0

- SKRIPTA -

Prof.dr. Kadrija Hodžić Mr.sc. Edin Arnaut

MAKROEKONOMIJA

SVEUČILIŠTE /UNIVERZITET “VITEZ” TRAVNIK

TRAVNIK, 2010.

1

SADRŽAJ I DIO – MAKROEKONOMIJA KAO ZNANSTVENA DISCIPLINA ........................................ 4 1. POJAM I NASTANAK MAKROEKONOMIJE ........................................................................ 4

1.1. UVOD: KAKO JE POČELO ............................................................................................. 4 1.2. POJAM MAKROEKONOMIJE I MAKROEKONOMSKE ANALIZE .......................... 6

1.2.1. Pojam i predmet makroekonomije ...................................................................... 6 1.2.2. Makroekonomska analiza.................................................................................... 7 1.2.3. Makroekonomski modeli: pojam i svrha, vrste i elementi modela ...................... 9 1.2.4. Mikroekonomske osnove makroekonomije ........................................................ 11

1.3. CILJEVI I INSTRUMENTI MAKROEKONOMIJE ....................................................... 12 1.3.1. Makroekonomski ciljevi (mjerenje makroekonomske aktivnosti) ...................... 12 1.3.2. Makroekonomski instrumenti ............................................................................. 14

2. UVOD U RAZVOJ MAKROEKONOMIJE ............................................................................... 16 2.1. NAPUŠTANJE KLASIČNOG MODELA: KEYNES I KEYNESIJANCI ....................... 16 2.2. NAPUŠTANJE KEYNESIJANSTVA: MONETARISTI I NOVOKLASIČARI ............. 18

2.1.1. Nova klasična makroekonomija I – teorija monetarnih ciklusa .......................... 20 2.1.2. Nova klasična makroekonomija II – teorija realnih ciklusa ................................ 20

II DIO – AGREGATNI MAKROEKONOMSKI MODELI ......................................................... 20 1. DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO – RAČUNI UKUPNOG PROIZVODA I DOHOTKA 21

1.1. MJERENJE MAKROEKONOMSKE AKTIVNOSTI ...................................................... 21 1.2. EKONOMSKE TRANSAKCIJE I KRUŽNI TOK DOHOTKA I PROIZVODNJE ........ 22

1.2.1. Sistem nacionalnih računa................................................................................... 22 1.2.2. Odnos realne i monetarne ekonomije .................................................................. 24 1.2.3. Integralni tržišni mehanizam i društveni proizvod (kružni tok ekonomske aktivnosti) ........................................................................................ 24

1.3. POJAM I OBRAČUN GDP-a I GNP-a ............................................................................. 26 1.3.1. GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka) ................ 26 1.3.2. GDP kao suma faktorskih dohodaka zarađenih u ekonomskim aktivnostima (dohodovna strana) ........................................................................ 28

1.4. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) ................................................................... 29 1.5. SIVA EKONOMIJA: PROBLEMI REALNOG OBRAČUNA GDP ............................... 30 1.6. NACIONALNI RAČUNI IZVEDENI IZ RAČUNA PREDUZEĆA ................................ 31 1.7. ISKLJUČIVANJE INFLACIJE IZ GDP: NOMINALNI I REALNI GDP ....................... 31

1.7.1. Inflacija ............................................................................................................... 31 1.7.2. Pojam nominalnog i realnog GDP ...................................................................... 31 1.7.3. GDP deflator ....................................................................................................... 34 1.7.4. Primjer obračuna realnog GDP ........................................................................... 35

1.8. POTENCIJALNI I STVARNI GDP .................................................................................. 36 1.9. UKUPNO OSTVARENI GDP I GDP PER CAPITA ....................................................... 37

2

1.10. GDP KAO POKAZATELJ EKONOMSKOG RASTA................................................... 38 1.11. GDP I EKONOMSKO BLAGOSTANJE ........................................................................ 38 1.12. GDP U BOSNI I HERCEGOVINI .................................................................................. 40

2. KRUŽNI TOK MAKROEKONOMSKIH AKTIVNOSTI ........................................................ 42 2.1. KRUŽNI TOK DOHOTKA I PROIZVODNJE ................................................................ 42 2.2. OSNOVNI MODEL (DOMAĆINSTVA I PREDUZEĆA U KRUŽNOM TOKU – DVOSEKTORSKI MODEL) ............................................................................. 42 2.3. UKLJUČIVANJE FINANSIJSKOG TRŽIŠTA (ŠTEDNJE) U KRUŽNI TOK .............. 44 2.4. UKLJUČIVANJE JAVNOG SEKTORA (DRŽAVE) U KRUŽNI TOK ......................... 44 2.5. UKLJUČIVANJE INOZEMNOG SEKTORA U KRUŽNI TOK (OTVORENA PRIVREDA) .............................................................................................. 45

3. AGREGATNA PONUDA I AGREGATNA TRAŽNJA ............................................................ 46 3.1. AGREGATNA POTRAŽNJA (AD – Aggregate Demand) .............................................. 46 3.2. AGREGATNA PONUDA (AS – Aggregate Supply) ....................................................... 50

3.2.1. Funkcija i kriva agregatne ponude ...................................................................... 50 3.2.2. Oblik krive agregatne ponude ............................................................................. 50

3.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA (AS-AD MODEL) ........................................... 54 3.3.1. Ravnoteža agregatne ponude i agregatne tražnje ................................................ 54

4. RADNA SNAGA I NEZAPOSLENOST ..................................................................................... 57 4.1. POJAM I VRSTE NEZAPOSLENOSTI ........................................................................... 57 4.2. PRIRODNA (NARAVNA) STOPA NEZAPOSLENOSTI I OKUNOV ZAKON ........... 59

SAŽETAK I DIJELA ........................................................................................................................ 62 SAŽETAK II DIJELA ...................................................................................................................... 64 III DIO – MAKROEKONOMSKA POLITIKA ............................................................................. 66 1. POJAM MAKROEKONOMSKE POLITIKE ........................................................................... 67 2. FISKALNA POLITIKA ............................................................................................................... 65

2.1. BUDŽET I UTICAJ BUDŽETA NA DRUŠTVENI PROIZVOD .................................... 65 2.2. UTICAJ (JAVNE POTROŠNJE) NA DRUŠTVENI PROIZVOD ................................... 67 2.3. SADRŽAJ I VRSTE FISKALNE POLITIKE ................................................................... 68 2.4. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE ...................................................................... 68

2.4.1. Automatski stabilizatori ...................................................................................... 69 2.4.2. Diskreciona fiskalna politika ............................................................................... 69

2.5. FINANCIRANJE BUDŽETSKOG DEFICITA ................................................................ 70 3. UPOTREBA DOMAĆEG PROIZVODA I POTROŠNJA ........................................................ 71

3.1. RASPOLOŽIVI DOHODAK DIMAĆINSTAVA ............................................................ 71 3.2. POTROŠNJA I ŠTEDNJA ................................................................................................ 72

3.2.1. Funkcije potrošnje i štednje ................................................................................ 72 3.2.2. Raspodjela dohotka (Lorencova kriva i GINI koeficijent) .................................. 74

4. POTROŠNJA I INVESTICIJE (PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE) ..................... 75 4.1. PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE I AGREGATNE ŠTEDNJE ....................... 75

3

5. INVESTICIJE ............................................................................................................................... 76 5.1. ULOGA I STRUKTURA INVESTICIJA ......................................................................... 76 5.2. PONAŠANJE INVESTICIJA ............................................................................................ 76 5.3. RAVNOTEŽA ŠTEDNJE I INVESTICIJA (KLASIČNI I KEJNZIJANSKI PRISTUP) . 77 5.4. PODVOJENOST ŠTEDNJE I INVESTICIJA (nepredvidljivost investicija) .................... 81 5.5. PARADOKS ŠTEDNJE .................................................................................................... 82 5.6. TEORIJA AKCELERATORA .......................................................................................... 82

6. KOMPONENTE AGREGATNE POTRAŽNJE I MODELA MULTIPLIKATORA ............ 83 6.1. POJAM MULTIPLIKATORA .......................................................................................... 83 6.2. MULTIPLIKATOR INVESTICIJA .................................................................................. 83 6.3. PREOSTALE VRSTE MODELA MULTIPLIKATORA ................................................. 86

6.3.1. Osnovni model multiplikatora ............................................................................. 86 6.3.2. Razvijeni ili Keynesov model ............................................................................. 87 6.3.3. Ravnotežni društveni proizvod u osnovnom modelu .......................................... 87 6.3.4. Neravnoteža u osnovnom modelu multiplikatora ............................................... 87 6.3.5. Multiplikator u okviru AS i AD .......................................................................... 88 6.3.6. Multiplikator izdataka države ............................................................................. 89 6.3.7. Multiplikator zatvorene privrede (Mzp) .............................................................. 90 6.3.8. Multiplikator otvorene privrede (Mop) ............................................................... 90

7. MONETARNA EKONOMIJA .................................................................................................... 90 7.1. MONETARNI (NOVČANI) AGREGATI ........................................................................ 90 7.2. INFLACIJA; DEFLACIJA, STAGFLACIJA .................................................................... 90 7.3. TEORIJE INFLACIJE ....................................................................................................... 91

7.3.1. Inflacija tražnje ................................................................................................... 92 7.3.2. Inflacija troškova................................................................................................. 92 7.3.3. Strukturna inflacija .............................................................................................. 93 7.3.4. Filipsova kriva – odnos inflacije i nezaposlenosti ............................................... 93

7.4. POJAM I VOĐENJE MONETARNE POLITIKE ............................................................ 95 7.5. CILJEVI I INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE .................................................. 96 7.6. CENTRALNA BANKA (“BANKA BANAKA”) I NJENA ULOGA .............................. 97

7.6.1. Ciljevi monetarne politike ................................................................................... 104 7.6.2. Instrumenti monetarne politike ........................................................................... 105 7.6.3. Uticaj montetarne politike na kamate .................................................................. 107

8. EKONOMSKI RAZVOJ I MODELI RASTA ............................................................................ 108 8.1. EKONOMSKI RAST I RAZVOJ ...................................................................................... 108 8.2. DUGOTRAJNOST EKONOMSKOG RASTA ................................................................. 109 8.3. FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA ......................................................... 110 8.4. MODELI EKONOMSKOG RASTA................................................................................. 111 8.5. CIKLIČNE MAKROEKONOMSKE FLUKTUACIJE ..................................................... 112

SAŽETAK III DIJELA ..................................................................................................................... 113

4

1. POJAM I NASTANAK MAKROEKONOMIJE

1.1. UVOD: KAKO JE POČELO

Ekonomska znanost proučava ekonomski život na makro i mikro razini, iako u početku (u vrijeme klasične i neoklasične ekonomske misli), nije pravljena razlika između ova dva aspekta analize.

Utemeljivač moderne makroekonomije je Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes, 1883.-1946.), čije su osnove izložene u njegovoj knjizi „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ (1936.).1 Do pojave Keynesove knjige suvereno je vladala teorija ekonomskog liberalizma, koja se pretežno bavila mikroekonomskim problemima. Keynes je u svojim radovima (1933, 1936.) doveo u pitanje dotadašnju vjeru u slobodno tržište i vladajući princip laissez-feire, što je značilo prevrat u ekonomskoj teoriji, te se često govori i o "Keynesijanskoj revoluciji" u ekonomskoj teoriji. Ova je revolucija bila inspirirana najtežom ekonomskom krizom koja je pogodila kapitalizam (1929.–1933.) nazvanom Velika kriza ili Velika depresija, koja je bila toliko razorna da je čitav svijet dovela do ivice socijalno-ekonomske katastrofe: drastičnog pada proizvodnje i investicija, pada kupovne moći stanovništva, porasta nezaposlenosti, velikih poslovnih gubitaka i sl. Kriza je razotkrila nedostatke do tada vladajuće klasične teorije i ekonomskog liberalizma i pokazala da slododno tržište ne može automatski stvarati ukupnu tržišnu koja je potrebna za ostvarenje pune zaposlenosti.

Velika ekonomska kriza (zahvatila od 1929. sve zapadne zemlje i dostigla vrhunac 1932.) je započela slomom Njujorške berze (pad vrijednosti dionica od 29-51%) i brzo se prenijela na finansijski, trgovački i proizvodni sektor (bankarska kriza je bila naročito razorna, samo u SAD je oko 9.000 banaka bankrotiralo). Došlo je do naglog pada industrijske proizvodnje (u 1932. proizvodnja je pala na 61,5% u odnosu na 1928.), 50 miliona ljudi je ostalo bez posla (stopa nezaposlenosti je u 1932. iznosila od 32 % u SAD do čak 48 % u Njemačkoj), industrijski kapaciteti su vrtoglavo padali do 30 % iskorištenosti, dok se GDP gotovo prepolovio.

Tek u toku i poslije ove Velike ekonomske krize počelo se s diferenciranim pristupom analizi ekonomskog života i utemeljenjem (regulatornih) ekonomskih funkcija države, kao okvirnim makroekonomskim predmetom, kojima se potiče zaposlenost, proizvodnja, kupovna moć i obezbjeđuje stabilnost cijena.

Ekonomska nauka se od tada grana u dva osnovna pravca: mikroekonomiju i makroekonomiju.

1 J. M. Keynes, The General Theory of Employment, Interes and Money, 1936.

MAKROEKONOMIJA KAO ZNANSTVENA DISCIPLINA

5

Keynesove teorijske postulate, date u njegovoj gore pomenutoj knjizi iz 1936. godine dalje su razrađivali njegovi sljedbenici (keynesijanci), posebno nobelovac P. Samuelson (u svojoj knjizi Osnovi ekonomske analize, 1969.), koji im je dao matematsku formu, odnosno «preveo» ih na ezgaktni jezik formula, modela i dijagrama.2 Pa ipak, makroekonomija nije u potpunosti egzaktna nauka, kao što su to prirodne nauke, jer su ekonomski problemi, kako kaže Samuelson, izrazito složeni i teško ih je u potpunosti i egzaktno predvidjeti, pa matematiziranje makroekonomije koristi da se produbi uvid u složenu stvarnost nacionalnih ekonomija i svijeta u cjelini, te olakša shvatanje ekonomskih zbivanja koja se tek imaju dogoditi.

Ekonomska teorija i politika koja se od tada veže za Keynesa i njegove sljedbenike (R. Harod, N. Kaldor, R. Kan, Dž. Robinson i M. Kalecki) naziva se keynsijanska ekonomika (označena i kao moderna ekonomika), a nova ekonomska disciplina – makroekonomija.

Ovim je produbljen proces izučavanja cjeline nacionalne ekonomije, što je već bio udomaćen izraz u njemačkoj ekonomskoj literaturi u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća. Od tada govorimo i o ekonomici narodne (ili nacionalne) privrede (national economy),

Neke od Keynsovih ideje su prvo inspirisale američkog predsjednika Ruzvelta (F.D. Roosevelt) u realizaciji njegovog velikog programa New Deala (vlada je donijela posebni Zakon o oporavku nacionalne industrije, 1933.), kojim je država pokrenula masovne javne radove da bi pokrenula proizvodnju i spriječila masovnu nezaposlenost.

U ekonomskim politikama zapadnih zemalja gledišta keynsijanske ekonomike masovno su prihvaćena nakon Drugog svjetskog rata.

SAD su prva država koja je obznanila svoju formalnu odgovornost za makroekonomska ostvarenja, što je prvo, učinjeno donošenjem Zakona o zapošljavanju 1946. godine, a nakon toga i drugim regulacijama ponašanja i kretanja nacionalne ekonomije.

Američki New Deal (Novi plan ili Novo poslovanje, 1933-1941.) je prva državna ekonomska intervencije u svijetu, kojom je postepeno savladana Velika ekonomska kriza. Program New Deala se zasnivao prvo, na podizanju kupovne moći stanovništva, smanjenju nezaposlenosti i obezbjeđenju socijalne sigurnosti radnika, i drugo, na stabilizovanju cikličnog kretanja i stimulisanju ekonomskog rasta. Među primjerima mjera za suzbijanje nezaposlenosti ističe se program javnih radova u dolini rijeke Tenesi, u kojem je država zapošljavala radnike u regulaciji vodotoka, izgradnji brana, velikog sistema hidrocentrala i sl. New Deala je označio kraj ekonomskog liberalizma i početak nove uloge države u ekonomiji SAD i čitavom kapitalističkom svijetu.

Zahvaljujući upravo primjeni keynsijanske ekonomike, tadašnje zapadne zemlje ne samo da su prebolile tešku ekonomsku krizu 1929-33. nego su i, nakon Drugog svjetskog rata, uspješno prešle sa ratne na mirnodopsku ekonomiju i utrle put ekonomskom i socijalnom prosperitetu u slijedećim decenijama.

Pored Keynesa, među najveće svjetske makroekonomiste, u širokom dijapazonu suprostavljenih makroekonomskih škola, ubrajaju se: Milton Fridman (M. Friedman) i Robert Lukas (R. Lucas) (University of Chicago), Franko Modiljani (Franco Modigliani)

2 P. Samuelson, Foundations of Economic Analysis, 1969.

6

i Robert Solou (R. Solow) (Massachusetts Institute of Technology), Džejms Tobin (James Tobin, Yale University), Džon Tejlor (John Taylor) sa Stanford University i mnogi drugi. Boks 1: Svetac zaštitnik makroekonomije – J. M. Keynes

«Svaka rasprava o makroekonomskoj politici mora započeti s J. M. Keynesom (1883.-1946.).“ Ovaj britanski ekonomist „bio je svestrani genij koji se istaknuo i na području matematike, filozofije i književnosti, kolekcionar je knjiga i umjetničkih slika, sudionik najviših intektualnih krugova svoga vremena u tzv. «blumsberijskoj grupi kojoj su pripadali Virđinija Vulf, Klajv Bel, Litin Strejči, a povrh svega toga bio je stručnjak za berzanske spekulacije na kojima je stekao ogromni imetak kojim je mogao ne samo lično udobno živjeti nego i finansirati svoj King's College u Cambridgeu.» Objavljivanje njegove knjige «Opća teorija zaposlenosti kamate i novca», 1936., u povijesti ekonomije usporedivo je po značaju sa izlaskom «Bogatstva naroda» A. Smita, 1776. Do pojave ove knjige ekonomisti nisu proučavali uzlazne i silazne trendove u poslovnom ciklusu kao neizbježne, poput plime i oseke, zbog čega su bili zatečeni pred Velikom krizom 1929. Keynes je, razotkrivši nedostatke do tada vladajuće klasične teorije i ekonomskog liberalizma, dokazao da slododno tržište ne može automatski stvoriti ukupnu tržišnu potražnju koja je potrebna za ostvarenje pune zaposlenosti. Tek u toku i poslije ove Velike ekonomske krize počelo se s diferenciranim pristupom analizi ekonomskog života i utemeljenjem (regulatornih) ekonomskih funkcija države, kao okvirnim predmetom ekonomske politike, kojima se potiče zaposlenost, proizvodnja, kupovna moć i obezbjeđuje stabilnost cijena. Keynesove djelo izvršilo prevrat u ekonomskoj teoriji, te se često govori i o "Keynesijanskoj revoluciji", koja je donijela dvostruku promjenu u odnosu na dotadašnju ekonomsku misao:

a) Keynes je ustvrdio da visoka nezaposlenost i nedovoljno iskorišteni kapaciteti mogu opstati u tržišnim ekonomijama,

b) da vladina ekonomska politika (fiskalna i monetarna) može utjecati na proizvodnju i tako smanjiti nezaposlenost i skratiti razdoblje ekonomskog pada.

Prema: Samuelson, Nordhaus, Ekonomija, MATE, Zagreb, 2007, str. 407.

1.2. POJAM MAKROEKONOMIJE I MAKROEKONOMSKE ANALIZE 1.2.1. Pojam i predmet makroekonomije

Za razliku od mikroekonomije koja objašnjava ekonomsko ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata (domaćinstava, preduzeća) makroekonomija (grč. makros = veliko, dugo, ili u modernom značenju - agregatno) je dio ekonomske nauke koji proučava (analizira) ponašanje ukupne ekonomije jedne zemlje i utvrđuje međuzavisnost između njezinih važnijih (makro)ekonomskih agregata, koji se dobivaju zbrajanjem velikog broja manjih mikroekonomskih varijabli. Npr. agregatna ponuda je zbroj ponuda svih proizvođača u jednoj nacionalnoj ekonomiji, agregatna proizvodnja je zbroj tržišnih vrijednosti svih proizvedenih dobara i usluga u jednoj zemlji u jednom periodu. Makroekonomski agregati su sve relevantne ekonomske veličine ekonomije jedne zemlje u kojima su zbirno (agregatno) izraženi njeni resursi i rezultati (otud izraz ekonomski agregati). Pri tome se pod resursima podrazumjevaju svi faktori koji se koriste da bi se ostvarila ekonomska aktivnost, a izraženi su kao: zaposlenost (radna snaga), proizvodni kapaciteti, prirodni resursi, ukupan broj preduzeća i ukupan broj domaćinstava.

7

Najvažnije makroekonomski agregati su:3

- GDP, - zaposlenost, - inflacija, - uvoz/izvoz, - kamatna stopa, - devizni tečaj…

Makroekonomski agregati se izražavaju u svojim nominalnim i realnim veličinama. Nominalne veličine su one koje se izražavaju u tekućim cijenama i nisu usklađene za stopu inflacije. Realne veličine su one koje su izražene u stalnim cijenama i iz kojih je izbijana večina inflacije.

Praćenje ponašanja i kretanja makroekonomskih agregata ukazuje na njihove međuuticaje, što omogućava shvatanja ne samo dosadašnjih makroekonomskih zbivanja (npr. koji su uzroci smanjivanja ekonomskog rasta ili povećavanja nezaposlenosti, i sl.), već i predviđanja njihova kretanja u dugom i kratkom roku. Na ovoj potonjoj osobenosti makroekonomije (šta će se dogoditi, tj. kako će dalje razvijati, npr. problem nezaposlenosti, i kako na njega uticati) zasnovana je teorija (makro)ekonomske politike.

Na osnovu do sada rečenog zaključujemo da u predmet makroekonomije spada:

a) proučavanje ponašanja ukupne ekonomije jedne zemlje i utvrđivanje međuzavisnosti između njezinih važnijih ekonomskih agregata, b) teorija makroekonomske politike, koja se bavi mogućnostima uticaja na makroekonomska zbivanja u kratkom roku na poslovne cikluse i u dugom roku na ekonomski rast.

Dakle, kao posebna oblast makroekonomije, (makro)ekonomska politika se bavi

usmjeravanjem makroekonomskih zbivanja u željenom pravcu, tj. državno-regulatornim ostvarivanjem ciljeva makroekonomske stabilnosti i rasta u kratkom i dugom roku. Osnovne makroekonomske teme u kratkom roku čine kratkotrajna kolebanja proizvodnje zaposlenosti i cijena (što označavamo kao poslovni ciklusi), a u dugom roku dugoročni trendovi u proizvodnji i životnom standardu (što označavamo kao ekonomski rast).

1.2.2. Makroekonomska analiza Makroekonomska analiza proučava ponašanje sveukupne (realne i monetarne) narodne privrede i utvrđivanje međuovisnosti između njezinih agregata, zbog čega se ova analiza označava i kao agregatna ekonomska analiza.4 Makroekonomija analizira, s jedne strane, kretanja agregatne ekonomske aktivnosti, koja je određena odnosom agregatne ponude i agregatne tražnje (realna strana ekonomije), a s druge strane, promjene i uticaje na opći nivo cijena (nominalna strana ekonomije). Otuda se svaki ekonomski problem treba, u načelu, rješavati u terminima opće ravnoteže ukupne ekonomije jedne zemlje. U isto vrijeme ovo znači da se, na 3 Neki makroekonomisti izdvajaju šest osnovnih agregata: 1) stopa nezaposlenosti (broj ljudi bez posla koji ga aktivno tražne u odnosu na broj ukupno zaposlenih i nezaposlenih); 2) stopa inflacije (procentualni rast prosječnog nivoa cijena u jednoj privredi); 3) produktivnost (prosječni proizvod po zaposlenom na čas rada); 4) kamatna stopa (procentualni iznos koji dužnici plaćaju kreditorima); 5) državni deficit (višak državnih rashoda nad prihodima); 6) vanjskotrgovinski deficit (višak uvoza jedne države u odnosu na izvoz). Vid. R. Gordon, Macroeconomics, Little Brown, 1990., str. 4. 4 Vid. M. Babić, Makroekonomija, XV izd., MATE, Zagreb, 2007., str. 15.

8

primjer, cijena nekog pojedinog proizvoda ne može nikako izolovano ustanoviti, a da se pri tom ne odrede ravnotežne cijene ostalih roba i usluga u ukupnoj ekonomiji. Prema tome, svaka pojedinačna cijena upravo zbog tog razloga mora biti kompatibilna sa svim ostalim ravnotežnim cijenama. Polazeći od svega ovoga, postaje nam sasvim jasno da se ekonomsko ponašanje ekonomskih subjekata na nivou ukupne ekonomije ne može objasniti na temelju pretpostavki na kojima se zasniva mikroekonomska analiza. U situaciji kad se ponuda i tražnja agregiraju i kad se pažnja analize usmjeri na uslove uz koje se ukupni domaći proizvod prodaje i kupuje, tada više nije prihvatljiva pretpostavka da su agregatna ponuda i tražnja nezavisne jedna od druge. Sve ovo upućuje na zaključak da međuzavisnost agregatne ponude i tražnje predstavlja temeljno obilježje moderne (savremene) makroekonomske analize.

Prema tome, dok se makroekonomska analiza usredotočuje na probleme međuzavisnosti uslova agregatne ponude i tražnje, mikroekonomska analiza ih zanemaruje. Stoga, te dvije vrste analiza dolaze, u kontekstu svojih domena istraživanja ekonomskih pojava i procesa, do različitih teorijskih zaključaka. U mikroekonomskoj analizi varijabla koja dovodi do parcijalne ravnoteže pojedinog dobra na određenom tržištu jeste de facto cijena tog dobra.

Međutim i makroekonomska analiza proučava također ponudu i tražnju, ali shvaćene kao agregate. Ona isto tako proučava stanje ravnoteže, kad su agregatna tražnja i agregatna ponuda jednake. Ali, ovdje, reperkusije makroekonomske ravnoteže i neravnoteže veoma mnogo se razlikuju od reperkusija mikroekonomske ravnoteže i neravnoteže. Tako će, na primjer, povećanje cijene nekog proizvoda uticati na, ceteris paribus, povećanje njegove ponude i smanjenje njegove tražnje, što će dovesti do novog nivoa uspostavljanja mikroekonomske ravnoteže. Međutim, povećanje općeg nivoa cijena u određenoj zemlji imaće sasvim drukčije posljedice. Sigurno je da će u tim uslovima ono rezultirati povećanjem dohotka svih prodavaoca roba. S obzirom da su prodavaoci istovremeno i kupci na makroekonomskom nivou, to će uticati na povećanje agregatne tražnje. Prema tome, ovdje je postignut rezultat koji je sasvim suprotan rezultatu mikroekonomskog porasta cijena, prouzrokovan smanjenjem tražnje.

Makroekonmska analiza može biti trojaka: statička, komparativna statika i dinamička.

Statička ekonomska analiza proučava međuovisnosti u određenom skupu ekonomskih procesa i pojava koje postoje u određenom trenutku i iz koje je isključena funkcija vremena. Dakle, statčka analiza bavi se analizom ravnotežnog stanja među ekonomskim varijablama u određenom trenutku.

Komparativna statika analizira promjenu u ravnotežnom nivou varijable izazvane promjenom uslova ravnotežni nivo određuju.

Dinamička analiza uključuje funkciju vremena, tj. ispituje kako se u vremenskom toku zbivaju promjene različitih ekonomskih varijabli (vrijeme u ovoj analizi je varijabla, a ne parameter kao kod statičke analize). Dinamička analiza odgovara na pitanje “teži li razvoj varijable u vremenu k ravnoteži i je li stabilna ta ravnoteža, ako razvoj ekonomske varijable k njoj teži i ako je konačno dosegne”, pri čemu su analitički instrumantariji ove analize tehnike diferencijalnih i diferencijacijskih jednačina.

9

1.2.3. Makroekonomski modeli: pojam i svrha, vrste i elementi modela

U proučavanju međuovisnosti među ekonomskim pojavama i procesima

ekonomska analiza se služi ekonomskim modelima. Ekonomski modeli predstavljaju pojednostavlju sliku ekonomske stvarnosti,

apstrakciju na kojoj se zasniva ekonomska teorija. Odabire se sistem veza (relacija), koji je dat u obliku zatvorenog sistema odnosa između određenih (odabranih) promjenjivih ekonomskih veličina, najčešće izraženih uz pomoć matematičke aparature. Modeli su spona između ekonomske teorije i ekonomske prakse. Otuda je za modele bitno da što je više moguće odgovaraju stvarnosti, ali i da budu dovoljno jednostavni da omoguće otkrivanje međuzavisnosti ekonomskih pojava (princip logičke jednostavnosti). Modeli nam, dakle, omogućavaju da mislimo o složenim problemima na jednostavne načine.

Modeli su izvedeni iz teorije, iz odgovarajućih teorijskih pretpostavki, i služe ne samo da se određena pojava objasni, već, često, i da bude u funkciji rješavanja određenih ekonomskih problema. Modelima se definira sistem pretpostavki u okviru kojih se ispituje djelovanje izdvojenih ekonomskih pojava, odnosa i procesa u njihovoj međusobnoj vezi, uzajamnom utjecaju i simultanom odlučivanju. Njihova osnovna uloga je analitičko uprošćavanje problema-pojava u praktičnom životu. Model, pri tome, zamjenjuje pojavu i, kao formalizovani, hipotetički sistem, omogućava viši nivo apstrakcije u analizi čitave serije uzročno-posljedičnih veza, struktura, funkcija i njihovih pretpostavki.

Ekonomski modeli mogu biti mikro i makromodeli. Dok mikromodeli obuhvataju relacije u manjim ekonomskim cjelinama (preduzeća, domačinstva), zbog čega se još zovu i parcijalni modeli, makromodeli obuhvaćaju najvažnije relacije između ekonomskih pojava i procesa narodne privrede kao cjeline, pa se mogu podijeliti na:

(1) Agregatne makroekomske modele koji izražavaju relacije između osnovnih makroekonomskih agregata – proizvodnje, potrošnje, dohotka, investicija, uvoza, izvoza.

(2) Strukturne makroekonomske modele (input-output modeli ili međusektorski modeli) koji izražavaju relacije između veličine i strukture pojedinih makroekonomskih agregata

(3) Modele ekonomskog rasta koji ekonomski rast izražavaju kao funkciju između stope štednje i marginalnog kapitalnog koeficijenta.

Međutim, modeli mogu biti vrlo varljivi kad su zasnovani na nerealnim pretpostavkama ili kada previše pojednostavljuju stvari.

Pojave ili elementi pojave koje se proučavaju modelom nazivamo varijablama modela. Pretpostavke na kojima se temelji model date su u obliku relacija među varijablama modela. Zato se model može definirati i kao «skup relacija koje postoji u određenom skupu varijabli». Kako su relacije među varijablama date uglavnom u obliku jednačina, možemo reći da je model skup jednačina kojima su izražene međuzavisnosti između ekonomskih varijabli nekog ekonomskog sistema.»5

Modeli se izražavaju: opisno (kvalitativna ekonomska analiza), grafovima (na koordinatnom sistemu prikazan odnos između dvije ili više varijabli) i matematički – jednačinama (kvantitativna ekonomska analiza).

5 M. Babić, ibid, str. 22-28.

10

S obzirom na formalizaciju veza između varijabli, razlikuju se sljedeći tipovi ekonomskih modela: statistički i dinamički modeli, matematički modeli, ekonometrijski modeli, elektronski modeli, mikroekonomski modeli, makroekonomski modeli, agregirani modeli, dezagregirani modeli, programerski modeli.

Od ekonomskih modela, kao šireg pojma, treba izdvojiti ekonometrijske modele – matematičke formulacije ekonomskog sistema u cjelini ili pojedinih njegovih sektora. Ekonometrijski modeli, kojim se bavi ekonometrija kao posebna naučna disciplina, su spoj ekonomske teorije, matematičke ekonomije i matematičke statistike.

Sastavne elemente ekonomskih modela čine: (1) varijable, (2) parametri i (3)

pretpostavke ponašanja (relacije modela).6 (1) Varijable su elementi pojave koji treba odrediti modelom. Mogu biti: ● Endogene varijable (zavisne i odredive) koje model nastoji da objasni i odredi. ● Egzogene (date i nezavisne) koje utiču na endogene. Veličine egzogenih

varijabli ne određujemo modelom, nego je njihova vrijednost egzogeno data i unaprijed poznata. Npr. u makroekonomskom modelu: C= λ + βY

Egzogena varijabla je veličina društvenog proizvod (Y), koja s parametrima λ i β određuje vrijednost endogene varijable C (potrošnje).

Ili, u modelima poslovnog odlučivanja endogenu varijablu može činiti količina i cijena proizvoda, a egzogene stopa poreza, carine i dr.

Instrumentalne varijable (porezi, carine) spadaju obično u egzogene varijable. Egzogene i endogene varijable s vremenskim pomakom zovu se predeterminirane

varijable, jer je njihova vrijednost određerna u nekom predhodnom razdoblju. (2) Kvantitativni izraz međuzavisnosti dviju ekonomskih varijabli uvijek je

određen nekim brojnim izrazom – parametrom. U predhodnom primjeru, model može određivati hipotezu o varijacijama cijena i količina ovisno od stope poreza i carina, pri čemu poreske stope i carine ostaju konstantne i postaju parametri modela.

Ekonomski subjekti prihvataju parametre kao izvana određene, fiksirane uvjete kojima se treba prilagođavati, pa karakter poslovnih odluka ovisi o vrijednosti parametara (odluku o porezima donosi vlada na šta, kao preduzeće, ne možemo uticati i to je obilježje okruženja od kojeg polazimo u svojoj poslovnoj odluci).

(3) Pretpostavke ponašanja (relacije modela) govore o motivima ekonomskog

ponašanja (funkcija cilja). Npr. pod pretpostavkom da želimo očuvati firmu, ekonomskim modelom, npr. postuliramo ekonomske principe (produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti) kojima se moramo rukovoditi u donošenju odluka.

Od više vrsta relacija pomenimo samo neke: ● Relacije ponašanja izražavaju zakonitosti u ponašanju pojedinih varijabli s

obzirom na promjene veličine i/ili strukture drugih ekonomskih varijabli. ● Institucionalne relacije pokazuju odnos između makroekonomskih agregata i

instrumenata ekonmske politike (propisa), kao što su: stope poreza, doprinosa, carina,

6 M. Babić, ibid, str. 22-28.

11

subvencija itd., koje zovemo instrumentalne varijable. Modeli koji sadrže ove instrumentalne varijable označavamo kao modele odlučivanja, a modeli bez ovih varijabli su modeli ponašanja.

Vidjeli smo da su za znanstvena ekonomska istraživanja neophodni ekonomski

modeli kao svojevrsne apstrakcije koje izostavljaju neke pojave da bi bolje prikazali one koje su bitne za problem kojim se bavimo. To znači da ekonomisti ne mogu mjeriti ekonomske varijable s onom preciznošću koja se postiže u prirodnim naukama. 1.2.4. Mikroekonomske osnove makroekonomije Međutim, uporedo sa odvojenim razvojem mikroekonomije i makroekonomije, postoje i tendencije da se neka makroekonomska pitanja, npr. ekonomski rast, inflacija i ciklično kretanje ekonomske aktivnosti objasne polazeći od mikroekonomskih osnova, pa se u nekim ekonomskim školama, kao u Novoj klasičnoj makroekonomiji i u teoriji Novih keynesijanaca, traga za mikroekonomskim osnovama makroekonomije.

Koncept mikroekonomskih osnova makroekonomije (microfoundations) predstavlja pokušaj da se izvedu biheviorističke (tj. psihološke) veze u makroekonomiji iz načina ponašanja pojedinaca koji se razmatraju u mikroekonomiji. Nova klasična makroekonomija (new classical macroeconomics) označava preformulaciju klasične ekonomije, i bazira se na na konceptu racionalnih očekivanja, kombinovanog sa konceptom prirodne nezaposlenosti.

Kako je prisutan veliki broj međuzavisnosti koje u privredi objektivno postoje

među njenim agregatima, stoga ni makroekonomska analiza ne može ih sve obuhvatiti. Kao i mikroekonomska analiza i makroekonomska analiza se služi pretpostavkom, ceteris paribus, koncentrišući se samo na one najrelevantnije. Kao i u mikroekonomskoj analizi, njeni rezultati i zaključci zato vrijede samo aproksimativno, jedino u prosjeku. Ove dvije analize međusobno se ne isključuju. U nekim slučajevima one su čak i komplementarne. Nivo obuhvata ekonomskih varijabli i narav problema određuju vrstu primjene analize. Međutim, danas razvoj moderne ekonomske analize karakterišu dvije bitne tendencije. Prva se odnosi na odnosi na kvantitativnu ekonomsku analizu, što je omogućeno brzim razvojem ekonometrije, matematike i statistike. Sve široj primjeni metoda kvantitativne makroekonomske analize doprinosi, takođe, i veliki napredak u proizvodnji kompjutera i simuliranju ekonomskih procesa.7 Druga je tendencija da se privreda sve više proučava kao jedinstveni sistem s makroekonomskog aspekta percipiranja ekonomskih pojava i procesa koji se dešavaju u porama svih ekonomskih subjekata date zemlje. Dugogodišnji razvoj nacionalnog računovodstva uslovio je konvergenciju tih dviju tendencija. Stoga se može sasvim sigurno konstatovati da kvantitativna makroekonomska analiza zauzima veoma značajno mjesto u sklopu razvoja savremene ekonomske nauke i 7 “Postoji čvrsta veza između kvalitativne analize i kvantitativnih metoda. Svaki rezultat kvantitativnih istraživanja mora biti interpretiran kvantitativnom analizom. S druge strane, svaki zaključak kvalitativne analize treba da proističe iz kvantitativnih istraživanja...jedino takvim pristupom ekonomska istraživanja dobijaju pravu vrijednost, imaju potpuni smisao” (S. Andrijić, Matematički modeli i metode programiranja u gospodarskom društvu, “Sinopsis”, Zagreb-Sarajevo, 2002.).

12

u kreiranju i vođenju efikasne ekonomske politike, koja čini jednu od suštinskih pretpostavki opstajanja i razvoja svake države. Uostalom, makroekonomija se često, s pravom, označava kraljicom ekonomije, s obzirom da su makroekonomska znanja u osnovi dinamiziranja ekonomskog rasta i razvoja, s jedne, i općeg obrazovanja i kulture, s druge strane.

1.3. CILJEVI I INSTRUMENTI MAKROEKONOMIJE Vođenje ekonomije jedne zemlje podrazumjeva: mjerenje makroekonomskih aktivnosti i postavljanje odgovarajućih makroekonomskih ciljeva, na koje se društvo opredjeljuje u određenom periodu, te odabir makroekonomskih instrumenata kao alata za ostvarivanje tako postavljenih ciljeva. Na slijedećoj slici dat je prikaz makroekonomskih ciljeva i instrumenata.

1.3.1. Makroekonomski ciljevi (mjerenje makroekonomske aktivnosti) Makroekonomski ciljevi su poželjna ekonomska stanja na društvenom nivou. Ovi ciljevi istovremeno pokazuju ekonomsku efikasnost društva u cjelini. Među mnogobrojnim varijablama koje makroekonomija mjeri i razmatra njihov međuodnos su: realni bruto domaći proizvod (GDP), stopa nezaposlenosti, stopa inflacije, kamatna stopa i devizni tečaj. Shodno tome kao najčešći makroekonomski ciljevi, koji ujedno služe i za mjerenje makroekonomske aktivnosti, pojavljuju se:8 (1) Visoki nivo nacionalne proizvodnja, (2) Visoka zaposlenost, (3) Stabilnost cijena, (4) Međunarodna razmjena. 8 P. Samuelson, W. Nordhaus, Ekonomija, MATE, 2000, Zagreb.

Fiskalna politika

Monetarna politika

Politika dohodaka

Međunarodna ekonomska politika

Visok nivo nacionalne proizvodnje

Visoka zaposlenost

Stabilan nivo cijena na slobodnim tržištem

Međunarodna razmjena

MAKROEKONOMIJA

Ciljevi Instrumenti

13

(1) Proizvodnja. Cilj ekonomije svake zemlje je proizvodnja što većih količina dobara/usluga kako bi se zadovoljile stalno rastuće potrebe ljudi. Izražavanje ukupne količine roba/usluga moguće je jedino sabiranjem (agregiranjem) tržišnih vrijednosti svih finalnih pojedinačnih roba/usluga. Najobuhvatnija mjera ukupne proizvodnje na nivou makroekonomije jedne zemlje je bruto domaći proizvod (GDP – Gross Domestic Product). GDP je «mjerilo tržišne vrijednosti svih roba i usluga finalne tražnje proizvedenih u jednoj zemlji tokom jedne godine.» Izražava ga zbir vrijednosti lične potrošnje, bruto investicija, državnih izdataka i neto izvoz. Izražen na ovaj način, GDP mjeri ukupni uspjeh ekonomije jedne zemlje.

Kako se radi o složenoj kategoriji, razlikujemo: a) nominalni GDP i realni GDP i b) potencijalni GDP i stvarni GDP. a) Kako se GDP izražava u vrijednosnim pokazateljima to postoji mogućnost da se promjene cijene odraze na veličinu GDP i bez promjene ukupnog fizičkog obima proizvodnje. Da bi izbjegli ovu mogućnost GDP iskazujemo u obliku nominalnog i realnog GDP-a. Nominalni GDP je mjeren u tekućim tržišnim (promjenjivim) cijenama, a realni je procijenjen u stalnim (nepromjenjivim) cijenama. Rast realnog GDP, zapravo, izražava ekonomski rast. Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju. b) Ukupne mogućnosti proizvodnje jedne zemlje (stanje pune zaposlenosti, odnosno punog korištenja faktora proizvodnje) izražava potencijalni GDP. Potencijalni GDP je dugoročni trend realnog GDP i predstavlja dugoročne proizvodne mogućnosti jedne zemlje uz održavanje stabilnih cijena. Potencijalni proizvod određen je: - raspoloživošću faktora proizvodnje i - efikasnošću kojom se ovi faktori kombiniraju (razvoj tehnologije, dostignuti nivo preduzetništva, obrazovanje i sl.). Stvarni GDP je obično manji od potencijalnog GDP-a. Razlika između potencijalnog i stvarnog GDP-a naziva se GDP jaz (GDP gap). Izražen GDP jaz znači da ekonomija zemlje djeluje unutar granica svojih proizvodnih mogućnosti, i da zaostaje u ekonomskom rastu. Cilj makroekonomske politike je GDP jaz bude što manji, odnosno da se stvarni GDP što više približi potencijalnom GDP-u. (2) Zaposlenost kao cilj makroekonomske politike se izražava kao ostvarenje visoke zaposlenosti odnosno niske nezaposlenosti. Svako društvo bi poželjelo da potpuno eliminira nezaposlenost, odnosno da održi nezaposlenost na njegovoj «prirodnoj stopi» nezaposalenosti. Veličinu zaposlenost mjerimo stopom zaposlenosti koja predstavlja procenat radne snage koja je nezaposlena. Stopa nezaposlenosti se kreće u skladu s poslovnim ciklusima: kada se proizvodnja smanjuje tražnja za radom opada i stopa nezaposlenosti raste. Radna snaga predstavlja sve radno sposobne ljude u jednoj zemlji, uključujući i one zaposlene i one nezaposlene (čini, dakle, ukupan zbir zaposlenih i nezaposlenih osoba u jednoj zemlji).

14

(3) Stabilne cijene. Treći makroekonomksi cilj je «održati stabilne cijene unutar slobodnih tržišta». Na slobodnom tržištu cijene su određene ponudom i tražnjom. Nagla kolebanja cijena (pad ili porast cijena) remete ekonomski rast i ostavljaju duboke socijalne posljedice, te daju pogrešne informacije o poželjnim pravcima alokacije resursa. Stabilnost cijena se mjeri stopom inflacije, koja predstavlja promjene općeg nivoa cijena u toku jedne godine. U tom smislu bilo bi poželjno da ekonomija posluje s niskom stopom inflacije (najbolje na nultoj stopi). Da bi održala stabilne cijene država intervenira svojom makroekonomskom politikom. (4) Međunarodna razmjena. Dugoročno države nastoje održati uzvoz i uvoz u ravnoteži. Prema liberalnim ekonomistima vanjska trgovina je među najvažnijim polugama ekonomskog rasta. Zemlje sa razvijenom vanjskom trgovinom imaju tzv. otvorenu ekonomiju, koja omogućava da se svaka zemlja specijalizira (i time poveća svoju produktivnost) za onu proizvodnju za koju ima najpovoljnije uslove, što će u krajnjem ishodu povećati životni standard stanovništva u tim zemljama. Dakle, otvorena ekonomija je ona koja slobodno uspostavlja odnose sa drugim ekonomijama širom svijeta, dok je suprotna koncepcija - zatvorena ekonomija ona koja ne sarađuje sa drugim ekonomijama u svijetu. Osnovne tokove dobara u međuarodnoj ekonomiji čine: izvoz, uvoz i neto izvoz. Dok izvoz predstavlja dobra i usluge koje se proizvode u zemlji, a prodaju drugim zemljama, uvoz čine ona dobra i usluge koje se proizvode u inostranstvu, a prodaju u zemlji. Razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza je neto izvoz (ili trgovinski bilans). Ako neka zemlja više izvozi, nego što uvozi (izvoz je veći od uvoza), tada je neto izvoz pozitivan i zemlja ostvaruje trgovinski suficit (ili pozitivni trgovinski bilans). Kada zemlja ima višak uvoza u odnosu na izvoz (izvoz je manji od uvoza) ona ostvaruje trgovinski deficit (negativni trgovinski bilans). Ako su, pak, izvoz i uvoz jednaki zemlja ima uravnoteženi trgovinski bilans. 1.3.2. Makroekonomski instrumenti Makroekonomski instrumenti su alati kojima državna vlada ostvaruje makroekonomske ciljeve. Njihovim izborom se može uticati na ostvarenje nekog od makroekonomskih ciljeva, odnosno njima se utiče na poreze ili državnu potrošnju, ponudu novca i kamatne stope – a sve u cilju ubrzavanja ekonomskog rasta, smanjivanja inflacije, smanjivanja nezaposlenosti i generiranja poželjne veličine neto izvoza.

U makroekonomske instrumente spadaju: (1) fiskalna politika, (2) monetarna politika, (3) politika dohodaka i (4) međunarodna ekonomska politika. (1) Fiskalna politika (doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda/poreza) predstavlja skup mjera usmjerenih na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih rashoda radi ostvarivanja ravnomjernog ekonomskog rasta i stabilnosti cijena. Fiskalna politika se, dakle, sastoji od: (a) Politike javnih prihoda (ubiranja poreza i drugih dažbina) (b) Politike javnih rashoda – državne potrošnje (troškovi državne administracije, vojske i policije; izgradnja puteva, škola i bolnica, i sl.).

15

(2) Monetarna (novčana) politika određuje količinu novca u opticaju, visinu kamatnih stopa i opseg kredita, čime država utičući na kamate i investicije, može osiguravati: visoku stopu zaposlenosti, nisku inflaciju, platnobilansnu ravnotežu i rast GDP-a. Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka. Vođenje monetarne politike, tj. način na koji centralna banka kontroliše ponudu novca, te odnos novac-proizvodnja-inflacija jedno je od najvažnijih pitanja moderne makroekonomije. (3) Politika dohodaka se primjenjuje u uslovima suprostavljenog djelovanja inflacije i nezaposlenosti kakav je zastupljen u sistemu predhodnih makroekonomskih mjera – monetarne i fiskalne politike. Ove mjere snižavaju inflaciju na uštrb zaposlenosti, i obratno: povećava zaposlenost uz uslov povećane inflacije. Radi se o izuzetno skupim strategijama: da bi se inflacija snizila za svega nekoliko procenata, potrebno je značajno smanjiti proizvodnju i povećati nezaposlenost (što znači smanjenje stotine miliona, a u velikim zemljama kakva je SAD i hiljade milijardi dolara GDP-a).

U ovakvim uslovima vlade pribjegavaju dodatnim mjerama - kontroli najamnina i cijena u širokom rasponu od neobavezujućih smjernica i preporuka do njihove potpune regulacije. Mnogi ekonomisti su smatrali da je politika dohodaka (nadnica i cijena) najjeftiniji način smanjivanja inflacije, budući da će smanjivanje dohodaka umanjiti platežnu tražnju i time smanjiti poticaje inflacije.

(4) Međunarodna ekonomska politika postaje sve značajniji makroekonomski instrument u uslovima povećane međuovisnosti zemalja. Cilj je usklađivanje njihovih ekonomskih politika kako inflacija i nezaposlenost ne bi iz jedne zemlje prelazili u drugu. Glavni instrumenti uticaja na koordinaciju ekonomskih politika zemalja i međunarodnu razmjenu su: (a) politike razmjene i (b) upravljanje tržištem deviznih tečajeva. (a) Politike razmjene se sastoje od protekcionističkih mjera, kao što su: carine, kvote i ostale mjere koje ograničavaju ili potiču uvoz ili izvoz. Ove politike imaju malo uticaja na makroekonomsko ponašanje, a ova ograničenja ponekad postaju toliko velika da uzrokuju velike ekonomske poremećaje – inflacije ili recesije.

Ako zemlje svojom ekonomskom politikom ograničavaju kretanje osnovnih tokova u međunarodnoj ekonomiji na sceni je zaštitna politika ili protekcionizam. (b) Upravljanje tržištem deviznih tečajeva. Devizni tečaj predstavlja cijenu domaće valute jedne zemlje izraženu u valutama drugih zemalja. Zemlje usvajaju različite sisteme određivanja svojih deviznih tečajeva. Neke od njih dopuštaju da devizni tečajevi budu određeni samo ponudom i tražnjom, dok druge zemlje uspostavljaju fiksne tečajeve u odnosu na druge valute.

16

2. UVOD U RAZVOJ MAKROEKONOMIJE Rudimentalne početke makroekonomske teorije kao grane ekonomske teorije

nalazimo još kod predstavnika fiziokratske ekonomske škole F. Keneja (Francois Quisney), u njegovom djelu Ekonomske tablice, 1758. godine, koji je s ostalim fiziokratima izveo tezu po kojoj proizvodnja stvara dohodak koji je izvor kružnog toka ukupnog dohotka i potrošnje u privredi.

Od tada, makroekonomski problemi (sve do Keynesa) samo površno bivaju zahvaćeni u ekonomskim teorijama: klasičari se bave nivoom zaposlenosti i (posebno Adam Smith, 1776.) nacionalnim bogastvom; neoklasičari (Alfred Marshal,1890.) općim nivoom cijena i sve do K. Marksa ekonomska teorija se ozbiljnije ne bavi problemima neto proizvoda ili faktorima formiranja dohotka. Marksova analiza proste i proširene reprodukcije najavila je razvoj makroekonomske analize i sistema modela narodne privrede. Zaslugama Marksa (Karl Marx, 1867., 1885., 1894.) i Engelsa (Fridrich Engels, 1894.) dobijamo jasnije definicije agregatnih kategorija bruto i čistog dohotka i modela proširene reprodukcije.

Pa ipak, sve do 1930-ih godina makroekonomija i nije mogla biti dosljedno razvijana, s obzirom da su državne statističke službe bile nerazvijene i nisu ni mogle pružati stastističke indikatore o cjelini ekonomskih tokova na kojima makroekonomija počiva.

U razvoju makroekonomije kao naučne discipline prepoznaju se tri najvažnije faze, a danas govorimo o sedam najvažnijih (rivalskih i suprostavljenih) makroekonomskih škola: 9 Tri najvažnije faze u razvoju makroekonomije kao naučne discipline: a) klasični model XIX st., b) keynesijanski model 1930-ih godina i c) nova klasična makroekonomija (teorija racionalnih očekivanja) 1970-ih godina.

Sedam najvažnijih makroekonomskih škola: 1) keynesijanska 2) monetaristička 3) nova klasična makroekonomija I 4) nova klasična makroekonomija II 5) novi keynesijanci 6) novi austrijanci 7) postkeynesijanci

Razlika između njih je slijedeća: dok klasični ekonomisti apsolutiziraju ulogu tržišta i vjeruju u njegovu samoregulatornu ulogu, keynesijanci dokazuju neuspjeh tržišta i traže njegovu regulaciju uz pomoć države, a monetaristi i novoklasičari (nova klasična makroekonomija) vraćaju povjerenje u sposobnost tržišta i odbacuju potrebu za državnim intervencijama, uvjeravajući u snagu politike stabilne ponude novca i mogućnost racionalnog predviđanja ekonomskih subjekata.

2.1. NAPUŠTANJE KLASIČNOG MODELA: KEYNES I KEYNESIJANCI

Klasični makroekonomski model pokriva sve pristupe koji zagovaraju učenje po

kome je tržište samoregulatorni mehanizam u kome su cijene i nadnice fleksibilne tako 9 M. Jakšić, Makroekonomija, Beograd, 2003., str. 64. i 97.

17

da se tržište, samo po sebi, brzo „čisti“ (od tržišnih manjkova ili tržišnih viškova), odnosno automatski vraća u ravnotežu ponude i tražnje ako se ona poremeti.

U savršeno slobodnoj konkurenciji, koju su klasičari zagovarali, formira se ravnotežna cijena po kojoj tražioci kupuju tačno onoliko koliko prodavci žele prodati. Promjene cijena (roba i nadnica) imaju tendenciju da eliminiraju višak ponude odnosno višak tražnje i dovedu u ponovni sklad ponudu sa potražnjom. Čuveni Sayov zakon tržišta (J.B. Say, 1803.) kaže da „ponuda stvara svoju vlastitu tražnju“ pa je, kako su mislili mnogi od klasičnih i neoklasičnih ekonomisti, od A. Smita do D. Ricarda i A. Marshala, prekomjerna proizvodnja nemoguća, te tržište uvijek funkcionira s punom zaposlenošću. Krajnja poruka klasičnog makroekonomskog stajališta je da je trajna nezaposlenost nemoguća. Nasuprot ovakvim stajalištima, Đon Manrajd Kejns odbacuje mogućnost da tržišni mehanizam dovodi do stanja pune zaposlenosti, dokazujući da privreda može biti na raznim nivoima zaposlenosti, odnosno da može biti u ravnoteži s visokom nezaposlenošću. Ovo je bio radikalan zaokret u odnosu na dotadašnju ekonomsku klasičnu i neoklasičnu misao. Ovakav zaokret je proizveo novu ekonomsku disciplinu makroekonomiju, koja upravo rješava probleme na koje klasični model nije mogao odgovoriti (pojavu visoke nezaposlenosti i ekonomskog kraha tokom Velike krize 1929.33.).

Tvorac termina makroekonomija je Ragnar Friš (A. R. Frisch) 1933. godine, kasniji prvi nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju (1969.), dok je puno utemeljenje osnova makroekonomske analize i sistema modela narodne privrede pripisano Keynesu, profesoru ekonomije u Kembridžu i finansijskom savjetniku britanskom ministru finansija. Njegova knjiga Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936. tretira integralnu cjelinu makroekonomske teorije i čini «epohalni alat ekonomske analize u kutiji alata makroekonomistima.»10

Njegov uticaj na razvoj dalje makroekonomske misli je bio tako snažan da su termini keynesijanska ekonomika, teorija dohodaka i zaposlenosti preuzeti kao sinonimi makroekonomskoj teoriji. Pri tome, ipak, treba razlikovati pojmove keynesijanske ekonomika od ekonomije Keynesa. Ekonomija Keynesa se odnosi samo na sadržaj Keynesove knjige Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, a keynesijanske ekonomika predstavlja zajedničku cjelinu ekonomske misli Keynesa (njegove Opće teorije) i kasnijih sljedbenika njegovog djela (keynesijanaca)11 poput makroekonomista kao što su Alvin H. Hansen, Abba P. Lerner, Paul A. Samuelson, Seymur H. Haris, Lawrence R. Klain i Dadley Dillard. Keynesovo učenje proizvelo je čak tzv. Keynesijansku školu makroekonomske misli, koja se, uz doprinose njegovih sljedbenika bavi razmatranjem agegatne tražnje, prvenstveno fiskalnim politikama radi smanjenja nezaposlenosti i poticaja ekonomskog rasta.

Keynesovi sljedbenici su dalje razrađivali stabilizacionu ulogu države u procesu uspostavljanja tržišne ravnoteže (premošćavanje jaza između agregatne tražnje i agregatne ponude), i to putem upravljanja agregatnom tražnjom. Primarni izvor

10 H. E. Seymur, The New Economics, Alfred Knopof Inc., New York, 1947., str. 1935. 11 A. Hansen dijeli keynesijance na tri grupe: (1) čiste keynesijance, koji u svemu slijede Keynesa, b) ekonomisti koji nisu izraziti keynesijanci, ali su pod jakim uticajem Keynesa u pogledu primjene njegova jezika, terminologije i metoda ekonomske analize, c) ekonomisti na koje je uticalo Keynesovo mišljenje, ali se ne služe njegovom analizom i metodom.

18

nestabilnosti (izraženu u tome da tržište samo po sebi ne obezbjeđuje punu zaposlenost) keynesijanci vide na strani agregatne tražnje, zbog čega sugerišu državnu intervencije u osiguranju dodatne potrošnje putem javnih prihoda, javnih kredita i budžetskog deficita (u vrijeme Velike ekonomske krize dodatna potrošnja obezbjeđena je državnim isplatama plata nezaposlenim radnicima angažovanim na javnim radovima).

Glavnu ulogu u svojim intervencionističkim politika keynesijanci pripisuju državnim (javnim) investicijama kojim se, u vrijeme depresije kada postoji nedovoljna zaposlenost, obezbjeđuje puna zaposlenost – koja utiče na porast pojedinačnih tražnji za sredstvima za potrošnju i sredstvima za proizvodnju, čime se postiže multiplikatorski efekat na porast agregatne tražnje.

Novčana sredstva za finansiranje ovih investicija najčešće se obezbjeđuju deficitarnim finansiranjem budžeta (javnim rashodima). Iako svi keynesijanci nisu saglasni da li se primarni izvor nestabilnosti na strani agregatne tražnje (npr. neokeynesijanaci se ne ograničavaju samo na fluktuacije u ukupnoj tražnji) svi su saglasni da je aktivna državna (makro)ekonomska politika nužna u uspostavljanju makroekonomske ravnoteže.

Razlike keynesijanaca i neokeynesijanaca: Dok keynesijanci smatraju da je nezaposlenost veće zlo od inflacije, za neokeynesijance je (doba stagflacije) podjednako zlo nezaposlenost i inflacija pa stoga predlažu mjere koje će ih obuzdati ili barem održati u razumnim granicama. Najpoznatiji neokeynesijanci su: J. Robinson, P. Samuelson, L. Klein, J. Tobin, F. Modigliani, R. Solow, A Blinder, J. Taylor i dr.

U pokušajima da se spoje pozitivne strane keynesijanske ekonomske teorije i

neoklasične maršalijanske mikroekonomije, tj. da se na nivou makroekonomije prilagodi Keynesovo izvorno učenje i uključi u klasično stanovište, 1960-ih godina javlja se tzv. neoklasična sinteza, čiji je najistaknutiji predstavnik P. Samuelson.

2.2. NAPUŠTANJE KEYNESIJANSTVA: MONETARISTI I NOVOKLASIČARI

Nakon Drugog svjetskog rata keynesijanski pogledi su služili kao osnova

formiranja ekonomskih politika zapadnih vlada. Nakon neoliberalnog prevrata 1970-ih i početkom 1980-ih godina kada se neoliberalna ekonomija okrenula protiv javne intervencije, smanjivajući vlade na minimum, «danas tek mali broj ekonomista vjeruje da intervencija vlade može ukloniti poslovne cikluse, kao što su to keynesijanci nekad obećavali, a ni ekonomija ni ekonomska politika od Keynesova velikog otkrića više nisu iste.»12

Makroekonomija je danas poprište velikih teorijskih sukoba13 – između keynesijanaca na jednoj strani, te monetarista i predstavnika nove klasične ekonomije, na drugoj strani. Ovaj sukob je kulminirao, naročito, u 1970-im godinama kada je makroekonomija doživljela krizu, iz dva razloga: pojave stagflacije (istovremene pojave inflacije i nezaposlenosti) i žestokog teorijskog napada R. Lucasa i njegovih sljedbenika (pripadnici nove klasične ekonomije) na keynesijansku ekonomiku, koji dokazuju da kada se uvedu racionalna očekivanja tada keynesijanski modeli: 12 P. Smuelson, W. Nordhaus, op. iszo, str. 407. 13 O ovome i najnovijim istraživanjima makroekonomske teorije prema O. Blanchard, Makroekonomija, treće izdanje, MATE, Zagreb, 2005., str. 573-582.

19

- nisu upotrebljivi u formuliranju ekonomske politike i - ne mogu objasniti dugotrajna odstupanja domaćeg proizvoda od njegovog

prirodnog nivoa, te da - teorija ekonomske politike mora biti preoblikovana korišćenjem alata iz teorije

igara.

(1) Kao prva radikalna kritika antiteza keynesijanstvu, 1960-ih i 1970-ih godina, javlja se monetarizam, sa svojim osnivačem nobelovcem Miltonom Fridmanom (M. Friedman, 1912-2006.), profesorom Univerziteta u Čikagu i osnivačem čuvene čikaške monetarne škole, jednim od najčuvenijih američkih i svjetskih ekonomista. Monetaristi su protivnici državne intervencije i insistiraju na stavu da je tržišna ekonomija samoregulirajuća, te da je privreda, dugoročno posmatrano, u ravnoteži. Ekonomiju treba prepustiti djelovanju tržišnih snaga, a država ne treba da se miješa u ekonomske procese. Monetarizam posebno institira na adekvatnom ponašanju fiskalnog i monetarnog sektora. U okviru fiskalnog sektora ne prihvata se deficitno finansiranje i neuravnotežen budžet jer to već znači da se država miješa u ekonomsku aktivnost i da ometa mehanizam tržišnog usklađivanja. Smatrajući da državno prisustvo u privredi potiče ekonomsku nestabilnost, monetaristi zahtijevaju čvrsta pravila dugoročnog rasta količine novca u opticaju, ovisno o kretanju ekonomskog rasta. Ova makroekonomska škola polazi od toga da su promjene ponude novca primarni izvor fluktuacija realnog GDP-a i inflacije. Zbog toga se zalažu za stabilnu i dugoročnu monetarnu politiku i konstantnu stopu monetarnog rasta, s obzirom da brz rast novca dovodi do inflacije, a spor rast novca do recesije.

Monetaristi ističu još da intervencionistička uloga države za koju se zalažu keynesijanci, dovodi do fluktuacije u ponudi novca a što prouzrokuje makroekonomske probleme (stagnaciju, recesiju itd.), tj. fluktuacije u privrednim kretanjima. Stabilna ponuda novca je ta koja po monetaristima, obezbjeđuje makroekonomsku stabilnost privrede.

(2) Nova klasična škola, ili Nova klasična makroekonomija (New classical

macroeconomics) se razvila iz monetarizma tokom 1970-ih u koji su uključena racionalna očekivanja, a u suštini označava preformulaciju ortodoksne klasične ekonomije.

Novoklasičari, kao i monetaristi, naglašava samoregulirajući karakter tržišne privrede koji isključuje aktivnu ulogu države. Najznačajniji predstavnici ove škole (R. Lukas, T. Sargent, N. Wallace, N. Volis, R. Barro) polaze od racionalnih očekivanja (rational expectations) i hipoteze o agegatnoj ponudi. Predstavnici ove škole smatraju da je privreda uvijek na nivou pune zaposlenosti. Polazne premise teorije racionalnih očekivanja su:14

• sva tržišta se „čiste“ trenutno i istovremeno (ponuda i tražnja su uvijek jednake, a cijene i najamnine se određuju na konkurentan način);

• tržišni učesnici se ponašaju racionalno koristeći sve raspoložive informacije u donošenju svojih odluka; 14 R. Lucas, Some International Evidence on Output – Inflation Trade offs, Amarican Economic Rewiew, sep. 1973.

20

• eventualna nestabilnost (ciklična kretanja) u privredi proistječe iz kratkoročnih zabluda ekonomskih subjekata, koje nastaju zbog njihovog raspolaganja s ograničenim informacijama (samo o predhodnim promjenama) nastalih ili usljed slučajnih i nepredvidivih monetarnih postupaka vlade, ili usljed tehnoških promjena i time uslovljenih relativnih promjena cijena.

Nova klasična makroekonomija nastoji da ospori keynesijansku politiku

upravljanja tražnjom i umjesto toga fokusira se na ekonomiju ponude. Nova klasična makroekonomija obuhvata dva pravca: Nova klasična makroekonomija I i Nova klasična makroekonomija II.15

2.2.1. Nova klasična makroekonomija I – teorija monetarnih ciklusa Središnji fokus ove makroekonomske teorije, koja je dominirala u periodu 1972-

82., je na odnosu ekonomskih subjekata (pojedinaca i preduzeća) prema promjenama u budućnosti, odnosno na racionalnim očekivanjima. Ukratko: racionalno ponašanje pojedinaca znači da su i njihova očekivanja racionalna, te državna intervencija (dakle, vladina ekonomska politika) nije potrebna.

U objašenjenju svojih stavova novoklasičari polaze od pretpostavke o neefikasnoj ekonomskoj politici vlade, jer se ekonomski subjekti uvijek ponašaju ekonomski racionalno, s obzirom da na osnovu tržišno dobijenih informacija formiraju svoja očekivanja, planiraju svoju ekonomsku aktivnost i nepogriješivo anticipiraju mjere ekonomske politike. To pretpostavlja da ekonomski subjekti u potpunosti poznaju strukturu i tokove nacionalne ekonomije i da su im sve relevantne informacije dostupne.

Dakle, koncept racionalnih očekivanja polazi od potpune konkurencije, potpunih prognoza i potpunih informacija koje su uvijek dostupne tržišnim učesnicima. To omogućava da se tržišni učesnici uvijek racionalno ponašaju, pa i kada se pojave nestabilnosti u privredi, ona su kratkotrajna i uglavnom su rezultat zabluda pojedinaca a dolaze usljed njihovog neraspolaganja adekvatnim i relevantnim informacijama. Dakle, fluktuacije na tržištu su uvijek privremene, i izazvane su isključivo vladinom ekonomskom politikom, tj. “monetarnim impulsima u uslovima iznenađenja.”

2.2.2. Nova klasična makroekonomija II – teorija realnih privrednih ciklusa Počinje da se razvija od 1980-ih sa predstavnicima: O Blanšar, G. Mankiv, E.

Felps, D. Romer, J. Stiglitz, B. Bernake, koji napuštaju tezu o monetarnim u ime teze o realnim uzročnicima privrednih ciklusa. Umjesto monetarnog šoka, nastalog zbog nenajavljene promjene ponude novca (što je u osnovi novoklasičara I), ovdje se polazi od tehnoloških promjena i time izazvanih promjena relativnih cijena, usljed čega ekonomski subjekti mijenjaju svoja predviđanja u pogledu ponude rada i potrošnje, što će izazvati i realne promjene u proizvodnji/zaposlenosti i kod radnika i kod poslodavaca. Dakle, “umjesto slučajne putanje izazvane monetarnim šokovima postoje ciklusi izazvani tehnološkim promjenama.” Otuda novoklasičari II, takođe, smatraju da su vladine ekonmske politike neefikasni i skupo poduhvati, “ali zato su ekonomske fluktuacije optimalni odgovor na neizvjesnost proistekle iz stope tehnološkog napretka.”

15 M. Jakšić, ibid, str. 114 i dalje.

21

1. DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO – RAČUNI

UKUPNOG PROIZVODA I DOHOTKA 1.1. MJERENJE MAKROEKONOMSKE AKTIVNOSTI

Već smo istakli da vođenje ekonomije jedne zemlje podrazumjeva predhodno

mjerenje makroekonomskih aktivnosti Ekonomska oblast s kojom se sagledava i mjeri ukupna, makroekonomska aktivnost (izražena makroekonomskim agregatima) jedne zemlje naziva se društveno računovodstvo ili računovodstvo nacionalnog dohotka (ili još: nacionalno računovodstvo). Na osnovu tih podataka makroekonomska analiza utvrđuje međuovisnost makroekonomskih agregata radi njihova objašnjavanja, predviđanja i usmjeravanja.

Makroekonomski agregati su ekonomske veličine u kojima su zbirno (agregatno) izraženi rezultati i resursi privrede jedne zemlje. O resursima smo već govorilima kao o faktorima proizvodnje ili inputima (rad, kapital, prirodni resursi) dok su rezultati svi proizvodi i usluge koji nastaju ekonomskom aktivnošću i upotrebom resursa, i koji u agregatnom izrazu predstavljaju društveni proizvod i društveni dohodak (odnosno, nacionalni proizvod ili nacionalni dohodak), koji se strukturiraju u svoje sastavne dijelove kao što su: proizvodnja, potrošnja, investicije, izvoz i sl.

Cilj društvenog računovodstva je prikazivanje formiranja nacionalnog proizvoda i nacionalnog dohotka, i praćenje relacija između ekonomskih subjekata. U tom smislu ukupna ekonomska aktivnost se prati preko računa preduzeća, domaćinstava, države i inostranstva. Preduzeća su proizvođači nacionalnog proizvoda, a dohoci faktora proizvodnje (rada, kapitala, zemlje) čine nacionalni dohodak.

Društveno računovodstvo, dakle, daje ukupnu sliku ekonomskih aktivnosti

nacionalne privrede u određenom periodu kroz sistemski pregled strukture i tokova društvene reprodukcije u obliku povezanog sistema računa.

Ekonomske aktivnosti mogu biti stvarne i finansijske. Stvarne ili realne aktivnosti sadrže proizvodnju, razmjenu i potrošnju dobara i usluga (agregatni izraz ovih veličina čini nacionalni proizvod). U finansijske aktivnosti spadaju tokovi novčanih dohodaka, odnosno novčane, kreditne i druge finansijske transakcije između ekonomskih subjekata (agregatni izraz ovih veličina čini nacionalni dohodak).

Danas društveno računovodstvo predstavlja uslov razvoja savremene ekonomske analize, iz razloga što:16

16 O. Aukrust, Principles of National Accounting in The Structural Interdependence of the Economy, Barna Edit, str. 206.

AGREGATNI MAKROEKONOMSKI MODELI

22

Prvi je razlog premještanje interesa s mikroekonomske na makroekonomsku teoriju u kojoj nacionalni dohodak, ukupna potrošnja, ukupna štednja i sl., kao agregati, imaju esencijalnu ulogu.

Drugi se sastoji u porastu interesa za bolje shvatanje makroekonmskih reperkusija, koji je doveo do intenziviranja studija procesa ekonomske cirkulacije.

I konačno, treći razlog se sastoji u primjeni ekonometrijskih metoda u rješavanju makroekonomskih problema.

Pored svega toga, društveno je računovodstvo postalo neophodno za vođenje i kreiranje tekuće i razvojne makroekonomske politike.

Osnovni zadatak društvenog računovodstva jeste da prati transakcije unutar i između ovih institucionalnih ekonomskih subjekata u makroekonomiji (domaćinstava, preduzeća i države), kao i između njih i ostalog svijeta.

Društveni računi se prave na osnovu knjigovodstvenih pravila, koja moraju biti razumljiva, posve jasna i uopćena. Najznačajnije je pravilo da se svaka transakcija mora knjižiti najmanje dva puta i to jednom na dugovnoj a drugi put na potražnoj strani. Osim toga se sve transakcije moraju knjižiti na „finansijskom" i na „realnom" računu.

Bez obzira na to što se društveno računovodstvo temelji na osnovnim računovodstvenim načelima, ono je ipak više ekonomska statistika nego računovodstvo. Njegov je kvalitet determinisan kvalitetom statističke baze na kojoj se upravo i temelji.

Međutim, društveno računovodstvo daje sve neophodne mogućnosti stvarnog kontrolisanja cjelokupnog statističkog sistema u jednoj zemlji.

1.2. EKONOMSKE TRANSAKCIJE I KRUŽNI TOK DOHOTKA I PROIZVODNJE 1.2.1. Sistem nacionalnih računa

Društveno računovodstvo posmatra privredu jedne zemlje kao sistem makroekonomskih aktivnosti u kojima se ukupna proizvodnja neprestano povezuje i smjenjuje sa ukupnom potrošnjom. Statističko praćenje ovih aktivnosti reflektuje se u ekonomskim transakcijama između ekonomskih subjekata. Strukturu makroekonomije sačinjavaju četiri osnovne grupe ekonomskih subjekata (ili instutucionaliziranih sektora), i to:

- domaćinstva, - preduzeća - država, - inozemstvo.

Svi ovi subjekti (sektori) pojavljuju se kao kupci određenih roba/usluga u jednoj makroekonomiji. Domaćinstva kupuju potrošna dobra i usluge od preduzeća, a preduzeća koriste prihod od prodaje za isplate zarada radnicima kao i za druge troškove, te za kupovinu investicionih dobara. Država kupuje i potrošna i investiciona dobra, a za inostranstvo je reprezentativan neto izvoz kao vrijednost izvoza umanjen za vrijednost uvoza. Zbir svih ovih kupovina predstavlja agregatnu tražnju za društvenim proizvodom, koji istovremeno označava i agregatnu ponudu, s obzirom da se traženi proizvodi moraju proizvesti (ponuditi).

23

Sistem nacionalnih računa prikazuje i klasificira sve ekonomske transakcije između ovih subjekata, pri čemu se transakcije pojedinih subjekata grupiraju u sintetičke kategorije – makroekonomske agragate. Grupiranje se izvodi na dva načina:17 (1) Grupiranje prema tipu ekonomske aktivnosti, tj. prema proizvodu svrstava u istu grupu sve subjekte koji proizvode isti proizvod, što se označava kao grupiranje po principu proizvoda ili po principu čiste djelatnosti. Transakcije (tj. prava i obaveze između ekonomskih subjekata) u tim računima registriraju se po obračunskom principu (accrual principle) u momentu zarade ili nastajanja prava. U ovom slučaju, npr. dohodak se registrira kad je zarađen (a ne kad je isplaćen), proizvodnja se registrira kad je ostvarena (a ne kad je naplaćena). (2) Grupiranje po subjektima slijedi organizacijski princip, što je pogodno za račune finansijskih transakcija, jer samo organizacijska jedinica može biti nisilac finansijskih prava i obaveza. Ovdje se registracija vrši po platnom principu (cash principle), tj. u momentu izvršenja obaveze plaćanja. Npr. dohodak se registrira kad je isplaćen, a ne kad je zarađen. Osnovna funkcija sistema nacionalnih računa je da prikažu šta se dešava u ekonomiji jedne zemlje u određenom periodu (obično jedne kalendarske ili poslovne godine).

Nacionalni računi se strukturiraju u:18 (1) statističke jedinice, (2) tokove i stanja,

(3) sistem računa i agregata, (4) satelitske račune i Input-output tabele. (1) Statističke jedinice su ekonomski subjekti koji u sopstveni račun uključuju

ekonomske transakcije sa drugim jedinicama. Mogu biti profitne jedinice, neprofitne jedinice, državne jedinice i domaćinstva.

Rezidentne jedinice formiraju nacionalnu ekonomiju. U nacionalnoj ekonomiji postoji pet institucionaslnih sektora: 1) poslovni, 2) finansijski, 3) sektor države, 4) domaćinstva i 5) sektor neprofitnih institucija. Nerezidentne jedinice formiraju šesti sektor: inostranstvo.

Nacionalna ekonomija se grupiše u 16 djelatnosti: 1) poljoprivreda, lov, šumarstvo, 2) ribarstvo, 3) rudarstvo, 4) prerađivačka industrija, 5) proizvodnja električne energije, gasa i vode, 6) građevinarstvo, 7) trgovina na veliko i malo, opravka vozila, 8) hoteli i restorani, 9) saobraćaj, skladištenje i veze, 10) finansijsko posredovanje, 11) aktivnosti u vezi nekretnina, iznajmljivanje, 12) državna uprava i socijalno osiguranje, 13) obrazovanje, 14) zdravstveni i socijalni rad, 15) ostale komunalne, društvene i lične usluge i 16) privatna domaćinstva s zaposlenim licima.

(2) Tokovi i stanja su informacije u sistemu nacionalnih računa. Tokovi se odnose na djelovanje i posljedice događaja u definiranom vremenskom okvir, a stanja daju presjek tokova u jednom trenutku (obično na dan 01.01. ili 31.12.). Tokovi se dijele na transakcije i ostale promjene imovine. Najznačajnije su tržišne transakcije koje se dijele u četiri osnovne grupe: (a) transakcije materijalnim dobrima i uslugama, (b) transakcije raspodjele, (c) finansijkse transkacije i (d) ostale transakcije. Ostale promjene imovine obuhvatraju: (a) ostale promjene u velilini imovine i obaveza (npr., umanjenje imovine zbog požara, krađe i sl.) i (b) vlasnički dobici i gubici, kao posljedice promjena cijena raznih oblika aktive (razni vidovi sredstava i hartija od vrijednosti). 17 M. Babić, ibid,, str. 123-124 18 S. Adžić, Privredni sistem i ekonomska politika, Ekonomski fakultet Subotica, 2006, str. 267-261.

24

(3) Sistem računa i agregata pokazuje kako proizvodnja stvara nove i transformiše već postojeća materijalna dobra i usluge, kako se u isto vrijeme stvara dohodask i kako se nakon toga raspodjeljuje i preraspodjeljuje, kao i kako se dohodak upotrebljava za finalnu potrošnju i štednju.

(4) Satelitske račune prikazuju i opisuju aktivnosti koje su prikazane površno ili skriveno u osnovnom sistemu računa. U pojave koje se opisuju u satelitskim računima spadaju: prisustvo sive ekonomije, uključivanje u račune kapitala humanog kapitala ili troškova degradacije životne sredine i neracionalne eksploatacije prirodnih izvora.

Input-output tabele (koristi se i termin međusektorske tabele) prikazuje tokove proizvodnje pojedinih institucionalnih djelatnosti namjenjenih tekućoj proizvodnji u finalnoj potrošnji. Input-output tabele prikazuju kruženje reprodukcionih dobara i usluga u ekonomskom sistemu, što omogućava analizu veličine i strukture direktnih proizvodnih međuzavisnosti svih institucionalnih djelatnosti. Input-output tabele obezbjeđuju i određivanje vrijednosti i strukture porijekla osnovnih agregata materijalne proizvodnje. 1.2.2. Odnos realne i monetarne ekonomije

Sve makroekonomske procese – ekonomske transakcije, koje evidentira društveno

računovodstvo, u nacionalnim ekonomijama dijelimo na: (1) Tokove roba (realna ekonomija), koja se izražava i mjeri u količinama

proizvedenog ili prirodnog bogatstva, broju zaposlenih, količini instaliranih kapaciteta i sl. Realnu ekonomiju kreiraju preduzeća i građani.

(2) Tokove novca (novčana ili monetarna ekonomija) izražava se u količini i kretanju novca (u obliku novčane mase, plaća, kamata, profita i td.). Monetarnu ekonomiju u svakoj zemlji vodi centralna banka, koja vrši emisiju novca i regulaciju novčanih tokova.

Realna i novčana ekonomije su isprepletane i međusobnio uslovljene: monetarna ekonomija izvire iz realne, pri čemu monetarna politika svojim mjerama stabilizacije ili destabilizacije ekonomije ima povratni uticaj na realnu ekonomiju. 1.2.3. Integralni tržišni mehanizam i društveni proizvod (kružni tok ekonomske aktivnosti) Pojednostavljenje načina na koji društveno računovodstvo daje kvantitativnu sliku makroekonomje vrši se grupisanjem ukupne privrede na dvije grupe ekonomskih aktivnosti: proizvodnju i potrošnju (reprezentuju ih ekonomski subjekti: preduzeća i domaćinstava), odnosno pregledom kružnog toka proizvodnje i dohotka. Proizvodni faktori teku iz potrošnje u proizvodnju, a njihovi dohoci (naknade za upotrebu faktora) iz proizvodnje potrošačima. Istovremeno, i kao druga strana istog procesa, proizvodi i usluge teku od proizvođača prema potrošačima, a novčani izdaci potrošača za kupnju tih proizvoda i usluga teku proizvođačima.

Na ovaj način dolazimo do povezivanja tržišta finalnih dobara, tj. roba/usluga – outputa i tržišta inputa – faktora proizvodnje. Ova dva tržišta čine integralni tržišni mehanizam u kome i tržište inputa, tj. faktora proizvodnje i tržište outputa, tj. roba/usluga funkcioniraju na isti način. Kružni tok proizvodnje i dohotka iskazuje tok

25

proizvoda i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok dohodaka od domaćinstava prema preduzećima.

Kružno kretanje tržišnog mehanizma, kako se vidi na dijagramu Kružnog kretanja tržišnog mehanizma, pokazuje da se na tržištu potrošnih dobara domaćinstva pojavljuju na strani tražnje (kao pretežni vlasnici faktora proizvodnje), a preduzeća na strani ponude. Na tržištu proizvodnih dobara domaćinstva se javljaju na strani ponude, nudeći usluge faktora proizvodnje (rad, zemlja, kapital), a preduzeća ih traže. Ciklični tok tražnje, proizvodnje, dohodaka i, ponovo, tražnje predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Kružni tok dohotka i proizvodnje iskazuje tok robe i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora od domaćinstava prema preduzećima.

Kružno kretanje tržišnog mehanizma pokazuje kako dohodak koji firme zarade od prodaje proizvoda i usluga odlazi stanovništvu (domaćinstvima) da bi se odmah potom, kupovinama domaćinstva, vratio na tržište.

Slika 1. Kružno kretanje tržišnog mehanizma

ROBE I USLUGE

POTROŠNJA(izdaci za robu)

DOHODAK FAKTORA PROIZVODNJE

(plate, rente, profiti)

FAKTORI PROIZVODNJE(rad, zemlja, kapital)

DOMAĆINSTVA PREDUZEĆA

Tokovi inputa i autputa (roba i usluga)

Tokovi novca

Pomoću ove slike u stanju smo mjeriti razmjere ukupnih ekonomskih transakcija u jednoj zemlji, što činimo na slijedeća tri načina:

1) sabiranjem vrijednosti proizvedenih roba u usluga, 2) zbrajanjem dohodaka koje su prisvojili vlasnici faktora proizvodnje, 3) obračunom svih izdataka vlasnika faktora proizvodnje na kupovinu roba i

usluga. Svaki od načina mjerenja ukupnih ekonomskih transakcija daju iste rezultate, jer

su svi oni samo različite strane istog kretanja realnih resursa. Društveni računi vode ovaj statički način obračuna ukupnih ekonomskih transakcija, čija se novčana vrijednost naziva društveni proizvod jedne zemlje. Radi se o najvažnijem makroekonomskom agregatu koji pokazuje uspješnost ekonomske aktivnosti svake zemlje i nivo društvenog blagostanja.

26

1.3. POJAM I OBRAČUN GDP-a I GNP-a a) Društveni proizvod u sistemu nacionalnih računa

Prema metodologiji UN, Svjetske banke i IMF-a vrijednost društvenog proizvoda (odnosno nacionalnog proizvoda) obuhvata vrijednost proizvodnje svih materijalnih dobara i usluga19 koje se realiziraju na tržištu u određenom periodu.

Mjera ukupnog proizvoda u sistemuu nacionalnih računima je bruto domaći proizvod, ili skraćeno, BDP (Gross Domestic Product – GDP).

GDP je osnovni makroekonomski pokazatelj i najsveobuhvatnija mjera finalnog outputa ekonomije (ukupna proizvodnja dobara i usluga) u jednoj državi, za određeni vremenski period (godinu, ili za kvartal).

Finalni output predstavlja ukupna proizvodnja dobara i usluga koja se iskazuju i mjeri za određenu geografsku oblast – najčešće za državu, ali može biti definiran i za određeni grad, region ili grupu zemalja poput Europske unije. Obično se iskazuje u US dolarima radi poređenja, ali se praktikuje i izražavanje GDP u domaćim valutama.

Mjerenje GDP je izuzetno važno za ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku: omogućava da izrazimo ekonomski rast, konjukturne cikluse, nezaposlenost, inflaciju i sl. „Prije nego što je otkriven pojam GDP, bilo je teško ocjeniti stanje privrede. GDP «je jedno od zaista velikih otkrića XX stoljeća. Bez mjerenja ekonomskih agregata kao što su GDP, makroekonomija bi plivala u moru neorganiziranih podataka“.20 GDP je «općeprihvaćeni pokazatelj zdravstveno stanja jedne ekonomije» (rast GDP pokazuje povećavanje ekonomskog blagostanja građana, i obratno, njegovo opadanje ukazuje na smanjenjenje ovog blagostanja).

GDP mjeri dvije stvari odjednom: ukupne dohotke u jednoj zemlji i ukupne izdatke (potrošnju) koje ta zemlja ima u proizvodnji dobara i usluga (ovo je moguće zato što je suma svih dohodaka jednaka ukupnoj potrošnji).

Uobičajeno je navođenje sljijedećih definicija (metoda) izračunavanja GDP:21 (1) GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka), (2) GDP kao suma faktorskih dohodaka (metod dohodaka).

1.3.2. GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka)

a) Uključivanje svih finalnih dobara i usluga

Kao suma finalnih proizvoda i usluga, GDP se iskazuje uključivanjem svih finalnih dobara i usluga koje potrošači kupuju i troše. Ekonomski subjekti (domaćinstva, preduzeća i država) troše svoje dohotke na kupovinu ovih dobara, pa se GDP dobija sabiranjem komponenti svih potrošnji u obračunskom periodu od jedne godine. Kao

19 U usluge se ubrajaju: (1) usluge s privrednom funkcijom: trgovinske, saobraćajne, bankarske, zdravstvene, obrazovne, naučne, kulturne i slične usluge i (2) ostale usluge: upravne, vojne, policijske i sl. Proizvodi i usluge koje se ne realiziraju na tržištu (usluge domaćica, rad na crno) ne ulaze u vrijednost ukupnog proizvoda. 20 P. Samuelson, P. Nordhaus, Ekonomija (XIV izd.), ibid. str. 416 21 M.C. Burda & C. Wyplosz, Macroeconomics: A European Text, Third Edition, Oxford University Press, 2001, str. 20-23.

27

finalni izdaci javljaju se: potrošnja, investicije, državni izdaci i neto izvoz (izvoz-uvoz, tj. Potrošnja stranaca), pa se obračun GDP vrši po slijedećem obrascu: GDP = C + I + G + NX

pri čemu su: C = lična potrošnja pojedinaca i domaćinstava (Consumtion), I = potrošnja preduzeća, tj. domaće investicije (Investment), G = potrošnja države, tj. državni rashodi (Government spending), NX = neto izvoz, tj. razlika između izvoza i uvoza (net export).

Iako predstavlja vrijednost svih prodatih proizvoda i usluga u obračunskom

periodu GDP ne treba poistovječivati sa ukupnom vrijednošću ostvarenog prometa (prodaja), jer se radi samo o finalnim prodajama kupcima koji su krajnji korisnici. Isključuju se međufazne proizvodnje i intermedijarna dobra da bi se izbjegao dvostruki obračun. b) Isključivanje međufaznih prodaja i intermedijarnih dobara (problem «dvostrukog obračunavanja»)

GDP smo odredili kao ukupnu vrijednost finalnih dobara i usluga, pri čemu je

finalni proizvod onaj koji je proizveden i prodan za potrošnju ili investiranje krajnjem korisniku. Dakle, isti proizvod ne može dva ili više puta biti uključen u obračun GDP, što znači da je je nužno isključivanje međufazne prodaje i tzv. intermedijarnih dobara.

Međufazne prodaje su one koji kupuju kupci koji nisu krajnji korisnici nego su to dalji preprodavci – dileri. Npr. ako automobil kupuje diler koji će ga (pre)prodati, tada bi isti automobil dva puta obračunali u sumi prodaja koje formiraju GDP: otuda se iz obračuna GDP mora isključiti prodaja koju po drugi put obavlja diler.

Budući da u obračun GDP ulaze i usluge, na sličan način se iz njegovog obračuna isključuju one usluge koje koje bi podrazumjevali dvostruki obračun. Npr. u slučaju usluga prodaja nekretnina u obračun GDP ne ulazi vrijednost nekretnine koja se više puta preprodaje (tada bi vrijednost iste nekretnina ušla u GDP onoliko puta koliko bi bila preprodavana a to bi znatno uvećalo sumu GDP-a). Stoga, u GDP ulazi vrijednost nekretnine prilikom prve prodaje i samo sve slijedeće zarade posrednika u preprodaje te nekretnine. Intermedijarna dobra su dobra koja se upotrebljavaju u izradi nekog dobra u cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim sabiranjem bi se vještački povećao GDP. Radi se o svim nabavkama (sirovine, međufazni proizvodi, reprodukcioni materijal) koje firma upotrebljava da bi proizvela svoj finalni proizvod. Npr. u izradi namještaja kao finalnog proizvoda koristi se drvo, ali, ako bismo sabirali vrijednost drveta u obliku rezane građe, lesonit-ploča pa sve do gotovog namještaja, mi bismo jednu te istu vrijednost (vrijednost drveta) sabirali nekoliko puta.

c) GDP kao suma dodatih vrijednosti

Da bismo izbjegli zbrajanje međufaznih proizvoda (sirovina) u toku izrade finalnih proizvoda koristimo tehniku pribrajanja dodate vrijednosti, koja predstavlja razliku između vrijednosti prodaje (ukupan prihod) i troškova materijala (sirovina, poluproizvoda) upotrebljenog za taj proizvod (u najkraćem uključujemo namještaj, ali ne i rezanu građu, lesonit-ploču, itd.). Preciznije, da bi se izbjeglo dvostruko mjerenje uzima

28

se u obzir samo vrijednost finalnih dobara i usluga (proizvode koja kupuje krajnji korisnik) a izostavljaju transakcije intermedijarnim proizvodima (inputi koji se koriste za dalju proizvodnju), koji se dalje prerađuju ili preprodaju.

Dakle, kada krajnji kupac kupi finalni proizvod, u cijenu će biti uključena ukupna dodata vrijednost koja se stvara u svim fazama proizvodnog procesa, pa dodata vrijednost neće biti dvostruko obračunata.

Boks 2: Primjer dodate vrijednosti u proizvodnji peciva

1. Zemljoradnička zadruga svoj godišnji urod pšenice

proda mlinu u vrijednosti od 1.000 eura, kao iznos svog ostvarenog dohotka.

2. Kupljenu pšenicu (za 1.000 eura) mlin nakon mljevenja proda kao brašno pekaru za 1.300 eura i ostvari dohodak od 300 eura.

3. Od kupljenog brašna (1.300 eura) pekara proizvede i proda peciva za 1.900 eura (ostvareni dohodak pekara je 600 eura).

Dodana vrijednost (ostvareni dohoci):

- zadruga: 1.000 € - mlin: 300 € - pekara: 600 €

1.900 € Ukupna dodana vrijednost je 1.900 €, što odgovara tržišnoj vrijednosti finalnog proizvoda – peciva.

Boks 3: Primjer dodate vrijednosti u proizvodnji namještaja Pretpostavimo da se jedna stolica proizvodi i prodaje krajnjem kupcu po cijeni od 100 eura. U formiranju dodate vrijednosti učestvuju pilana, elektrodistribucija, fabrika namještaja i trgovina. Fabrika namještaja otkupljuje od pilane rezanu dasku za 10 eura i za proizvodnju stolice troši struje 20 eura. Stolica se prodaje trgovcu po cijeni od 80 eura, te fabrika ostvaruje dodatu vrijednost od 50 eura, od kojih pokriva troškove rada u iznosu od 35 eura i porez od 5 eura, a preostalih 10 eura je profit fabrike. Trgovac prodaje stolicu za 100 eura, tako da novodata vrijednost iznosi 20 eura.

Zbrajajući, finalna cijena se može rastaviti na dodatu vrijednost stvorenoj u svakoj od faza proizvodnje i isporuke finalnog dobra: Dodata vrijednost stolice Pilana 10 eura Elektrodistribucija 20 eura Fabrika namještaja 50 eura Trgovac 20 eura Ukupno 100 eura

1.3.3. GDP kao suma faktorskih dohodaka zarađenih u ekonomskim aktivnostima (dohodovna strana)

Ovaj metod polazi od toga da se za proizvodnju GDP-a koriste faktori

proizvodnje koji se upotrebljavaju unutar jedne zemlje, pri čemu se za upotrebu svakog od faktora dobija odgovarajući dohodak. Bez dodate vrijednosti ne bi bilo moguće isplatiti dohotke od faktora proizvodnje (rada, kapitala, zemlje).

Po ovom metodu, GDP se predstavlja kao ukupna suma prihoda/dohodaka svih faktora proizvodnje (nadnica kao prihoda od plaćenog rada, renti kao prihoda od zemlje i profita i kamata kao prihoda od kapitala). U ovaj zbir ulazi i dio prihoda koji država prikuplja u obliku poreza na prodaju (indirektni porezi).

Računica se izvodi sabiranjem nadnica ili plata (W = wage), kamata (i = interest), renti (R = rent), profita (Pf = profit), amortizacije (Dp = depreciation) i indirektnih poreza (T = taxes), tj. kao:

GDP = W + i + R + Pf + Dp + T

29

Javne usluge su, takođe, dio GDP, iako se u stvari ne prodaju. «Njihova cijena jednostavno se mjeri troškovima proizvodnje. Npr. usluge javnog obrazovanja ulaze u GDP kao suma profesorskih plata uvećana za operativne troškove kao što su električna energija i grijanje, plus troškovi iznajmljivanja prostorija i opreme. Narodna odbrana ulazi u obračun GDP u formi ukupnih rashoda oružanih snaga.»22

e) Jednakost pristupa

Po sva tri metoda uvijek se dobiva isti iznos GDP-a (eventualno neslaganje –

statistička greška – iznosi do 1 %). Jednakost pristupa može se prikazati na pojednostavljenom slučaju pekare čiji su jedini troškovi – nadnice (uzimamo hljeb kao reprezenta svih proizvoda i usluga u društvu). Ako pekara naplaćuje veknu po 1 KM onda će za 1000 vekni pekara naplatiti 1000 KM, što predstavlja zaradu pekare (u nadnicama i profitima). Dakle, GDP je jednak po oba pristupa računanja: bilo mjeren kao tok finalnog proizvoda (1000 KM od prodaje vekni) ili kao tok zarada (1000 KM nadnica i profita).

1.4. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) Bruto domaći proizvod (GDP) je ukupna vrijednost količina proizvoda i usluga

društva, proizvedenog unutar jedne zemlje u toku godine dana i u njega ne ulaze vrijednosti dobara i usluga proizvedenih domaćim kapitalom ili zapošljavanjem pojedinaca u inozemstvu.

Inozemni faktor uključen je u veličinu bruto nacionalnog proizvoda (Gross Nacional Product – GNP). GNP se dobija dodavanjem GDP-u prihoda od ulaganja u inozemstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja. Preciznije: GNP predstavlja dodatu vrijednost koju su stvorili faktori proizvodnje u vlasništvu rezidenta jedne zemlje, bilo da su locirani u zemlji ili inostranstvu. U GNP ulazi i dodata vrijednost, odnosno dohodak zarađen u inozemstvu, koji su rezidenti vratili u matičnu zemlju.

Npr. plaća Bosanca koji živi u BiH, a radi u Austriji, obračunava se kao austrijski GDP i bosanskohercegovački GNP.

Razlika između GNP i GDP naziva se neto inozemno faktorsko plaćanje (NFP – net factor payment from abroad), odnosno:

GDP = GNP – NFP U nekim zemljama razlika između GDP i GNP je zanemativa (npr. SAD), dok je

u drugim zemlja vrlo značajna (npr. u Japanu zbog tzv. „druge ekonomije“ ili u Turskoj znog značajne ekonomske emigracije).

Posmatrajući po zemljama da se uočiti da je japanski GNP znatno veći od GDP zahvaljujući postojanju obimne „druge“ japanske ekonomije nastale obimom ulaganjima japanskog kapitala u inozemstvu, a skromnosti stranih ulaganja u Japanu.23

22 M.C. Burda & C. Wyplosz, Macroeconomics, op. isto, str. 22. 23 Dž. Hatibović, Ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, 2003., str. 18.

30

Slika 2. GRAFIČKI PRIKAZ GNP, GDP, NNP, ND

1.5. SIVA EKONOMIJA: PROBLEMI REALNOG OBRAČUNA GDP Obračun GDP se vrši na osnovu podataka koji se prikupljaju posredstvom poreskih službi i javne statistike. Međutim, dio ostvarenih transakcija ostane neregistriran, skriven od statistike i oporezivanja. Različiti su oblici ispoljavanja sive ekonomije: od umanjivanja ili izbjegavanja prijavljivanja i plaćanja poreza na prihode poreskih obveznika (firmi i pojedinaca), rada i prodaja na crno (ulične tezge, ne prijavljeni, radnici, sitne zanatske usluge), aktivnosti «uradi sam» (poslovi domaćica, kućne popravke, rad na njivi) do nedozvoljenih radnji kao što su prodaja droge ili druge kriminalne aktivnosti. Budući da je gotovo nemoguće precizno utvrditi obim sive ekonomije, u stanju smo samo da procjenjujemo njeno značenje i veličinu, pri čemu se koriste razni kriteriji procjene, poput mjerenja potrošnje električne energije u domaćinstvima, broja automobila i sl.

Box 4: Procjena obima sive ekonomije (% od GDP) Udio sive ekonomije u službenoj ekonomiji u zemljama OECD-a (stanje 2006.) je od 10% do 20 % registrirane ekonomske aktivnosti. Rijetke su zemlje s postotkom manjim od 10 % (samo u dvije zemlje: Švicarska i SAD takav stupanj udjela zadržan je u cijelom desetljeću koje je predmet razmatranja) i većim od 20 % (u toj skupini izdvajaju se Grčka i Italija). U nekim zemljama dolazi do porasta udjela sive ekonomije u posljednjem razdoblju; u Belgiji udio prelazi prag od 20 % početkom devedesetih, a u Španjolskoj i Portugalu od sredine devedesetih. Neponderirani je prosjek za zemlje OECD-a od 13,2 % do 16,8 %. Siva ekonomija se u BiH procjenjuje na nekih 30 %.

31

1.6. NACIONALNI RAČUNI IZVEDENI IZ RAČUNA PREDUZEĆA Najvažniji izvor podataka za obračun GDP su računi preduzeća, pod kojim

podrazumjevamo brojčani izraz svih tokova (proizvoda, troškova, itd.), tokom datog perioda. Ova veza računa preduzeća s nacionalnim računom se može pokazati na slijedećem primjeru:

Pretpostavimo da se nacionalna ekonomija sastoji samo iz poljoprivrednih gazdinstava.

a) Bilans poljoprivrednog gazdinstva (mil. USD)

Poljoprivredna proizvodnja Prihodi (dohoci) Prodaja poljoprivrednih dobara - kukuruz 600 - jabuke 300 - ostalo 100

Troškovi: - Nadnice (plate) 800 - Renta 100 - Kamate 25 - Dobit/profit 75

UKUPNO 1000 UKUPNO 1.000

b) Bilans nacionalnog proizvoda (mil UDS)

Tok proizvoda Tok dohodaka Finalna proizvodnja (10 x 1.000) 10.000 Troškovi dohodaka

- Nadnice/plate (800 x 10) - Renta (100 x 10) - Kamate ( 25 x 10) - Dobit/profit (75 x 10)

GDP 10.000 GDP 10.000

1.7. ISKLJUČIVANJE INFLACIJE IZ GDP: NOMINALNI I REALNI GDP 1.7.1. Inflacija

Tržišna razmjena proizvoda i usluga se vrši po važećim – tekućim cijenama. Budući da se tekuće cijene vremenom mijenjaju, to je veoma važno poznavati stopu po kojoj se cijene mijenjaju (stopu inflacije).

Inflacija je opći rast cijena (ili rast općeg nivoa cijena), odnosno pad vrijednosti novca. Riječ inflacija je latinskog porijekla i izvorno znači naduhavati (inflare), nadimanje (inflatio), a ekonomski, ona predstavlja «naduhavanje» cijena i novčanih dohodaka, troškova proizvodnje i drugih novčanih iznosa, tj. poremećaj u robno-novčanim odnosima kada količina novca u opticaju znatno prekorači veličinu robnih fondova.

Stopa inflacije se izračunava korištenjem indeksa cijena, koji predstavlja prosjek potrošačkih i proizvođačkih cijena odnosno ponderisani prosjek cijena određenih roba i usluga prema njihovom značaju u strukturi potrošnje gdje su za pondere uzete količine tih dobara ili usluga. Najznačajniji indeksi cijena su indeks potrošačkih cijena (CPI), indeks proizvođačkih cijena i GDP deflator.

Indeks potrošačkih cijena (CPI - Consumer Price Index) - koristi se najčešće kao pokazatelj općeg nivoa cijena. Predstavlja promjenu cijena fiksne korpe proizvoda i

32

usluga (ishrana, stanovanje, higijena, prevoz, itd.). koju kupuje i troši tipično (prosječno) domaćinstvo u odnosu na cijene tih proizvoda i usluga u predhodnom periodu (obično u baznoj godini).

Indeks cijena je određen visinom potrošačke korpe (ili tržišne korpe) na osnovu koje se izračunava indeks potrošačkih cijena, koji se naziva i indeks cijena na malo. Procentualni rast indeksa potrošačkih cijena u toku jedne godine određuje stopu inflacije. Troškovi života su prosječni izdaci za uobičajeno normalno uzdržavanje tipičnog domaćinstva tokom određenog perioda. Važan su pokazatelj kupovne moći i životnog standarda stanovništva. Troškovi života rastu kada se povisuju cijene proizvoda koji su važni za potrošnju stanovništva, a padaju kad god se cijene tih proizvoda snizuju. U visini troškova života odražava se realni dohodak stanovništva. Ako troškovi života rastu brže od nominalnog dohotka, pada životni standard i obratno, stanadard raste kada se nominalni dohoci brže uvećavaju od troškova života.

Prema Statističkom godišnjaku BiH indeksi ciijena se izračunavaju po modifuciranoj Laspeyresovoj formuli na osnovu cijena proizvoda i usluga i njihovih pondera. Ponder predstavlja relativno učešće pojedinih proizvoda i usluga u ukupnoj vrijednosti prodaje svih posmatranih proizvoda i usluga. Poseban vid indeksa cijena na malo su indeksi troškova života. Za sastavljanje liste i izračuvanje pondera služe podaci iz Ankete o potrošnji domaćinstava. Svakog mjeseca Zavod za statistiku izračunava i objavljuje indeks cijena na malo. Grupisanje artikala i usluga u indeksu troškova života vrši se prema namjeni potrošnje na: ishranu, duhan i piće, odjeću i obuću, stanovanje, higijenu i njegu zdravlja, obrazovanje i kulturu, saobraćaj i telekomunikacione usluge.

Prosječnom domaćinstvu u BiH potrebno je mjesečno obezbijediti 1.651 KM. Kako je izračunalo Udruženje za zaštitu potrošača, najveći dio ovog iznosa, čak 652 KM, potrebno je izdvojiti za hranu, a ostatkom se moraju pokriti troškovi za režije, odjeću, obuću, prijevoz i druge stvari potrebne za život. Kako je prosječna plaća (za 2009.) u Federaciji BiH 785 KM, u Republici Srpskoj nešto viša (813 KM), dok penzioneri u prosjeku primaju 350 KM, sa sigurnošću se može ustvrditi kako većina građana u BiH živi ne rubu egzistencije. Prema podacima Udruženja za zaštitu potrošača, 40 posto građana u BiH ima primanja koja nisu dovoljna ni da pokriju troškove za hranu.

Dakle, pored indeksa potrošačkih cijena kojima se mjere promjene cijena jedne

grupe proizvoda i usluga koji formiraju potrošačku korpu, postoji i indeks cijena za sve proizvode i usluge kojeg označavamo kao GDP deflator. GDP deflator je širi pokazatelj od indeksa potrošačkih cijena jer on pored potrošnje domaćinstava uključuje cijene proizvoda i usluga vezanih za izdatke i ostalih sektora: investicije, državne izdatke i neto izvoz. 1.7.2. Pojam nominalnog i relnog GDP

Ukoliko vrijednost finalnih proizvoda i usluga koji ulaze u obračun GDP izrazili u tekućim, tržišnim cijenama dobivamo nominalni GDP. U tom slučaju bismo sve količine finalnih proizvode i sve pružene usluge u toku godine dana pomnožili sa odgovarajućim cijenama koje su važeće u momentu prodaje i dobili GDP u tekućim cijenama, odnosno nominalni GDP. U primjeru koji slijedi, nominalni GDP bi po datom obračunu iznosio 23,2 milijardi KM.

33

Pojednostavljena računica za obračun nominalnog GDP bi se predstavila kao suma godišnjeg toka finalnih dobara i usluga, i to:

Dobro/usluga Količina Tekuće cijene Ukupna tržišna vrijednost finalnih

dobara i usluga Jabuke Kruške Cipele Automobili ........... Dobro Xn

80.000 t 60.000 t

350.000 pari 40.000 kom

......................

......................

2 KM/kg 3 KM/kg

40 KM/par 40.000 KM/kom

.............................

.............................

160.000.000 KM 180.000.000 KM 14.000.000 KM

1.600.000.000 KM ......................................

8.580.000.000 KM Transportne usluge Usluge brijača Usluge ljekara ............. Usluga Yn

........................

............................

950.000.000 KM 2.500.000 KM

1.350.000.000 KM ............................ 2.395.000.000 KM

Nominalni GDP 23.200.000.000 KM

Dakle, vrijednost GDP se izračunava tako što se proizvedena količina finalnih roba i usluga (a, b, c.....z) pomnoži njihovim cijenama (pa, pb, pc..... pz) pa se dobijene vrijednosti saberu: GDP = Σ (a·pa, b· pb, c·pc..... z·pz). Kako se cijene tokom vremena mijenjaju (pod uticajem inflacija cijene se kreću naviše) ovako izmjeren GDP daje nerealnu sliku o veličini GDP. Npr. da je u godini u kojoj smo obračunavali iskazani nominalni GDP u gornjem primjeru, došlo do promjene cijena jabuka na način na koji navodimo na desnoj strani, šta bismo imali? Tada bi obračun jabuka sa ovako promjenjivim cijenama djelovao poput mjerenja dužine gumenim metrom. GDP bi rastao čak i ako obim prodaja ostane isti.

Primjer promjena tekućih cijena jabuka po kg: Juli 2,0 KM August 2,2 KM Septembar 2,3 KM Oktobar 2,5 KM Novembar 2,8 KM Decembar 3,0 KM

Pri obračunu GDP-a, otuda, koristimo realne (stalne, konstantne), a ne nominalne

(tekuće, tržišne) cijene proizvoda i usluga kako bismo isključili uticaj (tekućih) cijena na visinu GDP-a (nominalni GDP raste brže od realnog GDP-a zbog inflacije cijena). Tada bi realni rast GDP odgovarao fizičkom rastu obima proizvodnje, dakle rastu količine prodatih jabuka u gornjem primjeru.

Za razliku od nominalnog GDP koji koristi tekuće prodajne cijene, realni GDP se obračunava pomoću cijena iz zadate bazne godine (mjeseca), što znači da koristi konstantne cijene. Pošto na realni GDP ne utiču promjene cijena, promjene realnog GDP odražavju samo promjene proizvedenih količina. Zbo toga i kažemo da je realni GDP mjera proizvodnje dobara i usluga u jednoj zemlji.

34

Slika 3. Pimjer američkog nominalnog i realnog GDP 1947-2000.

GDP u milijardama USD

1.7.3. GDP deflator

Realni GDP dobijamo tako što nominalni GDP podijelimo indeksom cijena (koji

nazivamo deflator GDP) u postupku koji označavano kao deflacioniranje.

Realni GDP=Nominalni GDP : Deflator GDP Nominalni GDP Deflator GDP =------------------------ x 100 Realni GDP

Deflator GDP = index cijena kojim se vrši korekcija novčane vrijednosti svih roba i usluga koje ulaze u sastav GDP usljed promjena cijena. Primjena deflatora omogućava da se izoluju promjene u realnom outputu roba i usluga u ekonomiji.

Pošto nominalni GDP i realni GDP moraju biti isti u baznoj godini, GDP deflator

za baznu godinu uvijek iznosi 100. Za naredne godine GDP deflator izražava promjenu nominalnog GDP-a (promjenu nastalu usljed promjene tekućih cijena) u odnosu na baznu godinu.

Ovaj indeks cijena je «ponderisana prosječna cijena, koji se određuje kao ponderisani prosjek cijena svih roba u GDP, s ponderom svakog dobra koji je jednak njegovoj postotnoj važnosti u ukupnom GDP.»

Prostije rečeno: za neku veličinu GDP ustanovi se indeks 100 (bazna godina). Potom se za svaku veličinu nominalnog GDP odrede indeksi maloprodajnih cijena (npr. 110, ukoliko je u nekoj narednoj godini porast cijena u odnosu na baznu godinu iznosio 10 %, ili 95, ukoliko su prosječne cijene bile za 5 % manje u odnosu na baznu godinu). Nominalni GDP se podijeli sa indeksom cijena i pomnoži sa 100 da bi se dobio realni GDP.

35

1.7.4. Primjer obračuna realnog GDP

(1) Pretpostavimo da ukupni nominalni GDP u 2008. godini iznosi 20 milijardi

USD, a da je inflacija u ovoj godini 9 %. Realni GDP bismo dobili na slijedeći način: (deflator = 109:100).

Nominalni GDP : Deflator GDP = Realni GDP 20 milijardi USD : 1,09 = 18,34 milijardi USD (2) Da bismo jasnije ukazali na potrebu obračuna realnog GDP, prvo ćemo

primjer obračuna realnog GDP izvesti pod krajnje uprošćenom pretpostavkom da GDP čini vrijednost samo jednog proizvoda, a potom uzeti u obzir stvarnu situaciju po kojoj se GDP sastoji iz vrijednosti mnoštva proizvoda i usluga.

(2.1.) Krajnje uprošćeni slučaj: GDP se sastoji iz vrijednosti samo jednog proizvoda, npr. automobila. Pretpostavimo da je, u tom slučaju, u posljednje tri godine proizvedena i prodana slijedeća količina automobila po tekućim cijenama:

Obračun nominalnog GDP-a

Godina Broj automobila Tekuće cijene Nominalna vrijednost (Nominalni GDP)

2006. 1.000 30.000 KM 30.000.000 KM 2007. 1.200 40.000 KM 48.000.000 KM 2008. 1.200 50.000 KM 60.000.000 KM

Ukoliko bi GDP računali kao nominalni, iz predhodnog tabelarnog prikaza

proizašlo bi da je GDP u 2008. u odnosu na GDP u 2006. povećan za čak 100 % (tj. sa 30 mil. na 60 mil. KM) iako je količinski obim proizvodnje (broj automobila) povećan samo za 20 % (od 1.000 kom. na 1.200 kom. automobila). Vidimo da je ovako visok rast nominalnog GDP uslovljen povećanim cijenama automobila, što je naročito vidljivo poređenjem 2007. i 2008. godine u kojima nije došlo do promjene količine prodatih automobila (u obje godine po 1.200 kom.), a ipak je nominalni GDP 2008. u odnosu na 2.007. godine povećan za 25 % (od 48 mil. na 60 mil. KM).

(2.2) Pređimo sada sa nominalnog na realni GDP, pri čemu 2006. uzimamo za

baznu (2006 = 100), odnosno obračun bi tekao kako slijedi:

Obračun realnog GDP-a Godina Broj automobila Stalne cijene

(2006=100) Realna vrijednost

(Realni GDP) 2006. 1.000 30.000 KM 30.000.000 KM 2007. 1.200 30.000 KM 36.000.000 KM 2008. 1.200 30.000 KM 36.000.000 KM

Računajući po stalnim cijenama vidimo da je realni rast proizvodnje i prodaje

automobila u 2008. u odnosu na 2006.godinu 20 %, što je stvarna slika rasta proizvodnje i prodaje automobila (u slučaju nominalnih vrijednosti ovaj bi rast iznosio «iskrivljenih» 100 %).

36

(2) Nasuprot predhodno uprošćenom primjeru, ekonomska stvarnost pokazuje da postoji mnoštva proizvoda i usluga koji se realiziraju na tržištu. To znači da se realni GDP mora definirati kao ponderisana sredina vrijednosti finalnih proizvoda i usluga koji ulaze u sastav GDP-a: npr., ako neki proizvod košta tri puta više od drugog proizvoda, tada bi u obračunu realnog GDP taj proizvod trebalo uračunati kao iznos koji je trostruko veći od tog drugog proizvoda.

Međutim, problem nastupa ako se i realne cijene mijenjaju tokom vremena. Tada

ne bismo izabrali relativne cijene kao pondere u datoj godini (gornji primjer baznih indexa) nego bismo tokom vremena mijenjali i same pondere, odnosno obračunali bismo realni GDP u lančanim dolarima (kao ponder koristili bismo onu godinu u kojoj je realni GDP jednak nominalnom GDP).24 1.8. POTENCIJALNI I STVARNI GDP

Potencijalni GDP (potencijalni proizvod) predstavlja maksimalni nivo proizvodnje koju nacionalna ekonomija može proizvesti. Drukčije kazano: ukupne mogućnosti proizvodnje jedne zemlje (stanje pune zaposlenosti, odnosno punog korištenja faktora proizvodnje) izražavaju potencijalni GDP.

Potencijalni GDP je dugoročni trend realnog GDP i predstavlja dugoročne proizvodne mogućnosti koju nacionalna ekonomija može ostvariti uz održavanje stabilnih cijena. Potencijalni proizvod određen je:

(1) raspoloživošću faktora proizvodnje (radnoj snazi, kapitalu, prirodnim resursima itd.),

(2) efikasnošću kojom se ovi faktori kombiniraju (razvoj tehnologije, dostignuti nivo preduzetništva, obrazovanje i sl.). Stvarni GDP je obično manji od potencijalnog GDP-a. Razlika između Potencijalnog i stvarnog GDP-a naziva se GDP jaz (GDP gap). Veliki GDP jaz znači da ekonomija zemlje djeluje unutar granica svojih proizvodnih mogućnosti, i da zaostaje u ekonomskom rastu. Društvo efikasno iskorištava svoje faktore proizvodnje samo ako je stvarni GDP na nivou potencijalnog. Ako je stvarni GDP manji od potencijalnog, to znači da su faktori proizvodnje dijelom nezaposleni (niskorišćeni), a dio potencijalnog GDP zauvijek izgubljen. Prije pola stoljeća, nobelovac Samuelson je ovo stanje označio „zločinom ekonomske efikasnosti“.25

24 Vid. O. Blanchard, str. 25-26. Ovdje nalazimo i informaciju da se u američkim računima nacionalnog dohotka pojmovi nominalni GDP i realni GDP pojavljuju i u mnogim sinonimima, i to: • Nominalni GDP se još naziva dolarski GDP ili GDP u tekućim dolarima; • Realni GDP se još naziva: GDP u terminima dobara, GDP u stalnim dolarima, GDP prilagođen za inflaciju ili GDP u cijenama određene godine (npr. GDP u cijenama iz 2005.) , ako je godina u kojoj je realni GDP jednak nominalnom u toj godini (u našem slučaju 2005. godina). 25 P. Samuelson, Economics. An Introductory Analysis, seventh edition (1967). Cit prema prevodu:

37

Međutim, razlog za ovo odstupanje leži kako u sposobnosti upravljanja ekonomijom zemlje (sposobnost makroekonomskog menadžmenta), tako i u promjenama faza poslovnih ciklusa.

Poslovni (konjukturni) ciklusi uključuju fazu ekspanzije (u kojoj stvarni GDP raste), dostizanja vrha (u kojoj stvarni GDP može čak premašiti potencijalni), te kretanje silaznom linijom kada stvarni GDP počinje opadati. Ukoliko je poslovni ciklus u fazi pada (faza kontrakcije, odn. smanjivanja ekonomske aktivnosti) udaljenost od potencijalnog GDP je sve veća, do faze depresije ili dna poslovnog ciklusa (najniže ekonomske aktivnosti) kada je udaljenost stvarnog od potencijalnog GDP najveća.

Cilj makroekonomske politike je GDP jaz bude što manji, odnosno da se stvarni

GDP što više približi potencijalnom GDP-u.

1.9. UKUPNO OSTVARENI GDP I GDP PER CAPITA Do sada objašnjavani GDP kao ukupna vrijednost svih outputa (finalnih proizvoda i usluga, odnosno svih faktorskih dohodaka) u jednoj zemlji tokom jedne godine predstavlja ukupno ostvareni GDP. Ako se ukupno ostvareni GDP stavi u odnos sa ukupnim brojem stanovnika dobije se GDP po stanovniku (GDP per capita/GDP p.c.). Podatke o veličini ukupnog GDP i GDP p.c. objavljuje Svjetska banka svake godine za gotovo sve zemlje svijeta. Ovu veličinu GDP p.c. Svjetska banka izražava na dva načina:

1) u US dolarima, polazeći od zvaničnog deviznog kursa, 2) u međunarodnim dolarima, tj. prema kupovnoj snazi nacionalne valute (PPP –

Purchasing Powe Parity). Iako se praktikuje i izražavanje GDP u domaćim valutama, obično se radi

međusobnog poređenja zemalja GDP iskazuje u US dolarima. Međutim, vrijednosti GDP u US dolarima često iskrivljuju vrijednost GDP u manje razvijenim zemljama (obično ih potcjenjujući, prikazujući ih manjim nego što zaista jesu).

Pimjeri nekih zemalja sa najvećim i najmanjim GDP p.c (PPP, USD) za 2006.

Zemlje sa najvećim GDP p.c. Zemlje sa najmanjim GDP p.c Zemlja GDP p.c. Zemlja GDP p.c.

Norveška 46.981 Burundi 739USA 44.244 Etiopija 862Iceland 37.270 Madagaskar 946Hong Kong SAR 37.230 Benin 1.170Singapur 37.040 Zambia 1.210Švicarska 35.920 Tanzanija 1.240Australia 35.600 Tadžikistan 1.360Finskja 34.330 Mozambik 1.470Kanada 34.227 Uganda 1.520Austria 34.002 Zimbabve 1.620Danska 33.326 Bangladeš 2.000

Ekonomija, “Savremena administracija”, Beograd, 1969., str. 26.

38

1.10. GDP KAO POKAZATELJ EKONOMSKOG RASTA

Rast GDP jedan je od osnovnih makroekonomskih ciljeva. Porast realnog GDP u odnosu na predhodnu godinu pouzdan je pokazatelj da je društvo u ovoj godini proizvelo veću masu dobara, te da je životni standard stanovništva porastao (ako broj stanovnika nije rastao brže od prirasta GDP). Uvećanje realnog GDP predstavlja ekonomski rast. Ekonomski rast, odnosno rast realnog GDP moguće je jednostavno mjeriti upoređivanjem prirasta realnog GDP u ovoj u odnosu na prošlu godinu.

Promjena realnog GDP Stopa ekonomskog rasta = --------------------------------------- x 100

Realni GDP u predhodnoj godini Realni rast GDP (u %) R e a l n i r a s t GDP

2005 2006 2007 SAD 3,1 2,9 2,2 Eurozona 1,5 2,8 2,6 Velika Britanija 1,8 2,8 2,6 Japan 1,9 2,4 1,9 Kina 10,4 11,1 11,4 BiH 6,2 5,8 Izvor: MMF World Economic Outlook, 2007. 1.11. GDP I EKONOMSKO BLAGOSTANJE

Promjene u GDP odražavaju veličinu ekonomskog rasta, koji je dugoročno, najznačajniji faktor uspjeha jedne nacije. Nasuprot tome, kritičari prebacuju da GDP predstavlja «pretjerani materijalizam društva posvećenog beskonačnoj proizvodnji beskorisnih dobara» na jednoj strani, i socijalne nejednakosti, proizvodnje oružja i eko zagađivanja na drugoj strani. To znači da iako važi kao najsveobuhvatnija mjera ekonomske aktivnosti makroekonomije u jednoj zemlji, GDP ne predstavlja savršeno mjerilo blagostanja. Dakle, GDP ima i određene slabosti (nedostatke), zbog toga što:26

(1) Promjene veličine GDP ne govori o cilju proizvodnje u makroekonomiji: npr.,

ako se u jednoj godini drastično poveća proizvodnja alkohola to se odražava na rast veličine GDP isto kao kad bi u toj veličini vrijednosti bila povećana proizvodnja kompjutera ili živežnih namirnica. Samo po sebi je jasno da je kvalitet ekonomskog rasta u prvom slučaju sasvim različit od drugog.

(2) U GDP nije uračunata vrijednost dobara i usluga – ekonomskih aktivnosti koje nisu registrirane (koji se proizvode/prodaju van svjetla statistike i obračuna poreza, tj.: u u što spadaju: siva ekonomija – rad na crno, rad domaćice, djelatnosti «uradi sam» i sl.).

26 Prema M. Sekulović, D. Kitanović, S. Cvetanović, Makroekonomija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva1997,

39

Npr. udio sive ekonomije u BiH za 2005. godinu je iznosio cca 34 %, što znači da se od ukupne ekonomske aktivnosti u zemlji registruje u obliku GDP samo 66 % ukupne ekonomske aktivnosti.27

(3) GDP «ništa ne govori o kvalitetu života» - nematerijalnim potrebama, ličnim slobodama, životnoj sredini. Rast GDP se može ostvariti i uz represivan politički režim ili pogoršavanje kvaliteta životne sredine, zbog čega se stanovništvo neće osjećati bogatijim.

(4) GDP «ne govori ništa o socijalnim nejednakostima». S obzirom da se radi o statističkom zbiru proizvedenih tržišnih vrijednosti u zemlji za određeni period, to znači da veličina GDP per capita može davati iskrivljene informacije o nivou društvenog standarda pojedinaca u jednoj zemlji: u zemljama velikih socijalnih razlika (Rusija, Brazil, Gana i sl.), manjina stanovništva prima enormno velike dohotke, a većina živi na ivici egzistencije. Pretpostavimo da npr. manjina od 10 % bogatih prima 80 % ukupnog dohotka, a većina od 90 % stanovništva dobija preostalih 20 % ukupnog dohotka. Ako dalje pretpostavimo da stanovnici ove zemlje proizvode i troše samo meso i kupus (bogati jedu samo meso i potroše godišnje ukupno 150 kg po osobi, dok preostala većina jede samo kupus, ukupno 350 kg po osobi) u preuprošćenom statističkom izrazu pogrešno zaključujemo da svi stanovnici date zemlje jedu sarmu, i to, npr. 200 kg sarme u prosjeku (a siromašni nisu ni okusili meso).

Zašto nam je stalo do GDP?

„GDP ne uzima u obzir zdravlje naše djece, kvalitet njihovog obrazovanja, ili radost njihove igre. One ne uključuje ljepotu naše poezije.....ne mjeri našu hrabrost, ni našu mudrost, niti našu odanost svojoj zemlji....“ On mjeri sve, kratko rečeno, osim onoga zbog čega vrijedi živjeti.....“ (R. Kenedy, američki senator, 1968.)

GDP ne mjeri zdravlje naše djece, ali zemlje sa visokim GDP-om mogu svojoj djeci da pruže bolju zdravstvenu zaštitu. GDP ne mjeri kvalitet njihovog obrazovanja, ali zemlje sa visokim GDP mogu svojoj djeci pružiti bolji obrazovni sistem. GDP ne mjeri ljepotu naše poezije, ali zemlje sa visokim GDP mogu više svojih stanovnika da nauče da čitaju i da uživaju u poeziji..... ukratko GDP ne mjeri direktno sve ono zbog čega vrijedi živjeti, ali mjeri našu sposobnost da steknemo ono što je neophodno za dostojan život.“

Izvor: N. Gregori Mankju, Principi ekonomije, str. 515. Naime, pored materijalnog napretka, sadržanog u rastu GDP kao kvantitativnom

pokazatelju ekonomskog napredka, za ukupnu ocjenu društvenog razvoja (odnosno ukupnog blagostanja) neophodno je uzeti u obzir i kvalitativne pokazatelje. Uvođenjem kvalitativnih pokazatelja u mjerenje blagostanja dolazimo do pojma kvaliteta života.

Zbog toga su zemlje OECD (Organizacija za europsku ekonomsku saradnju i razvoj) predložile međunarodni sistem socijalnih indikatora koji se sastoji od slijedećih pokazatelja: - zdravstveno stanje stanovništva, - stepen obrazovanosti, - uslovi na radnom mjestu, - slobodno vrijeme,

U svakom od ovih područja iskazuju se posebni indikatori. Npr. indikatori za zdravlje su: stopa smrtnosti novorođenčadi, trajanje života, broj ljekara po

27 Udio ekonomskih aktivnosti koje nisu registrirane kreće se u različitim udjelima u pojedinim zemljama, od 10 do čak 50 % stvarnog GDP. Pretpostavlja se da samo kućne radinosti (rad domaćice i sl.) skrivaju oko 5 % GDP u pojedinim zemljama.

40

- potrošačke sposobnosti, - psihičko okruženje, - lična sigurnost, - mogućnost društvenog napredovanja.

stanovniku, broj bolesničkih kreveta i zdravstveno osoblje po stanovniku.

Da bi izbjegli nedostatke službenih brojki o GDP, ekonomisti u posljednjim

godinama nastoje izraziti mjeru društvenog proizvoda koja uključuje «stvarno zadovoljstvo pri proizvodnji dobara» u jednom društvu. Pristup koji uključuje smislenije mjere ukupne proizvodnje označen je kao neto ekonomsko blagostanje (NEW – Net Economic Welfare) pod kojim podrazumijevamo: «prilagođenu mjeru ukupne društvene proizvodnje koja uključuje samo stavke potrošnje i investicije koje neposredno pridonose ekonomskom blagostanju».28

U tom smislu u NEW: (a) uključujemo komponente koje doprinose punom blagostanju pojedinaca i

društva u cjelini kao što su: - psihičko zadovoljstvo uživanja (dokolice), - ekonomske aktivnosti koje se odvijaju na van svjetla statistike i poreza (siva

ekonomije, aktivnosti «uradi sam», rad domaćica i sl.). (b) isključujemo komponente iz GDP koji ne pridonose ovom blagostanju, kao što

su «štete na čovjekovoj okolini.» NEW = GDP – amortizacija + dokolica i nerigistrirana (siva) ekonomija – zagađivanje i neugode. 1.12. GDP U BOSNI I HERCEGOVINI Osnovni makroekonomski indikatori u BiH za period 2005 - 2009.

U periodu od 2001. do 2007. GDP je u BiH rastao s godišnjim prosjekom od nekih 6 %. Pod uticajem globalne recesije dolazi do drastičnog opadanja stope ekonomskog rasta, pa u 2009. godini, kada se kriza najviše osjeća, ekonosmki rast je čak negativan (-3,2 %).

Kretanje nominalnog BDP, BDP per capita i stope rasta BDP za period 2005-2009.

Godina

Nominalni BDP (u

milionima KM)

Nominalni BDP (u

milionima USD)

BDP po stanovniku BiH (u KM)

BDP po stanovniku BiH (u USD)

Realni BDP

(stopa rasta u

%)

Broj stanovnika

(u hiljadama)

Prosječni godišnji

kurs KM/USD

2005. 17.127,00 10.889,00 4.457,00 2.834,00 3,90% 3.843 1,5728

2006. 19.252,00 12.346,00 5.010,00 3.212,00 6,10% 3.843 1,5594

2007. 21.760,00 15.222,00 5.664,00 3.962,00 6,20% 3.842 1,4295

2008. 24.702,00 18.481,00 6.429,00 4.810,00 5,70% 3.842 1,3366

2009. 23.950,00 17.025,00 6.233,00 4.431,00 -3,20% 3.843 1,4068

Izvor: Centralna Banka BiH, 2010.godina

28 P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid.

41

Iz prethodne tabele je vidljivo da je Bosna i Hercegovina bila u posmatranom periodu u određenom ekonomskom usponu ali da isti, pod uticajem svjetske krize, stagnira odnosno da je trend sasvim drugačiji. Na narednim grafikonima dat je prikaz kretanja nominalnog GDP (BDP-a), stope rasta/pada realnog BDP i BDP/per capita, te je ucrtana linija trenda za posmatrani period.

Slika 41. Stopa rasta/pada realnog BDP-a u BiH 2005-2009.

Slika 5. Nominalni BDP u BiH 2005-2009.

Slika 6 . BDP per capita 2005 – 2009.

42

2. KRUŽNI TOK MAKROEKONOMSKIH AKTIVNOSTI

2.1. KRUŽNI TOK DOHOTKA I PROIZVODNJE Već smo, na primjeru zatvorene privrede, ustanovili da osnovna funkcija tržišta u

spajanju ponude (proizvodnje) i tražnje (potrošnje) formira kružni tok proizvodnje i dohodaka, koji se iskazuje kao tok roba i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora od domaćinstava prema preduzećima. Ciklični tok tražnje, proizvodnje, dohodaka i, ponovo, tražnje prema proizvodnji predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Subjekti ovog kružnog toka su sektori proizvodnje (preduzeća) i potrošnje (domaćinstva) a veze između njih se iskazuju kao ekonomske transakcije subjekata u sistemu nacionalnih računa.

Međutim, kružni tok dohotka i proizvodnje ne odvija se uvijek: (1) u direktnom odnosu između preduzeća i domaćinstava (dvosektorski, jednostavni model ekonomije), već velikim dijelom i preko: (2) institucionalnih posrednika (tj. finansijskih tržišta), (3) posredstvom javnog sektora (države) i (4) inozemnog sektora (međunarodne razmjene i plaćanja).

2.2. OSNOVNI MODEL (DOMAĆINSTVA I PREDUZEĆA U KRUŽNOM TOKU – DVOSEKTORSKI MODEL)

Pretpostavimo da se radi o jednoj zatvorenoj privredi koju čine samo dva sektora

proizvođači organizirani u preduzeća i potrošači organizirani u domaćinstva. Domaćinstva kao vlasnici proizvodnih faktora nude svoje faktore (rad, kapital i zemlju) na tržištu, a preduzeća ih nabavljaju i angažiraju u procesu proizvodnje. dakle, u ovom kružnom toku ekonomske aktivnosti kao međuzavisna funkcioniraju dva tržišta:

- tržište proizvoda i usluga, te - tržište faktora proizvodnje.

Domaćinstva za ustupljene faktore, a prema cijenama koje se formiraju na tržištu faktora, dobijaju novčane dohotke (nadnice-plate, kamate i rente), kojima kupuju proizvode i usluge prema cijenama koji se formiraju na tržištu proizvoda/usluga. Zbir vrijednosti rente, nadnica, kamata i dobiti čini nacionalni dohodak (domaći dohodak), koji je jednak toku novca od tržišta faktora prema domaćinstvima, kao protuteža toku faktora od tržišta faktora prema firmama.

S druge strane, proizvođači od faktora proizvodnje proizvode proizvode i usluge i iznose ih na tržište roba. zbir svih vrijednosti proizvedene robe i usluga, koji je jednak toku novca od tržišta roba prema preduzećima, čini nacionalni proizvod (domaći proizvod) i, ujedno, predstavlja protutežu toku roba/usluga od firmi prema tržištu robe. Budući da pretpostavljamo zatvorenu privredu u kojoj su zaposleni samo domaći faktori proizvodnje, ukupna proizvodnja je istovremeno izraženi kao nacionalni proizvod i kao domaći proizvod. Razlika između nacionalnog i domaćeg proizvoda pojavljuje se u

43

otvorenoj privredi kad se u domaćoj privredi osim nacionalnih zapošljavaju i inostrani faktori proizvodnje, a nacionalni faktori se zapošljavaju i u inostranoj privredi.

U ovom modelu dvosektorske ekonomije (jednostavni model u kome je ekonomska aktivnost svedena na odnos preduzeća i domaćinstva), nacionalni dohodak i nacionalni proizvod su, po definiciji, identični. To proizilazi iz:

(1) Identičnosti izdataka domaćinstava za kupovinu proizvoda/usluga njihovom ukupnom dohotku, kao i činjenice da preduzeća sve proizvedene proizvode/usluge prodaju direktno domaćinstvima, što znači da nacionalni proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku, i

(2) Činjenice da preduzeća prihode od prodaje proizvoda/usluga (nacionalni proizvod) koriste za plaćanje faktora proizvodnje (nadnica, kamata, renta), a razlika predstavlja dobit, koja pripada domaćinstvima. Plaćanje faktora, uključujući i dobit, jednako je ukupnim primanjima domaćinstava (nacionalni dohodak), što ponovo znači da nacionalni proizvod mora biti identičan nacionalnom dohotku).

Slika 7. Jednostavni dvosektorski model ekonomije U jednostavnom dvosektorskom modelu realni tok outputa (proizvodi/usluge) i faktorskih usluga ide jednome, a novčani tok u drugome pravcu. --- novčani tok — realni tok

Ostvareni dohodak domaćinstva koriste za kupovinu proizvoda i usluga kojima

zadovoljavaju svoje potrebe. Suma potrošnje ovih proizvoda i usluga u zemlji zove se nacionalna potrošnja ili domaća potrošnja. Nacionalna potrošnja i domaće potrošnja predstavljaju sumu potrošnje svih roba u jednoj zemlji. Sasvim slobodno možemo sada reći da nacionalni dohodak, nacionalni proizvod i nacionalna potrošnja predstavljaju tri različita aspekta, odnosno tri mjere aktivnosti narodne privrede u određenom posmatranom razdoblju. Oni su u sistemu zatvorene privrede jednaki pojmovima domaći dohodak, domaći proizvod i domaća potrošnja.

Iz ovoga dalje možemo zaključiti da je proizvodnja jednaka potrošnji u zatvorenoj privredi. U stvari, nacionalni dohodak ili nacionalni proizvod jednak je veličini ukupne finalne potrošnje.

Istovremeno to znači da je veličina finalne potrošnje u zatvorenoj privredi determinisana veličinom nacionalnog dohotka. Slijedi da se lična potrošnja ekonomskih subjekata u makroekonomiji jedne zemlje finansira dohocima koje su oni sami ostvarili i zaradili.

Sve ekonomske transakcije u kružnom toku prolaze preko tržišta proizvoda/usluga i tržišta faktora, što znači da se u nacionalnim računima obuhvaćaju

44

samo veličine koje su prošle kroz ova tržišta. Ako postoje transakcije koje nisu prošle kroz tržišta one se i ne obuhvataju u nacionalnom dohotku i nacionalnom proizvodu i čine sivu ekonomiju (npr. posao domaćice u kući) i naturalnu potrošnju (npr. u feudalnom gazdinstvu veza između proizvodnje i potrošnje je direktna, bez posredovanja tržišta budući da je proizvođač istovremeno i potrošač svojih proizvoda i usluga).

2.3. UKLJUČIVANJE FINANSIJSKOG TRŽIŠTA (ŠTEDNJE) U KRUŽNI TOK

Približujući našu analizu realnosti sad ćemo ukljućiti finansijsko tržište kao

posrednika između domaćinstava i preduzeća. To pretpostavlja da domaćinstva dio dohotka odvajaju za potrošnju (C), a drugi

dio štede (S). Štednja predstavlja izvor sredstava na finansijskom tržištu (ova sredstva se

koncentrišu u rukama investicionih posrednika: banaka, osiguravajućih kompanija, investicionih fondova i dr., koji štednju domaćinstava pretvaraju u investicije preduzeća).

Na ovaj način štednja predstavlja «izlaz iz ili gubitak u toku razmjene između domaćinstava i preduzeća», te ima kontrakcijski efekat.» Investiranjem se stvara dohodak preduzeća koja proizvode kapitalna dobra i angažiraju faktore proizvodnje. Ovaj dohodak nije rezultat rashoda domaćinstava nego čina invrestiranja, te zbog toga predstavlja «ulaz ili dobitak u tok dohotka, te ima ekpanzijski učinak.»29

Uvođenje štednje i investicija, dakle, komplikuje kružni tok dohotka i proizvodnje, kreirajući dva odvojena toka sredstava od domaćinstava prema tržištu roba i usluga.

Prvi, direktni tok, odvija se putem izdataka domaćinstava za kupovinu robe i usluga (na način na koji smo to vidjeli u jednostavnom, dvosektorskom modelu ekonomije).

Drugi, indirektni tok, odvija se putem štednje, i posredstvom finansijskog tržišta, investicija firmi, koje znače kupovinu na tržištu roba i usluga.

To znači da realni tok outputa (roba/usluga) i faktorskih usluga ide u jednome pravcu, a novčani tok u drugome pravcu. Pri tome, štednja predstavlja odliv sredstava, a investicije priliv dohotka u kružni tok.

Na osnovu ova dva toka, nastaju i dva potpuno odvojena sistema odlučivanja, u okviru čega domaćinstva donose odluku o potrošnji, a firmama o investicijama.

2.4. UKLJUČIVANJE JAVNOG SEKTORA (DRŽAVE) U KRUŽNI TOK

U daljem približavanju stvarnom funkcioniranju makroekonomije jedne zemlje u

dvosektorski model uvodimo javni sektor ili državu (prelazimo na trosektorski model). Država do prihoda dolazi putem poreza (funkcionišu kao državni prihodi), koje

koristi za kupovinu robe i usluga na tržištu faktora (dijagram 2). Uravnoteženi budžet države može se, pri tome, definirati kao razlika ukupnih državnih prihoda i državne potrošnje. Ako je saldo pozitivan (državni prihodi veći od potrošnje) imamo suficit budžeta, a ako je negativan (državni prihodi su manji od potrošnje) imamo deficit državnog budžeta.

U dvosektorskom modelu cjelokupni nacionalni dohodak pripadao je 29 A. Bogunović, A. Sharma, Narodno gospodarstvo, Zagreb, 1995., str. 22.

45

domaćinstvima i raspoređivao se na potrošnju i štednju. Ovdje od nacionalnog dohotka odbijamo poreze i dobijamo raspoloživi dohodak (Yd) koji domaćinstva mogu potrošiti ili štediti. Dakle, država oduzima jedan dio nacionalnog dohotka u obliku poreza, pri čemu ovaj dio oduzetog dohotka država kompenzira transfernim plaćanjima domaćinstvima (ovu razliku između poreza koje država uzima od domaćinstava i transfernih plaćanja koja država upućuje domaćinstvima označavamo kao neto porezi).

Na ovaj način skupljene prihode država upotrebljava za kupovinu roba/usluga (na tržištu roba/usluga, tj. od privatnog sektora) i faktora proizvodnje (na tržištu faktora proizvodnje, tj. od domaćinstava).

2.5. UKLJUČIVANJE INOZEMNOG SEKTORA U KRUŽNI TOK (OTVORENA PRIVREDA)

U predhodnom uključivanju finansijskog sektora u kružni tok, cjelokupni

nacionalni dohodak pripadao je domaćinstvima, i kao takav raspoređivao se na potrošnju i štednju, što još uvijek predstavlja model zatvorene privrede. Sada prelazimo da pretpostavke otvorene privrede (vidjeti dijagram 12).

Uvođenjem još i inostranog sektora u kružni tok dohotka i proizvodnje u potpunosti zaokružujemo realnu sliku funkcioniranja makroekonomije. Inostrani sektor je s domaćim ekonomskim subjektima povezan na tri načina:

- uvoza robe i usluga, pri čemu plaćanje uvezene robe i usluga predstavlja odlijevanje ili isticanje sredstava iz kružnog toka,

- izvoza robe i usluga, pri čemu naplaćivanje izvezene robe i usluga predstavlja dotok u kružni tok dohotka (tok prema preduzećima);

- posredstvom finansijskog tržišta, budući da tekući uvoz robe i usluga ne mora u cjelini biti plaćen tekućim izvozom robe i usluga (koristi se kredit). Inostrani partneri odobravaju kredit uvoznicima i ovi krediti predstavljaju tok prema domaćem finansijskom tržištu.

Slika 8. Uvlačenje štednje, države i ino sektora u kružni tok dohotka i proizvoda

46

Na osnovu dijagrama zaključujemo slijedeće: 1) U dvosektorskom modelu ekonomije ukupan nacionalni dohodak, u obliku

izdataka za potrošnju, teče direktno od domaćinstva prema tržištu robe i ovi izdaci predstavljaju jedini izvor sredstava na tržištu robe (ništa nije isteklo iz kružnog toka, niti je doteklo u kružni tok).

2) Kružni tok na slici nije zatvoren. U modelu otvorene ekonomije pojavljuju se

tri dodatna načina na koje domaćinstva raspolažu nacionalnim dohotkom: štednja, porezi i uvoz, a koje zajedno uzeto označavamo istecima (napuštaju jednostavni kružni tok i predstavljaju korištenje nacionalnog dohotka koje nije direktno povezano sa tržištem robe.

3) U isto vrijeme, u modelu otvorene ekomije, pojavljuju se i tri dodatna toka robe: investicije, izdaci države i izvoz, a koje označavamo dotocima (dolaze u kružni tok iz izvora različitih od potrošnje domaćinstava).

3. AGREGATNA PONUDA I AGREGATNA TRAŽNJA Agregatna potražnja i agregatna ponuda imaju primarno značenje u

makroekonomskoj analizi, a njihov međusobni odnos, iskazan kao model makroekonomske ravnoteže, model AS–AD (Aggregate Supply - Aggregate Demand) određuje ukupnu količinu proizvodnje (domaćeg proizvoda) i nivo cijena u jednoj zemlji. Određujući veličinu domaćeg proizvoda, presjecište krivulja agregatne ponude i agregatne potražnje određuju i sve ostale makroekonmske varijable koje se izvode iz domaćeg proizvoda: zaposlenost, potrošnju, štednju, investicije itd. 3.1. AGREGATNA POTRAŽNJA (AD - Aggregate Demand) Funkcija i kriva agregatne potražnje

Agregatnu potražnju čini ukupna (agregatna) količina proizvoda/usluga koja će se kupiti pri datom općem nivou cijena uz pretpostavku ceteris paribus.

U pitanju je nivo realne tražnje (potrošnje) svih sektora privrede (preduzeća, stanovništva, vlade i inostranstva). Otuda se agregatna tražnja (AD) definira se kao zbroj njezinih komponenti:

- potražnje domaćinstava za potrošnim dobrima (C = osobna potrošnja, koja je određena raspoloživim dohotkom);

- potražnje preduzeća za investicionim dobrima (I = investiciona potrošnja, koja je određena prinosima od investicija, troškovima i očekivanjima);

- potražnja države (G = javna/državna potrošnja, koja je određena njenom ekonomskom politikom);

- neto izvoza (X = razlika vrijednosti izvoza i uvoza, koja je određena domaćim i inozemnim dohotkom, cijenama i valutnim tečajevima).

47

Kriva agregatne ponude strukturirana iz svojih komponeni

Drugim riječima AD mjeri ukupnu realnu potrošnju svih subjekata u privredi

(domaćinstava, preduzeća, vlade, i inostranstva) uz različite nivoe cijena. Zbir svih ovih potrošnji predstavlja komponente agregatne potražnje za

društvenim proizvodom (Y), koji, zapravo, označava agregatnu ponudu proizvoda/usluga. Agregatna tražnja se grafički prikazuje krivom agregatne tražnje (AD Curve),

koja pokazuje međuovisnost agregatne potražnje i općeg nivoa cijena, uz pretpostavku ceteris paribus. Kriva AD se prikazuje na dijagramu gdje apcisa predstavlja ukupnu proizvodnju u makroekonomiji tokom jedne godine (veličina društvenog proizvoda Y), a ordinata opći nivo cijena (P).

Kriva agregatne potražnje

Kriva AD je opadajuća, što ukazuje da će sa porastom općeg nivoa cijena biti tražen manji obim ukupne proizvodnje (tačka A), tj. doći će do smanjenja tražnje za proizvodima i uslugama u makroekonomiji. I obratno, sa opadanjem općeg nivoa cijena će biti tražen veći obim proizvoda i usluga (tačka D). To je posljedica efekta novčane ponude prema kojem povećavanje cijena pri fiksnoj nominalnoj količini novca smanjuje realnu tražnju za robama i uslugama.

Kriva agregatne potražnje (kriva AD) se razlikuje od krive individualne potražnje

48

(kriva DD) jer odražava uticaj cijena na ukupnu privredu, dok kriva DD prati uticaj cijena na traženu količinu roba ili usluga na pojedinačnom tržištu.

Kriva AD ima negativni nagib kao i individualna kriva potražnje (DD) ali iz sasvim drugih razloga. Razlika je u tome što kod individualne potražnje u slučaju da cijena određenog proizvoda poraste, potrošači su u mogućnosti da se opredjele za potražnju robe-supstituta, što, naravno, nije moguće kod agregatne tražnje koja se odnosi na sve proizvode i usluge u jednoj makroekonomiji u toku godine dana. Povećanje općeg nivoa cijena znači porast svih cijena, pa stoga nema efekta supstitucije (kao kod individualne krive potražnje). Porast općeg nivoa cijena, takođe, označava i porast cijena (dohodak) faktora proizvodnje, pa nema ni efekta dohotka na smanjenje potražnje. Dakle, makroekonomska kriva potražnje (AD) ima negativan nagib uslijed djelovanja efekta novčane ponude, dok mikroekonomska kriva potražnje (DD) ima negativan nagib uslijed djelovanja efekta supstitucije i efekta dohotka.

Razlog opadanja krive AD s obzirom na nivo cijena jest uticaj promjene realne novčane mase na kamatnu stopu i uticaj kamatne stope na veličinu AD (prije svega na investicije). To proizilazi iz toga što porast cijena uvjetuje smanjenje realne novčane ponude, što, opet, utiče na smanjivanje pojedinih komponenti AD, prije svega investicija i lične potrošnje. Zbog toga se smanjuje i ukupna AD. Dakle, porast nivoa cijena indirektno, preko porasta kamatnih stopa, utiče na opadanje AD. Osim toga, povećanje cijena utiče na smanjivanje realne vrijednosti finansijskog imetka, a to, dalje, povlači smanjivanje lične potrošnje, odnosno agregatne potražnje.30

Promjene agregatne tražnje Na nivo agregatne potražnje utiču razni faktori, i to: (1) mjere ekonomske politike

(koji su pod kontrolom domaćih nosilaca vlasti) i (2) egzogeni - vanjski faktori (koji su izvan kontrole nosilaca ekonomske politike).

(1) U mjere ekonomske politike koje utiču na agregatnu potražnju spadaju

promjene: - Monetarne politike (preko ponuda novca i kamatne stope utiće se na obim

investicija; povećavanje novčane ponude smanjuje kamatnu stopu i poboljšava kreditne uslove. Povećavanje novčane mase (novčane ponude) povećava agregatnu potražnju, što se na dijagramu izražava kao pomjeranje krive AD udesno na AD1, što bi, uz nepromjenjene cijene uticalo na porast domaćeg proizvoda od Y na Y1. I obratno, smanjivanje novčane ponude bi krivu AD pomjerilo ulijevo (smanjenje agregatne potražnje) na AD2 i smanjilo domaći proizvod.

- Fiskalne politike (preko javnih izdataka i poreza); porezne olakšice povećavaju dohodak, a uvećavanje poreznih stopa smanjuju dohodak. Ekspanzivna fiskalna politika (smanjivanje poreskih stopa) pomjera kriva AD udesno na AD1., dok restriktivna finansijska politika (povećavanje poreskih stopa) pomjera krivu AD ulijevo na AD2.

- Promjena tečaja i odnosa domaćih i inozemnih valuta utiču na promjene izvoza, koji je jedna od komponenti AD.

Zaključujemo da je agegatna tražnja (AD) rastuća funkcija domaćeg proizvoda

30 M. Babić, ibid, str. 174.

49

(AD = f(Y) i dAD/dY > 0), a ova relacija je osnova keynesijanskih modela. (2) U egzogene faktore koje su izvan kontrole nosilaca ekonomske politike,

spadaju: - kretanje cijena, - očekivanja (prognoze) ekonomskih subjekata i povjerenje u business, - rast inostrane proizvodnje, - demografske promjene, - nepredvidivi politički događaji.

Ako se ovi faktori mijenjaju kriva AD će se pomjerati ulijevo ili udesno. Npr., u slučaju promjene očekivanja ubrzanja inflacije dolazi do veće potrošnje dohotka, jer građani i preduzeća nastoje preduhitriti efekte inflacije na obezvrijeđivanje novca (fenomen “bježanja od novca”, o čemu će kasnije biti riječi) ili anticipativno troše budući dohodak zaduživanjem. Usljed toga se agregatna potražnja uvećava, odnosno kriva AD pomjera udesno na AD1.

Kriva AD (oblik prave linije) Pomjeranje krive AD udesno

Dakle, pri većem općem nivou cijene postoji manja spremnost za kupovinu roba i

usluga pa se agregatna potražnja smanjuje (pomjera se ulijevo). I obratno, ukoliko se opći nivo cijena smanjuje agragatna potražnja se povećava, što krivu AD pomjera udesno i naviše. Kretanje duž krive agregatne potražnje uslovljeno je sa promjenama u nivou cijena. Suprotno, promjena jednog ili više necjenovnih faktora dovodi do pomjeranja same krive agregatne potražnje. Uvećanje agregatne potražnje prikazano je kao pomjeranje krive udesno, od AD na AD1, a umanjenje ukupne potražnje kao njena translacija od AD na AD2.

Ekonomisti se međusobno ne slažu oko pitanja koje sile su snažnije. Jedna skupina njih, posebice monetaristi, prednost daju monetarnoj politici, dok drugi daju prednost egzogenim (vanjskim) faktorima. Danas među ekonomistima prevladava eklektičan pristup prema kojem je kretanje agregatne potražnje funkcija kako ekonomske politike, tako i egzogenih varijabli.

50

3. 2. AGREGATNA PONUDA (AS - Aggregate Supply) 3.2.1. Funkcija i kriva agregatne ponude

Agregatnu ponudu čini veličina proizvodnje (ukupnost domaćih roba i usluga uvećani za uvoz) u nacionalnoj privredi koje je nacionalni poslovni sektor voljan proizvesti i ponuditi pri datom nivou cijena u određenom razdoblju. Funkciju agregatne ponude, dakle, pokazuje međuzavisnost između ukupne proizvodnje i nivoa cijena.

Agregatna ponuda zavisi od: - potencijalne proizvodnje i - nivoa troškova. (1) Već smo vidjeli da potencijalna proizvodnja (veličina potencijalnog

društvenog proizvoda) predstavlja onaj nivo koji bi se ostvario kada bi faktori proizvodnje bili u potpunosti iskorišteni, uz stabilne cijene (što podrazumijeva prirodnu stopu nezaposlenosti).

(2) Ako troškovi inputa u proizvodnju rastu (npr. povećavanje plata, rast cijene goriva i sl.) doći će do porasta cijena roba/usluga na tržištu i smanjenja agregatne ponude. Npr., ako se troškovi proizvodnje udvostruče i cijene po kojima preduzeća nude proizvode će biti udvostručene.

Kriva agregatne ponude

Grafički se prikazuje krivom AS koja odražava međuovisnost ukupne proizvodnje (domaćeg proizvoda) i općeg nivoa cijena, uz pretpostavku ceteris paribus.31 Kriva agregatne ponude je rastuća funkcija općeg nivoa cijena. Promjena bilo koje od tih pretpostavki mijenja cjelokupnu funkciju agregatne ponude, pomičući krivu lijevo ili desno.

3.2.2. Oblik krive agregatne ponude

Oblik krive agregatne ponude sagledavamo u ovisnosti od: (a) vremena u kome se posmatra odnos cijena i agregatne ponude, pa razlikujemo

agregatnu ponudu u dugom i agregatnu ponudu u kratkom roku; (b) tumačenja koja daju pojedine ekonomske teorije.

31 Uslovi ceteris paribus podraszumijevaju da se tehničko-tehnološki uslovi proizvodnje ne mijenjaju, da su cijene faktora proizvodnje konstantne, da se kamata ne mijenja, da se očekivanja ne mijenjaju, da je novčani tečaj konstantan i da se tržišna struktura ne mijenja. Promjena bilo koje od ovih pretpostavki izmijenila bi čitavu funkciju agregatne ponude, odnosno bilo bi izvršeno pomjeranje udesno ili ulijevo.

51

a) Agregatna ponuda u dugom i kratkom roku

U ovisnosti od vremena, makroekonska analiza pravi razliku između agregatne ponuda u kratkom i agregatne ponude u dugom roku, što utiču i na oblik krive AS.32

● Kriva agregatne ponude u kratkom roku (kratkoročna kriva AS = Short-Run Aggregate Supply, SRAS) ima rastući nagib. U kratkom roku (nekoliko mjeseci, godinu) rast općeg nivoa cijena dovodi do porasta količine roba koja se iznosi na tržište za prodaju, tj. društvenog proizvoda (poduzeća u kratkom roku povećavaju obim proizvodnje kad cijene porastu). U kratkom roku većina troškova ima nepromjenljivi karakter (npr. nadnice su unaprijed određene kolektivnim ugovorom, zakupnine su, također, unaprijed određenene ugovorom i td.).

● U dugom roku (dugoročna kriva agregatne ponude = Long-Run Aggregate Supply LRAS) kriva agregatne ponude ima vertikalni položaj i poklapa se sa veličinom potencijalnog proizvoda. Kriva ima vertikalni izgled jer mnogi faktori koji su u kratkom roku imali nepromjenljivi karakter podliježu promjenama na dugi rok.

U dugom roku nema međuovisnosti cijena i društvenog proizvoda, tj. nikakva promjena u cijeni ne utiče na promjene društvenog proizvod jer se već, pri postojećem tehnološkom nivou, ostvaruje potencijalni proizvod. Isto tako, na dugi rok porast agregatne potražnje ne utiče na promjene u nivou proizvodnje, već ima efekte samo na rast cijena. Promjene krive agregatne ponude u dugom roku može izazvati jedino tehnološka promjena.

Kriva agregatne ponude u kratkom i dugom roku

Kratki rok (SRAS) Dugi rok (LRAS)

b) Oblik krive AS prema tumačenja pojedinih ekonomskih teorija Ekonomske teorije podijeljene oko izgleda krive agregatne ponude. Svoje oblike krive AD definiraju: (1) klasičari, (2) keynesijanci i (3) novoklasičari (neoklasičari). (1) Klasičari su smatrali da je agregatna ponuda uvijek na nivou pune zaposlenosti i da je jednaka agregatnoj potražnji, što znači da kriva agregatne ponude ima izgled vertikalne prave. Ovo je odgovaralo njihovom uvjerenju u perfektno djelovanje

32 M. Sekulović, D. Kitanović, ibid., str. 147-148.

52

slobodnog tržišta, što su izvodili iz Sayovog zakona tržišta. Polazili su od stava da su nadnice i cijene fleksibilne, pa povećavanje agregatne tražnje izaziva samo porast cijena, ali ne i proizvodnje. Prema njihovoj pretpostavci, privreda će, i ako bude izbačena iz ravnoteže, automatski se vratiti u ravnotežu, jer će vrlo brzo ponovo dostići punu zaposlenost i nivo potencijalnog proizvoda. Otuda, smatraju oni, državna intervencija usmjerena na povećavanje agregatne potražnje ne daje rezultate, jer su krajnji efekti takve politike ogledaju u rastu cijena a ne u rastu proizvodnje i zaposlenosti.

Kriva agregatne ponuda klasičara

Kriva agregatne ponude klasičara je potpuno neelastična u odnosu na cijene. To znači da povećanje cijena ne utiče na povećanje ponude, pošto su svi proizvodni faktori zaposleni. Kriva ima oblik vertikalne prave podignute na nivo pune zaposlenosti. Prema tome, ne postoje nezaposleni proizvodni faktori koje bi povećanje dohotka stimulisalo da rade, te da tako povećaju postojeći obim društvenog proizvoda.

(2) Suprotan stav imaju kejnzijanci, koji su utemeljili elastičnu krivu agregatne ponude, poznatu kao Keynesova kriva agregatne ponude. Oni su smatrali da, u slučaju neravnoteže, privreda nije samo po sebi sposobna da se vrati u stanje pune zaposlenosti – zbog čega može dugo ostati na nivou nedovoljne zaposlenosti.

Ovakva kriva polazi od pretpostavke da obim proizvodnje i zaposlenosti određuje isključivo agregatna tražnja. Usto, u ovoj krivi je sadržana implicitna pretpostavka prema kojoj se cijene ne smanjuju ni u uslovima smanjenja agregatne tražnje i povećanja nezaposlenosti, tj. da su cijene otporne na svaki oblik i pokušaj njihovog snižavanja.

Dakle, nadnice i cijene u kratkom roku nefleksibilne uslijed čega porast agregatne tražnje uzrokuje i porast agregatne ponude. Otuda država mora mjerama fiskalne i monetarne politike uticati na agregatnu potražnju i time uticati na poželjan nivo proizvodnje i zaposlenosti.

Keynesova kriva agregatne ponude

U uslovima velike nezaposlenost, preduzeća su u mogućnosti da angažuju rada po svojoj sopstvenoj želji prema postojećim platama. Upravo zbog tog razloga se njihovi prosječni troškovi ne mijenjaju u skladu s povećanjem njihove proizvodnje. Zbog toga oni ne mijenjaju ni cijene.

3) Predstavnici nove klasične ekonomije (neoklasičari) polaze od stava da je kriva AS rastuća funkcija cijena. Kriva je teorijski strukturirana iz dva dijela:

53

(4) Proizilazi da je krivu AS moguće dekomponovati na tri segmenta: prvi dio je simetričan sa apcisom (keynesijanski dio), drugi ima pozitivan nagib (neoklasični dio), a treći dio je simetričan ordinati (klasični dio). U tom kontekstu, kriva AS reprezentuje realni obim ukupne proizvodnje za različite nivoe cijena:33

(1) na horizontalnom (keynesijanskom) nivou obim proizvodnje se mijenja uz konstantne cijene;

(2) na vertikalnom (klasičnom) nivou) ukupna proizvodnja ostaje na nepromijenjenom nivou pri postojanju “pune zaposlenosti”, dok se nivo cijena može mijenjati.

(3) na središnjem (neoklasičnom) nivou mijenja se i nivo proizvodnje i nivo cijena.

Raščlanjenje krive agregatne ponude

33 Prema M. Sekulović, D. Kitanović, S. Cvetanović, ibid., str. 141-42.

-u prvom dijelu (a), u uslovima nedovoljne zaposlenosti, njen oblik je elastičan (kriva ima položaj horizontalne prave), -drugom dijelu (b) kriva je izrazito neelastična (kriva je tada vertikalna).

Kriva agregatne ponude nove klasične ekomomije

Ako se krivom AS predstavi agregatna ponuda u realnijem i dinamičkom izgledu tada je kriva AS, kako tumače novoklasičari, u početku, pri visokoj nezaposlenosti elastična i horizontalna, a potom, postepeno, kako se privreda približava punoj zaposlenosti, kriva postaje sve vertikalnija i neelastična.

54

Izgled krive agregatne ponude je od velikog značaja za ekonomsku politiku. U zavisnosti od nagiba krive agregatne ponude razlikuju se osnovni modeli makroekonomskih politika. 3.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA (AS–AD MODEL) 3.3.1. Ravnoteža agregatne ponude i agregatne tražnje

Kao što presjek individualne (mikroekonoske) krive ponude i tražnje neke robe određuje cijenu i količinu proizvodnju te robe, tako i krive agregatne ponude i agregatne tražnje određuju visinu cijena i količinu proizvodnje (domaći proizvoda) u privredi jedne zemlje. No, za razliku od mikroekonomske (parcijalne) ravnoteže pojedinačne robe/usluge, presjek krive agregatne ponude i agregatne potražnje, kako smo već rekli, određuje i sve druge makroekonomske varijable koje se izvode iz domaćeg proizvoda: investicije, potrošnju, štednju, akumulaciju, zaposlenost, itd.

Makroekonomska ravnoteža ili ravnoteža narodne privrede (economiy's macroeconomic equilibrium) ostvaruje se na presjeku krivulja agregatnne potražnje i agregatne ponude. U tom se presjeku određuje ravnotežni domaći domaći proizvod i ravnotežni nivo cijena. Kako su makroekonomska ponašanja zbir ponašanja domaćinstava i preduzeća, makroekonomska ravnoteža je kombinacija općeg nivoa cijena i ukupne količine svih proizvoda i usluga u zemlji, pri kojoj niti kupci niti prodavci ne žele promijeniti svoje kupovine, prodaje ili cijene.

Sučeljavanje agregatne ponude i agregatne potražnje

Pri cijeni većoj od ravnotežne, poslovni sektor bi želio prodati više nego što bi

kupci (potrošači) mogli kupiti. Budući da bi preduzeća proizvodila više no što potrošači kupe, roba bi se gomila na zalihama. Kako to nije racionalno, preduzeća će smanjiti proizvodnju i sniziti cijene. Jednom kada se ravnoteža uspostavi, ne postoji više pritisak na promjene nivoa cijena.

U suprotnom slučaju – kada je nivo cijena je ispod ravnotežnoga, tada je AD veća AS, što će privredu pomaknuti ulijevo od AD – u situaciju viška potražnje, i što će stimulirati povećanje odnosa cijena potičući ekspanziju proizvodnje (agregatne ponude) do onog nivoa koja će odgovarati poželjnim agregatnim izdacima.

Dakle, ako je nivo cijena iznad ravnotežne vrijednosti gdje je agregatna ponuda veća od agregatne potražnje, višak ponude će stimulirati pad cijena te će se output smanjiti.

55

Promjena ravnoteže u AS-AD modelu

Promjenom agregatne ponude ili agragatne tražnje mijenjat će se položaj makroekonomske ravnoteže (odnosno svaka promjena općeg nivoa cijena ili količina dovodi do smanjenja kupovina ili prodaja).34

Pomjeranje krive AD. Pretpostavimo da domaćinstava, preduzeća i država,

usljed anticipiranja konjukture, povećavaju svoje kupovine pri datom nivou cijena – to će odrediti porast agregatne potražnje, što se izražava pomjeranjem krive AD udesno. Posljedice ovog porasta agregatne potražnje zavisiće od toga u kom segmentu krive AS (keynesijanskom, neoklasičnom ili klasičnom) se nalazi privreda.

Ako ADo poraste u horizontalnom (keynesijanskom) dijelu krive AS (gdje postoji velika nezaposlenost faktora proizvodnje) na AD1 doći će do porasta domaćeg proizvoda od Yo na Y1 (analogno tome i do porasta zaposlenosti). Ovo je slučaj iz 1930-ih godina koji stoji u osnovi keynesijanske makroekonomske analize: tada je porast agregatne potražnje uvećao realni domaći proizvod uz nepromjenjen nivo cijena.

Daljnji porast agregatne potražnje s AD1 na AD2 (na neoklasičnom segmentu krive AS) uticao bi na porast realnog domaćeg prozvoda s Y1 na Y2, ali i na porast općeg nivoa cijena na P2. U slučaju porasta AD2 na AD3 omogućiće se dostizanje pune zaposlenosti i uvećanje domaćeg proizvoda (Y3) ali i porast cijena na P3. Ovdje dolazi do izražaja sposobnost kreatora ekonomske politike da ekspanzivnim mjerama fiskalne i monetarne politike utiču na relativno brže uvećavanje proizvodnje (domaćeg proizvoda) u odnosu na relativno uvećavanje općeg nivoa cijena.

Poraste li agregatna tražnja na AD4 (na klasičnom, vertikalnom segmentu krive AS) to neće uticati na daljnje povećanje domaćeg proizvoda (svi faktori proizvodnje su zaposleni, pa nije moguće daljnje povećavati realni domaći proizvod, pa on ostaje na nivou Y3), ali će dovesti do povećavanja cijena na P4. Faktički, vrijednost domaćeg proizvoda je realno ostala ista (realna proizvodnja ostaje na nivou pune zaposlenosti), ali se nominalno povećala (inflacionirala se), i to srazmjerno povećanju cijena sa P3 na P4.

34 Prema M. Babić, ibid., ibid,

56

Pomjeranje krive AS. Budući da kriva AS izražava međuovisnost domaćeg proizvoda i nivoa cijena u kratkom roku i da je kriva zbog toga kratkoročna, ova kriva može poslužiti za analizu kratkoročnih fluktuacija agregatne tražnje na cijene i na ekonomsku aktivnost zemlje. Stoga se kriva agregatne ponude može mijenjati i nije data zauvijek. Pored toga, ona je različita u različitim proizvodnim strukturama različitih privreda pojedinih zemalja.

Ukoliko do porasta agregatne ponude dođe zbog promjena u cijenama (npr. usljed povećanja troškova goriva na svjetskom nivou), u dugom roku doći će do pojave inflacije, dok će obim domaćeg proizvoda ostati isti. Na dijagramu se to iskazuje kao pomjeranje krive AS ulijevo (sa ASo na AS1) i povećanje općeg nivoa cijena sa Po na P1. Domaći proizvod se tada smanjuje sa Yo na Y1.

Ukoliko pak usljed rasta produktivnosti i naprednijih tehnoških rješenja dođe do smanjenja troškova, agregatna ponuda se povećava i pomjera udesno (sa ASo na AS2). To će dovesti do nižih cijena (smanjenje nivoa Po na P2) i do veće količine proizvodnje (sa Yo na Y2).

Poseban slučaj je tzv. šok ponude, poznat pod imenom stagflacije. U pitanju je

pomak krive AS ulijevo i naviše, što se manifestira u obliku viših cijena i smanjenja ponude. Stagflacija se prvi put pojavila 1970-ih godina, napraviši pravu uzbunu među ekonomskim teoretičarima i nosiocima ekonomskih politika.

57

4. RADNA SNAGA I NEZAPOSLENOST

4. 1. POJAM I VRSTE NEZAPOSLENOSTI

Jedan od osnovnih problema savrememene makroekonomije svake zemlje je nezaposlenost radne snage. Radnu snagu čine sve radno sposobne osobe (svi zaposleni i svi nezaposleni). Nezaposlenima se smatraju svi oni koji nemaju posao, a žele raditi, jer aktivno traže posao i to uglavnom prijavljivanjem na berzu rada. Nezaposlenost se mjeri stopom nezaposlenosti, koja predstavlja odnos broja nezaposlenih i ukupne radne snage.

Prema uputama International Labour Organisation (ILO-a), standardna međunarodna definicija nezaposlenosti obuhvaća sve osobe starije od dobne granice određene za mjerenje ekonomski aktivnog stanovništva (15-60/65 godina), koje su: (1) tijekom referentnog razdoblja bile bez posla, (2) tijekom tog razdoblja bile u svakom trenutku na raspolaganju za posao, te (3) tražile posao (poduzimale određene korake u cilju pronalaženja posla). Sva tri kriterija moraju biti zadovoljena istovremeno.

Podjela stanovništva prema mogućnosti uključivanja na tržište rada je sljedeća: Odbijemo li od ukupnog stanovništva sve osobe do 15 i iznad 65 godina dobijamo aktivno stanovništvo. Dakle, aktivno stanovništvo čine sve osobe između 15-65 godina. U okviru aktivnog stanovništva sve osobe koje su zaposlene i koje aktivno traže posao čine radnu snagu.

Ukupno stanovništvo - dobrovoljno ili nedobrovoljno nezaposleni Aktivno stanovništvo (15-60/65 godina) - osobe koje ne mogu ili ne žele raditi Radna snaga (zaposleni + nezaposleni koji aktivno traže posao)

Nezaposlenost možemo mjeriti kao:

- stopu nezaposlenost (odnos broja nezaposlenih i ukupne radne snage) - anketnu nezaposlenost (standardizirane stope prema definiciji ILO a koje se temelje na anketama o zaposlenosti).

Ovaj makroekonomski problem je najakutniji u BiH, u kojoj zvanična stopa

(registrirana) nezaposlenosti iznosi 40 %, a u nekim kantonima (ZE-Do i tuzlanskom kantonu prelazi alarmantnih 50 %). Anketna stopa nezaposlenosti u BiH iznosi između 21-25 %. Postoji nekoliko vrsta nezaposlenosti, i to:

- frikciona (dobrovoljna), - strukturna i - ciklična nezaposlenost.

(1) Frikciona nezaposlenost se označava i kao dobrovoljna nezaposlenost. Frikcionalna nezaposlenost nastaje u svim onim slučajevima kada radnici napuštaju stari, tražeći potom novi posao. Brojni su razlozi dobrovoljnog apstiniranja od zaposlenosti a najčešći su: - potrebe i vrijeme studiranja, - porodiljska odsustva,

58

- ne prihvatanje ponuđenog radnog mjesta, jer se u međuvremena završila određena škola/fakultet ili steklo iskustvo za bolje plaćeno radno mjesto.

U ovu vrstu nezaposlenosti spada i sezonska nezaposlenost (mada se ova vrsta nezaposlenosti ponekad izdvaja kao četvrta vrsta nezaposlenosti).

Budući da je dobrovoljna i da je kratkoročnog karaktera (traje dok ne prestanu razlozi njenog nastanka, npr. studenti završe studije, majka se vrati na posao s porodiljskog odsustva), ova vrsta nezaposlenosti nije predmet ekonomske politike.

(2) Strukturna nezaposlenost je rezultat promjena u strukturi makroekonomije, jedni sektori se brže razvijaju pod uticajem tehničko-tehnoloških napredaka, pa se razvijaju nove djelatnost (u kojima raste tražnja za random snagom novih kvalifikacija), dok drugi zaostaju ili potpuno zamiru ( u kojima se smajuje ili prestaje potreba za radnom snagom). Iz tog razloga jedan broj radnika gubi posao. To znači da strukturna nezaposlenost nastaje usljed neravnoteže u strukturi ponude i tražnje za radnom snagom.

Primjer strukturnog prestrukturiranja nacionalnih privreda su ekonomske tranzicije bivših socijalističkih zemalja, u kojima je došle do naglog reduciranja sektora teške industrije («industrije u zalasku») koja je zapošljavala najveći dio radne snage, kako je slučaj na području Tuzlanskog kantona gdje je bazna industrija zapošljavala 40 % ukupne radne snage, a danas ispod 20 %. Dakle, zaposleni u ovakvim sektorima gube posao, pa pošto većina od njih ne može naći novo zaposlenje, potrebna je državna intervencija.

Treba napomenuti da struktura tražnje za radom i struktura ponude rada u dinamičnoj privredi nikad nisu podudarne. Stoga uvijek postoji strukturna nezaposlenost. U njoj je sadržana paradoksalna situacija u kojoj u isto vrijeme postoji nezaposlenost, tj. višak ponude radne snage i višak tražnje za radnom snagom koji se očituje u nepopunjenim radnim mjestima. I regionalna se neravnoteža između ponude i tražnje za radnom snagom ubraja u strukturnu nezaposlenost.

(3) Ciklična nezaposlenost je vezana za poslovni cilkus, i to za faze krize ili depresije, zbog čega je smatraju najpogubnijom za makroekonomiju jedne zemlje, budući da dovodi do velikih lomova u proizvodnji, zaposlenosti, pa i na političkoj sceni zemlje.

Ciklična nezaposlenost se pojavljuje kao rezultat odstupanja stvarne od potencijalne proizvodnje koje je posljedica cikličnih gibanja makroekonomije jedne zemlje.

Najveći takav lom u ekonomskoj historiji desio se u vrijeme Velike ekonomske krize (50 mil. nezaposlenih u Evropi), zbog čega je i nastala Keynesova ekonomska teorija, na osnovu koje su države nakon Drugog svjetskog rata intervenisale javnim radovima i kreditno-monternom i fiskalnom politikom.

(4) Ostale vrste nezaposlenosti. Pored gore spomenute tri osnovne vrste nezaposlenosti neki autori razlikuju još neke vrste nezaposlenosti. Tako, na primjer, R. Shone35 navodi definicije čak 11 vrsta nezaposlenosti. Pored definisanja strukturne i frikcionalne nezaposlenosti on definiše još i sezonsku nezaposlenost, zatim nezaposlenost koja nastaje zbog nedostatka agregatne tražnje (ona odgovara našem pojmu ciklične nezaposlenosti), nezaposlenost zbog traženja novog posla, uvozna stopa nezaposlenosti, 35 Vidi: Ronald Shone: Open-Economy Macroeconomics, Harvester Vheatsheaf, 1989. (prema H. Alibašić, M. Jakšić, Makroekonomska analiza, Brčko, 2005.

59

dobrovoljna nezaposlenost, nedobrovoljna nezaposlenost, stopa nezaposlenosti koja ne ubrzava inflaciju (NAIRU), nezaposlenost zbog predostrožnosti i spekulativna nezaposlenost. Kao razlog nezaposlenosti u tržišnoj privredi često se ističe (mikroekonomska) neelastičnost plaća zbog čega se ponuda rada ne prilagođava dovoljno brzo promjenama u tražnji za radom. Plaće su neelastične jer tržište rada nije slobodno poput ostalih roba i usluga, već administrativno (određeno kolektivnim ugovorima sindikata sa poslodavcima a i u nekim preduzećima i uspostavljeni platnim razredima). Kad bi plaće bile elastične, sva nezaposlenost bila bi dobrovoljna nezaposlenost. 4.2. PRIRODNA (NARAVNA) STOPA NEZAPOSLENOSTI I OKUNOV ZAKON Zaposlenost nikada ne može biti potpuna (100%-na). Postojanje dobrovoljne (frikcione) nezaposlenosti i jednog dijela strukturne nezaposlenosti uspostavlja prirodnu stopu nezaposlenosti.

Prirodna (naravna) stopa nezaposlenosti je stopa koja odgovara nivou pune zaposlenosti u makroekonomiji. Puna zaposlenost je stanje u kojem svi koji žele posao mogu raditi. .

Po proračunima nekih ekonomista prirodna stopa nezaposlenosti iznosi 5-6 %. U SAD je, npr. 1980-ih godina prirodna stopa nezaposlenosti iznosila 5,5-6,5 %, što je značilo da je cca 7 mil. ljudi bez posla, ali država ne čini nikakve intervencije, jer bi obaranje stope nezaposlenosti ispod prirodne stope nezaposlenosti povećalo troškove, oborilo profite i posebno- izazvalo rast tržišnih cijena i uslovilo inflaciju; vrijedi i obrnuti slijed: inflacija se suzbija povećavanjem stope nezaposlenosti do njenog prirodnog nivoa). Isto tako u SAD se smatra da je 94-postotna zaposlenost označava i punu zaposlenost u privredi.

Prirodna stopa nezaposlenosti je ravnotežna stopa (dobrovoljne) nezaposlenosti pri kojoj ne postoji ni višak ponude niti višak tražnje na tržištu rada. Na ovom nivou nezaposlenosti pritisak na plaće je uravnotežen, tako da se stopa inflacije niti povećava niti smanjuje. Otuda na dugi rok nije moguće ostvariti nižu stopu nezaposlenosti od prirodne (naravne) stope bez poticanja inflacije. Radi se o nivou zaposlenosti pri kojoj su najamnine i cijene stabilne (inflacija nula)

Ekonomski izraženo, nezaposlenost podrazumijeva uvijek gubitak (jednak

vrijednosti dobara i usluga koje se ne proizvode zbog nezaposlenosti), odnosno manju proizvodnju od mogućeg (proizvodnju unutar granice proizvodnih mogućnosti). Posljedice koje nezaposlenost ostavlja po proizvodnju, odnosno veličinu GDP-a, ilustrujemo pomoću Okunovog zakona,36 koji glasi: povećavanje stope nezaposlenosti od 1 % iznad prirodne stope nezaposlenosti smanjuje realni GDP za 2 %. Drugačije rečeno, zakon tvrdi da se stopa nezaposlenosti povećava za 1 % kad se se stvarni GDP smanji za 2 %. Npr., kad GDP započne sa 100 % svog potencijala i padne na 98 % potencijala – stopa nezaposlenosti se poveća za 1 % i iznosi 7 %37 (1 % + 6 % prirodne stope nezaposlenosti).

36 Američki ekonomist Arthur Okun (1929-1979). 37 P. Samuelson, W. Nordhaus, ibid, str. 559.

60

Kretanje broja registrovanih nezaposlenihu BiH od 2005. do 2010.godine

Prema prezentiranim podacima krivulja koja prati nivo nezaposlenosti u BiH je više nego interesantna. Bez obzira na opšte prihvaćenu ocjenu vezanu za inertnost ekonomije u BiH, početkom posmatranog perioda rezultati i nisu bili tako obeshrabrujući. Početkom perioda, tačnije od 2005. do 2006. godine, nezaposlenost je bilježila rast, dok je period od 2006. do 2008.godine obilježio značajan pad nezaposlenosti i porast broja zaposlenih, što je vidljivo iz tabele. i grafikona. Očigledno je da su pravi efekti krize u BiH stigli sa određenim zakašnjenjem, te se tek pravi i drastičan porast broja nezaposelnih dešava tokom 2009. godine sa čak 32.715 novoregistrovanih nezaposlenih. Ovakav drastičan rast je vratio nivo nezaposlenosti u 2010. godini na nivo, skoro identičan, onom u 2007. godini. S druge strane naredna tabela prikazuje kretanje broja zaposlenih u istom posmatranom periodu. S druge strane naredna tabela prikazuje kretanje broja zaposlenih u istom posmatranom periodu.

Bosna i Hercegovina 2005 644.516

2006 647.646

2007 687.445

2008 706.088

2009 686.044

2010 699.398

Kretanje broja registrovanih zaposlenihu BiH od 2005. do 2010.godine

Primjer: Analiza kretanja nezaposlenosti u BiH za period 2005-2010.

61

Tabela 1.: Usporedba podataka ankete iz 2006.godine i ankete iz 2009.godine

Indikator

Anketa ILO- 2006 Anketa ILO- 2009 Broj stanovnika 3843000 3843000

Broj radno sposobnih stanovnika 2733000 2594176

Radno aktivno stanovništvo 1177000 1131557

Zaposleni 811000 859218

Nezaposleni 366000 272339

Neaktivno stanovništvo 1556000 1462619

Izračuni na bazi dostupnih zvaničnih podataka

Prema obrađenim sekundarnim podacima možemo izračunati stope nezaposlenosti u BiH prije i poslije krize. BiH bilježi porast broja nezaposlenih sa 508.748 na 515.966, odnosno bilježi rast od 1,42% dok se u istom periodu broj zaposlenih povećao sa 644.516 na 699.398, odnosno bilježi rast od 8,52% . Ovakav odnos obimnijeg povećanja zaposlenosti u odnosu na nezaposlenost daje zavaravajuću sliku ali uvrštavanjem podataka dobijenih anketom, uviđa se jačanje i sive ekonomije. Kako ovi podaci tretiraju apsolutnu nezaposlenost i broj registrovanih zaposlenih i njihov odnos, potrebno je izračunati stopu nezaposlenosti. Izračunavamo je po slijedećem obrazcu: Relativna stopa nezaposlenosti = Broj nezaposlenih_________ Broj zaposlenih+Broj nezaposlenih Primjenom datih obrazaca dobijamo da je stopa nezaposlenosti u BiH za 2006. godinu iznosila 44,35 %. Kako su, u prikupljanju podataka, korišteni registrovani statistički podaci i podaci dobijeni Anketom, promjenom ove varijable neophodno je izračunati stope uvrštavanjem i tih podataka gdje je stopa nezaposlenosti u BiH za 2006. godinu 31,10 %. Analizom možemo utvrditi da je stopa za evropske okvire visoka i zabrinjavajuća ali je još alarmantniji procenat od preko 40% radno neaktivnog stanovništva, što opet ukazuje na veliki broj neobrazovanog ili neadekvatno kvalificiranog stanovništva koje nije u mogućnosti da uđe u sve zahtjevnije tržište rada u BiH (iako ono sadržava i studente, penzionere i invalide). Bosna i Hercegovina je u 2006. godini zauzela nezahvalno posljednje 43. mjesto u Evropi prema stopi nezaposlenosti, premda je podatak kojim raspolaže ILO (Međunarodna organizaija rada) 45.5%,a što gornji izračuni demantuju. Ali uvrštavanjem i podataka iz gornjih izračuna, BIH se ne diže iznad 39. mjesta, iza Hrvatske, a ispred Srbije, Makedonije i Crne Gore, te iza svjetskog prosjeka koji iznosi 30%. Prema podacima iz 2009. godine zvanična stopa nezaposlenosti je 42,67%, a prema anketi (ILO) 24,07%. To može ukazivati na napredak ali treba uvrstiti i podatak da je Anketa rađena 2009.godine ali u 5. mjesecu što nas približava vrijednostima za 2008.godinu, kada je i zvanična statistika bila povoljnija. Pri svakoj analizi koja se radi na bazi podataka iz zvaničnih BiH statistika, neophodno je uvrstiti i kvalitativno usporediti više izvora uslijed poprilične nepouzdanosti svakog pojedinačnog podatka.

62

  SAŽETAK PRVOG DIJELA 

MAKROEKONOMIJA KAO ZNANSTVENA DISCIPLINA

Utemeljivač moderne makroekonomije je Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes, 1883.-1946.), čije su osnove izložene u njegovoj knjizi „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ (1936.).1 Do pojave Keynesove knjige suvereno je vladala teorija ekonomskog liberalizma, koja se pretežno bavila mikroekonomskim problemima. Keynes je u svojim radovima (1933, 1936.) doveo u pitanje dotadašnju vjeru u slobodno tržište i vladajući princip laissez-feire, što je značilo prevrat u ekonomskoj teoriji, te se često govori i o "Keynesijanskoj revoluciji" u ekonomskoj teoriji.

Keynesove djelo izvršilo prevrat u ekonomskoj teoriji, te se često govori i o "Keynesijanskoj revoluciji", koja je donijela dvostruku promjenu u odnosu na dotadašnju ekonomsku misao: a) Keynes je ustvrdio da visoka nezaposlenost i nedovoljno iskorišteni kapaciteti mogu opstati u

tržišnim ekonomijama, b) da vladina ekonomska politika (fiskalna i monetarna) može utjecati na proizvodnju i tako smanjiti

nezaposlenost i skratiti razdoblje ekonomskog pada.

Tek u toku i poslije Velike ekonomske krize počelo se s diferenciranim pristupom analizi ekonomskog života i utemeljenjem (regulatornih) ekonomskih funkcija države, kao okvirnim makroekonomskim predmetom, kojima se potiče zaposlenost, proizvodnja, kupovna moć i obezbjeđuje stabilnost cijena.

Ekonomska nauka se od tada grana u dva osnovna pravca: mikroekonomiju i makroekonomiju.

Pored Keynesa, među najveće svjetske makroekonomiste, u širokom dijapazonu suprostavljenih makroekonomskih škola, ubrajaju se: Milton Fridman (M. Friedman) i Robert Lukas (R. Lucas) (University of Chicago), Franko Modiljani (Franco Modigliani) i Robert Solou (R. Solow) (Massachusetts Institute of Technology), Džejms Tobin (James Tobin, Yale University), Džon Tejlor (John Taylor) sa Stanford University i mnogi drugi.

Za razliku od mikroekonomije koja objašnjava ekonomsko ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata (domaćinstava, preduzeća) makroekonomija (grč. makros = veliko, dugo, ili u modernom značenju - agregatno) je dio ekonomske nauke koji proučava (analizira) ponašanje ukupne ekonomije jedne zemlje i utvrđuje međuzavisnost između njezinih važnijih (makro)ekonomskih agregata, koji se dobivaju zbrajanjem velikog broja manjih mikroekonomskih varijabli.

U predmet makroekonomije spada: a) proučavanje ponašanja ukupne ekonomije jedne zemlje i utvrđivanje međuzavisnosti između njezinih važnijih ekonomskih agregata,

b) teorija makroekonomske politike, koja se bavi mogućnostima uticaja na makroekonomska zbivanja u kratkom roku na poslovne cikluse i u dugom roku na ekonomski rast.

Makroekonomski agregati su sve relevantne ekonomske veličine ekonomije jedne zemlje u kojima

su zbirno (agregatno) izraženi njeni resursi i rezultati (otud izraz ekonomski agregati).

Najvažniji makroekonomski agregati su: GDP, zaposlenost, inflacija, uvoz/izvoz, kamatna stopa, devizni tečaj… etc.

Osnovne makroekonomske teme u kratkom roku čine kratkotrajna kolebanja proizvodnje zaposlenosti i cijena (što označavamo kao poslovni ciklusi), a u dugom roku dugoročni trendovi u proizvodnji i životnom standardu (što označavamo kao ekonomski rast).

Nominalne veličine su one koje se izražavaju u tekućim cijenama i nisu usklađene za stopu inflacije. Realne veličine su one koje su izražene u stalnim cijenama i iz kojih je izbijana večina inflacije.

63

Makromodeli obuhvaćaju najvažnije relacije između ekonomskih pojava i procesa narodne

privrede kao cjeline, pa se mogu podijeliti na: (1) Agregatne makroekomske modele koji izražavaju relacije između osnovnih makroekonomskih agregata – proizvodnje, potrošnje, dohotka, investicija, uvoza, izvoza. (2) Strukturne makroekonomske modele (input-output modeli ili međusektorski modeli) koji izražavaju relacije između veličine i strukture pojedinih makroekonomskih agregata (3) Modele ekonomskog rasta koji ekonomski rast izražavaju kao funkciju između stope štednje i marginalnog kapitalnog koeficijenta.

Modeli se izražavaju: opisno (kvalitativna ekonomska analiza), grafovima (na koordinatnom sistemu prikazan odnos između dvije ili više varijabli) i matematički – jednačinama (kvantitativna ekonomska analiza).

Koncept mikroekonomskih osnova makroekonomije (microfoundations) predstavlja pokušaj da se izvedu biheviorističke (tj. psihološke) veze u makroekonomiji iz načina ponašanja pojedinaca koji se razmatraju u mikroekonomiji.

Nova klasična makroekonomija (new classical macroeconomics) označava preformulaciju

klasične ekonomije, i bazira se na na konceptu racionalnih očekivanja, kombinovanom sa konceptom prirodne nezaposlenosti.

Makroekonomija se često, s pravom, označava kraljicom ekonomije, s obzirom da su makroekonomska znanja u osnovi dinamiziranja ekonomskog rasta i razvoja, s jedne, i općeg obrazovanja i kulture, s druge strane.

Vođenje ekonomije jedne zemlje podrazumjeva: mjerenje makroekonomskih aktivnosti i postavljanje odgovarajućih makroekonomskih ciljeva, na koje se društvo opredjeljuje u određenom periodu, te odabir makroekonomskih instrumenata kao alata za ostvarivanje tako postavljenih ciljeva. Kao najčešći makroekonomski ciljevi, koji ujedno služe i za mjerenje makroekonomske aktivnosti, pojavljuju se:(1) Visoki nivo nacionalne proizvodnja, (2) Visoka zaposlenost,(3) Stabilnost cijena, (4) Međunarodna razmjena.

Makroekonomski instrumenti su alati kojima državna vlada ostvaruje makroekonomske ciljeve.

Njihovim izborom se može uticati na ostvarenje nekog od makroekonomskih ciljeva, odnosno njima se utiče na poreze ili državnu potrošnju, ponudu novca i kamatne stope – a sve u cilju ubrzavanja ekonomskog rasta, smanjivanja inflacije, smanjivanja nezaposlenosti i generiranja poželjne veličine neto izvoza. U makroekonomske instrumente spadaju: (1) fiskalna politika, (2) monetarna politika, (3) politika dohodaka i (4) međunarodna ekonomska politika.

Nominalni GDP je mjeren u tekućim tržišnim (promjenjivim) cijenama, a realni je procijenjen u stalnim (nepromjenjivim) cijenama.

Potencijalni GDP je dugoročni trend realnog GDP i predstavlja dugoročne proizvodne mogućnosti jedne zemlje uz održavanje stabilnih cijena. Potencijalni proizvod određen je: - raspoloživošću faktora proizvodnje i - efikasnošću kojom se ovi faktori kombiniraju (razvoj tehnologije, dostignuti nivo preduzetništva, obrazovanje i sl.).

Stvarni GDP je obično manji od potencijalnog GDP-a. Razlika između potencijalnog i stvarnog GDP-a naziva se GDP jaz (GDP gap).

Stabilnost cijena se mjeri stopom inflacije, koja predstavlja promjene općeg nivoa cijena u toku jedne godine.

Devizni tečaj predstavlja cijenu domaće valute jedne zemlje izraženu u valutama drugih zemalja. Tri najvažnije faze u razvoju makroekonomije kao naučne discipline:

a) klasični model XIX st., b) keynesijanski model 1930-ih godina i c) nova klasična makroekonomija (teorija racionalnih očekivanja) 1970-ih godina.

64

Sedam najvažnijih makroekonomskih škola:

1) keynesijanska, 2) monetaristička, 3) nova klasična makroekonomija I, 4) nova klasična makroekonomija II, 5) novi keynesijanci, 6) novi austrijanci, 7) postkeynesijanci

Tvorac termina makroekonomija je Ragnar Friš (A. R. Frisch) 1933. godine, kasniji prvi nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju (1969.), dok je puno utemeljenje osnova makroekonomske analize i sistema modela narodne privrede pripisano Keynesu, profesoru ekonomije u Kembridžu i finansijskom savjetniku britanskom ministru finansija. Njegova knjiga Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936. tretira integralnu cjelinu makroekonomske teorije i čini «epohalni alat ekonomske analize u kutiji alata makroekonomistima.».

Razlike keynesijanaca i neokeynesijanaca: Dok keynesijanci smatraju da je nezaposlenost veće zlo od inflacije, za neokeynesijance je (doba stagflacije) podjednako zlo nezaposlenost i inflacija pa stoga predlažu mjere koje će ih obuzdati ili barem održati u razumnim granicama.

Najpoznatiji neokeynesijanci su: J. Robinson, P. Samuelson, L. Klein, J. Tobin, F. Modigliani, R. Solow, A Blinder, J. Taylor i dr.

U pokušajima da se spoje pozitivne strane keynesijanske ekonomske teorije i neoklasične maršalijanske mikroekonomije, tj. da se na nivou makroekonomije prilagodi Keynesovo izvorno učenje i uključi u klasično stanovište, 1960-ih godina javlja se tzv. neoklasična sinteza, čiji je najistaknutiji predstavnik P. Samuelson.

Makroekonomija je danas poprište velikih teorijskih sukoba1 – između keynesijanaca na jednoj strani, te monetarista i predstavnika nove klasične ekonomije, na drugoj strani. Ovaj sukob je kulminirao, naročito, u 1970-im godinama kada je makroekonomija doživljela krizu.

Kao prva radikalna kritika antiteza keynesijanstvu, 1960-ih i 1970-ih godina, javlja se monetarizam, sa svojim osnivačem nobelovcem Miltonom Fridmanom (M. Friedman, 1912-2006.), profesorom Univerziteta u Čikagu i osnivačem čuvene čikaške monetarne škole, jednim od najčuvenijih američkih i svjetskih ekonomista. Monetaristi su protivnici državne intervencije i insistiraju na stavu da je tržišna ekonomija samoregulirajuća, te da je privreda, dugoročno posmatrano, u ravnoteži. Ekonomiju treba prepustiti djelovanju tržišnih snaga, a država ne treba da se miješa u ekonomske procese.

Nova klasična škola, ili Nova klasična makroekonomija (New classical macroeconomics) se razvila iz monetarizma tokom 1970-ih u koji su uključena racionalna očekivanja, a u suštini označava preformulaciju ortodoksne klasične ekonomije. Novoklasičari, kao i monetaristi, naglašava samoregulirajući karakter tržišne privrede koji isključuje aktivnu ulogu države.

Nova klasična makroekonomija nastoji da ospori keynesijansku politiku upravljanja tražnjom i umjesto toga fokusira se na ekonomiju ponude. Nova klasična makroekonomija obuhvata dva pravca: Nova klasična makroekonomija I i Nova klasična makroekonomija II.

Nova klasična makroekonomija I – teorija monetarnih ciklusa. Središnji fokus ove makroekonomske teorije, koja je dominirala u periodu 1972-82., je na odnosu ekonomskih subjekata (pojedinaca i preduzeća) prema promjenama u budućnosti, odnosno na racionalnim očekivanjima. Ukratko: racionalno ponašanje pojedinaca znači da su i njihova očekivanja racionalna, te državna intervencija (dakle, vladina ekonomska politika) nije potrebna.

Nova klasična makroekonomija II – teorija realnih privrednih ciklusa. Počinje da se razvija od 1980-ih sa predstavnicima: O Blanšar, G. Mankiv, E. Felps, D. Romer, J. Stiglitz, B. Bernake, koji napuštaju tezu o monetarnim u ime teze o realnim uzročnicima privrednih ciklusa. Umjesto monetarnog šoka, nastalog zbog nenajavljene promjene ponude novca (što je u osnovi novoklasičara I), ovdje se polazi od tehnoloških promjena i time izazvanih promjena relativnih cijena, usljed čega ekonomski subjekti mijenjaju svoja predviđanja u pogledu ponude rada i potrošnje, što će izazvati i realne promjene u proizvodnji/zaposlenosti i kod radnika i kod poslodavaca

65

  SAŽETAK  DRUGOG DIJELA 

AGREGATNI MAKROEKONOMSKI MODELI DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO – RAČUNI UKUPNOG PROIZVODA I DOHOTKA

Vođenje ekonomije jedne zemlje podrazumjeva predhodno mjerenje makroekonomskih aktivnosti Ekonomska oblast s kojom se sagledava i mjeri ukupna, makroekonomska aktivnost (izražena makroekonomskim agregatima) jedne zemlje naziva se društveno računovodstvo ili računovodstvo nacionalnog dohotka (ili još: nacionalno računovodstvo). Na osnovu tih podataka makroekonomska analiza utvrđuje međuovisnost makroekonomskih agregata radi njihova objašnjavanja, predviđanja i usmjeravanja.

Makroekonomski agregati su ekonomske veličine u kojima su zbirno (agregatno) izraženi rezultati i resursi privrede jedne zemlje. O resursima smo već govorilima kao o faktorima proizvodnje ili inputima (rad, kapital, prirodni resursi) dok su rezultati svi proizvodi i usluge koji nastaju ekonomskom aktivnošću i upotrebom resursa, i koji u agregatnom izrazu predstavljaju društveni proizvod i društveni dohodak (odnosno, nacionalni proizvod ili nacionalni dohodak), koji se strukturiraju u svoje sastavne dijelove kao što su: proizvodnja, potrošnja, investicije, izvoz i sl.

Cilj društvenog računovodstva je prikazivanje formiranja nacionalnog proizvoda i nacionalnog dohotka, i praćenje relacija između ekonomskih subjekata. U tom smislu ukupna ekonomska aktivnost se prati preko računa preduzeća, domaćinstava, države i inostranstva. Preduzeća su proizvođači nacionalnog proizvoda, a dohoci faktora proizvodnje (rada, kapitala, zemlje) čine nacionalni dohodak.

Društveno računovodstvo, daje ukupnu sliku ekonomskih aktivnosti nacionalne privrede u

određenom periodu kroz sistemski pregled strukture i tokova društvene reprodukcije u obliku povezanog sistema računa. Ekonomske aktivnosti mogu biti stvarne i finansijske.

Društveno računovodstvo posmatra privredu jedne zemlje kao sistem makroekonomskih aktivnosti u kojima se ukupna proizvodnja neprestano povezuje i smjenjuje sa ukupnom potrošnjom. Statističko praćenje ovih aktivnosti reflektuje se u ekonomskim transakcijama između ekonomskih subjekata. Strukturu makroekonomije sačinjavaju četiri osnovne grupe ekonomskih subjekata (ili instutucionaliziranih sektora), i to: domaćinstva, preduzeća, država, inozemstvo

Nacionalni računi se strukturiraju u: (1) statističke jedinice, (2) tokove i stanja, (3) sistem računa i agregata, (4) satelitske račune i Input-output tabele.

Sve makroekonomske procese – ekonomske transakcije, koje evidentira društveno računovodstvo, u nacionalnim ekonomijama dijelimo na: (1) Tokove roba (realna ekonomija) i (2) Tokove novca (novčana ili monetarna ekonomija)

Pojednostavljenje načina na koji društveno računovodstvo daje kvantitativnu sliku makroekonomje vrši se grupisanjem ukupne privrede na dvije grupe ekonomskih aktivnosti: proizvodnju i potrošnju (reprezentuju ih ekonomski subjekti: preduzeća i domaćinstava), odnosno pregledom kružnog toka proizvodnje i dohotka. Na ovaj način dolazimo do povezivanja tržišta finalnih dobara, tj. roba/usluga – outputa i tržišta inputa – faktora proizvodnje. Ova dva tržišta čine integralni tržišni mehanizam u kome i tržište inputa, tj. faktora proizvodnje i tržište outputa, tj. roba/usluga funkcioniraju na isti način. Kružni tok proizvodnje i dohotka iskazuje tok proizvoda i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok dohodaka od domaćinstava prema preduzećima.

Svaki od načina mjerenja ukupnih ekonomskih transakcija daju iste rezultate, jer su svi oni samo različite strane istog kretanja realnih resursa. Društveni računi vode statički način obračuna ukupnih ekonomskih transakcija, čija se novčana vrijednost naziva društveni proizvod jedne zemlje. Radi se o najvažnijem makroekonomskom agregatu koji pokazuje uspješnost ekonomske aktivnosti svake zemlje i nivo društvenog blagostanja.

66

Društveni proizvod u sistemu nacionalnih računa Prema metodologiji UN, Svjetske banke i IMF-a vrijednost društvenog proizvoda (odnosno nacionalnog proizvoda) obuhvata vrijednost proizvodnje svih materijalnih dobara i usluga1 koje se realiziraju na tržištu u određenom periodu. Mjera ukupnog proizvoda u sistemuu nacionalnih računima je bruto domaći proizvod, ili skraćeno, BDP (Gross Domestic Product – GDP).

GDP je osnovni makroekonomski pokazatelj i najsveobuhvatnija mjera finalnog outputa ekonomije (ukupna proizvodnja dobara i usluga) u jednoj državi, za određeni vremenski period (godinu, ili za kvartal).

Mjerenje GDP je izuzetno važno za ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku: omogućava da izrazimo ekonomski rast, konjukturne cikluse, nezaposlenost, inflaciju i sl. GDP je «općeprihvaćeni pokazatelj zdravstveno stanja jedne ekonomije» (rast GDP pokazuje povećavanje ekonomskog blagostanja građana, i obratno, njegovo opadanje ukazuje na smanjenjenje ovog blagostanja).

GDP mjeri dvije stvari odjednom: ukupne dohotke u jednoj zemlji i ukupne izdatke (potrošnju) koje ta zemlja ima u proizvodnji dobara i usluga (ovo je moguće zato što je suma svih dohodaka jednaka ukupnoj potrošnji).

Uobičajeno je navođenje sljijedećih definicija (metoda) izračunavanja GDP: 1 - GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka), 2 - GDP kao suma faktorskih dohodaka (metod dohodaka).

1. Kao suma finalnih proizvoda i usluga, GDP se iskazuje uključivanjem svih finalnih dobara i usluga koje potrošači kupuju i troše. Obračun GDP vrši po slijedećem obrascu: GDP = C + I + G + NX

pri čemu su: C = lična potrošnja pojedinaca i domaćinstava (Consumtion), I = potrošnja preduzeća, tj. domaće investicije (Investment), G = potrošnja države, tj. državni rashodi (Government spending), NX = neto izvoz, tj. razlika između izvoza i uvoza (net export).

Isključuju se međufazne proizvodnje i intermedijarna dobra da bi se izbjegao dvostruki obračun. Međufazne prodaje su one koji kupuju kupci koji nisu krajnji korisnici nego su to dalji preprodavci – dileri.

Intermedijarna dobra su dobra koja se upotrebljavaju u izradi nekog dobra u cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim sabiranjem bi se vještački povećao GDP. Radi se o svim nabavkama (sirovine, međufazni proizvodi, reprodukcioni materijal) koje firma upotrebljava da bi proizvela svoj finalni proizvod. Npr. u izradi namještaja kao finalnog proizvoda koristi se drvo, ali, ako bismo sabirali vrijednost drveta u obliku rezane građe, lesonit-ploča pa sve do gotovog namještaja, mi bismo jednu te istu vrijednost (vrijednost drveta) sabirali nekoliko puta.

GDP kao suma dodatih vrijednosti - Da bismo izbjegli zbrajanje međufaznih proizvoda (sirovina) u toku izrade finalnih proizvoda koristimo tehniku pribrajanja dodate vrijednosti, koja predstavlja razliku između vrijednosti prodaje (ukupan prihod) i troškova materijala (sirovina, poluproizvoda) upotrebljenog za taj proizvod (u najkraćem uključujemo namještaj, ali ne i rezanu građu, lesonit-ploču, itd.). Preciznije, da bi se izbjeglo dvostruko mjerenje uzima se u obzir samo vrijednost finalnih dobara i usluga (proizvode koja kupuje krajnji korisnik) a izostavljaju transakcije intermedijarnim proizvodima (inputi koji se koriste za dalju proizvodnju), koji se dalje prerađuju ili preprodaju. Dakle, kada krajnji kupac kupi finalni proizvod, u cijenu će biti uključena ukupna dodata vrijednost koja se stvara u svim fazama proizvodnog procesa, pa dodata vrijednost neće biti dvostruko obračunata.

2. GDP kao suma faktorskih dohodaka zarađenih u ekonomskim aktivnostima (dohodovna strana) Ovaj metod polazi od toga da se za proizvodnju GDP-a koriste faktori proizvodnje koji se upotrebljavaju unutar jedne zemlje, pri čemu se za upotrebu svakog od faktora dobija odgovarajući dohodak. Bez dodate vrijednosti ne bi bilo moguće isplatiti dohotke od faktora proizvodnje (rada, kapitala, zemlje).Po ovom metodu, GDP se predstavlja kao ukupna suma prihoda/dohodaka svih faktora proizvodnje (nadnica kao prihoda od plaćenog rada, renti kao prihoda od zemlje i profita i kamata kao prihoda od kapitala). U ovaj zbir ulazi i dio prihoda koji država prikuplja u obliku poreza na prodaju (indirektni porezi). Računica se izvodi sabiranjem; nadnica ili plata (W = wage), kamata (i = interest), renti (R = rent), profita (Pf = profit), amortizacije (Dp = depreciation) i indirektnih poreza (T = taxes), tj. kao: GDP = W + i + R + Pf + Dp + T

67

Bruto Nacionalni Proizvod (GNP) - Bruto domaći proizvod (GDP) je ukupna vrijednost količina

proizvoda i usluga društva, proizvedenog unutar jedne zemlje u toku godine dana i u njega ne ulaze vrijednosti dobara i usluga proizvedenih domaćim kapitalom ili zapošljavanjem pojedinaca u inozemstvu. Inozemni faktor uključen je u veličinu bruto nacionalnog proizvoda (Gross Nacional Product – GNP). GNP se dobija dodavanjem GDP-u prihoda od ulaganja u inozemstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja. Preciznije: GNP predstavlja dodatu vrijednost koju su stvorili faktori proizvodnje u vlasništvu rezidenta jedne zemlje, bilo da su locirani u zemlji ili inostranstvu. U GNP ulazi i dodata vrijednost, odnosno dohodak zarađen u inozemstvu, koji su rezidenti vratili u matičnu zemlju. (Npr. plaća Bosanca koji živi u BiH, a radi u Austriji, obračunava se kao austrijski GDP i bosanskohercegovački GNP.) Razlika između GNP i GDP naziva se neto inozemno faktorsko plaćanje (NFP – net factor payment from abroad), odnosno: GDP = GNP – NFP

Siva ekonomija predstavlja dio ostvarenih transakcija koje su neregistrirane, skrivene od statistike i oporezivanja. Različiti su oblici ispoljavanja sive ekonomije i ona utiče na realan obračun GDP-a.

Inflacija je opći rast cijena (ili rast općeg nivoa cijena), odnosno pad vrijednosti novca. Riječ inflacija je latinskog porijekla i izvorno znači naduhavati (inflare), nadimanje (inflatio), a ekonomski, ona predstavlja «naduhavanje» cijena i novčanih dohodaka, troškova proizvodnje i drugih novčanih iznosa, tj. poremećaj u robno-novčanim odnosima kada količina novca u opticaju znatno prekorači veličinu robnih fondova. Stopa inflacije se izračunava korištenjem indeksa cijena, koji predstavlja prosjek potrošačkih i proizvođačkih cijena. Najznačajniji indeksi cijena su indeks potrošačkih cijena (CPI), indeks proizvođačkih cijena i GDP deflator.

(CPI - Consumer Price Index) - koristi se najčešće kao pokazatelj općeg nivoa cijena. Predstavlja promjenu cijena fiksne korpe proizvoda i usluga (ishrana, stanovanje, higijena, prevoz, itd.). koju kupuje i troši tipično (prosječno) domaćinstvo u odnosu na cijene tih proizvoda i usluga u predhodnom periodu (obično u baznoj godini).

GDP deflator je širi pokazatelj od indeksa potrošačkih cijena jer on pored potrošnje domaćinstava uključuje cijene proizvoda i usluga vezanih za izdatke i ostalih sektora: investicije, državne izdatke i neto izvoz.

Pojam nominalnog i relnog GDP Ukoliko vrijednost finalnih proizvoda i usluga koji ulaze u obračun GDP izrazili u tekućim, tržišnim cijenama dobivamo nominalni GDP. U tom slučaju bismo sve količine finalnih proizvode i sve pružene usluge u toku godine dana pomnožili sa odgovarajućim cijenama koje su važeće u momentu prodaje i dobili GDP u tekućim cijenama, odnosno nominalni GDP. Realni GDP dobijamo tako što nominalni GDP podijelimo indeksom cijena (koji nazivamo deflator GDP) u postupku koji označavano kao deflacioniranje.

Realni GDP=Nominalni GDP : Deflator GDP

Nominalni GDP Deflator GDP =------------------------ x 100

Realni GDP Deflator GDP = index cijena kojim se vrši korekcija novčane vrijednosti svih roba i usluga koje ulaze

u sastav GDP usljed promjena cijena. Primjena deflatora omogućava da se izoluju promjene u realnom outputu roba i usluga u ekonomiji.

Potencijalni GDP je dugoročni trend realnog GDP i predstavlja dugoročne proizvodne mogućnosti koju nacionalna ekonomija može ostvariti uz održavanje stabilnih cijena. Potencijalni proizvod određen je:

(1) raspoloživošću faktora proizvodnje (radnoj snazi, kapitalu, prirodnim resursima itd.), (2) efikasnošću kojom se ovi faktori kombiniraju (razvoj tehnologije, dostignuti nivo preduzetništva,

obrazovanje i sl.). Stvarni GDP je obično manji od potencijalnog GDP-a.

Razlika između Potencijalnog i stvarnog GDP-a naziva se GDP jaz (GDP gap). Veliki GDP jaz znači da ekonomija zemlje djeluje unutar granica svojih proizvodnih mogućnosti, i da zaostaje u ekonomskom rastu.

68

Ako se ukupno ostvareni GDP stavi u odnos sa ukupnim brojem stanovnika dobije se GDP po

stanovniku (GDP per capita/GDP p.c.). Podatke o veličini ukupnog GDP i GDP p.c. objavljuje Svjetska banka svake godine za gotovo sve zemlje svijeta. Ovu veličinu GDP p.c. Svjetska banka izražava na dva načina: 1. u US dolarima, polazeći od zvaničnog deviznog kursa, 2. u međunarodnim dolarima, tj. prema kupovnoj snazi nacionalne valute (PPP – Purchasing Powe Parity).

GDP - pokazatelj ekonomskog rasta. Rast GDP jedan je od osnovnih makroekonomskih ciljeva. Porast realnog GDP u odnosu na predhodnu godinu pouzdan je pokazatelj da je društvo u ovoj godini proizvelo veću masu dobara, te da je životni standard stanovništva porastao (ako broj stanovnika nije rastao brže od prirasta GDP). Uvećanje realnog GDP predstavlja ekonomski rast. Ekonomski rast, odnosno rast realnog GDP moguće je jednostavno mjeriti upoređivanjem prirasta realnog GDP u ovoj u odnosu na prošlu godinu.

Promjena realnog GDP Stopa ekonomskog rasta = ------------------------------------------- x 100 Realni GDP u predhodnoj godini

GDP i ekonomsko blagostanje. Da bi izbjegli nedostatke službenih brojki o GDP, ekonomisti u posljednjim godinama nastoje izraziti mjeru društvenog proizvoda koja uključuje «stvarno zadovoljstvo pri proizvodnji dobara» u jednom društvu. Pristup koji uključuje smislenije mjere ukupne proizvodnje označen je kao neto ekonomsko blagostanje (NEW – Net Economic Welfare) pod kojim podrazumijevamo: «prilagođenu mjeru ukupne društvene proizvodnje koja uključuje samo stavke potrošnje i investicije koje neposredno pridonose ekonomskom blagostanju».1 U tom smislu u NEW:

(a) uključujemo komponente koje doprinose punom blagostanju pojedinaca i društva u cjelini kao što su:

- psihičko zadovoljstvo uživanja (dokolice), - ekonomske aktivnosti koje se odvijaju na van svjetla statistike i poreza (siva ekonomije, aktivnosti «uradi sam», rad domaćica i sl.).

(b) isključujemo komponente iz GDP koji ne pridonose ovom blagostanju, kao što su «štete na čovjekovoj okolini.»

NEW = GDP – amortizacija + dokolica i nerigistrirana (siva) ekonomija – zagađivanje

GDP U Bosni i Hercegovini U periodu od 2001. do 2007. GDP je u BiH rastao s godišnjim prosjekom od nekih 6 %. Pod uticajem globalne recesije dolazi do drastičnog opadanja stope ekonomskog rasta, pa u 2009. godini, kada se kriza najviše osjeća, ekonosmki rast je čak negativan (-3,2 %). Kružni tok dohotka i proizvodnje

Ciklični tok tražnje, proizvodnje, dohodaka i, ponovo, tražnje prema proizvodnji predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Subjekti ovog kružnog toka su sektori proizvodnje (preduzeća) i potrošnje (domaćinstva) a veze između njih se iskazuju kao ekonomske transakcije subjekata u sistemu nacionalnih računa.Međutim, kružni tok dohotka i proizvodnje ne odvija se uvijek u direktnom odnosu između preduzeća i domaćinstava (dvosektorski,jednostavni model ekonomije), već velikim dijelom i preko: (2) institucionalnih posrednika (tj. finansijskih tržišta), (3) posredstvom javnog sektora (države) i (4) inozemnog sektora (međunarodne razmjene i plaćanja).

Agregatna ponuda i Agregatna tražnja /AS I AD/ Agregatna Potražnja (AD - Aggregate Demand)

Agregatnu potražnju čini ukupna (agregatna) količina proizvoda/usluga koja će se kupiti pri datom općem nivou cijena uz pretpostavku ceteris paribus. U pitanju je nivo realne tražnje (potrošnje) svih sektora privrede (preduzeća, stanovništva, vlade i inostranstva). Otuda se agregatna tražnja (AD) definira se kao zbroj njezinih komponenti: C+I+G+NX

69

Drugim riječima AD mjeri ukupnu realnu potrošnju svih subjekata u privredi (domaćinstava,

preduzeća, vlade, i inostranstva) uz različite nivoe cijena.Zbir svih ovih potrošnji predstavlja komponente agregatne potražnje za društvenim proizvodom (Y), koji, zapravo, označava agregatnu ponudu proizvoda/usluga. Agregatna tražnja se grafički prikazuje krivom agregatne tražnje (AD Curve), koja pokazuje međuovisnost agregatne potražnje i općeg nivoa cijena, uz pretpostavku ceteris paribus. Kriva AD se prikazuje na dijagramu gdje apcisa predstavlja ukupnu proizvodnju u makroekonomiji tokom jedne godine (veličina društvenog proizvoda Y), a ordinata opći nivo cijena (P). Kriva AD ima negativni nagib kao i individualna kriva potražnje (DD) ali iz sasvim drugih razloga.

Promjene agregatne tražnje Na nivo agregatne potražnje utiču razni faktori, i to: (1) mjere ekonomske politike (koji su pod kontrolom domaćih nosilaca vlasti) i (2) egzogeni - vanjski faktori (koji su izvan kontrole nosilaca ekonomske politike). 1. U mjere ekonomske politike koje utiču na agregatnu potražnju spadaju promjene: Monetarne politike, fiskalne politike, promjene deviznih tečaja.

Zaključujemo da je agegatna tražnja (AD) rastuća funkcija domaćeg proizvoda (AD = f(Y) i dAD/dY > 0), a ova relacija je osnova keynesijanskih modela. 2. U egzogene faktore koje su izvan kontrole nosilaca ekonomske politike, spadaju: - kretanje cijena, - očekivanja (prognoze) ekonomskih subjekata i povjerenje u business, - rast inostrane proizvodnje, - demografske promjene, - nepredvidivi politički događaji. Ekonomisti se međusobno ne slažu oko pitanja koje sile su snažnije. Jedna skupina njih, posebice monetaristi, prednost daju monetarnoj politici, dok drugi daju prednost egzogenim (vanjskim) faktorima. Danas među ekonomistima prevladava eklektičan pristup prema kojem je kretanje agregatne potražnje funkcija kako ekonomske politike, tako i egzogenih varijabli.

Agregatna Ponuda (AS - Aggregate Supply)

Funkcija i kriva agregatne ponude - Agregatnu ponudu čini veličina proizvodnje (ukupnost domaćih roba i usluga uvećani za uvoz) u nacionalnoj privredi koje je nacionalni poslovni sektor voljan proizvesti i ponuditi pri datom nivou cijena u određenom razdoblju. Funkciju agregatne ponude, dakle, pokazuje međuzavisnost između ukupne proizvodnje i nivoa cijena.Agregatna ponuda zavisi od: potencijalne proizvodnje I nivoa troškova.

Grafički se prikazuje krivom AS koja odražava međuovisnost ukupne proizvodnje (domaćeg proizvoda) i općeg nivoa cijena, uz pretpostavku ceteris paribus.1Kriva agregatne ponude je rastuća funkcija općeg nivoa cijena. Promjena bilo koje od tih pretpostavki mijenja cjelokupnu funkciju agregatne ponude, pomičući krivu lijevo ili desno. ● Kriva agregatne ponude u kratkom roku (kratkoročna kriva AS = Short-Run Aggregate Supply, SRAS) ima rastući nagib. ● U dugom roku (dugoročna kriva agregatne ponude = Long-Run Aggregate Supply LRAS) kriva agregatne ponude ima vertikalni položaj i poklapa se sa veličinom potencijalnog proizvoda.

Oblik krive AS prema tumačenja pojedinih ekonomskih teorija je sasvim različit pa iz toga proizilazi da je krivu AS moguće dekomponovati na tri segmenta: prvi dio je simetričan sa apcisom (keynesijanski dio), drugi ima pozitivan nagib (neoklasični dio), a treći dio je simetričan ordinati (klasični dio). U tom kontekstu, kriva AS reprezentuje realni obim ukupne proizvodnje za različite nivoe cijena:1 (1) na horizontalnom (keynesijanskom) nivou obim proizvodnje se mijenja uz konstantne cijene; (2) na vertikalnom (klasičnom) nivou) ukupna proizvodnja ostaje na nepromijenjenom nivou pri

postojanju “pune zaposlenosti”, dok se nivo cijena može mijenjati. (3) na središnjem (neoklasičnom) nivou mijenja se i nivo proizvodnje i nivo cijena.

70

MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA (AS–AD MODEL) Ravnoteža agregatne ponude i agregatne tražnje

Kao što presjek individualne (mikroekonoske) krive ponude i tražnje neke robe određuje cijenu i količinu proizvodnju te robe, tako i krive agregatne ponude i agregatne tražnje određuju visinu cijena i količinu proizvodnje (domaći proizvoda) u privredi jedne zemlje. No, za razliku od mikroekonomske (parcijalne) ravnoteže pojedinačne robe/usluge, presjek krive agregatne ponude i agregatne potražnje, kako smo već rekli, određuje i sve druge makroekonomske varijable koje se izvode iz domaćeg proizvoda: investicije, potrošnju, štednju, akumulaciju, zaposlenost, itd.

Makroekonomska ravnoteža ili ravnoteža narodne privrede (economiy's macroeconomic equilibrium) ostvaruje se na presjeku krivulja agregatnne potražnje i agregatne ponude. U tom se presjeku određuje ravnotežni domaći domaći proizvod i ravnotežni nivo cijena. Kako su makroekonomska ponašanja zbir ponašanja domaćinstava i preduzeća, makroekonomska ravnoteža je kombinacija općeg nivoa cijena i ukupne količine svih proizvoda i usluga u zemlji, pri kojoj niti kupci niti prodavci ne žele promijeniti svoje kupovine, prodaje ili cijene. Promjenom agregatne ponude ili agragatne tražnje mijenjat će se položaj makroekonomske ravnoteže (odnosno svaka promjena općeg nivoa cijena ili količina dovodi do smanjenja kupovina ili prodaja) o.p. pogledaj kretanje AS-AD na stranici 55-56.

Poseban slučaj je tzv. šok ponude, poznat pod imenom stagflacije. U pitanju je pomak krive AS ulijevo i naviše, što se manifestira u obliku viših cijena i smanjenja ponude. Stagflacija se prvi put pojavila 1970-ih godina, napraviši pravu uzbunu među ekonomskim teoretičarima i nosiocima ekonomskih politika.

RADNA SNAGA I NEZAPOSLENOST Pojam i vrste nezaposlenosti Prema uputama International Labour Organisation (ILO-a), standardna međunarodna definicija nezaposlenosti obuhvaća sve osobe starije od dobne granice određene za mjerenje ekonomski aktivnog stanovništva (15-60/65 godina), koje su: (1) tijekom referentnog razdoblja bile bez posla, (2) tijekom tog razdoblja bile u svakom trenutku na raspolaganju za posao, te (3) tražile posao (poduzimale određene korake u cilju pronalaženja posla). Sva tri kriterija moraju biti zadovoljena istovremeno. Jedan od osnovnih problema savrememene makroekonomije svake zemlje je nezaposlenost radne snage. Radnu snagu čine sve radno sposobne osobe (svi zaposleni i svi nezaposleni). Nezaposlenima se smatraju svi oni koji nemaju posao, a žele raditi, jer aktivno traže posao i to uglavnom prijavljivanjem na berzu rada. Nezaposlenost se mjeri stopom nezaposlenosti, koja predstavlja odnos broja nezaposlenih i ukupne radne snage.

Nezaposlenost možemo mjeriti kao: - stopu nezaposlenost (odnos broja nezaposlenih i ukupne radne snage) - anketnu nezaposlenost (standardizirane stope prema definiciji ILO a koje se temelje na anketama o zaposlenosti).

Postoji nekoliko vrsta nezaposlenosti, i to: - frikciona (dobrovoljna), - strukturna i - ciklična nezaposlenost.

Prirodna (naravna) stopa nezaposlenosti je stopa koja odgovara nivou pune zaposlenosti u

makroekonomiji. Puna zaposlenost je stanje u kojem svi koji žele posao mogu raditi. . Posljedice koje nezaposlenost ostavlja po proizvodnju, odnosno veličinu GDP-a, ilustrujemo pomoću

Okunovog zakona, koji glasi: povećavanje stope nezaposlenosti od 1 % iznad prirodne stope nezaposlenosti smanjuje realni GDP za 2 %. Drugačije rečeno, zakon tvrdi da se stopa nezaposlenosti povećava za 1 % kad se se stvarni GDP smanji za 2 %. Npr., kad GDP započne sa 100 % svog potencijala i padne na 98 % potencijala – stopa nezaposlenosti se poveća za 1 % i iznosi 7 %1 (1 % + 6 % prirodne stope nezaposlenosti).

71

1. POJAM MAKROEKONOMSKE POLITIKE Načinom i sadržajem aktiviranja države u privredama pojedinih zemalja bavi se naučna ekonomska disciplina pod nazivom (makro) ekonomska politika. U najopćijem značenju ova dva izraza, (makro) ekonomska politika predstavlja uticaj države na ekonomsku aktivnost, odnosno: «organiziranje i usmjeravanje tokova ekonomske aktivnosti u okviru jedne države.

Makroekonomsku politiku definiramo kao skup svih mjera usmjerenih na postizanje poželjnih makroekonomskih ciljeva izraženo u makeoekonomskim varijablamai kao što su: ukupni nivo proizvodnje i dohotka, zaposlenosti, opći nivo cijena itd. Poželjni makroekonomski ciljevi su: (1) Visoki nivo ukupne proizvodnje i dohotka, (2) Visoka zaposlenost, (3) Stabilnost cijena, (4) Međunarodna razmjena.

2. FISKALNA POLITIKA

2.1. BUDŽET I UTICAJ BUDŽETA NA DRUŠTVENI PROIZVOD

Da bi izvršavala svoje funkcije i zadatke država (finansiranje države i državnih funkcija označavamo javnim rashodima) mora raspolagati sa odgovarajućim javnim prihodima, čije se formiranje regulira najvišim zakonima jedne zemlje. Javni prihodi se pune: porezima, raznim doprinosima, taksama (npr. za izdavanje raznih dozvola, troškovi sudskih postupaka itd.) i u određenim prilikama javnim dugom, pri čemu su porezi najvažniji izvor javnih prihoda.

Sredstvo (upravni akt, zakon) kojim država iskazuje svoje planirane prihode i rashode za određeno vrijeme (obično 1 godinu) naziva se budžet (od lat. riječi bulga = kožna kesa, novčanik). Donosi se krajem jedne za narednu godinu i sadrži bilans predviđenih prihoda i rashoda. Donosi ga najviše predstavničko tijelo države i predstavlja jednu od najvažnijih odluka koje takvo tijelo donosi.

Budžet iskazuje sve programe države koji imaju obilježja rashoda kao i porezne izvore koji čine prihodnu stranu budžeta.

Ako su javni prihodi države jednaki njenim rashodima imamo budžetsku ravnotežu. Odstupanja su dvojaka: veći javni prihodi države od javnih rashode daju budžetski suficit ((budžetski višak), dok veći rashodi od prihodi daju budžetski deficit (budžetski manjak). Kada su nam tokom tokom datog perioda javni prihodi i izdaci jednaki imamo uravnoteženi budžet. Budžetski deficit (D) definiramo kao razliku između budžestke potrošnje (državne potrošnje = G) i budžetskih prihoda (T = porezi).

D = G - T

pri čemu promjena budžetskog dedficita (∆D) nastaje kao polsjedica promjene dudžetskih rashoda (∆G) i/ili budžetskih prihoda (∆T), tj.: ∆D = ∆G - ∆T

MAKROEKONOMSKA POLITIKA

72

U ekonomskoj literaturi se pravi razlika između stvarnog budžeta, strukturnog

budžeta i cikličnog budžeta. Stvarni (ili realni) budžet predstavlja stvarne prihode i rashode države. Strukturni (ili aktivni) registrira koliki bi bili prihodi, izdaci i deficiti države kada

bi ekonomija poslovala na nivou potencijalne proizvodnje odnosno pri punoj zaposlenosti. Definirimo ga kao veličinu budžetskih rashoda i prihoda koji bi postojali pri punoj zaposlenosti („budžet pri punoj zapsolenosti“).

Ciklični budžet je razlika između stvarnog i strukturnog budžeta. Razlika između strukturnog i cikličnog budžeta jednaka je razlici između diskrecionih i automatskih stabilizazora.

2.2. UTICAJ (JAVNE POTROŠNJE) NA DRUŠTVENI PROIZVOD

Državne vlade mogu pomoću budžetskog deficita i i budžetske potrošnje utjecati na veličinu društvenog proizvoda, ovisno od stanja zaposlenosti u zemlji. Javni rashodi imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, odnosno na veličinu društvenog proizvoda. Povećavanje svake od komponenti agregatne potrošnje (osobne-privatne i budžetske potrošnje) doprinosi povećavanju agregatne potražnje (AD). U zatvorenoj privredi (bez efekta neto izvoza NX) veličina agregatne potražnje je jednaka zbiru potrošnje (C), investicija (I) i državne potrošnje (G):

AD = C + I + G Dok nije bilo I ni G, agregatna potražnja bila je AD = C, a ravnotežni društveni

proizvod Y1 (vidjeti dijagram uticaja javne potrošnje na društveni proizvod). Uvođenjem investicijske potrošnje (I) u model, agregatna potražnja postaje AD = C + I, dok se ravnotežni društveni proizvod pomjera i povećava na Y2. Povećavanjem agregatne tražnje s općom (državnom) potrošnjom (G) dobijamo AD = C + I + G, pri čemu društveni proizvod raste na Y3.

„Prema tome, uvođenjem novih komponenti autonomne potrošnje agregatnoj potražnji povećava se ravnotežni društveni proizvod: Y3>Y2>Y1, naravno, uz pretpostavku da potencijalni domaći proizvod Ymax nije manji od najvećeg ravnotežnog proizvoda, tj. uz uvjet: Ymax ≥ Y3.“

Na slijedećem dijagramu, uz korišćenje pomoću modela AS i AD, odnosno linije koja reprezentuje, se vidi kako uvođenje novih komponenti agregatne potražnje utiče na ravnotežni društveni proizvod u situaciji nepotpune zaposlenosti.

73

2. 3. SADRŽAJ I VRSTE FISKALNE POLITIKE

Doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda i javnih rashoda (javne potrošnje). Fiskalna politika predstavlja dio ekonomske politike koji se odnosi na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih (budžetskih) rashoda u cilju:

- ublažavanja makrokonomskih nestabilnosti (neutraliziranje negativnih uticaja poslovnog ciklusa, i

- poticanje ekonomskog rasta, uz visoku zaposlenost i stabilne cijene. Dakle, „fisklanu politiku možemo definirati kao svjesne promjene državnih prihoda i rashoda kojima je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonomske politike: pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta i eksterne ravnoteže.“ Fiskalna politika se sastoji od: (1) politike javnih prihoda i (2) politike javnih rashoda (javne potrošnje).

(1) Javni prihodi (politika ubiranja javnih prihoda: poreza i drugih dažbina) koja na domaću agregatnu potražnju i agregatnu ponudu utiče na dva načina: a) Veći porezi smanjuju dohodak stanovništvu i tako ostavljaju domaćinstva sa manje raspoloživog dohotka, smanjivajući njihovu potražnju (potrošnju) za dobrima i uslugama, što na kraju smanjuje ostvareni GDP. I suprotno, smanjivanje poreza utiče na povećavanje dohotka domaćinstava. b) Porezi utiču na tržišne cijene, a time na poticaje i ponašanja ekonomskih subjekata. Npr. što su poduzetnici više oporezovani više će biti obeshrabreni da pokreću nove investicije, i suprotno tome: smanjivanjem poreskih stopa daje poticaj poduzetnicima na nove aktivnosti i proširirenje investiranja, što će dovesti do većeg GDP-a.

(2) Politike javnih rashoda (troškovi državne administracije, vojske i policije; izgradnja puteva, škola i bolnica, i sl.), pomoću kojih se ostvaruje uticaj na ukupne rashode države i proizvodnju (veličinu GDP-a). Potrošnja države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se GDP-a troši kolektivno a koliko privatno. Postoje dvije vrste fiskalne politike: - ekspanzivna fiskalna politika se primjenjuje u doba ekonomske depresije, i odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i investicije u preduzećima (domaćinstva i preduzeća plaćaju manje poreza pa će im više preostati dohotka za potrošnju i investicije); - restrikivna (ili kontrakcijska) fiskalna politika se primjenjuje u uslovima prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji, pa se putem porasta poreza smanjuje potrošnju stanovništva i obim investicija preduzeća.

2.4. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE

Ostvarivanje stabilizacionih (spriječavanje makroekonomskih nestabilnosti) i razvojnih ciljeva (poticanje ekonomskog rasta) fiskalna politika ostvaruje na dva osnovna načina: (1) automatskim stabilizatorima i (2) diskrecionim mjerama fiskalne politike.

74

2.4.1 Automatski stabilizatori

Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje makroekonomske stabilnosti, bez posredovanja nosilaca ekonomske politike. Označeni su «automatskim» jer djeluju trenutno i anticiklično bez posebno preduzimanih mjera od strane državih organa (vlade). Služe kao amortizeri neočekivanih ekonomskih promjena. Najznačajniji automatski stabilizatori su:

(a) progresivno oporezivanje profita i zarada preduzeća, (b) naknade za slučaj nezaposlenosti, socijalna pomoć i ostala transferna plaćanja.

(a) Progresivno oporezivanje profita preduzeća i zarada građana je najznačajniji automatski stabilizator. U slučaju pojave inflacije (tj. izlaznih faza poslovnih ciklusa, naročito fazi poleta), uvođenje progresivnog oporezivanja profita i zarada utiče na smanjenje raspoloživog dohotka i potrošnje (brži rast budžetskog prihoda u odnosu na rast GDP-a), što usporava uzlaznu spiralu nadnica i cijena. U slučaju silaznih faza poslovnih ciklusa (naročito pojave recesije, kada proizvodnja i zaposlenost opadaju) država smanjuje poreske stope (budžetski prihodi opadaju brže u odnosu na smanjenje GDP-a), što treba da ublaži pad agregatne potražnje. (b) Naknade za slučaj nezaposlenosti i ostale socijalne intervencije (programi porodične socijalne pomoći, zaštitne carine u poljoprivredi i sl.) se uvode u vremenu silaznih faza poslovnog ciklusa u kojima dolazi do rasta nezaposlenosti i drugih socijalnih problema. 2.4.2. Diskreciona fiskalna politika

Automatski stabilizitori nisu uvijek dovoljni za održavanje pune zaposlenosti pa država koristi mjere diskrecijske fiskalne politike. Diskreciona fiskalne politika je ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse. Osnovne mjere diskrecione fiskalne politike su:

- javni radovi (kapitalno intenzivni, dugotrajni projekti , poput onih o izgradnji autoputeva, bolnica, škola i sl.; na ovaj način u SAD su 1935. riješili problem 3 miliona nezaposlenih);

- programi zapošljavanja u javnom sektoru (za razliku od javnih radova namjenjeni za privremeno zapošljavanje nezaposlenih radnika, nakon čega bi ovi ljudi mogli preći na radna mjesta u privatnom sektoru);

- privremene promjene poreza na dohotke (njihovim smanjivanjem preostaju veći raspoloživi dohoci i spriječavamo ekonomsko usporavanje i srljanje u recesiju). Za razliku od automatskih stabilizatora koji podrazumijevaju spontanu i trenutnu

promjenu u nacionalnom dohotku, u ovom slučaju potrebna je određeno vrijeme kako bi se provela odgovarajuća zakonska procedura (javni radovi zahtjevaju brižljivo planiranje i osiguranje brojnih uslova za njihovu realizaciju; ili dok se, npr., donese zakon o uvećanju poreske stope privreda već može iz faze konjukture ući u recesionu fazu, kada bi trebalo učiniti suprotno – smanjiti poreske stope)

Državni izdaci (javni rashodi) imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, slično invresticijama. Inicijalna državna kupovina dobra ili usluge će staviti u pokret lanac izraženog trošenja: ako država gradi autoput (javni radovi), graditelji autoputa će

75

trošiti dio svojih dohodaka na potrošna dobra, što će zauvrat proizvesti dodatne dohotke čiji će dio ponovno biti usmjeren u potrošnju.

Ekonomisti preporučuju kombiniranu primjenu automatskih stabilizatora i diskrecionih fiskalnih mjera u obliku «formule fleksibilne politike», koja se svodi na predhodno definiranje određenih preduslova u obliku signalnih indikatora, čije dostizanje ujedno znači i mogućnosti i obavezu nosilaca ekonomske politike što se tiče preduzimanja predviđenih fiskalnih mjera.» 2.5. FINANCIRANJE BUDŽETSKOG DEFICITA

Kada država ostvari budžetski deficit mora ga pokriti. Načini pokrivanja - finansiranja državnog deficita (budžetske potrošnje) su:

(1) povećanje poreza (2) državni javni dug,

(3) štampanje novca.

(1) Povećanjem poreza (najčešće povećavanje poreza na profite preduzeća i poreza na dohodak građana) država može smanjiti ili otkloniti budžetski deficit.

Funkcija poreza se izražva kao: T = Ta + tY

:

T = porez (tax) Ta = zbroj poreza neovisnih o veličini domaćeg dohotka (porez na naslijeđe, na imovinu) tY = dio poreza koji ovisi o domaćem proizvoda (porez na dodanu vrijednost i dr.)

U odnosu na povećavanje dohotka iskazujemo elastičnost poreza (postotno povećavanje poreza koje rezultira iz povećavanja dohotka za 1 %), temeljem čega poreze dijelimo na: (a) progresivne poreze (koji rastu brže od dohotka), (b) proporcionalne poreze (koji rastu koliko i dohodak) i (c) degresivne poreze (koji rastu sporije od dohotka)

(2) Državnim javnim dugom, tj. zaduživanjem država pokriva budžetski deficit na slijedeći način: a) izdavanjem državnih obveznica koje kupuju općine, banke, građani, stranci i itd., a kojima se država obavezuje da će u za određeno vrijeme i pri određenoj kamatnoj stopi vratiti svoje dugovanje (kamatna stopa na državne obveznice obično je veća od tržišne kamatne stope).

b) pozajmljivanjem u inozemstvu.

(3) Prostim štampanjem novca Najpogubniji je ovaj treći način (ukoliko dodatno štampanje nema pokriće u

dodatnim robnim fondovima). Kada država «bez pokrića» štampa novu količinu novca ona samim tim umanjuje vrijednost (kupovnu snagu) postojećeg novca koji se nalazi u kod stanovništva i preduzeća. Dohodak koji se dobija od štampanja novca naziva se senjoraž (fr. seigniorage), odnosno carina na osnovu prava štampanja novca. Država, štampajući novac za finansiranje svojih rashoda, uvećava novčasnu masu koja dovodi do inflacije, a što je svojevrsno oporezivanje, nova vrsta poreza – inflacioni porez. Njegovo uvođenje je u isključivoj kompetenciji vlade (ili centralne banke), bez odgovarajuće javne

76

kontrole. Ekonomisti po pravilu osuđuju ovu vrsta «poreza», jer ona ne samo da ne omogućuje realno pokrivanje deficita, već i sama država postaje žrtva svoje politike. Svako zakašnjenje u prikupljanju ovakvih fiskalni prihoda, dovodi do produbljivanja deficita jer će prikupljeni novac izgubiti dio svoje vrijednosti dok ne stigne u državnu kasu, pa će država imati dodatnu potrebu da «doštampa» još jednu količinu novca, čime će samo uzazvati dalji rast cijena i novi talas inflacije. U tim okolnostima nastaje pojava «bjekstva od novca», što znači da svi koji novac drže trude se da ga se što prije oslobode, a država se poslije početnog udspjeha u prikupljanju dodatnih sredstava suočava sa opadanjem realnog prihoda ostvarenog na taj način.

3. UPOTREBA DOMAĆEG PROIZVODA I POTROŠNJA 3.1. RASPOLOŽIVI DOHODAK DOMAĆINSTVA

Razumijevanje makroekonomskog poslovanja uključuje i mjerenje ukupnog

dohotka koji je stanovništvo primilo. Radi se o nacionalnom dohotku (NI = National Incam), koji sadrži sve nadnice, profite, rente i kamate, kao dohotke faktora proizvodnje. Pri tome, naglašavamo da je najvažnija komponenta GDP potrošnja stanovništva (pojedinaca i domaćinstava), koja se izražava kao raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd = Disposable Income). Sa rastom ovog dohotka raste tražnja za potrošnim dobrima i obratno, sa padom dohotka tražnja se smanjuje. Do veličine raspoloživi dohodak domaćinstava se dolazi slijedećim računanjem:

1. GDP/GNP 2. Amortizacija (Dp) 3. Neto nacionalni proizvod (NDP – Net Domestic Product) (1. minus 2.) 4. Neizravni porezi 5. Nacionalni dohodak (NI – national Income) (3. minus 4.) 6. Dio NI koji pripada ali se ne isplaćuje domaćinstvima (npr. doprinosi za socijalnu sigurnost) 7. Transferna plaćanja domaćinstvima (npr. socijalna pomoć, dječiji dodaci) 8. Dohodak domaćinstava (5. minus 6. plus 7.) 9. Izravni) porezi 10. Raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd) (8. minus 9.) Kako vidimo, GDP/GNP se prvo umanjuje za iznos amortizacije (iznos istrošenih

ili zastarjelih stalnih sredstava). Od tako dobijenog neto nacionalnog proizvoda (stavka 3) odbijaju se indirektni (neizravni) porezi (porez na promet i sl.) jer se isplaćuju državi i dobija se nacionalni dohodak. Nacionalni dohodak je namjenjen domaćinstvima, ali im on još ne pripada u cijelosti zbog odbijanja raznih oblika socijalne sigurnosti (stavka 6.) i dodavanja raznih transfernih plaćanja. Dobijeni iznos čini dohodak domaćinstva od koga još valja odbiti izravne poreze (npr. porez na dohodak) i ostatak konačno predstavlja raspoloživi dohodak domaćinstava. To je ona suma novca koju domaćinstva primaju «na ruke», ono što je moguće da domaćinstva troše ili da štede.

77

3.2. POTROŠNJA I ŠTEDNJA Vidjeli smo da je agregatna tražnja suma trošenja potrošača, poslovnog sektora i

ostalih ekonomskih subjekata, tj. Ona mjeri ukupnu potrošnju svih ekonomskih subjekata u privredi. Isto tako, u jednostavnom dvosektorskom modelu ekonomije smo vidjeli da se cjelokupni nacionalni dohodak isplaćuje domaćinstvima, a ova se odlučuju koliko će od toga potrošiti a koliko štedjeti. Keynes je primarno značenje dao raspoloživom dohotku (Yd) kao glavnoj determinanti ukupne potrošnje. Dakle, kao komponente raspoloživog dohotka (Yd) pojavljuju se potrošnja (C = Consumption) i štednja (S = Saving), odnosno:

Yd = C + S

3.2.1. FUNKCIJE POTROŠNJE I ŠTEDNJE

Potrošnja je najznačajnija komponenta agregatne tražnje. Potrošnja domaćinstva obuhvata svoja tri sastavna dijela: (1) potrošnju trajnih dobara (automobili, stanovi i sl.), (2) potrošnju tekućih dobara (hljeb, meso, mlijeko i sl.) i (3) usluge (zdravstvena zaštita, obrazovanje, usluge frizera, advokata, i sl.).

Potrošnja stanovništva zahvata cca. tri četvrtine ukupnog trošenja u posljednja dva desetljeća, te kao takva čini najveći pojedinačni dio GDP. Zbog toga je poseban zadatak makroekonomske analize da utvrdi faktore koji utiču na ponašanje potrošača. U tom kontekstu, struktura potrošnje domaćinstva tijesno je vezana s visinom dohotka, što je uočio još u XIX stoljeću njemački statističar E. Engel. Ova korelacija formulirana je u obliku tzv. Engelovih zakona: domaćinstva s manjim dohocima pretežno ili sav dohodak troše na osnovne životne potrepštine kao što su hrana i stanovanje. Povećanjem dohotka izdaci na hranu rastu (jer se kupuje kvalitetnija hrana) ali se u relativnom izrazu oni smanjuju. Daljnjim povećanjem dohotka povećavaju se i izdaci na luksuz, odjeću i rekreaciju.

Jednostavno rečeno, raspoloživi dohodak (Yd) je osnovna odrednica potrošnje i štednje. Bogati ljudi štede više od siromašnih (i u apsolutnom iznosu i u postotku od raspoloživog dohotka). Siromašni ljudi ne mogu štedjeti. Iz jednačine Yd = C + S jasno je da su potrošnja i štednja međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno, veća štednja podrazumjeva manju potrošnju. Veći raspoloživi dohodak podrazumijeva veću mogućnost trošenje, tj.: C = Yd - S

Povećanje dohotka je ne samo pretpostavka veće potrošnje nego i veće štednje. Štednja je neutrošeni dio raspoloživog dohotka, a izačunava se tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje, tj.: S = Yd - C Dakle, štednja i potrošnja su međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno.

Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka pokazuje funkcija potrošnje: C = f (Yd). Iz funkcije potrošnje izvodi se funkcija štednje. Ona pokazuje odnos između štednje (S = Saving) i raspoloživog dohotka (Yd), tj.:S = f(Yd) Naravno, moguća je i situacija u kojoj se troši više iz raspoloživog dohotka ukoliko se troši iz ušteđenog dohotka u ranijem periodu, odnosno ukoliko se troši na teret zaduživanja. Tada imamo negativnu štednju (C > Yd).

78

(1) Funkcija potrošnje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i potrošnje domaćinstva. Ova funkcija se predstavlja na koordinatnom sistemu u kome je na apcisu nanešen raspoloživi dohodak (Yd) a na ordinatu potrošnja (C). Linija od 45° označava situaciju u kojoj se sav raspoloživi dohodak usmjerava u potrošnju, tj. u svakoj tački ove linije potrošnja je jednaka raspoloživom dohotku (C=Yd). Na grafikonu je štednja osjenčena kao prostor ispod linije od 45°, tj kao razlika linije od 45° i funkcije potrošnje, dok prostor ispod linije od 45°, tj. između linije od 45° i raspoloživog dohotka (apcise) označava negativnu štednju. Grafikon funkcije potrošnje pokazuje da je potrošnja pozitivna funkcija raspoloživog dohotka: ona raste sa povećavanjem raspoloživog dohotka. (2) Funkcija štednje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i štednje, tako što osjenčen prostor ispod funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini štednju, a prostor iznad funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini negativnu štednju. Ilustracija na primjeru jednog domaćinstva pokazuje da je pri različitim nivoima raspoloživog dohotka (Yd) prelomna tačka u kojoj počinje pozitivna štednja je tačka B (na grafikonu je to stanje: Yd = C). Grafikon funkcije štednje pokazuje da je štednja jednaka raspoloživom dohotku umanjenom za potrošnju. Kada je potrošnja jednaka raspoloživom dohotku štednja iznosi 0. Kod viših nivoa raspoloživog dohotka sreće se pozitivna štednja (saving), a kod nižih, negativna štednja (dissaving).

Potrošnja i štednja domaćinstva Situacija Raspoloživi dohodak

(Yd) u KM Potrošnja (C) (S) Neto štednja (+) ili

Negativna štednja (-) 1 2 3 (1-2)

A 16.000 16.400 -400 B 17.000 17.000 0 C 18.000 17.500 500 D 20.000 19.000 1.000 E 22.000 20.500 1.500

Funkcija potrošnje i funkcija štednje

79

3.2.2. RASPODJELA DOHOTKA (LORENCOVA KRIVA I GINI KOEFICIJENT)

Ako pod dohotkom podrazumijevamo ukupna godišnja primanja, koja mogu poticati od nadnica (plate), vlasništva (kamate, dividende) i sl. onda su za svako društvo od velike važnosti socijalne razlike koje se pojavljuju pri raspodjeli dohodaka.

Nejednakosti u sticanju i raspodjeli dohotka se mogu mjeriti na različite načine, od kojih se najčešće koriste Lorencova kriva i, njoj pripadajući Gini koeficijent.. Lorencova kriva (M. Lorenz, 1905.) pokazuje neravnomjernost raspodjele ukupnog dohotka društva među različitim grupama stanovništa, odnosno odnos između procenta stanovništva i procenta dohotka koji mu pripada.

Lorencova kriva se prikazuje na koordinatnom sistemu, na čijoj su ordinati nanesene intervalne grupe dohodoka, a na apcisi grupe stanovništva koji te dohotke prisvajaju (u oba slučaja intervalne grupe se protežu od 0-100%), Kada bi dohoci bili potpuno jednaki Lorencova kriva bi bila prava linija, koja se u dijagramu prikazuje kao linija koja sa apcisom zaklapa ugao od 45o (0N). To znači da su dohoci u toj makroekonomiji savršeno ravnomjerno raspoređeni: npr. 10 % stanovništva dobija 10 % dohotka, 50 % njih dobija 50 % dohotka, itd. Ravnomjerna raspodjela

Neravnomjerna raspodjela

Međutim u slučaju kada 99 % stanovništva ne raspolaže nikakvim dohotkom, što

znači drugim riječima, kada samo 1 % njegovog dijela posjeduje 100 % primanja, onda se radi o tzv. potpunoj nejednakosti u raspodjeli dohotka.

Kako se vidi na dijagramu 4 linija potpune nejednakosti ide od koordinatnog početka (0) horiznontalnom osom X i zaustavlja se u tački (M) koja odgovara 100% stanovništvu. Ona se penje pod uglom od 90º vertikalno naviše sve do nivoa koji odgovara 100 % dohotka (linija OMN).

Oba ova slučaja su isključivo hipotetička i prema tome ni u kom slučaju ne odražavaju stvarnost, koja pokazuju neku vrstu neravnomjerne nejednakosti. To znači da savremena društva pokazuju socijalnu nejednakost, odnosno odstupanje od jednake raspodjele dohotka (npr. 5 % stanovništva raspolaže sa 30 % dohotka), te Lorencova kriva pokazuje data odstupanja. U ovom slučaju Lorencova kriva ima lučni oblik, pri čemu što se luk (Lorencova kriva) više udaljuje od linije 45o time je veća nejednakost raspodjele dohotka.

80

Lorencova kriva

Ako se stavimo u odnos (a) površinu koju zatvara Lorencova kriva sa linijom ravnomjerne raspodjele dohotka i (b) ukupne površine trougla ispod krive ravnomjerne raspodjele dohotka, dobija koeficijent koncentracije dohotka, kasnije nazvan Gini koeficijent (konstruisao ga italijanski statističar Corrado Ginni,1884-1965).

Gini koeficijent ima vrijednost od 0 do 1 u zavisnosti od visine nejednakosti u raspodjeli dohotka u jednoj zemlji. Gini koeficijent mjeri nejednakost rasporeda dohotka u zemlji u rasponu od situacije kada je perfektna jednakost tada je gini koeficijent nula (svi pojedinci u zemlji imaju jednak dohodak), do potpune nejednakosti kada je gini koeficijent jedan (jedna osoba u zemlji prima sav dohodak). Ukoliko je gini koeficijent manji od 0,34 imamo malu nejednakost u dohocima stanovnika, a ako je veći od 0,55 nejednakost je visoka.

Pošto visoke nejednakosti mogu biti uzrok političkih i socijalnih nestabilnosti, država provodi s jedne strane, odgovarajuću redistribuciju dohotka, a s druge mjere za ublažavanje socijalnih nejednakosti, uključujući i mjere jačanja socijalne sigurnosti (javni penzijski sistemi, zdravstveno osiguranje, lakši pristupi obrazovanju i sl.). 4. POTROŠNJA I INVESTICIJE (PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE) 4.1. PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE I AGREGATNE ŠTEDNJE

Ponašanje agregatne potrošnje i agregatne štednje je ključno za razumijevanje ekonomskog rasta i poslovnih ciklusa. GDP određenog perioda može se potrošiti ili štediti, pa je njegova struktura jednačina odnosa potrošnje i štednje.

GDP = C + S

C = Potrošnja S = štednja

81

Pošto su, dakle, potrošnja i štednja dva namjenska dijela GNP-a, to povećanje jednog dovodi do smanjenja drugog i obratno: povećanje (smanjenje) potrošnje dovodi do smanjenja (povećanja) štednje, i obratno: povećanje (smanjenje) štednje dovodi do smanjenja (povećanja) potrošnje.

Sve što se od GDP u određenom periodu ne potroši, neizbježno se uštedi pa su uštede jednake razlici između GNP i potrošnje, tj.:

S = GDP – C, a također i C = GDP – S. Kao dio GDP, štednja se u određenom periodu pretvara u imovinu, odnosno u

investicije (I), tj.: I = GDP – C, što znači da su uštede identične s investicijama (S = I).

Formiranje kapitala dugoročno je određeno stopom štednje. Sasvim je jasno da veća štednja na nivou makroekonomije doprinosi povećavanju visine kapitala kojim se ostvaruje brži rast potencijalne proizvodnje. U suprotnom, ako je stopa štednje niska, manji je i poticaj rastu proizvodnje. Odnos između potrošnje (danas) i investicija (u budućnosti) od ključnog je značaja za određivanje blagostanja zemalja. 5. INVESTICIJE

5.1. ULOGA I STRUKTURA INVESTICIJA

Investicije su druga sastavnica agregatne tražnje. One u ekonomiji igraju dvostruku ulogu: (1) u kratkom roku utieču na proizvodnju preko agregatne potražnje, (2) u dugom roku utiču na agregatnu ponudu kroz povećanje kapitala, čime utiču na rast proizvodnih kapaciteta i potencijalnog proizvoda.

Investicijama (investment) nazivamo ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog potencijala, pretvaranje finansijskih sredstava u elemente realnog kapitala (ulaganja u buduću proizvodnju). Razlikujemo bruto i neto investicije.

Bruto investicije su ukupna kapitalna ulaganja namjenjena zamjeni izrabaćenog fizičkog kapitala i proširenju postojećeg. Financiraju se iz amortizacije i akumulacije. Kad se od bruto investicija oduzme iznos amortizacije dobijaju se neto investicije. Neto investicije su namijenjene proširenju postojećeg fizičkog kapitala, a financiraju se iz akumulacije.

Za ekonomiste investicije uvijek znače «proizvodnju trajnih kapitalnih dobara», to jest investicije «postoje samo onda kada se stvara realni kapital. Investiranje, označava ulaganje u materijalnih dobara, novca i znanja (know how, licence, patenti) u investicijske objekte radi ostvarenja neke zarade (profita, dohotka, dividende) ili postizanje nekog drugog interesa ili cilja. Investiranje, pritom, uvijek podrazumijeva žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećala buduća potrošnje. 5.2. PONAŠANJE INVESTICIJA

Faktori koji opredjeljuju ekonomski razvoj izražavaju se upravo kroz investicije.

Efekat investicija se najdirektnije odražava na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka, jer investicije podižu proizvodnju i zaposlenost.

82

Izvor investicija je štednja. Ukupnu štednju čine: lična štednja, bruto štednja preduzeća i štednja države, pa investicije i štednja moraju biti u ravnoteženi. Ukupna štednja je jednaka nacionalnim investicijama (domaće bruto investicije i neto izvoz). Investicije su određene: (a) veličinom prihoda, (b) veličinom troškova i (c) očekivanjima.

(1) Veličinom prihoda koji će investicija po očekivanju donijeti (profitabilnost investicija). Do investiranja će doći samo ako je očekivana profitabilnost investicija visoka i obratno, ukoliko je ona niska neće doći do investiranja.

(2) Veličinom troškova investiranja među kojima su najznačajniji kamate i porezi. Ukoliko su kamatna stopa i porezi veći manji su poticaji za investiranje i obratno, za stumuliranje investiranja neophodni su manje kamatne stope za investicione kredite i manji porezi. U suprotnom za investitora (ulagača) je bolje da kapital uloži u banku. Otuda se kapital aktivira u vidu investicija onog momenta kada visina očekivane stope profita premašuje kamatnu stopu.

(3) Ukoliko su očekivanja o stanju privrede povoljnija (stabilnija politička i makroekonomska situacija, stimulativnija ekonomska politika i sl.) doći će i do većih investiranja. Suprotno tome, ako se očekuje ekonomska depresija neće doći do investiranja.

Razumijevanje faktora koji utiču na investicije podrazumijeva shvatanje odnosa

između kamatnih stopa i investicija. Ovaj odnos je posebno važan jer država utiče na investicije, prije svega, preko uticaja monetarne politike na visinu kamatnih stopa. Odnos investicija i kamatnih stopa prikazujemo krivom tražnje za investicijma.

Kriva tražnje za investicija

Veličina investicija se mjeri u odnosu na izvore sredstava i izražava stopom ulaganja, pri čemu se stopa bruto investicija izražava u odnosu na GDP, a neto investicija u odnosu na nacionalni dohodak, što se može iskazati kao:

Ib=I∑:GNP In = A∑ :ND

pri čemu su: Ib = stopa bruto investicija In = stopa neto investicija I∑ = investicije A∑ = Akumulacija ND = nacionalni dohodak

5.3. RAVNOTEŽA ŠTEDNJE I INVESTICIJA (KLASIČNI I KEJNZIJANSKI PRISTUP)

Iz značaja investicija u određivanju nivoa ekonomske aktivnosti (investicije podižu proizvodnju i zaposlenost, odnosno utiču na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka) proizilazi potreba za dovoljnom veličinom investicija, što keynesijanska teorija svodi na potrebu izjednačavanja veličine investicija i štednje.

Problem proizilazi iz toga što štednja nije sama po sebi jednaka investicijama. Štednja je dio raspoloživog dohotka (Yd) koji preostaje nakon lične potrošnje (C). To znači da štednju ostvaruju domaćinstva, a investicije realiziraju preduzeća. Pri tome,

83

interesi štediša i investitora mogu biti različiti (izuzetak je štednja koju u obliku akumulacije ostvaruju sama preduzeća), budući da domaćinstva štede iz raznih razloga (npr., za kupovinu luksuznih sredstava, obezbjeđenje socijalnu sigurnost i sl.).

Nepodudaranje štednje i investicija se sagledava iz različitog uticaja visine kamatne stope na veličine štednje i investicija.Naime, i investicije i štednja su u funkciji kamatne stope, ali u obrnutim srazmjerama. Dok su investicije (I) opadajuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope obeshrabruju, tj. smanjuju investicije), dotle je štednja (S) rastuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope podstiču veću štednju):

I = - f(i) S = + f(i)

i = kamatna stopa

To znači da sva štednja domaćinstava neće biti pretvorena u investicije. Keynesijanska ekonomska teorija ističe ovaj problem kao uzrok značajnih neravnoteža u makroekonomiji.

(1) Po klasičnom pristupu se kamatna stopa prilagođava kao cijena na bilo kom drugom tržištu i osigurava ravnotežu (jednakost) štednje i investicija. Grafička prezentacija ravnoteže štednje i investicija po klasičnom pristupu daje se na slijedećoj slici:

Ravnoteža štednje i investicija po klasičnom pristupu kamatna stopa I S i1

E io

i2 So=Io S,I

Na apcisi su označeni štednja (S) i investicije (I), a na ordinati kamatna stopa (i). Kriva I predstavlja investicije a kriva S štednju. Ravnoteža štednje i investicija se uspostavlja u tački E, pri kamatnoj stopi io, koja istovremeno stimulira i štednju i investicije. Nivoi kamatne stope i1 i i 2 udaljavaju od stanja ravnoteže.

Ako je kamatna stopa visoka (na našoj slici je to i1) ponuda novca na kredit (tj. štednja) je veća od tražnje novca za investicije, pa će kamatna stopa padati prema nivou io. U suprotnom, pri manjoj kamatnoj stopi (na slici je to i2), planirane investicije veće su od štednje pa se kamatna stopa diže prema nivou io. Dakle, prilagođavanje kamatne stope prema klasičnim ekonomistima vodi jednakosti štednje i investicija, zbog čega privreda može proizvoditi output pune zaposlenosti bez potrebe smanjivanja cijena i najamnina prouzrokovanih štednjom domaćinstava.

Iz ovoga proizilazi teza klasičara da privreda i ako izađe iz ravnoteže ima samoregulatornu tržišnu sposobnost vraćanja u ravnotežu, pa je trajna nezaposlenost nemoguća. Ova teza je postala problematična za vrijeme Velike ekonomske krize (1929-33), na osnovu čega je i proizašla kritička reakcija J. M. Keynesa.

(2) Po keynesijanskom pristupu tržište samo po sebi nema samoregulatornu sposobnost kako su pretpostavljali klasičari. Keynes je tvrdio da cijene i najamnine nisu fleksibilne da se brzo mogu vratiti u ravnotežu (pa ni kamatna stopa kao cijena novčanog

84

kapitala to nije u stanju). Zbog toga kriva agregatne tražnje nije vertikalna kako su tvrdili klasičari, već je pozitivnog nagiba, pa se ravnoteža može postići samo izjednačavanjem agregatne tražnje i agregatne ponude uz veću ili manju nezaposlenost.

Uz to, Keynes je tvrdio da je raspoloživi dohodak (Yd), a ne kamatna stopa, glavna determinanta štednje, pa kamatna stopa nema automatsku sposobnost da izjednačava štednju i investicije. U keynesijanskom pristupu investicije su (kao i u klasičnom pristupu) funkcija kamatne stope, ali (za razliku od klasičara) štednja je funkcija dohotka. To znači da je obim investicija funkcija visine kamatne stope, dok je štednja funkcija veličine dohotka, odnosno proizvodnje.

(2.1.) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicije

Uticaj štednje i investicija na obim nacionalnog dohotka i zaposlenost prikazujemo na na dijagramu 21, koji predstavlja koordinatni sistem na čiju apcisu je nanesen nacionalni dohodak (ND), a na ordinatu iznos štednje i investicija (S,I). U ovaj koordinatni sistem unosimo liniju investicija (u obliku prave I ) koja predstavlja konstatni nivo investicija, bez obzira na nivo dohotka (linija investicija je, dakle, horizontalna odnosno paralelna sa linijom nacionalnog dohotka). Linija štednje (S) nam je poznata iz dijagrama o marginalnoj sklonosti štednji i potrošnji.

Radi pojednostavljenosti pretpostavljamo da investicije ovise samo o egzogenim faktorima (formiraju se neovisno od dohotka). To je automna veličina, što odgovara veličini investicija koju domaćinstva planiraju da štede neovisno od veličine dohotka. Ključno pitanje je na kom nivou dohotka dolazi do uravnoteženja štednje i investicija?

Na dijagramu je to tačka E, u kojoj se sijeku linije I i S. Ravnotežni nivo dohotka, odnosno dohodak koji obezbjeđuje ravnotežu između potrošnje i investicija je tačka N na apsici koja predstavlja nacionalni dohodak. Ovaj nivo dohotka, međutim, ne garantuje punu zaposlenost, koju reprezentuje vertikalna prava F, što znači da, po Keynesu, ravnoteža može biti ostvarena i u tački nepotpune zaposlenosti. Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicije

S,I S I E O N Nacionalni dohodak

Samo u tački ravnoteže investicija i štednje, vrijednost ukupne proizvodnje

(veličina GDP) jednaka je zbiru potrošnje (C) i investicija (I). U bilo kojoj drugoj tački, željena se štednja domaćinstava ne podudara s željenim investicijama preduzeća. Ako bi

F

85

nacionalni dohodak (ND) bio lijevo od tačke N, odnosno ako je štednja domaćinstava manja od investicija preduzeća bila bi veća potrošnja a time i tražnja za robama. Veća prodaja stimuliše preduzeća da povećaju proizvodnju i zapošljavaju više radnika, pa se ND kreće prema N, što povećava dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivbou investicija (dakle, do ravnoteže S i I).

Ako je ND desno od tačke N, odnosno štednja veća od investicija, potrošnja će biti manja, što negativno utiče na prodaju preduzeća. Povećavaju se zalihe roba, smanjuje se proizvodnja i zaposlenost pa se ND kreće prema E, što smanjuje dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivo investicija (ponovno izjednačavanje S i I).

Zaključujemo da samo u tački (E) domaćinstva žele štedjeti tačno onoliko koliko preduzeća žele investirati. Ravnotežni nivo ND podrazumijeva da je štednja domaćinstava upravo na nivou unosnog investiranja. Investicije dovode do porasta ili smanjenja ND sve dok im se štednja ne prilagodi, što znači da investicije dovode do povećavanja ND, a ND do povećavanja štednje koja osigurava dalje investicije.

(2.2.) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicije

Drugi način za izražavanje ravnotežnog nivoa dohotka i investicija je metoda potrošnja plus investicije (ili model 45°). U ovom slučaju ravnotežni nivo ND se određuje presjekom krive potrošnje + investicije s linijom 45° koji daje jednaki ravnotežni dohodak kao i prva metoda, a ravnoteža nastaje kada se oba iznosa potrošnje (C, I) izjednače s vrijednosnim izrazom proizvedenog nacionalnog dohotka (što je na dijagramu označeno tačkom N1).

U ovom slučaju nacionalna proizvodnja je usmjerena na dva oblika potrošnje: (1) potrošnju i (2) investicije, tj. ND = C + I.

Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicije

C,I C+I E1 C Eo 45° O No N1 Nacionalni dohodak U tačka ravnoteže E1 kriva ukupne potrošnje (C+I) siječe pravac 45°, što

predstavlja ravnotežni nivo ND, odnosno proizvodnje. Ako bi proizvodnja bila manja i dohodak bio lijevo od niva N1, pravac ukupne potrošnje C+I bi bio iznad pravca 45°, pa bi potrošnja bila veća od proizvodnje. Ovakva potrošnja

F

86

bi povećala tražnju, a preduzeća bi odgovorila povećanom proizvodnjom i zapošljavanjem, te bi se ND kretao prema ravnotežnom nivou N1.

U slučaju da je proizvodnja veća od potrošnje (ND desno od nivoa N1) povećala bi se zaliha neprodatih roba, te bi preduzeća bila prinuđena smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike, što bi ND usmjerilo prema ravnotežnom nivou N1.

5.4. PODVOJENOST ŠTEDNJE I INVESTICIJA (nepredvidljivost investicija)

Pošto su investicine odluke određene objektivnim i subjektivnim faktorima – očekivanjima i predviđanjima, to su investicije najnestabilniji i najnepredvidljiviji dio agregatne tražnje. Otuda investicije i štednja moraju biti uravnoteženi, budući da svaka štednja ne mora dobiti oblik investicija.

Vidjeli smo da se ravnoteža štednje (S) i investicija (I), koja određuje nivo

nacionalnog dohotka može uspostaviti ispod, odnosno iznad pune zaposlenosti. Posljedice ovako uspostavljene ravnoteže ispod ili iznad pune zaposlenoisti su inflacioni jaz (investicije veće od štednje) i deflacioni jaz (štednja veća od investicija).

Na dijagramu ravnotežni nivo dohotka (N) dobija se presjecanjem krivih

potrošnje (C+I) i linije 45°. Pod pretpostavkom da je nacionalni dohodak jednak nacionalnoj proizvodnji, agregatna ponuda se može predstaviti ovom linijom 45°. U zavisnosti od rasta dohotka raste i veličina agregatne ponude. Agregatna tražnja je, također, poznata linija C+I, tj. Nacionalni dohodak upotrebljen za investicije i ličnu potrošnju. Presjek agregatne tražnje i agregatne ponude pokazuje nivo ravnoteže nacionalnog dohotka (tačka E, pri kojoj je visina nacionalnog dohotka ON). Problem je u tome što se nivo pune zasposlenosti ne poklapa uvijek sa nivoom ravnoteže ON. Linija pune zaposlenosti (linija F) može biti lijevo ili desno od tačke E.

(a) Kada su investicije veće od štednje, na nivou pune zaposlenosti, onda će se u

tom slučaju potrošnja (C+I) biti veća od agregatne ponude; ova potrošnja generira veću agregatnu tražnju pa će cijene, stoga, početi vrtoglavo da rastu (privreda zemlje nije u mogućnosti da proizvede proizvode za kojima je tražnja velika).

Dakle, agregatna tražnja je veća od agregatne ponude, a investicije su veće od

štednje. U ovakvim okolnostima pojavljuje se inflacija tražnje (tražnja vuče cijene naviše) u uslovima pune zaposlenosti. Na ovaj način nastaje inflacioni jaz.

(b) Drugi je slučaj kada je visina štednje koja odgovara nivou pune zaposlenosti

na višem nivou od potreba za investiranjem (štednja veća od investicija). U ovoj situaciji domaćinstva veći dio svog dohotka usmjeravaju ka štednji. Agregatna ponuda (AS) postaje time veća od potrošnje (linije C+I), pa se zalihe povećavaju iznad željenog nivoa. Stoga privreda vrši smanjenje proizvodnje, a samim tim i zaposlenosti i dohotka. U toj situaciji privreda je u stanju deflacionionog jaza.

87

Inflacioni i deflacioni jaz AS, AD AS (linija 45° )

Deflacioni jaz E (C+I) Inflacioni jaz O 45°

Nacionalni dohodak F1 N F2

5.5. PARADOKS ŠTEDNJE

Prema keynesijancima, izjednačavanje štednje i investicija pretpostavlja da se proširivanje tražnje ostvaruje preko rasta investicija. Međutim, u prilog tezi da štednja nije dovoljna i da nije uvijek pozitivna i dobrodošla za oporavak i izlaz iz krize, keynesijanci uvode tzv. paradoks štednje, koji govori o tome da na pojedinačnom nivou štednja danas obezbjeđuje veću potrošnju sutra, ali na nivou cjelokupne privrede veća štednja smanjuje potrošačke izdatke i ima negativne posljedice na dohodak, uključujući njegove dijelove – potrošnju i štednju.

(a) Naime, u situaciji pune zaposlenosti i maksimalnog nivoa nacionalnog dohotka (period ekonomskog napretka društva), ako se veći dio dohotka namjeni tekućoj potrošnji, manji dio ostaje za investicije. Samo u tom slučaju je korektno tradicionalno tumačenje štedljivosti po kojem je štedljivost korisna i za pojedinca i za društvo u cjelini.

(b) U situaciji nepotpune zaposlenosti (odnosno neiskorištenosti resursa, niske potrošnje i investicija) štednja bi postala štetna. Istina, štednja tada može biti korisna za pojedinca (povećava njegovo bogastvo i njegovu socijalnu sigurnost), ali za privredu u cjelini ona tada postaje štetna, jer pokušaji štedljivosti dovode do manje (a ne više, kao u slučaju pune zaposlenosti) štednje i investicija. Ovo je razumljivo ako se zna da pojedinci u toj situaciji štednjom smanjuju svoju potrošnju, a time i efektivnu potrošnju, što će prouzrokovati smanjenje prodaja roba, a to će primorati proizvođače da smanje proizvodnju i otpuštaju radnike. Na nivou privrede u cjelini to samo povećava nezaposlenost i smanjuje nacionalni dohodak.

Iako je, dakle, štednja poželjna sa stanovišta pojedinca, ona u uslovima nepotpune zaposlenosti može imati štetne posljedice na ukupnu zaposlenost ako čitavo društvo počne povećano štedjeti (i manje trošiti, što će smanjiti proizvodnju, povećati zalihe i u krajnjem smanjiti zaposlenost i dohodak).

5.6. TEORIJA AKCELERATORA

Međuovisnost rasta domaćeg proizvoda i nivoa neto investicija označavamo kao princip akceleratora. Naziv mu potječe otuda što on sugeriše da je povećanje nivoa investicija moguće samo kad se povećava stopa rasta proizvodnje, tj. kad se porast proizvodnje akcelerira.

88

6. KOMPOMENTE AGREGATNE POTRAŽNJE I MODEL MULTIPLIKATORA 6.1. POJAM MULTIPLIKATORA

Promjene pojedinih komponenti agregatne potražnje (potrošnja domaćinstva, investicije, potrošnja države, neto izvoz) utiču na promjene GDP. U tom smislu se može izmjeriti uticaj jedinične promjene svake od ovih komponenti agregatne potražnje na višestruku promjenu i veličinu GDP. Mjera učinka ove jedinične promjene na visinu GDP naziva se multiplikator.

Model multiplikatora je teorija koja objašnjava uticaj komponenti agregatne potražnje (AD) u kratkom roku na obim proizvodnje. Matematički iskazano, multiplikator je koeficijent (broj) kojim treba pomnožiti prvi efekat varijabilne veličine da bi se dobio (puno veći) efekat na kraju beskonačnog niza perioda. Odnosno, multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mijenja GDP ovisno o promjeni komponenti agregatne potražnje.

Postoji dva modela multiplikatora: a) osnovni ili jednostavni model i b) razvijeni ili Keynesov model. Osnovni ili jednostavni model analizira uticaj potrošnje (C) i investicija (I) na kretanje proizvodnje, a Keynesov model uz ove i uticaj državne potrošnje (G) i neto izvoza (NX). 6.2. MULTIPLIKATOR INVESTICIJA

Pod multiplikatorom investicija se podrazumijeva broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GDP. Porast investicija uslovljava porast proizvodnje i zaposlenosti (GDP-a) u iznosu koji je veći od inicijalnog ulaganja investicija. Kao što kamen bačen u vodu izaziva koncentrične krugove po površini vode, tako i investicije «ubačene» u ekonomiji izazivaju lančane reakcije u obliku rasta GDP-a (proizvodnje i zaposlenosti).

Veličina multiplikatora investicija zavisi o marginalnoj sklonosti potrošnji (MPC) odnosno marginalnoj sklonosti štednji (MPS), a izražava se slijedećim obrascem:

Iz predhodne jednačine MPC + MPS = 1 slijedi Marginalna sklonost potrošnji

MPC = ∆C/∆GNP, odnosno MPC = 1- MPS Marginalna sklonost štednji

MPS = ∆S/∆GNP, odnosno MPS = 1- MPC Primjena investicionog multiplikatora ograničena na stanje depresije, kada u

privredi postoje neiskorišteni proizvodni resursi. Kada realni GDP pređe potencijalni GDP multiplikatorski učinak investicija nestaje i pretvara se u inflacijsku potražnju.

U stvaranju početnog «investicionog posticaja» poslužićemo se Kejnsovim pristupom – državnim poticajima javnih radova (izgradnje puta, mostova i sl.). pretpostavimo da je početni porast investicija 100 milijardi novčanih jedinica (NJ) koje se finansiraju iz državnog budžeta. Za novouposlene radnike u javnim radovima to znači ostvarenje dohodaka u iznosu date investicije, od kojih će oni jedan dio usmjeriti na tražnju potrošnih dobara (npr. kupovaće namještaj), a drugi dio će štedjeti. Proizvođači namještaja će, u daljem toku, dio svog raspoloživog dohotka utrošiti, npr., na ime

89

kupovine odjevnih predmeta, a preostali dio će štedjeti. Proces počinje da se širi na nove slojeve stanovništva, koji svaki put kada dobiju svoj dohodak jedan njegov dio troše a drugi štede. Nastupa lančana reakcija: 100 mljrd. NJ u obliku početnih investicija usloviće multiplicirani rast agregatne tražnje za više od 100 mljrd. NJ.

Odgovor na «tajnu» uvećanog dohotka nalazimo u funkciji potrošnje domaćinstava, za koju smo konstatovali da se dio raspoloživog dohotka (Yd) troši a dio štedi. Ako pođemo od pretpostavljenih 100 mljrd. NJ, jasno je da vlasnici tog početnog dohotka troše samo jedan njegov dio.

Ako je MPC = 0,8 tada će 80 mljrd. NJ biti potrošeno, a preostalih 20 mljrd. će ići u štednju (MPS = 0,2). Dalji proces je slijedeći: investicije od 80 mljrd. NJ pomnožene sa 0,8 daju 64 mljrd. NJ koje će biti iskorištene za uvećanje potrošnje, i tako redom, proces će se širiti na nove slojeve stanovništva.

Polazeći od predhodnog početne investicije od 100 NJ će izazvati rast dohotka na slijedeći način = 100 + 80 + 64 + 51,2 + ......n = 500 mljrd. NJ. Ovaj broj je dobijen pomoću formule:

100 x (1 + 0,8 + 0,8² + 0,8³ + .......) = 100 x 1/1-0,8 = 1000 x 1/0,2 = 500. Algebarski iskazano, multiplikator predstavlja beskonačnu geometrijsku

progresiju – beskonačnog niza članova (označimo ih sa r) pri čemu je svaki od njih determinisan vrijednošču predhodnog člana:

k = 1 + r² + r³ + ...r', pri čemu je r vrijednost progresije. Proizilazi da investicije od 100 mljrd. NJ izazivaju petostruki rast dohotka, tj,.

proizvodnje, što znači da je multiplikator u ovom slučaju jednak 5. Dakle, multiplikator je koeficijent s kojim treba pomnožiti investicije po predhodnoj formuli:

k = 1/(1 – MPC), odnosno k = 1/MPS, tj: 1/0,2 = 5.

Proizilazi da što je veće dodatno trošenje na ličnu potrošnju da je veći multiplikator. Efekat multiplikatora ima kratkoročni karakter, i u ovom slučaju vezan je Kejnsovu politiku stimuliranja efektivne (agregatne) tražnje aktiviranjem javnih radova. Ova dopunska tražnja se obezbjeđuje preko javnih radova a ne putem plasiranja novih roba na tržištu budući da bi nove robe samo povećale već formirane ogromne stokove neprodate robe.

Multiplikator investicija (k)

Multiplikator investicija je broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i G-a. Promjena G = multiplikator x promjena I. Veličina investicijskog multiplikatora ovisi o graničnoj sklonosti potrošnji (MPC) odnosno šrednji (MPS).

Promjena proizvodnje = Promjena investicija x

Na višim razinama dohotka efekt multiplikatora biti će manji zbog opadajućeg MPC i rastućeg MPS. Primjena investicijskog multiplikatora ograničena je na stanje depresije kada u privredi postoje neiskorišteni resursi. Kada realni GDP prijeđe

90

potencijalni G multiplikatorski učinak investicija nestaje i pretvara se u inflacijsku potražnju.

Multiplikator investicija 1

U osnovnom modelu multiplikatora investicije određuju dinamiku proizvodnje. Usljed djelovanja multiplikatora ( k ) povećanje GDP-a je veće od povećanja investicije. Do njeg dolazi usljed lančanog porasta dodatne potrošnje po opadajućoj stopi. Učinak inducirane dodatne potrošnje ovisi o veličini multiplikatora investicija. Multiplikator investicija 2

Pod multiplikatorom investicija podrazumijeva se broj koje množeči promjenu investicija daje promjenu GDP-a i proizvodnje.

-promjena GDP = multiplikator x promijena -multiplikator = promijena GDP / promijena -promijena 1 = promijena GDP / multiplikator

Multiplikator investicija 3

Veličina investiciong multiplikatora ( k ) ovisi o graničnoj sklonosti potrošnji ( MPC ) odnosno štednji ( MPS ).

- k = 1 ( 1 / MPS ) - k = 1 / MPS - promijena proizvodnje = promijena investicija x 1 / MPS - promijena proizvodnje = promijena investicija x 1 / ( 1- MPS ) - na višim nivoima dohotka efekt multiplikatora bit će manji zbog opadajućeg MPC

i rastućeg MPS

Učinak multiplikatora investicija k=3

91

Multiplikator investicija 4 Multiplikator investicija djeluje na oba smjera i pri porastu i pri padu GDP-a. Efekat se može grafički prikazati kako metodom S – I odnosno C + I, tako i metodom AS – AD.

Multiplikator investicija metodom C+I odnosno AS-AD

Investicije imaju efekat multiplikatora na proizvodnju. Kada se investicije mijenjaju, proizvodnja će se u početku povećati za jednaki iznos. No, kad primaoci dohotka u industrijama kapitalnih dobara dobiju veći dohodak, oni će staviti u pogon čitavi lanac dodatnih izdataka na izvedenu potrošnju i zaposlenost. Multiplikator djeluje u oba smjera uveličavajući bilo povećanja ili smanjenja investicija. Najjednostavniji je multiplikator brojčano jednak recipročnoj vrijednosti granične stope štednje ili ekvivalentno, koeficijentu 1/ (1 – MPC ). Taj se rezultat ostvaruje jer je uvijek potrebno više od jednog dolara investiranog dohotka da se štednja poveća za jedan dolar.

Investicije imaju efekat multiplikatora na proizvodnju. Kada se investicije mijenjaju, proizvodnja će se u početku povećati za jednaki iznos. No, kad primaoci dohotka u industrijama kapitalnih dobara dobiju veći dohodak, oni će staviti u pogon čitavi lanac dodatnih izdataka na izvedenu potrošnju i zaposlenost.

Multiplikator djeluje u oba smjera uveličavajući bilo povećanja ili smanjenja investicija. Najjednostavniji je multiplikator brojčano jednak recipročnoj vrijednosti granične stope štednje ili ekvivalentno, koeficijentu 1/ (1 – MPC ). Taj se rezultat ostvaruje jer je uvijek potrebno više od jednog dolara investiranog dohotka da se štednja poveća za jedan dolar. 6.3. PREOSTALE VRSTE MODELA MULTIPLIKATORA 6.3.1. Osnovni model multiplikatora

Ovaj model je građen na pretpostavci da su najamnine i cijene u kratkom roku fiksne, tako da se svaka promjena ekonomske politike odražava na zaposlenost i proizvodnju. Ravnoteža društvene proizvodnje se postiže kada se planira štednja izjednači s planiranim investicijama

S = I

Prema metodi C + I ravnoteža se uspostavlja kada je željeno trošenje na potrošnju i investicije jednako nivou ukupne proizvodnje.

C + I = BDP

92

6.3.2. Razvijeni ili Keynesov model (već smo ga napomenuli ali radi komparacije dajemo njegov prikaz-ponovno)

Razvijeni ili Keynesov model GDP = ( promijena C, pr. I, pr. G, pr. X ). Ovaj

model analizira kako i potrošnja države ( G ) i neto izvoz ( X ) utiču na GDP. Visina multiplikatora državnih izdataka ( Kg ) ovisi o MPC odnosno MPS.

Multiplikator državnih izdataka jednak je multiplikatoru investicija ( k ) te se oni jednim imenom nazivaju multiplikatorom izdataka. Ravnoteža nastaje kada se ukupni izdaci ( državna potrošnja ) ( C + I + G ) jednaki BDP-u. Privredna ravnoteža u modelu u koji je uključena i vanjska trgovina biti će kada je X = 0 odnosno kada je

C + I + G + X = GDP 6.3.3. Ravnotežni društveni proizvod u osnovnom modelu

U osnovnom modelu multiplikatora ravnotežni nivo društvene proizvodnje ostvaruje se kada se planirana štednja izjednači s planiranim investicijama. Grafički se to događa u presjeku krive štednje i krive investicija.

Ravnoteža u osnovnom modelu multiplikatora

6.3.4. Neravnoteža u osnovnom modelu multiplikatora

Neravnoteža nastupa ako se željena štednja kućanstva ne podudara sa željenim investicijama.Nesuglasije između željene štednje i investicija preduzeća uzrokovat će da preduzeća promijene svoje nivoe proizvodnje i zaposlenosti te vraćanje na ravnotežni nivo.

93

6.3.5. Multiplikator u okviru AS i AD

Model multiplikator je bio vrlo utjecajan u makroekonomskoj analizi tokom zadnjih pola stoljeća. Model multiplikator se uklapa u širu makroekonomsku zamisao analize agregatne ponude (AS) i agregatne potražnje (AD). Zadržava se glavno stajalište da analiza multiplikatora vrijedi i kad su sredstva neiskorišteno, to jest, kada je stvarna manja od potencijalne proizvodnje.

Kada su faktori nedovoljno iskorišteni povečanje agregatne potražnje može povečavati razine proizvodnje. Za razliku od toga, ako ekonomija proizvodi u skladu sa svojim maksimalnim potencijalom, prostora za povečanje jednostavno nema kad se poveča agregatna potražnja.

Stoga povećanja potražnje u uvijetima pune zaposlenosti dovodi do viših cijena, a ne do povećanja proizvodnje.

Drugim riječima, kada se u ekonomiji s neiskorištenim kapacitetom i nezaposlenim radnicima povećaju investicije ili neko drugo egzogeno trošenje, pretežan će se dio dodavanja ukupnom trošenju pretočiti u dodatnu realnu proizvodnju uz samo neznatna povećanja nivoa cijena.

Međutim, kad ekonomija dosegne i premaši potencijalnu proizvodnju pri tekućem nivou cijena nije moguće ostvariti veću proizvodnju. Prema tome, pri visokim nivoima proizvodnje, veće će trošenje jednostavno dovesti do viših nivoa cijena i malo će ili nimalo povećanje agregatne tražnje završiti u većem realnom proizvodu ili zapošljavanju.

Ovaj model može biti vrlo koristan za opisivanje zastoja ili čak kriza, ona se ne može primijeniti na razdoblja pune zaposlenosti kad je realni GDP veči od potencijalne proizvodnje. Jednom kad tvornice posluju s potpuno iskorištenim kapacitetima i kada su svi radnici zaposleni, ekonomija jednostavno ne može proizvesti veći proizvod. Ta činjenica pojačava stajalište da se model multiplikatora odnosi samo na ekonomiju s neiskorištenim faktorima.

94

6.3.6. Multiplikator izdataka države

Multiplikator izdatka države je povećanje GDP-a koji proizilazi iz povečanja 1 $ državne kupovine dobara i usluga. Multiplikator izdatka države je potpuno jednak broj kao i multiplikator investicija. Budući da su jednaki, oba se zovu multiplikatori izdataka.

Državne su kupovine dobara i usluga ( G ) važna snaga određivanja proizvodnje i zaposlenosti. U modelu će se multiplikatora proizvodnja povećati za umnožak povećanja izdatka države ( G ) i multiplikatora izdatka. Stoga izdaci države tokom poslovnog ciklusa mogu stabilizirati i destabilizirati proizvodnju. 6.3.7. Multiplikator zatvorene privrede (Mzp)

Kako u zatvorenoj privredi nema uvoza, Mpm = 0 pa je

Mzp = Multiplikator zatvorene privrede 6.3.8. Multiplikator otvorene privrede (Mop)

Multiplikator izdatka će u otvorenoj ekonomiji biti manji od multiplikatora u zatvorenoj ekonomiji zbog isticanja iz trošenja u uvoz. Uz pomoć granične sklonosti uvozu (Mpm) određuje se Mop. Mpm pokazuje za koliko će se povećati vrijednost uvoza ako se BDP poveća za jednu jedinicu.

Mop = Multiplikator otvorene ekonomije MPS = granična sklonost štednji MPm = granična sklonost uvozu Multiplikator otvorene ekonomije je manji od zatvorene ekonomije kod koje je MPm=0, kada se druge varijable ne mijenjaju.

95

7. MONETARNA EKONOMIJA  7.1. MONETARNI (NOVČANI) AGREGATI Novac je sredstvo za olakšavanje razmjene roba/usluga i zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji. S obzirom da se kao sredstva plaćanja mogu pojaviti sva ukupna novčana sredstva nekog valutnog područja, uz pojam novca govorimo i o novčanoj masi nacionalne ekonomije, koja sva novčana sredstva strukturira u monetarne (novčane) agregate, skračenih izraza: M1, M2, M3, koji se nazivaju još i novčani volumen, a uz njih postoje još i nelikvidna sredstva, koja uz novčani volumen čine novčani potencijal, tj. ukupna novčana sredstava – M4. M1 - Novčani agregat u užem smislu. U načelu, novčana masa se izjednačava sa izrazom M1 (ili novčanom masom u užem smislu). Radi se likvidnim sredstvima za obavljanje tekućih plaćanja, odnosno likvidnim potraživanjima nebankarskih subjekata (preduzeća i ustanove, stanovništvo, nebankarske finanijske institucije) prema bankarskom sistemu. M1 čini ukupni papirni i kovani novac, koji funkcionira kao: (1) gotov novac u opticaju i (2) depozitni novac po viđenju (sredstva na žiro računu, tekućim i drugim računima sa kojih se vrše plaćanja, novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta i drugim sličnim izvorima, i izdvojena novčana sredstva na posebnim računima za investicije, finansiranje zajedničke potrošnje i stambenu izgradnju) M2 - Novčani agregat u širem smislu (M1 + kvazi novac). M2 proširuje pojam novčane mase M1 sa kvazi novcem. Kvazi novac čine drugi depoziti u bankama koji ne služe za tekuća plaćanja (kao što su depoziti po viđenju u sadržaju M1), ali mogu da se pretvore u novčana sredstva plaćanja. M3 – Ukupna likvidna sredstva (najširi novčani agregat). Novčani agregat M3 obuhvata novčani agregat M2, uvećan za ostala likvidna sredstva. U ostala likvidna sredstva spadaju oročeni depoziti - sredstva rezervi, sredstva za kupovinu deviza i sredstva za pokriće po akreditivima (garancije kredita za izvozna preduzeća). M4 - Ukupni depoziti. Novčani agregat M4 sastoji se iz novčanog agregata M3 i Dugoročnih obaveza bankarskog sistema prema nebankarskim subjektima u domaćoj valuti i devizama. 7.2. INFLACIJA; DEFLACIJA, STAGFLACIJA INFLACIJA: POSLJEDICE, MJERENJE I TEORIJE INFLACIJE Posljedice (nekontrolisane) inflacije su: (1) Preraspodjela dohotka i bogatstva između različitih socijalnih grupa, pri čemu najviše strada srednji sloj (uključujući one koji žive od plata i drugih fiksnih dohodaka: renti, mirovina, stipendija), a manje bogati, zbog čega i nastaju politička i socijalna previranja. Isto tako vrši se preraspodjela bogatstva od povjerilaca na dužnike (gube oni koji su posudili novac).

96

Na sličan inflacija utiče na to da izvoznici više prodaju u zemlji (zbog viših cijena), a manje izvoze, dok s druge strane, uvoznici više uvoze i prodaju u zemlji. Time se pogoršava bilans vanjske trgovine, što stvara probleme u bilansi plaćanja. (2) Manja kupovna moć novca («jeftiniji novac») i distorzija relativnih cijena i outputa (što za posljedicu ima pogrešnu alokaciju faktora proizvodnje), što direktno slabi ekonomske aktivnosti u zemlji i izvoz.

Nasuprot ovih negativnih dejstava, dozirana i kontrolisana inflacija djeluje stimulativno na ekonomski razvoj (povećavanje investicija, zaposlenosti, bolje korišćenje ekonomskih potencijala i sl.). Obično se to kaže za stopu inflacije od 3-4 % godišnje.

Mjerenje inflacije može biti izvršeno na dva načina: (1) godišnjom ili mjesečnom stopom inflacije i (2) indeksima cijena (1) Stopa inflacije se izračunava kao:

nivo cijena (godina t) – nivo cijena (godina t-1) St. inflacije = ------------------------------------------------------------- ; Nivo cijena (godina t-1)

Npr. stopa inflacije za 2009. god.: nivo cijena 2009 .– nivo cijena 2008. ------------------------------------------- nivo cijena 2008.

(2) Indeksi cijena predstavljaju ponderisani prosjek cijena određenog broja roba i usluga sukladno njihovu značaju u strukturi potrošnje.

Koriste se različiti indeksi cijena: indeks cijena na malo, indeks cijena na veliko, indeks troškova života, implicitnim deflatorom društvenog proizvoda, itd. Najčešće se kao pokazatelj općeg nivoa cijena koristi indeks potrošačkih cijena (CPI – Consumer Price Index), koji se obračunava na osnovu fiksne potrošačke korpe prosječne gradske (četveročlane) porodice (u koje ulaze: artikli hrane, odjeća, stanovanje, obraovanje i kulturne potrebe). Ovaj indeks koristimo i za izračunavanje stope inflacije, i to:

CPI (tekuće godine) – CPI (prošle godine) x 100 Stopa inflacije = -------------------------------------------------------------

CPI (prošle godine) Kao monetarni fenomen (povećavanje novca u opticaju kreditnom i monetarnom

politikom) inflacija je u razvijenim tržišnim ekonomijama obično vezana za stanje blisko punoj zaposlenosti, budući da se većom količinom novca mogu poduzimati nove investicije i otvarati nova radna mjesta. Otuda, ponuda i tražnja rastu, pri čemu profit i nadnice rastu često brže nego troškovi života. Dakle, inflacija redovni je pratilac konjukturnog kretanja i stanja pune zaposlenosti. Međutim, poslije perioda poleta i inflacije dolazi period depresije, koji se karakteriše neuposlenošću kapaciteta.. 7.3. TEORIJE INFLACIJE

Polazeći od prethodne konstatacije da inflacija predstavlja posljedicu neravnoteže između agregatne ponude i agregatne tražnje, sve uzroke inflacije možemo svesti na one koji podstiču povećanje potražnje i na one koji direktno ili indirektno utiču na smanjenje ponude. Na osnovu toga moderne teorije inflacije dijelimo na tri osnovne grupe: (1) inflacija tražnje, (2) inflacija troškova i (3) strukturna inflacija.

97

7.3.1 INFLACIJA TRAŽNJE

Inflacija tražnje (naziva se i klasični tip inflacije) dolazi usljed prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim rastom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje. Kod ispoljavanja inflacije tražnje dolazi do pomjeranja krive agregatne potražnje (AD), dok kriva agregatne ponude (AS) ostaje ista (ili se i ona pomjera ali znatno sporije od krive AD).

Inflacija tražnje se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog AS-AD modela (na koordinatnom sistemu apcisa predstavlja realni društveni proizvod (Y), a ordinata nivo cijena).

Inflacija tražnje Povećavanje agregatne potražnje se ispoljava kao pomjeranje krive AD udesno i naviše (sa AD na AD1), što podiže opći nivo cijena sa p na p1. Povećavanje agregatne tražnje u odnosu na nepromjenjenu agregatnu ponudu može se opisati i kao stanje u kome mnogo novca juri za malom količinom roba.

Prema, danas vladajućoj, monetarnoj teoriji inflacija je isključivo monetarni fenomen, jer sam proces inflacije predstavlja opadanje vrijednosti novca. Porast ponude novca (npr. doštampavanjem) povlači rast agregatne tražnje, a preko nje i opći nivo cijena (inflacije). 7.3.2. INFLACIJA TROŠKOVA

Inflacija troškova dolazi usljed dva razloga: povećavanja troškova proizvodnje i pojave monopolskih cijena. (a) Povećavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene inputa (stoga se naziva još i inflacijom ponude), i to: - povećanja materijalnih troškova i energenata – npr. naftni šok 1973. i 1979. (njihovo povećanje kompenzira se povećavanjem prodajnih cijena), - poreza i doprinosa, - povećanja plaća iznad nivoa povećanja produktivnosti rada (povećavanje plaća može biti uslovljeno i pritiskom sindikata).

Bez obzira na koji način nastali, porast troškova vrši pritisak na cijene i tako kreće uzlazna spirala troškova i cijena. Inflacija troškova je posljedica rasta troškova u periodu visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti resursa (b) Usljed sve prisutnije pojave nesavršene konkurencije - monopolskih i oligopolskih struktura nakon Drugog svjetskog rata (budući da su znatno više u odnosu na cijene formirane u uslovima potpune konkurencije, monopolske cijene uzrokuju nastanak inflacije u uslovima nepotpune zaposlenosti.

98

Kao i kod inflacije tražnje, i inflacija troškova se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog AS-AD modela.

Inflacija troškova

Povećavanje troškova se ispoljava kao pomjeranje krive AS ulijevo (sa AS na AS1), što, s jedne strane podiže opći nivo cijena sa p na p1, a s druge smanjuje realni društveni proizvod sa Y na Y1.

7.3.3. STRUKTURNA INFLACIJA

Strukturna inflacija je izvedena iz inflacije tražnje. Proizilazi iz strukturnih neusklađenosti, a njen osnovni pokretač je višak tražnje u onim sektorima, koji zaostaju u odnosu na ukupni razvoj. Strukturna inflacija dolazi i zbog porasta ukupne tražnje koja se ne može zadovoljiti, jer nema dovoljno kapitalnih dobara da se aktivira sva raspoloživa radna snaga. 7.3.4 FILIPSOVA KRIVA – ODNOS INFLACIJE I NEZAPOSLENOSTI

Funkcionalna međuzavisnost između povećanja nadnica i porasta nezaposlenosti

u ekonomskoj teoriji naziva se Filipsova kriva. Osnovni zaključak izveden iz ove krive je da stopa nezaposlenosti opada u godinama povećavanja nadnica, i obratno, ona opada u vrijeme kada se nadnice povećavaju. Drugi ekonomisti (Samuelson i Solow) su modifikovali ovu krivu, zamijenivši najamnine kretanjem cijena (odnosno stopom inflacije), što se u makroekonomiji koristi za preciziranje uslova koji pogoduju ostvarenje visoke stope zaposlenosti i stabilnih cijena, kao što je ono da (državno) smanjenje nezaposlenosti ispod prirodne stope nezaposlenosti izaziva ispoljavanje inflacije, i obratno, nizak nivo nezaposlenosti se plaća višom inflacijom.

Kao poseban oblik Filipsove krive može poslužti grafika koji iskazuje povezanost tri faktora: nivoa inflacije koji je nanesen na lijevoj vertikalnoj osi, nivoa nezasposlenosti na horizontalnoj osi i godišnjeg rasta najamnina na desnoj vertikalnoj osi. Pretpostavlja se da izmerđu nivoa inflacije i rasta najamnina postoji sljedeća veza:

% inflacije = % rasta najamnina - % rasta produktivnosti rada.

Na dijagramu se vidi da smo na apcisu nanijeli postotak nezaposlenosti. Na lijevoj vertikalnoj osovini naznačili smo porast cijena, a na desnoj povećanje nadnica. Primjećuje se da postoji neskladnost između porasta cijena i porasta najamnina. Osnovni razlog ove neskladnosti jeste pretpostavka o permanetnom porastu produktivnosti rada. Tako npr. na dijagramu se vidi da porastu cijena od 0 % odgovara porast ličnih dohodaka

99

od 3 %, i to stoga što se ovdje radi o pretpostavci da porast produktivnosti rada bude 3 %. Ako se i dalje posmatra porast cijena i porast ličnih dohodaka, onda nije teško zaključiti da je riječ o pretpostavci da je taj porast cijena u cijelosti apsorbiran povećanjem ličnih dohodaka, pri čemu je rast produktivnosti rada uvijek 3 %. Ukoliko je veći nivo nezaposlenosti, onda je i manji procenat porasta cijena, ali ujedno i najamnine u takvim okolnostima su niži.

Filipsova kriva

Dinamika efekata monetarne i fiskalne politike

Prikaz situacija kada je kriva N manje elastična na promjene monetarne

politike nego kriva stabilnosti cijena P

Zaključujemo da je povećanje nezaposlenosti obrnuto srazmjemo povećanju

cijena, a upravno srazmjerno sa stepenom stabilnosti. Međutim, treba posebno podvući da je porast nezaposlenosti obrnuto srazmjeran brzini rasta privrede. Upravo radi toga postoji opravdana dilema svakog savremenog društva koja se odnosi na pitanje izbora između npr. veoma visoke stope zaposlenosti s maksimalnom stopom rasta i samim time uslovljenim povećanjem cijena i stupnja stabilnosti, odnosno nestabilnosti, i relativno

100

stabilnih cijena uz prisustvo velike nezaposlenosti. Po svoj prilici danas ne postoji jedno opće pravilo koje bi omogućilo optimalnu

kombinaciju između prisutnog nivoa nezaposlenosti i prisutne nestabilnosti za sve zemlje. Stoga se ta kombinacija mora posebno određivati za svaku zemlju ponaosob. Postizanje optimalne kombinacije nezaposlenosti i stabilnosti zavisi od specifičnih prilika i problema koji su prisutni u svakoj zemlji. 7. 4. POJAM I VOĐENJE MONETARNE POLITIKE

Monetarna politika čini sastavni dio ekonomske politike koju kreira i provodi centralna banka, a kojom se regulira ponuda i tražnja za novcem u skladu sa potrebama ekonomskog života (određivanje količine novca u opticaju, visine kamatnih stopa, deviznog tečaja i uslova kreditiranja). Dakle, monetarnom politikom se snadbjeva privreda odgovarajućom količinom novca koja neće izazvati nikakve poremećaje, ili koja će onemogućiti/umanjiti posljedice nedovoljne ili pretjerane količine novca u opticaju. Oko uloge novca u privredi makroekonomisti su podijeljeni i njihova gledišta kreću se od jedne krajnosti da je novac potpuno neutralan (za klasičare je to samo sredstvo koje olakšava razmjene) do druge (monetaristi na čelu sa nobelovcem M. Fridmanom), po kojoj promjena novčane mase u opticaju snažno utiče na ekonomski razvoj: povećavanje novčane mase izaziva ekonomsku ekspanziju, a njeno smanjenje vodi ekonomskom zastoju). Ono što je sigurno jeste da novac utiče na ekonomska kretanja na kratki rok i u situaciji kada je stvarni GDP ispod potencijalnog GDP. U savremeno doba monetarna politika je najvažnije područje makroekonomske politike.

Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka, koja jedina može emitirati novčanice. Zbog značaja koji novac ima u privredi svake zemlje, centralna banka obično ima veliku autonomiju prema izvršnoj vlasti (vladi). Centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet guvernera (na čelu je guverner banke) čije članove obično predlaže šef države, a potvrđuje Parlament. Centralna banka je odgovorna jedino zakonodavnoj vlasti (parlamentu). Vođenje monetarne politike Vođenje monetarne politike, tj. način na koji centralna banka kontroliše ponudu novca, te odnos novac-proizvodnja-inflacija jedno je od najvažnijih pitanja moderne makroekonomije. U tom smislu Centralna banka može (pri konstantnoj brzini opticaja novca) voditi restriktivnu, ekspanzivnu i neutralnu monetarnu politiku.

(1) Restriktivna monetarna politika (ili politika «skupog novca») se provodi u uslovima ekonomskog prosperiteta, koji je potaknut monetarnim finansiranjem razvoja (nove investicije i nova radna mjesta su finansirana većom količinom novca na osnovu poticajne monetarne i kreditne politike), što dovodi do «pregrijavanja» privrede i problema povišene inflacije. Centralna banka tada ograničava novčanu ponudu (vrši restrikciju emitovanja novca) preko viših kamatnih stopa. Ovom politikom se usporava rast novčane mase odnosno ponude novca ispod rasta GDP-a. Stabilizacijski uticaj na privredu biće slijedeći: više kamatne stope će obeshrabriti nove investicije i djelovati na smanjenje inflacije ali i pad GDP-a.

101

(2) Ekspanzivna monetarna politika (ili politika «jeftinog novca») se sprovodi u suprotnom slučaju, kada bilježimo pad ekonomske aktivnosti u zemlji (stanje recesije, depresije). U tom slučaju, centralna banka vodi politiku povećanja ponude novca preko niske kamatne stope (novčana masa se povećava po stopi većoj od rasta GDP-a) i time stimulira ekonomska aktivnost (poduzetnici lakše dolaze do novca i više investiraju, što u krajnjem ishodu povećava GDP). Sniženje kamatnih stopa, izazvano porastom ponude novca, će imati izrazite stabilizacijske učinke – stimuliraće investicije i potrošnju, što u krajnjem vodi porastu ukupne proizvodnje i zaposlenosti.

(3) Neutralna monetarna politika se provodi u stabilnim uslovima, a centralna banka je vodi tako što ujednačava rast novčane mase sa rastom GDP-a.

Iako se vođenje monetarne politike sprovodi, kako smo vidjeli, restriktivnim i

ekspanzivnim mjerama, nema preciznog odgovora o tome koja je idealna količina novca u opticaju. Ovo stoga što mnogobrojni faktori različito, i prostorno i vremenski, reagiraju na promjene količine novca u privredi, te predhodne mjere više djeluju kao korektivne. Monetarnom politikom se, dakle, podstiču pozitivne ili suzbijaju negativne tendencije u privredi, što monetarnu politiku prikazuje kao stabilizacijsku politiku.

7. 5. CILJEVI I INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

Važan dio svake ekonomske politike jeste monetarna politika koja putem monetarnih instrumenata ima za cilj da postigne stabilnost cijena,stabilnost kursa domaće valute,opštu privrednu stabilnost i regulaciju količine novca u opticaju koja je u funkciji pomenutih ciljeva.Ekonomska politika, također,svojom fiskalnom politikom,politikom ekonomskih odnosa sa inozemstvom i monetarnom politikom treba da se razvija u korist svih aktera ekonomskog života.Prilikom izbora instrumenata ekonomske politike treba voditi računa o otvorenosti privrednog sistema svake zemlje,odnosno stepena zastupljenosti međunarodne razmjene roba i usluga,međunarodne mobilnosti kapitala,te međunarodne razmjene nacionalnih valuta, a posebna pažnja se pridaje izboru modela monetarne politike.

Monetarna politika nije postavljena kao univerzalni model niti se putem nje mogu postići monetarni efekti smanjenja,odnosno povećanja količine novca u opticaju,bez kombinacije sa drugim monetarnim instrumentima i mjerama,stoga,model upravljanja monetarnom politikom mora biti pažljivo odabran. Poznato je da se finansijski sistem svake zemlje stalno razvija,te je nephodno da nosioci monetarne politike stalno prilagođavaju svoje monetarne aktivnosti tom sistemu. Konzistentnost, pravovremenost monetarnih aktvnosti i monetarnih vlasti od izuzetnog su značaja za cjelokupan finansijski sistem.Ukoliko je dio tog finansijskog sistema dvoslojni bankarski sistem sa centralnom bankom kao stubom sistema i komercijalnim bankama,onda je za likvidnost, sigurnost i efikasnost sistema od posebnog značaja upravo izbor samog modela upravljanja monetarnom politikom. Ukoliko želimo da osnovne ciljeve ekonomske politike postignemo dominantno monetarnim mjerama, naprimjer, porast proizvodnje ili zaustavljanje rasta cijena, za postizanje svakog cilja bi se trebala voditi posebna monetarna politika (u prvom slučaju ekspanzivna,a u drugom restriktivna). Ovo ukazuje na činjenicu da nema jednostavne monetarne politike, odnosno

102

jednostavna i jednom zauvijek jedinstvena pravila monetarne politike ne postoje.Zato monetarna politika, pravilno izabrana, kao dio ekonomske politike, postaje još važnija postizanju željenih monetarnih i nemonetarnih efekata. Stabilnost cijena, kao novčanog izraza vrijednosti robe ili usluga,osnovni je cilj monetarne politike većine zemalja.Svaka monetarna politika u svoj centar interesovanja stavlja novac (domaći novac) kao instrument kupovne moći,vodi računa o komponentama novčane mase i širih monetarnih agregata,prati uzroke promjena njihovih veličina.Monetarnom politikom želi se postići novčana stabilnost,putem nadgledanja novčane pasive,te ostvariti uticaj domaćeg novca u opticaju na makroekonomsku stabilnost.U kombinaciji sa stimulativnom fiskalnom politikom,adekvatna monetarna politika jeste značajan faktor u postizanju ekonomske stabilnosti svake zemlje. U najvećem broju zemalja centralna banka je opšteprihvaćena monetarna institucija koja kreira i sprovodi monetarnu politiku. 7.6. CENTRALNA BANKA („BANKA BANAKA“) I NJENA ULOGA Najčešća podjela bankarskog sistema je na dvije vrste bankarskih subjekata, i to na:

• emisionu – centralnu banku, i • druge bankarske institucije (različite vrste komercijalnih, investicionih, štedno-

kreditnih institucija i dr.) Centralnu banku u nekim zemljama nazivaju i emisiona, državna, narodna, rezervna

banka, a u osnovi njene glavne funkcije su skoro iste. Centralna banka je emisiona banka, ima monopol, koji joj je zakonom dodijeljen, da proizvodi, izdaje, povlači domaći novac za opticaj, snabdijeva komercijalne banke i čuva rezerve komercijalnih banaka u sklopu svojih rezervi, te njima samostalno upravlja. S obzirom na funkciju i činjenicu da zauzima centralno mjesto u monetarnom i bankarskom sistemu svake zemlje, centralna banka često se naziva i «banka banaka».

Mnoge centralne banke imaju ulogu posljednjeg utočišta (engl. lender of last resort), gdje komercijalne banke rješavaju pitanja likvidnosti kada iscrpe sve prethodne mogućnosti, a što može da utiče na likvidnost i sigurnost cijelog bankarskog sistema.Kontrolu likvidnosti bankarskog sistema, centralne banke mogu ostvariti:

1. kreditiranjem komercijalnih banaka, 2. regulisanjem stope obavezne rezerve, 3. politikom djelovanja na otvorenom tržištu (prodajom ili kupovinom hartija od

vrijednosti), 4. supervizijom bankarskog sektora, 5. podrškom za obavljanje platnog prometa i njegovom likvidnošću, 6. funkcijom povezanom sa ulogom centralne banke kao fiskalnog agenta države u

međunarodnom platnom prometu, (servisiranje međunarodnih obaveza zemlje, odnosno u ulozi regulatora međunarodne likvidnosti zemlje).

Mogući problemi u bankarskom sistemu i u sistemu platnog prometa izazvali bi

nesagledive posljedice, kako na privredne subjekte tako i na cjelokupno stanovništvo. Odgovornost centralne banke je i da pokuša spriječiti finansijske krize u zemlji.

Ipak, treba naglasiti da finansijska sigurnost nije samo odgovornost i briga centralne

103

banke nego su za to odgovorni i ministarstvo finansija i trezora, institucije za reviziju i superviziju finansijskih institucija i druge finansijske institucije koje su izvan centralne banke.

Centralna banka sa svojom ulogom kreatora primarnog novca može povećati ili smanjiti sposobnost bankarskog sistema da nastavi proces multiplikacije, te je odgovorna za brzo i sigurno snabdijevanje novcem u hitnim i važnim situacijama kada nedovoljna likvidnost prijeti cjelokupnoj ekonomskoj stabilnosti. U traženju najboljeg modela upravljanja monetarnom politikom, većina zemalja zakonski određuje poziciju centralne banke kao nezavisne ovlaštene institucije koja ima monopol nad izdavanjem i kontrolom količine opticaja domaće valute, ali i odgovornost za sigurnost bankarskog i cjelokupnog finansijskog sistema.

Nezavisnost Centralne banke

U većini zemalja centralna banka je u državnom vlasništvu, a moderne centralne banke uživaju sve veći stepen autonomije, što podrazumijeva nemogućnost vladine intervencije u monetarnoj politici.

“Nezavisna centralna banka” mogla bi se definisati kao ona centralna banka koja funkcioniše, odnosno definiše svoje ciljeve i provodi svoje operacije, po pravilima koja sprečavaju politički uticaj. Analiza istorijskog razvoja centralnobankarskog sistema u zemljama sa razvijenim tržišnim ekonomijama upućuje na zaključak da u većini slučajeva centralne banke ne uživaju visok stepen nezavisnosti u fazi kreiranja, odnosno formulisanja monetarne politike i to posebno u slučajevima kada je riječ o tzv. malim otvorenim ekonomijama.

Međutim, u gotovo svim slučajevima centralne banke su odgovorne za sprovođenje monetarne politike, pri čemu može doći do konflikta, naročito sa izvršnom vlašću. Visok stepen nezavisnosti u formulisanju i sprovođenju monetarne politike uživaju centralne banke SAD-a, Švajcarske i Njemačke – do uvođenja eura 1999. Među tri bitna faktora koja obezbjeđuju visok stepen institucionalne nezavisnosti centralne banke od izvršne i zakonodavne vlasti, u slučaju SAD, Švajcarske i Njemačke, spadaju zakonom precizirani:

• način donošenja odluka o monetarnoj politici, • procedura imenovanja upravljačkih tijela i imenovanih lica centralne banke, i • finansijska autonomija centralne banke.

U slučaju ovih banaka, formulisanje monetarne politike i njeno sprovođenje spada

pod nadležnost najvišeg upravljačkog tijela centralne banke. Dužina mandatnog perioda na koji se imenuju članovi najvišeg upravljačkog tijela, te insistiranje, u zakonu, na profesionalnoj kompetentnosti članova tog tijela, osigurava ne samo visok stepen institucionalne već i stvarne nezavisnosti centralne banke.

Zakonom se isključuje mogućnost da centralna banka odobrava direktne pozajmice vladi ili se ograničava na apsolutni iznos zaduženja kod nje i to samo u toku fiskalne godine za premošćavanje vremenske neusklađenosti između prihoda i rashoda. Prilikom formiranja evropske ekonomske i monetarne unije i konstituisanja Evropske centralne banke (ECB), Njemačka je „žrtvovala“ monetarni suverenitet i „zdravu“ nacionalnu valutu, ali je bezuslovno zahtijevala da u zakonu o ECB-u, kao eksplicitni cilj

104

monetarne politike, bude navedena stabilnost cijena i da najviši upravljački organ ECB-a ima istu moć kao Savjet Bundesbanke. Najznačajnija iskustva iz prošlosti u radu Bundesbanke koja su u potpunosti prenesene na ECB i euro jesu:

• u slučaju konflikta unutrašnja monetarna stabilnost je važnija od vanjske stabilnosti, tj. stabilnosti deviznog kursa,

• najbolji doprinos monetarne politike ekonomskom rastu i zaposlenosti jeste održavanje trajne stabilnosti, i

• dugoročno posmatrano u interesu je privrede, ali i samih političkih lidera, da se proces odlučivanja o monetarnoj politici odvija što dalje od uticaja dnevne politike.

Rastuću tendenciju ka sve većoj nezavisnosti centralnih banaka motivisala su dva razloga:

1. Saglasnost u literaturi i akademskim krugovima da je relativno visok stepen nezavisnosti centralne banke generalno poželjan (studije pokazuju da postoji negativna korelacija između nezavisnosti centralne banke i inflacije), i

2. Stvaranje ekonomske i monetarne unije u Evropi, što je motivisalo nastojanja za većom nezavisnosti centralnih banaka.

U Evropskoj uniji je, tako, nezavisnost centralnih banaka uvrštena u prioritetne

kriterije koje nove države članice EU moraju ispuniti za ulazak u evropsku ekonomsku i monetarnu uniju. Pobornici nezavisnosti centralne banke tvrde da centralna banka koja je podložna političkom upravljanju ili pritisku može negativno uticati na ekonomsku stabilnost u dugom roku. Naime, političari mogu pasti u iskušenje da podupru ekonomski rast pred izbore i potkopaju dugoročnu stabilnost ekonomije. Prema tome, cilj nezavisnosti centralne banke jeste da spriječi negativne uticaje vlade na ekonomiju kada je njen motiv trenutna politička korist.

Nezavisna centralna banka može voditi monetarnu politiku sa mnogo višim stepenom kredibiliteta za razliku od centralne banke koja nije nezavisna ili nema visok stepen nezavisnosti. Naime, tržišta će, promptnije i sa većim stepenom vjerovatnoće, reagovati, na odgovarajući način, na signale centralne banke koja uživa visok stepen nezavisnosti, a samim tim i kredibiliteta.Međutim, potrebno je naglasiti da vlada, generalno posmatrano, ima određeni stepen uticaja i na nezavisnu centralnu banku, jer, u konačnici, djelovanje vlade i centralne banke jedne države treba da bude sinhronizovano.

Također, može se primjetiti da postoje slučajevi kada je centralna banka de jure (njen zakonski status) nezavisna, dok je, istovremeno, de facto (njen stvarni status) podložna političkom uticaju. Politički uticaj na nezavisnost centralne banke može se posmatrati sa stanovišta njenih ciljeva i sa stanovišta instrumenata njene politike. Centralna banka može biti nezavisna sa stanovišta upotrebe instrumenata u ostvarivanju svoje politike, a da pri tome nema nezavisnost utvrđivanja određenihciljeva. Na primjer, Banka Engleske je nezavisna u smislu provođenja monetarne politike, dok ciljeve definiše vlada - ministarstvo finansija. Svoju operativnu nezavisnost Banka Engleske je stekla 1997. i to zahvaljujući rastućoj odgovornosti i postignutim rezultatima tokom vremena provođenja mjera u funkciji realizacije javno postavljenog cilja u pogledu stope inflacije.

105

Kredibilitet Centralne banke U prethodnom desetljeću, o konceptu kredibiliteta centralne banke, intezivno se raspravljalo ne samo u naučnim krugovima koji se bave teorijom monetarne politike već i u praksi centralnih banaka.

Zainteresovanost za kredibilitet centralne banke, odnosno monetarne politike, najvećim dijelom je posljedica shvatanja značaja veze između očekivanja, odnosno percepcije javnosti i stvarnog uticaja predložene ekonomske politike na ekonomiju zemlje. Pitanje kredibiliteta centralne banke fokusira se na takozvani problem „nekonzistentnosti vođenja monetarne politike“. Tradicionalno, problem nekonzistentnosti javlja se kada kreatori monetarne politike pokušavaju da povećaju proizvodnju i zaposlenost iznad njene “prirodne stope”, kreirajući neočekivani monetarni šok. Da bi se otklonio, odnosno izbjegao, teret inflacije, koji može prouzrokovati problem nekonzistentnosti, potrebno je uraditi sljedeće: prvo, centralna banka treba da izgradi antiinflacionu reputaciju kod javnog sektora – javnosti; drugo, treba provesti institucionalnu reformu čiji je cilj uspostavljanje nezavisne i antiinflaciono opredjeljene centralne banke. Ovo treba da obezbijedi jačanje kredibiliteta centralne banke, ali i njenu nezavisnost.

Mada je koncept kredibiliteta postao jedno od centralnih pitanja, nema generalne saglasnosti u vezi sa definicijom ovog termina u akademskim ili centralno bankarskim krugovima. Nedostatak precizne definicije ovog koncepta dozvoljava svakom učesniku na tržištu da definiše svoje vlastito značenje. Najčešća korištena definicija ovoga koncepta u centralnobankarskim krugovima proistekla je iz njegove pragmatične prirode i glasi: “Centralna banka uživa kredibilitet ako javnost vjeruje da će ona uraditi ono što je rekla ”. Kako je navedeno, jedan broj zemalja je usvojio targetiranje inflacije, kao režim monetarne politike.

Centralni bankari često kao sinonim kredibiliteta uzimaju stepen postignute

stabilnosti cijena. Na drugoj strani, u literaturi i akademskim krugovima kredibilitet određuje jedan od tri slijedeća faktora:

1. tzv. averzija prema inflaciji - što centralna banka više nastoji da obuzda inflaciju to

se smatra da je više kredibilna - uživa veći stepen kredibiliteta,

2. tzv. obavezujući ugovor - ovo je jedan od načina da se centralna banka pridržava obaveze da se bori sa inflacijom, što se postiže tako da se između vlade i centralne banke zaključi obavezujući ugovor po kojem vlada može kazniti centralnu banku ako je inflacija “previše visoka”, ili

3. preuzimanje obaveze - centralna banka unaprijed preuzima obavezu za održavanje relativno niske i stabilne inflacije. Smatra se da centralna banka nije kredibilna, osim ako nije vezana pravilom ili nekom drugom “tehnikom”preuzimanja obaveze, da ispuni svoje obećanje o relativno niskoj inflaciji.

106

Pregled prosječne inflacije u pojedinim zemljama svijeta i EU

Izvor: Centralna banka BiH, 2008.

Jedan od parametara koji nam govori o nezavisnosti centralne banke je nivo inflacije u nekoj zemlji. To možemo pojasniti na grafikonu 3.

Centralne banke teže ka postizanju određenog nivoa kredibiliteta, između ostalog i zbog niza pogodnosti i prednosti.Visok stepen kredibiliteta za centralnu banku značajan je iz sljedećih razloga:

• pomaže da troškovi obuzdavanja inflacije budu niži, • olakšava održavanje niske inflacije, • omogućava fleksibilnije mijenjanje taktike centralne banke, • garantuje provođenje funkcije davaoca posljednjeg utočišta, • olakšava zaštitu deviznog kursa, • obavezuje centralnu banku da bude otvorena i transparentna, i • obezbjeđuje podršku javnosti za nezavisnost centralne banke.

Centralni bankari izdvajaju četiri razloga od navedenih,kao posebno značajne za

visok stepen kredibiliteta. Naime,visok stepen kredibiliteta smanjuje troškove obuzdavanja inflacije, pomaže u održavanju niske inflacije,olakšava odbranu domaće valute kada je to neophodno i jača podršku javnosti za nezavisnost centralne banke. Istovremeno, ekonomisti se slažu da je visok stepen kredibiliteta izuzetno važan zbog prva dva razloga - smanjenja troškova u borbi sa inflacijom i održavanja niske inflacije.

Kada je riječ o metodu izgradnje i povećanju stepena kredibiliteta, stavovi ekonomista i centralnih bankara uglavnom se podudaraju. Najznačajniji metod izgradnje kredibiliteta centralne banke podrazumijeva dosljedno ponašanje koje obično prati činjenica da je takva centralna banka nezavisna. Pored dosljednog ponašanja centralne banke, dva najčešće isticana metoda sticanja kredibiliteta u literaturi, a koja i ekonomisti i centralni bankari smatraju manje značajnim, jesu: unaprijed preuzeta obaveza o ponašanju i obavezujući ugovor. Pri tome, treba još jednom naglasiti, da centralna banka veći stepen kredibiliteta stiče dosljednim ponašanjem i averzijom prema inflaciji, nego

Prosječna inflacija

107

što je to slučaj kada se centralnoj banci ograničava stepen slobode djelovanja putem preuzimanja obaveza ili obavezujućeg ugovora.

Odgovornost Centralne banke

Centralna banka, rezervna banka ili monetarna vlast je institucija odgovorna za monetarnu politiku u zemlji ili grupi određenih zemalja kao što je to slučaj u ekonomskoj i monetarnoj uniji Evropske unije.Primarna odgovornost centralne banke, u posljednjih dvadeset godina, ogleda se u održavanju stabilnosti nacionalne valute i novčane mase.Pored toga,centralna banka obavlja i neke druge funkcije važne za funkcionisanje ukupnog finansijskog sistema zemlje. Funkcije centralne banke jesu:

1. Monopol na emisiju novčanica, 2. Vladin bankar i banka banaka (davalac posljednjeg utočišta), 3. Upravljanje deviznim i zlatnim rezervama i vođenje registra vladinih hartija od

vrijednosti, 4. Regulisanje i supervizija bankarske industrije, 5. Regulisanje oficijelne kamatne stope – koristi se za regulaciju inflacije i deviznog

kursa. Sve navedene funkcije ne moraju obavezno i isključivo biti funkcije svih centralnih banaka. 1. Glavna odgovornost centralne banke je vođenje monetarne politike na način koji će obezbijediti stabilnost ekonomije,a što podrazumijeva, prije svega, stabilnost domaće valute. Prema tome,osnovni cilj centralne banke je upravljanje inflacijom (rast prosječnih cijena), ali isto tako i deflacijom (pad prosječnih cijena).Cilj CBBiH, definisan Zakonom o CBBiH u članu 2. stavu 1, jeste da “postigne i održi stabilnost domaće valute (konvertibilne marke)…” CBBiH je u periodu svog djelovanja uspjela da postigne i održi stabilnost domaće valute. 2. Centralna banka može imati i funkciju davaoca posljednjeg utočišta i tada je ona spremna da u datim okolnostima i uz odgovarajuću cijenu pomogne bankama u slučaju finansijskih problema.CBBiH, u skladu sa članom 2. stavom 1, “izdaje domaću valutu prema aranžmanu poznatom kao currency board”,što podrazumijeva emisiju domaće valute po fiksnom kursu uz puno pokriće konvertibilnim deviznim sredstvima.Prema tome, CBBiH nema mogućnost kreditiranja banaka, a članom 37. dalje se precizira da se “Centralna banka neće uključivati ni u kakve operacije na tržištu novca, uključujući tu i vrijednosne papire bilo koje vrste”,što joj eksplicitno zabranjuje provođenje bilo kakvih operacija na tržištu novca. 3. Centralna banka drži devizne i zlatne rezerve, a često utiče i na devizni kurs u zavisnosti od aranžmana deviznog kursa koji se primjenjuje u zemlji. Režim deviznog kursa može biti:

108

• administrativno regulisan (valutni odbori – engl. currency board arrangements - CBA, konvencionalno fiksni ili vezani kursevi – engl. conventional fixed peg arrangements,vezani kurs sa koridorom – engl. pegged exchange rates within horizontal bands,vezani kurs sa kliznim paritetom – engl. crawling pegs itd.),

• baziran na tržišnim principima (slobodno plivajući kurs – free float), • ili negdje između (upravljano plivajući kurs – managed float ).

U članu 2. stavu 3.b. Zakona o CBBiH kaže se da “CB upravlja službenim deviznim rezervama na siguran i profitabilan način”.Rast neto slobodnih deviznih rezervi i doznačena sredstva državnim institucijama BiH, najbolja su potvrda njenog uspješnog upravljanja deviznim rezervama. U BiH režim deviznog kursa počiva na valutnom odboru, a kurs je fiksiran prema članu 32. u kome se kaže da je 1KM = 0,511292 EUR-a ili 1EUR = 1,955830 KM. 4. Centralna banka, također,može vršiti superviziju banaka i drugih finansijskih institucija u cilju održavanja stabilnosti bankarskog, odnosno cjelokupnog finansijskog sistema u zemlji.Funkcija supervizije,najkraće definisana,podrazumijeva kontrolu poslovanja banke, odnosno kontrolu bilansa stanja banke i njene politike prema klijentima. U nekim zemljama centralna banka kontroliše i nadgleda bankarski sektor, dok u nekim drugim zemljama bankarsku superviziju vrši neko od vladinih ministarstava, kao što je na primjer ministarstvo finansija ili nezavisna vladina agencija (u Engleskoj Finansijski servis - Financial Services Authority). Centralna banka BiH za sada ima zadatak koordinacije između postojećih entitetskih agencija za bankarstvo.U članu 2. stavu 3.e. Zakona o CBBiH kaže se da CBBiH “koordinira djelatnosti agencija koje su nadležne za izdavanje bankarskih licenci i vršenje supervizije banaka u entitetima…”. 5. Centralna banka kontroliše određene kratkoročne kamatne stope i na taj način utiče na tržište hartija od vrijednosti, hipotekarne kredite i kamatne stope uopšte. ECB, na primjer, utvrđuje i objavljuje kamatne stope na sastancima Vijeća guvernera, a Sistem federalnih rezervi (FED) SAD-a na sjednici Odbora guvernera. Obje centralne banke, ECB i FED, sastoje se centralnih tijela koja su odgovorna za donošenje odluka o kamatnim stopama i o obimu i vrstama operacija na otvorenom tržištu. U skladu sa principima valutnog odbora i čl. 37, CBBiH nema mogućnost direktnog uticaja na kretanje kamatnih stopa.

Monetarnu politiku vodi centralna banka na taj način što upravlja novčanom masom u nastojanju da postigne određeni cilj.Na primjer, da obuzda inflaciju, obezbijedi rast zaposlenosti ili ekonomski rast.Monetarna politika može podrazumijevati promjenu određenih kamatnih stopa direktno ili indirektno putem operacija na otvorenom tržištu i promjenama obaveznih rezervi.U suštini, monetarna politika može biti ekspanzivna ili restriktivna.Ekspanzivna monetarna politika podrazumijeva smanjenje kamatnih stopa, što po pravilu vodi rastu ukupne novčane mase u ekonomiji zemlje, a tradicionalno se koristi pri rastu stope nezaposlenosti koja se obično događa u vrijeme recesije.Restriktivna monetarna politika podrazumijeva rast kamatnih stopa, što po pravilu vodi kontrakciji ukupne novčane mase u ekonomiji zemlje, a koristi se za

109

suzbijanje inflatornih pritisaka u periodima kada dolazi do tzv. “pregrijavanja” ekonomije.

CBBiH može samo putem naknade na obavezne rezerve (kada plaća naknadu na držanje obavezene rezerve) i kaznenom kamatnom stopom (kada banka ne drži propisane obavezene rezerve) indirektno uticati na nivo kamata, odnosno može da signalizira u kom pravcu bi željela da se kreću kamatne stope.Od svih banaka se zahtijeva da drže određeni procenat svojih depozita kao rezerve kod centralne banke.CBBiH je propisala stopu obavezne rezerve u visini od 15% na iznos depozita i pozajmljenih sredstava, bez obzira u kojoj su valuti sredstva izražena.Korekcija stope obavezne rezerve,koju je CBBiH izvršila u novembru 2005, ima za cilj smanjenje rasta plasmana kredita komercijalnih banaka. Danas se obavezne rezerve uglavnom kombinuju kao instrument sa obaveznim kapitalom.Stopa adekvatnosti kapitala je prudencijalna mjera kojom se obezbjeđuje minimalna kapitalizacija bankarskog sistema.Od banke se zahtijeva da održava određeni procenat kapitala od njene ukupne aktive.U skladu sa Bazelskim principima prag je 8%, što znači da banka mora imati 8% kapitala od ukupne aktive.Ovo,poput obaveznih rezervi,sprečava nekontrolisano povećanje plasmana banke,odnosno banka ne može dodijeliti novi zajam ako nema propisani odnos aktive i kapitala u svom bilansu stanja.U BiH zakonom propisana stopa adekvatnosti kapitala iznosi 12%, a na kraju 2005. odnos neto kapitala i ukupne rizične aktive u BiH iznosio je 17,7%.Jasno je da banke u BiH zadovoljavaju ovu prudencijalnu mjeru, jer je stvarna stopa veća od propisane za 5,7 indeksnih poena.

Povjerenje u Centralnu banku Centralna banka kao osnovni stub sistema mora izgraditi visok stepen povjerenja kako privrednih subjekata tako i građana.Sve aktivnosti centralne banke moraju biti dobro osmišljene, transparentne i na prikladan način objavljene široj javnosti.Finansijski rezultati centralne banke,visina obavezne rezerve, stanje deviznih rezervi, stopa inflacije i drugi važni podaci moraju permanentno biti dostupni svim zainteresiranim, te periodično objavljivani na adekvatan način.Povjerenje šire javnosti će jačati ukoliko centralna banka uradi ono što najavi kao svoje aktivnosti. Činjenica da se povjerenje teško stiče, a vrlo lako gubi, najbolje se prepoznaje upravo kod centralnih banaka. S obzirom da se centralna banka pojavljuje kao emisiona banka, tj. zadužena je za izdavanje i distribuciju domaće valute i za kvalitet te valute,vrlo je važno da šira javnost vjeruje u vrijednost i pouzdanost te valute. Mogućnost zamjene valute u neograničenim količinama u oba smjera jača povjerenje šire javnosti. Centralna banka Bosne i Hercegovine uspjela je da izgradi značajan stepen povjerenja šire javnosti u domaću valutu i u svoje ostale aktivnosti (ako se pogleda struktura depozita ili struktura štednje, vidjeće se visok stepen povjerenja u domaću valutu.) 7.6.1. Ciljevi monetarne politike

Međutim, održavanje monetarne stabilnosti nije i jedini cilj monetarne politike, budući da monetarna politika «pokriva» i druge makroekonomske ciljeve, kao što su puna zaposlenost i uravnoteženi ekonomski rast. Otuda, glavni ciljevi monetarne politike su:

110

1) osiguravanje privredi potrebne količinu novca u opticaju, tj. vođenje monetarne politike u zemlji kontrolom novčane mase;

2) uspostavljanje monetarne ravnoteže, tj. jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnje novca, koja obezbjeđuje stabilnost općeg nivoa cijena;

3) stabilnost domaćeg novca (uključujući kontolu izdavanja novac u zemlji) i njegovog deviznog tečaja;

4) drugi ciljevi kao što su: povećanje zaposlenosti, porast proizvodnje i realnog GDP-a, uravnoteženi ekonomski rast.

Centralna banka drži zlatne i devizne rezerve (strana valuta + mjenice + depoziti u stranim bankama + rezerve pozicije u IMF) i na taj način vodi politiku međunarodne likvidnosti. Intervencijom na deviznim tržištima utječe na stabilizaciju domaće valute.

Bilanca Centralne banke izgleda ovako:

Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava) 1. Zlato i devize (međunarodne rezerve neto) 2. Krediti bankama 3. Krediti vladi (državi)

1. Novac u opticaju 2. Depoziti ostalih banaka 3. Depoziti vlade (države) 4. kapital i rezerve

Ukupno Ukupno

7.6.2. Instrumenti monetarne politike

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne politike su: (1) politika otvorenog tržišta, (2) politika obaveznih rezervi i (3) politika diskontne stope. Na slici je dat prikaz glavnih instrumenata monetarne politike.

Izvor, Centralna banka BiH, Ministrastvo finansija i trezora, 2009.

IInnssttrruummeennttii mmoonneettaarrnnee ppoolliittiikkee

KKvvaannttiittaattiivvnnii iinnssttrruummeennttii KKvvaalliittaattiivvnnii iinnssttrruummeennttii

PPoolliittiikkaa oobbaavveezznniihh rreezzeerrvvii

PPoolliittiikkaa eesskkoonnttnnee//ddiisskkoonnttnnee ii uuooppššttee kkaammaattnnee ssttooppee

PPoolliittiikkaa oottvvoorreennoogg ttrržžiiššttaa

RReegguulliissaannjjee kkrreeddiittaa CCBB ppoosslloovvnniimm bbaannkkaammaa

RReegguulliissaannjjee uusslloovvaa kkrreeddiittaa

SSeelleekkttiivvnnaa kkrreeddiittnnaa ppoolliittiikkaa

111

(1) Politika otvorenog tržišta (odnosno operacije na otvorenom tržištu – Open market oparations) čini primarni način reguliranja novčane mase, odnosno najvažnije sredstvo u provođenju stabilizacijske politike u tržišnim ekonomijama.

Centralna banka provodi operacije na otvorenom tržištu kupujući i prodavajući

vrijednosne papire (najčešće državne obveznice) ili devize na slobodnom tržištu. Radi se o operacijama kojima centralna banka kupuje ili prodaje državne vrijednosne papire na finansijskom tržištu, te na taj način pušta ili povlači novac iz opticaja.

Prodajom kratkoročnih i/ili dugoročnih državnih obveznica ili deviza centralna

banka povlači novac iz opticaja i tako smanjuje agregatnu ponudu novca, kako bi uklonila višak novca u opticaju i spriječila moguću inflaciju. Kupovinom kratkoročnih i/ili dugoročnih vrijednosnih obveznica ili deviza od građana, preduzeća ili finansijskih instutucija, centralna banka povećava količinu novca u opticaju (što je ravno emisiji primarnog novca) čime se smanjuju kamatne stope, te povećavaju investicije i likvidnost privrede.

(2) Politika obaveznih rezervi banaka se provodi preko stope obaveznih rezervi

koja predstavlja minimalnu stopu rezervi gotovine koju poslovne banke moraju držati u odnosu na depozite, čime se direktno utjeće na količinu novca u opticaju.. Centralna banka mijenja stope obaveznih rezervi i time regulira ponudu kredita poslovnih banaka.

U slučaju da privredi prijeti opasnost od inflacije, stopa obaveznih rezervi se povećava, što smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka, tj. smanjuje navčanu masu u opticaju. Povećavanje rezervi odraziće se na smanjenje bankarskih depozita po viđenju, što znači da se smanjuje novčana masa za kredite, a kamatna stopa se povećava. Poslovni sektor teže dolazi do kredita od poslovnih banaka, pa se smanjuju investicije, što će smanjiti zaposlenost, cijene i dohodak. (dakle, smanjiće se pritisak na inflaciju)

U suprotnom slučaju, kada je privreda u recesiji, centralna banka smanjuje stopu

obaveznih rezervi i time djeluje u pravcu povećavanja ponude novca (povećava se novčana masa u opticaju), što će pozitivno djelovati na rast investicija, a time i na povećavanje zaposlenosti i dohotka.

(3) Politika diskontne stope se danas samo povremeno upotrebljava u regulisanju

ponude novca, i to kako bi se monetarna politika uskladila s politikama drugih zemalja. Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu po kojoj centralna banka pozajmljuje novčana sredstva poslovnim bankama.

Kad poslovnim bankama nedostaju rezerve (u slučaju da dođe do povećanog

povlačenja depozita iz poslovne banke, ove banke mogu uzeti zajam kod centralne banke uz odgovarajuću diskontnu stopu. Ako je ta stopa na nivou tržišne kamatne stope, to daje sigurnost poslovnim bankama da plasiraju svoja sredstva sve do visine obaveznih rezervi. Ako bi centralna banka željela da smanji ponudu novca (u situacijama «pregrijane privrede») odredila bi diskontnu stopa na višem nivou od tržišne kamatne stope, što bi primoralo poslovne banke da drže drže dodatni iznos rezervi gotovine, što utiče na smanjenje ponude novca.

112

7.6.3. Uticaj monetarne politike na kamate Dva su osnovna mehanizma na koji promjena novčane mase (tj. monetarna politika) utječe na veličinu AD, a samim tim i na GDP i nivo cijena: a) preko kamatne stope (Interest rate Channel), b) preko deviznog tečaja (Exchange rate Channel)

a) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za

novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. Posljedice pada kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za dobrima čija je potrošnja osjetljiva na veličinu kamatne stope. (dugotrajna potrošna dobra, kao što su: kuće, stanovi, automobili, bijela tehnika, namještaj itd.), te svih vrsta investicijskih dobara. Rast kamatne stope dovodi do suprotnog procesa – smanjivanja potražnje za ovim dobrima.. Prema tome, pad ili rast kamatne stope vodić će do rasta ili pada investicija i osobne potrošnje te samim tim i do rasta ili pada AD.

b) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. Posljedice pada (rasta) kamatne stope dovest će do povećanja odljeva kapitala iz zemlje. Naime, padom domaće kamatne stope ekonsmkim subjektima postaje isplativije ulagati novac u inozemstvu jer je stopa povrata (kamatna stopa) sada tamo veća

Kako bi se novac investirao u inozemstvo potrebno ga je prvo konvertovati u

strana sredstva plaćanja, npr. u eure. Dakle, pad domaće kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za eurima i povećanja ponude domaće valute, što će za posljedicu imati deprecijaciju (smanjenjenje) vrijednosti domaće valute. Deprecijacija domaće valute će učiniti domaći izvoz jeftinijim, npr., na tržištu EU, te proizvode EU učiniti skupljim za domaće potrošaće. Zajedno, ovo će voditi rastu izvoza u EU i smanjenju uvoza iz nje, tj. povećanju neto izvoza a samim tim i AD.

113

8. EKONOMSKI RAZVOJ I MODELI RASTA

8.1. EKONOMSKI RAST I RAZVOJ

Proučavanje ekonomskog rasta kao makroekonomskog fenomena novijeg je datuma i biva intenzivirano tek nakon Drugog svjetskog rata. Od tada ekonomska teorija razlučuje pojmove ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja.

Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju.

U dugom roku (10-20 godina), ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne ekonomije, odnosno „ekonomski rast, dugoročno, najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije.“ Drugačije rečeno, ekonomski rast se ostvaruje kada se granice proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao izraz povećavanja kapaciteta za proizvodnju u nekoj nacionalnoj privredi. Stopa rasta proizvodnje određuje stopu kojom raste standard stanovništva jedne zemlje. Godišnje povećavanje GDP u odnosu na baznu godinu pokazuje stopu ekonomskog rasta. Grafički se to prikazuje na slijedeći način:

Ekonomski rast kao pomak GPM udesno

Ekonomski rast se grafički predstavlja pomakom udesno granice proizvodnih mogućnosti, što je na grafikonu prikazano kao pomak krivulje od GPM1 do GPM2.

Prve analize ekonomskog rasta u 1940-im i 1950-im godinama imale su za

predmet isključivo kvantitativan rast nacionalne privrede (proizvodnje i GDP-a). Nakon toga je u ekonomsku teoriju uveden pojam ekonomskog razvoja, pod kojim podrazumijevamo «ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.» Dakle, ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta.

Drugim riječima, pojam ekonomskog razvoja, pored toga što obuhvata kvantitativne promjene u obimu proizvodnje (ekonomski rast), objašnjava i složene transformacije u kompoziciji i strukturi privrede koje doprinose rastu životnog standarda i kvalitetu života ljudi uopće, uključujući i kvalitetu okoliša. Pri tome kažemo da je

114

ekonomski rast najvažnija komponenta ekonomskog razvoja (nema ekonomskog razvoja bez ekonomskog rasta).

U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv.

Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj. prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila.

8.2. DUGOTRAJNOST EKONOMSKOG RASTA

Među osnovnim karakteristikama ekonomskog rasta su sporost i dugotrajnost, s

jedne strane i razlike od zemlje do zemlje, s druge strane. U prvom slučaju, kako je vidljivo u narednoj tabeli, uzeli smo smo period od oko 100 godina. Prosječna stopa ekonomskog rasta u tom periodu (posljednja kolona tabele), npr., za Japan je 2,8 % a za Pakistan 1,2 %. To znači da je realni GDP Japana sa 1.256 USD u 1870-oj godini po datoj stopi ekonomskog rasta porastao na 26.460 USD 2.000-e godine, a Pakistana sa 616 na 1.960 USD.

Tabela, također, pokazuje da je GDP per capita u USA, npr., čak preko 17 puta veći od onog u Pakistanu. Realni GDP prosječnog Kineza u 2000-oj godini ravan je GDP prosječnog Britanca od prije 130 godina, a GDP prosječnog Pakistanca je 2000. godine je iznosio polovinu realnog dohotka proječnog Amerikanca.

Stope ekonomskog rasta izabranih zemalja Zemlja Period GDP p.c

(na početku perioda) GDP p.c (na kraju perioda)

Stopa rasta (godišnja, u %)

Japan 1890-2000 1.256 26.460 2,8 Brazil 1900-2000 650 7.320 2,5 Meksiko 1900-2000 968 8.810 2,2 Kanada 1870-2000 1.984 27.330 2,0 Njemačka 1870-2000 1.825 25.010 2,0 Kina 1900-2000 598 3.940 1,9 USA 1870-2000 3.347 34.260 1,8 Indija 1900-2000 564 3.390 1,5 V. Britanija 1870-2000 4.107 23.550 1,4 Pakistan 1900-2000 616 1.950 1,2 Izvor: N.G. Mankiw, ibid, str. 543. (napomena: realni GDP izražen je u vrijednosti USD iz 2000-e godine)

115

U drugom slučaju, moderne privrede pokazuju tendencije dugoročnog rasta. Taj se dugoročni rast često prikazuje krivuljom koju zovemo razvojni trend ili samo trend.

Stvarne i trend vrijednosti domaćeg proizvoda u dugom roku prikazuju se kao na sljedećoj slici: Kao što vidimo putanje privrednog razvoja nisu pravolinijske. Od dugoročnog trenda razvoja privrede postoje odstupanja. Odstupanja su uzrokovana različitim faktorima, pa ih dijelimo na ciklička, sezonska i neregularna. Ona se očituju u odstupanju ekonomskih aktivnosti, a to znači proizvodnje, dohotka, zaposlenosti, cijena itd. Zato stvarna kretanja agregatne privredne aktivnosti pokazuju cikličnost, a upravo utvrđivanje razloga cikličnih fluktuacija u privredi spada u temeljne zadaće makroekonomije. 8.3. FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA

Predhodne razlike u životnom standardu (ostvarenim stopama ekonomskog rasta,

odnosno visini GDP) različitih zemalja objašnjavaju se razlikama u dostignutom nivou produktivnosti, a time i konkurentnosti ekonomije jedne zemlje. Produktivnost izražava sposobnost da se određena količina dobara i usluga proizvede u određenom vremenu. Budući da ova proizvedena količina dobara i usluga određuje životni standard stanovništva, to znači da, npr., Amerikanci bolje žive od Pakistanaca jer su američki radnici produktivniji od pakistanskih. Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora, koje čine: ljudski kapital, prirodna bogatstva, fizički kapital i tehnologije (1) Ljudski kapital «je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost, znanje i motivacija radne snage); obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta. (2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopće svi prirodni izvori) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. Danas prirodna bogastva ne određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga, koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogastva, svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više ovise o radu i kapitalu. Zemlje bogate naftom (kao S. Arabija, koja na osnovu toga ostvaruje visoke dohotke) su, pri tome, izuzetak a ne pravilo. (3) Fizički kapital (ili samo: kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i sl.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara.

116

Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga. (4) Tehnologija (tehničko-tehnološki progres, inovacije) podrazumijeva najbolje/najbrže tehnološke načine proizvodnje dobara i usluga.

Produktivnost (determinirana s predhodna četiri faktora), dakle, generira nivo dohotka, koji pored podmirivanja potreba potrošnje omogućava i određeni nivo štednje (akumulacije). U makroekonomiji je štednja ključno pitanje formiranja investicija kao neophodhog uslova za postizanje ekonomskog razvoja. Visoke investicije omogućavaju nove tehnologije, a ovima se osvajaju nova tržišta i usvajaju nova znanja (uvećava se fizički kapital i nivo znanja). Na ovaj se način zaokružuje «razvojni krug», na novom i višem nivou razvijenosti od predhodnog. 8.4. MODELI EKONOMSKOG RASTA

Makroekonomska politika mora biti i kvantitativno određena (ekonometrijski, matematički, statistički). U tom kvantitativnom pristupu naglašeno mjesto imaju ekonomski modeli, koji dinamičkom analizom opisuju promjenu pojedinih makroekonomskih varijabli u vremenu, pri čemu su modeli rasta instrument makroekonomske analize.

Ekonomski rast oduvijek je izazivao veliki interes i kontraverze kod ekonomista. Uz one rane (A. Smit, T. Maltus, K. Marks), moderne teorije ekonomskog rasta nikle su pod uticajem makroekonomskih modela, a imaju korijene u keynesijansko-neoklasičnoj teoriji. Među najcitiranijim radovima o ekonomskom rastu su modeli Haroda (Rey Harroda, 1948) i neoklasični model Soloua (Robert Solow, 1970.) Keynesov model Keynesov prvenstveni doprinos u ekonomskoj teoriji je postizanje pune zaposlenosti pri stabilnim cijenama. Osnovni predmet Keynesovog istraživanja je pitanje modaliteta makroekonomskog procesa prilagođavanja u situaciji u kojoj je poremećena opća ravnoteža. Dokazujući da je ravnoteža moguća i kad nema potpune zaposlenosti, Keynes je analizu određenja dohotka podredio kratkom roku, dok dugoročnu analizu određenja dohotka, odnosno teoriju rasta, nije razmatrao.

Keynesov model ekonomskog rasta pokazuje osnovne odrednice formiranja i raspodjele dohotka te nivoa zaposlenosti. Keynesov model razrađuje proces formiranja ponude i tražnje, kao i njihovo usklađivanje na tržištima roba, rada i kapitala. Model ima sljedeći izraz:

Y = C + I S = I S = S(Y) I = I(i) M = L1 (Y) + L2 (i, P) Y = Y(n) W = Y'(n) W = Wo + W(n) Y = Py W = Pw

Y, y = nominalni i realni dohodak, n =zaposlenost, M = ponuda novca, i = kamatna stopa, W, w = nominalne i realne nadnice, P = nivo cijena, C = lična potrošnja, I = investicije, L1 = spekulativna tražnja novca, Wo = donja granica nominalne nadnice

117

U modelu je nivo dohotka, zaposlenosti i ukupne ekonomske aktivnosti određena funkcijama potrošnje, investicija i likvidnosti. Oblik tih funkcija određen je na osnovu tri «psihološka zakona», koji čine okosnicu Keynesove makroekonomske teorije: (1) zakon potrošnje, iz kojeg je izveden multiplikator dohotka prema kojem se povećanje potrošnje multiplikatiovno odražava na porast dohotka; (2) zakon podstreka investiranja prema kojem nivo investicijske aktivnosti određuju odnos između marginalne efikasdnosti kapitala i tržišne kamatne stzope, (3) zakon potrebe za likvidnošću prema kojem tražnja za novcem zavisi s jedne strane o potrebi u tekućem poslovanju i određenoj predostrožnosti, a s druge o određenoj spekulativnoj pobudi. Po Keynesu glavni uzrok poremećaja leži u odstupanju efektivne tražnje od realnog nivoa ponude pri punoj zaposlenosti. Otuda osnovni instrument ekonomske politike trebeju biti mjere porezne i monetarne politike koje direktno utiču na veličinu, raspodjelu i upotrebu dohotka, usklađujući tražnju s danom ponudom. Time makroekonomska politika treba u kratkom roku biti usmjerena na osiguranje stabilne ravnoteže uz punu zaposlenost faktora proizvodnje i stabilne cijene, čime je Keynes definirao i stabilizacijsku ulogu makroekonomske politike. Harrod-Domarov model rasta

Harrod-Domarov model rasta (neovisno su ga oblikovali R.F. Harrod i E. Domar,

1946-48.), razmatra pitanja pod kojim uslovima je privreda sposobna ostvariti outpout po nekoj konstatnoj stopi i odgovor nalazi u jednakosti – stope štednje sa produktom kapitalnog koeficijenta i stope rasta stvarne radne snage. «Tada i samo tada privreda će imati ravnotežu kapitala i ponude radne snage, da bi postigao (dugoročni) uravnoteženi rast».

Model se temelji na sljedećim pretpostavkama: (1) Proizvodnja je funkcija dvaju faktora - rada i kapitala, i njihovo ulaganje podložno je konstantnim prinosima – kapitalni koeficijent (v) je konstantan, jer se zanemaruje uticaj monetarne politike i nema promjena u tehničkom progresu; (2) elastičnost suptitucije tih dvaju faktora jednaka je nuli; (3) faktor rad raste konstatnom stopom, koja se zove prirodna stopa rasta; (4) udio štednje je u fiksnom odnosu s realnim nacionalnom dohotkom privrede.

Na osnovu ovih pretpostavki izgrađen je model koji dokazuje da je stopa ekonomskog rasta funkcija štednje i dohotka, pri čemu povećavanje investicija putem multiplikatora utiče na multiplikativno povećavanje dohotka i potrošnje. U situaciji pune zaposlenosti, ovo povećavanje potrošnje i potrebne proizvodnje preko marginalnog kapitalnog koeficijenta (koji ima ulogu akceleratora), izaziva dodatno povećavanje (akceleriranje) investicija. Stopa ravnotežnog rasta povećava se za rast produktivnosti rada, odnosno povećanje produktivnosti rada u procesu ekonomskog razvoja dzgoročno povećava stopu rasta. Neoklasični model rasta Soloua

Neoklasična teorija nastaje kao reakcija na keynesijansku (Keynesov model) i

neokeynesijansu (Harod-Domarov model) teoriju. Bavi se problemom uslova ravnotežnog rasta koje neokeynesijnska škola nije do kraja utvrdila. Prema neoklasičnoj teoriji, tržišni mehanizam pune konkurencije u teorijskim okvirima dugoročno

118

samoregulativan (vraća proces ekonomskog rasta na dugoročnu ravnotežnu putanju ukoliko je on zbog nekih razloga iz nje izbačen).

Neoklasični pristup, kojega je razvio nobelovac R. Solou (Robert Solow), pretpostavlja da su cijene faktora proizvodnje u dugom roku fleksibilne te da reaguju na višak tražnje (dakle, moguća je supstitucija faktora , što znači da je u funkciji proizvodnje kapitaslni koeficijent varijabilan). Prema Solou, uz varijabilni kapital koeficijent (v) i uz pretpostavku konstatnih prinosa, funkcija nacionalnog dohotka (Y), proizilazi iz zaposlenosti (L) i kapitala (K), tj:

1/v = Y/K = F(L/K)=f(L/K)=f(z) (a) gdje je f = funkcija proizvodnje, z = zaposlenost po jedinici kapitala, Y = GDP, pri čemu je prirodno pretpostaviti da je F(0)=0. Ako Y interpretiramo kao neto proizvod tada bismo pretpostsavili da je f(0)<0.

Označimo li sa k=K/L, uz homogenost funkcije F i početne relacije (a), slijedi da je kF(L/K)=F(1,k). Ako uvedemo oznaku F/k) = F(1,k), slijedi da je 1/v=F/K)/k. Uz ovu transformaciju iz osnovnog modela mogu se izvesti relacije: funkcija investicija i štednje, ravnoteža na tržištu roba, agregatna funkcija proizvodnje, funkcija ponude radne snage u dugom roku, tražnja za kapitalom i tražnja za radnom snagom, od kojih prikazujemo:

Funkcija investicija Ravnoteža na tržištu roba Agregatna funkcija proizvodnje

dK 1/L = 1/L----- dt I/L = S/L Y/L = F(k)

U dugom roku ravnoteža ustaljenog rasta, čemu zapravo neoklasična teorija teži, nalazi se u prilagođavanju zajamčenoj prirodfnoj stopi. Rješenje modela za ravnotežni rast glasio bi: Y = (µ/s)kL*L0eut gdje je k* izvedeni ravnotežni kapitalni koeficijent.

Ekonomski rast tokom XX stoljeća u razvijenim je zemljama, uglavnom, potvrdio opće zaključke neoklasičnog modela, i to zbog: ● zbog rasta tehničke opremljenosti što je povećalo realne nadnice, ali ne i udio nadnica u nacionalnom dfohotku jer su srazmjerno rasli i dohoci od drugih faktora proizvodnje; ● odsustva dramatičnih dugoročnih promjena realnih kamatnih stopa, ali i značajnih kratkoročnih fluktuacija, ● kapitalni koeficijent pokazivao je tendenciju pada dok su odnosdi između investicija i štednje te GDP bili manje-više stabilni, ● prosječnom padu GDP od 3 % na godinu najviše su pridonijele tehnološke inovacije. Pri toj stopi. Za udvostručenje GDP-a, prema pravilu 72, potrebne su 24 godine. 8.5.. CIKLIČNE MAKROEKONOMSKE FLUKTUACIJE Osnovna karakteristika ekonomskih veličina u realnom svijetu je njihova stalna promjena. Zato se kaže da je tržišna privreda podložna poslovnim (konjukturnim) ciklusima, koji se međusobno smjenjuju većom ili manjom pravilnošću. Pod poslovnim ciklusima podrazumijevamo fluktuaciju ukupne proizvodnje, nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Prema savremenim određenjima, poslovni ciklusi predstavljaju rekurentnu ekspanziju i kontakciju nacionalne privrede

119

Poslovni ciklusi mogu biti: - kratkoročni poslovni ciklusi(u trajanju do dvije godine) - dugoročni (u trajanju do deset godina ili do dvanaest godina)

Poslovni ciklusi se sastoje od četiri faze: (1) vrh poslovnog ciklusa, (2) kontrakcija ekonomskih aktivnosti, (3) dno poslovnog ciklusa i (4) ekspanzija ekonomske aktivnosti. Dužina ciklusa se određuje protokom vremena od početka bilo koje od faza cilkusa do početka te faze u narednom ciklusu (na našem dijagramu vrijeme t1 – t2). Iako su ove faze zajedničke svim ekonomskim ciklusima, one su i po trajanju i po intenzitetu različite kod pojedinih ciklusa (zato kažemo da su promjene rekurentne ali ne i periodične). Zato su i objašnjenja, ali i predviđanja ekonomskih ciklusa nepouzdana.

Poslovni cilkus

10 godina (1) Vrh (peak) poslovnog ciklusa karakteriše puna zaposlenost kapaciteta. U

ovom periodu privreda bilježi polet: rastu investicije, proizvodnja i zaposlenost, dostiže se najveća nivo GNP-a (boom). Agregatna ponuda može nadmašiti agregatnu tražnju («pregrijavanje privrede»).

2) Kontrakcija predstavlja blagi pad ekonomskih aktivnosti. Pošto je u vrhu zabilježena povećana agregatna ponuda i pad agregatne tražnje - smanjuju se prodaje, to s jedne strane, povećava zalihe, a s druge, smanjuje proizvodnju, zaposlenost i cijene. Profiti padaju i sve više preduzeća dolaze u teškoće. Očekivanja su pesimistična, investicije minimalne i postojeći kapaciteti neiskorišteni, dolazi do otpuštanja radne snage. Veću nezaposlenost slijedi pad dohotka domaćinstava, što dalje ugrožava tražnju. Opadanje realnog GNP u dva ili više uzastopnih kvartala označavamo recesijom (recession). Produbljavanje problema u nekim slučajevima dovodi i do krize hiperprodukcije (od kojih je najveća bila Velika ekonomska kriza 1929-33).

3) Dno (trough) je najniži nivo ekonomskih kretanja. Obilježena je najnižom proizvodnje, najnižim cijenama i visokom nezaposlenošću, kao i najnižom tražnjom u odnosu na proizvodne kapacitete. Profiti su niski. Očekivanja za buduću prodaju su slabija, pa su kompanije nespremne izlagati se riziku novih investicija. Ako je dno duboko naziva se depresijom (depression).

4) Ekspanzija - oporavak (recovery) označava fazu ponovnog povećavanja proizvodnje i zaposlenosti. Prepoznatljivi znaci oporavka su: zamjena dotrajale opreme, povećavanje zaposlenosti, dohotka i izdataka potrošača, optimističnija očekivanja zbog povećavanja prodaje...

120

Unutar jednog ciklusa govori se također o fazama poleta, stagnacije i recesije. O

recesiji se govori kada je privredni rast u dva uzastopna tromjesečja negativan, dakle kada se u tom razdoblju smanjuje GDP. Neki ekonomski stručnjaci smatraju, međutim, da se o recesiji može govoriti tek kada je pad zabilježen u razdoblju od najmanje godinu dana. Kada zavlada recesija onda se smanjuju kako obim investicija poduzetnika, tako i njihova zarada. To dovodi do manjih plaća, povećanja broja nezaposlenih i ukupnog smanjenja osobne potrošnje.

Odgovore na pitanja zašto ekonomska kretanje poprimaju ciklične oblike,

odgovore daju dvije grupe teorija o poslovnim ciklusima: Prva grupa teorija se oslanja na argument slučajnih, iznenadnih udara u agregatnoj

tražnji (vanjske teorije) što utiče na promjene u dohotku i zaposlenosti. Ove teorije uzrok poslovnim ciklusima nalaze u faktorima izvan ekonomskog sistema – ratovima, prirodnim katastrofama, političkim prevratima, otkrićima novih izvora sirovina, čak i uticaju sunca (teorija «sunčanih pjega») i td.

Druga grupa teorija polazi od teze o sistematskim promjenama koje izazivaju

promjene unutar ekonomskog sistema. Ovdje se tvrdi da nakon svakog oživljavanja slijedi kontrakcija, a nakon svake kontrakcije slijedi ponovno oživljavanje.

Najvažnije teorije o poslovnim ciklusima su: (1) Monetarna teorija koja cikličnost objašnjava ekspanzijom i kontrakcijom

novca i kredita u privredi, pa je upravljanje novčanom masom jedini i dovoljni instrument upravljanja privredom;

(2) Model multiplikatora i akceleratora koji cikličnost tumači teorijom investiranja (akceleratorom);

(3) Političke teorije ekonomsku cikličnost pripisuju političarima koji prilagođavaju fiskalnu i monetrne politiku da bi ponovo bili izabrani.

(4) Teorije ravnotežnih poslovnih ciklusa tvrde da pogrešne predstave o kretanjima cijena i nadnica navode ljude da premalo nude ili da premalo rade.

121

PITANJA ZA RASPRAVU – SKRAĆENICE I STRUČNI MAKROEKONOMSKI TERMINI

MAKROEKONOMSKA POLITIKA

Pojam makroekonomske politike

Načinom i sadržajem aktiviranja države u privredama pojedinih zemalja bavi se naučna ekonomska disciplina pod nazivom (makro) ekonomska politika.U najopćijem značenju ova dva izraza, (makro) ekonomska politika predstavlja uticaj države na ekonomsku aktivnost, odnosno: «organiziranje i usmjeravanje tokova ekonomske aktivnosti u okviru jedne države.

Makroekonomsku politiku definiramo kao skup svih mjera usmjerenih na postizanje poželjnih makroekonomskih ciljeva izraženo u makeoekonomskim varijablamai kao što su: ukupni nivo proizvodnje i dohotka, zaposlenosti, opći nivo cijena itd. Poželjni makroekonomski ciljevi su: (1) Visoki nivo ukupne proizvodnje i dohotka, (2) Visoka zaposlenost, (3) Stabilnost cijena, (4) Međunarodna razmjena.

Fiskalna politika

Budžet i uticaj budžeta na društveni proizvod

Sredstvo (upravni akt, zakon) kojim država iskazuje svoje planirane prihode i rashode za određeno vrijeme (obično 1 godinu) naziva se budžet (od lat. riječi bulga = kožna kesa, novčanik). Donosi se krajem jedne za narednu godinu i sadrži bilans predviđenih prihoda i rashoda. Donosi ga najviše predstavničko tijelo države i predstavlja jednu od najvažnijih odluka koje takvo tijelo donosi. Budžet iskazuje sve programe države koji imaju obilježja rashoda kao i porezne izvore koji čine prihodnu stranu budžeta. Ako su javni prihodi države jednaki njenim rashodima imamo budžetsku ravnotežu. Odstupanja su dvojaka: budžetski suficit ((budžetski višak), budžetski deficit (budžetski manjak). Kada su nam datog perioda javni prihodi i izdaci jednaki imamo uravnoteženi budžet. Budžetski deficit (D) definiramo kao razliku između budžestke potrošnje (državne potrošnje = G) i budžetskih prihoda (T = porezi).

D = G - T ∆D = ∆G - ∆T

U ekonomskoj literaturi se pravi razlika između stvarnog budžeta, strukturnog budžeta i cikličnog budžeta.

Doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda i javnih rashoda (javne potrošnje). Fiskalna politika predstavlja dio ekonomske politike koji se odnosi na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih (budžetskih) rashoda u cilju: ublažavanja makrokonomskih nestabilnosti (neutraliziranje negativnih uticaja poslovnog ciklusa, i poticanje ekonomskog rasta, uz visoku zaposlenost i stabilne cijene. Fisklanu politiku možemo definirati kao svjesne promjene državnih prihoda i rashoda kojima je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonomske politike: pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta i eksterne ravnoteže.“

Fiskalna politika se sastoji od: (1) politike javnih prihoda i (2) politike javnih rashoda (javne potrošnje).

Postoje dvije vrste fiskalne politike: - ekspanzivna fiskalna politika – koristi se u vrijeme depresije /smanjenje poreza/ - restriktivna (kontrakcijska) fiskalna politika – koristi se u vrijeme ekspanzije /povećanje poreza/

SAŽETAK TREĆEG DIJELA

122

Ostvarivanje stabilizacionih (spriječavanje makroekonomskih nestabilnosti) i razvojnih ciljeva

(poticanje ekonomskog rasta) fiskalna politika ostvaruje na dva osnovna načina: (1) automatskim stabilizatorima i (2) diskrecionim mjerama fiskalne politike.

Automatski stabilizatori Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje makroekonomske stabilnosti, bez posredovanja nosilaca ekonomske politike. Označeni su «automatskim» jer djeluju trenutno i anticiklično bez posebno preduzimanih mjera od strane državih organa (vlade). Služe kao amortizeri neočekivanih ekonomskih promjena. Najznačajniji automatski stabilizatori su: (a) progresivno oporezivanje profita i zarada preduzeća, (b) naknade za slučaj nezaposlenosti, socijalna pomoć i ostala transferna plaćanja.

Diskreciona fiskalne politika je ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse. Osnovne mjere diskrecione fiskalne politike su:

javni radovi programi zapošljavanja u javnom sektoru privremene promjene poreza na dohotke

Ekonomisti preporučuju kombiniranu primjenu automatskih stabilizatora i diskrecionih fiskalnih mjera u obliku «formule fleksibilne politike».

Kada država ostvari budžetski deficit mora ga pokriti. Načini pokrivanja - finansiranja državnog

deficita (budžetske potrošnje) su: (1) povećanje poreza (2) državni javni dug, (3) štampanje novca Dohodak koji se dobija od štampanja novca naziva se senjoraž (fr. seigniorage), odnosno carina na osnovu prava štampanja novca. Država, štampajući novac za finansiranje svojih rashoda, uvećava novčasnu masu koja dovodi do inflacije, a što je svojevrsno oporezivanje, nova vrsta poreza – inflacioni porez. Njegovo uvođenje je u isključivoj kompetenciji vlade (ili centralne banke), bez odgovarajuće javne kontrole.U tim okolnostima nastaje pojava «bjekstva od novca», što znači da svi koji novac drže trude se da ga se što prije oslobode. Raspoloživi dohodak domaćinstva

Razumijevanje makroekonomskog poslovanja uključuje i mjerenje ukupnog dohotka koji je stanovništvo primilo. Radi se o nacionalnom dohotku (NI = National Incom), koji sadrži sve nadnice, profite, rente i kamate, kao dohotke faktora proizvodnje. Pri tome, naglašavamo da je najvažnija komponenta GDP potrošnja stanovništva (pojedinaca i domaćinstava), koja se izražava kao raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd = Disposable Income). Sa rastom ovog dohotka raste tražnja za potrošnim dobrima i obratno, sa padom dohotka tražnja se smanjuje.

Do veličine raspoloživi dohodak domaćinstava se dolazi slijedećim računanjem: 1. GDP/GNP 2. Amortizacija (Dp) 3. Neto nacionalni proizvod (NDP – Net Domestic Product) (1. minus 2.) 4. Neizravni porezi 5. Nacionalni dohodak (NI – national Income) (3. minus 4.) 6. Dio NI koji pripada ali se ne isplaćuje domaćinstvima (npr. doprinosi za socijalnu sigurnost) 7. Transferna plaćanja domaćinstvima (npr. socijalna pomoć, dječiji dodaci) 8. Dohodak domaćinstava (5. minus 6. plus 7.) 9. Izravni) porezi 10. Raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd) (8. minus 9.) To je ona suma novca koju domaćinstva primaju «na ruke», ono što je moguće da domaćinstva troše ili da štede.

123

Kao komponente raspoloživog dohotka (Yd) pojavljuju se potrošnja (C = Consumption) i

štednja (S = Saving), odnosno: Yd = C + S

Funkcije potrošnje i štednje Engelovi zakoni: domaćinstva s manjim dohocima pretežno ili sav dohodak troše na osnovne životne potrepštine kao što su hrana i stanovanje. Povećanjem dohotka izdaci na hranu rastu (jer se kupuje kvalitetnija hrana) ali se u relativnom izrazu oni smanjuju. Daljnjim povećanjem dohotka povećavaju se i izdaci na luksuz, odjeću i rekreaciju. Jednostavno rečeno, raspoloživi dohodak (Yd) je osnovna odrednica potrošnje i štednje.

Iz jednačine Yd = C + S jasno je da su potrošnja i štednja međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno, veća štednja podrazumjeva manju potrošnju. Veći raspoloživi dohodak podrazumijeva veću mogućnost trošenje, tj.: C = Yd – S. Povećanje dohotka je ne samo pretpostavka veće potrošnje nego i veće štednje. Štednja je neutrošeni dio raspoloživog dohotka, a izačunava se tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje, tj.: S = Yd - C Dakle, štednja i potrošnja su međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka, tj. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno.

Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka pokazuje funkcija potrošnje: C = f (Yd). Iz funkcije potrošnje izvodi se funkcija štednje. Ona pokazuje odnos između štednje (S = Saving) i raspoloživog dohotka (Yd), tj.:S = f(Yd). Naravno, moguća je i situacija u kojoj se troši više iz raspoloživog dohotka ukoliko se troši iz ušteđenog dohotka u ranijem periodu, odnosno ukoliko se troši na teret zaduživanja. Tada imamo negativnu štednju (C > Yd).

(1) Funkcija potrošnje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i potrošnje domaćinstva. Ova funkcija se predstavlja na koordinatnom sistemu u kome je na apcisu nanešen raspoloživi dohodak (Yd) a na ordinatu potrošnja (C).Grafikon funkcije potrošnje pokazuje da je potrošnja pozitivna funkcija raspoloživog dohotka: ona raste sa povećavanjem raspoloživog dohotka.

(2) Funkcija štednje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i štednje, tako što osjenčen prostor ispod funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini štednju, a prostor iznad funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini negativnu štednju. (O.p. pogledaj grafikon na strani 78.) Grafikon funkcije štednje pokazuje da je štednja jednaka raspoloživom dohotku umanjenom za potrošnju. Lorencova kriva

Ako pod dohotkom podrazumijevamo ukupna godišnja primanja, koja mogu poticati od nadnica (plate), vlasništva (kamate, dividende) i sl. onda su za svako društvo od velike važnosti socijalne razlike koje se pojavljuju pri raspodjeli dohodaka. Nejednakosti u sticanju i raspodjeli dohotka se mogu mjeriti na različite načine, od kojih se najčešće koriste Lorencova kriva i, njoj pripadajući Gini koeficijent..

Lorencova kriva (M. Lorenz, 1905.) pokazuje neravnomjernost raspodjele ukupnog dohotka društva među različitim grupama stanovništa, odnosno odnos između procenta stanovništva i procenta dohotka koji mu pripada. /vidi sliku-graf na strani 80/.

Ponašanje agregatne potrošnje i agregatne štednje je ključno za razumijevanje ekonomskog rasta i poslovnih ciklusa. GDP određenog perioda može se potrošiti ili štediti, pa je njegova struktura jednačina odnosa potrošnje i štednje.

GDP = C + S

C = Potrošnja S = štednja

Sve što se od GDP u određenom periodu ne potroši, neizbježno se uštedi pa su uštede jednake razlici između GNP i potrošnje, tj.: S = GDP – C, a također i C = GDP – S. Kao dio GDP, štednja se u određenom periodu pretvara u imovinu, odnosno u investicije (I), tj.: I = GDP – C, što znači da su uštede identične s investicijama (S = I).

124

Investicije

Investicijama (investment) nazivamo ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog potencijala, pretvaranje finansijskih sredstava u elemente realnog kapitala (ulaganja u buduću proizvodnju). Razlikujemo bruto i neto investicije. Bruto investicije su ukupna kapitalna ulaganja namjenjena zamjeni izrabaćenog fizičkog kapitala i proširenju postojećeg. Financiraju se iz amortizacije i akumulacije. Kad se od bruto investicija oduzme iznos amortizacije dobijaju se neto investicije. Neto investicije su namijenjene proširenju postojećeg fizičkog kapitala, a financiraju se iz akumulacije. Faktori koji opredjeljuju ekonomski razvoj izražavaju se upravo kroz investicije. Efekat investicija se najdirektnije odražava na rast GDP, odnosno nacionalnog dohotka, jer investicije podižu proizvodnju i zaposlenost. Izvor investicija je štednja. Ukupnu štednju čine: lična štednja, bruto štednja preduzeća i štednja države, pa investicije i štednja moraju biti u ravnoteženi. Ukupna štednja je jednaka nacionalnim investicijama (domaće bruto investicije i neto izvoz). Investicije su određene: (a) veličinom prihoda, (b) veličinom troškova i (c) očekivanjima.

Vidjeli smo da se ravnoteža štednje (S) i investicija (I), koja određuje nivo nacionalnog dohotka može uspostaviti ispod, odnosno iznad pune zaposlenosti. Posljedice ovako uspostavljene ravnoteže ispod ili iznad pune zaposlenoisti su inflacioni jaz (investicije veće od štednje) i deflacioni jaz (štednja veća od investicija).

Paradoks štednje Prema keynesijancima, izjednačavanje štednje i investicija pretpostavlja da se proširivanje tražnje ostvaruje preko rasta investicija. Međutim, u prilog tezi da štednja nije dovoljna i da nije uvijek pozitivna i dobrodošla za oporavak i izlaz iz krize, keynesijanci uvode tzv. paradoks štednje, koji govori o tome da na pojedinačnom nivou štednja danas obezbjeđuje veću potrošnju sutra, ali na nivou cjelokupne privrede veća štednja smanjuje potrošačke izdatke i ima negativne posljedice na dohodak, uključujući njegove dijelove – potrošnju i štednju.

Pojam Multiplikatora Promjene pojedinih komponenti agregatne potražnje (potrošnja domaćinstva, investicije,

potrošnja države, neto izvoz) utiču na promjene GDP. U tom smislu se može izmjeriti uticaj jedinične promjene svake od ovih komponenti agregatne potražnje na višestruku promjenu i veličinu GDP. Mjera učinka ove jedinične promjene na visinu GDP naziva se multiplikator. Model multiplikatora je teorija koja objašnjava uticaj komponenti agregatne potražnje (AD) u kratkom roku na obim proizvodnje. Matematički iskazano, multiplikator je koeficijent (broj) kojim treba pomnožiti prvi efekat varijabilne veličine da bi se dobio (puno veći) efekat na kraju beskonačnog niza perioda. Odnosno, multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mijenja GDP ovisno o promjeni komponenti agregatne potražnje. Postoji dva modela multiplikatora: a) osnovni ili jednostavni model i b) razvijeni ili Keynesov model. Osnovni ili jednostavni model analizira uticaj potrošnje (C) i investicija (I) na kretanje proizvodnje, a Keynesov model uz ove i uticaj državne potrošnje (G) i neto izvoza (NX). Pod multiplikatorom investicija se podrazumijeva broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GDP. Porast investicija uslovljava porast proizvodnje i zaposlenosti (GDP-a) u iznosu koji je veći od inicijalnog ulaganja investicija. Kao što kamen bačen u vodu izaziva koncentrične krugove po površini vode, tako i investicije «ubačene» u ekonomiji izazivaju lančane reakcije u obliku rasta GDP-a (proizvodnje i zaposlenosti). Veličina multiplikatora investicija zavisi o marginalnoj sklonosti potrošnji (MPC) odnosno marginalnoj sklonosti štednji (MPS), a izražava se slijedećim obrascem:

Iz predhodne jednačine MPC + MPS = 1 slijedi

Marginalna sklonost potrošnji MPC = ∆C/∆GNP, odnosno MPC = 1- MPS

Marginalna sklonost štednji MPS = ∆S/∆GNP, odnosno MPS = 1- MPC

125

Postoje i druge vrste multiplikatora kao šo su:

Multiplikator izdataka države Multiplikator zatvorene privrede (Mzp) Multiplikator otvorene privrede (Mop)...itd.

Multiplikator zatvorene privrede (Mzp) Kako u zatvorenoj privredi nema uvoza, Mpm = 0 pa je:

Mzp = Multiplikator zatvorene privrede

Multiplikator otvorene privrede (Mop). Multiplikator izdatka će u otvorenoj ekonomiji biti manji od multiplikatora u zatvorenoj ekonomiji zbog isticanja iz trošenja u uvoz. Uz pomoć granične sklonosti uvozu (Mpm) određuje se Mop. Mpm pokazuje za koliko će se povećati vrijednost uvoza ako se BDP poveća za jednu jedinicu.

Mop = Multiplikator otvorene ekonomije MPS = granična sklonost štednji MPm = granična sklonost uvozu

Multiplikator otvorene ekonomije je manji od zatvorene ekonomije kod koje je MPm=0, kada se druge varijable ne mijenjaju. Monetarna ekonomija

Monetarni (novčani) agregati Novac je sredstvo za olakšavanje razmjene roba/usluga i zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji. S obzirom da se kao sredstva plaćanja mogu pojaviti sva ukupna novčana sredstva nekog valutnog područja, uz pojam novca govorimo i o novčanoj masi nacionalne ekonomije, koja sva novčana sredstva strukturira u monetarne (novčane) agregate, skračenih izraza: M1, M2, M3, koji se nazivaju još i novčani volumen, a uz njih postoje još i nelikvidna sredstva, koja uz novčani volumen čine novčani potencijal, tj. ukupna novčana sredstava – M4.

M1 - Novčani agregat u užem smislu. U načelu, novčana masa se izjednačava sa izrazom M1 (ili novčanom masom u užem smislu). Radi se likvidnim sredstvima za obavljanje tekućih plaćanja, odnosno likvidnim potraživanjima nebankarskih subjekata (preduzeća i ustanove, stanovništvo, nebankarske finanijske institucije) prema bankarskom sistemu. M1 čini ukupni papirni i kovani novac, koji funkcionira kao: (1) gotov novac u opticaju i (2) depozitni novac po viđenju (sredstva na žiro računu, tekućim i drugim računima sa kojih se vrše plaćanja, novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta i drugim sličnim izvorima, i izdvojena novčana sredstva na posebnim računima za investicije, finansiranje zajedničke potrošnje i stambenu izgradnju) M2 - Novčani agregat u širem smislu (M1 + kvazi novac). M2 proširuje pojam novčane mase M1 sa kvazi novcem. Kvazi novac čine drugi depoziti u bankama koji ne služe za tekuća plaćanja (kao što su depoziti po viđenju u sadržaju M1), ali mogu da se pretvore u novčana sredstva plaćanja. M3 – Ukupna likvidna sredstva (najširi novčani agregat). Novčani agregat M3 obuhvata novčani agregat M2, uvećan za ostala likvidna sredstva. U ostala likvidna sredstva spadaju oročeni depoziti - sredstva rezervi, sredstva za kupovinu deviza i sredstva za pokriće po akreditivima (garancije kredita za izvozna preduzeća). M4 - Ukupni depoziti. Novčani agregat M4 sastoji se iz novčanog agregata M3 i Dugoročnih obaveza bankarskog sistema prema nebankarskim subjektima u domaćoj valuti i devizama.

126

Mjerenje inflacije

Mjerenje inflacije može biti izvršeno na dva načina: (1) godišnjom ili mjesečnom stopom inflacije i (2) indeksima cijena (1) Stopa inflacije se izračunava kao:

nivo cijena (godina t) – nivo cijena (godina t-1)

St. inflacije = ------------------------------------------------------------- ; Nivo cijena (godina t-1)

Npr. stopa inflacije za 2009. god. nivo cijena 2009 .– nivo cijena 2008. ------------------------------------------- nivo cijena 2008.

(2) Indeksi cijena predstavljaju ponderisani prosjek cijena određenog broja roba i usluga sukladno njihovu značaju u strukturi potrošnje. Koriste se različiti indeksi cijena: indeks cijena na malo, indeks cijena na veliko, indeks troškova života, implicitnim deflatorom društvenog proizvoda, itd. Najčešće se kao pokazatelj općeg nivoa cijena koristi indeks potrošačkih cijena (CPI – Consumer Price Index), koji se obračunava na osnovu fiksne potrošačke korpe prosječne gradske (četveročlane) porodice (u koje ulaze: artikli hrane, odjeća, stanovanje, obraovanje i kulturne potrebe). Ovaj indeks koristimo i za izračunavanje stope inflacije, i to: CPI (tekuće godine) – CPI (prošle godine) x 100 Stopa inflacije = ------------------------------------------------------------- CPI (prošle godine)

Teorije inflacije Polazeći od prethodne konstatacije da inflacija predstavlja posljedicu neravnoteže između agregatne ponude i agregatne tražnje, sve uzroke inflacije možemo svesti na one koji podstiču povećanje potražnje i na one koji direktno ili indirektno utiču na smanjenje ponude. Na osnovu toga moderne teorije inflacije dijelimo na tri osnovne grupe: (1) inflacija tražnje, (2) inflacija troškova i (3) strukturna inflacija.

Filipsova kriva – odnos inflacije i nezaposlenosti Funkcionalna međuzavisnost između povećanja nadnica i porasta nezaposlenosti u ekonomskoj teoriji naziva se Filipsova kriva. Osnovni zaključak izveden iz ove krive je da stopa nezaposlenosti opada u godinama povećavanja nadnica, i obratno, ona opada u vrijeme kada se nadnice povećavaju.

Kao poseban oblik Filipsove krive može poslužti grafika koji iskazuje povezanost tri faktora: nivoa inflacije koji je nanesen na lijevoj vertikalnoj osi, nivoa nezasposlenosti na horizontalnoj osi i godišnjeg rasta najamnina na desnoj vertikalnoj osi. Pretpostavlja se da izmerđu nivoa inflacije i rasta najamnina postoji sljedeća veza: % inflacije = % rasta najamnina - % rasta produktivnosti rada.

Pojam i vođenje monetarne politike Monetarna politika čini sastavni dio ekonomske politike koju kreira i provodi centralna banka, a kojom se regulira ponuda i tražnja za novcem u skladu sa potrebama ekonomskog života (određivanje količine novca u opticaju, visine kamatnih stopa, deviznog tečaja i uslova kreditiranja). Dakle, monetarnom politikom se snadbjeva privreda odgovarajućom količinom novca koja neće izazvati nikakve poremećaje, ili koja će onemogućiti/umanjiti posljedice nedovoljne ili pretjerane količine novca u opticaju.

127

Ono što je sigurno jeste da novac utiče na ekonomska kretanja na kratki rok i u situaciji kada je stvarni GDP ispod potencijalnog GDP. U savremeno doba monetarna politika je najvažnije područje makroekonomske politike. Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka, koja jedina može emitirati novčanice. Zbog značaja koji novac ima u privredi svake zemlje, centralna banka obično ima veliku autonomiju prema izvršnoj vlasti (vladi). Centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet guvernera (na čelu je guverner banke) čije članove obično predlaže šef države, a potvrđuje Parlament. Centralna banka je odgovorna jedino zakonodavnoj vlasti (parlamentu).

Vođenje monetarne politike, tj. način na koji centralna banka kontroliše ponudu novca, te odnos novac-proizvodnja-inflacija jedno je od najvažnijih pitanja moderne makroekonomije. U tom smislu Centralna banka može (pri konstantnoj brzini opticaja novca) voditi:

restriktivnu, ekspanzivnu i neutralnu monetarnu politiku.

Najčešća podjela bankarskog sistema je na dvije vrste bankarskih subjekata, i to na:

• emisionu – centralnu banku, i • druge bankarske institucije (različite vrste komercijalnih, investicionih, štedno-kreditnih

institucija i dr.) Centralnu banku u nekim zemljama nazivaju i emisiona, državna, narodna, rezervna banka, a u osnovi njene glavne funkcije su skoro iste. Centralna banka je emisiona banka, ima monopol, koji joj je zakonom dodijeljen, da proizvodi, izdaje, povlači domaći novac za opticaj, snabdijeva komercijalne banke i čuva rezerve komercijalnih banaka u sklopu svojih rezervi, te njima samostalno upravlja. S obzirom na funkciju i činjenicu da zauzima centralno mjesto u monetarnom i bankarskom sistemu svake zemlje, centralna banka često se naziva i «banka banaka». Mnoge centralne banke imaju ulogu posljednjeg utočišta (engl. lender of last resort), gdje komercijalne banke rješavaju pitanja likvidnosti kada iscrpe sve prethodne mogućnosti, a što može da utiče na likvidnost i sigurnost cijelog bankarskog sistema.Kontrolu likvidnosti bankarskog sistema, centralne banke mogu ostvariti:

1. kreditiranjem komercijalnih banaka, 2. regulisanjem stope obavezne rezerve, 3. politikom djelovanja na otvorenom tržištu (prodajom ili kupovinom hartija od vrijednosti), 4. supervizijom bankarskog sektora, 5. podrškom za obavljanje platnog prometa i njegovom likvidnošću, 6. funkcijom povezanom sa ulogom centralne banke kao fiskalnog agenta države u

međunarodnom platnom prometu, (servisiranje međunarodnih obaveza zemlje, odnosno u ulozi regulatora međunarodne likvidnosti zemlje).

Pitanje kredibiliteta centralne banke fokusira se na takozvani problem „nekonzistentnosti

vođenja monetarne politike“. Centralni bankari često kao sinonim kredibiliteta uzimaju stepen postignute stabilnosti cijena. Na drugoj strani, u literaturi i akademskim krugovima kredibilitet određuje jedan od tri slijedeća faktora:

tzv. averzija prema inflaciji - što centralna banka više nastoji da obuzda inflaciju to se smatra da je više kredibilna - uživa veći stepen kredibiliteta,

tzv. obavezujući ugovor - ovo je jedan od načina da se centralna banka pridržava obaveze da se bori sa inflacijom, što se postiže tako da se između vlade i centralne banke zaključi obavezujući ugovor po kojem vlada može kazniti centralnu banku ako je inflacija “previše visoka”, ili

preuzimanje obaveze - centralna banka unaprijed preuzima obavezu za održavanje relativno niske i stabilne inflacije. Smatra se da centralna banka nije kredibilna, osim ako nije vezana pravilom ili nekom drugom “tehnikom”preuzimanja obaveze, da ispuni svoje obećanje o relativno niskoj inflaciji.

128

Glavni ciljevi monetarne politike su:

1) osiguravanje privredi potrebne količinu novca u opticaju, tj. vođenje monetarne politike u

zemlji kontrolom novčane mase; 2) uspostavljanje monetarne ravnoteže, tj. jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnje

novca, koja obezbjeđuje stabilnost općeg nivoa cijena; 3) stabilnost domaćeg novca (uključujući kontolu izdavanja novac u zemlji) i njegovog deviznog

tečaja; 4) drugi ciljevi kao što su: povećanje zaposlenosti, porast proizvodnje i realnog GDP-a,

uravnoteženi ekonomski rast.

Centralna banka drži zlatne i devizne rezerve (strana valuta + mjenice + depoziti u stranim bankama + rezerve pozicije u IMF) i na taj način vodi politiku međunarodne likvidnosti. Intervencijom na deviznim tržištima utječe na stabilizaciju domaće valute. Bilanca Centralne banke izgleda ovako:

Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava) 1. Zlato i devize (međunarodne rezerve neto) 2. Krediti bankama 3. Krediti vladi (državi)

1. Novac u opticaju 2. Depoziti ostalih banaka 3. Depoziti vlade (države) 4. kapital i rezerve

Ukupno Ukupno

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne politike su: (1) politika otvorenog tržišta, (2) politika obaveznih rezervi i (3) politika diskontne stope. Na slici je dat prikaz glavnih instrumenata monetarne politike./o.p. pogledaj sliku na str.110/.

Dva su osnovna mehanizma na koji promjena novčane mase (tj. monetarna politika) utječe na veličinu AD, a samim tim i na GDP i nivo cijena: a) preko kamatne stope (Interest rate Channel), b) preko deviznog tečaja (Exchange rate Channel) Kako bi se novac investirao u inozemstvo potrebno ga je prvo konvertovati u strana sredstva plaćanja, npr. u eure. Dakle, pad domaće kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za eurima i povećanja ponude domaće valute, što će za posljedicu imati deprecijaciju (smanjenjenje) vrijednosti domaće valute.

Deprecijacija domaće valute će učiniti domaći izvoz jeftinijim, npr., na tržištu EU, te proizvode EU učiniti skupljim za domaće potrošaće. Zajedno, ovo će voditi rastu izvoza u EU i smanjenju uvoza iz nje, tj. povećanju neto izvoza a samim tim i AD.

EKONOMSKI RAZVOJ I MODELI RASTA Ekonomski rast i razvoj

Proučavanje ekonomskog rasta kao makroekonomskog fenomena novijeg je datuma i biva intenzivirano tek nakon Drugog svjetskog rata. Od tada ekonomska teorija razlučuje pojmove ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja. Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje, odnosno, uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi, pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine, a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju. U dugom roku (10-20 godina), ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne ekonomije, odnosno „ekonomski rast, dugoročno, najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije.“ Drugačije rečeno, ekonomski rast se ostvaruje kada se granice proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao izraz povećavanja kapaciteta za proizvodnju u nekoj nacionalnoj privredi. Stopa rasta proizvodnje određuje stopu kojom raste standard stanovništva jedne zemlje.

129

Ekonomskog razvoj - podrazumijeva «ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.» Ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta. Ekonomski razvoj, pored toga što obuhvata kvantitativne promjene u obimu proizvodnje (ekonomski rast), objašnjava i složene transformacije u kompoziciji i strukturi privrede koje doprinose rastu životnog standarda i kvalitetu života ljudi uopće, uključujući i kvalitetu okoliša. Pri tome kažemo da je ekonomski rast najvažnija komponenta ekonomskog razvoja (nema ekonomskog razvoja bez ekonomskog rasta).

U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj. prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila.

Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određen sa četiri faktora, koje čine: ljudski kapital, prirodna bogatstva, fizički kapital i tehnologije

U makroekonomiji je štednja ključno pitanje formiranja investicija kao neophodhog uslova za postizanje ekonomskog razvoja. Visoke investicije omogućavaju nove tehnologije, a ovima se osvajaju nova tržišta i usvajaju nova znanja (uvećava se fizički kapital i nivo znanja). Na ovaj se način zaokružuje «razvojni krug», na novom i višem nivou razvijenosti od predhodnog. Modeli ekonomskog rasta

Makroekonomska politika mora biti i kvantitativno određena (ekonometrijski, matematički, statistički). U tom kvantitativnom pristupu naglašeno mjesto imaju ekonomski modeli, koji dinamičkom analizom opisuju promjenu pojedinih makroekonomskih varijabli u vremenu, pri čemu su modeli rasta instrument makroekonomske analize. Ekonomski rast oduvijek je izazivao veliki interes i kontraverze kod ekonomista. Uz one rane (A. Smit, T. Maltus, K. Marks), moderne teorije ekonomskog rasta nikle su pod uticajem makroekonomskih modela, a imaju korijene u keynesijansko-neoklasičnoj teoriji. Među najcitiranijim radovima o ekonomskom rastu su modeli Haroda (Rey Harroda, 1948) i neoklasični model Soloua (Robert Solow, 1970.)

Keynesov model ekonomskog rasta pokazuje osnovne odrednice formiranja i raspodjele dohotka te nivoa zaposlenosti. Keynesov model razrađuje proces formiranja ponude i tražnje, kao i njihovo usklađivanje na tržištima roba, rada i kapitala. Model ima sljedeći izraz:

Y = C + I S = I S = S(Y) I = I(i) M = L1 (Y) + L2 (i, P) Y = Y(n) W = Y'(n) W = Wo + W(n) Y = Py W = Pw

Y, y = nominalni i realni dohodak, n =zaposlenost, M = ponuda novca, i = kamatna stopa, W, w = nominalne i realne nadnice, P = nivo cijena, C = lična potrošnja, I = investicije, L1 = spekulativna tražnja novca, Wo = donja granica nominalne nadnice

U modelu je nivo dohotka, zaposlenosti i ukupne ekonomske aktivnosti određena funkcijama potrošnje, investicija i likvidnosti. Oblik tih funkcija određen je na osnovu tri «psihološka zakona», koji čine okosnicu Keynesove makroekonomske teorije: (1) zakon potrošnje, iz kojeg je izveden multiplikator dohotka prema kojem se povećanje potrošnje multiplikatiovno odražava na porast dohotka; (2) zakon podstreka investiranja prema kojem nivo investicijske aktivnosti određuju odnos između marginalne efikasnosti kapitala i tržišne kamatne stzope, (3) zakon potrebe za likvidnošću prema kojem tražnja za novcem zavisi s jedne strane o potrebi u tekućem poslovanju i određenoj predostrožnosti, a s druge o određenoj spekulativnoj pobudi.

130

Ciklične makroekonomske fluktuacije

Osnovna karakteristika ekonomskih veličina u realnom svijetu je njihova stalna promjena. Zato se kaže da je tržišna privreda podložna poslovnim (konjukturnim) ciklusima, koji se međusobno smjenjuju većom ili manjom pravilnošću. Pod poslovnim ciklusima podrazumijevamo fluktuaciju ukupne proizvodnje, nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Prema savremenim određenjima, poslovni ciklusi predstavljaju rekurentnu ekspanziju i kontakciju nacionalne privrede Poslovni ciklusi mogu biti:

- kratkoročni poslovni ciklusi(u trajanju do dvije godine) - dugoročni (u trajanju do deset godina ili do dvanaest godina)

Poslovni ciklusi se sastoje od četiri faze: (1) vrh poslovnog ciklusa, (2) kontrakcija ekonomskih aktivnosti, (3) dno poslovnog ciklusa i (4) ekspanzija ekonomske aktivnosti. Dužina ciklusa se određuje protokom vremena od početka bilo koje od faza cilkusa do početka te faze u narednom ciklusu (na našem dijagramu vrijeme t1 – t2). Iako su ove faze zajedničke svim ekonomskim ciklusima, one su i po trajanju i po intenzitetu različite kod pojedinih ciklusa (zato kažemo da su promjene rekurentne ali ne i periodične). Zato su i objašnjenja, ali i predviđanja ekonomskih ciklusa nepouzdana. Unutar jednog ciklusa govori se također o fazama poleta, stagnacije i recesije. O recesiji se govori kada je privredni rast u dva uzastopna tromjesečja negativan, dakle kada se u tom razdoblju smanjuje GDP. Neki ekonomski stručnjaci smatraju, međutim, da se o recesiji može govoriti tek kada je pad zabilježen u razdoblju od najmanje godinu dana. Kada zavlada recesija onda se smanjuju kako obim investicija poduzetnika, tako i njihova zarada. To dovodi do manjih plaća, povećanja broja nezaposlenih i ukupnog smanjenja osobne potrošnje.

Najvažnije teorije o poslovnim ciklusima su: (1) Monetarna teorija koja cikličnost objašnjava ekspanzijom i kontrakcijom novca i kredita u privredi, pa je upravljanje novčanom masom jedini i dovoljni instrument upravljanja privredom; (2) Model multiplikatora i akceleratora koji cikličnost tumači teorijom investiranja (akceleratorom); (3) Političke teorije ekonomsku cikličnost pripisuju političarima koji prilagođavaju fiskalnu i monetrne politiku da bi ponovo bili izabrani. (4) Teorije ravnotežnih poslovnih ciklusa tvrde da pogrešne predstave o kretanjima cijena i nadnica navode ljude da premalo nude ili da premalo rade.

131

LITERATURA 1. Adžić, S., Privredni sistem i ekonomska politika, Ekonomski fakultet

Subotica, 2006. 2. Alibašić, H., Jakšić, M., Makroekonomska analiza, Brčko, 2005. 3. Andrijić, S., Matematički modeli i metode programiranja u gospodarskom

društvu, “Sinopsis”, Zagreb-Sarajevo, 2002. 4. Arnaut, E., Porča, S., Monetary Policy of Bosnia and Herzegovina and Its

Function During the Current Economic and Financial Crisis, The 2010 Southeast Decision Sciences Institute Conference, University of North Carolina, North Caroline USA, 19-23 february, 2010, [Proceedings Page 403]

5. Arnaut, E., Ignjatić., S., Utjecaj globalne ekonomske krize na nezaposlenost u Bosni i Hercegovini, 15. International Summer University Tuzla 2010., Proceedings.

6. Arnaut, E., Jerković, D., Laštro. D., Utjecaj fiskalnog pluralizma na nezaposlenost u Federaciji BiH, 15. International Summer University Tuzla 2010., Proceedings.

7. Babić, M., Makroekonomija, XV izdanje, MATE, Zagreb, 2007. 8. Blanchard, O., „Makroekonomija“, III izdanje, MATE, Zagreb, 2005. 9. Bogunović, A., Sharma, A., Narodno gospodarstvo, Zagreb, 1995. 10. Burda, M. C., Wyplosz, C., Macroeconomics, 2001. 11. Ekonomija, “Savremena administracija”, Beograd, 1969. 12. Gordon, R., Macroeconomics, Little Brown, 1990. 13. Hatibović, Dž., Ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet u Bihaću, 2003. 14. Hodžić, K., Mahmutović, H., Uvod u Ekonomiju, Ekonomski fakultet

Univerziteta u Zenici, 2009. 15. Hodžić, K., Ćejvanović, F., Ekonomska politika, Institut za poljoprivredu,

Beograd, 2009. 16. Hodžić, K., Arnaut, E., Ekonomija Bosne i Hercegovine, skripta, Otvoreni

Univerzitet Apeiron, Travnik, 2010. 17. Hodžić, K.,“Bosanskohercegovačke institucionalne zapriječenosti rješavanja

nezaposlenosti i moguće deblokade u periodu trajanja i izlaza iz krize“, internacionalna konferencija „Kako upravljati u vrijeme krize“, Tuzla, 3.-5.12. 2009.

18. Jakšić, M., Makroekonomija, Beograd, 2003. 19. Keynes, J. M., The General Theory of Employment, Interest and Money,

1936. 20. Lucas, R. Some International Evidence on Output – Inflation Trade offs,

American Economic Rewiew, 1973. 21. Samuelson, P., Foundations of Economic Analysis, 1969. 22. Samuelson, P., W. Nordhaus, Ekonomija, MATE, Zagreb, 2000. 23. Sekulović, M., Kitanović, D., Cvetanović, S., Makroekonomija, Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva, 1997. 24. Seymur, H. E., The New Economics, Alfred Knopof Inc., New York, 1947. 25. Shone., R., Open-Economy Macroeconomics, Harvester Vheatsheaf, 1989.