenosti s drugima: ‘vjerujem’ – ‘ vje-rujemo’. Ja ne mogu vjerovati bez potpore dru-gih, a svojom vjerom pridonosim podupiranju drugih. Sveti je Ciprijan, zahvaćajući time i dru-

ge ekleziološke teme, rekao: »Nitko ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za Majku.«

Pastoralna razmišljanja o Simbolu vjerePolazeći od naravi liturgije, od načela isprav-noga razvijanja njezinih oblika, a koje bi mo-glo glasiti: iz liturgije za liturgiju, uviđamo da se i Vjerovanje razvilo iz krsnih obrednih ele-menata. Način izražavanje vjere vjernika bio je time čuvan ‘stegom tajnosti’ (disciplina ar-cani) pred nevjernicima. Iz toga nam je kon-teksta poznat obred ‘predaje i vraćanja Sim-bola’ (traditio et redditio symboli), to jest pri-hvaćanja, usvajanja i izražavanja pred zajed-nicom te usvojenosti. Dakle, od samih je po-četaka postojala jasna interakcija zajednice i pojedinca, u kojoj se nalazi ne samo čuvanje dragocjenosti, nego osobito njezina oblikovna snaga. Na tragu prošlosti, još i danas bizant-ska liturgija prije izricanja Vjerovanja pozna-je poziv-naredbu đakona da se zatvore vrata crkve (»Tas thýras, tas thýras: en sofía prós-homen. Pisteúo…«). To je onaj obredni ‘prag’, gdje se vidi razlika između vjernika i kateku-mena koji se u tome trenutku otpuštaju.

Iz spisa Traditio apostolica (s početka 3. stoljeća) jasno je da je Simbol bio i krsni obrazac. Krštenje se događalo trostrukim ura-njanjem krštenika u vodu, uz dijalog, pitanja i odgovor. Nakon pitanja o vjeri u Presve-to Trojstvo (»Vjeruješ li…«), koja odražava-

Vjera jača i raste u zajedništvu Crkve. (Đuro Seder)

NAŠA TEMA

10


ju snažnu oslonjenost na izrijeke Apostolsko-ga vjerovanja, krštenik je odgovarao: »Vjeru-jem«, te zatim bio uronjen u vodu s polože-nom rukom krstitelja na glavu.

Vjerovanje je imalo i funkciju očitovanja pravovjernosti, ispovijedanja vjere s onim sa-držajem koji su definirali prvi koncili. I u to-me se vidi neodvojivost osobne vjere kršćana od Crkve. U specifičnom izričaju koji je vid-ljiv u grčkoj verziji: pisteuo eis, a želi ga izreći i latinski i svaki drugi prijevod: credo in, na-zire se gibanje. U pitanju je akuzativ usmje-renosti – vjerovanje koje je usmjereno, uro-njeno, poput bačenoga sidra života u prostor koji je Božja stvarnost. No, ta je usidrenost ujedno i usidrenost u Crkvi.

Mjesto u ustroju euharistijskoga slavlja tako-đer može imati različita tumačenja. Ako se na-lazi na završetku Službe Riječi, tada će se nužno tumačiti kao odjek Riječi i kao učvršćenost u vje-ri kojom se slavi sakramentalni čin. No, postoji i drukčiji pristup. Na Istoku vidimo mjesto Vje-rovanja i nakon obreda ‘velikoga ulaska’, nakon pružanja mira, pri čemu Vjerovanje nije zaklju-čak Službe Riječi, nego kao nužnost jedinstva u nauku za slavljenje euharistije. U tome pristupu čuva se odražaj čuvanja tajnosti (disciplina ar-cani). Vjerovanje se redovito nije pjevalo, nego recitiralo i to nije činio svećenik, nego puk ili je-dan predstavnik. Nije zanemarivo da je došlo i

do promjene početka u ‘mi’-oblik: »(Mi) vjerujemo…«

Kod nas se u hrvat-skim zajednicama ukori-jenilo ispovijedanje vjere kao zajednički čin. Teško je ne izdvojiti taj čin prigo-dom velikih slavlja (Nacio-nalni euharistijski kongres 1984. u Mariji Bistrici ili tijekom papinih pohoda, osobito u Zagrebu 1994.), gdje je ostao snažan do-jam molitve cijele zajed-nice koja odjekuje snagom snažnijom od bilo kojega drugog ‘recitiranja teksta’.

Taj zajednički čin postaje melodijom prihva-ćene vjere. Spominjem to zbog toga što je po-negdje oslabila ta svijest o molitvi zajednice, koja je uostalom dovela do nužnosti prevođe-nja Vjerovanja na žive jezike. Iz te se potrebe rađaju i glazbeni pučki oblici koji su stvarali pučke uglazbljene izražaje vjere.

Pastoralno gledano, danas nam nedosta-ju glazbeni izražaji koji bi bili na tragu litur-gijskih potreba. U njima se na najbolji način spaja osobno i zajedničko. Kao što je to slu-čaj i s drugim elementima liturgijskih slavlja, prekretnica se dogodila u 10. stoljeću, kada je pjevanje Vjerovanja povjereno zboru kle-rika. U vremenu kada slabi eklezijalnost li-turgije razumljivo je da slabi poveznica izme-đu vjernika i liturgijskih elemenata. Razloge za to možemo tražiti na raznim stranama, ali ostaje činjenica da je rođena stanovita odvo-jenost koja je pogodovala razvoju iznimnih glazbenih dosega u polifonijskomu skladanju na temu Vjerovanja, ali je osiromašila litur-gijski duh zajednice koja izražava svoju vjeru.

Ukratko, ono što nam je potrebno jest skladanje i učenje uglazbljenoga Vjerovanja (ne tekstualnih parafraza) koje može pjeva-ti zajednica. Uz to, dobro je razvijati različite pjevane molitvene poklike. Možda bi se mo-gao naći i jedan koji bi spojio dvije vjerničke istinitosti: »Vjerujem – vjerujemo!«

S. Köder

11


SLiturgijsko oblikovanje Simbola vjereO rastu i zrenju vjere u liturgijskom iskustvu Crkve

Ante Crnčević

Nazvati obrazac vjero-vanja simbolom, a to je način govora rane Crkve, znači priznati da bez otajstvenoga sjedinjenja s Bogom u kojega vjerujemo

i sa zajednicom u kojoj vjerujemo osta-jemo samo fragment,neostvareni dio, ne-

izrečeni i trajno lišeni cjeline. Doživljavajući

vjeru i njezino slav-ljeničko ispovijedanje

kao pri-tjelovljenjeKristu i njegovu otaj-

stvenom Tijelu-Crkvi, bivamo simbolizirani,tj. uneseni u iskustvo cjeline unutar koje se

daruju smisao i ljepota vjerovanja.

Svaka se religija prepoznaje po svome vjerovanju, po onom što se naziva »istinama vjere« i po čemu religijska zajednica zadobi-va svoju vlastitost. Te su »istine« – neovisno jesu li izrasle iz ne-

koga mita, iz neke božanske epifanije, iz čudesnoga događaja ili viđe-nja, shvaćenih kao »utemeljujući događaj« – tijekom povijesti obliko-vale samu formu vjerovanja, izraženu u disciplini moralnoga i kultno-ga života. Iz tih su istina u pojedinim religijama izrasle i predaje, svete knjige, zapovijedi i norme življenja. No, zadivljujuće je da je kršćansko iskustvo stvorilo kratke »sinteze« vjerovanja, oblikovane kao skup te-meljnih istina o Bogu. U toj sintezi vjerovanja, nazvanoj simbol vjere, kršćanska zajednica ispovijeda i trajno propituje svoju vjeru, ali i pro-nalazi mjesto očitovanja svoga kršćanskoga i eklezijalnoga identiteta. Vjerovanje je, naime, tijesno vezano uz osobnu vjeru, ali i uz pripadnost Crkvi, zajednici vjernika. Sažetak kršćanskoga vjerovanja, izrečen u je-dinstvenom obrascu u kojemu se vjera »ispovijeda«, specifičan je i go-tovo jedinstven u svijetu religija. Izvan semitske tradicije i kulture takvi su obrasci u potpunosti nepoznati (A. N. Terrin). Razloge toj kršćan-skoj specifičnosti moguće je, prema nekim antropolozima religije, tra-žiti na raznim stranama: u misaonom okruženju u kojem je kršćanstvo stasalo, osobito u grčkoj filozofskoj misli s kojom je trebalo dijalogizira-ti imajući jasnoću kršćanske Istine; u povezanosti ranokršćanske zajed-nice s rimskom kulturom u kojoj je pravnička tradicija zahtijevala takve obrasce vjere; u nastojanju Crkve da se poklad vjere čuva čistim, osobi-to u susretu s različitim krivovjernim učenjima… Teško je isključiti mo-guće utjecaje tih okolnosti, osobito u kasnijim razdobljima oblikovanja i proširivanja sažetaka vjere, ali valja primijetiti da su svi ti spomenuti čimbenici tek izvanjske uvjetovanosti koje, zacijelo, nisu mogle biti pr-vim razlogom nastanka kršćanskoga simbola vjere. Prave i prve razloge stoga valja tražiti unutar samoga eklezijalnoga iskustva vjere, u intimi kršćanske zajednice unutar koje se razvijaju obrasci radi »neuvjetova-noga« ispovijedanja (confessio) i slavljenja (celebratio) vjere. Najstari-ji obrasci, naime, nastali su u liturgijskom iskustvu, dakle u slavljenju vjere, a ne u misionarskom susretanju Crkve i njezinoga nauka s dru-gim vjerovanjima ili u obrani pred kršćanskim krivovjerjima.

NAŠA TEMA

12


Simbol vjereDanas je postalo pomodno govoriti o simbolima u vjeri, u religijama, u li-turgiji. U takvomu susretanju sa »šumom simbola« i u otkrivanju njihovih značenja lako je previdjeti da je sama vjera simbol u najužem smislu riječi te zaboraviti da je sva liturgija u svojoj najosnovnijoj zadaći simbol, odnosno simbolički čin. Kada govorimo o simbolima (od grčkog symballein, staviti zajedno, ujediniti), važno je prisjetiti se da je simbol tek dio cjeline, dio koji po procesu simbolizacije pronalazi onu stvarnost koje je dio te tako ponovno pronalazi cjelinu. Simbol je prvenstveno bio neki predmet (novčić, prsten, pločica…) koji se, u prigodi sklapanja važnih ugovora, dijelio na dva dijela pri čemu bi svaka ugovorna strana zadržavala svoj dio kako bi se u kasnijoj verifikaciji ugovora, ili u identifikaciji ugovornih strana, ponovnim sjedinje-njem tih dvaju dijelova, dakle uspostavom cjeline, potvrdio identitet, poka-zala istinitost ugovora te posvjedočilo pravo na ono što proistječe iz ugovor-nih obveza. Simbol dakle ne prenosi poruku, nego omogućuje identifikaci-ju i sjedinjenje s onim što označava. Simbolizacija se nikada ne zaustavlja na označavanju ili na informiranju o nečemu. Ona ujedinjuje s onim što ozna-čava, na način da uprisutnjuje označeno.

Nazvati obrazac vjerovanja simbolom, a to je način govora rane Crkve, znači priznati da bez otajstvenoga sjedinjenja s Bogom u kojega vjerujemo i sa zajednicom u kojoj vjerujemo ostajemo samo fragment, neostvareni dio, neizrečeni i trajno lišeni cjeline. Doživljavajući vjeru i njezino slavljeničko ispovijedanje kao pri-tjelovljenje Kristu i njegovu otajstvenom Tijelu-Crkvi, bivamo simbolizirani, tj. uneseni u iskustvo cjeline unutar koje se daruju smisao i ljepota vjerovanja. Izreći simbol vjere u zajednici koja slavi zna-či priznati se nedostatnim u osobnoj vjeri te se povjeriti procesu otajstvene simbolizacije, procesu identifikacije s Onim koga vjerujemo i po vjeri »sim-boliziramo«. Vjernik je, kao i čitava Crkva, simbol Boga jer živi u trajnoj upućenosti na Onoga u kome pronalazi i otajstveno kuša cjelinu smisla po-stojanja. »I sama Crkva posjeduje vjeru uvijek samo kao symbolon, kao ot-kinutu polovicu te tako, upućujući na beskonačnost, na nešto sasvim drugo, nadilazi samu sebe i otkriva Istinu.« (J. Ratzinger) Pronaći Crkvu, zajedni-cu u kojoj i s kojom vjerujemo, znači pronaći Simbol koji nas po slavlju Kri-stova otajstva spasenja uvodi, a po svjedočanstvu života čeznutljivo upućuje, u zajedništvo s Bogom kojemu pripadamo i od kojega smo odvojeni. Spase-nje, koje nam je darovano u otajstvu Krista, i nije drugo doli ponovno isku-stvo cjeline, iskonskoga zajedništva s Bogom od kojega smo po snazi grije-ha dia-bolizirani, razdvojeni. Sva tegoba života i sva tjeskoba vjere izranja-ju iz te dijaboličnosti (razdvojenosti) čovjeka od Boga, iz lišenosti cjelovito-ga udio ništva u božanskomu životu.

Izreći simbol vjere, znači posvijestiti iskustvo životne razdvojenosti od Boga i povjeriti se daru povratka u ljepotu božanske naravi. Zato obnoviti vjeru ne znači tek preispitati i utvrditi sigurnost vlastitoga prihvaćanja istinâ vjere ili steći veću jasnoću u njihovu razumijevanju, nego obnoviti zajedniš-tvo s Bogom, vlastitu izručenost njemu. Kao što povjerenje u osobu pretpo-stavlja nesebičnost ‘izlaganja’ sebe, bez straha što ćemo biti ‘otkriveni’ i spo-znati, i kao što simbol, da bi simbolizirao, mora ‘priznati’ svoju nedostatnost

13


i potrebu za onim dijelom od kojega je otrgnut, tako i vjernik vjerom prizna-je svoju upućenost na Boga i izručenost njemu, jedinomu u kojemu prona-lazi sebe. Iz te izručenosti vjernik biva preobražen Onim komu se izručuje.

Danas se lako resimo »simbolima vjere«, znakovima za koje mislimo da su simboli. No, prvi simbol vjerničkoga života, vjera sama, kao da je izostao. Bojimo li se zadaće simboličnosti? Svakodnevno ispovijedati vjeru, izricati je moleći Simbol vjere, znači trajno se preispitivati jesmo li otvoreni Bogu kao cjelini ili smo upali u zabludu vlastite dostatnosti.

Liturgijsko rađanje vjerePremda je Simbol vjere do nas dopro kao izrijek ili obrazac koji sažimlje isti-ne kršćanskoga vjerovanja, najstariji oblici Simbola čuvali su dijalošku for-mu ispovijedanja vjere. U slavlju otajstva krštenja krštenik je na trostruko pitanje liturgijskoga služitelja »Vjeruješ li?« odgovarao »Vjerujem« te tako ispovijedao vjeru Crkve i svoju pripadnost Crkvi. Ispovijedajući vjeru kršte-nik izriče sebe, stavlja se u odnos s Onim u koga vjeruje i s onima s kojima vjeruje. Dijaloška forma pretpostavlja zajednicu koja slavi te obredni kon-tekst u kojemu se vjera slavi i uzbiljuje. Ispovijedanje je čin vjere, obred ko-ji simbolizira, tj. sjedinjuje krštenika s Bogom u kojega vjeruje i s Crkvom u kojoj vjeruje. Dijalog koji pita i ispovijeda osobnu vjeru smjera prema za-jedničkomu »Vjerujemo«, prema iskustvu pripadnosti zajednici vjerujućih.

Nakon prvih tročlanih Simbola vjere kasniji razvijeni oblici, prepozna-ti kao sažetci ili sinteze temeljnih istina o Bogu, jasno pokazuju da su nasta-jali u perspektivi obrednoga ispovijedanja u okviru slavljenja vjere. Obra-zac Vjerovanja se ne izgovara naizust kao što se recitira pjesma ili pripovi-jest. On je prije molitveni negoli deklarativni izričaj. Za vjerovanje kažemo da ga molimo, kao i za Molitvu Gospodnju. U prvim katehetskim iskustvi-ma zajedno s Vjerovanjem učili smo naizust izreći Deset Božjih zapovijedi i Pet crkvenih zapovijedi, ali samo za Vjerovanje kažemo da ga molimo. Ono ne pripada znanju o vjeri, nego ispovijedanju i slavljenju vjere. Zato vjero-vanje u liturgiji molimo stojeći. Nadalje, misao izgovaranja pred zajednicom riječi »Vjerujem« možemo razumjeti tek ako tu riječ promatramo kao per-formativ, kao govorni čin, kao riječ koja očituje i ujedno uprisutnjuje (sim-bolizira) naš vjerujući odnos prema Bogu. Ta se performativnost čita kroz »u-formulaciju« vjerovanja: Vjerujem u jednoga Boga… i u Isusa Krista… i u Duha Svetoga.

Iskustvo vjere nas ujedinjuje, »simbolizira«, s Bogom kako bismo i sami postali »simbol« Božje prisutnosti u svijetu.

NAŠA TEMA

14


Vjerujem, ispovijedam, iščekujem…Put vjere, reći će se često, započinje obraćenjem, zaokre-tom, promjenom ponašanja, životnom upućenošću na Bo-ga. Iskustvo obraćenja često se traži, katkada gotovo isklju-čivo, u promjeni načina života, u ponašanju i djelovanju. No, može li se živjeti istina obraćenja i je li promjena živo-ta istinita, ako se prvenstveno nije dogodila preobrazba ži-votnoga pogleda? Nismo li govorom o obraćenju i o nužno-sti svjedočanskih čina novoga života zaboravili na sami čin vjere? Korisno je zaviriti u jezičnu strukturu Nicejsko-ca-rigradskoga vjerovanja te analizirati glagolske oblike i za-mijetiti razliku između izricanja božanskoga spasenjskoga djelovanja i ljudskih čina vjere.

U prvome dijelu, koji govori o vjeri u Boga Oca, istina o Bogu nije izrečena nijednim glagolom nego samo imeni-cama i pridjevima: on je svemoguć (omnipotens), stvori-telj (factor), sav vidljiv i nevidljiv (visibilius et invisibili-us). Djelo spasenja očitovano je u kristološkome dijelu, a sama događajnost spasenja izrečena je glagolskim oblici-ma: Gospodin Isus Krist sišao je (descendit) s nebesa, utje-lovio se i postao čovjekom (incarnatus, factus est); nakon što je pod Pilatom raspet te trpio i bio pokopan, uskrsnuo je (resurrexit), uzašao (ascendit) na nebesa i sjedi (sedit) s desne Oca te će ponovno doći (venturus est). Na jednak se način za Duha Svetoga kaže da izlazi (procedit) iz Oca i Si-na i da je govorio (locutus est) po prorocima.

Ono što u vjerovanju vjernik čini, ispovijedajući vje-ru izraženo je tek trima glagolima: vjerujem, ispovijedam, iščekujem (credo, confiteor, exspecto). Nijedan od tih tri-ju glagola ne označava produktivnost, radnju koja bi imala izravan i vidljiv učinak. Riječ je o nutarnjem životnom sta-vu, o bezuvjetnom izručenju Onomu u koga vjerujem, pre-danje njegovu djelovanju i činjenju. Vjera je, prije nego što bude ‘prevedena’ u život i djela, već u sebi čin, djelo otvore-nosti Bogu, čin slavljenja Boga, čin ispovijedanja svoje izru-čenosti njemu. Divno je zaustaviti se nad progresijom ispo-vijedanja vjere: nakon ‘vjerujem’ i ‘ispovijedam’ ne susreće-mo glagol ‘činim’ ili ‘vršim’, nego ‘iščekujem’ – kao najve-

ći iskaz i ispit vjere i povjerenja. Čin vjere nije produktivan, stvarateljski. U njemu se lišavamo vlastite djelotvornosti, vlastitih pogleda i želja, kako bi-smo bili nositelji Božjega pogleda te postali ‘mjestom’ njegova očitovanje i izvršenja njegova spasenjskoga djela.

Čin vjere je čin srca, čin otvorenosti Bogu. Latinski glagol credere, vje-rovati, dolazi od sanskrtskoga korijena u kojemu su tri suglasnika – h, r, d – koje u mnogim indoeuropskim jezicima susrećemo u imenici srce (bilo na izravan način, bilo kroz jezične promjene): cor/cordis, cuore, cœur, he-art, Herz. Vjera je dakle čin srca, čin koji izranja iznutra i koji se događa u

Najstariji »Simbol vjere« oblikovan je u liturgiji

krštenja.

J. Botteri Dini, crkva sv. Ivana Krstitelja, Split – Trstenik.

15


čovjekovoj nutrini, preobražavajući je za no-vost životnoga djelovanja (A. N. Terrin). U takvom doživljavanju vjere, Vjerovanje po-staje molitva, sim-boličko stupanje u život-ni odnos s Bogom u koga se vjeruje. Korisno je zamijetiti da latinski jezik nije od glago-la credere izveo odgovarajuću imenicu, ne-go je za riječ ‘vjera’ bilo potrebno posegnu-ti za sasvim drugim korijenom (fides). Vje-rovati (credere) tako biva odnos koji ostaje trajno potreban novoga izricanja, produblje-nja i ‘simboliziranja’.

Nakon početnoga ‘vjerujem’ slijedi ‘ispo-vijedam’ (confiteor). To je korak kojim se stu-pa u dublji odnos s Bogom. Ispovjediti vjeru više je od vjerovati. Vlastitost kršćanskoga odnosa prema Onomu u koga se vjeruje bila je razlogom da se u liturgijskome slavlju vje-re rabi pojam confessio, a ne uobičajena ime-nica professio, koja, izvedena od glagola pro-fiteor, znači svečano i javno izreći, proklami-rati. Kršćansko je ispovijedanje confessio, čin priznanja u kojemu se otvara skriveni prostor vlastitoga života. ‘Confessio’ se izriče pred protivnikom ili pred sudcem koji nas optužu-je. U primjeni na vjeru, ispovijedanje priziva spremnost na svjedočanstvo, na mučeništvo kojim ćemo pokazati čvrstinu svoga zajedniš-tva s onim u koga vjerujemo. Upravo ispovi-jedanje koje je spremno na mučeništvo očitu-je vjerodostojnost vjerovanja (papa Benedikt XVI.). Istinski vjerujemo tek ako smo spre-mni umrijeti za Onoga u koga vjerujemo. U toj ‘konfesijskoj’ spremnosti, koje je danas ponestalo u kršćanstvu, nije naglasak na obescjenjivanju zemaljskoga živo-ta ili tijela, nego na vrjednovanju zajedništva s Bogom kao najvećega dobra i najviše vrijednosti življenja. Liturgija, uvodeći nas u ispovijedanje vjere, uno-si takav »pogled« u sva naša životna gledanja i nastojanja.

I na kraju riječ exspecto. Iščekujem. Vjera se povjerava iščekivanju, s povjerenjem prima sve što je Krist obećao. Ona ne nagli, ne zaobilazi život u zemaljskim uvjetovanostima i tjeskobama, nego u strpljivosti živi sadaš-nji trenutak, ali sva usmjerena prema onomu što je obećano. To je život iz nade, življenje iz obećane vječnosti koja preobražava sadašnjost. U glagolu exspectare, išćekivati, krije se glagol spectare, gledati, motriti. U vjeri išče-kivati znači živjeti sadašnjost zagledani u vječnost, gdje je punina zajedniš-tva s Bogom, gledanje Boga »licem u lice«. Vjerovati znači anticipirati isku-stvo blizine s Bogom.

Nicejsko-carigradsko vjerovanjeVjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.Rođenog od Oca prije svih vjekova.Boga od Boga, svjetlo od svjetla,pravog Boga od pravog Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućeg vijeka. Amen.

NAŠA TEMA

16


Liturgijska sigurnost vjereRastočenost kršćanskoga zajedništva i crkve-nosti vjere urodila je, osobito od kraja šezdese-tih godina prošloga stoljeća, idejama o formu-liranju novih »obrazaca vjere« u kojima bi se vjeru nastojalo prereći na način da ona bude ja-sniji i sigurniji odgovor na potrebe suvremeno-ga čovjeka. Nastali su tako različiti izrijeci i sin-teze vjerovanja čiji su autori bili vođeni ideja-ma »dogmatske konvergentnosti« i »evanđeo-ske usredotočenosti« različitih kršćanskih za-jednica te željom da ti obrasci budu »manje do-gmatski i liturgijski, a više ekumenski«. Zajed-ničko im je da pokušavaju stvoriti ‘splet’ istina

u koje se vjeruje i životnih okolnosti iz kojih se vjeruje. U jednomu od njih či-tamo: »Vjerujemo da je sav svijet, premda ranjen zlom i grijehom, djelo jed-noga Boga koji ga drži i vodi prema konačnomu cilju. Vjerujemo da je Bog blagoslovio svijet prisutnošću Isus, sina Marijina, koji nam je po trpljenju i ljubavi pokazao put spasenja…« (kard. Avery Dulles). Drugi zajednički ele-ment u tim novim pokušajima oblikovanja Vjerovanja jest da započinju plu-ralnim oblikom »Vjerujemo«.

Pokazalo se, međutim, da takvi pokušaji »zajedničkoga vjerovanja« me-đu kršćanima različitih ‘ispovijedanja’, kao i ‘vjerovanja’ nastala kao odgo-vor na izgrađivanje kršćanske blizine sa svim ljudima našega vremena, uve-like prikrivaju razlike koje duboko izdvajaju kršćane koji žele ispovjediti vje-ru u jednoga Boga. Ispovijedanje vjere ne može biti kompromisno ili uvjeto-vano nastojanjem oko zajedništva s onima koji drukčije vjeruju.

Liturgijsko slavlje Crkve, stoga, vjerno čuva Vjerovanje koje je, kako u apostolskom tako i u nicejsko-carigradskom izričaju, oblikovano u prvome licu jednine. Ne može se u Crkvi vjeru istinski slaviti ako vjera nije u pot-punosti impregnirala i performirala osobu. Liturgija stoga uvijek postavlja izravno pitanje »Vjeruješ li u Boga…?«. Samo kada svi s punim uvjerenjem kažemo »Vjerujem«, vjera Crkve postaje ispovijedanje i slavljenje. Pluralni izrijek »Vjerujemo« zadržao bi nas tek na razini priznavanja i proklamira-nja. Doista, rijetki su molitveni trenutci u slavlju euharistije kada se euho-logija izriče u prvome licu jednine. Zanimljivo je primijetiti da je singularni oblik zadržan kod ispovijedanja grijeha (Confiteor) i kod ispovijedanja vjere (Credo… confiteor). Kao što ispovijedanje grijeha zahvaća i razotkriva našu nutrinu, tako i ispovijedanje vjere izvire iz nutrine.

Iskrenost vjere traži ispovijedanje u kojemu se zrcali osvjedočenje i svje-dočenje životne uronjenosti u Boga. Preko praga »vrata vjere«, koja vode u za-jedništvo s Bogom u njegovoj Crkvi, može se prijeći tek kada se s povjerenjem sluša navještaj Božje riječi i kada srce dopusti da bude oblikovano Božjom mi-lošću (Porta fidei, 1). Liturgija je prostor navještaja Riječi i prostor djelova-nja Milosti. Zato se iskustvo »vrata vjere« istinski doživljava uvijek kada svoja traganja i sumnje povjeravamo slavlju vjere u liturgiji Crkve. Ondje vjera uvi-jek biva rasvijetljena i ojačana. Nije umanjena istinom da su pored nas osobe

Nitko ne može Boga nazvati Ocem, osim u Isusu Kristu.

17


17 S Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendanod dana: 3Iv 5-8; Ps 112,1-6; Lk 18,1-8

18 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan: Otk 1,1-4; 2,1-5a; Ps 1,1-4.6; Lk 18,35-43 20 U Svagdan: Otk 3,1-6.14-22; Ps 15,2-5; Lk 19,1-10 21 P Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 Č Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Otk 5,1-10; Ps 149,1-6a.9b; Lk 19,41-44 23 P Svagdan; ili: Sv. Klement I.; Sv. Kolumban

Otk 10,8-11; Ps 119,14.24.72.103.111.131; Lk 19,45-48 24 S Sv. Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Otk 11,4-12; Ps 144,1-2.9-10; Lk 20,27-40 25 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 26 P Svagdan: Otk 14,1-3.4b-5; Ps 24,1-6; Lk 21,1-4 27 U Svagdan: Otk 14,14-19; Ps 96,10-13; Lk 21,5-11 28 S Svagdan: Otk 15,1-4; Ps 98,1-3b.7-9; Lk 21,12-19 29 Č Svagdan: Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5;

Lk 21,20-28 30 P SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 S Svagdan: Otk 22,1-7; Ps 95,1-7; Lk 21,34-36

Liturgijski kalendarSTUDENI

2 P Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan Job 19,1.23-27; Ps 26; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

3 S Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa Fil 1,18b-26; Ps 42,2-3.5abc; Lk 14,1.7-11

4 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P Svagdan: Fil 2,1-4; Ps 131,1-3; Lk 14,12-14 6 U Svagdan: Fil 2,5-11; Ps 22,26b-28.30-32; Lk 14,15-24 7 S Svagdan: Fil 2,12-18; Ps 27,1.4.13-14; Lk 14,25-33 8 Č Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

od dana: Fil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15,1-10 9 P POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 ili 1Kor 3,9c-11.16-17;Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 S Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Fil 4,10-19; Ps 112,1-2.5-6.8a.9; Lk 16,9-15

11 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Tit 1,1-9; Ps 24,1-4ab.5-6; Lk 17,1-6 13 U Svagdan: Tit 2,1-8.11-14; Ps 37,3-4,18.23.27.29;

Lk 17,7-10 14 S Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Tit 3,1-7; Ps 23,1-6; Lk 17,11-19 15 Č Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj

Flm 7-20; Ps 146,6c-10; Lk 17,20-25 16 P Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; Sv. Gertruda, djevica

2Iv 4-9; Ps 119,1-2.10-11.17-18; Lk 17,26-37

koje nose sumnju i koje nemaju dovoljno hrabrosti svjedočiti vjeru. Liturgij-sko slavlje nije tek skup sumnjivaca i onih koji se priznaju grješnicima; u litur-giji smo ponajprije otvoreni i izručeni Riječi koja nam se naviješta i Duhu ko-ji nas preobražava. U iskrenomu i pojedinačnomu »Vjerujem«, sadržana je i naša sumnja koja je povjerena svjetlu Božje riječi i snazi njegova Duha. Litur-gija je mjesto u kojemu se pronalazi sigurnost vjere. Zato ne čudi da se mnogi vjernici ne bi usudili sami izreći Nicejsko-carigradsko vjerovanje naizust, ali je nesumnjivo da će ga s lakoćom moliti u zajednici vjernika. U liturgijskom slav-lju Crkve ono ne provjerava naše znanje o vjeri, nego biva našim činom vjere, u kojemu se sjedinjuju molitva, slavljenje i ispovijedanje.

Liturgija je stoga sigurni oslonac vjeri. Hebrejski glagol aman, iz kojega je i poklik »Amen«, u svome korijenu nosi niz značenja koja se vežu s isti-nom, vjernošću i sigurnošću, a u osnovi se razaznaje značenje: biti čvrst, bi-ti siguran, imati tlo pod nogama. Okrijepljena u slavlju Crkve, vjera nas ‘ute-meljuje’, daje sigurnost života, postaje ‘čvrsto tlo’ na kojemu počiva život.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 78.3 O, Bože, spasi meOtpjevni ps.: Ljubim te, Gospodine

(ŽV 11-2006)Prinosna: 260 O da bude radostPričesna: 242 O sveta gozbo ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

Prvo čitanje Pnz 6, 2-6Čuj, Izraele: Ljubi Gospodina svim srcem svojim!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaU one dane: Mojsije reče narodu:»Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga – ti, i sin tvoj, i sin tvoga sina – vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem, pa da imaš dug život. Slušaj, Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bude i da se veoma razmnožiš jer ti je Gospodin, Bog otaca tvojih, obećao zemlju kojom teče med i mlijeko.Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 18, 2-4.47.51abPripjev: Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj!

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,i od dušmana bit ću izbavljen.

Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!Umnožio si pobjede kralju svojemu,pomazaniku svome milost iskazao.

Drugo čitanje: Heb 7, 23-28Krist, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo! Mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati. A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa – koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe. Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve – nakon Zakona – Sina zauvijek usavršena.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaGospodine, ne ostavljaj me,Bože moj, ne udaljuj se od mene!Požuri se meni na pomoć,Gospodine, spase moj.

(Ps 38, 22-23)

Zborna molitvaSvemogući, milosrdni Bože,tvoja je milost da ti dostojno i uzorno služimo. Daj da bez zapreke težimo za obećanim dobrima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek ova žrtva u tvojim očima bude čista,a nama plemenit dar tvoga milosrđa.Po Gospodinu.


4. studenoga 2012.

19


Ljubav prema Bogu zrcali se u ljubavi prema bližnjemu.

Graham Sutherland: Krist u slavi, Katedrala u Coventryju, 1962.

Popričesna molitvaGospodine, nahranio sinas nebeskim otajstvom. Molimo te, nek djelujeu nama sve snažnije i pripravi nas na dar što ga obećava. Po Kristu.

Braćo i sestre, dotaknuti snagom Kristove ljubavi, s pouzdanjem se utecimo nebeskomu Ocu, moleći snagu njegove ljubavi na svim našim životnim putovima.1. Čuvaj, Gospodine, svoju Crkvu na putu svetosti:

pomozi joj da svima pruža svjedočanstvo tvoga spasenja i ljubavi kojom ljubiš svakoga čovjeka, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, mudrošću svoga Duhasve pastire Crkve: daj da budu odlučni predvodnici tvoga naroda na putu evanđelja i s ljubavlju se zauzimaju za dobro svih koje im povjeravaš, molimo te.

3. Nama ovdje okupljenima otvori, Gospodine, oči vjere da prepoznamo blizinu Kristova dolaska te po nasljedovanju tvoje ljubavi budemo blizi svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

4. Pouči nas da uvijek znademo čuvati jedinstvo dara ljubavi te nikada ne prestanemo tražiti putove rasta u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima, molimo te.

5. Iskaži svoju ljubav prema našoj pokojnoj braći i sestrama: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Bože, izvore svake dobrote i spasenja, ti si nam u muci i smrti svoga Sina pokazao veličinu svoje ljubavi. Čuvaj u nama dar spasenja i pomozi da se u svim našim djelima i odnosima trajno zrcaliljepota tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pjesma prije evanđelja 1Iv 14,23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječpa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Mk 12, 28b-34Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.«Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPokazao si mi stazu života,obradovat ćeš me licem svojim, Gospodine.

(Ps 16, 11)


20

Pismoznanca iz evanđelja treba proma-trati s velikom dobrohotnošću. Isus če-sto proziva pismoznance da se zanima-

ju samo za igre riječi, za zamke kojima bi htje-li opravdati svoja ponašanja i optužiti Isusa, umjesto da se bave istinskim potrebama svo-jih bližnjih. Ovaj put je drukčije. Evo čovjeka koji pokušava spoznati, čovjeka koji traži Boga i želi znati kako se sa sigurnošću može do nje-ga doći, ne spoznavši da je Bog došao k nama.

Isus mu odgovara na predvidiv način, ali na način koji ulazi u srž. Iz cijeloga Zakona iz-vlači zapovijed koja daje duh samomu Zako-nu. Ta je zapovijed postala molitvom (Pnz 6,4-5) koju uvijek treba imati u srcu, u pameti, u rukama i u svome domu. Tu molitvu svaki po-božni Židov moli ujutro i navečer; ona se nala-zi napisana u svitku koji se stavlja pred ulazna vrata (mezuzah), ili pak u kožnate kutijice oko ruku ili na čelo kada se moli (tefillin).

Isus tomu dodaje potrebu vršenja zapovije-di ljubavlju prema bližnjemu koja svakomu da-je mogućnost provjeravanja koliko uistinu ljubi Boga (usp. 1Iv 4,20). Pismoznanac prihvaća taj odgovor i radostan je, jer je učvršćen u svojoj vjeri. To je tražitelj Boga koji je zadovoljan, jer je u suglasju s Bogom. Isus je pak dirnut iskre-nošću čovjeka koji je vjernik i otvara mu vrata svoga kraljevstva, svoga zajedništva.

Blizu, ali…Pa, ipak, vrata su samo odškrinuta i kaže mu: Ni-si daleko od kraljevstva Božjega! Nisi daleko… Ili: Blizu si, ali ipak to nije punina. Je li mogu-će da uvijek nedostaje nešto da bi se okusio onaj osjećaj koji čovjek treba imati kada prekorači prag Kraljevstva? I baš kad se čini da mu je na-dohvat ruke, gubi se poput zrake, poput cilja ko-ji se tragikomično udaljava kako mu se približa-vaš. Čudan je to osjećaj; kao da se nalazimo pred nekim uredom iz kojega nas šalju od šaltera do šaltera, od reda do reda – kao da uvijek nešto nedostaje: pečat, potvrda, preslike dokumenta… Kao da uvijek nedostaje još samo nešto, neka sit-

Šemà, kršćanine i kršćanko…nica, banalnost, ali baš to nešto ne dopušta da se nađe istinski trag, da se otvore žuđena vra-ta, otključa brava pred izmorenim tragačima. Zar se i ovdje nalazimo pred čudnim poigra-vanjem? Ili su u pravu oni koji skupljaju certi-fikate, potvrde o obav-ljenim sakramentima, potpise uglednih ljudi, jamstva i preporuke ve-likodostojnika, rukovanja s poštenima i nepo-štenima? Naš Bog, koji pokatkad izgleda pre-zahtjevan i kao da zaboravlja naše granice, izne-nađuje: ostavlja nas u nesigurnosti koja razoru-žava, jer ne dohvaćamo što stvarno želi ili pak očekuje nešto toliko jednostavno što je proma-knulo našemu skupljanju dokumentacije.

Sjetimo se bogatoga mladića koji je obdrža-vao zapovijedi od svoje mladosti, a Isus mu ka-že da mu jedno nedostaje: da proda sve što ima i da ga slijedi. Nije dostatan Dekalog, deset Bož-jih riječi iz kojih proizlaze naputci. Ima još ne-što! Tako i ovomu pismoznancu kaže da mu ne nedostaje spoznaja, znanje; on zna koliko su važne dvije zapovijedi, temeljne za pobožnoga Židova. Nedostaje mu važan, neizostavan prje-lazak koji ne može biti zanemaren od trenutka Isusova Utjelovljenja: prjelazak u kojemu je Bog postao bližnjim, našim bratom u Isusu Kristu.

Da, to je božansko-ljudska povezanost ko-ja nije nepoznata; spojenost neba i zemlje, sa-vez koji daje vrijednost zemlji, a da se pritom ne obescijeni nebo. To je vodilja koja daje ‘dopu-snicu’ za boravište među svetima, ali samo onda kada se zapravo ne traži dopusnica, nego se ra-duje Božjoj prisutnosti. Tajna se nalazi u spaja-nju dviju zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bli-žnjemu. Staviti ih zajedno ne znači samo dati im jednaku važnost, kao što su to već činili židovski vjernici, nego ih povezati na takav način da jed-


G. Sutherland

21


Nedjeljivost vjere i ljubavi Pnz 6 ,2-6Jahve je od svih bogova jedan jedini Bog koji bi za Izraelce bio prihvatljiv. Štovanje samo Jahve, jedinoga Boga, kao zapovijed je povezano s motivom ljubavi. Stoga zapovijed ljubavi prema jedinom Bogu ima u vidu, kao i svi zahtjevi kraljeva i vladara prema svojim vazalima, odnos potpune vjernosti i poslušnosti, ali i zahvalnosti i povjerenja. Zadaća ljubavi prema Bogu je da u svakodnevnom životu dovede čovjeka, sa svim srcem – dakle svim njegovim moćima, osjećajima, voljom i razumom – da dobrovoljno služi Bogu i izvršava njegove zapovijedi. Rezultat takvoga odnosa prema Bogu i izvršavanja zapovijedi ljubavi je da se Izraelci (od)vrate od svakoga štovanja tuđih bogova. Isus je za tu zapovijed ljubavi rekao da je to »prva zapovijed«, odnosno najveća (usp. Mk 12, 29-30). Pnz 6, 6-9 ističe nedjeljivost vjeroispovijesti i njezina ostvarenja u praktičnom životu.

Mario Cifrak

Zrnj

e

na zapovijed bude izražaj druge, a druga ostva-renje prve, a prva opet smjernica drugoj.

Simbolička snaga ljubaviNo, još smo uvijek na pragu, ne i u Kraljevstvu, sve dok ne otkrijemo spasonosnu Objavu da je Isus put i da je sebe poistovjetio s vratima. On je nebo koje nam je otvorilo svoja vrata; on je zemlja koja vodi čovječanstvo u Kraljevstvo; on, posvemašnja ljubav koja ocjelovljuje na-šu ljubav. Sve dok bližnjega ne ljubimo ljubav-lju koja traži svoje upotpunjenje u bližnjemu (simbol), bit ćemo možda blizu, ne daleko, ali konačnost Kraljevstva zahtijeva puninu. Budi-mo radosni što smo upoznali Put i radujmo se zbog onih djela koja pokazuju da je kraljevstvo Božje već prisutno i da čineći dobro nismo da-leko, jer nam je Bog u svome Sinu postao bliz.

Ljubav je temeljno simbolička; ona tra-ži cjelovitost, jer ne može bez značenja, jer ne može bez drugoga. A samo je Bog cjelovit, je-dan; samo on ne treba uzajamnost jer je ona u njemu kao Trojstvu savršena. Zbog toga je predivan dar kojim šalje svoga Sina da bismo u njemu živjeli puninu. Kako bih došao do bli-žnjega, trebam stati pred Božju posvemaš-njost. Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi… Razdvajajući dvije zapovijedi čo-vjek je ulazio i ulazi u opasnost da se suprot-

stavi Kristovoj bogoljudskosti (narav izreče-na snagom simboličke napetosti); razdvajaju-ći bližnjega od sebe i Boga od čovjeka osuđuje-mo se na sebičnost i na samoću.

Nismo na tragu grčke mudrosti ili istoč-njačke askeze koje su tražile ideal u bijegu od svijeta ( fuga mundi). Nije istinita Sartrova di-lema: Ili Bog ili čovjek! Kršćanstvo trajno živi u napetosti neugodnih istina, kako nekada, ta-ko i danas. Zbog nepoštivanja toga predivnoga spajanja često smo kao kršćani bili protusvje-dočanstvo. Zbog njega je i Ghandi rekao: Kako li je kršćanstvo lijepo, šteta što postoje kršća-ni. Uistinu, i u društvu primjećujemo da po-stoji neko čudno kršćanstvo bez Krista i religi-ja bez vjere. Iz današnjega evanđelja učimo da je jedini preduvjet da se postane stanovnikom neba vršenje, očitovanje ljubavi prema bližnje-mu, zbog prepoznate ljubavi Božje.

Na kraju ne zaboravimo niti židovsku moli-tvu Šemà koja se razlikuje od naših, prečesto za-htjevnih, molitava upućenih Bogu koje počinju s: Usliši nas, slušaj nas, Bože. Moleći se postav-ljamo se u stav slušanja, nipošto zahtijevanja, očekivanja, a još manje naređivanja. Dolazimo slušati što nam Bog ima reći. Bit će dovoljno ako shvatimo da je molitva ponajprije slušanje, a i ljubav je s njime tako povezana i od njega živi.

Ivan Šaško

»Nisi daleko od Kraljevstva Božjega.« Taj Isusov odgovor ne prosuđuje samo

mudrost ili vjeru pismoznanca, nego i otkriva blizinu Božjega kraljevstva. Isus je već ušao u Jeruzalem, gdje će

po križu biti proslavljen. Pismoznanac ne biva pozvan da, kao onaj bogati

mladić, proda sve i ide za njim, nego biva pozvan na iščekivanje…

Blizu je Kraljevstva svatko tko umije prepoznati njegovu blizinu.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

G. Sutherland


22

Ulazna: 227 O silni, jaki BožeOtpjevni ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: 230 Darove prinesite Pričesna: 94 ili III Gospodin je pastir mojZavršna: 190 O Oče skrajnje blagosti ili: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

11. studenoga 2012.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja,prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

(Ps 88, 3)

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože, ukloni sve protivštine duhai tijela, da ti služimo slobodna i radosna srca. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, obazri sena ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga sina, Isusa Krista. Koji živi.

Prvo čitanje 1Kr 17, 10-16Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane:Ustade Ilija prorok i krenu u Sarfatu.Kad je stigao do gradskih vrata,neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: »Donesi mi malo vode u vrču da pijem!« Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj:»Donesi mi i malo kruha u ruci!« Ona odgovori: »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebii svome sinu da pojedemo i umremo.« Ali joj Ilija reče: »Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ’U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’«Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Hvali dušo moja, Gospodina!On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvog Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Heb 9, 24-28Krist se jednom prineseda grijehe mnogih ponese.

Čitanje Poslanice HebrejimaKrist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo:da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta.

Pričesna pjesmaGospodin je pastir moj:ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenimon mi daje odmora; na vrutke me tiha ne vodi i krijepi dušu moju.

(Ps 23, 1-2)

23


Braćo i sestre, pozvani na iskrenost vjere i zajedništva s Bogom, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskom, zajedno moleći:

Daruj nam, Gospodine, čisto srce.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

ukloni s njezinoga lica sve što nije tebe dostojnoi čuvaj ju u svetosti koju si joj darovao, molimo te.

2. Za biskupa našega I. i sve pastire Crkve:daj da uvijek budu odani vodstvu tvoga Duhate se zdušno zauzimaju za evanđeoski život svojih vjernika, molimo te.

3. Za sve koji oskudijevaju materijalnim dobrima:ne dopusti da trpljenje koje podnose bude razlog beznađa, već ih obraduj pouzdanjem u tvoju dobrotu i darežljivom ljubavlju tvojih vjernika, molimo te.

4. Za sve koji upravljaju dobrima ovoga svijeta:potakni ih na odgovornost i brigu za one koji oskudijevaju te tako doprinose izgradnji pravednijega svijeta i ljepoti zajedništva među svim narodima, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: otvori nam oči vjere da prepoznamo prave vrijednosti života te budemo spremni sve uložiti da bismo čuvali ljepotu zajedništva s tobom,molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne prošnje. Otkloni od nas svaku laž i licemjerje i obdari nas duhom poniznosti pred tobom i snagom radosnoga služenja bližnjima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ova je udovica u hramsku riznicu obacila sve što je imala.

Popričesna molitvaZahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darove, po kojima smo primili nebesku snagu.Molimo te, prožmi nas svojim Duhom, da budemo iskreni i postojani.Po Kristu.

No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti,a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 5, 3Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje Mk 12, 38-44Ova je sirota udovica ubacila više od svih.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!« Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića,to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


24

Isusova pozornost

Evanđelist Marko jednostavnim crtama opisuje neobičnu Isusovu pozornost. U kratkoj sceni u hramu Isus nije opisan

kao glavni lik, a nije niti pod napadom. Mar-ko ga opisuje kao promatrača. Najprije je pro-matrao pismoznance. Ne znamo, doduše, ka-da i koliko dugo ih je promatrao, ali znamo što je vidio. Mnoštvu je govorio što je primijetio. Svoje opažanje vezao je uz opomenu mnoštvu. Opominje ga da se čuva pismoznanca. Zašto?

Pismoznanci hodaju u dugim haljinama. One su svečani i vidljivi odmak od mnoštva. Vole pozdrave na trgovima. Vole ugled i pošto-vanje. Vole biti viđeni i pozdravljeni. Vole biti izdvojeni iz anonimne mase. Vole i prva sjeda-la u sinagogama. I tu su izdvojeni i viđeni. Vole i pročelja na gozbama. Prva mjesta ih odvajaju od mase i jamče im da će prvi utažiti glad i ima-ti prednost pri izboru jela i pića. Nakon opisa što sve vole, a riječ je uvijek o prvim mjestima i izdvojenosti od drugih, slijedi najoštrija kri-tika. Proždiru kuće udovičke. Više nije riječ o prvim mjestima i gladi, nego o nezasitnoj gla-di koja ne preza ni pred čime. Udovička kuća je sasvim jasna slika siromaštva. Tko svoju pohle-pu ne može zaustaviti na vratima udovičke ku-će, ne preza više ni pred čime. No, to još nije oš-trica Isusove kritike: »Proždiru udovičke kuće pod izlikom dugih molitava.« Molitva kao na-čin zadovoljenja pohlepe. Molitva bi trebala bi-ti u stanju obuzdati pohlepu, a ovdje je zlora-bljena za njezin rast i produbljenje. Isusovo je opažanje bistro i pre-cizno. Pismoznanci će biti ka-žnjeni. Oštro, kaže Isus.

No, zašto Isus opomi-nje mnoštvo i poziva na oprez pred pismoznanci-ma? Zašto ih se treba ču-vati? Prijeti li i mnoštvu ista sudbina udovičkih ku-ća, ukoliko se ne bi čuvali od naleta molitava i pohlepe pi-smoznanaca? Vjerojatno bi tre-

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

balo misliti na drugu, manje vidljivu opasnost. Mnoštvo pismoznance lako pretvori u svoj uzor. Ugledni su, na prvim su mjestima u si-nagogi i na gozbama i lako postanu uzor po-našanja i života. Kada mnoštvo počne opona-šati pismoznance, onda se njihove mane lako i brzo šire. Mane uglednih brzo postanu poželj-no ponašanje neuglednih i siromašnih. Čini se da Isus nema iluzija oko zavodljivosti ovakvog ponašanja. Što je netko ugledniji, to je njego-vo ponašanje poželjnije. Ni današnji se svijet ne razlikuje od Isusova. Možda je jedina razli-ka što su u njegovo vrijeme uzori bili ljudi iz re-ligioznoga svijeta, a danas dolaze i svijeta za-bave, športa i politike. To govori i o tome ka-ko su na mjesto religije došle filmska industri-ja, politika i zabava.

RiznicaU hramu, nasuprot riznici, na mjestu odakle je moguće promatrati ljude i njihovo ponaša-nje, Isus sjedi i promatra. Sada Isus ne govo-ri samo ono što je opazio, nego najprije pro-matra i opaža. Ako je na pismoznancima opa-zio opasne načine ponašanja, na udovici opa-ža nešto sasvim suprotno. Ako će pismoznan-ce stići osuda zbog nedostatka mjere u procje-ni samih sebe i posvemašnjeg nedostatka su-ćuti za siromašne, udovica iz hrama dobit će pohvale zbog svoga ponašanja pred Bogom. I ako je maloprije mnoštvu trebao reći da se

čuvaju pismoznanca, sada istom mnoš-tvu otvara oči za ono što udovica čini.

Ne oponašati pismoznance, nego promatrati obične ljude u njiho-vom životnom kontekstu. Tamo

se nalaze čudesni bise-ri ljudske dobrote.

Rimski novčić najmanje vrijednosti;

iz Isusova vremena.

ti u stanju obuzdati pohlepu, a ovdje je zlora-bljena za njezin rast i produbljenje. Isusovo je opažanje bistro i pre-

smoznanaca? Vjerojatno bi tre-

I ako je maloprije mnoštvu trebao reći da se čuvaju pismoznanca, sada istom mnoš-

tvu otvara oči za ono što udovica čini. Ne oponašati pismoznance, nego

promatrati obične ljude u njiho-vom životnom kontekstu. Tamo

se nalaze čudesni bise-ri ljudske dobrote.

25


Prijetvornosti pismoznanaca Isus suprotstavlja iskrenost siromašne

udovice: oni odjeveni u duge haljine, ona siromašna; oni uživaju pozdrave na

trgovima, ona bez riječi ulazi u hram; oni vole prva mjesta u sinagogama,

ona dolazi neprimjetno… No, najveća se razlika otkriva na kraju: mnogi su u

hramsku riznicu ubacili »mnogo«, a ona je dala »sve« što je imala. Ljubav ju je učinila primjetnom u Isusovim očima.

Samo potpuna ljubav, koja daje sve, može biti prava ljubav.

Povjerenje u Božju riječ 1Kr 17, 10-16Ilija moli najprije udovicu da mu da malo vode. Kad je htio nešto jesti, ona se osjetila pozvanom da mu otkrije svoju tešku situaciju. Ilija postavlja nečuven zahtjev: udovica treba najprije pripraviti kruh za njega, poslije toga može jesti sa svojim djetetom. On opravdava taj zahtjev svojom riječju kao glasnik Božji: »U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti.« Žena je prihvatila te njegove riječi i imala je jela još dugo vremena, za sebe i za svoga sina. Ovdje nije riječ samo o prijateljskom gostoprimstvu proroka u feničkom gradu, nego o povjerenju u Jahvinu riječ. Riječ Gospodnja pokazala se istini-tom. Ilija je predstavljen kao vjerni navjestitelj i nasljedovatelj Jahvine riječi. Za razliku od kralja Ahaba, Ilija se za vrijeme velike suše nije morao ničega odreći. Na feničkom je području bio siguran od kraljevog uhođenja, pošto se nije više mogao sakrivati uz potok Kerit.

Mario Cifrak

Isus kao promatrač opaža kako i koliko ljudi bacaju u riznicu. Njegovo je oko drukčije i od ljudskoga i od hramskoga. On, naravno, vidi i bogataše, ali on vidi i omjer novca i života.

Iz Isusova promatranja u hramu može-mo opaziti najprije da sam hram može izgu-biti Božji pogled na ljude i njihovo ponašanje. Hram nije mjerilo ljudskoga ponašanja. To je Isusov pogled, veli Marko. Potom, Isus ne po-stavlja u pitanje hram, ali postavlja u pita-nje hramske ljude i ljudska mjerila vezana uz hram, kao i njihovu prividnu pobožnost i način pokazivanja vjere. Tamo gdje bi suvremeni se-kularni svijet prebrzo i olako postavio u pitanje sami hram, Isus to ne čini. Mjesto susretanja s Bogom i sami susret s njim u njegovu hramu od iznimne su važnosti za ljudski život. No, hram-ski službenici nekada mogu biti preprjekom za odnos s Bogom. Zato Marko pokazuje kako su Isusova riječ i njegov sud važni za vjernike.

Možemo misliti i na to da je Isusovo pro-matranje stavljalo u pitanje i hramske odno-se. Kakvu sliku o Bogu mogu imati ljudi ako ih hramski službenici umjesto susreta s Bogom guraju u susret sa samima sobom i u odnose pohlepe? Što misliti o onim hramskim službe-nicima kojima su prva mjesta važnija od ljudi?

Hram i Isusov pogledMarko opisom Isusova promatranja u hra-mu pokazuje kako je važno imati bistar i otvo-ren pogled upravo u hramu. Tamo gdje bi lju-di najradije zatvorili oči, previdjeli ponašanje pismoznanca, okrenuli se svomu odnosu s Bo-gom, Isus otvara širom oči i promatra. Iz to-ga nije odveć teško zaključiti kako se duhov-nost ne događa kao zatvaranje očiju, individu-alizirani i privatni odnos s Bogom, nego nada-sve kao jasno promatranje svijeta i ljudskoga ponašanja. Boga se ne nalazi bježeći od ljudi. Boga se susreće otvarajući oči, nadasve za si-romašne. Valja primijetiti kako je i u kritici pi-smoznanca mjerilo udovica i kako je udovica mjerilo ponašanja u hramu.

Privilegij siromašnih, društveno zapostav-ljenih i nesigurnih zrcali se u Isusovu pogle-du. Isus ostaje u dubokoj starozavjetnoj tradi-ciji koja odnos s Bogom veže uz siromašne, tu-đince i udovice. Udovica na neki način nosi sva tri obilježja. Osim što je udovica, najčešće je i siromašna, a onda i nezaštićena poput stranca. Nedjeljni euharistijski susret s Isusom nošen je sviješću o ulasku u njegov pogled. Slaviti euha-ristiju znači probuditi svijest da stojimo pred pogledom koji čita naše srce i zna kako nam je.

Ante Vučković


Zrnj

e


26

Ulazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpjevni ps.: 90.2 Čuvaj me, BožePrinosna: 228 Po obećanju ili: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi

18. studenoga 2012.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume miraa ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

(Jr 29, 11-12.14)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebibude i naša radost,jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dn 12, 1-3U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti.

Čitanje Knjige proroka DanielaU ono će vrijeme ustati Mihael, knez veliki, koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 5.8-11Pripjev: Čuvaj me, Bože,

jer se tebi utječem.Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje Heb 10, 11-14.18Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene.

Čitanje Poslanice HebrejimaSvaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 21, 36Budni budite, u svako doba moliteda uzmognete stati pred Sina Čovječjega.

Darovna molitvaGospodine,daj da nam darovi,prineseni tvome imenu,udijele vjernost u tvojoj službii vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

27

Braćo i sestre, potaknuti riječju Evanđelja, usrdno zamolimo nebeskog Oca da nas ispuni čvrstom vjerom i sigurnom nadom te u radosnoj zauzetosti na putu evanđelja iščekujemo Kristov dolazak:1. Za Crkvu u svijetu: budi joj svjetlo na putu

kroz svijet da uvijek ostane vjerna tvojoj riječi te svjedočanstvom života ustrajno gradi tvoje Kraljevstvo, molimo te.

2. Za biskupa našega I. i sve pastire Crkve: okrijepi ih proročkom hrabrošću da umiju čitati znakove vremena i biti mudri predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Za braću i sestre koji još ne upoznaše Kristov dar spasenja: obdari ih svjetlom vjere, a sve kršćane potakni da im budu živo svjedočanstvo Istine koja je u tebi, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: usmjeri nam pogled prema vječnomu životu i ne dopusti da nas zamamnost svijeta i zemaljske brige odvoje od tebe i od tvoga dara spasenja, molimo te.

5. Za sve koji po smrti napustiše ovaj svijet: iskaži im svoje milosrđe i uvedi ih u radost tvoje vječnosti, molimo te.

Oče nebeski, ti nas svakodnevno pohađaš djelima svoje ljubavi i ne prestaješ nam otkrivati znakove svoje blizine. Ne dopusti da nas obeshrabri prolaznost vremena i daj da radosna srca hodimo ususret dolasku tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Tada ćete ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima, s velikom moći i slavom.

Codex aureus, f.72v, Lorsch (Njemačka), kraj 8. st.

Evanđelje Mk 13, 24-32Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.A od smokve se naučite prispodobi!Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMilina mi je bitiu Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu

(Ps 73, 28)

Popričesna molitvaČastili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemo u ljubavi. Po Kristu.

Molitva vjernika



Molitva vjernika



Molitva vjernika


28

ljuljati«, evanđe-list poru čuje da će ono što sada gledaju i doživ-ljavaju biti pro-mijenjeno. Svijet u kojemu ne vla-da dobro, bit će drukčiji, preo-brazit će se. Mar-ko ne piše da bi prestrašio vjer-nike nadolaskom groznih budućih vremena, nego da bi ih ohrabrio u teško izdr-živoj sadašnjosti. Poručuje im da zlo ne može nadvladati jer je Bog pobjednik povijesti. Ne će nestati svijeta, nego će se dogoditi njegova ob-nova »s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba«. Upravo zato koristi njemu tako stran apokaliptički stil. Rabeći naizgled tajnovite sli-ke i simbole te navješćujući propast i katastro-fu, on poziva kršćane na ustrajnost u vjeri kako bi jednom ugledali »Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom«.

Isus je KristSveti pisci vrlo često povijest Izraela, a kasnije i kršćana, opisuju kao borbu u kojoj je pobjednik poznat. Iako to na zemlji izgleda suprotno, na-glašavaju da oni koji su podnijeli smrt za Boga ne mogu biti poraženi. Njihova žrtva nije uza-ludna. Tjelesno su mrtvi, ali Bog ih sigurno ni-je odbacio, nego će ih uskrisiti. Riječ uskrsnuće nakon dva tisućljeća kršćanstva postala je sa-stavnim dijelom našega rječnika. Ipak, u vrije-me proroka Daniela bila je velika nepoznani-ca. Prije njega teško je pronaći u Svetom pismu da se uopće razmišljalo o individualnom uskr-snuću. Čak se nije odveć pozornosti posvećiva-lo pojedincu kao takvom, nego narodu. Zajed-nica je bila bitna, a ne pojedinac. Narod je mo-rao živjeti, a osobna povijest mogla se nastaviti tek kroz vlastitu djecu. Stoga je bilo toliko važ-

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

U ono će vrijeme ustati Mihael… Bit će to vrijeme tjeskobe… U ono vrijeme…, ta-da će…«, poručuje prorok Daniel svojim

suvremenicima. Višekratno inzistiranje na bu-dućem vremenu u tako malo rečenica zasigur-no nije bezrazložno. Prorok o »vremenu tjesko-be« govori kao budućem jer mu nije dopušteno napisati da je upravo takvo stanje u sadašnjo-sti. Kako bi zavarao vlastite protivnike i ugnje-tavače svoga naroda da mu ne zabrane pisanje, on naizgled pripovijeda o nejasnoj budućnosti. Međutim, slušatelji znaju da opisuje sadašnjost. U njegovo vrijeme svako javno manifestiranje židovske vjere bilo je zabranjeno. Stranom vla-daru moralo se pokoriti prihvaćajući kako nje-govu vlast, tako i religiju. Neprihvaćanje je zna-čilo osudu i smrt. U takvim slučajevima, kao i obično, bilo je onih koji su otpali od vjere, ali i veliki broj onih koji su postojanost Savezu s Ja-hvom platili cijenom vlastitoga života. Pokuša-vajući ohrabriti svoje sunarodnjake da ostanu vjerni, prorok im govori o borbi arkanđela Mi-haela protiv silâ zla. Time pozornicu seli sa ze-mlje na nebo. Kao da im poručuje: »Vi doista vi-dite poraz na zemlji i smrt onih koji su najbolji, ali vi ćete biti pobjednici u konačnici! Ostanete li vjerni, bit ćete ‘zapisani u Knjizi’!«

Sličnu poruku nosi i evanđelje. Ono također započinje Isusovim govorom o nedefiniranom vremenu. »U one dane… tada će…«, a završava tvrdnjom da »o onom danu i času nitko ne zna«. Međutim, ni Isus nije obećavao daleku i neizvje-snu budućnost. »Kraljevstvo je Božje među va-ma«, ponovio je više puta. »Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet«, hrabrio je svoje učenike. Ta-kvu poruku upućuje i govoreći o suncu, mjese-cu, zvijezdama, silama nebeskim i stanovnicima neba. Njegovi suvremenici vidjeli su na obzorju sunce, mjesec i zvijezde. Bio je to njihov svijet. Evanđelist i prvi kršćani, poput Daniela i njego-vih sunarodnjaka, u tom su svijetu doživljava-li progone i smrt. Podsjećajući na Isusov govor da će »sunce pomrčati i mjesec više neće sjati, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske po-

Isusova smrt izvor je života vječnoga

Dian

a Mur

phy

29


no imati potomstvo. Ono je omogućavalo na-stavak života pojedincima i jamčilo trajnost na-roda. Tek s vremenom počela je sazrijevati svi-jest o individualnoj odgovornosti i Bogu koji želi svaku pojedinu osobu oslobođenu svih vr-sta robovanja, pa čak i okova smrti. Ta je svijest potaknula spremnost pojedinaca da žrtvuju svoj život za Boga. Njihova smrt je, paradoksal-no, dovela do vjere u život vječni. Kako ne vje-rovati u ono za što su toliki spremni umrijeti?!

Potvrda te vjere dogodila se u Isusu Kristu. Svi dotadašnji navještaji doživjeli su svoje is-punjenje. Upravo zato pisac Poslanice Hebreji-ma trudi se pokazati kako je Isus obećani Mesi-ja. Čini to pripisujući mu mesijanske oznake sve-ćenika i kralja. Uspoređujući ga sa starozavjet-nim svećenicima opisuje koliko je Krist savrše-niji. Dok su oni »dan za danom« prinosili žrtve, Isus je prinio »jednu jedincatu žrtvu za grijehe«. Dok ranije žrtve »nikako ne mogu odnijeti grije-ha«, on »jednim prinosom za svagda usavrši po-svećene«. To ne znači da nakon Isusa više nije i ne će biti počinjen ni jedan grijeh, nego da više ni jedan nije konačan i fatalan. Više nitko ne mora ostati u vlasti grijeha jer je Bog milosrdan »čeka-jući« dok se »ne usavrše posvećeni«.

Pisac se trudi pokazati i kraljevske oznake obećanog Mesije. Riječi »Zauvijek sjede zde-

sna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje njegovim nogama«, ja-sna su poruka o Isusovom kraljevskom dosto-janstvu. Kraljevski se dvor, naime, nalazio po-red jeruzalemskog Hrama. Kada bi kralj sjeo na svoje prijestolje, tada bi se nalazio sa strane Hramu ili »zdesna Bogu«. Podlaganje neprija-telja do podnožja kraljevskih nogu također je bila uobičajena onodobna praksa pobjednika. Čak su i na tadašnjim vladarskim tronovima, od kojih su neki sačuvani do danas, bile ure-zane siluete poraženih neprijatelja. Neprijate-lji koje je Krist pobijedio jesu grijeh i njegova posljedica, smrt. »Sin Čovječji« je »prinio jed-nu jedincatu žrtvu za grijehe…, a gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.«

»Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u ne-bo?«, bilo je pitanje upućeno apostolima. Čini se da nama danas treba postaviti suprotno pi-tanje: »Zašto nikad ne zastanete i pogledate u nebo?« Tada bismo vidjeli da je po Isusu Kri-stu rat protiv zla dobiven, ali ostaju svakodnev-ne bitke svakoga od nas. U svima nama treba se dogoditi poraz zla te uskrsnuće onoga što je od Boga i što će živjeti vječno. U te bitke možemo ulaziti hrabro pjevajući s Psalmistom: »Gospo-din mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti.«

Slavko Slišković

Živjeti za novi život Dn 12, 1-3Mihael je »veliki knez koji štiti sinove naroda«. To je »jedan od prvih Knezova« koji pomaže izraelskom narodu u boju (usp. Dn 10, 13). Riječ je o Gospodnjem anđelu koji se u Zah 3, 1-2 suprotstavlja Sotoni, a njegovo ime znači: »Tko je kao Bog« (heb. »mi ka El«). On je anđeo zaštitnik Božjeg naroda (usp. Dn 10, 21). Vrijeme što ga Daniel navješćuje vrijeme je velike tjeskobe, ali i vrijeme u kojemu će biti spašeni »svi koji se nađu zapisani u Knjizi«. Nailazimo tada na jednu od značajnijih naznaka starozavjetne vjere u uskrsnuće tijela, koja se u 2. st. pr. Kr. već bila razvila (vidi 2Mak 7, 9). Stoga kaže da će se »probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu«, no bit će to i trenutak suda. U okolnostima borbi za pravo na vlastitu kulturu i vjeru, koje su bile u punom jeku kad nastaje ovaj tekst, Židovi razumiju da moraju biti na Božjoj strani, žele li uskrsnuti za vječni život.

Darko Tepert

Zrnj

e

Isus poučava učenike da se ne zaokupljaju pitanjem kada će se zbiti

povratak Sina Čovječjega, nego da nastoje prepoznavati i živjeti blizinu

toga događaja. Donosi im primjer smokve, stabla koje je, u onome kraju,

zadnje pupalo i bacalo listove. Smokva kazuje da se »sve« prije treba zbiti, da

nije moguće mimoići ni progone niti trpljenja, a njezini listovi nagoviještaju blizinu ljeta i njegovih plodova. Listovi

smokve poziv su na življenje blizine susreta s Gospodinom koji dolazi.


Dian

a Mur

phy


30

Ulazna: 75.5 Dostojan jeOtpjevni ps.: Gospodin kraljuje u sjaj zaodjeven

(ŽV 11-2009)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljenoPričesna: 222 Gospodin kraljuje ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

25. studenoga 2012.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesmaDostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

(Otk 5, 12; 1, 6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dn 7, 13-14Vlast njegova vlast je vječna.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada proći neće; i kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 93, 1-2.5Pripjev: Gospodin kraljuje

u sjaj zaodjeven.Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven,Gospodin zaodjeven moći i opasan.

Čvrsto stoji krug zemaljski,neće se poljuljati.Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona,ti si od vječnosti!

Tvoja su obećanja vjere predostojna,svetost se dolikuje domu tvojemu,Gospodine, u sve dane!

Drugo čitanje Otk 1, 5-8Knez kraljeva zemlje ... … učini nas kraljevstvom, svećenicima.

Čitanje Otkrivenja svetoga Ivana apostolaIsus Krist jest svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dâ narodima dobra jedinstvai mira, koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

31


Braćo i sestre, upravimo svoje prošnje Kristu,Kralju svega stvorenoga, da spremno prihvatimo radosnu vijest spasenja te već sada budemo dionici njegova Kraljevstva. Molimo:

Dođi Kraljevstvo tvoje, Gospodine.1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti na putu evanđelja:

daj da se zdušno zauzima za rast tvoga Kraljevstva među ljudima te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna dara vječnosti, molimo te.

2. Ispuni sve pastire Crkve odanošću tebi i radošću služenja tvome narodu; daj da po njihovu mudrom vodstvu i svjedočanstvu života Crkva bude siguran znak nade i spasenja za sve ljude, molimo te.

3. Prosvijetli svjetlom istine i ljubavlju prema pravednosti sve one koji stvaraju zakone i sve koji obnašaju službu upravljanja narodima i državama: probudi u njima odgovornost i brigu za vrjednote koje ne prolaze i spremnost u zauzimanju za opće dobro, molimo te.

4. Nas, okupljene oko stola tvoje Riječi i Tijela, okrijepi snagom vječnoga života da po svom životnom uvjerenju i nastojanju budemo prepoznatljiv znak tvoga Kraljevstva, molimo te.

5. Našu braću i sestre koji prijeđoše prag smrti obraduj radosnim zajedništvom u svome Kraljevstvu, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, i u ovome slavlju daješ nam iskusiti slavu tvoga Kraljevstva. Daj da, okrijepljeni zajedništvom s tobom i oslobođeni robovanja grijehu, tebi jedinom služimo te zavrijedimo biti dionici vječne radosti tvoga nebeskog Kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernikaPjesma prije Evanđelja Mk 11,9.10Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida, koje dolazi

Evanđelje Iv 18,33b-37Ti kažeš: ja jesam kralj.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Reče Pilat Isusu: »Ti li si židovski kralj?«Isus odgovori:»Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaStoluje Gospodin –– Kralj dovijeka.Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje

(Ps 29, 10-11)

Popričesna molitvaGospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života.Po Kristu.

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.

Isus pred Pilatom, Križni put u crkvi sv. Frane, Metković – Klada.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Isus Krist Kralj svega stvorenja

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Ovaj Isusov odgovor Pilatu, u drama-tičnom trenutku zatočenja i saslušanja,

pokazuje svu razliku između onoga što pred-stavljaju i što jesu i Isus i Pilat.

Pilatovo kraljevstvoPilatovo kraljevstvo je ono u kojem je on služ-benik koji služi Rimu, najmoćnijemu carstvu onoga vremena. Služi mu provodeći njegovu politiku, šireći njegovu moć i utvrđujući nje-gove granice. U tu se svrhu može služiti svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, a za uspješno služenje bit će nagrađen raznim služ-bama i povlasticama. Premda moćan i prem-da mu se mnogi pokoravaju jer predstavlja ca-ra i Rim, u strahu je pred onima koji imaju moć nad njim, ali i pred onima kojima vlada, masom koja se stalno buni i koja može ugro-ziti njegov položaj. Živi u stalnoj napetosti iz-među uspjeha i neuspjeha, između napretka u službi i mogućnosti gubitka svega, rastrgan iz-među mnoštva osjećaja koji mu ne dopušta-ju osjetiti nutarnji mir. Pilat je slika mnogih.

Slika mnoštva. Ne samo onih moćnih i silnih, nego i mnogih drugih, slika nas koji smo ra-strgani služenjem svojim malim moćima ko-je nas razdiru iznutra i izvana. To je kraljev-stvo ovoga svijeta. To je, čini se, jedino kra-ljevstvo koje Pilat prepoznaje. To se kraljev-stvo doima moćnim, snažnim, nepobjedivim i neprolaznim. Ali od njega ne će ostati ni ka-mena na kamenu.

Isusovo kraljevstvo Isusu takvo kraljevstvo ništa ne znači. Njegovo kraljevstvo, koje nije od ovoga svijeta, ipak ne bježi od svijeta, od stvarnosti. Nije ni dale-ko niti nestvarno. »Ne biti od ovoga svijeta« otvara prolaz, svjedoči o drugomu i drukčije-mu svijetu kojega je Isus pravi svjedok. Ono je kraljevstvo istine koja oslobađa, koja ne za-robljava, koja bistri pogled uma i srca. Istine koja često boli, ali istovremeno pročišćava. Istine koja ne guši i ne pritišće, nego oslo-bađa. Ta se istina otkriva i ostvaruje u sluša-nju Isusove riječi i u vjerovanju njegovu svje-dočanstvu. Ona se oblikuje kroz življenje lju-

Dramatičnost kraljevstva

Timpanon na portalu katredrale Saint-Trophim, Arles, Francuska.

33


bavi, upravo kako je Isus činio. Ljubav i isti-na idu zajedno. Ne mogu se odvojiti jedna od druge. Isusovo se kraljevstvo ne osvaja ma-čem, oružjem. Ono zahtijeva borbu, ali bor-bu drukčije vrste. To nije borba koja sve čini da ne bude predana u ruke zemaljskim vlasti-ma, nego borba koja upravo tim zemaljskim vlastima pokazuje njihovu nemoć, njihovu ne-dostatnost i njihovu ograničenost – svjedoče-njem drukčije moći, svjedočenjem istine i lju-bavi. Isus je izručen Pilatu. On se protivljenju i mučenju ne suprotstavlja na onaj način, onom mjerom i onim sredstvima kojima je bio krivo osuđen i mučen. Njegovo se kraljevstvo obli-kuje upravo kroz tu izručenost na milost i ne-milost. Evanđelja nam, svjedočeći o Isusovu životu rišu putove i načine ostvarenja njego-voga kraljevstva.

Kraljevstvo posred nasIsus se nije poklonio Pilatu. Nije ni Pilat Isusu. Dva se kraljevstva nisu stopila. Ali Pilatovo kraljevstvo i sva slična kraljevstva nestaju i prolaze, često povlačeći za sobom nebrojeno

mnoštvo ljudi u bezdane nasilja, osvete, mr-žnje, nesposobnosti za ljubav, puna straha, bijega, nesusretanja. Isusovo se kraljevstvo ostvaruje, živi i raste do svoje punine u svima onima koji poput Isusa svjedoče, žive, traže, predaju se iz ljubavi… Ono raste neprimjet-no, ali odlučno. Ne boji se susreta s raznim Pilatima. Isus i s njima ulazi u razgovor. I nji-ma nudi da prepoznaju pravo kraljevstvo. Ali ne pilatovskim, nego Isusovim sredstvima.

Ipak jednoga će dana pilatovska kraljev-stva kleknuti pred Isusom, pred Onim koji lju-bi, koji nas je otkupio svojom krvlju i kojemu pripada sva vlast. Dok nam to ne dođe u su-sret, ne smijemo zaboraviti da je Isus već po-sred nas kao što je bio i u susretu s Pilatom i da nas poziva da budemo s njime. Njegova prisutnost i za nas je izazov i razdjelnica jer nas sili na razmišljanje i propitivanje u koje-mu vidimo i osjećamo da smo i sami katkad na Pilatovoj strani. A Isus nas želi uz sebe, za-jedno sa sobom, u Kraljevstvu istine i života, u Kraljevstvu pravde, mira i ljubavi. I zato je on pravi kralj. Poslušajmo njegov glas.

Željko Tanjić

Istina – riječ koja razjašnjava tko je Isus i po čemu je on Kralj. U Sve-

tome pismu istina je ponajpri-je vjernost danoj riječi. Isus, Riječ

Očeva, svojim posluhom otkriva se kao punina Istine, kao Istina sâma. Zato u Ivanovim spisima istina po-staje put svakoga Isusovog učenika: činiti istinu, hoditi u istini, svjedo-

čiti za istinu… Tko je god od istine, sluša njegov glas. Tko se opire nje-

govoj riječi, daleko je od istine.

Zrnj

e

Sin čovječji Dn 7, 13-14»Sin čovječji« prijevod je aramejskog izraza »bar naša«, a kao i hebrejski »ben adam« označava ponajprije čovjeka (npr. Ps 8, 5). Židovski apokrifni spisi shvaćaju ovaj izričaj kao osobni naslov te će ga kasnije tumačiti u značenju čovjeka koji na osobiti način nadilazi obično čovječje stanje. Takav je slučaj kod Henoka i Četvrte knjige Ezrine, ali i u rabinskoj književnosti kasnijeg razdoblja. Ponekad »Sin čovječji« može biti shvaćen i u kolektivnom smislu, kao ovdje, nekoliko redaka dalje, gdje se kaže da će »kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova« (Dn 7, 18). Oni bi tada bili taj Sin čovječji. No i ta bi zajednica kao glavu imala Mesiju. U svakom je slučaju ovo viđenje tumačeno u mesijanskome smjeru. Vlast Sina čovječjega drugačija je od vlasti što su je imale pobijeđene i osuđene nemani. Ona potječe od Boga, a proteže se nad sve narode. Ova širina vlasti Sina čovječjega obuhvaća i sve vrijeme (7, 14).

Darko Tepert


OTAJSTVO I ZBILJA

34

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

•• Uvod u slavlje

Nakon uvodne pjesme te učinjenoga zname-na križa i liturgijskoga pozdrava, predsjeda-telj slavlja vjernicima se obrati ovim ili slič-nim riječima:

Braćo i sestre! U ovome slavlju živimo osobito zajedništvo s cijelom Crkvom (na početku Go-dine vjere) kojoj je papa Benedikt XVI. 11. li-stopada 2012. označio početak. Ovo je slavlje ispunjeno spomenom i zahvalom: spomenom na 50. obljetnicu početka Drugoga vatikan-skog koncila i na 20. obljetnicu objave Kateki-zma Katoličke Crkve; zahvalom za darove ko-je je Crkva živjela u svome hodu u plodovima Koncila na različite načine. U Crkvi u Hrvata minula desetljeća obilježena su raznim doga-đajima i Božjom prisutnošću; hrabrim ispovi-jedanjem, ali i nijekanjem vjere, odricanjem od vjere; razornom mržnjom prema Crkvi i iznimnim nositeljima nade. Danas pred Gos-podinom zahvaljujemo za dar vjere u kojemu promatramo što je Bog činio po svjedocima vjere, po zajednici Crkve i kako je vjera čuvala iskru životnosti i u najtežim trenutcima.

Zastajemo u molitvi, u vjeri, u Božjoj pri-sutnosti kojoj se radujemo i iznosimo velike nakane Crkve i svoje osobne nakane u koji-ma se zrcali ona najvažnija – da nam Gospo-din umnoži vjeru te da vidimo dalje od površ-nih dojmova. Pozorni na Božju riječ i združeni u Kristovo tijelo, Crkvu, započinjemo Godinu vjere u stavu predanosti i molitve, onako ka-ko počinje svako istinsko kršćansko djelo, da u

susretima s drugima ne bismo previdjeli Boga; u poniznosti, da se ne nametne ljudska oho-lost. Poput Isusa ulazimo u pustinju u kojoj se, kako je rekao Sveti Otac, »iznova otkriva vri-jednost onoga što je bitno za život«. U suvre-menome svijetu postoje nebrojeni znakovi že-đi za Bogom, posljednjim smislom života. A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudi-ma vjere koji, samim svojim životom, pokazu-ju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Bož-joj milosti koja oslobađa od pesimizma.

Ovdje smo s velikom nakanom nove evan-gelizacije; danas, kada »više no ikada evange-lizirati znači svjedočiti novi, od Boga preobra-žen život i tako pokazati put«. Godina vjere je nalik putovanju u pustinjama suvremenoga svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnov-no: Evanđelje i vjeru Crkve.

Godina vjere je poziv upućen svakomu od nas da ponovno oduševljeno krenemo na ho-dočašće vjere koje smo započeli svojim kr-štenjem. I u našoj (župnoj) zajednici započi-njemo to iznimno vrijeme razmišljanja i življenja, otkrivajući milost što smo vjernici koji vjeruju u Krista. Taj naš put nije radi sebe samoga, nego radi naših bližnjih.

Braćo i sestre, na početku naše povijesti spasenja treba biti šutnja koja sluša i prihvaća i koja postaje djelima ljubavi, očitovanjem sve-tosti. Na početku je samoća koja postaje zajed-ništvom, koja otvara nove obzore ljudskosti.

Blaženi koji ne vidješe, a vjerujuSlužba Božje riječi uz početak Godine vjere

Ovaj prijedlog Službe Riječi sastavljen je kako bi pomogao i ujedno potaknuo na razmišljanje o tome kako u pastoralu na razne načine tijekom Godine vjere i liturgijski – molitvom i slavljenjem – živjeti darovanu vjeru u njezinu otajstvu. Prijedlog je vođen okolnošću početka Godine vjere (što se osjeća u intoniranosti nagovora) te preuzima neke elemente slavlja otvaranja Godine vje-re. Oblikovan je u vidu prvoga molitveno-slavljeničkoga susreta u Godini vjere. Jednako tako, uz prilagodbe, može biti korišten i kasnije tijekom Godine.

3535

Pred Riječju postalom tijelom, pred euharistij-skim darom preobražena kruha, naše je tije-lo, naši životi i osjećaji, šator susreta s Bogom, prostor svakidašnjega dodira s vječnošću.

Zastanimo u sabranosti i kratkoj tišini, bu-deći u sebi čežnju za Bogom i ponizno mole-ći s apostolima, kao nositeljima Božje ljubavi i njegove Radosne vijesti: Umnoži nam vjeru.

A sada primimo blagoslovljenu vodu i u dodiru s njom obnovimo zajedništvo vjere, moleći oproštenje grijeha.

Slijedi obred škropljenja zajednice vjernika blagoslovljenom vodom, uz uobičajenu pje-smu za taj obred, odnosno – ako to nije ostva-rivo – uz pratnju prikladnom instrumental-nom glazbom.

Došavši do svoga mjesta, predsjedatelj nastavi:

Pomolimo se.

(Kratka stanka.)

Bože, ti iz godine u godinukrštenjem daruješ svojoj Crkvinove sinove i kćeri.Daj da kršćani ostanu vjerni otajstvušto su ga vjerom primili.Po Gospodinu.

•• Navještaj Božje riječi

Slijedi navještaj Božje riječi. Mogu se uzeti či-tanja koja predviđa lekcionar Reda pristupa odraslih u kršćanstvo, odnosno obred Preda-je vjeroispovijedi (str. 92-96):

a) iz Staroga zavjeta: Pnz 6, 1-7;

b) iz Novoga zavjeta: Rim 10, 8-13; 1Kor 15, 1-8;

c) psalmi: Ps 19, 8.-11 (ant. Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. Ili: Tvoja je riječ, Gospodine, svjetlo mojoj stazi); Ps 119, 9-16 (ant. Tvoj je zakon, Gospodi-ne, u mome srcu.);

d) pjesme prije evanđelja: Iv 3, 16; Iv 8, 12;

e) evanđelja: Mt 16, 13-18; Iv 12, 44-50; Iv 20, 24-29.

Poklik prije Evanđelja

Aleluja!Budući da si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin;blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!Aleluja!

Evanđelje Iv 20, 24-29

P. Gospodin s vama!

O. I s duhom tvojim.

P. Čitanje svetoga Evanđelja po Ivanu.

O. Slava tebi, Gospodine!

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaesto-rice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govo-rili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učeni-ci opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i re-če: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i sta-vi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vje-ran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!«

Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, po-vjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Riječ Gospodnja.

O. Slava tebi, Kriste!

Slijedi homilija, u kojoj se protumači znače-nje Godine vjere (u skladu s objavljenim pri-godnim pismima Svetoga Oca ili mjesnoga biskupa); hod s Katekizmom Katoličke Cr-kve; Vjerovanje i njegovo značenje (u cjeli-ni, ne ulazeći u pojedine izrijeke); važnost obnavljanja krsne vjere; poslanje kršćana u naviještanju Radosne vijesti te osobito svje-dočenja svoga kršćanstva u svakodnevnim prilikama.


35

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

•• Homiletsko razmišljanje

Pripremljeno homiletsko razmišljanje koje slijedi oslanja se na čitanje iz Ponovljenoga zakona (6, 1-7) i na Evanđelje po Ivanu: Iv 20, 24-29.

Pántes ánthropoi tou eidénai orégontai fýsei. »Svi ljudi po svojoj naravi teže prema znanju.« Tim riječima započinje najpoznati-je Aristotelovo djelo »Metafizika«, taj miljo-kaz u povijesti ljudske misli. U kakvoj je vezi taj filozofijski tekst s naviještenim Evanđe-ljem? Nakon prve rečenice, Aristotel nastav-lja: »To pokazuje njihova ljubav prema osje-tilima, koje se voli zbog njih samih, neovisno o njihovoj korisnosti. A među svima posebno vole vid, ne samo u odnosu na djelovanje, ne-go i bez ikakve nakane da se nešto učini. Ra-zlog je u tome da, pokazujući mnogovrsnost razlika, vid nam pribavlja više spoznaja nego-li druga osjetila.«

Koliko je samo opravdan takav zaključak u današnje vrijeme koje je u mnogočemu ovi-sno o gledanju, o pojavnosti, o vidljivosti i vi-đenome. Koliko je samo teško ljudima koji ži-ve oštećena vida u vizualnoj kulturi.

I kada bi nas netko upitao kojega bismo se od pet osjetila najradije odrekli – vida, sluha, opipa, okusa ili njuha – vjerujem da bi naj-rjeđi odgovor, ako bi uopće postojao, bio vid. Uvjereni smo, kao i Aristotel da je vid osjet koji nam pruža i najviše spoznaja i otvara dru-ge prostore življenja.

Dokaz za to jest i pomalo neobična činje-nica da riječ ‘ideja’ dolazi od grčke riječi ‘vi-djeti’. Češće ju povezujemo s mišljenjem, s nečim što je odvojeno od neposrednoga do-življaja. Ali, mi možemo imati ideje, to jest poznavati nešto, upravo zato što to doživlja-vamo i ‘vidimo’.

Spominjem to zbog toga, jer je u našoj, ka-ko ju nazivamo, ‘zapadnoj kulturi’ vidjeti pu-no važnije od slušati i čuti, za razliku od bi-blijskoga pristupa, gdje je drukčije. Bog se svojemu narodu obraća govorom, riječju. Središnju zapovijed stavlja u izrijek i govori: Šemá Izrael: Čuj, Izraele. I sveti nam Pavao

piše da vjera dolazi iz slušanja: Fides ex audi-tu (Rim 10, 17). Pa i kasnije se stavlja naglasak na slušanje, što pokazuju i neke naše pjesme pred euharistijskim otajstvom. Sjetimo se ka-ko pjevamo: »Vid i opip, okus, varaju se tu, al za čvrstu vjeru dosta je što čuh.«

Danas pak na svakome koraku osjećamo da smo civilizacija slike, komunikacije koja je svedena na izvanjskost gledanja. U običnoj komunikaciji češće se kaže: Vidimo se, negoli Čujemo se, pri čemu ovo zadnje i ne znači raz-govarat ćemo. Zapravo, kad dublje razmisli-mo vidimo da se pokušava puno toga svesti na doživljaj pogledom. Taj pristup nije stran niti u životu vjernika. Zapravo je jedan od kame-na spoticanja u odnosu prema Bogu i bio od-nos prema pokušaju da ga se predstavi, da ga se naslika, pretvori u kip, u idol. I ta riječ do-lazi od riječi ‘vidjeti’. Možda je i to jedna od poteškoća u suvremenosti kada je vjera u pi-tanju. Boga se ne vidi. Ili – ipak…

Isus, nakon početnoga kolebanja apostola Tome i njegove ljudske dvojbe, izriče neobič-no blaženstvo: »Blaženi koji ne vidješe, a vje-ruju!« To se blaženstvo ostvarilo u životu Cr-kve. Sjetimo se riječi apostola Petra iz njegove Prve poslanice: »Njega (Isusa Krista) vi ljubi-te, iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete.« (usp. 1Pt 1, 3-9)

Mogli bismo reći i drugačije: vjera zacrta-va duhovni hod na nevidljivome; ona jest sta-novito gledanje, ali na temelju novoga osjetila – vjere. Kršćanstvo očituje istinu da uskrsnu-li Krist, iako nevidljiv tjelesnim očima, djeluje snažno u svojoj Crkvi. Uskrsnuloga Krista, ia-ko je nevidljiv, može se voljeti svim bićem. U uskrsnuloga Krista, iako je nevidljiv, može se imati posvemašnje pouzdanje.

Tako se u zajednici Crkve susreću tri osno-vne koordinate: može se doživjeti snažnu pri-sutnost Nevidljivoga; svim se srcem može voljeti Nevidljivo; i svom se snagom može po-uzdati u Nevidljivo.

Od njezina početka u Crkvi je Kristova pri-sutnost bila toliko snažna da ju se – premda nije bila vidljiva osjetom vida – moglo osjetiti

»Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.«

M. I. Rupnik: Susret apostola Tome s Isusom.

3737

jače od bilo čega vidljivoga. No, vid-ljiv je bio način kršćanskoga življenja i djelovanja. To je poput onih pojava koje ne vidimo, nego im prepoznaje-mo djelovanje. Ne vidi se Krist, ali se vide djela njegove moći. Ljubiti bez interesa, opraštati bez koristi, poma-gati bez očekivanja uzvrata. I pojavak same Crkve pokazatelj je snage Ne-vidljivoga. Ona ne nastaje na intere-su niti živi od njega. Svaki zemaljski interes ju ranjava, slabi i ograničuje.

Godina vjere je poziv svima na-ma da živimo svoju pripadnost Cr-kvi u snazi Kristove prisutnosti, kao iskustvenu stvarnost: u blizini bli-žnjima, u susretu s ljudima. Doži-vjeti Krista moguće je samo u zajedništvu s bližnjima. Kršćanstvo nije razumski napor dosizanja nekoga posebnoga duševnoga sta-nja. Kršćanstvo živi od ljubavi prema bližnji-ma. Time i Krist postaje vidljivijim, a Crkva očituje svoju proročku snagu. I dok se poku-šavaju stvarati strategije i programi, vidljive prisutnosti, Crkva živi od nevidljivoga. I po toj snazi Krista čini vidljivim.

Osim toga, Kristova ljubav, nevidljiva, a prisutna, otajstvena je snaga Crkve. Samo lju-bav omogućuje podnositi trpljenja i kušnje i biti ustrajnima. Vjera je poput nekog prevje-sa. I dok nam se Bog u Kristu objavljuje, otkri-va, život na ovome svijetu uvijek pomalo sa-kriva pogled licem u lice s Božjom stvarnošću. Snagom Kristove ljubavi nedostatak toga gle-danja za nas ne znači tugu, nego nadu; štovi-še u vjeri, kaže apostol Petar »klikćemo od ne-izrecive radosti«.

Jedan od najvećih problema sadašnjega društva jest nedostatak radosti. Pokušava se sve isprobati, sve iskusiti. Najveći dobitak bi-lježe oni koji nude uvijek nova iskustva, is-korištavajući ljudsku čežnju za zadovolj-stvom i radošću. A radost kao da je uvijek korak ispred: nedohvatljivo bježi. U potra-zi za opipljivom, vidljivom, materijalnom ra-došću, duhovno se osiromašuje. Ljubav je taj-

na istinske radosti. To nam govore kršćanski svjedoci, naši prijatelji – sveci.

I treća koordinata: vjerovati u Nevidljivo. Ne zaboravimo Isusovu riječ da će nam posla-ti Duha Tješitelja koji će nas poučavati svemu. (usp. Iv 14, 26) Taj je dar sačuvan u slici daha, uznemirenoga zraka, vjetra koji stvaramo gi-banjem. Bliz, sveprisutan, a nevidljiv. Nazvan je Tješiteljem i Braniteljem. Zašto nas treba tješiti? On je tješitelj ljudima koji ne mogu vi-djeti Ljubljenoga, a trebaju nastaviti hod u nejasnoćama. Duh Sveti nam se daje kao tje-šitelj u našoj nemogućnosti vidjeti Krista; ali Duh je snaga novoga pogleda. Kako smo ču-li u prvome čitanju, »opečaćeni smo Duhom obećanim, prigrlivši vjeru« (Ef 1, 13). On oživ-ljava našu vjeru, da bismo vidjeli više od ono-ga što oči mogu vidjeti. To je blaženstvo izre-čeno apostolu Tomi.

To je snažan poziv svakomu od nas – da otvorimo srce i otkrijemo u sebi dar novoga pogleda, novoga osjetila koje promatra, slu-ša, dodiruje, kuša, osjeća miris i daje okus lju-bavlju. Od toga je blaženstva sazdana Crkva i živi od vjere svojih vjernika. Isus dolazi među nas i ponavlja blaženstvo, osobito kada nam se daje u preobraženome kruhu i vinu, u za-jedništvu koje tvori njegovo tijelo, jer njegovo smo tijelo mi, braćo i sestre.


37

»Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.«

M. I. Rupnik: Susret apostola Tome s Isusom.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

•• Predaja i molitva Vjerovanja

Nakon homilije, predsjedatelj uvodi u moli-tvu ili u čin predavanja Vjerovanja kateku-menima:

Godina vjere nas upućuje na ispovijedanje vjere koja je sadržana u molitvi Vjerovanja i koja je javno očitovanje naše vjere i pripad-nosti Crkvi. Od prvih je vremena Crkva Vjero-vanje predavala odraslima (traditio Symboli) koji su se pripremali za sakramente kršćanske inicijacije (krštenje, potvrdu i euharistiju). Ti-jekom određenoga slavlja katekumeni su prvi put slušali svećenika koji ga je izgovarao, a za-tim su ga sami morali naučiti napamet, kako bi ga kasnije, prije krštenja, u drugome slavlju (redditio Symboli) javno izgovorili i ispovje-dili svoju vjeru pred zajednicom. Sveti nas Otac poziva na razmatranje teksta Simbola naše vjere. Zato svi zajedno nastojmo svakod-nevno moli ti Vjerovanje, ne samo kako bismo ga znali napamet, nego kako bi nam bilo u srcu i postalo sve više našim djelima.

Predsjedatelj predaje tekst Vjerovanja sva-komu prisutnom, uz pomoć poslužitelja ili kateheta, te onih koji su zauzeti u pastoral-nome djelovanju.

Nakon predaje, predsjedatelj započinje za-jedničko moljenje Vjerovanja.

Slijedi molitva:

Bože, naš Oče, tebe ponizno molimo:pomozi svoj svojoj djeci da prihvate milost vjere u obnovljenu srcu,da bismo mogli prepoznati tebe, jedinoga Bogai onoga koga si ti poslao, Isusa Krista.Daj da se dopuste voditi tvojim Svetim Duhomtijekom cijele ove godine,kako bi radosna srca napredovali na putu vjerete za svoju braću i sestre bili svjedoci tvoje ljubavi,privlačeći druge tvojoj neizmjernoj ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

•• Sveopća molitva

Braćo i sestre, zazovimo Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina, da prati duhovni put Crkve u Godini vjere, govoreći:

Pošalji svoga Duha, Gospodine.

1. Da bi Crkva, sabrana Duhom Svetim, zajedno s papom našim Benediktom i biskupom našim I., svim biskupima, prezbiterima i đakonima, redovnicima i redovnicama, rasla u jedinstvu vjere sve do Kristova ponovnog dolaska, molimo te. O.

2. Da svi laici, zauzeti u raznim oblicima pastoralnoga života, postanu učenicima i svjedocima tvoga evanđelja, molimo te. O.

3. Da svi članovi našega društva koji ne poznaju ili ne žele spoznati Isusa Krista, mogu susresti milost istinskoga obraćenja, molimo te. O.

4. Da naše obitelji imaju hrabrosti svakodnevno živjeti radost vjere, molimo te. O.

5. Da u nama oživiš i ražariš krsnu milost kako bismo bili svjedoci tvoje ljubavi prema svima koji su u potrebi, molimo te. O.

6. Da pod tvojim vodstvom hodimo u svetosti života te s našim pokojnima uđemo u nebesko zajedništvo svetih, molimo te. O.

Bože, koji si izlio Duha Svetoga na apostole te si ga htio po njima i po njihovim nasljednicima prenijeti na sve članove svoje Crkve, usliši našu molitvu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Prije zaključivanja sveopće molitve, može se izmoliti Molitva Gospodnja (Oče naš), a na kraju obred završiti uobičajenim blagoslo-vom i prikladnom pjesmom.

Priredio: I. Šaško

3939

Molitva za dar vjere

Gospodine, tebe svim srcem molimda moja vjera bude cjelovita i bez zadrške,

ona koju naviješta i naraštajima predaje Crkva;da prodire u moje misli, u način prosuđivanja božanske i ljudske zbilje.Gospodine, daj da moja vjera bude slobodna:da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosite da izrazi srž moje stvorenosti ispovijedajući: vjerujem u tebe, Gospodine.

Gospodine, udijeli mi sigurnu vjeru, svjetlo koje jača u kušnjama, koje smiruje i odmara.Molim te za radosnu vjerukoja razveseljuje srce i uvodi u molitvu,koja posvećuje svaki životni trenutak,vjeru punu pouzdanja u tebe i tvoju Riječ.

Gospodine, daj da moja vjera bude djelotvorna,tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubaviu svemu što činim, u iskustvu sreće, u trpljenjima,u iščekivanju konačne objave;trajno svjedočanstvo prisutnosti i neprekidna hrana životu u nadi.

Gospodine, daj da moja vjera bude poniznai ne traži temelje u ljudskoj mudrosti,nego u tvojoj milosti i ljepoti križa,oslonjena na snagu Duha Svetoga,vidljivoga u tvojoj Crkvi kojoj si podariomajčinski zagovor Majke Marije.Umnoži nam vjeru tikoji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.Amen.

Priredio: I. Šaško

39

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Poziv na molitvu kod priprave darova u euharistijskome slavlju ima izvorište u galskoj liturgiji u 8. stoljeću. Svećenik bi prije molitve nad prinosima, koja prethodi euharistijskoj molitvi, već u ono doba izgovaranoj u tišini, upućivao poziv drugim prisutnim svećenici-ma i liturgijskim služiteljima da mole za nje-ga kako bi bio dostojan prinijeti euharistijsku žrtvu. Uskoro se, u 9. st., kako donosi Sakra-mentar iz Amiensa, taj poziv proširuje na ci-jelu zajednicu te zadobiva formulaciju »Moli-te braćo i sestre…« (Orate fratres et sorores). Poziv upućen zajednici očituje misao da je sve-ćenik bio gledan kao služitelj Crkve čijega je prinosa posrednik. U pozivima na molitvu iz toga doba prepoznaje se naglašenost molitve za svećenikovu osobu, bez straha da se istakne svećenikova nedostojnost i grješnost, pa su u liturgijskim izvorima česte formulacije »Moli-te za mene grješnika« (orate pro me peccato-re; orate pro me misero peccatore, ili: pro me miserrimo peccatore). U 12. stoljeću susreće-mo prošireni poziv koji je očuvan sve do danas: »Molite braćo i sestre da moja i vaša žrtva bu-de ugodna Bogu, Ocu Svemogućemu.«

Odgovor na svećenikov poziv na molitvu u početcima je bio molitva u tišini, a ubrzo se kao zajednički molitveni odgovor susre-ću molitveni poklici iz psalamskih testova, među kojima je, uz modifikacije u pojedi-nim izvorima, čest tekst iz Psalma 19: »Usli-šio te Gospodin u dan nevolje, štitilo te ime Boga Jakovljeva! Poslao ti pomoć iz Svetišta, branio te sa Siona! Spomenuo se svih ti pri-nosnica, bila mu mila paljenica tvoja!« Ipak ustalio se poklik s karakterističnim početkom »Suscipiat«: »Primio Gospodin žrtvu iz tvo-jih ruku, na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.«

Molite, braćo i sestre…

U raspravama pri obnovi Reda mise nakon Drugoga vatikanskog koncila bilo je razmišlja-nja da se, budući da se euharistijska molitva vi-še ne izgovara tiho, svećenikov poziv i odgovor zajednice izostave; neki su predlagali se u sve-ćenikovu pozivu »da moja i vaša žrtva« budu izostavljene riječi »moja i vaša« jer nose trag klerikalizirane liturgije. Ipak od takvih se za-hvata odstupilo, a poziv na molitvu i odgovor zajednice interpretirani su kao uvod u Molitvu nad prinosima, na sličan način kako se shva-ća poziv »Pomolimo se« kao uvod u zbornu i u popričesnu molitvu. U pojedinim izdanjima Rimskoga misala na narodnim jezicima dopu-štene su i izmjene poziva na molitvu i odgovo-ra zajednice. Tako npr. u izdanju za biskupije u Japanu predviđen je molitveni odgovor u ti-šini. Talijansko izdanje Misala uz izvorni poziv na molitvu donosi još tri alternativna u kojima je jasnije istaknut komunitarni vidik slavlja. U nekim drugim izdanjima uz redoviti oblik pozi-va i odgovora susrećemo i onaj jednostavni, ka-kav se nalazi uz zbornu i popričesnu molitvu.

U hrvatskome izdanju Misala nisu done-seni alternativni oblici spomenutoga poziva na molitvu i odgovora zajednice. Izvorni oblik poziva i odgovora na izvrstan način naglaša-va eklezijalnu narav liturgijske zajednice, ali i samu teološku sintezu sakramenta euharisti-je. Zajednica okupljena oko Krista Gospodi-na, prepoznajući se kao subjekt slavlja, svojim odgovorom jasno izriče dvije temeljne dimen-zije slavlja euharistije: hvalbenu (latreutsku), kojom se iskazuje hvala Bogu (»na hvalu i sla-vu svojega imena«), te sotoreiološku, kojom se ispovijeda vjera da se po euharistijskoj žr-tvi na sakramentalan način uzbiljuje otajstvo otkupljenja (»na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi«).

Na početku euharistijske službe svećenik poziv zajednicu riječima: »Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućemu.« Praksa s kojom se susrećem, a u kojoj taj zaziv biva mijenjan ili izostavljan, ponukala me na pitanje o njegovu značenju u slavlju euharistije.

Matija P.

Pretplata: www.hilp.hr/pretplata ili na tel. 01/3097-117

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za samo 169 kuna!

Časopis namijenjen:• vjerničkim zajednicama• vjeroučiteljima i katehetama• čitačima i drugim služiteljima na liturgijskim slavljima• voditeljima biblijskih i liturgijskih skupina• članovima župnih pastoralnih vijeća• obitelji i njezinoj pripravi za nedjeljno liturgijsko slavlje• svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

www.hilp.hr

Ante VučkovićVrtlog grijeha

O Davidovu grijehu s Bat-Šebom

12,5 x 20 cm52 str. � 95 kn

HomiletskaliteraturaHomiletska

www.hilp.hr/nasa-izdanja

2012 | vjerovanje u liturgiji crkve

Documents