Jednostavno za jednostavne

Bhakti Balabh Puri Goswami Sadržaj Predgovor Uvod Kratak prikaz života Ratnaranjini devi dasi... Strašna vijest se širi među bhaktama Pripreme za završni ispit Bez vremenskog redoslijeda Posljednji pozdrav Kraj ili tek početak? Osobno razmišljanje

Predgovor Negdje tokom 1981. godine sastao sam se kao predsjednik Caitanya koledža sa Ratnaranjini devi dasi kako bismo dogovorili način izrade blagajničkih izvješća. Ratna (kako smo je svi običavali zvati) mi je svaki mjesec slala sažeta i precizna izvješća, što je bio krajnji domet našeg odnosa u to doba. Nije se puno promijenilo ni u sljedećih nekoliko godina. Naš odnos se zasnivao isključivo na službi. Prilikom mojih posjeta Škotskoj, upitao bih je: "Hari bol, Ratna, kako si?", a ona bi odgovorila "Dobro." Posjetio sam je u bolnici kad se razbolila. Bio je to naš prvi i zadnji neslužbeni susret. Sjećam se kako sam nekoliko sati sjedio u toj sobici nastojeći personalno razgovarati s Ratnom - 15 godina sam bio u kontaktu s njom, a ustvari je uopće nisam poznavao. Na povratku u London sam kukao zbog svoje službe i temperamenta. Činilo mi se da me oni sprečavaju da postanem istinski blizak s bhaktama. Balabhadra prabhu mi je znao telefonom prepričavati razne Ratnine osobne spoznaje. Ti pozivi su mi se usjekli u pamćenje. Bio sam znatiželjan pa bih zapitkivao: "Da li je rekla još nešto?" Malo po malo, saznao sam mnogo o njoj. Tako sam imao priliku vidjeti kako jedna vaišnavi postaje samospoznata osoba. Napustila nas je prije no što sam uspio još nešto doznati, prije no što sam je opet posjetio. Odjednom sam se zatekao kako neprestano mislim na Ratnu. Kao jednostavna bhaktina, koja je služila vaišnave i misiju Srila Prabhupade, jasno je shvatila svoju svarupu i vratila se natrag Gospodinu. Nije bila ni sannyasi ni guru, a ni veliki djelitelj knjiga. Ipak, izgleda da je uz pomoć svoje jednostavne vjere lagano dostigla cilj života. Ove misli su me počele progoniti tim više što ih nisam mogao raspraviti s njom. Ratnaranjini je dokaz istinitosti Prabhupadinog obećanja: "Mantrajte 16 krugova, pridržavajte se regulativnih načela i vratit ćete se natrad Bogu." To se i dogodilo kod Ratne, bez velikih napora, kao posljedica njene službe. Automatski. Bio sam i još sam zbunjen. Malo je dana od Ratninog odlaska prošlo bez razmišljanja o njoj. Mogao sam je još toliko toga pitati, ali sumnjam da bi mi išta više rekla. Takva je bila. Zamolio sam Balabhadra prabhua (sada B. B. Puri Maharaja) da piše o Ratninim posljednjim

danima. Znao sam da će to biti veliki izvor nadahnuća za sve bhakte i bhaktine. Proces svjesnosti Krišne djeluje. Sve što nam je potrebno jest vjera poput Ratnine. Svojom meditacijom sve bolje upoznajem Ratnaranjini devi dasi. Tako upoznajem i samog sebe. Kroz ovu knjižicu upoznat ćete kratak životni put pravog bhakte, koji je živio među nama i bio poput nas. Ratna nije bila ništa nadnaravno, nije bila van domašaja naših sposobnosti. Kao jednostavna vaišnavi pokazala je svojim primjerom da je cilj svjesnosti Krišne namijenjen svima. Ova knjiga ima i svog neopjevanog junaka. To je Balabhadra das. Tokom ovih godina vidio sam samo djelić napora koje je uložio brinući se i vodeći Ratnu ka njenom odredištu. Bio je idealan suprug. Uprkos teškim okolnostima, neprekidno je njegovao, hrabrio i inspirirao Ratnu tokom njenog bolovanja i inače. Uza sve to, nastavio je sa svojom službom vođenja škotske yatre, brinuo se o djeci, propovijedanju u Mađarskoj i bio je moj prijatelj. Znam da Ratna njemu pripisuje mnoge svoje zasluge. Mogao bih dodati još ponešto, ali zašto ne dozvoliti knjizi da to uradi? Mnogo toga ostaje neizrečeno o Ratnaranjini devi dasi. Dio neizrečenog je naša priča. Priča je to koju ćemo morati sami sastaviti, sami je za sebe otkriti, slijedeći Ratnine tragove pod vodstvom Srila Prabhupade i vaišnava. Sivarama Swami

Uvod Ovo je vjerni prikaz svega što pamtimo u vezi prosvjetljujućih događanja u posljednje dvije godine života Ratnaranjini devi dasi. Ratnaranjini prabhu (ili Ratna) je učenica A. C. Bhaktivedante Swamija Prabhupade, osnivača i acarye Međunarodnog društva za svjesnost Krišne. Po temperamentu vrlo tiha duša, voljela je naporno raditi i služiti Gospodinove bhakte. Ratna je bila čestita žena Balabhadre dasa i majka Abhay Charan dasa i Kunti devi dasi. Za nas koji smo joj bili bliski ovo je tužna i bolna, ali također i vrlo prosvjetljujuća i radosna priča. Malo je reći daje bilo veoma teško gledati toliko dragu osobu kako prolazi kroz ogromnu patnju, iskušenja i muke. Međutim, bilo je i trenutaka velike radosti, pravih otkrovenja svjesnih Krišne, dok su Srila Prabhupada i Gospodin pripremali Ratnu za najuzvišeniji trenutak njenog materijalnog postojanja: povratak kući, Bogu. Ispričavamo se za brojne propuste koje ćete možda uočiti u ovom skromnom pokušaju prikazivanja tog veličanstvenog događaja, događaja koji ulijeva toliko nade meni, Balabhadra dasu i, nadam se, mnogim drugim dušama koje su na putu bhakti. Molim se da čitatelji prihvate ovo djelo kao iskren i istinoljubiv pokušaj slavljenja mog gospodara, Srila Prabhupade, kroz slavljenje njegove iskrene, jednostavne i voljene učenice Ratnaranjini devi dasi. Ono je i ujedno i dokaz da se samim pokušajem slijeđenja Srila Prabhupadinih uputa svi mi možemo jednog dana vratiti natrag kući Bogu, kao i da je ISKCON pogodno plovilo za prelaženje opasnog oceana Kali, iako nas, sasvim sigurno, i na tom putu očekuju mnoge prepreke. Ali održavanjem vjere u Srila Prabhupadu i jednostavno iskrenim slijeđenjem, naporno radeći poput Ratne, najveća milost, najuzvišeniji cilj i neprocjenjivi dar ubrzo će biti naši. Namijenjeno je to svima nama - sve što trebamo je prihvatiti Krišnin i Prabhupadin posao kao svoj pravi posao, kao što je to uvijek činila Ratnaranjini prabhu.

Hare Krsna. Srila Prabhupada Ki Jaya! Vaisnava-sanga Ki Jaya!

Poglavlje 1

Kratak prikaz života Ratnaranjini devi dasi Ratna se rodila u Edinburghu u Škotskoj 28. Rujna 1950. godine kao druga kći u porodici s osmero djece. Djetinjstvo joj je bilo jednostavno - školovala se u državnoj školi u Edinburghu, nakon koje je na koledžu studirala računovodstvo, što je kasnije postala jedna od njenih glavnih službi u Međunarodnom društvu za svjesnost Krišne. Ratna, tada još Jean, srela je svog momka po imenu Billy kad je imala šesnaest godina, te se za njega udala u dvadesetprvoj godini. Bilo je to lijepo vjenčanje u bijelom u katoličkoj katedrali Svete Marije u Edinburghu. Jean i Billy su živjeli u malom stanu blizu središta grada Edinburgha i imali su nekolicinu prijatelja. Zanimala ih je glazba i šetnje. Billyja je jako zanimala religija- još otkad je kao dječak pomagao na oltaru u katoličkoj crkvi - i sa Jean bi raspravljao o različitim vjerama i knjigama koje je pročitao. Jean je bila vrlo jednostavna i praktična djevojka, bez nekih velikih želja za materijalnim uživanjem, čak i u materijalističkom razdoblju svog života. Općenito je bila čista, marljiva i nenametljiva osoba. Stan je uvijek održavala besprijekorno urednim, što je kasnije postao i njen zaštitni znak u duhovnom životu. Puno joj je značila vlastita urednost i čistoća te isto takva okolina. Znala bi reći: "Kako netko može uopće razmišljati o poslu ako je sve oko njega u neredu?" Naposlijetku je Billy u jednoj knjižari u gradu kupio Srila Prabhupadine knjige i počeo ih čitati i raspravljati o njima sa Jean, koja je također pokazala zanimanje za njih. Jednog dana Billy je odlučio posjetiti lokalni Hare Krišna hram, koji se u to doba nalazio na Forrest Roadu u Edinburghu. Kad se vratio kući, rekao je Jean: "Upravo sam sreo divne ljude!" Jasno, Jean se pitala o čemu to Billy govori, pa jojje on opisao svoj posjet hramu. Jean je slušala, ali je bila pomalo rezervirana prema tim Billyjevim novopronađenim "divnim ljudima". Billy ju je pokušao nagovoriti da i ona posjeti hram, ali Jean, kao povučena i sramežljiva osoba, nije tome bila baš naklonjena. Jednom je Billy u hramu upoznao bhaktinu Brahma Janani devi dasi. Ona je pitala Billyja o njegovoj supruzi i rekla mu da je ona također udata i da živi u gradu u stanu sa svojim mužem, koji nije iniciran i ima normalan posao. Pozvala je Billyja da im jednu večer dovede Jean u posjetu. Billy se vratio kući i poletno obavijestio Jean o pozivu koji im je uputila Brahma Janani. Jean je bila iznenađena, ali voljna otići u posjetu. Nekoliko dana poslije su i otišli do Brahma Jananinog stana. Bilo je to vrlo jednostavno i maleno mjesto, s raznim slikama Krišne raspoređenim unaokolo. Brahma Janani je upravo pripremala slatkiše za svoje rođake u Glasgowu koje je sutradan namjeravala posjetiti. Posjet je protekao u najboljem redu - Brahma Janani i njen suprug su im pokazali pjevanja Srimad-Bhagavatama što su dotad izašla iz tiska - te 1973. godine bilo ih je samo nekoliko. Jean je bila vrlo nadahnuta Srimad-Bhagavatamom i njegovim ilustracijama u boji. Oduševila su je i Brahma Janani i njen suprug i htjela je doznati više o svjesnosti Krišne. Cijelim putem kući Jean i Billy su pričali o svojim divnim novim prijateljima, lijepim knjigama koje su vidjeli te o svjesnosti Krišne. Kilometrima su tako hodali potpuno

usredotočeni na lijepo provedenu večer. Vrlo uzbuđeni, oboje su osjećali da im svjesnost Krišne i bhakte mogu toliko toga ponuditi. Da lije to bio način života za kojim su tragali? Billy je opet razgovarao s Jean o posjeti hramu. Iako je to za nju izgledao jako velik korak, znala je da želi upoznati još ljudi poput Brahma Janani devi dasi i njenog muža. Htjela je i doznati više o svjesnosti Krišne i predivnim knjigama koje je imala priliku vidjeti. Tako se nakon nekoliko dana ohrabrila i odlučila s Billyjem posjetiti hram. U hramu su se bhakte prema njima vrlo fino odnosili. Došli su u vrijeme večernjeg prasadama i bhakte su ih smjesta posjeli i nakrcali prasadamom. Jean je bila vrlo dirnuta tako velikim izrazom dobrodošlice. Sarva Mangala je bila posebno prijazna prema Jean. Mnogo joj je pomogla u prvih nekoliko mjeseci bhaktiyoge i zato je Jean kasnije uvijek osjećala veliko poštovanje prema njoj. Nakon te prve posjete hramu za Jean više nije bilo povratka na staro. Sad je bila uvjerena da je svjesnost Krišne namijenjena njoj i da ništa drugo ne bi bilo zadovoljavajuće. Dolazila je u hram svake večeri nakon posla, prisustvovala večernjem aratiju i predavanju iz Bhagavad-gite. Onda bi obavila svoju malu službu čišćenja i zatim išla kući. Jean se uvijek rado prisjećala kako joj je tih ranih dana njene svjesnosti Krišne puno pomagala Bhavani devi dasi. Ubrzo su i Jean i Billy poželjeli dublje se posvetiti svjesnosti Krišne, pa je Billy krenuo dijeliti knjige, a Jean je obavljala razne službe u hramu. Uskoro je postala hramski blagajnik, čega se uvijek s veseljem prisjećala: "U toj blagajni nikad nije bilo novaca" ili "Tribhuvanatha bi sve potrošio i uvijek je tražio još." Nakon nekoliko mjeseci Jean i Billy su na poticaj bhakta zatražili inicijaciju. Održanje obred i Jean je postala Ratnaranjini devi dasi, a Billy Balabhadra das. Još nekoliko bhakta je u isto vrijeme inicirano: Dhenuvati devi dasi, Eliptavani devi dasi i Saradi devi dasi, a Puridas das je dobio drugu inicijaciju. Nedugo nakon inicijacije Ratnaranjini i Balabhadra su pomislili da bi bilo lijepo zasnovati obitelj, pogotovo sada kad je tu bila svjesnost Krišne. Poslije nekog vremena rodio se dječak kojeg su nazvali Abhay Charan das. Ratna je još bila u bolnici kad je Maha Visnu das (danas Maha Visnu Swami), tadašnji predsjednik hrama, odlučio posjetiti Ratnu i novorođenče. Došao je veselo u bolnicu i, na Ratnino i Balabhadrino iznenađenje, zagledao se u malenog Abhaya Charana i zatim odao puni dandavat novorođenom vaišnavi i njegovoj majci. Zatim mu je dodirnuo stopala, pa svoju glavu. Maha Visnu je bio tako uzbuđen i ponosan što se rodio dječak i što je baš on u to vrijeme predsjednik hrama. Ostale žene u rodilištu kao i njihovi posjetitelji ostali su, blago rečeno, zatečeni, šokirani i zbunjeni gledajući Maha Visnua kako ispružen na podu u sav glas pjeva vancha kalpa... i onda se uspravlja i počinje skakati gore-dolje vičući: "Hari bol! Hari bol!" Kamalangi devi dasi, koja je također došla posjetiti Ratnu, nije znala kamo gledati ili što napraviti. Ostali su jednostavno piljili, potpuno zaprepašteni prizorom. Pripadnici Hare Krsna pokreta u to su vrijeme smatrani vrlo neobičnim ljudima. Par dana poslije majka je s bebom došla u hram i bhakte su im pružili kraljevski tretman. Ratna je s malim Abhayem boravila u sobi na posljednjem katu hrama. Nekoliko mjeseci poslije pridružile su im se još dvije majke s bebama. Zbog nedostatka prostora sve su dijelile istu sobu, tri majke i tri male bebe. Bhaktina Lynn sa Rasa-lilom, Gunaraj sa Draupadi i Ratna sa Abhay Charanom. Lynn je kasnije postala Sri Kama devi dasi. Naravno, tri bebe u istoj sobi su se po noći budile, plakale, u različito vrijeme ili jedna za drugom, ili bi plač jedne od njih probudio ostale. Onda bi krenuo dugi ponoćni kirtan s bebama, koji baš i nije majkama donosio blaženstvo. Umorne, ali odlučne majke podnosile su to iz noći u noć. Stvarno su željele biti bhakte, a isto su željele i svojoj maloj djeci.

Život ide dalje - Ratna, Balabhadra i Abhay Charan se sele u Bhaktivedanta Manor, gdje dobijaju sobu u jednoj kućici i grhastha plaću od 1.50 funti na tjedan. Ratna povremeno pomaže Mukundi prabhuu (sada Mukunda Goswami), uglavnom tipkajući i obavljajući druge uredske poslove. Iz Manora Ratna i obitelj odlaze na dvije godine u Južnu Afriku. Ratna služi kao tajnica ISKCON Life Member programa te nadgleda slanje Back To Godheada pretplatnicima. Abhay Charan je tu, u Južnoj Africi, zavolio mango voće i, iako je još vrlo slabo govorio, burfi i mango su mu bile omiljene riječi. Svako jutro bi se budio uzvikujući "mango, mango". Ratna bi posjela malog nitkova u kadu i dala mu pet-šest mangoa da ih siše. Ratna je njegovala odnose s mnogim divnim indijskim obiteljma što su živjele u Južnoj Africi. Te porodice su se još godinama poslije, prilikom Balabhadrinog posjeta tim krajevima, raspitivale o Ratni. Godine 1978. obitelj se vratila u Veliku Britaniju, a zatim u Dublin, gdje su Narahari prabhu i njegova supruga Gokularani prabhu vodili hram u ulici Belvedere. Nakon kraćeg boravka u Dublinu, Jayatirtha šalje Balabhadru u Škotsku. Ratna također odlučuje ići tamo. Njihov stari prijatelji i ISKCON-ov doživotni član po imenu Brian Fleming im pomaže da dobiju mali propovjedački centar u Queens Crescentu, Glasgow. Brian također organizira Balabhadri mnoge prilike za propovijedanje. Ljudi posjećuju centar, a Ratna za njih kuha prasadam i pruža im priliku da služe. Tokom boravka u Glasgowu Ratna rađa drugo dijete, živahnu djevojčicu Kunti devi dasi. Kunti je već kao beba bila ogromna, a takva je i danas. Samo par mjeseci nakon Kuntinog rođenja, obitelj šalju nazad u Dublin. Ovaj put je Prthu prabhu predsjednik hrama. Nekoliko mjeseci poslije obitelj se seli u Bhaktivedanta Manor, gdje se Balabhadra angažira u propovijedanju tamošnjoj indijskoj zajednici, a Ratna pomaže u tajništvu. Akhandadhi prabhu je izdavao časopis Mahabharata Times namijenjen indijskoj zajednici - Ratna je mnogo tipkala za njega, uz brigu o djeci i sporadično pomaganje u vrtu u Manoru. Osim toga, imala je službu čišćenja Srila Prabhupadinih odaja. Jako je voljela tu službu. Uvijek bi tražila od Balabhadre da obiđe i pomno provjeri stanje tih soba. Ako bi pronašao nešto neuredno ili zaprljano, morao ju je odmah izvijestiti kako bi ona smjesta dovela to u red. Ta služba joj je bila draga jer ju je zbližavala sa Srila Prabhupadom. Nakon nekog vremena Ratna se prebacila u Caitanya koledž gdje je radila kao blagajnik. Znala je reći: "Volim tu službu, drži me zaposlenom." Osim toga, obožavala je dijeliti prasadam posjetiteljima koji bi došli u obilazak s vodičem ili u posjet nedjeljom popodne. Govorila je kako osjeća neizrecivo zadovoljstvo kad vidi pale duše kako časte prasadam: "Prasadam je naše tajno oružje. To je jedan od najlakših načina da nekome pomognemo duhovno napredovati, a k tome ljudi sami često dolaze po još!" Kad je Caitanya koledž zatvoren, mnogi bhakte, a među njima i Ratna s djecom su se vratili u Manor. Balabhadra je s još nekoliko bhakta poslan u Škotsku dijeliti knjige i propovijedati. Ratna se prihvatila službe u uredu u Watfordu, koju je obavljala nekoliko godina, da bi se zatim uputila u Škotsku kako bi pomogla razvoj novoosnovane škotske yatre. Tamo je obavljala cjelokupan knjigovodstveni i pravnički posao, kuhanje za bhakte, kao i službu čišćenja. Tako je postala pravi oslonac i pokretač škotske yatre. Registrirala je yatru kao dobrotvornu udrugu, vodila računa da sve formalnosti budu točno i na vrijeme obavljene, porezi sređeni prema zadanim rokovima i sve evidentirano u računalu.

Podučavala je druge kako čistiti i kuhati s pravilnom svjesnošću, nadgledala je rad u vrtu i poticala članove kongregacije da se uključe u gajenje cvijeća i povrća. Uvijek zauzeta služenjem, nije voljela protratiti ni trenutka. Bez sumnje je bila veliki oslonac škotskoj yatri. Uvijek se trudila da sve bude uredno i čisto tako da bhakte sankirtana nakon dugog, teškog dana na ulici dočeka čist, lijep hram i ugodno ozračje svjesnosti Krišne. Ratna je jako voljela služiti bhakte, pa i na male, naizgled nezamjetne načine. Na primjer, uvijek je imala zalihu sapuna, paste za zube, pjene za brijanje, brijača, zavoja, aseptičkih krema, igli i konca, praktički svega što bi moglo u bilo kojem trenutku nekome zatrebati. Brinula se za bhakte poput brižne majke, pokušavajući udovoljiti svim njihovim sitnim potrebama. Bhakte su isto tako nju smatrali svojom majkom. Prabhupada Prana prabhu je u nekoliko navrata rekao: "U materijalnom svijetu, prije priključivanja pokretu, imao sam svoju majku. Ali kad sam došao u Škotsku služiti u Karuna Bhavan hramu, gdje se o meni brinula majka Ratnaranjini prabhu, tek sam tada otkrio što je prava majka." Mlada Karuna Sindhu devi dasi doselila se skupa s roditeljima iz Južne Afrike u Škotsku upravo nakon što je navršila četrnaest godina. Od tad je stalno u Škotskoj i uvijek kaže da je u Ratnaranjini devi dasi našla pravu divnu majku i da je vrlo ponosna što ima takvu majku i što pripada njenoj obitelji. Karuna Sindhu devi dasi naglašava da se uvijek osjećala tako zbrinuto kod mataji Ratnaranjini. Ratna ju je svaki, baš svaki dan pitala kako je i tako joj je dala osjećaj da je željena. Ratna se uvijek brinula za druge bhakte poput prave zabrinute majke. Redovno ju se moglo čuti kako sankirtan bhakte naziva "svojim dečkima" i da će "dečki brzo doći kući, pa prasadam treba biti spreman." Uvijek je njegovala iskrenu želju za služenjem drugih i nikad nije bila uzrujana zato što mora nekog služiti. Ništa joj nije bilo prevelik teret, uvijek bijaše spremna i voljna služiti.Potpuno je upila u sebe pravilno raspoloženje služenja vaišnava i ono ju je pratilo kroz cjelokupni duhovni život. Također je uvijek bila spremna na svoj nježni način prenijeti to raspoloženje na druge. Običavala je reći: "Nevolje dolaze samo kad nismo dovoljno angažirani. Kad smo potpuno zaokupljeni službom, gdje da nađemo vremena za sve te takozvane probleme s kojima nas naš um voli zaokupiti? Imamo malo vremena. Srila Prabhupada nam je pružio sve što je potrebno da budemo potpuno angažirani u svjesnosti Krišne. Što nam drugo treba? Zapravo ništa, samo što imamo neke ideje u umu koje volimo razmatrati. Zato samo naporno radite, budite cijelo vrijeme zaposleni i nećete imati vremena slušati um." Uvijek je bila zaokupljena svojom službom i sretna zbog toga, a to su drugi bhakte mogli osjetiti družeći se s njom. Ratna je bila dobar i praktičan primjer jednostavnog i iskrenog sluge vaišnava, gurua i Krišne. Za nju je predano služenje bilo pravo uživanje. Redovito je napominjala: "Mi smo vrlo sretni jer smo bhakte i jer nam je dozvoljeno da obavimo neku malu, jednostavnu službu. Milijuni i milijuni ljudi u svijetu nikad nisu dobili takvu priliku. Zato bismo se trebali smatrati vrlo sretnima i obavljati svoju službu vrlo, vrlo pažljivo. Onda će naši životi biti uspješni." To je bilo njeno raspoloženje, raspoloženje jednostavne predanosti i osjećaj velike sreće jer je dobila priliku za malo službe.

Poglavlje 2

Strašna vijest se širi među bhaktama Nekoliko dana uzastopce Ratna se žalila na umor i glavobolju. Puno vremena je provela pred računalom radeći godišnja izvješća. Balabhadra joj je savjetovao da napravi malu pauzu i dobro se odmori. 12. prosinca 1992. prije početka mangala aratija Ratna se pojavila zbunjena i odsutna duhom. Bhakte su primijetili da se nije uspjela pravilno odjenuti. To je bilo jako neobično za Ratnu jer je ona pridavala veliku pažnju načinu odijevanja. Dvije bhaktine su je odvele natrag u kupaonicu i shvatile da je jako nekoordinirana. Bile su zaprepaštene jer to nije bilo u skladu sa njenom prirodom. Ratna se nakon toga srušila. Ubrzo je došla svijesti, ali je bila jako ošamućena i pospana. Balabhadra nije u tom trenutku bio u hramu, ali se trebao vratiti tokom dana. Bhakte su pitali Ratnu da li da pozovu doktora, ali je ona rekla da će sve biti u redu i da se već osjeća bolje. Balabhadra se vratio u devet i trideset ujutro i bhakte su mu odmah opisali što se dogodilo. Požurio je do Ratnine sobe da vidi kako je. Ratna je rekla da se sada dobro osjeća, ali da je još uvijek malo umorna. Balabhadra joj je predložio da se odmori, ali je ona željela dovršiti oblačenje, staviti tilak, a onda će cijeli dan sjediti i odmarati se. Upravo kada je htjela staviti tilak ponovno ju je omamilo te je počela besciljno tumarati sobom. Balabhadra ju je zabrinuto upitao što joj je. Ratna mu se samo zbunjeno osmjehnula i otišla do prozora buljeći u vedro nebo. Iznenada je počela jako mahati rukama, a tijelo joj se snažno treslo. U tom trenutku Balabhadra ju je uhvatio nadajući se da će joj moći pomoći, no tijelo joj se nastavilo sve više i više tresti. Naglo se zavrtila i izgubila svijest, a istovremeno se jako grčila. Krv je tekla iz njenih čvrsto stisnutih usnica, a cijelo joj je tijelo sada bilo ukočeno. Balabhadra joj je pokušao otvoriti usta misleći da joj se jezik zaglavio među zubima, ali je bilo nemoguće čak i malo pomaknuti vilicu. Balabhadra joj je položio lice na pod cijelo vrijeme glasno mantrajući. Nakon četiri, pet minuta Ratna je došla svijesti. Jedan bhakta je nazvao bolnicu tako da su već stigla i kola hitne pomoći. Kada je došla svijesti, Ratna je bila ošamućena, ali vesela tako da je, ugledavši liječnike koji su došli da je odvezu u bolnicu, odmah rekla: "Ja ne idem s njima, bit ću dobro, samo mi dozvolite da ostanem ovdje i odmorim se." Liječnici su se složili rekavši nam da ih pozovemo bez oklijevanja ako bude potrebno. Rekli su da mnogo ljudi ima jaki napad jednom u životu koji se više nikada ne ponovi. Ratna je izgledala dobro, malo uzdrmano i umorno od napada. Odmarala se neko vrijeme, a zatim je ustala da nešto pojede. Osjećala se malo dezorijentirano pa ju je suprug upitao želi li otići liječniku napraviti neke pretrage. Ona je odgovorila da će za dan-dva već biti dobro, a ako ne bude, otići će liječniku. Nakon nekoliko dana još uvijek se osjećala jako iscrpljeno i imala je neki neodređeni osjećaj u glavi. Otišla je kod homeopatskog liječnika u Glasgowu. Analiziravši situaciju, zaključio je da Ratna ima statičke posljedice napada i da će trebati nekoliko tjedana da se tijelo vrati u normalno stanje, ukoliko ne postoji neki dublji uzrok problema. Dao je Ratni neki lijek koji je uzimala kako joj je prepisao. Činilo se da Ratna pati, ali nije to htjela reći, čak ni kada su je pitali. Govorila je da se osjeća umorno. Imala je slabi apetit, počela je više spavati, ali je općenito bila vesela. Planirala je posjetiti svoju kćer Kunti koja je bila u gurukuli u Alachui na Floridi. Balabhadra se nije slagao sa tom idejom, ali Ratna je bila vrlo odlučna. Balabhadra je popustio i poslao s njom njihovog sina Abhay Charana. Doktor je rekao da će je odmor, sunce i posjet kćerki možda podići i pomoći joj. Ali NE! Put avionom je samo pogoršao njeno stanje i kada su stigli u Alachuu bila je, blago rečeno, jako dezorijentirana.

Bhakte u Alachui su bili jako zabrinuti za nju: nije jela i izgubila je sposobnost pisanja na računalu ili na pisaćoj mašini. Postala je zaboravna i počela je povraćati. Jedan bhakta doktor joj je dao neki lijek koji je uzimala dan-dva, ali je onda prestala jer joj je imao grozan okus. Nakon dva tjedna vratila se u Škotsku. Balabhadra je čekao Ratnu i Abhay Charana u zračnoj luci. Jedva je mogao vjerovati koliko je Ratna propala: nije mogla ravno hodati i izgledala je jako tjelesno iscrpljena i distancirana. Pitao ju je kako je. "Sretna što tebe vidim, prabhu", odgovorila je. Nakon dolaska u hram otišla se odmoriti. Idućeg dana izgledala je bolje, bila je vesela i bezbrižna, ali je još uvijek bila distancirana i spora i nije imala teka. Odveli su je kod homeopatskog liječnika koji joj je dao neki lijek, ali taj lijek joj nije pomogao. Balabhadra se raspitivao o mogućnosti da je prime u homeopatsku bolnicu. Rečeno mu je da liječnik opće prakse mora dati odobrenje, a neki od njih baš i nisu skloni tome. Balabhadra je zakazao sastanak kod lokalnog liječnika opće prakse. Kao što je očekivao, doktor nije bio spreman pomoći, ali ga je Balabhadra, koji je već bio jako zabrinut i koji je želio ispuniti Ratninu želju da ide u homeopatsku bolnicu, uspio nekako nagovoriti. Liječnik je pristao pregledati Ratnu idućeg dana i napisati pismo za prijem u homeopatsku bolnicu. Sljedećeg dana odveli su Ratnu tom liječniku. Pitao ju je nekoliko pitanja na koja je ona krivo odgovorila i nakon toga ju je pregledao. Rekao je Balabhadri da je njegova supruga dosta bolesna, na što ga je Balabhadra zamolio da mu napiše pismo za homeopatsku bolnicu. Liječnik je odgovorio: "Dođite sutra ujutro i pismo će vas čekati." Tada mu je Balabhadra rekao da mu je obećao da će mu dati pismo nakon što pregleda Ratnu. Doktor se nećkao, ali Balabhadra je bio jako uporan te mu je rekao da dođe nakon ručka i pismo će biti gotovo. Tog popodneva Ratna je primljena u Homeopatsku bolnicu u Glasgowu. Nakon detaljnog pregleda, liječnik je tražio drugo, pa treće mišljenje. Dobivši ih, prišao je Balabhadri i rekao mu da žele prebaciti Ratnu u Južnu opću bolnicu u Glasgowu gdje bi joj odmah trebali napraviti CT snimak mozga. Stigla su kola hitne pomoći i odvela Ratnu, Balabhadru i Palindri devi dasi u Južnu opću bolnicu na odjel neurologije. Po dolasku u bolnicu osoblje je odmah pripremilo Ratnu za CT pregled. Za nju su pripremili i malu privatnu sobu. Nakon otprilike dva i pol sata imali su gotove nalaze. Jedan od liječnika je pozvao Balabhadru i Abhaya u pokrajnju sobu da im kaže rezultate pretrage. Ratna je imala zloćudni tumor na mozgu koji je bio jako velik i brzo je rastao. Pretraga je pokazala da se rak već proširio na druge dijelove mozga i doktori su predviđali da će još vrlo kratko živjeti. Rekli su da će nakon operacije živjeti još najdulje tri do šest mjeseci jer je tumor bio vrlo agresivnog tipa i narastao je vrlo brzo te će ponovno brzo rasti. Naglasili su da nema puno nade da će Ratna još dugo živjeti jer je ostatak mozga već bio dosta zahvaćen, a uskoro će cijeli mozak biti zahvaćen tumorom. Balabhadru i Abhaya je to jako pogodilo; pogledali su se skamenjeni, očiju punih suza. Kao dijete, Balabhadra je vidio kako tumor na mozgu djeluje na njegove prijatelje, vidio je patnju kroz koju su prolazili oni i njihove obitelji i prijatelji. Balabhadra je pitao liječnika postoji li mogućnost da se radi o dobroćudnom, a ne o zloćudnom tumoru. Liječnik je odgovorio da nema takve mogućnosti; najbolje što mogu učiniti je da to prihvate i pripreme se. Liječnik je to rekao sa smiješkom na licu te se činilo kao da uživa u cijeloj situaciji. Balabhadra i Abhay su se vratili u Ratninu sobu. Prije toga su joj liječnici već dali veliku injekciju steroida tako da je bila nešto vedrijeg raspoloženja. Ratna ih je pitala što je rekao liječnik, no u tom trenutku u sobu je ušao liječnik i rekao joj da ima cistu na mozgu te da će napraviti malu operaciju za nekoliko dana koja bi trebala puno pomoći. Ratna je odgovorila: "Žarne mislite, tumor?" Doktor se malo uznemirio i ponovio: "Cista," i napustio sobu. Ratna

je pitala Balabhadru nije li to zapravo bio tumor i koja vrsta. Balabhadra joj je pun boli rekao daje u pravu, da joj liječnici ne daju više baš puno života, ali da će više znati nakon operacije. Abhay Charan je jedva mogao gledati svoju majku - sjedio je u kutu, gledajući u zid, glave oslonjene na ruke. Sedamnaestogodišnji Abhay je bio zapanjen... osoba s kojom je proveo najviše vremena u životu, za koju je bio toliko vezan, će umrijeti. Kako se to moglo dogoditi? Zašto sada? Zašto njemu? Mladić je bio u stanju šoka i velike boli. Liječnik se vratio u sobu i rekao da će Ratna dobivati tjedan dana terapiju jakih steroida koji bi trebali smanjiti mozak tako da se može napraviti operacija. Tokom tog tjedna ona će se vratiti u normalu jer će se smanjiti pritisak u mozgu, ali ne treba se lažno zavaravati daje sve ponovno u redu. Bolničko osoblje nam je predložilo da odemo kući i da se vratimo idućeg dana. Treba pustiti Ratnu da se odmori, a i Bala i Abhay su trebali odmor nakon loših vijesti. Palindri devi dasi je zamolila liječnike da ostane uz Ratnu i pazi na nju. Složili su se, a i Ratni je bilo jako drago. Tako je Palindri ostala u bolnici sa Ratnom, a Balabhadra i Abhay su se vratili u hram. Većina bhakta je još bila budna, iako je već odavno prošlo vrijeme kada su obično odlazili na počinak. Ugledavši Balabhadru i Abhaya neki bhakte su dotrčali da pitaju kako je Ratna. Što kažu liječnici? Abhay je odmah otišao spavati, još uvijek potpuno u šoku zbog majčina stanja. Balabhadra je sjeo s bhaktama i predočio im situaciju. I on je osjećao veliku bol - Ratna i Bala su bili zajedno već 27 godina, imali su dubok i snažan odnos. Osjećao je i bol i tugu zbog Abhaya i zbog toga kako je sve to utjecalo na njega. Bala je morao stupiti u kontakt i sa Kunti i njoj nekako priopćiti lošu vijest. Što da kaže i učini? Teško mu je padala trenutna situacija i zabrinutost bhakta koji su željeli znati što se događa sa Ratnom. Kada je bhaktama rekao novosti, svatko je reagirao na svoj način. Neke bhaktine su počele plakati, neki bhakte su uzviknuli: "Ne!" Novost je unijela bol i brigu u um i srce svih bhakta. Neki su odmah htjeli napraviti kirtan i moliti za Ratnino dobro, drugi su se pak skamenili. Sada se zapravo vidjelo koliko je Ratna značila ovim bhaktama. Jedan bhakta je rekao: "Jedina prava majka koju sam imao, a sada se čini da ona odlazi." Bhakte su željeli znati postoji li mogućnost liječničke greške. Možda je postojao neki alternativni način liječenja. Jedno je bilo sigurno: nisu željeli ni na koji način izgubiti Ratnu. Toliko su je zavoljeli jer se brinula o svakoj njihovoj i najmanjoj potrebi. Veliki teret je bio sada na bhaktama. Veliki crni oblak koji je sve zatamnio. Neki bhakte jednostavno nisu mogli vjerovati: "Ona je tako divan bhakta, što će se dogoditi sa mnom u budućnosti, ako se ovo događa tako divnoj duši?" Sumorna i bolna noć nastavila se sve do ranih jutarnjih sati i mangala aratija. Proživjeli smo dugu noć tame, očaja, nevjerice i boli. Balabhadra je rekao bhaktama da se mole za Ratnu i da je sve u Božjim rukama. On voli Svoje bhakte i zna što je dobro za njihovu vječnu dobrobit. Iako je samog Balu to jako pogodilo, prihvatio je da ne može učiniti ništa, osim moliti se. Balabhadra je nazvao telefonom nekoliko hramova i zamolio bhakte da se mole za Ratnu i njihov odgovor je bio jako ohrabrujući. Bhakte su bili ljubazni, suosjećali su i tješili, neki su se ponudili da dođu u Škotsku i pomognu koliko mogu. Balabhadra je osjetio da ima sreću jer pripada velikoj obitelji. Sada se osjećao jačim, osjećao je da Srila Prabhupada nadgleda čitav prizor, on je bio utočište koje mu je bilo potrebno da bi mogao shvatiti i prihvatiti što se događa. Balabhadra se otišao malo odmoriti, napravio je puju i krenuo u bolnicu s Abhay Caranom. Ponijeli su nešto prasadama nadajući se da će Ratna sada moći jesti. Stigavši u bolnicu bili su ugodno iznenađeni. Ratna je sjedila u krevetu i sretno se smiješila. Uuu! Bali je pao kamen sa srca, a Abhay se čak i nasmiješio. Ratna je tražila prasadam. Hari bol! Medicinska sestra im je

napomenula da velike doze stroida koje je Ratna primila imaju jako brzi učinak, te je Ratna zato gladna i pričljiva. Idućih nekoliko dana počela je jesti i zaista je bila jako pričljiva i šalila se. Jednog dana posjetio ju je kirurg koji ju je trebao operirati. Trebala mu je potpisati neke suglasnosti tako da može napraviti operaciju. Objasnio je Ratni što će učiniti i pitao je da li će potpisati te papire. Ratna mu je tada rekla da ispruži ruku i pitala ga da li ima mirnu ruku. Čovjek nije bio siguran što da kaže ili učini. Mi ostali smo se smijali jer smo znali da se šali sa čovjekom. On se također nasmiješio, ali malo mu je bio pogođen ego. Operacija je bila zakazana za dva dana, na povoljan dan, dan odlaska Srila Bhaktisiddhante Sarasvatija Thakure. Došao je i dan operacije; bhakte u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu su mantrali i molili se Srila Bhaktisiddhanti za Ratnu, a bhakte škotske yatre su izašli na ulicu u cjelodnevni harinam. Balabhadri su dozvolili da bude sa Ratnom do samog ulaska u operacijsku dvoranu. Ratna je držala sliku Sri Sri Radhe-Gokulanande, prekrasnih Božanstava koja predsjedavaju Bhaktivedanta Manorom. Dok je ulazila u operacijsku dvoranu, još je uvijek držala tu sliku u ruci. Osoblje bolnice je savjetovalo Bali, Palindri i Abhayu da odu kući i nazovu telefonom za oko pet sati. Tako su i učinili. Bala je nazvao oko 6 popodne. Rekli su mu da je Ratna upravo izašla iz operacijske dvorane i sada se nalazi u sobi za oporavak. Rekli su mu da može doći, ali da li će vidjeti Ratnu ili ne, ovisi o njenom stanju. Balabhadra, Palindri i Abhay su se automobilom odvezli u bolnicu. Ratna je bila na Odjelu za intenzivnu njegu. Bala, Palindri i Abhay su čekali u čekaonici pored brojnih nesretnih roditelja i rođaka ostalih pacijenata na intenzivnoj njezi. Svi su u čekaonici bili vrlo pričljivi i otvoreni, očito želeći međusobno podijeliti tjeskobu i bol. Propovijedanje je bilo dobro, ljudi su bili otvoreni i prijemčljivi. Nakon otprilike sat vremena liječnik je pozvao Balabhadru da ode vidjeti Ratnu rekavši mu da je jako umorna i da ne očekuje previše od nje. Bala je ušao u sobu za intenzivnu njegu i odveli su ga do Ratninog kreveta. Iz njenog tijela izlazilo je puno cijevi i žica koje su bile povezane sa aparatom punim instrumenata za mjerenje i svjetala koja počinju svjetliti ako nešto krene po zlu. Soba je bila puna tijela u istom stanju: atmosfera je bila poprilično napeta. Sestre i liječnici su neprestano išli od kreveta do kreveta, provjeravajući stanje pacijenata. Ratna je imala masku sa kisikom, veći dio kose je bio ošišan, ali ne baš profesionalno- činilo se kao da ju je netko ošišao sa velikim nožem i vilicom. Kakav nered! Kada je Bala prišao Ratninom krevetu, ona ga je pogledala, nasmiješila se i rekla: "Hari bol, prabhu." Izgledala je sretna i smirena. Upitala je Balu: "Koliko dugo sam bila u operacijskoj dvorani?" Bala joj je rekao daje bila pet i pol sati. Ratna je odmah zaplakala. Bala ju je pitao što nije u redu, a ona je na to odgovorila: "Nisam se čitavo to vrijeme niti jedanput sjetila Krišne, to je užasno." Bala ju je smirio i pitao da li želi čuti priče o Krišninim zabavama u Vrindavanu. Ratna se nasmiješila i zamolila ga da je u umu povede oko brda Govardhan (manasa parikram) i ispriča joj priče o različitim mjestima. Bala je započeo, a Ratna je tako ležala potpuno usredotočena. S vremena na vrijeme Bala je tiho zapjevao bhajane i tada se Ratna potpuno umirila. Neke sestre i liječnici su se okupili oko kreveta da čuju i vidjeli su da svi mjerni instrumenti oko Ratne pokazuju povoljne vrijednosti, a Ratna je bila sretna i smirena. Jedna sestra je dovela druge liječnike i sestre da vide ovaj transcendentalni prizor. Široko su se osmjehnuli i kimnuli Bali da nastavi. Dopustili su da i Abhay i Palindri sjednu pored Ratne. Abhay je bio puno vedriji kada gaje majka smiješeći se upitala kako je. Ipak bio je još uvijek vrlo nesretan gledajući sve cijevi i žice koje su izlazile iz majčina tijela. Nakon nešto više od sat vremena, liječnici su nam rekli da sada možemo otići kako bi se Ratna mogla odmoriti te da se vratimo ujutro. Palindri devi dasi je željela ostati u čekaonici da

bude tu ako se slučajno promijeni Ratnino stanje, a i da bi dala svjesnost Krišne jadnim, nesretnim ljudima u čekaonici koji su bili otvoreni zbog tuge i tjeskobe. Sljedećeg jutra Bala i Abhay su se uputili prema bolnici oko 10 sati. Kada su stigli, rečeno im je daje Ratna dobro i da je prebačena sa intenzivne njege u normalnu bolničku sobu. Stigavši u njenu novu sobu našli su je kako sjedi u krevetu, vrlo vesela, sa velikim osmjehom na licu. Razgovarajući sa Ratnom Bala i Abhay su vrlo brzo shvatili da je operacija utjecala na Ratnin vanjski karakter. Prije je bila povučena i sramežljiva, a sada je bila vrlo otvorena, ponašanje i raspoloženja su bili dječji, ali vrlo dražesni. To je bilo neobično za Abhaya koji nije mogao shvatiti promjenu koja se dogodila u njegovoj majci. Ponašala se drugačije, govorila je otvoreno i puno se smijala. To se činilo čudnim mladiću te se okrenuo ocu i rekao: "Ovo nije moja majka, to nije ona koju poznajem, jako se promijenila." Abhay se jako rastužio: Majka koju je poznavao, njena raspoloženja, govor, povučenost, sve ono što je volio, promijenilo se iz korijena u nekoliko kratkih sati. Nije mogao to prihvatiti, okrenuo se izašao. U Balin um se uvukla tjeskoba. Što da radi sa Abhayem? Ako Ratna shvaća kako se on trenutno osjeća, kako će to utjecati na nju? A sutra treba doći Kunti iz Amerike. Kako će to ona prihvatiti? Bala je ostatak dana proveo sa Ratnom, a Abhay je odvezao Palindri u hram. Ratna je imala veliku želju za burfijima. To se proširilo po hramovima u Europi i čak i u Americi. Odgovor je bio zadivljujući. Burfiji su počeli stizati! Još jedan predivan događaj. Bali i Ratni je ponovno bilo očito da su dio jedne velike obitelji. Ratni je bilo drago, plakala je: "Bhakte su tako ljubazni." U bolnicu i u hram je stiglo toliko čestitki, fakseva i pisama za Ratnu. Ispunili su sobu u kojoj je boravila od zida do zida, od poda do stropa. To je bio divan prizor, grijao je srce. Osoblje u bolnici je ostalo zadivljeno, "Nikada nismo vidjeli nešto ovakvo, da li je ona neka posebna osoba?" Bala im je objasnio da je Hare Krišna pokret velika obitelj i da su svi članovi obitelji jako posebni. Čak štoviše, svi smo mi zapravo dio iste obitelji na čijem se čelu nalazi Krišna. To je pobudilo veliko zanimanje i puno pitanja. Nekoliko dana kasnije, Ratna je puštena iz bolnice i zakazani su termini za daljnju terapiju u klinici. Doktori su upozorili da će ponekad možda imati napade i da može umrijeti za vrijeme nekog napada, ali oni su joj dali lijek koji bi trebao ublažiti napade te steroide koji će smanjiti mozak kako bi se držao pod kontrolom pritisak u mozgu. Nisu ništa rekli o tome kako je prošla operacija, čak i kada su ih posebno pitali. Bhakte su bili presretni što se Ratna vratila u hram. Njen povratak otjerao je veliki crni oblak koji se nadvio iznad škotske yatre. No Balabhadri je i dalje bilo teško pri srcu: liječnikove riječi su ga duboko pogodile. Ratna neće dugo živjeti. Veliko pitanje je bilo kako dobiti što je više milosti moguće da se ona vrati natrag kući Bogu. Morao je biti oprezan da se ne uljuljka u trenutnu situaciju. Ratna je ponovno u hramu, dobrog je raspoloženja, izgleda da se dosta oporavila. Bhaktama je laknulo, sretni su. Cijeli prizor izgleda lijepo, i nema više velikog tmurnog oblaka koji se nadvijao nisko nad bhaktama. Sada trebaju započeti pripreme za polaganje posljednjeg ispita. Najvećeg testa postojanja svakog živog bića. Kako možemo shvatiti kako će to izgledati? Tko uistinu poznaje iskušenja i patnje kroz koje će proći živo biće? Osoba mora biti u potpunosti usredotočena na Krišnu i ni na što drugo. Riječi su odzvanjale Balinim srcem i umom, Krišna kaže: "Ako se osoba samo Mene sjeća u trenutku smrti." Riječ samo, samo, samo, je zvonila njegovom glavom. Uuu! Koliki je zadatak bio pred Ratnom, a tko zna koliko ima vremena da se pripremi. Liječnici su rekli najviše tri do šest mjeseci. Tko bi želio imati tako zastrašujući zadatak pred sobom: razviti potpunu vezanost za Krišnu u tri mjeseca. No, može otići bilo kada tokom napada.

Ratna ima veliki posao pred sobom, najveći zadatak. "Oh Prabhupada, molim te daj svoju slatku milost ovoj jivi." Bala se molio iznova i iznova. Osoba dostiže Krišnu milošću gurua. Svi se moramo moliti Srila Prabhupadi da bude milostiv prema Ratni, na kraju krajeva, tko je milostiviji od Prabhupada, on je došao da nas spasi! Ovdje je duša kojoj je potrebno spasenje, divna duša, marljiva, posvećena duša, Prabhupada će je sigurno izbaviti. Tko je može izbaviti? Samo Srila Prabhupada. On je došao da nas spasi, sigurno će spasiti Ratnu. Ali ona se mora predati, mora voljeti gurua i Krišnu, mora pjevati sveta imena i sada uistinu uzeti ono što nam je Prabhupada dao. Sada će joj biti potrebna sva milost i sve dobre želje vaišnava koje može dobiti. Tako razmišljajući, Bala se molio za milost. To je njegova dužnost, kao takozvani suprug mora učiniti sve što je u njegovoj moći za Ratninu vječnu dobrobit. Osjećao se beskoristan, i znao je da to i jest. No, mora se moliti da može djelovati na pravilan način, ne samo vođen vezanošću i osjećajima ili olakšanjem koje su svi osjetili kada se Ratna vratila u hram. Što učiniti? "O Prabhupada, pomozi mi! Sačinjeni smo samo od tvoje milosti. Ova duša je tvoj sluga. Molim te usmjeri me i obaspi je svojom velikom milošću. To je lijek koji nam je tako neophodan. Prabhupada, molm te budi milostiv, izbavi svoju dragu kćerku. Ona mora prihvatiti milost, on nas već sve izbavlja, moramo uzeti i prihvatiti ono što nam je dao. O Ratna, uzmi milost, uhvati lotosova stopala Srila Prabhupade i vrati se kući natrag Bogu. "Ratna je sretna, dobila je način na koji se može vratiti kući, koliko se milijuna živih bića našlo u sličnoj situaciji, a nisu se imali za što uhvatiti, nisu imali nadu, milost, Prabhupadu, vaisnave, svjesnost Krišne, samo smrt i strah zbog neizvjesnosti od toga što će se dogoditi, nisu imali što željeti, nisu imali čemu težiti. Sva slava Srila Prabhupadi i procesu koji nam je dao. U vrijeme patnje i nevolje možemo se uhvatiti i okrenuti njemu i procesu svjesnosti Krišne. Naprijed Ratna! Naprijed! Jaya Prabhupada!"

Poglavlje 3

Pripreme za završni ispit Pripremati se za umiranje! Uh! Za savjet i utočište možemo se okrenuti jedino uputama Srila Prabhupade. One su potrebne Ratni i svima drugima kako bi se oslobodili kruga rođenja i umiranja kao i svekolike patnje koja kulminira smrću. Sad je vrijeme da postanemo ozbiljni, vrlo ozbiljni. Bliži se trenutak Ratninog susreta licem u lice sa smrću, sinonimom svih ljudskih strahova i tjeskoba, veliki, veliki ispit. Završni ispit. Nakon nekoliko dana postalo je očigledno da je operacija na mozgu ostavila mnogo više utjecaja na Ratninu psihu i tijelo no što se vidjelo na prvi pogled. Nije se sjećala raznih događaja i nije znala raditi neke stvari. Iznenadna glasna buka bi ju uplašila i počela bi se tresti, jako su je smetale promjene u temperaturi od sobe do sobe, zbog toga bi gubila ravnotežu. Različita osvjetljenost soba bi također uzrokovala gubitak ravnoteže i drhtavicu. Imala je vrlo slabu koordinaciju pokreta, više nije mogla obavljati poslove koji su joj prije operacije išli s lakoćom. Sve te promjene su je uznemiravale i ta briga je dovodila do dodatnih pritisaka na njenu psihičku i fizičku stabilnost. Željela je služiti, što joj nije bilo lako jer bi se brzo iscrpljivala, a to bi onda donosilo nove poteškoće. Balabhadra das je svaki dan provodio mnogo vremena mantrajući i čitajući s njom. To joj je ponekad išlo dosta teško. Nakon

operacije je postala razdražljiva i nije voljela dugo vremena biti na istom mjestu ili raditi istu stvar. Ali i kretanje s jednog mjesta na drugo kao i bilo kakve druge promjene teško su joj padale. Što činiti? Situacija je izgledala bezizlazna. Ovako ili onako, bit će teško. No Ratna će morati nekako naučiti usredotočiti um na Gospodina bez obzira na svoje stanje. O Prabhupada, molim te, pomogni nam! Trenutak smrti je najteži i najizazovniji trenutak i sigurno neće biti lakši od problema s kojima se Ratna suočavala prilikom promjena temperature i prostorije. Bala je sjedio sa Ratnom i pokušavao je uvjeriti da ostane na jednom mjestu i pokuša tolerirati probleme koje je proživljavala. Bilo joj je teško, bila je tjeskobna, ali kao što si je i sama često priznavala, ako ode u drugu sobu, tamo će je dočekati novi problem i opet će željeti otići. Mora naučiti podnositi sve što joj se događa i uzeti utočište Srila Prabhupade i svetog imena koje nam je dao. Odlučila je da je najbolje da boravi u prostoriji u kojoj su se čuvale i obožavale Salagrama Sile. Tamo se najbolje osjećala. Tako bi Ratna i Bala sjedili u toj prostoriji i zajedno mantrali, Ratna bi s vremena na vrijeme zadrijemala. Milošću Gospodina Ratnino se stanje popravilo i lakše je prihvaćala što duži boravak u jednoj prostoriji i mantranje. Ratna je uskoro trebala početi terapije zračenjem, a to je značilo da svakodnevno ići u bolnicu šest ili sedam tjedana. Novo iskušenje je bilo pred njom. Kako će podnositi svakodnevnu vožnju automobilom? Buku, drmusanje, neprestane promjene svjetla, ostale automobile i pejzaž koji brzo prolazi pored njih. Na početku joj je bilo jako teško - vožnja ju je plašila i dezorijentirala. Uskoro je odlučila da će pokušati leći i spavati na putu u bolnicu. Svaki dan nakon zračenja osjećala se izgubljena i imala je vrtoglavicu, ali s vremenom se naviknula i naučila podnositi neprestane promjene uzimajući utočište u svetom imenu. Jednog dana dok se kupala pokušavala je zvati upomoć, ali glas joj je bio nesiguran i slab i nitko je nije čuo. Aranžmanom Gospodina, Balabhadra je osjetio da nešto nije u redu i izašao je u hodnik. Tamo je našao Ratnu, lice joj je snažno podrhtavalo, dok je ona pokušavala zvati upomoć gušeći se u isto vrijeme. Potrčao je u kupaonicu, Ratna je ležala gola na podu, tijelo joj se tako snažno trzalo i takvom brzinom da se činilo da to srce ne može izdržati. Što se događalo mozgu? Tijelo, tvrdo poput željeza, snažno se trzalo i grčilo. Još uvijek je bila pri svijesti i pokušavala je uz veliki napor mantrati. Bilo joj je strašno teško. To je trajalo petnaestak minuta, a onda je naglo prestalo, Ratna se okrenula na leđa, prevrnula je očima i duboko uzdahnula. Bala je s još nekoliko bhakta glasno mantrao kraj nje, a u hodniku je bio kirtan. Pokrili su je plahtama i ručnicima. Da li je to kraj? odzvanjalo je Balinim umom. Mantrao je najglasnije što je mogao. "Hare Krišna!" Ratna je ležala, oči su joj se vratile na mjesto, a tijelo joj se počelo grčiti i tresti još jače nego prije. No, ovaj puta to je trajalo samo nekoliko minuta. Kada je sve završilo, Ratna je zaplakala. Bala i Palindri su je odveli u sobu, a Palindri joj je pomogla da se obuče. Bala ju je pitao da li se želi odmoriti, ali ona je rekla "Ne," samo je željela mantrati. Ratna je još uvijek plakala pa ju je Bala pitao da li je dobro i što je muči. Ratna je odgovorila: "Plačem jer sam sretna." Uau! Bilo je malo teško shvatiti kako može biti sretna nakon tolikih fizičkih i psihičkih muka. Bala ju je pitao zašto je sretna. Ona je odgovorila: "Gospodin je tako milostiv! Tokom cijelog napada, jedino što sam mogla vidjeti u umu je bilo prekrasno lice Vrndavana Syamasundare. On je tako ljubazan! On je tako ljubazan." Ratna je cijeli dan plakala i mantrala i ponavljala kako je Gospodin jako milostiv. Da! Gospodin Syamasundara je zasigurno bio milostiv prema Svom bhakti. To je Ratni dalo snagu i povećalo joj vjeru i odlučnost. Htjela je da na zid njene sobe stavimo velike

fotografije Sri Radha-Syamasundare, Božanstava u hramu u Vrndavanu. Željela se što češće sjećati Syamasundare i gledati Ga. Ratna je bila presretna kada joj se želja ostvarila. Sri Sri Radha Syamasundara Ki Jaya!!! Ratna se prilično udebljala zbog velikih doza steroida koje je dobivala radi održavanja veličine mozga i smanjenja pritiska. Lijeva strana tijela joj je bila sporija od desne i lijeva joj ruka više nije normalno funkcionirala. Kada je terapija zračenjem završena, morala je odlaziti u bolnicu na pregled samo jedanput tjedno. Kada je liječnicima rekla za napad, jako su se zabrinuli i dali joj tablete koje je trebala uzimati svaki dan za sprečavanje napada. No, čim je počela uzimati tablete, napadi su se počeli češće ponavljati. Imala je napade svakih nekoliko dana. Napadi su bili upozorenje njoj samoj i bhaktama da može napustiti tijelo u svakom trenu. Liječnici su rekli da može jednostavno dobiti napad i umrijeti. Napadi su bili česti i povećavali su tjeskobu u Bali i bhaktama. Liječnici su pokušavali promijeniti lijekove, ali ništa nije pomagalo. Jednog dana Ratna je imala pet napada u samo dva i pol sata. Svaki puta su riječi liječnika sve jače i jače odzvanjale Balinom glavom. Činilo se pak da se Ratna priviknula na to i bila je cijelo vrijeme vesela i pozitivna. Prošlo je šest mjeseci, a Ratna je još uvijek bila jaka; sve više je usredotočavala um na sveto ime i upute Srila Prabhupade. Liječnici su bili u krivu. Bala je nabavio neke alternativne lijekove koji su po Ratni "imali grozan okus," ali su bili učinkoviti i bilo je vidljivo poboljšanje u njenom općem stanju. I ona sama je to osjećala. Pa ipak, napadi su se nastavili i nakon još mjesec ili dva bilo je očito da su se Ratnini pokreti usporavali i slabili. Većinu vremena sada je provodila čitajući i mantrajući. Voljela je sjediti u predvorju dok su bhakte izlazili u sankirtani i dijeliti im vrećice sa suhim voćem, maha prasadamom od Salagrama Sila. Kasnije je govorila; "To su dobri mladići i djevojke." Ovo je postao svakodnevni uobičajeni događaj i bhaktama se jako sviđala ova razmjena. Ratna je voljela sjediti u predvorju i kada su se bhakte uvečer vraćali iz sankirtana. Uvijek je pitala bhakte kako su i kako je bilo u sankirtanu. Ratna je dobivala ukus za mantranje i često je mantrala 64 kruga dnevno i čitala po nekoliko sati, iako je čitanje predstavljalo napor za njene oči i glavu. Nakon odlaska iz bolnice Ratna je stalno osjećala glavobolje, ponekad iznimno bolne. No, nije htjela uzeti nikakve lijekove za ublažavanje bolova. Govorila bi, “Želim otpatiti to što mi je suđeno i jednom za svagda završiti s tim.” Tek povremeno, kad bi glavobolje postale sasvim nepodnošljive pristala bi uzete jednu ilil dvije tablete. Skoro je godina dana protekla od operacije i Ratna je nadživjela sva liječnička očekivanja, iako je u međuvremenu prošla kroz brojna, vrlo teška iskustva. Raspoloženje joj je sada bilo blago. Bila je jednostavna, nalik djetetu, sretna sa svime što bi je zadesilo. Sve teže je hodala, a pojavile su se i poteškoće pri korištenju lijeve ruke i šake. No liječnici su izjavili da su takvo što očekivali daleko ranije. Ratnu su vozali naokolo u invalidskim kolicima. Bila je izložena psihičkim i tjelesnim pritiscima i bolima, no ipak je mantrala koliko je god mogla, a voljela je i što više slušati kazete. Svoj je završni ispit prihvatila vrlo ozbiljno i to je bilo ohrabrujuće. Pronašla je veliki mir i utočište u svetim imenima i knjigama Srila Prabhupade, njenog okrilja i krajnjeg vodiča. Poželjela je otići u Vrindavan i napraviti Govardhan parikram prije nego li napusti tijelo. Bhakte su joj stoga rezervirali sjedala u Air Indijinom avionu za New Delhi i organizirali smještaj u prizemlju Kuće za goste Krsna Balarama hrama. Ratna je bila ushićena i jako se radovala putu. Spominjala bi to više puta na dan. No, dva dana prije nego li je trebala otputovati za Vrindavan, dobila je napad. Najgori i najdulji do sad. Ruke su joj se trzale,

udarala je nogama, glava joj se njihala naprijed natrag, a cijelo joj je tijelo snažno podrhtavalo. Bhakte su se odmah okupili oko nje i počeli mantrati, “Hare Krišna, Nrsimhadev!” Pjevali su sve glasnije. Nismo još nikada nikog vidjeli u takvom stanju. Strašan prizor! Koliko to tijelo može izdržati? Kako joj srce uspijeva funkcionirati uza sve ovo? Ovog je puta Ratni stvarno bilo teško. Njezina kći Kunti nije mogla podnijeti pogled na takvu majčinu patnju. Samo se okrenula i odšetala van, očito jako potresena i povrijeđena. I Abhay Caran je pobjegao, skrhan. Ovo je za Ratnu do sada najveće iskušenje. Napad je trajao između 10 i 12 minuta. Bhakte su cijelo vrijeme pjevali. Balabhadra je klečao na tlu uz Ratnu, propovijedajući joj da samo usredotoči um na Gospodina, mantra u sebi i ne obazire se ne to što se zbiva s tijelom. Samo posve usredotoči svijest na Gospodina. Ovo je sasvim sigurno do sada bilo najteže iskustvo. Nakon toga Ratna je bila posve iscrpljena i htjela se odmoriti. Inače bi nakon napada samo nastavila sa svojim dnevnim aktivnostima, no ovog puta je bila potpuno iscrpljena. Bhakte su je ponijeli u sobu, položili je na krevet i pustili joj tiho kazetu. Bilo je to u šest poslijepodne, a Ratna se nije probudila do pet sljedećeg jutra. Kada se je probudila, više nije uopće mogla koristiti lijevu ruku i šaku. Napad je bio ozbiljan i ostavio je traga. Ratna je znala da se za vrijeme ovog napada nešto dogodilo. Bio je drugačiji od svih ostalih. Bala je porazgovarao s njom o tome kako je vrijeme da se stvarno jako ozbiljno lati svjesnosti Krišne jer više nema vremena za uživanje ili odgađanje. Ratna je bila vrlo trezvena, jako ozbiljna. Kraj boravka u ovom tijelu činio joj se puno bliži i stvarniji nego ikad do tada. Okrenula se mužu i zavapila, “Pomozi mi prabhu! Molim te, pomozi mi! Želim biti svjesna Krišne! Kraj je blizu!” Ratna i Bala su porazgovarali o situaciji i odlučili da je došlo vrijeme da se svaki trenutak ispuni svjesnošću Krišne. Ne mogu si priuštiti da protrate niti jedan tren. U cijelom hramu se posvuda moglo čuti Srila Prabhupadu kako mantra sveta imena. Kud god da bi Ratna otišla, svugdje je bila u dosegu Prabhupadina mantranja. Balabhadra je svaki dan kuhao za sile i Giriraja, a njoj bi dao maha prasadam. Telefonom je uređeno da se sakupi što je moguće više svetih voda tako da Ratna može piti samo to i ništa više. Pila bi vodu kojom su se kupali Salagrami. Svakog bi dana u jogurtu počastila 64 tulasi lista koji su bili ponuđeni Salagramima. U sobi joj je uvijek bila Tulsi devi. Jednu malu Govardhan silu su omotali u svilenu tkaninu i objesili joj je oko vrata. Na vratu je nosila i sidha bhakula zrnca. Zidove sobe prekrivale su različite fotografije Srila Prabhupade i Božanstava iz svih krajeva svijeta. Srimad-Bhagavatam joj je uvijek bio pod jastukom. Bhakte su se, u stankama između mantranja krugova, počeli moliti Gospodu i Srila Prabhupadi za Ratnino oslobođenje. Ratna je poželjela sve listove Tulasi koji svakodnevno bijahu nuđeni Salagramima i Giriraju. Bilo ih je više od dvjesta dnevno. Dobila ih je. Probudivši se narednog jutra, lijeva noga joj je bila oduzeta, a lijeva strana lica joj se sasvim objesila. Cijela lijeva strana tijela joj je bila gotovo oduzeta. Još je uvijek uzgajala snažnu želju da posjeti Vrindavan i ode na Govardhana parikram, no tjelesno joj se stanje u samo dva dana znatno pogoršalo. Nije više vladala ni lijevom rukom, ni lijevom nogom, a cijela lijeva strana tijela joj je bila mlitava. Kasno tog popodneva Ratna je izgledala loše te je Balabhadra odlučio nazvati bolnicu i izvijestiti ih o njenom naglo pogoršanom stanju. Dežurni liječnik mu je rekao da je odmah dovedu u bolnicu, jer je to loš znak. Tako je večer uoči koje je Ratna s grupom trebala otputovati u Vrindavan i na Govardhana parikram, koji je tako željno iščekivala, bila primljena u Opću bolnicu u Glasgowu - daleko od blažena, transcendentalnog ozračja Sri Vrindavana Dhame, brda Sri Govardhana i milostivih Sri Sri Radhe - Syamasundare.

Po dolasku u bolnicu, odmah su je žurno otpremili u odjel za rak. Odjel je bio pun žena različite dobi i različitih vrsta raka. Neke su bile pred samo napuštanje tijela, dok su se druge uzaludno nadale da će im liječenje kojem su se podvrgavale značajno produžiti život, samo da bi umrle nešto kasnije. Ratni su odmah dali veliku dozu steroida u pokušaju da smanje pritisak na mozak. Liječnici su rekli da je tumor iznenada ponovo narastao vrlo brzo i naglo. Sve snimke mozga, učinjene nakon operacije, nisu do sada pokazivale znake tumora, no sada se vrlo brzo ponovo razvio i uzrokovao tu reakciju u Ratninu tijelu. Nekoliko narednih dana Ratnu su liječili obilnim injekcijama steroida. To joj je znatno umanjilo pritisak na mozak te su joj lijeva ruka i noga ponovo postale pokretne. Fizioterapeut ju je svakoga dana posjećivao u njenoj sobici pored bolničkog odjela i poučavao je vježbama, nadajući se da će ponovo moći koristiti lijevu ruku i nogu. To je postupno imalo učinka. Liječnik je smatrao potrebnim napraviti snimku mozga da bi znao koliko je oštećen. Tumor je bio tamo, velik otprilike poput loptice za golf, šireći svoj kancerogeni utjecaj na druge dijelove mozga. Liječnici i medicinske sestre su Balabhadru u povjerenju izvijestili o tome i rekli mu da se Ratna može smatrati sretnom ako bude živjela još najviše mjesec dana. Mogli su pokušati kemoterapiju, koja joj je mogla malo pomoći, no nisu baš iskazali neku nadu da će živjeti mnogo duže. Bili su iznenađeni što je uopće i ovoliko živjela. Zamolili su Balu da porazgovara s Ratnom i da ona odluči - želi li kemoterapiju ili ne. Bala se vratio u Ratninu sobu i upravo se spremao započeti razgovor s njom, kad su u sobu upali liječnici i sestre. Specijalist je sjeo na rub njenog kreveta i jednostavno joj rekao: "Žao nam je, Ratna, kao što smo i mislili, tumor se vratio. Možemo ti dati kemoterapiju, ali ne možemo znati hoće li biti učinkovita. Na tebi je da odlučiš što činiti." Ratna je malo zaplakala, a zatim se počela raspitivati o kemoterapiji. Odlučila je pokušati s terapijom. Prve večeri kad je kemoterapija provedena bilo joj je jako loše i uslijed toga je bila sasvim iscrpljena i slaba. Čvrsto je odlučila: "Dosta s terapijom. Sada ću ovisiti samo o Gospodu." Bolničko osoblje ju je pokušalo nagovoriti da nastavi, no ona im je rekla: "Kakvog smisla ima prolaziti kroz sav taj pakao kad ću ionako umrijeti?" I tako, nije više bilo terapije. Imala je teške glavobolje koje su joj nanosile jaku bol te su joj sestre davale razne tablete za ublažavanje bola. No, Ratna ih je uvijek odbijala. Jedna sestra je bila posebno uporna, pokušavajući joj uvijek nešto dati te je čak rekla Ratni: "Reci mi kako se želiš osjećati i dat ću ti injekciju ili neke tablete od kojih ćeš se osjećati upravo tako. Nije potrebno da patiš." Ratnu to, međutim, uopće nije zanimalo i, po njenim vlastitim riječima, željela je samo propatiti ono što mora i umrijeti. Jednog popodneva, dok je Bala sjedio uz Ratnin bolnički krevet, Ratna je upitala: "Je li to kraj?" Bala je odgovorio: "Tako su nam rekli." Ratna odgovori: "Vrijeme je da sada postanem doista ozbiljna. Koliko mi još daju?" "Oko mjesec dana." Zatim je Ratna zamolila Balu: "Molim te, pomozi mi usredotočiti um, prabhu, molim te samo budi ovdje kad dođe kraj i mantraj za mene. Tada ću biti dobro, sigurna sam." Bala je obećao da će biti tamo ako je to Božja želja i da će učiniti sve što može da joj pomogne. Bila je smirena te je Bala predložio da sjednu i mole se zajedno. Ratna se obradovala. Bala je predložio da oboje usredotoče um na Srila Prabhupadu, odaju mu poštovanje i mole se zajedno, zahvaljujući mu za njegovu veliku milost i tražeći utočište uz njegova lotosova stopala. Ratna se zaokupila time. Potom su se molili raznim acaryama u

učeničkom naslijeđu, odajući im poštovanje i moleći ih za veliku milost. Ratna je bila usredotočena i smirena. Zatim su se molili šestorici gosvamija, odajući im poštovanje i neprekidno ih moleći zaoprost od svih uvreda i za milost i uputstva, preklinjući ih za utočište i stabilnost uma i svijesti. Ozračje u sobi bilo je vrlo smireno. Ratna je bila usredotočena. Zatim su Pancatattvu molili za dopuštenje da priđu Nityanandi Prabhuu i za izbavljenje palih od dragog Gospodina Gaure osobno. Zatim su odali poštovanje Gospodinu Nityanandi i molili za milost i uklanjanje svih materijalnih želja, vezanosti i privrženosti. Tražili su Njegovo dopuštenje da priđu Gospodinu Gaurangi. Slijedile su molitve Gospodinu Gauri, da Svojom velikom milošću izbavi tu malu jivu, Ratnaranjini devi dasi. Što joj je još preostalo? Ne može učiniti ništa. Molim Te, daj joj Svoju milost, Gospode. Zato si se i pojavio, da spasiš pale. Sada Ti te pale duše prilaze i mole Te da opravdaš Svoje ime patitapavana, spasitelj najnesretnijih. O Gospodine Gaura, molim Te ispuni naša srca i umove čistim svetim imenom. Molim Te daj nam sveto ime, jer bez Tvoje milosti nema nade da ćemo prijeći ovaj veliki ocean materijalnih bijeda. Molim Te spasi nas. Molim Te spasi nas. O Gauranga! Molim Te spasi nas! Tu je zatim Srimati Radharani, najuzvišenija od svih prekrasnih i milostivih žena. Nitko nije veličanstveniji od Nje. Ratna je pokušala "prići" Srimati Radhiki, ali je rekla da ne može i počela plakati. Rekla je da ne želi otići dalje od Srila Rupe gosvamija. Bala ju je utješio i rekao da je to uzvišeno. Mi smo svi rupanuge, sljedbenici stopala Srila Rupe gosvamija i trebamo se samo moliti njemu za milost i utočište. Nastavila se moliti sa suzama u očima. Kasnije, kad je završila s molitvama, bila je vrlo smirena i rekla da je lijepo provoditi vrijeme ovako se moleći i vapeći za milošću. Rekla je da je osjetila nešto što nikada ranije nije iskusila; sada je osjećala mnogo veću bliskost s acaryama i Gospodinom. Vijesti o Ratninu zdravstvenom stanju brzo su obišle sve hramove u Velikoj Britaniji i bhakte su s novim poletom počeli moliti za nju. Milost je počela navirati u obliku voda Gange i drugih svetih rijeka i kunda, dijelova odjeće božanstava, Njihova maha-prasadama, fotografija božanstava i mjesta Krišninih zabava itd. Kroz ljubav članova ove velike obitelji koju je stvorio Srila Prabhupada, s njime na čelu kao svemilostivim upraviteljem, mogli smo osjetiti moć i ljubav u ISKCON-u. On je izgradio kuću u kojoj može živjeti cijeli svijet. Srila Prabhupada ki, jaya! ISKCON ki, jaya! Dan ili dva kasnije Njegova Svetost Sivarama svami doputovao je u Škotsku da posjeti Ratnu u bolnici. Čuo je vijesti da joj je preostalo još vrlo malo vremena i želio joj je reći "Hari bol" i zahvaliti joj se na njenoj službi, budući da je trebao otputovati u Mayapur na sastanak GBC-a te je ovo mogla biti zadnja prilika da je vidi prije no što ona napusti tijelo. Kad je Ratna čula da Sivarama svami dolazi, bila je sretna, no rekla je: "Zašto gubi svoje dragocjeno vrijeme dolazeći mi u posjet? On je vrlo zaposlen." Zatim je zaplakala. Kad smo je pitali zašto plače, rekla je: "Sannyasi mi dolazi u posjet, a ja se ne mogu niti ustati iz kreveta da mu odam poštovanje. Kako sam samo grješna." Zatim je nastavila: "Nisam čak niti odjevena kako treba." Bala joj je rekao da ne brine i da, kad maharaja bude stigao, samo nakloni glavu i recitira mantru i da će to biti sasvim dovoljno. Tako se malo umirila. Maharaja je stigao. Ratna je bila nervozna, ali istovremeno i vrlo sretna. Maharaja je ostao kraj nje nekoliko sati i zajedno s Balabhadrom pripovijedao Ratni o raznim mjestima Krišninih zabava u Vraji i zabava Gospodina Caitanye u Navadvipi. Ratna je uživala u maharajevom društvu.

Idućeg dana Ratnu su otpustili iz bolnice. Nekoliko drugih pacijenata i medicinskog osoblja okupilo se u dvorištu da je isprati. Neki pacijenti su rekli: "Ta jadna žena ide kući umrijeti i, prema onome što kažu medicinske sestre, preostalo joj je još samo nekoliko dana." Po povratku u hram, bhakte su ponovo bili sretni što vide Ratnu, no ovog puta i mnogo suzdržaniji i mnogo svjesniji da je vrijeme u njenu sadašnjem tijelu gotovo isteklo. Palindri se preselila u Ratninu sobu da bi je mogla njegovati danju i noću i pomno paziti na onaj trenutak. Ako uopće bude prethodnih znakova upozorenja. Bhakte su počeli sve više moliti za Ratnu. Bhakte u cijeloj engleskoj yatri i u drugim dijelovima svijeta iskazivali su svoje molitve. Molitve koje su nam svima izuzetno potrebne. Ožujak: Ratna se fizički sasvim dobro osjećala, pomalo je šetala i još se prilično uspješno koristila lijevom rukom. Glavobolje su bile teške, no dobro ih je podnosila, premda liječnicima nije bilo jasno kako joj to uspijeva. Običavala je sjediti u predsoblju i dijeliti maha-prasadam sankirtan bhaktama kad su odlazili na cjelodnevno dijeljenje knjiga. Bila je naručena za pregled na klinici te su je Bala i Karuna-sindhu devi dasi poveli. Liječnica je pitala kako je, a Ratna je vrlo živahno odgovorila: "Dakle, što sada mislite kad ću umrijeti?" Liječnik je bio pomalo zgranut. Ratna se počela smijati, ponavljajući svoje pitanje. Liječnik se nervozno nasmiješio i rekao: "Nadživjela si sva naša očekivanja i špekulacije, što da sad kažem?" Jedne večeri su Bala, Palindri, Prabhupada-vani i još jedno ili dvoje bhakta sjedili s Ratnom u predsoblju hrama i razgovarali općenito o svjesnosti Krišne. Bala je rekao: "Ne bi li bilo divno biti oslobođena duša, što misliš, Ratna?" Ratna je odgovorila u naizgled vrlo veselom raspoloženju: "Da, jeste." Bala je rekao: "Oh, zaista?" "Da." Bala je šaljivo rekao: "Dakle, ti misliš da si oslobođena?" "Da." "U redu, jivan-mukta, onda sigurno imaš neku vječnu službu, zar ne?" "Da." "Znaš li koju?" "Da." Bala, šaljivo: "U redu onda, ti labude među vranama, da čujemo kakva je to služba." "U redu." Bala se smijao: "Hajde, reci nam." "Pomažem spakirati Kanin (Krišnin) ručak." Bala: "Pakiraš Krišnin ručak?" "Ne, samo pomažem!" Bala se malo zamislio i ponovio: "Pakiraš Krišnin ručak?" "Ne, rekla sam da samo pomažem." Sada se Bala malo uozbiljio: "Kome pomažeš?" pitao je. "Majci Yasodi, naravno." Tu se Ratna rasplakala i željela otići u svoju sobu. Bala i Palindri su je poveli. Neko vrijeme je nastavila plakati. Bala ju je pitao što ju je to uznemirilo. Odgovorila je: "Ne želim biti sahajiya." Bala je rekao da mu to uopće nije palo na pamet. Zatim ju je pitao što se dogodilo u predsoblju i kako su joj došle te spoznaje. Rekla je: "Jednostavno se dogodilo. Nisam se trudila misliti ni na što, već se sve tako dogodilo i nisam sigurna u to." Bala joj je rekao da ne brine, jer će stvari same doći na svoje mjesto ako nastavimo mantrati. Ratna se smirila, ali je

upitala: "Je li moguće daje to istina?" Bala je odgovorio: "Morat ćemo pričekati i vidjeti." Ratna je zaspala. Idućeg dana Ratna je bila vesela, ali zamišljena. Bala ju je pitao je li razmišljala o onome što se dogodilo prethodne večeri i je li sada sve u redu. Rekla je da se sve pojavilo vrlo jasno i da je bila sretna što je povezana s time, no kad je to ispričala, um joj se uznemirio. Rekla je da nije pokušavala misliti o tim stvarima i da ranije uopće nije mislila o tome, no sada joj se to činilo prilično stvarnim. Bala joj je rekao da ne brine jer se nije prisiljavala ni na što, niti pokušavala isticati sebe pričajući o tome što radi. Također joj je rekao da je to nešto sasvim novo za nju i da se stoga nije mogla zamišljati u toj situaciji. Izgledalo je daje zadovoljna s tim objašnjenjem i nastavila je mantrati i slušati kazete sa Srila Prabhupadom. Nekoliko dana kasnije Bala je pitao Ratnu je li imala još kakve spoznaje o onome o čemu su razgovarali. Rekla je da jeste. Bala je pitao može lije pitati u svezi onoga što je rekla. "Da, u redu," rekla je. Bala ju je pitao o pakiranju Krišninog ručka. Ona je odgovorila: "Ne, ja samo pomažem. Ja ne pakiram, samo pomažem." Bala ju je pitao kome pomaže. "Majci Yasodi, razumije se." Odgovorila je Ratna. Njeno ponašanje je tada postalo djetinje nevino i izgledalo je da tone duboko u misli. Bala je sada postavio glavno pitanje: "Ako znaš što radiš, onda znaš i tko si?" "Da." Stigao je odgovor. "Možeš li mi reći?" "Da, imam između 7 i 8 godina." Postala je vrlo nježna i dražesno djetinjasta. Rekla je: "Volim pomagati mataji." Bala: "Znaš li što se nalazi u Krišninom paketu?" "Da, neke stvari." "Hoćeš li mi reći koje su to stvari?" Ratna: "Da, kachoriji, laddu, riža i jogurt i druge stvari." Činilo se da Ratna zna podosta o tome, ali nije ništa govorila. Bala nije znao što da misli. Bio je svakako zaintrigiran, no istodobno i zabrinut. Kako su dani prolazili, Ratna se sve više zaokupljala mantranjem i slušanjem. Jako je voljela slušati kazete s pričama o Krišni. Njeno fizičko stanje se neprekidno pogoršavalo. Tjelesna težina joj je značajno porasla i nije se više uopće mogla kretati. Često je trpjela bolove, ali je još uvijek odbijala uzimati bilo kakva sredstva za smirenje. Jednog dana ju je Bala ponovo zadirkivao o tome kako pakira Krišnin ručak. Njen odgovor je bio uobičajen: "Ne, ja samo pomažem." Bala joj je želio postaviti još nekoliko pitanja i čuti njene odgovore. "Ako pomažeš majci Yasodi, onda znaš kako ona izgleda?" "Naravno," zasjalo je Ratnino lice, a u njenu djetinjem glasu se osjetilo uzbuđenje. Ratna je zatim rekla: "Tako je predivna, tako dobra, uvijek je ljubazna prema meni, pušta me da joj pomažem." Izgledalo je kao daje to za Ratnu bilo najvažnije pitanje u životu. Govorila je s velikom ljubavlju i divljenjem. Bala: "Jesi li ikada vidjela Nada Babu?" Ratna je odgovorila, kikoćući kao djevojčica: "Naravno." "Kako izgleda?" "Velik je i pomalo debeljuškast, drag je." Ratna je izgledala vrlo sretna, gotovo euforična, dok je odgovarala na pitanja. Izgledala je zamišljeno i istinski sretno, kako je Bala još nikada nije

vidio. Njena sreća je bila zarazna. Kraj nje biste se i vi osjećali sretnima. Činilo se daje vrlo jednostavna i otvorena, lišena straha i boli koji su okruživali njeno fizičko tijelo. Dani su prolazili, a Ratnino se stanje i dalje pogoršavalo. Sada je bila savim vezana za krevet i sasvim slijepa. Već je neko vrijeme bila slijepa i, premda su joj oči bile otvorene, bilo je jasno da ništa ne vidi. 28. rujna, na njen rođendan, mlada Karuna-sindhu je ispekla kolač za Ratnu. Odnijeli smo kolač u njenu sobu i položili ga na stol te rekli Ratni da je stigao kolač. Rekla je: "Fino, volim kolače." Rekla je da želi da je stavimo u njena invalidska kolica i da sjedne za stol. Učinili smo tako. Ratna je sjedila u kolicima pred kolačem. Bala ju je pitao želi li da joj pomogne razrezati kolač. Ratna je rekla: "Ne, mogu sama." Bala joj je rekao: "Kolač izgleda vrlo lijepo. Oko njega su vezane vrpce." Ratna ga je prekinula: "Znam, vidim ih." "Vidiš ih?" Ratna: "Da." Podigla je jednu od vrpci, skinula je s kolača i rekla: "Ova strana vrpce je plava." Bila je sasvim u pravu. Razrezala je kolač i pokušala svakome dati po komad prije no što ga sama kuša. Zahvalila je Karuna-sindhu devi dasi na kolaču i rekla: "Karuna-sindhu je dobra djevojčica, ispekla mi je kolač." Zatim je zaplakala. Ratna je doista vidjela kolač, no nakon što je pojela komadić kolača, njen vid je ponovo otkazao i više nikada nije ništa vidjela. Jednog dana Ratnu je zov prirode natjerao u toalet. Već neko vrijeme nije mogla ustati iz kreveta, a pokušaj pomicanja izazivao je jaku bol. Imala je i teškoća s disanjem. Koristila je pelene za odrasle, a Palindri devi dasi ih je redovito mijenjala. No, toga dana je bila odlučna da ode u toalet, ma koliko su je ostali pokušavali razuvjeriti. Tijelo joj je bilo gotovo dvostruko teže od normale zbog velikih doza steroida koje je primala. Nekoliko žena je odlučilo ispuniti njenu želju. Pokušale su je prenijeti s kreveta na stolicu s mekim jastukom, ali nisu uspjele i Ratna je završila napola na stolici, a napola na podu, glavom prema dolje. Žene su je pokušavale podići jer je očigledno trpjela bol u tom neobičnom položaju, no pokušaji su im bili bezuspješni - nekako nisu mogle učiniti ništa. Brzo su pozvale Balabhadru. Kad je stigao i ugledao prizor u sobi, pitao je što se dogodilo i zašto je Ratna u tom položaju. Ratna se na to počela od srca smijati i rekla: "Djevojke su me ispustile. Djevojke su me ispustile." Bala je odgovorio: "To im je bilo prilično glupo." Ratna je odgovorila: "Ne, prabhu, dobre su to djevojke, dale su sve od sebe. Ja sam u ovom položaju zato jer sam tako grješna." I nastavila se smijati. Položili su Ratnu natrag na krevet. Svima se ispričavala što je moraju služiti. Rekla je da nikad više ne želi da je itko služi. Bila je uvijek ponizna i smatrala je kako uznemirava ostale. Raspoloženje istinskog bhakte.

Poglavlje 4

Bez vremenskog redoslijeda Od sada nadalje izgledat će da se događaji u ovoj knjizi više ne nizaju u redosljedu zbivanja. Bit će opisani samo prema sjećanju, bez ikakva posebnog redoslijeda. Ovo što slijedi je istinita priča o onome što se dogodilo, premda mnogi dijelovi nedostaju, jer je vrijeme izbrisalo sjećanja sudionika ovih zbivanja. Ostavljamo čitateljima da sude, prihvate ili odbace pripovijest po svom nahođenju. No, ono što je opisano, je takvo kakvo jest, bez dodavanja,

premda bez podosta zaboravljenih činjenica. Nadamo se da će knjiga pružiti veliko ohrabrenje svima koji je pročitaju, naročito vaišnavama u našem pokretu, kao i meni, jer je to veliko svjedočanstvo da nam je Srila Prabhupada doista dao neprocjenjivi dar.

Zadnja tri mjeseca Premda je Ratna sada bila gotovo nepokretna i sasvim slijepa, bila je uvijek vesela. Nikada se nije žalila na svoj položaj, već upravo suprotno. Balabhadra joj je jednog dana rekao: "Sad se ne možeš kretati, kako se osjećaš?" Ratna: "On (Krišna) ima plan za mene, ništa ne misliti ni govoriti, samo mantrati." Bala: "Uz to si i slijepa, što kažeš na to?" Ratna: "To je Njegov plan, što god želi sa mnom." Dani su prolazili, a Ratna je postajala sve manje zahtjevna, vrlo zadovoljna i puna brige za druge. Jednog dana je Balabhadra razgovarao s njom o tome kako pomaže majci Yasodi pakirati Krišnin ručak. Ratnino lice se ozarilo kao da se sjeća tog prizora. Balabhadra ju je pitao zna li tko je. "Da," odgovorila je. "Znaš li svoje ime?" "Da." "Hoćeš li mi reći?" "Da. Rati." "Misliš Rati Manjari?" Ratna je vrlo uvjerljivo odgovorila: "Ne! To je netko drugi!" Bala: "Koliko imaš godina?" "Između sedam i osam." "Nosiš li sari?" "Ne. Premlada sam za to." "Kako si odjevena?" "Imam dugačku suknju i mali prsluk." "Koje je boje?" "Najdraža mi je zelena, a u naborima žuta." "Gdje živiš?" "U Nandagramu." "Imaš li braće ili sestara?" "Da." "Žive li tvoja majka i otac također u Nandagramu?" "Da." Bala: "Hoćeš li mi reći ime tvoje mate?" "Mmmm." Bala: "Hoćeš li?" "Mmmm." "Ako nam kažeš njeno ime, moći ćemo je slaviti." "Mmmm." "Što kažeš?" Ratna je ležala neko vrijeme smiješeći se, zatim je iznenada glasno povikala: "Mata ki jaya!" Počela se glasno smijati i rekla: "Je li to u redu?" Ratna je dobila zvonce za poziv u slučaju potrebe. Slušalica joj je bila odmah do njene desne ruke i trebala je samo pritisnuti gumb da se po cijeloj zgradi začuje glasni "ding-dong". Što

ste više pritiskali gumb, to je zvonjava bivala glasnija. Ratna je to ranije koristila samo kad je doista bilo neophodno. Jednog dana Ratna je bila sama u sobi, svirao je kazetofon, a ona je naizgled sasvim zadovoljno ležala u krevetu. Iznenada je zvonce počelo bez prestanka zvoniti. Bhakte su potrčali iz svih dijelova zgrade da joj pomognu. Što se zbiva? Što se zbiva? Kad su ušli u sobu, zatekli su Ratnu kako se smije i pritišće gumb. Njena kćer, Kunti, je rekla: "Mata, nemoj to raditi, jako si nas uplašila." No, Ratna se široko osmjehivala i rekla: "To pada cvijeće iz kose majke Yasode, ding-dong, ding-dong." Slušala je kazete s pričama o Krišni i čula je kako se govori da cvijeće pada s glave majke Yasode dok pravi maslac. Kad je čula o cvijeću koje pada, počela je pritiskati gumb kad god je neki cvijet pao. Ding-dong, ding-dong, ding-dong. Ratnaje izgubila osjećaj okusa i nije više mogla razlikovati jedan okus od drugoga. Jednog dana, dok ju je Palindri devi dasi hranila, Bala ju je uz svaki zalogaj ispitivao koje je to jelo. Ratnaje odgovarala, ali uvijek krivo. Zatim je Bala dao Palindri malo maha-prasadama od njegove Govardhana-šile, a ona ju je stavila u Ratnina usta. Bala je pitao: "Što je ovo, Ratna?" Glasno i jasno je odgovorila: "Maha." Palindri joj je nastavila davati mahu, a Ratna se počela smiješiti i iskazivati veliko zadovoljstvo jedući mahu. Nakon pet žlica, Ratna više nije odgovarala. Bila je sasvim tiha, zatvorenih očiju, duboko zaokupljena, s izrazom velikog zadovoljstva na licu. Ležala je tako 15 do 20 minuta. Palindri ju je s vremena na vrijeme pitala želi li još prasadama. No, nije dobila odgovor niti bilo kakav znak pristanka. Iznenada je Ratna počela mumljati. Palindri ju je opet pokušala pitati želi li još nešto, na što je Ratna sa sjajnim osmjehom na licu odgovorila: "Još mahe." To se dogodilo u nekoliko navrata za vrijeme prasadama. Ratna je posebno voljela rižu s jogurtom jer je, kako je rekla, Kana (Krišna) jako voli. Krišnu je zvala "Kana" i rijetko drugačije. Jednom dok su Ratna i Bala zajedno mantrali, Ratna je počela plakati i bila je sva u suzama. Kroz plač je vikala: "Krišna, volim Te! Krišna, volim Te! Rama, gdje si? Rama, gdje si?" Tako je nekoliko minuta gorko plakala i povremeno vikala, a potom se smirila i zašutjela i ništa više nije rekla, premda je doista izgledala uznemirena. Ponekad je plakala tijekom mantranja. Ležala bi na krevetu mantrajući, i suze bi se pojavile, ponekada od sreće, a ponekad naizgled od tuge. Jednom prilikom Bala je u razgovoru zapitao Ratnu: "Što radiš kada ne pomažeš pakirati Krišnin ručak?" Ratna je odgovorila: "Igram se loptom." Bala je pitao: "Gdje se igraš loptom?" "U dvorištu, naravno." Bala: "Kojem dvorištu?" "Nanda Babinom dvorištu, razumije se." Zatim ju je Bala ispitivao o boji njene lopte. Ratna nije odgovarala i Bala je pitao: "Ako pogodim boju tvoje lopte, hoćeš li mi potvrditi da sam u pravu?" Pristala je i Bala je počeo pogađati. "Žuta." Nije bilo odgovora. "Plava." Bez odgovora. "Crvena." Ni riječi. Bala je nabrojio sve boje kojih se mogao sjetiti i konačno rekao: "U redu, odustajem." Na što je Ratna odgovorila, "Sva je u različitim bojama." Jednog dana Balabhadra je zadirkivao Ratnu o braku. Pitao ju je je li udata. Vrlo sramežljivo je, ustežući se, odgovorila: "Premlada sam za udaju." Bala je pričekao nekoliko minuta i pitao: "Kako se zove tvoj muž?" Ratna je, prenemažući se poput djevojčice, odgovorila:

"Nemam muža." Zatim se iznenada prenula i kroz smijeh povikala: "Ha, Balabhadra das," i nastavila se smijati još kratko vrijeme. Povremeno smo provjeravali vraća li joj se možda vid, jer su liječnici rekli da bi se mogao vratiti ako se smanji pritisak na mozak. Nije nam se to činilo baš vjerojatnim, jer se događalo da joj prokrvari jedno oko, a iz ožiljka na glavi, gdje joj je bila izvršena operacija, curila je tjelesna tekućina. No, ipak smo pokušavali. Bala je pitao Ratnu: "Ratna, vidiš li išta?" Odgovorila je: "Da, vidim kazetu." Njena kćer Kunti, koja je bila prisutna, pitala je: "Što to govori? Može vidjeti kazetu?" Bala je pitao: "Kakvu kazetu, Ratna, kakvu kazetu?" Ratna: "Kazetu." Bala je shvatio da se čuje kazeta s pričama o Krišni. Pitao je: "Misliš li kazetu s pričama o Krišni?" "Da." Bala: "Što vidiš?" "Sve. Oni su svi ovdje." Bala: "Tko?" "Majka Yasoda, Nanda maharaja, Kana, krave, svi su tu." S kazete je pripovjedač upravo spominjao: "Oni su svi ovdje, Nanda maharaja..." Bala je pitao: "Sve ih vidiš, Ratna?" Ratna: "Svi su tu." Jednog dana pitali su Ratnu: "Znaš li kada ćeš napustiti tijelo?" Odgovorila je: "Mmmm." Zatim su je pitali: "Po čemu ćeš znati?" Nasmijala se: "Oni će povikati, 'Dođi broju četiri, tvoje vrijeme je došlo.'" I nastavila se smijati. Dan prije no što je Ratna napustila tijelo, Prema-manjari devi dasi i Palindri devi dasi su otišle do nje da je kao i svakog dana okupaju. Ratna im je rekla: "Ne gubite vrijeme." Pitali su je: "Zašto ne?" Rekla je: "Došlo je vrijeme za broj četiri. Broju četiri je došlo vrijeme." Odmah su se sjetili kada se prije dva mjeseca Ratna šalila kako je ona broj četiri i kako će je pozvati kad vrijeme bude došlo. Žene su bile zapanjene i otišle su Balabhadri ispričati mu to. On je pitao Ratnu: "Je li došlo vrijeme za broj četiri?" Odgovorila je: "Gotovo je. Svemu je kraj. Ne gubite više vrijeme na mene." Vijest se brzo raširila i u hramu je zavladalo ozračje ozbiljnosti. "Vrijeme je," kaže ona. Oh! Nekoliko posljednjih tjedana više nije odgovarala kada bi je netko nazvao Ratna, no, ako bi je zvali Rati ili Rati devi, odgovorila bi. Drugom prilikom pitali bi je o njenoj službi s majkom Yasodom. Pitali su je sviđa li joj se njena služba, na što je odgovorila odlučno, ali i pomalo začuđeno: "Pa naravno!" Zatim su je pitali da li bi željela kakvu drugu službu. Odgovorila je: "Ne, nema potrebe." Rekla je: "Zadovoljna sam svojom službom, što bih drugo mogla željeti?" Bala ju je pitao da li ponekad želi učiniti i nešto drugo za Kanu, na što je odgovorila: "Pa, ponekad mislim da Mu operem odjeću. Ali to je služba nekoga drugog." Bala: "Zašto bi Mu ponekad željela oprati odjeću?" "Kad se Kana vrati kući s pašnjaka s gopama, poptuno je prašan." Njeno se lice ozarilo i zanijela se mislima. "On je tako divan. Oh"! Na njoj se vidjelo uzbuđenje i velika ljubav. "Sasvim je prašan, tako je lijep." Zatim je nastavila: "Svi gledaju kako se Kana vraća kući, Yasoda ma je jako sretna, svi su jako sretni. Tamo je i Nanda baba. Balai (Balarama) je s Kanom, vrlo je snažan! Drugi gope su tamo i svi se zabavljaju. Sve krave." Izgledala je sretna, sjajna, djetinjasta i očarana. Ozračje je u sobi bilo vrlo lijepo.

Jednog jutra, kada se Ratna probudila, Bala ju je upitao je li lijepo sanjala. Rekla je da jeste i da je sanjala kako slijedi Kanu i pastire u šumu, gdje ih promatra iz daljine kako se zabavljaju. Jednog dana Ratnu su posjetile njena majka i tri sestre. Ostale su s njom oko dva sata, uzele prasadam i otišle. Tijekom posjete pokušavale su s Ratnom razgovarati o mnogim stvarima, ali nisu dobile odgovor. Zvale su je po imenu i pitale da li ih može čuti, no nikakav odgovor od Ratne nije stigao. Tijekom cijele posjete ona ni na koji način nije pokazala da je svjesna njihova prisustva. Činilo se daje poptuno bez svijesti. Odlučile su stoga otići i Palindri devi dasi ih je ispratila. Čim su napustile Ratninu sobu, Ratna je upitala Balu, "Prabhu, jesu li otišle?" Bala je odgovorio: "Da." Ratna: "Jesu li uzele prasadam?" "Da." "Dobro je." Bala: "Zašto nisi htjela razgovarati s njima?" "Čemu gubiti vrijeme na glupe razgovore u ovakvim trenucima? Bolje je dati im prasadam i ne gubiti vrijeme. One ionako govore samo o svjetovnim glupostima." Ratna je često pjevala "Krišna, Krišna, Krišna," satima, bez prestanka, ponekad po pet sati ili čak više, ne izgovarajući nijednu drugu riječ. Zaokupila bi se time i ne bi prestajala čak ni kada joj je disanje postajalo otežano. Posljenja dva tjedna koja je provela s nama nije govorila gotovo ni sa kime. Odgovarala je samo dvojici ili trojici bhakta. Razgovarala je nešto s Balabhadrom, odgovarala na općenita pitanja Palindri o tome želi li nešto ili treba li joj štogod, povremeno je pričala s Kunti i Abhayem te svakog jutra pitala Karuna-sindhu: "Kako si danas Karuna-sindhu?" Izuzev toga nije skoro ništa govorila. Samo je mantrala, slušala Bhagavatam ili kazete s pričama o Krišni. Nekoliko je puta zatražila da joj Balabhadra pjeva i svira na gitari. Neke pjesme koje je pjevao su joj se jako sviđale i često je plakala ili pjevala zajedno s njim neke melodije. Dan prije no što je napustila tijelo, pjevala je s Balom koji je svirao za nju i plakala. Svirao je oko 15 minuta i potom prestao. Ali Ratnaje rekla: "Još, prabhu, još!" Nastavio je svirati još oko 20 minuta. Tada je rekla: "Nemoj sada prestati, prabhu, još." Tako se to nastavilo još nekoliko sati. Neprekidno je mantrala, čak i dok su je hranili, mantrala je žvačući. Ako bi željela piti vodu, netko bi joj pokušao uliti vodu u usta, a ona bi nastavila mantrati, grgljajući vodu istovremeno pa bi joj ponekad voda ponovo iscurila iz ustiju. Na dan Govardhana puje pripemao se uobičajeni obred obilaženja brda Govardhana. Bhakte su napravili lijepi brežuljak od raznih namirnica, na kojem su bili prikazana i označena sva mjesta oko Giriraja. Na vrh brda postavili su glavnu Govardhana šilu koja se obožavala u škotskom hramu. Ratna je poželjela obići Giriraja, premda je njeno stanje bilo toliko loše da je nisu mogli pomaknuti bez velikih teškoća i boli, a kamo li da je stave u kolica i provezu, a potom je ponovo polože natrag s kolica u krevet. Nije čak bila u stanju držati bilo koji dio tijela uspravno - kad bismo je pokušali posjesti, ona bi se samo prevalila. Nije mogla ni glavu držati uspravnom. No, odlučila je učiniti ono što je naumila i bilo je očito da joj je jako stalo do toga. Tako su je, uz mnogo boli i bojazni, bhakte vrlo pažljivo podigli s kreveta i položili u kolica. Ona se samo klatila s jedne strane na drugu. Bhakte su je pokušali poduprijeti jastucima s obje strane i nasloniti je na leđa. Bila je sretna. Dok je kirtan započinjao, odnijeli

su je u hram. Pitali su je želi li da je nose oko brda Govardhana. Odgovorila je vrlo poletno: "Da! Da! Idemo!" Zatim je hrapavim glasom kao bez daha počela pjevati: "Jaya Giri Govardhana, Jaya Giri Govardhana," i pjevala je tako cijelo vrijeme dok su je vozili u kolicima. Nakon tri kruga, Balabhadra ju je pitao: "Je li dovoljno?" a ona je odgovorila: "Još, još! Vozite me još jedan krug!" I tako su je vozili uokrug, a na kraju odvezli na drugi kraj prostorije. Kirtan je bio zanosan i bhakte su bili vrlo poletni. Kad je kirtan dosegao svoj vrhunac, a bhakte su poletno skakali gore-dolje, primijetili su da se Ratnino tijelo silovito treslo. Ne samo jedna, već obje strane njena tijela drhtale su, a glava joj se vrlo brzo klatila naprijed-natrag. Balabhdra i Palindri su se uplašili i odvezli je u susjednu prostoriju gdje su smještene sve Šalagrama šile. Kad su ušli u sobu, primijetili su da Ratna još uvijek pjeva "Jaya Giri Govardhana," kao i na početku kirtana. Nakon nekoliko minuta prestala je pjevati i tresti se. Bala ju je pitao: "Što se dogodilo?" Nasmijala se i rekla: "Ja nisam mogla plesati pa su moja kolica plesala umjesto mene. Kad su je pitali osjeća li se dobro, odgovorila je uz veliki osmijeh: "Da, naravno." Bala je pitao: "I što sada?" Ratna je odgovorila: "Gozba. Želim gozbu." Bala i Palindri su isprva pomislili daje Ratnu spopao žestok napadaj bolesti i to takakv da je istodobno napao obje strane njena tijela, no, vidjevši njeno raspoloženje i reakcije, nisu znali što da misle pa ni dan danas nisu sigurni što se zaista dogodilo. Jednog dana, kad je završio s obožavanjem Giriraja i Šalagrame, Balabhadra je ušao u Ratninu sobu i rekao joj: "Danas je Giriraja lijepo odjeven," na što je Ratna odgovorila: "Da, znam, odjeven je u zelenu odjeću." Bala ju je upitao: "Svijetlozelenu ili tamnozelenu?" Ratna je odgovorila: "U tamno zelenu." Bilo je to sasvim točno. Nije se mogla micati s kreveta i bila je slijepa. Puja je upravo završila i nitko joj nije imao prilike reći. Balabhadra i Palindri bili su vrlo zbunjeni. Mnogi Ratnini doživljaji u zadnjih nekoliko mjeseci njena života bili su za neke zbunjujući, neki su bili sumnjičavi, neki spremni prihvatiti, a ostali jednostavno nisu znali što da misle. No jedno je bilo očigledno svima koji su bili svjedocima njenih posljednjih dana: bila je vezana za mantranje svetih imena i vrlo tolerantna i mirna tijekom cijele svoje bolesti, čak i kada je trpjela velike bolove. Liječnici nisu mogli vjerovati da nikada nije pila lijekove za smirenje boli. Štoviše, govorili su kako u njenom stanju pacijenti obično uzimaju velike doze morfija, a i pored toga trpe mnogo boli. Uvijek je bila ljubazna prema bhaktama i brinula se za njihovu doborobit. Nekoliko dana prije Ratnina odlaska, Balabhadra joj je pomalo zabrinuto prišao. Razmišljao je da bi Ratnu mogle moriti kakve brige koje je željela srediti prije no što se podvrgne najvećem iskušenju života. Želio joj je pomoći da umiri svoj um i srce i tako se mirno lati velike zadaće s kojom se svi moramo suočiti: smrti. Bila je majka dvoje maloljetnih bhakta i možda je bila u brizi zbog njih ili nešto slično. Stoga je Bala upitao Ratnu ima li nešto što bi on mogao učiniti nakon njena odlaska ili možda i prije, bilo što. Ona je rekla: "Da, ima nešto." Bala: "Što je to Devi?" "Samo uzmi sannyasu. Samo prihvati sannyasu." Bala: "Ima li još što?" "Ne, samo prihvati sannyasu." Ratna više ništa nije rekla. Idućeg jutra Bala je ponovo posjetio Ratnu i postavio joj isto pitanje. Ratna je razmišljala neko vrijeme, a zatim rekla: "Da, samo prihvati sannyasu." Bala: "Ali, želiš li još nešto?"

"Oh da. Molim te odvoji nešto lakšmija (novca) da pomogneš izgraditi lijepi hram za Vrindu na Vrinda-kundi. Molim te, učini tako prabhu. Hoćeš li?" Bala je obećao da će financijski pomoći Vrindadevin hram na Vrinda-kundi. Ratna je redovno svakodnevno obožavala Vrinda-devi u vidu slike. Jednog dana Ratnu je posjetila jedna dugogodišnja članica kongregacije. Ona nije dolazila tijekom Ratnine bolesti te se osjećala pomalo neugodno zbog toga. Ušla je u Ratninu sobu i, vidjevši njeno stanje, briznula u plač. Ratna je shvatila situaciju i počela govoriti: "Suzanne, jesi li to ti?" "Da, Ratna, ja sam." "Lijepo od tebe da si došla." "Žao mi je da te nisam ranije došla posjetiti." "Ne, Suzy, meni je žao što si mi došla u posjet a ja te ne mogu čak ni vidjeti. Molim te, oprosti mi." Suzanne je ponovo zaplakala. Ostala je neko vrijeme, a potom otišla s bolom u srcu. Ratnu više nikad nije vidjela. Prije odlaska spomenula je Ratninu poniznost i ljubaznost. Te odlike su drage svim bhaktama. Ratnina poniznost i djetinja prijaznost osvajala je srca svih koji su je posjetili, a bhakte su kroz njen primjer počeli shvaćati što jednostavnost i poniznost doista znače. Jednog drugog dana Ratnu je posjetilo dvoje bhakta iz Londona, koji su također bili dirnuti njenom djetinjom prijaznošću i jednostavnošću. Zamolili su Ratnu za blagoslove. Ratna im je odgovorila: "Samo pjevajte Hare Krišna, to je sve što vam je potrebno. Ništa drugo." Jedna bhaktina priznala je da nije u stanju mantrati 16 krugova na dan, jer joj je snaga takve jape uzrokovala glavobolju. Na to joj je Ratna odgovorila: "Samo mantraj još više i pažljivije i glavobolja će prestati." "Ali, Ratna, tako je teško," bio je odgovor. Ratna je podigla glas: "Nikakvih isprika, samo mantraj pažljivo kako si obećala i svi problemi će biti riješeni." Bhakte su je pitale da li im može reći nešto posebno. Ratnaje rekla: "Nema ništa posebno, samo mantrajte!" Pitale su je ima li kakvu poruku za svoje prijatelje u Bhaktivedanta Manoru. "Da," odgovorila je Ratna. "I oni svi trebaju mantrati Hare Krišna i sve će biti u redu." Kad su bhaktine otišle, Ratna se okrenula Bali i rekla: "Oni jednostavno ne žele mantrati sveta imena, zar ne? To je uzrok svih njihovih problema. Ovo mantranje je tako divno." Jednog jutra su bhakte koji su živjeli u Škotskoj pomislili da bi bilo dobro zatražiti od Ratne njen posljednji blagoslov i uputu. Jedna bhaktina je ušla i pitala kako bi mogla postati bolji bhakta i naučiti kontrolirati um. Ratna je jednostavno odgovorila: "Previše jedeš," i ništa više nije rekla. Jedan bhakta ju je zamolio za blagoslove, a ona je odgovorila: "Ne." Kasnije, kad ju je Bala pitao zašto je bhakti uskratila upute ili blagoslove, rekla je: "On ih ionako ne bi prihvatio." Jedna druga mlada žena također je zatražila blagoslove. Odgovor je bio: "Nemoj nikada počiniti samoubojstvo." Nekoj drugoj je odgovorila: "Samo mantraj Hare Krišna, što ti drugo mogu reći?" Jednog dana je Balabhadra u predsoblju hrama pokušavao uvjeriti nekoliko bhaktina da učine neku određenu službu. Iznenada se jasno i glasno začuo Ratnin glas iz njene sobe: "Samo

gubiš vrijeme, prabhu, to su žene. Ako nešto ne žele napraviti, onda i neće. Nemoj gubiti vrijeme s njima." Kasnije ju je Bala pitao što je željela reći. Rekla je: "Ako žena ne želi učiniti nešto, slaba je nada da će to učiniti. To je njihova priroda. A čak i ako učine ono što od njih tražiš, vrlo će rijetko to učiniti s pravom svjesnošću ili na način na koji se to doista treba učiniti."

Poglavlje 5

Posljednji pozdrav Dan prije nego što je napustila tijelo Ratna je rekla bhaktama da se više ne trebaju brinuti za nju jer je to samo gubitak vremena, sada je sve gotovo. Bhakte su bili vrlo tjeskobni. Kada će otići? Neki nisu niti za trenutak željeli napustiti njeno uzglavlje. Nitko nije znao što očekivati. Nikada prije nismo vidjeli kako netko napušta ovaj svijet tako da nismo znali što očekuje nas ili što očekuje Ratnu. To će biti veliki trenutak u njenom životu, njen najveći test. Uau! Što će se dogoditi, od kakve ćemo mi biti koristi ili od kakve joj možemo biti koristi u tom trenutku? Taj dan je provela prilično mirno. Balabhadra joj je prišao da joj oda poštovanje, da je moli za oprost zbog svih uvreda proteklih dvadesetosam godina i da je zamoli da se moli Gospodinu za njega i bhakte. Ratna je odgovorila, "Da, u redu", i to je bilo to. Nije tu bilo ega ili prenemaganja "ne ti me nikada nisi uvrijedio", uopće nije bilo dvoličnosti. Jednostavno "Da, u redu". Tokom dana Ratna je zamolila neke bhakte da joj oproste što im je dozvolila da je služe jer nikada nije željela u životu da je netko služi. Plakala je dok je govorila. Posebno se zahvalila Palindri devi dasi koja je bila uz nju i danonoćno za vrijeme bolesti. Bio je to dirljiv prizor. Njena poniznost je rastapala srce. Toga dana puno se odmarala, ali je stalno mantrala kada je bila budna. Doimala se neuznemirenom. Te večeri izgledalo je da se mirno odmara. To je bila večer 27. prosinca i Prabhupada Maraton je bio pri kraju. Balabhadra je bio zaposlen sve do kasno, čekao je da se bhakte vrate i zapravo nije niti želio ići spavati jer nije bio siguran što će se dogoditi s Ratnom. Nije osjećao da može puno učiniti, sada su bili na redu Ratna, Srila Prabhupada i njen Gospodin, Sri Krišna (Kana). No ona je rekla, "Sada je sve gotovo." Obećao joj je kada ga je zamolila da će biti uz nju - ako to Gospodin bude dozvolio - u posljednjim trenucima da mantra za nju i stavi Salagrama ili Govardhana šilu u njenu ruku i Tulasi listiće u njena usta. Bala se molio, "O Gospodine, dozvoli mi da budem instrument u Tvojim rukama, da barem to mogu učiniti za Tvog iskrenog bhaktu. Ja sam samo vrhovni zapovjednik pogrešivih vojnika." Oko dva ujutro Bala je sjedio u hramskom predvorju sa nekolicinom bhakta kada je pomislio da je vidio jako malu zlatnu svjetlost koja je plesala gore-dolje po predvorju i oko njega. Prvo je pomislio da je to svjetlost koja se odražava od njegovog ručnog sata. Prekrio je sat. No blistava svjetlost je nastavila plesati uokolo. Tada je pomislio da je to odraz njegovih naočala. Skinuo je naočale, ali, ne, svjetlost je i dalje plesala. Bala je pitao druge bhakte da li vide tu svjetlost, no oni je nisu vidjeli. Mala svjetlost je nastavila skakutati niz hodnik do Ratnine sobe kao da ulazi u sobu, nestala bi na par sekundi i ponovno se pojavila. Istovremeno Bala je osjećao prisustvo neke energije, prisustvo nečega što nije mogao razumijeti. Nakon što je tako

neko vrijeme promatrao svjetlost kako ide prema Ratninoj sobi i vraća se Bala je odlučio otići u Ratninu sobu da provjeri da li je ona dobro. Otvorio je vrata i vidjeo da je sve mirno no nije želio ući jer je Palindri ležala i odmarala se pokraj Ratninog kreveta. Odlučio je otići u krevet i odmoriti se nekoliko sati. Još uvijek je bio zbunjen zbog sjajne male zlatne rasplesane svjetlosti. Što je bila ta predivna mala svjetlost? Zašto se činilo da je s njim bila neka energija ili prisutnost? Možda ćemo to jednog dana saznati. Kada se Palindri ujutro probudila imala je isto iskustvo sa malom rasplesanm zlatnom svjetlošću. No primijetila je da se svjetlost nije mogla vidjeti kada bi se Ratna probudila. I ona se pitala što je to i osjećala je daje atmosfera drugačija kada je svjetlost bila prisutna. Što ili tko je ta mala zlatna svjetlost? Ratna se probudila oko sedam i trideset ujutro, izgledala je mirna i neprestano je mantrala kao i obično. Palindri devi dasi i Premamanjari devi dasi su se ponudile da joj promijene rublje i namjeste je u krevetu. Ratna se složila, ali čim su joj pomakle tijelo ostala je bez daha i počela je hvatati zrak kao da se neprestano guši. Ratna je počela očajnički mantrati, ostajala je bez daha, ali mantrala je "Krišna, Krišna, Krišna" neprekidno s malo daha što je imala. Palindri i Premamanjari su odmah otrčale po Balabhadru. Kada je stigao nakon nekoliko sekundi Ratna je vrlo teško disala, ali se još uvijek trudila mantrati sveto ime Krišne sa svakim malim djelićem daha kojeg je imala. Balabhadra je upitao Ratnu da li je to kraj. Ratna je nastavila mantrati i blago je klimnula glavom. Balabhadra je pozvao sve bhakte u sobu na kirtan. "Neka netko nazove sve hramove i zamoli bhakte da se sada mole ili naprave kirtan, netko drugi neka nazove sve rođake i članove nama hatte i kaže im da se sada mole jer je Ratna spremna za odlazak." Bhakte su se okupili u Ratninoj sobi, Balabhadra je započeo kirtan i ostali bhakte su mu se pridružili. Palindri bi svako malo poškropila Ratninu glavu s malo vode iz Radha kunda i malo bi joj stavila u usta. Glavu joj je stalno vlažila vodom Radha kunde, Syama kunde, Yamune devi i drugih. Tulasi listići su bili pripremljeni da bi ih mogli staviti u njena usta kada dođe vrijeme za posljednji udah. Kirtan je tekao, svi prisutni bhakte bili su usredotočeni na Ratnu, rijetko bi im pogled skrenuo s nje. To je za svih njih bio prvi puta da su osobno prisutni dok netko napušta tijelo. Pjevali su i pokušavali usredotočiti um, jedan ili dvojica su bili očigledno uznemirena srca i uma i s vremena na vrijeme bi se zagrcnuli. Kunti je stajala pokraj majčina uzglavlja, naslonila se iznad nje i mantrala što je bolje mogla. Mlada Karana Sindhu je masirala stopala gospođe koju je smatrala najljubaznijom osobom koju je ikada srela, toliko ljubaznom da je je uvijek zvala mammyji. Suze su se slijevale niz obraze mlade djevojke dok je masirala stopala mammyji i nastojala što bolje mantrati sveta imena. Bhakte su satima pjevali, a Ratna je i dalje mantrala koliko god je mogla. Kirtan je trajao četiri sata bez prekida i Ratna je neprekidno mantrala čitavo vrijeme, ne zaustavljajući se niti na trenutak. Znala je da je to vrijeme velikog testa i davala je predivan primjer svim prisutnim bhaktama, bhaktama koji su odrasli u svjesnosti Krišne pod njenim nadzorom i brigom. Majka Ratna je sada bila živući primjer prave majke. Pokazivala je kako se približiti trenutku smrti, pokazivala je što uistinu znači uzeti utočište svetih imena i što je prava svrha ljudskog života, što uistinu znači prihvatiti milost koju je dao guru.

Ratna je bivala sve spokojnija tako da su neki bhakte otišli dijeliti knjige. Ona je ohrabrila bhakte da naprave ovaj najveći maraton u povijesti škotske yatre i čak je bila rekla da je ona maskota maratona škotske yatre. Dogovoreno je da bhakte odu u obližnje gradiće i nazovu svakih pola sata. Ratna je nešto mirnije disala. Iznenada, samo nekoliko trenutaka nakon što su bhakte otišli Ratnino disanje se pogoršalo. Hvatala je zrak, ali još uvijek je mantrala "Krišna, Krišna, Krišna", neprekidno, sa ono malo daha što je imala. Bala joj je počeo govoriti, "Ratna, nemoj se bojati, znala si dugo vremena da će doći ovaj trenutak. Samo si mantrala i slušala Krišna katha dobre dvije godine. U protekle dvije godine uzela si preko milijun tulasi listića. Uvijek si nastojala što bolje služiti bhakte i Srila Prabhupadu. Sav grijeh je nestao! Sada samo mantraj sveta imena i budi mirna. Nemoj se više pokušavati uhvatiti za ovo beskorisno tijelo. Ovo tvoje tijelo je gotovo. Više ne može učiniti nikavu službu, od kakve ti je onda koristi? Idi sada, uzmi tijelo koje može biti upotrebljeno za služenje Kane.“ „Priđi Srila Prabhupadi i moli ga za oprost za sve uvrede koje si znajući ili ne znajući mogla počiniti. Odaj svoje poštovanje svim vaišnavama. Zamoli Srila Prabhupadu da ti dozvoli da priđeš majci Yasodi i uzmeš utočište njenih lotosovih stopala. Čak i ako nisi sigurna daje to uistinu tvoja služba, samo zatraži dozvolu da ponudiš tu službu sada, u posljednjem trenutku i da možeš usredotočiti svoj um na tu službu majci Yasodi i njenom voljenom Kani. Zaboravi na sve u ovom svijetu, zaboravi mene, ništa od toga više nema nikakvu vrijednost. Nemoj se uhvatiti za ništa od ovog svijeta, ništa od toga nije tvoje. Idi sada, idi i služi Gospodina svog života, pjevaj Njegovo ime, uzmi utočište lotosovih stopala majke Yasode. Idi, da dobiješ taj neprocjenjivi dar zbog kojeg je Srila Prabhupada došao i tako naporno radio da nam ga da. Ne boj se, napuštajući ovo tijelo nećeš ništa izgubiti. Ne, sasvim suprotno. Sada usredotoči um i samo pjevaj Njegovo sveto ime, moleći za oslobođenje, moleći za službu. Zaboravi sve ostalo. U redu Ratna, naprijed. 'Krišna, Krišna, Krišna.' Samo tako! Potpuno se zaokupi, sada ništa drugo nije važno. Sada je sve drugo besmisleno. Tu si ti i Gospodin tvog života, idi sada i učini službu svog života, nemoj više čekati. Zašto gubiti vrijeme? Mantraj, Ratna, mantraj. Idi kući. Krišna! Krišna! Krišna!" Ratna je postala vrlo smirena. Njeno mantranje je postalo mekše, izgledala je zadovoljno. Mantrala je. Bala ju je pitao da li ga je razumijela i da li će usredotočiti um. Kimnula je i mirno nastavila mantrati. Izgledala je spokojna i zadovoljna i zaokupljena, sva tjeskoba je nestala i disala je mirno i ravnomjerno. Balabhadra je ostao uz nju nekoliko minuta, bila je mirna pa se on na brzinu otuširao i vratio. Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima, Bala je otišao otvoriti. Stigli su njegova majka i otac, željeli su vidjeti Ratnu prije nego što ode. Dok je Bala pratio svoje roditelje do Ratnine sobe zazvonio je telefon i on se javio. Upravo je počeo govoriti kada je začuo Palindrin glas u kojem se mogla čuti hitnost, "Majka Ratnaranjini odlazi." Kada je Bala stigao Ratnina prsa su se spljoštila i lice joj je jako potamnilo: izgledalo je kao da je izdahnula. Svi u sobi su glasno i pozitivno mantrali. Kunti je stajala uz majčino uzglavlje i gledala u nju. Palindri i Balini roditelji stajali su s njene desne strane, Balabhadra s lijeve, a ostali bhakte su se okupili na vratima sobe. Svi su vrlo pažljivo mantrali želeći da Ratna ode kući, natrag Bogu, natrag svom Gospodinu. Balabhadra je odmah počeo stavljati ponuđene tulasi listiće u Ratnina usta, a Palindri je polijevala vodu iz Radha kunda, Yamune, Syama kunde i ostalih svetih rijeka i jezera po Ratninoj glavi. Tada je Ratna iznenada duboko udahnula i sva joj se boja vratila. Bala joj je odmah oprao lijevu ruku vodom iz Yamune i stavio u nju Ratninu malu Govardhana Silu, sklopio je i stavio je na njeno srce. Ratna je ponovno izdahnula i sva boja joj je napustila tijelo

koje je ovaj puta jako potamnilo. Nije bilo pokreta oko 30 sekundi pa joj je Bala zatvorio kapke i usta desnom rukom. Kad je to učinio Ratna je još jednom duboko udahnula, svi su još uvijek mantrali svom snagom. Otvorila je usta i oči. Bala se nagnuo prema njoj i rekao, "Ratnaji, imaš Giriraja u ruci, Tulasi u ustima i Radha kundu na glavi. Idi kući, prabhu, samo idi kući. Nemoj više čekati." Svi su pozitivno mantrali, Ratna se blago nasmiješila i dok je jezikom vibrirala sveta imena, stežući Giriraja u ruci, sa tulasi listićima u ustima i glavom i tijelom ukrašenim svetim vodama napokon je napustila tijelo. Bhakte su glasno mantrali, a Bala je natopio njeno tijelo svetim vodama kada je otišla. Kunti koja je bila uz majčinu glavu pažljivo je gledala kako njena majka da je prvoklasni primjer svim bhaktama. Kunti je rekla, "Njen jezik je vibrirao, mantrala je. Otišla je kući, moja majka je otišla kući." Zgrabila je vrećicu s brojanicom i otrčala do ulaznih vrata te van na polja u pljusak. Bala se sagnuo, odao poštovanje i svi bhakte su ga slijedili, čak i njegovi roditelji. Balin otac je rekao, "Otišla je svom Gospodinu, otišla je svom Gospodinu", zaplakao je i izašao iz sobe. Pet minuta prije nego što je napustila tijelo Ratna je rekla nekoliko posljednjih riječi Palindri devi dasi, bhaktini koja ju je njegovala posljednje dvije godine. Nasmiješila se i rekla, "Reci Gauranga, prijateljice moja. Reci Gauranga." Ovo je jedna od najdirljivijih Palindrinih uspomena. Činjenica da je Ratna potrošila vrijeme i bila toliko brižna da učini ovu posljednju oproštajnu gestu osobi koja je bila uz nju i služila je danonoćno. Veliki gubitak za škotsku yatru i bhakte. Izgubili su društvo bhaktine koja je uistinu brinula za druge i bila divan primjer u svako doba. Veliki radnik u svakom pogledu. Mnogima je učinila veliku službu time što je dala primjer kako položiti posljednji test. Velikom milošću svog voljenog duhovnog učitelja Njegove Božanske Milosti A.C. Bhaktivedante svamija Prabhupade ova se duša po svemu sudeći vratila natrag kući, natrag Bogu. Milošću gurua osoba dostiže Krišnu. Ona je uvijek bila jednostavna duša, nikada nije bila komplicirana. Uvijek je rado služila i poštivala je druge. Napuštanje tijela je učinila jednostavnim iako je njena patnja morala na trenutke biti vrlo velika. Zahvaljujemo Ratanranjini devi dasi jer nam je bila dobar primjer i za života i kada je napuštala tijelo. Jednostavno za jednostavne, kao što je rekao Srila Prabhupada. "Ova svjesnost Krišne je jednostavna za jednostavne, ali komplicirana za komplicirane osobe." Srila Prabhupada ki jaya! Ratnaranjini prabhu ki jay! Hari-nama prabhu ki jay! Bilo je još puno doživljaja o kojima se moglo pisati u ovoj knjižici, ali smatrali smo da je bolje nastojati da bude kratka i sažeta. Molim vas oprostite nam ako smo ikoga uznemirili na bilo koji način ovim što smo napisali. Naša je želja bila samo slaviti Srila Prabhupadu i proces svjesnosti Krišne tako što ćemo jednostavno pokazati, "Vidite, ona je uspjela." Zašto onda ne bismo i svi mi? Srila Prabhupada nam je dao sve i izgleda da je Ratnaranjini devi dasi uzela ono što je on davao. Budimo sada svi pohlepni za tom milošću koju Srila Prabhupada daje tako velikodušno. Pođimo svi kući, natrag Bogu. Tamo svi pripadamo. Pođimo kući. Prabhupada nam je pokazao put i utro ga za nas. Pođimo svi i ostavimo za sobom ovaj svijet pun nesreće jednom zauvijek. Ova svjesnost Krišne je za svakoga, osoba ne treba biti veliki sannyasi, guru, član GBC-a, predsjednik hrama ili tako nešto. Ratna je bila jednostavna duša, sluga. Ratnaranjini devi dasi dasi dasi. Hvala joj jer jer je prihvatila Prabhupadinu milost i dala predivan primjer svima da ga slijede. Jednostavno za jednostavne. Dakle, dame, svi kući Bogu; ona je to učinila, i vi možete također. Još dobrih primjera molim.

Srila Prabhuada ki jay! Sadhu-sanga ki jayi! Hare Krišna.

Poglavlje 6

Kraj ili tek početak? Kada je Ratna napustila tijelo počele su pripreme za festival njenog odlaska i kremiranje. Nema puno vremena, bio je 28. prosinac navečer, poslijepodne 30. sve će se zatvoriti na najmanje tri dana zbog državnog praznika. Treba nabaviti liječničke potvrde, po zakonu tri liječnika moraju pregledati tijelo prije kremacije. Pa onda još sva birokracija kroz koju treba proći. Ako njeno tijelo ne bude kremirano do 30. odnijet će ga i balzamirati te držati u hladnjaku do iza praznika. Bhaktama je bila bolna i sama pomisao da bi se to moglo dogoditi pa su se udružili i jurili okolo pozivajući liječnike da dođu i pregledaju tijelo što prije mogu. Naravno za liječnike i pogrebnike to je bilo samo još jedno mrtvo tijelo, svakodnevni događaj, čemu onda tolika strka? No za bhakte to su bili posmrtni ostaci vrlo posebne osobe prema kojoj se nikako nije trebalo odonositi kao prema nekoj običnoj osobi. Prabhupada prana prabhu je preuzeo zadatak da nabavi sve liječničke potvrde te pravnu dozvolu za kremaciju. Morao je tražiti i krematorij koji može obaviti ceremoniju. Kunti, Palindri, Prema-manjari i još jedna ili dvije druge bhaktine su okupale Ratnine ostatke i ukrasile njeno tijelo cvjetnim vijencima. Rođaci, članovi kongregacije i susjedi hrama su poslali mnogo cvijeća. Oko njenih ostataka bilo je mnoštvo cvijeća. Mnogi bhakte koji su joj došli odati posljednju počast su primijetili, "Izgleda tako spokojno, samo leži i spava okružena cvijećem. Tako prekrasno izgleda." Jedan sankirtan bhakta je obišao kuće u neposrednoj blizini hrama i obavijestio ljude o Ratninom odlasku, dao im Bhagavad-gitu i zamolio ih da čitaju nekoliko stihova dnevno kao posljednju počast Ratni. Svi su pristali i izrazili svoju sućut. Prabhupada prana je napokon Gospodinovim božanskim aranžmanom uspio osigurati sve potrebne papire za kremaciju te pronaći krematorij koji će obaviti obred. Na dan obreda donijeli su Ratnine ostatke u hram u bučnom kirtanu. Bhakte i članovi kongregacije su došli odasvud da odaju posljednju počast jednostavnoj duši koju su poznavali kao Ratna. Ratnina draga prijateljica Jagaddhatri devi dasi je ponudila arati Ratninim ostacima, Tribhuvanatha prabhu je vodio zadivljujući kirtan od kojeg je podrhtavala čitava kuća. Bhakte su bili u pomiješanom stanju svijesti. Bili su sretni jer je Ratnina patnja prestala i jer se Ratna vratila svom Gospodinu. Bili su tužni jer su izgubili društvo tako jednostavne, slatke i drage bhaktine, majke, supruge i prijateljice. Emocije su se neprestano izmjenjivale među bhaktama. Ona je otišla, mi smo na redu! Hoćemo li i mi biti sretni poput nje? Hoćemo li otići kući, natrag Bogu kao što je to ona izgleda učinila? O Gospodine! Vrijeme za duboko razmišljanje, vrijeme za introspekciju! No, koliko će to dugo potrajati? Ona je dala tako dobar primjer, čvrsto se držala onoga što joj je dao Srila Prabhupada. Hoćemo li i mi? Toliko se puno misli rojilo u glavama bhakta. Sada je umiranje vrlo ozbiljan posao. Kroz Ratnu Srila Prabhupada nam je pokazao svoju veliku milost. On je s nama, samo slijedi njegove upute, budi jednostavan bhakta i on će te odvesti kući, on će te odvesti kući. Neki od prisutnih bhakta su

primijetili, "Ona je uvijek bila jako jednostavna osoba, nije bila komplicirana," i "Ona je ženama u našem pokretu dala veliku nadu, sve se mi možemo vratiti kući." Da, svaka riječ činjenica. Ona je bila jednostavna obiteljska žena, samo je obavljala svoje svakodnevne službe što je bolje mogla. Nikada se nije petljala u politiku, jednostavno je služila Prabhupadu i bhakte. To je bila njena pobjednička formula. Formula koju je dobila od Srila Prabhupade. Naša vlastita formula također. Bhakte su razmijenili puno misli prije i nakon kirtana. Kada je kirtan naposljetku završio, Ratnino tijelo je smješteno u automobil i odvezeno u Edinburgh na kremiranje. Edinburgh, grad u kojem se pojavila, grad u kojem je započela predano služiti. U krematoriju je mnoštvo bhakta, članova kongregacije, članova obitelji i prijatelja strpljivo iščekivalo da stignu Ratnini posmrtni ostaci. Akhandadhi prabhu je doletio iz Londona. Govinda Bhakta prabhu je vozio preko 300 milja iz Birminghama, bili su prisutni i neki stari bhakte koji su napustili pokret pred više od 20 godina. Razni članovi Prabhupadine obitelji su se okupili da odaju posljednju počast dragoj sestri po Bogu i dragoj kćerci Srila Prabhupade. Kakav slavan događaj! Šest bhakta je unijelo tijelo u visini ramena u kapelicu krematorija. Kapela je praktički bila puna, ali atmosfera je bila jako morbidna. Dok su unosili Ratnine ostatke, Balabhadra je počeo pjevati, "Jaya Radha Madhava..." i svi su bhakte radosno prihvatili. To je bila jedna od Ratninih omiljenih pjesama. Uskoro se atmosfera u kapeli potpuno promijenila. Tada je Balabhadra prešao na maha-mantru i svi su bhakte radosno prihvatili kada je vođa kirtana svih ohrabrio da plješću rukama, nakon nekoliko minuta svi su glasno pljeskali i vedro izgledali. Kratki petnaestominutni kirtan se približio kraju, a zatim je Tribhuvanatha prabhu održao kratki dvanaestominutni govor koji je bio vrlo osoban i prigodan, a također i zanimljiv za goste abhakte. Balabhadra je vodio posljednji kirtan dok su Ratnini posmrtni ostaci nestajali iza vratašaca na ukrašenom platou. Svi su se pridružili i dali posmrtnim ostacima predivan vaišnavski ispraćaj. Tijelo koje ja tako dobro bilo iskorišteno u službi za gurua i Krišnu skoro 25 godina. Po završetku kirtana svi okupljeni gosti su pozvani u sobu za prijem gdje su im podijeljeni tulasi listići i voda iz Gange. To je bila Ratnina želja na odlasku. Svi abhakte su dobili primjerak Bhagavad-gite i zamoljeni su da pročitaju barem tri stiha dnevno u toku sljedećeg tjedna u znak sjećanja na Ratnu. Svi su rado pristali i bilo im je drago što su dobili knjigu koju su neki nazivali Ratninom Biblijom. Abhay Charan, Prabhupada Prana i Balabhadra su otišli do mjesta za spaljivanje da izvrše posljednji obred, predaju Ratnine ostatke vatri! Abhay Charan je gurnuo majčine posmrtne ostatke u goruću grobnicu, zapaljena je vatra i Prabhpada Prana i Balabhadra su održali kratki kirtan dok su veliki plamenovi brzo gutali tijelo. Nakon dvije i pol minute sve je bilo gotovo. Ono što je nekada bilo prebivalište duše koju smo poznavali kao Ratnaranjini devi dasi 42 godine nestalo je za 3 minute! Takav je život! Spojeni smo poput slamčica u oceanu na nekoliko trenutaka, a zatim smo ponovno razdvojeni. Kraj, ili je to tek početak? Nadamo se da je za Ratnu to bio početak pravog života, transcendentalnog života, vječnog života ispunjenog blaženstvom i znanjem u ljubavnom služenju njenog voljenog Kane, kroz majku Yasodu i Srila Prabhupadu. Oni koji su bili svjedoci posljednjih nekoliko mjeseci Ratninog boravka sa nama ne sumnjaju koje je njeno konačno odredište. Vrlo smo sretni što nam je njenom milošću i milošću Srila Prabhupade bilo dozvoljeno da budemo svjedoci tako veličanstvenog kraja. Pravog početka!

Osobno razmišljanje Mora biti tako puno velikih duša u našem pokretu za svjesnost Krišne, i muških i ženskih. Ovo je bila jedna jednostavna gospođa koja je učinila nešto veliko. Hajde da vidimo još ovakvih dobrih primjera slavnih kćerki velikog oca Srila Prabhupade. Nasljeđe je za svih nas, samo moramo uzeti ono što nam je Prabhupada dao. Idemo mataji, krenite, Krišna je prava stvar. Dajte sebe i pokažite svijetu što je prava predanost. Samo moramo ostati na čamcu ISKCON-a, čisto slijediti upute Srila Prabhupade i njegovih iskrenih sljedbenika pa ćemo se i mi vratiti kući natrag Bogu. Nije potrebno otići negdje drugdje, Srila Prabhupada je dao sve, moramo samo biti jako iskreni i jednostavni primaoci milosti koju nam je dao i koju nam još uvijek daje, tako ćemo dostići veliki kraj poput Ratne, jednostavne gospođe, majke, supruge i dasi; bhaktine koja nikada nije primila drugu inicijaciju od Srila Prabhupade. Drugu inicijaciju je najprije primila od Jayatirtha prabhua, a nakon što je on otišao od Bhagavan prabhua. Nakon odlaska Bhagavan prabhua samo je nastavila slijediti ono što je Srila Prabhupada dao svima nama i kao što možemo vidjeti, Prabhupadinom milošću, slijedeći njegove upute čestito i predano, dostigla je cilj kojem teži svaki bhakta. Nema potrebe da trčimo unaokolo tražeći nešto posebno. To nešto posebno je Srila Prabhupada, sveto ime i proces koji nam je dao. Ratnaranjini devi dasi je to jasno dokazala. Ja osobno uopće ne sumnjam u to. Ne tražite dalje prabhui. Prabhupada i njegove upute sjaje pred svima nama. Ratna je veliki osobni primjer valjanosti i istinske slave Srila Prabhupadine milosti. Dao nam je svoju milost. Uzmite, uzmite, uzmite! Budimo sada pohlepni za tom milošću. Budimo pohlepni za Krišnom. Neka Ratnin primjer živi zauvijek kao dokaz veličine Srila Prabhupade i njegove ljubavi prema Krišni i palim dušama. Gdje je potreba da se ode ili traži negdje drugdje. Ratnaje uspjela u ISKCON-u pa možemo i mi. Hvala ti Ratnaranjini prabhu što si bila prvoklasan primjer Prabhupadine milosti, čestita, oslobođena duša. Sva slava Srila Prabhupadi, oslobodiocu palih. Oslobodiocu Ratnaranjini devi dasi i još milijuna drugih koji su spremni slijediti njegove upute s vjerom i predanošću. Kao što je rekao Srila Prabhupada, "Ova svjesnost Krišne je jednostavna za jednostavne, ali komplicirana za komplicirane." Molim se Srila Prabhupadi i Ratnaranjini prabhuu da njihovom velikom milošću i ova budala također postane jednostavan beznačajan sluga sluge i dostigne neprocjenjivi dar koji nam svima tako žarko želi dati Srila Prabhupada. Još velikih primjera molim! Hare Krišna! Tvoj beznačajni sluga, bezvrijedni Bhakti Balabh Puri Goswami, budala kojoj je Srila Prabhupada dao ime Balabhadra das. Sva slava Sri Guruu i Gaurangi. tesam satata-yuktanam bhajatam priti-purvakam dadami buddhi-yogam tam yena mam upayanti te "Onima koji Me uvijek služe s ljubavlju dajem razumijevanje zahvaljujući kojem mogu doći Meni." (Bhagavad-gita 10.10) tate krsna baje, kare gurura sevana maya-jata chute, paya krsnera carana

"Ako uvjetovana duša služi Gospodina i istovremeno izvršava naredbe svog duhovnog učitelja i služi ga, može se osloboditi okova maye i dostići utočište Krišninih lotosovih stopala." (Caitanya caritamrta, Madhya-lila 22.25) yasye deve para bhaktir yatha deve tatha gurau tasyaite kathita hy arthah prakasante mahatmanah "Samo onim velikim dušama koje istovremeno imaju bezuvjetnu vjeru i u Gospodina i u duhovnog učitelja svo značenje vedskog znanja se automatski razotkriva." (Svetasvatara Upanisad 6.23)

Zahvala Željeli bismo se zahvaliti svim bhaktama na ljubaznoj i milostivoj podršci Ratnaranjini prabhu tokom posljednje dvije godine njena boravka s nama. Posebno se zahvaljujemo na vodama iz različitih svetih mjesta, litre i litre nektara su se slijevale i Ratna je sve popila. Za sav maha-prasadm koji ste poslali, ona je željela svima vama pismeno zahvaliti, ali kao što znate to nije bilo moguće zbog stanja njenog tijela. Stoga se ja svima zahvaljujem u njeno ime. Nadam se samo da ćete svi vi biti uz mene kada dođe vrijeme da se suočim s testom da mi ponudite istu podršku i molitve koje ste tako ljubazno ponudili Ratni. Hvala vam svima. Neka vaš posljednji test bude jednako slavan kao što ste svi vi učinili Ratnin. Ananta-koti-vaisnava-vrnda ki Jaya! Srila Prabhupada ki Jaya!

(kraj)