BILI SMO OTPISANI Ali smo se izliječili

voćem i povrćem

Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, to je zato što u njima ot­kriva svjedoke. Za njega je važna istina ostvarena u životu nekog čovjeka. To raspršuje njegove sumnje i potiče ga da prihvati naučavanu i predloženu istinu. Stara latinska poslovica kaže: "Riječi lete, a primjeri privlače".

Upravo ova knjiga iznosi životna svjedočenja oso­ba koje su u većini slučajeva bile već na rubu života i smrti, ali su tada spoznale put spasa u zdravoj prehra­ni. Stoga nam je važno pročitati iskustva, kako nam te osobe svjedoče vlastitim životom, o čemu se radi. To će pomoći bolesnima da se izliječe, a zdravima da pre-dusretnu bolesti koje ih mogu snaći uslijed nezdrave prehrane.

PREDGOVOR

Neobično ali istinito, tek u 65. godini života doz­nao sam što je zbiljski zdrava prehrana za čovjeka. Naime, jedan naš franjevac koji je u službi u Njemač­koj upitao me je telefonom bih li mu izdao knjigu koju on priprema. Upitao sam ga stoje sadržaj te njegove knjige a on mije rekao: „Liječenje voćem i povrćem." Pitao me je čime se hranim i kad sam mu napomenuo uobičajenu našu hranu, savjetovao mi je da promije­nim svoju prehranu jer sve što je kuhano i pečeno je mrtvo, treba jesti živu prirodnu, sirovu hranu: voće i povrće.

Nisam njegovu autoritetu za prehranu pridavao ve­liku vrijednost i zatražio sam od njega da mi pošalje li­teraturu na temelju koje je on došao do tih saznanja. On me je uvjeravao da je voćem i povrćem izliječio sve bolesti te se sad u 73. godini osjeća kao u mladosti i dakako na moju zamolbu poslao mije literaturu u ko­joj se to stručno obrazlaže.

Posebno izdvajam knjige koje je napisao Dr Nor­man W. Walker, liječnik i najveći svjetski nutricionist. Taj genijalni znanstvenik i praktičar u odnosu na zdra­vu prehranu jednostavno mije priuštio revolucional-no otkriće s obzirom na zdravlje i prehranu. Osim toga on piše veoma uvjerljivo i jednostavno. Svako ga može lako razumjeti. Sam je u mladosti teško obolio.

5

Nije si mogao pomoći kao liječnik medicinskim lije­kovima. Ni kolege mu nisu mogli pomoći. Čak su mu neki predskazivali skoru smrt. On se tada gotovo in­stinktivno okrenuo Božjoj prirodi, sirovom voću i povrću. To ga je izliječilo. Sljedećih 70 godina podržavao je svoje zdravlje i liječio druge ljude jedino voćem i povrćem, jer tu su sadržani svi lijekovi, ali i sve tvari potrebne za ljudski organizam. Napisao je o svom saznanju i praksi 8 knjiga. Većina ih je već pre­vedena i objavljena u UPT-u, Đakovo. Zadnju knjigu napisao je u 113. godini života. Doživio je 116 godina. Tad je preminuo kao u snu. Kad su ga pitali nakon nje­gove 100. godine, kako se osjeća, odgovarao je: ja ne znam stoje starost ni stoje bolest.

Potom sam upravo gutao knjige Helmuta Wand-makera koji već 45 godina prakticira prehranu samo prijesnim voćem i povrćem i to preporučuje i zdravi­ma i bolesnima. Pokrenuo je i glasilo. ,,Wandmaker aktuell" gdje se objavljuju o tom mnogi članci i svje­dočenja. Kod nas je već izašla njegova knjiga „Prije­sna hrana umjesto kuhane". Piše svoju četvrtu knjigu sad u 89. godini života. Korisno će upotrijebiti vrije­me svatko tko bude čitao ono što on razlaže, dokazuje i svjedoči o zdravoj prehrani.

Moram spomenuti i velikog njemačkog genijalca na tom području: Arnolda Ehreta koji je upravo utro put mnogim istraživačima na području zdrave prehra­ne čovječanstva. Prema njemu uzrok svih bolesti nije ni u čem drugom nego u taloženju otpada kuhane ili

6

prerađene hrane u našem organizmu, taj talog treba iz čovjeka odstraniti i tako ga izliječiti i održavati u zdravlju. Dvije smo njegove knjige objavili.

Ima još i drugih stručnjaka čije sam knjige čitao. Ali moram napomenuti da u Sloveniji već 12 godina sve to prakticira Alojz Kolar iz Gelja. Utemeljio je klub Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene i oduše­vio stanovitu skupinu ljudi za spomenuti način preh­rane i liječenja. U ovoj knjižici svjedoče o tom mnogi njegovi sumišljenici.

Nakon izdavanja mnoštva knjiga odlučio sam se objaviti niz knjiga o zdravoj prehrani koju sam i ja u velikom postotku prihvatio i skinuo dvadesetak suviš­nih kilograma te poboljšao svoju pokretljivost. Ovu knjigu posebno posvećujem bolesnicima koje susre­ćem gotovo svakodnevno, na ulici, u kućama i drug­dje. Vidim ih kako ponekad satima čekaju na preglede pred bolničkim ambulantama, kako često ulaze u lje­karne i traže žudene medikamente za ublažavanje boli i olakšanje života. Ali knjiga će dobro doći i zdravi­ma, koji se bar smatraju takvima, da se osvjedoče kako mogu održavati svoje zdravlje i predusresti bo­lest te bez medikamenata i bolnice stasati do svršetka života.

Ova knjiga ne sadrži toliko teoriju o zdravlju i lije­čenju voćem i povrćem. Napisali su je ljudi, živi svje­doci, od kojih su mnogi već bili na rubu života i kad im ništa više nije pomoglo posegnuli su za lijekom koji nam dragi Bog Stvoritelj pruža za zdrav život,

7

voće i povrće. Priroda od Boga stvorena obiluje pre­krasnim voćem i povrćem koje nam služi za hranu i li­jek. Teško seje odviknuti starih navika prehrane. I pi­scima - svjedocima ove knjige bilo je teško, ali oni jamče da se to može i da se uz novi način prehrane osjećaju preporođeni i obnovljeni tjelesno i duhovno.

Dr. Ivan Zirditm

Petra i Klaus Schroter, kolovoz 2004.

NAŠA ISKUSTVA SA SIROVOM, ŽIVOM HRANOM

Najhitnije o nama Mi smo bračni par (Petra i Klaus) u dobi od 50 i 56

godina i stanujemo u Cotbusu. Hranili smo se posve normalno „dobrom građanskom hranom" i pri tom ve­likim udjelom mesa i kobasice. Od 2002. znatno smo povisili svojoj prehrani udio voća i povrća (za doruč­ak tijekom tjedna samo jeli još voće i povrće). Počet­kom 2003. godine prešli smo na sirovu hranu te smo se u to vrijeme hranili 90% sirovom hranom.

Bolesti Ja, Petra, morala sam se ranije boriti s veoma mno­

gim bolestima, Klaus naprotiv s malo njih. Moje bole­sti:

- kronična gnojna angina već kao dijete, i nakon operacije krajnika 1973. opet poteškoće, kronič­na upala grla, vrlo mnogo antibiotika;

- artroza u koljenskim zglobovima od 1990., 1995. i u laktovima a kasnije i u desnom palcu;

- 1992. upala očne šarenice, visok nutarnji očni tlak, 9 tjedana bolovanja;

- tunelski sindrom u oba ručna zgloba (ruke utrnu pri vožnji bicikla);

- zbog visokog tlaka dnevno uzimanje tableta od 1994;

4 - ispadanje kose, krhki nokti na prstima; - peludna hunjavica od 20. godine, tablete, desen-

zibiliziranje, sprej za,no$,4<:api za oči; - proširene vene na nogama; - hladni čvorovi u štitnjači, uzimanje lijekova od

1994, 2003. morala sam na operaciju; - početno ovapnjivanje u lijevoj arteriji (utvrđeno

kod specijaliste 2002.); - migrena, najviše dva put tjedno; - česte zaraze gljivama (candida albicans); - dijagnosticirana opća imunološka slabost;

10

- poteškoće sa spavanjem od moje mladosti, uzi­manje tableta za spavanje kroz mnoge godine;

Klausove bolesti: - povećana prostata (utvrđeno 1994.); - krajnje kožne teškoće (počelo ujesen 2001. na

nogama, potom na cijelom tijelu, posebno na le­đima i rukama.)

Kako smo nadošli na sirovu hranu Povod, da sami uzmemo u ruke svoje zdravlje, bila

je na posljetku spomenuta Klausova kožna bolest. On, koji je inače uvijek bio ponosan na svoje zdravlje, iz­nenada je dobio te bubuljice i lišaj (djelomično vlažne) po cijelom tijelu. U čemu je bio uzrok? Liječ­nicu to nije zanimalo. Ona je prepisala mast s kortizo-nom, koja je te znakove upozorenja tijela za kratko vrijeme potisnula, i zabranila tuširanje i saunu. A kad je ta kožna bolest (točnu definiciju bolesti nije mi lije­čnica za kožu mogla dati) postajala sve gora, pojačano je nanošenje masti. Na posljetku je Klaus morao uzi­mati kortizonske tablete. To je odbio. Sad smo poku­šavali bolest suzbiti redom različitim postupcima: terapijom vlastite krvi (kod liječnice prirodnim liječ­enjem), liječenjem vlastitog urina, uljnim kapsulama od crnog kumina, ribljim uljem, toplinskom akupun­kturom, i hranom oslobođenom od alergija (5 dana samo kuhani krumpiri i malo po malo opet druge živežne namirnice). Nije bilo uspjeha.

1 1

Točno u to vrijeme vidjela sam u jednoj knjižari knjigu Helmuta Wandmakera „Želiš li biti zdrav, za­boravi kuhinjski lonac". Mi smo čitali (ili bolje rečeno gutali) knjigu zajedno i Klaus je odlučio: nakon Božića u novoj godini prelazimo na sirovu hranu. Promjena hrane dobro nam je uspjela, prije svega jer smo imali sreću da u Cottobusu nađemo skupinu isto­mišljenika (koji su se hranili istom hranom).

Radnim danima jedemo gotovo 100% sirovu hra­nu, jer sa sobom nosimo svoje voće i povrće a kod kuće uvečer jedemo vlastitu salatu. Za vikende ipak imamo još i drugih stvari za jelo, od kojih se teško

12

možemo odvojiti (sir, krumpiri kuhani u ljusci, čaša vina...). Nažalost, nije nam sve dosad uspjelo pri obi­teljskim i sličnim slavljima potpuno ostati pri sirovoj hrani. Ali sve više ispostavljamo da nam kuhana hrana dapače ne prija tako kao što smo očekivali i radujemo se tada opet divnoj, svježoj, životonosnoj slasti!

Što nam je donijela sirova hrana Kožni osipi kod Klausa očito su se povukli za nešto

oko 4 sedmice (od prelaska na sirovu hranu). Nakon povremenih malih povrata (unutar pola godine) koža mu je bila posve čista!!! I to je tako do danas. On se može tuširati koliko puta hoće i opet zajedno uživamo u sauni.

Pri zadnjoj pretrazi prostate u prosincu 2003. uro­log nije ustanovio nikakvo pogoršanje. Sam Klaus osjeća jasno poboljšanje. Mjehur se može lakše, brže i potpunije prazniti. Rjeđe je potrebno mokrenje noću.

Moji napreci izgledaju kako slijedi: Nakon prve četiri godine sirove hrane postila sam

10 dana. S početkom posta ostavila sam lijekove za krvni tlak i štitnjaču. Krvni je tlak bez tableta bio 130/80 (dakle zdrav!).

Pri pretrazi štitnjače ljeti 2003. nije utvrđeno ni­kakvo poboljšanje, ali ni pogoršanje, tako daje opera­cija na moju želju opet bila odgođena. Sad sam znatiželjna za ishod sljedeće pretrage.

13

Tablete protiv peludne hunjavice uzimala sam ljeti 2003. samo desetak dana. Prije sam morala uzimati od travnja do listopada tablete svaki dan a za vrijeme ljet­nih mjeseci dvostruko doziranje. Ljeti 2004. više ni­sam trebala tablete nego sam četiri sedmice do svršetka kolovoza uzimala uljne kapsule od crnog ku­mina.

Najradosnije postignuće u toj godini: moje su oči zdrave!!! Nutarnji očni tlak je normalan (18/18).

U prvoj polovini 2002. imala sam još tri gnojne an­gine s upalom grkljana i dobila sam tada za tri mjeseca imunološko-bakterijski preparat, koji je djelovao kao cjepivo. Nakon toliko godina veselila sam se prvom godišnjem odmoru bez posjeta liječniku. Prva sljede­ća angina bila je tek u prosincu 2003. (nakon siječnja sa sirovom hranom!), koju sam bez bolovanja narav­nim sredstvima preboljela. Moja se zadnja angina ja­vila u-veljači 2004. koju sam isto tako naravnim sredstvima uspješno preboljela (opet bez propisanih antibiotika). Ja i naravno cijela obitelj smo presretni što za vrijeme godišnjeg odmora ne moramo više pla­nirati posjet liječniku! I ja mogu bez smanjivanja uživati u svim aktivnostima!!!

Nekadašnji tunelski sindrom potpuno je zaborav­ljen! Vozim satima bicikl bez poteškoća! Noću mi ne trnu ruke!

Artroza u korijenu palca se smanjila. Nisam mogla 2002. oko tri četvrtine godine nikom pružiti desnu

1 4

ruku za pozdrav. To danas uspijevam bez bolova a i orahe mogu krčkati satima! Napadi migrene su rjeđi (1 do 2 puta mjesečno).

Candida albicans (zaraza gljivama) došla je u- dosa­dašnje 1,5 godine sirove hrane samo još jednom!

Još me ne zadovoljavaju: - artroza koljena (postoji otprilike 15 godina), sto­

ga ne želim očekivati čudo! - Ispadanje kose i krhki nokti još uvijek me

nažalost muče (može li to biti povezano s otro­vanjem od „tona" lijekova počevši s mojim dje­tinjstvom?).

- Proširene vene nisu se barem na izvan promije­nile.

- I moj veliki (postoji već 35 godina) problem spa­vanja, hoću li i to još riješiti? Sa svojim napreci-ma sam već toliko sretna i kad bih sada još mogla dovoljno spavati, moja bi se sreća jedva mogla opisati!

I obitelj bi sa mnom plesala, ta ipak su često dosta sa mnom trpjeli!!!

Promjenom hrane mi smo naravno promijenili i svoju težinu. Klaus je svoju težinu od 67 kg (visok je 1,68 cm) smanjio na 59 kg, a ja svoju težinu od 68 kg (visoka sam 1,58 cm) smanjila na 51 kg. Mi smo prak­tički u po godine dostigli opet svoju „mladenačku težinu".

1 5

Mislim, pokazane pozitivne promjene jasno daju do znanja naše ugodno osjećanje uz sirovu hranu. To se još povećava zbog izostanka troškova za liječničke obrade i recepte za mene od 2002. do 2004.

Prilično je sigurno da će i 2004. opet doći do vrlo znatnog smanjenja troškova. Tako bi to slično izgle­dalo kod mnogih ljudi kad bi oni jeli pretežno sirovu hranu. Sto bi tada društvo u cjelini moglo uštedjeti na izdacima za zdravlje!!! To bi za posljedicu imalo re­voluciju u mnogim područjima života (farmaceutska industrija, poljoprivreda i dr.).

Naš divni godišnji odmor pri sirovoj hrani / tečaj kod Ursa Hoehstrassera

Dosad je sirova hrana zastalno za nas ipak bila upravo jednolična. Stoga sam bila zahvalna za recepte s interneta i iz časopisa „ Wand maker aktuell". Ali nas nije posve zadovoljilo naše novo jelo. Rješenje smo našli na ovogodišnjem odmoru.

Odmor smo povezali s tečajem o sirovoj hrani! Prvu smo sedmicu proveli u Švarzvaldu, udaljeni 4 km od švicarske granice. Tamo smo iznajmili ugodan obiteljski stan (da možemo sami pripravljati svoje jelo). Drugog tjedna vozili smo se svaki dan (samo 35 minuta) k Ursu Hochstrasseru u „Školu života". Ka­kav nas je doživljaj tamo očekivao! S istomišljenici­ma smo učili i uživali mnogostrukost sirove hrane! Prema našim željama pripravljao je on zajedno s nama

16

(pri čemu smo mi samo pomagali) najljepša jela, koja su i za oko bila užitak (na pr. savijače, pica, kolači, zamjena za čokoladu i kavu, juhe, čips). Jedna gospo­đa iz Irske bila je također u društvu. Ako je bilo poteš­koća u sporazumijevanju, Urs je jednostavno lako dalje pričao engleski!

Za vrijeme podnevne stanke pratila nas je njegova supruga Sheila kroz Dintikon, dok se Urs brinuo za naše zdravlje. On je obavljao masaže crijeva i postav­ljao igle za akupunkturu. Potom se razgovaralo odno­sno predavalo o zdravlju i sirovoj hrani te išlo na izlet do dvorca Lenzburg.

Što smo mi od tog vremena naučili za svoju sv'a-kodnevicu?

- Mi (od tečaja radi i Klaus rado sa mnom u kuhi­nji) smo također pokušali po novom, pri čemu je Ursova zbirka recepata važan pratilac:

- Imamo naizmjenično bogatije jelo. - Pijemo sok od pšeničnih klica (i to smo naučili

kod Ursa!). - Svako jutro ustajemo s glazbom iako i budilica

za posao zvoni već u 5 sati (radostan početak no­vog dana!). Taj smo aparat za glazbu upravo odande donijeli sa sobom, jer je jutarnje ustaja­nje kod Ursa bilo tako radosno.

- Čitamo mnoge nove knjige o čijem smo sadržaju razgovarali s Ursom i stvarali smo si posve nove misli o Bogu i svijetu.

17

Zahvalni smo i sretni što smo doživjeli taj tečaj o sirovoj hrani i što smo mogli upoznati kreativnog i mnogostranog Ursa Hochstrassera. Sad bih mogla ci­jelom svijetu pričati kako se može zdravlje „kupiti" sirovom hranom, i kakve divne mogućnosti terapije za to pruža

„Škola za život", Institut za cjelovitu terapiju Ursa i Sheile u Dintikonu (prehrana, psihologija ponašanja, mentalna samopomoć, savjetovalište za brak i obitelj, analize trauma, kozmetika, športske masaže, klasične masaže, liječenje zglobova i pokretljivost, liječenje vratnih kralježaka, leđa i zdjelične kosti).

(Kod UPT u Đakovu mogu se naručiti i dvije knjige Ursa Hochstrassera: O zdravoj hrani djece i o recep­tima za spravljanje obroka od sirove hrane.)

18

Karla Frey, Sudermukle 6, 25872 Tellingstedt

DA SAM SVE TO UČINILA SAMO 10 GODINA RANIJE...

Prije dvije godine osjećala sam sa veoma loše. Di­jagnoza je bila: bronhijalna astma. Zraka je bilo sve manje, a lijekova sve više. Ali nije samo astma ometa­la moj život. Osjećala sam se jednostavno posve loše! Budući da sam već ranije češće prakticirala liječenje postom i da mije nakon toga uvijek bivalo nešto bolje, prisjetila sam se riječi gospodina Wandmakera: može se i s voćem postiti i gle to je bio pogodak!

Odmah nakon četiri dana osjećala sam se općenito mnogo bolje. Osjećala sam se mnogo lakšom i polet­nijom, i tako je to išlo korak po korak. Moja kosa i koža na ^lavi nisu više bile suhe kao slama. Naprotiv, perut je pobijeljela i kosa je postajala opet punija i ra­sla. Nezainteresiranost, utučenost, strahovanja, umor-nost i loše spavanje nestali su. Bogu hvala, opet se radujem životu. Moja srčana aritmija, ubrzani rad srca i probadanja kao da su otprhnuli. Štoviše, moji su nok­ti na prstima sad čvrsti i sjajni, prije toga su bili krnji i krhki. Krvna slika je opet posve u redu, i moja je pro­bava sad odlična. Danas više nemam nikakvih bolova u leđima, i hod je postao uspravniji i sigurniji. Ali ono što me je najviše zapanjilo: mogla sam nakon tri mje-

19

seca, dakle prvi put nakon 20 godina, opet napraviti ispravne čučnjeve. Prije sam se morala čvrsto držati da se opet uspravim, uspijevala sam doći samo do po-lučučnjeva s bolovima u koljenima. Danas nemam ni­kakvih znakova ukočenosti koljena. Samo mije moja bronhijalna astma ostala vjerna, iako se poboljšala-. Morala sam se vježbati u strpljivosti i veoma se na­dam da ni astma jednog dana neće ovladati mojom svakodnevicom. Za čitatelja je još zanimljivo da imam 71 godinu. Željela bih reći da danas jedem do 80% sirovo, s malim izuzecima, to jest ako sam poz­vana nekamo ili sama imam goste.

Da sam prije 10 godina započela sa sirovom hra­nom, poneke bih od svojih bolesti izbjegla.

20

Pa via Drakslar, Kranj, Mlaka 1

SA 75 GODINA TAKO MNOGO ŽIVOTNE SNAGE KAO NIKAD

RANIJE

Otkako se mogu sjećati imala sam uvijek mnoštvo zdravstvenih poteškoća. Već u djetinjstvu trpjela sam od teških začepljenja. Kasnije nakon poroda prvog od petero djece pri­je 48 godina dobila sam najednom razne zdrav­stvene poteškoće od aler­gija na penicilin sve do mučnih želučanih tegoba, koje su potraj ale sve do prelaska na sirovu hranu. Tako sam se gotovo 50 godina liječila zbog teških

upala i želučanih tegoba. Prije 5 godina bilo mije tako loše da cijele noći nisam mogla spavati a iz usta mije nadirala želučana kiselina. Posvuda u automobilu imala sam tablete za želudac, isto tako na noćnom sto­liću, u kuhinjskom ormaru. Od svoje 30. godine živo­ta nisam mogla zaspati bez tableta za živce. Zbog

2 1

njihova trošenja imala sam tegobe u kralješnici, ju­trom sam se osjećala kao satrvena. Mučio me i veoma visok krvni tlak, teška srčana aritmija, osteoporoza i s 80 kg prekomjerna težina za moju visinu. Najgore je ipak bilo što sam bila potpuno bezvoljna i nisam više znala zašto još upravo živim.

Moj kućni liječnik mi je rekao da ću sve do kraja svog života morati uzimati najrazličitije lijekove i da postoji opasnost da dobijem rak. On mije izričito za­branio da jedem svježe voće i povrće.

Budući da se moje zdravstveno stanje sve više po­goršavalo i nisam mogla očekivati nikakve pomoći od školske medicine, obratila sam se jednoj poznatoj bio-energičarki, koja mi je predočila jednu drugačiju prehranu, koja se opisuje u knjizi „Želiš li biti zdrav? Zaboravi kuhinjski lonac". Nije mi bilo teško što sam se trebala odreći mesa i mlijeka, ali kad je rečeno da više ne smijem jesti kruha, odbila sam takav način prehrane, ta moj muž i ja smo ponekad pojeli cio kilo­gram svježeg kruha. Kasnije, kad su tegobe postajale sve gore te sam strahovala da ću umrijeti, ponovo sam zamolila ženu da mi posudi knjigu. Kad sam pročitala nekoliko stranica, spoznala sam daje uzrok svih mo­jih tegoba u krivoj prehrani.

Unatoč uputama svog kućnog liječnika započela sam jesti svježe voće i povrće. Moram reći da su me svi rođaci savjetovali i pokušavali objasniti što prema školskoj medicini znači zdrava prehrana. Budući da sam vrlo brzo započela mršavjeti, opominjali su me da

22

ću umrijeti te su pokušavali uvjeriti i moju djecu da me urazume. Kasnije, kad su vidjeli rezultate mojeg novog načina života, započeli su stvar promatrati s ra­zumijevanjem. Iako sama sebe tako hranim, kuham za one koji sa mnom žive kao prije i to me ni najmanje ne smeta. Pri svojoj ishrani ne služim se nikakvim recep­tima, nego pokušavam hranu koliko mije moguće pri­rodno uzimati, bez posebnog mijenjanja.

Rezultat mog novog načina prehrane je tako dobar da ja uopće ne mislim na to da se vratim na staro. Mo­ram reći da sam već nakon nekoliko dana prehrane si­rovom hranom osjećala poboljšanje svog zdravlja i da nisam imala nikakve nuspojave, koje se opisuju pri prelasku na sirovu hranu. Smršavila sam za godinu dana 24 kg i to je bila jedina neugodna nuspojava što mi je moja koža postala prevelika, no kasnije sam se opet udebljala za 10 kg i to opet popravila kožnim masažama. Otklonila sam sve lijekove i odnijela ih natrag u ljekarnu. Moje želučane tegobe su popustile, moja se probava normalizirala, bolovi u kralješnici i na ostalim dijelovima tijela su nestali. Započela sam spavati kao anđeo, duboko, bez neprestanog buđenja. Ujutro ustajem puna elana, tako da se radujem sva­kom novom danu. Ranije sam povremeno išla sa šta­pom, sad štap stoji u kutu. I moja je osteoporoza nestala. Prije sam neprestano imala lomove, čak tri put na jednoj nozi. Sada sam jednom nezgodno pala niz stepenice i izuzev malo bolova nisam imala drugih ozljeda. I moje su krvne žile bile prije vrlo slabe te su

23

pucale svaki put kad su mi uzimali krv. Danas su one rastezljive i savitljive. Moram reći i to da sam ozdra­vila od svoje aritmije srca, zbog koje su mi predskazi-vali da neću dugo živjeti. Ja sam potpuno izliječila i boreliozu, visoki krvni tlak i razne psihičke teškoće.

Kažu mi da sada sa 75 godina izgledam mnogo bo­lje nego s 50. Postala sam otporna na razne bolesti. Od prelaska na sirovu hranu nisam u zadnjih 5 godina ni jednom bila bolesna i nikad se ne zaražavam, iako po­sjećujem ljude s gripom i drugim virozama.

Jedna mi je poznanica, koja se hrani tako kao i ja, pričala daje ona za tri godine izliječila svoju opasnu šećernu bolest, iako je prije toga već primala inzulin-ske injekcije. Jedan drugi poznanik mije pričao da se takvom prehranom može liječiti i multipla skleroza i druge ozbiljne bolesti.

Mnogi patnici, bolesni ljudi, koji dolaze k meni po savjet, ožalošćuju me budući da, čim čuju o mom nač­inu prehrane, nemaju povjerenja odvažiti se na prom­jenu, jer liječnici za njih predstavljaju prevelik autoritet, da bi postupili drukčije nego su im oni savje­tovali.

(U članku spomenuta knjiga H. Wandmakera "Želiš U biti zdrav? Zaboravi kuhinjski lonac, izašla kod UPT-a u skraćenom obliku pod naslovom: "Prije­sna hrana umjesto kuhane".

24

Fra Serafin Tikvić, Klosterhof 2, 82405 Wessobrunn

KAKO SAM SE LIJEČIO VOĆEM I POVRĆEM

Rodio sam se 19.03.1933. u Donjoj Ska-kavi (BašČama), općina Brčko. Osnovnu sam ško­lu pohađao u Ulicama, a klasičnu gimnaziju u Vi­sokom. Teologiju sam stu­dirao u Sarajevu. Poslije studija bio sam dvije godi­ne u vojsci.

1962.-1965. bio sam pomoćnik meštru novaka u Kr. Sutjesci. Zatim sam bio kapelan u G. Dubici 6

godina, a u Ulicama 10. Od 1982. do danas živim kod sestara benediktinki

u Njemačkoj kao duhovnik, s tim što sam do umirov­ljenja pomagao mjesnom župniku.

Moje su me zdravstvene teškoće potakle da prouč­avam zdravu prehranu i sad pišem o svojim saznanji­ma i iskustvima.

•

25

Moje bolesti Bolovao sam od upale krajnika, žučne vrećice,

mokraćnog mjehura, prostate, a upale očiju, nosa, uši­ju, grla, i bronhija vraćale su še desetak godina uvijek iznova. Hladnoću nisam nikako više podnosio tako da mi je liječnik preporučio da idem u toplije krajeve. I teško mije reći koja me je od tih bolesti više namučila.

Krajnici su bili toliko upaljeni i stvarali mi i suviše problema, tako da je liječnik smatrao da se ne mogu izliječiti te ih je najbolje operirati. Kako strašna opera­cija! Nekoliko sam tjedana izgledao kao smrt od nje­zinih bolnih posljedica. Ali nažalost sva ta patnja bila je uzaludna, jer mi to bolno odstranjivanje nije ništa pomoglo. Grlo je bilo i dalje upaljeno a tako i oči, uši, nos i bronhiji i usto sam ostao bez tih žlijezda koje su mi itekako potrebne. Upravo nas one kao dva stražara štite od upala, i samo Bog zna čemu još služe.

Upala žučne vrećice bila je isto bolna. U njoj su se bila formirala dva poveća kamenca, tako da je i tu, prema mišljenju liječnika, bilo jedino rješenje odstra­niti i nju i njih operacijom. Pitao sam ga više puta hoću li poslije moći sve jesti i uporno me je uvjeravao da neće moći biti nikakvih problema. Nakon nekoliko dana poslije operacije primijetio sam da ipak nije tako. Odmah mije bilo jasno da mlijeko i sve mliječne proizvode nikako ne mogu probaviti. Moja oslabljena žuč nije bila više u stanju te životinjske masti razgra­diti. Kad sam se požalio kućnom liječniku kakve teš-

26

koće imam poslije operacije, da me utješi, reče mi, kako to nije ništa kakve drugi imaju.

I tad mi je postalo jasno da sam zbog te operacije doživotni invalid i moram dobro paziti da nečim ne poremetim rad slezene, jetre i gušterače. Jer kad mi se to dogodi, dode do velike promjene u radu tih žlijezda, i tada kao po dogovoru, ne isporučuju dovoljno soko­va želucu, koji su mu prijeko potrebni prilikom proba­ve.

1 da bi se te teškoće otklonile, najbolje je rješenje, koliko sam mogao na sebi uvidjeti, ništa ne jesti neko­liko dana i onda poslije posta neko vrijeme uzimati manje. A najbolje je dobro paziti da do njih i ne dođe.

Jednom sam pokušao taj poremećaj rada unutar­njih žlijezda otkloniti kemijskim pilulama, ali one su mi još veće zlo napravile. Dva dana su mi pomogle, a onda su te žlijezde potpuno otkazale svoju funkciju, i jedino mi je preostalo da ih nekako postom natjeram da ponovo prorade. Pet dana nisam ništa jeo i tek su se tad odmorile i počele kako-tako raditi. Kasnije sam ih pri sličnim poteškoćama pokušao stimulirati ljutim lukom i paprikama, ali i ti su mi začini više odmogli nego pomogli. Zato seje najbolje izvući iz t̂e krize bez njih. Treba postiti i uzimati manje hrane. To ljuto pov­rće je previše oštro za želudac, ali i prostatu i mokrać­ni mjehur.

U toj neprestanoj borbi oko zdravlja ustanovio sam daje kisik veoma koristan za rad cijelog organizma, a

11

posebno žlijezda s unutarnjim lučenjem. Stoga bi tre­bali svi koji su imali operaciju žuči povremeno vježbati i po više puta na dan bar četiri-pet minuta brzo i energično pri otvorenom prozoru i tako prisiliti organizam da udahne veliku količinu kisika te ga krv raznese po čitavom tijelu.

Operacija žuči donijela mi je i jednu korist Tek nakon nje postalo mi je jasno da životinjski

proizvodi nikako nisu naša hrana. Naše probavno go­rivo nije tako jako kao kod mesojeda, da bi te živo­tinjske masti i mokraćnu kiselinu iz mesa moglo probaviti, i zato nas to čitavog života prlja. Dok je pri­je operacije žuč bila kondenzirana, mogla je godina­ma izlaziti na kraj s tim teško probavljivim i štetnim jelima. Ali jednog dana kad se jetra njima zamorila, došlo je do užasnih problema. Kako ti žučni napadi -kolike - izgledaju, znaju samo oni koji su ih doživjeli.

Ta mi je operacija u još jednoj stvari otvorila oči:rekla mi je što je Bog nama ljudima predvidio za hranu. To je samo voće i povrće, i kad ga umjereno je­dem, mogu ga bez ikakvih poteškoća probaviti. I tad se osjećam neusporedivo bolje nego sam se osjećao dok sam jeo meso i druge životinjske proizvode, ili bilo što, stoje na vatri uništeno i solju začinjeno.

Iz ove moje operacije trebali bi izvući pouku i oni koji je nisu imali, da sve što ja ne smijem jesti, ne bi smjeli ni oni, jer to njima prlja organizam i moglo bi

se dogoditi da se u dogledno vrijeme isto tako razbole i moradnu pod nož. Čitao sam kod dr. N. Walkera da se žučne kamence može odstraniti za 3-4 tjedna bez operacije sokom od limuna u čaši vruće vode, deset puta na dan, i 2 litre sokova od povrća.

Na temelju samo mog iskustva s upalama i operaci­jama jasno mije kao ono sunce na nebu, kako riskan­tno liječenje operacijom, a posebno žlijezda, treba izbjeći ako je ikako moguće. Ni naslutit se ne može kako su te žlijezde s unutarnjim lučenjem međusobno povezane i ovisne jedna o drugoj, i jedna drugu svo­jim hormonima potiču na rad, i koliko su prema tome jedna drugoj potrebne. Zato je velika šteta bilo koju operirati, a još gore odstraniti, i tako u taj divni sklad, koji vlada u organizmu, nožem unositi nered. Opera­cija voćem i povrćem je neusporedivo bolja. A najbol­je je uvijek samo tu hranu jesti, da nam nikad i ne ustreba operacija.

Zašto samo čovjeka napadaju upale? Svi koji su ih doživjeli znaju kako izgledaju, ali

malo ih je koji znaju što ih uzrokuje i to samo kod čov­jeka. Sva druga stvorenja u prirodi pošteđena su od njih i nikad im nisu potrebne operacije, a čovjek mora toliko trpjeti i na koncu liječnik mu odstranjuje poje­dine organe i žlijezde, jer ih nije u stanju izliječiti. I opet se pitamo: je li moguće daje Bog stvorio samo čovjeka tako neotpornim?

29 28

Ali to je pitanje sasvim neumjesno postavljati jer nema ni najmanje sumnje da nas je savršeni Bog stvo­rio zdravima kao i sva ostala stvorenja, a za našu neot­pornost i bolest krivi smo najčešće sami.

Uzrok tih naših upala jednostavno je otkriti: kriva je naša pogrešna hrana, a posebno meso. Sve sam to na sebi doživio. Čim sam ga ostavio, kolike su za samo desetak dana prestale i nikad se više nisu vratile. Dak­le, od sve na vatri uništene hrane, a posebno škrobne i naravno mliječne, nastanu kamenci u žučnoj vrećici; a od mesa, koje je izvrsna hrana za bakterije i u kojem se one nevjerojatnom brzinom razmnožavaju da bi ga što prije pojele i spasile organizam od njegova trovan­ja, nastanu upale koje izazovu te strašne bolove na de­snoj strani ispod rebara i to uglavnom pred spavanje i traju po čitavu noć. I kad sam se potužio jednom liječ­niku, intemisti, i pitao ga kakva bi to mogla biti bolest i zašto toliko preznojavanje i takvi bolovi, rekao mije daje to obična prehlada trbušnih mišića. Čudan odgo­vor. Nastojao sam sebi biti liječnik.

Kako se suprotstaviti upalama? Koliko sam tih godina dok su me mučile upale po­

pio antibiotika, sirupa i tableta, koliko sam se nagutao C vitamina u tabletama i primio penicilin injekcija! Jedne teške zime trideset, tako da me još i danas pri promjeni vremena boli debelo meso od njih. I ti lije­kovi ne samo da mi nisu pomogli već su mi odmogli;

30

posebno su bili štetni antibiotici, jer su mi uništili fau­nu u crijevima i samo Bog zna što još.

I tad sam posve slučajno otkrio pravi lijek koji mi je povratio toliko žudeno i potrebno zdravlje. Za samo nekoliko tjedana, što je skoro nevjerojatno, potpuno sam ozdravio. Taj čudesni lijek jest voće i povrće. Otkako redovito uzimam taj lijek iz Božje ljekarne, i još otkako mi je postao jedina hrana, prestale su me mučiti moje kronične upale, koje su me prije tridese­tak godina, dakle dok sam bio u naponu snage, znale tako često potpuno iz posla izbaciti i u krevet poslali. Uzimajući samo tu živu hranu postao sam toliko otpo­ran na prehlade, da već dvadeset pet godina, od 1981., nisam imao gripu kojoj skoro svi oko mene u proljeće podliježu, a zadnjih petnaest godina ni hunjavicu. To čudesno zdravlje je činjenica i ja ga doživljavam kroz čitavo to navedeno vrijeme. Zato nemaš nikakvog raz­loga, dragi čitatelju, da mi ne vjeruješ i sve ovo na sebi ne isprobaš, i tako se iz prve ruke uvjeriš daje to tako kako ti svjedočim. ,.

Naravno da će ti uz ovu životnu hranu pomoći i sunce, ako si se nakupio hladnoće i patiš od prehlada i upala. Zato se u proljeće, čim se pojavi, puno sunčaj i preko čitavog ljeta i jeseni nakupi dosta sunčeve ener­gije da bi lakše podnio sljedeću zimu. Sa suncem budi u početku oprezan da ne bi dobio sunčanicu i da ti kožu ne sprži, pogotovo ako se još nije obnovila živom hranom. Zato se za vrijeme sunčanja na počet­ku svakih 5-1U sekunda okreni za nekoliko stupnjeva i

31

izloži drugi dio tijela, i čim osjetiš da ti je prevruće po­novo se okreni! Na taj ćeš način izbjeći sve nepoželjne posljedice od prejakih sunčanih zraka. Prvih se dana sunčaj tri puta na dan po desetak minuta, a onda po pola sata pa i duže.

Pomoći će ti i gimnastika i velika količina kisika kao i brza i energična šetnja. Samo ti prirodni lijeko­vi! Valja izbjegavati kemijski pripravljene lijekove.

Posluži se mojim slučajem! Ponovo sam prehladio inače osjetljivu glavu a na­

ročito zatiljak i nikako nisam podnosio hladnoću, a da i ne govorim o sjevercu. Danima nisam mogao izići van i k tomu sam osjećao jaku glavobolju tako da ništa nisam mogao raditi; stalno sam bio pospan i sve se lo­šije osjećao. Ali i kad je sunce došlo, nisam se usudio izaći van jer sam se bojao sunčanice koju sam zbog neopreznosti prijašnjih godina bio već višeput dobio.

I sad te zanima kako sam se othrvao toj opasnoj bo­lesti?

Čim je ruka prošla od povrede, nekoliko sam dana sasvim kratko vježbao, svega 2-3 minute i to ne suviše intenzivno, a onda sam to vježbanje nakon deset dana malo produžio, ali i dalje vrlo oprezno da ne bi povri­jedio uležane mišiće. Tek nakon pola godine sam radio duže vježbati ali i dalje oprezno, jer se povreda mišića lako dobije a teško liječi, i to samo potpunim prestankom izvođenja vježbi. Vježbe sam izvodio pri

32

otvorenom prostoru da bi na taj način u čitavom tijelu pokrenuo zamrli krvotok i tako čitavo tijelo osvježio kisikom. Posebno sam morao kožu prije pranja masi­rati, a naročito glavu, vrat i vratne žile, pa i lice i uši, i dlanovima dobro ispleskasti po koži čitavo tijelo tako da sam se poslije svega toga ugodno toplo osjećao. Naravno da sam i pri masaži i zagrijavanju kože bio oprezan kako ne bi nešto pod njom povrijedio (kapila-re su osjetljive). Tek sam tad tako zagrijan oprao na brzinu čitavo tijelo. Opet oprezno: najprije mlakom vodom a onda svaki dan hladnijom, ali ipak još ne po­sve hladnom, jer mi to i nije bilo potrebno i jer se pro­tiv svake bolesti pa i ove treba oprezno, ustrajno i strpljivo boriti dok ju se ne pobijedi. Bolest koja se godinama uvlačila u organizam, znao sam, ne može se od danas do sutra istjerati.

Poslije pranja uslijedila je ponovno kraća gimna­stika, masaža i udaranje po koži dlanovima. A onda sam se obukao i brzo i energično po sobi šetao jer još nisam smio izići van. I tako je to potrajalo kraće vrije­me. Ali već nakon desetak dana zdravstveno se stanje vidno popravilo i sve sam se bolje osjećao. Istina, još sam bio daleko od pravog zdravlja, ali sad sam bar znao u kom ga pravcu trebam tražiti i koji je jedini li­jek da se ozdravi i to ne samo od ove bolesti već i od svih drugih: uvijek samo na prirodan način i vlastitim trudom, bez kemijskih lijekova. Taj uspjeh davao mije podstreha da s tim liječenjem nastavim i tjeram do

33

savršenosti. Zato sam to liječenje počeo ponavljati i više puta na dan, a zdravlje mi se sve više smiješilo.

Zanima te kako je došlo do bolesti? Zbog povrede ruke nisam mogao mjesecima gimnasticirati i tad je zbog slabe cirkulacije došlo do prehlade. Morao sam se sve više utopljavati i stan grijati dok se nisam i suvi­še raznježio i postao preosjetljiv na hladnoću. Zato sam sad smanjio grijanje, a pri pranju nikako ne uzi­mam toplu vodu, i gledam proći sa što manje odjeće. Ukratko: pazim da se ne raznježim već svaki dan ma­kar malo više očvrsnem. I to je sigurno za tu bolest -ali i sve ostale - uz sirovu hranu - jedini pravi i prijeki lijek.

Moje iskustvo može biti poučno Iz tog mog slučaja trebalo bi biti jasno kao na dlanu

kako se može lako od tih upala i prehlada izliječiti. Svaka je operacija riskantna. Prošle godine su mi ope­rirane mrene na očima. Dvadeset godina, od kako pa­zim na hranu, smanjivala mi se dioptrija, vid bio sve bolji a oči zdravije, iako su prije bile veoma nježne i osjetljive na propuh. Međutim prije dvije godine na­pravio sam kobnu pogrešku s hranom, bio sam se samo nekoliko tjedana vratio na škrobnu hranu i to mi se osvetilo. Nakon samo nekoliko mjeseci dobio sam od te prljave hrane mrene na očima, a na desno sam vidio samo 10%. Kad je liječnik primijetio da se ipak pribojavam operacionog zahvata i svojih se prirodnih

34

leća ne mogu lako odreći, hrabrio me je daje to veoma laka operacija i samo će mi koristiti. I istini za volju, nešto se od tog obećanja i ostvarilo. Sad veoma dobro vidim i uopće mi ne trebaju naočale, ali to nije zbog operacije već zbog moje zdrave ishrane. To znam po tome što svi drugi koji su imali istu operaciju i dalje moraju nositi naočale samo ja ne. Ipak me čudi zašto mi nije spomenuo i ovu lošu posljedicu, da naime vid poslije operacije s umjetnim lecima nije ni izdaleka savršen kao sprirodnim. A kako bi to bilo pošteno od njega da mi je i to rekao pa da znam što me čeka.

Sad tek uviđam kako je pravo imao dr. Norman Walker kad je u jednoj od svojih knjiga o zdravlju na­pisao daje i tu operaciju mnogo bolje izbjeći i operira­ti se na prirodan način: živom hranom, voćem i povrćem i sokovima. Ta operacija istina traje duže, ali je zato vid poslije nje neoštećen. A još je daleko bolje čitavog života jesti samo tu zdravu hranu, pa će oči biti uvijek savršeno zdrave i nikad neće trebati ni nao­čale ni operacija. Valja izbjegavati operacije i kemij­ske lijekove, nego se sam operiraj živom hranom, voćem i povrćem, a posebno voćem. Naročito je zdra­vo protiv upala limunasto voće: naranče, grejpfrut i li­mun radi velike količine C vitamina. Oštra voćna kiselina kao i velika količina vitamina, minerala i en­zima, suzbit će za samo nekoliko dana ili tjedana sva­ku upalu, naravno, pod uvjetom da se ne jede meso ni bilo što na vatri uništeno. Samo mala količina te štetne slane hrane obustavila bi proces čišćenja i liječenja. S

35

voćem i povrćem, osjećat ćeš se bolje, i za nekoliko tjedana sve će upale - pa i krajnika ukoliko nisu uniš­teni - iščeznuti...

O, kako bolesnici pogrešno misle da poslije opera­cije neće nikad više osjećati boli i kako je zato bolje jednom pretrpjeti, pa se onda radovati životu i zdrav­lju. To je mišljenje sasvim pogrešno!

U z r o k bolesti krajnika jest pretjerana prljavština u čitavim tijelu, a posebno prljavština od škrobne hra­ne, slatkiša, mlijeka i mliječnih proizvoda.

L i j e k : sok od mrkve 500 gr.; sokovi od mrkve 300, cikle 100 i krastavaca 100; mrkve 320, celera 20, peršina 60 i špinata 100 grama. Dobri su sokovi od mrkve 300 i špinata 200 grama; mrkve 400 i maslačka 100 grama.

Ali i ako se svi ti plodovi jedu čitavi, učinak će biti isto takav samo možda ne tako brz. Ipak je najbolje i jedno i drugo: te plodove jesti i od njih sokove piti. Tada ta bolest mora iščeznuti ukoliko krajnici nisu previše uništeni. Zato je najbolje unaprijed ih tom živom hranom štititi da se nikad i ne razbole.

Upalama su najčešće pogođena djeca Gledao sam nedavno na televiziji jedan potresan

slučaj. Dijete od oko tri godine dobilo je najprije tešku upalu uha i od toga potpuno oglušilo, a onda je od te upale dobilo upalu očiju i oslijepilo. I čovjek se neho­tice pita: kako se to dogodi da kod djece dođe do tako

36

teških upala? Pa ona su istom na početku života i nji­hov imuni sistem trebao bi ih snažno zaštititi, a život u njima ključati. I ako u toj dobi nisu zdrava, što će biti kad odrastu?

I tu je, uz samo malo razmišljanja, lako otkriti uz­rok. Danas se djecu hrani mrtvim pasteriziranim mli­jekom i drugim mliječnim proizvodima, što nikako ne mogu probaviti i toliko im ta pogrešna hrana zaprlja čitav organizam, a posebno jednjak svojom kiseli­nom, ljepljivom tvari i teško probavljivom masti, i oslabi im imuni sustav. Za tele je sirovo kravlje mlije­ko idealna hrana, ali za malo dijete veoma štetna, po­sebno pasterizirano mlijeko, i sve će mu zaprljati, a prije svega oči, uši, krajnike, jednjak i dišne organe. Za njega je Bog pripremio, dok je još u kolijevci i nema zubi, samo majčino mlijeko, čiji su sastojci u sa­svim drugom sastavu i omjeru. To je hrana koja ga isto vrijeme hrani i čisti, a nikad ni najmanje ne prlja. U njemu je, naime, mnogo manje masti, kalcija i bje­lančevina nego u kravljem, i četiri puta manje ljepljive tvari. Pa i njegov je organizam manji i ne treba mu to­liko tih sastojaka kao teletu. Od majčina mlijeka ne stvara se kiselina jer ga dijete uvijek uzima cjelovito i svježe bez dodira s kisikom, i stoje najvažnije, ne pre­pravljano. Kako je, dakle, štetno i bezumno hraniti di­jete pasteriziranim kravljim mlijekom mjesto majčinim! I ta prva godina života je važna za čitav život. Ako majka hrani dijete svojim mlijekom, nje­gov će obrambeni sustav ojačati i čitavog ga života

37

čuvati. Bude li ga, naprotiv, hranila kravljim, oslabit će mu otpornost i zato će i kad odraste, poslije četrde­sete ili pedesete, biti sigurno neotporno na sve bolesti, a posebno na upale i alergije.

Ništa manje nisu štetni ni bomboni, čokolade, coca-cola, kolači, paštete, meso, na vatri uništena hra­na, ali i dječja hrana pripremljena u tvornici i tvornič­ki proizvedeni sokovi! I kad se na sve to uzme sladoled ili na koji drugi način grlo prehladi, upala je krajnika neizbježna, a često i bronhitis, upala grla, nosa, ušiju. A sve je to tako lako izbjeći. Zašto davati djeci slatkiše i pića što im već u ustima napravi pravi darmar te u najranijoj dobi gube zube od karijesa? Kako su roditelji neodgovorni i kako malo misle, kad tako olako mrtvom hranom uništavaju zdravlje djece i onda se pravdaju da tobože nisu ništa krivi što su im bolesna.

Roditelji će me upitati: kako da te slastice i slatka pića uskrate djeci? Ispast će nemoderni jer tako svi rade. Kako se oprijeti toj ludoj modi i dati djeci samo što je korisno? Te su slastice u prodavaonicama izložene oko kase, i dok majka plaća račun za ono što je odabrala, dijete je pronašlo što se njemu sviđa i ona jednostavno nije u stanju da mu ne ispuni želju kad ono plačući i pred drugima moli.

Slatkiše zamijeniti slatkim voćem! Razboriti roditelji koji zaista vole djecu neće ih ni

učiti na te „otrove" i mjesto tih slatkiša i štetne hrane

38

dat će im slatko voće: datulje, grožđe, jabuke, kruške, lubenice, dinje, ananas, banane, trešnje, suhe smokve, grožđice, suhe šljive (suho voće 10 sati u mlakoj vodi natopiti)... Zar ne. kakav izbor i koliko je Bog na nas mislio kad nam je stvorio hranu! I dok je djeca jedu, nema nikakve bojazni da će se previše udebljati ili ih napasti neka upala, ili bilo kakva druga bolest. S vo­ćem će dobit sve što im je potrebno za rast, pa i tako razvikane bjelančevine i sve minerale. Bog je tako udesio ljudski organizam da si sam od aminokiselina. kojih sasvim dovoljno ima i u voću i povrću, izgradi vlastite. Posebno su štetni životinjska mast i koleste­rol, jer mu to zaprlja krv i od toga udeblja, i na taj nač­in stvara podlogu svim ostalim bolestima.

Naravno da ni te prirodne slatkiše ne treba djeci držati pred očima i na dohvatu ruke, jer nije dobro da i njih stalno premeću po ustima i tako iscrpljuju pljuva-čne žlijezde i one s unutarnjim lučenjem. To je točno đa djeca trebaju češće uzimati hranu i osjećaju veliku potrebu za šećerom, ali razmaci između jela moraju i kod njih postojati, pogotovo jer je ta živa hrana tako hranjiva i svim i svačim bogata.

Dragi roditelji, pođite na tržnicu i kupite voća i povrća, hrane pune života, i djeca će uvijek biti i bez lijekova zdrava. Sami ih unaprijed zaštitite tim prirod­nim antibioticima iz Božje ljekarne, tako da im se bo­lest ni izdaleka primaknuti ne može! Tako uostalom rade i sva živa bića u prirodi, i uvijek su bez liječnika i lijekova zdrava. I zato samo od njih učite. I moram biti

39

iskren: to što vam ja predlažem nije moj izbor već pra­stari način liječenja, i zato se njim treba ponovno služiti, pa će djeca uvijek biti zdrava kao dren. A kako je jednostavan taj način liječenja i što je još važnije, dostupan i najsiromašnijim i najnepismenijim seljan­kama. Roditelji, šaljem vas na tržnicu. Ali još je bolje da budete sami vrijedni i svega zasadite u svome voć­njaku i vrtu i okopate i zalijete, a Bog će dati da uzra­ste i plod donese, i tom uvijek svježom hranom hranite sebe i svoju djecu, pa se nećete bojati ni za svoje ni njihovo zdravlje.

Dakle, uz samo malo pažnje sve se te upale kod djece daju lako izbjeći. Znam daje to mnogim roditel­jima sasvim nepoznato, ali zato svima koji ovo proči­taju, neće više biti. Ajoš će se više uvjeriti daje to sto posto istina, ako to na sebi i djeci isprobaju. Moramo uvijek imati na umu. da ni pod koju cijenu ne smijemo postati žrtvom bezumne mode i visokog standarda, ni biti naivni pa uzeti sve što nam se ponudi. Učimo ne­prestano od prirode. Ta nas učiteljica neće nikad pre­variti i nešto nam štetno podvaliti, zato uzimajmo samo što nam ona nudi i živimo jednostavno.

I na koncu možda za tebe najjači dokaz da je sve ovo istina: Prof. Arnold Ehret nije nikad liječio upale operacijom, a antibiotika tada nije ni bilo, već uvijek samo postom i voćem i povrćem, i to tako uspješno da se nikad više nisu vraćale. Koliko su ga njegove kole­ge napadale za taj njegov uspješni način liječenja jer je njime unio pravu revoluciju u tadašnju školsku me-

40

dicinu. Ali nije se tim njihovim ponašanjem dao sme­sti. Njegovi dobri rezultati brzo su se na sve četiri strane širili i pronosili glas o njemu, tako daje ubrzo postao najčuveniji liječnik i Europe i Amerike, ali zato i sve više budio zavist kod svojih kolega i bio na njihovom udaru (dvije njegove knjige izašle su kod UPT-a u Đakovu).

I on je bio liječnik kao i ti njegovi kolege i sigurno je znao rezati kao i oni i davati tablete. Ali kad je na sebi iskusio da to ne pomaže i čini još bolesnijim, i uv­jerio se kako je jedino voće i povrće ljekovito, pogoto­vo kad se i sam izliječio voćem od smrtonosne bolesti bubrega, nikad se više nije služio tom metodom škol­ske medicine ni na svojim pacijentima, već uvijek samo prirodnim lijekovima. Koliko je tom ljekovitom hranom izliječio još prije 80 godina u svom lječilištu teško oboljelih od upale prostate, mokraćnog mjehura i spolnih bolesti i upala.

Od svih tih upala najopasnije su upale pluća i slije­pog crijeva i zato s njima treba biti oprezan. Kad dode do njih, treba što prije otići u bolnicu i staviti se pod nadzor savjesnog liječnika. Ako upala slijepog crijeva nije akutna, treba odgoditi operaciju i pokušati voćem i povrćem operirati. Ta operacija ama baš ništa ne stoji i može je čovjek sam izvesti. A najbolje je izbjeći i upalu i operaciju jedući samo živu hranu.

Ta naše slijepo crijevo, iako je tamo negdje posve na kraju tijela i skoro i ne znamo da ga imamo, ajoš manje znamo čemu služi, itekako nam je potrebno i

41

Bog ga nije badava stvorio kao što se to donedavno mislilo, i zato ga ne treba bez velike potrebe odstranji­vati. To je crijevo zapravo žlijezda koja izlučuje hor­mone, koji odlaze upravo na mjesto gdje tanko crijevo prelazi u debelo, da spriječe da bakterije iz debelog crijeva i bilo što drugo prijeđu u tanko i u njemu truju hranu.

Sto se tiče upale pluća, može se pomoći kratkim postom i prirodnim antibioticima: voćem i povrćem i sokovima od te hrane. Voćna kiselina je smrt za štetne bakterije. Voće i povrće čisti organizam od prljavštine i kad ga očisti, bakterije neće imati više pogodnog tla i moraju se svesti na normalnu količinu. Što se više po­pije sokova od voća i povrća, to će bolest prije iščez­nuti.

Kako je istinita Hipokratova izreka: .. Tvoja hrana je tvoj lijek!"

L i j e k protiv upale slijepog crijeva: sok od mrkve 500 grama: od mrkve 320, celera 20, peršina 60 i špi­nata 100 grama; mrkve 300, cikle 100 i krastavaca 100; mrkve 300 i špinata 200 grama.

L i j e k protiv upale pluća: sokovi od mrkve 300 i špinata 200 grama; mrkve 300, cikle 100 i krastavaca 100; sok od čitavog limuna izliti na 100 grama sitno naribanog hrena: sok od mrkve 250, celera 150 i rot­kve 100 grama.

42

Moje iskustvo s upalama prostate i mokraćnog mjehura!

Te dvije upale danas često muče muškarce a poseb­no starije. Pitamo se: što im je uzrok? I moram još jed­nom reći: uzrok im je loša hrana i piće. Kad promatramo životinje koje također imaju i mokraćni mjehur i prostatu, odmah zapažamo da kod njih nema tih bolesti i što se toga tiče do zadnjeg su časa života zdrave. Pa zar to nije znak da su zdrave samo zato jer se uvijek pokoravaju zakonu kojim im je Stvoritelj odredio što će jesti i piti - a mi bolesni jer se ne poko­ravamo, već jedemo i pijemo ne što trebamo, već na što smo se navikli i godi nam.

Koliko hrana utječe na mokraćni mjehur i prostatu^ mogao sam se u to više puta uvjeriti na sebi. Poslije operacije žučne vrećice ima puno toga što ne podno­sim dobro a posebno ljute paprike, feferone i škrobnu hranu. Čim to jedem, osjećam teškoće u mokraćnim putovin a i na prostati. Vjerojatno je tome uzrok oslabljena žuč zbog operacije. I da bih se uvjerio, ne­koliko sam puta to isprobao i uvijek iste teškoće. Tad mi je postalo jasno da ne smijemo jesti što nam se prohtije, već samo što je Bog Stvoritelj predvidio da jedemo. Možemo mi godinama prkositi prirodnim Božjim zakonima, ali time sve više slabimo imuni si­stem i jednog ćemo dana oboljeti.

Potrebno je da jedemo samo voće i povrće a ne sla­nu hranu, i za nekoliko dana ili tjedana moraju te upa­le iščeznuti kao da ih nije ni bilo, i nikad se više neće

43

ni vratiti, ako se mi ne vratimo na hranu koja je solju i biberom začinjena i na vatri u vrelom ulju ili masti uništena.

Ja sam dobio upalu prostate i mokraćnog mjehura samo od kruha, u to sam, naime vrijeme, pored voća i povrća, jeo i punovrijedan kruh i ništa drugo. On me je dugo prljao svojim mrtvim mineralima a posebno kal­cijem. I čim sam ga ostavio i počeo jesti samo voće i povrće, te su upale za samo nekoliko dana iščezle.

Ako se i ti želiš riješiti tih upala, nemoj više jesti ono od čega si ih dobio i jedi samo voće i povrće i pij sokove od te hrane. Ta će ti živa hrana dati puno snage i dobru građu za čitav organizam.

Ukoliko ne bi podnosio voće i povrće i zbog njega morao često ići u WC, jedi nekoliko tjedana samo povrće i salatu, pa kad nakupiš iz toga dovoljno bazič­nih minerala, možeš jesti i voće. Ti su minerali potreb­ni da bi njima poništio voćnu kiselinu. Taje kiselina oštra i može biti neugodna za prostatu i grist će mok­raćne putove, a posebno bi stvarala teškoće u želucu. Zato jedi najprije 2 tjedna povrće pa onda i voće!

U z r o k upale prostate: tumor ili nedostatak u hra­ni bitnih sastojaka.

L i j e k : sok od limuna u čaši vrele vode; sok od mrkve 300, cikle 100 i krastavaca 100; mrkve 300 i špinata 200; mrkve 250, šparoge 125 i glavičaste sala­te 125 grama.

44

L i j e k protiv upale mokraćnog mjehura: sok od mrkve 300, cikle 100 i krastavaca 100; mrkve 300 i špinata 200 grama.

Kako se čovjek razboli? Na ovim se stranicama krije odgovor na tvoje pi­

tanje: kako se čovjek razboli i kako ponovno može na vrlo jednostavan način ozdraviti?

Kad se razboliš pitaj se: što si pogrešno jeo, jer si se samo od te loše hrane razbolio. I čim ju odstraniš i po­čneš jesti voće i povrće - hranu bogatu vitaminima, mineralima i enzimima - ozdravit ćeš za nekoliko tje­dana bez lijekova.

I tako možeš svakoj bolesti otkriti uzrok i onda je ispravnom hranom otkloniti. Da bi došao do istine, moraš se dakle sam potruditi. Trebaš čitati knjige koje govore o sirovoj hrani i prirodnom načinu liječenja! Ali taj će se trud isplatiti. Što više: ako ovo pomno pročitaš i sam počneš o tim stvarima razmišljati, ali ne površno kao do sada, postat će ti te jednostavne stvari kristalno jasne. Usto ćeš bit beskrajno sretan što si ko­načno došao do istine.

Iako su voće i povrće i sokovi od toga tako djelot­voran i jednostavan lijek, ipak ga rijetki u potpunosti prihvaćaju i njime se služe. To je zato jer je zahtijevan. Traži da se promijeni jelovnik, a to je mnogima teško! I zato ima puno bolesnika koji će radije trpjeti od teš­kih pa i smrtonosnih bolesti, nego prijeći s pogrešne

45

hrane na ispravnu. To se događa uglavnom zbog toga što mozak uslijed prljavštine ne funkcionira dobro i što je zbog pogrešne hrane i volja oslabila i nije spremna ništa u životu mijenjati. Mnogi su se predali udesu da nad njima gospodari, a i ne slute kakvu bi ko­risnu promjenu, pravu revoluciju, unijela živa hrana voće i povrće u njihovo bolesno tijelo, i to u veoma kratkom vremenu. Ima ih koji će radije isprobati sve otrovne lijekove iz ljekarne, nego ovaj jedini pravi, koji nam svima Bog nudi.

Poznam bolesnicu koja trpi od artritisa. Svi su joj zglobovi na rukama otekli tako daje mučno i vidjeti a kamoli od toga trpjeti. Oboljela je jer i suviše rado jede hranu životinjskog porijekla, posebno meso i mliječne proizvode, ali i tjesteninu i krumpire. I kad sam joj spomenuo da bije od te teške bolesti mogla iz­liječiti samo sirova hrana voće i povrće, nije htjela ni čuti za taj lijek, a samo zato jer joj je bilo teško ostaviti slanu hranu i kolače.

U bolnici

U nekim stvarima imam posebno lijepo mišljenje o liječnicima koji su mi nedavno liječili prostatu i o osoblju koje mi je pomagalo. Uvježbanosti, dobroj volji, uslužnosti i strpljivosti nisam vidio kraja. Od srca im zahvaljujem za svaku uslugu!

Kako je došlo do bolesti? Poslije operacije žuči teš­ko probavljam hranu i od nje mi se, pogotovo kad je

46

uzmem previše, stvori puno kiseline koju koji put po­kušam neutralizirati slanim jelima. Ali tad se od njih, jer ih se teško mogu ponovno odviknuti, prostata zaprlja, a posebno od škrobne hrane i proširi te suzi ili čak zatvori mokraćni kanal. I tako je bilo i ovaj put samo mnogo gore nego prije. Toliko se bila proširila da se uopće nisam mogao više osloboditi mokraće bez katetera. I tad sam bio prisiljen tražiti liječničku po­moć. A to je liječenje u bolnici bilo veoma bolno.

Kod onih koji nisu imali operaciju žuči, neće doći do te prezakiseljenosti u organizmu, ako jedu umjere­no. Ja zbog nje moram dobro paziti da ne jedem stoje teško probaviti da mi ne nastane ta kiselina. Nezrelo voće, biljno sjeme ili pelud od pčela... teško mije probaviti, i od toga nastane kiselina. Ta žučna vrećica nije prazna vrećica kako se redovito misli. Već veoma važna probavna žlijezda koja luči neophodne sokove i njima puni dvanaesnik i tanko crijevo gdje se hrana probavlja. Bez njih je probava jako oslabljena i zato nastanu ti problemi s kiselinama voća i povrća.

Zanima te i kako se bolest završila? Liječnik je tražio da se prostata obavezno operira jer je bio uvje­ren da nikad više neće funkcionirati. Ja to nisam dozvolio već sam prestao uzimati mrtvu hranu i počeo jesti samo živu. I nevjerojatno: za nekoliko dana prostata je toliko ozdravila da sam mogao bez ka­tetera prazniti mjehur. Liječnik je bio veoma izne­nađen i zadivljen tim ozdravljenjem. Za mene ono nije bila nikakva novost, jer sam isto pa i još brže doživio

47

više puta. Zar ne, kako je bilo važno što sam se liječio samo živom hranom!!!

Otkud tako različita mišljenja? Dakle, što se tiče samog liječenja, priznam da u

takvo mišljenje o liječenju poneki sumnjaju ali sam uvjeren daje liječenje dr. N. Walkera na prirodan nač­in i preventivnom metodom veoma uspješno. Opera­ciju nožem treba pošto-poto izbjeći ili barem privremeno odgoditi ako je ikako moguće, te pokušati liječiti, odstranivši mrtvu hranu pogotovo škrobnu i meso, samo voćem i povrćem. Ali ako je u prostati uslijed dugogodišnjeg prekomjernog uzimanja škrob­ne hrane nastao tumor i tako postala neizlječivom, i potpuno sprečava mokrenje i ozbiljno prijeti životu -treba je operirati. Ako nema tumora - treba je liječiti isključivo živom hranom.

Naravno da bi to liječenje u vezi s prirodnim anti­bioticima liječnici trebali isprobati na bolesnicima pa se uvjeriti koliko je ispravno. Ali onaj kod koga mo­zak dobro luči, shvatit će i bez isprobavanja da su pri­rodni antibiotici koje je Bog stvorio u hrani kao lijek jedino ispravni, i samo će se njima liječiti.

I što se tiče hrane naša se mišljenja potpuno razila­ze. Neki misle da hrana ne igra nikakvu ulogu pri na­stanku bolesti i zato si svakodnevno u jelovniku, bogatom raznovrsnim jelima, biraju što im godi. Ja, sudeći prema svom iskustvu, ali i drugih, sto-posto

48

znam daje na vatri uništena hrana u 99% slučajeva uz­rok svih bolesti, i zato smo se upravo i razboljeli od nje jer nam je i suviše godila.

Liječnici, dakle, dopuštajući bolesnicima da sve jedu i - dajući im sintetske antibiotike da im suzbiju upale - odstranjuju im samo privremeno simptome bolesti i djelomično ublažavaju bolove. Uzrok, među­tim, bolesti - prljava hrana i prljavština od nje - ostaje i dalje prisutan i uskoro će dovesti do ponovnih teško­ća.

Voće i povrće, naprotiv, odstranjuju što je naj­važnije sam uzrok bolesti i tako dovode do potpunog i trajnog ozdravljenja. K tome je to liječenje bezbolno i bez loših posljedica. Zato se nadam da će mnogi koji ovo pročitaju i žele trajno ozdraviti, s lakoćom se odlučiti na to prirodno liječenje i na sebi ga isprobati kod svojih kuća. Ajoš će bolje uraditi ako jedu samo tu živu hranu te tako izbjegnu sve bolesti.

Uzrok ne samo upali prostate već svim bolestima uvijek je - kako vidiš - jedan te isti: prljava hrana. Zato je lijek svima isti: čista živa hrana - voće i po­vrće. Dakle, liječiti se treba na prirodan način, a ni­pošto operacijama i kemijskim lijekovima.

Tim mojim slučajem Bog je i meni očitao važnu lekciju. Rekao mije da ne smijem svašta jesti, i povre­meno trebam - koliko god to bilo teško - i postiti ako je potrebno da bi tu bolest proširenja prostate izbje­gao. I da još jednom naglasim: ta me bolest drastično

49

upozorila da prostata neće više trpjeti ni zalogaja škrobne hrane. I najvažnija pouka iz te bolesti i tog li­ječenja: Bog mije time pružio prigodu da još jednom jasno kao na dlanu vidim uzrok oboljenja prostate i način liječenja.

Od čega stari najviše umiru Imao sam prigodu u tri navrata izbliza promatrati

od čega i kako danas stari najčešće umiru. I nije za vjerovati: uguše se u vlastitoj prljavštini. U zadnjim godinama života to prljanje dosegne svoj vrhunac. Ta im ljepljiva slina izbije i na kožu, zbog čega su blijedi, a neki dobiju od nje i rak na licu. I nije čudo što se od nje toliko uprljaju! Čitavog života jesti škrobnu i mli­ječnu hranu, ali i ostalu koja je na vatri uništena, a po­sebno meso i jaja, hranu punu ljepljive sline, masti, kolesterola i rafiniranog šećera, pa da se taj profinjeni stroj ne uprlja?! To je nemoguće pa i kod onih kod ko­jih je probava uvijek dobro radila. I pravo bi čudo bilo kad se to ne bi dogodilo. A čudesna otpornost organiz­ma na to dugogodišnje prljanje, i druge bezumnosti koje se na njemu prave, dokaz je daje Bog zaista sav­ršenim stvorio ljudsko tijelo.

Ipak najveću bezumnost prave oni koji dvore te stare kad ih tjeraju da jedu kad uopće ne osjećaju glad i želudac im nikako ne može hranu probaviti. A što im nude! Uglavnom prljavu škrobnu hranu koju su tako rado čitavog života jeli i njom se gostili ali i prljali; tu

50

su i suhomesnati proizvodi, te sir i jaja; tu je i lagana kokošja juhica puna mokraćne kiseline. Pa tko bi re­kao da će ih ta njima tako draga jela upoprijeko otjera­ti u grob? To se uvijek davalo bolesnicima i zašto sad prekidati s tim običajem?

Ali i tome bezumlju dođe jednom kraj. Organizam, koji se tom hranom zaprljao, nikako je više ne podnosi i nema mjesta za nju. I kad bije se ti stari bar pri koncu života odrekli i uzeli čistu hranu voće i povrće! Ali kako da je ostave kad su se na nju toliko navikli i još žive u zabludi i oni koji ih dvore, da im upravo ona daje snagu. S druge strane, povrće za njih nikad nije bilo hrana već samo njen nevažni dodatak, a voće po­slastica. Stoga ih se može shvatiti ako i tako iznemogli uzmu i za doručak (kad ne bi trebali ništa uzeti) koba­sice, jaja ili sira sa škrobnom hranom da se tom hra­nom „okrijepe", iako taj sastav nisu mogli ni kao mladi probaviti, a kamoli sad pod stare dane i tako sla­bi. Oni se zaista nemogućem nadaju kad misle da će ih ta razvikana „jaka hrana" izvući iz te slabosti koja ih je sputala i ni disat im ne da.

Ta se bolest, dakle, očituje u teškom disanju i iskašljavanju te sline. A zašto?

Koji su me do sada pažljivo pratili, uočili su da po­stoji čista hrana koja organizam čisti i ni najmanje ne prlja, i prljava koja ga svega neizbježno zaprlja. I nji­ma ću to lako razjasniti. Kod tih starih posebno se krv uprlja od te prljave hrane. Od nje se nataložilo puno prljavštine i u plućima, a krvni sudovi, posebno kapi-

51

lare, skoro potpuno začepili. 1 kako da umorno srce koje se i samo njom uprljalo, tjera tu prljavu krv kroz taj začepljeni stroj! Samo s mukom. Zato je tlak kod tih bolesnika često povišen. Naravno da su taj filigran­ski stroj - 100 trilijuna sićušnih stanica i milijardu i dvjesta milijuna uskih kapilara - ponajviše uprljali kemijski lijekovi, koje su svaki dan šakom uzimali, i ne samo uprljali već i otrovali, a prije svega želudac, jetru i bubrege. Zato se ti bolesnici neprestano tuže onima koji ih dvore kako nemaju teka, želudac im ne radi i u ustima osjećaju gorčinu. Oni su četo idući lini­jom manjeg otpora radi uživanja u pogrešnoj hrani, godinama, doslovno rečeno, sasipali to smeće u želu­dac, i zar je sada čudo što ga on više ne podnosi! I ti su otrovi uprljali tako čitav organizam, i kako će krv teći kroz njega?! A on bez njenog urednog protoka ne do­biva dovoljno ni kisika ni hrane, i zato dode do teškog disanja i upravo smrtne iznemoglosti.

Možda će ti čitav ovaj prikaz, jer prvi put čitaš o tome, izgledati kao priča. Ali nije to priča već gruba stvarnost koja se svaki dan dešava starima, i to sasvim nepotrebno. I to se sve događa pred našim očima i to u ovom stoljeću civilizacije, i nažalost sve više. A kod puno tih starih, jer su im glavni organi i žlijezde uglav­nom zdravi, bilo bi tako lako otkloniti tu bolest teškog disanja i život im produžiti i više godina u dobrom zdravlju.

I da su ti stari, koji se guše u vlastitoj prljavštini i u najvećim mukama čekaju smrt, kojom srećom uzimali

52

čitavog života najprirodniji lijek iz Božje ljekarne: voće i povrće, ili bar pretežno njega (80%), mjesto na vatri uništenu prljavu hranu i kemijske lijekove, nikad ne bi ni došlo do te bolesti. Ta bi im čista hrana uvijek držala krvotok i organizam savršeno čistim i u najbol­jem redu. Od nje bi im krv bila tečna, i puna vitamina, minerala i enzima, opskrbljivala bi čitav organizam svime što mu je potrebno. Srce bi besprijekorno radi­lo, a oni i pod stare dane kao i u mladosti nesmetano disali, gledali, slušali i hodali.

U prirodi su sva bića uvijek zdrava i tih poteškoća koje se javljaju kod starih ljudi nemaju ni pri koncu života. Majmuni ako imaju voća žive samo od njega i ipak su zdravi i imaju na pretek snage. 1 tako bi mogao biti i čovjek zdrav i jak samo od te hrane. Ali on hoće da „sve uživa" dok jede. Njemu nije dosta ta jedno­stavna hrana, potrebno mu je i meso, prljava škrobna i mliječna hrana, i jaja puna otrova. I zar je čudno stoje majmun koji se pokorava prirodnim zakonima bez li­ječnika i lijekova uvijek zdrav, a čovjek koji ih toliko krši, i pored lijekova uvijek bolestan, a posebno pod stare dane! Onom koji traži istinu o uzroku te bolesti gušenja kod nas ljudi, i to je što sam o njoj rekao, sa­svim dovoljno.

Ipak, da bi te još više uvjerio, donosim ti ovo svoje iskustvo. Kako mije srce kaotično kucalo prije 40 go­dina dok sam jeo prljavu hranu a posebno onu živo­tinjskog porijekla i pio lijekove. Jednom mi je liječnik rekao nakon pregleda daje na smrt umorno. A kako i

53

ne bi kad sam imao 95 kg (45 kg prljavštine). Danas u 73. godini, kad sam odstranio sav taj nepotrebni višak, ne znam gdje se nalazi i nije mi više nikakav problem penjati se uzbrdo. Ali nisam došao do tog zdravlja uzi­manjem tableta, već kad sam se od vikao sve prljave hrane, počeo jesti samo voće i povrće i svaki se dan brzo i energično šetati po više puta na dan.

To doista nije zabavna priča za djecu, već veoma važna uputa mladima i starima kako trebaju živjeti da budu uvijek zdravi bez liječnika i njihovih lijekova. To što se meni dogodilo, činjenica je u koju se možeš i sam lako uvjeriti, ako sve to na sebi isprobaš. Trebaš "se samo slijepo držati te upute i prestati se trovati lije­kovima i hranom od koje nastaje slina, te šećerom i kolačima, ali i kavom, duhanom, pivom, i coca-co-lom. Božji su zakoni neumoljivi i koliko ih se budemo pridržavali - toliko ćemo biti zdravi! Njihovo kršenje osvetit će nam se, i to svima bez iznimke.

Ali kako ljude uvjeriti u štetnost tih otrova i ljeko­vitost žive hrane? Mogu donekle shvatiti da je ono, tko zna koliko staro pogrešno mišljenje, sad teško ispraviti i ljude oduševiti za ovaj jednostavni lijek voće i povrće. Ali ovo ne shvaćam: zašto ga se ne bi isprobalo bar kad bolest uzme maha i postane za život opasna?

A tako je lako doći do zdravlja. Tim starima sasvim je dovoljno jednom na dan jesti. Uzeti deset dana iz­među 12 i 13 sati voća i povrća pa nakon 20 minuta povrća bez soli i ulja (sve skupa 500-700 grama) i od

54

te lagane hrane, jer u njoj nije ništa na vatri uništeno, može se kroz to vrijeme lijepo živjeti, koju kilu prljav­štine izgubiti i bez teškoća disati. Ukoliko bi želudac dobro radio, može se poslije toga posta i dva put jesti i više toga uzeti. Ali u početku (prva tri dana) treba biti jako umjeren (ako treba dan ili dva i postiti i kroz to vrijeme samo vodu piti da se dobro ogladni) dok se or­ganizam ne navikne. Veoma je lagana za probavu i jednako prikladna za djecu koja su tek dobila zubiće. kao i stare koji su svoje već davno pogubili jedući mrtvu hranu. Treba, razumije se, i sokove od nje naci-jediti i piti uvijek samo svježe gutljaj po gutljaj. Od voća i povrća i sokova nikad nitko nije umro niti se još teže razbolio, ni postao rezistentan na tu hranu, kao što je to redovit slučaj pri uzimanju lijekova i loše hrane. Naravno da treba računati s manjim teško­ćama prvih nekoliko tjedana dok se organizam od te prljavštine ne očisti i na novu hranu navikne. Kad je čišćenje naglo, treba ga usporiti, s tim što će se dan ili dva postiti ili piti samo vodu, ili u te dane manje je­sti. Ali te su teškoće, o kojima sam već opširno govo­rio, neznatne i lako podnosive, i u usporedbi s teškim gušenjem, neusporedivo lakše. A zato bi se poslije ge­neralnog čišćenja uživalo u neslućenom zdravlju. Kako nam je često u životu istina blizu - a mi daleko od nje!

Znam da nije lako pod stare dane mijenjati svoje okamenjeno mišljenje i na prečac povjerovati da se može živjeti samo od voća i povrća i sokova od te hra-

55

ne. Međutim, što smeta - kao što rekoh - to probati pa se za samo desetak dana na sebi uvjeriti, kako je sve to upravo tako kao što sam napisao. Ali baš je u toj probi teškoća.

Otac i majka su mi umrli od te bolesti gušenja. Kako mije bilo mučno gledati ih gdje se guše u toj sli­ni i kako je često moraju ispljuvati. I zato sam se toli­ko trudio da ih odvratim od te prljave hrane i nagovorim da jedu čistu: voće i povrće i piju sokove od nje ne bi li ih ona tako čista isprala da još koju godi­nu požive. Ali nisam uspio. Prvotni utjecaji uvjerljivi­je su na njih djelovali i bili im prihvatljiviji. I nažalost oboje su prijevremeno u velikoj patnji umrli, zapravo, ugušili su se u toj slini.

Ti stari zaista sliče utopljeniku koji se hvata za slamku koja ga nikako spasiti ne može. I dalje će se, naime, radije držati loše hrane i tableta, nego ispro­bati s voćem i povrćem i sokovima od te hrane - tim jedinim ispravnim lijekom iz Božje ljekarne kojim se čovjek oduvijek liječio - ali zato i u teškim mukama u vlastitoj prljavštini gušiti i na koncu ugušiti. Koliko ljudi znaju biti tvrdoglavi!

Trebat će još puno vremena da ljudi shvate da zdravlje ne mogu očekivati iz ljekarne, već ga moraju sami izboriti, razumno živeći i opslužujući Božje za­kone, a posebno one koji se odnose na post i hranu.

Zato, bolesnici, nadam se da ćete čitajući ove stra­nice vama posvećene shvatiti da sam ih napisao da

56

vama u vašoj nevolji i osamljenosti pomognem, i po­služiti se ovim uputama da poboljšate zdravlje. Znam da vam nije lako promijeniti najprije vaše tko zna ko­liko staro mišljenje kako su kruh, krumpir, mliječni proizvodi, kolači, a pogotovo kulin i kobasica zdrava i snažna hrana. Još je teže pobijediti čak iz djetinjstva navike na tu lošu hranu. Ali probajte pa ćete se za samo nekoliko dana uvjeriti da sam vas na dobro upu­tio. A svi oni koji vas nagovaraju na slinastu i prema­šim hranu i nude vam je, i pogotovo otrovne i gorke lijekove - na zlo vas nagovaraju i u grob požuruju.

Razumljivo da trebale imati na umu daje svaki po­četak težak pa i taj sa sirovom hranom. Sjećam se kad sam oca nekako uvjerio da će ga ta hrana izliječiti i osloboditi muka i kupio mu slatkih krušaka, kako ih je nekoliko jednu za drugom pojeo i kako su mu prijale više nego omiljena kobasica.

Ukratko: protiv bolesti se morate ustrajno boriti dok je ne pobijedite. Ljepljiva i ogavna slina se čitava života skupljala i to svugdje po tijelu i preplavila vas, i na koncu za gušu ščepala i počela nemilosrdno daviti, dok za sve vaše pogreške u vezi s hranom ne platite ra­čuna najvećom mogućom cijenom - mukama i vlasti­tim životom.

Zato je ne možete za nekoliko dana odstraniti. Tre­bat će mjeseci, a možda i dvije tri godine, dok je stvrdnutu kao tutkal kiseline iz voća i povrća otope i potjeraju. Razumljivo da se ne smije uzeti ni zalogaj slanine, ljepljive i uništene hrane prilikom tog liječe-

57

nja, ako ga se želi dobro izvesti i taj proces čišćenja zorno na sebi doživjeti, još bi gore bilo na staru se hra­nu čišćenja vratiti. Ali zato ćete se s voćem i povrćem i sokovima od te hrane svaki dan ljepše i mlađe osje­ćati.

Još je bolje ako majka navikne dijete na živu hranu čim ga odbije od mlijeka, tako kad odraste da bolest nikad i ne doživi i ne padne na tuđe ruke. Ljudska je ljubav - koliko god pojedinih bila velikodušna - ogra­ničena. Na koncu: kojim pravom druge mučiti oko svoga zdravlja, kad ga sami možemo sve do smrti sač­uvati. Istina, o nekim mije stvarima bilo teško pisati, kao na primjer, o radu stanica i žlijezda s. unutarnjim lučenjem, složenosti mozga i njegovom radu, savrše­nosti pojedinih organa u našem tijelu, jer to sve nadi­lazi našu spoznajnu moć i samo je Bogu Stvoritelju poznato. Stoga i ne tvrdim daje sve baš tako kako sam napisao kad je riječ o tome. Ali na našu sreću to poz­navanje savršenosti našeg tijela nije nam ni neophod­no, ono će i bez toga savršeno funkcionirati ako je zdravo.

U bitnom se ipak nisam prevario.. Naš jedini lijek koji sve bolesti indirektno liječi i organizam hrani i daje mu materijal za izgradnju jest voće i povrće i so­kovi od te hrane. A bolesti nisu ništa drugo do nagomi­lana prljavština u našem tijelu od prljave hrane. I kad se u njemu prekomjerno nagomila, tad nas ono počne boljeti.

58

Također je istina da tu prljavštinu u našem tijelu može otopiti i iz njega protjerati samo voće i povrće, naravno pod uvjetom da se potpuno prekine s prlja­vom hranom. Proces čišćenja može poremetiti i samo mala količina slane na vatri uništene hrane.

I ako iz ove knjige naučiš da su tvoje stanice tvoji jedini liječnici koji te znaju i mogu izliječiti, druge ne trebaš tražiti.

Evo, to je sve što trebaš znati o zdravlju i bolesti. I to je - vjeruj mi - sto-posto istina koju možeš provje­ravati! Ali ako i dalje u to sumnjaš, od volje ti bilo!

Voće daje neiscrpnu snagu 25. 07. 1999. penjao sam se s jednim prijateljem na

brdo visoko 2200 metara, iznad alpskog gradića Her-magora u Austriji. Kolima smo došli do pod vrh, a onda smo se penjali pješice, prema procijeni moga su­putnika, 600 metara - dva sata na sami vrh. I sam se sebi nisam mogao načuditi otkud mi tolika snaga i čak sam na početku uspinjanja sumnjao da će mi uspjeti popeti se do križa. Jer, davno je to bilo, još prije 50 go­dina, kad sam se kao student tjedno penjao s još jed­nim takvim planinskim zanesenjakom na Trebević iznad grada Sarajeva. Ali na moje iznenađenje popeo sam se i to bez imalo umora, i tako se dobro osjećao, da sam se mogao još penjati. Iako je to bio ljetni dan. nisam prolio ni kap znoja. I kad se tome doda da sam prije toga dva dana postio i ništa nisam jeo i zaboravio

59

se prije penjanja napiti vode, morao sam se još više čuditi i pitati kako sam se mogao uspeti u mojoj 67. godini života?

Na vrhu sam zatekao mlade bračne parove s njiho­vom djecom. I oni su se divili kako sam se ovako mršav, bez štapa, uspeo i znatiželjno su me pitali ot­kud mi tolika snaga? Tad sam im pričao da se zadnjih osam godina trudim da jedem samo voće i povrće i upravo mi ono, a posebno voćni šećer, daje tu snagu. Baš se tu moglo kao na dlanu vidjeti kako je zdrava ta moja jednostavna živa hrana, a kako je bezvrijedna njihova na vatri uništena, a posebno meso kojeg su prije uspinjanja dobro založili da bi izdržali. Ti mladi ljudi bili su znojni i potpuno iscrpljeni. A kako i ne bi kad su svi odreda nosili po 20-30-40 kilograma više. Njihovo tijelo - taj savršeni stroj - bilo je već potpuno zaprljano, a njihovi mišići satkani od „mrtvog" mate­rijala, i zar je onda čudno što su ih tako loše nosili i što su se toliko umorili? Nikome od njih nije bilo taj čas ni na kraj pameti da bilo što kaže protiv žive hrane, ili hvali mrtvu, a pogotovo meso. Sve do tad bili su čvrsto uvjereni da se od mesa dobije mnogo više sna­ge nego od voća i povrća. Ali upravo tu na vrhu brda postalo im je kristalno jasno da su živjeli u teškoj za­bludi. Ta istina o koristi žive hrane i njenoj prednosti nad mrtvom, postala im je tako očita, da ih uopće ni­sam imao potrebe u nju uvjeravati. Čak je i moj prati­lac, koji rado jede meso i nije dotad skoro ništa držao

60

do voća, promijenio svoje mišljenje i sutradan je ku­pio i pojeo dvije banane, što nije nikad prije uradio.

Ta priča o napornom uspinjanju nije još završena. Sutradan sam se penjao na drugo brdo da provjerim koliko su mi se mišići umorili. I na svoju radost, mo­gao sam ustanoviti: penjanje prethodnog dana nije za njih predstavljalo ni najmanju teškoću, i nakon noć­nog odmora bili su orni za nove napore.

Voće je dakle neusporedivo bolja hrana od mesa

Ta zdrava prirodna hrana čini otpornim čitav orga­nizam prema bolestima; čini ga izdrživim i daje mu neiscrpnu snagu. Zato bih ti preporučio da dobro pro-studiraš moje svjedočenje i sve na sebi isprobaš pa se brzo uvjeriš, kako sam ti rekao veliku istinu. Izašlo je na našem jeziku više knjiga o zdravlju na temelju pri­rodne prehrane voćem i povrćem u Knjižnici U PF, Đakovo: „Sokovi od svježeg voća i povrća" (Dr Nor­man W. Walker), „Svakodnevno svježe salate održavaju vaše zdravlje" (Dr Norman W. Walker), „I vi možete postati puno mladi" (Dr Norman W. Wal­ker), „Postom do zdravlja" (Prof. Arnold Eliret), „Pri­jesna hrana umjesto kuhane" (Helmut Wandmaker), „Zdrava prehrana djece" (Urs Hochstrasser) i dr. Pre­poručio bih svakomu da pročita te knjige. Njihova brojna izdanja na engleskom i njemačkom najbolja su preporuka.

61

Bog nas je stvorio ne zato što smo mu bili potrebni već iz čiste ljubavi. A kako je ta Božja ljubav čista! Samo je ona slobodna od primjesa i najmanje sebično­sti, dok je ljubav kod nas ljudi redovito pomiješana sa sebičnim interesima. Ruski filozof Nikolaj Berđajev kaže: „Prava ljubav je rijedak cvijet!" a ja bili rekao: samo je Božja ljubav, prava ljubav! Stoga moramo uvijek cijeniti tu neizmjernu i nesebičnu ljubav i biti Bogu zahvalni što nas je pozvao u život! Bog je htio da se zajedno s njime veselimo na ovom i drugom svi­jetu. Budući je Bog u svojoj biti savršeno biće, mogao je i nas stvoriti samo zdravima i bez i jednog nedostat­ka. I zato je na početku našeg života funkcionirala savršeno svaka stanica. Čitav je organizam zračio zdravljem i bili smo imuni od svake bolesti. I Božja je volja da čitavog života budemo tako zdravi i uvijek se radujemo životu i zdravlju. Jer kakav bi Bog bio naš nebeski Otac, kad bi nam slao bolesti da nas njima muči. Takvo što ne smijemo ni pomisliti o njemu koji je sama ljubav i dobrota. Bolesti nam prouzrokuje net­ko drugi ili mi sami.

Cisti organizam ne podnosi prljavu hranu! Moraš i ovo znati: kad se jednom odvikneš slane

hrane, organizam ti neće nikako više podnositi tu hranu. Ona bi te, kad bi je ponovo počeo jesti, za samo desetak dana potpuno zaprljala, tako da bi s njom, htio ne htio, morao prekinuti. I tu bi onda prljavštinu morao mjesecima izgoniti i jedan mjesec

62

dana od nje prilično trpjeti. Od te prljavštine sav bi otekao, i sve dok se taj otok ne bi povukao i onih kilo­grama, koje bi na brzinu dobio, oslobodio, osjećao bi bolove. Veći dio te prljavštine brzo bi te napustio, ali zadnja 2-3 kilograma morao bi možda i mjesecima odstranjivati. To sam na sebi četiri puta doživio pa ti zato tako potanko opisujem. Zato shvati to moje upo­zorenje krajnje ozbiljno!

Ako bi ti se ipak to kojim slučajem dogodilo, tad bi se na sebi uvjerio kolika je ta na vatri uništena hrana, koju danas manje-više svi jedu, prljava i kako stvarno od nje nastaju sve bolesti. I tad bi ti bilo kao na dtanu jasno kako bolesti u našem tijelu nisu ništa drugo doli prljavština od hrane koja je na vatri uništena. Posebno bi osjetio kako je kobno za naše zdravlje jesti meso. Od njega se, naime, stvara mokraćna kiselina koja se onda u tijelu kristalizira, a posebno u mišićima, i tad ti kristali jezivo na sve strane bodu, baš kao da ti je net­ko nazabadao bezbroj trnčića. Ali najbolje ćeš uraditi da se poslužiš mojim iskustvom.

Sve sam, dakle, to na sebi doživio pa ti ovako zor­no opisujem da se učiš na mome iskustvu. Ja sam se prvi put nehotice nakon punili 14 mjeseci vratio na slanu hranu. Najednom dugom putovanju počelo mi se u kolima drijemati i zato sam se svratio u restoran i uzeo salate za koju mije rečeno da nije posoljena, ne bi li se njome razdrijemao. Ali ipak jedan dio te salate bio je posoljen. I čim je sol ponovo došla u moja očiš­ćena usta i očišćeni organizam, došlo je do bolesti.

V

63

Zato se čuvaj slanih jela kad ih se jednom odvikneš i nipošto ih više ne uzimaj. Ona će te sunovratiti na pogrešnu hranu od koje će ti se sve one prijašnje bole­sti vratiti. A čim ti se vrati želja prilikom procesa čiš­ćenja - koji će trajati 2-3 godine - da se vratiš na slanu hranu, prekini s voćem nekoliko dana ili tjedana ili čak dan-dva posti dok te želja ne prestane progoniti. Moraš također znati da se tvoj organizam prezasitio tom prljavom hranom i nikako je više ne podnosi. Po­gotovo je neće podnositi kad ga jednom voćem i pov­rćem očistiš. Ali nemaš ni potrebe da se vraćaš na nju od koje si toliko trpio. S voćem i povrćem bit ćeš pot­puno zadovoljan. Uživaj u zdravlju a ne u pogrešnim jelima!

Upamti: čim počneš jesti samo voće i povrće, sve će te bolesti napustiti uslijed obilja tih prirodnih anti­biotika. Shvati: i mi ljudi ukoliko želimo biti zdravi, moramo jesti samo onu hranu koju nam je Stvoritelj predvidio - ili ćemo se jednoga dana od pogrešne ne­izbježno razboljeti.

Moramo i ovo znati: prirodne zakone ništa ne zani­maju naše pogrešne navike. Naše pogreške u vezi s hranom zbrajat će matematičkom preciznošću i nijed­nu nam neće oprostiti. Zato je kobno za djecu kad ih majka nauči na pogrešnu hranu, mjesto na ispravnu: voće i povrće. Veće im zlo sigurno nije mogla pričiniti i gore napakostiti. Na sreću ta se pogreška - iako s mukom - da ispraviti. 1 stoje se prije ispravi - utoliko bolje. Dakle, djeca ne baštine od roditelja bolesti već

64

samo loše navike. Ako ih je mati hranila slanom škrobnom hranom koja je na vatri uništena, može se dogoditi da budu sklona kad odrastu prema šećernoj bolesti, i ne samo njoj već i drugima.

I ovo znaj: mnogo je bolje da ispravimo svoje po­grešne navike ili još bolje da se na njih ni ne naučimo, nego pokušamo mijenjati nepromjenjive prirodne za­kone!

A od svega je najvažnije da znamo: prirodni su za-' koni neumoljivi i vrijede za sva bića, pa tako i nas lju­de!

Kad bismo češće razmišljali o savršenosti Božjih zakona kao i strogoj dužnosti da im se pokoravamo, i bolje poznavali složenost i savršenost organizma, to bi nas poticalo da čuvamo taj stroj u što boljem zdrav­stvenom stanju i tako izbjegnemo bolest. To bi nas ujedno sačuvalo i od liječnika i od otrovnih lijekova. Zato ti još jednom ponavljam: najsigurniji put do čeli­čnog zdravlja jest biti cijeloga života vlastiti liječnik i savršeno se pokoravati prirodnim Božjim zakonima.

Zašto koji put trnu pojedini dijelovi tijela? Kad pojedini dijelovi tijela trnu, znak je da cirkula­

cija krvi nije u redu. Imam prijatelja koji mi se tužio da mu sve više noge trnu i zebu i ima tvrdu stolicu tako da svako jutro mora popiti 2-3 litre vode da bi je nekako održao U redu. Ali upravo od te prljave vode pune mrtvog kalcija, kao i prljave hrane i lijekova, na-

65

stale su mu i te teškoće u nogama. Taj mu se kalcij na-taložio u krvnim sudovima i začepio ih, pogotovo sićušne kapilare, i kako će sad krv tečno cirkulirati kroz tijelo?

Kad sam mu spomenuo kako bi mogao voćem i povrćem očistiti krvne sudove i čitavo tijelo i samo na taj način popraviti cirkulaciju krvi i stolicu, odbio je. Jer, kako da se odreče mesa, suhe kobasice, tjestenine i krumpira? I na koncu: u ovaj lijek koji sam mu pre­poručio, i ne vjeruje jer za njega tek sad u svojoj dubo­koj starosti čuje. I zato će i dalje ustrajati pri prljavoj hrani i lijekovima i zagađenom vodom održavati stoli­cu, ali će ga zato i te bolesti i dalje mučiti i to sve više. A ti brojni lijekovi, bolje rečeno, pravi otrov, kojih je svake godine sve više, otro vat će mu sve živo, a prije svega krv i želudac. Ali njemu se nije toliko ni čuditi što tako teško mijenja mišljenje. U toj njegovoj staro­sti nije ga lako ni promijeniti.

Sve to što sam do sada rekao, govori ti kako nanije istina o zdravlju blizu. Ali koja korist kad smo mi da­lekovod nje. A zašto? Zato jer nam nikad nitko nije re­kao što trebamo, a što ne smijemo jesti. Nitko nam nije rekao da su meso, mliječni proizvodi, jaja i na va­tri uništena škrobna hrana (tjestenina i krumpiri) i svi začini, a prije svih sol - pravi pravcati otrovi u našem organizmu i upravo oni uzrok svih naših bolesti. Često čujemo kako nanije sol u manjoj količini potrebna i kako ćemo bez joda u njoj dobiti gušu. Sva stvorenja u

66

prirodi žive bez nje, samo čovjek koji je isto tako mili­june godina živio, sad više ne može. Kakva zabluda, i koliko ljude stoji zdravlja, i kad će je se osloboditi? Kad će jednom doznati što trebaju jesti, a što nipošto ne smiju. Pa to liječnicima ne bi bilo uopće teško ispi­tati što je naša hrana i onda nas sve u tome poučiti? Zašto to djeca ne bi doznala od svojih roditelja ili u školi, i zar postoji za njih nešto, stoje potrebnije i ko­risnije naučiti? Upravo o zdravlju ovisi naša sreća u životu. Od poznavanja matematike ili povijesti nema­mo ni izdaleka koristi kao od tog znanja o zdravlju. Stoga bi pouka o zdravlju trebala biti prvi i najvažniji predmet u školi, pogotovo danas kad se ljude u toj stvari toliko zavodi i pogrešno uči. Škola je ujedno je­dina prigoda da se o njemu nešto nauči, i to dok su dje­ca još zdrava.

Na koji način saznaju ljudi danas nešto korisno o zdravlju? Redovito slučajno kao i ja. Ti si iz toga doz­nao istina, svugdje ju propovijedaj. A najprije svojini primjerom pokaži, kako se bez prljave hrane i još prljavije soli može živjeti.

Prirodni antibiotici ili cijepljenje? Dok je govor o zdravoj hrani koju je Bog predvidio

da jedemo i koja savršeno odgovara potrebama našeg tijela, evo što sam nedavno gledao na televiziji. Prim­jer je veoma poučan i svjež, zato možeš puno iz njega naučiti, ako ti je stalo do istine i svim je srcem tražiš.

67

Bio je govor o potrebi cijepljenja protiv zaraznih bolesti, ali i teškim bolestima koje mogu od toga na­stati. Od otrova, koji se prilikom cijepljenja unosi u organizam, mogu posebno nastradati jetra i mozak. Ipak izgleda daje najčešća i najopasnija upala jetre, zvana „hepatitis". A od nje se često dobije smrtonosna bolest rak.

U dvorani je bila pozvana žena koja je od cijeplje­nja dobila tu bolest i jedva se nakon dugog liječenja izliječila i to prirodnom hranom i sokovima od nje. Bili su pozvani i roditelji s djetetom koje je od tog ci­jepljenja dobilo upalu mozga i od te teške upale posta­lo trajno imbecilno. Trebalo je samo vidjeti roditelje koliko su se ljutili na liječnike, koji ne upozoravaju ljude i na loše posljedice koje mogu nastati od toga.

Liječnik, koji je također bio pozvan i upravo je spe­cijalist za to cijepljenje, upotrijebio je svu svoju logi­ku da bi dokazao kako je danas cijepljenje neophodno čovjeku, jer jedini on neki put prenosi opasne viruse i zarazne bakterije i na druge. Tvrdio je i kako se do sad to cijepljenje pokazalo u većini slučajeva kao veoma uspješna preventivna mjera i lijek protiv mnogih za­raznih bolesti, a posebno prehlada.

Na koncu je voditelj emisije doveo na pozornicu i postariju seljanku da pokaže prisutnima u dvorani, ali i nama koji smo gledali na malim ekranima, kako ona pojačava svoj imuni sustav protiv svih bolesti pa i za­raznih, i protiv gripe i prehlada, bez kemijskih lijeko­va i cijepljenja. I ta je priprosta seljanka, dobio sam

68

dojam, pametnija od mnogih stručnjaka. Posegnula je za lijekom koji je Bog nudio ljudima u prirodi miliju­ne godina kad nije bilo ni liječnika ni ljekarni ni lije­kova: posegnula je za voćem i povrćem. Pred njom su na stolu bile dvije jabuke, dvije glavice crvenog luka, jedna staklenka puna meda. nekoliko cikli i mrkvi ije­dan razrezan crveni grejpfrut. Nacijedila je, ako sam dobro razumio, i bocu soka od zovinih bobica. Pripre­mila je ijedan posebni sirup: nacijedila je sok od dvije glavice luka, u njega je stavila nekoliko žlica meda i to je ulila u bocu. I tog sirupa treba, prema njezinom iskustvu, piti svaki dan po jednu čašicu, pojesti dvije jabuke, ili grejpfrut, pa je isključena svaka mogućnost da se dobije groznica ili bilo kakva bolest pa i zarazna. Ona je čvrsto uvjerena daje uzimanje sintetskih anti­biotika iz ljekarne sasvim nepotrebno dok se redovito i u izobilju uzimaju ti prirodni iz voća i povrća.

Dok su prisutni u dvorani napeto slušali, nepresta­no su joj pljeskali i na taj način odobravali to njezino prirodno liječenje. I ona je taj pljesak opravdano za­služila, iako ni jednog dana nije studirala medicinu niti je imala doktorsku titulu i diplomu. Na njezinom profinjenom licu moglo se vidjet daje krajnje iskrena i dobronamjerna i nije joj ni na kraj pameti da nekog zavede i tim prirodnim lijekovima otruje i na njemu zaradi. Čak što više, obećala je da će svima koji joj se obrate za savjet, pomoći koliko god bude mogla i zna­la.

69

Bila je to, kratko rečeno: borba za prirodni lijek. I svi su se prisutni u dvorani opredijelili za istinu te se­ljanke. Samo šteta što nepismene ali itekako pametne seljanke imaju pravo doći možda jednom u 10 godina na televiziju i reći ljudima istinu! Njihovi su recepti i suviše jednostavni i lijekovi jeftini i usto uspješni pa zato opasni, jer se na njima ne može zaraditi. I stoga današnjoj komercijalizciji, kojom se toliko želi obo­gatiti, takve reklame nikako ne idu u prilog i zato ne­maju mjesta na televiziji.

Vratimo se baki jer nam ona zaista ima puno pa­metnoga reći! Ti njezini prirodni lijekovi prepuni pri­rodnih antibiotika, crveno i plavo obojeni - što je posebno naglasila - i to njeno jednostavno izlaganje, tako su uvjerljivo djelovali na sve prisutne u dvorani, da su svi bili na njenoj strani. Svi su bili duboko uvje­reni, kako od tih prirodnih lijekova koje nam je Bog pripremio - za razliku od onih sintetskih koje je ogra­ničeni čovjek proizveo - nikog neće zaboljeti glava niti bilo što drugo. I do tog uvjerenja bilo mi je lako doći jer, kako bi premudri Bog koji je sama dobrota i ljubav, mogao nama, svojoj djeci, pružiti nešto što bi nas moglo otrovati? Isus nas uči u svojoj Radosnoj vi­jesti da je to apsolutno nemoguće!

Kako sam ja reagirao?

Bio sam presretan! A kako i ne bih kad je konačno i preko televizije došla do ljudi toliko važna istina o

70

zdravlju, i još tako uvjerljivo trijumfirala. Bila je to zaista poučna emisija, ali samo onima koji svim srcem traže tu istinu.

Ipak bih jednu stvar ispravio kod te inteligentne seljanke. Ja nikad ne pijem toga sirupa s alkoholom već jednostavno jedem voće i povrće, i već sam punih 25 godina bez cjepiva i sintetičkih antibiotika, uvijek zdrav i nikad nemam groznice, ni hunjavice, ni bilo kakve druge unutarnje bolesti. Ostale su samo one koje sam zadobio fizičkim povredama. Neki su mi se dijelovi tijela premrzli, dok sam bio još mlad, i onda sam ih pokušao parom izliječiti. Ali, kako je bila pre-vruća, još je više te dijelove oštetila. Inače sam u 73. zdrav kao nikad.

Da bih u tim oštećenim dijelovima popravio krvo­tok, najprije operem na pipi ruke u vrlo toploj vodi. Zatim smočim dlanove u mlakoj, a u zadnje vrijeme sve hladnijoj, i njima na brzinu operem čitavo tijelo i glavu. Poslije toga perem također na pipi najprije jed­nu nogu do koljena u dobro toploj vodi i posušim je. pa zatim drugu. To pranje traje kratko. Njim se opere prljavština koja se nakupi baš na tim ekstremnim dije­lovima. Njim se i čitavo tijelo stopli, svi krvni sudovi prošire i tad se do sljedećeg jutra osjećam kako mi krvotok savršeno radi, što prije toga pranja nije bio slučaj. Tim se pranjem pomogne i radu srca i čitavog tijela.

71

Evo, tako ja poboljšam svoju cirkulaciju, a tako možeš i ti. I još ako hrabro odbaciš svu slanu na vatri uništenu hranu koja ti je i zaustavila krvotok, i uzmeš samo voće i povrće, hranu koja će ti pročistiti i krv i krvne sudove ili bar pretežno nju (4 petine), što je pre­sudno - taj će ti prirodni lijek uljepšati život, a možda i spasiti. Ako bi pak poslije pranja prehladio noge, tre­baš ga obustaviti i dobro provjeriti uzrok neuspjeha, pa ga otkloniti, i to sve možda drugačije i opreznije iz­vesti.

Dakle, s vodom se mora uvijek biti veoma oprezan da ne bi ispalo gore. Treba, naime, paziti da se hlad­nom vodom za vrijeme pranja ne prehladiš, a poslije pranja toplom mogao bi se prehladiti ako bi se zadržavao na hladnom podu ili u hladnoj prostoriji. Zato je dobro poslije pranja prošetati se 15 minuta brzo i energično da se tijelo i iznutra ugrije, ili cirkula­ciju poboljšavati samo brzim kretanjem i voćem i povrćem.

Pri svakom liječenju treba biti strpljiv pa tako i ovom. Tijelo a posebno krvni sudovi koji su se skoro potpuno začepili trebaju vremena dok se isperu i pro­šire. Ali dan za danom, za godinu dana bolest loše cir­kulacije mora iščeznuti. To se pranje može izvesti i krpom, ona još bolje pere. Ali kad se njome pere, treba biti veoma oprezan s hladnom vodom da se ne prehla­de površinski živci i ne dođe do upale. Ako bi se to do­godilo, treba se jednom ili dvaput ispariti 20 minuta u kadi punoj tople vode. U početku je preporučljivi je

72

prati se dlanovima. Tad sigurno neće doći do prehla­de. Krpom ili spužvom mogu se prati samo oni koji su već dobro očvrsnuli.

Liječenje vodom svima je pogodno Tako bi mogli raditi svi koji imaju lošu eirkulaciju

a posebno stariji. Mjesto da piju redergine neka svaki dan dobro operu ruke i noge, i tim pranjem na vrijeme počnu dok bolest nije uhvatila maha. Važno je oprati i noge i ruke da bi se uspostavila cirkulacija.

Znam osobu koja je godinama pila spomenute lije­kove i sad joj ništa više ne pomažu tako da su joj noge i ruke hladne kao ledenice. I stoje najgore: na taj će se način sve više prljati čitavo tijelo a posebno mozak od čega će nastati skleroza, i tako sve više kočiti po život važan rad krvotoka, dok ga tim prljanjem potpuno ne zaustavi.

Ja ovo pranje i tijela i nogu radim na pipi u toplim šlapama da noge ne prehladim. Prilikom pranja tijela malo će se vode proliti po podu ali to je lako krpom obrisati. Past će koja kap i na šlape ali osušit će se. Pranje nogu može se izvesti i u dubljoj i većoj plastič­noj posudi. Važno je da traje samo dok je voda dobro topla. Poslije toga bilo bi korisno - kako rekoh - brzo i energično hodati ili leći u krevet de se noge i ruke do­bro stople te proradi zamrla cirkulacija. To se pranje, ako je potrebno, može još jednom u danu ponoviti. Navečer nije dobro prati se toplom vodom radi spa-

73

vanja. Proširit će se krvni sudovi na sljepoočnicama pa će se teško zaspati.

Koliko god je taj lijek jednostavan, toliko je i uspješan. Treba ga samo isprobati pa se na vlastitim nogama i rukama uvjeriti daje sve upravo tako. Sve te teškoće u vezi s lošom cirkulacijom trpjeti kod tople vode - zaista neshvatljivo.

1 na koncu najvažnije upozorenje. Kad se uzima samo čista hrana voće i povrće, i ni zalogaja one prlja­ve na vatri uništene i ni jedna tableta iz ljekarne, tad do slabe cirkulacije krvi ne može ni doći. U tom sluča­ju bit će uvijek čisti i krv i krvni sudovi i čitavo tijelo sve do sićušnih stanica. I još ako se svako jutro obavi tjelovježba i pranje čitavog tijela tako kako sam opi­sao, i prošeta energično i brzo na čistom zraku dvaput ili triput na dan, tad sve mora uvijek besprijekorno ra­diti.

Kako liječiti glavobolju? Zar nisi i sam svaki put kad si uzimao lijek, osjetio

gorčinu u ustima? I kao što su taj otrov osjetila tvoja usta, tako gaje osjetio čitav organizam, svaka stanica, a posebno jetra koja gaje morala koliko-toliko neutra­lizirati, i uz nju nježni bubrezi. I zar ta gorčina koju si osjetio u ustima nije znak da ti organizam taj otrov uopće ne podnosi?

Stoga, kad te zaboli glava, ne uzimaj nipošto lijek da ublažiš bolove, već se malo strpi. Bolovi će sami od

74

sebe proći. Radije se pokušaj smiriti i opustiti i onda se upitaj što si pogrešno jeo i pio, ili radio? Najčešći uzrok glavobolje jesu: meso, premasna hrana, kava, crni čaj, coca-cola, alkoholna pića napravljena od ke­mikalija, lijekovi iz ljekarne, čokolada, zastarjeli ko­lači, paštete, šećer, bomboni, ljepljiva i koncentrirana hrana koja ti je uprljala crijeva i nikako im ne dopušta da se očiste... i tko bi tako sve na brzinu sve izbrojao čime se danas ljudi truju i prljaju, pa ih od toga boli glava. Te otrove uzimati i dobro se osjećati ravno je čudu. 1 tako se trebamo pitati koliko ih ljudski organi­zam tako dugo podnosi i s njima na kraj izlazi?

Zato kad te zaboli glava, provjeri sam kako ti radi probava? Daje nisi preopteretio mesom, prekomjer­nom i suviše masnom; da nisi pogrešno sastavio hra­nu, na primjer, meso sa škrobom; da ti nisu prljavi jednjak i želudac, ili crijeva ako si jeo hranu u kojoj je celuloza na vatri uništena, i usto puna ljepila kao stoje to slučaj sa škrobnom hranom. Ići liječniku i od njega tražiti pomoć, a i dalje jesti tu na vatri uništenu i ljep­ljivu hranu, zaista je neshvatljivo. Bezumnosl kojoj nema ravne.

Evo, to su najčešći uzroci glavobolje pa i one naj­teže koja se zove migrena. Ako te ona muči, znak je da ti je probavni sustav preko svake mjere zaprljan i tre­baš ga što prije od ulaza do izlaza očistiti, ali nipošto pročišćavajućim sredstvima iz ljekarne, već uvijek samo postom i svježom hranom - pa će ta bolest za samo nekoliko dana ili tjedana netragom iščeznuti.

75

Naravno, želiš li je se potpuno osloboditi, ne bi smio više jesti prljavu i na vatri uništenu hranu, već samo čistu: voće i povrće.

Kako izliječiti upalu prostate? I upaljenu prostatu lako je izliječiti. Da bi ustano­

vio od čega su ti te tegobe u njoj nastale, moraš oba­vezno pripaziti na hranu koju jedeš. Nešto ti od toga ne odgovara. Naročito pazi koliko ti škrobna hrana prlja tu osjetljivu i zagonetnu žlijezdu! O tome sam ti već više puta govorio, ali sve se bojim da to nisi oz­biljno shvatio, jer ti nije baš lako povjerovati i odreći se te hrane. Također sam ti rekao da ti je uzaludno i dalje jesti tu hranu, i tražiti pomoć kod liječnika. Pri­rodni zakoni neće imati nikakve samilosti prema tvom nelogičnom ponašanju.

Iz svog ti iskustva mogu reći da sam više puta imao upalu prostate i veoma mije dobro poznato kako na­stane. Svaki put sam je dobio samo od škrobne i na va­tri uništene hrane (tjestenine i krumpira) ili prekomjerne upotrebe ljutih paprika. Kad je zaprlja ta prljava hrana s jakim začinima začinjena i k tome do­bro zamašćena, tad organizam, slikovito rečeno, po­gotovo ako se jelo meso (ono izaziva sve upale), naloži vatru u njoj, da tu prljavštinu spali i bakterije je pojedu. Dakle organizam se ponaša zaista pametno, kad želi tu osjetljivu žlijezdu riješiti od te opasne prljavštine.

76

Taje vatra u prostati - i bilo gdje u organizmu - po­trebna ako je već došlo do te prljavštine. I da nije, zar bije organizam naložio? Liječnika zbunjuje ta upala i straše ga bakterije i zato nastoji ijedno i drugo što pri­je ukloniti i bolove smiriti. A ustvari treba ukloniti: samo tu prljavu hranu i prljavštinu od koje se zaprlja -i sve će biti u redu.

Kako sam seja riješio tih upala? Prestao sam jesti prljavu hranu i uzimao samo voće i povrće, i akutna je upala iščezla za tri-četiri dana, bez-sintetskih antibio­tika. Prirodni antibiotici u voću i povrću ništa ti neće otrovati već naprotiv sve očistiti i izliječiti, pod uvje­tom da jedeš samo živu hranu.

Dakle kad dođe do upale prostate ili mokraćnog mjehura, ne uzimaj kemijske antibiotike već samo pri­rodne. A najbolje bi uradio kad bi odmah prešao na živu hranu i ostavio svu onu prljavu, a posebno škrob­nu i meso pa i ribu. Tad sigurno nikad ni ne bi došlo do upale. U sokovima od voća i povrća ne mogu se bakte­rije razmnožavati, a nemaju ni potrebe.

Pripazi i na druga jela! Sad bih ti želio skrenuti pažnju na druga jela koja

isto tako štete tim organima, a ti nisi primijetio. Možda si jeo jako začinjenu hranu ili feferone i inače ljute paprike, previše luka ili si predugo jeo rajčice čiju jaku oksalnu kiselinu prostata ne podnosi predu­go, i možda je sve to i previše nadraživalo te nježne i

77

veoma osjetljive organe. To sve možeš i bez liječnika na sebi provjeriti. Ako te organe budeš i dalje prljao i tim prejakim začinima nadraživao, sigurno ćeš se jed­nog dana od njih razboljeti. Pogledaj koliko danas lju­di boluje na tim organima i traže pomoć kod liječnika. To ti sve govorim iz vlastitog iskustva, jer kako bih inače to znao.

Ako si imao operaciju žuči, tad ti ona neće moći sve probavljati i zato moraš bili oprezan. Pogotovo je tad teško za probavu meso, premasna hrana i nezrelo voće, ali i limunasto: limun, naranče i grejpfrut. Me­đutim, kad bi potpuno prešao na živu hranu, želudac bi nakon nekoliko mjeseci potpuno ozdravio, da bi sve vrste voće i povrća s lakoćom podnosio. Pazi samo da je zrelo (puno šećera) i nije promrzlo.

Moraš, očito je, sve na sebi ispitati i sve što ti prič­inja teškoće, koliko god ti bilo drago, odmah odstrani­ti. I budi uvjeren, li će se navedeni organi za samo nekoliko dana ili tjedana i bez liječnika i lijekova smi­riti i neprimjetno ozdraviti. Ti prirodni antibiotici iz voća i povrća, sve će to bezbolno očistiti i srediti lako da ćeš se samo čuditi kako su ljekoviti. Tu sam njiho­vu ljekovitost bezbroj puta doživio na sebi, pa nema razloga daje i ti ne doživiš. Naravno da pri liječenju tom živom hranom, trebaš potpuno odstraniti onu na vatri uništenu - a posebno škrobnu i životinjskog po­rijekla (meso, mliječno, jaja i ribu) - i više joj se ne vraćati, ukoliko želiš trajno biti zdrav.

78

Koliko je potrebno da sam na sebi sve ispitaš, neka ti pokaže ovaj primjer. Četiri mjeseca sam jeo fefero­ne i to previše. 1 onda sam primijetio čudnu svrbež na nosu i na donjem dijelu uha, kao i manje teškoće u vezi s prostatom i želucem. Prostata mi je od toga otekla i pomalo već boljela posebno od mrkve,a u želucu sam dugo vremena osjećao kiselinu, koja me je tjerala da mnogo više jedem nego što treba.

1 odmah sam počeo tražiti uzrok od čega bi to mo­glo nastati. I brzo sam ga otkrio. Čim sam prestao jesti feferone, li su simptomi za dva dana iščeznuli, želu­dac se smirio i nestalo je i kiseline koja gaje mjeseci­ma iritirala i zadavala mi poteškoće. Moj je, dakle, organizam bio prezasićen oksalnom kiselinom ljutih paprika i na taj me način upozorio da ga prestanem njima mučiti. Teško je probaviti i luk dok traje upala. Svako sam jutro osjećao neugodan zadah iznutra i suha usta. kad sam ga dan prije jeo. Njegov čudni vonj koji je dolazio iz želuca, jasno mije govorio da mu se on ne veseli i jedva ga može probaviti, pogotovo ako ga se puno i često jede. Svojom ljutinom previše na-draži okusne stanice u ustima i onda tjera da se suviše jede i to masna jela.

Svim ovim mučnim teškoćama prostate bila je uz­rok i operacija žuči. Poslije odstranjivanja žučne vre­ćice žuč je sigurno za 30%- slabija i nije u stanju probaviti ljuta, paprena i kisela jela, ali ni jabukov ocat. Limun je kao začin lakši. Zato je najbolje da ta jela umjereno uzimaš, ili se potpuno odvikneš. I s

79

ostalim začinima koje dodaješ hrani, a posebno oc­tom, budi oprezan, bolje, ne uzimaj ih ako ne želiš imati mojih teškoća.

Jednom sam urologu rekao da bi teškoće na prosta­ti mogle nastati od feferona. Ali on nije u to vjerovao i uvjeravao me je da slobodno smijem jesti sve. Kakav pogrešan savjet! Zato te upozoravam: budi svoj liječ­nik i sve na sebi ispitaj.

Pojednostavi hranu i jedi što manje! Evo, tako možeš svaku bolest i bez liječnika usta­

noviti. Zato uvijek nastoj otkriti što ti organizam ne podnosi i to izbjegavaj. Što možeš više pojednostavi svoju hranu bar dok si bolestan, i jedi samo koliko ti organizam traži i kad osjetiš glad!

Prije jela obavezno se pomoli Bogu da blagoslovi tebe i jelo koje ćeš jesti. Kad bi obavio jedno kratko razmatranje o toj hrani i Bogu koji ti je svojom rukom pruža, bila bi to najbolja molitva. Dok gledaš slatko voće: banane, trešnje, jabuke grožđe, lubenice ili bilo što drugo - pomisli da ti je tu ukusnu hranu sam Stvo­ritelj stvorio. Kako ju je mudro stvorio! S koliko je ljubavi mislio baš na tebe taj čas, da ti ta hrana godi, da te krijepi i liječi ako si bolestan! Ta će ti hrana bo­gata životom i raznovrsnim mineralima dati sve po­trebno za život.

I dok budeš gledao tu i za oči i nepce ukusnu hranu i radovao joj se kao dojenče majčinu mlijeku i zahval-

80

jivao Stvoritelju što te toliko voli - dotle će žlijezde s unutarnjim lučenjem: jetra, gušterača i slezena pripre­mati svoje sokove i već ih s prvim zalogajima isporuč­iti u želudac te mu tako omogućiti da je s lakoćom probavi. Pravo se čudo događa u želucu prilikom pro­bave. Dovoljno je samo nekoliko kapi tih sokova daju želudac probavi. Zato dobro pazi da te žlijezde ne tje­raš jakim začinima na prekomjeran rad: iscrpit će se i onda zakazati.

Pripazi da voće bude zrelo jer bi ti nezrelo naškodi­lo. Ananas je prekrasna hrana, ali ako je zrio - a često onaj iz prodavaonice nije - imat ćeš više štete nego koristi. Nastat će ti od njega puno kiseline koja je uz­rok mnogih bolesti. Taj je plod zrio samo kad je sladak kao šećer. Lubenica, dinje, rajčice i krastavci moraju po mogućnosti rasti i zreti na suncu, da bi ih organi­zam s lakoćom probavio.

Uživaj dok jedeš, ali ne u prejedanju već u tome da manje pojedeš, ali s tekom i što kvalitetniju hranu. I raduj se tome kako će ti ta hrana bogata životom doni­jeti i na pretek zdravlja! Gledaj daje dobro sažvačeš i pljuvačkom prožmeš, jer upravo o tome ovisi proba­va, a o njoj tvoje zdravlje. Čim se zasitiš pa i prije nego što si do vrha ispunio želudac, prestani jesti!

Poslije jela obavezno se zahvali Bogu jer ti i tvoj razum govori da to trebaš učiniti. Pomisli koliko ljudi baš u taj čas umire od gladi, a ti imaš svega u izobilju.

Kl

Pa zar zato ne treba reći Bogu hvala i zar to nije prigo­da da oživiš vjeru u svog nebeskog Oca koji te tako nježno voli? Voli te kao majka dijete i još neusporedi­vo više.

Kad god te tjera tvoj nezasitni nagon da prekomjer­no jedeš, pogledaj one u siromašnim zemljama kako s malo hrane žive i mnogo su zdraviji od nas koji upra­vo prekomjernom hranom uništavamo zdravlje.

Prof. Arnold Ehret, putujući prije osamdesetak go­dina kroz Egipat i druge arapske zemlje s namjerom da bi ispitao što ljudi u tim siromašnim zemljama jedu i kako se prema tome osjećaju, prvo što mu je upalo u oči jest kako jedu skoro samo voće. Zanimljivo mu je bilo i kako im je kako mala količina smokava ili datula dosta za čitav dan. Također je zapazio kako su i pored te oskudice u jelu, neobično zdravi. Još kad ne bi puši-li i pili kavu, kako bi tek tad bili!

Post je najbolji lijek

I na koncu još jedan nepopularan ali djelotvoran li­jek! Kad ti ne može ništa više pomoći bolesnom želu­cu koji mukom probavlja - posti dan ili dva i pij vodu i bolest će se bar stišati! Bolesni želudac možeš izliječi­ti samo tako da prestaneš jesti prljavu hranu i jedeš samo čistu: voće i povrće. Naravno da trebaš u počet­ku biti oprezan s tom živom hranom i malo je uzimati dok se želudac njome ne očisti i na nju navikne. Post ti

82

nikako ne mogu dovoljno nahvaliti i sigurno je najbo­lji lijek protiv svih bolesti a posebno je prijeki lijek bolesnom želucu. Ali nitko drugi neće postiti mjesto tebe. To moraš učiniti sam.

Loše iskustvo s liječnicima - otjeralo me od njih Moje loše iskustvo s liječnicima konačno me opa­

metilo i zato ne tražim više pomoć kod njih. Kad mi koji put dode do zastoja u probavi, ne uzimam kemij­ske lijekove već postim. Nakon što sam u zadnje vrije­me prešao na sirovu hranu i jedem samo voće i povrće, želudac i žlijezde s unutarnjim lučenjem toli­ko su ozdravili da nikad više nemam tih teškoća. Isti­na, dobro pazim da voće bude zrelo i svježe i s tom živom hranom budem umjeren. Ali ako katkad malo i pretjeram, nemam većih teškoća.

Promrzlo voće Zanima te kako voće može biti promrzlo? Bilo je

dugo u hladnjaku. I osim toga sve tropsko voće ne podnosi suviše nisku temperaturu, i kad ga se izvadi, počne se brzo kvariti. Čini mi se da hladnjak posebno ne trpe: avokado, mango, smokve, banana, kruške, ja­gode.. . Iz svog iskustva mogu ti reći daje najbolje da ništa ne stavljaš u njega jer svemu škodi. Želudac po­sebno ne podnosi natrulo voće. Zato. ne uzimaj što se počelo raspadati, jer će ga pokvariti. Doduše, ne pre-

83

više, ali čemu da ga nepotrebno mučiš? Zato ti ponav­ljam: bježi što dalje od te tehnike i drži se majke prirode. Svoju hranu drži na svježem zraku, pa koliko izdrži. A najbolje bi bilo daje neposredno prije jela ubereš i onako svježu i punu života jedeš. Tako rade sva živa bića u prirodi pa su uvijek zdrava. Naravno, ako jedeš lako pokvarljivo meso, obavezno ga drži u hladnjaku.

Naš organizam - naš jedini liječnik Jedini liječnik koji nas nikad ne truje već uvijek

samo liječi, jest naš organizam. Bog gaje tako mudro stvorio i za liječenje osposobio da će i najteže bolesti u kratkom roku izliječiti, ali samo pod uvjetom da mu priuštiš prirodnu ljekarnu. Organizam nas liječi po­moću zdrave vitaminozne hrane: voća i povrća. Tu će on naći sve tvari koje su mu potrebne za liječenje. Imaš na primjer ranu. U prirodnoj hrani ima sasvim dosta kalcija i drugih minerala i svega ostalog što je potrebno da zarasle. Ili zaprljao si se ljepljivom na va­tri uništenom škrobnom hranom ili onom životinjskog porijekla. Kiseline iz voća i povrća svu će prljavštinu otopiti i očistiti i opet ćeš biti zdrav. I čudit ćeš se kako će te one rijetke male prehlade i upale, kad ti se orga­nizam pomoću te žive hrane očisti i otporni sustav oja­ča, u roku od samo 24 sata napustiti pa i prije. I lunjavica će trajati sat-dva a najviše desetak sali.

84

Zapravo, o kakvim ti to bolestima govorim? Kad se živom hranom obnoviš, tad se više nećeš moći ni raz­boljeti: tad nema ni upala ni prehlada. Pa ako i dodu. bit će - kako što rekoh - kratkog vijeka. Može doći samo do fizičkih povreda: da se opržiš, povrijediš ili nešto slomiš. Ali i one će mnogo brže proći (3-4 dana) nego od hrane koja je na vatri uništena (dva tjedna), razumije se ukoliko nije došlo do neizlječivih ošte­ćenja. Sa živom hranom sve će funkcionirati u najbol­jem redu. Meni već 25 godina. Ali ja sam pronašao druge specijaliste i lijekove koji neusporedivo uspješ­nije liječe od onih iz ljekarne. Tako možeš i ti. I već sama pomisao da si se konačno riješio kemijskih lije­kova, koliko će ti uljepšavati tvoj život, a tvoj imuni sustav jačati!

Moj peh pri prijelazu na živu hranu Da ti spomenem ukratko i moj peh koji sam

doživio pri prijelazu s nove na staru hranu. U među­vremenu sam se. naime, posve nehotice i iz neznanja što će mi se dogoditi, bio vratio na staru hranu. Bio sam gost kod franjevaca u Napulju (1991.) i subraća su me dobronamjerno nagovorila da jedem što i oni. Bojali su se, naime, da ću se razboljeti jedući samo voće i povrće, jer sam bio i suviše mršav.

I ne sluteći što će mi se dogoditi, dao sam se nago­voriti. I tad je došlo do ovih teškoća: Čim sam okusio slana jela, nakon što sam ih se bio odvikao, jedva

85

sam ih se ponovo oslobodio. Sva nastojanja da se po­novo vratim na sirovu hranu i samo nju jedem, bila su uzaludna. Čak sam i druge molio da mi pomognu, ali mi nitko nije mogao pomoći. Prvi put sam se bez teš­koća odvikao i radi toga, jer sam, čim sam primijetio da to neću moći izvesti voćem, jeo salatu i povrće pa tek nakon dva mjeseca i voće. Drugi put nisam mogao to tako uraditi iz meni neobjašnjivih razloga. Voće me je uvijek neodoljivo privlačilo da njega uzmem mje­sto salatu i povrće. Bio je to križ koji me je osam godi­na vježbao u poniznosti i strpljivosti, i kojeg sam se riješio tek kad mije Bog pomogao. Da, bio je to težak križ koji mije vjerojatno Bog iz sebi poznatih razloga pripustio.

Ali ako bi se i tebi kojim slučajem dogodilo, te se i pored mog upozorenja vratio na slana jela, možeš tu pogrešku ispraviti samo tako: da dan-dva postiš i piješ samo vodu (post nije obavezan) i onda desetak dana jedeš samo jednom na dan i to počneš s malo salate i povrća. A onda, kako ti se želudac bude oporavljao i kad se dobro očisti, jedi dva put s razmakom sedam sati između obroka. Kad se donekle očistiš od prljav­štine i nakupiš dovoljno bazičnih minerala - nakon 2-6 tjedana - možeš jesti i voće. Taj post - da bi što bolje odmorio želudac i žlijezde s unutarnjim lučen­jem - možeš nakon izvjesnog vremena, ako je potreb­no i ponoviti.

I ovo je vrlo važno znati! Da bi se odvikao slane hrane, morao bi tih dana biti duboko uvjeren u svojoj

86

podsvijesti kako je to sasvim lako izvesti - i tad sigur­no ne bi imao ama baš nikakvih teškoća. Ako bi, na­protiv, mislio da je to neizvedivo - tako bi ti i bilo. Kako je, dakle, važno koje su ti se misli smjestile u podsvijest i tobom upravljaju. One pesimističke od­mah protjeraj i gaji samo optimističke! Misli intenziv­no samo na to kako trebaš što prije živom hranom očistiti do vrata zaprljani organizam, jer bi te inače mogle napasti teške bolesti kao što su šećerna, rak, ili bolesti srca. Ta misao neka dominira u tvojoj glavi. Neka te raduje pomisao da ćeš za samo nekoliko dana ili tjedana biti zdrav. Ako te dakle te pozitivne misli budu potpuno obuzele i onim negativnim (daje veo­ma teško, bolje neizvedivo) ne ostaviš ni najmanje prostora ni vremena - tad zaista ne bi trebao imati ni­kakvih teškoća. Dakle, te teškoće koje postoje samo u glavi, ako ih odmah otjeraš s velikom ćeš se lakoćom odviknuti. Naprotiv, bez pozitivnog mišljenja nema uspjeha!

87

Marija Hrastnik

NOVI POČETAK

Već u djetinjstvu bolovala sam od bronhitisa koji je po­stao kroničan. U petnaestoj go­dini pojavio se ekcem na rukama i glavi, veoma agresi­van, neizlječiv. Nikakav lijek nije pomogao, nestao je u 18. godini i istovremeno sam obol­jela od astme od koje sam jako trpjela i uzimala lijekove cije­

log života, sve do 12. siječnja 2005. god.

Pokušavala sam sve što je bilo moguće, više puta sam bila u bolnici, međutim taje bolest postala kroni­čna, neizlječiva. S njom sam živjela, sukobljavala se iz dana u dan, trpjela, alergična sam bila na prah. perje i pred tri godine na mačju dlaku. Prije četiri godine su mi na pretragama utvrdili da imam osteoporozu i po­višen kolesterol (8). Bila sam neotporna, pa sam imala također vrlo nizak kivni tlak (100/50) i više puta pre­ko godine prehlađena, zato sam u skladu s preporuka­ma počela kupovati skupe vitaminsko mineralne preparate i energijske dodatke prehrani, za što sam po­trošila mnogo novaca. Odlučila sam se i da promije­nim način prehrane: uvela sam više zelenila, žitarica.

mlijeka i mliječnih proizvoda a napustila meso. Dva­put dnevno sam jela bilje: dopodnevna i popodnevna jauzna. Jednom tjedno sam išla na tjelovježbu u Druš­tvo za osteoporozu. Takvim načinom prehrane i gi­banjem moje se zdravstveno stanje toliko promijenilo da nisam više imala tako velikih prehlada, iako sam ih još imala, postala sam smirenija, nije bilo više uzruja-vanja, a sve neizlječive bolesti prihvatila sam kao sa­stavni dio svog života.

U lipnju 2004. gotovo i preko noći pojavio se jak ekcem na obje ruke, ma­zala sam ih svim mogu­ćim kremama, pokušala svim mogućim lišćem, čajevima... ništa nije po­moglo, ništa! Za sve te nekorisne stvari potrošila sam mnogo novaca, uzi- | mala propisane lijekove -droge i dalje trpjela.

U siječnju 2005. poslušala sam razgovor na TV emisiji „Dobro jutro" novinarke s Alojzom Kolarom, praktikantom i savjetnikom Prirodnog zdravlja - Pri­rodne higijene! Njegove sam si riječi za vazda zapam­tila: „Alergije liječi lako samo tijelo ako mu omogućimo za to najbolje uvijete, to je optimalna prehrana i uređaj Prirodnog zdravlja - Prirodne higi­jene! Optimalna hrana za čovjeka je sirovo, svježe,

89

zrelo voće - 90%, svježe povrće - 8%. neprženi orasi, lješnjaci, sjemenje - 2% i oko litra svježeg voćnog do­maćeg pripravljenog soka. Tijelo je samoliječiv orga­nizam...!"

Nakon TV emisije zamolila sam upravu broj Aloj-zova telefona, nazvala ga i dogovorila termin našeg sastanka. Tijekom dvosatnog razgovora argumentira­no mije dokazao daje sirova hrana jedini ispravni na­čin. Odlučila sam se za cio program prirodnog zdravlja. Kad me je upitao kad ću započeti, rekla sam sutra. ,,A zašto ne bi večeras?", upitao me je i stavio preda me bunt zrelih banana. Tako sam kod njega ve­čerala, a svoju kuhanu večeru kod kuće, koju sam pri­premila prije odlaska k njemu, bacila sam u smeće. Tako sam preko- noći postala prijesnojedka. Prestala sam uzimati sve lijekove - tablete za astmu, osteopo-rozu, za ekcem, kolesterol i alergije. Dosljedno sam se pridržavala uputa koje mi je dao Alojz.

Ubrzo sam osjetila da se bolje fizički osjećam. Ni­sam bila umorna, pospana, osobito se je poboljšalo spavanje, nisam se budila da idem u toalet, imala sam više energije. Ekcem na rukama polako je nestajao. Duboke krvave rane „čudesno su se zatvarale" i za dva mjeseca potpuno nestale. Alergije više nema. Sad su moje ruke zdrave. Ne znam više za astmu, iako me je mučila od moje 18. godine. Kolesterol je u normal­nim granicama, isto tako krvni tlak a alergija više nema!

90

O novom načinu prehrane, ustroju života i prestan­ku uzimanja propisanih lijekova obavijestila sam na­kon 4 mjeseca i svog osobnog liječnika. Saslušao me je, poslao u laboratorij, obavila sam sve moguće pre­glede. Rezultati svih izviđa bili su izvrsni! Liječnik je ostao bez riječi, potom mi je ponudio svoju pomoć ako mi kad ustreba.

Kad sam prešla na optimalnu prehranu, težila sam 50 kg uz svo­ju visinu od 158 cm. Za četiri mjeseca smršavi­la sam 10 kg, to je pak smetalo i mene. Sa svih sirana sam bila zapitki-vana što se sa mnom

događa. Pitali su me jesam li bolesna, hoću li umrijeti, rekli su mi da grozno izgledam. A i želja za kuhanom hranom je bila još uvijek velika, osobito kad sam pri­pravljala hranu za druge, ili pak bila u blizini. No moje je dobro osjećanje, zdravije bilo jače, zato sam uvijek pobjeđivala, nadvladala sam kušnje, no nadvladala sam samu sebe.

U kolovozu ljetos započela se povećavati moja težina tako da sad težim već 43 kg, četiri puta dnevno gimnasticiram, triput dnevno dižem utege po 45 mi­nuta za koje me je oduševio Alojz. Meditiram svaki dan, ta meditacija predstavlja važan sastav prirodnog zdravlja. Moj se život drastično promijenio na bolje.

91

postala sam zdrava, smirena. Za sve to sam zahvalna Alojzu Kolaru kojega veoma cijenim i poštujem. Stal­no mi je spreman pomoći, podržava me, savjetuje i pomaže u svemu što mi je potrebno. Članica sam i kluba Prirodnog zdravlja, gdje se družimo mi pravi hi-gijenisti iz cijele Slovenije i slušamo predavanja o tom čudesnom načinu života koji se temelji na vječ­nim zakonima prirode i obećava vitalnost i zdravlje. Na taj način izmjenjujemo svoje iskustvo, usvajamo nova znanja i pružamo potporu novim članovima i članicama.

92

Udo Krehl

ZAUSTAVLJENO NAPREDOVANJE MULTIPLE SKLEROZE

Od 1996. poteškoće moje supruge Christe sve više su se pogoršavale. Konačno su joj godine 1999. dija­gnosticirali multipla sklerozu.

U međuvremenu su se kod nje očitovale sljedeće teškoće: povlačenje desne noge, često poklecanje lije­ve noge pri hodanju, bockanje u nogama, vrtoglavice, poremećaj ravnoteže, osjećaj slabočujnosti. slabost u rukama, poteškoće s inkontinencijom, poteškoće s vi­dom i dr.

Sad kad nam je bilo jasno da više neće doći do ni­kakvih poboljšanja. Bog nas je poveo na pravi put. U kolovozu 1999. dopala nam je u ruke knjiga s naslo-

93

vom „Zašto životinje ne poznaju infarkt srca - ali mi ljudi" (Matthias Rath). Pročitao sam knjigu za jednu noć. Ujutro sam rekao supruzi: „Ako je samo 10% istina što tu unutra stoji, to bi bila senzacija i ti bi mo­gla opet biti zdrava".

Međutim mi znamo daje sve istina što stoji unutra. Moja je supru­ga imala još mnoge druge bolesti: slabost srca, aritmiju, artrozu u oba koljena, tako da su neki medicinski stručnjaci govorili već o novim koljenima i još mnogo toga.

Na početku smo na­ravno bili i vrlo skepti­čni. Mnogo smo toga proteklih godina već pokušavali i ništa nije pomoglo, naprotiv, primanjem teških lijekova postala je moja supruga samo još bolesnija. Osim toga. upo­zoravalo se na kojeg njemačkog liječnika u inozem­stvu i tada na vitamine koji nisu dostupni u Njemačkoj. Imali smo sreću sudjelovati na nekim pre­davanjima Dr. Ratna održanom u Kolnu i Frankfurtu. Tada smo zaključili: Nemamo više što izgubiti i tako

je moja supruga započela s optimalnim doziranjem

94

prirodnih vitaminskih formula bez ikakvih nuspojava prema Dr. Ratnu. Sto nisam nikad držao mogućim, dogodilo se. Nakon nekoliko tjedana prorijedile su se srčane tegobe a koljena su samo još rijetko boljela. Nakon pola godine nestale su tegobe srca i koljena i to se održalo do danas.

Ali moram uz to naglasiti da smo se već duže vre­mena hranili samo bio-hranom, nabavljanom izravno od seljaka. Ujutro i u podne voće, po mogućnosti do­maće voće a uvečer pretežito salate itd.

Hranili smo se bio-hranom, jer moja supruga nije podnosila voće i povrće iz supermarketa i uvijek je od takve hrane dobivala zdravstvene teškoće uslijed svo­je multiple skleroze.

Unatoč takvom ipak relativno zdravom načinu života, pili smo izvorsku vodu iz visokih Alpa Južnog Tirola, moja supruga nije ozdravila. To vjerojatno nije doprinosilo da bi se još pogoršavalo, ali zapravo nije baš ni moglo biti puno gore. Danas pijemo čistu i vita-liziranu vodu iz vodovoda s kakvoćom izvorske vode zahvaljujući dobrom pročiščivaču.

Daje moja supruga već u rujnu 1998. imala multi-plu sklerozu, nismo uopće znali. Svaki put kad je moja supruga imala napad, danas znamo da se tad radilo o manjem udaru, išao sam k njezinom kućnom liječni­ku, no on baš nije ozbiljno uzimao te zdravstvene teš­koće, govorio jc da si ona to samo utvara, da se uopće ne može imati toliko mnogo bolesti. Kad se to mojoj

95

supruzi opet jednom dogodilo, oprostila se s riječima: „Sad mije dosta, više me nećete vidjeti1' ali mu je pre­dala knjigu Dr. Ratha „Zašto životinje ne poznaju srč­ani infarkt - ali mi ljudi".

Vjerojatno se on izobrazio, jer kad je moja supruga klonula na jednu nogu i nije mogla više zakoračiti, obavljao je taj liječnik hitnu službu. Sad se iznenada veoma brinuo oko nje i ostao je kod nje skoro dva sata. Tada joj je rekao da on sumnja na multiplu sklerozu. Napisao je potom još izvještaj i nazvao nam jednu ne-urologinju o kojoj je on dosad čuo vrlo mnogo dobra.

Čekali smo još neko vrijeme da s neurologinjom ugovorimo termin, jer je moja supruga bila uvjerena da ona nema multiplu sklerozu. Takve strašne bolesti imaju naime zapravo samo drugi. Tad smo sredinom srpnja 1999. imali termin, pri kojem je tada nažalost kod moje supruge stvarno dijagnosticirana multipla skleroza.

Liječnica je tad htjela odmah liječiti beta-interfe-ronom i cortisonom, što smo mi odbili, jer moja su­pruga sigurno ne bi podnijela loša nudzjelovanja.

Pri liječenju je pomogao Dr. Rath propisivanjem doziranja vitaminskih formula, aminokiselina, mine­rala i elemenata u tragovima. Tako doziranje ne sadrži škrob, konzervirane tvari, supstance s manipuliranim genima, nikakve sastojke životinjske nusprodukte i alergene. Zdravstveno se stanje teške bolesti stabilizi­ralo. Kroz sljedeće tri godine zdravstveno stanje moje

96

supruge znatno se poboljšalo uslijed prirodne terapije. Uminule su tegobe u koljenima, glavobolje, smetnje s ravnotežom, vrtoglavice, slabosti u nogama, smetnje pri govoru. Ona je toliko ojačala da je mogla opet sama voditi kućanstvo.

Zaključno mogu reći daje mojoj supruzi, na temel­ju vitaminskog liječenja povezanog sa sirovom preh­ranom, već šest godina toliko dobro da su se gotovo svi znaci multiple skleroze izgubili.

Imamo kontakt s preko 200 oboljelih od multipla skleroze koji su nam se javili i zamolili obavijesti. Svima smo govorili o vitaminskoj terapiji, sirovoj prehrani itd. Naš je telefon 0049-2620-950224 i e-mail: udokernel@uni.de

Da nismo išli na prirodno liječenje, vjerojatno bi moja supruga bila operirana na srce i imala bi umjetna koljena, koja vjerojatno više ne bi upotrebljavala jer bi najvjerojatnije već sjedila u invalidskim kolicima.

97

Prof. Arnold Ehret

MOJE OTKRIĆE UZROKA I LIJEČENJA BOLESTI

Rodio sam se 29. srpnja 1866. u blizini Freiburga u Badenu, Nje­mačka. Od svoga oca na­slijedio sam prirodnu sklonost i nadarenost za istraživanje uzroka i poč­ela svakog događanja i njegovih posljedica.

Obrazovanje sam ste­kao na visokoj školi. Zbog brojnih poslova na seoskom domaćinstvu i osrednje hrane podlegao

sam teškom oboljenju bronhija. No, unatoč toj teškoći položio sam diplomski ispit s odličnim uspjehom. Najviše sam volio fiziku, kemiju, crtanje i tehničku kulturu. Upisao sam akademski tečaj i s navršenih dvadeset godina postao nastavnik likovnog odgoja na višim i visokim školama. Poučavao sam na jednoj vi­sokoj školi sve dok nisam bio pozvan u vojsku iz koje sam nakon devet mjeseci bio otpušten zbog „ncuraste-ničkih smetnji srca" te se ponovo vratio svom pozivu

98

nastavnika likovne umjetnosti. S napunjenih trideset godina bio sam dobro uhranjen i lijepo sam izgledao, po riječima onih koji su me tad poznavali, a zapravo sam bolovao na bubrezima, imao sam takozvanu Brightovu bolest koja se očitovala u brzom tjelesnom propadanju.

Pet puta izvršio sam kuru oporavljanja, da bih na kraju saznao kako se radi o neizlječivoj bolesti, što me silno razočaralo. Pet godina podnosio sam svakakve zahvate mnogih liječnika (sveukupno 24), da bih na kraju spoznao kako sam svoju „neizlječivost" ipak preskupo platio. Tjelesno i duhovno slomljen pomiš­ljao sam na samoubojstvo, međutim sasvim slučajno saznao sam za prirodno liječenje, u tri navrata posjetio sam Kneippov sanatorij, stoje urodilo znatnim olak­šanjem i željom za životom, ali ne i konačnim ozdrav­ljenjem. Boravio sam u pet ili šest drugih sanatorija koji su primjenjivali prirodno liječenje. Isprobao sam sve moguće metode koje su u Europi bile poznate, po­trošio mnogo novaca za više nego skroman rezultat li­ječenja. Nisam se doduše osjećao bolesnim, ali ni zdravim. Uvijek iznova učio sam na vlastitom isku­stvu: glavni simptomi mojih bolesti bili su stvaranje prekomjerne sluzavosti, gnoja i bjelančevina u urinu, te bolesni bubrezi. Uvjereni daje čisti urin pokazatelj zdravlja, liječnici su pokušali te izlučevine spriječiti pomoću lijekova, a izgubljene bjelančevine (putem izlučivanja) nadoknaditi hranom od mesa, jaja i mlije­ka. No, koliko god bih kupkama i kretanjem uspio

99

smanjiti prekomjernu sluzavost, ona bi se iznova stva­rala zahvaljujući pogrešnoj prehrani. Čvrsto sam odlučio prkositi svemu što mi se činilo osobnom tra­gedijom (kao što se to danas čini mnogim kroničnim bolesnicima kad više ne dobivaju od liječnika nikakvu stvarnu pomoć). Sve što sam naučio na vlastitom iskustvu svodilo se na spoznaju daje pogrešna hrana uzrok bolesti, te da jedino ispravna hrana može uroditi ozdravljenjem. Postoji vegetarijanski način života, di­jeta pomoću voća i oraha, brojne prehrambene „kure" i post koji može biti od velike koristi. Otišao sam u Berlin i posvetio se proučavanju vegetarijanskog nač­ina života. U to vrijeme bilo je u Berlinu preko dvade­set vegetarijnskih restorana. Prva stvar koju sam primijetio bila je činjenica da vegetarijanci nisu puno zdraviji od mesojeda. Mnogi su izgledali čak prilično blijedo i bolesno. Zbog živežnih namirnica koje su sadržavale u sebi škrob i mlijeko menije s vremenom bivalo sve lošije. Upisao sam na sveučilištu studij me­dicine, filozofije i kemije. Pohađao sam školu prirod­nog liječenja, naučio ponešto o duhovnom liječenju, kršćanskim znanostima, magnetskom liječenju itd. Sve sam to poduzimao u želji da pronađem stvarne i temeljne istine savršenog zdravlja. Ostao sam više ili manje razočaran i krenuo na put u Nizzu, na Monte Verita u južnoj Francuskoj te se podvrgao radikalnoj voćnoj dijeti s izuzetkom od pola litre mlijeka na dan. Vjerovao sam tada da mi je potrebna bjelančevina. Voćnu dijetu nisam prilagodavao svom specifičnom

100

stanju bolesti, kao što to nisu činili ni ostali, i zato ni­sam od nje imao veliku korist. Bilo je dana kad sam se osjećao sasvim dobro, nakon čega bi uslijedili dani kad sam se osjećao jako loše. Brzo sam napustio južnu Francusku i vratio se kući, vratio se opet takozvanoj dobroj hrani koju su mi preporučivali dobronamjerni prijatelji, rodbina i liječnici. Naučio sam nešto malo o postu, ali svi moji prijatelji i rodbina odvraćali su me od posta; čak je i moj nekadašnji liječnik koji se bavio prirodnim ozdravljanjem rekao mojoj sestri da bi ne­koliko posnih dana moglo biti presudno za čovjeka koji boluje od Brightove bolesti.

Sljedeće zime otputovao sam u Alžir na sjeveru Afrike. Blaga klima i čudesni plodovi poboljšali su moje zdravstveno stanje, pobudili u meni znatno veće povjerenje u metode prirode i znatno veće razumije­vanje za prirodu i njezine zakonitosti. Odlučio sam postiti kraće vrijeme, čime sam znatno osnažio pročiš­ćavaj uća svojstva ukusnih plodova i blage klime, što je rezultiralo činjenicom da sam jednog jutra, kad sam se dobro osjećao, ugledao u zrcalu posve drugačiji iz­gled svoga lica, ugledao sam lice mladog, naizgled zdravog čovjeka. No, uslijedili su dani u kojima sam se opet loše osjećao, u kojima je moje lice opet zado­bilo boležljiv izgled, što srećom nije dugo potrajalo. Te izmjenične promjene na mom licu utjecale su na mene kao „otkrivenje" prirode. Djelomično sam ot­krio njen ustroj i bio sam na pravom putu. Odlučio

101

sam sve to temeljitije istražiti i ubuduće živjeti strože u skladu sa svojim istraživanjem.

Obuzeo me neopisiv osjećaj boljeg zdravlja, osje­ćaj kakvog nikad ranije nisam osjetio, neopisiva životna snaga, ustrajnost i jakost, što mi je donijelo veliku radost i osjećaj sreće zbog same činjenice da sam živ. I nije se to odnosilo samo na tijelo, već i na velike promjene u mojim duhovnim sposobnostima. Urodilo je boljim opažanjem i jasnijim prisjećanjem. Ispunjavalo me hrabrošću i nadom, a što je najvažnije, zadobio sam uvid u spiritualnost, uvid koji je djelovao poput izlazećeg sunca i bacao novo svjetlo na sve pro­bleme. Svaka moja duhovna sposobnost znatno se po­boljšala, postala je daleko bolja nego što je bila u najzdravijim i najboljim godinama moje mladosti. Znatno se poboljšala i moja tjelesna izdrživost. Nači­nio sam biciklističku rutu od približno 400 kilometa­ra, od Alžira do Tunisa, na kojoj me pratio dobro uvježbani biciklist koji se normalno hranio. Nikad ni­sam zaostajao iza njega, već sam uglavnom vozio ispred njega, osim u večernjim satima kad je moja izdrživost bila na probnom ispitivanju. Nemojte zabo­ravit da su me liječnici prije odlaska u Alžir proglasili kandidatom za smrt, a sad sam klicao od radosti što mogu podnijeti i najveća dostignuća. Bilo mije neobi­čno drago što sam napustio „klaonicu" čovječanstva, poznatiju pod nazivom znanstveno medicinske klini­ke.

102

Kad sam se vratio kući, dokazivao sam svoju spo­sobnost i izdrživost obavljanjem najtežih poljopri­vrednih poslova te ispitivanjem svoje jakosti koja je bila znatno veća od najbolje treniranih osoba s nor­malnom prehranom. No, bio sam okružen rodbinom i prijateljima koji su živjeli uobičajenim načinom živo­ta. Dolazio sam u kontakt sa stručnjacima koji su na­slućivali da bi moja otkrića mogla postati temeljnim načelima i kao takva biti vrlo uspješna, što ih je poma­lo zbunjivalo. Bojali su se da će moja otkrića i temel­jna načela poništiti, ili u najmanju ruku omalovažiti principe koje su prakticirali. Počeli su me napadati i ismijavali. Vratio sam se opet normalnoj prehrani. Ali nisam napustio istraživanje znanstvenih razloga, ZAŠTO je voće djelotvorna živežna namirnica koja ne stvara sluzavost, dapače, došao sam do zaključka da voće za vrijeme probave razvija nešto stoje pozna­lo kao grožđani šećer i što se u analizama označavalo ugljikohidratom. Moja iskustva, testovi i eksperimen­ti, baš kao i odgovarajuće kure, pokazivali su da je groždani šećer voća najvažniji sastojak čovjekove prehrane, koji pruža najveću snagu i izdrživost te je istovremeno najbolje sredstvo za izlučivanje otpadnih tvari i najdjelotvorniji lijek ljudskog tijela.

To otkriće izravno je proturječilo teoriji o dušiku i bjelančevinama i liječnika i znanstvenika, kao i mo­dernoj teoriji o mineralima i solima. Godine 1909. na­pisao sam članak u kojem sam javno osudio teoriju o izmjeni tvari, a 1912. do istog otkrića došao je i dr.

103

Thomas Powell u Los Angelesu. On je provodio zapažene kure pomoću živežnih namirnica koje su sadržavale organski ugljik, kako je on to nazivao. To je isti sastojak živežnih namirnica koji se za vrijeme probave pretvara u grožđani šećer. Ponesen tim otkri­ćima i svojim iskustvima napustio sam prijatelje i rod­binu koji su mi svojim srdačnim prijateljstvom uveseljavali život. U pratnji mladog čovjeka koji je na temelju mojih iskustava, a zbog nepodnosivih patnji, od kojih je najgora bila zamuckivanje, pokušao ispro­bati ljekovitu hranu i post, krenuo sam u južnu Fran­cusku. Za svega nekoliko mjeseci obnovio sam svoja iskustva koja sam imao u Africi i vjerovao sam više nego ikada daje hrana od voća u kombinaciji s postom nepogrešiva metoda prirode pomoću koje čovjek može postati i ostati daleko zdravijim od sveukupnog civiliziranog čovječanstva.

Očekivani rezultati često su bili doživljeni kao čuda, iako svoju čudesnost imaju zahvaliti prije svega svojoj rijetkosti. Svijest da sam se domogao čudesnih metoda, pomoću kojih se mogla jasno utvrditi pogreš­na hrana te izabrati ispravna hrana za obnovu, izdrživost i jakost, bilo je zaista nešto iznenađujuće, ali nije to bilo nikakvo čudo.

Osobito važni bili su rezultati koje sam mogao pra­titi na mladom čovjeku, deset godina mlađem od mene. Nakon određenog čišćenja pomoću posta na­stavili smo sa svim mogućim živežnim namirnicama suvremene civilizacije. Naši organi, koji su sad postali

104

mnogo osjetljiviji, smjesta bi se usprotivili nepo­željnim tvarima, pogotovo u miješanim obrocima, što nam je bio najuvjerljiviji dokaz daje moderna kuhinja sa svojim mješovitim obrocima, bez velikog znanja o kvaliteti, bila glavni uzrok svih bolesti. Nemoguće je znati stoje zapravo hrana i poznavati djelovanje doti­čne hrane, ako se tijelo prethodno ne očisti pomoću prirodne metode i posta. Nisam uspio dobiti nikakve podatke o tome daje netko prije mene vršio takve po­kuse. Te činjenice dokazivao sam tijekom dugih godi­na temeljitom i nimalo lakom praksom, tako da moje znanje nedvojbeno nadilazi znanja svih ostalih koji se bave pitanjima prehrane.

U želji da isprobamo svoje sposobnosti nakon na­pornog rada nas dvojica krenuli samo na put po sje­vernoj Italiji, putovali smo neprekidno 56 sati bez spavanja, bez pauze i bez hrane. Samo smo nešto malo popili. I to nakon sedmodnevne kure posta, kad smo priuštili sebi jedan jedini obrok od kilogram trešanja. Stručnjaci koji su doznali za to, nazivali su to čude­snim testom, naravno sa svog stajališta. Odakle snaga za nešto takvo? Dolazi li snaga od dušika, od bjelan­čevina, od organske soli, od masti, od vitamina, odak­le ta snaga? Nakon marša koji je trajao 16 sati ja sam bio u stanju uraditi 360 sklekova i protezanja ruku u svega nekoliko minuta. Kasnije su brojni testovi sna­ge s atletskim sudionicima donosili još bolje rezultate. 1 sve to zbilo se nakon što sam proglašen neizlječivo bolesnim, nakon što su mi otac i brat umrli od sušice.

105

Kao posve novi čovjek težio sam za višim iskustvima, ne samo tjelesne, već i duhovne i duševne prirode. Isto se događalo i s mojim mladim kolegom. On se u mno­gim vidovima zaista čudesno oporavio, jedino se nje­govo zamuckivanje nije ni malo promijenilo na bolje. Palo mi je na pamet da bi razlog tome mogao biti tjele­sno opterećenje u vidu nagomilavanja otpadnih tvari. Odvezli smo se na osamljeno mjesto otoka Capri i podvrgli se ondje dužim kurama posta uz dnevno ku­panje i sunčanje od četiri do šest sati na temperaturi od 49° C. Uspjeli smo se do te mjere očistiti da se više uopće nismo znojili. Osamnaestog dana moj je prija­telj tako promukao da se najozbiljnije zabrinuo za svoj glas. Na moj prijedlog prekinuo je svoju kuru po­sta koja se sastojala od kilu i pol smokava, stoje rezul­tiralo time daje gotovo sat vremena izbacivao iz svog grla veliku količinu sluzi, što znači da se njegovo tije­lo čistilo i u drugom smjeru. Vrlo brzo je zadobio svoj glas, nestalo je zamuckivanje koje se nikad više nije vratilo. Postigao je ono za čim je njegov bogati otac uzalud težio, podvrgavajući ga svim poznatim tretma­nima liječenja bez i najmanjeg trajnog poboljšanja.

Post kao najbolji lijek prirode dosad se vrlo nepro­mišljeno primjenjivao i bio pogrešno shvaćen od veći­ne ljudi, stogaje nužno potrebno ispravno objašnjenje posta. Na temelju vlastitog iskustva, liječenja samog sebe postom i obrocima koji ne stvaraju sluzavost, te stručnim primjenjivanjem posta kao kure liječenja za stotine i stotine bolesnika u svom švicarskom sanato-

106

riju u razdoblju preko deset godina, mogu sa svom si­gurnošću govoriti o čudesnom djelovanju i korisnosti ispravne primjene posta. Moje prvo iskustvo donijelo mi je tako blagotvorne rezultate da sam naprosto bio primoran primjenjivane metode usavršiti i dokazati. Nastavio sam s opažanjem i istraživanjem svih faza života. Vršio sam mnoge vrlo složene eksperimente. Zatim sam krenuo sa svojim savršeno oporavljenim mladim prijateljem na dugo putovanje. Najprije u južnu Italiju, gdje smo puno šetali i hranili se gotovo isključivo grožđem. Nastavili smo putovanje brodom za Egipat, krenuli u Palestinu, Tursku, Rumunjsku i vratili se preko Austrije kući. Na tom putovanju nauč­ili smo mnogo o prehrani, običajima, mentalitetu i zdravlju raznih naroda, osobito onih na Bliskom isto­ku, stoje moju vjeru u nadmoć europske civilizacije najozbiljnije pokolebalo, a znatno ojačalo moje uvje­renje da sam bio na pravom putu upoznavanja izvan­rednog zdravlja i znatno boljeg duhovnog razvitka, te mnogo aktivnijeg i dužeg života.

U Egiptu smo vidjeli ljude izvanredno jake i izdržive, koji se najčešće prehranjivahu oskudnom vegetarijanskom hranom, ali su po svemu sudeći imali dvije loše navike - pušili su cigarete i pili jaku kavu; pa ipak, nismo vidjeli gotovo nijednu nervoznu ili bo­lesnu osobu. Vidjevši kako jedu gotovo jednu te istu hranu, i to u vrlo neznatnim količinama jednih te istih živežnih namirnica, te saznavši da jedu iste živežne namirnice koje su jeli njihovi preci, došli smo do

107

spoznaje o izvanrednim osobinama stare egipatske kulture.

U Palestini smo ostali nekoliko mjeseci, proučavali mjesne običaje i životne okolnosti u prošlim vremeni­ma, stoje značajno probudilo moje shvaćanje isprav­nog tumačenja Novoga zavjeta. Shvatio sam da je život i učenje Isusa Krista bilo u savršenom skladu sa zakonima prirode. Odatle njegova sjajna inteligencija i sjajno zdravlje. Nepoznavanje prirodnih zakonitosti koje su temelj svakog zdravlja u ovom je stoljeću veće nego u svim prošlim stoljećima. 0 tome najbolje svje­doči razoreno zdravlje takozvanog civiliziranog čov­jeka, iako je u mnogim drugim vidovima značajno napredovao iz stoljeća u stoljeće. Sve što sam naučio zahvaljujući svojim istraživanjima i iskustvima, te mogućnostima da ljude opet privedem na put boljeg zdravlja^sve je to zapravo otvaranje Knjige sa sedam pečata. Život Isusa Krista u svjetlu uistinu prirodnih i znanstvenih, te stoga vječnih i stvarnih božanskih za­kona koji su identični s našim zakonima, istinsko je nadahnuće i nada koja mnoge ljude ispunjava iskon­skom radošću i koju naprosto nije moguće zanemariti.

Ostale zemlje koje smo posjetili otkrile su nam stupnjeve razvika i činjenice glede načela prirodnog zdravlja. S više povjerenja i oduševljenja nego ikad ranije nastavio sam s poboljšavanjem svog zdravlja pomoću posta i primjerenije prehrane. Instinktivno sam shvatio - a potom i vrlo brzo dokazao - da odre­đene i posve prirodne i ispravno pripremljene živežne

108

namirnice ne proizvode samo najveću moguću energi­ju, već se njihovom ispravnom primjenom postiže nevjerojatno čišćenje tijela. Ako se to kombinira s raz­boritim postom, mogu se izbjeći sve moguće bolesti, dapače, mogu se čak izliječiti. Ako se čini individual­no, obraćajući posebnu pažnju svakom pacijentu op­terećenom otrovnim otpadnim tvarima - ne bakterijama! - obraćajući pažnju njegovoj starosti, zvanju, klimi, godišnjem dobu itd., tada se može izaći na kraj i s takozvanim „neizlječivim" bolestima. Zaci­jelo bi uspjelo svako liječenje pod pretpostavkom da navike života i starost ne stvaraju prevelike zapreke. Ispravan pristup liječenju, manja količina hrane i te­meljita priprema za kraće ili duže kure posta pružaju probavnim organima predah ili „praznike" od njiho­vog stalnog prenapornog rada. Nastavimo li potom s uzimanjem izabranih živežnih namirnica (to je vrlo važno), imat ćemo iznenađujuće dobre rezultate. Ja sam postio 24 dana stoje urodilo ne samo izvanredno dobrim i radosnim tjelesnim osjećajima, već i duhov­nim i duševnim težnjama, tako da sam sav oduševljen pričao svojim prijateljima i drugim ljudima o svojim otkrićima, iskustvima i rezultatima. Svoje osjećaje ni­sam bio u stanju opisati, zato sam im govorio da bi tre­bali sve to sami doživjeti, što su neki i učinili. Započeo sam sa svojim obrazovnim radom, javnim kurama posta i predavanjima. Dvaput sam održao jav­nu kuru posta u velikim gradovima, a dvaput u Švicar­skoj. U zatvorenoj prostoriji, strogo čuvan i

109

kontroliran od liječnika, bez ikakvih utjecaja izvana i veza s vanjskim svijetom. U Kolnu sam tijekom 14 mjeseci postio četiri puta, prvi put 21 dan, drugi put 24 dana, treći put 32 dana i četvrti put 49 dana. Za vrije­me tih kura posta i nakon toga držao sam na predavan­jima probe svojih tjelesnih i duhovnih sposobnosti, ne bi li dokazao vrijednost onoga što sam naučio i isku­sio. To mije omogućilo da savjetujem i vodim druge ljude, da se posvetim pisanju članaka i da otvorim svoj sanatorij u Švicarskoj. Osim toga počeo sam s da­vanjem pismenih savjeta.

Svoj prvi članak napisao sam nakon 49 dana duge kure posta u Kolnu. Objavljen je u jednom vegetari­janskom listu. U njemu opisujem sva nova iskustva s postom, nova iskustva s prehranom i liječenjem bole­sti, posve nova iskustva glede samog života, njegova produljenja i radosnijeg življenja. Članak je polučio senzacionalno i revolucionarno djelovanje. Dobivao sam pitanja iz svih dijelova svijeta, a osobito iz Euro­pe. Ljudi koji su tragali za zdravljem, inovatori i me­dicinari vrlo brzo se podijeliše u žestoke protivnike i oduševljene pristaše. Ti spisi izazvali su raspravu, od­nosno otvoreno izjašnjavanje o novim načelima koje sam otkrio, tako da su u Europi nastale dvije protivni­čke udruge, udruga Ehretista i udruga Ne-Ehretista.

Istinu Ehretista vrlo je dobro opisao poznati izvo­đač i obnovitelj sljedećim riječima: „On (Ehret) nije pronašao ili stvorio post, nije poboljšao uzimanje voća ili prehranu, budući da je sve to bilo poznato i

110

davno prije njega primjenjivano kao metoda prirod­nog liječenja, ali ono stoje on uradio, stvorivši potpu­no novi sustav, jest to daje uspio povezati elemente na temelju savršene prehrane i posta u sustavnu metodu liječenja." Moja teorija o sluzavosti - koja je postala dokazanom činjenicom - kao glavnom uzročniku svih patnji bivala je sve poznatijom, uostalom kao i moj način liječenja. Prošla je sve probe i donijela nešto što je netko nazvao enormnim uspjehom te ju opisao kao prirodnu obradu i prehranu, kao najsavršeniji i naj­uspješniji način liječenja. Vrlo brzo automatski je naz­vana „metodom ljekovite hrane", a pokret koji se njo­me bavio nazvan je „prirodnim načinom liječenja". Preko deset godina pisao sam članke za časopise o zdravlju i držao predavanja u velikim gradovima Eu­rope, gdje sam s mnogim liječnicima i stručnjacima raspravljao o prednostima te metode. LI svom „sanato­riju voća i posta" obradio sam na tisuće pacijenata, pa i putem dopisivanja, ne mijenjajući ništa od bitnih na­čela. Usavršavao sam se sve boljim poznavanjem po­jedinosti i saznanjima kako ih primijeniti da bi se postigli najbolji rezultati. Iz svega toga razvilo se to što je postalo poznato kao ljekovita hrana bez sluza­vosti.

Neposredno uoči I. svjetskog rata doputovao sam u Sjedinjene američke države s namjerom da razgledam izložbu Panama. Htio sam ispitati plodove koji su ra­sli na stablima Kalifornije. Ratne godine primorale su me da ostanem u Americi i vjerojatno nije nimalo slu-

111

čajno da sam tu naišao na ljude koji su imali iza sebe ista istraživanja, otkrića i iskustva. Branili smo ista načela i s njima upoznavali javnost, načela koja su u Europi bila nadasve uspješna, jer su napaćenom mnoštvu pružala olakšanje i pomagala pojedincima da izbjegnu razna oboljenja.

Voće i povrće sadrži sastojke koji su poželjniji od svih drugih živežnih namirnica za proizvodnju iteka­ko važne energije Te osnovne namirnice ili sastojci poznati su kao „životonosni ugljikohidrati" i „groždani šećer". Njihova prisutnost u dostatnim koli­činama protivila se u to vrijeme prevladavajućem mišljenju da su osnovni proizvođači energije organ­ske i mineralne soli, odnosno soli organskih tkiva. Te su soli u svim živežnim namirnicama sadržane u nez­natnim količinama, a neke od njih su kemijski dodaci. Ni broj kalorija (jedinica topline) nije naj razboriti je polazište u potrazi za poželjnom hranom. Dugotrajna opažanja, iskustva i istraživanja najbolji je dokaz da voće i povrće sadrži sve soli potrebne organskom tki­vu, da voće i povrće nadilazi sve ostale živežne namir­nice glede naprijed navedenih sastojaka, te je najpoželjnije za čišćenje organizma od ostatka hrane koja stvara „obilatu sluzavost". Prema tome, čovjek se može s pravom radovati djelotvornom učinku „lje­kovite hrane bez sluzavosti".

Moja osnovna pokretačka snaga bila je svesrdna želja da budem ljudima od pomoći - u spoznavanju istine - uz istovremeno priznanje da ni sam ne znam

112

svu istinu. Spoznao sam nužnost općenitih pregnuća i nadao se izbjegavanju nepoželjnih posljedica do kojih je dolazilo zbog najobičnije zavisti. Moje misli, djela i riječi baštinit će i unaprijediti budući naraštaji. Znač­enje i višestruka primjena umijeća liječenja kojeg sam se domogao kao svog životnog djela dovela me je do suradnje s prirodnim lječiteljima koji su vršili praksu bez tvorničkih lijekova.

Najviše mi je stalo do toga da se svijet upozna s mojim , u međuvremenu dokazanim, otkrićima na po­dručju zdravlja - boljeg zdravlja - kojeg sam se po­najprije sam domogao i koje sam posredovao tisućama i tisućama pacijenata u svom švicarskom sa­natoriju na javnim predočavanjima te putem članaka u časopisima o zdravlju.

Bio sam izazov i poticaj mnogim borcima za zdra­viji svijet, što se najbolje vidi po tome daje moje uč­enje o zdravlju nailazilo na sve veće priznavanje, kako kod običnih ljudi tako i kod stručnjaka - koji su bez imalo kolebanja prihvatili svježe voće i zelene listove povrća kao najpoželjniju hranu čovječanstva. Čak su i moje riječi kao što su „sluzavost", „oslobođen od slu­zavosti" i „suvišna sluz" postale s vremenom općenito poznate.

Prof. Arnold Ehret

113

Arnold Ehret ostavio je čovječanstvu baštinu od velike vrijednosti -po svemu sudeći najvažniju poru­ku koja je čovječanstvu namijenjena od davnih vreme­na! Ehretovo učenje jamči svim njegovim pristašama zdravlje, zdravlje koje je daleko vrednije od svakog ovozemaljskog bogatstva, jamči životnu sreću i du­hovni rast.

Prof. Arnold Ehret imao je u životu vrlo velika iskustva glede posta i liječenja pomoću zdrave hrane. Bio je vrlo precizan promatrač vlastitih iskustava. Zahvaljujući tome domogao se velikog prirodoznan-stveno-eksperimentalnog znanja o liječenju pomoću posta i zdrave hrane. Njegove izjave o ljekovitoj hrani i postu ostaju i danas ispravne, važeće i usmjeravaju-će, bez obzira na činjenicu što ih školska medicina ne priznaje. To što ih ne priznaje, ne znači da one po sebi nisu vrijedne i djelotvorne. Njegove izjave o funkcija­ma tijela i organa, o tjelesnoj gradi, o zdravlju i bole­sti, o fiziologiji, njegovo učenje o životnom događanju u tijelu djelomično podliježu određenim ispravcima nove prirodoznanstvene spoznaje. Međutim, to nipoš­to ne umanjuje vrijednost njegova učenja o postu i zdravoj hrani.

Izašle su njegove dvije knjige na hrvatskom u Knjižnici UPT, Đakovo; „Ljekovita hrana bez sluza­vost i" i „Postom do zdravlja". Obje se knjige mogu naručiti na broj telefona: (031) Hl 1-774.

114

Diane Vallaster l ;olton

PRIRODNO RAĐANJE

Bio je lipanj kad sam primijetila da sam trudna. U svojoj trideset i trećoj godini trebala sam roditi prvo dijete. Koje li iznenadne i potresne spoznaje! Još mje­sec dana škole, trideset prvašića i beskonačni formu-lari na završetku školske godine kojima se moram posvetiti - sve me to prilično opterećivalo.

Odjednom mi je salata koju sam toliko voljela po­primila u ustima okus piljevine - moja prehrana poče­la je dobivati posve nove crte. Izgledala je otprilike ovako:

1., 2. i 3. mjesec trudnoće ništa mi nije prijalo osim grejpfruta i svježe očišćenih oraha, triput na dan.

4., 5. i 6. mjesec grejpfrut je i dalje bio glavni preh-ramben" artikl, ali istovremeno mi je počelo odlično prijati i ostalo voće. Bio je mjesec rujan, najbolje vri­jeme za kupine. Osim toga, uspjelo nam je pronaći vrlo ukusne šljive, sušene šljive, kruške i jabuke, koje nisu bile prskane. Pročitali smo da je čaj od listova malina vrlo dobro piti u trudnoći, zato smo početkom rujna posjetili livadu s malinama kod svojih susjeda i nabrali punu vrećicu listova koje smo osušili na ploči. Od rujna do 1. ožujka pila sam najmanje pola litre čaja dnevno. Bilo je teško pronaći dobru mrkvu, ali uspjelo nam je. dobili smo je u dovoljnim količinama da smo

115

mogli svakog dana pripremati pola litre soka od mrkve. Budući da me naporan rad tijekom školske go­dine prilično iscrpio, smatrala sam da bili trebala uzi­mati neke dodatne tvari koje bi me činile krepkijom, zato sam dnevno uzimala 6 tableta algi, 6 tableta pri­rodnog kalcija, vitamin E, 2 čajne žlice ulja od bakala-ra, budući da kod nas u Kanadi to godišnje doba ne obiluje sunčanim danima te nije baš bogato prirodnim vitaminom C.

Svaki put kad bi se otpadne tvari zadržale u mom tijelu, pobrinula sam se za svjež ananas. Ukoliko ga ne bih mogla dobiti, zadovoljila bih se ne šećerenim so­kom od ananasa koji je također vrlo djelotvoran.

Osjećala sam se tako čudesno da do šestog mjeseca trudnoće nisam otišla k liječniku. No, moji prijatelji bili su do te mjere uznemireni da sam napokon bila primorana potražiti liječnika.

Liječnik nije.mogao shvatiti da dijete ima tako snažne otkucaje srca, da nisam za vrijeme trudnoće dobila na težini, te da u mom tijelu nema nikakvih naznaka trovanja. Vjerovao je u prirodno rađanje i bio je prezadovoljan mojom jednostavnom, prirodnom hranom.

Dnevno sam pješačila nekoliko kilometara. Imali smo dva mala psa, tako da sam uvijek imala razloga da krenem s njima u šetnju.

A onda, 1. ožujka, došao je napokon na svijet Eric, plačući naravno, ali s bujnom kosom na glavi. Kosa je

116

bila utoliko divnija zato što većina novorođenčadi do­lazi na svijet gologlava ili s vrlo malo kose na glavi. Sjajna boja njegove kose bila je glavna tema razgovo­ra medicinskih sestara i liječnika - dijete uopće nije imalo mliječno-bijelu kožu!

Svatko se čudio kako sam uopće bila u stanju Erica dojiti, pa iako je mlijeko polako nadolazilo, izdržala sam i uskoro je nadošla bogata količina punog, krema-stog mlijeka, mada su mi uvijek govorili kako je majčino mlijeko obično plavkasto i vodenasto.

Hrana na klinici bila je gotovo posve mrtva, ali ja sam birala samo životonosne namirnice koje su bile na jelovniku. Sestre su se pribojavale da uzimam pre­malo bjelančevina, zato su me svaka tri sata bombar­dirale velikim čašama pasteriziranog mlijeka. Izlijevala sam ga u ispust i nadomještala vodom. Moj suprug i moja sestra donosili su mi svakog dana litru svježeg soka od mrkve i svježe očišćenih oraha, kako bih nadopunila svoju oskudnu hranu. Voće na tanjuru, koje se sušilo na suncu, a koje sam dobila na poklon, bilo je označeno kao „opasno", budući da dijete - tako su mi govorili - može od njega dobiti proljev. Meni se uopće nije činilo da bi ti plodovi mogli naškoditi ma­lome ili meni; jer ja sam te plodove jela deset godina, a dijete je već punih devet mjeseci zajedno s njima sjajno odraslo.

Bilo je predivno vratiti se kući gdje je bilo puno živežnih namirnica na koje sam se tijekom godina na­vikla. Nisam mogla odoljeti velikim količinama su-

117

hog voća, i kao što smo očekivali, bez ikakvih posljedica.

Uza svu tu sirovu hranu koju sam jela (najmanje 60% od toga bilo je voće) bila sam nakon Ericova ro­đenja zaprepaštena nad činjenicom da bi prošlo po ne­koliko dana, a da dijete nije imalo stolicu. Napokon . petog dana uspostavila se posve normalna, primjerena stolica - bez ikakvog začepljenja, bez ikakvog prolje­va!

Stoje bilo sa stolicom tako dugo? Čudili smo se, ali to se pokazalo kao pravilo. Često se pitam da li sam ga trebala ispirati. Bila je to zagonetka sve dok nisam slučajno naišla na staru knjigu o dojenju djeteta u ko­joj jasno stoji da mlijeko može katkada biti tako kvali­tetno da nije ništa neobično ako novorođenče nema po sedam dana stolice.

Po tom uzorku dijete se razvijalo sve dok nije poče­lo uzimali čvrstu hranu. U starosti od šest mjeseci Eric je okusio malo soka od mrkve, ali tek kad mu je bilo devet mjeseci dobio je čvrstu hranu. Zrelu bananu i mali komadićak avokada, oboje ispasirano kroz fino sito. Bio je to njegov prvi čvrsti obrok.

Nakon toga nije trebalo pet dana čekati njegovu stolicu, svega nekoliko sati nakon jela dijete je već imalo stolicu koja je bila puna sitnih crnih vlakana. Bila sam zaprepaštena! Evo ga na - pomislila sam -dobio je gliste! Tog me dana posjetila medicinska se­stra. Otvorila sam joj vrata sa suzama u očima i poka-

118

zala joj sumnjivu stolicu. Odmah me pitala što je pojeo, i kad sam joj rekla daje pojeo tek mrvicu bana­ne, nasmijala se i odgovorila mi: „Evo vam vaših gli­sta: celuloza od banana!" Ni danas ne mogu vjerovati da bi mekana banana mogla imati tako puno celuloze u sebi!

Eric je odonda dobivao obje živežne namirnice -banane i avokado - i malo soka od mrkve, sve dok nije navršio godinu dana. Tad smo njegovoj hrani počeli polako dodavati kašu od sirovih sušenih šljiva, bade­ma i marelica, obično s dodatkom avokada. Malo ka­snije počeo je dobivati svježe voće, u sezoni njegova dozrijevanja.

Eric je sam birao svoje jelo, što smo vrlo brzo usta­novili. Ponekad bi samo danima jeo jabuke, zatim bi ih zamijenio s avokadom, i tako redom. Volio je i još uvijek voli žvakati suho lišće algi. Jedino mlijeko što gaje dobivao pune dvije i pol godine bilo je majčino mlijeko. Sada pije sok od mrkve i mlijeko od kokosa, i nadamo se da ćemo ga uskoro nagovoriti na to da tu i tamo popije i koju čašu kozjeg mlijeka.

Nikad nije imao vrtoglavicu, nikakvu sluz, nikak­vih oteklina, nikakvih napuhlina i nikakvih upala žli­jezda.

Većina mojih prijateljica hrane svoje bebe s „hra­nom za bebe" i pomoću bočice. S određenom hranom za bebe mogle su mirno spavati svu noć. Budući da su njihova djeca bila nesposobna za probavu škroba, do-

119

lazilo je stalno do prehlada, gripe, upale pluća, mok­renja u pelene i alergija. Od svega toga mi smo srećom bili pošteđeni, zato jer smo se pokoravali jednostav­nim zakonima prirode.

Jedino što mije smetalo kod dojenja jest činjenica da mi je trebalo znatno više sna, da mi je nedostajala moja normalna, uzavrela energija - ali zato imam sret­no, zadovoljno dijete.

Sada je Eric star tri godine. Njegova hrana sastoji se iz sirova i sušena voća, od svježeg sirovog povrća, salata i njihovih sokova, oraha, sjemenki i meda. On je duševno uravnotežen, tjelesno dobro razvijen, te pun energije i znatiželje."

120

Adelle Vallaster, nastavnica

LIJEČENJE KOSTIJU PRIRODNIM SOKOVIMA

Nakon dugogodišnjih priprema mama i tata otpu­tovali su u Europu, a mi smo se za to vrijeme brinuli o njihovoj vikendici. Poštari su bili u štrajku, što je naš položaj jako otežavalo. Sve veze bile su prekinute, dok nije stigao sudbonosni telegram, desetak dana pri­je nego što su se mama i tata trebali vratiti. Molili su nas da im pošaljemo dodatnu svotu novaca, da im na uzletište dostavim „bob" (saonice) i da presadimo pšenične klice u veću posudu.

Očito je nešto krenulo naopako! Ali što se konkret­no dogodilo mi zaista nismo mogli provjeriti - sve dok se nisu vratili kući. Deset dana posvemašnjeg straha. Naposljetku smo saznali daje na mamu naletio motorkotač, kad je u Austriji prelazila cestu, te joj za­malo nisu odrezali nogu. Na čudesan način uspjelo je vodećem specijalistu za kosti u toj pokrajini poći za rukom operacija pomoću koje su sve polomljene kosti stavljene u pravilan položaj te su tako stvorene sve šanse da brzo zacijele.

Mamina jedina pomisao bijaše da se što prije mo­guće vrati kući svojini sirovim sokovima i sirovoj hra­ni; poznavala je naime mnoge slučajeve u kojima je

121

liječenje pomoću sokova i sirove hrane imalo napro­sto nevjerojatne uspjehe.

Dva tjedna nakon te nesreće bili su opet dočekani u Kanadi. Liječnik u Austriji mislio je kako je već sama pomisao na putovanje prava ludost. Bio je uvjeren da mama naprosto neće biti u stanju podnijeti bolove pri­likom čestog presjedanja. Međutim, tata je naprotiv bio čvrsto uvjeren u to da mora mamu što prije odvesti kući. Napokon je liječnik pristao. Mama je podnijela putovanje vrlo dobro, zahvaljujući njenom čudesnom zdravlju na temelju programa sirove hrane kojega se pridržavala punih deset godina.

Čim se vratila kući, počeli smo sa sokovima - 120 grama soka od pšeničnih klica triput na dan. sok od mrkve i bezbrojne šalice čaja iz korijena i listova com-freya. Dodatno je dobivala prirodni vitamin C. prirod­ni kalcij i prirodni vitamin E. Imali smo mnogo organski uzgojenih bresaka, krušaka, vinove loze i ja­buka, dok smo domaću salatu te jeseni i zime nado­punjavali salatama iz supermarketa. Svako popodne dobila je mješavinu suncokretovih i sezamovih sje­menki, fino samljevenih, pomiješanih s malo meda, kao ijednu čašu čaja od comfreya.

Kućni liječnik htio je mamu odmah poslati u bolni­cu, jer se u rani stvarala gangrena. Nakon silnog nago­varanja pristao je da ostane kod kuće. dok joj se stanje nije pogoršalo te smo je uredno otpremili na kliniku da joj zamjene zavoje. To je predstavljalo određeni problem, ali rješenje je brzo pronađeno.

122

Mi bismo rado položili na ranu obloge od comfreya i pšeničnih klica, ali to nije bilo moguće, jer je na gip­su bio malen razrez kao rupa za zrak i stavljanje zavo­ja.

Takvo stanje potrajalo je otprilike tri tjedna. Tada je očigledno uslijedilo liječenje iznutra prema vani. Bio je to nečuveni postupak, bez ikakve primjene lije­kova za rane. Jedino svježi sokovi i živežne namirnice posredovali su elemente koji su bili nužni za izlječen­je. Stanje je iz dana u dan bivalo sve bolje, sve rjeđe se odlazilo na kliniku.

Sest mjeseci kasnije, kad je gips bio skinut, bile su medicinske sestre iznenađene kad su ustanovile da nema nikakvog uobičajenog mirisa kakav se osjeća kad se skine gips nakon dugog nošenja. Kad je način­jen rendgenski snimak, pokazalo se da je mala kost zarasla, ali nije velika, zato je još jednom noga stavlje­na u gips. Liječnik je bio sasvim siguran da kost ne može zarasti i da nužno predstoji čitav niz transplanta­cija - kako kostiju tako i mesa - budući da se radi o teškom prijelomu, da se predugo liječila površinska rana, te daje izgubljeno previše koštane srži.

Liječnik je u šali rekao sestrama kako je riječ o dami koja vjeruje da će je izliječiti Bog i povrće. Ali kad je dva mjeseca kasnije gips bio skinut i vidjelo se da su obje kosti odlično zarasle, bio je liječnik najza-prepašteniji svjedok!

123

Danas, 21 mjesec nakon nesreće, rana je posve sra-sla s tkivom, najprije je doslovce bila samo koža na kostima. Sada se mama kreće bez štapa naokolo, sva­kog dana odlazi u vikendicu i sama odlazi u kupovinu.

124

Dr. Norman W. Walker

KAKO SAM OZDRAVIO I LIJEČIO DRUGE!

Uvijek iznova naglašavam kako je važno održavati svoje ti­jelo čistim iznutra i izvana. U svom istraživačkom poslu koji je trajao gotovo pola stoljeća, tra­gajući za osnovnim uzrocima ljudskih patnji i tražeći sredstva i načine kako se zaštititi i izliječiti od tih patnji, došao sam do zak­ljučka daje najveća prepreka na tom putu do željenih rezultata nagomilavanje otpadnih tvari u tijelu.

Moja obitelj i prijatelji često su mi govorili - po­služim li se njihovim riječima - da bi svoje vrijeme „trebao posvetiti mnogo smisleni]im stvarima od istraživanja kojima se bavim, jer na takvim istraživan­jima ionako već odavno zarađuju milijune dolara kli­nike i zavodi". Predviđali su strašne posljedice za moje zdravlje, ako budem inzistirao na tim istraživan­jima koja su u znanstvenim i medicinskim krugovima izazivali gnušanje.

Međutim, kad sam se suočio s činjenicom kako se muškarci, žene i djeca posvuda u svijetu koriste kao

125

pokusni kunići u raznim eksperimentima koji su, koli­ko sam tada mogao spoznati i razumjeti, bili posve ne­prirodni, i kad sam vidio kako su ti ljudi za nekoliko godina bili doslovce pokošeni - stoje bila neposredna posljedica tih „znanstveno priznatih obrada" pomoću rendgenskih snimanja i cijepljenja - donio sam defini­tivnu odluku da moram pronaći korijen naših proble­ma, pa makar istraživanje trajalo čitav život.

Danom donošenja te odluke postao sam sebi samo­me vlastiti pokusni kunić. Odlučio sam hraniti se pre­težno žitaricama i piti puno mlijeka - bili su to stupovi takozvane ,jake hrane". Te živežne namirnice bile su općenito - od najviših „autoriteta" - prikazivane kao najvažnija i najbolja hrana, kao najdragocjenija hrana, kao hrana koja sadržava sve hranjive tvari potrebne za zdravlje, snagu i tome slično. Na toj hrani razvijao sam se očigledno sjajno pune dvije godine, a onda sam jednog jutra iznenada ostao prikovan uz krevet.

U međuvremenu sam na tjelesnoj težini dobio oko 15 kilograma. Po vanjskom izgledu i važećim mjerili­ma nije mi apsolutno ništa nedostajalo - do sudbono­snog jutra, kad me pogodilo nešto poput groma iz vedra neba. Liječnicima je bilo jasno da se nalazim u beznadnom položaju; govorili su da moj život može potrajati svega nekoliko tjedana, budući da se radilo o cirozi jetre s užasnim bolovima neuritisa koji se tada smatrao definitivno smrtonosnim.

Dvoumio sam se glede njihovih savjeta i uzimanja lijekova. Prisjetili se razgovora s jednim prijateljem.

126

vođenog nekoliko godina ranije. Bio sam tada duboko dirnut mudrošću tog starog vegetarijanca koji mi iz­među ostalog reče: „Ako slučajno oholiš i ne mogneš ustati iz kreveta, ne uzimaj nipošto lijekove - lijekovi su otrov. Radije nemoj tri dana ništa jesti. Bolest je posljedica otpadnih tvari koje se nagomilavaju u tvom tijelu. U ta tri dana popij svakih pola sata čašu čiste vode i ti ćeš opet hiti zdrav. "

Taj prijateljev savjet obuzeo je moju svijest tek sada kad sam bespomoćno ležao u krevetu. Počeo sam razmišljati da nemam zapravo što izgubiti, da mogu jedino biti na dobitku, ako ga poslušam i primijenim. I zaista, prijatelj je bio u pravu. Za nepuna tri dana opet sam bio na nogama. Trećeg dana, nakon ispiranja cri­jeva, moje izlučevine su bile tako naprasne i gnusne da mije smjesta bilo jasno stoje prijatelj mislio kad je govorio o tome da su bolesti posljedica otpadnih tvari u tijelu. Pitao sam se odakle toliko toga u mom tijelu i kako je sve to moglo ostati u njemu. Naravno, jeo sam sve što mi je prijalo i poslao bolestan.

Moj prijatelj bio je vegetarijanac i zdrav poput svih ljudi koji puno vremena provode u prirodi. Hranio se jedino sirovim povrćem, sirovom salatom i voćem -zašto se i ja ne bih tako hranio? Učinio sam to i unutar šest mjeseci bio pun energije i stvaralačkog poleta. Počeo sam istraživati vrijednost hrane u svježem, si­rovom stanju, uspoređujući je s hranom u kuhanom stanju. Hraneći se sirovom hranom, osjećao sam se savršeno dobro i poletno, bez ikakvih problema sa sto-

127

licom. Za razliku od kuhane hrane koja bi me nared­nog dana jednostavno smlavila; moj duh nije bio bistar, a izlučivanje bi se znatno pogoršalo.

Opet sam se sav začuđen pitao što li se to krije u si­rovoj hrani te ona tako brzo djeluje na poboljšanje mog stanja? Uzeo sam nekoliko mrkvica i naribao ih; iscijedio sam iz njih sok i bio zadivljen količinom te­kućine u mrkvi. Gotovo tjedan dana nisam radio ništa drugo nego se „igrao" voćem i povrćem, ribajući ga i cijedeći iz njega sokove; dnevno sam pio do četiri litre svježih, sirovih sokova, a prednjačio je sok od mrkve. Liječnici su mojim prijateljima govorili da neću živje­ti duže od nekoliko tjedana; ali ja nisam posustajao, trčao sam okolo požutjele puti poput Egipćanina. be­sprijekorno zdrav. Nijednog od svojih prijatelja nisam uspio nagovoriti da proba moje sokove!

Kad se moja jetra i žučni mjehur oporaviše. brzo je nestala požutjelost puti. Spoznao sam daje obojenost kože bila prouzročena djelovanjem žuči i otpadnim tvarima koje se oslobađaju u jetri i žučnom mjehuru za vrijeme čišćenja i regeneriranja uslijed uzimanja velikih količina soka od mrkve.

Otprilike mjesec dana primjenjivao sam (na svoj trošak) terapiju pomoću sokova na muškarcima i ženama prikovanim uz krevet, pod budnim okom lije­čnika koji mije bio prijatelj. Liječnik je bio tolerantan prema mojim teorijama, čak ih je dobronamjerno prihvaćao. Rezultati su bili izvanredni, pogotovo ako

128

su pacijenti primjenjivali dijetu koja se sastojala od si­rova povrća i voća.

Naravno, bio sam tad mlad i znao sam odgovor na sve i sva. (Poznajete li nekog tko se u mladosti nije tako ponašao?) Nisam imao novaca i bio sam opsjed­nut mišlju kako se domoći bogatstva. To je ubrzo po­stala sveopća manija - jedini i najbolji izlaz svega tjelesnog - i tijekom dviju ili triju godina moja odu­ševljena istraživanja urodila su sjajnim rezultatima, a nakon četvrte i pete godine pokazalo se da taj posao nimalo ne zaostaje za ostalim dohodovno unosnim poslovima. To su u najkraćim crtama uspomene na jednog ambicioznog mladog čovjeka koji je kročio putem „velikog biznisa" (big busines).

Posljedice? Bile su posve prirodne, onakve kakve su se jedino mogle i očekivati: slom živaca na samom pragu ispunjenja ambicioznih planova. Jedan london­ski liječnik - u međuvremenu sam svoje aktivnosti prebacio u Englesku - došao je u moj stan i rekao mi da mojoj ambicioznoj karijeri prijeti neminovni krah, ukoliko se neću disciplinirati barem godinu dana, u nadi da opet ozdravim. A bilo bi najbolje da odem u inozemstvo i ostavim po strani sve poslovne aktivno­sti, kako bih se temeljito odmorio i možda se nakon devet ili deset mjeseci mogao opet posvetiti svojim poslovima.

Za vrijeme razgovora dotični je liječnik primijetio na mom stolu sliku šumskog krajolika. Pitao me što ta

129

slika u biti predstavlja... Objasnio sam mu daje to pe­rom i tintom izrađena slika koja prikazuje znatno uve­ćano hvatanje zraka, a nastala je prije godinu dana u Bruxellesu. Morao sam mu priznati da sam se tom sli­kom intenzivno bavio devet ili deset mjeseci i da sam često provodio za štafalajem po čitavu noć, sve do ra­nih jutarnjih sati. „Aha", reče on, „ Vaš problem nije samo posao i prehrana, vaš problem je i nedostatak sna u jednom dužem razdoblju".

Znajući da govorim tečno francuski, savjetovao mi je da posvršavam svoje obaveze u Londonu te umjesto na putovanje brodom - što mije prvobitno bilo prepo­ručio - krenem u Bretanju i sjevernu Francusku, da se nastanim na nekom seoskom domaćinstvu, da se opu­stim i jedem sve što mi ondje pripreme.

To sam i učinio. Spakirao sam svoje stvari za jedim duži boravak u Francuskoj. Nekoliko dana proveo sam u razgledavanju Dinana i Briecua; ali ti gradovi bili za mene preveliki. Naručio sam taksi i provozao se kroz okolna sela. Kad smo stigli na kraj sela Pon-tivy, upoznao sam „seosko domaćinstvo" starijeg bra­čnog para i odlučio ostati ondje. Domaćinstvo je bilo malčice udaljeno od sela - koje je u međuvremenu preraslo u pravi grad - tako da se moglo pješačiti, a blizu je bila i rijeka Aulne kamo sam odlazio na pe­canje. Taj divni bračni par hranio se uglavnom sirom, povrćem i voćem iz vrta, stoje meni itekako odgova­ralo.

130

Nedjeljom bi zaklali jednu od svojih kokoši ili neku drugu perad, a povremeno bi se na stolu našla svježa riba iz obližnje rijeke.

Temeljito sam uživao u svom dolce far niente (be-sposličarenju) i primjećivao kako postajem sve snažniji. Jednog jutra, dokje gospođa pripremala pov­rće i rezala mrkvu, primijetio sam kako su narezane kriške obilovale vlagom. U mojoj podsvijesti nešto je sijevnulo. Zamolio sam gospođu da mi dozvoli tog popodneva iščupati nekoliko mrkvica koje ću usitniti. Vjerojatno je pomislila kako se radi o nekakvoj lucka­stoj britanskoj ideji, ali je smjesta bila suglasna. Usit­nio sam jedno šest mrkvica te iscijedio iz njih sok kroz jedan od čistih lanenih stolnjaka. Ta metoda bila je tako jednostavna da sam - neovisno o svojim iskustvi­ma od prije nekoliko godina - prvi put popio šalicu iz­vanrednog soka od mrkve pripremljenog za svega nekoliko sekundi.

Od tog događaja nadalje moja je zadaća bila da svaki dan pripremim sok za nas troje. Moja tjelesna snaga i zdravlje poboljšali su se do te mjere da sam se nakon devet ili nešto više mjeseci, što mi je liječnik preporučio, osjećao dovoljno zdravim i jakim za po­vratak u London

Razumije se daje moj liječnik bio iznenađen kad me je ugledao, zadivljen mojim dobrim izgledom. Na­ravno da se nije mogao načuditi mojoj metodi liječen­ja. Moje liječenje u trajanju od osam tjedana nazvao je „fenomenalnim".

131

Od tih događaja u mojim mladim godinama ja ne prestajem propagirati hranu od sirovih salata, povrća i voća uz obilne količine sirovih sokova, kad god je to moguće.

Vidio sam kako su ljudi u svim mogućim stanjima zdravlja ili bolesti uvijek na dobitku s tim dvostrukim programom liječenja, bilo da se radi o ispiranju i kli-stiranju crijeva, bilo da se radi o brižno pripremanoj i umjerenoj sirovoj hrani.

Pouzdano mogu tvrditi da su svi sljedbenici ovog programa koje sam u proteklih trideset ili četrdeset godina poznavao bili ne samo izliječeni od svojih bo­lesti, već su bili u stanju izbjeći još gore katastrofe -pa čak kad su im se preporučivale kirurške mjere - i pronaći svoj mir, te su uistinu postali mnogo mlađi.

Prirodna reakcija čovjeka koji prvi put čita o tome svodi se na pitanje: ako je tome doista tako, ako je ko­rist od toga zaista od neprocjenjive vrijednosti - zašto onda ostali svijet ne prakticira te stvari? Odgovor je u biti vrlo jednostavan. Osnovni razlog zašto taj pro­gram nije općenito prihvaćen leži u nestrpljenju veći­ne ljudi koji boluju i pate. Oni žele brze i trenutačne rezultate. Ovaj program je teži i traje puno duže od ispijanja tableta ili primanja injekcije u ruku. Ljudima je stalo do što bržeg djelovanja sredstava i, zaslijeplje­ni trenutačnim uspjesima, olako prelaze preko činje­nice da se kao neposredne posljedice uzimanja tih sredstava mogu pojaviti dodatni problemi u obliku ka­snijih oboljenja i tegoba.

132

Istini za volju, priroda zahtijeva malo više vremena za liječenje, ali su zato rezultati tog liječenja mnogo trajniji. Ne postoje bolovi ili tegobe u bilo kojem dije­lu tijela koje ne bi pogađale istovremeno čitav organi­zam. Ljudi obično ne razumiju da se prilikom prirodnog liječenja pojavljuju reakcije u njihovom ti­jelu koje valja podnositi s velikim strpljenjem i unu­tarnjom jakošću, sve dok se prirodnim putem ne stvori zdravije i mlade tijelo. Kad ljudi budu jednom to shvatili, razumjeli i primjenjivali, spoznat će da priro­da od čovjeka očekuje jedan sasvim jednostavan nač­in života.

Čovjek je taj koji čini život kompliciranim ili složenim. Kad bismo naučili svoj život prilagođavati jednostavnih pravilima, bilo bi nam mnogo lakše nau­čiti kako se može ponovno postati mlad.

I vi ćete imati uspjeha kad jednom postanete svjesni snage koja se krije u vama.

Dr. Walkerje svoja istraživanja vodio i bavio se pi­sanjem o toj tematici sve do svoje smrti u 116. godini života. Zadnju knjigu „Tjelesna samokontrola težine" napisao je u svojoj 113. godini.

Dr. Walker je nesumnjivo jedan od najiskusnijih i najproduktivnijih prehrambenih znanstvenika na svi­jetu. Objavio je bezbroj priloga u novinama i časopisi­ma, te napisao čitav niz knjiga.

133

U visokoj starosti dr. Walker je jednom rekao: „Ja mogu uistinu izjaviti da nikad nisam bio svjestan svoje starosti. Od svojih zrelih godina nadalje nisam imao osjećaj da sam stariji, i mogu bez svake zadrške kazati da se danas osjećam živahnije nego kad mije bilo 30 godina. Ja ne mislim na rođendane, nikad ih nisam slavio. I danas mogu s najdubljim uvjerenjem kazati da se radujem sjajnom zdravlju. Nimalo se ne ustruč­avam ljudima kazati koliko sam star. Ja ne znam za starost!"

Nekoliko njegovih knjiga već je objavljeno na hrvatskom (vidi str. 25.), a objavit ćemo i ostale.

134

Sanja Kocijan

PRIRODNO ZDRAVLJE -PRIRODNA HIGIJENA JE SVE

Veoma me se dojmio razgovor s Alojzom. Istog dana mi je postalo jasno da ću temeljilo promijeniti svoj način života. Istina, u meni su se pojavljivale dvo-umice o takvoj prehrani koja uključuje prijesno voće, suho voće, povrće i orahe, voćne ili povrćne so­kove , ta bila sam naviknuta i naučena da su svi kuhar­ski proizvodi kalorične vrijednosti, tabele vitamina, minerala, bjelančevina nužno potrebni za zdravlje. Tako su nas naime učili i još uvijek nas uče. Na osnovi novih logičnih razloga prirodnih zakonitosti odlučila sam se da pokušam živjeti na taj prirodan način. Ni­sam bolovala od kakve teške bolesti, ipak imala sam visok kolesterol u krvi i lako sam se prehlađivala.

Katkad sam počela i u prehrani spoznavati da je zdravlje u rukama svakog pojedinca kao i činjenice da je zdravlje rezultat takvog načina življenja koji mora uključivati najbolju moguću prehranu, rekreativnu aktivnost, dovoljno odmora i dakako tu pripadaju zdravi i ljubazni međuljudski odnosi. Živjeti najopti-

135

malniji i zdrav način Prirodnog zdravlja - Prirodne hi­gijene nažalost još nije sam po sebi razumljiv, iako bi morao biti, nego je plod naše pripravnosti, razuma, volje, morala, discipline na svim područjima našeg života.

Već na početku pokazali su se znaci čišćenja svih nepotrebnih tvari u tijelu i to kroz perut. Svako tijelo različito reagira na prijelaz iz uobičajenog, nezdravog načina života na prirodan način prehrane; Kod nekih se to iskazuje kroz glavobolje, alergije i slično.

S obzirom na to da se pripadnice nježnijeg spola više ili manje sukobljavaju s jednom manje prijatnom smetnjom, mislim na „mjesečnicu", mene je i to po­taklo da započnem živjeti prirodan način življenja i prehranjivani a. Sa sigurnošću tvrdim da se menstrual­ni ciklus već nakon nekoliko mjeseci dosljednog držanja i ravnanja u skladu s načelima Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene bitno smanjuje, postaje bezbolan... Naime, mjesečnica ne predstavlja nor­malno stanje, kako to tvrdi službena medicina, to je uvijek samo bolesno stanje koje pospješuje gubitak mnogo energije, slabo osjećanje, glavobolje, depresi­je itd. U današnjem više ili manje kaotičnom načinu života, i uzburkanosti na svim životnim područjima i način priprave raznovrsnih jela (kuhanih, pečenih) podosta se razlikuje od načina priprave hrane prije stoljeća, tisućljeća... Stalno se izmišljaju i „kuharski specijaliteti", iako smo mi ljudi sve manje svjesni što nam sa sobom donosi takva „prehrana"... Činjenica je

136

da sve više djevojčica već u devetoj, desetoj godini dobije mjesečnicu, premda to nije posljedica dobre priprave tijela na „ženskost" nego sve veće zatrovano-sti tijela kao posljedice unošenja u tijelo nezdrave i mrtve hrane. Što god je mjesečnica bolesnija i što du­lje traje, tim više je tijelo prožeto raznim otrovima i tvarima koje razgrađuju i upropašćuju one dijelove ti­jela koji utječu na dobru funkcionalnost i osjećanje. Također mjesečnica ne predstavlja tako zvani „pret­hodni uvjet" za trudnoću, što je jedan između razloga službene medicine. Danas postoje plemena čije pri­padnice ženskog spola nemaju menstruacije (Aborigi-ni...) nego imaju samo predmenstrualni ciklus koji traje najviše dan ili dva dana. Moramo si posvijestiti da nikakva bolest, uključujući i mjesečnicu. ne može i uistinu ne može predstavljati nešto posve normalno, jer je bolest već sama po sebi samodostatna činjenica.

Započela sam pohađati i susrete Kluba Prirodnog zdravlja koji organizira predavanja gosp. Alojza Ko­lara, najvećeg stručnjaka i praktičara na tom području. I pri tom se ne smije zanemariti činjenice da u Klubu susrećemo ljude koji imaju najrazličitije bolesničke tegobe i tako sami stalno ponovo i ponovo razgovara­mo ili dobijemo potvrde kako se lako može ostaviti prehrambene navike i tako poboljšati osjećanje i zdravlje pojedinaca. Kod nekih teško izlječivih bole­sti, koje je klasična medicina već otpisala, zapaža se već za mjesec dana vidna poboljšanja. Zaista nevjero­jatno, teško bih vjerovala svemu tome da nisam sama

137

iskusila i ustrajala na čudesnom načinu prehrane i živ­ljenja.

Najbolji i najzdraviji stil življenja i prehrane uklju­čuje i primjerenu športsku i rekreativnu aktivnost. Najviše se bavim fitnesom, jer daje najbolje rezultate, iako su uključene kao dodatne aktivnosti još i druge športske djelatnosti, imajući u vidu svoje razumne i logične mogućnosti. Smatram da prevelika optereće­nost tijela na duže staze daje na kraju slabe rezultate. U to se možemo lako uvjeriti kod mnogih vrhunskih športaša koji se pri završenoj karijeri suočavaju s raz­ličitim bolesnim oblicima tjelesnih nepravilnosti.

Zapravo življenje je jednostavno i kao takvo ga moramo znati živjeti. Priroda seje naime pobrinula za svako živo biće da ima na raspolaganju najbolju hranu koja je primjerena s obzirom na „fizičku i biološku građu" tijela. Uvjerena sam da koliko bolje svaki po­jedinac znade osluškivati zakon ili zakonitosti prirode toliko više će se osjećati sretnijim i zadovoljnijim u svom životu. Suviše smo zanemarili pravu „bit" svog življenja i stoga ponovo i ponovo razvijamo nova, raz­ličita bolesnička stanja, koja najčešće imaju zajednič­ki nazivnik u nezdravom stilu življenja, osobito prehrane, bez obzira na to kakvu dijagnozu imaju.

Prošla je godina dana kako živim stil Prirodnog zdravija - Prirodne higijene. Osjećaj je nadasve čude­san. Katkad me još primami kakav obrok klasične hra­ne (jednom mjesečno), sa sigurnošću znam da sam našla najbolji način i da ću ustrajno i logično slijediti

138

svoj naravni osjećaj i pouzdano se držati novog pristu­pa prirodnog življenja. Sama znam da sustav nije samo teorija, djeluje 100%!

Moramo biti svjesni daje zdravlje naše najveće bo­gatstvo. Ukoliko ga izgubimo, gubimo katkad sebe, pouzdanje u život i smisao života. Život nam je daro­van. Moramo ga dragocjeno i pametno znati živjeti, iživjeti i time sami sebi omogućiti najbolje funkcioni­ranje i djelovanje.

139

Lonja Medvešček

BEZ VOĆA NEMA ŽIVOTA

U djetinjstvu i mla-denaštvu često sam obolijevao od gripe, an­gine, čestih prehlada, upale sinusa i s tim po­vezanim čestim glavo­boljama i sličnim tegobama. U dvadese­toj sam se godini počeo

aktivno baviti športom u namjeri da predusretnem i spriječim spomenute tegobe. Iako se pokazalo privid­no poboljšanje, ipak su me tegobe ustrajno pratile, dok mi nije već sve dojadilo i dok nisam shvatio da moram nešto temeljito poduzeti.

Tražio sam način kako da ozdravim i došao do meni jedine pristupačne literature o zdravom načinu života. To je knjiga „Želiš li ozdraviti, ostavi ku­hinjski lonac" (H. Wandmaker). Tu sam pročitao i doznao za stvari i djelovanja o kojima prije nisam ni slučajno sanjao. Ponekad sam slutio da postoji neka veza između prijesne hrane i zdravlja, no ipak mi je manjkalo mnogo potanjih obavijesti o tome. Dobio sam ih u spomenutoj knjizi. Nakon nekoliko pročita­nih poglavlja knjigu sam privremeno odložio, jer je

140

moj um trebao vrijeme da preradi i pripremi potpuno nova saznanja o životu. Nakon približno tri tjedna po­novo sam se latio čitanja i odlučio da počnem ispuštati obilne dnevne obroke kuhane hrane, najprije ručak, potom još i večeru i kasnije svu termički obrađenu hranu. Trenutačne krize su nadolazile, ali sam ustrajao jer me je neka nutarnja sila posve pravilno vodila zac­rtanim putem. Posve sam pročitao i proučio knjigu spomenutog pisca.

Najgora su bila prva tri mjeseca, a potom sam se odlučio da pokušam planinariti. Počeo sam to po intu­iciji, bez prevelikog naprezanja. Postupno sam pove­ćavao svoje pothvate u planinarenju. Pješačim rado i 100 km asfaltnim putem i prirodnim područjima. Na leđima nosim naprtnjak težak oko 11 kg za svoje dnevne potrebe. Vrlo rado provodim svaki slobodan trenutak u prirodi. Moja najbolja hrana je slatko voće i orasi. Na početku sam za velike napore potrebovao više vode, sada manje. Otkrio sam da sa sirovom hra­nom lakše podnosim fizičke napore nego što sam to mogao s „građanskom" hranom. Hranu uzimam već prema potrebama organizma i predviđenim naporima.

Navest ću nekoliko učinaka koji su uslijedili na te­melju moje prirodne prehrane. Brzo su nestali ekcemi na licu i rukama. Već za nekoliko sati primijetio sam da više nemam neprijatnog zadaha iz usta. Popravila mi seje probava i čudesno su mi nestale bubuljice na leđima. Na početku prelaska na sirovu hranu osjećao sam prehladu, organizam se i preko nosa čistio od na-

141

gomilanih nanosa od mrtve hrane uživane više od tri desetljeća. Nestale su glavobolje kao i upale sinusa. Kad se samo sjetim koliko put sam išao u krevet samo zbog sinusa, ne dođe mi ni na kraj pameti da se povra­tim na prijašnji način prehrane.

Pojavile su se poneke bolesti povezane s davnim ozljedama koje su nastale zbog prekomjernih i nepri­lagođenih fizičkih aktivnosti. Te su bolesti bile znak za početak ozdravljanja spomenutih ozljeda i povre­meno su posve nestale. Na moju radost nestala je i bo­lest od ozlijede, za koju su medicinski stručnjaci mislili da će me stalno pratiti i povremeno se i pogor­šavati. S tim se nikako nisam htio pomiriti.

Za održavanje svoga uvjerenja morao sam biti veo­ma jak psihički i čuvstveno jer mi okolina, izuzev vrlo rijetkih iznimaka, nije pružala nikakvu podršku, nego su se još silno trudili da me odvrate od mog,.naumi je-nog" cilja. Htjeli su me odvratiti s upozorenjem da neću preživjeti, da ću se razboljeti, da će mi uzman-jkati nužno potrebnih bjelančevina i masti, minerala i vitamina te nadasve da neću biti sposoban za teške fi­zičke napore. Nisam se mnogo osvrtao na sve te pri­govore jer sam vidio da je to za mene jedina mogućnost za održavanje zdravlja i da mi neće više ništa manjkati. S obzirom na pomanjkanje snage za teže fizičke napore podupirao me je savjetom prijatelj koji je uz prijesnu prehranu završavao gradnju kuće, gdje je trebalo uložiti i te kako mnogo fizičkog napo­ra.

142

Putem k sjajnom zdravlju, sa 100% sirove hrane (većinom su to sve vrste voća s mono - obrocima i orasima, a rjeđe ponešto povrća) kročim već gotovo dvije godine, jer me na to potiču neosporiva djelovan­ja koja svakodnevno doživljavam u sebi a nisu plod moje uobrazilje ili čisto nekakva uvjerenja ili idealizi­rani a.

Na temelju iskustva mogu uvjereno i lako reći da bez voća nema života.

143

Roland VoB, 13053 Berlin

VELIKO OTKRIĆE

Godine 1971. radio sam na odjelu za voće i povrće u jednom velikom supermarket!!. Jednog dana upitala me jedna gospođa može li se i blitva jesti prijesna. Bu­dući da to tada nisam točno znao, zanijekao sam. No gospođa koja se tu našla u blizini, umiješala se u raz­govor i rekla da se gotovo sve vrste povrća mogu jesti prijesne. Bio sam ponešto začuđen. Kad je ona to pri­mijetila, stupila je sa mnom u razgovor. Pričala mije o prezakiseljenosti u „normalnoj" prehrani i da ona živi samo od sirove hrane. Na kraju mi je spomenula za­nimljivu knjigu od H. Wandmakera.

Potom nakon nekoliko tjedana - kad već gotovo ni­sam na to mislio - prošetao sam se do knjižare gdje sam našao knjigu koju mi je spomenuta gospoda na­pomenula. Listao sam je i čitao u njoj neobične naslo­ve: ne jesti kruh, ne jesti mlijeko - što to znači? - hoću lije uopće kupiti. Ali ipak sam je kupio i odnio kući. Bila je to vjerojatno najsmislenija investicija od svih što sam ih imao proteklih godina.

Kod kuće sam ju čitao kao kakav napet roman. Ina­če sam se uvijek zanimao za zdravu prehranu ali ovo je bilo iznenađenje. Iznenada sam shvatio odakle su dolazili moja peludna hunjavica i kožni osipi i zašto sam gdjekad imao ubrzani rad srca i nisam mogao

144

spavati. Kao da mije pao zastor ispred očiju. Odmah sam iz dana u dan prelazio na oko 90% biljnu sirovu hranu. Nakon kratkog vremena spavao sam opet kao dječak. Okladio bih sa da ove godine po prvi put na­kon trideset godina neću imati peludnu hunjavicu.

Nabavio sam si i druge knjige, posebno one od Dr Normana Walkera o sokovima i salatama... za nekoli­ko mjeseci naučio sam više nego tijekom svog studija biologije kroz više godina.

Posebno me se dojmilo obrazlaganje o besmisleno­sti prehrane mlijekom, kruhom i pahuljicama od žita­rica. Korjenito sam promijenio svoja dosadašnja stajališta. Moram skromno priznati da nisam sam do­šao do tih dragocjenih spoznaja o zdravoj prehrani. To imam zahvaliti knjigama H. Wandmakera, N. Walke­ra, R. Ehreta i dr. Od srca zahvaljujem neumornim istraživačima i piscima na području zdrave , prirodne prehrane.

145

Aleš L. Ceprič, Ljubljana, dipl. ekonomist

MOJA ISKUSTVA

146

sam doživio kliničku smrt i izvantjelesno iskustvo. Oko mene su prije svega zbog upale pluća umirali kao na tekućoj traci, i mladi ljudi. Ozdravio sam međutim „čudom" uz prisilni post dok sam dugotrajno ležao u komi bez uobičajene prehrane, pri tjelesnoj tempera­turi iznad 40° C.

Nakon ponovnog „rođenja" odselio sam se kao srednjoškolae i nagonski bježao od mamine prehrane. U đačkom mije domu prijala manje kalorična hrana. Zato sam kao maturant dosegao svoju idealnu težinu od 81 kg. Kasnije sam kao student već samostalno oblikovao način prehrane, uobičajen s manje kalorija. Na služenju vojnog roka dosegao sam 99 kg, prije svega zbog graha. Nakon ženidbe smo u vlastitoj obi­telji malo promijenili prehrambene navike u korist voća i povrća, zato je moja težina opala , ali ne dovol­jno. U službi sam upoznao većinu prehrambenih navi­ka svijeta, jer sam mnogo putovao. Srpska me je kuhinja zbog bogatosti najviše oduševila i duboko po­spješila moju prekomjernu težinu. Pojavili su se zna­kovi narušenog zdravlja, malo povišen krvni tlak i šećer u krvi, što je zajedno s ostalim znacima uslijed stalnog stresa po mišljenju liječnika ukazivalo na pređinfarktno stanje.

Na prijedlog specijaliste kardiovaskularne medici­ne smanjio sam količinu dnevnih obroka i posebno mesa u prehrani. U tridesetoj sam godini postao vege­tarijanac s ponekim prekršajima, naročito zbog po­puštanja pritisku društva, prijatelja i poslovnih

147

Rodio sam se kao prvo dijete u obitelji s tradicionalnim nači­nom prehrane. Majka se kao do­maćica brinula za nas sinove (4) da imamo dovoljno hrane, dugo­trajno prerađivane na visokoj temperaturi i na različite načine, inače čudesna okusa i mirisa, previše zasićene mastima prije svega životinjskog porijekla. To

je izazivalo veliku žeđ. Pio sam prije svega gazirana pića i s vodom pomiješane slatke industrijske sirupe na osnovi naranče ili limuna. Uvijek je na stolu bilo dovoljno divnog raznovrsnog peciva, prije svega po­miješanog s jabukama i sirom. Kao dijete sam bio sla­dokusac. Iako sam bio posve športski aktivan, već su me u djetinjstvu zahvaćale mnoge teškoće i sve mogu­će bolesti; izmjenjivale su se angina, gripa, viroze, prehlade, upale pluća, kronične bubuljice, grčevi mi­šića i dr., stoje doseglo svoj vrhunac s kombinacijom bakterijske virusne upale pluća i tuberkuloze u petna­estoj godini života. „Krivo liječenje" prouzročilo je alergiju na penicilin i na sve tada u Jugoslaviji dostup­ne antibiotike. Hospilaliziran sam na Golniku gdje

partnera. Još uvijek sam jeo jela životinjskog porijek­la: jaja, sir. vrhnje, mlijeko, posebno mije prijalo ono alpsko, a pristao sam jesti sve vrste jela pripravljena iz mesa. iz prehrane sam izbacivao sol, osim ako je bilo nemoguće zbog predpriprave. Uživao sam u morskim specijalitetima, jeo sam mnogo riže pripravljene na sve moguće načine. Oduševio sam se talijanskom prehranom: špageti, pizze, lazanje itd. Salonski barovi u lokalima postali su za me stalno mjesto za uživalac -ko hranjenje i druženje. Težina je nekontrolirano nara­sla na 95 kg, a visina mije 193 cm. Pio sam odabrana vina u ograničenim količinama. Nije bilo dana bez kave. Obično sam pio najmanje 5 šalica, u pravilu u kombinaciji s alpskim kravljim mlijekom ili kao ka-pučino. Divno sam se osjećao, iako sam duboko u sebi već osjećao upozorenja da to nije pravi stil življenja, ponovo sam se borio s prekomjernom težinom. Danas znam da sam bolovao od pretilosti kao većina mojih sunarodnjaka, prijatelja, znanaca i ostalih ljudi u raz­vijenim dijelovima svijeta. Ponekad se pojavljivala nesanica, nemir, aritmija srca, natečene noge, bolovi u desnom koljenu, natečeno lijevo rame, pretjerano iz­lučivanje preko kože, zatvorenost, perut, grčevi miši­ća u nogama, otežano izlučivanje urina i stolice itd. Očito je bilo moje ubrzano propadanje. Tražio sam rješenja koja nisam našao ni u mnogim knjigama, ni u mnogim člancima niti u savjetima doktora medicine -liječnika.

148

Ništa od toga što su mi nudili nije me zadovoljilo, uvjerilo. Jedino životni stil Prirodnog zdravlja - Pri­rodne higijene lako me silno oduševio da me je nakon dvadeset godina vegetarijanstva doveo na put kojim ću - u to sam duboko uvjeren - ići do svršetka svog života.

Novi način prehrane, sirovom hranom, upoznao sam baš na svoj 50. rođendan, u siječnju 2004. To ina­če nisam našao prije u silnoj literaturi i člancima koje sam čitao. Na internetu sam naišao na Alojza Kolara, praktičara i savjetnika Prirodnog zdravlja.

Odgovarao je na moja pitanja i poslao mi obilje gradiva za čitanje. Oduševljeno sam gutao sve te no­vosti i obavijesti. Među preporučenom literaturom bila je najčešće spominjana knjiga: „Želiš li biti zdrav, ostavi kuhinjski lonac" (H. Wandmaker), koju sam posudio u knjižnici i pročitao je tako reći u jednom dahu. Potom sam si postavio cilj: post 14 dana sa zav­ršetkom 1.10.2004. i prijelaz na novi stil života. Isto lako seje odlučio i moj prijatelj Tine te nam je skupa bilo lakše. Bavili smo se istim mislima, čitali isto štivo i održavali telefonsku vezu s Alojzom Kolarom koji nanije za vrijeme posta davao potrebne savijete. Post je jednostavan, teži je put do odluke. Zadnji dan rujna još sam navečer nešto malo pojeo, ujutro sam popio samo razrijeđeni prirodni sok od gorušice i slijedilo je klistiranje. Iz mene se preko stolice izlučivala nečisto­ća u obliku zavoja koji su se nagomilavali godinama. Osjećaj je bio predivan.

149

Discipliniranost je temelj za post i prijelaz na novi stil življenja. Svaka tri sata pio sam razrijeđeni limu­nov sok. Prvi je dan prošao samo što sam trepnuo. Već drugi dan su se pojavile prve sumnje. Rasplinule su se tad kad sam pročitao nekoliko Alojzovih odgovora. Svaku večer prije spavanja i svako jutro, katkad i u drugo vrijeme, čitao sam knjige Helmuta Wandmake-ra (Želiš li biti zdrav...), Dr. Jensena (Terapija sa so­kovima), Dr. Normana Walkera (Svježi sokovi od voća i povrća); Damjana Likara i Alojza Kolara (Aids je izlječiv), Dr. Boba Ovvena (izlječenja neizlječivog). Ponovo sam posezao za knjigama za motivaciju kao što su: Jim Doman i John C. Maxwell (Strategija uspjeha), Jeff Keller (Mislena prirodnost je sve), Ma­rie McCullough (Ako mogu ja, možeš i ti), Jay Rifen-bary (Bez izgovora), Alan Don Greene (Prevladajte strah i pobijedite), Dr. Ross Walker (Put do zdravlja). Treba naglasiti da sam svaki dan normalno radio, obavljao gimnastiku, da sam živio kao da i ne postim. Neobična je bila samo praznina koja seje sve više oči­tavala u predjelu trbuha i lakoća tijela pri fizičkim op­terećenjima. Svaki sam se dan vagao i zapazio stalno smanjivanje tjelesne težine. Jedan tjedan je prošao, osjećao sam se izvrsno, zato sam vrlo odlučno zakora­čio u drugi tjedan. Klistiranje sam izostavio, jer nakon jednog tjedna nije više bilo potrebno. Ujutro razrije­đen sok gorušice, potom svaka tri sata razrijeđen li­munov sok. Prva zbiljska kriza pojavila se negdje osmi ili deveti dan. Ogladnio sam . silno sam oglad-

150

nio, iako sam izdržao. Prošlo je 14 dana posta u kojem sam se odlično osjećao, produžio sam po Alojzovu savjetu na 21 dan. Budući da sam se nakon tri tjedna stalno dobro osjećao, osim što me dosta obuzimala posvuda hladnoća, dogovorio sam se s Alojzom za još jedan tjedan posta, kad će se iz tijela početi izlučivati pesticidi. Zbog prelaska od jeseni u zimu niske su temperature okoliša prouzročile dosta teškoća za održavanje tjelesne temperature, stoga sam se morao dodatno štititi od zime toplijim, prikladnijim rubljem. Bolje je postiti u vrijeme prelaska iz zime u proljeće, kad se očekivane temperature okoliša stalno povisuju.

Uspjelo mije svaki dan održati kondiciju i izdržati 28 dana bez hrane, samo s razrijeđenim sokovima od limuna. Tjelesna mije težina pala na 79 kg. Odjednom sam se osjećao odlično, pobjedonosno, pun energije, zato sam htio produžiti s postom, vrlo oprezno te sam postupno prelazio na životni stil Prirodnog zdravlja -Prirodne higijene. Umjesto razrijeđenih sokova pio sam nakon posta čiste sokove od limuna, katkad sam u prehranu uključio ostalo voće i povrće. Mrkvin sok ujutro u kombinaciji sa sokom od cikle i krastavaca postao mi je najdraži, a banane su uvečer moja stalna prehrana. Tjelesna se težina ustalila na 81 kg. Voće je zastupljeno oko 90% u mojoj prehrani. Mango, papa-ja, pitahaja, pilaja, guava, maracuja, rambutan, du-rian, naši, pepino. kumkvat postali su jednakovrijedni meni poznatom voću: grožđe, banane, naranče, bre-skve, kajsije, mandarine, smokve, datulje, kaki, šljive.

151

jabuke, trešnje, ananas, kokos, kruške, kivi, lubenice, dinje, jagode, ribiz, maline itd. Imam pobjednika među svim plodovima: kaki. Lanjske godine sam ga od prijatelja u Primorju kupio preko 100 kg i pravilno ga uskladištio. Prošle sam godine spoznao i počeo sil­no cijeniti veliku vrijednost limuna i naranči.

Iznimno je za me zanimljiv i sok od grožđa koji prije nikad nisam pio u prijesnom stanju nego samo prerađena u vino. Grožđe mi je izvrsna hrana. Imam stalno na zalihi limuna, trošim ih same ili njima zaki-seljujem salatu. Knjiga Dr. Normana Walkera „Soko­vi od svježeg voća i povrća" otkrila mi je snagu koju ima povrće (graditelj našeg tijela) koje u mojoj preh­rani predstavlja oko 8%. Od povrća su za me na prvom mjestu mrkva, cikla i krastavci, dakako u prije­snom obliku. Tu su i rajčica, sve zelene salate, poseb­no endivija.

Kralj svega što se pojavljuje u mom novom život­nom stilu Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene jest avokado. Prije ga jednostavno nisam jeo jer ga nisam poznavao. Te godine sam ga dobro upoznao teoretski i praktično, predstavlja bogatstvo okusa ako ga jedeš samog, ali je još bolje u kombinaciji sa salatom. Svaki dan pojedem kao samostojni obrok popodne nekoliko oraha, badema, lješnjaka što predstavlja oko 2% u mojoj prehrani.

Stil Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene je do potankosti uredio moj život na poslu i studiju, u obi­telji, spolnosti, međuljudskim odnosima, u slobodno

152

vrijeme i športu. Brinem se za dostatno spavanje i od­mor, za čist zrak, do dvanaest svaki dan pijem svježe sokove, u pravilu iz naranči, limuna i mandarina, je­dem mono-obroke voća i rjeđe povrća preko dana, za večeru jedem banane iako ne nakon 19h. Od 20h pa nadalje ne jedem i ne pijem.

Prije nego idem na gimnastiku pojedem bananu, nakon gimnastike, ako je moguće, salatu poradi mi­šićne mase ili bananu, jednom mjesečno idem na sola-rij desetak minuta. Mogu jednostavno reći da sam zdrav jer imam mnogo stvaralačke energije, osjetila su se poboljšala, osnažila, čitam bez naočala, mirno spavam, održavam se na visokom nivou. Doista, idem spavati najkasnije oko 22h s rijetkim iznimkama pora­di kakve kulturne priredbe. Svaki dan meditiram, sre­dinom dana malo se odmaram. Nisam žedan, ne znojim se, odlično podnosim visoku temperaturu, isto tako napore i rijetka preopterećenja bez problema. Zimi se skijam, jašem, skližem se. Niske mi tempera­ture okoliša nisu prijatne, zato si primjerenim oblač­enjem uredujem prikladnu temperaturu. Ne obolijevam od suvremenih bolesti. Otkad sam pri stilu Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene zdravlje se je znatno poboljšalo. Ustrajan sam, miran i čvrsto odluč­an da održim taj čudesni životni stil, suvremen i prija­tan meni i svim ljudima koji ga zdušno prihvate.

153

Dr. Robert Jackson

KAKO SAM NADOŠAO NA LIJEČENJE VOĆEM I POVRĆEM

Ne donosim nikakvu teoriju nego svoja vlastita iskustva. Ovo što izvješćujem o sebi kao o liječniku i bolesniku u potrazi za zdravljem jest zapravo moja iskrena ispovijest.

I ja sam poput mnoštva ljudi suvremenog svijeta uživao u hrani koja nam se nudi u izobilju pripravljana na najrazličitije načine kako bi bila što ukusnija i pri­mamljivija. Dnevno sam imao tri pa i više obroka.

Nevjerojatno, ali usprkos tim „zasitnim" obrocima osjećao sam se ipak svaki put ubrzo opet slab i prazan, sve dok ponovo nisam nešto pojeo. I što su ti obroci bili hranjiviji, tim jači je bio moj osjećaj gladi.

Ali što sam trebao činiti? Mogao sam pri obrocima veoma mnogo jesti posežući uvijek za što hranjivijom hranom. Samo štogod sam češće mogao jesti, tim češ­će se javljao taj osjećaj gladi. To me je tjeralo da je­dem četiri puta na dan. Usprkos tomu osjećao sam slijedećeg jutra istu unutarnju slabost. I činilo mi se da postaje tim gore štogod sam više jeo. Često sam bio uslijed tog zapažanja potpuno potišten, jer sam uvijek tu slabost povezivao s manjkom hrane. Bilo je to smi­ješno.

154

Posebno me začudila jedna druga pojava: postepe­no nastupanje redovitih glavobolja. Kasnije, kad su se u mojem simptomatskom kompleksu započele očito­vati i probavne tegobe, mogao sam si objasniti te gla­vobolje. Ali onda kad sam studirao početne osnove teorije „dobrog, hranjivog" jela, činilo mi se da moja probava normalno funkcionira - kažem izričito: činilo mi se.

Zbog spomenutih teškoća s probavom morao sam svršetkom svake sedmice uzeti neko sredstvo za čiš­ćenje crijeva, kasnije dvaput sedmično, da odstranim glavobolje. Događalo se da mi takva sredstva nisu mogla potisnuti glavobolje. Tad sam se pribjegao ace-tanilidu. Ali budući da acetanilid škodi srcu, a srce mi nije bilo jako, dodavao sam kao pobudu za srce kofe­in.

Činjenica je bila i ostala da sam doduše stalno tro­šio velike količine dobrog, hranjivog jela. ali da se moje zdravlje očito pogoršavalo. Moji su probavni or­gani postali neposlušni i nisu više htjeli obavljati svoj rad unatoč snažnoj hrani koju sam u njih ubacivao. Time što sam gajio uobičajeno povjerenje u „dobru, hranjivu prehranu",primicao sam se rubu groba.

Mogao sam već tada spoznati da se nešto ne slaže u mom shvaćanju tog problema, jer bi sigurno dobra, bogata ishrana mogla u meni otkloniti osjećaj slabosti kad je uzrok njezin bio manjkava prehrana. Ali činilo se da je preobilna prehrana izazivala upravo protivni učinak.

155

Umjesto da sam na temelju te prehrane doveo u sumnju uvjerljivost svojih prehrambenih teorija i po­slušao glas zdravog ljudskog razuma, ustrajavao sam, a da se ne brinem za nešto pobliže, pri uobičajenim pogledima na prehranu iz prošlosti, isto kao i ostalih 99% civiliziranih neobaviještenih koji si poslovično „zubima sami zarana kopaju svoje grobove". Osim toga usmjeravao sam svoje ostale životne navike pre­ma usklađivanju sa svojim iskrivljenim prehrambe­nim mislima.

Budući daje za me „veoma dobra, hranjiva prehra­na" bila nužnost, odlučio sam ograničiti svoju tjelesnu djelatnost, da energija moga tijela može potpuno obratiti pozornost primanju i preradi moje hrane i time obnovi mojih snaga. Nisam više išao šetati — otkako sam napustio svoje sportske igre - ustezao sam se go­tovo od svakog kretanja i nisam radio ništa drugo nego jeo i spavao.

Naravno, znao sam ja zašto sam morao podnositi sve te patnje kao što su i moji kolege liječnici znali. Bio sam doista bolestan. Ali zašto sam ja bio bole­stan? Tako se nametljivo ne smije pitati. Bolest zahva­ti nekog prije nego i pomisli na nju i nitko ne zna razloga za to. Ona jednostavno nekog zgrabi, zar ne? Tko to nije sam već doživio!

To je bila moja filozofija i to je još i danas nadalje filozofija mojih kolega liječnika. Bio sam bolestan -nitko nije znao zašto i morao sam se uživanjem dobre, izobilne hrane opet obnoviti. Pri tom je trebalo moju

156

narav „potpomoći" velikom količinom napitaka i na­mirnica, lijekovima koji potiču probavu, čiste krv, po-dražuju, umiruju, čiste crijeva, smiruju bolove. Više se uistinu nije moglo učiniti.

Ali moje tijelo nije htjelo unatoč svemu tomu oz­draviti. Naprotiv, bivalo je samo sve lošije. Moj se krvni tlak popeo na 212. Srce mije nesređeno i divlje udaralo i veliki stručnjak William Osier kojeg sam kao liječničkog autoriteta zamolio za savjet, već je iz­rekao o meni svoj porazni sud. Mogao sam postati žrtvom svakog propuha.

Uostalom, nikakvo čudo da sam bio tako bolestan, ta bio sam ipak rođen - sada je već više od 80 godina -od na srce bolesne majke daleko izvana na rubu civili­zacije kao slabašno blizance. Teško me je prehranjiva­la i samo sam bijedno odrastao pod primitivnim i nehigijenskim životnim uvjetima onog graničnog po­dručja. Ostao sam slabašan, vrlo često pobolijevao i to gotovo po redu od svih dječjih bolesti. Doduše moj život je tekao do moje trideset i druge godine prilično snosivo. Ali tada je došlo do potpunog sloma. Ležao sam istovremeno s gotovo svim bolestima probavnih organa izuzev raka. Nisam posjedovao više nikakvu kontrolu nad svojim mišićima i živcima i imao sam raznovrsne halucinacije. Izgubio sam osam zubi usli­jed paradontoze u visokom stupnju, morali su me ope­rirati zbog jednog gnojnog čirića i to bez anestezije, jer bi za to bio preslab tjelesno. Gotovo sam krvario na jednom jako upaljenom čiru u debelom crijevu. Straš-

157

ne su me glavobolje bacale uvijek ponovo za dva do tri dana bespomoćno u krevet i tako je to dalje išlo go­dinama. S četrdeset i četiri godine moje je tijelo bilo osakaćeno uslijed neuritisa i artritisa. S četrdeset i pet godina dospjelo je moje srce u bezizlazno stanje koje više nije dopuštalo izgled na izlječenje. Ali ipak sam morao dalje živjeti.

S četrdeset i devet godina trpio sam od sive mrene na očima i rekli su mi da ću najduže za četiri godine potpuno oslijepiti. Lijevim okom nisam više mogao ni prste brojati. Izgubio sam i osjećaj mirisa, osjećaj okusa i sluh na lijevo uho. Za sivu mrenu bila je opera­cija prema mišljenju jednog specijaliste jedino pravo liječenje, ali moja slabost nije dopustila nikakvu ope­raciju.

U to vrijeme moja je teško srčana bolest toliko uz­napredovala da sam jedva mogao prijeći tri stepenice prema svom prizemnom stanu. Pri tom mi se zamutio pogled, izgubio sam dah, hvatala me vrtoglavica i mo­rao sam se čvrsto pridržati za vratnicu dok sam opet vidio. Moglo se čuti otkucaje moga srca na udaljenosti od četiri koraka i tako reći moglo se kroz prsluk vidje­ti.

Tmurni izgledi - time tmurniji kad su se moji liječ­nici činili potpuno opravdani sa svojom sumornom prognozom na temelju povijesti moje obitelji. Jer moj je otac imao jedanaestero braće i sestara koji su svi umrli od srčanih bolesti. On sam je umro sa četrdeset i tri godine i to je bila najviša starost koja je dotad bila

158

dosegnuta u njegovoj obitelji. Već je i njegov vlastiti otac umro od srčane bolesti. Isti udes je kasnije zade­sio i moju braću i sestre. I moja je majka, kako je već rečeno, bolesna na srce i tijekom četrnaest godina go­tovo neprekidno prikovana za krevet. Nekako polovi­nom tih četrnaest godina donijela me je na svijet. Pitam: može li se predstaviti koja opterećenija obi­teljska povijest? Ne, sam sam se morao posve složiti s prognozom. Bio sam prema najboljem liječničkom znanju i rasuđivanju izgubljen.

Ali ja sam trebao iskusiti da i za beznadno onemo­ćale još postoji put lijepom cilju trajnog zdravlja, put koji umijeće medicinara dosad još nije dovoljno uzi­malo u obzir. To je put prirode!

Kod sam bio posve obeshrabren i izgubio svaku nadu, tad se dogodilo čudo koje me je spasilo. Dogo­dilo se na neznatan, neupadljiv način.

Jednog dana, jedva tri sedmice nakon porazne odluke velikog autoriteta VVilliama Oslera, stala mije na put jedna mlada majka s neočekivanim pitanjem, ne sluteći, koje bi značenje to pitanje trebalo za mene dobiti. Ono me je natjeralo na razmišljanje a prema tome dapače na to da temeljito primijenim svoje cjelo­kupne poglede na zdravlje i bolest. I time mi je ono spasilo život! Uvidio sam daje temeljna pogreška bila zasljepljivanje čovječanstva u uređaju svojih životnih navika. Prema tome sam se bez kompromisa preure­dio. Svakako otad teško još imam pravo da se nazi-

159

vam civiliziranim, jer ja rado priznajem da moje životne navike otad nisu navike civiliziranog čovjeka.

Ali to je upravo ono: ni moj životni osjećaj više nije osjećaj civiliziranog čovječanstva. Ja više nisam bolestan - čini mi se u stvari da sam otporan protiv svih bolesnih zaraza. Ja više ne poznam strah od zara­za i tjelesnog trpljenja. Jer iste bolesti koje su me go­dinama snalazile i koje su svakodnevno prkosile stotinama ljudi, ostavljaju me potpuno na miru nakon mog preuređenja.

Ipak tim se tvrdnjama zalijećem dalje od stvari. Či­tatelje će prije svega zanimati pitanje koje mije spasi­lo život. U svom tadašnjem prebivalištu bio sam si postigao stanovit poziv liječnika za djecu. Već spome­nuta mlada majka, lijepa, vedra i obijesna, pojavila se jednog dana kod mene na razgovoru, praćena od jedne njegovateljice, noseći u ruci djetešce, sigurno naj-bjednijeg, najpropalijeg crvića kojeg sam ikad vidio.

Nakon pregleda rekao sam nastojeći umiriti mladu ženu, između ostalog, da se ne treba zabrinjavati: pri­lagodi li ona hranu djeteta njegovoj sposobnosti pro­bave i prihvaćanja tako da se i izlučivanje otpadnih tvari može redovito odvijati i pokloni li djetetu nužnu higijensku brižljivost, tada će ono rasti i napredovati kao korov.

Na to me mlada žena pogledala obradovana i upita­la sa zajedljivim pogledom na moj bijedni, propali lik:

„Gospodine doktore, kad prestaje to načelo odjelotvo-rivati se u životu čovjeka?"

Samo po sebi razumljivo, nisam joj mogao odgo­voriti, zato sam izbjegao odgovor s nekoliko praznih riječi. Time je bio posao, što se tiče moje klijentice, obavljen. Ona se malo našalila na račun moje propale, bijedne tjelesnosti. Ali za mene stvar još nije bila go­tova. Bio sam zaobišao odgovor majci, ali u svojoj nu­trini nisam se mogao ukloniti njezinim pitanjem nabačenom problemu. Nisam se oslobodio koliko god sam se trudio da ga izbacim iz glave. Čitavu večer ni­sam na ništa drugo mislio. Kad u stvari, kad je to nače­lo prestalo djelovati u životu nekog čovjeka? U meni se budilo svojstveno promišljanje. Je li moglo biti mo­guće daje načelo koje sam bio razložio svojoj klijenti-ci vrijedilo i za odrasle ljude - i za mene samog? I da sam ja mnoge godine svoje patnje imao zahvaliti samo svom neprimjenjivanju tog načela? Je li to bilo zamislivo da ja još nisam dovoljno poznavao čudesna djelovanja prirode. Je li to uopće bilo u namjeri priro­de da čovjeka zahvaća patnjom i bolešću? Kad se u nježno dojenačko doba može ljudsko tijelo održavati uvijek zdravim jednostavnim usklađivanjem hrane njegovoj sposobnosti primanja, probave i izlučivanja kao i razumnom brižljivošću i higijenom - kad je onda započeo životni odsjek u kojem je zakazalo to pravi­lo? I zastoje ono najednom zakazalo? Čudno da mi se to pitanje nikad ranije nije nametalo. Svakako, morao sam na nj naći odgovor, inače ne bih mogao zaspati.

161 160

U glavnoj stvari kružile su kao i obično moje misli. Ali od vremena na vrijeme odvažile su se one ipak iz uobičajene, vječno iste linije u novi pravac i vrebale su bilo koji nepoznati put koji dosad - budući da sam kao liječnik navikao putovati stazama autoriteta i ne gledati ni lijevo ni desno - ja uopće nisam zapažao. Upravo tako se događa još danas većini mojih kolega liječnika. Nove im misli ostaju zatvorene sve dok ih je neki autoritet priznavao i potvrđivao.

Za vrijeme one noći vrludao sam mislima tamo i amo. Uvijek su mi se pritom vraćale misli koje sam bio rekao za utjehu mladoj ženi: „Pobrinite se da hra­na vašeg djeteta odgovara njegovoj sposobnosti pro-bavljanja i izlučivanja. Posvetite mu nužnu higijensku brižnost i ono će rasti i napredovati kao korov." Na to je uslijedilo tada odmah pitanje mlade žene: „Kad pre­staje to načelo djelovati u životu pojedinog čovjeka?" Te su obje rečenice postale „sezame, otvori se" mojem spasenju. Uvijek iznova zablistale su mi crne, nestaš­ne oči moje klijenlice i odmjeravale moj ubogi lik od glave do pete. I sad sam seja započeo odjednom stid­jeti tog lika koji je prije bio predmet moje najdublje samilosti.

Iznenada sam se sjetio da mi je priroda u mojim mladim godinama bila podarila stasito premda ne i vrlo snažno ili na koji drugi način upadljivo tijelo. Po prvi put sam spoznao da nisam nikad u životu o tom razmišljao kako sam s tim tijelom trebao postupati. Sad sam shvatio da sam sa svojim tijelom uvijek bio

162

samo tako postupao kako mi je nalagalo trenutno ra­spoloženje, trenutna želja. Pri tom ta raspoloženja i želje nisu proizlazili većim dijelom iz mene samog nego - pravo obilježje darova naše civilizacije - iz ra­spoloženja i želja drugih. Posljedica i nije mogla biti drugačija.

Jer raspoloženja su većinom upravljena protiv tije­ka prirode. Ali ići protiv prirode može uroditi samo u jednoj jedinoj posljedici - a u mom slučaju bio sam ja ta posljedica. Pokušamo li takvu posljedicu ispraviti a da raspoloženja, koja su ju prouzročila, ne otklonimo i da život opet ne dovedemo u isti pravac s prirodom -drugim riječima: ispravljamo li posljedicu neprirod­nih navika sa sličnim neprirodnim sredstvima, tad ćemo nužno ponovo dobiti neprirodan rezultat. U mom slučaju bio je taj ispravljani rezultat opet ja.

Nakon što sam si bio temeljito predočio i objasnio to činjenično stanje, da ću sa svojim tadašnjim postu­panjem dospjeti nikamo drugamo nego u grob, imao sam tim više odvažnosti da poduzmem nešto posve novo. Novo je bilo barem za moje vlastito iskustvo. Odlučio sam se naime ubuduće isto tako vjerno i be­zuvjetno oslanjati na prirodu kao dosad na umjetna sredstva; tad seje moralo brzo dokazati je li ta priroda stvarno željela ono za me najbolje i je li me mogla vo­diti zdravlju i je li me ona stvarno morala opskrbiti onim za to potrebnim snagama primanja i odbijanja. Drugim riječima: uvid, koji sam dobio u dugoj tišini

163

one noći, bijaše taj da mi se više nije moglo pomoći, ako mi sama priroda još nije mogla pomoći.

Bez odgađanja dao sam se na to da istražujem i tražim u otvorenoj knjizi prirode. Pri tom mije odmah jedno postalo jasno: morao sam konačno prestati s uo­bičajenim liječenjem lijekovima. Ali kako temeljito sam ja još morao preurediti svoje mišljenje i djelovan­je de se bar samo donekle prilagodim volji prirode!

Da, potpuna se preinaka mojeg ranijeg shvaćanja uzrokovanja bolesti i mogućnosti ozdravljenja ostva­rila u meni. Bolest od sad za me više nije bila zlo koje me je nepripravno snašlo ili koje nisam mogao „dobi­ti", nego stanje izvorno razvijeno u mojem vlastitom tijelu uslijed mojih vlastitih životnih navika.

Bilo je neobično kako sam ja brzo od tog trenutka spoznao smišljenost svojeg ranijeg stava. Stidio sam se svoje potpuno nesposobne inteligencije koja me je tijekom toliko mnogo godina, koje su mogle biti bo­gate i vrijedne, bila održala u ropstvu iscrpljujućih životno narušavajućih navika, godina ranog ljudskog starenja, u kojima su se moje snage trebale vrhunski odjelotvoriti, ali su ostale neiskorištene.

Spoznao sam također: nisam dozvoljavao svom ti­jelu da se samo brani i upotrebljava svoje snage, tako se nikad više nisam mogao nadati da ga odgojim za prirodnu životnu otpornost, za razvoj obrambene sna­ge protiv onih u njemu i izvan njega haraj ućih razara­jućih utjecaja. To otkriće i znanje da su tijekom veoma

164

dugog vremenskog razdoblja naši primitivni preci bili živjeli neodjeveni u slobodnoj prirodi bijahu za mene pokazatelj kako sam ja morao postupati.

Kako je ipak bilo besmisleno htjeti izgrađivati zdravlje velikom količinom hranjivog jela i pri tom uopće ne paziti na sastav te hrane u svrhu njezine pre­rade u probavnom kanalu, uopće se ne obazirali na njezino vladanje prema različitim sokovima tog kana­la. Kako je to bilo besmisleno na nikakav način ne raz­mišljali jesu li se potrošene živežne namirnice usklađivale količinom i vrstom s apsorcijskim snaga­ma mog probavnog sustava. Kako je besmisleno ko­načno posve previdjeti kakva je opustošujuća djelovanja morala u mojem tijelu izazvati preobilna hrana, kad moji probavni organi nisu mogli sve temel­jito preraditi.

Moj je konačni zaključak stoga bio sljedeći: tijelo ispunjeno hranom može biti ili aparat za stvaranje zdravlja ili mehanizam za stvaranje bolesti. Ako je uživana hrana prirodna i životonosna - složi li se tako da se njezini sastojci međusobno dobro podnose - ako se troše dostatne količine da izgrađuju tijelo, obnav­ljaju njegove potrošene tvari i uvijek ga životno osvježavaju i ako se pak u odnosu na količinu i svoj­stva hrane nikad ne preopterećuju primajuće, apsorbi-rajuće i izlučujuće snage - tada tijelo baš ne može ništa drugo nego pripravljati i izgrađivati zdravlje, ko­liko samo dolaze u obzir utjecaji hrane.

165

Postoji svakodnevna hrana iz mješavine različitih „dobro i bogato hranjivih jela" koja se slažu nasumiee (to znači bez i najmanjeg obzira na pitanje uzajamne povezne mogućnosti) ili ne odgovaraju količinskim potrebama (bilo preobiljem, bilo pomanjkanjem). Ako je ta hrana čisto mrtva građevna tvar umjesto živa i životonosna supstanca, organi se njome preoptereću­ju i nemaju snage da se oslobode, što može tada tijelo unatoč svoj marljivosti drugo nego zasnivati slabost i bolest?

Naravno, ne mora uslijed svih tih okolnosti odmah nakon kratkog razdoblja nerazumnog načina života početi i bolest. Ali na nevidljiv način razvije se ipak bolesno stanje koje se pri dužem nastavljanju nera­zumnog života prije ili kasnije očituje i skraćuje život zaslijepljenog. To je dapače istinito i tad, kad taj ne­umjeren, ili nasljedno možda vrlo dobro opskrbljen i izdašno životnom snagom opremljen čovjek živi sto­tinu godina. Pri ispravnom načinu življenja on bi sa svojom odličnom konstitucijom lako doživio 125 ili dapače 150 godina, mogao bi biti primjer i uzor mla­dima tijekom mnogo desetljeća.

Promatrano u svijetlu tog zaključivanja učinilo mi se iznenada čudnim da sam ja još uopće bio na životu. Sve do sad nisam nikad ni samo jednu misao posvetio sastavu svoje hrane. Nije mi nikad palo na pamet da se od mješavine hrane koja se djelomično (proteini) može samo u kiselom sredstvu a djelomično (škrob) samo pod utjecajem usne pljuvačke i zato samo u al-

166

kalijskom sredstvu preraditi, jedan ili drugi dio jedno­stavno se ne probavlja u želucu. Nisam ni jednom pomislio na to da obilni bijeli šećer, kojeg sam mije­šao u svoju hranu i koji se pričinjao da brzo umiruje zahtjev tijela za toplinom i energijom, onemogućuje istovremenu probavu svih drugih prehrambenih tvari ili ih barem rastavlja u spojeve i sastojke koji su mora­li trovati moje tjelesno tkivo i prekomjerno opteretiti izlučne organe.

Tek sad mi je jasno da sam se upropastio na dva na­čina: prvo, jer sam u se uzimao hranu koja nije mogla oživljavati moje tijelo; drugo, jer je moje jelo bilo pre­komjerno (naročito u bjelančevinama), što je u mom tijelu još oplijenilo malu životnu snagu koju je ono moglo izvući iz njemu dopremljenih prehrambenih mješavina.

Sad sam znao daje moje tijelo trpjelo od kroničnog zatvaranja, bilo je gotovo doslovno istrošeno i moralo se teško boriti protiv preopterećenja preobilnim, hran­jivim jelima, jer ja sam tad jeo obilje, koje bi zadovol­jilo tri čovjeka na teškom poslu.

Neko sam vrijeme uzalud odgonetavao zagonetku svoje stalne gladi, osjećaja koji sam nazivao „prazni­nom" i „unutarnjom slabošću" i malo sati nakon bla­govanja je neizostavno nastajala iako sam, kako sam već tada jasno spoznavao, mnogo i preobilno jeo. Ko­načno sam se sjetio kako sam često kao dječak u doba odrastanja bio preskočio obrok, iako je izdašna hrana posebno važna u doba razvijanja, ali sam tad obilazio

167

polja i šume i nisam nikad osjećao, čak i kad sam bio gladan, neosnovanu prazninu koja me je u zadnje vri­jeme moje bolesti stalno mučila. Sve jasnije sam spoznavao, daje osjećaj slabosti koji me je obuzimao čim sam bio bez hrane nekoliko sati, očitovao stanovi­tu srodnost s depresijom ili težnjom ovisnika o alko­holu ili drogama. I alkoholičar ili drogeraš doživljava taj slom čim je nestalo djelovanje zadnjeg konzumi­ranja i nastupilo drugotno posljedično pojavljivanje depresije, bespomoćnosti i zatrovanog djelovanja.

Sad sam vidio zašto su obilni obroci i često jedenje u meni izazivali osjećaj slabosti i to osjećanje prazni­ne tako da sam sve pohlepnije tražio više hrane. Stoga se događalo da sam ja, štogod sam više jeo, tim više u se trpao otrova neuporabljivim suviškom hrane. Da predusretnem pritiskajuće i oslabljujuće djelovanje tih otrova, stalno sam smatrao da moram još više jesti. Tako su se stalno povećavale otrovne zalihe da zado­biju time izvorne podražaje, koji su trebali služiti suz­bijanju drugotnog protuudarnog djelovanja otrova iz uzete hrane.

Ne treba ovdje ponavljati dugi niz misli i promiš­ljanja koja su me sve više zaokupljala u sljedećim sed­micama. Čitatelj koji me je do sada pažljivo slijedio moći će doživjeti i te pojedinosti i lako će si predstavi­ti kako sam bio obdaren kad sam započeo čitati u knji­zi prirode. Iznenada sam spoznao kako su različite navike svih prirodno živućih stvorenja, također pri-

168

rodnog ili primitivnog čovjeka, od navika civilizira­nog čovječanstva.

Naravno, nakon što sam bio naučio shvaćati, da sam bio otrovan i bio nešto slično kao ovisnik o alko­holu, nisam prije svega znao što sam trebao započeti s tom spoznajom. Ipak sam želio za svaki slučaj odmah činiti, naime u se uzimati manje hrane. Ali koliko manje? I koju hranu ostaviti? Jesam li morao samo ograničiti svoje uobičajeno, dobro, hranjivo, jelo ili sam potrebovao posve drugu vrstu hrane? Kako sam mogao znati koliko i što sam trebao jesti? Kako sam mogao svoje tijelo osloboditi od otrova ranijeg preo­bilnog hranjenja? Danima sam promišljao ta i slična pitanja i za to vrijeme sam se trudio da manje jedem, iako su to još bili obilni, „hranjivi" obroci. Obilni obroci su bili prema ranijima već dostatno smanjeni, da mi prouzroče sve muke koje zadaje kura odvika­vanja alkoholičaru ili drogerašu, kad se on mora odre­ći svoje rakije, svoje šprice, svoje pilule.

Da skratim dugu priču, reći ću da sam konačno odlučio postiti duže vrijeme. Tu odluku sam obraz­ložio samom sebi da se, kad sad ne budem u se uzimao nikakvu hranu, ni otrovi ne mogu više u meni stvarati i da će oksidacijski postupci morati sažeci i izlučiti sve tjelesne i stanične otpadne tvari, sve zaostatke hrane i strane supstance u mojem tijelu, koje su sprječavale normalno odvijanje funkcija.

Nikad neću zaboraviti iscrpljenost onih prvih triju posnih dana. Bio sam bez poticaja. Tko je imao priliku

169

zapaziti takvog bijednog patuljka, shvatit će kako je malo draži mogao za me tada imati život.

Ali četvrtog se dana sve izmijenilo. Osjećaj je praznine, koji sam bio nazivao glađu, nestao. Činilo mi se da je sišao s mene velik teret.

Pitanje: kako to da se čovjek stalno osjeća gladan sve dok previše jede i da glad prestaje kad se tri dana nije ništa jelo? Tko ne zna odgovor, neće moći riješiti tu zagonetku. Stoga radije želim odmah otkriti rješen­je. Previše hrane stvara zatvaranje koje najprije na-dražuje živčani sustav i tada ga tlači. Ta depresija je povezana s podraživanjem svršetaka živaca u želuča­nim sluznicama rastvornim proizvodima koji nastaju pri preopterećenju probavnih organa suvišnom ili ne­prikladnom hranom. U tom leži uzrok te „gladi". Pu­stimo li želudac da se postom odmara tako da se sakupljeni otrovi od hrane mogu izlučiti, tada nestaje tako zvana glad nakon tri dana, jer je uzrok otklonjen.

Naravno, daje kod mene bila zbiljska glad, tad bih ja nakon tri dana potpunog uzdržavanja od hrane istin­ski trpio od gladi. Ali to nije bio slučaj. Ja sam se na­kon posta osjećao bolje, spavao bolje i mogao misliti s velikom bistrinom. Moje je srce pravilnije otkucavalo i moji su živci bili mirniji nego tijekom mnogo godi­na. To se poboljšanje povećavalo još za vrijeme dviju cijelih sedmica. Na svršetku tih četrnaest dana razrač-unao sam se sa zloglasnom smrću i izbacio je van iz kuće najkraćim putem. Otad je više nisam vidio i mi-

170

slim da još mnogo godina neću s njom imati kontakta osim da me zadesi kakva nesreća.

Za vrijeme prvih četrnaest dana pio sam svaki sat dvije čaše vode. U trećoj sam sedmici nastavio s po­stom, no dodavao sam dvjema čašama vode, koje sam dalje pio svakog sata, sok jedne naranče.

Nakon tih triju tjedana posta moj je jezik bio čist, moj duh bistar, moj korak čvrst. Samo su noge bile malo teške i koljena slaba, naročito pri uspinjanju ste­penicama. Ipak sam sad mogao svladati šest stepenica do moje terase bez vrtoglavice i mogao sam trčati, obje stvari koje se uopće nisam usuđivao na početku svog posnog vremena i mnogo godina prije.

Završio sam svoj post na slijedeći način: prvi dan četvrtog tjedna dodavao sam čaši tople vode, koju sam svaka dva sata u se uzimao, dvije čajne žlice premaza­ne ječmenim mlijekom, slijedeći dan tri, potom četiri. Četvrti dan uzeo sam nakon doručka četiri čajne žlice premazane ječmenim mlijekom u pola čaše svježeg mlijeka, popunjene toplom vodom. Peti i šesti dan isto. Sedmi dan popunio sam taj doručak tanjurom ne-zaslađene naranče. U podne sam uzeo u malim gutlja­jima čašu toplog mlijeka a oko šest navečer još jednu nezašećerenu naranču. Osmi dan isto kao sedmi, s raz­likom da sam naranči ujutro i navečer dodavao čajnu žlicu meda. Deveti dan isto kao osmi, samo još šalicu mlijeka ujutro i navečer uz naranču s medom. Mlijeko i naranču dobro sam pomiješao jedno s drugim. Deseti kao i deveti dan, samo u podne dvostruka količina

171

mlijeka. Jedanaesti kao i deseti. Tad sam postupno prelazio na svoju normalnu prehranu, koju ću kasnije još opisati.

Moram ovdje naročito naglasiti da je za konačni uspjeh vrlo važno kako se od posta prelazi na normal­nu prehranu. Probavne se funkcije pokoravaju živča­nom refleksnom sustavu. One nemaju ništa s našim razumom ili našom voljom. Kad probava tijekom po­sta izostane tijekom nekoliko dana, ona se smije samo polako vratiti natrag svojoj punoj djelatnosti. Za vrije­me tog vremena smije se samo najlakši posao zadavati probavnim organima i količinu hrane samo postupno povećavati. Održava li se to temeljno načelo, tada post ne škodi ni u kom slučaju, naprotiv on pomlađuje i oživljuje cijelo tijelo.

Odsad nadalje održavali su plodovi moja crijeva u normalnoj djelatnosti i omogućavali triput dnevno potpuno pražnjenje. Taj rezultat postigao sam doduše tek nakon nekog vremena. Ali moji uspavani crijevni mišići vidljivo su se ojačali pod utjecajem uznapredo­vale probavne djelatnosti uslijed celuloze u kaši, isto kao što su moji ručni i nožni mišići ojačali, nakon što sam ih bio započeo danomice vježbati. Osnaženjem crijevnih mišića nestala je tada i svaka sklonost začep­ljenju.

Naravno još dugo nije išlo sve glatko. Morao sam štoviše još vojevati teške bolove prije nego sam stvar­no ozdravio, jer sam doživljavao brojne uzmake i slo­move koje moram pripisivati svojoj žurbi da

172

ozdravim kao glavnom uzroku. Tada još nisam uviđao de se tijelo, koje je tako mnogo godina bilo zlorablje­no, nije moglo u malo tjedana ili mjeseci izliječiti. Tu mudrost sam trebao tek naučiti. I na području njego­vanja kože i mišića otkrivao sam tek posve postupno da se nakon dugogodišnjeg maženja svog tijela ne smije neposredno posegnuti za protivnim mjerama i prijeći da tako kažem u drugu krajnost, a da teško ne naškodi zdravlju i živčanoj snazi. Dosad neizgrađene funkcije mogu se samo lagano i postupno privesti po­vijesnoj djelotvornosti, kao što sama priroda daje svo­jim stvorenjima napredovati.

Svoje dnevno kupanje započimao sam mlakom, tada svježom, onda hladnom vodom. Potom sam ušao u kadu i prao svoje cijelo tijelo s kapljajući mokrom krpom za pranje, najprije mlakom, kasnije svježom, a potom hladnom. Za to potrebne pokrete izvodio sam uvijek veoma brzo, s dubokim udisanjem da pospje­šim brzu cirkulaciju i na taj način dovoljno nutarnje topline. Konačno je moja koža bila tako očvršćena da sam se s užitkom tuširao ili prao hladnom vodom. I sad se mogu kupati u tako hladnoj vodi kakva je usred zime u jezeru. Tada izađem iz kade i dolazim sa svo­jim mokrim tijelom pred otvoren prozor i kad je vanjska temperatura ispod nule a sjeverac puše po mom mokrom tijelu koje se uslijed mog masiranja i udaranja polako suši. To je divan osjećaj, ali taj poku­šaj smije činiti samo onaj čiji je obrambeni mehani­zam u savršenom redu i koji je laganim, opreznim

173

naprecima dostigao već visok stupanj savršenosti svog tjelesnog sustava. I te sam zračne kupelji samo postupno preuzeo u svoj dnevni program. Započeo sam time da najprije svoju kožu izlažem nekoliko mi­nuta svježem zraku i za vrijeme toga vremena nepre­stano činim snažne pokrete mišića i brzo masiranje, da se ne prehladim. Malo po malo produžavao sam po­stupak. I s istim oprezom izlagao sam svoju kožu tek postupno i vremenski lagano povećavao na slobod­nom izlaganju sunčanim zrakama. Tu je na početku važan posve naročit obzir.

Sigurno, teško je prilagoditi se laganom tempu tak­vih napredaka. Ali jedno ne smijemo nikad zaboraviti: da narav djeluje oprezno i ništa ne prenagljuje. Ona je kod mene mnogo godina strpljivo podnosila svaku zloporabu moga tijela, prije nego je započela da me pusti zbiljski trpjeti. Sad sam ja morao, dok me je ona lagano i brižno obnavljala, pomiriti se s nepogodno-stima. Na taj su način ostale zdjelice tezulje u ravno­teži.

Naravno, na početku svojih pokušaja prehrane či­nio sam pogrešku za pogreškom. Sjećam se između ostalog kako sam hranu od cjelovitog zrnja stalno dugo vremena izlagao visokoj temperaturi, ne sluteći da taj krivi postupak uništava u njemu sadržano život­no počelo. Vremenom sam se privikao da to jedem potpuno nekuhano, da mi ništa ne propadne od vrijed­nosti koje izgrađuju zdravlje. Nitko, tko to nije ispro-

174

bao, ne može dovoljno procijeniti kako ukusno prija i to nekuhano jelo.

Početni me neuspjesi nisu obeshrabrili. Nisam se više predavao, borio sam se strpljivo dalje. Na taj je način nastao malo po malo dnevni red koji ću ovdje skicirati.

Cijelu godinu spavam u nezagrijanom prostoru, prozori su otvoreni, krevet zaštićen od propuha, a ne nosim nikakvu noćnu odjeću, ali se pokrivam tako do­bro da se u krevetu osjećam ugodno toplo.

U rano jutro odbacim pokrivač i gimnasticiram pola sata ležeći na krevetu, uvijek kraj otvorena pro­zora, a da se ne brinem za hladnoću. Ako je tempera­tura ispod nule, tad naravno ne otvaram posve prozore kao pri toplijem vremenu. Ali oni uvijek ostaju otvo­reni. Svojom jutarnjom gimnastikom sažižem sve što je u mome tijelu nepotrebno od ostataka hrane. Tako sprječavam nagomilavanje otpadnih tvari u svom tije­lu, koje bi mogle nauditi djelatnosti tkivnih stanica.

Nakon te gimnastike na krevetu idem u kupaonicu, otvorim prozor ako nije smrznuo, popijem tri čaše vode. tople ili hladne, kako mi trenutačno paše, oba­vim svoju jutarnju toaletu, gimnasticiram još jednom stojeći i razradim pritom sve tjelesne mišiće, posebno mišiće križa i donjeg dijela tijela. Tada slijedi kratka hladna kupelj, brzo, snažno masiranje i ponovo vježbe mišića i disanja.

175

Nakon tih postupaka osjećam se sam pri velikoj hladnoći posve toplo i čudesno živahan. Obučem se i pješačim osam kilometara. Ni pri najhladnijem vre­menu ne nosim vestu ni ogrtač. Ljeti se oblačim što god je moguće lakše. Na dugoj, brzoj, energičnoj šet­nji ubrzavam primanje kisika dubokim disanjem i time osiguravam sagorijevanje ostatka hrane. Kad do­đem u svoju ordinaciju, draška u svim stanicama i živ­cima mojeg čitanog tijela - izvana čistom hladnom kupelji i masiranjem a iznutra sagorijevanjem energi­ja i otpadnih tvari.

Svaka sad stanica traži hranu. Jaju uzimam u njezi­nom najživotonosnijem obliku - živi plodovi. Taj u plodovima sadržani šećer ne mora se preinači vati. On je stupio neposredno kao energija u djelatnost. I tjele­sno živuće počelo živih plodova neposredno je učin­kovito. Radi se o raznovrsnom voću: sezonski plodovi, jabuke, naranče i grejpfrut ili zimi slatki plo­dovi kao datulje, suho grožđe, smokve, šljive itd.

Budući daje moje tijelo čisto iznutra i izvana, bi­star je i moj duh, i budući da se moj doručak sastoji iz žive hrane onda su i moje duševne energije izobilne. Stoga ja nahrupim na dnevni posao kao kad koji va­tren konj krene u trk i galop. Odakle dolazi ta revnost, lako će čitatelj uvidjeti.

Jedem obilje velike lisnate salate s lukom, rotkvi­ce, cvjetače, celera, ili rajčica, već prema godišnjem dobu. Trošim mnogo slatkih plodova a ponekad malo meda. Predvečer jedem veliku količinu salate, nešto

176

svježeg sira iz nepasteriziranog mlijeka i koji orah. Zimi jedem nešto suho od spomenutog.

Od vremena do vremena živim jedan ili više dana isključivo od sočnih plodova, da se očiste probavni or­gani i krv, da se mogu odmoriti i da se očisti stanje u crijevima.

Lisnato povrće i plodovi stvaraju snažnije proizvo­de vrenja. Post s plodovima ubija bakterije truljenja ili ih svladava. Moja krv ostaje pri toj hrani normalna, bazična i čista, moja tkiva su slobodna od kiseline a organi rasterećeni. Moje je tijelo gipkije nego tijelo mladih ljudi koji se hrane prezakiseljenom hranom. Brižnom njegom kože i mišića održavam tijelo tako reći neosjetljivim prema bolovima i tegobama i uvijek potpuno radišno.

Ne ispuštajući ni jedan dan pješačim dnevno oko 16 kilometara i pri svojih osamdeset godina nisam uopće nikad umoran. Mogu dvanaest do petnaest sati dnevno vrlo naporno raditi a upošljavam se uporedo na različitim duhovnim i tjelesnim područjima. Moja misaona snaga je bistrija, lakša i pokretljivija nego u ijednom ranijem životnom razdoblju. Moja je prva knjiga, i to rukopis - ne prijepis strojem - bila napisa­na subotama popodne i navečer kroz deset tjedana, čiji su dani bili ispunjeni napornim poslom.

Time se ne zaustavljam na prošlosti, da gledam unatrag i potiskujem nazad prema prošlom najboljem i najljepšem vremenu svoga života: sada je najbolje,

177

sada je najljepše vrijeme. U predosjećaju onih sve ve­ćih stvari koje mi je još učiniti i u sigurnosti sigurnog uspjeha gledam stalno prema naprijed u budućnost. Osjećam se usprkos svojoj visokoj dobi posve mlad, jer moje duhovno držanje je upravo mladenačko.

Ja sam zdrav tako da već dvadeset i pet godina ni­sam više bio nijednom prehlađen, iako sam ranije bio žrtva gotovo svakom propuhu. Danas sam siguran u svoje zdravlje. Svakako je moj izgled, da doživim sto dvadeset godina, veći nego izgled nekog prosječnog tridesetogodišnjaka, koji provodi općenito uobičajen život, da dosegne šezdesetu godinu. Čovjek je star kad je njegovo zdravlje narušeno i više nije otporan, a čovjek je mlad kad su zdravi njegov duh i njegovo ti­jelo.

Bih li ja mogao sa svojim ranijim životnim stavom sve izvršavati što danas izvršavam? Bih li ja mogao danomice biti na nogama od pol šest sati ujutro do pol jedanaest sati noću i tako živjeti godinu za godinom a da ne idem na godišnji odmor? Nipošto, jer ja sam to tijekom duga vremena pokušavao i gotovo se ubio. Svaki će čovjek, bio on tko mu drago, ako on živi kao što sam ja živio - i kao što čine gotovo svi civilizirani ljudi - unatoč prividnom zdravlju umrijeti puno godi­na ranije, nego bi mogao potrajati njegov prirodni život, čak i onaj koji je slučajno naslijedio snažnu konstituciju tako da održi ovaj život tijekom sto godi­na. Jer ljudi takva izvanredno otpornog temelja mogli bi pri biološki ispravnom vođenju života s lakoćom

178

još mnogo duže i do svoje smrti biti djelotvorni i kori­sni članovi društva.

Pričam svoje uspjehe ne poradi svoje slave. Pričam ih da pokažem što svatko može postići dok god se nje­govo tijelo još može obnoviti prirodnim sredstvima. Meni su samom cvjetali uspjesi i ohrabrujući rezultati na putu obnove zdravlja već prilično brzo. Već četiri godine nakon što sam bio otkrio revnim promišljan­jem put liječenja zdravonosnog vođenja života, uspeo sam se kao jedini medu dvanaestoricom, koji su sudje­lovali u pokušaju, na washingtonsku pedesetkatnicu. Drugi nisu premašili osamnaesti kat, iako je najstariji od njih bio mlađi od mene pet godina a dva od drugih su bili mladi od trideset godina. Ja sam se tada opet i spustio pješice. To je bilo onih vrućih, vlažnih, srpanjskih dana za koje je Washington na zlu glasu.

Takvi rezultati mogu sigurno biti i za malodušne, kojima se nužna promjena njihovih životnih navika čini teškom, poticaj i poželjna nagrada. A ja mogu iz svog bogatog i radosnog iskustva oduševljeno potvrditi: oni su stvarnost!

179

Tatjana Tomirc, Celje

MOJ PUT

Nikad nisam bila teško bolesna. Ni liječnika nisam često tražila jer se uvijek mo­ralo dugo u redu čekati. No uvijek me je pomisao na sta­rost i bolest - kad si star, tad si bolestan - prožimala ne­prijatnim osjećajem.

Živjeti zdravo značilo je za mene: „Jedi svega po

malo i dosta se gibaj."

Uslijed takva načina razmišljanja i življenja trpjela sam od čestih glavobolja pa su mi rekli: „Imaš nizak tlak. popij kavu!" bubuljice nisu bile ništa novo pa su mi predlagali „dobru kremu". Potom menstrualne te­gobe. Na to su mi rekli: „Opet si se prehladila, uzmi aspirin"! Nakon svega toga sam odlučila da neću više jesti mesa, ne zbog milosrđa prema životinjama nego da to bude korak bliže k zdravijem načinu življenja. Bila sam nekako smirena i osjećala se bolje, a teškoće baš nisu čudesno nestale.

Slučajno sam pročitala knjigu: „Želiš li biti zdrav, odbaci kuhinjski lonac!" Tako sam odlučila bez po­stupnog prijelaza prijeći na sirovu, prijesnu hranu.

180

Očite su se promjene pokazale već pri prvoj menslrua-ciji koja je trajala samo nekoliko dana i nije bila bolna. Bubuljice su se osušile, glava me pak - i zbog pozitiv­nih misli - nije boljela već od samog prelaska na pri­rodni način prehrane. Tijelo se pravo zapravo uopće nije opiralo. samo sam više zebla. Tjelesna težina se smanjila za 5 kg, što mije također vrlo godilo. Puno se bavim športom i opazila sam da imam dosta više ener­gije i pri težim opterećenjima. Četiri sam mjeseca jela samo sirovo, prijesno voće i nešto povrća. Kasnije sam u jelovnik uvrstila i ponešto kuhanog povrća, i koji put štrudlu s jabukama koju peče moja mama i čemu se zasad još ne mogu oduprijeti.

Budući da okolina previše burno reagira na one koji drugačije misle, pročitala sam nekoliko knjiga kako bih lakše obrazovala svoje mišljenje. Pregledala sam i uredila veliku tabelu o kombiniranju hrane, po­tom o vitaminima, mineralima, ugljikohidratima, koji su „nužno potrebni". Došla sam do zaključka da sve to nalazimo u svježem, zrelom, sirovom - prijesnom voću, povrću i orasima, daje najbolja hrana ono voće koje nam trenutno najbolje „zamiriši". Premda mi lju­di nemamo sposobnosti da nagonski uvidimo što po­trebujemo, ipak nam samo jedno voće neće „mirisati" tako dugo da bismo zaboravili na drugo i da bi to lako bilo kobno. Dakle, jedemo li dovoljno raznoliko voće, ponekad nešto povrća, oraha, organizam će dobiti sve što potrebuje za optimalno funkcioniranje.

181

Po dogovoru sa zdravstvenim osobljem više puta sam obavila laboratorijske preglede krvi. Nalazi su pokazali bitno smanjenje kolesterola i povećanje bro­ja crvenih krvnih zrnaca. Sad je moj kolesterol u gra­nicama normale i kad se razbolim - ako je prehlada uopće bolest - krvni testovi su mi posve jednaki kao kad sam zdrava. Prehlada se očito pojavi tad kad pret­jerujem sa škrobnom hranom, nije uvjetovana ljetnim vremenom. Katkad se probudim rano ujutro s potpuno začepljenim nosom ili pak opazim tamne bobice po zubima kad „zaboravim" popiti svježe pripravljen mrkvin sok. Koji put se odlučim za post uz svježe, raz­rijeđene sokove od voća i povrća. Nikad ne odlučujem unaprijed koliko dugo će trajati post, nego se ravnam po osjećanju. Bio kraći ili duži, osjećam se očito snažnija i samopouzdanija.

Alojz nas više puta tješi daje već 80% svježe, pri­jesne hrane u jelovniku vrlo mnogo, ja pak opažam da samo 100% daje optimalan učinak. Nema srednjeg puta, kako kaže pisac spomenute knjige. Dok god ti miriši „kuhana, građanska hrana", još si daleko od potpunog ozdravljenja. Ipak čovjek mora za potpun presjek dozreti i vjerujem da ću i ja jednog dana lako povući crtu i zaboraviti „slasnu, masnu hranu".

182

Martin Jeci, strojovođa

VOĆE - NAJSNAŽNIJE GORIVO ZA IZVRSTAN RAD TIJELA

Sve je započelo 1995. Tada mi je prijatelj Alojz spomenuo da je čitao prekrasnu knjigu o prehrani koja daje najbolji oblik energije za ljudsko tijelo i on se je počeo hraniti na takav priro­dan način nakon deset pročitanih stranica. Stvar me ne bi toliko zanimala, međutim naglasak je bio na uživanju voća. Voće je moja poslastica još ot­kad pamtim jer živim u području gdje gaje bilo još od­vajkada u izobilju. Revno sam pročitao knjigu „Želiš li biti zdrav, odbaci kuhinjski lonac" (H. VVandmaker) koju mije posudio Alojz. Tako sam je i za sebe naruč­io. Mogu iskreno reći da sam po naravi takav karakte­ran tip. ako si nešto zadam. to pokušam 100% ispuniti, jer je važno da si postaviš realne ciljeve koje možeš ostvariti.

Prešao sam na pretežitu prehranu voćem. Tri puta tjedno samo voće, ostale dane samo ručak. Nakon ruč­ka je jedenje voća bez koristi, jer se lako ne probavlja u kombinaciji s kuhanom hranom. Moram priznati da si ponekad priuštim i neke prekršaje, međutim to sam

183

nekako već stavio u svoj plan kad sam se odlučio za takav način prehrane.

I u domaćoj kuhinji seje otad mnogo toga promije­nilo: ne kupujemo više mlijeka, ne kupujemo više svinjskog mesa, goveđeg mesa, ponekad vrlo malo kruha (djeca). Pri visini od 176 cm težio sam prije toga 79 kg, u tri mjeseca prehrane na taj čudesan način došao sam na 65 kg. Tu se mršavljenje zaustavilo. Iako mi nije bio cilj mršavljenje nego zdrav način života. Da sam smršavio 14 kg, nije mi bilo potrebno nikad gladovati jer sam po miloj volji jeo sve vrste voća, ali sam morao slušati veliko prekoravanje sa strane „okoline", jer su me svi zapitkivali jesam li obolio pa sam tako brzo smršavio. Pri gubitku 14 kg čovjek se i naizvan vidno promijeni. Rođak, kojemu sam posudio knjigu u dobroj nakani, mnogo me je kri­tizirao i savjetovao mi da ne čitam više knjige o preh­rani i prihvatim se nečeg „pametnoga". Sam sam pak vidio da to što sam pročitao za mene znači kao Sveto pismo za vjernika. Konačno misli iz te knjige idu ru­kom pod ruku sa svim religijama. Crkveni učitelji bi se morali zamisliti nad Post 1,29: „I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!" pravi vjernik ne bi smio biti debeo jer je prekomjerno uzimanje hrane grijeh...

Nakon sedam godina takve prehrane mogu lako navesti rezultat: već u mladosti sam imao visok krvni tlak i vjerojatno s tim povezane glavobolje, otprilike

184

jednom tjedno. Glavobolje su potpuno prestale već nakon 2 mjeseca hranjenja sirovim, svježim, zrelim voćem. Krvni seje tlak normalizirao. Za dvije godine sišao je na idealnu vrijednost 70/115, a prije toga je bio 90/160. Imam 44 godine. Tjelesna snaga mi se po­većala. Zapravo već prije sam se bavio športom, sad lako pretrčim dvaput tjedno udaljenost od 36 km.

Na prikladan način me već od samog početka podržava i žena, a djelomično i djeca. Rezultat tog ču­desnog, prirodnog načina prehrane jest takav da čov­jek ni ne pomisli, želi li se za svoje zdravlje sam pobrinuti, na upi i tanje školske medicine i njezine se­stre farmaceutske industrije.

185

Nada Grden, inženjer prometa

POTRAŽITE SVOJ BISER MUDROSTI

Kad sam navršila 18 godi­na, postepeno su se počele po­javljivati zdravstvene teškoće. Nevolju mi je opetovno zada­vala angina, potom migrena. One su se ponekad pojačavale i uzrokovale strašnu slabost i povraćanje. Već i najmanji propuh mije prouzročio velike tegobe s grlom, ušima i zubi­ma. Kasnije su se pojavile još

bolesti u križima. vratu, koljenu, na kraju reumatizam i još štošta drugog. Ukratko, čitavih 20 godina sam životarila i marljivo gutala tablete.

Već odavno vrlo rado čitam knjige. I tako sam prije pet godina pročitala s velikim zanimanjem knjigu: „Želiš li biti zdrav, odbaci kuhinjski lonac" i tako sam se započela po njoj ravnati. Oko tri i po mjeseca jela sam isključivo sirovu hranu i odlično se osjećala. Bilo je to vrijeme proljeća. Mnogo sam slabila, a nisam jela ni oraha, ni jabuka. A avokado još nisam poznavala i tako sam počela slabiti. O. da sam tad poznavala Aloj­za! Nije bilo nikoga tko bi me znao savjetovati, pomo-

186

ci i tako sam prešla natrag na stari, mjesni način prehrane.

Prije dvije godine imala sam velike teškoće sa zu­bima (granulomi i upale). Kad sam tako trpjela cio mjesec, razmišljala sam je li uopće još što moguće uraditi. Prisjetila sam se da sam pročitala u knjizi kako se prijesnom hranom otklanjaju sve tegobe, i zube više ne osjećaš. Uistinu, tih mjeseci u proljeće, dok sam bila na prijesnoj hrani, uopće nisam osjećala ni­kakvih boli u zubima, a kad sam se povratila na stari način prehrane, tad su se povratile bolesti.

Odlučila sam poduzeti sve da se riješim teških bo­lova. Otišla sam u knjižaru i kupila već spomenutu knjigu. Tako sam započela jesti isključivo prijesnu hranu. Pri prijelazu gotovo nisam imala poteškoća.

Započela sam jesti avokado i orahe. U dva mjeseca smršavila sam 26 kg. Skoro svi su me grdili, optuživa­li i uspoređivali me s „kosturom". Govorili su da neću preživjeti. Iako sam ih vrlo teško slušala, nisam popu­stila i tako sam se svaki dan osjećala bolje, na kraju sam im se samo još lagano smijala. Nisam ih shvaćala zašto zahtijevaju od mene da činim ono stoje njima pravo, premda se uslijed toga osjećam veoma loše i odam od liječnika do liječnika. Ljudi jednostavno ne vide stoje to pravo življenje. Ne žele razumjeti stoje pravi razlog za zdrav i lijep život.

Nakon osam mjeseci prijesne prehrane osjećala sam više puta boli u trbuhu, jer nisam nikad dobila do-

187

bra avokada, i tako sam jela star, crn i neukusan avo­kado. „Zimi nije moguće nabaviti dobro voće. od naranči i avokada boli me trbuh, ostalo voće je slabo, suho. pokvareno i bez ikakve vrijednosti". Tako sam razmišljala kad sam s bolima u trbuhu ležala u krevetu tijekom Silvestarske noći. I tako sam prvi dan Nove godine lijepo krenula roditeljima na ručak. Bili su ne­opisivo radosni jer su bili uvjereni da ne bi preživjela ako bih tako još nekoliko sati nastavila. Tako sam oko dva ili tri tjedna jela sve. Loši osjećaji (nervoza, zno-jenje, slabost, negativno razmišljanje, slaba koncen­tracija itd), koji su bili već zaboravljeni, opet su se povratili.

Alojz je čovjek kojeg veoma cijenim i poštujem. Otjerao mije sve sumnje i ponudio svoju pomoć i po­kazao mi kako ću lako iz crne tame ostvariti divan dan. obasjan suncem i srećom i ponovo uspostavlje­nim zdravljem.

Sad sam na prijesnoj hrani dvije i po godine i doista mnogo radim, odlično se osjećam a i zdrava sam.

Svi tražimo sreću, iako obično u krivim stavovima. Sreću se može naći jedino u svojoj nutrini, u zdravlju i dobrom osjećanju. Ako se dobro osjećamo, ako smo zdravi, sretni smo.

Ali ljudi ne znaju ili neće skinuti crne naočale i zato puše, omamljuju se, piju nevrijedan alkohol, jedu sve stoje slasno a sve to njima i najbližima uzrokuje bolest i trpljenje, traže sreću u materijalnim dobrima.

188

otežavaju si život nepotrebnim stvarima, pritom pak gube svoje najveće bogatstvo i sreću - svoje zdravlje.

Moramo biti svjesni da nam zdravlje nije darova­no, sami moramo za nj preuzeti odgovornost. Danas i sutra bit ćemo zdravi samo toliko koliko budemo sami za to pridonijeli, i ništa više...

Vrlo je žalosno da smo mi Slovenci po pijenju al­kohola medu prvima u Europi. Obično ljudi misle da su sretni kad su omamljeni i traže utjehu u alkoholu. Ali tu nema sreće ni utjehe. Već jutro i novi dan pun je bolesti, trpljenja te nagomilanih, neriješenih proble­ma koje bi lako riješili na drugi način. Zašto se ne bi­smo znali zabaviti i biti sretni svaki trenutak, i sutra, a ne samo tada kad smo omamljeni?

Živimo u predivnoj državici. Vrlo lako bismo ostvarili raj na zemlji, obradili njive, zasadili zdravo i prekrasno voće. Kad bi to jeli, bio bi svršetak života­renja i trpljenja. Provodili bismo divan život, pun sre­će i radosti, i nitko si više ne bi poželio onakav život kao prije.

Ne čekajte da umre zadnja rijeka, ugine zadnja riba. padne zadnje drvo kako biste spoznali da se no­vac ne može jesti niti povratiti natrag trenutak i naći izgubljeno bogatstvo i sreću jer će ponekad biti preka­sno. Skinite već jednom crne naočale i nemojte se za­sljepljivati i zavoditi nerazumnim iako naobraženim i diplomiranim ljudima.

189

Duboko u sebi potražite svoj kamenčić mudrosti, svoj najljepši i najdragocjeniji biser i već danas kreni­te odvažno pravim putem, putem prirodnog zdravlja i pritom će vas pratiti zdravlje, sreća, mir i radost.

190

Christel Siebert. 47877 Willich

NIKAKVE TABLETE, NIKAKAV KORTIZON

Pročitao sam prekrasnu knjigu o prirodnoj prehrani voćem i povrćem od H. Wandmakera. To me oduševi­lo za promjenu vlastite prehrane i uopće načina života.

Visok sam 1,70 m, a težio sam 92 kg. Moj krvni tlak, kolesterol i mokraćna kiselina bili su povišeni. A od 1967. bio sam alergičan na kućnu prašinu. Bez kor-tizonskog raspršivača nisam više mogao biti. Primao sam dapače 2 puta svake tri godine injekcije za desen-zibiliziranje, ali bez ikakva uspjeha. Nije išlo bez kor-tizonskog raspršivača. Tada sam bojažljivo odlučio da započnem jesti sirovu hranu.

Mala uspješnost se pokazala već nakon nekoliko dana u odnosu na smanjenje kilaže, što me je silno odvažilo. Nakon godine dana bio sam lakši za 20 kg. Moja je krvna slika bila optimalna i više nisam trebao trovati svoje tijelo užasnim kemikalijama. Nisam pri­je nikad mogao povjerovati da ću moći odbaciti škod­ljivi kortizonski raspršivač. Bio sam se već pomirio s tim da ću ga morati uzimati sve do svršetka života. Nisam više htio piti ni skupu mineralnu vodu ni vodu iz vodovoda koja sadrži mnoge škodljive tvari. Odlu­čio sam si kupiti uređaj za destiliranje i pribavio si još dobar sokovnik kojim sam vrlo oduševljen. Njime

191

mogu obazrivo i sve povrće iscijediti. Uz sirovu hranu osjećam se puno bolje i vitalnije. Imam osjećaj kao da mije kosa postala gušćom.

Ali ne bih želio zaboraviti da spomenem kako je­dem samo proizvode iz bio-vrta, koji pokazuju bitno viši sadržaj vitamina i minerala nego proizvodi koji rastu na tlu zatrovanom kemikalijama kako je to danas uobičajeno na poljoprivrednim zemljištima. Jedenjem sirove hrane već dugo ne osjećam tako mnogo glad i nikakav apetit za čokoladu, koju sam prije toga mno­go gutao. Ako bih u međuvremenu ogladnio i zaželio nešto slatko, jedem orahe i sušeno voće. Inače veoma rado pripravljam jelo od kelja i mrkve.

192

Roman Halher, Kasaze 105 a, 3301 Petrovce, SI

VAŽNA ŽIVOTNA ODLUKA U PRAVI TREN

U studenom 2000. morao sam ponovo zatražiti pomoć u bolnici u Celju jer sam u lijevom predjelu prsnoga koša osjećao bol a u cije­lom tijelu silnu slabost. Liječnik pri pregledu nije ustanovio ništa posebno, preporučio je odmaran­je. Liječničke pretrage su isposta­vile da sam bio „potpuno zdrav".

Spomenute su se tegobe po­navljale i slična sam stanja već triput doživio. Bolovi u prsnom košu, drhtanje, tegobe s prostatom - otežano i dosta često mokrenje, i noću, probava je bila veoma loša (proljev ili zatvorenost), spavanje vrlo slabo - če­sto buđenje, zaboravnost, nezainteresiranost, živča-nost zadnjih godina, sve slabiji međuljudski odnosi i gubljenje volje za život bile su sastavnice moga života zadnjih nekoliko godina, ipak se uzrok skrivao negdje drugdje...

U mladosti sam se bavio rekreativnim športom na­ročito skijanjem, planinarenjem, ali sam kasnije na­puštao te aktivnosti jednu za drugom i zamjenjivao ih čestim obilascima lokala gdje smo „mudrovali" o

193

životnim mudrostima uz čaše ili „krigle" piva, šprice-ra, viskija, obavijeni gustim dimom cigareta. Tijekom tog razdoblja toliko sam se navikao na takav način života te si više nisam mogao ni predstaviti život bez cigara, kave. alkohola.

Prve izražajne teškoće koje sam osjetio bile su teš­koće zbog pušenja koje su se odražavale kao nepresta­no upaljeno grlo s dišnim putovima, uz to povećana slabost, vrućica koja je obično trajala koji tjedan. U tim tjednima nisam osjećao želje za cigarama i zbog slaboća sam se odlučio: imao sam još toliko volje da sam prestao pušiti i odluka je bila donijeta i ostvarena u studenom 1988. Toga sam dana zgužvao cigaretu, bacio je i više nisam nijednu zapalio.

No opisane teškoće su se unatoč prestanku pušenja još uvijek ponavljale, posebno tada kad sam popio veće količine alkohola, naročito piva i „špricera"...

Takav život u „svijetu alkoholne omamljenosti" trajao je nekih 25 godina i bio je za me normalan, zato se nisam previše brinuo za omamljene teškoće. Tad se stanje počelo pogoršavati, poteškoće su postajale sve gore, bez alkohola jednostavno nije išlo, dan sam za­počinjao i završavao s alkoholom. U ljetno vrijeme je bilo dovoljno da se samo sagnem i već mije znoj oblio čelo i lice, zaudarao je. Po koži sam dobio osip, lju-skao se. Kosa mije bila puna peruti. Katkad je to pri­mijetio i prijatelj - slijedio je „preodgoj" na koji nisam bio spreman. Želio sam opet novo, novo pivo. Kad sam se u kasnije popodnevne ili večernje sate

194

vratio kući, pojeo sam sve stoje bilo u hladnjaku: sir, kobasice, mlijeko iz tetrapaka, domaće suhomesnate proizvode, papriku, masline, salame, svega po nešto za „zdrav život". Ujutro sam ponovo popio nešto „kratko", najradije viski ili koju bocu piva. Takva su bila moja jutra... potom sam dalje nastavio.

U službi je bilo sve teže, sve sam više napora mo­rao ulagati u ispunjavanje radnih obaveza, prije službe i poslije službe brzo. što je moguće brže. u najbližu gostionicu na bocu ili kriglu piva, premda se nikad, ni­kad nije završilo pri jednoj boci ili krigli. Prosječna dnevna količina popijenog alkohola bila je 6 boca piva, ujutro viski. Moja ovisnost o alkoholu bila je već tako jaka da sam pri svakom odlasku u banku, da po­dignem novac, morao popiti bar jedno pivo kako bih se mogao potpisati. Ruke su mi se inače tako tresle da potpisi ili posao bez alkohola nije više bio moguć. Po­teškoće su tako narasle i posljedice moga samouništa-vajućeg načina života bile su vidljive kod kuće, na radnom mjestu, u odnosima s prijateljima. Osjećao sam se očajno. Prijatelj me je stalno nagovarao da se već jednom odlučim i prestanem s tim, jer će mi ubrzo „zasvirati Chopina na pogrebu", ali gaja neću čuti... na trenutke sam pomišljao na to, ali želja za pijenjem bila je jača.

Pri zadnjim teškoćama u studenom 2000. počeo sam razmišljati o mogućnosti prestajanja s pićem i tako je odluka pala 3. siječnja 2001., pozvao sam pri­jatelja i dogovorio se za razgovor.

195

Desetog siječnja 2001. javio sam se prijatelju i re­kao ma da sam konačno pripravan za razgovor o opti­malnoj prehrani za zdrav život koji sam želio ostvariti u budućnosti. Alojz je moj dobar prijatelj još iz mla­dosti i u tom je trenutku bio već oko 6 godina na siro­voj , prirodnoj prehrani. Studirao je u Kanadi. Mnogo se bavi športom i drži se svojih riječi. Vrlo zorno mije obrazložio razliku između uobičajene - zvane i „nor­malne" i optimalne prehrane u životu, o nužnosti gim­nastike, čitanju poticajnih knjiga, slušanju glazbe, o popodnevnom odmoru, o spavanju, o meditaciji, bo­ravljenju u prirodi. Veoma zorno mi je objasnio stil prirodnog zdravlja kao načina življenja koji jamči zdravlje u najvišem stupnju. Govorio je da tako neću imati problema s odvajanjem od alkohola, jer optimal­na prehrana ne prouzrokuje dodatnih ovisnosti kako to zahtijeva kuhana, pečena, sušena, konzervirana, za­činjena, koja je glavni uzrok ovisnosti svih vrsta doz­voljenih i nedozvoljenih droga. Sastavio mi je jelovnik i bar dvaput dnevno sve je bilo sređeno. To mi se činilo posebno važno, možda bez toga ne bi išlo sve glatko.

Tog dana, desetog siječnja objedovao sam prvi put voćni obrok i to su bile naranče koje je preda me po­stavio prijatelj. Ruke su mi se tako tresle kad sam gu­lio prvu naranču da mi je on pomogao pri daljnjem guljenju. Tad mi je dalje razlagao, što je trajalo dva i pol sata. i konačno sam se odlučio da ću prakticirati optimalnu prehranu te ću zamijeniti svoj dosadašnji

196

životni stil sa stilom zdravog života. S obzirom na tje­lovježbu odlučio sam se za vježbu s utezima. Alojz je istražio tržište i preporučio mi višenamjensku napra­vu za vježbanje svih mišićnih skupina. Nazvao me je te smo nakon službe otišli po napravu i dopremili ju kući. Izradio je potpuni program vježbanja za mene.

Vježbanje izvodim 3 puta tjedno, svaki drugi dan. a nedjeljom idem na obližnje planinsko izletište Buko­vica, bez obzira na vrijeme. Prije nego idem na službu, obavezno vježbam oko 15 minuta i za vrijeme tog kratkog vježbanja zahvatim sve pojedine mišićne skupine i već se ujutro osjećam fantastično. Svima to­plo preporučujem takav način vježbe da dođemo na posao puni energije, raspoloženi i pripravni, ne kao drugi koji za razbuđivanje trebaju (kao i ja prije), čaši­cu domaće, viskija, kave, cigareta pa potom započinju posao umorni, shrvani. Prije prelaska na sirovu, prije­snu hranu, težio sam 92 kg. mišići su bili labavi, trbuh napuhan i obješen, bio sam gojazan, lice mi je bilo podbulo, ali za liječnika je to bilo normalno stanje.

Mjesečno sam izgubio prosječno 5 kg tjelesne težine koja je predstavljala uglavnom nefunkcional­no, masno tkivo i tekućinu, kojom se je očajno tijelo trudilo neutralizirati otrove zbog potpuno iskrivljenog hranjenja i pijenja alkohola. Tako sam već za 5 mjese­ci smršavio 22 kg. Mršavljenje se zaustavilo na 70 kg težine koja je ostala nepromijenjena nekih 14 dana, potom seje težina počela dizati i dosegla 75kg. Toliko imam i danas (visok sam 184 cm). Pri tom sam malo

197

strahovao da ću previše omršavjeti, da ću postati suvi­še suh, slab. Prijatelj mi je govorio da će tijelo samo izgraditi onu tjelesnu težinu za koju je moj organizam biološki programiran i kako imam jednaku visinu tako ću imati i istu težinu... i doista je tako. Sad znam da mi nije potrebno proučavati nikakvih znanstveno do­stignutih tabela, što sve moram pojesti da primim „propisanu količinu, vitamina, minerala, bjelančevi­na", tabela o tom koliko „moram težiti", nije mi po­trebno paziti na razinu krvnoga šećera (iako su mi oba roditelja bolovala od posebno teškog oblika šećerne bolesti), nije mi potrebno paziti na visinu krvnog tlaka i što je najvažnije: tako ugodno se nisam još nikad u životu osjećao. Tegobe s prostatom su „čudesno ne­stale", nema više mnogo peruti, ljuske su nestale, spa­vam kao „zdravo dojenče", tvrdo, budim se odmoren i pun energije, nema više depresivnosti, slabosti i živč-anosti. Ruke su potpuno mirne, ponovo sam postao muškarac u pravom smislu riječi, vitak, snažan, spo­soban za život.

Za stil prirodnog zdravlja s optimalnom prehranom nije nikad prekasno, ja sam se za nj odlučio s navrše­nih 48 godina. Ako imate stanovite teškoće, jedno­stavno se odlučite i u klubu ćemo naći rješenje za vaše teškoće, tada ćete morati sve - tako kao i ja - naučiti sami, zdravlje se ne može kupiti.

Nakon godinu i po prijesne hrane i prihvaćanja sti­la prirodnog zdravlja preporučam vam najbolju litera­turu koju morate obavezno pročitati i promišljati:

198

„Želiš li biti zdrav? Odbaci kuhinjski lonac" (Helmut Wandmaker). Najbolji su mono-obroci hrane i znajmo daje zdravlje naša savjesna odluka...

199

Albert Fussi

ŽIVOTNA PROMJENA PREHRANE

Ja sam Austrijanac (45 godina) i živim trenutačno u Aziji. Visok sam 182 cm, a težim 105 kg. Da bih smršavio, ostavio sam me­snu hranu i bavim se gim­nastikom i plivanjem. Uspio sam skinuti 8 kg. U međuvremenu sam ostavio i cigarete.

Jednog dana sam došao do knjige „Prijesna hrana

umjesto kuhane" od H. Wandmakera. Brzo sam je pročitao i već sljedećeg dana započeo sam se hraniti samo prijesnim voćem i povrćem. Moji roditelji te braća i sestre su negodovali. Oni su inače svi pretili i strahuju da će moja kćerka imati teškoća ne bude li jela meso, kruh i mlijeko.

Moja supruga i kćerka jedu nekoliko dana kao i ja ali ni tad ne ispuštaju za doručak kruh s maslacem. Ja ih uopće ne prisiljavam da jedu samo prijesno voće i povrće.

Nakon dva tjedna primijetio sam daje moja težina pala s 97 kg na 88 kg. godinama sam zapažao krv na

200

svojoj četkici za zube nakon pranja zubi. Sad je to ne­stalo u roku od 10 dana. Još od školskih dana imao sam teškoće sa svojom kosom, morao sam je svaki dan prati jer sam inače osjećao strašan svrbež. I to je sad nestalo. Imao sam bolove u zglobovima prstiju, i to je sad bitno bolje. Šake mogu opet posve dobro sti­snuti. Uvjeren sam da su sve spomenute teškoće dola­zile od mesa, mlijeka i zato ih sad nemam.

Moja obitelj prakticira zajedno sa mnom objed od sirovog voća i povrća bar svršetkom tjedna. To još više voli moja kćerka nego supruga. Sam se najradije ustajem i pripravim doručak i stavim na svaki tanjur voća i svi to jedu a da i ne traže što drugo.

201

Helmut Wandmaker

OZDRAVIO SAM, ŽELIM TO I DRUGIMA!

Rođen sam 1916. god. u Schalkholz/Holstein. Odmah nakon završene gimnazije ušao sam u radni odnos.

Zadesio me je drugi svjet­ski rat i uvalio me u mnoge ne­volje i stradavanja. To je teško

1 narušilo moje zdravlje. I kad I mi nije mogla pomoći školska g medicina, posegnuo sam za

istraživanjem na temelju dru­gih izvora. Čitao sam literaturu koja je obrazlagala prirodno liječenje i održavanje zdravlja.

Posegnuo sam za lijekovima koje nam Stvaratelj pruža u prirodnoj hrani, voću i povrću. Rezultati nisu izostali. Hranim se svježim, sirovim voćem i povrćem već 45 godina. Sad mi je 89 godina. Osjećam se još uvijek vitalno.

Svoje bogato iskustvo želio bih prenijeti i drugima, svim ljudima. Stoga sam napisao o tom tri knjige a pi­šem i četvrtu. Pokrenuo sam reviju „Wandmaker aklu-ell" koju i danas uredujem.

202

Na temelju svog dugogodišnjeg istraživanja i vla­stitog iskustva mogu pouzdano tvrditi:

- postoji samo jedan uzrok bolesti. I taj je zatro-vanje tijela!

- postoji samo jedan način ozdravljenja, čišćenje organizma od zatrovanja.

Oba načela su tako jednostavna, kao stoje i sve ve­liko jednostavno.

Ove je godine izašla na hrvatskom jedna knjiga Helmuta Wandmakera „PRIJESNA HRANA UMJESTO KUHANE", Prirodnom prehranom do istinskog zdravlja. U toj knjizi on zapravo donosi uk­ratko sve o svom iskustvu s ljekovitom prirodnom prehranom. Knjiga je dostupna kod: UPT, Đakovo, p.p. 51.

Zatrovanje prouzrokujemo sami kiselotvornom kuhanom hranom, medikamentima i stimulansima.

V . . . . .

Čišćenje od otrovanja ostvarujemo isključivo život-vornom, lužnatotvornom biljnom sirovom hranom, pri čemu je naše tijelo jedini prirodni liječnik!

Postoji samo jedan svemir, jedna priroda, jedan prirodni zakon, jedan Stvoritelj!

Prema tom zakonu temelji prehrane za čovjeka i životinju su isti: moraju jesti svježu, prijesnu hranu stvorenu od Stvoritelja. Oko 70 000 životinjskih vrsta u divljoj prirodi održavaju taj zakon. Samo se čovjek

203

razvio u biće koje kuha i pije mlijeko. Jedino je on iz­nimka koja uzima medikamente! Samo iz toga proiz­laze sve zdravstvene tegobe, sasvim svejedno, kako se te bolesti danas zvale.

Dugi niz godina razvoja s tom prijesnom prirod­nom hranom obilježili su čovjeka, on se prilagodio na te sirove molekule. I njegovi se geni nisu promijenili unatoč kuhanoj hrani. Tek vatra i kuhinjski lonac te­meljito su dalekosežno promijenili prehrambene tva­ri. Posljedica su degeneracija i bolest. Ako smo bolesni - govorim iz svoga iskustva - i želimo ozdra­viti i ostati zdravi, tad nam preostaje samo jedna odlu­ka: vratiti se natrag na prvotnu hranu, nakon što nekoliko dana postom očistimo tijelo od otrovnih če­stica nagomilane mrtve hrane. Za tu prvotnu hranu po­stoji jednostavno pravilo: „Jedi hranu svježu i sirovu, koja li najbolje prija, najugodnije miriši i očarava tvoje oko!"

90% naše vitalnosti, živčane snage i energije ovisi o toj jednostavnoj rečenici!

Uz to nas stalno moraju pratiti: svjež zrak danju i noću, sunčane zrake, čista voda, snažno gibanje, od­mor i spavanje! Stres je nužan i neizbježiv, ali možemo i moramo izbjeći prekomjeran stres.

Zašto mi ne sprovodimo ta jednostavna načela? Samo naše navike i manjkava snaga duha i volja sprje­čavaju nas da promišljamo o svom istinskom životu!

204

Danas moramo braniti prirodni zakon a ne svoj de­generirani krivi način života! Kako je to žalosno u vri­jeme side! Mikrobi su neprijatelji koje moramo pobijediti a ne naši stalni prijestupi prirodnih zakoni­tosti? No virusi i bakterije su u stvarnosti naši prijate­lji jer pomažu žderači našu nagomilanu prljavštinu. Kad ih ne bi bilo, naš bi se život skratio! Ni kod side nisu uzročnici zaraze mrtvi virusi nego tlo koje smo mi pripravili svojom mrtvom hranom, stimulansima kao što su sol, začini, kava, čaj. kakao, čokolada, raki­ja, cigarete i nebrojenim medikamentima! Ja mislim da oboljelog od side više ugrožava otrovni lijek (azi-dothvmidin) nego navodni ..virus". Mi se radije klju-kamo medikamentima nego mijenjamo svoj pogrešni način života. Poznati francuski Messegne kaže u svo­joj knjizi „Ljekovito Bilje" da 60%> naših sadašnjih bolesti dolazi od medikamenata.

Velika je nesreća da gotovo sve naše živežne na­mirnice ne sadrže više života nego su mrtve! Pogle­dajmo samo po policama u supermarketu, koliko ćemo naći hrane u limenkama, pakovanjima: sve tvor­nička roba. uglađena, promijenjena, učinjena održivom. I mliječni su proizvodi danas sterilizirani, homogenizirani i pasterizirani te time degradirani na mrtvu hranu.

Samo na malenom prostoru izložene su svježe živežne namirniee. No nažalost i to voće i povrće uz­gajano je često uz pomoć umjetnih gnojiva, insektici-

205

da i pesticida. Najprije se uništi tlo, potom bilje i šuma, na kraju životinja i čovjek.

Moramo i na to misliti i uvijek tražiti ekološki uz­gojeno voće i povrće pa makar bilo i skuplje. Ali ni najbolje ekološki uzgojeno bilje ništa ne koristi ako ga kuhanjem u loncu pretvorimo u mrtvu materiju. Za to stalno kršenje prirodnog zakona morat ćemo ispaštati.

Samo životonosni enzimi, naši najbolji pomoćnici, kojih ima na tisuće, stvaraju iz životonosne hrane sta­nice sposobne za život, iz kojih se tada izgrađuje snažno životno tijelo. I ta „roba" tada vrlo lako ide bez smetnji kroz naš probavni sustav. Svježa hrana dopre­ma sa sobom sve nužne enzime za probavu.

Ali svakodnevne reklame peru naš mozak i usmje­ravaju ga suprotnim smjerom. Važan je samo profit. Što će se dogoditi s našim dragocjenim tijelom, kojeg smo samo jednom dobili od Stvoritelja, industriji je potpuno svejedno. Njoj je važno samo da ona profiti­ra.

Ako se mi ne promijenimo, ni trgovac se neće pro­mijeniti. Zašto da se on trudi oko toga ako se mi ne trudimo. U Njemačkoj imamo već 2 milijuna dijabeti­čara. Nije li to znak za uzbunu i za sve nas koji to još nismo, ako jedemo hranu koja pogoduje nastajanju te bolesti? Zašto moramo čekati da obolimo pa tek onda tražimo zdravu hranu? Zašto ne bismo svojom po­tražnjom već sad prisilili supermarkete da obilno po-

206

nude svježu, životonosnu hranu? Zašto se ne uskladimo s prirodnom zakonitošću?

Teško nam je mijenjati okolinu, zato moramo po­četi od sebe samih. Naš će primjer postati škola za druge. Same riječi neće puno djelovati bez životnog svjedočenja.

Pogrešne navike, koje su jedine uzroci svih obo­ljenja, uporno se održavaju na životu. Njih je upravo na prehrambenom području najteže mijenjati. Govori se: kako su moji djedovi i roditelji običavali priprema­ti hranu, tako je najispravnije.

Svatko mora tu tešku odluku promjene donijeti po­sve sam osobno. Ja mogu sam govoriti o svojim isku­stvima s teškim oboljenjima uslijed ratnih strahota i moga nastojanja da se izliječim. To sam i ostvario lije* čeci se životonosnom hranom, prijesnim voćem i pov­rćem. Želio bih mnogima u zdravstvenoj nevolji pomoći. Htio bih im besplatno ponuditi ono što je mene mnogo stajalo.

Sva se stvorenja razvijaju u skladu sa svojim okoli­šem, da budu mirna i sretna a ne da trpe! Priroda ne pozna nikakav „plan bolesti", ona uvijek želi naše zdravlje. Samo kad omalovažimo njezine zakone, ona mora nastupiti U našem interesu, jer nas želi spasiti.

Na tom putu do vrhunca nužnog zdravija, do sreće moram uništiti neke legende o osnovnim živežnim na­mirnicama, kao na primjer o zdravom kruhu koji u stvarnosti prouzrokuje opasan, kiselotvoran otpad i

207

svojim zemljastim tvarima snosi glavnu krivnju za prerano okoštavanje i starenje. Kiseli krušni i žitni proizvodi lišavaju nas dragocjenog kalcija iz kostiju, dok oni sami jedva sadrže kakav kalcij (krušna reuma, krušni giht).

Ili „dobro" kravlje mlijeko sa svojom teško pro­bavljivom kazein-bjelančevinom, koje nam donosi većinu kožnih oboljenja i alergija. Pri tom je čovjek iznimka medu svim živim bićima. Nijedan drugi sisa­vac kad odraste nema potrebe za mlijekom.

Neki kažu: ali kravlje mlijeko sadrži ipak tako mnogo kalcija da ga mi neophodno trebamo za svoje kosti! Zašto onda zapadni narodi koji troše najviše mlijeka imaju najbjedniji sustav kostiju? Grubi kalcij navezan na teško probavljivu kazein-bjelančevinu čovjek ne može upotrijebiti, pogotovo ne tada kad je mlijeko manipulacijom opasno promijenjeno, ubije­no.

Degenerirani kulturni čovjek je jedino živo biće na zemlji koje svoju hranu uništava kuhanjem, pije mli­jeko nakon odbijanja od majčinih grudi, pije medika­mente i otrovne napitke kao što su kava i alkohol i uništava svoja pluća pušenjem duhana.

Samo o nama ovisi koliko ćemo se usmjeriti prema zdravlju, cilj si postigao tek onda kad si svoj okus tako uredio da odbijaš sol, masnoću i začine i čezneš za ja­bukom. Ti ćeš se tek tada ugodno osjećati kad više ne budeš mogao podnositi dobru građansku hranu.

208

Dok god možeš još sve podnositi, kao kakav „istroše­ni traktor", ti si još veoma daleko od cilja. Za kompro­mise moramo sami snositi odgovornosti, ali moramo uvijek imati pred očima da kompromisi s kompromi­snim bolestima vode do kompromisne smrti.

No, isplati se kameniti put. Postoje tisuće knjiga o dijetama i zdravlju. Tko onda ima pravo? Upravo iz te činjenice mnogostrukosti možeš već spoznati da su sve pogrešne kad ne zastupaju dosljedno prirodni za­kon. Sami možemo istražiti tko ima pravo: takozvani „znanstvenici" ili priroda! Pravo ima samo prirodni zakon, tu ne bi trebalo uopće sumnjati. Alija znam da sam sam još uvijek tražio nove i obuhvatnije spoznaje. Zato želim svima pomoći svojim iskustvom i pisa­njem. Ponekad izustim i koju grubu riječ, ali nije li i sam život grub? Uvijek sam nastojao naći istinu, iako je ona katkad neugodna.

Liječnica-znanstvenica Kingsforda obranila je 1880. god. svoju doktorsku radnju „Savršena hrana za čovjeka". U predgovoru je napomenula da će ju koji „znanstvenik" smatrati utopistkinjom. Nije se okolišala u svom radu reći istinu. Napisala je u osnovi isto o hrani što ja svjedočim i svuda oko sebe sirim svojim spisima.

Jesu li ljudi prihvatili preporuke te liječnice? Nisu, oni se još uvijek čvrsto drže kuhinjskog lonca. Pogle­damo li mnoge gurmanske recepte u svakodnevnim časopisima pa i u „revijama o zdravlju", svi rade samo na zavođenju zamamnim okusom za naše jezike i nep-

209

ce. Zarada im novca predstavlja vrhunski cilj a ne zdravlje ljudi. I od bolesti živi silna medicinska hije­rarhija.

Tada neizbježno nastupa s lijekovima, umjetnim vitaminima i mineralnim tvarima medicina koja po­pravlja, koja nas ne može spasiti, naprotiv, naše na­padnuto tijelo mora uz vlastite otpatke i te otrove učiniti neškodljivima i izbaciti ih. Ali to je daljnje oš­tećenje, posljedice su nesagledive. Medikamenti koji zdravog razbolijevaju trebaju bolesnoga ozdraviti? Tko može tako što pomisliti?

Zdravi možemo biti samo ako zaboravimo kuhanje i pečenje. Termička obrada nije samo uništila naše pri­rodne živežne namirnice, nego je i nas ljude degeneri­rala u bogalje. Stoga se držimo zdrave, prirodne hrane, svježeg sirovog voća i povrća! Od toga živim i podržavam svoje zdravlje već 45 godina. To želim svim ljudima koji žele istinski zdravo živjeti.

210

Cvetka Sodja, tel.: 031 378 670

MOJA ZGODA

Zovem se Cvetka Sodja. Stanujem u lijepom pred­jelu glavnog grada Ljubljane. Obitavalište me podsje­ća na djetinjstvo i mladenaštvo.

U veljači lanjske godine vraćala sam se dobro od­morena i puna novih nacrta sa skijanja. Kod kuće uve­čer najviše uživam kad sama u miru pogledam na TV programu kakav dobar stari krimić Agate Christi, i to mi se posrećilo te veljačke večeri. Zbog vrućine sam se malo obrisala, dotakla se lijeve dojke i osjetila malu kvržicu. Nisam se zbog toga prestrašila jer sam to već imala prije deset godina pa se nije dogodilo ništa naro­čito. Svejedno sam se s mužem o tom porazgovarala te sam ujutro otišla na pregled. Nakon pregleda su me „hospiu lizirali" kako se to stručno kaže i tako je poče­lo, a muž se vratio kući.

Za dva dana imala sam sljedeći - drugi pregled, a sljedećeg tjedna još jedan, dakle treći. Pri tom sam tre­ćem pregledu ugledala lijepu mladu djevojku s prat­njom. Ušla je u čekaonicu. Odmah sam znala da ima rak. I već sam ja bila na redu. Ta samo ozračje u pre-gledaonici, koju zovu „ordinacija", sve mije govorilo. 1 doista, i meni su rekli: „Gospodo, vi imate rak...". Još mi iz pameti nije nestala mlada lijepa djevojka koja je upravo prije mene bila na pregledu.

211

Misli su mi navirale jedna za drugom. Razmišljala sam kako je to samo moguće. Ona je još tako mlada. Ja već imam za sobom nekoliko lijepih desetljeća života, kod kuće imam dobrog muža, opskrbljenog simpatičnog tridesetogodišnjeg sina. nekoliko iz­vrsnih prijatelja i uspjela sam vidjeti nešto svijeta. A ona? Zašto ona? Zastoja? Zašto nas napada rak? Zaš­to napada tako mlade i lijepe ljude? Zastoje mene?

Tako sam onda razmišljala. Bila sam prestrašena, očajna... sad pak kažem daje i rak izlječiv.

Nisam dugo čekala na obavijest. Izvijestili su me da će me operirati drugog ožujka. Bila sam druga po redu. Tijekom operacije odstranili su mi lijevu dojku u cijelosti. Nakon operacije sam bila nekako zadovoljna sobom, zadovoljna što sam sve tako „lako podnije­la".. . uistinu za tjedan dana bila sam već na tako silno željenoj i teško očekivanoj kavi, operativno odstra­njenje dojke bilo je uspješno.

Potom je slijedilo uspješno razgibavanje lijeve ruke, no istovremeno su mojom glavom prolazile tmurne misli, misli o najgorem mogućem. Svi doga­đaji su me nekako slijedili, kako se to kaže, vidjela sam da ljudi oboljeli od raka umiru i nakon uspješno obavljenih operacija, da se stanje ponavlja i nakon uspješno obavljenih operacija, da se stanje ponavlja a time i način liječenja koje u nekim slučajevima nije uspješno. Mislila sam da sam pogriješila što sam doz­volila da mi odstrane dojku, postajala sam zabrinuta, još sam nešto pogriješila a nisam jasno vidjela u

212

čemu. što bi to moglo biti, premišljala sam o svemu najgorem. Sve me je pratilo, bila sam zabrinuta, istin­ski zabrinuta.

Jednog me dana nazvala prijateljica Pina i pripovi­jedala da zna za nekog koji će mi lako pomoći s do­brim savjetima o načinu življenja koji omogućuje tijelu da se samo liječi, bez otrovnih medikamenata i u većini slučajeva nepotrebnih operacija. U prvi mah sam pomislila da se tu radi o „prirodnom liječenju", potom travarstvu, čajevima te raznovrsnim „alterna­tivnim terapijama", a Pina je rekla da to nije ništa od toga... zato sam se i odlučila na konzultiranje.

Odvezli su me u Celje Alojzu Kolaru. Prijazno i jednostavno mije objasnio razvoj bolesti, zašto nasta­ne i uzroke koje si prouzrokujemo sami u ime neke čudne znanosti koja se ponaša kao superiorna - medi­cinska znanost. Na konzultiranju mi je objasnio da smo za razvoj bolesti odgovorni sami s krivim nači­nom življenja i prehrane i da me moli da zaboravim sve što su mi dosad govorili o „zdravoj prehrani", o bolesti, o raku i o liječenju koje ima samo jedno ime: ogroman profit pod maskom humanosti. Govorio mi je daje hrana, bolje rečeno nehrana glavni činilac za razvoj bolesti, čiji svršetak predstavlja rak. Odušev­ljeno mije predstavio životni stil u kojem su zastupani prirodni zakoni, dakle način prehrane za koji smo pri­lagođeni mi ljudi. Neumorno je govorio o stilu Pri­rodnog zdravlja - Prirodne higijene.

213

Prirodno zdravlje - Prirodna higijena je ipak zano­sno življenje, to je optimalna hrana, fitness, život s obiljem svježeg zraka, sunca, meditacija, ljubav, krea­tivni rad i hobiji, dragi međusobni odnosi... za poče­tak mije savjetovao post.

Bila sam oduševljena njegovim jednostavnim i pri­prostim načinom, na žalost morat ću se odreći i svojih dragih navika: kave, to će mi biti najteže jer sam ju pila i po pet puta na dan... Slijedećeg dana sam započ­ela postiti, svaki sat sam pila tri decilitra razrijeđenog narančinog soka, dakako svježega. Potrajalo je 26 dana.

U međuvremenu sam išla na fizioterapiju i tamo sam ponosno govorila da sam na postu.

Doživjela sam pravi napad, jer da se igram sa svo­jim životom i to je prouzročilo šok (u tom trenutku sama nisam znala što bih). Zvala sam Alojza. Ponovo mi je govorio da to moram sprovoditi želim li ozdra­viti. „Nije vam to nužno činiti", rekao je, „ali ako želi­te ozdraviti i ostati zdrava, morate to sprovoditi!"

Sljedeći obrok koji mi je u sobu donio muž bio je svježi narančin sok pripravljen u odnosu 1 prema 3 i tako sam uz njegovu pomoć pravilno odlučila i nasta­vila s postom, koji sam uspješno s manjim slabostima završila. To je bilo 26. travnja prošle godine, potom sam nastavila dalje s prijesnom, optimalnom prehra­nom i ostalim djelatnostima Prirodnog zdravlja - Pri­rodne higijene (meditacija i tjelovježba u fitnessu

214

zimi. sad pak dosta trčanja, planinarenja i vožnje bi­cikla).

U tom za mene najstrašnijem razdoblju svog života upoznala sam i mnogo novih, dobrih i zanimljivih lju­di, koje inače možda ne bih drugačije susrela.

Dobro sam upamtila Alojzove riječi: „Sad znate što je potrebno učiniti ako želite ozdraviti. Kirurško odstranjenje dojke ne znači ozdravljenje ako ne od­stranite uzroke za razvoj bolesti. Ako ne odstranite uz­roke, izgubit ćete i drugu dojku i na koncu život, ali na to se morate sami odlučiti!" Alojz ima pravo... i ja sam se odlučila u travnju 2005.

Bit će mi drago ako ovo moje iskustvo potakne još koga da se odluči za Prirodno zdravlje - Prirodnu hi­gijenu.

215

Marta Slakan, ekonomistica, Šentjurpri Celju, tel.: 041 654 004

MOJE ŽIVOTNO ISKUSTVO

U svibnju 1999. dospjela sam noću u bolnicu. Dijagno­za: rak. Vjerovala sam u liječ­nike i u ozdravljenje, ta prije toga nisam bila bolesna. Tu i lamo neka prehlada. U bolnici sam bila dva i po mjeseca. Na-

I kon svih liječenja koja su mi propisali doktori medicine (li­

ječnici), vratila sam se kući veoma iscrpljena, bez sna­ge, sa silno lošom krvavom slikom, kao posljedicom njihova načina liječenja. Tek sad su istinski započele teškoće. Obolio je i bubreg. Svaka tri do četiri mjeseca bila sam na transfuziji i infuziji. Jela sam uglavnom suh kruh i pila vodu, da bi imala što manje problema. Išla sam od „liječnika do liječnika, iz jedne u drugu bolnicu i vjerovala da će me izliječiti. Doktori medici­ne nisu vidjeli drugog izlaza nego da mi odstrane dio crijeva i bubreg. Konačno sam spoznala da mi uistinu ne mogu pomoći i da moram sama uzeti u ruke svoje zdravlje. Istraživala sam stvari, slušala sam svakog tko bi mi što prikladno savjetovao, išla sam k alterna­tivama i na razna predavanja. Počela sam uzimati vi-

216

tami ne i minerale te ostale dodatke prehrani za koje su tvrdili da su „prirodni".

Malo sam si ipak poboljšala zdravlje zahvaljujući svojoj pozornosti - brizi koju sam si posvećivala. Sad se zdravlje toliko poboljšalo da mi nije bilo potrebno neprestano odlaziti doktorima medicine - liječnicima. Stalno sam si posvješćivala da ću jednom naći onu pravu stvar koja se nalazi u prirodi. Ako za sve bolesti raste ruža, i za mene će...

Pohađala sam različita predavanja o „zdravoj preh­rani", o tome što kupovati u trgovini, što je biološki proizvedeno, što nije homogenizirano i hidrogenizira-no. Četiri i po godine nisam jela nikakva voća i pov­rća. Ta mi je hrana pri jedenju prouzročila velike probleme (sad znam da sam se krivo hranila, odatle teškoće s voćem i povrćem) i tako su miju doktori me­dicine strogo zabranili. To je bilo za me kao da su me ubili jer sam prije oboljenja jela i voće i povrće - to je pila moja omiljena hrana. Tako sam se hranila na uo­bičajen način (doktori medicine to zovu normalnim) uništenom, termički obrađenom hranom (ne-hranom, kako kaže Alojz) koja je pored neispravnog životnog stila glavni uzrok razvoju takve bolesti od koje sam trpila.

Neki sam dan pročitala u časopisu intervju s gospo­dinom Alojzom Kolarom. Pozorno sam pratila ne bi li što za se pronašla. Otišla sam na njegovo predavanje u Žalac. Želja mi se ostvarila. Oduševljena njegovim iz­laganjem, kod kuće sam započela jesti po metodi koju

217

je opisao i preporučio. Već isti dan sam prestala uzi­mati vitaminsko mineralne pripravke. ,,U optimalnoj su hrani sadržane upravo sve supstance koje tijelo po-trebuje za mirno djelovanje", govorio mije Alojz. Či­nilo mi se daje to ono stoje u meni već dugo ležalo, da ću jednom naći nešto u prirodi i to će mi pomoći u mo­jim teškoćama.

Obistinila mi seje i najveća želja, jesti voće i pov­rće. U vrućim ljetnim danima to je kao balzam za tije­lo. Dok drugi negoduju koko im je vruće, ja si rashlađujem tijelo voćem i povrćem. I sunčam se. Po­primila sam lijepu bakrenu boju a da se nisam nama-zala kremom. Imam snage, malo sati trebam za spavanje. Pročitala sam mnogo knjiga. Najprije knji­gu „Želiš li biti zdrav, odbaci kuhinjski lonac" i sve sveske „Znanosti življenja" koje izdaje Klub i još mnogo drugih.

Od tad nisam bila još kod liječnika. Zimi su svi oko mene bili prehlađeni, gripozni. Ja nisam oboljela, niti sam se prehladila.

Pri čudesnom načinu liječenja raka pratila me je i snažna psorijaza. Imala sam kreme za mazanje, pose­ban šampon za kupanje i ništa nije pomagalo. Razno­razni alternativci, „izlječitelji" su mi govorili da imam teškoće s jetrom, međutim službena medicina nije niš­ta našla na jetri. Sad sam već shvatila daje potrebno omogućiti tijelu detoksikaciju i tako očistiti i jetru od otrovnih tvari koje su se nagomilale u razdoblju iskrivljenog načina života, koji je uzrok za razvoj

218

moje bolesti i toga što se pri tom nakupilo zbog „liječ­enja" i uzimanja propisanih droga - lijekova. U srpnju ljetos uspjelo mi je posve odstraniti psorijazu. Nema joj više ni traga.

Veoma sam sretna, zahvalna što sam upoznala i po­slušala gospodina Alojza Kolara, kada mi je savjeto­vao stil življenja Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene koji mije pomogao na mom putu do zdravlja. Bila sam jaka u sebi. Odlučila sam se i preinačila nač­in prehrane. U tom sam ustrajala. To poneko nije pri­pravan učiniti ili jednostavno ne može učiniti. Sad normalno živim, radim i uživam u prirodi.

Sama si u vrtu uzgajam povrće. Iz svog je voćnjaka najljepše ubrati zrelo voće. Na svoj 50. rođendan po­stala sam i članica kluba Prirodnog zdravlja - Club of Natural Health. Veoma sam ponosna da sam u družbi tako dragoj i punoj zdravlja.

219

Metka Bogataj, studentica

NOVA SPOZNAJA - NOVA SREĆA

Godine 2003. obolje­la sam od teške bolesti limfnih žlijezda (Ne-Hodgkinov limfon). Tad je započelo novo po­glavlje u mojem životu. Moglo bi se reći daje to bio početak nekog puto­vanja, kao Safari u Afri­ci, samo je to bilo

putovanje u samu sebe, otkrivanje područja koje sam svjesno potiskivala jer nije nikad bilo vremena. Samo postavljanje dijagnoze značilo je posvemašnji šok, uslijed čega je uslijedilo veoma teško razdoblje. Kao i drugi u takvoj prigodi i ja sam se pitala: „Zašto seje to moralo baš meni dogoditi?" nemoguće mije bilo prih­vatiti činjenicu da sam se praktično preko noći morala suočiti s okončanjem svog života. Upravo sam bila u najljepšoj životnoj dobi. Tek što sam se riješila nekih teškoća, uslijedile su nove, gore. I ja sam imala snove i ciljeve koje moram i koje bih lako postigla u svom životu, a sad je bilo potrebno usred najaktivnijeg raz­doblja hvatati se u koštac s posve drugim stvarima, koje su većini „zdravih" ljudi prištedene. Godina

220

2003. bila je jamačno najteža u mom životu, iako mi ni prije nije bilo posve lako: velika žalost, stresovi, brige, svi drugi su bili u boljem stanju od mene. Vazda sam imala poteškoće s probavom i stalnim napinja­njem, premda sam jela samo kuhanu vegeterijansku hranu. Za poboljšanje sam morala piti donat ili što sli­čno. Hranila sam se na način koji se inače smatrao „zdravim", što sam kasnije utvrdila da nije tako. Pri prehladama i oboljenjima često sam uzimala „lijeko­ve" protiv bolova, da mogu izvršavati sve obaveze i tako ugoditi očekivanju i potrebama drugih.

Dakle, kad sam nekako prihvatila svoju bolest i činjenicu daje to sad dio mene, započela sam se protiv nje boriti i sukobljavati na razne načine. Najprije su me „liječili" zračenjem svih perifernih bubuljica, jer za kakvu drugu mogućnost osim uobičajenog liječe­nja ionako nisam znala. Uzimala sam propisane medi­kamente. No moj organizam već odavno teško prihva­ća kemijske supstance i tako mi je to doduše nisko doziranje ostavilo svoje posljedice. To se očitovalo u slabostima, osjećaju umora, pomanjkanju snage i smanjenju broja leukocita. Osim toga, kao posljedica zračenja privremeno mije nestajala menstruacija i do­nijela cio niz klimateričkih teškoća (noćno znojenje, trešnja, besanica cijele noći...). Liječnici su mi daka­ko zato opet propisivali „lijekove - hormone" koje ni­kako nisam mogla uzimati. Počela sam tražiti svoje alternativne stvari da bi si pomogla psihički i fizički, lako je pregled s obzirom na limfu ukazivao na popuš-

221

tanje, psihički sam bila gotovo na tlu. Tako sam se strašila svake slijedeće kontrole: što će sad opet ispo­staviti.. . Dugo je trajalo da mi se opet povratio dobar osjećaj i optimizam.

Najviše me je boljelo što sam s postavljenom dija­gnozom potisnuta u kut, još posebno, što me školska medicina smatrala neizlječivom. Tako sam ostala sama, samo ja i moja dijagnoza koja me jc tako razori­la da su mi preostala još samo dva puta: ili da očaja­vam ili pak ustrajem i primim sve skupa kao veliki izazov i prigodu vlastitog odupiranja. Na sreću izabra­la sam drugi put i upravo to mi je dalo obilje novih snaga.

S druge strane sam jurila od jednog do drugog al­ternativnog „liječenja": odlazila sam na reiki-tečaj, bioenergetičaru, pila biljne čajeve i ostale biljne pri­pravke. Istina sve mije to pomoglo da sam se psihički oporavila i opet prožela optimizmom. Unatoč svemu, to sve nije spriječilo da mi se bolest opet ne ponovi 2005. godine.

Tad sam shvatila da k oslobađanju od svoje bolesti moram pristupiti na drugačiji način. Spoznala sam da najviše trebam uraditi sama i da to ne prepuštam dru­gima koji ne mogu ništa učiniti umjesto mene! Već početkom 2005. godine došla mije u ruke knjiga s na­slovom „Prijesna hrana umjesto kuhane" (II. VVan-dmaker). u kojoj su bila obrazložena načela prehrane prijesnom hranom. Tad sam se odlučila hranili na taj

222

način. Gledajući unatrag, bilo mije žao što to nisam već odavno učinila.

Ali čovjek se za nešto uvijek odluči onda kad osjeti daje nastupio pravi trenutak za prihvaćanje!

A moj trenutak za prihvaćanje je bio upravo Božić 2005. godine kad sam se počela hraniti prijesnom hra­nom. No kasnije sam uvidjela da samo to još nije do­voljno. Odlučnu ulogu pri najboljem potezu moga života bila je upravo prava obavijest moje drage prija­teljice Irme koja mije elektronskom poštom poslala iskustvo gospođe Marije I Irastnik. Tu sam našla i tele­fonski broj gospodina Alojza Kolara. U njezinu sam iskustvu lako dokučila da sije ona na osnovi životnog stila Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene izliječila brojne bolesti. Tako sam je nazvala i pitala je li to sve istina što piše, jer svi sumnjamo u nešto što ne pozna­mo. Pri odgovoru gospode Marije osjetila sam toliko snage, volje i optimizma da u meni više nije bilo ni najmanje sumnje. Tad sam shvatila da sam na pravom putu. Još isti dan sam nazvala gospodina Alojza Kola­ra koji je jedinstveni praktikant i savjetnik Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene u Sloveniji i, kako sam i kasnije utvrdila, najbolji čovjek kojeg sam ikad upoz­nala. Već mije u telefonskom razgovoru rekao: „Met­ka, želite li biti zdravi, nužno je da učinite upravo to!" I tako smo dogovorili datum našeg susreta dne 12. si­ječnja 2006. U dvo i po satnom razgovoru iscrpno mi je predočio g. Alojz Kolar cjelokupni stil Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene. Taj način življenja pored

223

optimalne prehrane — koja uključuje sirovo, svježe, zrelo voće, svježe povrće, nepržene orahe, lješnjake i sjemenje te svježe kod kuće pripravljene sokove od voća i povrća - uključuje i primjerenu športsku aktiv­nost, dovoljno odmora, spavanja, gibanja po svježem zraku i suncu, opuštanja, meditiranja, čitanja motiva-cijske literature... Ništa me više nije trebalo uvjerava­ti i nisam više imala nikakve sumnje da je to uistinu PRAVA I NAJBOLJA STVAR! Tako sam od tog dana 100% na optimalnoj prehrani i pokušavam živjeti u potpunosti taj čudesni životni stil. Katkad, priznajem daje pored svih odluka to teško izvesti, ali znam da se je za konačni uspjeh potrebno potruditi. Mogu jamčiti da je to uistinu pravi životni stil, koji omogućuje izvrstan osjećaj, potpuno zdravlje i vitalno tijelo. Pro­teklih devet mjeseci osjećam se tako dobro kao nikad prije.

Moram reći da sam ispočetka pri prelasku na opti­malnu prehranu osjećala prolazan umor koji sam shvaćala kao posljedicu čišćenja organizma i koji je tijekom triju tjedana posve nestao. I mene je zabrinja­valo koliko ću smršaviti s obzirom na to da nisam ima­la prekomjernu težinu. Ubrzo sam shvatila da je to bila suvišna briga, jer u početku sam izgubila tri kilo­grama, ali od tih sam dva, uz primjerenu športsku ak­tivnost, dobila natrag. Za malo vremena sam spoznala da mi novi način življenja donosi samo pozitivne re­zultate: poboljšala seje krvna slika (uzrok stalnog po­višenja amilaze, lipaze i bilurbina u krvi - na osnovi

224

zdravstvenih istraživanja nije bio nikad razriješen, sad su sve te vrijednosti kao nikad prije u granicama nor-male), probava se je normalizirala, opet sam postala puna snage i životne radosti, na što sam prije već odavno zaboravila. Vidna su poboljšanja nastala i pri menstruaciji, nema više glavobolje i depresije, uman­jila su se krvarenja. Za razliku od nekih koji su prešli na taj način prehrane, ne osjećam posebno hladnoću. Povećala seje i koncentracija za kreativan rad. Moja bolest u odnosu na limfne žlijezde se smirila. Nije me više ničeg strah. Sve to shvaćam kao dugotrajan pro­ces. Tijelu je samo potrebno priuštiti najbolje uvijete i uvjerena sam da će se organizam sam izliječiti. Inače moj slučaj još nije završen, ali znam da će mi uspjeti!

Kad razmišljam o svojoj prošlosti, mogu uvjereno tvrditi da je upravo 2006. godina najljepši dio mog života i odraz je apsolutno primjenjivanog životnog stila i posljedica sklapanja prijateljstva s upravo čude­snim ljudima koje sam upoznala u našem Klubu. Opet se osjećam puna snage i životnog zanosa. Samo tako se istinski isplati živjeti. Najbolja je osloboditeljska spoznaja da sve sam lako činiš i nisi više o nikom ovi­san.

Sad i ja mogu lako potvrditi daje istina kako je u svojoj knjizi zapisala Lance Armstrong: „Najbolje što mi seje dogodilo je to što sam dobila rak".

Najbolja mogućnost za osobni rast, nova spoznaja i put koji me je doveo do najbolje životne znanosti Pri­rodnog zdravlja - Prirodne higijene.

225

Svim ljudima želim da se za taj korak odluče još prije a ne tek onda kad njihovo tijelo već razvije 7. stu­panj bolesti i ubrzo će se uvjeriti što je pravi život!

Ovom prilikom da kako silno zahvaljujem Alojzu Kolaru, istinskom prijatelju koji mije pomogao i uvi­jek je spreman pomoći svojim znanjem i iskustvom.

226

Vojteh Keš, zubarski tehničar, tel. 041-263-200

BIO SAM ZDRAV ČOVJEK...

Općenito sam bio „zdrav" čovjek. Nije me mučila nikakva zdrav­stvena tegoba osim što sam od šeste godine sta­rosti nosio naočale (dioptrije: 1.75 i 1.50 plus), 5-6 puta tijekom godine bio sam prehla­đen, od 10. godine dalje imao sam 1-2 puta go­dišnje anginu. Imao sam teškoće s kožom po prstima na rukama a zadnjih godina i po tabanima. Uvijek sam imao previsok tlak i puis. Na nogama sam imao skra­ćene žile, bolove u leđima i koljenima... dakle, bio sam zdrav čovjek po mišljenju današnje školske me­dicine, no ako dobro promislim nisam bio baš zdrav niti sam se tako osjećao. Nikad se nisam sprijateljio sa zdravstvenim teškoćama i načinom rada liječnika.

Prije godinu dana žena mi je dala u ruke knjigu Helmuta Wandmakera o zdravoj prehrani voćem i povrćem. Skanjivao sam se uzeti ju i čitati, jer inače rijetko nešto čitam. Budući da je žena pročitala već mnoštvo knjiga o „boljem" životu, bio sam uvjeren da

227

je opet jedna od takvih knjiga pa sam se ustezao daju čitam. Potaknut ženinim usrdnim preporukama ipak sam ju počeo čitati. Bila je veoma zanimljiva, za da­našnje poimanje šokantna. Već nakon 40 pročitanih stranica uvidio sam daje sve istina. Pomalo sam pre­lazio na prijesnu hranu. Najprije sam umjesto svakod­nevnog „kraljevskog" doručka pojeo 5-6 jabuka. Već za nekoliko dana osjećao sam se u jutarnjim satima kao preporođen (prije sam nakon doručka obavezno još trebao kavu da bih lako mogao započeti raditi). Za jauznu sam nastavio s drugom vrstom voća ili orasi­ma. U vrijeme ručka uzimao sam salatu i još malo ku­hane hrane. Pred večer opet jabuka. Iz dana u dan osjećao sam se bolje, prožimala me je nova snaga koju dotad nisam poznavao. Upravo sam te zime bio vrlo umoran. To mi je davalo novu pobudu za daljnje čita­nje knjige. Pri čitanju sam podatke iz knjige povezi­vao sa svojim dosadašnjim življenjem i življenjem svojih bližnjih. Sve seje slagalo s navodima iz knjige.

Do proljeća sam nehotice smršavio 15 kg. Već tad su se pokazali znakovi poboljšanja zdravstvenih teš­koća. Kivni tlak se snizio na 105/60 a puis na 45. krvne žile su postupno postale gibljivije, teškoće s kožom su se ublažile, prehlade su bile vrlo rijetke, an­gine jednostavno više nije bilo, bolovi u leđima i ko­ljenima su nestali. Sve to zbivanje sa mnom okolina je zabrinuto promatrala, nadasve roditelji i sestra, na što se ja nisam obazirao. U sebi sam bio uvjeren da ispravno radini. Ipak je međutim dolazilo i do manjih

228

kriza, prije svega zbog nekih većih prekršaja s kuha­nom hranom. Polako sam izgubio još nešto težine, jer se nisam bavio tjelovježbom. Prijatelji i znanci su me pitali jesam li obolio, a ja sam im odgovarao da sam smršavio uslijed nadošle ljetne vrućine. Moram priz­nati da mije bilo više puta hladno, posebno zimi. Ipak me nije sprječavalo u skijanju i vožnji motorom i pri niskim temperaturama. Napokon sam u potpunosti napustio kuhanu hranu (izuzev na velike blagdane).

Veseli me da imam podršku cijele obitelji. Pri obrocima mi se pridružuju i žena i oba sina. Djeca imaju 4 i 6 godina i obojica rado jedu većinu vrsta voća. Prije nego smo im započeli davati više voća a manje kuhane hrane (u vrtiću su jeli što su im davali -razumije se, pretežito kuhanu hranu, punu konzervan-sa i ostalih otrova), išli smo s njima svaki mjesec liječ­niku, a otkako je kod nas glavna nekuhana hrana voće. povrće i orasi, nismo još bili kod liječnika - dakle go­dinu i po. Uz to napominjem da mi je sad ostalo mno­go slobodnog vremena. Sad mi nije potrebno brisati prehlađene noseve i to ne zato jer su djeca odrasla pa to čine sama, nego jednostavno stoga što nema što bri­sati.

Nakon godinu dana učinilo mi se da se očale za­magljuju. Otišao sam okulisti i pri temeljitom isproba­vanju svih mogućih dioptrija mislio sam da je naglo došla magla u ordinaciju. Konačno mi je okulist pre­dložio da čitani slova bez ikakvih naočala i na koncu je stručno utvrdio da više ne trebam naočale. Tako sre-

229

tan, kao što sam bio tog dana, nisam bio ni na svoj dan vjenčanja! (oprosti, ženo!). To mije dalo još veću po­budu i konačnu potvrdu pravilne odluke.

Kupio sam si fitnes-napravu. I otad marljivo treni­ram svaki dan, bolje izgledam, dobio sam na težini 5 kg (dakako mišićne mase, a ne sala!). Otkad sam si na­bavio sokovnik, svako si jutro pripravim sok od nara­nči i limuna, što me zadovolji do 11 odnosno 12 sati. kad pojedem prvo mono-voćni obrok. Samo ako toga nema, započnem s voćem prije. Povrće jedem tek po­podne, više puta i za večeru ili pak umjesto toga popi­jem sok od povrća (kad mi ga žena pripravi). Orahe i sjemenje jedem popodne između obroka. Teško mije reći koje mi je voće najbolje, ali bez jabuka bi teško živio, što seje pokazalo pri jednomjesečnom odmoru u tropskom području. Držim se preporuka kluba Pri­rodnog zdravlja s obzirom na način potpunog življen­ja. Sad kad čovjek prijeđe na prijesnu hranu, otvori mu se novi svijet - bolji i ljepši. A pri svemu što je novo i nepoznato lakše je ići naprijed ako ti tko savje­tuje ili netko pomaže. Tu je bio nepogrješiv gospodin Alojz Kolar, kojemu se na ovom mjestu zahvaljujem za svakovrsnu pomoć koju mije pružao i davao, i prije svega za vrijeme koje je žrtvovao da mi objasni kako je jednostavno hranjenje prijesnom i ujedno zdravom hanom.

230

M o j c a - Julijana Štangelj, tel. 051-323-757

ZNATI U SVAKOM TRENUTKU TEŽITI K ISPUNJENJU SVOG

ŽIVOTNOG CILJA - NAZIVAM AKTIVNO ŽIVLJENJE

Nekima je već na početku života daro­vano zdravo tijelo, ali rijetki ga znaju održati, a da se za to posebno ne trude.

Ja nisam bila medu tim izabrani­cima. Već u dje­tinjstvu sam bolovala od rahitisa. alergija i preosjetljivosti. Zapravo se uopće ni ne sjećam da sam kad bila zdrava.

U mladosti sam imala teške angine koje su se svaki čas ponavljale, kronične upale sinusa, glavobolje... Sad znam da je sve te teškoće prouzročio moj način života. Strašne teškoće s kralješnicom započele su pri­je 28 godina i stalno su mi uvijek iznova onemoguća­vale gibanje. Sve je to prouzročilo da sam se morala podvrgavati liječenju injekcijama, analgeticima i anti­bioticima.

231

Na trenutke sam posustala, ali su me tijelo i duša svaki tren upozoravali na kvalitetniji način življenja.

Promijenila sam svoje dosadašnje obitavalište, po­nekad meditirala, okušala se u makrobiotici i vegetari­janstvu i dvije godine proživjela putujući u kolima po svijetu. Moje su teškoće bile još uvijek prisutne, premda na neki način svladane tako da sam na neki način zaboravila na sebe te godine 2000. našla u fazi zatvaranja koje je prouzročilo razvoj bolesti u zad­njem stupnju...

Moje je zdravstveno stanje bilo uistinu porazno. Ako ignoriraš svoje tijelo, ono ignorira tebe. Pored raka na maternici visoki me je krvni tlak gotovo uniš­tio a tablete sam morala doživotno trošiti. Bolovi u križima, grčevi u kralježnici bili su neizdrživi te su mi nagovijestili da ću prije ili kasnije dospjeti u invalid­ska kolica. Moja je gibljivosl uvijek iznova bila bloki­rana. Bolovi u zglobovima na rukama i nogama prouzročile su mi veće ili manje teškoće. Tablete pro­tiv bolova više mi nisu pomagale.

Kad sam se u rujnu 2000. god. probudila iz narkoze već druge operacije iste godine, bilo mi je jasno da me moje tijelo zove da mu se posvetim drugačije nego do sada.

Došavši kući uspjelo mije prisustvovati na preda­vanju koje je organiziralo društvo „Priroda" iz Škofije Loke.

232

Taj put sam saznala za klub Prirodnog zdravlja u Petrovcu. Saznala sam da se naravno zdravlje temelji na načelima Naravne higijene i da smo svi odgovorni za svoje zdravlje. Našla sam telefon kluba i nazvala. Javio se prijazan glas i pozvao me da ih posjetim. I tako sam dospjela u klub Prirodnog zdravlja.

Ubrzo. 1. siječnja 2001. započela sam s prijesnom prehranom i započela živjeti stil Naravnog zdravlja. U veljači iste godine putovala sam s društvom „Priroda" iz Škofije Loke u Brazil. Toplo sunce, beskonačne obale Atlantika i prijesna hrana u mojem su tijelu pro­uzročili zanimljivo prelijevanje koje sam doživjela kao pravu nevjerojatnu, energijsku bombu.

Ja sam 96% prijesnojedka. Već godinama ne uzi­mam nikakvih tableta, krvni mije tlak normalan, blo­kade u kralježnici i grčevi nisu se pojavili zadnjih pet godina.

Dakako, ne smijemo zaboraviti na svoju dušu i na to kako naš duh utječe na naš fizički svijet, kako nas naše misli i čuvstva izgrađuju i ruše.

Budemo li samo jeli i najbolju prijesnu hranu, to još nije dovoljno. Potrebno je živjeti jednostavne pri­rodne zakone koji su prihvaćeni u stilu Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene.

Čovjek je duhovno biće s tjelesnom i duševnom di­menzijom. Važna je briga za se na način da održava­mo duboku vezu sa samim sobom i svojim ciljem. I

233

dakako ljubav koja uvijek liječi. Čovječje je srce ne­iscrpan izvor ljubavi.

Dobro je da nam je partner oslonac kad proživlja­vamo teške trenutke. Zato zahvaljujem Ivitu (svom mužu) koji je preuzeo sve moje poslove kako bih lako omogućila svom tijelu i duši potpun odmor i hvala mu jer je to činio od srca.

1 dakako Alojzu što me je s puno žara i optimizma uvodio u prakticiranje zdravog življenja uz prijesnu hranu, voće i povrće, kako to svi članovi kluba Prirod­nog zdravlja ostvaruju.

234

Danja Marguč. dipl. ekonomistica, Maribor

DARIJIN SLUČAJ

Kako sam ja došla do Alojza Kolara i s tim do optimalne prehrane i na­čina življenja? I ja sam jedna između onih koje je dijagnoza ,,dr. medici­ne" stavila u situaciju da istinski razložno učini korjenite promjene u živ­ljenju.

Otkad pamtim bila sam „proždrljiva". Proždrljiva za sve, hranu, materijalna dobra, no­vac, živ jenje. Neprestano me je nešto gonilo, neka nervoza, da ću u životu nekamo zakasniti i trudila sam se da u istom trenu budem na različitim mjestima. Tako sam užurbano živjela, pretjerano radila, pretjera­no se bavila sportom, pretjerano jela i ništa spavala. Spavanje i odmaranje nisu mi bili u skladu s mojim načinom življenja, jer za to jednostavno nije bilo vre­mena. Umjesto odmora „nadoknađivala „ sam energi­ju hranom i time nesvjesno još više opteretila već ionako iscrpljeno tijelo.

235

Moram priznati da sam bila psihički dosta nestabil­na, najradije sam se „praznila" medu domaćima jer su bili neke vrste moj ventil. Nisu mi mnogo zamjerali i kad sam na trenutke prešla granicu izdržljivosti svoje mame, a s ocem uopće nisam više razgovarala. Opazi­la sam da sa mamom očito nešto nije u redu.

Ali nisam nalazila puta iz začaranog kruga. Bila sam svjesna da se strašno osjećam ako smetnje zadržavam u sebi a prošle događaje koje najprije sa-meljem u sebi i potom ih zatrpam hranom jer se tako dobro osjećam te me tog trenutka ništa drugo ne opte­rećuje. Ali sve moje odluke i utvrđivanja, da tako da­lje više ne može ići, nisu ništa pomogli.

Pokazivala sam sve simptome živčane iscrpljeno­sti, razdražljivosti, povremene pesimističnosti, umor, pomanjkanje zanimanja za osobnu higijenu i izgled, pretjerana sebičnost, pomanjkanje kreativnosti, neza­dovoljstvo sa samom sobom, ljubomora, zavist, bila sam puna strahova i pretjerane brige... iako o tom pri­je nisam imala pojma, svega se toga sad dobro sjećam.

Tako me to da sam bolesna nije uopće toliko začu­dilo, jer se u sebi već dugo nisam osjećala zdrava, iako sam prividno kipjela od energije i zdravlja. Ako upita­te svoju bližu okolinu, nitko nije ništa primijetio i sva­kom sam izgledala vrlo pozitivna, otvorena i samosvjesna. Očito sam takva samo htjela biti. ali to nisam zbiljski osjećala i uistinu bila. Smetnja sa mnom bila je zaista složena. Nisam nikako mogla

236

utvrditi zašto sam sama sa sobom toliko nezadovoljna i to je bio uzrok svih mojih teškoća.

Sad se uvjeravam daje bolest u meni vrlo dugo na­stajala i pokazivala mnoge simptome i upozoravaj uće znakove, iako sam ih ja uzimala za svakidašnje i po­kušavala se na njih navikavati, nadajući se da će ne­stati.

Kad sam postala pozorna na spomenute znakove ti­jela, posjetila sam liječnicu i gotovo dvije godine na­kon tog prvog posjeta, konačno me je uputila na pregled tkiva žabice na vratu. Postavili su mi dijagno­zu: rak štitnjače i obrazložili mi jedini način liječenja te smetnje: operativno odstranjenje štitnjače i dijela žabice na predjelu vrata, možebitna terapija radioak­tivnim jodom i doživotno uređivanje hormona hor­monskim tabletama, što bi na onkološkom području bila samo „uljepšavajuća operacija", kako su se izra­zili.

Već sam tako odgojena da odbijam lijekove i što se tiče prepuštam više ili manje sve prirodi, zato se ni­sam mogla pomiriti s tim da do kraja života tablete budu moje nužne pratilje. Započela sam tražiti mogu­ća rješenja nastale situacije.

Već odavno sam svjesna činjenice daje „sve u gla­vi", samo toga nikako nisam znala prakticirati. Čitala sam knjige o reprogramiranju uma. kako se suočiti sa smetnjom i prevladati strah i „što pak ako...".

237

Za me je iskrsnuo trenutak „heureke" kad sam poč­ela žurno čitati literaturu Prirodnog zdravlja - Prirod­ne higijene, koju je za me naručio moj Vlado.

Alojz Kolar je hvala Bogu poslao svu raspoloživu lite­raturu koju je dotad napisao, gdje sam našla i članak o teško­ćama sa štitnjačom i užasnula sam se nad jasnim tumačenjima uzroka za teškoće u tom dijelu tijela, jer mi dosad nitko od doktora medicine nije

znao objasniti zašto uopće dolazi do tih teškoća. To je za mene bio dostatan doka/ za to što tražim. Dakle re­programiranju uma dodati još optimalni životni stil!

S tim sam se u tren poistovjetila i odlučno to prih­vatila kao pravi put.

Dakle moj životni stil koji je bio djelomično obli­kovan a djelomično sam ga oblikovala sama bio je vrlo prikladan za stil koji sam započela živjeti s opti­malnim načinom, što se tiče gibanja na svježem zraku i suncu. Ono što sam morala svjesno promijeniti bio je način prehrane, odlazak na spavanje najkasnije do de­set sati navečer, ograničiti šport najviše na jedan sat na

238

dan, uvesti meditaciju ili bar opuštanje te se svaki dan o podne odmoriti.

U međuvremenu sam već stupila u kontakt s Aloj­zom koji me je i pozvao k sebi da se osobno upozna­mo. Našao je vremena u svom pretrpanom rokovniku da mi opširno izloži stil Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene i kroz nekoliko me je dana zvao, pobuđivao i savjetovao. Govorio mije da uistinu imam dobre mo­gućnosti da ozdravim samo ako budem dosljedno živ­jela stil Prirodne higijene. „Nikakvo prividno liječenje medicinske struke ili alternative ne liječi, uvijek samo liječi tijelo samo ako mu pružiš jedno­stavne, osnovne uvjete", dodao je.

Ispočetka je bilo nekih teškoća s obzirom na mono-obroke, ali sam bila vrlo ustrajna te se je moje tijelo priviklo na takve obroke već prvi mjesec. Sama sam se sebi činila nekorisnom zbog ranog odlaska na spavanje i svakodnevnih počinaka, ali sam sve bolje shvaćala važnost odmora i spavanja, jer su se počeli pokazivati prvi simptomi samoozdravljanja a i prom­jene u psihi. Išla sam kroz fazu osamljivanja, kad sam prije svega željela biti sama i u miru pretresti svoje stanje i iskreno se zabaviti sobom, sad sam to počela prvi put u životu. Tad je provrela moja nestrpljivost i zajedljivost, jeza, žalost, ljubomora i kritike drugih, kako misle samo na sebe... Na trenutke sam postajala psihički čvršća, počela sam se baviti činjenicom daje pouzdanje od ključnog značaja i da ga moram imati najprije poradi sebe i pouzdati se. Ta spoznaja je u

239

meni pobudila nove dobre osjećaje. Zaista je pouz­danje u sebe bila tako velika stvar, kao stoje življenje potpuno novi posao.

Nije lako najednom, iako je to od životnog značaja, pouzdati se u se i svoje tijelo, koje je do sada bilo za mene manje vrijedno i svakako nije bilo tako kakvog bi si željela sad najednom utvrditi, kao savršeno i samo izlječivo. A jest!

Tako je za me započeo pravi proces ozdravljanju. Tako seje u meni ponovo razvio osjećaj za doživlja­vanje trenutka koji se zbiva ovdje i sada i napustila sam pretresanje proteklih događaja i strahova za ka­snije. O svemu tomu sam već prije mnogo čitala i tru­dila se to uplesti u svoj svagdan, ali sam to sad istinski osjetila i pronikla.

Pri svemu tomu moram posebno naglasiti kako ve­liku ulogu ima potpora okoline. Moja mama je, kako bi ona rekla: „Kćeri opet sam te pustila da se uvje­riš. . ." gotovo nesvjesno preuzela optimalni životni stil i dosljedno ga provodi, to se primjećuje po boljem osjećanju i izgledu.

Vlado, moj „muž" je divna potpora mojem čišćen­ju, svaka čast! Alojz i novi prijatelji iz kluba Prirod­nog zdravlja rastjeruju sve trenutne oblake. Što se okoline tiče, valja reć i :Žel i š li promijeniti svijet, naj­prije mijenjaj sebe!"

Iskusila sam na vlastitoj koži što znači „ne raditi po sustavu", dakle kako je ukočen i pristran naš zdrav-

240

Stveni sustav. O tom nisam nikad prije razmišljala, re­dovito plaćam dodatno osiguranje i prinose za zdravstveno osiguranje, što mi u danim situacijama nijednom nije ništa pomoglo, jer nisam prihvatila uo­bičajeni način liječenja, što bi mi omogućilo služiti se pogodnostima bolničkog zbrinjavanja.

Moje tijelo postaje svaki dan ljepše, snažnije, psiha svaki dan stabilnija, pouzdanija, pozitivnija, zaigrana. Život postaje svaki dan veća radost, jer strahovi ustrajno nestaju. Pri tom ima veliku ulogu i prouča­vanje istinske životne znanosti, Prirodnog zdravlja -Prirodne higijene, čega sam se latila odmah na počet­ku usvajanja stila Prirodnog zdravlja koji je za me ot­vorio potpuno novu dimenziju pogleda na svijet. Postala sam i članica kluba Prirodnog zdravlja.

Da, tako je, kad živiš optimalni životni stil, slijediš svoj osjećaj i slušaš svoje tijelo.

I još je pored svega tako jednostavno. Sad nakon osam mjeseci optimalnog stila već vrlo

lako vidim ljude takve kakvi su u sebi i manje se za­brinjavam što će biti nego se već unaprijed radujem.

241

Kate Sommers, Južna Kalifornija

FENOMEN FRUTARIJANSTVA

Šezdesetih sam godina odrasla u Južnoj Kaliforni-ji. Iz tog se vremena najbolje sjećam sunčanih dana, kad sam bosonoga trčala obližnjim travnjacima, puza­la po snažnim avokadovim deblima koja su rasla uz put te brala voće na putu iz škole.

Miris svježeg voća još me stalno nosi natrag u sje­ćanje na te dane. Sjećam se kako sam brala grožđe koje je raslo uz susjedovu ogradu. I kako sam se pro­vlačila kroz otvor u ogradi da bi došla do izvrsnih grozdova. Uz drugog susjeda smo imali i šljivu. U ljetno vrijeme, kad je šljiva bila zrela, najela sam ih se toliko koliko sam mogla.

Moja majka još živi u kući gdje sam odrasla. I veo­ma sam sretna daje katkad pohodim i doživim nešto od tih uspomena. Seljanka blizu mamine kuće prodaje obilje područnog voća: izvrsne breskve, zrele kajsije i grimizne šljive. Slasna avokada, sočne naranče, man­darine i limune. Divne crvene jagode i hrskave crvene lubenice. Kakva zemaljska poslastica!

Voće je neobično zamamno. Boja, miris i građa nas naravno privlače. Ugriz u svježu, zrelu voćku nas ispunjava vrlo ugodnim osjećajem. Bez sumnje vjeru­jem daje voće hrana koja je namijenjena čovjeku. Ne znam zašto, kako i kad smo mi ljudi počeli prekuhava-

242

ti svoju hranu. Smatram da su ljudi počeli istraživati područja zemlje i tako se našli u hladnom podneblju. Dakako da su morali preživjeti od onoga što im se je pružalo a često je kuhanje bila jedina alternativa stra­davanju. Potom je postalo način života - ljudi su trgo­vali pšenicom za kukuruz, urodom za životinje, s kožom itd.

Ipak je voće još uvijek najviše primjereno našem tijelu. Kad se ljudi hrane pretežito ili samo voćem, su­sreću se s nekim zajedničkim nazivom. Taj se način prehrane naziva frutarijanstvo. Razmišljanje o tom me je dodirnuto kad sam počela osluškivati svoje tije­lo i svoje nutarnje čulo. Već nekoliko godina hranila sam se većinom sirovom vegetarijanskom hranom.

243

Dobro sam pazila da jedem sve prave stvari: svježe voće, svježe povrće, prave količine bjelančevina itd., jela sam orahe za osnaženje.

Pri tom sam se načinu hranjenja osjećala bolje nego što sam se nekoć osjećala pri kuhanoj hrani. Izgubila sam 16 kilograma masnoće i ponovo sam lako oblačila odjeću iz svojih ranijih godina. Ipak moja probava nije bila tako dobra. Cesto sam osjećala vjetrove, bila sam naduvena i bez prave energije. Vrlo brižno sam domišljala što sve moram pojesti u jednom danu. Jesam li pojela dovoljno svježe salate? Jesam li primila dostatno vitamina B? Pitala sam se uzimam li sve ravnomjerno. Hoće li mi ispadati zubi? Hoću li oboljeti od osteoporoze? Možda ću postati anoreksič-na? Ili ću oboljeti na živce?

Druge godine moje prijesne prehrane ustanovila sam da se najbolje osjećam tada kad jedem samo ono što želim, bez zabrinutosti je li moje hranjenje primje­reno i dovoljno. Primijetila sam da želim jesti prije svega voće. Pri voću sam se osjećala veoma dobro. Nisam osjećala vjetrova, napinjanja i opadanja ener­gije. Opazila sam da sam izgledala mlada. Moje su usnice omekšale i moja se koža zažarila. Osjećala sam se tako živo i ponovo mlado. Primijetila sam da su se i moje misli počele mijenjati, postajale su mirnije i ra­dosnije. Nisam više dvojila ravnam li se ispravno -imala sam neko nutarnje shvaćanje koje je to podržavalo. Nadalje, kad sam jela većinom voće osje­ćala sam se u svemu znatno bolje. Razvila sam samo-

244

pouzdanje. Privlačilo me je prije svega voće koje je raslo na području gdje sam živjela. U vrijeme trešanja zaželjela sam si samo njih, potom sam prešla na smokve s obzirom na voće koje je bilo sljedeće po redu. Veoma sam se razveselila kad je došlo vrijeme neke druge vrste voća.

Kad sam čitala literaturu o frutarijancima, zapazila sam neke sličnosti. Svi prirodno prelazimo s prijesne hrane na voćnu prehranu. Imamo neko nutarnje shva­ćanje da postupamo naravno i svom tijelu pružamo njemu samo najbolju hranu. Frutarijanci su osjetljivi i povezani s prirodom i svim živim. Sve bolje opažamo prirodno: svježe voće, drveće, cvijeće, ptice i životin­je. Osjećamo želju da budemo vani, u prirodi, da osje­ćamo sunce na svojoj koži i udišemo svjež, čist zrak. Osnažuju se duševna i telepatska zapažanja.

Sve jasnije opažam ljude. Ne sumnjam više u svoje instinkte, tim više ih cijenim. Pri svim stvarima, u svim odlukama, izbornima i poslovnima osjećam neku nutarnju jasnoću. Ništa se više ne obraćam za savjete i odgovore na druge ljude.

Postoje neke fizičke promjene koje se pojavljuju pri voćnoj prehrani. Oči postaju jasne i žarke, povre­meno se sva boja mijenja. Usne postaju punije i boga­tije bojom, kao da bismo bili našminkani. Jabučice postaju rumene i izgube podbulost od kuhane hrane. Koža postaje sjajnija i zamjetno meka, kao koža novo­rođenčeta. Sva boja kože se promijeni - zadobivamo zdravu, sunčanu boju. Vjerujem da je to izgled koji

245

želi ostvariti kozmetička industrija: izgled divnog, treptećeg zdravlja. Vid se popravi i boje postaju inten­zivnije. Sluh se poboljša. Postajemo mnogo osjetljivi­ji na glasne zvukove. Osjet za miris postaje oštriji i lako razaznajemo mirise u prirodi, koje prije nismo ni­kako zapažali. Oštriji osjet za miris i okus odvraća nas od hrane koja posjeduje pesticide. I osjet za dodir po­staje oštriji. Više ne potrebujemo vode da ugasimo žed - voće nam je dovoljno. Urin postaje bistar i bez miri­sa. Stolica ima miris po voću i ne zaudara mirisom od raspadanja. Dah postaje bez zadaha, odaje prirodan, ugodan tjelesni miris. Stalno imamo osjećaj da su nam zubi čisti. Kosa postaje svilenija i sjajna. San postaje dubok i spavanje ugodno. Uslijed prehrane voćem obuzima nas nutarnja radost i blažena sreća. Imamo osjećaj kao da smo postali tako slatki kao voće.

Uistinu vjerujem u izreku: „to smo što jedemo". A vjerujem da se ljudi najbolje osjećaju onda kad se hra­ne voćem. Sve što kao frutarijanci doživljavamo po-stajat će sve prirodnije a sve manje fenomen onda kad sve više ljudi bude počelo slušali svoje instinkte i poč­elo se pouzdavati u svoju nutarnju mudrost. Spoznat ćemo daje to čovjeku prirodan način življenja. Mi lju­di smo sa svime povezani mnogo bolje nego si sami zamišljamo. I tako je čudno gledati sve tamno. Živ­ljenje je mnogo više radosno i jednostavno doživlja­vanje ako slijedimo prirodan nacrt. Velika je blagodat u voću. Kušajte ga, bit će vam ugodno!

246

Pina Garin, ekonomistica, tel. 042

U VLAKU ŽIVOTA

Kad me tko, tko inače sumnja u moj način živ­ljenja po prirodnim za­konima uz prehranu voćem i povrćem, upita zašto tako živim, jedno­stavno odgovorim: „To je tako jednostavno, na­ravno, priprosto i posve samo po sebi razumlji­vo."

Sama sebe ne optere­ćujem takvim pitanjima jer i ne nalazim nikakva utemeljena razloga da bi posebno razmišljala o samo-razumljivosti svoje životne odluke koja me podržava da se svim srcem predajem toj odluci. Nekako drukči­je kao da jednostavno ne bi znala misliti i ne bi mogla živjeti. Taj osjet za prirodnost svega što spoznajem, što vidim i što svojim postupanjem na svakom koraku i na svim putovanjima svoje pripadnosti ostvarujem, položeno je u me već u kolijevci. Bez te prvotne nutar­nje prirodnosti još bih prije mnogo godina podlegla svojoj osobnoj krizi.

247

Sastanak s Alojzom Kolarom i svim tim što ubra­jam u njegovu istinu, u njegov pa konačno i svoj životni nauk morao je - u to sam uvjerena - pratiti moje životne putove kao nešto samo po sebi razumlji­vo.

Do konca života s radošću ću se sjećati snažnih, uvjerljivih riječi Alojza Kolara koje sam slušala voze­ći se s mužem iz Austrije u Ljubljanu. Njegovo me je pričanje obuzelo do dna duše. Kao preporođena gutala sam sva njegova razlaganja o Prirodnom zdravlju, na stoje civilizacijski čovjek zaboravio i oslonio se samo na tehnološka dostignuća i iskrivio svoju prirodnu prehranu. Čim smo stigli u Ljubljanu, nazvala sam go­spodina Alojza Kolara kojega dotad uopće nisam poz­navala. Javio mi se prijaznim glasom i izrazio svoju spremnost da me uputi u istinsko življenje po prirod­nim zakonima. S velikim zanimanjem slušala sam njegovo razlaganje i spremno prihvatila da se učlanim u klub Prirodnog zdravlja. U daljnjem življenju prema tim načelima vratila sam se iz svoje krize tjelesnom i duhovnom zdravlju.

Svima poručujem uvjereno: želite li trajno, vitko, vitalno i zdravo tijelo, pridružite nam se.

248

Guido Trebec, Sežana

SPOZNAJE O NOVOM NAČINU PREHRANE

Tijekom gotovo jed- p ne godine hranjenja s 80% prijesne hrane spoznao sam i osjetio da mi takva prehrana veoma koristi, kako fi­zički tako i duševno. Takva mi prehrana daje prije svega energiju koja mi pojačava volju za život.

Zadobio sam tjele­snu snagu, zdravlje mi se poboljšalo, osjećam se bolje, razmišljanje mije mnogo pozitivnije, izoštri­lo se pamćenje, spavanje je odlično, krvni se tlak nor­malizirao, prostata je ozdravila, noge su mi lakše. I volja mije postala snažnija od takve prehrane. I stoje za me vrlo značajno, i duh se u meni smirio. Uz sve to pomaže mi Bog nesebične ljubavi.

Moj pogled na svijet postaje iz dana u dan ljepši, strpljiviji sam i smireniji. Više ništa ne optužujem dru-

249

ge da su krivi za moja djelovanja. Iz dana u dan posta­jem sposobniji prihvatiti odgovornost i posljedice za sve što radim i govorim. Teškoće i problemi koji su bili nerješivi postaju jednostavni i savladivi.

Sa svim, što mi doprinosi življenje po načelima Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene, moj život po­staje ljepši i bolji, smiren na svim područjima. Pobol­jšavaju se odnosi sa ženom, sa sinovima i sa svima kojima sam u prošlosti nanosio nevolje.

Kad sam započeo s takvim načinom prehrane, ni­sam mogao niti sanjali da će mi toliko pomagati pri duhovnom napretku. U ozdravljenje tijela nisam sum­njao jer mi je mnogo ljudi pripovijedalo od čega su sve na taj način ozdravili. Na duhovnost u početku ni­sam ni pomislio jer sam htio izliječiti samo ono stoje bilo bolesno u tijelu. Sad pak znam da na taj način lako liječim i svoj duh. To je fantastično, pravo čudo. tako da sam sad još oduševljeniji i još više vjerujem da takav način prehrane liječi cjelokupnog čovjeka. Za me je to pravi blagoslov, pravo bogatstvo koje se ne može kupiti zlatom.

Sve je to i lijep dokaz da se fizičko razgibavanje ti­jela, pravilna zdrava, prijesna prehrana i duhovnost veoma međusobno nadopunjuju.

Vrlo sam zadovoljan da imam tu sreću da lako po­sjećujem predavanja i radionice Alojza Kolara o nače­lima Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene, tečajeve

250

0 rekreaciji, hodanju, trčanju, susretima, meditaciji i molitvi. Dakako, potrebna mije snažna volja, vrijeme 1 energija da sudjelujem u svim aktivnostima.

Prije nego sam upoznao optimalnu prehranu, usa­vršavao sam u sebi rekreaciju i duhovnost sedam i po godina. Smatrao sam daje to dovoljno za zdravo, sret­no i zadovoljno življenje. Unatoč tomu krvni se tlak nije htio sniziti, prostata nije ozdravila, odnosi u obi­telji nisu se poboljšali onako kako sam predviđao i želio. Pitao sam se zastoje tako unatoč tomu što sam bio vegetarijanac, za tim vegan, a nisam napredovao onako kako sam želio.

Vjerojatno bi se takvo stanje i nastavilo da nisam nekom srećom saznao za klub Prirodnog zdravlja. Taj put nisam ni približno shvatio kako mi dobro pomaže, sada pak velim da mi je došla Božja milost. Na prvom i drugom susretu odnosno u radionici još nisam bio uvjeren da je to za mene, tek na trećem susretu sam spoznao da će mi to dobro pomoći. Počeo sam čitati knjige i brošure koje je izdao Alojz Kolar i tako je do­šao 13. rujan 2005. kad sam započeo s prijesnom hra­nom.

Dakako, nije mi išlo lako 100%. Sve sam morao najprije srediti u svojoj glavi, jer sam imao mnogo predrasuda strahova i sumnji, ukratko bio sam vrlo ne­siguran. Potvrde daje ta prehrana pravilna tražio sam i izvan kluba Prirodnog zdravlja i jer potvrda nisam do­bio, još više su me spopadale sumnje. Za mišljenje sam pitao vrlo uvažene liječnike koji su bili svi jedno-

251

dušni daje to pogrešno, jer u takvom načinu prehrane nema dovoljno kalcija, bjelančevina, željeza, kalija, omega masti itd. Sumnje su se samo povećavale, ali mi je moj unutarnji glas govorio da ustrajem, da se pokažu rezultati za godinu dana. Mučilo me je i pitan­je glede prehrane u vezi s krvnom grupom. Pročitao sam da, s obzirom na to da imam krvnu grupu 0 i Rh faktor negativan, ne bih smio trošili naranče, limun i jabučni sok. To me je pitanje mučilo sve do dana 29. kolovoza 2006., kad mije Alojz objasnio i uvjerio me da su te ljestvice izradili za ljude koji sve jedu i da za nas ne vrijede.

Unatoč svemu tomu prehranjivao sam se stalno s 80% prijesne hrane i 20 % prerađene hrane. Negdje nakon sedam mjeseci od početka takve prehrane za­počele su se događati velike promjene. Za me je bilo najvažnije što sam mogao poboljšali odnos prema ženi. Sad vrlo dobro znam da mije pri svemu veoma pomogla energija sirove hrane, jer sam sad uzmogao nešto što prije sedam godina nisam. Sad mije taj pro­ces kristalno jasan.

Poboljšalo seje i fizičko zdravlje: prostata je oz­dravila, krvni seje tlak poboljšao, lijeva noga koja me je pekla više ne peče, imam veliku volju za život. Ta energija koja dolazi od sirove hrane omogućuje mi spoznavali samoga sebe, svoju nutrinu, svoj značaj. Sposoban sam suočili se sa svojim pogreškama i pro­pustima. Ta mije energija pomogla popravljati svoje promašaje i pogreške. Energija, koju dobivam iz siro-

252

ve hrane, daje mi snagu i vjeru u Nekog višeg nada mnom. daje mi spoznaju više sile ili Boga.

Kao što Alojz kolar naglašava, samo živa zdrava hrana daje vitalnu životnu energiju, koja je korisna i oživijavajuća na svim razinama moga života.

Moram još spomenuti energiju glazbe koju slušam, koju plešem. Sa ženom plešem već četrdeset godina i svih tih godina sam uviđao da mi narodna i zabavna glazba daje veliku energiju. Kad plešem, zaboravim na sve probleme. Glazba mi daje snagu, volju i energi­ju. To znači daje i glazba izvor energije koji znam upotrijebiti sebi u korist.

Iz svega toga slijedi da dobivam energiju iz glazbe, rekreacije, duhovnosti i od žive. prirodne, zdrave pri­jesne hrane. To je uistinu fantastično i kad nešto spoz­nam, to si priznam, u to vjerujem i potom sve to činima, riječima i mislima prenosim u život.

253

Karla Klander, dipl. ekonomistica, Domžale

MOJA USPJEŠNA ZGODA

Počnimo od počet­ka. Moj karton kod li­ječnika već od ranog djetinjstva pokazuje zabilježene mnoge bo­lesti: upala pluća, me­ningitis, upale sinusa, bronhitis, upala krajni­ka, malaksalost, po­vraćanje itd. Sva ta oboljenja su u meni li­jekom godina ostav­ljala trag. Cesta slaba

osjećanja i oslabljen obrambeni sustav tako su me zahvaćala od davnine. U najranijim godinama tomu su se pridružile i teškoće sa želucem. Sjećam se svojih jutarnjih rituala. Već sat vremena prije polaska ranog vlaka za Ljubljanu skrušeno sam sjedila uz dijetalni doručak za želučane bolesnike: nemasna šunka, sir, suha graševina i prepečenac. Uobičajeno sam samo teško pojela hranu, pričekala toliko da mi bolovi po­puste i otišla na vlak. Bilo je dana kad ni za to nisam bila sposobna. Bilo je potpuno normalno da su se moji vršnjaci zabavljali i uživali u mladosti, dok sam ja na-

254

jčešće sve promatrala samo iz daljine. Moj dvadeseti rođendan bio je označen odlaskom k liječniku specija­listi i mojom prvom, mučnom gastroskopijom, o čemu sam još dugo u snu sanjala.

Ranih dvadesetih godina moje se zdravstveno stan­je tako pogoršalo da sam potpuno oslabila. Teškoće sa želucem bile su nesnosne. Pratile su ih druge slabosti, nesposobnost trošenja hrane i već kritičan gubitak težine. Moje su se aktivnosti ograničile samo na preživljavanje iz dana u dan. Sve je drugo bilo potpu­no nemoguće. Sretnim slučajem naišla sam na gospo­dina koji mi je u tom razdoblju izvanredno mnogo pomogao i još sad sam uvjerena da mi bez njegovog nesebičnog zalaganja ne bi uspjelo. Zato sam mu neiz­mjerno zahvalna. Bio je tako silno slobodan da se je suhom i preko svake mjere pothranjenom djevojčetu odvažio pokazati smjer u prijesnoj edstvo.

Tad sam korjenito promijenila svoj način prehrane. Dopodne sam jela isključivo voće, u svoje obroke uk­ljučila sam i povrće. Počela sam se hraniti nasuprot ta­dašnjim valjanim dijetama za želučane bolesnike, a osjećala sam se mnogo bolje. Za tri godine ponovo sam oživjela, potpuno ozdravila a veliku zaslugu za to ima promjena načina prehrane.

Slijedila su ljeta u kojima sam nažalost željela na­doknaditi sve ono što sam propustila u svojoj mlado­sti. Time sam se vratila i na stari način prehrane. Tako su se povremeno počeli vraćati i neprijazni simptomi i sve češća upozorenja. Prvo sam imala povremene teš-

255

koće sa želucem, slabosti, česte upale mjehura i preh­lade.

Prije godinu dana odlučila sam se stoga da stvari postavim na svoje mjesto i postala sam vegetarijanka. S tim sam načinom prehrane bila izvanredno zadovol­jna (prije svega zbog etičkog vida), nisam osjećala neke bitne promjene u svojem osjećanju. I zato sam ponovo s police uzela knjigu o Prirodnom zdravlju -Prirodnoj higijeni. Taj put se više nisam zaustavljala. Imala sam osjećaj kao daje to odavno u meni. Očito je stvar sazrela i zato sam dalje tražila. I konačno sam u siječnju ove godine našla i tekst o klubu Prirodnog zdravlja i s tim Alojza Kolara. Ustanovila sam da je nešto što tražim daleko na tisuću kilometara, gotovo pred mojim kućnim pragom. Pročitala sam sve što sam tu našla o klubu i Alojzu Kolaru. Naručila sam si glasilo „Znanost življenja". U travnju 2006. došao je trenutak kad sam jednostavno osjetila da sam priprav­na za korak naprijed. Sjećam se dana, kad bi morala biti po logici razuma i dužnosti posve negdje drugdje, a ja sam sa svojom mamom otišla u radionicu kluba prirodnog zdravlja. Tad sam se osjećala kao da sam se povratila kući i slijedeći dan sam se probudila u prvi prijesni dan.

Sad je već pet mjeseci kako se hranim isključivo prijesnom hranom. Sve više pokušavam u cijelosti usvajati stil Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene (fi­zička aktivnost, odmor, meditacija, sunčanje, svježi zrak, primjereno druženje itd.). Načelno se držim pre-

256

poruka Prirodne higijene. Jedem mono-obroke. Izme­đu pojedenih obroka poštujem preporučene vremenske razmake. Na potpuno prijesnu hranu preš­la sam preko noći, bez prethodnog postupnog usva­janja. Ustanovila sam daje to za me najbolji način. Moram priznati da počeci nisu bili najjednostavniji. Prvih sam se tjedana osjećala lelujavo, mučile su me glavobolje, nesanica, akne i probavne smetnje. Ali sam se uvjeravala da su to samo krize čišćenja koje će ubrzo nestati. Povremeno sam se osjećala sve bolje. Sjećam se dana kad sam u koš za smeće bacila skoro pun pretinac lijekova. Prvi put što znam za sebe bila sam uvjerena da ih više ne trebam.

Stanje seje u tijelu pomalo normaliziralo. Krize su se samo još ponekad pojavljivale. Došlo je vrijeme kad sam bila svjesna kako sam načinila velik korak i kakve će promjene donijeti u moj život. Bilo mije ne­prijatno. Mnogo puta sam se osjećala odbačena, misli­la sam da više ne pripadam svojoj okolini. Ali sam ubrzo saznala da su te teškoće prije svega u meni i tako sam se pomalo počela prepuštati tijeku i uživati u novom životnom stilu. Sa mnom je i moja mama po­stala prijesnoj etka, stoje proces provođenja još neka­ko pojednostavilo. U biti uza me stoji sva obitelj a i moj sin, zašto sam im neizmjerno zahvalna. Sad na­glašavam činjenicu da se mijenjam i to ne samo u nač­inu prehrane. Mijenjam svoja uvjerenja, navike, poglede na svijet. Stare, ukorijenjene uzore sve više napuštam. I tako mi odgovara.

257

Možda mi je posve prvi put u životu lijepo biti ja. Osjećam se izvanredno dobro i živim sve potpunije. Postala sam samosvjesna i zadovoljna sobom. Imam sve više energije, moje su misli bistre i pune ideja. I stoje meni vrlo značajno - zadnjih sam mjeseci upoz­nala divne ljude (članove kluba i ostale prijesnojede). s kojima me sad vežu vrlo tvrde prijateljske veze.

Čeka me dug put i još mnogo posla. Ali ništa se više ne plašim budućnosti i možebitnih bolesti koje mi godine donose. Snažna sam i lako odlučujem o svom zdravlju. Raduje me što se znam brinuti za se i zato se osjećam sigurno.

Moji su nacrti za budućnost veliki. Želim što prije završiti studij Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene i zatim aktivno djelovati na tom području. Neizmjerno se veselim svemu poslu i zajedničkom trudu sa svojim novim prijateljima. To život zavrijeduje. Tomu se be­skonačno veselim.

258

Mateja Zakrajšek i Marko Črnigoj, Vrhnika

S OPTIMALNOM PREHRANOM OD PODBUL1H DO VITKIH TRKAČA

Sjećam se da je bio loš petak. Sa ženom Malejom vraćao sam se iz službe. Bili smo umorni i iscrplje­ni od svakodnevnog napre­zanja na poslu. Moje misli već nekoliko sati nisu bile u službi. Razmišljao sam o nagradi koja je čekala u hotelskom restoranu gdje su se skoro svaki tjedan mogle priuštiti najbolje kulinarske stvari.

Ipak lam i taj dan očekivao da će me Mateja na putu kući zasuti nabrajanjem svojih psihosomatskih tegoba. Ponekad mi se činilo da u nje ne postoji ni je­dan organ s kojim još neće imati takvih ili drugačijih teškoća. Kad sam baš pomislio da ću morati opet slu­šati jadikovanje o oteklim nogama, glavoboljama, tje­skobama, aritmijama, vrtoglavici, začepljenim dišnim putovima, menstrualnim teškoćama, reumatičnim bo­lovima i drugim zimzelenim melodijama iz željeznog repertuara simptoma različitih kroničnih bolesti, Ma-

259

teja me je iznenadila nečim drugim: „Odlučila sam se da ostvarim značajnu promjenu u načinu prehrane", rekla je i spomenula neku knjigu po koju će još isti dan otići u knjižnicu. Ipak ju nisam shvaćao vrlo ozbiljno. Bio sam gladan i dogodilo mi se skoro previše, da zbog njene knjige odložim slastan objed. S druge stra­ne bio sam veseo što je ženi sinula u glavu misao za promjenu. Ipak se nisam ni najmanje nadao da će se iz toga izleći što sudbonosno. Na tom području skupa s Matejom sam već štošta iskušavao. Nekoć sam bio već sedam godina vegetarijanac i Mateja također. S Matejom sam se jedva odupirao slatkarijama i mlije­ku, pokušavali smo se približiti načelu razdvajačke di­jete (razdvajati škrob od bjelančevina i obratno) i trudili smo se da u najvećoj mogućoj mjeri vrednuje­mo opće priznata načela ortodoksne prehrambene znanosti koja se temelji na takozvanoj „uravno­teženoj" prehrani. Zgražali smo se nad onima koji su jeli masne kobasice i salame ali smo još uvijek u je­lovniku imali jaja. gljive . kruh, sir. Dakako u odmje­renim količinama, ništa previše i ništa premalo, znači držati se „zlatne sredine". Mateja je unatoč „zlatnoj sredini" još uvijek bolovala i počela ozbiljno sumnjati u prehranu koja utječe na njezino osjećanje i zdravlje. Krivnja za slabo zdravlje pripisivala se slabim genet­skim osnovama, lošem vremenu, negativnim mislima, prijašnjem životu, vanjskom zračenju i drugim nepoz­natim energijama. Stoga je Mateja mnogo trošila na kreme i čajeve, vitaminske pilule, ortopedske rekvizi-

260

te, zaštite protiv zračenja, energijske majice, magične kristale, magnetske pojaseve, masažne aparate i čista­če zraka.

Unatoč mnoštvu kroničnih tegoba još uvijek je do­mišljala da njezino zdravlje nije ništa posebno loše. Navikla se na sve svoje bolesti tako kao što se ljudi na­viknu na svoje košulje i papuče. Sve je nekako pripisi­vala sudbini i tješila se „mudrošću" da svatko ima svoj križ i da se drugima događaju još mnogo gore stvari. Ljudi umiru od raka, zašto bi se uznemiravala zbog malenkosti kao što su akne, glavobolje, bolovi u vra­tu, kronični bronhitis i česte prehlade. To su ipak bole­sti zbog kojih nije nitko umro. Bolje migrena nego rak. Njezina predaja sudbini nije se umanjivala ni onda kad je Mateja teško oboljela na štitnjaču. Liječ­nici su postavili dijagnozu i razložili standardne po­stupke liječenja koje propisuje klasična medicina. Isprobavali su s različitim omjerima lijekova koji bi normalizirali rad štitnjače. Antidepresivi i lijekovi za umirenje imali su potiskivali simptome koji su se po­javljivali kao česti panični napadi, trenuci apatije, po­manjkanje životne energije te razni strahovi od visine, od zatvorenog prostora, od otvorena prostora, od sa­moće i ne znam čega još. Kad sam bespomoćan i oča­jan promatrao ljubljenu osobu koja je pomalo sahnula pred mojim očima i pretvorila se u pokusnog kunića na kojem su liječnici isprobavali razne tablete, nisam imao ni najmanje ideje što da uradim. Pokraj svih nje­zinih tegoba bilo me je gotovo stid potužiti se da se i

261

sam osjećam kao hrpa nesreće. Već ujutro sam se bu­dio s mučnom glavoboljom, često me je boljelo u vra­tu i križima, u prsima sam osjećao neprestano tjeskobu, puno sam razmišljao o smrti. Sve više sam se zapostavljao, činilo mi se da svaki dan samo čekam noć kad ću poći spavati, progutati aspirin i biti nekoli­ko sati u snu bez brige i bolesti. Predan sudbini čekao sam da se dogodi čudo i tješio se „mudrošću" da je mnogima još mnogo lošije. Na sreću Mateja je bila mnogo srčanija od mene i čvrsto odlučna da se pod svaku cijenu oslobodi bezdana kemijske omamljeno-sti. Saznanje da ju je službena medicina osudila na uzimanje lijekova do svršetka života potaklo ju je na traženje alternativnih rješenja. Najprije je sve pokuša­la kod bioenergičara koji ipak Mateju nije izliječio. Istini za ljubav moram priznati da se je s njegovom pomoći izvukla iz najteže krize te dobila potrebnu sa­mosvijest za korake koji su je čekali.

Knjigu, koju je spomenutog petka Mateja izabrala U knjižnici, napisao je Helmut Wandmaker a razlaže potrebu jesti sirovu hranu umjesto kuhane. Smiješna mi se učinila i sama pomisao da jedem samo prijesnu hranu, pogotovo kad sam pomislio na slasne kulinar­ske specijalitete u kojima uživamo. Prije svega mislio sam da Mateja ide na kratkotrajnu dijetu pri čemu se mora odreći ovoga ili onoga, pri čemu se onda popravi probava ili nestane kakva druga teškoća.

Stigli smo kući i Mateja se iscrpljena spustila na kauč gdje će sve do odlaska na spavanje gledati pro-

262

gram na televiziji. Ja sam iz znatiželje počeo čitati Wandmakerovu knjigu. Već nakon nekoliko stranica imao sam osjećaj da mi se razotkriva najskrovitija taj­na. Kad sam došao do prvih odlomaka o pogubnim posljedicama trošenja kruha i mlijeka, upravo sam se zgranuo. Jednostavna i na mnogo mjesta surovo ne-poštedna a po svemu logična razmišljanja starog isku­snog Njemca, koji je u životu preživio i iskusio već gotovo sve moguće, zapanjila su me i ujedno oduševi­la. „To je to!" Oduševljeno sam uskliknuo i samo ženina želja da spava prisilila me je da knjigu odložim do slijedećeg dana.

Prve stranice teorije trebalo je već slijedećeg dana provesti u praksu i tad su započeli prvi trenuci istine. Taje pak bila krajnje neprijatna. U Wandmakerovoj je knjizi jasno pisalo kakva je primjerena hrana za ljud­ski rod. Istini za ljubav više se uopće ne sjećam koje smo vrste voća i povrća trošili prvih dana. Započeli smo s onim voćem koje smo poznavali i jeli već prije, a toga zapravo nije bilo mnogo. A dobro se sjećam čega više nismo jeli. Najprije smo morali preživjeti ju­tro bez masti, prženih jaja, pasteriziranog voćnog soka i neizostavne kave sa šlagom. Popodne sije Ma­teja zaželjela pečeno jaje i to je bio zadnji put da sam upotrijebio kuhinjsku tavu. Slijedili su teški dani. Po­sebno je loše bilo u službi. Prva tri, četiri dana mislili smo da će nam se od bolova raspući glava. Morali smo nekako izdržali bez kave i dakako bez aspirina te dru­gih umjetnih ublažujući!) sredstava. Glavobolja je po-

263

pustila, tada su se počele redati druge teškoće -najviše povezane s probavom. Tijelo prožeto škrob­nom hranom odupiralo se je na sve moguće načine voću. Pojavile su se teškoće s kožom. Nekoliko sam mjeseci imao osjećaj da će mi otpasti površinski sloj na rukama. Pomislio sam da imam Ijuskavicu. I po­sebno loše bilo je zimi. Stalno nam je bilo hladno, po­sebno po dlanovima. Koža nam je porumenjela kao da imamo silno pokvarenu jetru i vrlo brzo smo gubili težinu. Bubuljice koje su me mučile još od najranijih godina još su više podivljale. Svako sam jutro u umi­vaonik ispljuvao nekoliko dekagrama rumeno-zelene sluzi. Nakon četiri mjeseca odlučio sam se na dvade-setodnevni post. Nakon završenog posta težio sam svega 56 kg (kad sam započeo s prijesnom hranom, imao sam 74 kg!). Mateja je nesumnjivo mršavjela i bez daljnjeg posta što ju je psihološki iscrpljivalo. Neko vrijeme činilo se da će doslovno isplahnuti. Kad je bilo najlošije, sjetio sam se Wandmakerovc riječi: „Moraš se provući kroz iglene uši". U trenucima kad nam je najviše zašlo za nokte, otkrili smo u tisku na sirani „Moj uspjeh' kako Alojz Kolar odgovara na pi­tanja prijesnojedaca. Saznali smo da ih je u Sloveniji nekoliko a Alojz Kolar je bio jedan s najdužim isku­stvom i bio je prije svega jedini koji je govorio bez dlake na jeziku. Zapravo smo ga susreli uživo prije dvije godine. Mogu reći da bi bez njegovih dragocje­nih uputa i poticaja, koje je davao drugim početnicima na forumu, veoma teško izdržali prvih nekoliko mje-

264

seci. Kasnije smo upoznali još i druge ljude koji su imali iskustvo s prijesnom hranom i postom. Neki medu njima su imali tvrdokorne i vrlo „neizlječive" bolesti i doživjeli gotovo čudesnu preobrazbu. Sve nam je to utvrđivalo vjeru u samoizlječivu snagu or­ganizma.

Budući daje moja muška narav veoma razumska, započeo sam mnogo čitati. Gutao sam knjige o prije­snoj hrani i higijenizmu te neprestano tražio po inter-neiu. Pročitana literatura i intrnetska vrela često su me još više smeli, jer sam upoznao još mnogo drugih teo­rija i prehrambenih naputaka. Sto više mi se zamrsilo u glavi, bilo mi je slabije. Stalno sam instinktivno osjećao daje najprirodniji i najjednostavniji koncept onaj što ga dokazuje sustav Prirodnog zdravlja. Shva­tio sam da pri tom nije dovoljna prijesna hranu i post, nego promjena životnog stila u potpunosti, što uključ­uje dovoljno odmora, tjelovježbe, sunce, svježi zrak, druženje s pozitivno prirodnim i optimističnim ljudi­ma.

Prošli su prvi mjeseci naše preobrazbe. Kod kuće sam sa ženom već odavno očistio i razdijelio sve zali­he prerađenih živežnih namirnica. Odavno su sve na­prave i prostori, koji su služili za kuhanje hrane, izgubili svoju svrhu. Življenje u „karanteni" za koju smo se odlučili sami, bilo je s psihološkog vida vrlo naporno, jer smo izgubili veze s mnogim znancima. No zato su u naš život ušla nova lica, novi prijatelji i novi događaji.

265

Sa svakim izgublje­nim kilogramom odjeća nam je bila sve šira. Tije­kom godine dana zami­jenili smo skoro svu garderobu. Naša odjeća nije postajala samo sve manja nego i svijetlija i obojena. Crne i sive boje, koje su prije pre­vladavale, zamijenile su crvene, rumene, naranč­

aste i svijetlo zelene. Opazili smo da su nam se raširile oči koje su nam prije bile dosta sužene. Sunce nam je opet postalo prijateljem. Više nismo upotrebljavali kreme za sunčanje, postupno smo se izlagali sunča­nim zrakama. Sezonsko „prženje" na suncu zamijenili su redovite i kraće odmjerene sunčane kupelji. Unatoč tome što više nismo upotrebljavali kreme za sunčanje, naša je koža prošla bez opekotina a ten kože nam se promijenio.

Roditelji su - još posebno kad su opazili da smo mnogo smršavili - samo s teškoćom prihvaćali novi način prehrane. Sjećam se daje moja mama zaplakala kad me je vidjela prvi put nakon završenog posta. Bilo je teško, međutim shvatili smo da moramo izdržati. Kad su naši vidjeli da nam se poboljšava zdravlje i da smo, unatoč mnogo nižoj težini, aktivniji nego ikad ranije, sprijateljili su se s našim životnim stilom. Ko-

266

načno i nama dvoma je bilo potrebno mnogo vremena da shvatimo i prihvatimo. Još danas se katkad ugrizem za jezik kad se zalelim da drugom nametljivo solim pamet.

Preobrazba je bila bolna, međutim već nakon ne­koliko tjedana počeli su se pokazivati vidni znaci po­boljšanja. Najviše sam bio oduševljen time što me je prestala boljeti glava. Još ni danas gotovo ne mogu vjerovati da su česte glavobolje, koje su me mučile već od djetinjstva, najednom izgubile svoju moć. A tvrdokorne akne, još naročito po kralježnici i vratu, gotovo su posve nestale. Pomalo mi se smanjivao pri­tisak u grudima, crne misli, strah od bolesti i smrti, a nastupile su svijetlije mislene predstave. Kao po ne­kom čudu promijenio sam se iz po prirodi za sve zad­rtog cinika u otvoreniju i ljudskiju osobu. Riješio sam se samosažaljenja i svojstvene boemske turobnosti koja me je pratila već od najranijih godina. Katkad se našalim da zdrav način življenja nije najprimjereniji za pjesnike, ta sustežu se izgubiti sve navike. Bez opojnih supstanci i tjeskobe u prsima teško je napisati dobru pjesmu.

Među svim poboljšanjima bila je jedna za koju bi­smo ponekad poželjeli daje nema. Mnogo nam se po­boljšao njuh. Iznenada smo počeli osjećati gotovo svaku prljavštinu u zraku. Duhanski miris osjećali smo još prije, a sad su nas počeli smetati skoro svi um­jetni mirisi, uključujući parfeme, dezodoranse, osvježivače zraka i druge kućne kemikalije. I neke

267

druge stvari počele su nam najednom zaudarati. Obo­ma nam se potpuno promijenio miris i okus naše kože. Sjećam se posebnog odbojnog mirisa po rastvaranju koji je ženu pratio stalno tijekom njezine bolesti. Da­nas je njezina koža bez tog vonja. Ona isto to kaže za mene.

Mateja je uzimala još samo polovicu tablete za štit­njaču, prije toga je već prestala uzimati sredstva za umirenje i antidepresive. Nakon šest mjeseci odlučila se da potpuno prestane uzimati sve lijekove. Taj dan ispremetala je sve pretince po stanu, pokupila sve ta­blete, sirupe, dražeje, kapsule i kapljice te ih gotovo svečano bacila u smeće. Činilo nam se kao da smo se riješili tamničkih okova. Unatoč tomu što je Mateja posve prestala uzimati lijekove, simptomi štitnjačinog oboljenja pojavili su se samo rijetko i u blažem obli­ku. Bolovi menstrualnih grčeva zbog kojih je ponekad redovito uzimala jake analgetike, postali su podnosi-vi, a katkad jedva osjetljivi. Poboljšala je se protoč­nost dišnih putova. Gusta sluz koja ju je gušila pri spavanju pomalo se razrijedila i njene noći postajale su stalno mirnije. Ni noge joj više nisu otekle, a celulit se topio kao maslac na suncu i tijekom jednog ljeta po­sve nestao.

Oslobodila se svih ovisnosti o lijekovima, ali osta­le su uspomene koje su još dugo podržavale njezinu želju za starim blagodatimajoš posebno tjesteninama, kruhom i pizzom. Mateja sije ponekad priuštila kuha­nog povrća i koji komadić kruha. Stari su „programi"

268

bili tako snažni da sam tek nakon dobre dvije godine prijesne prehrane osjetio da više ne žudim za kuha­nom hranom. Danas mogu cio dan sjediti za punim stolom najboljih kulinarskih blagodati a da ni za čim ne posegnem. Na posebnom odjelu za živežne namir­nice gdje se police svijaju pod obiljem raznovrsnih, u izazovnu ambalažu pakiranih, prehrambenih artikala mene obuzima osjećaj da se nalazim među proizvodi­ma od plastike i gume. Na odjelu gdje prodaju meso već sam prije vidio samo stručno rasječena trupla, oh­lađena u krajnjem oprezu pred neizbježnim gnjile-njem. Oči su mi zaiskrile i sline su mi navrle samo pri pogledu na izloženo voće i povrće.

U Wandmakerovoj knjizi ne piše mnogo o tjelesnoj vježbi. A Alojz je na forumu vatreno zagovarao tje­lovježbu. Bili smo svjesni da samo prijesnom hranom nećemo popraviti tjelesne snage i održivosti niti podi­gnuti vitalnost na višu razinu. Oboje smo u službi mnogo radili sjedeći. Za posljedicu smo imali iskriv­ljenu kralježnicu, posebno to vrijedi za mene koji sam u mladosti zbog snažne deformacije proživio skoro četiri mjeseca u oklopu nepomično. Česte boli u križima i u vratu bile su još posebno tegobne pri za­vršetku studija. Da bih ublažio kronične boli, pokušao sam sve moguće: razne kozmodiskove, magnetske pojaseve, ortopedske uloške, masaže, „čudesnu" od­jeću, razne kreme, i dakako „nepogrešive" analgetike. Kad sam nakon polsatne vožnje izašao iz automobila.

269

osjećao sam se neko vrijeme kao ostriženik koji čini svoje prve korake.

Osim kralježnice još su me posebno mučila kolje­na. Već pri kilometru hodanja pekle su me tetive. Još u lošijem stanju bila je Mateja. Ako je išla nekoliko sto­tina metara do kakve trgovine, već su joj počele otje-cati noge. Istina je da smo se već prije prelaska na prijesnu hranu trudili da u svoje živote unesemo više gibanja, ali su nas stalni umor i bolovi sprečavali da nam vježba postane redovita. Na posljetku smo zak­ljučili da se bolje osjećamo ako se jednostavno više ne „mučimo". S prelaskom na prijesnu hranu čir. lo nam se da se naša tijela još posebno mnogo natežu sa za-cjeljivanjem posljedica starih grijeha, zato smo samo s teškom mukom skupili energiju da se prisilimo na intenzivnije gibanje. Iako smo izgubili dosta kilogra­ma, vježba je svejedno bila naporna. Ipak smo nasto­jali obavljati jutarnju tjelovježbu. Bolovi i napetosti u kralježnici su popustili. Opet sam lako bez straha po­dizao teže terete i sagibao se. Počeo sam vjerovati da su moje tegobe s kralježnicom i koljenima ne samo posljedica sjedenja nego i baština posve pogrešne mli-ječno-žitne prehrane koju sam prije naravno obožavao.

Bolovi me u koljenima nisu prestrašili. Iako su me mnogi odgovarali, ustrajao sam i povremeno poveća­vao pretrčanu udaljenost. Prvi takvi mjeseci sličili su gotovo mazohizmu, ali razdaljine koje sam lako pre­trčao bez bolova stalno su se povećavale. Dugo su mi

270

vremena koljena otkazivala nakon četiri kilometra i činilo mi se daje ta udaljenost konačna. No i dalje sam ustrajao i nakon pola godine uzmogao sam već 10 km. Uskoro me je zahvatila trkačka groznica te sam do kraja godine trčao gotovo četrdeset trka po cijeloj Slo­veniji, najdalje u dužini 21 km. U svojoj sam starosnoj kategoriji osvojio mnogo medalja i pokala što me je još dodatno poticalo na treninge. Polako mi seje poč­ela povećavati mišićna masa unatoč tome što sam dnevno uzimao skoro trećinu manje bjelančevina kako ih preporuča službena dietetična znanost. Mit o nepogrešivosti životinjskih proteina srušio se kao kula od karata, ta posve sam dobro izdržao ne samo bez mesa nego i bez, u tako zvanoj „uravnoteženoj ve­getarijanskoj prehrani'', mahunarki, soj inih derivata, jaja i mlijeka. Danas lako pretrčim mali maraton brže

271

od sat i po, što mi izgleda, s obzirom na moju specifič­nu deformaciju kralježnice, gotovo nevjerojatno.

Još više me je iznenadila Mateja. Kad je opazila kako sam se zarazio trčanjem, da će me morati pratiti na takmičenja (tad se je još bojala ostati sama), i nju su zasvrbjele pete. Latila se je trčanja s nevjerojatnom upornošću. Budući da je bila tjelesno vrlo slabašna i posve nenaviknuta na intenzivne vježbe, njezini su trkački počeci bili još teži. Neko smo vrijeme trenirali skupa, tako daje s naporima pretrčala nekih sto meta­ra. S trčanjem joj se nije poboljšala samo tjelesna kon­dicija. Prije je imala i česte tegobe sa srcem (oštri bolovi, aritmije). S kretanjem se poboljšavalo. S trč­anjem joj se vraćala samosvjesnost i konačno je zapo­čela trenirati sama. Njezina velika teškoća od prije bili su različiti strahovi koji su je još posebno obuzimali u vrijeme kad je najviše bolovala zbog lošeg djelovanja štitnjače. Bojala se samoće, otvorenih prostora, zatvo­renih prostora, malo brže vožnje automobilom, plašila se raznih buba, a najviše od svega visine. Svaki čas se bojala da će izgubiti tlo pod nogama. Tek u prirodnom okolišu se polako „prizemljila" i počela prevladavati najteže strahove. Svaki daljnji izlet u prirodu, svaki uspon na nekih sto metara visoku hrid značilo je put u novu veliku pobjedu. U laganom tempu uspjelo joj je pretrčati već skoro deset kilometara i na posljetku se i ona usudila poći na svoje prvo rekreativno trčanje u Tolminu. Pred startom je zbog treme jedva ispunila prijavnicu, no njena volja i želja, da se suoči sa straho-

272

vima, bila je snažnija. Osam-kilometarsku stazu pre­trčali smo još skupa, na svim ostalim trkama već je trčala sama. Svaka nova trka bila je za nju velik pod­vig, ta morala se je stalno suočavati s nepoznatom okolicom. Za ženu, koja se je još pred dvije godine plašila vlastite sjene i na po omamljena čučala u „kuć­nom inkubatoru", značio je svaki takav nastup po šumskim putovima i malo strmijim klancima trauma­tičnu kušnju. Kad sam na utrci stigao na cilj, stalno sam neko vrijeme strepio, kad će za mnom stići žena, no ona se je željeznom voljom uvijek domogla cilja. Svladavala je sve veće udaljenosti. Na treningu je već lako pretrčala i više od 15 km, danas već zbiljski raz­mišlja o malom maratonu. Ljetos je u svojoj kategoriji osvojila prve medalje. Sve bi mi se to, s obzirom na stanje njezine bolesti, još pred dvije godine činilo znanstvena fantastika, jer većinu staza koje danas lako pretrči nekoć ne bi mogla ni polako prehodati. Zadnje je godine započela i redovito vježbati s utezima i na njezinim su se rukama pokazali prvi obrisi mišića. Unatoč tomu stoje s obzirom na početnu težinu dosta smršavila, bitno je snažnija tako da u službi lako pre­nosi tešku računarsku opremu koju su joj prije vazda morali nositi dečki.

U jednom članku je teško opisati sve teškoće , po­boljšanja, a i razočaranja koja smo doživjeli u zadnje tri godine. 0 razočaranjima govorim samo zato jer smo ispočetka najbrže previše očekivali. Pomišljali smo si da će u pol godine nestati sve naše kronične teš-

273

koće koje smo si nakupili u skoro četiri desetljeća po­grešne prehrane i življenja. Nije nam se popravio vid, meni nije izrasla nova kosa, još uvijek nam se pojav­ljuju lažni simptomi nekih sitnih bolesti i ne bismo mogli reći da preobilujemo energijom, jer još uvijek potrebujemo mnogo odmora.

Još uvijek se uči i svaki dan otkriva nešto novo. Otkako smo na prijesnoj hrani, upoznali smo i kušali mnoštvo vrsta voća, sjemenja, oraha i bilja koje prije uopće nismo znali da postoje. Divimo se tomu što nam je Bog podario u prirodi i sve više se iz dana u dan zgražamo nad tim kako kulinarski majstori s mnoštvom nadražujućih začina i vatrom uništavaju najbolje plodove prirode. Tek sad znamo što stavlja­mo u usta. Prije je to bilo skoro nemoguće. I ako si pomno pročitao jedva vidljivu deklaraciju na amba­laži koja je napisanim izgledom upućivala potrošače, morao si biti gotovo diplomirani inženjer kemije da si razumio kakve tvari trpaš u želudac. Postupno smo opet postali osjetljivi za prirodne okuse. Opet smo s užitkom kušali hranu u njezinim prvobitnim oblicima. Prve dvije godine sirovu smo hranu dosta mrcvarili i miješali više nego je potrebno. Zadnjih par mjeseci pak jedemo jednostavnije, najviše u mono-obrocima. Iz prehrane smo postupno izlučili ponešto, uistinu su­rovo, za što smo ustanovili da ne pripada optimalnoj prehrani. Iz dana u dan smo utvrđivali da se olakšano hranimo manjim obrocima ako se malo brižnije oda­beru.

274

Ono što nam izgleda pri svemu najznačanije jest osjećaj da smo opet počeli živjeti. Polako i zanosno vraćaju nam se osjećaji kojih se sjećamo iz mladosti. S radošću očekujemo dane koji su pred nama. Kad nas snađu loši dani stalno se prisjećamo putova koji su nas iz svijeta živih mrtvaca doveli tijekom triju godina među aktivne trkače.

275

Jože Kropivšek

ZGODA MOJEGA ŽIVOTA

Osobni podaci: - star 36 godina - muž i otac dvaju dječaka - student prirodnog zdravlja - prodavač - akademik i praktikant - 100% higijenist - 100% na živoj, sirovoj hrani (2 godine) - ambiciozan čovjek snažne volje - ljubitelj prirode

Prijelaz na urav­notežen životni stil je najbolje što mi se do­godilo u životu. To je ono što me podržava u životu, što mi daje smisao postojanja, jer me svakog trena is­punjava novom život­nom snagom. Nikako ne tvrdim da sam već na svršetku toga pri-

276

jelaza ali pouzdano vjerujem da sam na dobrim putovima.

Sve skupa je daka­ko započelo s hranom kako smo naviknuti. Hrana je jedna od naj-osnovnijih čovjekovih potreba i stoga osnova za sve životne aktivnosti. I zato je osnova za obliko­vanje cjelokupnog životnog stila, filozofije življenja i ispunjenja pojedinaca.

Prijelaz na prijesnu hranu, živu hranu slijedio je nakon mojih raznih drugih pokušaja poboljšanja vla­stitog življenja, gdje su se neprestano pojavljivali raz­ni znaci koji su me upozoravali da radim nešto krivo. To su bile tegobe sa želucem, izlizanost hrskavica u koljenima, česte prehlade ili jednostavno pomanjkan­je vitalne energije. Neke od tih teškoća uspio sam rije­šili već prelaskom na vegetarijansku (i kasnije vegansku) hranu, na primjer jer nisam više jeo salame i fosfate koji su u njima te mi nisu više otimali kalcij iz kostiju, koji te škodljive tvari neutralizira, tako su te­gobe u koljenima nestale. No pritom su se pojavile neke druge teškoće što mije dalo naslutiti da to možda nije najbolji, optimalni put...

Istraživao sam dalje i u ruke mi je došla knjiga „Zdravlje u živoj hrani": svjedočenja prijesnojedkinje autorice Somrak Jožice. Osjetio sam da bi to lako bilo

277

ono pravo. Kad sam pročitao još knjigu Hclmuta Wandmakera o prijesnoj hrani kao osnovi za zdrav život, bio sam još više uvjeren da ću ići tim putem. Možda će biti pravi? Svršetkom veljače 2005. donio sam odluku da prelazim na prijesnu hranu. Najprije samo pokusno, potom će već vrijeme pokazati... Tad još nisam shvatio da taj prijelaz nije samo promjena prehrambenih navika. Zato sam bio kasnije toliko više pozitivnije iznenađen.

Isprva sam imao dosta teškoća zbog svojih prehrambenih navika (na pr. svježi domaći kruh), nadasve zbog reagiranja okoli­ne. Budući da se tih putova nisam latio zbog kakvih težih zdravstvenih proble­

ma, nikom nije bilo jasno zašto pak ta radikalna odlu­ka. Svi su mi nagoviještali vrlo crne scenarije, što jednostavno nije bilo poticajno. Imao sam i različite oblike kriza čišćenja i drugih teškoća: od gubljenja na težini do još brže razdražljivosti i netolerantnosti i dr. Ipak sam ustrajao i svaki dan iznova spoznavao daje sirova hrana zapravo vrlo ukusna. Pored velikog užitka u toj hrani imao sam stalno više energije i ogromnu potrebu za promjenom i ostalih područja svoga života. Svoj život sam tada prvi put shvaćao

278

cjelovito. Shvatio sam daje za istinsko življenje po­trebno ostvariti cjelokupan pristup. Prijelaz na opti­malnu hranu je uistinu vrlo značajan, ali nije dovoljan. I tada sam spoznao filozofiju uravnoteženog životnog stila koji se cjelovito dotiče svega našeg ljudskog bića: fizičkog, mentalnog, emocionalnog, i duhov­nog. I tako sam bio uvjeren da samo njegovo 100% ostvarenje u životu lako donosi željenu promjenu. Na bolje, dakako!

S prijesnom hra­nom, kako je već re­čeno, pridošlaje vrlo povećana potreba za gibanjem. Moja osjetila su se izoštri­la. Moja je intuicija postala prodornija, a čuvstva intenzivnija. Nemam više prehlada, gripe, angine i slabe krvi, još više, moj nos je potpuno prohodan što nikad u životu nije bio, i krv mi nikad nije bila tako dobra. Prvi put osjećam da je moje ljudsko biće cjelovito i tako ga podržavam. Iako pridajem velik značaj duhovnosti, naglašavam i veliko značenje tjelesnog što se postiže prirodnom prehranom. Stalno imam poteškoća kad želim drugima pomoći, oduševiti ih za taj životni stil, uvijek iznova doživljavam njihove oštre obrambene reakcije. Nikako se ne mogu naučiti da nema smisla druge nagovarati. Jednom ću, nadam se, spoznati daje

279

najviše što činim za druge da im dam obavijesti kad sami to zažele i da poštujem njihove životne odluke i životni put.

Sad sam već više od godine i pol 100% na živoj, si­rovoj hrani a i ostale sastojnice uravnoteženog život­nog stila pokušavam što više poštovati. Sve što mogu reći jest: odlično! Potpuno sam uvjeren daje prijesna hrana najbolja i jedina primjerena hrana za čovjeka. Ta živa hrana daje čovjeku svu potrebnu životnu ener­giju, ne samo materijalni izvor više ili manje hranjivih tvari, koje čovjekovo tijelo potrebuje za razvoj i živ­ljenje.

280

Tine Mušič, dipl. upr. organizator, Ljubljana

POTPUNO ZDRAVLJE - SLOBODA

Rodio sam se 1983. u Ljubljani. Već od rane mladosti bavio sam se brojnim individualnim i kolektivnim športovima. Nakon završetka osmogo­dišnje škole nastavio sam školovanje u Ljubljani i smanjio svoje sportske ak­tivnosti. Došle su na red „ljepše stvari" prije svega pijančevanja, zabave i dje­vojke. S upisom na fakul­tet to se još povećalo. Zahvaljujući stilu Prirodno zdravlje - Prirodna higijena došle su u kolovozu 2004. u moj život korjenite promjene.

U drugoj godini fakulteta počeo sam se plašiti pre­komjerne težine i suočio se s drugim zdravstvenim poteškoćama (perut, umor, nesanica, sve lošiji zubi, slabovidnost). Moja tadašnja prehrana uključivala je prije svega meso i mesne prerađevine, mlijeko i mlije­čne prerađevine, kruh, krumpir i slastice. Pored toga pratile su me još i druge loše navike kao kava, cigare­te, alkohol i ništa gibanja.

281

Tad sam vidio da sa mnom nije nešto u redu a na in-ternetu sam našao ključnu riječ „prirodno liječenje", gdje je gospodin Alojz Kolar odgovarao na pitanja, kako postati zdrav na prirodan način, bez medicin­skog liječenja bez obzira na vrstu bolesti. Dakle samo hranom koja je prilagođena ljudskom organizmu (90% dnevne hrane predstavlja voće, 8% zelenasto povrće i 2% orasi i sjemenje, nadalje boravak na svježem zraku, izlaganje sunčevim zrakama, gibanje, dovoljno spavanja i odmora te čuvstvene, duhovne i društvene djelatnosti, dobri međuljudski odnosi, glaz­ba, kreativan rad i hobi, meditacija itd.).

To mi je naravno izgledalo fantastično. I sprintao sam si sve odgovore i detaljno ih proučio. Na osnovu odgovora odlučio sam da ću prije primjene prirodne prehrane postiti o voćnim sokovima i vodi (1 naprama 3). Tako sam sredinom kolovoza 2004. u starosti od 21 godine prvi put u životu postio. Izdržao sam samo 3 dana pri poslu koji sam zbog nevjerojatne želje za kuhanom hranom prekinuo te dalje nastavio s pre­težno sirovom hranom. Budući da je moj cilj bio ostvarenje posta te potom prijelaz na 100% prijesnu hranu te kasnije uvođenje drugih prirodnih načela, dao sam se ponovo na post. Na žalost opet nisam ostvario 100% prijelaz na optimalnu prehranu.

Tako sam ustanovio da je promjena hranjenja iz uobičajene hrane i skupa s njom povezanim porocima (duhan, alkohol, kava) na 100%) prijesnu hranu vrlo teška. Ipak sam odlučio boriti se protiv destruktivnog

282

životnog stila, pri čemu pak nisam imao podrške prija­telja i družine. A na svu sreću sam imao uza se pošto­vanog prijatelja Aleša Cepiča koji je podržao moje početke. Još više, i on se je tada odlučio da će živjeti na normalan (prirodan) način.

Zajednički smo ispla­nirali da ćemo u listopa­du 2004. obaviti post i potom prijeći 100%) na prijesnu hranu. Ja sam postio nekoliko dana, potom sam prešao na op­timalnu prehranu. Za do­ručak sam pio svježe pripravljeni voćni sok (od naranče) ili od pov­rća (cikla, mrkva, krasta­vac). Nakon otprilike tri sata najeo sam se jed­no vrsnog voća koje sadrži mnogo vode (lubenica, dinja, jabuka, mandari­na). Potom sam za ručak (nakon otprilike tri sata) po­jeo drugu vrstu svježeg voća (ponekad i suhog) do sitosti. Tri sata nakon toga za popodnevnu zakusku jeo sam većinom orahe, dok su mi za večeru služile banane. Dakako nije to bilo uvijek bez prekršaja.

Pored pravilne prehrane u svoje sam življenje uk­ljučio i druga prirodna načela koja omogućuju potpu­no zdravlje. Počeo sam se više gibati na svježem

283

zraku. Ako je samo moguće, izlagao sam se sunčevim zrakama. Polazio sam na fitnes. Pobrinuo sam se za dovoljno spavanja i odmora te se počeo više posveći­vati čuvstvenom životu. Pored toga intenzivno sam studirao, proučavao literaturu o Prirodnom zdravlju, k tomu sam još zarađivao novac različitim aktivnosti­ma.

S prelaskom na prijesnu hranu postajao sam sve umorniji, potrebovao sam više odmora i spavanja, a polako sam zadobivao sve više energije. Za nekoliko sam se mjeseci oslobodio zdravstvenih teškoća i smršavio više od 25 kg. Uz prijesnu hranu započeo sam postizati bolje rezultate na studiju, sad sam u zad­njoj godini popravio prosjek ocjena od 7,6 na 8,7 te u rujnu prošle godine diplomirao s ocjenom 9.

Budući da sam se većinom hranio samo voćem (povrće mi nije bilo ukusno), neredovito izvodio tje­lovježbu (naročito važnu za snagu) i premalo spavao i odmarao se zbog različitih obaveza, još nisam zado­bio željenu optimalnu tjelesnu težinu (63-65 s visi­nom od 173 cm), jer trenutno težim 55 kg. U rujnu 2006. započeo sam redovito jesti zelenu salatu (četiri puta tjedno) orahe, unos banana, avokada i sokova od povrća (cikla, mrkva celer). Triput tjedno započeo sam obavljati intenzivnu vježbu s utezima. Zbog ra­sterećenja svojih obaveza imam više vremena za od­mor i spavanje, što je pored prikladne hrane i vježbanja nužno potrebno za rast mišića.

284

Uvažavajući svoja praktična iskustva i trenutačno zadobiveno teoretsko znanje mogu reći daje dosljed­no provođenje načela Prirodnog zdravlja - Prirodne higijene dugoročno najbolje i jedino jamstvo za stje­canje i održavanje potpunog zdravlja upravo do svršetka života. Za nekoliko godina življenja u skladu s prirodom postajemo slobodni. Ne ograničavaju nas bolesti, deformacije (iznimka su samo deformacije koje nastaju od teških mehaničkih povreda) i krnji or­gani te s tim povezana različita trpljenja. Oblikujemo si najbolje mogući vanjski izgled, to je proporcional­no oblikovano tijelo, čista koža, sjajne i svilenaste vlasi, bistre i sjajne oči, rumene i pune usnice, izražajne jabučice, neobložen i ružičast jezik... Tijelo i njegove izluče vine postaju prijatnog mirisa, usni za­dah postaje svjež, bistveno se povećava duljina živo­ta, osjetilo za miris i vid postaju oštriji, kod žena nestaju menstrualne tegobe, potpuno smo sposobni za roditeljstvo, potomku omogućujemo potpun organi­zam, neoštećen bolestima i deformacijama... poslje­dica dosljednog izvođenja Prirodnog zdravlja -Prirodne higijene je mentalno, emocionalno i duhov­no zdravlje (moć i bistrina uma, pozitivno osjećanje, energijsko zdravlje, osnažen instinkt, dobra volja, odvažnost...).

285