2-2011 | tamjan i kâd u liturgiji

Tamjan i kâd u liturgijiod 13. veljače do 12. ožujka 2011.

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn22222011

Tamjan i kâd u liturgijiod 13. veljače do 12. ožujka 2011.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 2God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Mirisati Otajstvo

naša tema: Tamjan i kâd u liturgiji 2 Tamjan – ugodni miomiris

blagdanskoga svetkovanja, I. Žižić

Tamjan i kâd u liturgiji – od molitavado pastoralnih mogućnosti, I. Šaško

Mirisni govor tamjana i kâda u liturgiji, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:Ž. Tanjić, I. Raguž, A. Vučković,S. Slišković, I. Šaško

Šesta nedjelja kroz godinu

Sedma nedjelja kroz godinu

Osma nedjelja kroz godinu

Deveta nedjelja kroz godinu

Pepelnica

u duhu i istini 38 S. Grgat: Blaženi koji hode

M. Bartolić: Samo je u Bogu mir

trenutak: pisma čitatelja 40 Pričest i kašnjenje na misu

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 2–2011

T Mirisati Otajstvo

T amjan, kâd i miris neodvojivi su elementi simboličke geste koju nazivamo kađenje. U kađenju se naziru simbolizmi žr-tvovanja i prinosa, molitve, poniranja u transcendentno,

iskazivanja časti i poklonstva, darivanja mirisa u svrhu prožimaju-ćega zajedništva… Unatoč tim snažnim značenjima tamjana i miri-snoga kâda, koji danas kroz »kulturu mirisa« nalaze sve više mje-sta u ljudskome životu, kađenje u kršćanskoj liturgiji postaje sve slabijim i manje razumljivim znakom obrednoga govora. Možda temeljna poteškoća ipak nije u nesposobnosti »obrednoga čitanja« miomirisnoga kâda, nego u nedovoljnoj iskustvenosti otajstva ko-je slavimo u obrednim činima vjere. Iskustvo predmnijeva uključe-nost čitavoga čovjeka u zbilju pred kojom se stoji. Zato se u liturgiji ne sudjeluje samo po sabranosti mísli, nego i po tijelu – raznoliko-šću i izmjenom gestâ, pokreta, stavova tijela, obrednim hodom… Osjetilo mirisa jedna je od najrafiniranijih sposobnosti tijela. Po mirisu (ra)spoznajemo prirodu i ljude. Po mirisu i ‘pamtimo’ mno-ga mjesta i iskustva. Ukoliko kažemo da je slavljeno otajstvo vjere zbilja koja se uprisutnjuje i događa u okupljenoj zajednici vjerni-ka, tada zbiljnost otajstva i žudnja vjere da se iskustvom pronikne u otajstvo, traže put iskustvenosti i kroz osjetilo mirisa. Cjelovito-sti doživljaja potreban je i miris. Miris, zbog svoje eteričnosti, ne-vidljivosti i neopipljivosti, u mnogim je kulturama i kultovima po-stao izabranim oblikom predstavljanja svetog i transcendentnog. Kršćanska je liturgija s velikom pomnjom odabrala oblike prino-sa kâda i unijela ih u svoj obredni govor. Obredne geste kađenja unose u slavlje Crkve sliku kâda kojeg se Bogu prinosi i daruje, iskazujući mu poklonstvo i hvalu, ali jednako unose i iskustvo mi-risa, po kojemu se od Boga prima prožimajuća i preobražajna sna-ga otajstva.

Liturgijski govor o kađenju stoga se ne zaustavlja na pitanjima obredne forme i norme, nego nas uvodi u teološku estetiku koja po darivanju miomirisnoga kâda proslavlja Boga i njegovo djelo otku-pljenja te ujedno daje kršćanskomu življenju novu formu autentič-nosti, osposobljujući nas da, po iskustvu Kristova otajstva, budemo u svijetu »Kristov miomiris«.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Tamjan i kâd u liturgiji

TTamjanUgodni miomiris blagdanskoga svetkovanja

Ivica Žižić

T amjan (na grčkom thymiama, a na latinskom olibanum) obredna je i simbolička materija vegetalnoga podrijetla. Ta-mjan je aromatska ‘kristalna’ smola koja se dobiva iz kore dr-

veta bosvelija (Boswellia carteri). Korištenje tamjana zabilježeno je pretežno u obrednom kontekstu, iako po svojim aromatskim i tera-peutskim svojstvima tamjan ima i druge uloge u čovjekovoj kultu-ri življenja. Tamjan je, naime, uvijek sadržavao dva paralelna znače-nja: simboličke materije i miomirisa.

Podrijetlo i tumačenjaKao i kod nekih drugih simbola i simboličkih čina, tako i kod upo-rabe tamjana, stari Egipćani su bili prvi koji su tamjanu pridava-li sakralni karakter smatrajući ga »znojem bogova koji kaplje po ze-mlji«. Grci i Rimljani će pak koristiti oltar za kâd (foculus) u znak štovanja i klanjanja. U tim će kulturama tamjan biti korišten da bi se ‘ugodilo’ bogovima, ali i da bi se posvetilo određeno mjesto ili pred-met. Svakako, tamjan izražava štovanje i poštovanje. Stoga se u sta-rim kulturama koristi i u ‘svjetovne’ svrhe utvrđivanja i potvrđivanja saveza, obećanja ili prijateljstva.

U hebrejskom kontekstu, termin lebonah (tamjan) upućuje na nešto što je ‘bijelo’ i ‘sjajno’. Kultni značaj tamjana, posvjedočen već u knjizi Izlaska (Izl 30,34), dodatno će biti produbljen u levitskim propisima (Lev 2,1) te će općenito u Starome Zavjetu osim kultnoga, dobiti svoje ‘moralno’ i ‘duhovno’ značenje (usp. Br 17,12; Sir 39,14)Starozavjetni će vjernik svoju molitvu poistovjetiti s uzdizanjem di-ma (kâda) tamjana kod prinosa žrtve u hramu, kao i s gestom uzdi-zanja ruku na večernju molitvu: »Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mo jih ruku nek bude kao prinos večernji!« (Ps 141,2). Time će tamjan čvrsto zadržati svoje obredno ishodište i žarište i biti trajnom poveznicom između osobne molitve i hramsko-ga bogoslužja. Budući da su molitva i kâd isti u svojoj nakani i obli-ku, tamjan će biti simbolom dodira sa svetošću Jahvinom, kao i sim-bolom prihvaćene molitve.

Naposljetku, mesijanska interpretacija vidi, osim u zlatu, tako-đer u tamjanu simbol »slave Gospodnje« (Iz 60,6). Tamjanom je obilježeno ne samo poklonstvo mudraca Sinu Božjemu i novorođe-nomu Kralju u Betlehemu (Mt 2,11), nego i eshatološke »posljednje slike« Pisma, koje predočavaju molitve svetih (Otk 5,8).

»Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice

tvoje, podizanje mojih ruku nek bude kao prinos

večernji!« (Ps 141,2). Po tom svjedočanstvu

psalmistove molitve, nadahnute prinosom

kadione žrtve, tamjan u Starome zavjetu

pokazuje svoje obredno ishodište i žarište te biva

trajnom poveznicom između osobne molitve

i hramskoga bogoslužja. Budući da su molitva

i kâd isti u svojoj nakani i obliku, tamjan postaje

simbolom dodira s Božjom svetošću, kao i simbolom

prihvaćene molitve.

3

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22011220112220112Razumljivo je da rano kršćanstvo ne koristi tamjan,

budući da je ta simbolička materija bila odveć popular-na u svijetu mnogobožačkih istočnjačkih religija, kao i one rimske, od koje su kršćani zazirali. Crkveni oci, poput Ći-rila Aleksandrijskoga ili Ivana Krizostoma, oštro će osudi-ti uporabu tamjana, budući da ih je on odveć podsjećao na poganske obrede i običaje. Upravo odbijanje prinošenja tamjana bogovima, kao i imperatoru, obilježit će kršćan-sko svjedočanstvo i mučeništvo. Čini se da je tamjan ‘ušao’ u rimsku liturgiju ponajviše preko ‘obreda čišćenja’, oso-bito preko liturgije posvete crkve i oltara, koja je podrazu-mijevala prethodno ‘čišćenje’ obrednoga prostora od zlih utjecaja i sila da bi ga se moglo prikladno ‘posvetiti’ Bogu te da bi taj prostor i to mjesto trajno bili prikladni za ‘žr-tveni prinos’. U tom smislu, obredno korištenje tamjana u svrhu ‘čišćenja’ nazire se u značenju današnjeg talijansko-ga izraza incenso (od latinskog incendere spaliti, zapaliti). U svakom slučaju, simbolizam tamjana, kao što ćemo vi-djeti, valja iščitavati u okviru simbolizma svjetla, odnosno, vatre jer on samo s njime tvori pripadajuću cjelinu.

Simbolizam tamjanaSimbolizam tamjana ne treba izdvajati, ali ni izjednačavati s paralelnim, a u nekim slučajevima gotovo istim ritualnim praksama u drugim religijama i kulturnim civilizacijskim tradicijama. No, da bismo razumjeli značajnost ovoga simboličkoga materijala, utkanoga u vjekovnu mudrost ljudskoga, kao i cjelinu liturgijskoga govora, potrebno je izložiti barem ukratko neke elemente iz riznicâ kulture, posebno one dalekoga Istoka, koje nam mogu otkriti ponešto i od vlastite tradicije, pomalo zaboravljene u tehničkom i utilitarističkom svijetu zapadnjačke civilizacije nesklone govoru simbola.

Sagledavajući kulturnu povijest tamjana među različitim religijskim tradicijama, nije odveć teško uočiti da je upravo Istok imao istančano razvi-jen smisao za ‘aromatsko’. Na Istoku, naime, tamjan se pojavljuje u okvi-ru iskustva blagdanskoga. Tako se u Kini palio tamjan prigodom nekih umjetničkih ili glazbenih događaja, a u Japanu prigodom ceremonije čaja. Kineski taoizam, pak, koristi tamjan u svrhu čišćenja i ozdravljenja. S uvje-renjem da tamjan izgoni zlo i bolest, u Kini ga se rabi u terapeutsko-ritualne svrhe. Zajedno s pjevanjem, goreći mirisni tamjan stvara iskustvo katarze, čišćenja. Njime se, između ostaloga, štuju bogovi i slave njihovi ‘rođenda-ni’. No, tamjan će i ovdje, kao i u drugim tradicijama, biti simbolom mistič-ne komunikacije, odnosno, molitve.

Koreanski budizam također poznaje tamjan, posebno kod obredâ inicija-cije. Budističko ‘monaško’ zavjetovanje obilježeno je obredom Pul-tatta, na-zvanim također »primanje vatre«. Središnji simbol toga inicijacijskoga obreda upravo je kovanica (pločica) tamjana koja se stavlja na tijelo neofita (‘novo-rođenoga’). Ta se ‘kovanica’ tamjana potom pali te sagorijeva polako i bolno, ostavljajući duboku opeklinu. Ožiljak na tijelu iniciranoga uvijek će podsje-

Smola iz kore bosvelije, osnovna tvar tamjanskoga mirisa, smatrana je »božanskim znojem«, pa je našla izabrano mjesto u kultnom susretu sa svetim. Simbolizam tamjana čuva u kršćanskoj uporabi tu dimenziju svetoga odnosa, ponajprije kroz sliku kâda koji se uzdiže i mirisa kojeg se zahvaća.

NAŠA TEMA

4


ćati na dovršeni put inicija-cijske preobrazbe. Urezan u tijelo, ostat će svagda za-pisan u pamćenju te će ne-izbrisivo odrediti identi-tet budističkoga redo vnika. Tamjan, kao što vidimo, ov-dje igra središnju ulogu po-sredovanja iden titeta.

Prema nekim antropo-lozima, sve do kasnoga 19. stoljeća u japanskim bu-dističkim hramovima ta-mjan se koristio kao mjera vremena, osobito inter-valâ i trenutaka u kojima su svećenici zvukom zvona pozivali na molitvu. Osim

toga, takozvane »kineske šibice« – štapići tamjana – koristili su se i u Ja-panu da bi označili određene vremenske intervale. Ova je kulturna činje-nica, dakle, osobito zanimljiva glede odnosa između simboličkih uporaba tamjana i blagdanskoga, jer tamjan tu biva mjerom koja obilježava blag-dansko i određuje njegovo trajanje.

Tamjan koriste također indijski hinduisti i budisti. U hinduizmu se ta-mjan redovito koristi u hramovima, kod štovanja statua božanstava. Bu-dući da se tamjan poima kao snagu koja može prinijeti molitve bogovima, a otjerati demone, tamjan je i u hinduizmu shvaćen kao molitva.

Naposljetku, čini se da u visoko racionaliziranoj kulturi Zapada nema više mjesta za simbole kao što je tamjan. Unatoč sekularnoj tendenciji Za-pada da ukloni simbole iz svijesti i kulture te unatoč podcjenjivanju sim-boličkoga govora obrednoga, tamjan će se ‘vratiti’ preko oblikâ meditacije, preko kozmetike, aromaterapije i drugih načina estetiziranja tijela. Taj po-vratak ‘svetoga’ preko ‘mirisnoga’, uostalom, svjedoče ‘slike’ kojima se na-zivlju čuveni parfemi (Mystere – misterij od Rochasa, Kouros – ‘miris ži-vih bogova’ od Yves Saint Laurenta, Cristal – ‘čistoća’ od Chanela). Sve to govori ne samo o ‘banalizaciji’ svetoga u marketinške svrhe, nego dade na-slutiti humanističku krizu koja je s gubitkom simbolizma mirisa također izgubila ‘osjećaj svetoga’. A taj je ‘osjećaj’ predmet traganja ‘produhovljene osjetnosti’, koja u našem postmodernome svijetu ima potrebu nanovo pro-naći spone sa ‘svetim’, odnosno, zaliječiti tijelo u njegovoj cjelini, otkriva-jući njegovu simboličku moć upravo preko spona mirisnoga.

Tamjan: mirisi blagdanskoga i slike svetogaU čovjekovoj svijesti i u njegovoj kulturi, mirisi i slike čvrsto su povezani. Mirisi ‘tvore’ slike, oni (pod)sjećaju. Ali i slike podsjećaju na ugode mirisa. I u jednom i u drugom slučaju, i mirisi i slike prizivlju posebno stanje. To

Čovjekova žudnja za svetim kroz iskustvo

mirisa otkriva se i u raznim oblicima

aromaterapije, kao i u korištenju parfema

kojima proizvođači daju imena misterijskoga ili

mističnoga.

5

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22011220112220112

iskustvo napose vrijedi za blagdan u kojem se slike i mirisi stapaju u jednu jedinstvenu cjelinu svetkovanja. Mogli bismo s pravom reći da je tamjan »ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan čas od drugih ča-sova« (A. de Saint-Exupery, Mali princ).

Poetične slike i mirisi blagdanskoga zapravo tvore iskustveno stanje svetkovanja, što je zacijelo najvidljivije u samome obredu. Simbolizam tamja-na smješta se u prvom redu u ikoničku dimenziju gledanja. Uzdizanje tamjana sabire molitve Crkve u svetkovanju Otajstva. U tom smislu, tamjan govori na najznakovitiji način u trenutku kada se upisuje u uzlazni dinamizam eteričnih simboličkih materija.

Dok se s jedne strane tamjan obraća pogledu, s druge strane uranja u osjet njuha, a preko njega u nutarnji svijet čovjekova imaginarnoga i čuvstveno-ga doživljavanja. Tako tamjan dodiruje ‘nutrinu’ i ‘visinu’ bivajući poveznicom između nutarnjeg i izvanjskoga, između bo-žanskoga i ljudskoga. Goreći tamjan svojim mirisom i uzlaznim eterič-nim, gotovo pneumatskim pokretom, tj. svojom ikoničkom i osjetnom snagom, tvori jedan od važnih liturgijskih simbola cjeline. Zbog toga se oduvijek smatrao simbolom svetosti, ali i simbolom pobožnosti i klanja-nja, kao i simbolom molitve koju Bog uslišava jer proizlazi iz iskrena srca. Nije slučajno da starozavjetni molitelj »uzdizanje ruku« povezuje s hram-skim, obrednim uzdizanjem kâda (usp. Ps 141, 2), jer su »ruke molitve« upravo uzlazeći tamjan. Njime je čovjek unesen u molitvu, a molitva pre-rasta u ‘stup svetoga’ u kojem se sam Bog dade osjetiti.

Obredna simbolička igra uvodi u još dublje razumijevanje tamjana u odnosu prema drugim simboličkim materijama, poput vatre, svjetla ili prostora svetišta. Ne treba zaboraviti ni onaj drugi, ali ništa manje zna-čajan vidik čišćenja, koji je usko vezan uz prosvjetljivanje. Naime, ta-mjan igra važnu ulogu u svim obredima čišćenja, koji se osim vode redo-vito vežu i uz vatru, odnosno, plamen. Uostalom, tamjan je bitno upućen na vatru, budući da djeluje samo izgarajući, odnosno, sagorijevajući svo-ju materiju. Bolje rečeno, smisao tamjana je da nestane, odnosno da se preobrazi u kâd. I u tome se sastoji njegov simbolički pokret. Dok vatra uništava da bi preobrazila, tamjan uklanja loše mirise da bi sve obuhva-tio jednim jedinim miomirisom svetoga.

Kao što se kruh preobražava u tijelo i vino u radost, kao što blagovanje tvori zajedništvo, tako i tamjan postaje blagdansko stanje. On daje osjetiti ono što drugi dani nemaju, a tvori stanje u kojem se kuša i ‘više’ od onoga što osjeti mogu ćutjeti. Ukratko, tamjan unosi u iskustvo prijelaza. Blag-dan kao preobražaj osjeta i obred kao mjesto gdje se miris upisuje u svet-kovanje, tako postaje mjesto inicijacijske preobrazbe u kojoj slike govo-re više od riječi, a mirisi više od pogleda. Dok obred tamjanom zaodijeva blagdan svetim, blagdan utiskuje u tijelo i u sjećanje svetkovanje saveza, čiji mirisi daju kušati iskonski spokoj pomirenoga svijeta.

Goreći tamjan svojim mirisom i uzlaznim eteričnim, gotovo pneumatskim pokretom,tj. svojom ikoničkom i osjetnom snagom,tvori jedan od važnih liturgijskih simbola cjeline. Zbog toga se oduvijek smatrao simbolom svetosti, ali i simbolom pobožnosti i klanjanja, kao i simbolom molitve koju Bog uslišava jer proizlazi iz iskrena srca.

NAŠA TEMA

6


OTamjan i kâd u liturgiji – – od molitava do pastoralnih mogućnosti

Ivan Šaško

Obredi u kojima je predviđena uporaba tamjana pokazuju da se tamjan nalazi u različitim okvirima značenja. Najočitiji su ele-menti koji otkrivaju obilježja čišćenja, ali i prinosa. Naime, ta-

mjan je sam viđen kao prinosnica. No, ti obredi pokazuju da za tu-mačenje i značenje nije dostatan sam obred i obilježja koja stoje iza pojedinoga obreda, nego se značenje crpi ponajprije iz pratećih tek-stova.

Početno značenje uporabe neke materije, prostora, predmeta, vre-mena, u kršćanskome obredu započinje nekom blagoslovnom moli-tvom. To ne mora biti molitva koja izravno nešto ili nekoga posveću-je ili blagoslivlja, nego je u pitanju onaj liturgijski čin koji na kršćanski način tumači zbilju, odnos Stvoritelja i stvorenoga, Otkupitelja i ot-kupljenoga. Razumljivo je da su posebno zanimljive one molitve ko-jima Crkva, po Duhu Svetome, u tamjanu živi prisutnost Božjega za-hvaćanja.

Stoga je prije svake raščlambe važno uvidjeti razliku između litur-gijske uporabe u bogoslužju Crkve i izvanliturgijske uporabe u pobož-nim običajima. Ta je razlika vidljiva i u sadržaju molitava blagoslova. Dok u liturgijskim molitvama blagoslova tamjana do izražaja dolazi vi-šestrukost govora i motiva, u pučkoj je uporabi gotovo isključivo riječ o čišćenju i zaštiti (lustracijskoj i apotropaičkoj dimenziji).

Gorjeti Bogu na častMolitve blagoslova tamjana u latinskoj crkvi možemo pratiti od 11. st. nadalje. Takve molitve na Istoku imaju dužu tradiciju. Premda je samo kađenje u kontekstu blagoslova najčešće prepušteno đakonu, blago-slovnu molitvu moli predsjedatelj slavlja. Tradicija je razlikovala bla-goslovljeni i neblagoslovljeni tamjan. Dok se drugi koristio za kađenje laika, prvi je bio za kađenje oltara. U stvaranju ovoga priloga preuzi-mao sam i koristio tekst izvrsnoga rada o tamjanu i kâdu M. Pfeifera.

Tijekom liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora odlučeno je da nema izravnih molitava blagoslova tamjana, nego ga se, prije slav-lja, može blagosloviti općom blagoslovnom molitvom, čime nipošto ni-je zatvoreno područje tumačenja i značenja. Izvori koji izravno spomi-nju blagoslov tamjana, na primjer misali nakon Tridentskoga sabora, tiču se obreda ulaska (introitus) i blagoslova prije navještaja evanđelja. Tako jedna moli: »Ab illo benedicaris, in cuius honore cremaberis.« – »Neka te blagoslovi onaj u čiju ćeš čast biti spaljen.« Time je jasno da sam Bog blagoslivlja tamjan i tim blagoslovom postaje dostojnim Bož-

U obnovljenoj liturgiji nakon Drugoga

vatikanskog sabora nema više izravnih molitava

blagoslova tamjana, nego ga se, prije slavlja,

može blagosloviti općom blagoslovnom

molitvom, čime nipošto nije zatvoreno područje

tumačenja i značenja. Zato se ovdje, polazeći od starih

blagoslovnih molitava, nastoji otkriti bogatstvo

značenjâ tamjana i miomirisnoga kâda kako bi obredne geste kađenja pronašle vlastito mjesto u

obrednome događanjui putu poniranja u slavljeno otajstvo.

7


jim darom, s kojim je povezano spasonosno djelovanje za osobe i stvari. Tu-mači vide poteškoću u tome što tamjan, koji gori isključivo Bogu na čast, ne bi trebao poseban blagoslov, jer ga se ne može shvatiti kao dio obreda čišćenja.

No, jedna od blagoslovnih molitava očituje da su postojale molitve koje su spajale dva pristupa: »Benedic, Domine, hoc incensum vel thymiama a te creatum, et praesta, ut acceptabile sit tibi in odorem suavitatis.« (»Blagoslo-vi, Gospodine, ovaj tamjan koji si stvorio, i daj da ti bude prihvatljiv kao ugo-dan miris.«) Ovdje je polazište Stvaranje, a molitva je usmjerena prema pri-hvatljivosti i prihvaćanju toga ‘slatkoga mirisa’, miomirisa.

Unutar obreda prinošenja darova, kod stavljanja tamjana u kadionicu, molila se sljedeća molitva: »Per intercessionem beati Michaelis Archange-li, stantis a dextris altaris incensi, et omnium electorum suorum, incensum istud dignetur Dominus benedicere, et in odorem suavitatis accipere.« (»Po zagovoru blaženoga Mihaela Arkanđela koji stoji zdesna kadionoga žrtvenika i svih izabranika njegovih, neka ovaj tamjan bude dostojan da ga Gospodin blagoslovi i primi na ugodan miris.«) Do 13. st. na mjestu imena Mihaela na-lazi se ime arkanđela Gabriela. Ta je zamjena mogla biti i zbog raznih preda-ja teksta i zbog omiljenosti Mihaela u srednjemu vijeku kao zaštitnika Božjih izabranika. K tomu treba dodati i Otk 8,3, tekst u kojemu je riječ o arkanđe-lu Mihaelu koji drži kadionik u svojoj ruci. Tim detaljem zamjene dvojice ar-kanđela posebno se bavio Rupert iz Deutza, čije je tumačenje (po nekima po-grješno), o prihvaćanju imena arkanđela Mihaela, i prihvaćeno.

U drugim popratnim molitvama vidljiv je uzlazni i silazni vidik: »Incen-sum istud a te benedictum ascendat ad te, Domine; et descendat super nos misericordia tua.» (»Neka ovaj kâd, od tebe blagoslovljen, uziđe k tebi; i ne-ka na nas siđe tvoje milosrđe.«) Ta se molitva već u 11. st. nalazi u starim mi-salima.

Geste prinošenja i kađenjeU načinu kađenja odražavao se način polaganja hostije i kaleža na oltar. Kao što su oni postavljeni u obliku križa, tako se i iznad njih kadionikom triput ‘is-pisivao’ znak križa i triput kretnjom ‘opisivao’ krug, čime je i tamjan postao

Goreći i kroz oganj postajući mirisnom kâdom, tamjan stvara sliku katarze, koja nas, oslobođene materijalnoga, predaje božanskomu. Zato je tamjanski miomirisni kâd poticaj na čistu molitvu, na oslobođenost od svijeta i na potpunu predanost Bogu.

NAŠA TEMA

8


prirodnim prinosom (usp. Mal 1, 11). Predodžba o tamjanu i kâdu kao prino-su ima dugu predaju. Naime, osim kruha i vina te prvinâ, na oltar se može staviti samo ulje za svjetiljku i tamjan, što vodi prema zaključku da i jedno i drugo gori, obješeno u svjetiljkama ili kadionicima iznad oltara. Iako se u po-

četku čuvalo tumačenje tamjana i kâda kao samostalno-ga prinosa, ipak, kasnije se kâd i tamjan shvaćao kao do-datak prinosu i žrtvi.

Glede kađenja oltara koje je slijedilo korištena je tu-mačeća riječ Psalma 141,2: Dirigatur (Neka se uzdigne), korištena kod svih kađenja oltara. Tri psalamska retka bila su temelj i za odredbu da se oltar kadi s 29 zamaha, ali je sadržaj temeljno poziv na molitvu: kâd se uzdiže kao vidljivi znak, da bismo i molitvu usmjerili prema Bo-gu. To je tumačenje poduprto molitvom koju moli sveće-nik vraćajući kadionik poslužitelju: »Accendat in nobis Dominus ignem sui amoris, et flammam aeternae cari-

tatis.« (»Gospodin u nama zapalio oganj svoje ljubavi i plamen vječne lju-bavi.«) Tu bi simboliku pri kađenju naroda, dionika slavlja, trebalo isticati i sačuvati jer su izvorno tu molitvu izgovarali oni koji su bivali okađeni.

Nedostatci za govorljivost znakaU sadašnjemu misalu, u kojemu se nipošto ne zanemaruje gesta i važnost ka-đenja (premda u slavljima vidimo premalo osjetljivosti za nju), ne nalazimo riječi koje bi tumačile gestu kađenja niti postoje blagoslovne molitve. To je nedostatak koji u pastoralu zahtijeva dodatne liturgijske kateheze, da bi se primjereno moglo sudjelovati u snazi toga govorljivog znaka.

Postoje razni pokušaji kojima se želi ispuniti obredna praznina i oboga-titi sadržaj liturgijske simbolike. G. Fuchs je predložio čak i jednu molitvu koja je vrlo slična blagoslovnim molitvama nad kruhom i vinom: »Blago-slovljen da si, Gospodine, Bože svega svijeta, ti nam daruješ smolu drveća i ulje biljaka, kako bi njihov miomiris obradovao i pokrenuo ljude. Kao što se uzdiže ovaj kâd, neka se pred tebe tako uzdigne i naša molitva, jer samo tebi pripada zahvala, čast i slavopoj u vijeke vjekova.« Analogija s molitva-ma nad kruhom i vinom stvara poteškoće, jer se tamjan njome tumači kao naravni prinos. Prema sadašnjemu tumačenju liturgijskih knjiga važno je da se za uzdizanje kâda od Boga ne traži ništa zauzvrat (kao što je to slu-čaj u molitvi Incensum istud). Kâd se shvaća kao simbol molitve s dokso-loškim obilježjem.

Ne smijemo zaboraviti obred posvete crkve i paljenje tamjana na oltaru, uz molitvu: »Nek se vine naša molitva, Gospodine, kao kâd pred lice tvoje; kao što se ovaj dom ispunja ugodnim mirisom, tako i tvoja Crkva nek oda-je miomiris Kristov.« Tu je ranije stajala molitva: »Domine, Deus omnipo-tens, cui adistit exercitus Angelorum cum tremore…« koja odstupa od sa-držajnih okvira liturgijskih molitava, noseći u sebi apotropaičku dimenziju. To je donekle razumljivo, budući da se radi o prostoru koji treba biti čist od svega što bi priječilo molitvu i prinošenje. Ipak, snaga čišćenja ne proizlazi iz samoga tamjana i kâda, nego po molitvi Crkve i pouzdanja vjernika.

»Nek se vine naša molitva, Gospodine, kao kâd pred lice tvoje; kao što se ovaj dom ispunja ugodnim mirisom, tako i

tvoja Crkva nek odaje miomiris Kristov.« Ta molitva, koja prati paljenje tamjana

na oltaru u slavlju posvete crkve, otkriva dvojakost tamjanskoga kâda: u njegovoj

uzlaznoj i silaznoj dimenziji.

9


Miomirisni dašak s IstokaCrkve na Istoku psalamske su riječi Psalma 141 smještale u molitvu Večernje, gdje je i njihovo izvorno ozračje. Za sâmo kađenje u Liturgiji sv. Ivana Zlato-ustoga koristi se redovito pokornički, 51. psalam. U odnosu prema darovima, kao i na Zapadu, raširen je epikletski motiv, u kojemu se vidi kako čovjek za prineseni kâd očekuje milost, silazak Božjega Duha odozgor.

U Sirijskoj je Crkvi obred tamjana i kâda bitni dio svakoga bogoslužja. U molitvama i himnima razvidno je tumačenje kâda kao molitve, dara i po-mirnice, na tragu prinosa koji su prinijeli Aron i Zaharija. I Kristova žrtva na križu u tim je tekstovima predstavljena kao kâd. Miomiris kâda jedna je od središnjih teoloških tema s kojom se povezuju: božanstvo, oproštenje, oprav-danje, besmrtnost, objava. Sugerira se sadržaj Kristova obespravljenja (opli-jenjenja, kenosis); za Krista se kaže da je postao »slatkim mirisom koji daje ugodu osjetilu duše, čisti um te vodi prema svetim mislima«.

Osim pročišćenja, naglašena je tematika upućenosti na Boga, ali se zapra-vo zahvaća cijela povijest spasenja. Jedna od molitava govori da je po Kristo-vu kâdu ugušena smrt. Nadalje, Uskrsnuće je novo Stvaranje svijeta, a moli-tve odražavaju tipologiju Adama u odnosu na Krista, s čime je vidljiva teologija oproštenja grijeha. Kristovo stvarateljsko djelovanje predstavljeno je kao ‘pra-miomiris’; Bogojavljenje ispunja svijet mirisom; iz božanskoga mirisa proizla-ze iscjeljenja i dobročinstva, a po Uskrsnuću se svijetom širi miomiris besmrt-nosti.

Izvanliturgijska uporabaSpomenuli smo da se izvan liturgije tamjan koristio u molitvenim ozračjima vjernika laika, ali se u njima uvijek oslanjalo na vjeru u blagoslovnu snagu cr-kvenih sakramenata i blagoslovljenih predmeta koji su blagoslovom postali res sacra te time izuzeti iz prostora profanoga. To im daje snagu protiv svega što sprječava čovjeka na putu spasenja i radosti. Zbog toga su se tamjan i kâd našli u kontekstu obreda protiv demonâ, bolesti, vremenskih nepogoda…

U predodžbama staroga Istoka oganj i dim shvaćani su kao sredstvo pro-čišćenja. Hebrejska riječ af istodobno znači i ‘nos’ i ‘ljutnju’ i ponekad se od-nosi na Božji gnjev (usp. 2Sam 22,9). Pročišćujuća snaga može se susresti i kod proroka (žerava na usnama – usp. Iz 6,6ss). Osim toga, u obredima je če-sta uporaba kâda u obredima koji se tiču opraštanja grijeha, zbog čega su kr-šćani na Istoku vezali Psalam 51 ili su tumačili oduzimanje grijeha kao Božje uklanjanje oblaka naših grijeha. Upravo je Kristova žrtva ta koja bistri pogled prema nebu i daje miomiris svetosti (odor sanctitatis).

Tamjan se blagoslivljao u bdijenju Bogojavljenja i na blagdan svetoga Mi-haela. Bogojavljenje je bio primjeren dan jer naviještena Božja riječ i sadržaj svetkovine govore o darovima mudraca koji su se došli pokloniti Novorođe-nomu kralju, noseći zlato, tamjan i smirnu. Blagoslov je smješten unutar mo-litve otklinjanja (egzorcizma), a govori o sredstvu kojim se otklanja đavolska prijevara i zloća te moli zaštita i oslobođenje (apotropaički vidik) od svih opa-snosti duše i tijela. Zlato, tamjan i smirna ovdje su znak Isusovih zasluga i za-govora svetih, osobito Blažene Djevice Marije, a imaju snagu čišćenja koje se odnosi i na stvari, i na prostor, i na ljude.

Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože svega svijeta, ti nam daješ smolu drveća i ulje biljaka kako bi njihov miris obradovao i pokrenuo ljude. Kao što se uzdiže ovaj kâd, neka se pred tobom uzdigne i naša molitva, jer samo tebi pripada zahvala, čast i slavopoj u vijeke vjekova.

NAŠA TEMA

10


Polazišta za pastoral: oganj, dim, miris Nakon kratkoga uvida u molitveni okvir i sadržaje bla-goslova, dobro se vratiti korak unatrag, u tzv. primar-na značenja, a zatim ih povezati s današnjom antro-pološkom osjetljivošću i potrebama obreda. Kada su tamjan i kâd posrijedi, uočavamo tri dimenzije: oganj, dim i miris. To je dohvatljivo svakomu čovjeku i s nji-ma se susreće u svojemu životnom doživljavanju.

Oganj je dvoznačan: životno neizostavan, ali i uni-štavajući. Zbog toga su mnoge kulture i religije po-kazale iznimno (straho)poštovanje prema fenomenu ognja. Sjetimo se samo božanstava koja su se odnosila na vatru (Agni, Vesta). Oganj ima pročišćujuću snagu koja upućuje na prapočetke. Plamenovi se ni s čim ne mogu miješati, nego su u sebi čisti, te takvi najpriklad-niji za čišćenje. I etimološki je razvidno da indoger-manski korijen pu postaje temeljem za grčku riječ pyr, latinsku purus ili njemačku Feuer. Oganj je i prateći fenomen božanskih objava (Mojsije i gorući grm; Bož-ji gnjev). U užarenome ugljevlju u kadioniku odražava-ju se isti sadržaji čišćenja, objave i pravednoga gnjeva. Ugljevlje je već prožeto ognjem, ali postaje mogućno-šću paljenja novoga plamena.

Dim je zanimljiv, zbog umjetnoga stvaranja oblaka, prigušenosti i slabe vid-ljivosti. I u dimu postoji polaritet jer oblak dima sjedinjuje i razjedinjuje, isto-dobno spaja i ostavlja odvojenim s pomoću vela. Tako kâd daje identitet i ču-va razliku te time postaje znakom da je Bog čovjeka primio u svoju slavu, ali da nismo lišeni zemaljske uvjetovanosti. Bog je oblak učinio znakom svoje prisutnosti koja se obredno oblikovala u raznim prigodama, osobito pri opra-štanju grijeha.

Miris i dim u kulturalnoj su antropologiji usko vezani jedan uz drugoga. Miris se stvarao spaljivanjem određene materije na kadioniku. I suvremena riječ parfem (perfume) u sebi nosi latinsko značenje: per fumum (s pomoću dima). U današnjoj je liturgiji, nažalost, ostavljeno malo prostora za olfak-tivnost (svega što se odnosi na osjet mirisanja), dok se u drugim područjima života raširila uporaba mirisa. Važno je reći da je mirisanje usko vezano uz disanje, tj. uz životno važno. Znamo što sve za sobom, na psihološkoj i socio-loškoj razini, miris povlači u međuljudskim odnosima (prepoznavanje, sim-patije, stvaranje prostora) i to prije intelektualne razrade. Miris je neposred-nost susreta koja pomaže ili odmaže socijalizaciji. Znamo da su mala djeca iznimno osjetljiva na mirise. Mirisi nisu samo sredstva prepoznavanja, nego ostaju živjeti kao prostori spomena i to kao stabilniji od onih vizualnih i audi-tivnih. I govor pokazuje koliko su povezani mirisi s osjećajima. Tako kažemo da je »zrak čist«, da je »nešto u zraku«, da je »zrak težak«, da tu »nešto smr-di«, »imati dobar nos za nešto« itd. Psihološki i sociološki utjecaji vode i pre-ma raznim terapijama mirisima u medicinske svrhe (eteričnim uljima, aro-materapijom), što još nije dostatno istraženo niti vrjednovano.

Tamjan i kâd slika su nebeske liturgije, proslavljenosti pred Bogom. Život uskrsnuća jest

negacija smrti, pa se darovana vječnost počesto izražava

slikama »najugodnijih mirisa«. Grijeh, smrt i vječna kazna,

naprotiv, predstavljeni su kao mjesto »strašnoga zadaha«,

odsutnosti svake ugode mirisa.

11


Pastoralne posljedice i mogućnostiPo svojoj naravi, pripadajući prostoru osjetilnoga, opisani se fenomeni lako smještaju u područje obreda i liturgije. Kađenje, oganj, dim i miris su u pro-storu činjenja i doživljavanja svijeta (ergon) koje nije podvrgnuto spoznajnoj razradbi. Osobito miris zahtijeva iskustvenost, uzajamnost upućenosti te, u daljnjemu koraku, međuljudske odnose.

Prema današnjim liturgijskim odredbama, uistinu ima puno mjesta na ko-jima obred kađenja i kâd obogaćuju liturgijski govor: ulazne procesije, kađenje oltara, evanđelistara, predsjedatelja, puka; liturgija sakramenata i sakramen-tala, liturgija časova, klanjanja pred Presvetim, blagoslovi… Kađenje nije ogra-ničeno na neka ‘svečanija’ slavlja, nego je moguće u svim prilikama. No, kađe-nje u liturgiji treba biti sastavnica koja ne smije ostati kao predloženi ‘teret’, nego kao potreba. Kađenje, kao i sve drugo u liturgiji, traži ljubav i brižnost, jer liturgijske geste, učinjene pre-ko volje, postaju protuznakom. A svakako bi bilo neod-govorno isključiti kađenje iz liturgije.

Za pastoralno je djelovanje važno da se liturgijski simboli mogu doživjeti te u tome doživljajnome smislu i shvatiti. A najbolji je prostor za to upravo primjere-no liturgijsko slavlje. Katehetski su uvodi nužni, ali ni-šta ne može zamijeniti iskustvo. Danas ne možemo vi-še pretpostaviti ‘razumijevanje’ kađenja.

Zbog toga je izvan liturgije potrebna liturgijska kateheza o spomenutim psalamskim tekstovima (Ps 141; Ps 51), o molitvama i gestama. Što se tiče sa-moga liturgijskoga slavlja, ono djeluje dvojako: građenjem simbola i tuma-čenjem pomoću onoga što se čini. Ako nema osjetljivosti za važnost mirisa u liturgijskome slavlju, bit će otežano razumijevanje i usvajanje i drugih osjetil-nih elemenata. Treba uložiti više truda u hodu prema shvaćanju Kristova dje-la i kršćanskoga djelovanja kao miomirisa.

Put do toga je nedvojbeno autentičnost primjene simbola koja podrazu-mijeva istinitost materijala i istinitost geste. Ovdje nije odgovor: bolje išta, nego ništa. Loš tamjan ne vodi do dobroga mirisa, a time se nailazi na odbi-janje i na protugovor: ono što bi trebalo biti ugodan miris, postaje (i zdrav-stvenom) zaprjekom. Smisao nije u dimu, nego u: ognju, dimu i miomirisu. U tome smislu nije važno imati kadionicu i njome mahati. Kadionica je radi kâda te, da ne bi proturječila samoj sebi, valja učiniti napor da se doživi uz-dizanje kâda, a ne samo mahanje kadionicom. Također je važno da vizualno i olfaktivno ne bude zamijenjeno auditivnim znakom. U kađenjima je važan kâd, a ne toliko (premda i to ima svoj određeni smisao) dodir lanaca s kadio-nikom (proizvodeći zvuk).

Danas se postavlja pitanje ne samo o predaji, nego i o životnosti Crkve na toj predaji, što se odnosi i na prateće molitve, koje bi bile obogaćenje, i obred-nih kretnja, i uporabe tamjana, i umjetničke izvedbe kadionica, u dijalogu s obrednim značenjem i funkcionalnošću. Važno je ne ograničavati uporabu tamjana i kađenja samo na svečana slavlja, jer se tako dobije dojam stanovi-toga dodatka, a kađenje pripada molitvenomu slavlju cijeloga čovjeka, koje je omogućio Božji miomiris, Krist.

Kađenje nije ograničeno na neka ‘svečanija’ slavlja, nego je moguće u svim prilikama. No, kađenjeu liturgiji treba biti sastavnica koja ne smije ostati kao predloženi ‘teret’, nego kao potreba. Kađenje, traži ljubav i brižnost jer liturgijske geste koje ne komuniciraju otajstvo postaju protuznakom.

NAŠA TEMA

12


MMirisni govor tamjana i kâda u liturgijiNaznake za liturgijsku estetiku

Ante Crnčević

Miomiris, kao govorna figura svjedočanske vjere koja privlači i osvaja, prisutan je u kršćanskome govoru još u doba kada je kršćanstvo zaziralo od svakoga obrednog oblika koji bi izrav-

no podsjećao na poganski kult. Apostol Pavao poziva kršćane da budu »Kristov miomiris« (usp. 2Kor 2,14-16; Ef 5,2). ali istovremeno poziva na prekid s poganskim kultnim prinosima. Tamjan i kâd za Crkvu prvih stoljeća bili su toliko vezani uz poganstvo i neprihvatljivi kult careva da su među »palim kršćanima« (lapsi) posebno ime, thurificati, dobili oni koji su prinijeli žrtvu kâda poganskim božanstvima. Pobjedom nad po-ganstvom u 4. stoljeću, pojedini će elementi poganske kulture biti pri-hvaćeni i kristijanizirani.

Prvo poznato svjedočanstvo o uporabi tamjana u kršćanskoj liturgiji donosi Efrem Sirski koji, ističući kršćanski primjer života nisibijskoga bi-skupa Abrahama, u jednoj pjesmi piše: »Tvoj post zaštita je našoj zemlji, a tvoja molitva štit našemu gradu. Tvoja kadiona žrtva postiže otkuplje-nje; blagoslovljen nek je Onaj koji je posvetio tvoje žrtve.« Hodočasni-ca Egerija, nazočeći liturgiji bdjenja u jeruzalemskoj Bazilici uskrsnuća, svjedoči kako su se prije navještaja evanđelja donosile kadionice ili »ta-mjanice« (thiamataria) s kâdom tako je da čitava bazilika bila ispunjena miomirisima (tota basilica Anastasis repleatur odoribus). Prateći povi-jesna svjedočanstva o uporabi tamjana i kâda u kršćanskoj liturgiji vid-ljivo je da je put njegova uvođenja bio polagan i bojažljiv. Za njegovu ši-ru uporabu na kršćanskome Zapadu trebat će proći još nekoliko stoljeća jer će se o njegovoj raširenosti moći govoriti tek nakon utjecaja franačke tradicije na rimsku liturgiju u 9. i 10. stoljeću.

Vratimo li se Egerijinu svjedočanstvu o tamjanskome kâdu kao obred-nom elementu koji prethodi navještaju evanđelja, koje je uvijek spomen Kristova uskrsnuća, lako je po miomirisnome kâdu prisjetiti se uskrsnoga jutra i pobožnih žena koje žure na Isusov grob da bi ondje mirisnim ulji-ma pomazale njegovo tijelo. Kâd i njegov miomiris u kršćanskoj su obred-noj uporabi kristološki znak, spomen uskrsnuća, gesta koja posvješću-je Kristovu pobjedu nad smrću, pozivajući kršćane da svojom vjernošću evanđelju nose »miris novoga života«, života u Kristu. Na tragu tih kri-stoloških polazišta pokušat ćemo zamijetiti vlastitost obrednih gesta koje u slavlju euharistije rabe tamjan i kâd. U slavlju euharistije to su: ulazna procesija i kađenje oltara; procesija prije navještaja evanđelja i kađenje evanđelistara; kađenje euharistijskih darova, oltara, svećenika predsje-datelja i naroda u obredu priprave darova; kađenje kod podizanja hosti-je i kaleža unutar euharistijske molitve. Ostala liturgijska slavlja ostat će izvan okvira ovoga kratkog razmišljanja.

Kâd i njegov miomiris u kršćanskoj su obrednoj

uporabi kristološki znak, spomen uskrsnuća,

pozivajući kršćane da svojom vjernošću evanđelju nose »miris novoga života«.

Na tragu tih kristoloških polazišta otkrivamo

vlastitost obrednih gesta koje u slavlju euharistije

rabe tamjan i kâd: ulazna procesija i kađenje oltara; procesija prije navještaja

evanđelja i kađenje evanđelistara; kađenje

euharistijskih darova, oltara, svećenika predsjedatelja

i naroda u obredu priprave darova; kađenje kod

podizanja hostije i kaleža.

13


Tamjan i kâd – čin ispovijedanja vjereNa čelu ulazne procesije, kojom započinje slav-lje euharistije, akolit nosi križ, među dvojicom poslužitelja svjećonoša, a ispred križa posluži-telj nosi kadionicu iz koje se uzdiže kâd (OURM, 120). Teološki gledano, neprecizno bi bilo re-ći da na početku procesije ide kadioničar s ka-dionicom, jer su kadionica i kâd (premda sto-je na čelu procesije) u ovisnosti o križu koji se nosi. Eminentni znakovi u ulaznoj procesiji je-su križ i evanđelistar, znakovi prisutnosti Kri-sta, oko kojega se zajednica okuplja na slavlje vazmenoga otajstva. Tamjan i njegov kâd u ula-znoj procesiji prethode Kristu koji se pokazuje prisutnim u okupljenoj zajednici vjernika, tvo-reći tako Crkvu.

Upravo uporaba i značenje tamjana i kâda u ulaznoj procesiji na početku slavlja euharisti-je oslikava kršćansku preobrazbu poganskoga kultnoga oblika kâda. U svečanim procesijama staroga Rima poslužitelji su ispred cara nosi-li posude sa žarom i tamjanom, časteći cara kao božanstvo, pa je i sama procesija bila shvaća-na kao njegova epifanija, svečani pojavak cara-boga. Kršćanska liturgija uporabom tamjana u svojim procesijama ne preslikava takvu obred-

nost, ali se kristološki obrat ne događa odmah nego postupno. Prema opisu iz Ordo Romanus I. iz 7. stoljeća, u ulaznoj procesiji ispred rim-skoga biskupa podđakon nosi zlatnu kadionicu (tymiamaterium aureum) s kâdom, a sedmori-ca akolita nose svijećnjake sa svijećama (OR I, 41.46). Tamjan i svijeće predstavljeni su kao vla-stitost pontifikalne liturgije i kao znakovi papin-ske časti. Štoviše, kada bi liturgiji predsjedao ne-ki drugi biskup, kadionicu s kâdom i svijeće ne bi se nosili ispred biskupa nego ispred đakonâ (OR II, 1). S vremenom će tamjan i kâd biti pri-sutni kao redoviti element u svim misama koji-ma predsjeda biskup, a u 9. stoljeću ti će obredni elementi biti prisutni i u misama koje slave prez-biteri. Zanimljivo je spomenuti važnost mirisa u nošenju tamjana, pa se u kasnome srednjem vi-jeku u pontifikalnim službama ustalilo da se no-si i mirisna ruža (uskoro i zlatna ruža, među či-je bi latice bila ulivena mirisna ulja). Tamjanski miris izdvaja prostor slavlja kao mjesto i ozračje drukčijega iskustva, kao mjesto svetoga. Miris je iskustvo svetoga, božanskoga. Život u vječnosti predstavljao se slikom vrta najugodnijih mirisa (božanskih) mirisa, dok je smrt mjesto odbojno-ga i neugodnoga zadaha.

U povijesnom razvoju uporabe tamjana u ulaznoj procesiji uočavaju se i značenjski po-maci: već u 9. stoljeću vidljivo je da se u pontifi-kalnoj liturgiji kadionica ne nosi izravno ispred pape ili biskupa, nego ispred đakona koji nosi evanđelistar, a u franačkim krajevima, gdje je uporaba kâda bila osobito razvijena, inzistira se da ne bude više od tri kadionice (OR V, 16). Ta-ko se značenje kâda sve više usmjerava na zna-kove Kristove prisutnosti u Crkvi.

U tome smislu pojedini autori promišljaju nad odredbama iz današnje Opće uredbe Rim-skoga misala. Redoviti redoslijed ulazne pro-cesije je: kadioničar s kadionicom; akolit s kri-žem, a pored njega poslužitelji sa svijećama; drugi akoliti i služitelji; đakon koji nosi evanđe-listar; prezbiteri koncelebranti; predsjedatelj. No, ukoliko se iz nekoga razloga u procesiji ne nosi križ, tada je mjesto kadioničara ispred đa-kona koji nosi evanđelistar; ukoliko se ne nosi ni evanđelistar, kadioničar ide ispred predsje-

U ulaznoj procesiji kâd prethodi nošenju križa, pozdravlja-jući Krista i njegov spasenjski dolazak u zajednicu vjernika.

NAŠA TEMA

14


Kristu, kulminirajući upravo u susretu ulazne procesije s oltarom… I sam kâd ugodnim miri-som tamjana ima zadaću združiti okupljene u jedno s Kristom: miris jednako zahvaća sve pri-sutne, dotiče se svih ne praveći razlike, pridru-žujući njihove misli i molitve Kristu koji je jedi-ni posrednik otkupljenja. Zato kađenje nije neka suvišna ili nepotrebna gesta kojoj će se dati mje-sto samo u posebno svečanim slavljima, nego je čin vjere bez koje nema istinskoga slavlja.

Navještaj i miris RiječiSredišnje mjesto Liturgije riječi pripada navje-štaju evanđelja, pa je navještaj praćen snažnim obrednim gestama: molitvom priprave svećeni-ka navjestitelja (ili predsjedateljevim blagoslo-vom navjestitelja); procesijom u kojoj se nosi evanđelistar, u pratnji poslužiteljâ sa svijeća-ma, a ispred njega poslužitelj koji nosi kadioni-cu; znamenovanjem evanđelistara; pozdravom »Gospodin s vama«; kađenjem evanđelistara. Ta bogato razvijena obrednost usredištena je prema Kristu koji se u zajednici uprisutnjuje po svojoj riječi.

Evanđelistar, koji se do navještaja evanđe-lja nalazi na oltaru, te njegovo svečano noše-nje i kađenje, dijelom podsjećaju na gestu iz rimskoga carskoga ceremonijala: u carskoj ba-zilici kod svečanih zasjedanja na stol u sredi-štu dvorane polagao bi se Liber mandatorum, a potom pred carem palio tamjan. Kršćanstvo pokazuje temeljnu razliku i novost: kâd u litur-giji nije usmjeren prema osobi koja u zajednici nosi posebnu službu, nego prema Riječi. Navi-ještena Božja riječ u zajednici vjernika jest Oso-ba, Uskrsnuli Gospodin. Zato sve spomenute obredne geste prije navještaja evanđelja teže k otvaranju zajednice Onomu koji, uprisutnjen u Riječi, govori zajednici. Kaditi evanđelistar prije navještaja evanđelja znači pozvati zajednicu da otvori srce Gospodinu i njegovoj riječi.

U drevnoj rimskoj liturgijskoj praksi evan-đelistar se prije navještaja nije posebno kadio, nego je naglasak bio na svečanoj procesiji pri-je navještaja: ispred đakona koji je nosio evan-đelistar išla su dva podđakona s kadionicama, a za vrijeme navještaja evanđelja oni bi, držeći

datelja (M. Pfeifer). Takva interpretacija – ne-ovisno o tome što se odnosi na neke iznimne pastoralne prilike – pomaže razumjeti smisao ulazne procesije i značenje tamjana u njoj. Ta-mjan i kâd usmjeruju pozornost vjernika prema Kristu. On okuplja svoj narod i zahvaća ga »mi-risom« svoje prisutnosti.

Kađenje oltara na početku slavlja, obredni je čin koji se nastavlja na gestu poljupca olta-ru. Oltar je znamen Krista prisutnog u liturgij-

skoj zajednici, pa poljubac oltaru postaje ispovi-jest vjere u prepoznatu Kristovu prisutnost. To je gesta bez riječi. Govorljiva u samoj sebi. Nje-zina kristološka usmjerenost pojašnjava se i ne-stalom ranokršćanskom praksom: papa je na početku mise ljubio i evanđelistar i oltar (OR I, 51). Ophodno kađenje oltara (i križa koji je u bli-zini oltara) na početku slavlja ispovijeda vjeru Crkve i iskazuje čast Kristu prisutnom. Sadržaj te vjere zbijen je u riječi pozdrava koje predsje-datelj, nakon kađenja oltaru, upućuje zajedni-ci: Gospodin s vama! (Dominus vobiscum). Po-zdrav koji otkriva epifanijsku zbilju. Kađenje na početku mise neverbalni je izričaj vjere koja is-povijeda istinu: Gospodin je s nama! Ili još jez-grovitije: Vjerujem!

Može li danas gesta kađenja na početku slav-lja biti govorljiva vjeroispovjedna gesta? Za ja-snoću toga govora moguće je navesti nekoliko pretpostavaka: osjećaj vjere za otajstveno; otvo-renost prema zajedništvu s okupljenima; orga-niziranost prostora u kojemu je oltar središte prema kojemu je usmjeren hod i sveukupna po-zornost okupljene zajednice; oltar koji je urešen uzvišenom jednostavnošću, tako da nijedan ures ne odvraća nego naglašava njegovu središnju važnost, a na njemu je tada samo evanđelistar; čistoća i povezanost obrednih gesta poklona, po-ljupca i kađenja; ulazna pjesma koja će pjevati

Navještaju evanđelja u Liturgiji riječi pripada »najveće poštovanje« pa se pozdrav Kristu iskazuje

i gestom kađenja evanđelistara. Kao što poklik ‘Aleluja’ znači »Hvalite Gospodina«, tako i kâd

poziva zajednicu na hvalu »U-riječi-Prisutnom«.

15

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22011220112220112kadionice iz kojih se uzdizao kâd, stajali u pod-nožju ambona. Nakon navještaja evanđelja naj-prije bi papa, a potom i svi nazočni, uključujući i sve vjernike, iskazivali čast Kristu ljubljenjem evanđelistara. Istovremeno bi, kako svjedoče ordines iz franačkoga doba, podđakoni prono-sili kadionice kroz zajednicu, a svatko bi rukom posezao za dimom koji se dizao iz kadionica te, zahvaćajući ga, prinosio ga k nosnicama želeći primiti i osjetiti snagu miomirisa Kristovih ri-ječi (OR V, 38.41). U 11. stoljeću to kađenje na-kon evanđelja prati i molitva: »Mirisom svoga nebeskoga nadahnuća zapalio i ispunio Gospo-din naša srca da čujemo i prihvatimo zapovijedi njegova evanđelja.« Kađenje predslavitelja na-kon evanđelja zadržalo se u rimskoj liturgiji sve do posljednje liturgijske obnove.

Sâmo kađenje evanđelistara prije navještaja evanđelja prvi se put spominje u 13. stoljeću (Si-card iz Cremone). Posljednja liturgijska obnova, želeći dati navještaju evanđelja »najveće pošto-vanje« (maximam venerationem; OURM, 60) i iznova uspostavljajući ambon kao vlastito mje-sto navještaja Riječi, obnovila je procesiju prije evanđelja pa je i kađenje evanđelistara zadobilo jasniji izričaj čašćenja Krista Gospodina, prisut-nog u svojoj riječi. Posebnost kađenja evanđeli-stara razjašnjava se radosnim poklikom ‘Alelu-ja’ koji prati procesiju prije evanđelja. Kao što ‘Aleluja’ znači »Hvalite Gospodina«, tako i kâd, usmjeren prema evanđelistaru, poziva zajedni-cu na hvalu »U-riječi-Prisutnom«.

U obrednoj dinamici današnjega reda mise, evanđelistar se kadi nakon đakonova pozdrava »Gospodin s vama« i proglasa »Čitanje svetog evanđelja po I.«. Kađenje se, dakle, događa u ti-šini, pa time postaje novi oblik iskazivanja časti Gospodinu. Pojedini analitičari smatraju da bi bilo prikladnije kad bi se evanđelistar kadio od-mah po dolasku procesije na ambon, još dok se pjeva poklik Aleluja, kako bi i samo kađenje do-bilo jasniji hvalbeni karakter (M. Pfeifer). To su razmišljanja koja mogu biti vrijedna pozorno-sti u nekoj novoj obnovi reda mise, a ovdje nisu iznesena kao sugestija za obrednu praksu, nego kao naznaka za jasnije pronicanje u smisao ge-ste kađenja evanđelistara.

Svećenik, zajednica i prinos – jedan darEuharistijska služba započinje pripravom olta-ra te donošenjem euharistijskih darova na ol-tar. Nakon molitve hvale nad darovima, sveće-nik kadi darove na oltaru, križ i sam oltar »da bi se označilo kako prinos i molitva Crkve uzla-ze poput kâda pred Božje lice. Nakon toga đa-kon ili drugi poslužitelj može okaditi svećenika, zbog svete službe, i puk, zbog krsnoga dostojan-stva.« (OURM, 75)

Povijesna svjedočanstva pokazuju da sta-ra rimska liturgija u slavlju euharistije nije po-znavala nikakvo kađenje nakon Liturgije riječi. Kađenje darova na početku euharistijske služ-be izrasta, bez sumnje, iz franačko-german-ske liturgijske tradicije, a u Rimu će se pojavi-ti tek u 12. stoljeću. Kađenje darova naslanja se na obrednu procesiju svečanoga donošenja da-rova, slično kao što se kađenje oltara na početku i kađenje evanđelistara u Liturgiji riječi naslanja na procesije koje im prethode. No, sâmo kađenje

Euharistijski darovi, predsjedatelj i okupljena zajednica kade se na isti način jer u euharistiji postaju »jedan dar«.

NAŠA TEMA

16


oltara ima očevidno svoj začetak u liturgiji po-svete oltara, koja je također posebno bila razvije-na u franačkim krajevima (J. A. Jungmann).

Možemo se pitati odakle takva dramatizaci-ja i obredna razvedenost euharistijske liturgije u franačkoj tradiciji 9. i 10. st. Odgovor je u no-voj hermeneutici koja je liturgiju Crkve nastoja-la pokazati kao puninu i novost u odnosu na sta-rozavjetnu hramsku liturgiju, koja je predznak (antitypos) Kristove žrtve. Po tome hermene-utskome ključu nastojalo se u slavlje euharisti-je unijeti pojedinosti iz odredaba o hramskoj li-turgiji, kako je opisuju Knjiga Izlaska, Brojeva i Ponovljenog zakona.

Ovdje nas manje zanima sami povijesni ra-zvoj obreda kađenja oltara i darova. Korisno je zamijetiti nekoliko današnjih obrednih nazna-ka. »Svećenik kadi oltar obilazeći oko njega.« Hod oko oltara na koji su položeni darovi, na-stavlja procesiju u kojoj su darovi doneseni. Ka-đenje oltara i darova anticipira molitvu nad pri-nosima, pokazujući da darovi postaju istinski prinos Gospodinu. Nakon svećenikova kađenja oltara, u značenju istoga obrednog izričaja i na isti način, isti služitelj (đakon) kadi i svećeni-ka i okupljenu zajednicu. Time se pokazuje jed-nost okupljene zajednice, koja se pridružuje da-rovima koji su položeni na oltar. Sabrana Crkva postaje ugodni prinos Gospodinu. Nekoć su svi koji su u ovome obrednome trenutku bili oka-đeni molili: »Gospodin u nama zapalio oganj svoje ljubavi i plamen vječne ljubavi.« Danas,

prije nego bude okađen, svećenik izgovara rije-či: »Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i sr-cem skrušene; bila danas naša žrtva takva da ti se svidi, Gospodine Bože.« Čin kađenja oltara, darova i svih prisutnih preriče riječi te molitve u sliku kâda koji se uzdiže k nebu; zajedno s daro-vima biva uzdignuta Crkva koja slavi spomen-čin svoga otkupljenja.

Kađenje kod podizanja hostije i kaležaU strukturi euharistijske molitve riječi usta-novljenja euharistije, uz koje zapadna liturgij-ska tradicija veže posvetnu snagu slavlja (iako ne isključivo uz te riječi), obredno su posebno naglašene. Budući da se nadovezuju na samu epiklezu (zaziv Duha Svetoga nad euharistij-ske darove), i one su praćene epikletskim gesta-ma: predsjedatelj je blago nagnut prema oltaru, koncelebranti drže ispruženu ruku, a zajednica kleči. Sâmo podizanje hostije i kaleža, povijesno i teološki gledano, prekida slijed epikletskih ge-sta, dajući važnost pokazivanju i gledanju Kri-sta Prisutnog u euharistijskim prilikama. Geste podizanja izrasle su iz naglašene euharistijske pobožnosti u doba kad se poglavito raspravlja-lo o Kristovoj prisutnosti u euharistiji, pa su u srednjemu vijeku postale središnji dio euhari-stijskoga slavlja, do mjere da se govorilo o »pri-česti gledanjem« (communio per oculos). Od 11. stoljeća iz Clunyja i drugih obnoviteljskih središta širi se običaj da se euharistijske prilike časti poklecanjem i kađenjem. Tako će se uvesti

kađenje kod prijenosa i pohra-njivanja Svetootajstva na Mi-si Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a prvi sigurni spomen kađenja kod podizanja hosti-je i kaleža donosi dominikan-ski Humbertov misal iz 1256. Kađenje se, dakle, pridružu-je gestama prepoznavanja Kri-sta u euharistijskim prilikama. Upravo zbog toga neki autori iz toga doba napominju da kađe-nje ne bude preobilno kako se ne bi zaklonio pogled na uzdi-gnutu hostiju i kalež.

Poklonstvo izraženo darom kâda.

17


Liturgijski kalendar

27 N OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Svagdan: Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7; Mk 10,17-27

OŽUJAK 1 U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50,5-8.14.23; Mk 10,28-31 2 S Svagdan: Sir 36,1.4-5a.10-17; Ps 79,8-9.11.13;

Mk 10, 32-45 3 Č Svagdan: Sir 42,15-25; Ps 33,2-9; Mk 10,46-52 4 P Svagdan; ili: Sv. Kazimir

Sir 44,1.9-14; Ps 149,1-6a.9b; Mk 11,11-25 5 S Svagdan: Sir 51,12-20; Ps 19,8-11; Mk 11,27-33

6 N DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Svagdan; ili: Sv. Perpetua i Felicita, mučenice

Tob 1,1a.2; 2,1-9; Ps 112,1-6; Mk 12,1-12 8 U Svagdan; ili: Sv. Ivan od Boga, redovnik

Tob 2,10-23; Ps 112,1-2.7b-9; Mk 12,13-17 9 S PEPELNICA 10 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 11 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 12 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

VEL JAČA 13 N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P Svagdan: Post 4,1-15.25; Ps 50,1.8.16b-17.20-21;

Mk 8,11-13 15 U Svagdan: Post 6,5-8; 7,1-5.10; Ps 29,1a.2.3ac-

4.3b.9c-10; Mk 8,14-21 16 S Svagdan: Post 8,6-13.20-22; Ps 116,12-15.18-19;

Mk 8,22-26 17 Č Svagdan; ili: Sedam sv. osnivača Reda slugu Marijinih

Post 9,1-13; Ps 102,16-21.29.22-23; Mk 8,27-33 18 P Svagdan: Post 11,1-9; Ps 33,10-15; Mk 8,34 – 9,1 19 S Svagdan: Heb 11,1-7; Ps 145,2-5.10-11; Mk 9,2-13

20 N SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P Svagdan; ili: Sv. Petar Damjani, bisk. i crkv. naučitelj

Sir 1,1-10; Ps 93,1c-2.5; Mk 9,14-29 22 U KATEDRA SV. PETRA, blagdan

1Pt 5,1-4; Ps 23,1-6; Mt 16,13-19 23 S Sv. Polikarp, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Sir 4,11-19; Ps 119,165.168.171-172.174-175; Mk 9,38-40

24 Č Svagdan: Sir 5,1-8; Ps 1,1-4.6; Mk 9,41-50 25 P Svagdan: Sir 6,5-17; Ps 119,12.16.18.27.34.35;

Mk 10,1-12 26 S Svagdan: Sir 17,1-15; Ps 103,13-18a; Mk 10,13-16

Za razliku od kađenja evanđelistara u Litur-giji riječi te oltara na početku slavlja i kod pri-prave darova, ovo kađenje nije izraslo iz nekoga procesijskoga hoda, nego iz čiste pobožnosti po-klonstva pred euharistijskim otajstvom. Ono je čin vjere koja se klanja pred Kristom koji se daje u euharistiji Crkve. Oblaci kâda ovdje ne znače molitvu koja se uzdiže k nebu, nego su mirisni i svečani pozdrav poklonstvene vjere sakramen-talno uprisutnjenom Gospodinu. Oblak kâda, osim zaprjeke ili stvaranja nejasne slike, može biti također biti poticaj za jasnije sakramental-no gledanje koje izmiče bistrini čovjekova vida. U susretu s otajstvenom zbiljom euharistije –

kako kaže sv. Toma u himnu Adoro te devote – »vid, opip i okus« (visus, tactus, gustus) mogu postati varkom za istinski euharistijski susret s Kristom. No, miris kâda nije stavljen u niz tih varljivih iskustava. Miris može biti »istinit« jer unosi u ozračje božanskoga, otajstvenoga.

Kađenje je gesta koja u liturgijskome slav-lju aktivira iskustvo mirisa. Miris je drevni oblik predočavanja božanskoga. Liturgija u svoje obredne čine unosi miris, da bismo, zahvaćeni njime, mogli biti miris Boga među ljudima. Za-to misao o tamjanu i njegovoj mirisnosti može biti poticajem za novo vrjednovanje i doživlja-vanje kađenja u liturgiji Crkve.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

13. veljače 2011.


Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu Otpj. ps.: Blaženi koji hode (v. gl. prilog str. 38)Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: I Svi kliknimo Kristu

Ulazna pjesma Budi mi, Gospodine, hrid zaštite, tvrđava spasenja. Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi imena svoga vodi me i ravnaj!

Ps 31,3-4

Zborna molitvaBože, rekao si da boravišu pravednu i iskrenu srcu.Daj da mi budemo takvite se trajno nastaniš u nama.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,nek nas ovaj prinos očisti i obnovi na sliku Kristovu,da vršimo tvoju volju i postignemo obećanu nagradu. Po Kristu.

Prvo čitanje Sir 15,15-20Nije nikad zapovijedio nikomu da bude bezbožnik.

Čitanje Knjige SirahoveAko hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran.On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju.Pred čovjekom je i život i smrt:što on više voli to će mu se dati.Jer velika je mudrost u Gospodina,on je svemoćan i vidi sve.Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje, Gospodin zna svako djelo čovječje.Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 119,1-2.4-5.17-18.33-34

Pripjev: Blaženi koji hodepo zakonu Gospodnjemu!

Blaženi oni kojih je put neokaljan,koji hode po Zakonu Gospodnjemu!Blaženi oni koji čuvaju propise njegove,čitavim srcem njega traže!

Naredbe si svoje daoda se brižno čuvaju.O, kad bi čvrsti bili putovi mojida tvoja čuvam pravila!

Milostiv budi meni, sluzi svojem,da živim i tvoje riječi čuvam!Otvori oči mojeda gledam divote tvoga Zakona!

Pokaži mi, Gospodine, stazu pravila svojihi ja ću je čuvati do kraja!Pouči me da se tvoga držim zakonai čuvat ću ga svim srcem!

Drugo čitanje 1Kor 2,6-10Bog prije vjekova predodredi mudrostza slavu našu.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali,ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube«. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, Bog nam je po Kristu dao novi zakon života da, oslobođeni od svakoga robovanja, hodimo u novosti života. Uputimo nebeskome Ocu molitve, nadahnute mudrošću Kristove riječi:

1. Rasvijetli svojim Duhom put Crkve da, vjerna evanđelju, umije svim ljudima donijeti radost i svjedočiti spasenjsku snagu Kristovih zapovijedi, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću pastire Crkve i sve kojima si povjerio službu poučavanja svoga naroda: čuvaj ih u istini evanđelja i u vjerodostojnom življenju svega što naučavaju, molimo te.

3. Budi okrjepa, Gospodine, svima koji trpe zbog vjernosti tvojoj riječi: ne dopusti da itko od vjernika posustane na putu vjere zbog obzirnosti pred drugim ljudima, molimo te.

4. Obnovi u svima nama, ovdje okupljenima, radosni zanos vjere da se s novim povjerenjem predamo putu evanđelja, molimo te.

5. Nagradi nebeskom slavom svetih braću i sestre koji u vjeri preminuše, molimo te.

Primi, Oče nebeski, naše molitve i obnovi nam želju da te još dublje spoznamo i još vjernije slijedimo. Prati naše odluke i naša nastojanja na putu vjere. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaJeli su i nasitili se veoma, želju njihovu Gospodin im ispuni; želja im ne bješe prevarena.

Ps 78,29-30

Pjesma prije evanđelja usp. Mt 11,25Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Evanđelje Mt 5,20-22a.27-28.33-34a.37(kraća verzija)

Rečeno je starima … a ja vam kažem.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu.Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako!Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Popričesna molitva Gospodine, uživali smo kruh s neba. Daj da ga uvijek budemo gladnijer nam daje pravi život. Po Kristu.

Čuli ste da je rečeno, a ja vam kažem…(Marijan Dadić)


20


vezana samo za naše namjere i nakane, uz ono što sami želimo. Riječ je o brizi i odgovornosti za ono što je dobro za drugoga. Upravo je to te-melj i smisao slobode, a ne vlastite želje. U da-našnjem smo svijetu zarobljeni načinom razmi-šljanja koji u svakoj osobnoj želji, kakva god ona bila, ne vidi ništa lošega, nego, štoviše, tu želju postavlja kao temeljni kriterij razlikovanja ono-ga što je dobro od onoga što nije. Isus jasno daje do znanja da sama želja ili namjera nisu dovolj-ne da bi nešto moglo biti prihvaćeno kao dobro. Želja se mora očitovati i pokazati kao punina odgovornosti.

Živimo u društvu koje prezire zapovijedi. One su, u oblicima i izričajima, nešto nega-tivno. Mi, ljudi današnjice, želimo slobodu

od svih zapovijedi jer smatramo da one nisu pri-kladni oblik komunikacije, nisu nešto što nas mo-tivira i što bi bilo u skladu s našim željama. Zapo-vijedi pripadaju strogim i krutim sustavima, koji nisu sposobni motivirati ljude da sami spoznaju što je dobro, a što loše, i koji ne računaju s ljud-skom spremnošću na odgovorno ponašanje. Na-še je društvo sve učinilo da iziđe iz prostora zapo-vijedî jer je to postalo uvjetom slobode.

No, nakon dužeg procesa emancipacije od zapovijedî, kao načina organiziranja osobnoga i društvenoga života, nalazimo se u još većim po-teškoćama. Društvo u kojem se ne zapovijeda, gradeći društvo posvemašnje slobode, postalo je društvo kaosa koje uvodi u novo ropstvo, no-ve zapovijedi i zabrane koje nas sapinju sa svih strana. Postali smo društvo velikih zapovijedi i malih, banalnih sloboda. Za velike nemamo sna-ge. A i ne znamo kako bismo ih dosegli.

Zapovijedi – Božja ponuda ljudskoj slobodiDanašnja nam čitanja otkrivaju nekoliko di-menzija zapovijedî u svjetlu Kristove osobe. Već Knjiga Sirahova govori o zapovijedi kao Božjoj ponudi, a ne kao izvanjskom nametanju odre-đenih pravila. Ta je Božja ponuda usmjerena prema ljudskoj slobodi, kao preduvjet njezine mogućnosti. Nisu Božje zapovijedi protiv slobo-de, nego omogućuju pravu slobodu. »Ako ho-ćeš, možeš...« izričaj je i svjedočanstvo Pisma o Božjem povjerenju u ljudsku slobodu. Izaziva je i poziva da prepozna svoje prave mogućnosti.

Ova logika Pisma svoju pravu puninu dobi-va u Kristu. Isus radikalizira, dovodi do punine smisao zapovijedi, ali istovremeno radikalizira i pitanje ljudske slobode, jasno pokazujući da je ljudsko srce, ljudska nutrina, mjesto obliko-vanja slobode, a odnos s Bogom i ljudima mje-sto njezinog pokazivanja kao odgovornosti ko-ja čini slobodnim. Odgovornost je to koja nije

Ako hoćeš, možeš!

Božja naklonost i darovanost ljudima.(Z. Šulentić)

21


Odjeci Riječi

Dar Mudrosti uz: 1Kor 2,6-10Pavao govori o mudrosti. No, ne radi se o mudrosti »ovoga svijeta« ili »vladara ovoga svijeta«. Pozitivno gledano, Pavao govori o mu-drosti Božjoj. Najprije se kaže da je ta mudrost obavijena »misteri-jem«, tj. ona je dio Božjeg plana koji je na početku procesa spase-nja. Takva »sakrivena« mudrost i ostaje takvom, sakrivenom. Ona izmiče svakoj kontroli i nakani ljudskog istraživanja. Ali je Bog »prije vjekova« odlučio da njegova mudrost bude »na našu slavu«. Ona ima spasenjsko obilježje koje se tiče svih vjernika. Tu su mu-drost zanemarili vladari ovoga svijeta. A dokaz je to što su raspe-li Gospodina. Znači: ne samo da im je ta mudrost bila nepoznata, nego su je odbacili i suprotstavili joj se. Mudrost Božje je neodvo-jiva od događaja Isusa Krista raspetoga. On je jamstvo potpunoga ispunjenja toga spasenjskog plana, koji se biblijski naziva »slava«.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Krist – kriterij razumijevanja slobode i odgovornostiKriterij razlikovanja dobra od onoga što nije do-bro, za nas kršćane vezan je upravo uz odnos s Kristom. On koji govori »Čuli ste«, a zatim »A ja vam kažem«, pokazuje da se njegov način odno-sa, razumijevanja i življenja slobode predstav-lja kao pravi smisao čovjekove slobode. Slobo-de za Boga i slobode za drugoga. Odgovornosti pred Bogom i odgovornosti za drugoga. Upravo nam to sve teže pada jer često drugoga ne do-življavamo kao sliku Boga, nego kao onoga ko-ji nas terorizira i ograničava u našim slobodama ili kao onoga koji nas čini taocima vlastitih za-htijeva. Iz toga začaranog kruga moguće je izaći samo ako je odnos građen na odnosu s Bogom. On je onaj Treći, koji se djelovanjem Duha – ko-ji sve proniče i kojega prepoznajemo kao daro-vatelja mudrosti života – stavlja u sve naše ljud-ske odnose, preobražavajući ih i oplemenjujući za istinsku slobodu svih.

Krist nam isto tako pokazuje kako upra-vo odnos ima prednost pred svime drugim, pa i pred spoznajom i obredom. Zapravo odnos je bît obreda i spoznaje. Odnos koji računa i s mo-

gućnošću srdžbe, koju smo svi pozvani prepo-znavati jedni kod drugih. Isus zna da je srdžba stvarnost našega ljudskog duha, ali nas poziva da se pitamo o uzrocima i posljedicama, kao i o načinima kako se nositi sa srdžbom. O tome ne razmišljamo često, a upravo je to bitno kršćan-ski stav, kako ističe sveti Augustin kada kaže da se u našem nauku ne pitamo zapada li vjernič-ka duša u srdžbu, nego zašto. U tome ozračju, u srcu brige za odgovoran odnos prema Bogu i prema bližnjemu kao izričaju slobode, važna je i odgovornost za riječ. Možda su danas riječi iz-gubile na važnosti i značenju baš zbog toga što se neodgovorno odnosimo prema njima. Ta se odgovornost ne mora odmah povezivati sa sve-tim, ali mora biti potpuna, slobodna ljudska od-govornost koja računa s Božjom blizinom i ko-ja znade da krive riječi, zle riječi, suvišne riječi, mogu biti pogubnije od oštrice mača i da mogu biti izričaj zla.

Sloboda nam ne daje mogućnost da govori-mo i radimo što hoćemo, nego da se ispunjeni Kristovim duhom otkrivamo kao oni koji, ako hoće, mogu slobodno živjeti puninu kršćanske odgovornosti za Boga i bližnjega.

Željko Tanjić

»Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca…«

Za nas dana pravednost je rasporedba dobara i pravâ.

U Isusovo vrijeme pravednost je značila ponajprije vjernost prema

preuzetim životnim obvezama. Isus nas, dakle, poziva: Ukoliko

vaša vjernost prema Bogu ne bude veća od vjernosti

pismoznanaca i farizeja, koji su marno ispunjali sve obveze,

ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.


22

20. veljače 2011.

Sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa se u tvoju dobrotu, Gospodine, uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro.

Ps 13,6

Zborna molitvaSvemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovim darovima iskazujemo ti dužnu počast. Daj da naše služenje bude tebi na slavu a Crkvi na spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Lev 19,1-2.17-18Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Čitanje Knjige Levitskog zakonikaGospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite!Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!‘«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103,1-4.8.10.12-13

Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i ne zaboravi dobročinstva njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Milosrdan je i milostiv je Gospodin,spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Ne postupa s nama po grijesima našimniti nam plaća po našim krivnjama.

Kako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.Kako je otac nježan prema sinovima,tako je Gospodin nježanprema onima što ga se boje.

Drugo čitanje 1Kor 3,16-23Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ne znate li?Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 76.1 Ja se u tvoju dobrotu

Otpj. ps.: 118 Milosrdan je i milostiv Gospodin

Prinosna: 260 O da bude radost

Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse

Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova


23


Braćo i sestre, otvoreni novosti Kristova nauka koji preobražava naše misli i unosi nas u radost božanskoga života, iznesimo pred Božje lice svoje molitve. Molimo zajedno: Usliši nas, Gospodine.1. Gospodine, svojom mudrošću nadahnjuj Crkvu,

zajednicu svojih vjernika, da u evanđeoskoj odgovornosti za dobro ljudi i za sav svijet uvijek bude predana naviještanju tvoje istine, molimo te.

2. Gospodine, ti nas pozivaš na mudrost ljubavi koja ljubi i naprijatelje; obnovi u nama snagu vjere da umijemo prepoznati i prihvatiti izazov tvojih zapovijedi, molimo te.

3. Gospodine, u Kristu si nam objavio mudrost koja uči kako na zlo uzvraćati dobrom: nadahni sve koji ravnaju narodima i državama da budu odgovorni za dar mira koji nam ti daješ, molimo te.

4. Gospodine, obnovi snagu zajedništva i ljubavi u našim obiteljima; daj da jedni drugima budemo svjedoci vjere, molimo te.

5. Gospodine, podari nam onu snagu praštanja kojom nam ti sam opraštaš: daj da umijemo ljubiti sve ljude i biti odgovorni za dobrotu onih zbog kojih trpimo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče naše vapaje. Rasvijetli naš životni hod svjetlom vjere i daruj nam snagu evanđeoske ljubavi da nastojimo živjeti sve što te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIspovijedam sva čudesna djela tvoja, radujem se i kličem tebi, pjevam imenu tvome, Svevišnji.

Ps 9,2-3

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da uberemo plodove spasenja kojima su ova otajstva obećanje i zalog. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 1Iv 2,5

Tko čuva riječ Kristovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.

Evanđelje Mt 5,38-48Ljubite neprijatelje!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«Riječ Gospodnja

Molitva vjernika

Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.(János Kmetty, 1916.)


24

»Neotpor« dobrote kao najveći otpor zlu

Vjerojatno smo često znali čuti da je netko u naletu srdžbe ljutito rekao kako se ne će više držati

Isusova poziva na praštanje, nego da mu je puno draže starozavjetno pravilo: »Oko za oko, zub za zub.« Na taj se način želi reći da je sta-rozavjetno pravilo lakše od oprosta, ukoliko nam dopušta da zbog pretr-pljenoga zla, mirne savjesti, drugo-mu također nanesemo zlo. Isto ta-ko, takav pristup pretpostavlja da postoje sukob i potpuna suprot-nost između Isusa, odnosno Novo-ga zavjeta, i Staroga zavjeta. No, ako se malo bolje pozabavimo izvornim značenjem starozavjetnoga pravila, moći ćemo uvidjeti da stvari stoje drukčije.

Nemoj činiti više zla od onoga koje si pretrpioStarozavjetno pravilo »Oko za oko, zub za zub« uopće nije imalo ulogu opravdavanja osvete, a kamoli poziva na nju, tj. da se na zlo uzvrati zlim. Tri su temeljne poruke toga pravila. Prvo, ono želi zastrašiti svakoga tko je naumio čini-ti zlo drugomu. Želi ga podsjetiti što mu se mo-že dogoditi ako se upusti u logiku zla: mora ra-čunati s tim da ga može pogoditi isto to zlo koje on namjerava nanijeti drugomu.

Drugo, polazi se od toga da ljudi u ovomu svijetu nisu savršeni. Riječ je o tome da posto-je situacije u kojima čovjek jednostavno mora reagirati na zlo zlim. Zlo se ponekad ne može drukčije spriječiti ili zaustaviti osim tako da se drugomu također nanese zlo.

Treće i najvažnije, pravilo podsjeća na čo-vjekovu težnju da na pretrpljeno zlo uzvrati ve-ćim zlom. Svako od nas zna to iz iskustva. Pri-mjerice, kad nas je netko uvrijedio, nerijetko smo reagirali puno većom i gorom uvrjedom. Stoga Stari zavjet svojim pravilom pokazuje osjećaj za realnost međuljudskih odnosa, po-

Sedma nedjelja kroz godinu

zivajući čovjeka da, u situacijama kada na zlo mora uzvratiti zlom, barem pokuša biti prave-dan, pa na zlo reagira istom, ne većom, mje-rom: »Oko za oko, zub za zub.«

Što ti više činiš zla, ja ću više dobraČesto se zaboravlja da Isus Krist nije došao uki-nuti Stari zavjet: »Ne mislite da sam došao uki-nuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.« (Mt 5,17) To se odnosi i na ono starozavjetno pravilo »Oko za oko, zub za zub.« Nigdje Isus ne tvrdi da je protiv toga zakona, da ga prestanemo obdržavati ili da je on kao takav besmislen. Kristovo »a ja vam kažem« ne uki-da, dakle, starozavjetno pravilo, nego ga »ispu-njava«. Ispunjenje se sastoji u tome da posto-ji još jedno savršenije i ispunjenije odnošenje prema zlu od onoga koje nas uči spomenuto starozavjetno pravilo. Ali, moramo priznati da nas Isusove riječi zaista začuđuju.

Na prvi pogled čini nam se da Isus Krist ni-je »pri zdravoj pameti« kad od nas zahtijeva da

jerojatno smo često znali čuti da je netko u naletu srdžbe ljutito rekao kako se ne će više držati

Isusova poziva na praštanje, nego

rozavjetno pravilo lakše od oprosta, ukoliko nam dopušta da zbog pretr-pljenoga zla, mirne savjesti, drugo-mu također nanesemo zlo. Isto ta-ko, takav pristup pretpostavlja da postoje sukob i potpuna suprot-nost između Isusa, odnosno Novo-ga zavjeta, i Staroga zavjeta. No, ako se malo bolje pozabavimo izvornim značenjem starozavjetnoga pravila, moći ćemo uvidjeti da stvari stoje drukčije.

Božji odgovor ljubavi.(Rudolf Mirer)

25


Odjeci Riječi

Isusov govor suprotstavljanja staroga i novoga (»čuli ste da je

rečeno, a ja vam kažem…«) ističe novost evanđeoske ‘pravednosti’. Ona ide uvijek dalje i zahtijeva

uvijek više. Ne dokida staro nego traži rast do punine. Kršćanska

se etika ne mjeri mjerom zakona, nego mjerom ljubavi koja uvijek

daje više. U toj logici zlo nije zaprjeka većemu dobro. I mržnja nije zaprjeka većoj ljubavi. To je

put Božjega kraljevstva.

Hram ste Božji uz: 1Kor 3,16-23To što Pavao naziva Korinćane hramom Božjim, odjek je nazi-va »Crkva Božja«, koji nalazimo u preskriptu Poslanice (usp. 1,2). Stalna prisutnost Duha posvećuje Crkvu kao boravište ili svetište Božje. Tko razara svetište Božje, a to je kršćanska zajednica, kri-vac je za veliku profanaciju i prijeti mu se eshatološkom propašću. Pavao, stoga, na osobnu odgovornost u Crkvi poziva i navjestitelje i pastoralne djelatnike, odnosno grupu koja je u iskušenju »biti za sebe«, izdvojiti se. Naime, pred Bogom je važno ponašanje svakog pojedinca unutar Crkve jer ono ima eshatološke posljedice. Stoga valja paziti da čovjek ne prevari samoga sebe i da se ne da zave-sti: »Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar« (3,18). To je poticaj da se mudrosti ovoga svijeta suprotstavi ludost navještaja Krista raspetoga, koji je »mudrost Božja« (usp. 1Kor 1,18.24-25; 2,6-8).

Mario Cifrak

se ne opiremo zlu, da drugomu dopuštamo da nas pljusne i po jednom i po drugom obrazu. Izgleda kao da nas Isus poziva da zapravo kapi-tuliramo pred zlom. Zvuči nevjerojatno da do-bri Isus želi da zlo trijumfira u svijetu. Pitamo se s pravom: kako uopće možemo prihvatiti ta-kvo stajalište i provoditi ga u djelo? Ipak, poku-šajmo uvidjeti u Kristovim riječima jedno dru-go značenje.

Moramo se još jednom podsjetiti da Isus ne odbacuje starozavjetno pravilo. On je, da-kle, svjestan da čovjek u raznim situacijama jednostavno ne može na zlo ne uzvratiti zlom. No, također dobro znamo kako, uzvraćajući na zlo djelo, svojim zlim djelima ne samo da uvi-jek težimo prekoračenju mjere, kako smo po-kazali, nego zlim djelima ne možemo stvarati dobro. Zla djela ne uspijevaju prekinuti lanac zala u svijetu. Potrebno je, naprotiv, da na zlo uzvratimo dobrim. Jedino dobra djela mogu prekinuti naizgled neprekidivi lanac zala. Mo-gli bismo reći da je u svijetu toliko puno zala jer ljudi uvijek odgovaraju na zlo novim zlima, novim zlim djelima. Ili Kristovim riječima, pu-no je zala u svijetu jer se ljudi stalno ‘opiru’ zlu

zlim djelima. Isus želi reći da će zla u svijetu bi-ti manje ako se zlu ‘ne opiremo’ te ako na zlo re-agiramo dobrim. Isus je to sam učinio kad ni-je pružio obraz onima koji su ga pljuskali. Nije im uzvratio zlim, nego ih je pun dobrote upi-tao: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18,23) I ne samo to. Potrebno je da na veće zlo odgovara-mo još većim dobrom. To poručuju Kristove slike o obrazu, o haljini i o putovanju od dvi-je milje: ako ti netko nanosi zlo, pokaži mu ve-ću dobrotu. Što on više čini zlo, ti tim više čini dobro. Koliko god nam se čini da zlo tim »neo-piranjem« crpi svoj novi zamah, ono je time u svojoj srži razoružano i pobijeđeno. Ono se više ne može hraniti novim zlom i to je početak nje-gova urušavanja. Tako je ‘neotpor’ dobrote za-pravo najveći ‘otpor’ zlu.

Stoga, dragi čitatelju, ako već moraš učiniti nekom zlo, kako bi ga spriječio u zlu, čini to bez mržnje i s mjerom »oka za oko, zuba za zub«. Ipak, znaj da ćeš zlo pobijediti samo ‘neopira-njem’, samo činjenjem dobra, samo tako što na veće zlo odgovaraš većim dobrim.

Ivica Raguž

Zrnj

e


26

27. veljače 2011.

Osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin mi je zaštita, na polje me prostrano izvede, spasi me jer sam mu mio.

Ps 18,19-20

Zborna molitvaGospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 49,14-15Tebe ja zaboraviti neću!

Čitanje Knjige proroka IzaijeSion reče: »Gospodin me ostavi,Gospod me zaboravi.« Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 62,2-3.6-9ab

Pripjev: Samo je u Bogu mir, dušo moja!

Samo je u Bogu mir, dušo moja,samo je u njemu spasenje.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,samo je u njemu nada moja.Samo on je moja hrid i spasenje,utvrda moja: neću se pokolebati.

U Boga je spasenje moje i slava;Bog mi je hridina silna, utočište.U nj se, narode, uzdaj u svako doba;pred njim srca izlijevajte!

Drugo čitanje 1Kor 4,1-5Gospodin će razotkriti nakane srdaca.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni. Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Heb 4,12

Živa je riječ Božja i djelotvorna; prosuđuje nakane i misli srca.


Darovna molitvaBože, sve što ti prinosimotvoj je poklon, a ti ga ipak primaš kao znak naše pažnje. Tvoji su darovi jedino što imamo: daj da nam donesu vječnu nagradu. Po Kristu.

Ulazna: 76.2 Gospodin mi je zaštitaOtpj. ps.: Samo je u Bogu mir (v. gl. prilog str. 39)Prinosna: 232 Gospode, primiili: VI Izvore vode živePričesna: 273 ili 274 Ja sam s vama Završna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

27

Evanđelje Mt 6,24-34Ne budite zabrinuti za sutra.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju»Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«Riječ Gospodnja

Pričesna pjesmaPjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg.

Ps 13,6

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog Otac je izvor života i gospodar našega životnoga hoda. U odanoj vjeri, obnovi svoje predanje njemu i molimo zajedno:Čuvaj nas u vjernosti, Gospodine.1. Za tvoju svetu Crkvu: vodi je svojim Duhom

da uvijek bude zauzeta u izgradnji tvoga kraljevstva, svjedočeći svoju blizinu prema svim potrebitima i nemoćnima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih puninom svoje mudrosti da snagom proročke riječi i primjerom života budu predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Za našu domovinu: ne dopusti da oskudica i životne poteškoće uguše u nama radost vjere; daruj nam mudrost koja pravo bogatstvo prepoznaje u odanosti tebi i pravednosti života, molimo te.

4. Za radost zajedništva u našim obiteljima: potakni sve roditelje na radosnu otvorenost daru života i obnovi im roditeljsku odgovornost za rast djece u vjeri, molimo te.

5. Za nas koji po okupljenosti oko Krista tvorimo zajednicu tvojih vjernika: pomozi nam otkriti bogatstvo dara vjere kako bismo, unatoč svim izazovima svijeta, ostali trajno vjerni putu evanđelja, molimo te.

Bože, gospodaru života, tvojoj dobroti izručujemo svoje molitve i povjeravamo ti svoje životne brige i teškoće. Ti nas pouči da znamo što je naša istinska životna briga, kako bismo uvijek bili tvoji odani sinovi i kćeri. Po Kristu.

Popričesna molitva Gospodine, nahraniosi nas darom spasenja.Još te molimo: ovim otajstvom vremeniteokrepe privedi nas zajedništvu životas tobom. Po Kristu.

Ne budi zabrinuti za sutra.Pogledajte ljiljane i ptice…


28

život živi i usmjeruje tako da se stavlja u službu nekome ili nečemu. U principu su dva gospoda-ra kojima čovjek može služiti: Bog ili bogatstvo. Nemoguće je spojiti služenje Bogu i bogatstvu. Čini se da je to ujedno i najveća opasnost čo-vjeku. Volja da spoji kraljevstva koja se ne da-ju spojiti. Boga i bogatstvo. To čovjek pokušava tako da služi Bogu i bude bogat, ili tako da slu-ži bogatstvu, a ne izgubi Boga. Traži da bogat-stvom sam postane bog ili tako da boga pretvo-ri u izvor zarade. U oba slučaja čovjek zapravo hoće preokrenuti uloge. Htio bi biti gospodar, a ne sluga. Htio bi da mu Bog služi i ispunja nje-gove želje onako kako to čini bogatstvo. No, to se još nikada nije dogodilo. Niti je čovjek ikada zagospodario Bogom, niti je ikada bio gospo-dar bogatstvu. Uvijek je ili bio vjernik i služio Bogu, ili je bio poganin i služio bogatstvu. Že-leći dobiti Boga za svoga slugu čovjek redovito postane sluga bogatstvu, silama ili drugim lju-dima. Jedini način da bude slobodan jest da on bude čovjek, a Bog da bude Bog. U tom je Isus u potpunom skladu s objavom na Sinaju.

Isus ne govori bogatašima. Oni nisu njego-vi slušatelji. Ne služi se nekom posebnom teh-nikom da njegov govor ipak doprije do boga-taša. On govori slušateljima koje poznajemo s početka Govora na gori. To su siromašni du-hom, obespravljeni, ožalošćeni, progonjeni. Među njima su mogući čisti, milosrdni, pra-vedni, krotki, mirotvorci. Isus njima govori o bogatstvu. Pod napašću služenja bogatstvu ni-je samo bogataš. To je napast za svakoga čo-vjeka. Poganstvo je služenje bogatstvu. Pogan-stvo nije neka daleka i izvanjska forma života. Ono se događa na mjestu čovjekove odluke ko-me će služiti. Kome čovjek služi, ne vidi se na njegovom bogatstvu. Vidi se na nečemu drugo-me. Na brizi. Zabrinutost za jelo, piće i odije-lo obilježje je služenja bogatstvu. To je ujedno obilježje pogana. Nasuprot toj zabrinutosti sto-ji život.

Na jednoj strani stoji bogatstvo, briga za je-lo, piće i odijelo, a na drugoj Bog i život. Uz to, Život je Božje ime. Život može nestati ispod bri-ge za manje važno od života. Što se čovjek više brine za manje važne stvari, to mu brže s ob-

Ovo je ulomak iz Isusova govora na gori. U njemu se spominje više likova: učitelj, slušatelji, pogani, ptice i ljiljani. Učitelj

poučava. Slušatelji slušaju. Pogani nisu nazoč-ni. Ptice i ljiljani su blizu. Neobični su učitelji života. Nisu pogani i nisu slušatelji. Siromašni su, ali nemaju brige siromašnih. Ptice i ljiljani služe kako bi se moglo razlikovati siromaštvo i bogatstvo od briga koje ih prate. Na njima je vidljiv život koji nestane iz vida kada ga prekri-ju brige.

Isus govori na gori. Gora nije brdo Sinaj, ali podsjeća na nj. Namjesto starozavjetne obja-ve na Sinaju dolazi objava na Gori blažensta-va. Namjesto Tore dolazi Govor na gori. Sadržaj Isusova govora je: služenje dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu; briga za jelo, piće i odijelo; po-uka o učenju iz prirode i, na koncu, uputa sluša-teljima da najprije traže kraljevstvo Božje.

GospodariČovjek sebe i svoje snage stavlja u službu. Ne-komu ili nečemu. Ne misli se najprije na banal-no služenje nekome za plaću, niti se misli na sluganstvo iz duhovne podređenosti drugom čovjeku. Misli se na nešto temeljno. Čovjek svoj

Služenje i sloboda

Osma nedjelja kroz godinu

Ne možete služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. (Franco Vignazia)

29


Odjeci Riječi

zora nestaju one važne. Što mu je briga za ne-važno veća, to mu je briga za ono važno manja. Kada se to dogodi, namjesto odnosa s Bogom dolazi poganstvo. Poganstvo nije u nijekanju Boga. Ono na Boga zaboravlja. Nevažan je. Ne-vidljiv. Poganstvo je skrb za bogatstvo. Vjera je život. Život oslobođen pritiska, skrbi za ne-važno. Vjera nije zaborav na piće, jelo i odijelo. Ona je prvenstveno skrb za kraljevstvo Božje. Za život. Ptice i ljiljani pokazuju kako je mogu-će imati život oslobođen od briga za bogatstvo.

Priroda kao školaPogledajte ptice nebeske! Isus poziva slušate-lje da otvore oči pred onim što se događa u pri-rodi, da od prirode uče što je život i kako se slu-ži Bogu. Poziva ih da vlastitim očima promotre svijet! Priroda fascinira. Objava se života doga-đa u životu samome. O životu valja učiti od ži-vota. Ptice i ljiljani su Isusu i slušateljima naj-bliža živa bića. Nisu ona važna po sebi. Mogla su biti i bilo koja druga. Na svim se živim bići-ma pokazuje što je život. I što je ljudski život. Ni ptica ni ljiljan ne mogu promašiti i ne biti što jesu. Čovjek može. Ptica je ptica i ljiljan je ljiljan. Čovjek može biti nečovjek i može svoj ži-vot usmjeriti krivo. Može ga promašiti. Služe-nje bogatstvu je promašen život.

Ispravan životIspravan život ne traži najprije zadovoljenje primarnih potreba. Traži najprije kraljevstvo Božje i Božju pravednost. Ostalo će se nadoda-ti. Kako se traži kraljevstvo Božje? Još jednom smo upućeni na ljudsko središte, na njegovo sr-ce, na njegove temeljne odluke. Odluka da svoj život uložim u nešto što ga nadilazi. To je ujed-no i odluka da se ne dam u služenje bogatstvu. Paradoksalna uputa za slobodu. Čovjek stječe bogatstvo jer mu daje i osjećaj i realno više mo-gućnosti u svijetu. No, što dublje i dalje ide, to više gubi slobodu i pretvara se u slugu bogat-stva. Na koncu ga bogatstvo ostavi samoga i na-đe sebi druge sluge. Dajući se u službu kraljev-stvu Božjem, čovjek sve više postaje lišen brige i skrbi i sve više biva slobodan.

Paradoks se sastoji u tome da onaj tko želi izbjeći služenje, u njega upadne, a tko želi bogat-stvom postići slobodu, upravo nju izgubi. Suprot-no, tko izabere služenje Bogu, biva oslobođen tje-skobe i skrbi te sve više raste u slobodi.

Suvremeni je svijet odustao od slobode iz odnosa s Bogom. Štoviše, misli da je to gubi-tak slobode. Zato se dao u služenje bogatstvu. Iz odnosa s Isusom vjernik uči da se vjera ne sastoji ni u bijesu na poganstvo, niti u služenju bogatstvu, nego u traženju kraljevstva Božjega.

Ante Vučković

Služitelji Otajstva uz: 1Kor 4,1-5Pavao potiče Korinćane da prepoznaju da su navjestitelji i pastiri podložnici Kristovi i Božji. Službenici i upravitelji označavaju tako-đer podložnost i odgovornost. Službenik označava ulogu slobodne osobe koju je netko uzeo u svoju službu. To bi bio kao neki asistent ili tajnik. Upravitelj (‘ekonom’) je onaj koga gospodar zadužuje da se brine za potrebe vođenja kuće i gospodarstva. Tom terminologi-jom u pavlovskim se spisima predstavlja navjestitelj evanđelja, od-nosno onaj koji je odgovoran za mjesnu Crkvu. Ovdje je riječ o »ad-ministratorima Božjih otajstava«, tj. cjeline Božjega plana, koji je neko vrijeme bio skriven, a onda otkriven i aktualiziran u Kristu (usp. 1Kor 2,1.7). Službenici Kristovi su u službi naviještanja evan-đelja. U njima možemo prepoznati đakone (suradnike) koje je Gos-podin zaposlio radi osnivanja i izgradnje zajednice (usp. 1Kor 3,5-8).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Isusov govor o služenju samo jedno-me gospodaru i o uglédanju u ptice i ljiljane, nastavak je na pouku o mo-

litvi. Istinski se možemo moliti sa-mo onomu komu služimo i koga pri-

znajemo gospodarom. Molitva je zato preslika vjere i života. Životno nepo-

vjerenje Bogu i pouzdanje u svoje snage rađaju molitvom koja nije spre-mna prihvatiti sve što je Bog spreman darovati. Ne može se jednome gospo-

daru služiti, a drugoga moliti.


30

6. ožujka 2011.

Deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj me i smiluj se meni, Gospodine,jer osamljen sam i nevoljan. Vidi nevolju moju i muku i oprosti sve grijehe moje.

Ps 25,16.18

Zborna molitvaTvoj se promisao, Gospodine,u odlukama ne vara:ukloni što nam je štetno, udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaS pouzdanjem i darovima, Gospodine, pristupamo tvome oltaru da služimo tvojim otajstvima. Molimo te, obdari nas milošću i očisti od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje Pnz 11,18.26-28.32Gle! Nudim vam blagoslov i prokletstvo.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu:»Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima! Gle! Nudim vam blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, nego sađete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima kojih niste poznavali. Ali držite i vršite sve zakone i uredbe koje vam danas izlažem.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 31,2-3c.4.17.25

Pripjev: Budi mi, Gospodine, hrid zaštite!

Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!Prikloni k meni uho svoje!

Pohiti da me oslobodiš!Budi mi hrid zaštite.Jer ti si hrid moja, tvrđava moja,radi svoga imena vodi me i ravnaj.

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate.

Drugo čitanje Rim 3,21-25a.28Čovjek se opravdava vjerom bez djela Zakona.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlika! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište po vjeri. Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.Riječ Gospodnja.


Ulazna: 214 Molimo tebeili: 227 O silni, jaki Bože

Otpj. ps.: 97 Budi mi, Gospodine

Prinosna: 229 Od Božje snage

Pričesna: 247 Uzmite, jedite

Završna: 224.1. 4 Oče naš dobri

31

Pričesna pjesmaZazivam te, bože, ti ćeš me uslišit: prikloni mi uhoi čuj riječi moje.

Ps 17,6

Popričesna molitva Gospodine, ti nas hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: vodi nas svojim Duhomda te ne priznajemo samo riječju i jezikom, već djelomi istinom te zaslužimo ućiu kraljevstvo nebesko.

Pjesma prije evanđelja Iv 15,5

Ja sam trs, vi loze, govori Gospodin;tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Mt 7,21-27Kuća sagrađena na stijeni i kuća sagrađena na pijesku.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni.Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«Riječ Gospodnja

Molitva vjernika

Svemogućemu Ocu, koji nas uči kako ispravno moliti i kako mudro graditi dom života na zemlji, uputimo svoje molitve:Obnovi nam mudrost vjere, Gospodine.1. Za Crkvu, koja je rođena iz žrtvenoga predanja

tvoga Sina: budi joj uvijek svjetlo i nadahnitelj na putu kroz svijet da bi u njezinu licu svi ljudi mogli prepoznati tebe i put spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih puninom dara Duha Svetoga i nadahni ih da njihova riječ i život budu živo svjedočanstvo dara koji su primili te u tom daru vode tvoju Crkvu, molimo te.

3. Za sve one koji se oslanjaju samo na svoju snagu i na zemaljska dobra: pohodi ih svojim svjetlom da iskuse radost koja dolazi iz životnoga predanja tvome naumu, molimo te.

4. Za nas, tvojim Duhom ovdje sabrane: obnovi nam snagu vjere i pouzdanja da u životnim kušnjama i dvojbama u tebi pronađemo stijenu utočišta, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: učini ih dionicima vječnoga blaženstva, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam u svome Sinu darovao spasenje i pozvao nas da slijedimo primjer njegova služenja. Rasvijetli nas svojom mudrošću da nam život vjere i predanja tebi bude novi izvor radosti. Po Kristu Gospodinu našemu.


Molitva vjernika

Neće u kraljevstvo nebesko ući svatko koji mi govori»Gospodine, Gospodine«, nego onaj koji vrši volju Oca mojega.

(Freska u samostanu Sacro Speco, Subiaco, Italija,13. st.)


32

no. Potrebna im je službena ceremonija, ispla-nirana do najsitnijeg detalja, a po mogućnosti i na nepoznatu jeziku, kako ništa drugo ne bi za-okupilo misao. Takvu formu držat će dostatnom za spasenje te mirno kročiti po svim propisima. Bit će spokojni, ali ne i slobodni. No, to nije kr-šćanstvo! Tako se ne biva radosnom osobom ko-ja pjeva, nego vječno frustriranom, osobom koja gunđa i prigovara radosnima. Ipak, privlačnost ovakvog stava leži u činjenici da je daleko lakše biti poslušan, nego odgovoran. Zakon traži po-slušnost, a sloboda odgovornost. Bivanje kršća-ninom nudi cjelovitu slobodu, ali traži i potpu-nu odgovornost.

Sloboda ili ropstvoPitanjem oslobođenja od svakog ropstva bavi se i sveti Pavao u Poslanici Rimljanima. Smatra se da je ona najvažnija od svih njegovih pisama. U odlomku izabranom za današnje drugo čitanje Pavao nam u samo nekoliko redaka otkriva sav sadržaj svojega propovijedanja. Ponajprije na-glašava da svi ljudi imaju potrebu za spasenjem, a potom da su svi spašeni po Isusu Kristu. Sva-kome je potrebno spasenje jer smo svi grješnici. Nitko nije sam po sebi ‘sposoban’ biti beskom-promisno orijentiran na dobro, živjeti skladno sa svima te činiti pravdu i dijeliti svoja dobra. Pr-va dva poglavlja ove poslanice Apostol posveću-je opisu situacije koju naziva »grješnom«. Ponaj-

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Deveta nedjelja kroz godinu

U želji za puninom života te izbavljenjem od svih pogibelji, ali i od trajne ugroženo-sti bivovanja, posebice smrti, ljudi su stal-

ni tražitelji spasenja. Čini se da su im pritom re-ligije, koje su zahtjevnije u svojim propisima, daleko privlačnije od kršćanstva. Ono izgleda od-već jednostavno. Sigurnijima se čine razni mistič-ki kultovi, strašni i jaki ‘bogovi’ te strogi vjerski zakoni. Od samih kršćana nerijetko se čuju pri-jekori kako Crkva ‘popušta’ u svojoj disciplini. Stvarnosti na kojima se nekoć inzistiralo, postu-pno nestaju. Ukidaju se razni propisi, gube au-toriteti i pojednostavljuju forme. Zato se i unu-tar Katoličke crkve javljaju osobe koje, žaleći za prošlim vremenima, zagovaraju strogo definira-ne oblike i nerazumljive obrasce. Pri tome i jedni i drugi traže spasenje ondje gdje ga nema, misleći da ga se može samostalno ostvariti, ili barem za-služiti, svojim djelovanjem.

Poslušnost ili odgovornostTražitelji spasenja, čak i ako su kršteni, nisu istinski kršćani. Kršćanstvo je vjera spašenikâ, a ne onih koji traže spasenje. Ono je već nađe-ni put, kojim hode osobe radosne zbog spoza-nja kamo ih on vodi. Zato su prvi kršćani svoju vjeru nazivali »putom«, a svoju poruku »rado-snom viješću«. Tim se putem slobodno korača. Sveti Augustin poručuje: »Kročite putem, pje-vajte putem. Pjevajte pjesmu domovini na ne-besima.« No, pjevati može samo onaj tko zna da je na pravom putu, pa ide radostan i slobodan. Tražitelji su nesigurni. Potrebni su im znakovi. Ne mogu pjevati jer čitaju putokaze. Trebaju im teški propisi i brojne zapovijedi kako bi, usredo-točeni na njihovo izvršavanje, zaboravili da ni-su slobodni i sigurni. Zato su počesto najveći za-govaratelji strogoga katoličanstva jako daleko od istinskog kršćanstva. Vjera im nije na stije-ni, nego na pijesku. Svaka je oluja može srušiti te bude »ruševina velika«. Bog im je Stvoritelj, Zakonodavac i Sudac, ali ne i milosrdni Otac, o kojemu govori današnje evanđelje. On, po nji-ma, nagrađuje ili kažnjava, a ne daruje. Stoga se s njim ne usude komunicirati slobodno i otvore-

Život i djela spašenika

Onaj koji sluša i vrši Božju riječ, nalik je čovjekukoji gradi kuću na stijeni. (Herbert Hess, 1999.)

33


Slušanje i vršenje riječi predsta-vljeni su u dvije životne slike:

kuća sagrađena na pijesku i kuća podignuta na stijeni. Pijesak i stijena

snažne su slike konkretnosti života. Pijesak omogućuje lako građenje jer

su nadohvat i voda i pijesak. Stijena, svojom čvrstinom i nedostupnošću,

govori o muci građenja. Zato je ona slika vjere koja se ne da zavesti

lagodnošću života, nego traži sigurni put, unatoč njegovoj zahtjevnosti.

Zrnj

e Odjeci Riječi

prije se to odnosi na pogane koji ne prepoznaju Stvoritelja, a onda i na Židove koji imaju Moj-sijev zakon, ali ga ne vrše. Upravo zato svima je potrebno spasenje i svi jesu spašeni po Isusu Kristu. Nakon njegove smrti i uskrsnuća sve se promijenilo. Više nismo robovi. Grijeh nije fata-lan. Ta svijest je istinsko »oslobođenje od grije-ha«. Nakon Kristova uskrsnuća ne moramo pri-stati ni na kakav grijeh, pa i po cijenu smrti, jer znamo da ni smrt nije konačna. To je oslobađa-juća istina, opravdanje po vjeri!

Pavao inzistira na besplatnosti ovog dara. Darovan nam je mimo naših zasluga i djela. No, to ne znači da nije bitno kako živimo. Napro-tiv, zato što smo spoznali spasenje u Isusu Kri-stu, više nećemo činiti zlo. Iz svijesti o spašeno-sti činimo spasenjska djela. Ona nisu plod želje za spasenjem, nego vjere da već jesmo spašeni. Ne činimo dobro da bi nas Bog spasio, nego zato što smo otkrili da je On to već učinio. To je slo-boda djece Božje!

Blagoslov ili prokletstvoSloboda koju nam Bog nudi prekrasno je sažeta u riječima Ponovljenog zakona u današnjem pr-vom čitanju: »Nudim vam danas blagoslov i pro-kletstvo.« Taj izbor nije pitanje trenutka, rije-či ili čina. Biranje je trajno. Ono »danas« nikad

ne prestaje. U nama se nalazi sjeme i blagoslo-va i prokletstva te se neprestano bore. Bog stva-ra čovjeka i blagoslivlja ga. Grijeh je unio klicu zla i prokletstva. Imamo i jedno i drugo. Možemo bi-ti i blagoslovljeni i prokleti. Po božanskom podri-jetlu težimo blagoslovu, ali nam je lakše izabrati prokletstvo jer uz blagoslov idu trud, bol, patnja, pa i umiranje. Što se više trudimo oko blagoslova, to je i prokletstvo prisutnije. Postaje sve agresiv-nije jer je svjesno da ne može nadvladati. Što više napreduje blagoslov, sve se više pokazuje i snaga prokletstva. Zato osobe koje mole, kršćanski žive i koje su bliže Bogu, čini se, više trpe. Događa im se više problema i zla. Na taj ih način zlo poku-šava oslabiti i privući na svoju stranu. Oko ono-ga tko nije s Bogom, Zli se ne treba se truditi, jer je već u vlasti zla. Zlo može čak donijeti i stanovi-tu blagodat i lagodnost života te stvoriti dojam da je grješnicima bolje nego pobožnu čovjeka. To je zamka koja ima za cilj vjernika staviti na kušnju, udaljiti ga od Boga i navesti ga na grijeh. Đavao se i samom Isusu pokušao predstaviti kao prija-telj. No, njegova je naplata nemilosrdna u vječ-nom prokletstvu, a okovi ropstva teško raskidivi. Zato se ne treba tjeskobno brinuti kad imamo po-teškoća, nego kad ih nemamo. One su pokazatelj kojim putem idemo i pod čijom smo brigom.

Slavko Slišković

Vjerom opravdani uz: Rim 3,21-25a.28-30Pavao naglašava da se opravdanje ostvaruje vjerom u Isusa Krista, njegovom milošću (3,22-24). Zakon zadržava svoju vrijednost, jer je taj Božji dar naviješten »Zakonom i Prorocima« (3,21). Pritom »Zakon« označava Petoknjižje u kojem su sadržane Božje zapovijedi, ali i važni odlomci o Božjim obećanjima i njihovu ostvarenju. »Proroci« označavaju dobar dio ostalih biblijskih knjiga. Pavao želi reći da je otkupljenje po Isusu Kristu naviještenou Starom zavjetu i događa Kristovom krvlju, pa je tako sam Krist postao Pomirilište (3,25). U jeruzalemskom Hramu Pomirilište se nalazilo u Svetinji nad Svetinjama, kamo je veliki svećenik ulazio jednom godišnje da bi postigao oproštenje grijeha za sebe i za sav narod. Sada se to ostvarilo jednom zauvijek u Isusu Kristu. On je postigao opravdanje, kako za pogane tako i za Židove (3,28-30). Dobra djela, pak, ne proizlaze iz Zakona, nego iz ljubavi.

Darko Tepert


34

9. ožujka 2011.

PepelnicaUlazna pjesma Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ihi opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Mudr 11,24-25.27

Zborna molitvaGospodine, započinjemokorizmu posta, molitvei bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloćei ustrajnost u dobrim djelima.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jl 2,12-18Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51,3-6a.12-14 i 17

Pripjev: Smiluj se, Gospodinejer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje 2Kor 5,20-6,2Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po na-ma nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: daj-te, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi bude-mo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožeObred posip. pepelom: 425 Između trijema i žrtvenika ili: 852 Pogledaj, GospodePrinosna: 463 Sretnih li vasPričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 464 Milosti je čas

35


Pjesma prije Evanđelja Mt 4,17

Obratite se, govori Gospodin;približilo se kraljevstvo Božje.

Evanđelje Mt 6,1-6.16-18Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti na-protiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako po stiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOnaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi.

Ps 1,2-3

Popričesna molitvaGospodine,primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, povjeravajući milosrdnome Ocu nemoć svoje vjere i svoja životna nastojanja, uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:Prati nas, Gospodine, na putu vjere.1. Pogledaj Gospodine svoju Crkvu

koja je na putu obraćenja: nadahni je za istinski život vjere i za djelotvornu ljubav prema svakom čovjeku, molimo te.

2. Svoje vjernike pozivaš na obraćenje Evanđelju: razbudi u srcima svojih vjernika poslušnost tvojoj riječi i odlučnost za nasljedovanje tvoga Sina, molimo te.

3. Budi svjetlo vjere ovoj zajednici vjernika: nek ovi dani korizme budu vrijeme našega čišćenja i rasta u ljubavi prema tebi, molimo te.

4. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima i osamljenima te im po djelima ljubavi posvjedočimo tvoju blizinu, molimo te.

5. Pročisti naše korizmene odluke od svega što nije život vjere, i daj da nas naša djela pokore dovedu bliže k tebi, molimo te.

Usliši, milosrdni Bože, naše molitve i pomozi nam da molitva prati i preobražava naše misli, riječi i djela. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudimada vas oni vide…


36

Činjenica da smo stvoreni i vezani uz zemlja-nost obvezuje nas na učvršćenost, postojanost i ukorijenjenost, a ponajviše na poniznost. Mi smo ljudi prolazna bića na zemlji, ali smo vječna bića u Bogu. Kako je samo teško u običnome ži-votu prepoznati i primijeniti istinu da je naš ze-maljski život prolazan. Ne samo da ćemo se vra-titi u prah, nego smo i sada stvoreni od zemlje. U kratkome životu u kojemu se izdižemo iznad ze-mlje, nikada ne smijemo zaboraviti povezanost sa zemljom. U toj prizemljenosti leži kršćansko relativiziranje uspješnosti, ali i boli. Naša konač-na radost i bol ne nose obilježje zemaljskoga.

Tišina za glasnu savjest i darivanjeNadalje, korizmeno nas vrijeme ohrabruje i po-ziva na osluškivanje savjesti. Ponekad imamo osjećaj da je taj glas pretih i u buci svakodnevice nadglasan. Korizma nas poziva da nađemo vre-mena za razgovor sa svojom savješću, sa sobom. Za njega je potrebna tišina. Ona pak nije odsut-nost buke, riječi i zvuka. Tišina je prostor koji je potreban da bi se u njemu mogao oblikovati i ar-tikulirati glas savjesti.

Nekada teško podnosimo taj glas, nekada teško podnosimo tišinu. Zar ne posežemo rado za bukom? Možda baš zato jer se želimo odma-knuti od sebe, napraviti odstojanje i uzmaknu-ti, jer ne znamo što započeti sa sobom. Nutar-nji glas želi razgovarati s nama; glas srca nas želi voditi k Bogu, poglavito istinom o nama. Tu za-počinje molitva i otvara se prostor za smisao na-šega života. U takvoj tišini Crkva postaje glasni-jom i u društvenim zauzetostima.

Ušli smo u korizmeno vrijeme, vrijeme du-bljega poniranja u sebe, u vrijeme razma-tranja. Vrijeme je to koje nas podsjeća da

se vraćamo na tlo jednostavnoga života, gdje se pitamo što je u životu uistinu važno. Teško se mo-že zanijekati snaga riječi koje su sačuvane u obre-du Pepelnice: »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš.« (Post 3,19) I dok će neki to smatrati umanjivanjem ljudske veličine, taj je izrijek zapravo govor o uzvišenosti ljudskoga do-stojanstva koje ne pripada zemlji.

Moramo priznati da je neobična naša kršćan-ska priprema za najuzvišenije slavlje u godini jer kao ‘sredstvo uljepšavanja’, kao kozmetičko sred-stvo, koristimo pepeo, spomen-govor zemlje od koje smo sazdani. To nije neki čudan pogled pre-ma tužnomu završetku, već povratak na dostojan-stvo izvora koje za vjernika ne prestaje: spomeni se da ćeš se vratiti u prah za nas znači istinu da će-mo se u konačnici vratiti Bogu. To je ponovno po-vjeravanje Bogu, da nas obnovi i preporodi.

Korizma je ozbiljno vrijeme koje se prisno ve-že uz radosnu pripremu za proslavu Vazma. Na samome početku izgleda da se moramo odlučiti u izboru između najboljih plodova zemlje i s dru-ge strane, praha i pepela; između meda i mlijeka i suhoće pustinje; između čudesnih djela Gospo-dina za njegov narod i nepodnošljivoga odrica-nja. Bog nas pak uvijek poziva na radost. Ona za-počinje Božjom blizinom i opraštanjem grijeha.

Raspadljivi, a stvoreni za neraspadljivostZnak na čelu s riječima: »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš« možemo ra-zumjeti na nekoliko načina. Ponajprije proma-tramo čovjeka koji je stvoren od zemlje i koje-mu je Bog darovao svoj životni dah. Iako nam se čini da se tijekom povijesti toliko toga mijenja, i kroz naše se vrijeme prolama jeka središnjega pitanje: Što je život i koja mu je svrha? Netko će se zaustaviti na tijelu i gledati u njemu čudesno preoblikovanu zemlju; no, ubrzo će shvatiti da na završetku života na zemlji postajemo ono od čega smo stvoreni.

Pepeo kao kršćansko kozmetičko sredstvo

Pepelnica

Činjenica da smo stvoreni i vezani uz zemlja-

Đ. Se

der

37

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22011220112220112U korizmu smo pozvani ponijeti i misao ko-

jom je prožeto Evanđelje: davanje, dijeljenje, da-rivanje. Okvir za njega je skrovitost. U korizmi možemo skinuti teret, dopustiti da nas Bog ra-stereti, a i mi sami nekoga rasteretiti. To davanje znači prinošenje žrtve jer traži našu predanost.

I post koji promiče kršćanski pristup korizmi je davanje, darivanje, odlaganje. Mi se slobodno odričemo bitnoga, što u nama stvara prostor nu-tarnje praznine, ispražnjenosti za još bitnije. Bog govori o postu koji rasterećuje tijelo, um, ali po-najprije srce. Kada prinosim žrtvu, odvajam se od nečega što mi je važno, jer tvori moj život, jer mi pripada. Svojim darom, dajući drugima ono što mi je vrijedno mogu donijeti radost, rađajući u drugima osjećaj zahvalnosti. Baš tada, u spajanju radosti i zahvalnosti najdublje osjećam svoj život.

Oprostiti – odreći se i darovati sebeSlično je s opraštanjem. U opraštanju ne dajemo materijalne stvari, nego ljudima koji su nas povri-jedili, koji su narušili našu pripadnost, ponovno dajemo sebe. Darovati sebe je drugo ime za opra-štanje. Ljudi koji teško mogu oprostiti u sebi po-staju tvrdi, nepropusni, ogorčeni. Osjećaju se od-bačenima, zanemarenima od Boga, od života, od drugih ili čak i progonjenima. I čim više posta-ju bešćutnima, tim se više odvajaju u osamu. Na

njemačkome riječ ‘grijeh’ – ‘Sünde’ dolazi od gla-gola ‘Absondern’ – odvojiti se.

Čovjek koji ne može oprostiti ili moliti za oproštenje – jer misli da nije učinio ništa loše, jer ne prepoznaje svoju sebičnost – predaje se i osamljuje; odvaja se od Boga i ljudi. U prvim su stoljećima kršćani na današnji dan slavili ula-zak grje šnika u red pokornika, u proces koji ih je kroz pokoru ponovno vraćao u zajedništvo iz ko-jega su grijehom protiv Boga i čovjeka sami od-stupili, sami sebe izopćili (ekskomunicirali), od-vojili se od ljubavi koja daje smisao životu.

Nama je puno darovano. Nažalost, živimo u vremenu koje obescjenjuje darovanost. Uruša-vanje vrijednosti, civilizacije, zatvaranje životu započinje od preziranja dara. Bez obzira na na-šu vezanost uz zemlju, uz prah, ovo nam vrijeme daje krila, i duši i tijelu. Mi smo bića označena zemljom, ali i bića oživljena nebom.

Blažen je osjećaj da sami nismo dovoljni i da postoje granice i snaga kojom molimo Boga da se ponovno sagne nad našu nedostatnost i da ponovno udahne životni dah. Iz pepela ponov-no tinja iskra života. Mogu biti nov, ako prihva-tim početak, a ne kraj. Susret s prahom temelj-no je susret sa životom. Tako korizmeni pepeo ne upućuje na grob, već na kolijevku i novo ro-đenje za nebo.

Ivan Šaško

Sada je vrijeme milosti uz: 2Kor 5,20 – 6,2Bog je »po Kristu svijet sa sobom pomirio« (5,19). To je postigao tako što je Krista »za nas grijehom učinio« (5,21). Taj čudni izričaj vjerojat-no označuje činjenicu da je Sin Božji, »koji ne okusi grijeha«, bio pre-dan kao žrtva za grijehe svih ljudi, da tako »kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici…, posluhom Jednoga mnogi postanu pravednici« (Rim 5,19). Odnosi se to na sve one koji su nano-vo rođeni u Kristu, krštenjem i vjerom. Takvi su ljudi opravdani vjerom i u miru su s Bogom (usp. Rim 5,1). Pavao poziva vjernike u Korintu da tu milost ne primaju uzalud (2Kor 6,1). Moraju biti svjesni da je sa-da vrijeme odluke. Zato apostol i zaključuje: »Evo sad je vrijeme milo-sno, evo sad je vrijeme spasa« (6,2). To je sadašnje vrijeme koje je za-počelo Kristovim dolaskom na svijet, a traje sve do njegova povratka. Za svakoga čovjeka to je vrijeme njegova života, od krštenja do smrti.

Darko Tepert

Zrnj

e

Isusov poziv na skrovitost vjere usmje-rava nas na djela koja će biti vidljiva

najprije Ocu koji je na nebesima. U njegovim očima izmjerena i pri-

hvaćena vjera ima snagu suočiti se sa svijetom. Ne dopustimo da naša vje-ra bude mjerena očima ljudi, pa niti

našim očima, prije nego je izmjerena očima Božjim. Tek kad pred Bogom

ima vrijednost, tada je naša vjera dostojna da bude propovijedana

i svjedočena, neskrivena.

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

S. Grgat

Blaženi koji hodeOtpjevni psalam za Šestu nedjelju kroz godinu – A

Bla že- ni- ko ji- ho de- po za ko- nu- Go spod- njem.-

1. Bla že-2. Naredbe si svo

ni oni kojih je put

3. Milostiv budi meni, slu4. Pokaži mi, Gospodine, stazu pravi

- nejezila

- --

-

odasvosvo

- ka-o

jih

ljan,

jem,---

-

2. da se

4. i ja u je uva3. da živim i tvoje

1. koji hode po za kobririjeti- - -

- - nužnoi

do

---

Gouu

kra

spodva

--

njem!ju.

vam!ja!

--

--

3. Otvori o2. O, kad bi vrsti bili puto

4. Pou i me da se tvoga dr

1. Blaženi oni koji uvaju propi sevii

žim- -

-

-

- njemomoza

go

ko

-

-

ve,jijena,

--

-

-

da tvoja

i uvat u

itavim srcem

da gledam divote

njeu

tvoga

gavamgasvim

---

traprazasr

viko

--

že.la!na!

cem.

-

-

--

39


M. Bartolić

Samo je u Bogu mirOtpjevni psalam za Osmu nedjelju kroz godinu – A

Sa moje u Bo gu- mir, du šo- mo ja.-

Samo on je moja

Samo on je moja

1. Samo je u Bogu mir,

2. Samo je u Bogu mir,

3. U Boga je spasenje moU nj se, narode, uzdaj u

du

du

jesva

hrid

hrid-

šoi

šoii

ko

-

-

-sla

mo

mo

do

spa

spa

se

se

-

-

ja,nje,ja,

nje,va;ba;

-

-

-

- -

-

-

1. samo je u

pred njim

2. samo je u njemu

3. Bog mi je hridinautvrda moja: ne u se

utvrda moja: ne u se

silsr

njeponapo

mukodakona,ca

--

----

lemoleuiz

spa-

-

seba

batolije

-

---

-

ivaj

--

ti.

ti.ja.

te!

nje.

šte.

- -

--

---

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Svako razmišljanje o pričesti treba polaziti od slavlja euharistije. Za redoviti život vjere pričest je uvijek plod sudjelovanja u slavlju, štoviše, vrhu-nac zajedničkoga slavljenja. Stoga je pričest izvan mise, odnosno bez sudjelovanja u slavlju euharisti-je, uvijek izvanredni oblik pričesti, predviđen za vjernike koji se nalaze u posebnim okolnostima: bolesnike, nemoćnike, zatvorenike, a ponegdje i za čitave vjerničke zajednice koje (zbog nedostatka svećenika) nemaju mogućnosti za redovito nedjelj-no slavlje euharistije.

U redovitosti života vjerničke zajednice, kada netko dolazi na misu samo radi pričesti (npr. iz razloga pobožnosti) ili ako, kasneći, do-lazi na slavlje neposredno prije pričesnih obre-da, pričest kojoj bi dotični pristupio mogla bi biti smatrana nekim oblikom »pričesti izvan mise«. No, redovitost životnih prilika i logika slavlja ne dopuštaju da se pričest dijeli onima koji nisu sudjelovali na samome slavlju. Bilo bi prikladno i poželjno kad bi đakoni ili drugi slu-žitelji pričesti, nakon mise nedjeljne zajednice nosili pričest bolesnim i nemoćnim nenazoč-nim članovima zajednice, pokazujući tako kr-šćansku brigu za njih i očitujući snagu eklezi-jalnoga zajedništva s braćom u potrebi. No, to je tema koja nas udaljava od naznačenoga pita-nja. Pitanje smjera prema onima koji nisu na-zočni na slavlju, ili na njegovu većem dijelu, a nazočni su na obredu pričesti.

Pitanje o nužnomu dijelu mise, na koje-mu je potrebno sudjelovati da bi se na dosto-jan (ili »valjan«) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgo-vor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma – od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja. Vrijedno je spomenuti da su ne-ki stari (predsaborski) priručnici moralne teolo-gije, u poglavljima o bogoštovnome moralu, na

Pričest i kašnjenje na misuCijenjeno Uredništvo, je li dopušteno pristupiti pričesti kada se na misu za-kasni i ne sudjeluje na njezinu većemu dijelu? Na kojemu je dijelu nužno sudjelovati da bi se moglo valjano pristupiti pričesti?

Bruno M.

postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgo-vor prema kojemu je za valjano pristupanje pri-česti bilo potrebno sudjelovati na misi »barem od prikazanja« (offertorium), a što danas nazi-vamo pripravom darova ili početkom euharistij-ske službe. Takav govor ipak ne može biti zado-voljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao »čin Crkve«, tražeći od zajed-nice djelatno udioništvo u čitavome slavlju. Pri-čest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo ko-je određivanje »krajnjih granica« u redu mise, u vidu preciziranja »nužnoga dijela« na kojemu bi bilo »dovoljno« sudjelovati za valjan pristup pri-česti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smi-sla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem sa-moga slavlja, a pojedince može, na neželjen na-čin, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje-lovanje na čitavome slavlju, te o nedjeljnoj litur-giji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i »Kristovim mističnim tijelom«, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.

Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje se da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla-ve Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstav-ljaju, ipak, oni vjernici koji »redovito kasne« na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno vi-še govoriti o smislu i značenju slavlja, negoli o uvjetima za »valjanu« pričest.

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: 01 3097 117 • faks: 01 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Gdje dijeliti pričest?

Tko drži dijetena krštenju?

Došašće – iščekivano vrijeme ili vrijeme iščekivanja?

ANTE CRNČEVIĆ • IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

320 str. � 120 knKnjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

www.hilp.hr

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Ispovijed zavrijeme mise?

Kršćansko i građansko imena krštenju?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?

OdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?


OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?

Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme

ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?

OdgovoriOdgovoriKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko imeKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

na krštenju?

Odgovorina krštenju?na krštenju?

Odgovorina krštenju?

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

OdgovoriOdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?



OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme



Gdje dijeliti pričest?Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?

Tko drži dijete

IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici


Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?


Gdje dijeliti pričest?







Odgovoriili vrijeme iščekivanja?Kršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

Odgovori na najčešća liturgijska pitanja

Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu

IVAN ŠAŠKO

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?

Gdje dijeliti pričest?Gdje dijeliti pričest?Gdje dijeliti pričest?


Ispovijed zaIspovijed zaIspovijed zavrijeme mise?vrijeme mise?vrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zaIspovijed zavrijeme mise?Ispovijed zaIspovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovoriOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?Gdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?Gdje dijeliti pričest?







Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?

IVAN ŠAŠKO


IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljem

NOVO

2-2011 | tamjan i kâd u liturgiji

Documents