AJA SOFIJA

POVIJEST AJA SOFIJE

Aja Sofija, građevina u Istanbulu (Carigradu), nastala je u razdoblju Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizanta. Stoljećima je bila najveća kršćanska crkva na svijetu. Danas ta građevina služi kao muzej i spomenik cjelokupnom čovječanstvu, a iako je petnaest stoljeća stara, ona je i u 21. stoljeću među građevinama koje ulaze u kategoriju arhitektonskih svjetskih čuda. 1

Nakon bitke kod Milvijskog mosta, 312. g. gdje je Maksencije izgubio život, Konstantin Veliki i Licinije ostaju jedini carevi Rimskog Carstva. Iduće godine, 313., oba cara zajedno su izdali Milanski edikt putem kojeg kršćani dobivaju potpunu slobodu obnašanja svoje vjere. 2 To ujedno označuje i početak gradnji crkava kao mjesta za prakticiranje vjere.

Pošto je car Justinijan utvrdio svoju vlast, krenuo je u izgradnju grandiozne crkve, Aja Sofije. Aja Sofija (crkva Svete Mudrosti) izgrađena je za samo pet godina (532. – 537.). 3

___________________________________________________________________1 A. Kilickaya, Hagia Sophia and Chora, Istanbul, 2010. , str. 9.

2 https://proxy.knjiznice.ffzg.hr/proxy/nph-proxy2.cgi/000100A/http/www.jstor.org/stable/25011854=3fseq=3d1=26Search=3dyes=26searchText=3dmilan=26searchText=3ddecree=26list=3dhide=26searchUri=3d=252Faction=252FdoBasicSearch=253FQuery=253Dthe=252Bmilan=252Bdecree=2526gw=253Djtx=2526acc=253Don=2526prq=253Dmilan=252Bedict=2526Search=253DSearch=2526hp=253D25=2526wc=253Don=26prevSearch=3d=26item=3d4=26ttl=3d3201=26returnArticleService=3dshowFullText=26resultsServiceName=3dnull (datum posjeta: 09.01.2012.)

3 A. Kilickaya, Hagia Sophia and Chora, Istanbul, 2010. , str. 10.

Prema predaji car je samoga sebe usporedio sa Salamonom. To na neki način objašnjava funkciju nove crkve. Naime, Aja Sofija trebala je svjedočiti o sjaju kršćanske vjere u Bizantu, koji se između ostalog smatrao novim Jeruzalemom i novim Rimom, te o velikoj carevoj moći kojom upravlja Božja mudrost. Također, njena namjena je bila isticanje nerazdružive povezanosti političke i duhovne vlasti. Prostorna koncepcija crkve temelji se na spoju sustava bazilike i centralne kupole, odnosno svih ideja koje su do tada uobličene u kršćanskoj sakralnoj arhitekturi. 4

Usporedivši rimsku baziliku s kršćanskom crkvom uočava se jedna nova značajka u arhitekturi, a to je u kršćanskim crkvama podređivanje svih elemenata crkve crti ljudskog hoda. Kršćanski arhitekt čini dvije stvari: izbacuje jednu apsidu i premješta ulaz na kraću stranu. Na taj način ostavlja samo uzdužnu os i pretvara je u smjer koji ravna ljudskim hodom. 5 Takvu značajku posjeduje i Aja Sofija.

Justinijan je za izgradnju crkve zadužio dva arhitekta iz Zapadne Anatolije: Izidora iz Mileta i Antemija iz Trala. Materijal za izgradnju crkve dopremljen je sa svih strana Carstva. Potresi 553. i 557. proizveli su pukotine na glavnoj kupoli, te je bila prilično oštećena. Za vrijeme popravka glavna kupola se srušila i dovela do uništenja ambona, oltara i ciborija koji ga je natkrivao. Car Justinijan I. naredio je hitan popravak. Tada je kupola bila podignuta za sedam metara.

Za vrijeme četvrtog križarskog rata (1202. – 1204.) križari su napali i opljačkali Carigrad, između ostalog i Aja Sofiju. To je uvelike oslabilo Bizant i omogućilo Turcima prodor u Europu. 1453. g. Turci su zauzeli Carigrad. Mehmed Osvajač je naredio žurno čišćenje crkve i pretvaranje Aja Sofije u džamiju. U predstojećem razdoblju sagrađeno je četiri minareta. Najpoznatiju restauraciju naručio je Sultan Abdulmecid između 1847. i 1849. Tada su otkriveni veličanstveni mozaici koji su bili prekriveni gipsom kada je crkva bila prenamijenjena u džamiju. Nakon što su bili otkriveni, mozaici su ponovno bili pokriveni budući da islam zabranjuje figurativne slike. Nešto kasnije, 1934., Aja Sofija je uz Ataturkovo naređenje pretvorena u muzej, a mozaici su ponovno otkriveni.6

Mozaici zlatnog sjaja prikazivali su Djevicu Mariju, Isusa, svece, te careve ili carice. Za vrijeme već spomenutog četvrtog križarskog rata, brojni prekrasni mozaici bili su skinuti i poslani u Veneciju.7

_________________________________________________________________

4 W. Muller I G. Vogel, ‘’Građevina kao organizam III’’ u Atlas arhitekture 1, Zagreb 1999., str. 63.

5 B. Zevi, Znati gledati arhitekturu, Zagreb, 2000., str. 56 – 57.

6A. Kilickaya, Hagia Sophia and Chora, Istanbul, 2010., str. 12 – 15.

7http://www.hagiasophia.com/listingview.php?listingID=2 (datum posjeta: 17.12.2011.)

Važno je naglasiti da ulaskom u tu veličanstvenu građevinu svaki osjećaj težine odmah nestane. Ostaje samo prostor koji se širi i rasteže prema van, te poput jedra napuhuje apside, pandantive i samu kupolu. Uloga svjetla ovdje je ključna. Svodovi i kupole ukrašeni zlatnim mozaicima, lusteri i svjećnjaci, pod osvjetljenjem Sunca ostavljaju dojam lepršavosti i dematerijalizacije prostora. Iluzija ledbećeg i nestvarnog doprinosi negiranju svake nosivosti. Naposlijetku, kao što je napisao Prokopije, Justinijanov dvorski povjesničar: ‘’Kad god čovjek uđe u tu crkvu pomoliti se, odmah shvati da je to djelo tako divno načinjeno uz Božju pomoć, a nipošto ljudskom moći ili vještinom. Stoga se njegov duh uzdiže prema Bogu.''8

___________________________________________________________________

8 P. J. E. Davies, W. B. Denny, F. F. Hofrichter, J. Jacobs, A. M. Roberts, D. L. Simon, ''Ranokršćanska i bizantska umjetnost'', u: Jansonova povijest umjetnosti, Varaždin, 2008., str. 258 – 259.

ANALIZA GRAĐEVINE

Aja Sofija je crkva u kojoj se očituje sinteza ranokršćanske bazilike i centralne građevine. Ranokršćanske bazilike su longitudinalnog tlocrta, te se spoj longitudinalnog i centralnog tlocrta jasno iščitava na primjeru Aja Sofije. Tlocrtno je gotovo kvadratna. U središtu je kvadratni prostor definiran s četiri stupca koji nose kupolu.

Kupola svojom veličinom dominira cijelim prostorom. Nalazi se na pandantivima,. U bazi kupole, koja je sastavljena od radijalno postavljenih rebara, nalazi se prozorski prsten koji dopušta ulazak zraka svjetlosti iz svih smjerova. Nad svakim prozorom nalazi se luk. Kupola prenosi opterećenje na četiri nosiva luka i četiri glavna stupca.

Gledano po uzdužnoj osi, ta četiri stupca dalje prenose opterećenje na dvije polukupole koje počivaju na četiri simetrično raspoređene polukružne niše s manjim polukupolama, te na uporištima bačvastih svodova, na ulazu i ispred apside. Gledano po poprečnoj osi, četiri glavna stupca prenose opterećenje na manje lukove, bačvaste svodove i kontrafore koji se nalaze s unutarnje strane.

Građevina ima dvije etaže. Druga etaža je prisutna na bočnim stranama, odnosno na sjeveroistočnoj i jugozapadnoj strani. Svaka bočna strana ima četiri križno bačvasta traveja. Ugaoni traveju su veći nego središnji. Centralni prostor je odvojen od galerijske južne i sjeverne lođe dvoetažnom kulisom koja se sastoji od arkada sa

stupovima. Donja etaža sadrži manji broj stupova (četiri), od gornje etaže gdje se nalazi šest stupova. To predstavlja određenu nelogičnost jer očekivana situacija bi bila isti broj stupova ili veći broj stupova na donjoj etaži. Moguće je da su time arhitekti htjeli postići otvoreniji izgled donjeg dijela. Gornja etaža je galerijski prostor, a iznad njega je bazilikalno osvjetljenje.

Ulazni prostor nalazi se na zapadnoj strani, točnije sjeverozapadu. Ulazni sustav sastoji se od atrija pravokutnog oblika, jednoetažnog vanjskog narteksa koji se sastoji od devet križno bačvastih traveja i unutarnjeg narteksa s galerijom koji također ima devet križno bačvastih traveja. Traveji unutarnjeg narteksa su dva puta veći od traveja vanjskog narteksa.

Nasuprot ulazu, na jugoistočnoj strani, nalazi se apsida. Skupa s eksedrama jugoistočne polukupole čini određenu vrstu trikonhosa. U presjeku građevine uočava se stepenasti karakter spuštanja svoda.

POPIS LITERATURE

1. A. Kilickaya, Hagia Sophia and Chora, Istanbul, 2010.

2. https://proxy.knjiznice.ffzg.hr/proxy/nph-proxy2.cgi/000100A/http/ www.jstor.org/stable/25011854=3fseq=3d1=26Search=3dyes=26searchText=3dmilan=26searchText=3ddecree=26list=3dhide=26searchUri=3d=252Faction=252FdoBasicSearch=253FQuery=253Dthe=252Bmilan=252Bdecree=2526gw=253Djtx=2526acc=253Don=2526prq=253Dmilan=252Bedict=2526Search=253DSearch=2526hp=253D25=2526wc=253Don=26prevSearch=3d=26item=3d4=26ttl=3d3201=26returnArticleService=3dshowFullText=26resultsServiceName=3dnull (datum posjeta: 09.01.2012.)

3. W. Muller I G. Vogel, ‘’Građevina kao organizam III’’ u Atlas arhitekture 1, Zagreb 1999., str. 63.

4. B. Zevi, Znati gledati arhitekturu, Zagreb, 2000., str. 56 – 57.

5. http://www.hagiasophia.com/listingview.php?listingID=2 (datum posjeta: 17.12.2011.)

6. P. J. E. Davies, W. B. Denny, F. F. Hofrichter, J. Jacobs, A. M. Roberts, D. L. Simon, ''Ranokršćanska i bizantska umjetnost'', u: Jansonova povijest umjetnosti, Varaždin, 2008., str. 258 – 259.