6-2011 | voda u liturgiji

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn62011

Voda u liturgijiod 12. lipnja do 9. srpnja 2011.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 6God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Voda i križ

naša tema: Voda u liturgiji 2 Voda – biblijski simbol

čišćenja i života, B. Lujić

Iz vode i Duha Svetoga, I. Žižić

Obredno pranje i nečisto srce, A. Vučković

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:I. Raguž, S. Slišković, A. Vučković,I. Šaško, Ž. Tanjić

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Pošalji Duha svojega, Gospodine (S. Grgat)

(Otjevni psalam za Nedjelju Pedesetnice) Hvaljen i slavljen dovijeka (D. Bubalo)

(Otjevni psalam za svetkovinu Presvetog Trojstva)

trenutak: pisma čitatelja 40 Služba tumača u liturgijskim slavljima

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 6–2011

UVoda i Križ

U lazeći u liturgijski prostor dodirujemo blagoslovljenu vodu i činimo znak križa. Doticaj vode vraća nas u »iskustvo počet-ka«, u iskustvo krštenja po kojemu smo uronjeni u otajstvo

Krista. Pristupajući slavlju Crkve obnavljamo i pročišćavamo želju za novom uronjenošću u Krista i u zajedništvo njegove Crkve. Upravo se u tome otkriva smisao svakoga liturgijskog slavlja. Na početku sto-ji voda, a njezino se značenje čita u znaku Kristova križa. Liturgija da-je veliku važnost vodi – i u svojoj obrednosti i u metaforičnosti svojih molitava. Mnogostrukost značenja vode u kršćanskoj liturgiji ipak ni-je nikada odvojena od krštenja i od Krista–Križa. Sjedinjujući krštenje i zbilju Krista, voda postaje kršćanskim i liturgijskim znakom. Kao što je voda neophodna životu, tako je i otajstvo Križa neophodno za »biti u Kristu«. Tako svako značenje koje se vodi pridaje iz raznih kultural-nih predaja, u kršćanskoj liturgiji ima mjesta onoliko koliko otkriva i objavljuje kršćansko »biti u Kristu«. Značenja stvaranja, novoga živo-ta, pranja, čišćenja, umiranja, obnove i okrjepe života… kršćani uvijek čitaju u svjetlu Kristova otajstva.

Krist je onaj koji svima »daje zahvatiti« živu vodu spasenja (usp. Iv 4,11). Postoji, naime, u čovjeku žeđ koju zemaljske vode ne mogu utažiti, ali se ta žeđ najjasnije može izraziti slikom tjelesne žeđi i vode. Zato je Božje obećanje spasenja predstavljeno u slici vode: »Na žed-nu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke« (Iz 44,3); »S rado-šću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja« (Iz 12,3). Bez Boga čovjek je tek »sušna i bezvodna zemlja«, prepuštena umiranju (usp. Ps 143,6), pa se žudnja za spasenjem prispodobljuje snazi žeđi: »Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj…« (Ps 42,2). Po Kristovu daru »žive vo-de«, u svakomu tko je pije ona postaje »izvorom vode koja struji u ži-vot vječni« (usp. Iv 4,14).

Svaki spomen na krštenje, znamenovanje znakom križa i vodom, škropljenje vodom i druge obredne geste obnavlja u vjernicima »no-vost života« koja izvire iz Krista-Studenca. Škropiti vodom zemaljske realnosti zazivajući na njih Božji blagoslov, znači sve usmjeriti k jed-nom uviru – Kristu Gospodinu, kako bi svijet i sve čime se u životu slu-žimo postali sredstvom našega čistoga služenja i uranjanja u Krista.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Voda u liturgiji

KVoda – biblijski simbol čišćenja i životaPolazišta za razumijevanje obrednoga znaka vode

Božo Lujić

Kao ni jedna druga knjiga, Biblija je puna simbola koji – kao što reče P. Ricoeur – tjeraju na razmišljanje. Upravo slike i simboli daju bi-blijskim tekstovima svježinu i aktualnost jer su u svakom vremenu

razumljivi, svježi i primjereni prenositelji poruke. Jedan od najčešćih sim-bola u biblijskoj poruci i Staroga i Novoga zavjeta jest voda, koja u svom mnogostrukom biblijskom značenju nadvisuje sve druge simbole, kako po brojnosti uporabe tako i po raznolikosti i kontekstu slike. No, voda nije sa-mo biblijski, nego i predbiblijski simbol jer je nalazimo u raznim obrednim funkcijama u mnogim religijama, mitovima i religijskim epovima. U svima njima, pa čak i u biblijskoj poruci, voda je praelement iz kojega se razvio ži-vot. Sve što živi, ima u sebi vodu i potrebuje vodu da bi moglo živjeti. Stoga ćemo ovdje izložiti nekoliko bitnih biblijskih simboličkih značenja vode.

Vode stvaranjaKao i u mnogim predbiblijskim religijama, tako i u biblijskim tekstovi-ma, voda igra primordijalnu ulogu u stvaranju svijeta i života. Međutim, za razliku od tih religija, u biblijskim tekstovima Gospodin Bog (Jhvh elohim) je apsolutni gospodar vodâ, onaj koji na početku stvaranja, kao svoje drugo djelo, rastavlja »gornje« od »donjih voda«, a njegov Duh od prvih početaka lebdi nad tim vodama, oplemenjuje ih i pokreće. Gornje vode, koje prije svega označavaju kišu i vodu, dolaze s onu stranu gornje-ga svoda te svojom plodnošću pokazuju stvaralačku snagu. Bez obzira kako voda imala i razornu moć u stvaranju kaosa na zemlji, ipak je biblij-ski Bog njezin gospodar koji je svojom moći uspješno obuzdava. Drugi su pak narodi imali posebna božanstva vodâ i morâ.

Božje se gospodstvo nad vodama pokazuje u dva smjera. Bog stvara-njem stavlja vode u organizirani i uređeni sustav života i skrbi za njega, a s druge strane Bog poput »nebeskog inženjera« navodnjava zemlju rijeka-ma, potocima i izvorima. Tako Ps 33,7 kaže: »Vodu morsku on sabire kao u mješinu i bezdane stavlja u spremišta.«

No, Bog je stvoritelj i gospodar mora i oceana koji svojom veličinom i beskrajem izazivaju strahopoštovanje. Bezdan se u hebrejskom jeziku naziva tehom i nalazi se u Post 1,2. Čovjek je obzirom na bezdan nemo-

Sve što živi, ima u sebi vodu i potrebuje vodu da

bi moglo živjeti. Kao što se bez vode ne može živjeti, bez nje je teško i govoriti o tajni života. U širokom

spektru simboličnog značenja vode u biblijskim

tekstovima izlazi na vidjelo da je voda iznimno

prikladna slika kojom se izriču stvarnosti višega, duhovnoga, konačnoga,

vječnoga reda. Voda čisti i fizički i

duhovno; voda daje život, ovaj sadašnji biološki,

ali i vodi k onomu vječnomu.

3

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620112011620116620116ćan, a samo ga Bog može izmjeriti jer je veći od njega (Job 28,25). U tim bezdanima nalaze se morske nemani, ali i one su djelo Boga stvorite-lja, one su samo njegove »igračke«.

Upravo ova osobina biblijskoga Boga, koji svojom moći drži pod kontrolom i nebeske i ze-maljske vode, sve morske životinje i nemani, po-kazuje njegovu moć. Takav Bog omogućuje da ki-ša pada, ali je isto tako samo on moćan zatvoriti nebo i pustiti sušu na zemlju. To se najbolje vidi u vrijeme Ilije proroka kad se Ilija bori upravo po-kazati da je Gospodin Bog u Izraelu i da je upravo on, a ne Baal, nadležan za kišu, rosu i plodnost.

Voda povezana sa zemljom ima u sebi snagu proizvoditi biljke, zelenilo i hranu, kako za čo-vjeka tako i za životinje. Voda je u okviru stva-ranja svijeta postala blagoslov i za ljude i za ze-mlju. U Edenu, prostoru sklada, života i izobilja, tekle su četiri rijeke koje su omogućavale život i bile blagoslov prirodi i čovjeku.

Božja stvarateljska moć vezana je uz njego-vu mudrost, kao i uz snagu njegove riječi. Ta-ko Knjiga Izreka (8,26-32) na veoma dojmljiv način opisuje Božju stvaralačku djelatnost ve-zanu prvenstveno uz njegovu mudrost: »Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni po-četka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebe-sa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na li-cu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubina; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i mo-ja su radost djeca čovjekova.«

Vode potopaVoda u biblijskom smislu može značiti i opa-snost i za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Ta spoznaja najočitije dolazi u opisu potopa (Post 6,5–9,17) i veže se uz neko daleko vrijeme. Opći potop poznat je u svim dijelovima svijeta, čak i u onima koji nisu mogli biti u međusobnu dodiru, a da bi mogli prenijeti neke predaje o to-me. Poznato je oko 300 sličnih opisa potopa u svijetu kod afričkih, američkih, azijskih i europ-

skih naroda. Očito se radilo o nekome praisku-stvu velike prirodne katastrofe.

Biblijska priča o općem potopu načinjena je iz dva izvora, svećeničkoga i jahvističkoga, i povezana je s čovjekovim zlom i grijehom te u potpunosti mijenja slične mitologije iz preda-ja okolnih naroda. I ovdje se Gospodin pokazu-je kao gospodar koji želi iskorijeniti zlo, ali koji istodobno želi ostaviti ostatak koji će imati bu-dućnost. Kao što je nekoć voda bila izvor živo-ta, sada vode postaju sredstvo za njegovo uni-štenje, ali i sredstvo Božje pravde.

Pa ipak, slika Boga gospodara potopnih vo-da nije slika Boga uništavatelja, nego zapravo spasitelja koji ostavlja mogućnost čovjeku da opet izroni iz potopne vode kao novo biće mi-losti. Tu činjenicu ovako opisuje Mudr 10,4: »I kad je zemlju zbog njega potop stigao, opet ju je mudrost spasila brodeći s pravednikom na krh-kom drvetu.«

Savez koji Bog na kraju potopa sklapa s čo-vječanstvom prikazuje ga kao Boga mira i mi-losti. Gospodin bojni luk (qešet), kao znak ra-ta, postavlja kao dugu (qešet), kao znak mira, na nebeski svod da bude jamac Božjeg milo-snog obećanja: da će Bog potopne vode u bu-dućnosti obuzdati i da ne će dati uništiti zemlju i čovječanstvo.

Vode spasenjaVoda nije samo znak opasnosti i uništenja ne-go u biblijskom smislu jest i znak spasenja. Ta-kav slučaj imamo opisan u događaju s Mojsi-jem. Egipatski je faraon naredio da se pogube sva izraelska muška djeca kako se izraelski na-rod ne bi razmnožavao. Mojsijeva majka, htiju-ći sačuvati Mojsija, stavila ga je u rijeku Nil gdje ga je našla i spasila faraonova kći. Zbog toga je i Mojsijevo ime znakovito – »Iz vode izvađen«. Time se naglašava Božja spasenjska moć koja i vodu može koristiti kao sredstvo izbavljenja.

Još je dojmljiviji događaj opisan kao čudo na Crvenom moru, kada su Izraelci, zahvaljuju-ći Božjoj intervenciji, prešli kao po suhu kroz to more (Izl 15,1-19). Bog je svojom snagom pro-veo Izraelce »kroz vode« i spasio ih, a te iste vode bile su kobne za Egipćane. To je slikovito

NAŠA TEMA

4

Voda u liturgiji

izraženo u Izl 14,21-22: »Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i mo-re posušio.« Voda s jedne strane postaje sred-stvom spasenja, a s druge ona »potapa grijeh« i na taj ga način uništava.

Božje vođenje naroda kroz pustinju prema Obećanoj zemlji slobode povezano je također s nedostatkom vode i Božjim otklanjanjem te ne-stašice. U tom kontekstu dolazi do povezivanja davanja vode i održavanja Zakona. Tipičan pri-mjer imamo u Izl 15,22-25a gdje je narod idući došao do mjesta Mare (Gorčine), našao je vodu, ali je bila gorka. Gospodin pokazuje Mojsiju dr-vo i savjetuje mu da baci drvo i da vodu ozdravi. Glagol pokazati u hebrejskom je jarah i od toga je glagola izvedena riječ Tora. Time se šalje po-ruka čitatelju da se opsluživanjem Tore ozdrav-ljuje voda, a onda i život. A u Izl 17,6 Bog preko Mojsija izvodi vodu iz stijene.

Vode očišćenjaJedno od osnovnih obilježja vode jest, zacijelo, njezina moć pranja, uklanjanja nečistoće, osvje-žavanja. Ta funkcionalna značajka vode bila je poznata i u starini. Poznato je da je u Post 18,4 opisano kako je pranje nogu strancima, kao oblik dobrodošlice, dobilo i duhovno značenje. Taj se obred u izvjesnom smislu zadržao i do Isusova vremena. Uostalom, i Isus na Posljed-njoj večeri pere učenicima noge kao znak lju-bavi, poniznosti i očišćenja grijeha. Kod Ivana stoji (13,6-9): »Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: ‘Gospodine! Zar ti da meni pereš no-ge?’ Odgovori mu Isus: ‘Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.’ Reče mu Petar: ‘Ne-ćeš mi prati nogu nikada!’ Isus mu odvrati: ‘Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.’ Nato će mu Šimun Petar: ‘Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!’ Kaže mu Isus: ‘Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!’« Isus je ovo-mu izvanjskom činu, kao i nekim drugima dao, znatno dublje teološko značenje.

U židovstvu su postojali propisi o obvezat-nom pranju prije ili poslije žrtve. Propisi su oso-bito vrijedili za svećenika. Na dan Velikog pomi-

renja svećenik bi se morao u potpunosti očistiti kako bi mogao pristupiti prinošenju žrtve (Lev 16,22). Poznato je bilo da se u kasnom židov-stvu obredu očišćenja pridavalo veliko znače-nje, osobito u kumranskoj zajednici. Postojala su obredna pranja kojima se pripadnik osloba-đao prekršaja određenoga propisa Tore. Očišće-nje se moralo obavljati u vodi tekućici.

U ovom je kontekstu zanimljiv i slučaj Naa-mana Sirijca koji je došao Elizeju da ga očisti od gube. Elizej ga šalje na Jordan da se u njemu se-dam puta okupa – i Naaman je ozdravio (2Kr 2,5). Isto tako su zanimljivi redci iz Ps 51,4.9 gdje se izravno i konkretno govori o očišćenju od gri-jeha. David moli Gospodina da mu oprosti grijeh koji je počinio.: »Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Poškropi me izopom da se očistim, operi me i bit ću bjelji od snijega!«

Neki proroci vežu ovo očišćenje vodom uz ono ognjem: »Ali tko će podnijeti dan njego-va dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.« (Mal 3,2) Voda i oganj ovdje su povezani kao simboli temeljitog duhovnoga očišćenja. Uosta-lom, Malahija i najavljuje Gospodinova glasni-ka koji će krstiti u vodi i ognju.

5

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620112011620116620116

Vode susretaOvaj se vid vode vrlo često zaboravlja, a ima oso-bito značenje u biblijskim tekstovima i Staroga i Novoga zavjeta. Naime, u području u kojemu ne-ma dostatno vode, bunari i izvori žive vode po-staju prvorazredna mjesta susreta, kako karava-na tako i ljudi pojedinaca. Oni su u nekoj mjeri obilježavali i same putove. Osim izvora i bunara u Izraelu je bilo uobičajeno da postoje cisterne u koje bi se u kišnome razdoblju skupljala kišnica, a koja se koristila u sušnome razdoblju. Među-tim, postojala je velika razlika između vode kiš-nice i žive izvorske vode. Kišnica se nije mogla koristiti za obredna pranja, a izvorska je bila za to prikladna. Jeremija (2,13) opisuje Boga kao izvora žive vode, a druge bogove kao nesigurne cisterne koje vode ne mogu ni držati. Narod če-sto ostavlja Boga, a okreće se krivim bogovima: »Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence is-pucane što vode držati ne mogu.«

Zanimljivo je da mnoga biblijska mjesta pri-kazuju izvore kao mjesto susreta Boga i čovjeka, njihovu međusobnu komunikaciju, kao i prigo-du okupljanja ljudi međusobno. U Knjizi Po-stanka imamo nekoliko takvih značajnih mje-

sta. Anđeo Gospodnji objavljuje Hagari da je trudna i da će roditi Jišmaela koji će imati broj-no potomstvo. Ta je objava bila kod zdenca El Roi sa simboličnim značenjem »Bog Svevid« (Post 16,7-14). Na drugome mjestu, nakon što je Abraham otpustio Hagaru, Anđeo Gospodnji pokazuje joj zdenac s vodom kako bi mogla na-pojiti dječaka.

Prema Post 21,32 Abraham sklapa savez s Abimelekom kod izvora Beer Šebe, što je tako-đer znakovito. »Pošto su sklopili savez kod Beer Šebe, Abimelek i zapovjednik njegove vojske Fi-kol odu i vrate se u zemlju Filistejaca. Abraham zasadi kod Beer Šebe tamarisku i ondje zazove ime Jahve – Boga Vječnoga.« Zanimljivo je da dvojica velikih likova, Jakov i Mojsije, susreću svoje buduće žene upravo kod zdenaca. Jakov susreće Rahelu (Post 29,1) kod jednoga zden-ca, a isto tako i Mojsije u Midjanu (Izl 2,11). U Novome zavjetu Isus susreće ženu Samarijan-ku kod Jakovljeva zdenca i otkriva joj dublje značenje vode koja može utažiti žeđ za životom (Iv 1,4-26). Ovome kontekstu pripada i događaj kod Bethesde u Jeruzalemu gdje Isus pokazuje svoju božansku moć koja je znatno veća od sna-ge vode (Iv 5,1 ss).

Potopne vode označavaju kraj grijehu i izvor nove milosti. (Rudolf Mirer)

NAŠA TEMA

6

Voda u liturgiji

Vode novoga i konačnoga životaVeć se u nekih starozavjetnih proroka vodi pri-daje simbolično značenje eshatološkog vreme-na koje će nastupiti u budućnosti. Tako Eze-kiel (36,25-29) govori o konačnom očišćenju srca prije sklapanja Novoga saveza: »Poškro-pit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kame-no i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udah-nut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe. I nastanit će-te se u zemlji koju dadoh vašim ocima, i bit će-te moj narod, a ja ću biti vaš Bog.«

Isus u razgovoru sa Samarijankom nazna-čuje snagu nove vode koju će on dati, a voda će davati život vječni. Ponajprije Isus tumači Samarijanki da je on sam Izvor žive vode što bi na razini simbolike značilo da zapravo Isus daje život vječni. »Tko god pije od ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« (Iv 4,13-14)

Na tragu toga Isusova razgovora i obeća-nja ženi Samarijanki treba svakako shvatiti i Isusovu ranu na boku dok je visio na križu, koju mu je načinio vojnik i iz koje su potekle krv i voda (Iv 19,34). Već je ranije prorok Eze-kiel, opisujući Novi hram, rekao da će u nje-mu biti obilje vode kao nove plodnosti i bla-goslova (47,1-12): »Zatim me odvede natrag k vratima Doma. I gle: voda izvirala ispod praga Doma, prema istoku – jer pročelje Doma bija-še prema istoku – i voda otjecaše ispod desne strane Doma, južno od žrtvenika.« Isus u Iva-novu evanđelju (2,19-21) tumači da je on taj novi Hram, a u Iv 7,37-39 poziva također one koji su žedni života da dođu upravo k njemu jer će ih on napojiti: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode po-teći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.«

U kontekstu ovoga Isusova govora treba shvatiti i sam čin Isusova krštenja na rijeci

Jordanu od strane Ivana Krstitelja. Ivan pri-staje ‘krstiti’ Isusa u Jordanu premda je svje-stan da Isus nije grješnik poput ostalih ljudi i da mu ne treba obraćenje. Ivan u Isusu pre-poznaje novo krštenje ognjem i Duhom Sve-tim (Mk 3,11). U razgovoru s Nikodemom Isus objašnjava što bi to trebalo značiti. Isus takvo krštenje naziva »rođenjem odozgor« (Iv 3,2): »Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nano-vo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Bož-jega!« ‘Roditi se odozgor’ u Isusovu odgovo-ru Nikodemu znači roditi se kao nov čovjek, a u tom rođenju bitnu ulogu igraju voda i Duh Sveti, koji je nekoć lebdio nad vodama kao stvaralačka stvarnost: »Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne mo-že ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela ro-đeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite na-novo, odozgor.« (Iv 3,5-8)

Eden – Novi JeruzalemVeć je rečeno da su na početku Knjige po-stanka u Edenu bile četiri rijeke koje su svojom životvornom i plodonosnom vodom natapale rajski vrt u kojem su stanovali pr-vi ljudi. Knjiga Otkrivenja na kraju Bibli-je daje sliku Novoga Jeruzalema. U njemu će Bog dati žednome vode života zabadava (Otk 21,6). Pri opisu Božjega prijestolja u tom Novom Jeruzalemu opet vidimo Rijeku života koja izvire ispod prijestolja: »I poka-za mi rijeku vode života, bistru kao prozi-rac: izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva. Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima.« (Otk 22,1-2)

Sve u svemu, u širokom spektru simbo-ličnog značenja vode u biblijskim tekstovi-ma izlazi na vidjelo da je voda pogodan pri-rodni fenomen za slikoviti iskaz onoga višega duhovnoga, konačnoga, vječnoga. Voda čisti i fizički i duhovno; voda daje život i ovaj sadaš-nji biološki, ali ona vodi i k onomu vječnomu. Voda je simbol i Božje prisutnosti u Novom Jeruzalemu.

77


BLAGOSLOV I PRIZIVANJE BOGA NAD VODOMBože, ti nevidljivom moćiotajstvenim znakovima tvoriš čudesna djela.Ti si stvor vode mnogovrsno pripravljaoda označi blagodat krštenja.Bože, tvoj je Duhu samim počecima svijeta lebdio na vodama,da bi već tada voda zadobila moć posvećivanja.Bože, ti si samim izlijevanjem potopaoznačio sliku novog rođenja,da se otajstvom jednog te istog počelai opačine dokrajče i rode kreposti.Bože, ti si Abrahamove sinovekroz Crveno more po suhu proveo,da onaj narod – oslobođen Faraonova ropstva –predoznači narod krštenika.Bože, tvoj je Sin, od Ivana kršten u vodama Jordana,bio pomazan Duhom Svetim.Dok je na križu visio, iz boka mu je s krvlju i voda navrla.A poslije uskrsnuća on zapovijedi učenicima:»Idite, učite sve narode,krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.«Svrni svoj pogled, Gospodine, na Crkvu svojui otvori joj vrelo krsno.Nek ova voda od Duha Svetoga dobije milost tvoga Jedinorođenca,da čovjeka, sazdana na tvoju sliku,krsno otajstvo opere od svake kaljave stareži,te on iz vode i Duha Svetoga uskrsne na novo djetinjstvo.Molimo te, Gospodine, neka po tvome Sinusiđe na ovaj puni studenac sila Duha Svetoga,da svi koji su po krstu zajedno s Kristom ukopani u smrt,s njime uskrsnu na život.Po Kristu Gospodinu našem.

Isus, kršten u vodama Jordana,da bi voda očišćenja zadobilamoć njegova posvećivanja. (J. Botteri Dini, vitraj u crkviGospe od milosrđa, Split – Žnjan)

NAŠA TEMA

8

Voda u liturgiji

VIz vode i Duha SvetogaVoda u liturgiji Crkve

Ivica Žižić

Voda kao univerzalni arhetipski simbol, kojim su prožete kolektivna svijest, povijest, kao i najrazličitije kulturne tradicije, dobro je po-znata i u zapadnjačkoj civilizaciji, osobito u našoj kršćanskoj tra-

diciji svetoga. Tu voda predstavlja temeljnu sakramentalnu simboliku iz koje se razvijaju najznačajniji modeli kršćanskoga bogoslužja koji u svim bitnim elementima oblikuju obredne čine, sakramentale te određene ‘ge-ste pobožnosti’. U vodi kao prvotnom simbolu života ogleda se Kristovo otajstvo – Otajstvo smrti i uskrsnuća u koje kršćani bivaju uronjeni. Voda se, kao što ćemo vidjeti, upisuje u identitetsku simboliku pristupa (znak križa), u liturgijsku arhitekturu i estetiku (krsni zdenac), u sakramental-nu simboliku (krštenje) te u zazivnu molitvu Crkve (blagoslovine). No, svoje najintenzivnije obredno žarište simbol vode pronalazi u Vazmenom bdjenju, tj. u krsnoj službi u kojoj se sabiru svi rečeni vidovi. Upravo na tom mjestu sav govor i slavlje Kristova otajstva vraća se na simbolizam vode, a sav obredni govor vode svoje izvorište pronalazi u slavlju Kristo-va otajstva. U svjetlu krsne službe u vazmenom bdjenju valja promotri-ti simbolizam vode u liturgiji Crkve, koja svoju bit crpi iz slavlja Kristo-va Otajstva.

Voda u krsnoj službi vazmenoga bdjenjaUz svjetlo, Riječ i euharistiju, krsna voda tvori osnovni simbolički ele-ment liturgijskoga svetkovanja Kristova vazmenoga otajstva. Krsna služba ishodište je simbolike i estetike vode u čitavom bogoslužju Cr-kve, a voda temeljni simbol vazmenoga bdjenja. Polazište za razumije-vanje simbolizma vode predstavlja Blagoslov vode na krsnom studencu u uskrsnoj noći. U toj drevnoj molitvi Crkve, koja seže iz ‘zlatnoga doba’ rimske liturgije, sadržana je neobično duboka tipologija simbola vode u povijesti spasenja i u liturgijskoj sadašnjosti vazmenoga slavlja. Osim sa-moga teksta, geste, sadržane u obredu blagoslova vode, također govore o svezi Otajstva i vode. Naime, rubrika govori da slavitelj izgovara blago-slov »okrenut prema krsnom studencu«. Ta okrenutost već je u sebi stav izručenja, usmjerenja prema izvorištu vjere i spasenja. Crkva se u vazme-nom bdjenju ‘okreće’ prema svojem apsolutnom početku: najprije kroz simbolizam plamena uskrsne svijeće, koja razgoni tamu noći, a zatim i kroz slušanje riječi i događaja koji unose svjetlo u povijest ljudi otvore-nih vjeri. Krsna i euharistijska služba dva su susljedna trenutka prianja-nja Kristovu otajstvu. Oni pridružuju i unose zajednicu vjerujućih u okri-lje Otajstva koje se ponazočuje po simbolu vode i Euharistije.

U vodi kao prvotnom simbolu života ogleda se

Kristovo otajstvo – Otajstvo smrti i uskrsnuća u koje kršćani bivaju uronjeni. Voda se, kao što ćemo

vidjeti, upisuje u identitetsku simboliku pristupa (znak

križa), u liturgijsku arhitekturu i estetiku (krsni zdenac), u sakramentalnu

simboliku (krštenje) te u zazivnu molitvu Crkve (blagoslovine). No, svoje najintenzivnije obredno

žarište simbol vode pronalazi u Vazmenom

bdjenju, tj. u krsnoj službi u kojoj se sabiru svi rečeni vidovi.

9


Slike vode u povijesti i sadašnjosti spasenjaBlagoslovna molitva u najvećem dijelu je tipo-loška, odnosno, anamnetska. U njoj se Crkva ‘sjeća’ silnih Božjih djela u povijesti spasenja u kojima je voda bila ‘sakramentalni znak’, u čijoj se snazi ta ista velika Božja djela danas ponav-ljaju. Tipologija ima za cilj istaknuti kontinuitet, čvrstu poveznicu između povijesnih Božjih spa-senjskih djela i naše sakramentalne sadašnjosti. Po sakramentalnom bogoslužju Crkve ta Božja inicijativa doseže i naše vrijeme, zahvaća zajed-nicu u njezinoj životnoj i povijesnoj zatečeno-sti i unosi je u okrilje spasenja. Poradi toga bla-goslovna molitva ‘okreće’ Crkvu prema samim početcima (ispripovijedanim u liturgiji Riječi, a sada izvršenim u krsnoj službi): u prvom redu prema događaju stvaranja, gdje su Duh i voda već naznačili krsnu posvetu. I u događaju poto-pa gdje je voda označila smrt starome stvorenju i novi početak, vidljiva je slika krsnoga preporo-da. Naposljetku, blagoslovna molitva ističe veli-ku sliku vode Crvenoga mora kroz koju je pro-šao izabrani narod, a koja je predoznačila narod krštenika. Starozavjetna tipologija krštenja pro-gresivno otvara zajednicu i krštenike prema do-gađaju otajstva Isusa Krista. Prvi trenutak je do-gađaj Isusova krštenja u Jordanu, gdje su voda i Duh očitovali Sina. Drugi trenutak je onaj na križu gdje je iz Kristova boka s krvlju i voda na-vrla da označi kako se iz Kristova Otajstva rađa život vječni. Treći trenutak kojega ističe blago-slovna molitva je zapovijed »idite, učite sve na-rode, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« – u kojem je krsna trojstvena vjera upisana u za-povijed poslanja Crkve. Naviještati znači učiti i krstiti, a primiti krštenje znači vjerovati.

Posljednji dio blagoslovne molitve na teme-lju anamnetskoga pripovijedanja razvija zaziv-nu molitvu Crkve: da Bog svrne pogled na Cr-kvu i otvori joj krsno vrelo, da voda dobije od Duha Svetoga milost Jedinorođenca, da čovje-ka sakrament krsta opere i uskrsne. Vrhunac te molitve događa se u zazivu Duha Svetoga nad studenac. Preko epikletske geste polaganja ruke i dodirivanja vode te preko uranjanja vazmene svijeće u krsni zdenac Crkva zaziva Duha Sveto-ga da to vrelo života bude onima »koji su po kr-

stu zajedno s Kristom ukopani u smrt« mjesto uskrsnuća na život. Upravo na tom mjestu – u krsnom studencu – gdje se u vazmenom bdje-nju vatra i voda ‘pomiruju’, gdje Duh, kao ne-koć u početcima, daje vodama plodnost živo-ta, kršćanska zajednica izručuje katekumene sakramentu krsta, ali i sama obnavlja gestom škropljena spomen na krštenje kao uranjanje u Kristovu smrt i uskrsnuće.

Krsno vrelo u liturgijiBlagoslov krsnoga studenca u vazmenoj noći pokazuje gdje se Crkva (prepo)rađa i koje je mjesto odakle treba zahvatiti vodu života. Po-radi toga u vazmenom se vremenu voda ne bla-goslivlje, već se uzima s krsnog zdenca. Važnost krstionice u liturgijskom prostoru crkve vidlji-va je iz uloge mjesta krštenja u logici i strukturi obreda vazmenoga bdjenja. Naime, na krsnome zdencu Crkva u vazmenoj noći ispovijeda vje-ru, odriče se od zla i krsti. Sa krsnoga se zden-ca u vazmenome vremenu uzima blagoslovlje-na voda kojom se škropi narod kao spomen na krštenje i kao obnova dostojanstva krštenika. Osobito u vazmenom vremenu, ali i u drugim li-turgijskim vremenima, krstionica očituje Crkvu koja rađa na život vječni. Zbog toga se u slav-lju krštenja izvan vazmenog vremena blagosliv-lja voda onom istom blagoslovnom molitvom kojom Crkva u vazmenom bdjenju zaziva Duha da to mjesto preobrazi u vrelo života. Krstioni-

Silazak u vodu krštenja jest uranjanje u otajstvo zajedništvas nebeskim Ocem.

NAŠA TEMA

10

Voda u liturgiji

ca je vlastito liturgijsko mjesto krštenja. Krstio-nicu stoga ne može zamijeniti nikakav improvi-zirani predmet ili posuda, ili neko drugo mjesto gdje bi se blagoslovljena voda privremeno drža-la. Neprimjerenost takvih predmeta i mjestâ u liturgijskoj je praksi veoma je očita. Takva rje-šenja ne uspijevaju biti na simboličkoj i estet-skoj visini slavlja, pa nerijetko djeluju kao ba-nalni nadomjestak.

ne u kontakt s krstionicom, a blagoslovljenu vo-du u odnos prema krsnom zdencu. U konačnici, to znači vratiti blagoslovine zajednici, a zajedni-cu njezinu izvorištu – krsnom zdencu – prema kojemu se ona ‘okreće’ svaki put kada slavi vaz-meno bdjenje i krštenje i od kojega se usmjera-va u čitavomu svojem življenju.

Simbolički dinamizam vodeIzmeđu blagoslova vode – posebno onoga u vazmenom bdjenju – i blagoslova vodom, ko-ji se redovito pojavljuje u svim blagoslovinama i drugim sakramentalima, postoji čvrsta sveza. Ona je s jedne strane oslonjena na antropološ-ki dinamizam simbola vode u njegovim mno-gostrukim primjenama i značenjima, a s dru-ge strane na teološki smisao vode u biblijskoj tradiciji, u kristološkom događaju i u liturgij-skom životu Crkve. Simbolizam vode u liturgiji valja, dakle, sagledavati u kontekstu te dijalek-tičke prožetosti teološkim i antropološkim smi-slom. Voda u sebi čuva sjećanje početaka, onih praiskonskih i arhetipskih, koji u sebi sadržava-ju plodnost, prvotnu materijalnost, univerzal-nost i svetost... Uroniti u vodu biva eminentni čin povratka u izvorište, u simboličku smrt ko-ja rađa životom. Dodir s vodom znači preporod i život. Voda rastvara nečistoću i vraća iskonsku nedužnost. Voda je slika čistoga, napojenoga, obnovljenoga i živoga.

Sve spomenute vidove simbolike vode ot-krivamo u gotovo svim događajima iz povije-sti spasenja. Voda je tu praiskonska tvar, znak Božje moći i spasenja, sredstvo čišćenja od gri-jeha, simbol života. Biblijska povijest spasenja protkana je ‘poviješću vode’. A liturgija u sebe pripušta simboliku vode u njezinoj antropološ-ko-kulturnoj arhetipologiji te u njezinoj teološ-ko-simboličkoj slojevitosti i značajnosti u cjelini povijesti spasenja, posebno u Kristovom pas-halnom otajstvu.

Voda je temeljni liturgijski simbol jer je kr-štenje, uz euharistiju, sakramentalno izvorište svega bogoslužja, prvi sakrament u kršćanskom životu, koji upravo u slavlju Kristova Vazma, ra-đa iz vode i Duha Svetoga na život vječni. No, voda je također temeljni antropološki simbol

Krstionica je u liturgijskom prostoru po-trebna jednako kao i svetohranište. Na krsnom zdencu Crkva slavi Vazmeno Otajstvo. Ali na tom istom mjestu slavi krštenja tijekom čita-ve liturgijske godine te s tog vrela zahvaća vodu za blagoslovine i druge pobožne izraze kršćan-skoga puka. Krstionica bi trebala biti u pravo-me smislu živo vrelo Crkve, vrelo na kojem se slavi sakrament krštenja (i potvrde!), ali i blago-slovine, koje valja neprestano povezivati s kršte-njem, jer će samo tako ‘sačuvati’ svoju svetost i smisao. Krstionica kao vlastito liturgijsko mje-sto nije samo ‘živo’ u svojem ‘značenju’, nego povrh svega u ‘činu’ kojim Crkva slavi Kristovo pashalno otajstvo: u vazmenom bdjenju, u slav-lju krsta i potvrde te u slavlju blagoslovina tije-kom liturgijske godine. Voda u kršćanskoj litur-giji i pobožnosti pronalazi svoj duboki smisao samo ako ostane čvrsto povezana s krštenjem, odnosno, s krstionicom i krsnim bogoslužjem. Naime, ‘magijsko’ shvaćanje sakramentala, oso-bito činâ škropljenja vodom, u velikoj mjeri po-čiva na ‘oslabljenoj’ svezi između blagoslovina i krštenja. Dijelom je to uvjetovano zbog ‘nestan-ka’ krstionice iz liturgijskog prostora, a dijelom i zbog ‘individualiziranih’ blagoslova, izdvoje-nih iz cjeline liturgijskih čina i prepuštenih ne-jasnom pobožnjačkom izrazu vjere, istrgnutom iz liturgijskoga života Crkve. Vratiti blagoslovi-nama krsnu dimenziju znači vratiti blagoslovi-

Krstionica je u liturgijskom prostoru potrebna jednako kao i svetohranište. Ona je u pravome smislu živo vre-lo Crkve, na kojem se slavi sakrament krštenja (i potvr-

de!), ali i blagoslovine, koje valja neprestano poveziva-ti s krštenjem, kako bi ‘sačuvale’ svoju svetost i smisao.

11

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620112011620116620116jer je čovjek u neprestanom traganju za sobom u svjetlu velikih arhetipoloških slika svoje hu-manosti. Doticaj s vodom ne prestaje posredo-vati čovjekovoj svijesti i tijelu dodir s milosnom dimenzijom svetoga. Voda u liturgiji, dok s jed-ne strane treba čuvati neokrnjenim odnos pre-ma otajstvu Vazma, s druge strane ne bi smjela izgubiti dodir s antropološkim simboličkim di-namizmom koji je univerzalno prisutan u ljud-skoj svijesti i kulturi. Gdje je voda pretvorena u ‘magijsko sredstvo’, tu ona gubi svoju antropo-lošku i teološku istinitost. Gdje je voda prihva-ćena u snazi krsne vjere, tu se ona zadobiva u svojem simbolizmu u svjetlu objave i tradicije i tu govori u svojem najdubljem antropološkom smislu. Blagoslovine i drugi sakramentali upra-vo su mjesta gdje se voda živi kao simbol u sna-zi ispovijedanja, prihvaćanja i slavlja trojstvene vjere na krsnom zdencu Crkve.

Blagoslovi vode – blagoslovi vodomKrsnu vodu nije moguće shvatiti bez krsne vje-re. Vrijedi i obrnuto: vjeru nije moguće shvati-ti bez krštenja, a tako i bez obrednosti i simbo-like vode. Simbol vode u slavlju vjere ima svoje precizno određeno mjesto: on se upisuje u spo-ne sjećanja (memoria baptismalis) između ‘kr-snog početka’ i sadašnjeg slavlja (uzimanje vode na ulazu u crkvu). Voda se smješta u okvir ‘ura-njanja’ u slavlje vazmenog otajstva. U izvornom smislu, voda je inicijacijski simbol, jer uvodi u otajstvenu preobrazbu u Kri-stu. Ne smijemo zaboraviti da je voda, uz vatru, simbol slav-lja Vazma, da se izvan vazme-noga vremena krsni studenac blagoslivlja prigodom kršte-nja i da se s tog izvora formi-ra kršćanski identitet – biti u Kristu. Blagoslov vode tako prerasta u blagoslove vodom, a ona se neprestano predla-že kao simbol pashalne vjere, nipošto kao ‘izraz pučke po-božnosti’, kamo često biva po-tisnuta simbolika i estetika vo-de u kršćanskoj obrednosti.

S tog gledišta razumljivo je da sve druge bla-goslovine i sakramentali, (poput sprovoda i po-svete crkve) trebaju izrastati iz krsne dimenzije kršćanske obrednosti. Oni, naime, trebaju biti shvaćeni kao izravni odrazi krsnog bogoslužja i krsne dimenzije kršćanske obrednosti, jer u nji-ma voda ‘tematizira’ krštenje, ali i na neki na-čin ‘obnavlja’ njegovu inicijacijsku, misterijsku i univerzalnu simboliku svetoga. To je posebno vidljivo u dva primjera: u posveti crkve i oltara – gdje voda ne samo ‘čisti’ da bi se posvetilo, nego ukazuje na krsni iskon Crkve Božje – te u obre-du sprovoda u kojem se voda, uz svjetlo, predla-že kao spomen na krštenje i kao simbol neumrle snage vjere rođene u sakramentu Crkve.

U oba slučaja je na veoma upečatljiv način vidljiva inicijacijska, misterijska i arhetipološka simbolička dinamika vode, koja na tom mjestu nije toliko ‘sredstvo posvete i čišćenja’ koliko ponazočenje u Kristu preporođenoga čovještva, zajedništvo vjere otkupljenoga naroda, eshato-loški simbol vječnoga života. Znakovito je da se nova crkva ‘obredno rađa’ upravo preko ‘obred-nog pranja’. Također je znakovito da se Crkva u obredu sprovoda oprašta od svojih pokojnih preko simbola svjetla (uskrsna svijeća) i vode. Tu voda prerasta u gestu vjere koju smrt ne mo-že prekinuti jer je uronjena u vode krštenja i upaljena na svjetlu Krista pobjednika smrti. Vo-da tako obilježava život vjere u njezinom počet-ku i u svim njezinim bitnim etapama. Međutim,

Voda i svjetlo, temeljni elementi liturgije Vazmenoga bdjenja,oblikuju arhitekturu krstioničkoga prostora.

NAŠA TEMA

12

Voda u liturgiji

voda u blagoslovinama i općenito u bogoslužju Crkve nalaže se u svojoj ‘sadašnjosti’: ona Crkvu preporađa i podsjeća na krsni sakrament, voda govori o uronjenosti kršćanskoga života u otaj-stvo Isusa Krista, o životnosti vjere koja se na-paja na zdencu Riječi i žive vode.

Nedjeljno škropljenje vodomZa kraj valja spomenuti i ukratko izložiti jedan od istaknutijih obrednih trenutaka liturgije u ko-jem voda, tj. blagoslov i škropljenje, ‘tematizira’ krštenje, obuhvaćajući i pružajući još dublji smi-sao pokorničkom činu u uvodnim obredima eu-haristijskoga slavlja. Rimska liturgijska tradicija poznaje nedjeljno škropljenje vodom kao vlastiti ‘krsni’ i ujedno ‘pokornički’ trenutak. On je do po-sljednje liturgijske obnove bio zapravo priprav-ni obred za misu, uz naglašeni apotropejski vid

čišćenja od grijeha. Pokoncilska reforma vratila je ovaj obred škropljenja u sklop euharistijskoga slavlja. Predviđeno je, naime, da se umjesto po-kajničkoga čina u nedjeljnim misama može vrši-ti blagoslov vode i škropljenje vjernika »u spo-men svoga krštenja« (memoria nostri baptismi) – kako kaže uvodna molitva.

Nedjeljno škropljenje vodom jednostavan je obred koji u sebi sadrži uvodni obred (iskaziva-nje počasti oltaru i pozdrav zajednici), zatim po-ziv zajednici na molitvu u kojem se vjernici po-zivaju na spomen krštenja i obnovu vjernosti. Nakon šutnje slijedi molitva blagoslova vode. A nakon blagoslovne molitve prezbiter blagoslov-ljenom vodom škropi sebe i poslužnike, a potom i narod prolazeći kroz zajednicu. Na koncu, za-vršnom molitvom zaključuje obred naglašavajući poveznicu između škropljenja vodom i oprošte-nja grijeha. Bogoslužje se potom nastavlja na uo-bičajen način – himnom Slava i zbornom moli-tvom. Da je nedjeljno škropljenje vodom radosni čin Crkve, svjedoči čak šest predloženih pjesama (za razliku od predkoncilskog obreda škropljenja gdje su bile predložene samo dvije – Vidjeh vo-du za vazmeno vrijeme i Poškropi me – za ne-djelje izvan vazmenog vremena). U njima je vid-ljiv pashalni, krsni karakter škropljenja, čime se iznova ističe inicijacijska dimenzija vode i škro-pljenja vodom u bogoslužju Crkve.

Iako je, nažalost, taj obred u našoj praksi go-tovo nestao ili ga se, pak, veoma rijetko koristi, njegovo duboko teološko značenje i simbolička gesta mogli bi iznova oživjeti zajedničarski vid aktualizacije krsne vjere. Po svojoj jednostav-nosti i plemenitom izričaju ovaj bi obred trebao povremeno biti dio nedjeljnog bogoslužja. Tu je početak nedjeljnog euharistijskoga svetkovanja povjeren obredu sjećanja na početak u sakra-mentu krsta, a voda biva simbol životnosti slav-lja vjerničke zajednice. Škropljenje vodom ‘pro-širuje’ i ‘produbljuje’ pokajnički čin dovedeći ga do njegova iskona – do odricanja od zla i grijeha i prianjanja daru života, a što se dogodilo upra-vo u sakramentu krštenja. Time nedjeljno eu-haristijsko bogoslužje otkriva krsnu dinamiku, tj. jedinstvenu svezu između krsta i euharistije – dva nepresušna vrela kršćanskoga života.

Molimo te, Gospodine, neka na ovaj puni studenac siđe sila Duha Svetogada svi koji su po krstu zajedno s Kristom ukopani u smrt,s njime uskrsnu na život.

13


SObredno pranje i nečisto srceTragom Isusova govora o čistoći

Ante Vučković

Simbolika vode prisutna je u svim religijama i kulturama. Nje-zina su značenja raznovrsna. Svode se uglavnom na tri teme-ljena. Voda je izvor života. Stoga se pojavljuje posvuda gdje je

riječ o rađanju i nastanku života. Voda je snaga obnavljanja živo-ta. Zato se pojavljuje tamo gdje se život obnavlja. I, konačno, voda je sredstvo čišćenja. Sva tri ova velika područja značenja vežu se uz ži-vot. Značenja je moguće pratiti unutar ova tri velika rukavca i mogu-će ih je analizirati u raznim religijama i kulturama, kao i međusobno ih uspoređivati. No, umjesto općega enciklopedijskog pregleda zna-čenja simbola vode, zaustavit ćemo se samo na jednom, vrlo ograni-čenom fenomenu vezanom uz vodu: na pranju ruku i simbolici vode vezane uz čistoću. Pustit ćemo da nas kroz to provede pitanje koje su farizeji i pismoznanci postavili Isusu.

»Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« (Mk 7,5), upitali su farizeji i pismoznanci Isusa u velikoj prepirci o predaji. Mi smo u napasti da olako i odveć brzo ovu prepirku smjestimo unutar židovskih rasprava o obrednom pranju. Podjednako smo skloni u farizejskom stavu čvrstoga držanja predaje vidjeti samo i nadasve strogo držanje obrednih propisa. No, možda nije na odmet pi-tati se odakle dolazi tako jaka potreba za pridržavanjem propisa. Kao i inače u životu, tako je vjerojatno i ovdje slučaj da je snažna potreba za obdržavanjem predanoga i propisâ samo posljedica i rezultat nečega drugoga. Ili, naše pitanje može glasiti: što se zapravo rješava ovakvom strogošću? Što je to tako jako da traži tako snažno pridržavanje propi-sa? Ako čovjek poseže za tako snažnim odgovorima, onda mu poteško-ća s kojom se susreće zasigurno nije ni laka i lako rješiva.

Obredno je pranje samo dogovor na nešto drugo, temeljnije. Sto-ga je potrebno svratiti pogled ne samo na obrede, propise i običaje, nego nadasve na egzistencijalni problem koji leži u podnožju, a ko-jega se pokušava riješiti ili barem držati pod kontrolom obredima, pranjem, čuvanjem tradicije. To da Isus ima drukčiji odgovor po-kazuje i još nešto. Poteškoća koja leži u podnožju obrednih pranja ostaje ista, a odgovori na nju mogu biti različiti. Isusov drukčiji od-govor pokazuje da on na drukčiji način shvaća poteškoću koja leži u podnožju potrebe za obrednim pranjem i da daje drukčiji odgovor na nju od onoga koji se ustalio predajom. Osvrćući se na predaju po-kazuje kako ona, u trenutku kada se osamostali i odvoji od izvornog odnosa prema poteškoći na koju je kao odgovor i nastala, proma-šuje odgovor jer se skrbi oko sebe same, a ne oko izvornog pitanja. O čemu je riječ? Na koju poteškoću nailazimo ispod i iza rasprava o obrednim pranjima?

Voda je izvor života. Stoga se pojavljuje posvuda gdje je riječ o rađanju i nastan-

ku života. Voda je snaga obnavljanja života. Zato

se pojavljuje tamo gdje se život obnavlja. I, konačno, voda je sredstvo čišćenja.

Sva tri ova velika područja značenja vežu se uz život. mjesto općega enciklope-dijskog pregleda značenja

simbola vode, zaustavit ćemo se samo na jednom,

vrlo ograničenom feno-menu vezanom uz vodu:

na pranju ruku i simbolici vode vezane uz čistoću.

NAŠA TEMA

14

Voda u liturgiji

Teror nečistoćeU podnožju leži izloženost nečistom. Teror nečistoće. Nečistoća nije nadasve pi-tanje higijene. Higijena i njezini zahtjevi relativno su kasna pojava u odnosu na teror nečistoće. Nečistoća se tiče ljudske egzistencije. Nečistoća je termin ko-ji u sebi nosi pitanja nečistoga i čistoga, grijeha i nevinosti, života i smrti. Oda-kle teror nečistoće?

Nečisto nema jasnoga oblika. Ono je škodljivo, ali njegova škodljivost ni-je lako prevodiva. Ne opaža se. Nečisto djeluje, ali ne na otvorenome i vidljivo-me. Crpi svoju snagu iz mračnoga i podzemnoga. Izmiče svjetlu i jasnoći. Opa-sno je jer, dočim iziđe na svjetlo, pokaže svoje ružno lice koje je bolje ne vidjeti. Valja ga skriti. Nečistoća je materijalna i duhovna, tiče se tijela i duše. Događa se u duši, a osjeća na tijelu. Valja je skinuti sa sebe. Kako je duša nedohvatljiva, čisti se tijelo. Kako duša izmiče pogledu i dodiru, čisti se ono što je vidljivo i što se može dotaknuti: tijelo. No, kako je nečistoća duše nadasve nevidljiva, može se lako dogoditi da osjećaj nečistoće nadživi obredno pranje. Operem se, a ne-čistoća i dalje ostaje. I kako nemam drugoga načina da se oslobodim nečistoće, perem se ponovo. Nervoza. Psihoanaliza ovdje otkriva prisilne nervoze.

Čisto i nečisto ne podudaraju se s tjelesnim i etičkim. Dolaze iz drugoga po-dručja. Iz svetoga i profanoga. No, nama je ova razlika velikim dijelom nejasna, pa nam se i razlika čisto–nečisto sve više i sve češće čini iracionalnom. Ne mo-žemo je smjestiti ni u moralno ni u religiozno, nego samo u higijensko područje, pri čemu higijena ne daje nikakav odgovor ni na osjećaj nečistoće u duši, ni na svijest nečistoće u području morala (nečista savjest) niti na muku s nečistoćom u području duha (nečiste misli, nečisti odnosi, nečisti jezik). Odatle vjerojatno i potreba da ovu problematiku čisto–nečisto u obrednom smislu olako projici-ramo na grupu farizeja iz davnoga, Isusova vremena. Govorimo o njima kao da ih poznajemo iz prve ruke. I pri tom ne vidimo kako i sami projiciramo na njih svoju zbrku s čistim i nečistim.

Razlika čisto i prljavo posebno se odnosi na područje seksualnosti. Stoga ne iznenađuje da je upravo na tome području najčešća, najintenzivnija i naj-

snažnija svijest nečistoće, kao i naj-veća potreba za čistoćom. Nerijetko se i govor o čistoći svodi samo na po-dručje seksualnosti. Zabrane odno-sa, kao što su incest, istospolni od-nosi, odnosi s posvećenim osobama, odnosi sa zauzetim, s udanim ili ože-njenim osobama itd., zabrane o vre-menima i mjestima spolnih odnosa i popratni osjećaj nečistoće koji pra-ti područje seksualnosti… Ovaj osje-ćaj nije nestao u sekularnom svije-tu. Samo se premjestio. Čak i tamo gdje se seksualnost više ne povezuje ni uz zabrane ni uz nečistoću, postoji snažni pritisak na higijenu, na čisto-ću koja u suvremenom svijetu ide do

Prepirke o čistoći i farizejskim predajama (Mk 7,1-8)

Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca.Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: ‘Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste za-povijed Božju, a držite se predaje ljudske.’«

15

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620112011620116620116krajnosti koje već izazivaju pobune. Tamo gdje se neko područje proglasi neutralnim u odnosu na razlike između čistoga i nečistoga, problem očito nije riješen. Samo je premješten.

Predaja kao prigovorPitanje koje farizeji postavljaju Isusu nije neu-tralno niti je zainteresirano za razloge kojima bi se možda moglo razumjeti ili opravdati propu-štanje pranja ruku. Pitanje je prigovor. A prigo-vor nije samo vezan uz nečije propuste. Prigovor izriče strah. Strah je strah za zajednicu. Zajednica je ugrožena ukoliko njezini članovi ne ispunjanju propise ili krše zabrane. Farizeji se osjećaju ugro-ženima. Nečistoća se lako može uvući u zajednicu. Dovoljno je da se nekolicina ne pridržava propi-sa i već se nevidljiva sila uvlači u zajednicu i prije-ti joj iznutra. Zajednica živi i sigurna je samo ako se drži reda. Nedržanje reda ugrožava zajednicu. Stoga, strah farizeja nije samo slučajni strah, ni-ti je njihova reakcija slučajna. Na njima se opaža kako je cijela zajednica ugrožena. Budući da im je stalo do održanja reda, na njima se najprije i najjasnije vidi gdje se događa njegovo narušavanje.

Na njihovom se pitanju, međutim, opažaju dvije stvari. Prekršaj nepoštiva-njem obrednoga pranja ukazuje na prijetnju koja dolazi od nečistoće. Ukazu-je i na to da se čistoća ne postiže jednom zauvijek. Potrebno ju je stalno održa-vati. Ona spada u neprestanu brigu. No, uz to, opazit će se i da prekršaje valja sankcionirati. Ako je zajednica onečišćena nepoštivanjem obrednoga pranja, tada će iz zajednice biti potrebno ukloniti one koji je ugrožavaju. Tko unosi ne-čistoću, ulazi u opasnost da se prema njemu odnosi kao i prema samoj nečisto-ći. Čovjek se može očistiti od nečistoće, ali onaj tko zakone o čistoći lako krši i smatra nevažnima, veća je prijetnja od nečistoće same. On ne samo da unosi nečistoću, nego ruši i svaku zaštitu od njih. S te će strane biti razumljivo kako će s vremenom nelagoda zbog obredne nečistoće prerasti u otpor prema oni-ma koji je ne održavaju, a nadasve prema onome tko uz to još i opravdava ta-kve postupke.

U pitanju koje farizeji i psimoznanci postavljaju ne naziremo samo njiho-vu zabrinutost za čistoću zajednice, nego istovremeno i slutimo koji učinak na njih i na zajednicu ima obredno pranje. Ukoliko nepridržavanje predaje izazi-va strah, onda držanje predaje unosi mir. Tu se sluti i najčešći mehanizam pra-nja. Nutarnji mir ili nutarnja uznemirenost prenose se na izvanjsko. Projekci-ja na izvanjsko ima učinka na nutrinu.

No, Markov tekst govori iz određenog odmaka prema Židovima. I uz to va-lja voditi računa o tome da su i Isus i njegovi učenici Židovi. To najprije poka-zuje da pranje, koje je Marko izbjegavao nazvati obrednim te ga sveo samo na higijensko, nije opće prihvaćeni način svakodnevnoga židovskoga života. Zasi-gurno to bi bio način života kako su ga željeli farizeji i pismoznanci. To jest, u

Pristupitek Izvoru živomu…

NAŠA TEMA

16

Voda u liturgiji

farizejskom prigovoru Isusu slutimo kako oni zamišljaju idealan židovski život, a ne opis stvarnoga života.

Otkriće izvora nečistoćeIsus u svom odgovoru ne odgovara onako kako bi fa-rizeji i pismoznanci htje-li. Ne daje nikakav razlog koji bi pojasnio ponašanje njegovih učenika. On, na-protiv, napada religioznu praksu onih koji mu postav-ljaju pitanje. Isus je oštar. Praksa pranja ostaje na po-vršini. Izvanjska je. Budući da ne zahvaća duboko, ta-

mo gdje postoji egzistencijalni problem koji traži odgovor, ova je praksa lice-mjerna. Pranje se ne odnosi na čistoću i nečistoću čovjeka niti molitva odgo-vara Božjoj želji. I jedno i drugo su samo ljudski propisi i ljudska predaja. No, glavni Isusov prigovor tiče se prakse pranja koja u drugi plan baca potrebu za čistoćom srca. Tako pranje ruku, umjesto da bude put do čistoće srca, sasvim zaboravlja na srce i ostaje na površini, na rukama i hrani. Na mjesto Božje za-povijedi dolazi ljudska predaja.

Ovdje se samo sluti preobrazba koja se često događa unutar religiozne prakse. Neovisno o kojoj je religiji riječ. Običaj koji prvotno želi sačuvati ono što je za život zajednice važno u jednom trenutku izgubi kontakt s egzistenci-jalnim i religioznim problemom na kojega je predaja našla odgovor iz odnosa s Bogom i postane svrhom sebi samome. U tom trenutku čovjek se počinje skr-biti oko običaja, a ne oko odnosa s Bogom i čistoće svoga srca. Ovdje je, narav-no, od najveće važnosti opaziti kako isti zasljepljujući učinak ima i projekcija ovakvog stava na farizeje i pismoznance. Projicirajući na njih skrb oko predaje i zaborav na Božju zapovijed ne vidimo da mi svojim obredima činimo isto.

Isus pravi razliku između Božje riječi i ljudske predaje. Ne bori se protiv predaje, ali postavlja redoslijed. Ne dokida razliku čisto–nečisto. No, smješta je drukčije od farizeja i pismoznanaca. Nečistoća ne dolazi izvana. Rađa se u nutrini. Stoga i skrb oko čišćenja i pranja ne može ostati izvanjska.

Na što Isus svojim odgovorom o čistoći i nečistoći ukazuje? Najprije na po-dručje svakodnevnog života i prehrane. Na područje higijene. Hrana nije neči-sta ni moralno ni obredno ni religiozno. Potom na moralno područje. On se ra-đa u nutrini. U ljudskom srcu. Nečistoća izlazi iz čovjeka i čovjeka onečišćuje. Od takve nečistoće voda ne može oprati. Problem s obrednim pranjem i nasta-je u trenutku kada ona pere ono što nije niti može biti moralno nečisto, a ono što je onečišćeno ni ne dotiče. Budući da Isus nabraja moralnu nečistoću, lako možemo opaziti da se ona najvećim dijelom tiče ljudskih odnosa. Ljudski od-nosi su podložni nečistoći koju obredno pranje ne dotiče. Podjednako je riječ i

Susret s vodom uvijek je susret s Početkom svega.

17


Liturgijski kalendar

28 U Sv. Irenej, biskup i mučenik, spomendanPost 19,15-29; Ps 26,2-3.9-12; Mt 8,23-27

29 S SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovinavl.: Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18;Mt 16,13-19

30 Č Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske CrkvePost 22,1-19; Ps 116,1-6.8-9; Mt 9,1-8

SRPANJ 1 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina

Pnz 7,6-11; Ps 103,1-4.6-8.10; 1Iv 4,7-16;Mt 11,25-30

2 S Bezgrješno srce Blažene djevice Marije; spomendanIz 61,9-11; Otpj. Pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51

3 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Post 28,10-22a; Ps 91,1-4.14-15; Mt 9,18-26 5 U SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan

Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 S Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a;Ps 33,2-3.10-11.18-19; Mt 10,1-7

7 Č Svagdan: Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5;Ps 105,16-21; Mt 10,7-15

8 P Svagdan: Post 46,1-7.28-30; Ps 37; 3-4.18-19.27-28.39-40; Mt 10,16-23

9 S Svagdan; ili: Bl. Marija od propetog Isusa PetkovićPost 49,29-33; 50,15-25; Ps 105,1-4.6-7; Mt 10,24-33

LIPANJ 12 N PEDESETNICA. DUHOVI 13 P Sv. Antun Padovanski, prezbiter i crkveni naučitelj,

spomendan; od dana: 2Kor 6,1-10; Ps 98,1-4;Mt 5,38-42

14 U Svagdan: 2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 5,43-48 15 S Svagdan: 2Kor 9,6-11; Ps 112,1-4.9; Mt 6,1-6.16-18 16 Č Svagdan: 2Kor 11,1-11; Ps 111,1-4.7-8; Mt 6,7-15 17 P Svagdan: 2Kor 11,18.21b-30; Ps 34,2-7; Mt 6,19-23 18 S Liturgija kvatri; Prigodna čitanja, str. 119.-130. 19 N PRESVETO TROJSTVO, svetkovina 20 P Svagdan: Post 12,1-9; Ps 33,12-13.18-20.22;

Mt 7,1-5 21 U Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan

Post 13,2.5-18; Ps 15,2-5; Mt 7,6.12-14 22 S Svagdan; ili: Sv. Paulin Nolanski; Sv. Ivan Fischer i

Toma MorePost 15,1-12.17-18; Ps 105,1-4.6-9; Mt 7,15-20

23 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA.TIJELOVO, svetkovina

24 P ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovinaIz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26;Lk 1,57-66.80

25 S Svagdan: Post 18,1-15; Otpj. ps.: Lk 1,46-50.53-55; Mt 8,5-17

26 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni

naučitelj: Post 18,16-33; Ps 103,1-4.8-11; Mt 8,18-22

o religioznom odnosu jer nema odnosa s ljudi-ma koji se ne bi ticali odnosa s Bogom. Ni od-nos s Bogom nije doveden u red samo obred-nim pranjem. Obredno pranje uistinu može odvratiti pogled od užasa moralne i religio-zne nečistoće. No, ono to ne čini na dobar na-čin. Ono samo odvraća pogled na drugu stranu. Isus bi htio da taj užas nestane. To se može do-goditi samo ako se pogled usmjeri onamo gdje nečistoća postoji.

Susret s pitanjem o obrednom pranju ko-je su farizeji i pismoznanci davno postavili Isusu doveo nas je do nas samih, do užasno-

ga pitanja o nečistoći koja iz nas samih izla-zi u svijet, ljudske odnose i u odnos s Bogom. To da nas od te izloženosti ne odvaja obredno pranje, još uvijek ne znači da nemamo dru-gih načina kako se skriti od užasa otkrića nas samih kao izvora nečistoće. Čini se da je čo-vjek u stanju biti čist samo ako ima hrabro-sti pogledati u lice sebi kao izvoru nečistoće. Tek u tom trenutku otvara se istinsko pitanje o čistoći i pranju nečistoće. Samo onom tko nasluti grozu nečistoće koja ključa u vlastitoj nutrini obredna simbolika vode koja čisti po-staje shvatljiva i smislena.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

12. lipnja 2011.

Nedjelja Pedesetnice. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Rim 5,5; 10,11

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkveto i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Sveti uvedeu otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu.Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2,1-11Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab.24ac.29b-31.34Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,

i obnovi lice zemlje!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,i opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje 1Kor 12,3b-7,12-13U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Nitko ne može reći: »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom. Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.Riječ Gospodnja.

19

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: Pošalji Duha svojega

(glazbeni prilog str. 38)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetoga

Braćo i sestre, združeni snagom vjere,s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskome, djelitelju svakoga dara, zajedno moleći:Gospodine, obdari nas svojim Duhom.

Daruj svojoj Crkvi Duha Svetoga kako bi mogla 1. svim narodima vjerodostojno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te.Mudrošću Duha Svetoga ravnaj i posvećuj sve 2. pastire Crkve da svojim služenjem budu trajni znak tvoje ljubavi i prisutnosti u tvome narodu, molimo te.Ojačaj u vjeri Crkvu i obitelji u našemu narodu: 3. daj da pohod Svetoga Oca našoj domovini urodi u svima nama svjedočanskom hrabrošću vjere i radošću pripadnosti tvojoj Crkvi, molimo te.Ispuni naše dane svojim mirom da se možemo 4. radovati u tvome Duhu i pronositi tvoju ljubav među svim ljudima, molimo te.Nama okupljenima na ovo slavlje otvori oči vjere 5. da umijemo prepoznati i s radošću prihvaćati darove Duha kojim nas milosno obnavljaš, molimo te.

Gospodine iskazujemo ti hvalu za tvoj veliki dar – Duha Svetoga, kojim nas neprestano obnavljaš u novosti života. Neka nas, molimo te, prodahne snaga tvoga Duha da trajno rastemo u zajedništvu s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaSvi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvenadjela Božja, aleluja.

Dj 2,4.11

Molitva vjernika

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 20,19-23Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«Riječ Gospodnja.

Svi se napuniše Duha Svetoga…(Psaltir Roberta de Lislea, 14. st., British Library)


20

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi.

ubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!(Rim 5,5) Na temelju ove rečenice svetoga Pavla, iz poslanice Rimljanima, te-ološka je tradicija razumijevala osobu i djelovanje

Duha Svetoga pod vidom ljubavi i dara. U našemu razmatra-nju zaustavit ćemo se samo na drugomu vidu, na daru.

Duh Sveti kao »dužnička ljubav«Veliki srednjovjekovni teolog Rikard od Sv. Viktora, polaze-ći upravo od Pavlove rečenice, naziva Duha Svetoga amor debitus – »dužnička ljubav«. Naime, Otac je u Trojstvu amor gratuitus – »besplatna ljubav«, Sin je amor debitus-gratuitus –»dužnička-besplatna ljubav«, a u Duha Svetoga dolazi do izražaja ljubav shvaćena kao amor debitus. Sve tri božanske osobe ljube, ali na drukčiji način ljube. Sva tri na-čina ljubavi tako razotkrivaju različite vidove jedne te iste ljubavi, bez kojih ljubav ne bi bila potpuna. Koliko god je važno ljubiti besplatno, toliko je također važno da se i ljubi »dužnički«, na način Duha Svetoga. Naime, dužnička lju-bav pretpostavlja ovisnost o daru, daru koji stvara »dug« koji treba vratiti. No, radi se o dugu koji se nikako ne može izravnati. To je dug koji traje u vječnosti jer Duh Sveti nika-da ne može dovoljno uzvratiti na to da je proizašao od Oca i Sina. On je osoba trajnoga dugovanja, trajnoga uzvraćanja na dar koji je primio.

Ovakvo promišljanje o Duhu Svetomu, k tomu još o lju-bavi pod vidom duga, vjerojatno mnoge iritira. Nije li dug nešto negativno? Ne želi li se svatko osloboditi dugovanja? Ne molimo li »otpusti nam duge naše«? Da, postoji nega-tivni dug. To je dug kao posljedica grijeha, i toga se duga svakako trebamo riješiti. Negativan je dug i onaj kojim nas netko želi držati u šaci, ovisnim o sebi, bez slobodnoga dje-lovanja. No, postoje i dugovi koje čovjek nikad ne može vra-titi i platiti, i upravo se u tomu trajnom neplaćanju duga krije ljepota i dostojanstvo čovjeka kao osobe. Tako postoji dug spram roditelja. Roditeljima smo uvijek dužni, jer: ka-ko možemo dostatno uzvratiti na to što su nam oni podari-li život? Mi ne možemo njima dati život. Zato smo pozvani da im cijeloga života budemo ‘dužni’ poštovanjem. Ili, kako možemo dostatno uzvratiti dug svojoj domovini koja nam je podarila kulturu, jezik, ono što jesmo? Dakako, ne mo-žemo; trajno smo dužni, pozvani da domovini izražavamo poštovanje.

Duhovi – slavlje dužničke ljubavi

Duh je veza zajedništva i ljubavi svih otkupljenih.

21


Odjeci RiječiDarovi Duha i milosti uz: 1Kor 12,3b-7.12-13Pavao mijenja zadani motiv »darovi Duha« (ta pneumatika; 12,1)u »darove milosti« (ta harismata; 12,4). Time započinje ispravljanje korintskog razumijevanja. U Korintu su darove Duha vrjednovali kao nešto što čvrsto posjeduju i kao znak prepoznavanja savršenih kršćana. Osobito su u to ubrajali ‘govor u jezicima’ i čudesa. Izborom termina Pavao naglašava karakter događanja. Sve to ostaje prepušteno na volju slobodnom djelovanju Božje milosti. Karizme su u tom kontekstu opisane kao nešto privremeno. Njihova se vrijednost proteže samo na sadašnje vrijeme, gdje doprinose tomu da se kršćanin ne treba odreći duhovne utjehe i pomoći u brojnim tjeskobama. One će same prestati kad nastupi vrijeme ispunjenja (usp. 1Kor 1,7). Ono što ostaje nisu karizme, nego kriterij po kojem ih se mora vrjednovati, a to je ljubav, kao temeljna egzistencijalna struktura kršćanskoga ‘biti’ i noseći temelj karizmi (usp. 1Kor 13).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Spasonosni dug ljubaviSpram Boga pak dug je najveći. Bogu dugu-jemo sve ono što jesmo. I ne samo to. Bo-gu Isusa Krista dužni smo još više, jer mu ne dugujemo samo svoje postojanje, nego i spasenje. Možemo li to ikad dostatno plati-ti, možemo li biti s Bogom »čist račun, du-ga ljubav«? Dakako, ne možemo, premda to stalno pokušavamo. Mislimo da smo do-bri kršćani ako fino izvršavamo svoje obve-ze prema Bogu kao što obavljamo ili »odra-đujemo« bilo koji drugi posao, ako smo na »kvit« s Bogom. A bit religije, a time i kr-šćanstva, jest upravo u tomu da se Bogu ni-kad ne može dostatno uzvratiti. Nikad! Ali taj nas dug ne čini frustriranima. To je dug ljubavi spram Božje ljubavi. Takav dug bu-di u nama divljenje, zahvalnost, hvalu i sla-vu Bogu. To su sve tako poznate riječi, a danas tako zaboravljene. Tko se još danas divi, zahvaljuje, hvali i slavi Boga, tko još želi biti tako dužan prema Bogu? A upra-vo taj dug omogućuje ljepotu i dostojanstvo ljudskoga života.

Dug spram Boga vodi nas stalno izvan nas samih, ne dopušta zaokruženost i sa-

modostatnost. Dug nam daruje spasonosnu ekstazu ukoliko nas vodi izvan nâs prema drugomu, k Bogu, punini u kojoj možemo disati punim plućima. Kako li je oslobađa-jući taj dug, dug koji raskida okove i naših zlih dugova i naše samodostatnosti!

Zato je dobro biti dužan, zato je dobro primati Duha Svetoga kao »dužničku lju-bav«. Bez Duha Svetoga osuđeni smo na dosadno življenje, na tihi očaj koji se pro-vlači kroz sve pore djelovanja, ili na lu-dilo aktivizma koji nas melje svojim sit-nim dugovima. U svemu tomu nesposobni smo išta više hvaliti i slaviti, biti zadivljeni spram Velikoga, Zadivljujućega, njega na-sljedovati. A tomu je tako jer svi želimo bi-ti samodostatni i neovisni, zaboravljajući jednu jedinu spasonosnu ovisnost, jedan jedini dug o kojemu ovisi naše spasenje, a to je dug spram Božje ljubavi, a potom i dug spram ljubavi prema čovjeku. O tomu opet piše sveti Pavao: »Nikomu ništa ne duguj-te, osim da jedni druge ljubite.« (Rim 13,8) Otvorimo se Duhu Svetomu, zazovimo ga da nas obdari svojom dužničkm ljubavlju u kojoj se krije naše spasenje.

Ivica Raguž

Pedesetnica je bio blagdan kojim su se Židovi spominjali svoga dolaska na brdo Sinaj, gdje je sklopljen Savez

s Bogom i gdje su dobili ploče Zakona. Smještajući upravo na taj blagdan

silazak Duha Svetoga, sveti Luka nam oslikava Novi zakon, upisan ne više

u kamene ploče, nego u srca ljudi. Duh silazi, ispunja srca i u njima

sklapa ‘Savez’. Stari je savez sklopljen na brdu, pred nedostupnim Bogom,

kamo se Mojsije uspinje; novi je sklopljen po Božjem silasku u ljude.


22

19. lipnja 2011.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budiBog Otac, i jedino-rođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto imeda posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi.Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 34,4b-6.8-9Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!

Čitanje knjige IzlaskaU one dane: Mojsije rano jutrom ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva ime Gospodnje: »Gospodin! Gospodin!« Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.« Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Dn 3,52-56Pripjev: Hvaljen i slavljen dovijeka!Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših!

Blagoslovljen budi u domu svete slave svoje!

Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima!

Blagoslovljen budi na svodu nebeskom!

Drugo čitanje 2Kor 13,11-13Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti.Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Otk 1,8Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše, i koji dolazi!

Evanđelje Iv 3,16-18Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«Riječ Gospodnja.

23


Braćo i sestre, u snazi Duha koji nam je darovan,pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskome. Molimo zajedno:Budi, Gospodine, sa svojim narodom.

Za tvoju svetu Crkvu: da svi koji su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga1. vjerno čuvaju milost božanskoga životai budu vjerodostojni svjedoci evanđelja, molimo te.Za one kojima si povjerio zadaću poučavanja tvoga svetog naroda:2. daj da budu trajno uronjeni u tvoju Riječ i vjerni Duhu Istine, molimo te.Za naše obitelji:3. obnovi u njima sve što je ranjeno nerazumijevanjem i nepovjerenjemi obdari ih istinskim zajedništvom i ljubavlju, molimo te.Za nas ovdje okupljene:4. neka nas ovaj susret s tobom okrijepi da tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, molimo te.Pokojnu našu braću i sestre obdari udioništvom u svojoj nebeskoj slavi,5. a nas okrijepi živom nadom u vječno zajedništvo s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam u svome Sinu Isusu Kristu objavio svoje očinsko lice,a u Duhu Svetome darovao nam Branitelja koji nas vodi na putu života. Usliši nam smjerne prošnje: neka sav naš život bude rast u zajedništvu s tobom, po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Hvaljen i slavljen

(glazbeni prilog str. 39)Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijetZavršna: XXIV Jubilejski himan

(1. i 4. kitica)

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

Gal 4,6

Popričesna molitvaGospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.


Molitva vjernika

Zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga(Freska u Maria Rojach, Austrija)


24

Božanski život

Božje postojanje oduvijek je golicalo čo-vjekovu maštu. Razmišljajući o sebi lju-di su dolazili i do pitanja o svome Stvo-

ritelju pokušavajući otkriti ga. Povijest nam svjedoči o dva puta tog otkrivanja. Na prvome čovjek sam pokušava naći odgovor. Iz tog po-kušaja nastaje svođenje Boga na ljudsku mje-ru. Razvija se vjera u bogove na čovjekovu sliku i daju im se sve ljudske oznake. Bogovi se vese-le ili ljute, pate ili uživaju, bivaju oholi, zavidni, škrti, ljubomorni…

Bog se predstavljaDrugi je način osluškivanje što nam Bog sam o sebi govori. Vjera u Sveto Trojstvo plod je slušanja, a Sveto pismo svjedoči o postupnom uvođenju u istinu o Bogu. Tekst iz prvog čita-nja jedan je od najdragocjenijih u čitavoj ljud-skoj povijesti. Sam Bog govori o samome sebi! Mojsijeva reakcija bila je spontana te se ba-ca na zemlju i klanja se. I Božje su riječi neo-

Svetkovina Presvetoga Trojstva

čekivane. Ne predstavlja se dalekim, moćnim i strašnim. Ne traži strah, poslušnost i žrtve. Na-protiv, on je »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću«. Ova je objava jamac naše vjere. Boga ljubavi u kojega vjerujemo mi nismo izmislili. Sam nam se ta-kvim predstavio. On nije plod naših želja, nego smo mi njegova želja. Prazninu kamenih plo-ča u Mojsijevim rukama ispunio je kako bi nam bile putokaz da mu se možemo približiti. Mora-le su biti kamene jer je »narod tvrde šije«. No, one nisu ideal. Vrlo brzo najavio je da će svo-me narodu »izvaditi srce od kamena i dati srce od mesa«. Božje zapovijedi moraju biti u kame-nu, sve dok su ljudska srca tvrđa od kamena. Kako bi ih smekšao, sam Bog je uzeo »srce od mesa« i postao čovjekom. Današnji evanđeoski ulomak najjasnije pokazuje kontinuitet Božjeg govora o sebi, ali i prijelaz iz Staroga u Novi za-vjet. Dok je Božja ljubav prema čovječanstvu i ranije bila poznata, novost je da ta ljubav nema granica. Čak je spreman darovati Sina Jedino-rođenca za spasenje ljudi. To je vrhunac objave njegove ljubavi, milosrđa i praštanja. Od nas se traži jedino vjerovati mu.

Vjera ili osuda»Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen.« Premda izgleda teškom i isključivom, ova rečenica nije poziv na vjer-ski fanatizam ili Isusov pokušaj da nas upla-ši, nego realnost. Mojsije je, govoreći o naro-du »tvrde šije«, uzeo sliku svoga vremena. Više životinja bi se upregnulo da zajedno oru, vuku kola ili vršu žito. Uvijek bi se našlo neko živin-če »tvrde šije« koje nije htjelo uz druge, opira-lo se zajedničkom pothvatu te išlo samo svo-jim putem. Svi smo mi ponekad »tvrde šije« pa ne želimo ići zajedno s drugima i nismo spre-mni angažirati se za zajedničko dobro. Tako povrijedimo jedni druge, nanesemo zlo i učini-mo brojne pogreške. Ako nam šija nije dovolj-no tvrda onda se uglavnom za sve to pokajemo. Ipak, ako ne vjerujemo da će nam druga strana

Bog se objavljuje u odnosima ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.

25


Odjeci Riječi

»Bog je tako ljubio svijet…« Objavljuje se po ljubavi. Ne dolazi

suditi svijet, nego ga spasiti. Njegov sud jest spasenje, ljubav. To je nova slika Boga, Boga koji žrtvuje svoga Sina za spas ljudi. Osuda ne dolazi

od Boga, nego od ljudi. »Tko ne vjeruje u njega, već je osuđen.«

Osuda, dakle, ne dolazi na kraju, nego se odabire i oblikuje sada –

življenjem. Živeći ljubav, donosimo »sud spasenja« sebi i svijetu.

Milost Kristova uz: 2Kor 13,11-13Poslanica završava blagoslovom: »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.« U njemu se govori o milosti Isusa Krista, što je objašnjivo iz formulâ kojePavao redovito rabi u svojim poslanicama, npr. »Milost našega Gospodina Isusa Krista sa svima vama.« Milost, koju nam je iska-zao Gospodin, sadrži njegovo utjelovljenje, njegov život, njegovu smrt za nas na križu, smrt koja nam je postala spasonosna. U čita-vom tom događaju pokazano nam je da nas Bog ljubi, ali i što nje-gova ljubav znači. To je vrlo lijepo izrečeno u Rim 5,8: »A Bog poka-za ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.« Tu trajno prisutnu ljubav Božju među nama ista Po-slanica ističe kao djelo Duha Svetoga: »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5,5)

Mario Cifrak

oprostiti onda nas naše kajanje ne oslobađa ne-go još više opterećuje. Svjesni smo pogreške, ali je ne možemo ispraviti. Međutim, ako toj dru-goj osobi vjerujemo, onda se bez straha ispri-čamo, bacamo u zagrljaj i pružamo ruku mira. No, pretpostavka za to je vjera u ljubav, dobro-tu i spremnost na praštanje drugoga. To nam Isus poručuje. Ako ne vjerujemo da Bog jest onakav kakvim se predstavio, tj. »milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjer-nošću«, onda se ne možemo spasiti jer nećemo vjerovati u njegovo praštanje. Naša će nas ne-vjera osuditi. Nikada ne ćemo imati mira. Bog nam je progovorio o sebi upravo za naše spa-senje kako bismo mu unatoč »tvrdoj šiji« pri-stupali s pouzdanjem. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spa-si po njemu.«

Život po uzoru na TrojstvoSamo zahvaljujući Sinu mi vjerujemo da je, ka-ko veli današnje Predslovlje, »jedan Bog u troj-stvu osobâ jedne božanske naravi«. To je te-meljno otajstvo naše vjere. Bez objave ga nikad ne bismo spoznali, ali ni nakon nje ne možemo ga iznutra shvatiti. Zato nam se ono i očituje u

svojoj djelatnoj ulozi. Čak je i prvotno znače-nje pojma »osoba« bilo u smislu uloge ili služ-be, a ne osobnosti kako je mi danas shvaćamo. Poručuju nam to i imena Oca, Sina i Duha Sve-toga koja opisuju njihove međusobne odnose. Svaka osoba postaje osobom u odnosu prema drugoj, a vrhunac svih odnosa je ljubav. No, ni ona ne postoji kao apstraktna. Ljubavi nema bez osoba, a osoba bez odnosa, dok je cilj ljuba-vi jedinstvo. Upravo zato su u Bogu tri osobe, ali u jedinstvu Oca u Sinu i u Duhu, Sina u Ocu i Duhu, Duha u Ocu i Sinu. Tako nam se priop-ćio jedan Bog u tri osobe! Njegovo predstavlja-nje plod je želje da »nijedan koji u njega vjeru-je ne propadne, nego da ima život vječni«. Dok je ljudsko traženje Boga dovelo do bogova slič-nih čovjeku, slušanje što Bog govori o sebi ima za cilj oblikovati čovjeka na sliku Božju. To se najjasnije očituje u odlomku iz Pavlove druge poslanice Korinćanima. Apostol poziva: »Ra-dujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama.« Jamči nam da ćemo njegovanjem božanskih vrijednosti imati sudioništvo u Božjem životu. Štoviše, Bog će biti s nama u našem životu sve dok ga ne budemo gledali »licem u lice«.

Slavko Slišković

Zrnj

e


26

23. lipnja 2011.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi KristoveUlazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine.

Ps 81, 17

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

Prvo čitanje Pnz 8, 2-3.14b-16aHranio te manom za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi i iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 148,12-15.19-20Pripjev: Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje 1Kor 10,16-17Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 6,51Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.


Ulazna: 77.2 Narod svoj hraniOtpj. ps.: 128 Slavi, JeruzalemePosljednica (po volji): 202 Hvali, Sion Prinosna: 228 Po obećanju Pričesna: 135.1 Tko jede moje tijeloili: 248 Zdravo TijeloZavršna: 848 Veselo, braćo

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

27

Evanđelje Iv 6,51-58Tijelo je moje jelo istinsko,krv je moja piće istinsko.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijeloi pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitvaGospodine,pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, s vjerom se pomolimo Kristu Gospodinu koji nam jeu otajstvu euharistije ostavio dar svoga otkupljenja i dar ljubavi koja obnavlja svijet.

Gospodine, svojoj si Crkvi povjerio otajstvo 1. euharistije: daj da se svakodnevno obnavlja tim darom te se trajno zauzima oko izgradnje tvoga Kraljevstva, molimo te. Gospodine, ti si svećenicima dao da budu 2. prvi služitelji svetih otajstava: obnovi ihu vjernosti i svetosti da uvijek živedostojno dara što su ga primili, molimo te. Gospodine, u ovome otajstvu ti se na 3. jednak način daješ svima: izliječi nas od svih naših podjela i sebičnosti i obdari darom evanđeoskoga služenja, molimo te.Gospodine, ti nam se očituješ u 4. lomljenju kruha: okrijepi nam vjeru da te prepoznajemo i u licima svih koji trpe,svih osamljenih i potrebitih, molimo te.Gospodine, hraniš nas kruhom koji je hrana 5. za vječni život; rasvijetli nam pogled vjere da sva naša životna nastojanja budu usmjerena prema daru vječnosti, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u sakramentu euharistije ostavio si nam divini dar svoje ljubavi. Usliši nam smjerne molitve i pomozi da sav naš život bude uzdarje tebi koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.

Patena iz Rihe (565.-578.)


28

život vječni daruje nam upravo to što nemamo: život vječni.

Život vječni između gladi i sitostiIsus o hrani s neba za život vječni govori nakon umnoženja kruha. Nakon što je nasitio mnoge. Prije su bili gladni i govor se o hrani odnosio sa-mo na glad i hranu koja je može utažiti. Nakon što su se nasitili, počinje govor o hrani za život vječni, ali to je sada tvrdi govor. Hrana od ko-je čovjek živi toliko je važna da je gladnu čovjek nemoguće ne misliti na nju. Glad ispuni svu svi-jest mislima i maštom o hrani. Isus ne govori o hrani za život vječni prije nego što nasiti tjelesnu glad. Ne manipulira ljudskom gladi kako bi lju-de usmjerio na nadu u život vječni. Život vječ-ni nije nadomjestak zemaljskom životu, niti je obmana iluzijom kako bi se izdržala zbilja. Go-vor o hrani za život vječni nije manipulacija ljud-skim potrebama i gladi. No, kada se čovjek nasiti i kada ga sitost oslobodi prisile mišljenja na hra-nu, onda mu sitost može lako zatvoriti pogled na vječni život. Misliti o hrani za život vječni nije

K ruh od kojega čovjek živi dolazi iz ze-mlje. Od zemlje i rada ruku čovječjih, kako to sažima molitva kod priprave da-

rova u slavlju euharistije. No, kruh od kojega do-lazi život vječni ne dolazi iz zemlje. Silazi s neba. Onako kako je mana silazila s neba dok su Izra-elci boravili u pustinji. I onako kako s neba si-lazi sila koja zemaljski darovani kruh na oltaru pretvara u nebeski kruh za život vječni. Mana je hrana s neba ljudima koji nisu imali hrane iz ze-mlje. Bila im je nebeska hrana za zemaljski život. Jeli su je, ali su svejedno umirali. Onako kako čovjek inače jede kruh, živi od njega, a na koncu svejedno umire. Hrana o kojoj Isus govori nije takva. Nije ni zemaljska smrtna hrana, ni nebe-ska hrana za smrtni život. On govori o drukči-jem kruhu. Govori o sebi kao kruhu. O sebi, svo-me tijelu i svojoj krvi kao hrani za život vječni. Zvuči skandalozno govor o tijelu i krvi kao hra-ni. Posve je razumljiva pobuna Židova na ova-kav govor. Skandalozni će govor jedne otjerati, a drugima otvoriti oči. Ako ima života vječnoga, on se ne može hraniti smrtnom hranom. I ako je život vječni uistinu različit od smrtnoga, on ne može doći iz smrtnoga izvora. Može ga dati sa-mo netko tko je sam vječan.

Isus je kruh živi i kruh života. Bog je život. I ako Bog sobom hrani čovjeka, onda ga hrani hranom za život vječni. Tko se hrani tim kru-hom živjet će uvijek. Taj kruh je za život svijeta. Isus kaže najprije da je on kruh za život vječni, a potom da je to kruh za život svijeta. Svijet ne živi vječno. Ni čovjek nije vječno biće. I čovjek i svijet žive ako se hrane. Kao što žive svoj smrtni život zahvaljujući jedino hrani kojom se hrane, tako mogu živjeti i vječnim životom zahvaljuju-ći hrani koja je u stanju dati im život vječni.

Hrana od koje živimo smrtni život posta-je dio nas. Uzimamo je i pretvaramo je u sna-gu od koje živimo. Hrana nestaje, a naš život ostaje i traje. Snaga se hrane pretvorila u na-šu snagu. Hrana za život vječni čini suprotno. Nas pretvara u sebe. Uzimamo je i postajemo ono što nismo. Smrtni smo ljudi. No, hrana za

Tijelo i krv za život vječni

Tijelovo

29


Odjeci Riječi

jednostavno. Potreban je napor. Napor gladno-ga da svejedno vjeruje u život vječni i napor sito-ga da u zadovoljenju potrebe ne vidi vrhunac ži-vota. Gladan lako zaboravi na sve osim hrane, a sit lako zaboravi na glad za vječnim životom.

Čovjek je u tijelu smješten između gladi i si-tosti. Čovjek nikada nije više tijelo, kao što je to u gladi i u užitku, u ovisnosti o kruhu i vodi i u za-dovoljenju gladi i žeđi. Glad i sitost unutar kojih se smješta iskustvo tijela pokazuju kako se život ne događa najprije niti nadasve na razini mišlje-nja ili predodžbi. Glad ljudsko tijelo pretvara u središte svijeta. Ljudski je život nadasve tjelesni život. Hrana koja se razlikuje od mene mojim ra-dom i prehranom postaje isto što i ja. Nestaje u meni. Njezina snaga postaje moja snaga. Asimi-liram je. Hrana je nestala, a ja živim dalje.

Čovjek, kao što je Mojsije bio čovjek, mo-že drugima davati hranu, skrbiti se za nju, mo-liti za nju, ali ne može sebe dati za hranu. Ni-jedan čovjek to ne može. Samo Bog može dati sebe za hranu ljudima. Nije vam Mojsije dao hranu, nego Otac moj, kaže Isus u istom govo-ru. I premda se mana odnosi na hranu za smrt-ni život, već je i na njoj vidljivo kako hrana do-lazi odozgor, od Oca nebeskoga.

Euharistija – Isusovo tijelo i krvEuharistija je hrana i piće. Kruh i vino. Tijelo i krv. Kruh i vino imaju okus zemlje i sunca, a svejedno su hrana s neba. Dolaze od rada ljudskih ruku, a svejedno su nebeska hrana. Ljudski darovi na oltaru pretvoreni u Božje sebedarje. Čovjek daje od svoga rada, a Bog od sebe. Dajući dio sebe prima Boga. Euhari-stija je središte odnosa s Bogom. U njoj se uči kakav je Bog i kako se postaje njemu sličnim. Davanjem. Davanjem nizašto. Besplatno. Te-meljna gesta kršćanskoga života jest euhari-stijska gesta besplatnoga sebedarja. Zato je euharistija mjerodavna za kršćanski život. Uz to, euharistija je otvorenost darovanome. Na istom se mjestu i u isto vrijeme događa darivanje i primanje. Tajna se života krije u susretu besplatnoga davanja i primanja. Na istom se mjestu krije i ulaz u život vječni. Ta-ko se tek na euharistijskom stolu nazire kako život vječni ne čeka negdje nakon smrti, nego počinje u trenutku u kojem čovjek, otvoren Božjem darivanju sebe u kruhu i vinu, sam počinje hraniti živote drugih darujući dalje ono što je primio.

Ante Vučković

Jedan kruh i jedna čaša uz: 1Kor 10,16-17Autor postavlja dva retorička pitanja i očekuje pozitivan odgo-vor. Prvo se tiče »čaše blagoslova«. To je čaša nad kojom se izri-če blagoslov. Židovsko-aramejska pozadina toga izraza upuću-je nas na čašu vina nad kojom se na pashalnoj gozbi zahvaljuje ili blagoslivlja Boga. Naglasak je na drugom dijelu rečenice u ko-jem se pita: »nije li (čaša) zajedništvo Krvi Kristove?«. Pojam ko-inonia, zajedništvo, izražava duboku i životnu vezu koja se us-postavlja s nekim preko nečega. Skupina koja izriče blagoslov ulazi po njemu u zajedništvo s »krvlju Kristovom«. A to neizo-stavno priziva na Kristovu smrt u njezinu spasenjskom značenju. Druga rečenica paralelno govori o »kruhu koji lomimo«. »Lomi-ti kruh« označava blagovanje. Sudionici blagovanja su u zajed-ništvu s »tijelom Kristovim« pod dvostrukim vidom: s Isusom Kri-stom koji je umro, odnosno s Gospodinom Isusom koji je uskrsnuo.

Mario Cifrak

Zrnj

e

»Ja sam kruh koji je s neba sišao.« Isus predstavlja sebe kao kruh.

Daje se ‘blagovati’ da bi pokazao puninu svoga samopredanja.

Ne daje nam nešto, nego daje sebe, sveukupnost svoje egzistencije.

Zato euharistija nije tek ‘drukčija’ hrana za zemaljski život. Pričest je

blagovanje božanskoga života da bismo mogli živjeti tim životom. Životom Božjim među ljudima.

Potrebno se stalno pitati što blagujemo u euharistiji.


30

26. lipnja 2011.

Trinaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Narodi svi,plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Ps 47,2

Zborna molitvaBože, po krštenju smopostali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Darovna molitva Bože, ti daješ učinaksvojim otajstvima. Molimo te da našesluženje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu.

Prvo čitanje 2Kr 4,8-11.14-16aSvet je onaj čovjek Božji, neka ostane kod nas.

Čitanje Druge knjige o KraljevimaJednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, uvratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu:»Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.«Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Onda upita svoga slugu: »Dakle, što da učinimo za nju?« A on reče: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.« A on reče: »Pozovi je!«Pozva je, a ona stade kod ulaza. »Dogodine u ovo doba«, reče joj,»zagrlit ćeš sina u naručju.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 89, 2-3.16-19Pripjev: O ljubavi Gospodnjoj

pjevat ću dovijeka.O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati tvoju vjernost. Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!« U nebu utemelji vjernost svoju.

Blago narodu vičnu svetom klicanju,on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine,u tvom se imenu raduje svagdai tvojom se pravdom ponosi.

Jer ti si ures moći njegove,po tvojoj milosti raste snaga naša.Jer Gospodin je štit naš,Svetac Izraelov kralj je naš.

Drugo čitanje Rim 6,3-4.8-11Krštenjem smo zajedno s njime ukopani,hodimo u novosti života.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu,a živima Bogu u Kristu Isusu!Riječ Gospodnja.


Ulazna: 109 Neka te slave narodiili: 238 Ovo je danOtpj. ps.: 348.1.3.5 O ljubavi tvojojPrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 260 O da bude radostZavršna: 753 Do nebesa

31


Pričesna pjesma Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Ps 103,1

Popričesna molitvaGospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemou tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 1 Pt 2,9Vi, rode izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puče; naviještajte silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.

Evanđelje Mt 10,37-42Tko ne uzme križa, nije mene dostojan.Tko vas prima, mene prima.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Krist Isus svojom ljubavlju prema Ocu nebeskom pokazao nam je put ljubavi koja nadvisuje svaku ljudsku ljubav. Molimo Oca nebeskoga mudrost ljubavi koja preobražava svijet.

Rasvijetli put svoje Crkve da, vjerna Kristovoj 1. ljubavi na križu, uvijek bude jasan znak tvoje blizine svim ljudima te proročkom hrabrošću ustrajno naviješta riječ evanđelja, molimo te.Prodahni svojom mudrošću papu Benedikta2. i sve pastire Crkve: ne dopusti da posustanu pred protivljenjima svijeta; pomozi im da uvijek budu nositelji i svjedoci tvoje Istine, molimo te.Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati3. u svojim bližnjima i u svima koji trpe;nadahni nas na radosnu i darežljivu ljubavprema svima koji su u potrebi, molimo te.Pomozi nam, Gospodine, s radošću prigrliti križ 4. života; oslobodi nas svake navezanosti na svijet i zemaljska dobra kako bismo bili dostojni dara vječnosti, molimo te.Primi u svoj očinski zagrljaj našu pokojnu braću5. i sestre i obraduj ih darom vječnoga zajedništvas tobom, molimo te.

Svemogući Bože, izručujemo tvojoj očinskoj dobroti svoje molitve. Ne dopusti da nas na putu kroz svijet zaslijepi i zaustavi ono što je prolazno i daj da, slijedeći mudrost Kristova križa, vjerno hodimo prema onom što je vječno.Po Kristu Gospodinu našemu.

Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom,nije mene dostojan.

(Križni put u katedrali sv. Križa u Sisku)


32

istinitosti vječnoga. Isus je Očev izaslanik. Rabini su govorili da

je izaslanik uvijek poput onoga koji ga šalje. U riječima Isusovih učenika odzvanja riječ Uči-telja, a po njemu i Očeva. Ljudi su pozvani bi-ti dio toga dara, ne zbog ljudske, nego zbog Bož-je veličine. Valja se sjetiti tolikih koji nemaju svoga doma, obitelji, svojih ‘interesa’ zbog Ra-dosne vijesti. Nisu pobjegli, niti žele živjeti ne-život u izoliranosti, ali im treba prihvaćanje nji-hova poslanja.

Čini se stoga da Isus upućuje na nešto što nedostaje našemu vremenu, a to su ponajprije dvije zbilje: proroci i čaša vode za najneznatnije. S jedne strane nešto neobično – proročko i po-malo nedohvatljivo, a s druge strane nešto sa-svim obično, svima na dohvat ruke – čaša vode. Nedostaje nam i jedno i drugo; odnosno, nedo-staje nam ravnoteža. Pružena čaša vode koja nije nošena proročkom snagom novoga života gubi svoju slast i snagu. Jednako tako i proro-ci koji nisu sposobni svoju riječ neba pretoči-ti u ljudski govor i ispuniti čašu za najžednije, ostaju tihi glas izgubljen u suhoći pustinje. Os te ravnoteže leži u rečenici sebedarja: Tko izgu-bi svoj život, naći će ga.

Teško je primiti prorokaPrimiti proroka i prihvatiti pravednika: evo iza-zova ove nedjelje. Moramo priznati da je najteže primiti proroke, osobito kada se nađu na naše-mu životnom putu. Za života ih smatraju usija-nim glavama, sklonima pretjerivanju, sposob-nima samo za kritiziranje, buntovnicima, tako da će neki reći: da bi se bilo prorokom dostatno je da se bude pesimist (Elsa Triolet). Obično se ne koristi kodeksima lijepoga ponašanja i na če-lu ne nosi etiketu da je čovjek Božji te ga se lako može obilježiti kao lažnoga proroka.

Prorok je prije svega slobodan, kroči još ne-ugaženim stazama i skuplja kamenje kojim se na njega nabacuju; prorok se ne zaustavlja ra-di pljeska i uspjeha, jer ne voli mnoštva oko se-be, već mnoštva pred sobom. Léon Bloy zgod-

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Trinaesta nedjelja kroz godinu

U slijedu nedjelja koje go-vore o Isusovim učeni-cima i o njihovu pozivu,

današnje evanđelje donosi zbu-njujuće riječi o usporedbi ljubavi prema Isusu i najbližima. Dosta

je naglasiti prvu i zadnju Isusovu rečenicu: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dosto-jan… Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vo-de zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti pla-ća.«

Radosna vijest stavlja pred nas mnoštvo rečenica nad kojima bi se moglo razmišljati i duže od nekoli-ko minuta. Kada Isus govori o lju-bavi, ne misli na osjećajnost, već na osobno prianjanje uz Krista. Kada ljubav prema bilo kojemu čo-

vjeku postane zaprjeka za nasljedo-vanje Isusa, tada ju treba preispitati, jer Kristov križ i tu ljubav zaogrće po-sebnim svjetlom. U tome leži proroč-

ka snaga kršćanske ljubavi. Isus ne kani opovrgnuti Toru i zapovijed pošto-vanja prema roditeljima. Nipošto! I sam je više puta upozoravao upravo na njenu važnost. No, jednako je tako svjestan da će njegov nauk iza-zvati nerazumijevanje, sukobe i napetosti unu-tar samih obitelji.

Bez navezanosti i s jedinim osloncemMatej svoje Evanđelje piše u doba progonstava. Učenici su toliko puta iskusili da su – radi ču-vanja vjernosti Kristu – morali prihvatiti prekid najdubljih obiteljskih i prijateljskih veza. Isus traži da njegov učenik bude spreman živjeti bez oslonaca, bez potpore i zaštite. To je temeljna odlika proroka: biti spreman žrtvovati sve. Čak se i ne radi o žrtvi, jer je to način oslobođenosti i nenavezanosti do mjere koja relativizira sva-ku zemaljsku vrijednost koja bi se suprotstavila

Proroci i čaša vode za najneznatnije

je naglasiti prvu i zadnju Isusovu

kažem vam, neće mu propasti pla-ća.«

mnoštvo rečenica nad kojima bi se moglo razmišljati i duže od nekoli-ko minuta. Kada Isus govori o lju-bavi, ne misli na osjećajnost, već na osobno prianjanje uz Krista. Kada ljubav prema bilo kojemu čo-

vjeku postane zaprjeka za nasljedo-vanje Isusa, tada ju treba preispitati, Pružena čaša

kao mjera ljubavi.

33


»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.«

Ta stroga riječ uvijek iznova propituje odlučnost našega

predanja i vjere. Nastala je u dobakad je prihvatiti Krista značilo

biti odbačen od svojih najbližih.U takvoj uvjetovanosti kršćanin

uvijek odabire Krista jer odabirući njega sam raste u ljubavi prema

svima. Tko odabire Krista, taj može samo više ljubiti – pa i one koji ga

progone i odbacuju.

Zrnj

e Odjeci Riječi

no je definirao proroka: to je – kaže on – čovjek koji se prisjeća budućnosti. Nestrpljiv je, jer po-sjeduje riječ koja se ne može zatvoriti u ormar oportunizma, ali ujedno i strpljiv do mjere kuš-nje i trpljenja. Na vagu stavlja život, a ne riječi, premda će se ljudi sjećati proročkih riječi. Sat mu ide uvijek nekoliko desetljeća naprijed, ne zato što bi imao posebna viđenja, već zato jer gleda darom Božjega pogleda; obično ga progla-šavamo izvanrednim, jer čita budućnost, a on je zapravo ‘kriv’ što čita sadašnjost.

To nam je teško podnijeti, kao i njegovu ne-poslušnost ljudima do mjere poslušnosti Bogu. Neugodan je, jer naviješta razapetu i ismijanu, osamljenu, napuštenu i samotničku istinu. A nama je draža uspješna istina, službeno blago-slovljena tko zna čijim blagoslovom. Zbog toga je teško proroku otvoriti vrata.

Ništa lakše od toga nije pružiti najmanjima čašu vode. Ne treba biti prorok ni proročki sin da bi se zaključilo kako će ova civilizacija biti još du-go u krizi ako ne nauči tako banalnu gestu: na-točiti vodu i dati ju onima koji to ne mogu sami učiniti. I netko veli da je kršćanstvo prezahtjev-no. Banaliziram? Možda, ali ne bih želio da za-

boravimo Isusovu rečenicu da se u tomu nalazi sav Zakon i Proroci. Vježbajmo tu gestu da lju-beći ne bismo zaboravili odakle dolazi ljubav.

Dati ono što mu ne pripadaI što odgovoriti proroku, čovjeku koji pripada samo Bogu, koji pita o tome što može učiniti za nas? Najradije bismo odgovorili da nam ne treba ništa, da nam je dovoljna njegova prisutnost. Ali, njega možemo pitati i ono što daje onaj u čije ime dolazi. Možemo tražiti ono što nije njegovo, što ne ovisi o njemu i njegovim sposobnostima, ono što mu je povjereno, ono što mu ne pripada.

A komu to upućujemo kao molbu? Možda svome župniku, prijatelju svećeniku, redovnici-ma i redovnicama? Onima za koje mislimo da tek vrše ulogu Božjih ljudi? Pokušajmo ih promatrati u svjetlu proročke riječi, ali čuvajući njihovu pri-sutnost, tražeći riječ i ruku Božje blizine. Teško je primati proroke, ali ako mi nije dovoljan čovjek koga je Bog pozvao u svećeništvo ili redovniš-tvo, i koji je možda grješnik poput drugih i poput mene samoga, tada krivnja moga neprihvaćanja možda nije u njemu, nego u meni. I ako želim ne-što više, toliko puta možda i opravdano, ali mož-da i samo zato jer tražim manje…

Ivan Šaško

Kršteni u Kristovu smrt uz: Rim 6,3-4.8-11Biti kršten u Krista Isusa znači biti kršten u njegovu smrt (Rim 6,3). Pritom je u grčkom izvorniku prisutna i igra riječi, budući da isti glagol, baptizo, znači i »krstiti« i »uroniti.« Vjernik se činom uranjanja u vodu krsti, ali time istovremeno biva uronjen u smrt Kristovu, uronjen u Krista. Stoga je logičan sljedeći korak u apo-stolovu razmišljanju kad ovo uranjanje zamjenjuje »ukapanjem« jer krštenjem smo, zajedno s Kristom, »ukopani u smrt« (6,4). Po krštenju Duh Božji prebiva u vjernicima. To je Duh kojim je Isus uskrsnuo od mrtvih, pa će i onaj koji je kršten po tom istom Duhu zadobiti život (8,11). Na taj se način i na Kristovim vjernici-ma očituje djelovanje »slave Očeve«. Ova novost ima i svoje poslje-dice u svakodnevnom životu: »Naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.« (6,6) Kršćanin je postao konačno slobodan čovjek: slobodan od grijeha i slobodan od smrti.

Darko Tepert


34

3. srpnja 2011.

Četrnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48,10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost.Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Zah 9,9-10Tvoj kralj se evo tebi vraća ponizan.

Čitanje Knjige proroka ZaharijeOvo govori Gospodin:»Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit kola iz Efrajimai konje iz Jeruzalema, on će istrijebit luk ubojni, on će navijestit mir narodima. Vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145,1-2.8-11.13cd-14Pripjev: Blagoslivljat ću ime tvoje

dovijeka, Bože, kralju moj.Slavit ću te, o Bože, kralju moj,ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojimi svet u svim svojim djelima.Gospodin podupire sve koji posrćui pognute on uspravlja.

Drugo čitanje Rim 8,9.11-13Ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Mt 11,25Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.


Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Ulazna: 75.1 Spominjemo seOtpj. ps.: 124. I Blagoslivljat ću dovijeka

(kitice 1-4)Prinosna: 230 Darove prinesite Pričesna: 100 (101) Kušajte i viditeili: 136.2 Dođite k meni Završna: 175 U slavu svetog Srca

35


Evanđelje Mt 11, 25-30Krotka sam i ponizna srca.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih,a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moji nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od menejer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaDođite k meni svi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin!

Mt 11,28

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog svoju mudrost i otajstvo spasenja otkriva malenima i poniznima.Uputimo mu iskrene molitve da duh evanđeoske malenosti ispuni naša srca.

Vodi, Gospodine, svoju Crkvu kroz svijet: daj da, vjerna evanđelju, bude uvijek blizu1. onima koji su ostavljeni te tako gradi tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.U svojoj istini podrži pastire Crkve i sve navjestitelje tvoje riječi; ne dopusti 2. da se daju zavesti izazovima svijeta, već da se uvijek podlažu tvojoj mudrosti, molimo te.Budi bliz svima koji trpe i svima koje je svladao umor života: okrijepi ih radošću življenja,3. a kršćane nadahni da budu bližnji svima koji su u potrebi, molimo te.Prati naše korake svojom dobrotom i milosrđem; ozdravi nas od svega što je grješno i pogubno4. te s novom snagom slijedimo put evanđelja, molimo te.Ispuni svojim Duhom sve kojima povjeravaš brigu i odgovornost za druge;5. nek istina evanđelja i mudrost tvoje ljubavi poveže sve ljude u jednu obitelj, molimo te.

Svemogući Bože, primi i po svojoj dobroti usliši molitve ove svoje zajednice. Nek tvoja mudrost uvijek nadahnjuje naše riječi i djela, naša htijenja i molitve, kako bismo s potpunom radošću živjeliono što je veliko u tvojim očima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje,što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.

(Zlatko Čular)


36

iz Knjige proroka Zaharije. Oni koji je odbija-ju, čine se umnim i mudrim jer umnost i mu-drost mjere snagama vlastite moći, vlastitih sposobnosti i vlastitog razmišljanja. Njihov se stav pokazuje nestalnim pred izazovima neu-spjeha upravo zbog toga što je neuspjeh kritika svake lažne mudrosti i samouvjerenosti. Laž-na umnost i mudrost ne podnose neuspjeh, ne znaju se s njime nositi.

Jaram – put nasljedovanjaIz Isusovog stava i odnosa s Ocem, iz njegovog odnosa spram neuspjeha, izvire i shvaćanje učeništva, Isusovog nasljedovanja. Prije svega, Isus je onaj koji poziva. »Dođite k meni…« (Mt 11,28). Treba doći k Isusu i biti s njim. To je pr-vi preduvjet cjelokupne kršćanske egzistencije i svakog poziva. Doći k Isusu znači poslušati nje-gov glas i dati prednost njegovim riječima i dje-lima nad vlastitim željama i zahtjevima. Time nas Isus ne poziva da se odreknemo svoje vla-

Naviješteni evanđeoski odlomak dio je jedanaestog poglavlja Matejevog evan-đelja koje nam svjedoči o nečemu što

teško povezujemo s Isusom, a to je neuspjeh. Kada danas razmišljamo o njemu i njegovu po-slanju, spremni smo pomisliti na sve, ali ne na to da on doživljava neuspjeh. A neuspjeh je bio sastavni dio Isusovog života, sve do njegove smrti na križu. Kada bismo mjerili njegov ži-vot i njegovo poslanje našim današnjim mjeri-lima, morali bismo reći da je Isusov zemaljski život bio trajno prožet neuspjehom, odbaciva-njem, sumnjičenjem. Njegove su riječi već ta-da bile neprihvaćene, mnogi ga nisu razumjeli i nisu mu htjeli povjerovati. I njegovi najbliži če-sto su pokazivali kako ne shvaćaju što im govo-ri i kuda ih usmjerava. U takvome iskustvu Isus je bio jednak mnogima koji su u svom životu doživjeli neuspjehe. No, kako se ponašati u ta-kvim trenutcima? Kako tada razmišljati o sebi i životu? Kako se nositi s neuspjehom?

Neuspjeh i molitva – vez nasljedovanjaIsus svoj neuspjeh uvezuje u molitvu. Moli-tvom se suočava s neuspjehom. »Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima.« (Mt 11,25) Sav svoj neuspjeh Isus predaje u Oče-ve ruke i usred neuspjeha potvrđuje svoje pre-danje i odanost Ocu i poslanju koje je od njega primio. Njegov »da« Ocu i vlastitom poslanju nije uvjetovan uspjehom, nego je neuvjetova-ni ‘da’ čak i u trenutcima koji su sasvim suprot-ni očekivanom.

Upravo se u tim trenutcima očituje i smi-sao Isusovog poslanja. Isus u tim trenutcima zahvaljuje Ocu ne toliko zbog toga što je nešto sakrio mudrima i umnima, nego zbog toga što je objavio malenima. Upravo se u tome otkri-va značenje objave. Ona dovodi do razlikova-nja i razotkrivanja, prihvaćanja i odbijanja. Oni koji prihvaćaju njegovu riječ i njegovo posla-nje označeni su kao maleni i jednostavni, kao krotki i ponizni, o čemu svjedoči i prvo čitanje

Nasljedovanje – između neuspjeha i spokoja

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Mudrost malenosti kao put nutarnje radosti.

37

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620112011620116620116stite slobodne volje, nego da je odredimo i obli-kujemo njegovom voljom. Na taj način i susret s neuspjehom dobiva sasvim drugo značenje i drukčije mjesto u životu. Upravo se u tome kri-je smisao Isusovih riječ o uzimanju jarma. Ne radi se jarmu religijskih i drugih zapovijedi. To je jaram koji povezuje jednu novu, drukčiju cjelinu. Njegov jaram. Jaram koji računa s ne-uspjehom i koji jedino ako se shvaća kao njegov može biti shvaćen kao sladak usred gorčine ži-vota. Isus traži da dođemo k njemu, da uzme-mo njegov jaram, koji uključuje i neuspjeh i poteškoće, te da učimo od njega. Uzeti jaram i učiti znači biti poslušan učitelju, znači živje-ti od njegove blizine i njegove riječi, znači sta-viti sve u njegovu službu, znači postati krotak i ponizan. Ne samo u odnosu na njega, nego i u odnosu na cjelokupno poslanje. Biti svjestan da nismo njegovi vlasnici, nego poslužitelji. Raču-nati s neuspjehom. Ne mjeriti se lažnom mu-drošću i umnošću.

Spokoj – plod nasljedovanjaUzeti jaram i učiti od Isusa nosi i obećanje spo-koja, ili modernijim rječnikom rečeno, odmo-ra. Spokoj zapravo znači mir cijeloga bića, a ne samo fizički odmor. Upravo se u ovim riječima krije i jedna od kritika našemu današnjem pa-

storalnom radu. Naša egzistencija, koja je stal-no pod stresom zbog raznih zadaća i pothvata i koja se stalno dokazuje kao frenetična aktivnost bez odmora i bez stanke, često zaboravlja da je izvor uspjeha, kao i stalnosti u neuspjehu, odnos s Isusom, a ne stalna aktivnost i rad. Taj je odnos izvor odmora u stalnom radu i utjeha u nevolja-ma. Ono što bi trebalo prožimati naš rad, naše djelovanje i naša lica jest odnos s Kristom poni-znim i krotkim, smirenim i dobronamjernim, a ne slika i sličnost s uvijek nervoznim i hiperak-tivnim menadžerima. A vidimo da je upravo to što nas prožima i čemu sve više sličimo.

Istina, jaram je uvijek jaram i nije ga lako nositi. Nasljedovati Isusa, ljubiti, djelovati jest napor koji traži naše snage. Pred napašću da iz odnosa s Bogom izbacimo napor i dademo se zavesti shvaćanjem kako je odnos s Bogom nešto što potpada pod logiku »odmah, bez na-pora i sve«, govor o jarmu pokazuje pravo lice nasljedovanja. Život s Isusom uključuje veliki napor, ali uključuje i spokoj, odmor – u njemu i s njime. Ako nema jednog od ovoga dvoga, on-da smo krivo razumjeli njegove riječi o jarmu i spokoju. »Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći će-te spokoj dušama svojim.«

Željko Tanjić

Biti u Duhu uz: Rim 8,9.11-13Apostol Pavao upozorava kršćane da oni nisu u tijelu, nego u Du-hu (8,9). Duh Božji ostvaruje jedinstvo kršćana s Isusom Kristom i sve ih združuje s njime, tako da i kršćani imaju dijela na Kristo-vu uskrsnuću i na njegovu životu (8,11). Duh koji prebiva u kršćani-ma počelo je uskrsnuća svakoga od njih. Prihvativši Duha Božjega, kršćani su postali Božjom djecom te više nisu njegovi robovi, ne-go baštinici njegovih dobara, primljeni u njegovu ‘obitelj’ (8,14-15). Stoga imaju sigurnost vječnoga života dok god Duhom usmrću-ju tjelesna djela (8,13). Pavao ovdje još uvijek govori o onim djelima Zakona za koja su Židovi mislili da im osiguravaju spasenje i o dje-lima kojima su pogani htjeli steći naklonost božanstava, mudrost i sreću. Nijedno takvo djelo nije kadro od čovjeka načiniti dijete Bož-je. Samo usmrtivši ta dijela i živeći po Duhu Isusovu i Duhu Bož-jem, čovjek postaje slobodan baštinik života vječnoga.

Darko Tepert

Zrnj

e

»Učite se od mene jer sam krotkai ponizna srca…« Isus se objavljuje kao

pravi učitelj upravo po svojoj blizini malenima i odbačenima. Tom poukom opominje učenike da ne slijedi one koji obećavaju raskoš, sjaj i moć. Evanđelje

nas uči poniznosti, malenosti, služenju, mudrosti križa, predanju za druge, bezuvjetnoj ljubavi… Vjerujemo li u takvoga Krista ili priželjkujemo

»moćnoga Boga«, uz kojega bismo i sami bili ljudi moći?

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Pošalji Duha svojega, GospodineOtpjevni psalam za Nedjelju Pedesetnice – A

Ant.

Po ša- lji- Du ha- svo jega,- Go spo- di- ne,- i o bno- vi- li ce- ze mlje!-

3. Neka dovijeka traje2. Ako dah im odu1. Blagoslivljaj, dušo mo ja,

slazmeš-

-

vauGo

-giGo

spo-- di

baspod

--

-ju,na!

nja:

---

i opet seGospodine, Bože moj, sil

nek se raduje Gospodin u djeuli

no-

-prahma

si

-

ve

svovra a- ju.

lik!

jim!

-

--

3. Bilo mu milo pje2. Pošalješ li dah svoj,1. Kako su brojna tvoja dje

ova

la,

-

-petnje

Go--

namo

spo-stadi

--

je!ju,ne,

---

i tako obnavpuna je zemlja

Ja u se radova

stvoljašti

--

reliu

- njaceGo

-- ze

tvo

spo- di-

jih.

nu.mlje.-

-

-

S. Grgat

39


Hvaljen i slavljen dovijekaOtpjevni psalam za svetkovinu Presvetoga Trojstva – A

Hva ljen- i sla vljen- do vije- ka!-

Ant.

1. Bla2. Bla3. Bla4. Bla5. Bla

gogogogogo

-----

slosloslosloslo

-----

vljenvljenvljenvljenvljen

-----

bububutibu

di,didi

dišto

---

-

nai

u

na

Go

straprije

- žu- ješ-svo

stoDo

be

spo-

-

di

zda-

-

-

--

-

-

Dn 3, 52-56

1. ne,

3. lju4. ne5. du

2. mu

i

sve

ne

krasje

Bo že

diš-

- ote

nad

-taslaljevke

-

- cave

rustva

---- bi

na

be

svosvo

- - - --

je!ga!

ših!

ma!skom!

-

-

-

--

D. Bubalo

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

O pća uredba Rimskoga misala razlikuje liturgijske službe na one koje pripadaju nositeljima svetoga reda, one koje pripadaju Božjemu narodu te »posebne službe« (ministeria peculiaria). Među nositeljima tih potonjih službâ na prvome su mje-stu akoliti i čitači, zatim pjevači i pjevački zbor. Na kraju se dodaju sakristan, tumač (commentator) te oni koji u crkvi skupljaju darove. Mjesto i značenje tumača čita se iz te rasporedbe. Vlastitost nositelja službe tumača je da »ako je zgodno (pro opportuni-tate), vjernicima daje objašnjenja i napomene kako bi bili uvedeni u slavlje i što bolje ga razumjeli. Doli-kuje da napomene tumača budu brižno pripravlje-ne i trijezno odmjerene (adamussim præparatæ et sobrietate perspicuæ).« (OURM 105).

Iz tih načelnih naznaka razaznaje se da se služba tumača ‘aktivira’ prema stvarnim potre-bama slavlja i zajednice, tj. da tumač nastupa samo onda kada postoji stvarna potreba za »tu-mačenjem«. Posebnost nekoga slavlja i njegova obredna ‘slojevitost’ nisu uvijek dostatan razlog za uvođenje tumačenja u slavlje. Svako, naime, slavlje zahtijeva prethodnu prikladnu pripravu svih dionika slavlja. U tome vidu Opća uredba Misala naglašava nužnost da svi nositelji služba u liturgiji (osobito đakon, čitači, psalmist, pje-vač i zbor) budu prije slavlja dobro upoznati s tekstovima koji im u slavlju pripadaju. Skladan obred (harmonica ordinatio et exsecutio ritu-um) uvelike doprinose raspoloženju vjernika za sudjelovanje u slavlju (OURM, 352). Litur-gija je »tumač« samoj sebi. Njezina simbolič-ka narav i obredni dinamizam nose mistagoš-ku snagu kojoj se potrebno prepustiti da bismo bili dionici otajstvene zbilje. Dobro pripremlje-nomu slavlju redovito nije potrebno tumačenje unutar njegova obrednoga događanja. Tumače-nja su, naime, nerijetko svjedok nedostatne pri-premljenosti slavlja i zajednice za slavlje, pa se tumačenjem nastoji kompenzirati ono što je ra-

Služba tumača u liturgijskim slavljimaNa jednomu liturgijskom slavlju bio sam iznenađen angažiranošću i »medijskom spretnošću« svećenika koji je tumačio obred. Zapitao sam se komu je tumačenje potrebno ako na slavlju sudjeluju oni za koje se predmnijeva da ga razumiju i da u njemu umiju sudjelovati. Molim vas za pojašnjenje o ‘službi’ tumača. Stanko D.

nije propušteno. Dobro je naglasiti da pojam commentator ne naglašava tumačenje, razgla-banje, nego pod-sjećanje (cum meminisse), po-ticaj koji budi sjećanje. To je pomoć zajednici da obnovi »sveto sjećanje« i zdušno prione Zbilji koja se obredno uprisutnjuje.

Ipak, pojedine će prilike, osobito slavlja na kojemu sudjeluje veliki broj vjernika kao i slav-lje u koje se ujedinjuje više obrednih cjelina, za-htijevati napomene unutar slavlja s ciljem da se nazočne potakne na veće sudjelovanje u otaj-stvu, ili pak da ih se ‘uvede’ u slavlje. Tumač će uvijek imati na umu da njegova služba ne za-mjenjuje zadaće drugih liturgijskih služitelja i zajednice. Zato će on svoju službu vršiti poglavi-to prije samoga slavlja, a unutar slavlja onoliko koliko je najmanje i najnužnije potrebno. Sve povrh toga, niječe smisao toj liturgijskoj služ-bi i umanjuje komunikacijsku snagu samome obredu. Obred je čin čija se ‘istina’ razumijeva iz poveznica »simboličke komunikacije«. Unu-tar obreda, radi skladnosti njegova ritma, riječi i čini imaju svoje mjesto, svoju mjeru i svoje od-nose. Uvođenje neke druge riječi, pa i kada no-si tumačenje, može lako zasjeniti jasnoću koja se čita iz događanja obreda i događanja obred-ne riječi te narušiti odnos između obrednoga či-na i obredne riječi.

»Kada vrši svoju službu, tumač stoji na zgodnom mjestu pred vjernicima, ali ne na am-bonu.« (br. 105b) I ova naznaka pojašnjava nje-govu nenužnost, nenametljivost i ‘odvojenost’ od obrednoga čina. Zbog svega toga služba tu-mača postaje zahtjevnom službom. Kad je tu-mačenje potrebno, tumač i tumačenje moraju ostati nenametljivi i u odnosu prema zajednici i u odnosu prema obredu. I sam način govora bit će oblikovan tako da se doima »pozadinskim« manje važnim, onim koji ne pripada dinamici obrednoga događanja.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

Gdje dijeliti pričest?

Tko drži dijetena krštenju?

Došašće – iščekivano vrijeme ili vrijeme iščekivanja?

ANTE CRNČEVIĆ • IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

320 str. ▪ 120 knKnjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

www.hilp.hr

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Ispovijed zavrijeme mise?

Kršćansko i građansko imena krštenju?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklikZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?

Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriOdgovoriKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko imeKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

na krštenju?

Odgovorina krštenju?na krštenju?

Odgovorina krštenju?

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?


Odgovori su pisani da bismo kao vjernici bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje


Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za





List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje


IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici

OdgovoriOdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?







IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici









ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?Kršćansko i građansko ime



Odgovori na najčešća liturgijska pitanja

Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu

IVAN ŠAŠKO









OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme


ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


IVAN ŠAŠKO


IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljem

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

6-2011 | voda u liturgiji

Documents