svjetlo u liturgiji

44
živo vrelo liturgijsko–pastoralni list Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIII. cijena: 13 kn 2006 UDK 282 ISSN 1331-2170 6 6 6 20 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6 6

Upload: trinhkhue

Post on 04-Feb-2017

246 views

Category:

Documents


1 download

TRANSCRIPT

Page 1: Svjetlo u liturgiji

živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

666200662006666666666666666666666666666666666

Page 2: Svjetlo u liturgiji

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vreurednikova riječ

Svjetlost koja objavljuje Svjetlo

naša tema: Liturgijske boje

Svjetlo siđe na svijet, N. Hohnjec

Teologija »tamnog svjetla« i »svijetle tame«,I. Raguž

Svjetlo i svjetlila u liturgiji, I. Šaško

Athitektura svjetla u liturgijskom prostoru, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: N. Malović,A. Vučković, I. Šaško, Ž. Tanjić, D. Tokić

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetog Tijela i Krvi Kristove

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Riječ i Pismo

Psalam 33., L. Marijanović

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Potpisivanje na oltaru svjedodžbeo sklopljenoj ženidbi?

2

16

40

1

36

38

Život iz Svjetla

U početku bijaše tama, nad svime,nad stvorenim nebomi nad stvorenom zemljom.Bez svjetla sve bijaše bez života.

Po riječi Stvoriteljevoj bi svjetlost,i sa svjetlošću život, toplina, dah– u svemu stvorenom.Svjetlo rastopi mraki oživje svijet.

I u stvaranju novomtama opet zakrivaše zemlju,jer ljudi su više ljubili tamunegoli svjetlo.I opet bi svjetlo, toplina, dah,i oživje čovjek, u tami usnuo.I iz smrti svanu Dan,Dan bez zalaza.

Život je iz Svjetla,živi smo dok smo svjetlošto od Svjetla dolazi.

32

34

Ivo Dulčić, detalj vitraja,crkva Majke Božje Lurdske, Zagreb, 1973.

Page 3: Svjetlo u liturgiji

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ666živo vrelo 2006

Svjetlost koja objavljuje Svjetlo

ršćanska je liturgija rođena iz tame iščekivanja, tame preobražene svje tlom. Vazmena noć, rasvijetljena plamenom novoga ognja i na nje-

mu zapaljene svijeće, prenosi svjetlo uskrsnuća u svako liturgij sko slavlje. Zato je liturgija uvijek objava Boga kao svjetla, uvijek novo spasenjsko

rasvjetljavanje tame koja obavija svijet i čovjeka.

Doista, malo je elemenata i simbola koji su tako bliski i toliko za jednički gotovo svim iskustvima religioznog i duhovnog, kao svjetlo. Ipak, s punom sigurnošću možemo tvrditi da je tema svjetla u kršćanstvu zao djenula po-sebno svečano ruho. Krist je u starozavjetnim proroštvima najavljen kao Svjetlo veliko, Sunce pravde, Dan bez zalaza… Njegova riječ, koja donosi svjetlo, njegovo rasvjetljujuće djelovanje na zemlji (ozdravlja one koji »ne vide«) i uskrsnuće kojim je pobijedio tamu smrti, predstavlja ju ga u pun-om smislu riječi kao Svjetlo. Svjetlo koje nadvisuje svjetlost. Svje tlo koje je moguće doživjeti i kad je odsutan svaki tračak svjetlosti.

Upravo u tome značenju potrebno je u kršćanskoj liturgiji otkrivati sim-boliku svjetiljki, svjetla i svjetlosti. Simbolički govor svjetla u liturgiji danas je znatno oslabljen jer je plamen svijeće utopljen u snažnu svjetlost umjet-nih izvora svjetla. Tako je svijeća počesto nijemi znak koji služi tek kao ures i dar oltaru, a ne kao element koji ima zadaću posredovati i označiti isku-stvo prosvjetljenja, prosvjetljenja koje je dar oltara.

Zapaliti svijeću pred oltarom u liturgiji, ili pak pred likom blažene Dje-vice Marije ili svetaca u činu osobne pobožnosti, uvijek je izraz vjerničke želje za primanjem svjetla, znakovni izraz otvaranja svjetlu. Vjernici su, me đutim, izloženi stalnoj opasnosti (novoga) poganstva, shvaćajući zapa-ljenu svijeću kao svoj prinos Bogu, kao svjetlo darovano njemu. Liturgija, i na nju naslonjena pobožnost, uvijek posreduju primanje Svjetla. Prvi krš-ćanski susret sa simbolom svjetla nosi dimenziju prihvaćanja i po državanja darovanog svjetla: u slavlju sakramenta krštenja snažna je gesta pružanja svijeće, zapaljene na uskrsnoj svijeći, uz riječ: »Primite svjetlo Kristovo!«

Razmišljanja koja su sabrana među korice lipanjskoga broja našega »Živog vrela« poticaj su za razumijevanje i doživljavanje liturgije Crkve kao otajstva prosvjetljenja, ali i za ispravan pristup svim elementima koji u li-turgijskome prostoru upisuju trag svjetla: svijećama, prozorima, vitrajima, rasvjetnim tijelima, načinu i intenzitetu rasvjete, nužnoj igri i izmjeni tame i svjetla... Nek ove ispisane stranice budu svim čitateljima rasvjetljenje za razumijevanje svjetla koje objavljuje Svjetlo.

Urednik

Page 4: Svjetlo u liturgiji

2

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

Simboliku svjetla u biblijskoj tradiciji mogu-će je iščitavati iz triju slika: svjetiljke, svjetla i svjetlosti. Svjetiljka (hebrejski or; grčki

lampas) je uvijek u službi života kao što svjedoči psalmist: »Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjet lo mojoj stazi« (Ps 119,105). U razmišljanju o ostvarenju i personifikaciji Božje riječi Knjiga iz-rekā također iznosi: »Svjetiljka je Gospodnja duh čovječji: ona istražuje sve do utrobe.«

Isusove prispodobe nose antropološki pristup tematici svjetla: »Oko je svjetiljka tvome tijelu« (Lk 11,34). No, zamjetljivo je i etičko vrjednovanje svjetla: prispodoba o mudrim djevicama iznosi da su mudre djevice one koje »uzeše svoje svjetilj ke« (Mt 25,1). Svjetlo, nadalje, upućuje na druge: svje-tiljka se ne pokriva nego rabi za druge (Lk 8,16). Po stoje i svjedoci koji su ‘svjetiljke’; tako Ivan »bi-jaše svjetiljka što gori i svijetli« (Iv 5,35). Druga Petrova poslanica potvrđuje kako kršćani pri stu-paju Božjoj riječi: »uz nju prianjate kao uza svje-tiljku što svijetli u mrklu mjestu – dok Dan ne osva ne« (1,19). U Knjizi Otkrivenja slika svjetla zadobiva novi smisao: u novom Jeruzalemu ne treba sjaja svjetiljke, jer Bog je sam zamijenio svjetlo (18,23). Sam Božji Sin prikazan je kao potrebna svjetiljka: »i gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu je Jaganjac!« (21,23).

Glavna tematika ipak se veže uz pojam svjetla (fos). U pjesničkom dijelu Starog zavjeta spomi-nje se Božje djelovanje kao svjetlo (Ps 119,105). Evanđelisti Matej i Luka u indikativu ističu posjed svjetla u Isusovih nasljedovatelja (Mt 5,14-16; Lk 11,33). Svjetlo u ivanovskom djelu jest dar; i sam je Bog, kao i njegov Sin, svjetlo. Svjetlo je u Ivana doživjelo pobožanstvenjenje (Iv 1,4; 3,19; 12,35; 1Iv 1,5). Isusova je poruka božansko svjetlo (Dj 13,23), a vjernici su djeca svjetla (Lk 16,8).

Iscrpni popisi biblijskih pojmova nabrajaju osobito svjetlost (hebr. or; grčki luhnos; lat. lux). Pjesnička biblijska književnost na više mjesta go-vori o svjetlosti koja je od Boga, a pripada i pra-vedniku. Osobito se prorok Izaija koristi svjetlom da bi izrazio odnos između Boga i naroda. On po-lazi od materijalne svjetlosti i zamjenjuje je Bo-žjim prosvjetljenjem. Bog postaje narodu vje čno svjetlo (Iz 30,26).

Izaijina simbolika svjetlaPovratak iz babilonskog sužanjstva i narodna ob-nova bili su mukotrpan put. Kroz bogo služje riječi Židovi svoja zemaljska očekivanja prenose na re-ligioznu razinu. Prorok je Izaija to dobro izrazio u obećanju: »Tad će sinuti poput zore tvoja svje-tlost« (58,8). Posrijedi je pravi vjerski moto: svje-t lost je novi dan i procvat života. Prorok ustaje protiv onih koji miješaju svjetlo i tamu: »Jao oni-ma koji zlo dobrom nazivaju, a dobrom zlo, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu.« (5,20). Božje svjetlo ne ovisi o materijalnim izvo-rima svjetla. Štoviše, u mesijanska vremena sun-ce neće služiti kao danje svjetlo. Sam će Jahve bi-ti Izraelu svjetlo (Iz 60).

Zato buduće otajstvo utjelovljenja prorok izri-če kroz sliku svjetla: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obita-vahu svjetlost jarka obasja« (9,1).

Svjetlo siđe na svijetBiblijska simbolika svjetla

Nikola Hohnjec

Rastavljanje svjetla od tame stoji u začetku stvaranja: ono je početak života. (Liber chronicarum, Njemačka, 1493.)

Page 5: Svjetlo u liturgiji

3

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

Objavljenje Isusa kao Svjetla svijeta ističe opreku između tame i svjetla,

između smrti i života. Po Kristu Bog nas »iz tame pozva u svoje divno svjetlo«.

Nekoć smo bili tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu.

Zbog zgusnutosti izraza i teološkog sadržaja pojedini odlomci Izaijine knjige zaslužuju bliži pristup: »Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, a zemlju, evo tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kra-ljevi k istoku tvoga sjaja. Neće ti više sunce biti svjet lost danju. Nit’ će ti svijetlit’ mjesečina nego će Jahve biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog bi-ti tvoj sjaj. Sunce tvoje neće više zalaziti nit’ će ti mjesec pomrčati. Jer će Jahve biti tvoje vječno svjetlo, i okončat će se dani tvoje žalosti.« (Iz 60,1-3.19-20)

Već samo citiranje toga teksta pokazuje dina-mi ku svjetla i snagu slikovitog opisa. Pojam svje-tlosti se često pojavljuje: himan ponavlja sedam puta korijen or – svjetlo; tri puta sarah – obasjati, daniti se, svitati; dva puta nagah – svijetliti; a je-dnom se pojavljuje s glagolom bo – dolaziti. Prva kitica o svjetlosti spominje u recima 1-2 jutro, a redak 3 dolazak naroda. Uočimo dinamiku opi-sa: Noć je, svugdje još vlada tama. Iznenada straža najavljuje jutro. Okupljaju se raspršeni ljudi, na-rodi sa svih strana dolaze s darovima i sa željom da uzmu udjela u pravu i miru. Tako je nastu-pio dan bez svršetka, dan svjetla, života praved-nosti i plodnosti. Bog preobražava svijet svojom prisutnošću.

U drugoj kitici (Iz 60,19-20) posrijedi je jedan drugi apokaliptički, tj. eshatološki opis. Bog je pri-sutan, stvorenje je sve nadišlo tako da i prirodno svjetlo ne igra više nikakvu ulogu. Bog je vječno svjetlo narodu na povratku u Jeruzalem. Uisti-nu se događa pretvorba (60,17-22). Kozmički ele-menti postaju znakovima slobodnijeg i ljepšeg ži-vota. Jeruzalem ne treba više ni sunca ni mjeseca (13,10; 24,23; 30,26). Čini se da je ovdje u 60,19-20 ukinut red stvaranja

Također je zanimljiv Izaijin izričaj da mjesečev sjaj ne dolazi od sunca (60,19). Ta predodžba iz-ranja iz ondašnje slici svijeta u kojoj su sunce i mjesec izvori svjetla za zemlju i čovjeka i nisu za-sebno postojeća kozmička tijela. Sukladno tome može ih nadomjestiti bolji izvor svjetla, vječno Bo-žje svjetlo. Takav novi izvor svjetla dolazi na koncu vremena. Ta svjetlost više ne zalazi: Bog će postati

vječno svjetlo. Lice se Božjega grada promijenilo. Božje je svjetlo sinonim za radost. Snažnije je od dana i suprotstavlja se žalosti ili noći: svjetlost je izjednačena s puninom života.

Evanđeoska pouka o svjetluIsusova se poruka oblači i u svjetlost. Za evanđeli-sta Luku Isus je svjetlo s visine što obasjava one ko ji su u tami. Ivanovo evanđelje postojano se vra-ća na temu svjetlosti jer Božja riječ obasjava sva-kog čovjeka. Isus je svjetlo svijeta kao što su i nje-govi nasljedovatelji. No, na trenutak se čini se da je svijet pobijedio kralja svjetla. Juda je nai me iskoristio noć da bi izdao Isusa. Ali pobjeda pra-vednika nadvladala je moć svijeta. Za razumije-vanje novozavjetne simbolike svjetla korisno je posegnuti za čitavim odlomcima koji odražavaju narav i djelovanje svjetla.

Isus je svjetlost potrebnima (Iv 9). Kad je ozdravio slijepca, koristi priliku da bi sebe na-vijestio kao svjetlo svijeta. Ako je ozdravio slijep-ca, sam je Isus izvor svjetla. Isus je već prije pomoći nagovijestio: »Svjetlost sam svijeta« (Iv 9,5). Te je riječ uputio čovjeku slijepcu. Ali dola-zi do promjene. Tu je Isusov dodir, premaz pre-ko očiju i zapovijed: »Idi, operi se u kupalištu Si-loamu!« (Iv 9,7). Slijepac djeluje: odlazi i vraća se gledajući. Vraća se na mjesto gdje je susreo Isusa. No slijepac se promijenio! A ljudi gledaju i čude se. Farizeji se ne raduju sa slijepcem jer je ozdra-vio u subotu. Sada dolazi središnji dio: diskusija i saslušavanje. Tu se uistinu susreću svjetlo i tama. Isus pomaže, a ovi okrivljuju. Kako osuđuju Isu-sa, tako će osuditi i vjernika. I nekadašnji slijepac, sada vjernik, prepušten im je na milost i nemi-lost. A evo i opet Isusa, ovaj put ga pita o vjeri: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« – »Vjerujem Gospo-dine!«, bio je njegov odgovor.

Page 6: Svjetlo u liturgiji

4

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

Isusovi učenici su također svjetlo svijeta (Mt 5,14-16). Tekst je kratak: »Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijet-li vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.« Sli-ka svjetionika veoma dobro objašnjava rečenicu: »Vi ste svjetlo svijeta.«

Metafora ili slika svjetla uobičajena je u ži do v -stvu i odnosi se na Izrael, Jeruzalem, zakono-znan ce i pravednike. U Govoru na gori Isusovi su učenici svjetlo svijeta. Zajednica je, po slici uzdi-gnuta grada i upaljene svjetiljke, pozvana da pro-vodi uzoran život. Svjetlo po prvom evanđelistu služi svima u kući, stoga je u središtu, jer ima-ju samo jednu prostoriju. Kod evanđelista Luke, pak, postoji predsoblje pa zato svjetlo svijetli oni-ma koji ulaze ili, govorom Pracrkve, onima koje su misionari ili apostoli evangelizatori (Lk 8,16). Svjetlo nije nikada poradi sebe samoga, nego za druge. Svijeća kao osnovni izvor svjetla daje svje-tlost, a time što gori, troši se. Ona je tu da drugima donese svjetlo i toplinu. Stoga ima pravo ona ki-neska mudra izreka da malena svijeća vrijedi više nego sva tama zajedno.

Kršćanski put je prijelaz iz tame u svjetlost. Djelomični navod govori ono bitno: »Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti sva-ka dobrota, pravednost, istina – odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A sve što se raskrinka, pod

svjetlošću, postaje sjajno; što je pak sjajno, svje-tlost je. Zato veli: ‘Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.’« (Ef 5,8-14).

U shemi ‘nekoć-sada’ čitatelji spoznaju što su bili ranije i što su sada. Nekoć – što je poznato u Kumranu i u ranom kršćanstvu – kršćani su bi-li stvorenja tame, a sada su djeca svjetla. Obnova i rast dolaze od Boga. Krist je ono svjetlo što ra-zgo ni tamu. Završni odlomak u tri stiha vjeroja-tno je ostatak krsne kateheze i službe svjetla. Taj himnički i bogoslužni redak pokušava pomoću svjetla oslikati sakramentalnu stvarnost. Smrtni san je, naime, grijeh, a Kristovo prosvjetljenje odnosi se na krštenje. Vrijedna inačica pri kon-cu teksta govori da će svjetlom zahvaćeni dodir-nuti Krista. Svjetlo u tami ne označava sunčeve zrake, nego prosvijetljenost nove poruke: Krist će biti svjetlo. Tama zasljepljuje, a vidna snaga daje svjetlo. Naime, biblijski rečeno, svi ljudi primaju svjetlo, ali znaju biti suzdržana srca.

Znak Krista i njegovih sljedbenikaUskrsli i proslavljeni Krist uzvišeno je svjetlo krš-ćanima za svagdašnji vjernički život. To je najbo-lje izraženo u posljednjoj biblijskoj knjizi. U počet-nom viđenju Knjige Otkrivenja (1,9-16) vidjelac vi di sedam zlatnih svijećnjaka, usred svijećnjaka ne koga slična Sinu Čovječjem. ‘Lice’ mu je opisa-no kao žarko sunce. Izvanjska sličnost ovdje je ta-ko đer preobražena, jer je odsjaj uskrsnulog Kri-sta. Crkve, simbolizirane svijećnjacima, očituju pa s halnu Kristovu pobjedu. Poslanje Crkve, po

svijećnjacima, sedmerostruko po držano, svjedoči za plamen us krs ne prisutnosti. Krist, Sin Čo vječji, jest svjetlost.

Biti svjetlo za druge pretpo-stavlja imati izvor svjetla. Izvor svjetla je sâm Gospodin. Isus je svjetlo puta, istine i života (Iv 14,6). Krista su kao svjetlo rado sti i vatru ljubavi najbo lje iskusili njegovi nasljedovate-lji. Svi vjernici imaju udjela u Kristovom svjetlu te su i sami pozvani biti svjetlo svijeta.

u lit

urgi

jiu

litur

giji

Gospodnja riječ nozi je mojoj svjetiljka…

Page 7: Svjetlo u liturgiji

5

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

Svaka je religija u svojoj srži prirodna reli gija. To znači da iskustvo prirode predstav lja prvotno mjesto iskustva Boga i pojmov noga

govora o Bogu. Boga se doživljava kao pri rodu, u prirodi i po prirodi, jer prirodu čovjek su sreće kao moćnu, snažnu, blagu, toplu, jednom riječju, kao život. Tamo gdje se Boga razlikuje od prirode, kao što je to u kršćanstvu, prirodni simboli i dalje osta-ju temeljni simboli Božje naravi i nje gova djelo-vanja. Određeni prirodni elementi (npr. vatra, vo da, zrak, zemlja), koji se zbog svoje važnosti i iz ražajnosti nazvaju praelementima, posebno su pri kladni da izraze stvarnost Boga. Značajan praelement, koji se pojavljuje u svim religijama, jest svjetlo. Svjetlo je jedna od osnovnih slika ko-je i Sveto pismo obilato koristi za Boga: »Svjetlo is-tinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet«; »Ja sam svjetlost svijeta.« (Iv 1,9; 8,12).

Premda bi bilo zanimljivo pozabaviti se mno-gobrojnim biblijskim tekstovima, u kojima se spo -minje svjetlo, te pružiti biblijsku teologiju svjetla, mi ćemo ovdje pokušati promišljati biblij sku sim boliku svjetla s jednoga drugog stajališta. Nai me, cjelokupno Sveto pismo rijetko govori o svjetlu kao svjetlu. Gotovo se uvijek uz riječ svje t-lo pojavljuje i riječ tama, tako da su svjetlo i tama stvarni pojmovi-blizanci u Svetom pismu. To da-je za pravo da se o svjetlu razmišlja zajedno s ta-mom. Štoviše, čini se da je zapravo jedino tako i moguće obuhvatiti svu biblijsku simboliku svjetla. No, ovdje ćemo pokušati ponuditi i drukčije pro-mišljanje odnosa svjetla i tame u kršćanskoj vje ri. Naša teza glasi da se Božje svjetlo ne treba sa mo promatrati u suprotnosti s tamom, da u Bogu sa-mome postoji igra svjetla i tame, igra koja treba prožimati i čovjekov odnos prema Bogu. Tu igru kanimo opisati izrazima: tamno svjetlo i svijetla tama.

Ali, već sam letimičan pogled na Sveto pismo čini našu tezu potpuno neodrživom. Sveto pismo jasno ističe da je svjetlo simbol Boga, spasenja, dobrote, a tama simbol zla, kaosa, nereda. Do vo-ljno je navesti po dva teksta iz Staroga i Novoga zavjeta: »Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama« (Job 30,26); »Pra-vednikova je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana. A put je opakih kao mrkli mrak« (Izr 4,18-19); »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!« (1Iv 1,5); »Ta Bog koji reče: Neka iz ta me svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima na šim da nam spoznanje slave Božje za-svijetli na licu Kristovu« (2Kor 4,6).

Biblijski tekstovi, dakle, promatraju Boga, od nos s Bogom, kult i kultni prostor jedino sim-bolom svjetla. Drugim riječima, Božje svjetlo ne-ma nikakve veze s tamom, koju treba pod svaku cijenu protjerati iz kršćanske simbolike za Boga i za čovjeka. To se stajalište čini još prihvatljivijim ako se uzme u obzir da Novi zavjet još radikalnije i intenzivnije govori o Bogu kao svjetlu. Dok se u Starome zavjetu izravno ne govori o Bogu kao svjetlu, Novi zavjet jasno ističe da je Bog svjetlo (1Iv 1,5), čime je definitivno prevladan sva ki mo-gući govor o tami u Bogu, o njegovim tam nim, čak zlim stranama, što se može susresti u mno-gim religijama i u modernoj filozofiji (Böh me,

Teologija »tamnoga svjetla«i »svijetle tame«

Bog i kršćanin u mijenama

Ivica Raguž

Abrahamu se Gospodin objavljuje o ognju: u igri svjetla i ta -me plamen otkriva i ujedno skriva Objavljenoga.

(M. Chmakoff)

Page 8: Svjetlo u liturgiji

6

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

Schel ling, Pareyson). Razlog tomu jest Božja ob ja-va u Isusu iz Nazareta, u kojemu se Bog konačno ra zotkriva kao svjetlost: »I život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet« (Iv 1,5.9).

Bog u mijenama svjetla i tameNo, teza ovoga članka o povezanosti svjetla i tame u Bogu i o odnosu čovjeka s Bogom nije u suprot-nosti s biblijskim poimanjem tame kao simbola zla i grijeha. Tama, koja je sadržana u Božjemu svjetlu, jest drukčija tama, tama koja se poima kao kvaliteta samoga svjetla. Tako pojam tamno svjetlo opisuje starozavjetno poimanje Božje pri-sutnosti (svjetlo), koje ostaje trajno otajstvenim i uzvišenim (tamno). Stari zavjet koristi i određene slike, koje izriču Božje tamno svjetlo: oblak i dim. Tako se na Sinaju Bog objavljuje Mojsiju u oblaku i u dimu (Izl 19,16-18); kroz pustinju Bog prati iz-raelski narod u obliku oblaka (13,21-22; 14,19-24) te u obličju oblaka prebiva u Šatoru (40,35).

Pojam svijetla tama stavlja naglasak na Božju odsutnost, na patnju zbog nevjernosti naroda. To je Božja patnja, patnja iz ljubavi: »O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove. Svoj na-rod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga me-dom iz pećine“ (Ps 81,14-15.17). Tu se pokazuje da starozavjetna teologija odbacuje svaku pomisao da se Božja tama shvaća kao stvarno ili moguće zlo u Bogu. Božja tama je uvijek »svijetla tama«, jer se događa iz ljubavi.

U Novom zavjetu pojmovi »tamno svjetlo« i »svijetla tama« dobivaju još dublje značenje. Bo-žja uzvišenost i otajstvenost ne izražavaju se vi-še sli kama oblaka ili dima. Božji se oblak u Isusu Kristu konačno rastvorio, dim je nestao te se Bog nastanio među nama (Iv 1,14). Sada je sama Božja objava »tamno svjetlo« i »svijetla tama«. Na taj je način moguće misliti Božju objavu, jer je Božja objava objava Božje ljubavi koja je u svojoj naravi istovremeno svjetlo i tama. Ljubav je svjetlo jer je ona objava, razotkrivanje sebe samoga drugomu. Tako se Bog u Isusu Kristu potpuno razotkriva i

objavljuje. Ljubav je i »tamno svje tlo«, jer je lju-bav vrhunski izričaj slobode kao sebedarja, koje u svojoj bezrazložnosti ostaje trajno otajstvenim, neizrecivim, nadspoznatljivim (Ef 3,19). Božja lju-bav također je »svijetla tama«, jer je kenotička –raspeta (Fil 2,6-8), jer ide tako daleko da iz ljuba vi

Život Crkve ima se shvaćati kao trajna mijena,mijena svjetla i tame. Crkva, poput Mjeseca

što odražava sjaj Sunca, posreduje božansku svjetlost na zemlji.

prema drugomu prestaje svijetliti. Umire za dru-goga, kako bi drugi mogao svijetliti. Osim toga, svaka ljubav teži prema tami, želi tamu, jer je ta-ma intimno mjesto sjedinjenja onih koji se ljube. Božja je tama tako svijetla, jer želi in timu ljubavi sa svojim stvorenjem.

Tako oba pojma, »tamno svjetlo« i »svijetla ta-ma«, u svojemu novozavjetnom značenju poka-zuju da Božje svjetlo ne mora više biti odsutno ka-ko bi ostalo otajstveno, da Božja tama nije izričaj njegove odsutnosti već prisutnosti ljubavi. To je posebno aktualno danas, budući da današnji čo-vjek rado govori o 'sumraku bogova', o Božjoj ta-mi, nje govoj nespoznatljivosti i otajstvenosti, ko-ju poima isključivo u kategorijama odsutnosti i skrivenosti.

Novi zavjet, naprotiv, tumači Božju tamu kate-gorijom prisutnosti. Ona je svojstvo njegova svjet-la, neizrecivoga događaja ljubavi. To Božje »tam-no svjetlo« i »svijetla tama« trajat će i u vječnosti, a ne samo u uvjetima ovozemaljskoga života. Bog će ostati »tamno svjetlo« u beskonačnosti svoje naravi i u bezrazložnosti svoje ljubavi te »svijetla tama« u nenametljivosti svoje prisutno sti i u in-tim nome sjedinjenju sa stvorenjem. U to me smi-slu ima pravo Hans Urs von Balthasar kad ističe da u vječnome životu neće vladati samo visio bea-tifica, nego i auditio beatifica: čovjek će trajno gle-dati Božje »tamno svjetlo«, ali i trajno osluškivati njegovu riječ, koja progovara iz »svijetle tame« intimnoga sjedinjenja u ljubavi. Jednom riječju, sada i u vječnosti kršćanski Bog je Bog mijena, vječna igra svjetla i tame, igra ljubavi.

Page 9: Svjetlo u liturgiji

7

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

Crkva u mijenama svjetla i tameAko je Božje svjetlo tamno i Božja tama svijetla, tada i kršćani žive s mijenama Božjega svjetla i ta me. Mogu svijetliti samo ako zatamne u sebi. Tre baju umirati sebi poput pšeničnoga zrna (Iv 12,24), umirati zajedno s Kristom te tako trajno postajati Kristovo svjetlo. To se događa u sakra-mentu krštenja: »Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da, kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6,4). Kako je to predstavio Hugo Rahner, crkveni su oci taj odnos svjetla i ta-me u životu kršćana izražavali simboli kom od no -sa sunca i mjeseca. U antičkome po ganstvu sun-ce je bilo vr hunsko, najmoćnije i naj uz vi šenije bo žanstvo, dok je mjesec sa svojom blagom maj-činskom svjetlošću predstavljao posredničko bo-žanstvo, božanstvo koje prenosi svjetlost sunca na zemlju. Mjesec je zapravo sinonim za sam ži-vot: on noću natapa zemlju životvornom rosom, da ruje plodnost i omogućuje dobar porod.

Crkvenim je ocima takvo shvaćanje mjeseca i njegova odnosa prema suncu i zemlji poslužilo kao izvrstan način simboliziranja Crkve, za razvoj tzv. lunarne teologije: Crkva je istinski mjesec (lu-na). U svojim mijenama (mlađaku, prvoj četvrti, uštapu, posljednoj četvrti) mjesec simbolizira umiruću, rađajuću i blistajuću Crkvu. Kao što mjesec nestaje u mlađaku, tako i Crkva kao Kristo-va zaručnica mora 'zatamniti', nestati, umrijeti se-bi, predajući se svome zaručniku Isusu Kristu. Kao što se intimni čin sjedinjenja između muškarca i žene događa u tami intime, tako i Crkva treba izići iz svjetlosti ovoga svijeta, otići u Božju intimu i sjediniti se Božjim svjetlom. Takvo sjedinjenje Crkve zaručnice sa zaručnikom Kristom ne može ostati besplodnim. Upravo zato što se zatamnju-je i umanjuje s Kristom, Crkva postaje majka koja rađa, blistava majka koja se raduje svome porodu: Minui tur Luna ut elementa repleat – »Sma njuje se Mjesec-Crkva da sve ispuni« (Ambrozije). Da, nakon »svijetle tame« sjedinjenja, Crkva je sada rađajuća i blistajuća, ona je sada »tamno svjetlo«, koje živi od Božjega svjetla. Tako ona poput mjese-ca posreduje božansku svjetlost na zemlji, njime omogućuje život, rađa nove kršćane.

Iz svega toga slijedi da se život Crkve mora shv aćati kao trajna mijena, mijena svjetla i tame, tame kao svjetla, svjetla kao tame: pasha, transi-tus, prijelaz iz svjetla u tamu, iz tame u svjetlo, kao igra ljubavi. Takvo shvaćanje kršćanskoga života trebalo bi biti izazov da na šnjemu menta-litetu medijskoga svjetla koje ne podnosi tamu, intimu, otajstvenost. Današnji čovjek donosi svje-tlo kamere i u svoju postelju, pred kamerama se ispovijeda... Takvo medijsko svjetlo za pravo je usmrćujuće svjetlo, jer je presvijetlo, jer u njemu ne ma više mjesta za tamu, za otajstvenost ljubavi, koja se ne može rasvijetliti reflektori ma ovoga svijeta. Nažalost, mo že se pri mijetiti kako je mentalitet medijskoga svjetla, zahvatio i mnoge kršćane. Čini se kao da je najvažnije za duhovnost da ona bude spektakl, 'happening', javno okuplja-nje, javni seminar, duhovnost »radionicā«.

K tomu, mnoge suvremene crkve-građevine podsjećaju na staklene javne zgrade u kojima je sve svijetlo, bez ikakve igre tame i svjetla, bez mije-nā. U gotičkim se crkvama barem moglo 'pobjeći' od snažnoga svjetla i sakriti se u neki kutak. U mo-dernim 'staklenim' crkvama to nije moguće! Sto ga je hitno potrebna duhovnost »tamnoga svjetla« i »svijetle tame«, koja će se suprotstavljati menta-litetu medijskoga svjetla. Zbog toga je sasvim ra-zumljivo da mnogi kršćani traže izlaz u ezoterij-skoj duhovnosti, duhovnosti misterija, Božje ta me, jer im se čini da jedino takva duhovnost m o že spasiti čovjeka od smrti pred medij skim svijetlim svjetlom. No, kršćani se odupiru i takvoj duhovnosti te ističu da se Božje otajstvo, njegova tama, događa upravo u njegovoj objavi i prisut-nosti, u svjetlu njegove ljubavi.

Page 10: Svjetlo u liturgiji

8

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

Svjetlo se u ritmičnosti izmjenjivanja svjetlo-sti i tame; funkcionalnoga i nefunkcionalno-ga svjetla; kakvoće svjetla koja omogućuje

raznobojnost, nalazi u korijenu 'optičke matrice' u međuljudskim odno si ma, pa tako i u religijskim obredima. Svjetlost, traj no prisutna u religijskome obredu, čak i onda kada nestaje da bi se ponovno pojavila, oživotvoruje mnoštvo prisutnosti stvari i osoba; objavljuje život pomoću sredstava i posred-ništava ili izvorišta svjetla (vatra, svijeća, svjetilj-ka). Osim što taj neverbalni ključ govora potiče različite prisutnosti i što im daje važnost, on otva-ra i mogućnost za nutarnja i emocional na isku-stva koja subjekt koji slavi stavljaju u međusobnu ‘napetost’ stvari, osoba i predmeta koji se slavi.

Oganj i svjetloOganj grije (Mk 14,45), rasvjetljuje (Izl 13,2) i ništi (Mal 3,2). Funkcija osvjetljiva nja u svako dnevici je sva smještena u raznorazne svjetilj ke (puno ma-nje u svijeće), dok je razorna snaga og nja dobila svoj izražaj u pepelu. Zbog s voje pro čišćujuće mo-ći, oganj se je promatrao kao naj či stiji od četi riju tradicionalnih elemenata. U upo rabi vezanoj uz liturgiju vatri su se predavale pre ostale po sve ćene prilike kruha (usp. Izl 12,10), zbog iste pročišćujuće snage. Ta se snaga vidi u spa ljivanju ljudskih zem-nih ostataka, u va tri koja guta svijet na kraju vre-mena ili pak u vatri podzemlja i pakla.

U ozračju obiteljskoga i kućnoga života pose-bno mjesto zauzima ognjište kao središte. Obično se pri rođenju djeteta njegovo uključivanje u obitelj ostvarivalo obredima vezanim uz ognjište, baš kao što je i umiranje ‘gasilo ognjište’. Ljudi različitih kultura oganj i njegovo svjetlo doživljavali su kao božansku zbilju, zbog čega nastaju mitovi poput prometejskoga. U prinošenju žrtava oganj je uz-dizao darove u božansko ozračje. Veliku vrijed-nost ognja i svjetla moguće je vidjeti u običajima vezanim uz proljeće i solsticije.

Svjetlo koje se prenosi ognjem svijećā, baklji i svjetiljaka, antikni je čovjek doživljavao kao numi-nozni, božanski dar, a ne kao nešto samo po sebi razumljivo (kako se to danas doživljava pred iz-vorima svjetlosne energije). Kad je uvečer rob u so bu donosio uljanicu, zahvalno se klicalo: Hai-re, fôs! (Zdravo, svjetlo!) Čovjek je bio zahvalan što svjetlošću može prevladati tamu i što u tami može naći put. Nije stoga čudno što je kao prvi dar stvaranja spomenuto baš svjetlo. Nadalje, svje-tlo se pred nekim – i tijekom dana – može zapa-liti kao davanje počasti. U poganstvu se to činilo pred likovima božanstava; svjetlo svijeća nosilo se pred visokim, posebno sudskim dužnosnicima, kad su nastupali u javnosti i kad su sjedali na svo-je sjedište (sella curialis) u bazilikama, dok su se s obje strane stola, na kojemu je ležala knjiga car-skih dekreta ('Liber mandatorum'), stavljale upa-ljene svijeće. Odraz tih običaja moguće je naći u viđenjima iz Knjige Otkrivenja (Otk 4,5; 1,12s).

Obilato korištenje svjetiljaka u obredima uko-pa u svim kulturama oslanja se na apotropejsku snagu (onu koja odvraća zle sile) svjetla. Do zad-nje liturgijske obnove obrednik je predviđao da vjernici u rukama na sprovodu nose upaljene svijeće. Velik dio propisā vezan je uz predodžbe da se demoni najradije okupljaju oko grobova, te ih je svjetlom potrebno odagnati. Pretkršćanska shvaćanja apotropejske snage svjetla mogu se naći još i danas u svijećama koje se pale tijekom nevremena. Razumljivo je da je kršćanstvo takve običaje kristijaniziralo i uvijek ih vezalo uz Krista, krštenje, Vazam i Pedesetnicu.

Svjetlo je preuzelo pročišćujuću (lustracijsku) snagu ognja, što je bilo naročito vidljivo u po kor ni-čkim procesijama u gradu Rimu svake pete godi-ne (lustrum) na početku mjeseca februariusa. No sile su se upaljene svijeće u ophodu oko grada (amburbale), kako bi se gradsko područje očistilo od nečistoća i tame.

Svjetlo i svjetlila u liturgijiIvan Šaško

Page 11: Svjetlo u liturgiji

9

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

Obredno uobličenje shvaćanja svjetlaBez obzira na snažnu prožetost uporabe svje tla u kršćanskoj starini s poganskim poi ma njem, čini se da je kršćanstvo oduvijek bilo otklo njeno od is-ključivo praktičnoga korištenja svjetla i u svjetlu proma tralo znak Krista-Svjetla (Lumen Christi). Prema onome što navodi tekst iz Djela apostolskih (20,8) moglo bi se zaključiti da su se – oslanjajući se na sinagogalni kult – svjetiljke palile na litur-gijski okupljanjima. Spo menuta mjesta iz Otkrive-nja pomažu shvatiti znakovitost sedam svjetlila.

Već se početkom 3. st. oblikovao lucernarij, služba svjetla, odnosno večernje paljenje svjetla, praćeno molitvom i pjevanjem, kako bi se u večer-njemu svjetlu pozdravilo Krista. To, između osta-loga, svjedoči i himan Fos hilaron (Radosno svjet-lo) koji se u bizantskome obredu svečano pjeva u večernjoj na ulasku, nakon lucernarijskoga psal-ma, a potječe najkasnije iz 3. st. U himnu se Krista naziva radosnim svjetlom besmrtnoga Oca ne be-

skoga. Iz istoga je vremena i molitva iz Tradi-tio apostolica (br. 25) koja zahvaljuje za prirodno svjet lo i istodobno u Kristu prepoznaje istin sko svje tlo koje rađa novi dan. Svjetlo je znak Božje blizine u Isusu Kristu: »Zahvaljujemo ti, Gospo-di ne, po tvome Sinu Isusu Kristu, Gospodinu na-šemu, po kojemu si nas prosvijetlio, objavljujući nam svjetlo neugasivo. Nakon što smo prošli du-ljinom dana i pristigli do početka noći, hraneći se svje tlom koje si stvorio, da bi utažio našu glad, sa-da te – zahvaljujući tvojoj milosti što nam ne ne-dostaje večernjega svjetla – hvalimo i slavimo po Sinu tvome, Isusu Kristu, Gospodinu našemu, po kome tebi slava i moć i čast s Duhom Svetim, i sa-da i vazda i u vijeke vjekova. Amen.«

Dok praktički svi obredi imaju taj svečani svje-tlosni početak večernje molitve, Rim poznaje sa-mo paljenje svih svjetlila u crkvi, vjerojatno prema jeruzalemskom običaju koji opisuje Egerija kada se stvorilo dojmljivo ozračje »beskrajnoga svje-tla« (»incenduntur omnes candelae et cerei et fit lumen infinitum«). Težište kristološke dimenzije svjetla nalazi se u vazmenoj noći. Iako uistinu su-gestivan obred, ponekad je potrebno znati dove-sti u ravnotežu uskrsnuće i iščekivanje ponovno-ga Kristova dolaska. Tako sv. Ciprijan piše: »Kad pri zalasku zemaljskoga sunca i zemaljskoga dana molimo da se nad nama ponovno pojavi svjet-lo, tada molimo za Kristov dolazak (Christi pre-camur adventum), da nam se podari milost vje-čnoga svjetla.« (Orat. dom. 35)

Tijekom 4. i 5. st. umnažaju se svjedočanstva o svečanome osvjetljavanju bogoslužnih prosto-ra. Uporaba svjetlila tijekom dana shvaća se kao izražaj blagdanske radosti. Sveti Jeronim odbacu-je takav običaj i protivi se Vigilanciju, napominjući da se svjetla pale samo da bi se osjetila utjeha i da bi se moglo bdjeti u tami. Ipak, piše da se na Isto-ku svijeće pale pri naviještanju evanđelja kao znak radosti (ad signum laetitiae demostrandum). Tu još nema spomena o svijećama na oltaru, nego o svečanome sjaju svjetla u cijelome pro storu.

U kršćanstvu se sve snažnije svjetlo svijeća pri obredima sprovoda i kraj grobova (mučenika) shvaćalo kao uskršnje svjetlo. Iz toga je poimanja razumljivo da se u tim obredima naglašava i mje-

Svijeća vazmenoga bdjenja izvorište je i paradigma svjetla u liturgiji.

Page 12: Svjetlo u liturgiji

10

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

sto uskršnje svijeće. Najstarija sačuvana molitva za pokojne u Rimskoj Crkvi, ona iz Rimskoga ka-nona, moli da im Bog daruje »mjesto osvježenja, svjetlosti i mira«. Tako svjetlo u kršćanstvu posta-je uskršnjim simbolom Krista.

Iz carskoga se ceremonijala običaj uporabe počasnih svijeća prenio u papinsku liturgijsku prak su. Iz toga se razvio zapadni običaj da akoliti nose svijeće, a od 12. st. svijeće se stavljaju i na oltar. Prema opisima iz Ordo Romanus I. sedam je akolita – vjerojatno pod utjecajem teksta iz Ot-krivenja – nosilo sedam upaljenih svijeća koje su postavljali četiri s lijeve i tri s desne strane oltara. Počast davana biskupu tumačila se kao počast Kristu usred zajednice što pokazuje i nošenje dvi-ju svijeća pored evanđelistara prije na vještaja. Po-stavlja nje svijeća oko oltara također je bio obi čaj o kojemu ima puno izvješća. U crkvama bizan t sko-ga obreda, koji ne poznaje oltarne svijeće, često se nalazi sedmokraki svijećnjak pokraj ili iza olta-ra. U objašnjenju misnih obreda Inocenta III. (†1216.) govori se prvi put o svijećama na oltaru.

Današnja uporabaMeđu svjetiljkama koje se rabe u liturgiji spomi-njem svijeću, voštanicu (cereus), voskom obložen stijenj; baklje (intorticium), vi še spojenih svijeća (od lat. torquere); vi seće svjetiljke u kojima se na-lazi ulje, a u ulje je uronjen stijenj.

Što se tiče postavljanja svijeća, one se mogu staviti pokraj oltara ili na oltar, kako to određuje Opća uredba Rim sko-ga misala (br. 117): »U svakom se sla-vlju mise na oltar ili pored njega posta-ve barem dva svijećnjaka s upaljenim svijećama, ili pak četiri ili šest, osobito ako je riječ o nedjeljnim misama ili oni-ma na zapovjedane blag dane, a ako mi-su slavi dijecezanski biskup, onda se-dam.« Narav slav lje nja zahtijeva da se ura v noteženošću spriječi pretrpanost ol-tara svijećama. Pri izlaganju Presvetoga oltarskoga sakramenta propisane su če-tiri, odnosno šest svijeća.

Stari običaj da se na mjestima čašće-nja, pred oltarima, grobovima mučenika

i slikama svetaca trajno nalazi upaljeno svjetlo, preživjela je u siromašnome obliku tzv. ‘vječnoga svjetla’ pred svetohraništem. Doduše, vjernici po-novno ispred slika svetaca rado pale svijeće, ali trajno svjetlo u obliku uljanice, kakvo je poznavao srednji vijek i kakvo se još uvijek rabi na Istoku, go tovo je nestalo. Prema prijašnjim propisima pred glavnim oltarom su trebale visjeti najmanje tri svetiljke, a pred svetohraništem najmanje pet.

U prostoru privatnoga života razvija se po-pratna simbolika svjetla, protegnuta od rođenja, odnosno krštenja do smrti čovjeka. Krštenicima se već od 4. st. u ruke davala svijeća (prvotno po-vezana uz vazmeno bdjenje, a kasnije i izvan nje-ga), uz poticaj da tu svijeću i svjetlo ‘čuvaju’, sve dok Krist ponovno ne dođe. Kod krštenja dje-ce ta se svijeća povjerava roditeljima i kumovi-ma. Krsna svijeća protegnuta je i na događaj prve euharistije kao prvopričesnička svijeća. Ona se mo že ponovno upaliti i unutar slavlja kršćanske ženidbe, kao i pri bolesničkome pomazanju, kada se obnavlja krsno obećanje. No, posebna je sna-ga njezine simbolike u trenutcima odlaska s ovo-ga svijeta, kada se stavlja pokraj umirućih.

Tijekom zadnjih desetljeća pučka je pobožnost razvila uporabu svjetla naročito u božićnome ci-klusu. U došašću je to vidljivo u vijencu s četiri ili više svijeća, ali sva ta simbolika svjetla provire iz

Liturgija je objava i iskustvo Svjetla. (Kripta katedrale u Bambergu)

Page 13: Svjetlo u liturgiji

11

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

vazmenoga otajstva, premda ju Božić temati zira na nama danas sugestivniji način (i zbog svetopi-samskih tekstova i zbog godišnjega doba koje omo gućuje snažniji odražaj).

Dugo je Kongregacija čuvala običaj i zahtijeva-la vosak i maslinovo ulje kao materijale koji su podržavali svjetlo (prizivajući riječi iz hvalospjeva uskrsnoj svijeći: »od pčelinjeg rada noćas ti Crk-va… kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću«), ali su ta ograničenja materijom prestala, no i da lje se čuva istinitost svjetla i sagorijevanja. Liturgij-ske svijeće trebaju biti prave. I dok je 1895. i 1907. odlučeno da se liturgijski prostor smije osvjetlja-vati električnim svjetlom, ali da se pritom pazi da ne dođe do teatralizacije, osobito pri osvjetljava nju pokaznice, za svijeće na oltaru i za ‘vječno svjetlo’ to nije bilo dopušteno. Tek u vremenima Prvoga svjetskoga rata, zbog nestašice je dopuštena upo-raba električne energije i u te svrhe. Tamo gdje svjetlo mora progovoriti kao znak i znakovi to ne-što izraziti, električno bi svjetlo bilo surogat, a ne po moć. Valja se stoga pitati, što koje svjetlo (i je li samo svjetlost posrijedi) znači. Tako bi bilo op-ravdano zabraniti nakazne plastično- metalne kon -strukcije nalik svijećnjacima i svijećama ko ji ma se zamjenjuju prave svijeće i gdje se, umje sto paljen-ja i sagorijevanja, rabi prekidač i svjetiljke koje ne nose značenje svijeća, nego daju privid. Električne svjetiljke u obliku svijeća govore o tome da bi tu trebale biti svijeće. Može se pitati: »Ako bi treba-le biti, zašto nisu?« Liturgija je kultura originala i simbolike koja zahvaća i koristi zbiljnost, istini-tost, a ne privid, ne simbole simbo la i tzv. virtu-alnost. Prevedeno u konkretnost znači da pas-toralni djelatnici pred slike svetaca i na oltar ne stavljaju električne naprave koje uni štavaju sim-boliku vatre i svjetla, tako važnih za život čovjeka.

Kristov vazam – izvorište kršćanskoga svjetlaU liturgiji simboliku svjetla-plamena i osvjetlja-vati-gorjeti pronalazimo gotovo uvijek združenu. Svjetla, svijećnjaci, svijeće, rabljene u židovskoj li-turgiji tako su lako prešle u kršćansku uporabu, spa jajući praktičnost i snagu simboličkoga govo-ra. Svijeće se nose radi čašćenja navještaja Božje

evanđeoske riječi; radi obogaćivanja simbolike oltara; prethode službenika koji predsjeda u Kri-stovo ime; pale se pred slikama i kipovima; znak su radosti tijekom slavlja. Svijeće se pale svaki put kad se okuplja zajednica, onkraj bilo koje funkcio-nalnosti, objavljujući međuprožetost zna čenja.

Liturgija je 'kultura originala' pa nipošto ne priliči da se u liturgiji umjesto svijeća rabe

'krivotvorine' – imitacije svijećā koje daju svjetlo ali 'ne izgaraju'. Stoga ne mogu biti simbol života

koji se troši za druge i tim trošenjem svijetli.

Među svim simbolizmima koji proviru iz svje-tla i vatre nedvojbeno je najsnažniji izražaj us-krsna svijeća koja spaja dvije činjenice: svjetlost uštapa, kao simbol vazmenoga spasenja, i obred lucernarija. Uskrsna svijeća predstavlja Krista us krs loga, pobjednika nad smrću i Sunce koje ne za lazi. Pali se na novome ognju, pripravljenu u po sve mašnjemu mraku, jer se Vazmom sve obnav lja i postaje izvorištem svjetla za sve svijeće i svje tiljke. Snažan je to simbolizam: sva svjetlila dobi vaju svoje svjetlo od istoga ognja!

Tipologija svjetla nalazi se u hvalospjevu us-krsnoj svijeći, u svjetlospjevu (Exsultet; Praeco-nium paschale; Laus cerei). Paljenje Kristova svjetla je spomen-čin vazma. Nošenje te svijeće koja prosvjetljuje Kristom i za Krista dobiva svo-je značenje u noćnome bdjenju – najvažnijemu slavlju koje Crkva poznaje. Tijekom cijeloga vaz-menoga vremena (a uvijek u krštenjima i sprovo-dima) ta se svijeća pali da bi označila prisutnost Uskrsnuloga među nama. Svako drugo svjetlo u liturgiji potječe, barem djelomično, od uskrsne svijeće, baš kao što svako bdjenje crpi svoje zna-čenje iz vazmenoga bdjenja.

Ipak, valja uvidjeti da je simbolika prirodno ga svjetla u krizi od trenutka kad ga je izguralo um-jetno svjetlo, sposobno za snažniji dojam vi d lji -vo ga i prikladnije za funkcionalne potrebe. No, znak svjetlosti, osobito one koja odudara od uobi-čajenosti, a sposobna je progovarati krš ćanskim smislom, ostaje valjanom, premda nije ve zana uz točno određene oblike, promjenjive u kulturalnim okvirima.

Page 14: Svjetlo u liturgiji

12

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

Svjetlo stoji u začetku života. Biblijsko izvje-šće o stvaranju svijeta pripisuje svjetlu preo-bražavajuću snagu nastajanja svega. Prije

ne go je stvoreno svjetlo, »zemlja bijaše pusta i praz na; tama se prostirala bezdanom« (Post 1,2). Tama nije plod Božjega stvaranja, ona je negacija Božje djelatne prisutnosti. Sa svjetlom započinje postojanje. I upravo izmjena dana i noći, svjetla i tame, prati sveukupno Božje stvaralačko djelo. Svjetlo je stoga u povijesti naše kulture tijesno ve-zano uz simboliku života.

Svjetlo novoga gledanjaSvjetlo nam daje vidjeti svijet. No, sposobnost gle-danja, omogućena darom svjetla, prodire kroz vi-d ljivu pojavnost stvorenja i dotiče se same zbilje ži vota. Dopire do Života samog. Zato ćemo reći da nešto »vidimo« ili uviđamo kaneći pri tom reći da »razumijemo«; ono pak što ne razumijemo to ćemo u jeziku izraziti slikom tame, mraka ili sjene. Spoznaja i razotkrivanje istine plod je svjetla. Samo »prosvijetljeni« dolaze do Istine.

Ne čudi nas da i sami pojam Boga, u kojem počiva sva istina, govori o svjetlu: sanskrtski de-vah, grčki theos, latinski deus, a što na hrvatski prevodimo ‘bog’, dijele zajednički indoeuropski korijen de’o, a znači svjetlo. Bog, Istina i Svjetlo – nerazdružive su odrednice života. Lako ćemo, dakle, razumjeti svu snagu kršćanskoga govora o Kristu-Svjetlu: »Svjetlo istinsko, koje prosvjetlju-je svakog čovjeka, dođe na svijet« (Iv 1,9). U ni-cejsko-carigradskom vjerovanju ispovijedamo da je Krist »lumen de lumine, Deus verus de Deo ve-ro; svjetlo od svjetla; pravi (istiniti) Bog od pravo-ga (istinitoga) Boga«. No, vjera u Boga koji se obja vljuje u svjetlu i kao svjetlo istinsko ne pro-govara samo o Bogu; ona go vori i o čovjeku kao prosvijetljenom, kao onom koji je pozvan »hoditi u svjetlosti života«.

Ishodište svekolikoga kršćanska slavljenja jest u Svjetlu, u Kristovu uskrsnuću koje je ra-svijetlilo tamu života. U zajednicu vjernika, koja u vazmenom bdjenju proslavlja Kristovo uskrsnuće, đakon unosi uskrsnu svijeću, zapaljenu na novo-me ognju, kličući: »Lumen Christi! Svjetlo Kri-stovo!«. Krist koji je svjetlo, rasvjetljuje tamu iš-čekivanja. Stoga sveukupna kršćanska liturgija, temeljeći svoje ishodište u otajstvu Svjetla, tre ba da i otkriva snagu Svjetla. Liturgija dakle uvijek vo di u susret s onim koji je Svjetlo. Ona će u krš-

Arhitektura svjetla u liturgijskom prostoruTeološka estetika prostora čitana iz simbolike svjetla

Ante Crnčević

ćanima uvijek buditi i molitvu za »svjetlo vje re«. Takav pristup kršćanskoj liturgiji zahvaća i litur-gijski prostor koji postaje mjestom na kojem svjet-lo 'ispisuje' objavu Boga i njegova spasenja.

Sve stvoreno, samo u obasjanosti svjetlom za -dobiva svoje obličje i svoju uređenost. Dok su u ta mi, stvorenja su nam prepreka. Ne mogu bi ti spo znata i priječe nesmetan hod naprijed. Svje tlo otkriva put gledanju, spoznaji i iskustvu zbi lje. U prostoru koji je mjesto slavljenja otajstva svjet la, svjetlo postaje izraz drugačijega gleda nja, »gle-danja kroz«. Oni koji su Kristom pro-svijetljeni, zadobivaju moć gledanja onkraj spo znajne i vid-ljive stvarnosti.

Svjetlost koja otkriva SvjetloVeć iz prvih naznaka o simbolici svjetla u krš ćan-skom liturgijskom iskustvu lako je zamijetiti da i prvotnu zadaća svjetla u liturgijskom prostoru ne treba tražiti u funkcionalnosti nego u simboli-ci, simbolici koja je otajstveno djelatna. Iako je na prvim kršćanskim okupljanjima, smještenima u

Prostor, oblik i svjetlo tri su osnovna 'materijala'koji u arhitekturi omogućuju

vidljivost nevidljivoga.

Page 15: Svjetlo u liturgiji

13

6živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

noć sa subote na nedjelju, uporaba uljanica ulazi-la u okvir nužnosti, s funkcijom osvjetljavanja pro-stora, svjetlo nije bilo lišeno simboličkoga shva-ćanja. Takvo će simboličko značenje biti toliko snažno i važno da će svjetlo u liturgiji biti nužan element i onda kad nije potrebna ili kad je potpu-no nezamjetljiva njegova funkcija osvjetljavanja (kod dnevnih liturgijskih slavlja).

Važno je uočiti i novost kršćanskoga razumije-vanja svjetlilā u liturgijskom prostoru. Dok su u po-ganskim kultovima svjetiljke paljene »u čast bo go-vima«, kao dar ili žrtva svjetla prinesena njima, u krš ćanstvu svjetlo uljanice zao dije va oprečno zna-čenje. Ono je znak Božje obja ve, njegova upri sut-njenja. Svjetlost svje tiljke otkriva Svjetlo. Prva joj zadaća nije ras vije tliti tamu prostora, ne go ot kriti Svjetlo koje je rasvijet li lo tamu što je u čovjeku. Tako se govor svjetla pridružuje govoru Božje rije-či. Svjetlo u liturgiji go vo ri. Ta kva objaviteljska za da ća svjetla uočlji va je i u pojmovnoj bliskosti svjetla i govo renja: fōs (svjetlo) i fēmí (govorim) proistječu iz zajedni čko ga korijena fa. Svjetlo (fōs) nosi snagu govo ra (fōné). Svjetlo dakle govori, a pravi govor rasvjetljava.

Uskoro će, s prvim kršćanskim bazilikama, te ma svjetla biti i arhitektonski obrađena, a ka-sni ja će liturgijska arhitektura svjetlo rabiti kao

'ma terijal' koji oblikuje prostor. Davat će se pose-bna važnost ‘svjetlosnom’ usmjerenju same gra-đevine (okrenutost prema istoku, odnosno prema Jeruzalemu); raspored visoko postavljenih pro-zor skih otvora omogućit će vidljivost snopova svje tla koji padaju i lome se po čistim plohama unu trašnjosti; nejasna transparentnost kamena prozirca, rabljenog u funkciji prozorskoga stakla, osnažit će trag svjetlosnih zraka, a sam raspored prozorskih otvora omogućit će da se sunčeva zraka u određenom trenutku slavlja dotiče samoga li-tur gijskog žarišta u prostoru (oltar, lik Krista Pan tokratora na apsidalnom mozaiku, križište transepta i glavne lađe). Arhitektura, simbolika i iko nografija kupolā, kako onih u bazilikama tako i onih u baptisterijima, bile su nosivi element u strukturiranju svjetla u liturgijskom prostoru. Ta bi pak tema ovdje iziskivala puno više razlaganja.

Brojni su primjeri, pa i u starohrvatskoj ar hi -tekturi, koji pokazuju da je projektiranje crka va bilo u velikoj mjeri podložno liturgijskom godi-šnjem kalendaru, dnevnom ritmu bogo štovnih či na i samom hodu sunca. Ti su parametri bili ključ ni elementi za određivanje položaja sa me crk ve, broja, rasporeda i položaja prozora, oso-bito njihova kuta usmjerenosti prema pojedinim točkama u prostoru. Prostor je tako postajao bije-lom i čistom »podlogom« na kojoj su svjetlo i vrijeme – nevidljivi elementi kozmičkog i božan-skog – upisivali svoj vidljivi trag, i to baš na odre-đeni dan u godini, ili u određenom trenutku dnev-noga ritma liturgijskih slavlja. U liturgijskom je prostoru nestalnost i dinamičnost prirodnoga svje tla »premjeravala« i prostorni i vremenski spa tium. Svjetlo je tako pružalo dinamiku sa mo-me prostoru, ali i samome vre menu, dajući mu ritam kozmičkog i vječnog, odnosno usmjerujući čitavu ljudsku egzistenciju prema Eshatonu ko-ji je zamišljan kao ulazak u vječno (dakle bezvre-mensko) svjetlo.

Svjetlo je bilo govorljivo i objaviteljsko ne samo po zamjetljivom snopu svjetlosti koja je probijala u unutrašnjost crkve. Simbolička snaga svjetla otkrivala se i u dinamičkoj izmjeni svjetla i tame, snažnih zraka i polusjena. Gledajući sačuvane an-tičke bazilike, njihove prozore zatvorene pro zir-

Prolazeći kroz prozirac alabastar svjetlost ispisuje trag Svjetla.

Page 16: Svjetlo u liturgiji

14

NAŠAtemaSV

JETL

Ou

litur

giji

u lit

urgi

ji

cem, kroz koji nije moguće gotovo ništa vidjeti, la ko je zaključiti da unutrašnjost bazilike nije ni-kada bila u potpunosti osvijetljena. Giacomo Grasso pri mjećuje da se mozaici kršćanskih gra-đe vina u Ravenni, kao i ostali elementi tih litur-gijskih prostora, gotovo nikada nisu mogli vidjeti u cjelini, pogotovo ne u cijelosti osvijetljeni. Pri-rodno je svjetlo svojim hodom prenosilo i preu-smjeravalo pažnju i pogled s jednog mjesta na drugo. Tko je bio željan umjetničkog divljenja i meditiranja u liturgijskom prostoru trebao je biti svjestan rijetkosti i prigodimičnosti pojavka Ljepote. Izmjenična igra svjetla i sjene posreduje dinamiku između vidjeti i ne vidjeti, što pak u istinskom klanjatelju rađa trajnu čežnju za vječ-nim gledanjem, čežnju koja raste kroz vrijeme.

Vitraj – novo ruho SvjetlaSrednji će vijek tematiku i simboliku svjetla uro-niti u kolorit vitraja. Staklo i boja pružit će novi izričaj svjetlu i njegovoj ulozi u liturgijskom pro-storu. Koliko se u to doba temi svjetla i govoru svje-tlom pridavalo važnosti ilustrira podatak da zna-me nita katedrala u Chartresu (1210.-1240.) ima čak 6700 m2 vitraja. No, kao što su i danas podije-ljena mišljenja o ‘korisnosti’ i prikladnosti vitra-ja u liturgijskome prostoru, slična se suprotstav-ljenost stavova može zamijetiti i u zlatnome dobu vitrajske umjetnosti. Navest ćemo razmišljanja i ostvarenja dvaju velikih graditelja i mislilaca dva-naestoga stoljeća.

Opat Sugerus (†1151.), obnovitelj i preureditelj velebne bazilike Saint-Denis, zauzimao se za sve -čani i razigrani kolorit vitraja želeći Božju obja vu Svjetla zaodjenuti u najdragocjenije i naj sve ča ni je materijale i oblike. Kolorit vitraja pruža nebe sko-me svjetlu »novost«, vlastitost u svakome slavlju. Liturgija postaje tako objava Svjetla.

Sugerusov suvremenik sv. Bernard, opat u Clair veauxu (†1153.), zazire od takvoga koloristi-čkog pristupa svjetlu. Piše, naime, opatu opatije Saint-Thierry: »Radi Krista smo napustitli ljepotu svijeta. Stoga sve što zaokuplja naša osjetila – radost bojā, užitak sklada, miris tamjanova kāda, ugoda onoga što okušamo ili dodirujemo – sve je to beskorisno ako naša jedina briga nije steći

Krista.« Na tom tragu, prepoznajući simboličku snagu svjetla, zalaže se da u crkvi bude prisutno samo netaknuto prirodno svjetlo, koje prodire kroz prirodno bez bojno staklo. (Bezbojnost tada nije značila i potpunu transparentnost; prirodno je staklo bi lo ‘osjenjeno’ prirodnim solima). U ta-k vom pristu pu, za razliku od prethodnoga ko lo-rističkog, ma nja se važnost daje pojavku svjetla. Naglasak je na preobrazbi tame. Bernard je bio svjestan da se dub lji doživljaj Svjetla nudi u isku-stvu tame koja bi va preobražena svjetlom, negoli u samome gledanju i divljenju Svjetlu i nje govoj za di vljujućoj kolorističkoj pojavnosti.

Danas zamjećujemo podosta nesnalaženja u pristupu svjetla u liturgijskome prostoru. Vje-ru je mo da i Sugerusov koloristički pristup, pre-to čen u suvremeni umjetnički izričaj, kao i Ber nar dova naklonjenost naravnosti svjetla, zao-dje vena u novu igru svjetla i tame, mogu na je-dna ko prikladan način – uz nužno prethodno pro-mišljanje na tragu liturgijske estetike – pružiti li tur gijskome prostoru doživljajnost Svjetla koje se da ruje kao snaga prosvjetljenja. Element svje-tla bit će poželjan osobito u arhitektonskoj razradi pojedinih elemenata prostora, npr. krstionice.

Nerijetko će, međutim, vitraji biti siromašno prenošenje figurativnosti iz likovnih oblika izra-žavanja u koloristički izraz stakla i svjetla. Vitraj

Crkva Milosrdnog Oca. (Rim 2000., arh. R. Meier)

Page 17: Svjetlo u liturgiji

15

66živo vrelo 2006SVJETLOu liturgiji

u liturgiji

LITURGIJSKIkalendar

LIPANJ 11. N PRESVETO TROJSTVO, svetkovina 12. P Svagdan: 1Kr 17,1-6; Ps 121,1-8; Mt 5,1-12 13. U Sv. Antun Padovanski, spomendan 1Kr 17,7-16; Ps 4,2-5.7-8; Mt,13-16 14. S Svagdan: 1Kr 18,20-39; Ps 16; Mt 5,17-19 15. Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA, svetkovina 16. P Svagdan: 1Kr 19,9a.11-16; Ps 27; Mt 5,27-32 17. S Svagdan: 1Kr 19,19-21; Ps 16; Mt 5,33-37 18. N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 19. P Svagdan: 1Kr 21,1-16; Ps 5; Mt 5,38-42 20. U Svagdan: 1Kr 21,17-29; Ps 51; Mt 5,43-48 21. S Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan 2Kr 2,1.6-14; Ps 31,20-21.24; Mt 6,1-6.16-18 22. Č Svagdan: Sir 48,1-14; Ps 97,1-7; Mt 6,7-15 23. P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina Hoš 11,1.3-4.8c-9; Ps: Iz 12,2-3.4b-6; Ef 3,8-12.14-19; Iv 19,31-37 24. S ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina Iz 49,1-6; Ps 139; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80 25. N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 26. P Svagdan: 2Kr 17,5-8.13-15a.18; Ps 60; Mt 7,1-5 27. U Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski 2Kr 19,9b-11.14-21.31-35a.36; Ps 48; Mt 7,6.12-14 28. S Sv. Irenej, biskup i mučenik, spomendan 2Kr 22,8-13;23,1-3; Ps 119,33-37.40; Mt 7,15-20 29. Č SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina Dj 12,1-11; Ps 34; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19 30. P Svagdan; ili: Sv. Prvomučenici Rimske Crkve 2Kr 25,1-12; Ps 137,1-6; Mt 8,1-4

SRPANJ 1. S Svagdan: Tuž 2,2.10-14.18-19; Ps 74; Mt 8,5-17 2. N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 3. P SV. TOMA, apostol, blagdan Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29 4. U Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska Am 3,1-8; 4,11-12; Ps 5,4b-8; Mt 8,23-27 5. S SV. ĆIRIL I METOD, blagdan Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6. Č Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti Am 7,10-17; Ps 19,8-11; Mt 9,1-8 7. P Svagdan: Am 8,4-6.9-12; Ps 119; Mt 9,9-13 8. S Svagdan: Am 9,11-15; Ps 85; Mt 9,14-17

tako zaodijeva zadaću likovnosti koja mu u krš-ćan skoj liturgijskoj tradiciji nije naravna. Još ve-ća poteškoća nastaje kad vitraj u liturgijskome pro storu pogoduje disfunkciji svjetla i njegova su kobljavanja s liturgijskom zbiljom. Ako, vitraj po sreduje da se sav prostor kupa u blještavilu bo ja, ako svojom nerazmjernom površinom ili ne prikladnim pozicioniranjem odvlači pažnju oku pljene zajednice, onda on više nije u službi Svjetla koje se uzbiljuje u liturgiji Crkve, nego u slu žbi samoga prostora. Takvo svjetlo, unatoč ži-vo pisnim bojama, ipak ne komunicira život.

Oblikovanje svjetlomProstor, oblik i svje tlo – ističe belgijski arhitekt Jean Cosse – tri su osnovna »materijala« koji u ar hitekturi omo gućuju vidljivost nevidljivoga. Svjetlo je, reći će Jacques Prioleau, »nosiva stru-k tura arhitekture«. Nove tehnologije doista pru-žaju sve veće mogućnosti u izricanju svjetlom. Čak će se reći da svjetlo stvara arhitekturu. Kao primjer valja navesti dojmljiv noćni doživljaj po-jedinih arhitektonskih zdanja, po sebi veoma jed-nostavnih i pri danjem svjetlu gotovo nezamjet-nih. Još je jasniji primjer televizijskih studija u ko jima svjetlo služi kao glavni konstrukcijski, scenski i estetski element.

No, takva logika sugestivnosti i virtualnosti ne može biti prenesena u liturgijski prostor. Li-tur gijsku i simboličku zbiljnost Svjetla nije mo-gu će iskusiti u prostoru koji je u potpunosti za -tvoren i u kojem nije uočljiv doživljaj silaska pri ro d noga svjetla. Nužno je, naime, razlikovati krš ćanski liturgijski prostor, u kojem ne smije osta ti skrivena silazna dimenzija otkupljenja, od me ditativnoga prostora koji se ravna sasvim dru gačijim potrebama i kri terijima. Kršćanska li-turgijski prostor ne smije dakle sugerirati sa mo ho rizontalnost odnosa, što je vlastitost suvre me-nih nekršćanskih 'duhovnosti'. Svjetlo, ako mu je zadaća u liturgijskome prostoru na ispravan na-čin dodijeljena i omogućena, bit će nezamjenjiv element objaviteljske dinamike Krista i njegova otkupljenja u zajednici koja u li turgiji proslavlja i iskuša svoj izlazak iz tame, usmje rujući svoju eg-zistenciju prema vječnom ži votu u svjetlu.

Page 18: Svjetlo u liturgiji

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePnz 4,32-34.39-40

Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu:»Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvo-rio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jedno ga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pòkuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naro-da kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu?Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zako-ne i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gos-podin, Bog tvoj, daje zauvijek.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 33,4-6.9.18-20.22

Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu.Pràva je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Gospodnjom su riječju nebesa sazdanai dahom usta njegovih sva vojska njihova.On reče – i sve postade,naredi – i sve se stvori.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Svetkovina Presvetoga Trojstva 11. lipnja 2006.

Ulazna pjesma

Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni – Božji Sin, i Duh Sveti,za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitva

Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udjeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavnoi vječno Trojstvo, te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove.Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi, po Kristu Gospodinu našemu.

Pripjevni psalamGal 4,6

Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svogakoji kliče: Abba! Oče!

Popričesna molitva

Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvoi jedinstvo koju smo ispovjedili,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanje

Ulaz: 75 Blagoslovljen budi ili: 165 Oče naš dobriPripj. ps.: 534 AlelujaPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 237 Nebo goriZavršetak: 753 Do nebesa

PRES

VETO

Troj

stvo

Troj

stvo

Page 19: Svjetlo u liturgiji

17

666živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, zajedno s Kristom Gospodinom, snagom Duha koji nam je darovan, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom:1. Gospodine Bože, obdari svoju Crkvu

trajnom vjernošću tebi i tvojoj živoj Riječi,Isusu Kristu, molimo te.

2. Gospodine Bože, obnovi u svojim vjernicimasnagu Duha kojim si nas posvetio, i pomozi nam da svojim životom doprinesemo posvećenju svijeta, molimo te.

3. Gospodine Bože, obdario si nas snagom svoje ljubavi: osnaži nas da tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, molimo te.

4. Gospodine Bože, toliko je ljudi koji još ne spoznaše svjetlo vjere; potakni ih da odgovore tvome pozivu spasenja,molimo te.

5. Gospodine Bože, našu braću i sestre koji u vjeri preminuše, pridruži vječnom zajedništvu s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, po Kristovu silasku među ljude i po daru Duha Svetoga uveo si nas u svoje božansko zajedništvo. Pomozi nam da trajno rastemo u zajedništvu s tobom te zavrijedimo vječni život, po Kristu, Gospodinu našemu.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanjeRim 8,14-17

Primiste Duha posinstva u kojem kličemo:Abba! Oče!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kli čemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se za-jedno s njime i proslavimo.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. Otk 1,8

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

EvanđeljeMt 28,16-20

Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«Riječ je Gospodnja.

PRESVETOTrojstvoTrojstvo

Abrahamu se Gospodin ukaza u liku trojice mladića. Ahraham im se obraća kao Jednomu. (M. Chagall)

Page 20: Svjetlo u liturgiji

18

OTAJSTVO i zbiljaPR

ESVE

TOTr

ojst

voTr

ojst

vo

Trojstveni život vjere

Tajna presvetog Trojstva, tj. Boga kakav je on u sebi, najveća je tajna naše vjere. Genera-cije teologa razbijale su glave razmišljajući

kako to može biti: jedan Bog – a Trojica. I dan danas većini kršćana ta se dogma čini nerješivom križaljkom, umovanjem teologa, ali bez značenja za konkretni život vjere. I upravu tu tajnu Crkva danas stavlja pred nas da o njoj razmišljamo i da joj se poklonimo.

Tijekom povijesti teolozi, vjeroučitelji i propo-vjednici nastojali su Otajstvo Trojedinoga ljudima približiti različitim slikama, od djeteline s tri lista, jedne svijeće s tri stijenja, do odnosa izvor-potok-rijeka. Te slike u isto nam vrijeme i pomažu i od-mažu jer Boga, kakav je u sebi, ne možemo ni ka da do kraja shvatiti. Ali vrijedi pokušati pribli žiti si značenje njegove, recimo tako, »unutarnje stru-ktu re« za naš život.

Prije nekoliko mjeseci svijet je živio u strahu zbog opasnosti od epidemije ptičje gripe. Labudo-vi i druga perad platili su histeriju glavom, ras-prodane su velike količine lijekova protiv virusa H5N1, još prije nego je itko obolio. Uopće, ljudi su spremni bezgranično investirati u svoje zdravlje, čak i u prevenciju eventualno mogućih bolesti. A što je s našim duhovnim zdravljem? Pokušajmo otajstvo trojstva u Bogu shvatiti kao trostruki protuotrov ili lijek protiv »duhovnih otrova« današnjega doba. Budući da je Bog trojstven, tj. jedinstvo odnosā triju ‘polova’ jedne božanske bi-ti, »otrovom« u ovom razmišljanju nazivamo sve ono čime se niječe neki od tih ‘polova’ spasenja.

Otac: izvor smislaPočnimo s opasnošću ili »otrovom« koji niječe Boga i istinu da je u Bogu uzrok i smisao sveu-kupnog postojanja. Crkva ustrajno naviješta pro-tulijek ističući da je bez Boga sve besmisleno. Što bi bio svijet kad ga Bog ne bi čuvao u svojoj ru-ci? Ništa više nego slijepi vatromet, igra slučaja i nužnosti. Mi ljudi bili bismo samo ‘piljevina evo-lucije’. Sve bi bilo dopušteno i ništa ne bi imalo smisla. Čovječanstvo bi bilo poput brojeva na di-

gitalnom satu: izranjaju iz ničega i vraćaju se u ništa. Zemlja bi bila poput izgubljene svemirske letjelice, lutala bi svemirom bez cilja, zasad još s nama, a uskoro i bez nas.

Mnogi ljudi razmišljaju i osjećaju upravo ta-ko. Oni su žrtve jednog od triju otrova, a to je »Ne« Bogu. Prazninu nastalu tim protivljenjem po kušava se ispuniti različitim »božanstvima« – ka rijerom, materijalnim, seksom ili drugim dro-gama – ali onaj unutarnji nemir u jezgri čovjekove duše uvijek ostaje, kao žaruljica koja signalizira da je Onaj koga se niječe ipak tu. Lijek protiv toga otrova jest unutarnje prihvaćanje da princip bit-ka nije isprazna ravnodušnost nego osobna naklo-njenost onoga kojega Isus i s križa naziva Ocem.

Sin: dar istinske ljudskostiMeđutim i ispovijedanje vjere u jednoga Boga može biti »otrovno« ako nije istovremeno u zna-ku Sina, tj. čovjeka. Što su sve religiozni fanatici spremni učiniti u ime Boga, to nam pokazuju broj-ni primjeri. Ali ni mi kršćani nemamo pravo sma-trati sebe čistima od takvoga otrova. Mnoga bojna polja, na kojima se ubijalo »na veću slavu Božju«, zabranjuju nam bilo kakvu nadutost naspram dru-gih religija. Potrebno je posvijestiti si da je svaka

U poklonstvu pred Trojednim. (Ruth Lynen)

Page 21: Svjetlo u liturgiji

19

666živo vrelo 2006

Udio u zajedništvuBože, Trojedni,objavljuješ nam se u trojstvu,jedan u zajedništvu osobā.Samo u zajedništvu spoznaje se ljubavi samo ondje gdje se isti život dijeli –tu život je radost,tu život ne umire.Objavom u jednosti trojstvati daješ nam znatida lice tvoje ne spoznajemo gledanjem,nego zajedništvom s tobom.

Oslobodi nas, Trojedni,zamamnosti gledanjai zamke razumijevanja,i daj nam ući u zajedništvo s tobom,gdje udjela daješ namu životu svomu, božanskomu. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

PRESVETOTrojstvoTrojstvo

religijska neljudskost, tj. fanatizam, se stra blizan-ka bezboštva i da je jednako otrovna i opasna. Mo žda čak opasnija. Religijski fanatizam protivi se pravu i dostojanstvu čovjeka, njegovoj ukorije-njenosti u božanskom.

Možda i danas Isusa, učovječenog Boga, pre-vi še guramo »s desna Bogu«, u božansku, ‘ne-svjetsku’ i ‘nečovječnu’ zbilju, zaboravljajući da je on čovjek, da živi u susjedu, u Židovu, u Ro-mu, u Srbinu, u hadezeovcu, u komunistu... (nek si sva tko izabere u kome još). Usuđujemo li se tako razmišljati ili još uvijek mislimo da se vjera ne tiče toga područja naše životne stvarnosti? Ili možda ne dopuštamo da do njega dopre? Krist, pak, ne želi biti slavljen bez svojih udova. On je postao čovjekom, jednim od ljudi, pa se stoga i danas upri sutnjuje i proslavlja u ljudima. To je ljudska stvarnost Boga u svijetu. Tu Crkva može učiti od svake kritike koja opominje na idolopo-klonstvo. Doista, čim pokušavamo izreći Neizre-civoga, slikovno ili likovno prikazati Nevidljivoga, prijeti nam opasnost idolatrije i praznovjerja. Od te opasnosti kritika nas štiti, potiče nas da uvijek iznova promišljamo i tražimo.

Duh: sigurnost životaTreći protuotrov djeluje protiv straha i nepovje-renja. Ono što je zajedničko fanatičkoj religiozno-sti i nadutom humanizmu jest strah i nepovjere-nje. Oboje trebaju iskonsko povjerenje kakvo ima dijete u majčinoj utrobi. Duh Sveti jest upravo njež na majčinska ljubav. Ne smijemo prešutjeti da je hebrejska riječ za duh, ruah, ženskog roda i da je značenjski srodna s riječima ‘majčinsko kri-lo’ i ‘milosrđe’.

Isus, govoreći o Duhu, sigurno nije mislio na nekakvog goluba ili nekakav bezoblični oblak, nego na onu sveobuhvatnu Nježnost koja prije ili kasnije dodirne svakog čovjeka. Bez iskustva tak-ve nježnosti nema životne sreće. S iskustvom tak-ve nježnosti apostol Pavao reći će da su plodovi Du ha »ljubav, radost, mir, velikodušnost, usluž-nost, dobrota, vjernost, blagost« (Gal 5,22-23). Svi ti plodovi »života u Duhu« progovaraju o nje-žnosti i toplini, o ‘majčinskoj’ i ‘ženstvenoj’ nara-vi Božje ljubavi prema čovjeku. Možda našoj vje-

ri nedo staje baš takvoga iskustva Božje nježnosti i ‘majčinske’ skrbi i ljubavi. Naravno, sve su to naše slike o Bogu koje se ne mogu potpuno oslo boditi an tropomorfizama. Mi o Bogu i ne možemo ra -z mi šljati drukčije nego na ljudski način.

No Bog je Duh, on nije niti muško niti žensko, ali niti nekakva bezoblična, hladna sila ili oblak. Kakav je on u sebi, nećemo shvatiti nikada, ali to, rekao bih, nije niti najvažnije niti najpresudnije za našu vjeru. Za nas je važno spoznati da se vje-ra temelji na povjerenju u njega, sa sviješću da nas neizmjerno ljubi i da za nas brine. I da ćemo jed nom biti s njime. A to povjerenje iskazujemo uvijek kad na čelu činimo znak križa: u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Činimo li to uvijek svjesno – s povjerenjem i spremnošću živjeti u Božjem ime-nu, u zbilji Boga koji daje smisao životu, novu di-menziju ljudskosti i ‘nježnosti’?

Nenad Malović

Page 22: Svjetlo u liturgiji

20

OTAJSTVO i zbilja

Prijedlozi za pjevanje

Ulaz: 77 Narod svoj ili: 277 Veselo svetkujmoPripj. ps.: V Uzet ću čašu spasenja (ili: glazb. prilog na str. 39.)Posljednica: 202 Hvali, Sion

ili: 166 Anđeoske eto hranePrinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)Pričesna: 187 O čovječanska hranoZavršetak: 259 Krist nas je sobom hranio

SVET

KOVI

NA Ti

jelo

vaTi

jelo

vaSV

ETKO

VIN

A Tije

lova

SVET

KOVI

NA

Prvo čitanjeIzl 24,3-8

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ih Go-spodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popiše sve riječi Gospodnje. A ujutro podrani te po-digne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 116,12-13.15.16ac.17-18

Pripjev: Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje!Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Drugo čitanjeHeb 9,11-15

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo! Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje.

Svetkovina presvetog Tijela i Krvi Kristove 15. lipnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 81,17

Narod svoj hrani pšenicom najboljom,siti ga medom iz pećine.

Zborna molitva

Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,57

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Page 23: Svjetlo u liturgiji

21

666živo vrelo 2006

21

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Kristu Gospodinu,koji je sama sebe predao za život svijeta, uputimo svoje molitve.1. Za Crkvu kojoj si povjerio slaviti otajstvo

euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: osnaži ih za život dostojan dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve one koji osjećaju duhovnu glad:pomozi im da prihvate tvoju riječi u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše:učini ih dionicima nebeske gozbe,molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duhda nam život bude na hvalu tebi,koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Zajedništvo stola – spomenčin Kristova predanja.

SVETKOVIN

ATijelovaTijelova

SVETKOVIN

ATijelovaSVETKO

VINA

Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 6,51

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

EvanđeljeMk 14,12-16.22-26

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPrvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravi-mo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokaza ti na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blago-slov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. Riječ je Gospodnja.

Page 24: Svjetlo u liturgiji

22

OTAJSTVO i zbilja

Pamćenje tijelom i krvlju

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj...

R iječ je tijelom postala (Iv 1,14). Tako Ivan opisuje Isusov dolazak u svijet. Riječ ko-ja je bila kada još nije bilo vremena u vre-

menu je postala tijelom. Riječ po kojoj je posta-lo svako tijelo sama je u jednom trenutku postala tijelom. Prije nego je izišla iz svijeta Riječ je našla načina da ostane tjelesno prisutna u svijetu.

Marko opisuje trenutak pred Isusov odlazak iz svijeta. Isus dijeli kruh kojega naziva svojim tije-lom. Najprije uzme kruh, pa ga blagoslovi, potom ga razlomi, a onda ga dade učenicima i reče: Uz-mite, ovo je tijelo moje. (Mk 14,22). Slično čini i s čašom vina. Uze, zahvali, dade i reče: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. (Mk 14,24). U euharistijskoj molitvi ponavljaju se riječi: »Ovo činite meni na spomen!«

Tijelo, krv, pamćenje i zapovijed: Činite! Pam-ćenje najčešće vežemo uz mišljenje. Pamćenje bi bilo prizivanje slika iz prošlosti, predočavanje nečega što je nekada bilo, a sada više nije, misao-no posadašnjenje prošlih događaja. Pamćenje je, međutim, daleko važnije i daleko snažnije prisut-no u tijelu. Dovoljno je opaziti kako tijelo ‘pamti’ naučene pokrete, prepoznaje mirise, okuse i obli-ke tijelā, čak i onda kada oslabi pamćenje vezano uz mišljenje. Pamćenje nije samo zadržavanje i čuvanje prošloga. Ono je i moć prepoznavanja već poznatoga. Moć čovjeka, a ne samo njegova uma. Moć cijeloga čovjeka.

Posljednja nas večera upućuje da uočimo tije-lo kao oslonac pamćenja. Tijelo Kristovo posta-je materijalna podloga zajedničke memorije. Me-morija, oslonjena na tijelo, tvori zajedništvo u tre nutku kada zajednica iz posluha prema zapo-vijedi uzme darovani joj kruh i blaguje ga. Blago-vanje tijela i krvi tvori odnose, komunikaciju me-đu članovima za istim stolom. Tako Isus koji je jed nom oko sebe sabrao učenike sada svojom pri-sutnošću u euharistiji nastavlja tvoriti jedinstvo među učenicima.

Tijelo kao temelj jedinstvaJedinstvo je u Gospodinovu tijelu i njegovoj krvi. Identifikacija sudionika za stolom ne ide više pre-ko pripadnosti krvi, zemlji, jeziku, narodu ili za -jedničkoj prošlosti, nego jedino preko pripadno sti njegovom tijelu i njegovoj krvi. Jedinstvo se tvori sudjelovanjem na zajedničkom stolu na kojem se blaguje Kristovo tijelo i pije njegova krv.

Na mjesto razlika ljudskih tijela i ljudske krvi dolazi sjedinjujuće jedinstvo njegovoga ubijeno-ga i uskrsloga tijela i njegove prolivene krvi. Na mjesto umnoženih pojedinačnih memorija dolazi ujedinjujuća memorija njegove muke i uskrsnuća. Na mjesto mogućih različitih ljudskih reakcija na zlo i nerazumijevanje svijeta dolazi njegov Duh praštanja i ljubavi. Tako je prevladana nepre-mostiva prepreka razlika tijela. Tijelo nam i u naj-

bližim trenucima blizine s drugim ne dopušta jedinstvo. Tjelesno je-din stvo muža i žene uvijek na sebi nosi nepremostivu razliku tijelā i ne moć jedinstva. Čak je i simbioza tijelā djeteta i majke u majčinu tije-lu već od početka prožeta razlikom tijelā koja se, što su duže zajedno, sve više razlikuju i odvajaju.

Jedino tijelo koje premošćuje razlike tijelā jest Kristovo tijelo. I je-dini način kako se može biti jedno s Bogom i istodobno jedno s drugima jest blagovanje njegova tijela i krvi.

Htjede se dati u kruhu da uvijek Ga blagujemo…

SVET

KOVI

NA Ti

jelo

vaTi

jelo

vaSV

ETKO

VIN

A Tije

lova

SVET

KOVI

NA

Page 25: Svjetlo u liturgiji

23

666živo vrelo 2006

Hrana za okrjepu gladiU tijelu si, Gospodine, na zemlju sišao,u tijelu si živio,u tijelu si trpio,u Tijelu si htio ostati s nama.U daru kruha ostavio si nam sebe,svoje tijelo,da susret s tobom ima snagu života,snagu koja je potrebna hranjenja,uzimanja, obnavljanja.Htjeli bismo biti siti,siti hranom od koje se ne gladuje,a ti se daješ u kruhuda trajno te tražimoi da gladujući za tobomu vjeri rastemo.Sitiš nas – ne da siti budemonego da u nama glad probudiš za stolom tvojim,u Kraljevstvu tvome.Ne dopusti, Gospodine,da sitost u svijetu doživimo.A Tijelo tvoje nek’ trajno hrani i krijepiglad našu za tobom. Amen.

Možda nije uzalud primijetiti kako evanđelist Ivan ne opisuje ustanovu Euharistije, ali bilježi du -gu molitvu za jedinstvo na mjestu koje je neodvo-jivo od Posljednje večere. Blagovanje koje kruh i vino pretvara u dio mene i jedinstvo s drugima počivaju na posluhu njegovoj zapovijedi.

Večera Gospodnjai zajedničko pamćenjeNaše pamćenje zna više o nama negoli mi sami o sebi. No, sudjelovanje na Gospodnjoj večeri je ula zak u pamćenje koje nadilazi naše osobno, svje sno ili nesvjesno pamćenje i naše zajedničko, sačuvano ili potisnuto pamćenje te ga uvodi u do-dir s Božjim pamćenjem. No, za razliku od sa vr-šenoga tehnološkoga pamćenja, koje bilježi sve bez razlike i koje bi se htjelo nametnuti kao bo-žansko, savršeno pamćenje, blagovanje tijela i kr vi – koje uprisutnjuje Božju volju s čovjekom i svijetom – selektivno je pamćenje. Od svega što se događalo između Boga i čovjeka ono na pr vo i temeljno mjesto stavlja njegovu zapovijed pamćenja da je Gospodin tu, prisutan. Tek kroz jedinstvo s njim pamćenje ima pristup svemu što je bilo. Sjećanje na njegove riječi i njegovu volju, međutim, nije puko prisjećanje već rečenoga, ne-go se blagovanjem pretvara u čin, aktualnost, živu zbilju, prisutnost.

Pamćenje tijela oživi i pokaže se u trenutku ka-da se ono ponovo susretne s onim što već pozna-je. Ruka koja je jednom prešla preko lika u ponov-nom prelasku preko istog lika zna da je već bila tu. Kada je to činila po prvi put već je bilo prisut-no uvjerenje da će to moći ponoviti. Ponovni su-sret s istim tijelom je i trenutak sjećanja i sadašnja prisutnost. Pamćenje oživi i otvori se prisutnosti. Slično se događa i na sudjelovanju u blagovanju tijela i krvi Gospodnje. Blagovanje je sjećanje na njega i blagovanje je njegova prisutnost.

Prisutnost Gospodina u blagovanju njegova tijela prisutnost je njegove cjelokupne patnje, ko-ja je kulminirala u ubojstvu, i njegova izlaska iz patnje i okova smrti. Perspektiva euharistijske prisutnosti je uskrsna. Euharistijsko pamćenje nije pamćenje tuđih nedjela, nego pamćenje oslo-boditeljske Božje snage.

Sudjelovanje na stolu Gospodnjem dodir je s Uskrslim na sveobuhvatan način. Ne samo kroz riječ i um, nego nadasve na tjelesan način, kroz hranu i piće. I ovdje se, kao uostalom i u svem životnom, pokazuje kako mišljenje uvijek dola-zi naknadno, sa zakašnjenjem. Sve je već tu prije negoli razumijemo kako. Sve što razumijemo je djelomično, sporo i naknadno. I ovdje vrijedi kako je najprije potrebno ljubiti, ući u dodir sa životom kako bi se razumjelo. Otajstvo tijela i krvi izvire iz iste Kristove žudnje za blizinom s čovjekom iz ko-je se on, vječni Logos, jednom utjelovio. Odgovor toj žudnji je u otvaranju ruku i srca i sudjelovanje u blagovanju njegova tijela i krvi.

Ante Vučković

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

SVETKOVIN

ATijelovaTijelova

SVETKOVIN

ATijelovaSVETKO

VINA

Page 26: Svjetlo u liturgiji

24

OTAJSTVO i zbilja

Jedanaesta nedjelja kroz godinu 18. lipnja 2006.

Ulazna pjesmaPs 27,7.9

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Zborna molitva

Bože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život.Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu, po Kristu, Gospodinu našem.

Pričesna pjesmaPs 27,4

Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim:da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga.

Popričesna molitva

Gospodine, sveta pričest što je primamooznačuje zajedništvo svih vjernika s tobom.Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeEz 17,22-24

Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uro-diti i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditiu sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 92,2-3.13-16

Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.

Dobro je slaviti Gospodina,pjevati imenu tvome, Svevišnji;naviještati jutrom ljubav tvojui noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravedniki raste ko cedar libanonski.Zasađeni u domu Gospodnjemu,cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,sočni i puni svježine:da navijeste kako je pravedan Gospodin,Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje2Kor 5,6-10

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo,

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 224 Oče naš dobri (1. i 2. kitica)Pripj. ps.: 140 Dobro je slavitiPrinosna: 224 Oče naš dobri (3 kitica)Pričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršetak: 174 U srce Majke Marije

JED

ANAE

STA ne

djel

jane

djel

ja

Page 27: Svjetlo u liturgiji

25

666živo vrelo 2006

Molitva vjernika

Braćo i sestre, iskrenom se molitvom utecimo Bogu, darivatelju života, da nas okrijepi snagom rasta u njegovu kraljevstvu.1. Svoju Crkvu, Gospodine, obdari radosnom

spremnošću da svima bude utočištei dom u kojem će osjetiti radost susreta s tobom, molimo te.

2. Svima kojima si povjerio brigu za tvoj sveti narod daruj mudrost slušanja tvoje riječite njihov život bude živa riječ o tvome kraljevstvu, molimo te.

3. Svima nama, ovdje okupljenima, daj razumjeti da dar vjere niče iz neznatnog sjemena i raste snagom tvoje milosti,molimo te.

4. U braći i sestrama, čija je vjera usahla među brigama za ovaj svijet, probudi snagu radosnoga povratka k tebi, molimo te.

Svemogući Bože, razaslao si nas u svijet kao sjeme svoga kraljevstva. Usliši nam molitve i pomozi da po našim životima raste i tvoje kraljevstvo u svijetu koji si nam povjerio, po Kristu, Gospodinu našemu.

ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovimda svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Sjeme je riječ Božja, a sijač Krist;tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

EvanđeljeMk 4,26-34

Manje od svega sjemenja na zemljipostane veće od svega povrća.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme Isus govoraše mnoštvu:»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sâm ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokonpuno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«I govoraše:»Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i po-stane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«Mnogim takvim prispodobama navješći-vaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.Riječ je Gospodnja.

JEDAN

AESTAnedjeljanedjelja

Kraljevstvo je Božje kao sjeme bačeno u zemlju...Ono klija i izrasta u stablo najveće.

Page 28: Svjetlo u liturgiji

26

OTAJSTVO i zbilja

26

Čemu da prispodobim neprispodobivo?

JED

ANAE

STA ne

djel

jane

djel

ja

Iznenađuje jednostavnost i ljepota govora otaj stva. Obično želimo, očekujemo ili smo na viknuli da nam se pripovijeda o Bogu, a

go tovo nimalo ne učimo i ne poučavamo kako ‘iz-ricati Boga’. Isus je došao odnekud i taj odnekud ne možemo opisati, a to što ne možemo opisati zo vemo jednostavno »izdaleka«. Premda je tako, taj je isti Isus imao sandale prašnjave od prašine ove naše zemlje i zbog toga je znao ‘ispripovije-dati Boga’. Nije se ustručavao svoj govor započeti ovakvim riječima: »Kako, čemu da prispodobim kraljevstvo nebesko?« ili: Kako mogu drugima približiti činjenicu da me se ovo tiče izbliza?

Grančice za (ne)moguća gnijezdaIsus im pripovijeda o malenome. Kao da ne tre-ba ohole, sigurne, ‘nadobudne’. Takvi nisu korisni njegovu planu, jer su isplanirani, zaokruženi, na-izgled cjeloviti i nepropusni. On traži ulomak, ne-znatni dio mojega bića u kojemu će se pokušati ugnijezditi; on traži ono što nazivamo poniznošću ili ‘snom koji nije zarazila okrutna zbilja’. Taj rast malenoga gorušičina zrna postaje takav da se na nje mu gnijezde ptice.

Znam da se prispodoba odnosi na Kraljevstvo, ali ujedno i na Crkvu i zato se obraćam tebi, Kristo-va Crkvo. Ne zanimaju me toliko tvoje strukture; tvoja veličina i moć ostavljaju me ravnodušnim; ne oduševljava me proširivanje tvojega utjecaja. Dostatna mi je tek grana na kojoj ću moći sagra-diti gnijezdo slobode, list koji će mi pružiti hlad, a čiji će dah osjetiti svaki moj bližnji u trenutcima obeshrabrenosti.

Ono što drvetu daje smisao u prispodobi jest to da drugi na njemu nalaze mjesta. Ne radi se o proširivanju, već o dopuštanju da se netko u tebi nastani, Crk vo. Stoga nemoj biti zadovoljna svo-jim planovima, pokrenutim inicijativama i du-hom trijumfalizma. Zadovoljstvo trebaju izricati i o njemu pjevati oni koji će u tebi pronaći mjesto ispunjenja, oni koji misle da gnijezda danas više ne postoje i da je njihova gradnja nemoguća.

Spavati kršćanskiKad sijač baci sjeme na zemlju, spavao on ili bdio, sjeme raste. Nije jednostavno ni lako naučiti ‘krš-ćanski spavati’, biti miran, onako kako to opisuje ovaj evanđeoski biser. Ipak, možemo pokušati naučiti: barem jedanput isključiti mikrofone, sta-viti na stranu spise, ponekad zatvoriti usta, zastati u kontemplaciji i zadržati dah, kad smatramo da naša mora biti posljednja. Barem ponekad nemoj-mo izreći svoje mnijenje, prosudbu i stajalište; barem ponekad zašutimo i slušajmo tišinu, po-kušavajući dosegnuti svoju neprisutnost i reći: Ne znam. Barem ponekad pokušajmo izaći iz uloge glavnih junaka, čuvara tuđih savjesti i ‘spasite lja čovječanstva’. Ako ne znamo kršćanski spavati, do puštajući da plodovi rastu, nastojmo – zagleda-ni u noć – promatrati plamičke koje je Netko za-palio u srcima drugih ljudi – bez nas!

Hoditi u vjeriPokušajmo uho priljubiti uz zemlju. Čut ćemo go-tovo nečujni šum klijanja i rasta sjemena, a da mi pri tom ne možemo ništa pripomoći. I ako nas netko upita Kako to?, odgovorimo: »Malo sam se trudio, ali čudo – i više od toga – događa se, a da ja to ne znam, i bez mojih zasluga.« Ne bih se osjetio navjestiteljem Riječi, ako ne bih spomenuo riječi sv. Pavla: »Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.«

Page 29: Svjetlo u liturgiji

27

666živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenjePtice ne savijaju gnijezda na najdebljim i najjačim granama, nego na onim najtanjima i najslabijima, koje se bez otpora daju savijati. Samo takve su ‘spremne’ prihvatiti suživot s drugima. I samo na nji-ma dozrijeva plod. Grančica se otkida s debla da bi se njome presadio život. Unatoč tomu, svima nam je ideal biti čvrsta, ‘nepopustljiva’ grana.

A. Crnčević

JEDAN

AESTAnedjeljanedjelja

Hoditi u vjeri znači ponekad i nesnalaženje u mraku, nerazumijevanje, znači osjetiti nedos ta tak uporišta, ne posjedovati odgovore na opterećujuća pitanja. Hoditi u vjeri znači također i iskustvo Bo-žje udaljenosti, njegove šutnje, njegova progon-stva iz svijeta. Takva vjera postaje zrnom koje ra ste do ploda. Ugled i utjecaj nisu znakovi kralje-vstva Božjega. Varamo se ako mislimo da ćemo eko nomskom, političkom ili inom snagom – sa-mo iz te moći – biti na službu Kraljevstvu. Ne primjećujemo toliko puta da smo beznačajni, jer smo previše izloženi; nijemi i bez riječi, jer koristi-mo previše riječi. Samo malenost i skromnost ima ju snagu nove zbilje – Kraljevstva.

Neki će govoriti o postkršćanskome vremenu, drugi o desakralizaciji, treći o laicizaciji i gubitku smisla… No, i vrijeme neosjetljivo na religijsku zbi lju prikladno je vrijeme vjere. Mi živimo vje-ru i u odsutnosti potpore; i onda kad je nema u građanskim kodeksima i u političkim palačama; u prostorima za koje se misli da su ‘radionice po-vijesti’. Vjera živi ponizna, kao prstohvat kvasca u tijestu povijesti.

Ako nema vjere, Crkva će ostaviti trag svojih vrijednih ustroja, ali u obliku mrtvih ličinki, riječi bez smisla, beživotnu prazninu simbola. Stoga se-kularizaciju valja shvatiti kao darovano, dragocje-no vrijeme čišćenja (sjemena), odbacivanja ‘svetih igračaka’ kojima je ispunjena naša religioznost.

Sijati – iako smo mentalitetom daleko od ve li-čanstvenoga čina sijača – ostaje u našemu rječni-ku (mnoštva seminara i sjemeništa) kao značenje onoga djelovanja koje daruje nešto što nam pri-pa da. Iz malenoga sjemena pšenice i gorušice uči-mo da postoji nešto što se događa bez nas, na što ne utječemo. Nadalje, Kraljevstvo ima svoju

nutar nju snagu: ono klija, raste, donosi plod. Mi činimo nešto, ali čudesnost, višak, nastaje bez na-šega utjecaja. To nas uči da valja imati povjerenje u maleno sjeme, da ne bismo postali pesimisti, polemični i prepuni žalopojki. Treće što nas uči izlazi iz kontrasta nerazmjernosti: maleno sjeme i mnoštvo granja na drvetu.

Otajstvo koje se pripovijedaOve dvije prispodobe prepune su drveća, grana, plodova, klica, klasja, zrnja, ptica, hladovine, se-ljaka… Prije nekoliko desetljeća to je bio svijet u ko jemu su se kretali i svećenici. Njihove su cipe-le imale na sebi zemlju; obrađivali su vrt i vino gra-de; promatrali prirodu i polja. Danas nije ta ko, što ne znači da je danas ‘gore’ vrijeme. Samo si treba postaviti pitanje: Čemu da prispodobim Kra ljevstvo? Vrijeme je neuvjerljivoga citiranja naj novijih knjiga, filmova; vrijeme uzvišenih mi-sli bez mjerila razumljivoga, jer riječi mogu bi-ti savršene, a da ne govore ništa. Kršćanstvo me-đutim nije nauk koji se dokazuje, nego otajstvo koje se pripo vijeda. Pripovijedati se može doži-vljeno, dodirnuto, ‘zemljano’… Isus je uisti nu do-šao odozgor, ali njegove su sandale bile prašnjave od zemlje… Zato njegovo pitanje danas pita nas: Čemu da prispodobim, jer ljudi žele otajstveno is-pripovijedane živote.

Ivan Šaško

U rastu sjemenaZauzeti smo, Gospodine, sijanjem i žetvom.Sijanje nam daje osjećaj moći –– one stvarateljske, živodajne,a žetva u nama budizamamnu radost uspjeha.A ti nas opominješ da Kraljevstvo tvojenije ni u sjetvi ni u žetvi.Ono je u rastu sjemena, neznatnog.Iako radije bismo bili sijači i žeteoci,mi smo sjeme, ono neznatno, što u sebi nosi snagu života, života za druge.Osnaži nas, Gospodine, snagom rasta,i radošću što grane naše dat će život svima koji ga trebaju. Amen.

MOLITIs Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Page 30: Svjetlo u liturgiji

28

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 28,8-9

Gospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

Zborna molitva

Daj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju.Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale:po njoj nas očisti od grijehada ti se svidi ljubav naših duša,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 145,15

Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

Popričesna molitva

Gospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krviobnavlja nam božanski život.Molimo te da svako slavljenje otajstvaučvrsti jamstvo našeg spasenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeJob 38,1.8-11

Tu nek se lomi ponos tvog valovlja.

Čitanje Knjige o JobuGospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:»Tko li zatvori more vratnicamakad burkajuć se navrije iz utrobe;kad oblakom ko haljom ga odjenuhi maglom gustom ovih ko pelenam’;kad njegovu sam odredio među,vrata stavio s prijevornicama?’Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 107,23-26.28-31

Pripjev: Hvalite Gospodina jer dovijeka je ljubav njegova!Oni koji lađama zaploviše moremda po vodama silnim trguju:oni vidješe djela Gospodnja,čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitlašto u visinu diže valove mora.Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,u nevolji duša im ginula.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobii on ih istrže iz nevolja.Smiri oluju u tih povjetarac,valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini,u željenu luku on ih povede.Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,za čudesa njegova sinovima ljudskim.

Drugo čitanje2Kor 5,14-17

Kršćanin – novi čovjek.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: Jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije, da oni koji žive ne žive više sebi , nego Onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada

Dvanaesta nedjelja kroz godinu 25. lipnja 2006.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost Pripj. ps.: 150 S radošću ćete crpsti voduPrinosna: 228 Po obećanju (2. kitica)Pričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršetak: 175 O Srce Sina Božjega

DVA

NAE

STA ne

djel

jane

djel

jaD

VAN

AEST

A nedj

elja

DVA

NAE

STA

Page 31: Svjetlo u liturgiji

29

666živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBogu Ocu, Stvoritelju svega, u čijoj je ruci i naš život, uputimo svoje molitve proseći svjetlo vjere da njegovu blizinu možemo raspoznavati u iskušenjima i nedaćama života.1. Za tvoju Crkvu, koja se nalazi na moru života: vodi je mudrošću Duha

da vjerno hodi kroz ovaj svijet i svemu svijetu pruži tvoje spasenje, molimo te.2. Za kršćane koji žele puniji život vjere: daj im snage otisnuti se od obale za koju su čvrsto vezani

te s drugima dijele radost tvoga kraljevstva, molimo te.3. Za sve koji proživljavaju oluju života: pruži svoju ruku nad njih, očuvaj ih od moći zla

i pomozi im da kroz iskušenja života ustraju u vjernosti tebi, molimo te.4. Za nas ovdje sabrane: probudi nam zaspalu vjeru i pomozi da u Kristu prepoznamo

jedini put spasenja, molimo te.5. Za braću i sestre koji dovršiše svoj ovozemni hod: oslobodi ih od tereta grijeha

što ga sa sobom odnesoše i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.Svemogući Bože, u svome Sinu Isusu Kristu obdario si nas spasenjem i pokazao nam put do novosti života. Udijeli nam, molimo, da živom vjerom uzvjerujemo tvome Sinu te svojim životom i radom gradimo tvoje kraljevstvo među ljudima, po istom Kristu Gospodinu našemu.

nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Krist, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 7,36

Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

EvanđeljeMk 4,35-41

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vje-tar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«Riječ je Gospodnja.

DVAN

AESTAnedjeljanedjelja

DVAN

AESTAnedjeljaD

VANAESTA

Najednom nastade žestoka olujai na lađu navale valovi.A Isus na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu:»Učitelju zar ne mariš što ginemo?«

(Evanđelistar opatice Hitde von Meschede, 11. st.)

Page 32: Svjetlo u liturgiji

30

OTAJSTVO i zbilja

Milost oluje

Tko li je ovaj? – pitali su se učenici nakon što je Isus utišao oluju. Tko je Isus iz Naza-reta, i mi se često pitamo. Odgovor na to

pitanje čini se u prvi mah tako jednostavnim, do-hvatljivim, a opet svaki pokušaj da ga konačno zaokružimo pretvara se u pijesak koji nam između prstiju izmiče iz šake.

Premda se još prije nekoliko godina činilo da pitanje »Tko je Isus?« sve manje pobuđuje pažnju ljudi, pokazalo se kako je to netočno. Danas se lju-di više nego ikada zanimaju za Isusa. On fascini-ra ne samo umjetnike, pisce, redatelje, nego opet iznova i mnoštvo onih koje obično nazivamo ‘jed-nostavnim’ ljudima. Mnogi mu se pokušavaju približiti na razne načine, pokušavaju razumjeti i shvatiti tko je bio, kako je živio i što je činio.

I autor knjige »Da Vincijev kôd«, o kojoj se ovih dana toliko govori, svjestan je da su ljudi fas-cinirani Isusom. Sklapajući triler s mnoštvom fan-tastičnih elemenata, daleko od svake povijesne i teološke vjerodostojnosti, autor je računao sa zna-ti željom, ali čini se i sa slabom upućenošću mno-gih vjernika ne samo u detalje vezane uz Isusov život, nego prije svega u detalje njegova poslanja i njegova nauka, a u čemu se krije istina o Isusu.

Stoga smo mi kršćani, prepoznajući vrijed-nost ili nevrijednost nekog umjetničkog pokušaja kao izričaja traženja i ostvarenja umjetničkog du-ha ili pak želje za dobrom prodajom, pozvani u Svetome pismu i Tradiciji Crkve otkrivati tko je bio Isus, ne dajući se zavesti onima koji bi nam htjeli navijestiti drugoga i drugačijega Isusa, kako je to već i apostol Pavao upozoravao.

Prijeđimo prijekoA kako je moguće upoznati Isusa? Kako je mogu-će odgovoriti na pitanje koje su postavljali i Isuso-vi učenici, ispunjeni strahom koji je bio znakom priznanja da se nalaze pred Otajstvom koje ih nadilazi i koje predstavlja početak vjere? Na to je pitanje odgovor moguće naći samo u nasljedo-vanju po vjeri. Isusa se može upoznati samo na-slje dujući ga u njegovu pozivu. Zato njegova

prva riječ u današnjem evanđeoskom odlomku gla si: Prijeđimo prijeko! Ta zapovijed, upućena učenicima, slijedi nakon govora u prispodobama, kad ga je mnoštvo, zadivljeno onim što je govo-rio, željelo zadržati za sebe i ne dopustiti mu da se udalji. No, Isus je znao da mora ići dalje, da tre-ba i na drugačiji način pokazati učenicima tko je zapravo on i pomoći im razumjeti da je trajno pri-sutan u svijetu.

Potrebno je, prije svega, otrgnuti se od čvrs to-ga tla poznatih predodžbi i vlastitih svjetova, od za divljenosti onim što nam se čini tako bliskim ili važnim, i u čemu bismo htjeli »zadržati« Isusa. Ono što čini poveznicu (ili razdjelnicu) između takvoga zadovoljstva i prelaska na drugu stranu jest Isusov poziv. Ne ja, ne mi, ne naša očekivanja, nego sam Isus i njegov poziv omogućuju da se upu-timo u novo i dublje zajedništvo s njime.

Ta je poveznica izražena u slici lađe u kojoj je Isus naučavao i koja se otisnula na more. Lađa je bila »katedra«, mjesto odakle je naučavao. Sada se ta »katedra«, nauk, otisnula u daljinu, na mor-sku pučinu, u nesigurnost, u neizvjesnu i nepredvi-divu egzistenciju. Sad više ne vidimo Isusa kako

DVA

NAE

STA ne

djel

jane

djel

jaD

VAN

AEST

A nedj

elja

DVA

NAE

STA

Razapeti jedra i – prijeći prijeko. (R. Pishgahi)

Page 33: Svjetlo u liturgiji

31

666živo vrelo 2006

Prijeđimo prijekoTvoju Crkvu, Gospodine,rado prepoznajemo u slici lađe,lađe što mirno počiva na bistrini vode,obali našoj nadomak, nudeći iskustvo utihe i odmora.A ti, ulaziš u lađu i zoveš: »Prijeđimo prijeko!«Htjeli bismo lađu Crkve za odmor duha,za doživljaj utihe i mira, a ne lađu prijelaza, odmaka od obale za koju se vežemo,ne lađu pučine i pristankana drugu stranu, prijeko.Zatečeni u lađi pučine i olujeosjećamo se ostavljenima i besciljnima,a tebe proglasismo da spavaš i ne vidiš.Otvori nam oči, Gospodine,da među mnoštvom lađa prepoznamo onu na kojoj si ti,onu što plovi prijeko, s tobom na krmi, gdje mjesto je kormilaru. I ne daj da nas zastraši oluja.Jer cilj nam nije lađa, niti utiha.Cilj naš je prijeći prijeko, pa i kroz oluju.Zato: Probudi nas, Gospodine,jer pogibosmo u lađi što našla je utihuu zavjetrini svijeta našeg.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

aktivno naučava i zadivljuje mnoštvo svojom mu-drošću. Vidimo ga kako »spava na krmi lađe«, na počasnome mjestu, i to upravo u trenutcima kad ja lađa izložena nevremenu i oluji, bacana na sve strane. Učenici se osjećaju toliko nesigurnima, da u takvome iskustvu vide kraj: »Zar ne mariš što ginemo?«

Predanje koje stišava olujuCrkveni su oci i egzegete složni da se u slici sna ponajprije prepoznaje Kristova muka i smrt. Nje-gov nauk, sve ono što je govorio i činio, treba proći kroz iskustvo patnje i smrti i samo se u toj logici može shvatiti. Poput starozavjetnog proroka Jo-ne, Isus je izložen i predan moru, oluji i na kraju smrti. No, samo iz te izloženosti i iz te predanosti on može sigurno voditi lađu. Budući da se potpu-no predao u Očeve ruke, on može ‘mirno spavati’ i počivati, znajući da je svoju ‘parnicu’ povjerio Bo-gu. Upravo kao onaj koji se predaje i izručuje, koji sam pokazuje pravo lice nasljedovanja, on je Onaj koji gospodari olujom i morem, koje je za Židove bilo znak demonske moći i snage.

Probuđen, Isus ne prigovara zbog toga što su ga probudili, nego zbog toga što nemaju vje-re. Nemaju vjere jer nisu do kraja poslušali nje-govu riječ i jer nisu razumjeli ono što im govori. Pred uvjet vjere jasan je: ona je moguća samo on-dje gdje Isus poziva (»prijeđimo prijeko«), ondje gdje je on posrednik (»već bijaše na lađi«) i gdje se njega prepoznaje kao onoga koji vrši Očevu vo-lju (»navješćivaše Riječ«) i poziva na poslušnost (»zapovjedi vjetru: ‘Utihni!’«). Dietrich Bonhoef-fer napisao je: »Samo je onaj koji vjeruje poslušan i samo onaj koji je poslušan vjeruje.” Ove se dvije rečenice ne mogu razumjeti jedna bez druge. Vje-ra postaje vjerom samo u činu poslušnosti Isus-ovu pozivu da se odvažno prijeđe na drugu stra-nu. Učenici su pak spoznaju o Isusu gradili na svojim predodžbama, na svojim nadama i na svo-jim strahovima. Zato nisu shvaćali da ih ni u oluji Gospodin neće ostaviti.

I nama se ponekad čini da Gospodin ‘spava’, da ga nema, da će nas valovi progutati, da svatko može ugroziti našu vjeru. Toliko se borimo, pjeni-mo, a Gospodin nam se čini odsutnim. Osjećamo

DVAN

AESTAnedjeljanedjelja

DVAN

AESTAnedjeljaD

VANAESTA

se napuštenima. No, nisu li taj naš bijes, naša za-brinutost i tjeskoban protest kako se Učitelj »ne brine što pogibosmo«, samo pokazatelj da nam ne dostaje vjere ili da nam je vjera preslaba?

Možemo li povjerovati da je on s nama u olu-ji i nevoljama koje se obrušavaju na lađu njegovo-ga nauka? Možemo li prihvatiti da od nas traži da upravo usred nevoljā ostanemo poslušni njegovoj Riječi i otkrijemo njegovu prisutnost u prividnoj odsutnosti? Nismo pozvani odgovoriti nikakvim bijesom, nikakvom polemikom, nego sa mo vje-rom. Pa i onima koji šire krivu sliku o Uči telju – jer njega se upoznaje jedino nasljedova njem. Za-to »prijeđimo prijeko«, onamo kamo nas ustraj no zove, pa i kroz oluju.

Željko Tanjić

Page 34: Svjetlo u liturgiji

32

OTAJSTVO i zbilja

Ulazna pjesmaPs 47,2

Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Zborna molitva

Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 103,1

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Popričesna molitva

Gospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti, po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeMudr 1,13-15; 2,23-24

Čitanje Knjige MudrostiBog nije stvorio smrtniti se raduje propasti živih.Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova.I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 30,2.4-6.11.12a.13b

Pripjev: Veličam te, Gospodin jer si me izbavioVeličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje2Kor 8,7.9.13-15

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bo gat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne da-kako: drugima olakšica, vama oskudica,

Trinaesta nedjelja kroz godinu 2. srpnja 2006.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 78 Gospodin je jakostPripj. ps.: 119 Hvalite GospodinaPrinosna: 232 Gospode primiPričesna: 199 O Kruše živi, milosniZavršetak: 260 O da bude radost

TRIN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

Page 35: Svjetlo u liturgiji

33

666živo vrelo 2006

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s vjerom zazovimo svemogućega Boga da nas pohodi svojom milošću i ozdravi od svega što priječi radost života s Bogom i s ljudima.1. Za Crkvu u svijetu: da, vjerna evanđelju, bude

mjesto spasenja za sve koji te traže, molimo te.2. Za sve tvoje vjernike: da uzmognu graditi

istinsko bratstvo među ljudima, osobito među potrebnima i obespravljenima,molimo te.

3. Za braću i sestre koji su pogođeni bolešćui trpljenjem: obdari ih pouzdanjem u tebei budi im bliz po ljubavi tvojih vjernika,molimo te.

4. Za ovu tvoju zajednicu vjernika: nek nas ovo zajedništvo s tobom ozdravi za novo zajedništvo s braćom ljudima, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: po Kristovoj pobjedi nad smrću uvedi ih u radost vječnoga kraljevstva, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše smjerne molitve i daj da, okrijepljeni tvojom milošću, budemo svjedoci tvoje pobjede nad grijehom i nad smrću, po Kristu, Gospodinu našemu.

nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše naku-pio manje.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. 2Tim 1,10b

Spasitelj naš Isus Krist obeskrijepi smrti učini da zasja život po evanđelju.

EvanđeljeMk 5,21-24.35b-43

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.No, on ih sve izbaci, uzme sa sobom dje-tetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I dje-vojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapa-njeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.Riječ je Gospodnja.

TRINAESTAnedjelja

nedjeljaIsus prihvati dijete za ruku govoreći: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!«

Page 36: Svjetlo u liturgiji

34

OTAJSTVO i zbilja

Izgrađivati osobnu vjeru

TRIN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

Čini se da mnogi kršćani ne doživljavaju svo-ju vjeru kao nešto što im život čini boljim, kvalitetnijim, radosnijim, od života onih

ljudi koji kažu da ne vjeruju u Boga. Ne razmišlja li velika većina kršćana o Bogu tek kad ih pritisne ne volja s kojom se ne znaju ili ne mogu nositi? Ne dr že li počesto upra vo Gospodina Boga krivcem za nedaće koje pogađaju njih i ovaj svijet? Kao da se Bogu ne vjeruje.

Bog hoće dobro čovjekuMože li se vjerovati da nam Bog želi dobro? Zašto moramo trpjeti? Zašto moramo umrijeti? Čovjek koji Bogu ne vjeruje, počinje sumnjati u iskrenost Božjih nakana. Ako nemam povjerenja u ne ku oso-bu, onda ću i sve njezine riječi i postupke tumačiti u svjetlu tog nepovjerenja koje imam prema njoj. Tada ću i znakove njezine možebitne dobrohotno-

sti doživljavati kao moguću zamku i prijetnju – jer u sebi nemam povjerenja u tu osobu. Pisac Knji-ge mudrosti poziva na obnovu temeljnog povjere-nja u Boga. Podsjeća na pozitivniju sliku o Bogu po zivajući se na plan stvaranja: »Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svo-je vlastite naravi.« Ako smo slika Božje naravi, a bu dući da trpimo i umiremo, znači li to da onda i Bog može trpjeti i umirati?

Mudrujući po svom razumu, čovjek bi rekao da Bog ne može trpjeti kao što trpi čovjek i da ne može umrijeti, jer bi to bilo protiv bilo koje od ra-znovrsnih definicija božanske naravi. Ali u Isusu Kristu, u kojem nam je razvidno kakav treba biti pravi Bog i pravi čovjek, Bog nam je pokazao da mu nije svejedno što će biti s nama, malim ljudi-ma, i da je upravo zato za nas postao čovjekom, trpio, pa čak i umro. Trpljenje i smrt čak su sastav-nica sudbine jedne od božanskih osoba u Presve-tom Trojstvu, Isusa Krista. Ali ne kao posljednja riječ u njegovu životu, nego kao mogućnost za oči-tovanje veće ljubavi.

Vjera i bolji životEvanđeoski izvještaji nam upravo o tome zbore. Nije li kćer nadstojnika sinagoge umrla? Isus ju je oživio. Nije li neka žena silne godine i novce bez-uspješno potrošila na svoje liječenje? Isus ju je iz-liječio. Ti su teški trenuci bolovanja i umiranja do-živjeli svoju preobrazbu i očitovanje jedne veće, Bo žje ljubavi. Ali ne besplatno. I sam Isus osjetio je da ga izlječenje one žene ‘košta’, da je »iz njega izišla sila«. Osjetio je, kako se to kaže, ‘na svojoj ko ži’ da ga ljubav prema ljudima ‘košta’: i snage, i vremena, i raspoloženja, i tuđih podsmijeha, i ne-razumijevanja, i neprijate lj stava, i vlastitog umi-ra nja. Bez osobne vjere sve bi takve situacije za vr-šile osobnim neuspjehom i razočaranjem u život.Da se neuspjeh nadvlada, jedini uvjet bila je oso-bna vjera. Isusova vjera u bezgraničnu moć i do-brotu Oca nebeskog, i osobna vjera onih koji su ustrajno znali iščekivati čas u koji će im Gospo-din Bog svoju ljubav očitovati. Pa makar to bilo i preko praga smrti. Kao naposljetku i u Isusovu slu čaju.

Page 37: Svjetlo u liturgiji

35

666živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Dodir životaU mnoštvu koje te slijediloi koje je bilo željno tvojih riječi, Gospodine,samo se jedna osoba dotače tvojih haljina.Samo ona, bolešću pogođena,dodirnu te se vjerom.Svi ostali još se ne dodirnuše tebeni tvoga života.Bijahu zadovoljni mudrošću tvoje riječi.I danas smo u mnoštvu koje te traži,željni tvoje riječi i tvoje utjehe,ali još nespremni dodirnuti te,bojažljivi ući u životnu dodirnost s tobom.Ali samo dodir, životni dodir, daruje život.Nemamo snage ispružiti rukujer usahla je vjera koja će dodiru dati snagu života.Zato, Gospodine, ti pruži nam ruku,podigni nas k’o ono na smrt usnulo dijetei vrati nam životda opet možemo hoditi za tobom.I dodir tvoj nek vjeru nam dodirneda ostane navijek oživljenadodirom tvojim. Amen.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Mnoštvo koje je išlo za Isusom, o čemu govori evan đelje, predstavlja danas kršćane koji su svo jim držanjem blizu božanskom Učitelju; imaju mo gu ć -nost slušati njegovu riječ i »dotaknuti ga« u sakra-mentima. Ali, ako njihov život ne biva preo bražen, ako njihove bolesti ne bivaju izliječene, ako njihovi grijesi i dalje ostaju isti, znači da su još uvijek ostali mnoštvo koje se ‘vere’ uz Isusa, ali nema snage ‘do -dirnuti ga’. Njihov odnos s Njim nije stvaran ni živo-tan, nego površan i izvanjski.

F. Armellini

TRINAESTAnedjelja

nedjelja

Čovjeku koji živi od tuđe vjere (običajnom vjer niku), teško je razumjeti i prihvatiti npr. zašto treba iznijeti smeće iz kuće kad ionako nije njegov red da to učini. Samo čovjek osobne vjere prepo-znaje i cijeni vrijednost trpljenja i umiranja sebi u velikim, ali i malim, svakodnevnim zgodama ži-vota. Zato Isus ohrabruje: »Ne boj se! Samo vje-ruj!« i »Vjera te tvoja spasila!«. Ne vjera da će se ispuniti ono što si sam sebi poželio, nego vjera da Gospodin Bog hoće ispuniti ono najljepše što je Bog tebi zaželio i s tobom nakanio. S takvom vje-rom moguće je ne samo čitati u evanđelju o ču di-ma, nego ih i svaki dan doživljavati.

Čovjek osobne vjere je poput dobrog pacijen-ta koji traži najboljeg liječnika: dopušta mu i ne-u godne pretrage i zahvate, i strpljivo podnosi opo ravak, s povjerenjem u liječnika da je sve to po trebno za zdravlje. Čovjek koji živi od tuđe vje-re sličan je onom pacijentu koji također traži naj-boljeg liječnika, ali čim započne kakva neugodna pretraga ili zahvat, ustaje i bježi bilo kome, samo da ne bude drugačije od onoga kako si je on to za-mislio ili kako se njemu sviđa.

Zahvalnost izgrađuje vjeruSveti Pavao poziva Korinćane da daju svoj prilog u dobrotvorne svrhe, pozivajući se na njihovu vje-ru. Jer ako ne vjerujemo da je Bog dobar i da hoće da svim ljudima bude dobro, zašto bismo poma-gali jedni druge? Zašto ne bisamo radije gledali sa mo na sebe? Upravo tako rade oni koji nemaju izgrađene osobne vjere.

Vjernik pak ne mora biti 'lud' da sebe izlaže bes potrebno neimaštini: »Ne dakako: drugima olak šica, vama oskudica«; nego što daje, daje iz zahvalnosti što je i sam primio: »Ta poznate da-re žljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan da se vi njegovim siromaštvom obogatite.«

Čovjek izgrađene vjere svjestan je koliko du-guje Gospodinu za sva dobročinstva koja je pri-mio. Stoga je i izražavanje zahvalnosti kroz djela milosrđa prema bližnjemu od Božje riječi prepo -ručen put da ne bisamo postali malodušna gun-đala razočarana u život, nego velikodušni vjernici preobražena života.

Dario Tokić

Page 38: Svjetlo u liturgiji

36

RIJEČ IPismo

Psalam 33. ubraja se među himne ili hva-lospjeve, psalme zahvale Bogu kao vlada-ru svih na roda i jedinom spasitelju. Slavi

veličinu, snagu i providnost Boga Stvoritelja. Bog je Gospodin, ali ipak ne silnik. U ovome himnu Izrael zapravo pjeva svoju ispovijest vjere.

Hvalospjev StvoriteljuBog Izraelov stvara i uz država svijet. Cijeli je sve-mir stvorio Bog da ga pokloni svomu narodu i nama. Sve što je stvo reno »bijaše veoma dobro« (Post 1,31). U njegovoj je ruci i povijest svijeta. Kao Sveznajući on znade za velike i male dnevne događaje. Bog rastjeruje sve ohole i umišljene. On je taj koji uzvi suje ne znatne. »Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha« (usp. Ps 113). Nje-gova milost nikoga ne ograničuje, nikog ne pri-siljava, već čeka na one koji ga ljube. Ako Božji blagoslov izostane, svaki će ljudski proračun os-tati uzaludan: »Konj se oprema za dan boja, ali Jahve daje pobjedu« (Izr 21,31). Zato psalmist poziva sve pravednike i čestite ljude na složni hvalospjev, jer čestitima se tek i pravednicima dolikuje slaviti Gospodina (r.2): kličite, hvalite, slavite, veličajte Boga, novu mu pjesmu zapjevaj-te, glazbala skladna popratite poklicima.

Pravednici su najvjerodostojniji tumači Bo-žje slave, pa zato imaju ponajprije pripraviti svo-je harfe i lire od deset žica, svoja glazbala. Njima se pristoji hvaliti ga. Izraz je to svijesti starozav-jetnog svećeničkog naroda Božjeg. Vjernička za-jednica nekoć u Izraelu, a danas je to pjesma Crk ve Božje na putu, izvršava svoju svećeničku zadaću slaveći Boga za njegovu dobrotu prema svim ljudima. Pripravna je gla sno zapjevati na slavu Božju i to pjesmu novu, koja ima nadvisiti i najbolju staru pjesmu (rr. 3-5), tako da novošću privuče pažnju i da je svi kao takvu sigurnije pri-hvate. Imaju zapjevati na slavu njegove velike moći (rr. 6-7) jer on je suvereni stvoritelj kozmo-sa, ovdje pak zemlje i mora: »njegovom su riječ-

ju nebesa sazdana« (rr. 8-9). Naime, svako no-vo iskustvo Boga poziva na novi hvalopoj. Tako nas neće začuditi što je Ivan u viđenju čuo novu pjesmu u nebu (Otk 5,9-10; 14,3). Česti tima valja stati u strahopoštovanju pred Boga i slaviti nje-govo gospodstvo nad ljudskim djelima, njegovu ustrajnu brigu za sve koji ga štuju (rr. 10-19). Bog je, dakle, ne samo izvor svega stvorenja (rr. 4-11), već on poznaje sva djela ljudi (rr. 12-15), on da-ruje snagu i spas (rr. 16-19). On je Bog provid-nosti, koji istupa i intervenira kad treba razbiti zle nakane pucima i pomrsiti namjere narodima. Njegov naum ostaje dovijeka, misli srca njegova od koljena do koljena (r. 11). On se zauzima za narod koji si je odabrao za baštinu, ali ne zabora-vlja ni druge sinove čov ječje, sve stanov nike ze-maljske (rr. 13-15).

Psalmist poziva ne samo da se pjeva Bogu stvoritelju, Bogu providnosti, već i Bogu spasite-lju. Nema, naime, spasenja osim u Bogu, čovjeka »ne spa šava ve lika sila junaka«, niti jačina konja čovjeka izbavlja (r. 16-17). Spasenje je samo u Bo-gu, čije je oko nad onima koji ga se boje. Njegovo oko bdi nad nama na našem životnom putu (rr. 18-19). I to je najsigurnija obrana, odozgor. On nas ljubi toliko te želi „da nas od smrti život spa-si, da nas hrani u danima gladi«. O njegovoj smo zaštiti posve ovisni, o njegovoj pomoći i zaštiti (r. 20). U njemu nam je radost i nada. Zato psal-mist očituje na kraju psalma (rr. 21-22) svoju na du, svoju pjesmu uzdanja u Gospodina. Pred takvom i tolikom ljubavlju molimo ovaj psalam u znak nepokolebljive nade u Boga. Isus nam pri-općuje: »Sam vas Otac ljubi« (Iv 16,27).

Radost u vjeriTakav je čitav psalam. Poziva nas na hvalu Bo-gu, i iznosi razloge za hvalu, usredotočuje se na velebna djela stvaranja i spasenja. No, u liturgi ji nam od njegova dvadeset i dva retka dolazi samo pet redaka. Sre dišnja je tema u psalmu Božja vjer-

Psalam 33. – Puna je zemlja dobrote Gospodnje!

PSAL

AM33

.33

.33

.33

.PS

ALAM

33.

PSAL

AM

Page 39: Svjetlo u liturgiji

37

666živo vrelo 2006

Puna je zemlja dobrote Gospodnje! 4 Prâva je riječ Gospodnja,

i vjernost su sva djela njegova. 5 n ljubi pravdu i pravo:

puna je zemlja dobrote Gospodnje. 6 Gospodnjom su riječju nebesa sazdana

i dahom usta njegovih sva vojska njihova. 9 On reče - i sve postade,

naredi - i sve se stvori. 18 Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,

nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: 19 da im od smrti život spasi,

da ih hrani u danima gladi. 20 Naša se duša Gospodinu nada,

on je pomoć i zaštita naša. 22 Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,

kao što se mi u tebe uzdamo!

nost. Upravo nam vjeru hrabri i podupire čvrsta nada »u milost njegovu« i u njegovu vjernost. Bog hoće spasiti svakoga tko ga sluša i u njega se uzda. Zato nas neće prevariti naša nada. Ta »na-da ne vara i ne postiđuje« (Rim 5,5).

Božja je riječ temelj stabilnosti svijeta, sazda-nog njegovom riječju, i njegova naroda. Bog pro-ni če sve i zato mrsi zle nakane pucima protiv njegova naroda. To ohrabruje psalmistu, pun je pouzda nja, i proglašava blaženim narod komu je Jahve – Gospodin Bog (r. 12). Treba reći da redci odabrani za bogoslužje ispuštaju sveopću, kozmičku perspektivu psalma. Ispušten je dio ko ji naglašava Božje gospodstvo nad svim naro-dima. Ali ostaju redci koji naglašavaju pouzda-nje naroda u Boga. Liturgijski tekst podrazumije-va obrazloženje i pobude za pouzdanje, kad uzi ma kao pripjev (r. 5): »Puna je zemlja dobro-te Gospod nje! « (pripjev u obrednoj misi vjen ča-nja); ili: »Blago narodu koji odabra Gospodin se-bi za baštinu! « (Presv. Trojstvo u godini »B«); ili: »Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad na ma, kao što se u tebe uzdamo! « (2. korizmena ili 5. uskrsna godine »B«). Dovolj no bi bilo reći: Bog je dobar! Božje se milosrđe očituje u onoj mjeri u kojoj u nj stvarno polažemo svoju nadu, i hvalimo ga.

Dok u liturgiji gubi svoj značaj hvalospjeva, us mjerava se prema blaženstvu: »Srce nam se u njemu raduje« (r. 21a). Ako psalam čitamo u ob rednoj misi vjenčanja, jasno je kako ćemo ga či tati: kao čestitke, dobre želje i blagoslov za mla-dence. Kad ga čitamo na svetkovinu Presvetog Trojstva, Ps 33 javno daje do znanja svima, da je blažen onaj narod kojemu je Gospodin Bog, a ne neko uopćeno božanstvo. On je u djelu stvara nja i u spasenjskom životu svoga naroda sasvim od re-đeno očitovao svoj naum spasenja. Prema psalmu blažen je onaj koji si je odabrao takvog Boga i pri-k ljučio se njemu.

Dok su se stari Izraelci osjećali različitima od drugih zbog svoje jedinstvene vjere, ništa se manje danas ne osjeća vjernik u pluralističkom društvu, koje uvažava, doduše, njegov izbor, ali ipak omalovažava njegovu vjeru kao nešto nepo-

trebno, što nas samo otuđuje od života. Vjernik prije svega sebi govori da se ne pouzdaje u ljud-sku silu, već u Boga i u vrijednosti koje on pro-miče. Vjernik znade da se oslanja na Boga ko ji upravlja stvorenim svijetom i poviješću. U nje mu vjernik nalazi svoju pomoć i zaštitu, snagu i ra-dost (r. 20).

Dok onaj otu đeni i ne spašeni svijet sumnja u takav izbor vjere, pravi se vjernik usuđuje moli-ti Boga da nad njim oči tuje svoju dobrotu: »Ne-ka tvoja dobrota, Gospodine, bude nad nama, kao što se mi u tebe uzdamo!« (r. 22). Tako riječi Ps 33 postaju i za nas očitovanje i svjedočenje vjere. Jer i mi osjećamo, da smo »narod koji odabra Gospodin sebi za baštinu«. To je izvor na še sreće i zahvalnosti, našeg predanja: sreće za sadašnjost, zahvalnosti za prošlost, predanja za budućnost. Pjevamo ga danas kao molitvu da Isusova Radosna vijest o radosti zahvati cijelu zemlju, cijelo čovječanstvo (usp. Mt 28,18-20).

Luka Marijanović

PSALAM33.33.33.33.

PSALAM33.PSALAM

Page 40: Svjetlo u liturgiji

38

U DUHUi istini

Tenori

BasBariton

Ramf

do

- sno- svjet

lo

- sve

te

- sla

ve

- be

smr

- tno

ga

- O

ca,

-

ne

bes

- ko- ga,

- sve

to

- ga,

- bla

že

- no

- ga,

-

I

su

- se

- Kri

ste!

-

u

gle- da

- smo

- svje

- tlost

ve

čer

- nju:

-

Do

đo

- smo

- na

za

pad- sun

ca,

-

slaf

vi

- mo

- mf O

ca,

- i

Si

na,

- i

Sve

to

- ga

- Du

ha,

- Bof

ga.

-

Do

sto

jan

- si

u

svevrije

me

slav

ljen- bi

ti

- gla

- si

ma

- po

bož

- ni-

ka,

-

mf

Radosno svjetloHiman za večernju službu lucernarija

Fos hilarion

Napjev i prijevod: Z. KurečićHarmonizacija: M. Martinjak

Page 41: Svjetlo u liturgiji

39

666živo vrelo 2006

Moderato

U

zet

- ću

ča

šu

-

spa

se

- nja

-

i

za

zva

- ti

- i

me

-

Go

spod

- nje.

-

1. Što da uzvra

3. Tebi ću prinijeti2. Dragocijena je u o

čižrt

tim

-

-Gomave

--

spoGoza

- di

spodhval

-

--

nu

ne,njim

--- zazvat ću

smrt pobožza sve što mi

i

jeni

-

ukame

--

či

Gonje

- ni

gospod

-

--

o?vih.nje.

---

1. Uzet ću

3. Izvršit ću Gospodinu za2. Tvoj sam sluga, sin sluš

čakivje

--

šunjete

--- svo

tvospa

se

- nja

je:je

--

- i zazvati

pred svimti si razriješio o

ikopu

-

mevekom

---

moGo

nje

spod

go

-

-je.

vim.

nje.

-

-

-

Uzet ću čašu spasenjaPripjevni psalam za Tijelovo

D. Bubalo

Sif

ne

- Bož

ji,

- ko

ji

- ži

vot

- da

ješ

- sto

- ga

te

sav

svijet

rall.

sla vi.

-

sto

ga

- te

svijet

sla

vi.

-

Page 42: Svjetlo u liturgiji

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A

Potpisivanje na oltaru svjedodžbe o sklopljenoj ženidbi?

Na adresu Uredništva stigla su dva pisma s pitanjem o dopuštenosti i prikladnosti potpi-sivanja na olta ru zapisnika o sklapanju že-nidbe. Na prispjela pisma dajemo zaje dni-čki odgo vor i razjašnjenje.

Pojave koje je zadnjih godina moguće za mi-jetiti u slavljenju sakramenta ženidbe izi s-kuju ne samo jasna liturgijska pojašnje nja,

nego, u nekim slučajevima, i nove obvezujuće od-redbe crkvenih vlasti. Kao primjer spominjemo ne opravdana udovoljavanja zahtjevima za slav lje-njem ženidbe izvan prostora crkve (o čemu smo pi sali u ŽV br. 7/2005). Pomni ja briga i odlučniji stav pastoralnih djelatnika očekuje se i kad je riječ o glazbi u slavlju sakramenta ženidbe. Neke ne lo -gičnosti i obredne ‘novotarije’ u liturgij skom sla-vlju že nidbe pojavljuju se otkada su (1997.) u na-šoj domovini ka non skoj ženidbi priznati pravni učinci na građanskom području. Možda nismo do statno svje sni kako nova prava otvaraju nove teškoće i za htijevaju nove i veće brige.

Pojava potpisivanja na oltaru zapisnika o sklo pljenoj ženidbi ipak je nešto ‘starijega’ datu-ma. Ta kva praksa počinje se, naime, zamjećivati otka da je poslijesaborska liturgijska obnova oltar okrenula prema narodu. Samo okretanje oltara pre ma narodu, odnosno novost slavljenja euhari-sti je u zajednici koja je okupljena oko oltara, nisu bili praćeni dostatnom poukom o značenju i sve-tosti oltara. Oltar je, nažalost, postao »praktično mjesto« za različite liturgijske i neliturgijske čine. Doista je teško očekivati ispravan i dostojanstven odnos vjernika prema oltaru, pa i prema sakra-mentu euharistije, ako je oltar postao mjesto »za sve što se u crkvi događa«.

Takav, dostojanstva lišen, odnos prema oltaru pogodovao je i novim zloporabama oltara. Potpi-sivanje zapisnika o sklopljenoj ženidbi već se du-že vrijeme shvaća kao prikladan motiv za fotogra-

fiju koja će biti uspomena na dan ženidbe. U oda biru mjesta za taj zanimljivi foto-motiv oltar je, izgubivši uzvišeno dostojanstvo sakramenta eu haristije, postao najpoželjnijim mjestom. Kad se to već nedopustivo dogodilo, našlo se među sve ćenicima i onih koji su tome novom činu po-ku šali dati i novi smisao – u značenju »zakle tve« ili »potpisa vjernosti« koji bi, zbog mjesta na ko-jem se potpisuje, trebao navodno »osnažiti i po-svije stiti« sveti čin sakramenta ženidbe. Mogu se katkad čuti i domišljate, ali neutemeljene, uspo-redbe koje potpisivanje ženidbenih spisa na olta-ru značenjski izjednačavaju s polaganjem na oltar prethodno potpisane formule zavjetovanja, što je vlastiti čin liturgije doživotnog zavjetovanja redo-vnika i redovnica.

Nepotrebno je isticati da takva tumačenja ni-su pomirljiva ni s teologijom sakramenta ženidbe ni s kanonskim shvaćanjem toga sakramenta. Sa krament ženidbe ne sklapa se potpisom že ni-dbe nih spisa nego javno izrečenom privolom za -ru čnikā. Štoviše, valja primijetiti da Obrednik po t pi siva nje zapisnika o sklopljenoj ženidbi smje -šta izvan obreda, nakon otpusta (br. 78.), te je ja-sno da mu nije moguće davati nikakav obredno--liturgijski smisao. Izrijekom se napominje da se čin potpisivanja može vršiti ili u sakristiji ili pred narodom, ali ne na oltaru (»ne tamen fiat su per altare«). Potrebno je stoga da čin potpisivanja bu-de potpuno odvojen od liturgijskoga čina i izvan liturgijskoga prostora.

Ukoliko se pak u slavlju sakramenta ženidbe že li istaknuti znakovna snaga oltara, u mi-si vjenčanja bit će prikladno da zaručnici – ako prostor to nesmetano omogućava – nakon Molit-ve Go spodnje pristupe pred oltar te da svećenik ondje, s ispruženim rukama, nad njima moli mo-litvu že ni dbenog blagoslova (br. 73). Zna kovnu snagu oltara, međutim, bit će moguće do živjeti jedino ako je u sveukupnom odnosu liturgijskih službenika prema oltaru moguće (u slavlju i izvan slavlja) čitati od nos kao prema svetom mjestu.

Page 43: Svjetlo u liturgiji

živo vrelogod. XXIII. (2006.) br. 6

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiTrakošćanska 4710000 ZAGREBTelefon: 01 309 7117Faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.

Uplate iz Hrvatske: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate iz inozemstva: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Bogoslužni prostor.Crkva u svjetlu teologije, arhitekture i umjetnosti

Zbornik radova,216 str.

120 kn

I. Dugandžić, Osluškujući Riječ.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine B.

252 str. 65 kn

NOVO!

preporučujemo:

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenih za puk,

1110 str. 120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Trakošćanska 47, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: [email protected]

Page 44: Svjetlo u liturgiji