tamjan i kâd u liturgiji liturgijski jezik i prevođenje

Tamjan i kâd u liturgijiod 13. veljače do 12. ožujka 2011.

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn

Liturgijski jezik i prevođenjeod 13. ožujka do 16. travnja 2011.

32011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 3God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Jezik teksta i govor obreda

naša tema: Liturgijski jezik i prevođenje 2 Obredni jezik i obredni govor, I. Žižić

Liturgijsko prevođenje kao susrets kulturalnim modelima, I. Šaško

Prevođenje pisanog tekstaza obredni govor, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:S. Slišković, I. Raguž, I. Šaško,A. Vučković, Ž. Tanjić

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

u duhu i istini 38 Sjediti do nogu Učiteljevih

(Molitveno bdjenje u obitelji)

trenutak: pisma čitatelja 40 Veliki tjedan i scenski prikazi

Gospodinove muke

La Sagrada Famiglia, Barcelona,detalj vratnica

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 3–2011

MJezik teksta i govor obreda

Može li tekst koji se prevođenjem prenosi iz jednoga jezičnoga i kul-turalnoga sustava u drugi biti u potpunosti »vjeran« izvorniku? Koji bi kriteriji vrijedili za prosudbu vjernosti prevedenoga tek-

sta? Postoje li specifičnosti prevodilačkoga rada kada je riječ o liturgijsko-me tekstu, koji je uvijek mišljen poglavito za liturgijsku zajednicu i za nje-zino obredno događanje koje traži ‘uskladbu’ verbalnoga i neverbalnoga govora? Oblikovatelji suvremene traduktologije priznaju da je prijevod go-vor o »otprilike istome« (U. Eco) te da i prevođenje nekoga teksta unu-tar istoga jezika (prericanje na drugi način u istome jeziku) već u sebi no-si odstupanje od izvornika. Čak i samim izricanjem vlastite misli govornik u izvjesnoj mjeri odstupa od onoga što je prethodno sam oblikovao mišlju. Ova pitanja i naznake ne smjeraju k zaključku o bezvrijednosti ili besmislu prijevoda i prevodilačkoga posla, nego nastoje pokazati da bi bilo beznad-no očekivati apsolutnu sadržajnu i komunikacijsku identičnost s izvornim tekstom te da su prijevodi podložni zastari i stoga potrebni obnavljanja – ponajprije u vjernosti jeziku na koji je tekst preveden.

Prijevodi liturgijskih knjiga na hrvatski jezik doživljavaju kroz zadnje desetljeće reviziju i obnovu. Taj je projekt nerijetko praćen kritikom dije-la crk vene javnosti da su tako »brze« promjene liturgiji nepotrebne, dok će istovremeno drugi zahtijevati radikalno »posuvremenjavanje« i prila-gođavanja liturgijskih molitava »svakodnevnomu« govoru i razumljivo-sti »običnih ljudi«. Ipak, prijevodi se ne kreću ni u jednome niti u drugo-me smjeru. Prevoditelji se ne daju povesti suvremenim i brzo prolaznim »trendovima« govornoga jezika, nego nastoje omogućiti da liturgijski tekst u svojoj obrednoj formi bude, zajedno s drugim obrednim elementi-ma, sunositelj uzbiljenja otajstva i slavljeničkoga iskustva zajednice. Peta uputa za primjenu Konstitucije o liturgiji Liturgiam authenticam (2001.) nalaže zadaću revizije i dorade prijevoda svih liturgijskih knjiga, ne zato što bi se konstatirala ‘netočnost’ dosadašnjih prijevoda, nego s nakanom da zajednica vjernika na autentičan način živi iskustvo spasenja u svako-mu vremenu. Novi su prijevodi, stoga, vođeni brigom za teološku jasnoću i cjelovitost obrednoga govora ali, istovremeno, i pastoralnom osjetljivo-šću za liturgijsku zajednicu koja je »krajnji korisnik« liturgijskoga teksta. Liturgijski služitelj ima zadaću »obredno posredovati« tekst slavljeničkoj zajednici. Liturgijskom je služitelju stoga povjereno »obredno prevođe-nje« jezika u obredni govor, i riječi u verbalni čin. Prevedeni tekst, koji je poglavito djelo teologâ i lingvistâ, ne može biti u cijelosti »prevodilački dovršen« bez ispunjenja zadaće koja se povjerava liturgijskome služitelju, koji će prevedenome tekstu dati onu govornu formu koja je riječi i zajed-nici vlastita unutar određenoga obrednog kon-teksta.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski jezik i prevođenje

PObredni jezik i obredni govorRiječ kao čin, pripovijest i slavlje

Ivica Žižić

Posebnost liturgijskoga jezika tvori njegova performativna, nara-tivna i slaviteljska narav. Iz tih triju odlika liturgijski se jezik opi-suje u svojemu punom identitetu. Liturgijski jezik u prvom redu

djeluje i djelujući govori. Osim toga, on unosi u događaj otkrivajući te-melj i konačno određenje, smještajući se na obzoru spasenjske povijesti i događaja Isusa Krista. Pripovijedanjem liturgijski jezik otkriva mjesto sudionika u toj povijesti i u tom Otajstvu, ali i iznosi u sadašnjosti sve preobilje baštine događaja koja je odredila smjer povijesti. I naposljet-ku, liturgijski jezik ima slaviteljsku narav jer on ‘daje glas’ odgovoru Cr-kve na djelovanje, govorenje i na prisutnost Otajstva u riječima i čini-ma slavlja vjere.

Obredni jezik kao činNa početku svoje poznate studije o jeziku Kako činiti stvari riječima John L. Austin primjerima potkrjepljuje teze o lingvističkim činima ukazujući na činjenicu da se neki izričaji ne ograničavaju na opis ili na posredovanje informacije, nego da smjeraju izazvati stanoviti učinak. Takav je slučaj krštenja i/ili ženidbe u kojima riječi djeluju i djeluju-ći kazuju te ostvaruju ono što govore. U stvarnosti, tvrdi Austin, »u tim je primjerima vidljivo da izgovarati rečenicu (naravno u posebnim pri-godama) ne znači opisivati niti potvrditi ono što se čini: to znači činiti riječima«. Doista, izgovarati riječ privole, krstiti u ime Oca i Sina i Du-ha Svetoga, dati ime, sve su to čini izvršeni riječima, jer se u tim situa-cijama riječi preobražavaju u geste. Zapravo, riječi se stapaju s gestama u jedan jedinstveni čin. Govoriti na ovom mjestu znači djelovati. Djelo-vanje izjednačeno s riječima postaje poseban način komunikacije, for-macije i transformacije, jer riječ prestaje biti jednostavno »sredstvo«, a postaje sama komunikacija u kojoj se odigrava čitav svijet međudjelo-vanja. U tom pogledu, u performativima već odjekuje obredni ritam go-vorenja i djelovanja.

Obredni govor u cjelini izrasta iz govornih čina. Riječi obreda satkane su

od govornih čina koji smjeraju djelovati i putem

djelovanja komunicirati stvarnost koju označuju.

Obredni govor dotiče same korijene i izvore

jezika. On je mjesto gdje jezik izvorno »znači« i »zvuči«, tj. izvorno

djeluje. Ono što se kazuje u obrednim slavljima

zapravo poništava distancu između ‘govora’i ‘čina’, jer činiti i govoriti

u obredu postaju jedna riječ i jedna gesta.

3

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113Obredni govor u cjelini izrasta iz govornih

čina. Riječi obreda satkane su od govornih čina koji smjeraju djelovati i putem djelovanja ko-municirati stvarnost koju označuju. Obredni govor dotiče same korijene i izvore jezika. On je mjesto gdje jezik izvorno »znači« i »zvuči«, tj. izvorno djeluje. Ono što se kazuje u obrednim slavljima zapravo poništava distancu između ‘govora’ i ‘čina’, jer činiti i govoriti u obredu po-staju jedna riječ i jedna gesta.

Govorni čini su osnovni oblici liturgijskoga jezika. Promatrajući jezik kao djelovanje i izvo-đenje, John L. Austin upozorio je na pragma-tičku dimenziju jezika, odnosno, njegovu ‘ko-munikacijsku snagu’. Austin je iskaze podijelio na konstative – kao one koji ustvrđuju činjeni-ce; i performative – kao one koji ‘izvode’ odre-đeni čin samim postupkom iskazivanja. Upra-vo potonji, performativni iskazi uvjetovani su djelovanjem, a ne toliko ‘sadržajem’, informa-cijom ili konstatacijom. Performativi se nalaze i ostvaruju u redu čina. A liturgija u cjelini, te sam liturgijski jezik, bitno proizlazi iz djelova-nja i upravljen je prema djelovanju.

Promotrimo li jezik kao djelovanje, doći će-mo do njegova ‘najdubljega’ sloja, a to je ona u kojoj svaki pojedini verbalni izraz poprima obi-lježja konkretne akcije, jer je svaki iskaz uro-njen u dijalošku situaciju. Riječ, naime, uvi-jek stremi prema govornoj razmjeni i po njoj se ostvaruje. Dijalog je središnji element obredno-ga govora. Ona je i govorna razmjena i djelova-nje, pa je djelatnost obrednoga govora osnov-na značajka obrednoga diskursa. Nedvojbeno je da se takva vrsta govora razlikuje od svakod-nevne konverzacije te da nosi posebni estetski i metajezični kôd. Obred ispunjava u potpuno-sti tu pretpostavku jezičnoga djelovanja, i to ne samo zbog svoje dijaloške naravi i upućeno-sti u govornu razmjenu, nego i zbog oslanjanja na uloge, odnose i iskustva sudionika liturgij-skoga slavlja.

U obredu riječi su čini, a čini su riječi. Njiho-va se uzajamnost ne da dokinuti. No, ona može slabiti, kao što je to slučaj u novijoj liturgijskoj praksi gdje je obredna riječ zastrta mnoštvom riječi, te zagušena verbalizacijom, opisivanjem,

tumačenjem ne uspijeva govoriti/djelovati u svojoj punoj djelotvornosti. Gdje riječi samo »govore«, a ne djeluju, obred ne uspijeva dose-ći svoju punu snagu; gdje obred samo »djelu-je«, a ne govori i ne pripušta riječ da iskaže nje-govo otajstvo, tu se obred pretvara u magijsko manipuliranje, u prazno gestikuliranje, u ido-latriju. Naprotiv, istinski obred pripušta riječ da u svojoj izvornoj čistoći progovori djelujući i da djeluje govoreći. A to se očituje u obrednom ponavljanju, sjećanju i posadašnjenju.

Promotrimo li liturgijske riječi kao geste koje se u svojem izvornom ponavljanju, sjeća-nju i posadašnjenju oslanjaju na Riječ – koja je Tijelo, Gesta i Objava Božja – biti će nam jasni-ja poznata Augustinova definicija sakramenta: »pridruži li se tvari riječi nastaje sakrament« – Accedit verbum ad elementum, et fit sacra-mentum, (In Johannis Evangelium Tractatus 80, 3). Sakrament, naime, ne proizlazi jedno-stavno iz »spoja« riječi i tvari, nego iz odnosa u koje unosi sama riječ, shvaćena u svojem slo-jevitom značenju. To je u prvom redu riječ Kri-stova koju Crkva slavi i naviješta u bogosluž-nom svetkovanju, osobito u sakramentima gdje je ona glas i gesta Kristove djelatne pri-sutnosti. To je riječ vjere Crkve koja odgovara na riječ Kristovu. Naposlijetku, verbum koji se pridružuje elementum-u sama je Riječ – Isus Krist – koja ižarava iz sakramenta. Jer na pi-tanje Što je sakrament, Augustin na određeni način odgovara preko drugoga pitanja, onoga Tko je sakrament. Tu je liturgijska riječ posve oslonjena na Riječ koja je tijelo, gesta i prisut-nost Otajstva.

Obredno pripovijedanjeIzustiti riječi obreda znači dotaknuti iskon, ali i kraj povijesti. Svi obredi govore o »početku« i »kraju«. Svi obredi su djelotvorne pripovije-sti iz kojih naviru slike početka i kraja. Riječi obreda riječi su koje pripovijedaju ono vrije-me, vrijeme koje je obilježeno Prisutnošću, ko-je je ispunjeno Događajem. Ali to su i riječi ko-je anticipiraju buduće događaje. Obredni jezik govoreći pokazuje, ukazuje i otkriva onaj izvor-ni govor po kojem je sve postalo i onu izvornu

NAŠA TEMA

4


Riječ koja je tijelom postala. Obredno pripo-vijedanje uvijek se vraća na izvorište događa-ja. Riječ ne pokušava njime ovladati niti ga po-sjedovati kao što se posjeduju i komuniciraju pojmovi. Obredna riječ i obredni jezik u sebi su poetični. Simboličnost obrednoga jezika izbija iz slika, iz gesta, iz pokreta kojima nas obred-ni jezik unosi u događaj iskona i kraja. Litur-gijski jezik tako djeluje pripovijedajući. A nje-govo pripovijedanje proizlazi iz utemeljujućega

zakon (lex), kanon, tj. mjera identiteta, stoga je razumljivo da obred stoji u središtu zajedni-ce vjere. Kroz njega se zajednica iznova susre-će s događajem koji se uvijek iznova daruje u riječima koje djeluju i djelima koji govore. Bit simboličkoga obrednog govora počiva u njego-voj performativnosti i u njegovoj narativnosti. Međutim, ni obredno djelovanje niti obredno pripovijedanje ne iscrpljuju događaj. On uvi-jek ostaje posred obreda, ali i onkraj obreda. U svakom pogledu, događaj kojega obred pona-zočuje prispijeva u svojoj aktualnosti u sadaš-nji trenutak da bi ga privukao prema prvim i posljednjim stvarima. U obredu se, dakle, išči-tava, čuje i pripovijeda događaj koji je prispio riječi i riječ koja se zbiva kao tijelo. Kršćanski obred na poseban način pripovijeda Riječ kroz riječi: u mnoštvu riječi odjekuje ona Riječ ko-ja je tijelom postala. I sve riječi obreda zbore jednu jedinstvenu Riječ – onu koja je Tijelom postala. Tako i u cjelini pripovijedanja čuje se Riječ koja je prispjela svojem povijesnom oči-tovanju. I tako mnoge riječi kreću uvijek izno-va od izvorne Riječi. U stvaranju i otkupljenju po Riječi, Bog govori. No, Božji govor povjeren je obrednom pripovijedanju i obrednom (su)djelovanju kao mjestu gdje će trajno obuhvaća-ti ljude svih vremena. U obrednom sjećanju ta se Riječ iznova zbiva kao početak i kraj (alpha i omega), odnosno središte vremena i povijesti.

Obredno pripovijedati znači obredno ‘upri-zoriti’ događaj, dati glas njegovu govorenju i njegovu posadašnjenju. Kršćanska liturgija po-znaje trostruki red riječi: to je red Pisma, ko-jim Događaj biva ispripovjeđen, red odnosa u obliku crkvenoga zajedništva i sakramental-ni red, kojim Riječ Pisma i sveza odnosa biva-ju potvrđeni i utvrđeni ispoviješću vjere i sakra-mentalnim pečatom jedinstva. U svima slike spasenjskoga događaja daju vidjeti, čuti i do-dirnuti samu Riječ Života, koja se jednoć obzna-nila apostolima, a danas se po obrednom svet-kovanju njegova Otajstva uzbiljuje u vremenu Crkve. I u tradiciji Crkve, ostala je posvjedočena čvrsta sveza između »gledanja« i »pisanja«, iz-među »prizora« i »govora«. C. Valenziano skre-će pažnju na činjenicu da je već Drugi nicejski

događaja koji daje smisao vremenu, povijesti i sadašnjosti. Značajnost utemeljujućega do-gađaja nije minula, nego, štoviše, nastavlja bi-ti sveprožimljućom odrednicom sadašnjega zbivanja. M. Eliade je upozorio da blagdani-ma i obredima, u kojima odjekuje mit, uteme-ljiteljski događaj, odnosno sveta povijest, biva iznova aktualizirana, proživljena i prihvaćena. Blagdani su vremena obrednoga pripovijeda-nja, gdje jezik ima ulogu uzbiljenja događaja. Obred stavlja protagoniste u situaciju ponov-noga izricanja, tj. aktualiziranja događaja na način da on ‘kroz njih’ odjekuje. Obredno pri-povijedanje tako nije samo daleka jeka događa-ja, nego njegov glas, glas koji postaje pismo, pi-smo koje se ispisuje na tijelima, u gestama, u svijesti preko udioništva na obrednom slavlju.

Obred tako postaje mjesto sjećanja. A sje-ćanje, koje je sadržaj obrednoga govora i je-zika, uvijek je protkano zahvalnim svetkova-njem. Obred zbori događaj kao uporišnu točku čitave povijesti. I u svojem zborenju on pri-povijeda iskon sve od početka i dopire sve do kraja. Obredni jezik po pripovijedanju postaje sveobuhvatan, sveprožimljući i stoga norma-tivan u odnosu prema zajednici, prema njezi-nim vrijednostima i prema njezinim odnosi-ma. Jer obredno pripovijedanje postaje sam

Kršćanska liturgija poznaje trostruki red riječi:to je red Pisma, kojima Događaj biva ispripovjeđen,

red odnosa u obliku crkvenoga zajedništva te sakramentalni red, kojim Riječ Pisma i sveza odnosa

bivaju potvrđeni i utvrđeni ispoviješću vjerei sakramentalnim pečatom jedinstva.

5

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113sabor odredio da ikonograf treba biti »hagio-graf«, jer su njegovo »pismo« ikone. Liturgija, uistinu, daje vidjeti ono što pripovijeda.

Obredno slavljenje»Pripovijedanje je jedan vid slavljenja.« Tako tvr-di filozof P. Ricoeur. Pripovijedanje u sebi njedri slavljenje. A slavlje uzdiže pripovijedanje iz uobi-čajenoga govora i smješta ga u okvir svetoga. Ako se u pripovijedanju riječ vraća iz pojmovnoga u performativnu narav – tj. ako prestaje biti »sred-stvo komunikacije« ili puko pojmovno posredo-vanje te postaje samo tijelo, gesta, odnos i čin – slavlje čuva pripovijedanje od pada u bezna-čajnost i pruža mu odliku svetoga. Slavljem pri-povijedanje doseže svoje puno ozbiljenje. Obred-no slavlje osvjetljuje pravu narav pripovijedanja i pravu narav riječi. I zato pripovijedanje u redu slavljenja ozdravlja riječi u njihovom iskonu, vra-ća im snagu čina i izvorišni smisao događaja.

Obred se svagda napaja na pripovijedanju. Jer je pripovijedanje samo djelovanje, obred ne može zaobići riječ. Obred upisuje pripovijedanje u čine, stapa ih u svoj simbolički jezik u kojem govoriti znači reći više negoli riječi mogu sadr-žati. Upravo u tom »suvišku«, kojega pojam ne može doseći niti posjedovati, i u tom »izobilju« kojega pripovijedanje posreduje, smješta se slav-lje. Slavlje živi na visini »preobilja« riječi, gesta, vremena, dobara. Pripovijedajući, obredno slav-lje unosi u zahvalno sjećanje na događaj, koje se u svojem izobilju nanovo daruje i u svojem dari-vanju nanovo zbiva. Slavlje nipošto nije prazno pripovijedanje i prazno govorenje. Slavlje u sva-kom svojem trenutku pripovijedajući djeluje i djeluje zboreći onu puninu iz koje izrasta.

U obredu pripovijedanje i govorenje uskri-savaju u slušanju, u dijalogu, u slavljenju. Obrednim pripovijedanjem riječ se upisuje u tijelo, ‘nestaje’ u njegovim dubinama da bi iskrsnula u gestama slavlja. Neobično je zani-mljivo da je u obredu upravo glazba jedan od odlučujućih simboličkih kodova izražavanja budući da glazba preobražava pripovijedanje u pjevanje, odnosno, u tijelo. Riječ u glazbi zbo-ri i odjekuje ne samo ‘naizvan’, nego dopire sve do tijela i svijesti kako bi odjeknula u snazi svo-je punine. Glazba združuje tijelo s riječju pre-obražavajući se u slavlje. Zato je glazba slavlje riječi i slavlje tijela. No, glazba je slavlje jer ži-vi od »izobilja« koje riječi ne mogu izreći, nego samo tijelom prozboriti i proslaviti.

U tijelu Crkve Riječ odjekuje u pjesmama, u gestama, u svetkovanju vjerujućih. Nije slu-čajno da se po obrednom svetkovanju sazda-je tijelo Crkve i da u njemu Riječ nanovo zbori svoj Događaj. U tom tijelu Pismo postaje na-vještaj, a navještaj postaje tijelo. I kao što se iz-među dvaju Saveza nalazi Kristovo tijelo, koje preobražava pisana proroštva u događaj i pisa-ni zakon u svoje predano, raspeto i uskrslo ti-jelo, tako će i liturgija trajno posadašnjivati Pi-sma, unositi ne samo u njihovo razumijevanje, nego i u njihov događaj. I taj će događaj utisnu-ti u tijela vjerujućih. Biti u Kristu, naime, zna-či pripustiti u svoja djela Božja djela očitovana u Kristu i u svoje življenje Tijelo Sina. »Žudnja je Duha da Kristovo Tijelo postane tijelo sviju.« (P. Tomatis) Upravo obredno slavlje predstav-lja trenutak prijelaza u kojem Pismo postaje Navještaj, a Navještaj u tijelu Crkve i tijelima vjerujućih odjekuje događaj spasenja.

Liturgijski obred artikulira jezik u riječ koja postaje činom.

NAŠA TEMA

6


PLiturgijsko prevođenje kao susret s kulturalnim modelimaNekoliko polazišta i načela

Ivan Šaško

Posebnost liturgijskoga slavlja kao obrednoga čina, a k tomu kršćanskoga obrednoga čina, problematiku prevođenja pred-stavlja iznimno zanimljivom. Mogli bismo slobodno reći da

je svako liturgijsko slavlje događaj prevođenja na raznim razinama. Redovito pod prevođenjem mislimo na pisani/govoreni tekst koji treba biti prerečen u drugi pisani/govoreni jezik. No, u slučaju kr-šćanstva, prije govora o pisanome tekstu postoji Objava, odnosno iskustvo susreta Boga i čovjeka u specifičnosti Kristova utjelovljenja. Premda uvijek, štoviše – »prije vjekova«, postoji Božja Riječ, ona je ‘prevedena’ u zemaljsko očitovanje, u utjelovljenost.

To je iskustvo susreta jednim dijelom ostalo zapisano, a drugim dijelom bilo prenošeno usmenom predajom. Prepoznatost vjerodo-stojnosti svetoga susreta, prenesenoga u Sveto pismo, ostala je lju-bomorno čuvana kao temelj spomena prošloga i sigurne nade sa-dašnjega i budućega. Tekst je trebao biti razumljiv (u širemu smislu: iskustveno dohvatljiv), te je zahtijevao i vjerodostojne tumače; a da se razumljivost ne bi izgubila, trebalo ga je trajno prevoditi ili svla-davati jezik na kojemu je prenošen. Problematika prevođenja Sveto-ga pisma u liturgiji je zadobila dodatne izazove.

Razmjena zapisanoga iz prošlosti i sadašnjega iskustva, neizbjež-na aktualizacija, kada je o liturgiji riječ, u slavlju ima živu dinamiku i neobične okvire, o kojima se mora voditi računa i onda kada je samo

Liturgijsko prevođenje ima vlastitu naravu odnosu na dva

polja: na jezično i na liturgijsko. Prva je pretpostavka za

prevoditelje poznavanje načela jezičnoga ustroja. Drugo je

područje liturgijsko. Liturgijski su tekstovi

sastavljeni u različitim vremenima povijesti Crkve; podrijetlo im

je vezano uz različite autore i za konkretne,

ali kulturološki različite zajednice. Važno je

otkriti istinsko značenje teksta za ono vrijeme,

da bi se znalo što treba govoriti danas.

Sveti Ćiril i Metod: ujedinjujući navještaj i slavljenje vjere u isti jezik nude model cjelovite inkulturacije kršćanstva.

7

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113pisani tekst u pitanju. No, ponavljam, liturgija prevo-di ne samo tekst, riječi, nego i geste – cjelovitost do-gađaja spasenja. Time postaje jasno da ni jezik nije samo skup znakova i zvukova, nego izrasta i živi unu-tar određene kulture, svjetonazora, iskustava, slika, memorija… i odražava sve te elemente. Nisam sigu-ran da se za bilo koji jezik smije reći da je ‘mrtav’ ka-da ulazimo u traženje značenja koje je ostavio za so-bom. Čitati neki tekst ne znači vraćati život pismu, nego kulturi kojoj pripada.

Sadržaj nauka i kulturalni oblikNe ulazeći duboko u cjelokupno pitanje liturgijskoga prevođenja, ovdje nam je stalo do predstavljanja no-sivih načela. Služim se, a negdje i preuzimam dijelo-ve prikaza koji je napravio Anscar Chupungco.

Sveti Jeronim je naznačio koliko je samo tanka nit koja dijeli prevoditelja od tumača, tako da nijedan pri-jevod ne može biti do kraja vjeran te je tekst uvijek pre-pušten umješnosti tumača koji treba prenijeti – kako običavamo reći – smisao, duh, odnosno značenje teksta. Doslovan prijevod, već po svojoj vezanosti uz ‘slovo’ ne može iznjedriti smisao, koji ide onkraj slo-va. No, jednako tako, traženje značenja lako odluta stranputicom ponuđenih pojmova koji su sposobni brzo promijeniti poruku.

Očito je da veliku važnost ima izvornik. U zapadnoj rimskoj liturgiji to je latinski jezik, ali se treba reći i to da su različite kulture jednako tako »li-turgijski izvornici« koji dijalogiziraju s latinskim jezikom kao nositeljem tekstualne poruke. Poruka je doktrinarni i duhovni sadržaj latinskoga tek-sta, tj. poruka koju Crkva kani priopćiti određenoj zajednici i unijeti u di-namiku slavlja događaja spasenja. Ta je zajednica primatelj za koji je izvor-no napisan latinski tekst.

Prevođenje je iznošenje nekoga sadržaja iz izvornoga u primateljev go-vor. Zajednica kojoj se upućuje poruka može doći do značenja samo ako joj se taj sadržaj izrazi u vrijednostima, u tradicijama i u jezičnim modelima koji su joj vlastiti, a to znači da nije u pitanju samo poznavanje riječî nekoga jezika. U liturgijskim slavljima to je ‘ruho’ obrednoga sadržaja koji je nošen postulatima kršćanskoga nauka, odnosno kulturalna forma kojom se izra-žava teološka istina koja je na djelu. To je »tim« više istina, jer nije moguće odvojiti doktrinarni sadržaj od kulturalne forme, ali ih se ipak može misao-no dijeliti kako bi sadržaj bilo lakše pretočiti u nove izražajne oblike.

Imajući pred sobom povijesno naslijeđe i tisućljetnu baštinu, zatim lin-gvističke zamršenosti i teološko-pastoralnu perspektivu, postaje razumlji-vijim zašto je odluka Drugoga vatikanskog sabora da se prijeđe s latinsko-ga na žive (ili govorne) jezike tako važna, ali ujedno i osporavana. Ipak, valja reći da Crkva nikada nije zaustavila življenost jezične dimenzije, in-kulturaciju svoga govora navještaja i slavljenja, čuvajući snagu vlastite kul-ture koja se razvija iz načela Utjelovljenja.

Prevoditelj liturgijskoga teksta ima zadaću otkriti intertekstualne odnose, odnose riječi prema obrednome činu, biblijsku i teološku pozadinu…

NAŠA TEMA

8


Prevoditeljsko suputništvo i vođenje ‘prijeko’Mukotrpan je posao prevođenja i dragocjeni su dobri prevoditelji koji ne mogu biti dovoljno stručni za sva područja. U liturgijskim je tekstovima to jasno vidljivo, jer osim procesâ koji se nazivaju raznim imenima – kao što su: dekompozicija, dekodifikacija ili dehistorizacija, kako bi se odredilo sa-držajnu srž ili temeljni doktrinarni sadržaj – postoje još neki koji su nuž-ni za liturgijsku uporabu. Ti procesi služe dolaženju do ‘bitnoga’ u sadrža-ju i do pomoćnih elemenata koji u svakome govoru pokazuju višeobličnost.

Potrebno je, dakle, raščlaniti sastavnice, prepozna-ti ključeve (kodove) koji olakšavaju smještanje u pojedini komunikacijski kontekst, te razlučiti po-vijesne naslage, uvjetovanosti i ciljeve. Sve to omo-gućuje ponovno sastavljanje u novome govornom/jezičnom obliku u jeziku primatelja.

Time se otvara i ozbiljno pitanje koliko je ne-ki prijevod uistinu prijevod, a koliki je dio novo ostvarenje, budući da niti jedan prijevod ne mo-že ostati samo ‘prijevod’. Čin uzimanja nekoga ili nečega za ruku da bismo ga preveli na neku dru-gu ‘stranu’ jest istinsko suputništvo, preuzimanje

odgovornosti za ono što se i koga se ‘vodi prijeko’, onkraj teksta i izvorno-ga konteksta, čuvajući vrijednost radi koje se prevodi. Proces prevođenja možemo opisati kao prjelazak sadržaja s jednoga kulturalnog oblika u dru-gi koji na istovrijedan način očituje izvornu formu. Dobar prijevod je stoga u stanju u primateljima izazvati jednak učinak koji je izvorni jezik imao na svoje izvorno slušateljstvo. Ostaje pitanje koliko nam je poznat izvorni uči-nak ili baš zbog toga što je ostao živjeti kao mogući novi učinak onaj pret-hodni nije toliko važan.

Može se dogoditi odvajanje jezika i zbilje do mjere traženja magijskih učinaka. Tako će se nekomu ‘svidjeti’ neki jezik koji ne razumije ne u zna-čenju riječi, nego u osjećajima koji pobuđuju. U tome slučaju prevođenje nije potrebno jer je magijski jezik u sebi zaokružen i neprevediv i jer sav svoj smisao ima u sebi i u onome što kao apsolutum (samodostatna odvo-jenost) postiže.

Formalna sukladnost i dinamična istovrijednostU liturgiji se obično govori o onoj vrsti prevođenja koja slijedi teoriju di-namične istovrijednosti, što je potvrdio Consilium u svome naputku iz 1969. o prevođenju liturgijskih tekstova pod naslovom Comme le prévo-it. Premda su nakon tih smjernica uslijedili još neki noviji dokumenti, okosnica ostaje. Prema tom naputku, da bi se neki prijevod ocijenio vjer-nim, to nije moguće učiniti na temelju pojedinih riječi ili pojedinoga izra-za. Treba usmjeriti pozornost na točan kontekst toga specifičnog čina ko-munikacije, prema naravi i književnoj formi koja je vlastita određenomu jeziku (usp. I, 6).

Spomenuta definicija očito postavlja u pitanje, diskreditira onaj način prevođenja koji ne vodi računa o izraženoj kulturi, bilo u jeziku pošilja-

Prijevod može izgledati vjeran izvornikus doktrinarne točke gledišta; može biti i je-zično točan, ali ako nedostaje ljepota, on

postaje neprikladan za liturgijsku uporabu. Liturgijski tekst u sebi nosi bogatstvo sadr-žaja, ali ujedno odražava i obredni sklad, ljepotu prostora i ruha, glazbu, likovnost,

suptilnost molitvenoga ozračja…

9

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113telja bilo u jeziku primate-lja. Sličnim načinom prevo-đenja jednostavno se izvorni tekst prevodi riječ po riječ ili izraz po izraz, bez pozornosti na njihove kulturalne pove-zanosti (implikacije). Slijedi se metoda formalne suklad-nosti premda je cilj da prije-vod bude vjeran izvornomu tekstu, njegova se vjernost gotovo isključivo usredoto-čuje na površnu razinu izvornoga jezika i na doslovni prijenos na jezik primatelja. Ponekad se formalnom sukladnošću pokušava ponovno sa-staviti sustav jezika primatelja kako bi ga se prilagodilo izvornomu govo-ru. To često predstavlja nasilje nad jezikom primatelja.

Tako se smisao nekoga latinskog teksta ne može shvatiti posežući jed-nostavno za nekim rječnikom ili za proučavanjem gramatičke i logičke norme koja je u pitanju, kaže S. Marsili. On zapaža da tekst posjeduje svoj vlastiti »duh« (genius), »koji je u datom trenutku duh naroda, vre-mena i kulture koja rađa tekst«. Zbog toga je nemoguće umjetno ‘oživje-ti’ neki jezik u njegovoj punoj snazi.

Polazišta za liturgijsko prevođenje1. Liturgijsko prevođenje ima vlastitu narav u odnosu na dva polja: na jezično i na liturgijsko. Prva je pretpostavka za prevoditelje poznavanje načela jezičnoga ustroja. Od De Saussurea nadalje lingvistika je napu-stila poimanje govora kao nomenklaturu u kojoj se riječi različitih jezi-ka shvaćaju jednostavno kao zvukovne etikete za označivanje iste zbilje i zato bi prevođenje bilo viđeno samo kao pitanje prenošenja, transpo-zicije pojmova. Svaki jezik slijedi svoje različite prepoznatljive kultu-ralne modele i posjeduje svoj osobit duh koji bi prevoditelji trebali po-znavati, poštivati i na temelju kojih bi trebali raditi. Sintaksa, književni rodovi i idiomi očituju kulturalne modele i jezičnu posebnost jezika.

Drugo je područje liturgijsko. Liturgijski su tekstovi sastavljeni u ra-zličitim vremenima povijesti Crkve; podrijetlo im je vezano uz različite autore i za konkretne, ali kulturološki različite zajednice u prilično defi-niranim slavljeničkim prigodama. Važno je otkriti istinsko značenje tek-sta za ono vrijeme, da bi se znalo što treba govoriti danas. Naime, litur-gijski prijevod nije nikada samo zaustavljanje u onome vremenu, nego na sebe nužno veže nadpovijesnost i naše vrijeme. Molitveni tekst iz sta-rine živi u molitvi. Zbog svega toga prevoditelj treba slijediti metode tek-stualne i književne kritike. Liturgijska hermeneutika se tako smatra te-meljnom sastojnicom istraživanja liturgije, jer vodi prema identifikaciji teksta, podrijetla, teološkoga i kulturalnoga konteksta i književne ka-kvoće te prema uočavanju redakcijskih izvora teksta i njegova obredno-ga konteksta. To je ona ozbiljnost kojom se treba prevoditi.

33

Raznolikošću jezika na kojima Crkva slavi otajstva spasenja pomaže iznova otkriti teološku i obrednu nijansiranost izvornoga latinskog teksta.

NAŠA TEMA

10


U našemu slučaju izvornik ostaje latinski jezik. Prije-vod s prevedenoga teksta je uvijek neželjena anoma-lija. Bez dobroga poznava-nja latinskoga jezika teš-ko je zamislivo da bi netko mogao biti istodobno vje-ran i kreativan prevoditelj liturgijskih tekstova. 2. Time se dolazi do idu-ćega polazišta, tj. činjeni-ce da je liturgijski prijevod umjetničko djelo. Estetika, u najboljemu smislu te ri-ječi, sastavni je dio kršćan-

skoga bogoslužja. Liturgijski je prijevod u sebi uvijek nosio bogatstvo ko-je je odražavalo ne samo tekstove, nego i obredni sklad, ljepotu prostora i ruha, glazbu, likovnost, te svu suptilnost molitvenoga ozračja.

Prijevod, doduše, može izgledati vjeran s izričajne doktrinarne točke gledišta; može biti i jezično točan, ali ako nedostaje ljepota, on je banalan i običan, a kao takav nije prikladan za liturgijsku uporabu. Sve molitve koje se mole u zajednici trebale bi biti ugodne za slušanje, rađati primje-rene asocijacije i slike o Bogu, o stvorenome svijetu i uzdizati srca prema onome što je uzvišeno i plemenito. To je razlog – kaže Chupungco – da su se u latinskim molitvama, osobito za vrijeme klasičnoga razdoblja, ko-ristile najsuptilnije retoričke figure latinskoga jezika, kao što su, na pri-mjer: redondancija, ponavljanje, zvukovnost, živost, paralelizam, argu-mentacija, metafore... Rimskoj zajednici sviđali su se osobito retorički umjetnički izričaji kao što su: binarna susljednost, antiteza, cursus i con-cinnitas ili pak simetrija. Nema razloga pomišljati da su sadašnje zajed-nice ravnodušne na ljepotu i uzvišenost liturgijskih molitava koje se mo-le na njihovu vlastitom jeziku.3. Treće polazišno načelo odnosi se na narav prijevoda kao sadašnjega tumačenja teksta u kontekstu posebnosti zajednice. Prevoditelji se tre-baju pitati kako dotični tekst kontekstualizirati, ugnijezditi u život zajed-nice koja sudjeluje u liturgiji, unutar njezinih osobitih okolnosti.

Liturgijski tekstovi imaju performativnu vrijednost koja nadilazi pri-općavanje vjerskih istina i nauka. Liturgijski tekstovi postaju čin koji izražava odnos između Boga i čovjeka u hic et nunc jedne mjesne Cr-kve. Liturgija je slavlje ne samo onoga što je Bog učinio u prošlosti, ne-go se događa u sadašnjemu vremenu. To znači da se, čuvajući uzvišenost izričaja, ne smije ući u odviše arhaičan stil, zastarjeli jezik koji ostavlja dojam da zajednicu vodi u neku nedohvatljivu prošlost. S druge strane, jezik liturgije ne smije biti ‘jezik ulice’; treba se razlikovati od običnoga govorenja (»diversus a cotidiana loquendi consuetudine«). To je istinska zahtjevnost: uzvišen, a blizak; književno lijep, a razumljiv za sve…

Prevoditelj je prenositelj liturgijskoga iskustva Crkve

iz jedne kulture u drugu.

11

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo3201120113201133201134. Četvrto neizostavno polazište za prijevod liturgijskih tekstova jest inkul-turacija. Da bi se stvorili dobri prijevodi, s dinamičnom istovrijednošću, zahtjeva se primjena načela inkulturacije. Premda je to pitanje široko, evo nekoliko korisnih naznaka.

Liturgijski se tekstovi formuliraju već u latinskomu izvorniku da bi bili naviještani i moljeni javno. Sastavljeni su tako da bi se molili naglas u za-jednicama i da bi se pozorno slušali. Različito od molitava nekih pobožno-sti, kada vjernici mole jednoglasno, većinu liturgijskih tekstova izgovaraju (pjevaju) službenici. Oni pripadaju obrednomu govoru koji poprima ra-zličite oblike: zaziva, pjesničkih kompozicija, himana, nagovora, poklika… Ipak, važno je shvatiti da se radi o živome govoru koji se koristi u govorno-me obliku u slavljima sa zajednicom. I prijevodi moraju odražavati govor-nost, pjevnost, prikladnost naviještanju u zadanoj formi. To nisu književni odlomci za privatno čitanje.

U svakome jeziku mogu se razlikovati tekstovi koji su pisani radi čita-nja i razmatranja od onih koji su pisani radi govorenja drugima i zajednič-koga moljenja i pjevanja. Književni rod koji se koristi radi govora širim za-jednicama i u svečanim prigodama različit je od onoga koji je namijenjen prisnim razgovorima i dijeljenju iskustava u manjoj skupini prijatelja, u bliskosti obiteljskoga kruga. Iako sâm kontekst nameće stil i način moli-tve, govor ostaje na razini obrednoga navještaja.

Oviseći o usmenoj predaji dotične kulture, u tekstovima će se povla-šteno mjesto dati ritmičkim kadencama, korištenju rime ili (ponekad nuž-no umjerenomu) pjesničkom govoru. Težit će se k stavljanju naglaska na središnje riječi i na završne riječi pojedinog retka, te k izbjegavanju niza-nja prevelikoga broja nenaglašenih slogova. Dubina inkulturacije očito je u načinu na koji se u jeziku primatelja koriste idiomatski izrazi i elemen-ti preuzeti iz izrjeka, poslovica i mjesnih aforizama. To su sastavni dijelovi lingvističkih modela jednoga naroda i otkrivaju svoj najprisniji stav prema Bogu, povijesti i životnomu iskustvu. Konačno, inkulturacija u pojedinim jezicima nužno će sa sobom donijeti pita-nje inkluzivnoga govora.

Prevođenje je bio neposredni zadatak s ko-jim su se mjesne Crkve susrele nakon Drugo-ga vatikanskog sabora. No, naputak Comme le prévoit ne smatra prevođenje konačnim ciljem: »prevedeni tekstovi iz drugih jezi-ka nisu dostatni za potpuno obnovljenu liturgiju. Bit će potrebno sastaviti nove tekstove, no prijevod prenesenih teksto-va iz tradicije Crkve je izvanredna dis-ciplina i potrebna škola radi redigiranja novih tekstova na takav način da ‘novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika’ (SC, 23).«

Prevedeni tekst ima biti ucijepljen u tkivo kulture te, čuvajući identitet rimske liturgijske tradicije i vjernost

izvornom testu, biti novim umjetničkim djelom.

u pojedinim jezicima nužno će sa sobom donijeti pita-

Prevođenje je bio neposredni zadatak s ko-jim su se mjesne Crkve susrele nakon Drugo-

Prevedeni tekst ima biti ucijepljen u tkivo kulture te, čuvajući identitet rimske liturgijske tradicije i vjernost

izvornom testu, biti novim umjetničkim djelom.

NAŠA TEMA

12


RPrevođenje pisanoga teksta za obredni govorO prevodilačkoj vjernosti jeziku na koji se prevodi

Ante Crnčević

Razvoj liturgijskoga latinskog jezika kroz kulturalna razdoblja po-kazuje da je za njegovo poznavanje i otkrivanje vlastitih mu zna-čenja potrebno analizirati ne samo pisane izvore i studirati kriti-

ku teksta, nego također imati u vidu razvoj liturgijskoga obrednog govora, odnosno oblikâ slavlja u kojima je govor nositelj obrednoga događanja. Uvidom u te povijesne mijene pokazuje se da se liturgijski govor stalno mijenjao, sa svakim novim kulturalnim razdobljem i sa svakom novom obnovom, premda je pritom liturgijski jezik gotovo redovito ostajao ne-promijenjen, pružajući jamstvo pravovjerju i Predaji u Crkvi. Nije, dakle, moguće izjednačavati liturgijski jezik, čuvan u liturgijskim tekstovima, i liturgijski govor koji je kroz povijest odijevao različite izričajne i komuni-kacijske forme. Zato se i tema prevođenja liturgijskih tekstova ne tiče sa-mo teksta i jezika, nego zadire duboko u logiku i obrednu strukturu slav-ljenja, u dinamike obrednoga govora i u potrebno suzvučje verbalnoga i neverbalnoga govora.

Obredno oblikovan jezikLiturgijski je jezik izvorno govorni jezik, pa i kada je riječ o studiju pisa-nih izvora valja znati da je tekst nastao kao »transliteracija« ili »slovna registracija« obrednoga govora. Najstariji liturgijski ‘tekst’ nije poznavao pisanu nego samo obredno-govornu formu. U ranokršćansko doba, ka-da nisu postojale liturgijske knjige i tekstovi, slavitelji su ‘slobodno’ obli-kovali liturgijske molitve koje su usmenom predajom, čuvajući govornu formu, artikulirane u ‘obrasce’ slavlja te su s vremenom zapisivane i sa-birane, iz čega su nastajali libelli koji su temelj sakramentara, najstari-jih liturgijskih knjiga. U začetku liturgijske knjige, dakle, ne stoji pismo nego govor. Liturgijska riječ nije rođena iz misli i pera crkvenoga pisca, nego iz obrednoga čina i događaja, iz iskustva otajstva. Ona je otajstve-na ne zato što nosi dubinu misli, nego zato što obrednom uporabom po-sreduje zbilju otajstva.

Razmišljanja o liturgijskome jeziku, o njegovim značenjima i ‘zadaća-ma’ unutar obreda, pokazuju da liturgijski jezik nema zadaću tek komuni-cirati sadržaje, nego, zajedno s drugim obrednim čimbenicima, posredo-vati događaj Otajstva te biti dijelom obrednoga događanja. Obredni govor ide dalje od lingvističkih i semantičkih norma te se prepušta obrednoj dramatici i semiotici. Njegovo je značenje, stoga, moguće u cijelosti iščita-vati iz njegove obredne rečenice i obredne sintakse. No, prvenstvo obred-noga govora pred liturgijskim tekstom i prvenstvo otajstvene zbilje pred mišlju o otajstvu, nisu pratili cjelokupni razvoj liturgije kroz povijest.

Liturgijski je jezik izvorno govorni jezik, pa

i kada je riječ o studiju pisanih izvora valja

znati da je tekst nastao kao »transliteracija« ili

»slovna registracija« obrednoga govora.

Liturgijska riječ nije rođena iz misli i pera

crkvenoga pisca, nego iz obrednoga čina i događaja, iz

iskustva otajstva. Ona je otajstvena ne zato

što nosi dubinu misli, nego zato što obrednom

uporabom posreduje zbilju otajstva.

13

Početkom srednjega vijeka, kada se uoča-va početak rascjepa između zajednice i svećeni-ka i kada slavlje zajednice počinje sve više biti osobnim činom svećenika i njegove pobožno-sti, liturgijski govor poprima novu formu – ‘ti-ho čitanje’, ili ‘čitanje u tišini’. Pisani tekst po-staje osloncem za svećenikovu osobnu molitvu i misao unutar obrednoga događanja. Promje-na obredne matrice – od slavlja zajednice do svećenikova obrednoga čina ‘pred zajednicom’ i ‘za zajednicu’ – donijela je sa sobom promjenu funkcije liturgijskoga jezika. Liturgijski tekst vi-še ne biva promatran kao sustav »zvučnih sim-bola« ili kao ‘partitura’ za obredni govor unutar slavlja, nego, u »bezvučnosti forme«, postaje »okvir misli« liturgijskome služitelju. I sami je služitelj nekoć obrednu riječ doživljavao sluša-njem, izgovarajući je u zajednici koja slavi, dok nakon ovih promjena on tek mišlju ponire u značenje riječi. Tako je pisana riječ liturgijsko-ga obrasca, premda po svom postanku i smislu namijenjena glasnome iz-govoru i slušanju rije-či (verbum), zatvorena u »pojam« (conceptus), koji se ne sluša nego razumijeva. Zaboravljena je prvotna zadaća liturgijskoga teksta. Svećenik u njemu više ne traži oslonac za »obredno pri-povijedanje« (narratio), nego uporište za du-hovno i teološko razmišljanje (cogitatio, medi-tatio). Upravo zbog toga u franačko doba stari rimski liturgijski obrasci bivaju prošireni uno-šenjem novih molitava, usmjerenih poglavito na oblikovanje svećenikova duhovnog raspo-loženja i ‘očišćenja’ za dostojno vršenje sveto-ga čina i dostojno (tiho) izgovaranje ‘svetih ri-ječi’ obreda.

Kasnija skolastička kultura, dajući veliku važnost pisanoj riječi i tekstu, još je više dopri-nijela zaboravu holističke obredne semantike liturgijskih obrazaca. Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora, istražujući litur-gijske izvore, a to znači obredni govor kao koli-jevku liturgijskoga jezika i euholoških obrazaca, povratila je liturgijskome jeziku njegovu pravu zadaću unutar liturgijske obredne cjeline. Pre-vođenje liturgijskih tekstova s latinskoga jezika na suvremene govorne jezike zahtijeva, stoga, ne samo otkrivanje izvornoga teološkog znače-

nja pojedinih molitava, nego i analizu njihove li-turgijsko-obredne zadaće u nekomu slavlju. Ta se zadaća vrši »obrednim govorom«, tj. izabra-nom govornom formom, rečeničnim ritmom, izborom riječi koje su vlastite kontekstu slav-lja i liturgijskoj tradiciji. Prevoditelj će paziti ne samo na značenjsku točnost prijevoda, nego ta-kođer na strukturu i književni oblik liturgijsko-ga teksta (iskazivanje hvale, blagoslov, prošnja), na govornu formu koja je vlastita obrednomu mjestu u kojemu se ‘tekst’ nalazi, na mogućnost pjevanja, na lakoću razumijevanja slušanjem… Liturgijski se tekst ne prevodi za čitatelje nego za slušatelje i slavitelje kojima izgovorena riječ, zajedno s činima i gestama, tvori cjelinu obred-ne rečenice.

Vlastitosti liturgijskoga jezikaZa prijevod bilo kojega teksta ili govora potreb-no je dekodirati njegovo mjesto unutar jezično-ga sustava kojemu pripada. Tako je za prijevod izvornoga liturgijskoga teksta nužno uočiti vla-stitost i specifičnost liturgijskoga jezika (kao dio crkvenoga latiniteta) unutar latinske književne kulture. Pri tom nije dostatno razumjeti zna-čenje tehničkoga pojmovlja liturgijskoga go-vora i jezika, nego je još prije potrebno prepo-

NAŠA TEMA

14


znati liturgijski jezik kao »jezik unutar jezika«. Kršćanstvo, a s njim i njegovo bogoštovlje, nije se razvijalo unutar jedne zatvorene kulture. Cr-kvi, kao zajednici poslanih u svijet, multikultu-ralnost je vlastiti ambijent razvoja od najranijih početaka, pa je i liturgijski jezik nositelj te ra-znolikosti. Zbog naslonjenosti kršćanske litur-gije na starozavjetnu (semitsku) kulturu, zbog dominantne grčke kulture u kojoj se kršćanstvo

Prevedeni liturgijski tekst nalazi svoju punu provjeru u slavlju zajednice, u mogućnosti njezina

‘punoga’ i ‘svjesnoga’ udioništva u liturgijskoj communio – u svim njezinim protegama.

Liturgijska zajednicakao krajnji ‘korisnik’ tekstaBudući da je liturgijski tekst uvijek »tekst slav-lja«, prevoditelj će imati na umu zajednicu ko-ja je prvi subjekt slavljeničkoga obrednog do-gađaja. Slično kao što pisac teksta za kazališnu predstavu ili pisac libreta unaprijed zamišljaju dramsku ili glazbenu »igru«, tako i prevoditelj liturgijskoga teksta ima brigu o »obrednoj igri« liturgijskoga slavlja. Zato nije dostatno paziti na sposobnost i mogućnost razumijevanja liturgij-skog teksta od strane liturgijskoga služitelja koji čita i izgovara tekst. Prvotna zadaća liturgijsko-ga služitelja ne može se svesti na komuniciranje neke poruke ili sadržaja zajednici kroz izgovara-nje obrednih riječi; u mnogim slučajevima, npr. u predsjedateljskim molitvama, on izgovara ri-ječi na način da bi one bile riječi zajednice, riječi kojima zajednica postaje subjekt komuniciranja s Bogom. Služitelj je interkomunikator, služitelj komunikacije između zajednice i Boga. Preve-deni liturgijski tekst zato nalazi svoju punu pro-vjeru tek u slavlju zajednice, u mogućnosti njezi-na ‘punoga’ i ‘svjesnoga’ udioništva u liturgijskoj communio – u svim njezinim protegama.

»Vjernost« prijevoda i trajna potreba revizijeKod svakoga prevođenja moguće je govoriti o dvostrukoj vjernosti prijevoda. Prva se odnosi na vjernost polazišnom jeziku, na što posebno poziva Peta uputa za ispravnu primjenu Konsti-tucije o liturgiji Liturgiam authenticam iz go-dine 2001. (br. 20), ističući potrebu da se pre-vođenjem u govorni jezik izvorni latinski tekst nastoji prenijeti »vjerno i pomnjivo« (fideli-ter et accurate). Pod prevodilačkom vjernošću izvorniku ne misli samo na točnost ili značenj-sku ekvivalentnost pojmova ili izraza između dvaju jezičnih sustava. Upravo tražena pomnji-vost (accurate) u pristupu latinskome izvorniku proširuje značenje »vjernosti« na intertekstual-ne odnose i nijanse koje se nalaze u izvorniku, a koje – katkad nepodudarne s lingvističkim nor-mama bilo jednoga bilo drugoga jezika – daju prednost teološkim formulacijama i izrazima pred uobičajenim lingvističkim rješenjima.

poglavito razvijalo te, naposljetku, zbog napu-štanja grčkoga jezika i prihvaćanja latinskoga jezika u zapadnoj liturgijskoj tradiciji (što se do-godilo u trećemu stoljeću), moglo bi se činiti da je liturgijski jezik, koji nosi pečat spomenutih kultura i jezičnih sustava, u izvjesnoj mjeri obli-kovan kao »međujezik« (interlanguage).

Premda se autori i redaktori najstarijih li-turgijskih tekstova u svome književnom stva-ralaštvu pokazuju kao vrhunski znalci i nositelji postklasične latinske književnosti, u sastavlja-nju liturgijskih tekstova oni svjesno žele saču-vati svetopisamsku pozadinu liturgijskih obra-zaca, pa su neki pojmovi i frazemi sačuvali svoj semitski pečat, a neki – zbog svoje važnosti ili slojevitosti značenja – nisu ni prevedeni ne-go su samo transliterirani. Liturgijski je lati-nitet – premda bi se u površnoj prosudbi nje-govih nelatinskih struktura, izričaja i pojmova mogao nazvati međujezikom – kroz višestoljet-nu uporabu upravo kao takav standardiziran kao vlastiti jezik, prepoznatljiv po svojoj leksič-koj, morfološkoj, sintaktičkoj i stilističkoj ‘po-sebnosti’ i poetičnosti, pa ga je kao takvog po-trebno i vrjednovati, što je osobito važno kada je riječ o prevođenju liturgijskih tekstova. Stoga je prihvatljivije govoriti o »posebnome« litur-gijskom jeziku, nego o nekakvom ‘međujeziku’ rimske liturgijske tradicije. Prepoznavanju vla-stitosti liturgijskoga latiniteta osobito su dopri-nijeli C. Morhmann i A. Blaise.

15

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113Nema sumnje da se naglašava-

njem »vjernosti« polazišnom je-ziku ne niječe potrebna briga za vlastitost i duh jezika na koji se prevodi, gdje god je to moguće, ali opet čuvajući uočene intertekstu-alne odnose. Bez toga bi prijevod bio negacija same svrhe prevodi-lačkoga posla. Zato suvremena traduktologija sve jasnije govo-ri o prevoditeljskoj »vjernosti« odredišnom jeziku.

Vjernost odredišnome jezi-ku, kada je riječ o prijevodu li-turgijskih tekstova, ne zahtije-va jezično »čistunstvo«; ono ne bi bilo ni moguće jer je riječ o prevođenju teksta koji je na-stao u kulturi koja ne živi ‘usporedno’ s kultu-rom suvremenih jezika. Stoga je katkada po-trebno pripustiti transferenciju nekih izvornih pojmova, izraza i slika u govorni jezik (npr. ri-ječ sakrament, ili pak niz pojmova koji su i u la-tinski izvornik uneseni iz hebrejskoga jezika). No, pojedini izrazi i slike, pa i kada su prevedeni u željenoj vjernosti jednome i drugome jeziku, mogu ostati nerazumljivi širem sloju ljudi go-vornoga jezika. Pojmovi i izrazi: naum spasenja, spomen-čin smrti i uskrsnuća, posinstvo, djelo otkupljenja, opravdanje, blažena nada, slavlje-nje otajstva, nebeska otajstva, nebeska dobra, milost, sveta gozba, utjelovljenje, prikazanje, pomazanje, stari život, novo rođenje, lijek be-smrtnosti – bit će, zbog bremenitosti teološkim značenjem i impregniranosti svetopisamskim načinom govora, vjerodostojni nositelji komu-nikacije samo među onima koji su inicirani u kršćansku zajednicu i u duh kršćanskih slavlja. Zato bi pokušaj »razumljivijega« prevođenja tih pojmova zahtijevao interpretaciju unutar teksta, čime bi se odstupilo od osnovnih nor-ma prevodilaštva, ali i izgubilo smisao i zadaću obrednoga jezika. Obredni jezik, mišljen kao dio obredne »skladbe« i međuprožetosti verbalne i neverbalne komunikacije, zbog te svoje naravi uvijek će tražiti jasnoću u kratkoći i sažetosti, a ne u razlaganju i razjašnjenju sadržaja. Razla-

ganje i tumačenje pripada nekim drugim, Crkvi svakako potrebnim oblicima kršćanskoga govo-ra. Prigovori nerazumljivosti današnjih liturgij-skih prijevoda – s primjedbama na arhaičnost izraza, na preveliku ovisnost o biblijskoj pozadi-ni te na ‘visoku teologiju’ molitvenih obrazaca – – u svojoj biti ne smjeraju za nužnošću novoga ili »suvremenijega« prijevoda, nego su najčešće dobar pokazatelj potrebe za liturgijskom kate-hezom i istinskom inicijacijom zajednice u otaj-stva vjere i u duh liturgijskoga slavlja. Ono što se propušta činiti na drugim poljima crkvenoga djelovanja, ne može biti na valjan način kom-penzirano liturgijskim slavljem.

Zbog činjenice da je jezik »živa stvarnost« koja je u trajnom nastajanju i oblikovanju, ni u jednome jeziku kojim se Crkva danas služi ne-ma »trajnoga« prijevoda kojim bi briga oko prevođenja bila dovršena. Budući da liturgija u svakome vremenu uzbiljuje otajstvo spasenja hinc et nunc, nameće se potreba redovitoga ob-navljanja prijevoda. Novi ili revidirani prijevodi ne idu za ‘poboljšanjem’ prijevoda, nego za nje-govim ‘aktualiziranjem’ i dovođenjem u sklad-niju vjernost s odredišnim jezikom koji je u stal-noj mijeni. Jednako tako valja reći da potreba za revizijom prijevoda ne nastaje iz novih spo-znaja o izvornom ili polazišnom (u našemu slu-čaju latinskom) jeziku, nego poglavito iz svijesti

33Nema sumnje da se naglašava-

njem »vjernosti« polazišnom je-ziku ne niječe potrebna briga za

Liturgijski je jezik uvijek mišljen za liturgijskuzajednicu koja je prvi subjekt slavlja.

NAŠA TEMA

16


o mijenama unutar jezika prevođenja. Iz tih je pobuda instrukcijom Liturgiam authenticam dana zadaća svim biskupskim konferencijama da se kroz skoro vrijeme pobrinu za reviziju pri-jevoda svih liturgijskih knjiga.

Hrvatski liturgijski jezikAnalizirajući važeće prijevode liturgijskih knjiga na hrvatski jezik i kušajući odgovoriti zadaćama njihove revizije, u mjeri u kojoj je to potrebno i gdje je nužno, korisno je naznačiti već ustalje-nu diferencijaciju i oblikovanost liturgijskoga govora unutar hrvatskoga standardnoga jezika. Pri tom na prvome mjestu mislim na diferenci-rane oblike riječi koje pravilnom uporabom ču-vaju specifičnost i višestrukost značenja pojedi-nih latinskih leksema. Spomenimo samo neke dvojake oblike kao i različite riječi koje diferen-ciraju više značenja istoga latinskoga pojma (ho-monima): Salvator – Spasitelj (Krist) u odnosu na spasilac; confessor – ispovjedalac (priznava-oc vjere, onaj koji je prokušan u vjeri) i ispovjed-nik (služitelj sakramenta pomirenja); sancti – sveci (oni koji su takvima proglašeni od strane Crkve) i sveti (svi kršćani ili svi proslavljeni kod

Boga u vječnosti); beatus – blaženik (onaj koga je Crkva takvim proglasila) i blaženi (onaj koji je dionik nebeske slave); communio – zajedniš-tvo (Crkve, okupljenih vjernika ili svih kršćana) i pričest (udioništvo u sakramentu euharistije); munus – dar (npr. euharistijski) i služba (npr. svećenička); adventus – došašće (vrijeme litur-gijske godine) i Kristov ponovni dolazak u sla-vi; sacramentum – sakrament (jedan od sedam sakramenata) i slavlje (npr. vazmeno slavlje ili blagdan). Ovi primjeri pokazuju ukorijenjenost i razvijenost liturgijskoga govora u hrvatsku kul-turalnu zbilju, kao i brigu kojom je Crkva pristu-pala oblikovanju kršćanskoga i, unutar njega, li-turgijskoga jezika i govora.

Istovremeno je korisno priznati da se kat-kada za više pojmova, od kojih svaki u latinsko-me jeziku nosi neko nijansirano ali ipak različi-to značenje, u hrvatskome jeziku pronalazi tek jedna prikladna riječ. Tako su u epiklezi Rim-skoga kanona pojmovi dona i munera svede-ni na značenje jedne imenice – darovi; znače-njem zbijeni particip prezenta communicantes u istoj euharistijskoj molitvi preveden je prošire-nom formulacijom: »u zajedništvu s cijelom Cr-

kvom«; (njemački i engleski pri-jevod priklanjaju se jednakom rješenju: »In Gemeinschaft mit der ganzen Kirche«; »In union with the whole Church«). Na sli-čan je način i memores (nomi-nativ množine pridjeva memor) iz Druge euharistijske molitve preveden sintagmom slaveći spomen (odnosno slavimo spo-men, kako stoji u Trećoj euha-ristijskoj molitvi). Ova dva za-dnja primjera pokazuju koliko briga za vjernošću prijevoda izi-skuje prepoznavanje obrednoga i euhološkoga konteksta nekoga izraza koji bi »do-slovnim« pre-vođenjem prestao komunicirati svoje značenje.

Uza sve teškoće koje stoje na putu prema vjernome – i za djelatno sudjelovanje zajedni-

Liturgijskom je prijevodu potrebna obnova kao što se i sama liturgija neprestano obnavlja.

17

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113

Liturgijski kalendar

30 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;Mt 5,17-19

31 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23

TRAVANJ 1 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 2 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 3 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA . »Laetare« 4 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54 5 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9;

Iv 5,1-3a.5-16 6 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 7 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 8 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23;

Iv 7,1-2.10.25-30 9 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 10 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 11 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62;

Ps 23,1-6; Iv 8,1-11 12 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 13 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56;

Iv 8,31-42 14 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 15 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 16 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56

OŽUJAK 13 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 14 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15;

Mt 25,31-46 15 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 16 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19;

Lk 11,29-32 17 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12; 18 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 19 S SVETI JOSIP, zaručnik bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a

20 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 21 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 22 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mt 23,1-12 23 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16;

Mt 20,17-28 24 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 25 P NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO, svetkovina

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 27 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 28 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30. 29 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35

ce lako prihvatljivome – prijevodu liturgijskih tekstova na suvremeni hrvatski jezik (kao i na druge govorne jezike), nema sumnje da bi dvoj-ba oko izbora slavljenja liturgije na latinskome ili na hrvatskome jeziku za najveći dio vjerni-ka bila u bîti dvojba između dvaju različitih pri-stupa liturgiji Crkve. Bilo bi to ili prepuštanje »pobožnom slušanju« (i traganju za »mistič-nim iskustvom« kroz nerazumljivost obredno-ga jezika), ili pak povjeravanje »punom, svje-snom i djelatnom« udioništvu zajednice u zbilji Otajstva. Kao što možebitne jezične nejasnoće i nepreciznosti suvremenih liturgijskih prijevo-

da nisu nužno zaprjeka za dostojno slavljenje Otajstva spasenja i za puno udioništvo vjernika u njemu, jednako tako latinski jezik, kada je ne-razumljiv zajednici slavitelja, unatoč sačuvano-me integritetu značenja unutar teksta, ne mo-že biti jamstvo za dostojno slavljenje i svjesno udioništvo u Kristovu otajstvu. Time se Crkva ne odriče latinskoga jezika u liturgiji, nego žar-ko preporuča pastirima da ulože potrebni trud kako bi vjernici, barem kroz dijaloške poklike i neke pjevane dijelove, mogli biti djelatni dioni-ci posebnih slavlja koja će, iz opravdanoga ra-zloga, biti na latinskom jeziku.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

13. ožujka 2011.


Ulazna: 447 Spasi, Kriste, svoje djelo Otpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožePrinosna: 460 Ja se kajem Pričesna: 464 Kruh svoj s gladnim dijeliZavršna: 455 O Isuse, ja spoznajem

Ulazna pjesmaZazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću gai proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91,15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruhi vino za žrtvu što je slavimona početku korizme. S tim darovima uključii nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi.

Prvo čitanje Post 2,7-9; 3,1-7Čitanje Knjige PostankaGospodin Bog sazda čovjeka od praha ze-maljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao. Tada Gospo-din, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovr-sna stabla – pogledu zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vr-tu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa staba-la u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga ni-ste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Na-to će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i po-jede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-6a.12-14.17Pripjev: Smiluj nam se, Gospodine,

jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Drugo čitanje Rim 5,12.17-19 (kraća verzija)Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagrije-šiše, na sve ljude prijeđe smrt… Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jedno-me, mnogo će više oni koji primaju izobilje mi-losti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jedno-ga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na ži-vot! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i po-sluhom Jednoga mnogi postati pravednici.Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo svemogućemu Bogu, moleći za snagu vjere koja nadvladava svaku kušnju. Recimo zajedno:

Gospodine, stvori u nama novi duh.Rasvijetli, Gospodine, svojim Duhom put Crkve 1. da u svim nastojanjima uvijek traži tvoje licei vjerno služi ostvarenju tvoga kraljevanjau svijetu, molimo te.Prodahni, Gospodine, mudrošću evanđelja sve 2. pastire Crkve da po njihovom vodstvu i svetom služenju tvoj narod uvijek raste u spoznanju tebe i odgovornoj brizi za sav svijet, molimo te.Budi bliz, Gospodine, Crkvi u našoj domovini: 3. u pripravi za milosni pohod pape Benedikta obnovi nas u dostojnosti kršćanskoga imenai pomozi da po zajedništvu vjerei pritjelovljenosti Crkvi budemo novo lice domovine i svijeta, molimo te.Pohodi, Gospodine, svojom milošću naše 4. obitelji: okrijepi ih snagom molitve da u svim životnim brigama i tjeskobama prepoznaju tebe kao jedini put spasenja, molimo te.Prati, Gospodine, svojim svjetlom naša 5. nastojanja na putu vjere: pomozi nam odgovorno prihvatiti tvoju riječ i odbaciti sve što nas razdvaja od tebe, molimo te.

Bože, izvore dobrote i obraćenja, ne dopusti da nas kušnje i teškoće života udalje od tebe. Daruj nam mudrost koja uvijek razaznaje put spasenja i pomozi da dar vjere očitujemo svjedočanstvom života. Po Kristu.

Pričesna pjesmaNe živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Mt 4,4

Pjesma prije evanđelja Usp. Mt 4,4bNe živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Mt 4,1-11Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će tenositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao.I gle, anđeli pristupili i služili mu.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta.Po Kristu.

Iskušenje na vrhu Hrama:»Ako si Sin Božji…«

(Karl Hellwig)


20


stanje blaženstva. No, ono nije dugo potrajalo. Razlog možemo pronaći u jednoj od početnih rečenica. »Tada Gospodin, Bog, učini te iz ze-mlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zama-mljiva a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.« Pažljivijim čitanjem lako otkrivamo kako je »stablo živo-ta nasred vrta«, dok se »stablo spoznaje dobra i zla« tek spominje. Pisac ne precizira gdje se ono nalazi. Ipak, u Evinim očima ono je u središtu. Nakon zmijskog zavođenja pogled joj je iskriv-ljen. Više joj nije u središtu gledanja drvo života, nego stablo spoznaje dobra i zla. Što nam sveti pisac time poručuje?!

Bog nam je darovao život. Taj dar izvor je blaženstva i oko njega bismo se trebali najviše truditi. No, većina nas taj dar olako zaboravlja stavljajući u središte druge stvarnosti koje su po našem sudu dobre ili zle. One nas često ne čine više živima, nego nam uništavaju život; ne čine nas više ljudima, nego nas, naprotiv, strašno de-humaniziraju; ne čine nas boljima i plemenitiji-ma, nego sve gorima. »Stablo života« ostavlja-mo u prikrajku, a »stablo spoznaje dobra i zla« postaje os oko koje se vrtimo. Stoga rijetki pje-vaju s Edit Piaf »Non, je ne regrette rien«, »Ne žalim ni za čim«, nego uglavnom želimo novu priliku te velimo kako bismo, kad bi bilo mogu-će krenuti ispočetka, sve činili drukčije. Plodo-vi stabla spoznaje dobra i zla jesu: misao da mi najbolje znamo što je za nas dobro ili zlo, sum-nja da nam drugi žele dobro te nevjera u Božju dobrohotnost. Tako je grijeh posljedica nevjere. Zbog nje je od prekrasnoga vrta nastala pusti-nja, a od sretnoga para u Božjoj blizini nesigur-ni pojedinci, iskušavani zlom.

Pustinja i kušnjeU takvom ozračju nalazimo Isusa u današnjem evanđelju. Sam je u pustinji nakon krštenja na Jordanu. Tu biva kušan. Doživio je iste kušnje kao i Adam i Eva u raju zemaljskom. Đavao mu nudi »da kamenje postane kruhom« – upravo kako je Evi predočio »da je stablo dobro za jelo«. Poziv da se s hrama »baci dolje« odgovara Evi-

Nasuprot grijehu nije vrlina, suprotna gri-jehu je vjera – zaključio je danski mislilac Søren Kierkegaard. U liturgijskim čitanji-

ma izabranim za prvu korizmenu nedjelju ogleda se sva drama borbe između vjere i grijeha. U nji-ma je sažeta cjelokupna povijest čovječanstva, po-čevši od Adama i Eve, preko Isusa Krista do nas danas. Ljudi su s jedne strane vezani Adamovim grijehom, a s druge u Kristu oslobođeni.

Iskrivljen pogledKnjiga Postanka nije doslovan opis stvaranja svijeta i čovjeka. Ne otkriva kako je nastao čo-vjek, nego tko je čovjek: Božje djelo i dionik bo-žanskog daha tj. života. Iako je smještena na sami početak Svetoga Pisma, znatno je kasni-jeg datuma. Nastala je tek kad je Izraelski na-rod izišao iz ropstva i postao svjestan da je Bog onaj koji mu želi dobro, da je milosrdan, suosje-ća s čovjekom i ne želi njegovu patnju. Upravo ta svijest nametnula je pitanje o podrijetlu pat-nje, muke i smrti. Knjiga Postanka nudi odgo-vor polazeći od pretpostavke da zlo ne postoji od iskona te da mu izvor nije u Bogu nego u čo-vjeku. O tome progovara ulomak izabran za da-našnje prvo čitanje. Opisuje događaj u Eden-skom vrtu. Naziv tog vrta u prijevodu bi značio »vrt blaženstva« ili »vrt užitka«. Lako je zaklju-čiti kako je kod stvaranja Bog čovjeku darovao

Grijeh ili vjera

Isus, Zavodnik i »stablo kušnje«…

21


Odjeci RiječiGrijeh i dar uz: Rim 5,12-19Pavao naglašava da je smrt, kao posljedica grijeha, ušla u svijet postupkom prvoga čovjeka (usp. Post 3,19). Ipak, već je u sa-mom početku bilo naviješteno spasenje, jer Adam je bio »pralik Onoga koji ima doći«. U nastavku teksta očituje se suprotnost između Adama i Krista. Na krajnjim točkama te suprotnosti na-laze se »grijeh« i »dar«. »Grijeh« bi valjalo prevesti kao »prije-stup« (grč. paráptoma), a njegova je posljedica bila smrt »mno-gih«, gdje »mnogi« označava »sve ljude«. Nasuprot Adamova »prijestupa« nalazi se »dar« (grč. hárisma), koji je izraz Božje mi-losti (háris) darovane u Isusu Kristu. Pavao podsjeća na Knji-gu Mudrosti¨gdje se o Mudrosti kaže: »Ona je štitila prvoobli-kovanog oca svijeta, koji je stvoren sâm, istrgla ga iz prijestupa (paráptoma) njegova i dala mu jakost da vlada svemirom.«(Mudr 10,1-2). Krist je za Pavla utjelovljenje božanske Mudrosti.

Darko Tepert

Zrnj

e

nom viđenju ploda koji je »za oko zamamljiv«. Napokon, treća kušnja pitanje je vlasti. Adam i Eva željeli su biti bogovi te vladati svime, a Isusu đavao obećava sva kraljevstva svijeta.

Sveti Pavao u drugom čitanju poručuje da su u svakome od nas prisutni i Adam i Krist. Pisac Knjige Postanka namjerno nije dao ime Adamu. Adam ovdje nije osobno ime, kao što je kasnije postalo, nego pridjev »Onaj koji je od zemlje, od praha«. Po tome se svi koji smo od zemlje možemo u njemu prepoznati. Ni pusti-nja u kojoj je Isus kušan nema imena. Evanđe-listi spominju u kojoj je konkretno pustinji dje-lovao Ivan Krstitelj, ali ovdje ne donose ime. Time je ovo mjesto preuzelo simboličku ulo-gu svih pustinja u kojima se čovječanstvo bi-lo kada nalazilo ili se danas nalazi. Tako se na svakomu mjestu i u svakomu od nas nastavlja drama Adama i Krista. Svi smo trajno izlože-ni istim napastima. Često želimo uporabiti Bo-ga za svoje interese i za »kruh«, »dobar za je-lo«. Ne težimo li i sami za stvarima i čudima »oku zamamljivim«? I nadasve, ne pokušava-mo li, kao pojedinci i zajednica, iskazivati svoju moć na drugima i biti »bogovima«?

Razlika između prvih ljudi i Krista je u tome što su njih dvoje posumnjali i podlegli kušnjama, a Isus je u potpunosti imao povjerenje u Očevu

dobrohotnost pa je mogao i u smrti kazati »Bu-di volja tvoja.« Opravdanost takvoga stava uvi-đamo po posljedicama. Adam i Eva ostaju goli, a Krist je odjeven slavom. Njima anđeli brane pri-stup stablu života, a Kristu prilaze i služe mu.

KorizmaKristove kušnje nisu imale svjedoka. Očito ih je on sam opisao svojim učenicima da ih pouči, a oni kasnije zapisali nama za pouku. Svi odmah zamjećujemo da je Isus kušan. S tim se lako po-istovjetimo jer smo i sami često na razne nači-ne kušani. No, on nam ovdje poručuje da je po-bijedio kušnje pa da i mi možemo pobijediti ako znamo postaviti prioritete i ne gubiti povjerenje u ljude i vjeru u Boga koji jedini zna što je za nas dobro ili loše. Da bismo to mogli, potrebno je ispraviti svoj pogled. Korizma je vrijeme u ko-jemu se po uzoru na Krista dragovoljno izlaže-mo pustinji. Tu smo kako bi od mnogih ‘staba-la’ koja su u svakodnevici »oku zamamljiva« i s vremenom postala našom životnom osi, doš-li u područje gdje ih nema. Sami ih uklanjamo korizmenim odricanjima i snagom molitve. Na taj način hodom kroz pustinju ostvarujemo slo-bodu, ispravljamo pogled, uočavamo vrijednost i ljepotu »stabla života« te otkrivamo središte vlastite egzistencije.

Slavko Slišković

Sotonino trostruko iskušavanje Isusa u pustinji smjera prema

jednomu: raskinuti odnos posluha prema Ocu. Odnos

može biti raskinut uzdanjem u materijalno bogatstvo, ali i krivom »pobožnošću« koja traži put kako

biti vjeran i ujedno ostvarivati vlastiti životni program. »Slušati«

i »služiti« Bogu ne znači tek »zaboraviti sebe«, nego biti akter

Božjega nauma te naći radost života upravo u tome.


22

20. ožujka 2011.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesma Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Koji se u tebe uzdaju postidjet se neće. Izbavi, Bože, Izraela iz svih tjeskoba njegovih.

Ps 25,6.3.22

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanje tvoje slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 12,1-4aPoziv Abrahama, oca naroda Božjega.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Gospodin reče Abramu:»Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33,4-5.18-20.22Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine,

bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje 2Tim 1,8b-10Bog nas zove i prosvjetljuje.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost –– po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Ulazna: 426.1 Spomeni se, Gospodine Otpj. ps.: Neka dobrota tvoja (ŽV 10/2009)Prinosna: 427 Ti, GospodinePričesna: 445 O Sunce spasa, Isuse ili: 437 Bog oprosnik nam darovaZavršna: 463 Sretnih li vas


23


Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu objavio svoju slavu i darovao nam put spasenja.Zagledani u Krista, molimo zajednoOca nebeskog:

Prosvijetli nas, Gospodine, svojom mudrošću.Vodi svoju Crkvu, Gospodine,1. da trajno prianja uz tvoga Sinate po vjernosti evanđelju donosi svim ljudima svjetlo spasenja, molimo te.Papu našega Benedikta, biskupa 2. I.i sve pastire Crkve prodahni duhom ljubavi da u zajednicama koje su im povjerene grade evanđeosko zajedništvo koje preobražava svijet, molimo te.Svima koji su shrvani bolešću, samoćom ili 3. neimaštinom daruj radost života, a kršćane nadahni na velikodušnu ljubav prema njima i prema svim potrebitima, molimo te.Ukloni iz našega života 4. sve što zasjenjuje lice istinskih vjernika i pomozi da se svakodnevno suobličujemo Kristu Gospodinu, molimo te.Preminuloj našoj braći i sestrama podari 5. radost života u vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života. Prožmi naše misli, riječi i djela svojim Duhom da, obasjani tvojim svjetlom, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu.

Pričesna pjesma Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17,5

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

Evanđelje Mt 17,1-9Lice mu zasja kao sunce.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Preobrazi se pred učenicima, i zasja mu lice kao sunce…(Samostan Meteora, Grčka)


24

Ne tražiti svoje

U ovo mirno korizmeno vrijeme, kad se pripravljamo za slavlje vazmenoga otajstva, Crkva nas današnjim evan-

đeljem o Kristovu preobraženju pomalo izne-nađuje. Nekako smo naviknuli u ovim po-četnim tjednima korizme više se posvećivati radu na sebi postom i molitvom, razmatra-nju nad sobom, nad svojim grijesima i sve-mu onomu što nas udaljuje od Gospodina. Kao da smo više pozvani gledati svoju bijedu, a manje Božju slavu. I to je dobro. Jer, nema duhovnoga ozdravljenja bez iskrenoga pri-znanja vlastite bijede u koju zapadamo sva-ki put kad se prepustimo grijesima. Ali vrijedi i drugo: do duhovnoga ozdravljenja možemo doći ako istodobno ne gledamo samo sebe.

Druga korizmena nedjelja

Mučno i radosno jaStalno gledati sebe, baviti se sobom vodi u očaj. Od očaja nas oslobađa gledanje Gos-podina, Gospodina koji se danas preobra-zio pred apostolima. Svojim preobraženjem Gospodin nam pokazuje ono što možemo i mi već sada biti i što ćemo u potpunosti bi-ti na koncu svijeta, samo ako gledamo njega. Točnije, ako dopuštamo da on nas gleda te nas svojim pogledom cijele preobražava, duh i tijelo. Tako se svako korizmeno vrijeme tre-ba zbivati u muci i radosti, u muci gledanja sebe i u radosti gledanja Gospodina.

Znači li to da ćemo uvijek s mukom gle-dati nas same? Da, ta će muka gledanja sa-moga sebe (»moje mučno ja«) trajati dokle god ne budemo gledali Gospodina lice u li-ce, ukoliko ostajemo trajno pogođeni grješ-noću i bijedom ovoga svijeta. Ali, što više bu-demo gledali svoju bijedu i Njegovu slavu, već ćemo sada s radošću gledati i sebe. Ne-ma li ljubljena osoba, koja je »svoje« pronaš-la u drugoj osobi, najradosnije »ja«? Zar ni-su sveci, koji su uvijek s mukom gledali sebe, imali najradosnije ja? Najradosnije ja imali su jer su svoje ja pronalazili u Božjemu licu, u Božjoj ljubavi.

Tražiti GospodinovoSlavlju Kristova preobraženja želimo pristu-piti s jednoga drugog gledišta. Evanđelist piše da je Isus sa sobom poveo trojicu apo-stola: Petra, Jakova i Ivana. Petar pak ima glavnu ulogu. On u ime ostale dvojice govo-ri: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Veliki duhovni pisci prvih stoljeća, Origen i Augustin, u Pe-trovim riječima uviđaju ljudski, odnosno so-tonski glas, a ne Božji glas. Naime, Petar na Taboru ponovno čini ono što je već učinio – ne želi prihvatiti mogućnost Kristove muke i smrti: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se

Tražiti Gospodinovo lice u licu svijeta.

25


Odjeci Riječi

Isus se pokazuje, preobražen, zajedno s Mojsijem i Ilijom.

Mojsije je onaj tko je izabranom narodu dao Zakon, Ilija je prvi

u redu proroka. Mojsije i Ilija predstavljaju Zakon i Proroke.

Sav Zakon i sva proroštva vode k Isusu. On je »punina objave«, ispunjenje svega Zakona i svih

proroštava. S njim nastupa novost odnosa s Bogom. Zato će

uskoro učenici vidjeti samo Isusa – kao jedini siguran put k Ocu.

Božje očitovanje u Kristu uz: 2Tim 1,8b-10Božji milosni dar očituje se u spasenju i u svetom pozivu na kršćansku vjeru. Dar je »milosni«, jer nije ničim zarađen. Bog je »prije vremenâ vjekovječnih« to naumio i iskazao milost ljudima u Kristu Isusu. On je bio prisutan prilikom stvaranja svijeta, kao počelo stvaranja, ali i kao počelo spasenja ljudskoga roda. To je pak sada očitovano »pojavkom (grč. epifáneia) Spasitelja našega Isusa Krista«. Grčka riječ epifáneia označava u Starom zavjetu bilo kakvu božansku objavu, a u novozavjetnim tekstovima to je riječ kojom se označava Kristov dolazak, i to najčešće onaj drugi dolazak na kraju vremenâ (usp. 2Sol 2,8; 1Tim 6,14; 2Tim 4,1.8; Tit 2,13). Ovdje se ipak misli na njegov prvi dolazak prilikom utjelovljenja. Punina objave dogodila se u njegovu vazmenom otajstvu. Božja objava u Sinu (epifáneia) u tijelu i u muci, smrti i uskrsnuću, naznačava i unaprijed navješćuje njegovu drugo očitovanje (epifá neia) u slavi.

Darko Tepert

tebi ne smije dogoditi!« (Mt 16,22) Zato i po-tiče Gospodina da ostane na brdu, jer je to dobro za njega i za apostole. Nadalje, žele-ći napraviti tri sjenice za Gospodina, Mojsi-ja i Iliju, Petar zapravo Krista poistovjećuje s Mojsijem i Ilijom. Isus je, tako, velik prorok poput Mojsija i Ilije i ništa više od toga. Nje-mu pristaje ista »sjenica«, isto poslanje kao ovoj dvojici.

Odgovor na Petrovo shvaćanje Isusa do-lazi od samoga Boga: »Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U nje-mu mi sva milina! Slušajte ga!’« Nikakva sje-nica, nego »svijetao oblak« i Božji glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni.« To je Isus Krist, a ne onaj kakvim ga je zamislio Petar. Razumlji-vo je da nakon toga on i apostoli padaju od straha jer nisu očekivali i zamišljali da u Isu-su Kristu susreću samoga Boga: »Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se pre-strašiše.« Ovaj put mu Krist ne govori »Nosi se od mene, Sotono« (Mt 16,23) nego njega i apostole poziva da ustanu, da »siđu« s gore,

da zajedno s njim uđu u svijet patnje i smrti. Zadržali smo se na Petru, jer je on klju-

čan za razumijevanje Kristova preobraže-nja. Mogli bismo reći da Petar traži svoje, a ne Božje. On je mogao vjerovati samo u Boga koji ne može i ne smije patiti i umrijeti, Boga koji osvaja svijet silinom svoje moći, a ne sla-bošću svoje patnje i smrti. Petar je tražio svo-je, a ne Božje. Petar se morao još učiti ljuba-vi jer ljubav »ne traži svoje« (1Kor 13,5). Eto nam programa za korizmu: tražiti Gospodi-na i Gospodinovo, a ne svoje. I ne bojmo se da ćemo time izgubiti »svoje«. Jer ono što je Gospodinovo, to je i moje. U Gospodinu pro-nalazimo istinsko svoje, preobraženo svoje, a ne ono varljivo, grješno i egoistično svoje ko-je se traži i postiže bez Gospodina. U Gospo-dinu »moje« biva prošireno za druge, da ih primi i brine se za njih: »Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče dru-gih!« (Fil 2,4)

Molimo Gospodina da nam podari takav dar preobraženja, da preobraženi tražimo Njegovo, a ne svoje.

Ivica Raguž

Zrnj

e


26

27. ožujka 2011.

Treća korizmena nedjeljaUlazna pjesma Kada na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Ez 36,23-26

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 17,3-7

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Ho-rebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozo-vu Masa i Meriba zbog toga što su se Izrael-ci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95,1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate: »Ne budite srca tvrda!«Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

Drugo čitanje Rim 5,1-2.5-8Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj sto-jimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srci-ma našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Do-ista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svo-ju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.Riječ Gospodnja.

Evanđelje Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad ko-ji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov da-de svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Ja-kovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Sa-marijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupi-ti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Ži-dov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovo-ri: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti ve-li: ’Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao


Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mipraštamo svojoj braći. Po Kristu.

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažemOtpj. ps.: 111 Ako danas Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 436.3 Tko bude pio Završna: 456 Prosti, moj Bože

(kr. verzija)

27


vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda ve-ći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njego-vi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bu-de pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožed-njeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječ-ni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vo-de da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Na-ši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi ka-žete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, do-lazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što po-znamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dola-zi čas – sada je! – kad će se istinski klanjate-lji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se nje-mu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanja-ju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene ko-ja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više po-vjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu že-ni: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazi-vanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko bude pio vode koje ću mu ja dati, govori Gospodin, postat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.

Iv 4,13-14

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nas je danas okupio na vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječii svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:

Daruj nam, Gospodine, radost spasenja.Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću 1. koja od tebe dolazi; nek joj tvoja riječbude svjetlo u njezinu nauku i u svim njezinim nastojanjima, molimo te.Prati, Gospodine, svoje vjernike na putu 2. obraćenja; nadahni ih da ti pristupe u iskrenome kajanju te u sakramentu pomirenja osjete snagu tvoga čovjekoljublja, molimo te.Daj nam, Gospodine, odvažnost vjere da, 3. ostavljajući život grijeha, spoznamo dar otkupljenja u Kristu te budemo vjerni nasljedovatelji njegova puta, molimo te.Ražari, Gospodine, u svima nama iskrenu 4. žeđ za tobom; pomozi nam da budemo svjedoci tvoga čovjekoljublja svima koje susrećemo, osobito onima koji trpe,molimo te. Primi u svoje nebesko blaženstvo pokojnu 5. našu braću i sestre koje si otkupio krvlju svoga Sina, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Nadahni nas da se trajno napajamo mudrošću tvoje riječi te žeđ za tobom u nama nikada ne ugasne. Po Kristu.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

Tko bude pio vode koju ću mu ja dati,ne će ožednjeti nikada.


28

Božjega čovje-ka: »Gospodi-ne, daj mi te vode... Gospo-dine, vidim da si prorok.« Za te nam je ko-rake potreban netko drugi, netko tko ula-zi u našu uo-bičajenost.

Izgleda da se u svomu životu ne uspijeva-mo izvući iz ponavljanja, monotonije, baš kao ni ova žena. Uvijek ide istim putem: zagrabi vo-du, napuni krčag i vraća se kući. I sutra će bi-ti kao i danas. Sve to ostavlja dojam praznine. I odjednom netko tko se u te zagleda drukči-jim očima i posreduje fascinantno otajstvo o te-bi, nudeći ti novi pogled na svijet, ljude, posao i obične dane, otkriva te tebi samomu, uz jed-nu cijenu – iskrenost prihvaćanja. Samarijanka priča o hramu, kako bi izbjegla priču o sebi, ka-ko bi izbjegla odluku. Nismo li takvi često puta i mi? Umjesto iskrenoga govora, čak i unutar Cr-kve, često znamo neutralizirati oštrinu toga po-gleda, ulaziti u kompromise sa samima sobom, želimo ublažiti kršćanski paradoks koji zahtije-va promjene, podudarnost riječi i čina. Što to ti-šti vaš korak do zdenca? Čime niste zadovoljni, što to niste nikomu rekli? Kakav je to poklopac na zdencu za koji znate da ga treba pomaknuti kako bi se vidio izvor vaše radosti? Što u vaše-mu životu može od puzanja prijeći u let, u pje-smu ili suze radosnice što ste rasterećeni? Isus i ovoga podneva čeka na zdencu.

Opasnost susreta s ostavljenim krčagom»Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad.« Tako završava ovaj ivanovski navještaj. Susret s Isu-som uvijek je zbunjujuć, uznemirujuć, jer nika-da ne ostavlja stvari onakvima kakve su bile pri-je. U tome se nalazi istinska revolucija koja se ne viče, ne nameće se, već se ostvaruje, baš ona-

Sviđa mi se susret životâ na rubu jednoga zdenca, s pečatom neplanirane svakidaš-njice. Svjež je poput vode koja želi provre-

ti na površinu. Isus nije tamo da bi nekoga obra-tio – i on je htio vode. Žena je došla na zdenac ne zbog toga što je čula da je tamo taj neobični uči-telj, već zato što je i njezina prva briga bila voda. Samo je sat neobičan – podne. Sunce je prejako za ikakav rad; ljudi u ljepoti hladovine.

No, žena – možda baš zbog zlih jezika koji su je ocrnjivali, jer je imala mnoštvo muževa – izabire vrućinu, kada nema puno ljudi na ulici – da bi izbjegla ogovaranja. Neobičan je i Kristov postupak: razgovara s jednom ženom, k tomu pripadnicom nežidovskoga naroda, neprihvat-ljivih religijskih viđenja. Razgovor je težak, pun otpora i nepovjerenja; razgovor pun obrata u kojemu Isus od prosjaka vode postaje dariva-teljem vode. Žena stavlja krčag na rub zdenca i na sličan bi se način željela osloboditi vlasti-ta umora, težine, životne praznine koja se nalazi u njoj. Uvijek je težina veća upravo toliko koli-ko je veća praznina u nama. A Isus govori o ne-koj drugoj vodi: o onoj koju samo on može pro-naći u čovjeku.

Umjesto zrcalne slike prošlosti ikona pozvanostiIsus joj pred lice ne stavlja ogledalo u koje bi se mogla zagledati i prepoznati se u tragovima prošlosti. Nije to optužujući odraz koji bi rekao: Vidi kakva si... pogledaj kakav je tvoj život... ka-ko si jadna. Isus pred nju stavlja sliku, ikonu onoga što bi mogla postati, skidajući pokrov ko-ji skriva njezino istinsko lice.

Nakon što je pokazao ljepotu svoga dara, Isus ženi spominje i to što joj priječi da prihva-ti taj dar. Mnoštvo muževa u njezinu životu zna-či izgubljenost mjerila. Želi probuditi nečuvenu preobrazbu. I zbilja, Samarijanka Isusu najpri-je pomalo prijezirno kaže: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene?«, zatim važe, ispituje: »Gospodi-ne, ta nemaš ni čime bi zahvatio... Otkuda ti da-kle voda živa?«, da bi ga na kraju oslovila kao

Ostavljeni krčag na rubu zdenca

Treća korizmena nedjelja

Preobrazbeni susret. (Claudio Pastro)

29


Odjeci Riječi

ko kako to kaže latinska riječ ‘re-volvere’: po-novno se okretati ili preokretati se, ili – zašto ne? – obratiti se.

Nakon susreta s Isusom, ništa ne ostaje na svome mjestu. Ono što je izgledalo da ima po-svemašnju prednost, prelazi u drugi plan; ono što je bilo skriveno tko zna gdje, ponovno se ras-cvjetava, dolazi na svjetlo i postavlja se kao pr-vi i glavni zahtjev. I kada se ponovno vratimo u naš svijet, k našim stvarima, osjetimo kako su one drukčije jer iz njih progovara pronađena novost. Zato mi je stalo do onoga krčaga, svje-doka razgovora. Je li ostao zaboravljen? Ne vje-rujem. Mislim da se žena vratila po njega. Mož-da je u prvi mah mislila da će biti dovoljna voda koju joj je Isus ponudio, voda koja definitivno gasi žeđ. Ipak, Isus nije nikada nijekao potrebu za običnom vodom.

Primjećujemo da se, kada je Isus u pitanju, uvijek priprema stol, hrana, piće, a nikada se ne poseže za čudom, nekim kraćim putem. Isus ne oslobađa ženu potrebe da ponovno dolazi na zdenac, da crpe vodu i svakoga dana u leđima osjeti jednaku bol kod prigibanja. Isus ne olak-šava taj put, ne oslobađa od napora pod težinom običnoga; ne dokida muku i suze. Ako prihva-tiš njegovu ponudu, sve se mijenja pod težinom značenja. I dalje ćeš pronaći ono što si redovito

pronalazio, ali ta se običnost mijenja u neobič-nost; ono što se događa u svakoj euharistiji, u svakom sakramentu – pretvorbu. ‘Zastrašujući posao’ postaje nešto nalik liturgiji: krčag, raču-nalo, ispiti, djeca, zadaće, odlazak na polja, tra-ženje posla… i dalje imaju svoju težinu, ali dobi-vaju vrijednost svetoga. Onaj je krčag na rubu zdenca u susretu Isusa i Samarijanke posvećen.

Žena s krčagom koji ostavlja na zdencu upo-zorava na potrebu navještaja drugima, na pita-nja koja za života ne bi smjela biti neodgovo-rena, na oslobađajuću opasnost približavanja zdencu. A naše je približavanje zdencu naša mo-litva: ne recitiranje riječi, već susret. Taj susret ima vrhunac u nedjeljnoj euharistiji. A mi? Vo-dimo li računa o tome izvoru? I taj susret mo-žemo ublažiti, relativizirati, svesti na običnost, i – zatrpati zdenac. Može postati dio nevjerodo-stojnoga kršćanstva, ali se nemojmo čuditi ako nam krčag, makar i prazan, počinje svojom pra-zninom sve jače i jače opterećivati ramena.

Ostaju nezaobilazni znakovi toga neobična susreta, kao što je ostavljen krčag negdje na ru-bu zdenca i jedna žurba – u obliku vode, koja je prerasla u drugu žurbu – u oblik odluke. Že-na je imala tu intuiciju od samoga početka i za-to se pokušala odmaknuti od zahtjeva da pro-mijeni svoj život.

Ivan Šaško

Nada slave uz: Rim 5,1-2.5-8Opravdanje je milosni dar i plod Isusova vazmenog otajstva, pa kršćani doista mogu biti »u miru s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu«. Osnovni je stav tako opravdanih kršćana i sprijateljenih s Bogom – nada. Riječ je o »nadi slave Božje«, Božje proslave, one koja će postati svima vidljiva na kraju vremenâ. Pritom se misli na drugi Kristov dolazak, na uskrsnuće tijela i život vječni. Na drugom mjestu Pavao poziva kršćane: »Obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!« (1Sol 5,8). Ta nada spasenja zaštita je kršćanima na njihovu životnom putu. Nadu pak u srcima vjernika održava ona ljubav kojom nas Bog ljubi i kojoj je Duh Sveti svjedok. Božja ljubav očitovala se u smrti Kristovoj »za nas bezbožnike«, koja je po ljudsku neshvatljiva, ali je najviši izraz Božjeg načina djelovanja.

Darko Tepert

Zrnj

e

Žena na zdencu nije nazvana imenom, nego po mjestu podrijetla:

Samarijanka. U ono doba to je značilo: »odmetnica od Boga«,

»nevjerna«. Ona je slika Izraela, »bludnice« koja je nevjerna svome

Gospodinu. Susret na zdencu oslikava povratak Izraela u zagrljaj Zaručnika

koji vjerno i istinski ljubi. Isus je, »umoran od puta«, sjeo na zdenac.

Njegov »umor« pokazuje kraj Božjega čekanja i premoć ljubavi koja prva

pristupa nevjernome narodu.


30

3. travnja 2011.

Četvrta korizmena nedjeljaUlazna pjesma Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove.

Usp. Iz 66,10-11

Zborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

Prvo čitanje 1Sam 16,1b.6-7.10-13aČitanje Prve knjige o SamueluU one dane: Reče Gospodin Samuelu: »Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.« Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.« Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgovori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1- 6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Drugo čitanje Ef 5,8-14Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Nekoć bijaste tama, a sada ste svje-tlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Go-spodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.«Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: 430 Gospod je pastir mojPrinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloPričesna: 852 Pogledaj, Gospode ili: 200 O Kruše živi, milosni Završna: 464 Milosti je čas

31


Pričesna pjesmaGospodin mi pomaza oči,i odoh, oprah se i progledah.

Usp. Iv 9,11

Popričesna molitva Bože, ti prosvjetljuješsvakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.

Evanđelje Iv 9,1 6-9.13-17.34-38 (kr. verzija)Ode, umije se pa se vrati gledajući.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. I pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!«Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« I izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Nebeskom Ocu, koji nam je poslao svoga Sina da nam bude svjetlo života, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:

Budi nam, Gospodine, svjetlo života.Za Crkvu u svijetu: da se u svome poslanju1. u svijetu sve više suobličuje Kristu Isusu te po vjernosti tvojoj riječi bude svjetlo spasenja svim narodima, molimo te.Za pastire Crkve: čuvaj ih u svojoj istini 2. i pomozi da u svim protivljenjima svijeta pokažu snagu proročke riječi i pastirske odgovornosti za dobro svih, molimo te. Za naše župne zajednice i naše obitelji: 3. probudi u nama odgovornost za primljeni dar vjere kako bismo ga po svjedočanstvu života mogli radosno dijeliti s drugima, molimo te. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: rasvijetli 4. u nama svaku tamu grijeha, oslobodi nas od svakoga pretvaranja, laži i nevjernosti, kako bismo čistoga pogleda mogli gledati tvoje lice, molimo te.Za one koji u vjeri usnuše: 5. privedi ih u zajedništvo svojih svetih,molimo te.

Primi, nebeski Oče, smjerne molitve svoga naroda. Rasvijetli tamu grijeha u našim srcima, ozdravi nas od sljepoće koja priječi da te prepoznamo u braći ljudima i pomozi da uvijek hodimo u tvome svjetlu. Po Kristu.

Ode, umije se, pa se vrati gledajući.(Freska iz samostana San Baudelio, Leon,

Španjolska, 1120.-1140.; prenesena na platno, The Metropolitan Museum of Art, New York)


32

govara ovoj nemilosrdnoj logici. Isus, međutim, i prije nego li slijepcu daje vid, odgova-ra da nije sa-griješio ni on ni njegovi ro-ditelji. Ivanu je možda ovo bilo najsnažnije iskustvo. Izlaz iz prisile na traženje krivnje. Nema krivca. Ne tre-ba ga ni tražiti. Nije potreban. Sljepoća se mo-že vidjeti drukčije. Sljepilo nije kazna. Obratno. Služi nečemu. Nije kazna, nego prigoda da se pokažu djela Božja. Ovdje se sluti sasvim druk-čije shvaćanje bolesti. Bolest nije kazna, nego prigoda da se na njoj pokaže Božje djelovanje. Bolest kao prigoda dobrote. Bez otvaranja oči-ju slijepcu od rođenja sve bi ovo zvučalo prazno. No, u trenutku kada je on progledao, Isusov se odgovor odjednom čuje drukčije. Ne vode se ra-sprave o krivnjama i kazni, nego se pokazuje si-la Božja. Nije više u središtu ni sljepilo ni kriv-nja, nego Isus kao svjetlo svijeta. Ni na kome se nije tako dobro vidjelo svjetlo kao na slijepcu od rođenja. Isus je vidljiv tamo gdje slijepac poči-nje vidjeti. Zbog toga priča o slijepcu govori i o vjeri kao otvaranju očiju.

Vjera kao darovani vidProces otvaranja očiju nije jednosmjeran. Slije-pac surađuje s Isusom. Poslušan mu je. Isus je opazio slijepca, njegovo sljepilo smjestio u obzor proslave Boga, zaštitio ga od naleta pitanja svo-jih učenika, namazao mu oči kalom i poslao ga u kupalište. On je otišao, umio se i vratio se s vi-dom. Proces vjere započinje s Božje strane. Sve što se događa nakon toga spada u tipične korake puta obraćenika.

Najprije se pojavljuje pitanje identiteta. Tko je on? Promjene su toliko velike da pitanje iden-titeta postaje dramatično. Je li riječ o istom

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Četvrta korizmena nedjelja

Slijepac od rođenja nije izgubio vid. On ga nikada nije ni imao. Već je od početka za-kinut. Zašto? Već i gubitak nečega tako

životno važnoga kao što je vid probuđuje teš-ka pitanja. Zašto? Pitanja uporno traže krivnju, krivca i mjeru kazne. Traže razumijevanje. Ra-zloge. Sljepoća od početka, međutim, suočena je s još težim pitanjima od onih koja se javlja-ju nakon gubitka vida. Ovdje je gubitak upisan u početak. Stoga je očito da slijepac od rođenja sam ne može biti kriv. Nije ga bilo da bi mogao nešto skriviti. Ako sam nije kriv, onda to zasi-gurno mora biti netko drugi. Netko od najbli-žih. No, tu se najavljuje dah još težega pitanja. Kako to da netko tko je potpuno bez krivnje no-si na sebi posljedice tuđe krivnje? Zar se djecu kažnjava zbog grijeha roditelja?

Ivanov se tekst o slijepcu od rođenja izlaže ovim pitanjima. I to čini pričom o ozdravlje-nju slijepca. Za Ivana je ozdravljenje slijepca od rođenja moralo biti iznimno jako iskustvo. Postat će mu jaka slika vjere u Isusa. Uz to, Isusa će doživjeti kao nekog tko se, na vrlo konkretan, vidljiv i opipljiv način, suočava sa svom težinom nagomilanih pitanja o krivnji, kazni i njezinu prenošenju s jednoga na dru-goga. Slijepac odjednom vidi, a njegov vid sva pitanja o krivnji smješta u drugi kontekst. Ta-mo ona odjednom nalaze neočekivane i za-čudne odgovore.

GrijehTko je sagriješio da se ovaj čovjek rodio slijep? On ili njegovi roditelji? To pitaju Isusovi učeni-ci. Na koncu teksta pokazat će se da upravo ta-ko misle i farizeji. Možda se može misliti na neki grijeh djeteta u majčinoj utrobi. Ili na grijeh ro-ditelja. Prije ili nakon djetetova začeća. Sljepoća, to se čini očitim, ne bi došla da nije bilo grijeha. Bog ne bi nekoga kaznio bez razloga. Gdje po-stoji kazna, a sljepoća je kazna, mora postojati i grijeh. Ovakvo razmišljanje uporno traži krivca i krivnju. Ono je u stanju prokopati živote i od-nose. Ne smiruje se dok ne nađe nešto što od-

Darovani vid

33


Sljepoća je u Bibliji slika grješnosti i smrti. Slijepac od rođenja

utjelovljuje sav ljudski rod, koji se, noseći sudbinu praroditelja, rađa s grijehom i u podložnosti smrti.

Ozdravljenje takve sljepoće predznak je Božje pobjede nad grijehom

i smrću. Prosvjetljenje je dar »novoga života«. Zato slijepca nakon

ozdravljenja ljudi ne prepoznaju. On sja novim životom. Ta novost

i neprepoznatljivost po starome životu, slika su kršćaninova života.

Zrnj

e Odjeci Riječi

čovjeku? Izvana se čini da on više nije isti. Iznu-tra, on za sebe kaže da je isti. Obraćenje je obra-ćeniku središte njegova života. Onima izvana či-ni se lomom i promjenom identiteta. Ono što je iznutra iscjeljenje i darovana cjelovitost izva-na se čine kao dvije odvojene priče. Na pitanja o tom kako se uopće dogodilo da je dobio vid, biv-ši slijepac govori o Isusu. On je sada središte nje-gova života i njegove životne priče. No, pitanja kojima je izložen ne osvjetljuju ni ozdravljenje ni Isusa ni slijepca. Pitanja krivnje i kazne, koja su slijepca pratila od njegova rođenja, sada se pre-tvaraju u pitanja sumnje i krivovjerja. Slijepac, naravno, ne može na njih odgovoriti. No, on vi-di. I njegov vid se opire svim pitanjima i sumnja-ma. Kao što je prije njegovo sljepilo bilo u sredi-štu pitanja o krivnji i kazni, sada je njegov vid u središtu rasprava o Isusu. Dok je bio slijep sve su rasprave završavale slikom o Bogu koji kažnjava i koji je pravedan, a pri čemu je slijepac ostav-ljen pod sjenom kazne. Sada takva priča više ni-je moguća. Isus je oduzeo živac priči o Bogu koji kažnjava i o svijetu koji, da bi Bog bio opravdan, nužno sjenu krivnje i kazne baca na čovjeka.

Sada slijepac koji vidi pokazuje nemoć ta-kve priče o Bogu. Njezin kraj izaziva bijes. Ni-je lako odreći se slike o Bogu. Slijepac zna da je

bio slijep i da sada vidi. Njemu ne treba nikakva rasprava o Bogu i krivnji. On zna razliku sljepi-la i vida. To je kao dar vjere. Odjednom čovjek zna da je Bog živ. I zna da mu je vjera važnija od svih rasprava o vjeri. Uz to, slijepac je u raspra-vama ne samo ravnopravan sugovornik farizeji-ma, nego ima argument koji je jači od svih dru-gih. On vidi. Budući da je njegov vid neoborivi argument, farizeji će ga izbaciti. Njihove se rije-či vraćaju na početak. Njima je on, slijepac, ro-đen u grijesima i ne može ih učiti o Bogu i vjeri. I nakon što mu je otvoren vid, oni ga i dalje vide slijepim i grješnim. Nakon što je izbačen, on se ponovo susreće s Isusom. Od slijepca koji je za-dobio vid postaje vjernikom. Klanja se Isusu.

Na koncu se, u Isusovim riječima, pokazuje da je lakše podariti vid slijepcu od rođenja, ne-go li pomoći tvrdokornu čovjeku da opazi vla-stito sljepilo. Slava se Božja zaustavlja na mje-stu gdje čovjek ne dopušta susret s Bogom. To se ne događa na granici vjere i nevjere. To se doga-đa tamo gdje je vjera kruta i gdje je izgrađena na raspravama o krivovjerju, a ne na susretu s Bo-gom. Stoga Crkva nedjeljni euharistijski susret nikada nije shvaćala vremenom rasprava o Bo-gu. Euharistija je susret sa živim Bogom.

Ante Vučković

Kao djeca svjetla uz: Ef 5,8-14Za drugo čitanje iz Poslanice Efežanima odabran je odlomak iz perikope 5,3-14. Sama perikopa dio je parenetskog dijela poslanice (4,1 – 6,20). Riječ je o ostvarenju kršćanske egzisten-cije u Crkvi i svijetu, odnosno o kršćanskom životu u nekršćan-skom okruženju. Valja izbjegavati poganske opačine i djelovati kao djeca svjetla. Efežani su nekoć bili tama sad su »svjetlo u Gospodinu« i prema tome trebaju živjeti kao djeca svjetla. Cijelo njihovo nastojanje ima biti u tome da se ispituju i odlu čuju za ono »što se Gospodinu sviđa«. Obuzeti snagom svjetla, koje ide od Krista i koje ih prožima, moraju donositi »plod svjetla«. U pozadini je krsno iskustvo koje nam potvrđuje r. 14: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.« To nije samo jedan čin, nego se čitavi život krštenika pojavljuje u stalnome svjetlu.

Mario Cifrak


34

10. travnja 2011.

Peta korizmena nedjeljaUlazna pjesma Dosudi mi pravo, i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka, jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43,1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 37,12-14Duh svoj udahnut ću u vas da oživite.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorimi činim« – govori Gospodin Bog.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 130,1-8Pripjev: U Gospodina je milosrđe

i obilno je u njega otkupljenje.Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?Al’ u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

Drugo čitanje Rim 8,8-11Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 11, 25a.26Ja sam uskrsnuće i život, govori Gospodin;tko vjeruje u me, neće umrijeti nikada.

Evanđelje Iv 11,3-7.17.20-27.33b-45Ja sam uskrsnuće i život.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«Kad je dakle Isus stigao onamo, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu ususret, dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine,


Darovna molitvaSvemogući Bože, usliši nam prošnje. Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.

Ulazna: 428 Smiluj mi se, GospodineOtpj. ps.: U Gospodina je milosrđe

(ŽV 2005/2)Prinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 460 Ja se kajem

35


da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj«! A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!« Nato Isus, sav potresen, upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada, govori Gospodin!

Iv 11,26

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu darovao novi život. Okrijepljeni njegovom riječju molimo da naš zemaljski život uvijek zrači svjetlom darovane nam vječnosti.

Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću 1. Duha Svetoga da svim ljudima bude svjetlo vjere i mjesto istinskoga susreta s tobom, molimo te.Razbudi, Gospodine, u svim svojim vjernima 2. nadu u uskrsnuće i ne dopusti da budu zarobljeni ovozemaljskim brigama i svijetom koji prolazi, molimo te.Otvori nam Gospodine oči za sve koji trpe 3. u bolesti i za sve koji tuguju u osamljenosti: daj da naša dobrota prema njima bude odraz Kristove ljubavi, molimo te.Svojim svjetlom obasjaj, Gospodine, 4. živote ove okupljene zajednice vjernika: oslobodi nas sumnje koja razara vjeru, a sva naša nastojanja upravi na put vječnosti, molimo te.Obdari, Gospodine, darom vječnosti 5. našu braću i sestre od kojih smo se rastali nad otvorenim grobom, molimo te.

Svemogući Bože, u tebi je izvor života. Prati naš zemaljski hod svojim svjetlom i pomozi da novi život koji si nam darovao trajno raste u nama, sve do dana rastanka s ovim svijetom. Po Kristu.

Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, živjet će.(Freska iz samostana San Baudelio, Leon,

Španjolska, 1120.-1140.; prenesena na platno, The Metropolitan Museum of Art, New York)


36

Isusova odsutnostNa prvi se mah može činiti da i današnje evanđelje po-tvrđuje takvo razmišljanje o životu i patnji. Kao da se slaže s ovim modernim filo-zofskim i svakodnevno pri-sutnim razmišljanjem, če-sto i među nama kršćanima. Kada je Lazar bio bolestan i kada je umirao, Isus je bio odsutan. Mnogima se čini da je Bog odsutan u ljud-skoj patnji i umiranju. Na-past takvoga razmišljanja poznavala je i Lazarova se-stra Marta: »Gospodine, da

si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Nije takav stav nešto što bi nas trebalo čuditi, ili nešto od čega bi trebali bježati. Taj vapaj nije izričaj ne-vjere. On je izričaj čežnje za životom ljubljene osobe, čežnje za životom i blizinom Boga. To je vapaj koji izriče vjeru da Bog daruje život. Taj je vapaj plod srca koje ljubi i koje iz te iste lju-bavi iskreno i nepatvoreno progovara u nadi da će razumjeti i shvatiti, da će dobiti odgovor na svoja pitanja i da će joj strahovi biti otklo-njeni. I sâm je Isus na križu upoznao tu životnu napast, toliko ljudsku i toliko duboku. I mi je često susrećemo u našem životu. Molimo, go-vorimo Bogu o dramatičnosti životnih situaci-ja, poput Marte i Marije šaljemo mu glasnike i pitamo se zašto nešto ne poduzme, zašto stoji na mjestu, zašto ništa ne čini? Pitamo se i čini nam se da nema odgovora.

Isusova prisutnostAli, Isus se pokreće. On dolazi, ne stoji na mje-stu. Možda ne onako kako bismo mi htjeli. Ni-je odsutan. Isus prije svega ljubi Mariju, Martu i Lazara. Ljubi one koji su u boli i s njima osje-ća njihovu bol. Plače s Marijom. Bol ljubljene osobe postaje njegova bol. On nije prvenstveno čudotvorac koji bi želio pokazati i dokazati svo-ju objektivnu moć ne ulazeći u odnose s onima nad kojima tu moć može pokazati. On je prija-

Naš se korizmeni hod prema slavlju vaz-menog otajstva približava vrhuncu. Li-turgijsko vrijeme u kojemu se nalazi-

mo Crkva je uvijek promatrala kao jedinstvenu pripravu na slavlje muke, smrti i uskrsnuća Isu-sa Krista, a za katekumene je ono predstavljao hod priprave za slavlje sakramenata kršćanske inicijacije u vazmenoj noći. Put praćen susreti-ma i porukama korizmenih nedjelja otkriva nam liturgijsku pedagogiju koja pokazuje važnost i značenje vjere u Isusa Krista – za pojedinca i za zajednicu.

Ova nam nedjelja na tom putu donosi evan-đeoski odlomak o Lazarovu uskrisenju od mr-tvih, izvješće koje nam je svima poznato i bli-sko. To nam izvješće govori ne samo o tome kako je Isus uskrisio prijatelja Lazara, nego nas prije svega suočava s pitanjem smrti, boli zbog gubitka drage osobe, s pitanjem o smislu živo-ta i prijateljstva. Znamo da je i filozofska mu-drost definirala čovjeka kao »biće za smrt«, bi-će koje je jednostavno određeno za umiranje. Zbog patnje i smrti mnogim se filozofima, po-put Sartrea, ljudski život učinio beskorisnom patnjom, apsurdom. Čovjekova je patnja, za njih, prije svega znak da Boga nema.

Isusov poziv na život: Izađi!

Peta korizmena nedjelja

Samostan Dečani, Kosovo.

37

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113telj i brat koji u ljubavi želi podijeliti tugu, pat-nju, bol. Na svome licu Isus nam, usred patnje i boli, tamo gdje se na našem licu očitava nevje-rica i grč straha, pokazuje jednu drugu i druga-čiju istinu: Bog pati s nama. Možda nismo do-bili sve odgovore. Možda ih nikada ne ćemo ni dobiti. I dalje će nam patnja i bol dolaziti u su-sret i s nama hoditi. No, promatrajući Isusovo lice otkrit ćemo prisustvo Boga i u trenutcima u kojima nam se čini da ga nema.

Lažni i pravi neprijateljSvi bi se danas htjeli osloboditi fizičke smr-ti. Znanost u nama hrani nadu da će jednoga dana nestati i boli i patnje i smrti. Ipak, mi je iznova i neizbježno susrećemo svaki dan i, čini nam se, sve više, puno više nego prije kada ni-smo bili zatrpani tako primamljivim ponuda-ma života. A Isus? On nas prije svega poziva da iziđemo iz groba praznine koju nosimo u sebi, iz groba malodušnosti i sumnje, iz groba stra-ha i samoće, iz groba nedostatka pravoga smi-sla našega života, iz groba ulogâ koje igramo u našem životu. I nama, kao i Lazaru, govori: »Izađi!« Lišava nas spona i šalje u život.

Premda smo po snazi krštenja pritjelovljeni Kristu, i mi se bojimo »lažnoga neprijatelja«, smrti, jer ju ne promatramo u svjetlu Kristo-

va otajstva. Tko je s njim u smrt kršten, uro-njen, i u njegovo je uskrsnuće kršten. Naravno da je to lako reći, a teško živjeti, posebice u bli-zini onih koji istinski pate i susreću se sa smr-ću. No, nije li danas druga vrsta smrti, smrt du-ha i praznine u nama, koja plaši i koja se skriva iza straha od fizičke patnje i smrti?

Ako prihvatimo Isusovu blizinu, njegovu ljubav i poziv, možda ćemo i patnju i smrt gleda-ti drugim očima i u drukčijemu svjetlu. Možda ćemo tada moći reći da je smrt »poput veliko-ga skoka kojim se ujedinjujemo u međusobnoj povezanosti s onima koje ljubimo«. Za onoga tko ne poznaje drugu radost osim posjedovanja dobara, utemeljenih na čašćenju tijela, smrt je doista kraj svega, potpuni prekid života. Ali za onoga koji želi živjeti u prostoru ljubavi i prija-teljstva, u prostoru »biti s Kristom«, »biti mi« u Kristu, smrt ne uništava ljubav i prijateljstvo.

Isus nas poziva da ga prepoznamo u tre-nutcima u kojima se čini da ga nema. Danas, kao i svake nedjelje poziva nas da ga susretne-mo u njegovoj riječi, u kruhu koji lomimo za ži-vot vječni, ali i u braći i sestrama koji su u po-trebi. Slavimo spomen njegove muke i smrti i u tom slavlju nalazimo izvor života. Koliko god nekima zvučalo apsurdno, nama je istinito.

Željko Tanjić

Duh Božji prebiva u vama uz: Rim 8,8-11Osmo poglavlje Poslanice Rimljanima posvećeno je kršćanskom životu u Duhu. Pavao u početku sažima nauk triju prethodnih po-glavlja i usmjerava ga na Kristovo posredništvo. On nam je svo-jim utjelovljenjem omogućio da hodimo u Duhu, a ne prema svo-me »ja« (tijelu). Život po Duhu kršćanski je odgovor na primljeni dar u krštenju. To nije zasluga, nego je nova i konačna stvarnost koja animira vjernika. Novi princip i istinski sadržaj vjerničke eg-zistencije. Kršćanin živi i djeluje u Duhu »Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih«. Uistinu, čovjek se ne oslobađa od grijeha pomoću Za-kona, nego samo vjerom u Krista i darom Duha. Pred tom »mistič-nom« zbiljom kršćanin osjeća stvarnost »tijela«, težnju oslanjanja na sebe i iskušenje smatranja sebe apsolutnim. Dar opravdanja po vjeri i dar krštenja oslobađaju nas od zatvorenog kruga, otvarajući nam put poslušnosti vjere.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Na vijest o Lazarovoj smrti Isus ne reagira odmah. Dolazi tek nakon

četiri dana. U onoj kulturi smatralo se da prava smrt nastupa tek nakon

četiri dana. Isus dopušta smrti njezinu moć. Njegovo poslanje nije osloboditi nas umiranja ili učiniti

život na zemlji vječnim, nego nas iz ovoga života i smrti izvesti u novi

život. Prihvatiti Krista jest upravo u tome: dopustiti mu da svakodnevno

preobražava naš zemaljski životi naše želje novošću vječnosti.

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Obiteljska molitva

Sjediti do nogu Učiteljevih Molitveno bdjenje u obitelji

Pomolimo se.Bože, darivatelju života i vrelo ljubavi,prodahni svojim Duhom zajedništvo ove obitelji koje je sabrana u tvoje ime.Ražari svojom ljubavlju naša srcada te umijemo prepoznavati u ljudima čiju si nam blizinu darovao.Po Kristu Gospodinu našemu.O. Amen.

Iz evanđelja po Luki (Lk 10,38-42)

Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo. Žena ne-ka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Mar-ta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristu-pi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me se-stra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jed-no je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«Može se zapjevati neka prikladna pjesma.

Otac: Razmišljajmo zajedno nad ovim riječima svetoga evanđelja. Odlomak započinje rečeni-com: »Dok su putovali, uđe Isus u neko selo.« Isus je s učenicima na putu prema Jeruzalemu. Nazvan je Onim koji prolazi kroz svijet, između ljudi. On nije negdje na kraju našega životnoga puta. On je suputnik. No, nije nezainteresirano smješten pored nas, na svom »sjedištu« i zagle-dan u daljinu svoga putovanja. On hodi našim životnim putem, dolazi u naš dom. U svome čo-vjekoljublju silazi u naše zajedništvo, u naše od-nose, u naše radosti i tjeskobe. Prepoznati ga, odlika je vjere. Pozvati ga i primiti u svoj dom, odlika je angažirane, djelatne vjere.

Isus je u domu Marte i Marije. Evanđelje ne spominje njihova brata Lazara, kojeg će Isus uskrisiti od mrtvih. Čudna je to obitelj. Obitelj braće i sestara. Mogli bismo pomisliti na su-vremenu obitelj bez djece i staraca, obitelj bez međusobnih obveza ukućana. No, ova obitelj u Isusovu govoru postaje slikom Crkve, slikom

Predložak molitvenoga bdjenja zamišljen je za molitveni susret u obitelji. Roditelji i netko od starije djece čitat će meditativne dijelove bdjenja. U bdjenje se mogu unijeti i molitve koje obitelj redovito moli, osobito molitvu djece.

P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.O. Amen.P. Hvalu iskažimo Gospodinu Isusu Kristu

koji nas pohađa svojom ljubavljui svojim nas svjetlom obasjava.

O. Njemu slava u vijeke.

Otac ili majka: Okupljeni kao obitelj u zajed-ništvu molitve, otvaramo vrata svoga doma i svoga srca Kristu Gospodinu. Vođen čovjeko-ljubljem svoga Oca, on ljudske obitelji poha-đa u radosti njihova zajedništva i u trenutci-ma boli i razjedinjenosti. On sjeda i za naš stol da bude dionik naših darova, naših radosti, na-ših briga, naših tjeskoba, svega što zajedno di-jelimo, ali i svega što se ne usuđujemo priznati jedni drugima. Pred njim ništa ne ostaje skrive-no. Prepuštajući se njegovu milosnom pohodu, saberimo svoje misli i otvorimo svoja srca nje-govoj preobrazbenoj prisutnosti.

Svi ostanu kratko u tišini i molitvi.

P. Bog je tako ljubio svijet da nam je poslao svoga Sina jedinorođenca da bude »S nama Bog«.

O. Blagoslovljen Bog u vijeke.

P. Bog je tako ljubio svijet, da nam je u svome Sinu darovao riječ spasenja i pozvao nas da jedni drugima budemo svjedoci njegove ljubavi.

O. Blagoslovljen Bog u vijeke.

P. Bog je tako ljubio svijet da je u svome Sinu Isusu Kristu trpio i umro za nas, kako bismo po daru njegova uskrsnuća trajno živjeli u novosti života.

P. Blagoslovljen Bog u vijeke.

39

33živo vreloživo vrelo3živo vrelo33živo vrelo320112011320113320113istinske obitelji braće i sestara. Pred Isusom smo svi »samo« braća i sestre, bez viših i nižih, bez odraslih i nedoraslih. U ljudskoj obitelji i druš-tvu njegova ljubav preobražava i odgaja odgo-vornost »viših« i posluh »nižih«, čineći da se svi, unatoč različitim odgovornostima i zadaća-ma, prepoznaju istinskom braćom i sestrama.

Majka: Čitamo da Isusa prima u kuću »žena ne-ka, imenom Marta«. U ono doba bilo je uobiča-jeno da muškarci primaju goste. Oni su bili gla-va obitelji. Ovdje je drukčije. Žena koja prima Isusa nagoviješta da je riječ o drukčijemu susre-tu, o susretu koji mijenja ljudske odnose i život-ne vrjednote. Nakon što je primila Isusa, Marta se povlači, brine se kako prirediti što svečaniji objed. U prvi plan stupa sestra joj Marija.

»Marija sjede do nogu Gospodinovih i slu-šaše njegovu riječ.« Sjesti do nečijih nogu vrlo je znakovita gesta. To je slika učenika koji po-zorno sluša učitelja. Tako apostol Pavao, govo-reći tko mu je bio učitelj, kaže da je »odgojen do nogu Gamalielovih« (Dj 22,3). Marija, sjedajući do Gospodinovih nogu, želi biti njegova učeni-ca. Evanđelist ne kaže da je Marija slušala nje-govo pripovijedanje, ili da je razgovarala s njim, nego da je slušala »njegovu riječ«. Time se još više naglašava njegova uloga Učitelja života. On je istinska Riječ. Riječ koja donosi život i spa-senje. Marija ne osjeća nikakvu drugu potrebu. Želi samo pozorno slušati Riječ.

Marijin nas primjer opominje kako je važno prepoznati Učitelja, kako je važno ništa ne pret-postaviti njegovoj Riječi, Evanđelju. U svim ži-votnim okolnostima, osobito u trenutcima ne-jasnoćâ i iskušenjâ, potrebno je »sjesti do nogu Gospodinovih«. U njemu je Riječ života. Moli-mo zajedno za mudrost slušanja svega što nam Gospodin govori.Može se moliti desetica krunice sa zazivom:

Zdravo Marijo… Isus, koji nam je riječ života darovao.

Otac: »Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem.« Marta nije htjela gubiti vrijeme u razgovorima. Htjela je iskoristiti jedinstvenu priliku i što da-režljivije ugostiti Isusa. Predana je radu i poslu, čak smetena od brige, do mjere da ne zna proci-jeniti veličinu dara Isusova pohoda. Zato se ljuti na sestru Mariju koja ne vidi njezin trud i brigu.

Vidjevši njezinu zauzetost brigama i poslom i za-mijetivši njezinu ljutnju Isus i njoj upućuje riječ života. Pohvaljuje njezinu zauzetost i brigu (»bri-neš se za mnogo«), ali i dodaje pouku: »jedno je potrebno«. To »jedno potrebnō« jest ono što je potrebno prije svega, na prvome mjestu. To je ono što je Marija izabrala: riječ života, brigu za onu hranu koju Gospodin daje za vječni život. U tome trenutku Marija nestaje iz priče. Blagovala je Riječ života i sada prepušta mjesto Marti. Isus s njom zapodijeva razgovor. Evanđelje želi reći da je i ona spoznala »ono jedino potrebno«.

Evo nas pred pitanjima koja nas stalno do-tiču, ponekad i razjedinjavaju: tko više radi, tko se više 'daje', tko se više brine, tko više misli na druge…? Marijina šutnja i Isusove riječi upu-ćene Marti uče nas uzajamnom razumijevanju i potpomaganju, uočavanju i vrjednovanju ra-zličitih briga i odgovornosti u obitelji. No, svi u obitelji, bez obzira kakve tko brige imao i kakve terete nosio, potrebiti smo jednoga: »slušanja Božje riječi«. Svi smo učenici. Onoliko koliko smo Kristovi učenici, toliko ćemo umjeti vidje-ti trud drugih. Onoliko koliko smo Kristovi uče-nici, toliko ćemo razumjeti druge i pomagati im u njihovim brigama i potrebama. Molimo Go-spodina da nam otvori oči srca te uvidimo kako smo u obitelji dar jedni drugima. Može se moliti desetica krunice sa zazivom:

Zdravo Marijo… Isus, koji je naše boli na se uzeo.

Majka: Gospodine Isuse Kriste, okupljeni smo sada do nogu tvojih, kao vjerni učenici, slušajući riječ života.Rasvijetli nas mudrošću svoje riječi da u tome daru umijemo spoznavati život, životne brige i potrebe, životne radosti i tjeskobe.Oslobodi nas od svake laži i zavisti, od svakoga oklijevanja u dobroti i međusobnoj ljubavi;pomozi nam da u ljubavi i zahvalnosti pristupamo jedni drugima;Ti, Učitelju života, nadahni nas da budemo poučljivi tvojoj riječi i tvoje lice prepoznajemo u bližnjima koje nam u ovoj obitelji daješ.Oče naš... Može se pjevati prikladna pjesma te dodati vlastiti obrasci obiteljske molitve. Ostani s nama jer večer je…

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Premda se vrijeme korizme u vjerničkoj osjetljivosti puka poima i pokušava živjeti kao »intenzivno vrijeme« pokore i obraćenja, valja primijetiti da korizmeni oblici pučke pobožnosti »ne dohvaćaju lako otajstveni smisao korizme« te izvan vjerničkoga iskustva i misli ostaju »veli-ke vrijednosti i teme kao što je odnos između ‘sa-kramenta četrdesetnice’ i sakramenata kršćan-ske inicijacije ili pak otajstvo ‘izlaska’« (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 124). U skladu s tim, opća je zamjedba da se vjernička pobožnost zaustavlja poglavito na otajstvima Kristova čo-vještva, s osobitom usredotočenošću na Kristovu muku i smrt, te da joj počesto izmiče razmatra-nje cjelovitosti Kristova vazmenog otajstva.

Polazeći od ove primjedbe, koja je od strane crkvenoga učiteljstva stavljena na razmatranje svim vjernicima, a osobito svim odgovornima za čistoću i rast vjere u kršćanskim zajednicama, la-ko je zaključiti da pučka pobožnost i oblici koji se uz nju vežu – često stopljeni s društveno-kultural-nim elementima – ne mogu biti preporučeni kao prvi i najvažniji pastoralni model za življenje »sa-kramenta korizme«. Nerijetko se, međutim, do-gađa da se u korizmenim nastojanjima daje veća vrijednost te više važnosti i vremena pučkim obi-čajima i scenskim prikazivanjima posljednjih da-na Isusova zemaljskoga života nego liturgijskim oblicima slavlja Kristova vazmenog otajstva. Ta-kva vrijednosna inverzija – premda s lakoćom okuplja vjernike, a s njima privlači i one do ko-jih nije lako doći redovitim pastoralnim nastoja-njima – redovito ne pridonosi poniranju u cjelo-kupno otajstvo otkupljenja i ne omogućuje uočiti »razlog ljubavi« u Kristovoj muci i smrti.

Posljednjih se godina zamjećuje veća zauze-tost mjesnih kulturnih društava i vjerničkih sku-pina u pojedinim župnim zajednicama u nakani da ožive ili stvore neki od načina »obilježavanja« danâ Velikoga tjedna. Iznijet ćemo nekoliko nače-la koja mogu biti pomoć za pastoralnu prosudbu.

Veliki tjedan i scenski prikazi Gospodinove mukePosljednjih godina u preduskrsno vrijeme mediji nas obilno izvješćuju o pučkim običajima vezanim uz slavlja Velikoga tjedna. Ponegdje se uvodi praksa scenskoga prikaza Kristove muke. Je li te elemente moguće uskladi-ti s liturgijskim slavljima?

R. Lovrić, Zagreb

Scenski prikazi Kristova mesijanskog ulaska u Jeruzalem, njegove muke i smrti na križu te uskr-snuća, ne mogu biti zamjena za liturgijska slav-lja Velikoga tjedna i Vazmenoga trodnevlja. Obli-ci pučke pobožnosti i dramski prikazi ne smiju u vjerničkoj zajednici stvoriti paralelni ciklus slav-lja (Direktorij o pučkoj pobožnosti, 138). Budu-ći da se liturgijsko slavljenje Kristova otajstava i po načinu i po cilju slavljenja te po oblicima udio-ništva zajednice bitno razlikuje od scenskih i slič-nih uprizorenja, nedopustivo je njihovo spajanje s liturgijskim slavljima. Tako je npr. nedopustivo da procesija Cvjetnice, koja pripada liturgijskome obredu, bude pretvorena u »prvi čin« scenskoga i »kostimiranoga« prikaza »Muke Kristove«, ili pak da liturgijska procesija bude izostavljena ili premještena na kraj mise, s ciljem »usklađiva-nja« s dramskih programom koji slijedi. Jednako se može reći za integriranje običaja čuvanja Isu-sova groba (»padanje« čuvara i njihov »bijeg«) u liturgiju Vazmenoga bdjenja. Zabrinjava činjeni-ca da se takva praksa ponegdje uvodi i obrazlaže kao pastoralno korisna novost.

Moglo bi se govoriti i o drugim poteškoća-ma: dramsko anticipiranje događaja koji će bi-ti slavljeni u liturgiji Crkve vodi k zaključku da je time sve »već proslavljeno«; smještanje dram-skih uprizorenja u liturgijski prostor, ponegdje čak koristeći i oltar, vodi k nerazlikovanju bîti i sadržaja liturgije i drame; rabljenje elemena-ta koji pripadaju liturgiji (npr. liturgijsko ruho i posuđe, osobito kalež u uprizorenju posljednje večere) najizravnija su povrjeda dostojanstva sla vlja euharistije.

Neosporno je da plemenita nastojanja i osjet-ljivost puka mogu naći mjesta u životu vjerničke zajednice, ali pomno pazeći da ta nastojanja ne budu potiskivanje liturgijskih slavlja u kojima kr-šćanska zajednica, snagom Kristove preobrazbe-ne prisutnosti, ponire u otajstvo dublje nego što to može učiniti najdojmljivija drama.

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: 01 3097 117 • faks: 01 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Gdje dijeliti pričest?

Tko drži dijetena krštenju?

Došašće – iščekivano vrijeme ili vrijeme iščekivanja?

ANTE CRNČEVIĆ • IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

320 str. ▪ 120 knKnjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

www.hilp.hr

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Ispovijed zavrijeme mise?

Kršćansko i građansko imena krštenju?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?

OdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?


OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovorie-mail: [email protected] • www.hilp.hrOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?

Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme

Kršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko imeKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

na krštenju?

Odgovorina krštenju?na krštenju?

Odgovorina krštenju?

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj

bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje

OdgovoriOdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?



OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme




Ispovijed zaTko drži dijete

IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

vrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?








ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


Odgovori na najčešća liturgijska pitanja

Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu

IVAN ŠAŠKO


Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za

OdgovoriOdgovoriOdgovoriGdje dijeliti pričest?






ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


IVAN ŠAŠKO


IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljem

Postoje li još »pokrajnji oltari«?Postoje li još »pokrajnji oltari«?

tamjan i kâd u liturgiji liturgijski jezik i prevođenje

Documents