UNIVERZITET U TUZLIMEDICINSKI FAKULTETVISOKA ZDRAVSTVENA ŠKOLA

SEMINARSKI RADSudsko medicinska etika

Povrede nastale djelovanjem fizičkih sila

Profesor: Rifat Kesetović Studenti:

SADRŽAJ

Uvod ..................................................................................................................................3Fizičke povrede ..................................................................................................................4Termičke povrede ...............................................................................................................5Opekotina ...........................................................................................................................5Sunčanica ...........................................................................................................................7Toplotni udar ......................................................................................................................8Hipotermija .........................................................................................................................9Povrede izazvane elektricitetom .......................................................................................11Strujni udar .......................................................................................................................11Udar groma .......................................................................................................................13Povrede izazvane dejstvom jonizirajućeg zračenja ...........................................................15Literatura ...........................................................................................................................16

UVOD

Povreda (trauma) je nasilno oštećenje tijela (zdravlja), izazvano isključivo dejstvom spoljašnjih faktora, za razliku od oboljenja, kao prirodnog oštećenja zdravlja, koje se razvija spontano, pod uticajem kako spoljašnjih (egzogenih), tako i unutrašnjih (endogenih) činilaca.

Ako se ljudsko tijelo sudari sa drugim (humanim, živim ili neživim) tijelom, kinetička energija sudara može da izazove različite povrede(lat. trauma), rane (lat. vulnus) i u najgorem slučaju iznenadnu smrt. Zato se povreda definiše i kao ..."tjelesno oštećenje na organskom nivou, koje nastaje kao posledica akutnog izlaganja energiji (mehaničkoj, toplotnoj, električnoj, hemijskoj ili zračenju ) u opsegu koji prelaze prag fiziološke tolerancije. U nekim slučajevima (npr. davljenje, gušenje, smrzavanje), povreda proističe iz insuficijencije vitalnih elemenata"... 

FIZIČKE POVREDE

Fizičke povrede se na osnovu dejstvujućih povrednih faktora mogu podijeliti u tri veće grupe:

Termičke povrede izazvane su dejstvom visoke ili niske temperature. One mogu nastati uslijed lokalnog dejstva visoke temperature tj. suhe ili vlažne toplote (opekotine), opštim dejstvom visoke temperature na cijelo tijelo (toplotni udar) ili direktnim dejstvom sunčevih zraka na glavu i vrat (sunčanica). Dejstvo niske temperature takođe može biti lokalno, kada dovodi do nastanka smrzotina i opšte, kada može doći do smrznutosti (hipotermija).

Povrede izazvane tehničkim i atmosferskim elektricitetom, strujni udar i udar groma

Povrede izazvane dejstvom jonizujućeg zračenja.

TERMIČKE POVREDE

OPEKOTINA

Opekotina je vrsta povrede kože ili potkožnih tkiva izazvana toplinom, električnom strujom, kemijskim tvarima, trenjem ili radiacijom. Opekotine koje zahvataju samo površinski dio kože nazivamo površinskim opekotinama ili opekotinama prvog stepena. U slučaju da oštećenje prodre u donje slojeve kože, radi se o opekotini drugog stepena, dok opekotine trećeg stepena zahvataju sve slojeve kože. Opekotine koje prodru toliko duboko da osim kože zahvate i potkožna tkiva kao mišiće i kosti definiramo kao opekotine četvrtog stepena.

Liječenje opekotina je različito i ovisi o težini povrede. Površinske opekotine ne predviđaju nikakav poseban tretman osim smanjenja boli analgeticima, dok teške opekotine zahtijevaju dugotrajno specifično liječenje u posebno opremljenim centrima. Lijevanje hladne vode može biti korisno kod površinskih opekotina kako bi se smanjila bol i oštećenje kože, ali se dugotrajnim hlađenjem može izazvati hipotermija.

Opekline drugog stepena predviđaju čišćenje vodom i sapunom, te previjanje. Nije sasvim jasno što učiniti s mjehurima, ali najrazumnije je ostaviti ih čitave.

Opekotine koje zahvataju sve slojeve kože (treći stepen) zahtijevaju hirurško liječenje presađivanjem zdrave kože. Kod opekotina koje zahvataju veliku površinu potrebna je obilna hidratacija pacijenta intravenoznim putem, pošto je upalni odgovor vrlo jak i ima za poslijedicu gubitak tekućine iz kapilara i edem. Najčešća komplikacija opeklina je infekcija oštećenih tkiva.

Iako su teške i vrlo raširene opekotine često smrtonosne, postignuti napredak u terapiji od 1960-ih do danas znakovito je poboljšao prognozu bolesti, pogotovo kod djece i mlađih odraslih pacijenata. Svake se godine u svijetu 11 miliona ljudi obrati medicinskoj ustanovi radi liječenja, a 300 000 ljudi godišnje umre od opekotina. U Sjedinjenim Američkim Državama 4% pacijenata hospitaliziranih u centrima za opekline umire od zadobivenih ozljeda. Dugoročna prognoza je uglavnom povezana s površinom tijela zahvaćenom opekotinama i životnom dobi pacijenta

slika 1.1 opekotina

slika 1.2 opekotina

SUNČANICA

Sunčanica je vrlo ozbiljno stanje koje može završiti dugotrajnom nesvjesticom, a na kraju komom i smrću. Osobu za koju se sumnja da pati od sunčanice potrebno je odmah smjestiti u hladovinu, u polu ležeći položaj i raskomotiti joj odjeću. U slučaju nesvjestice osobu je potrebno poleći na bok. Unesrećenog treba rashladiti laganim poljevanjem vodom (ne naglim pljuskanjem iz kante), te stavljanjem hladnih obloga ili vrećice s ledom na potiljak i glavu. Tjelesnu temperaturu treba stalno kontrolirati. Sa hlađenjem se može prestati tek kada se tjelesna temperatura vrati u normalu, odnosno padne ispod 38°C. Bolesniku je potrebno dati hladne napitke (ako je pri svjesti) te mu zabraniti pića koja utječu na tlak i krvotok - ponajprije kafu i alkohol.

Nakon sunčanice se obično javljaju: glavobolja koja može potrajati danima, osjetljivost na zvukove i vizualne podražaje, šum u ušima, te razdražljivost i opće nezadovoljstvo zbog vlastite nepažnje i uništenog odmora. Unesrećeni se mora odmarati u zamračenoj i prohladnoj prostoriji, u mirnom okruženju, bez televizora, radija i kompjutera. Posljedice se mogu osjećati još i godinama nakon udara sunčanice. U slučaju nesvjestice, bitno je pružiti prvu pomoć hlađenjem tijela i glave, ali odmah je potrebno pozvati i hitnu pomoć. U svakom slučaju, obavezno je čim prije kontaktirati liječnika. Sunčanica se može izbjeći ukoliko se koristi dobra zaštitu za glavu. Prozračni slamnati šešir širokog oboda štiti od direktnog uticaja sunca. Ukoliko na suncu osoba boravi duže vremena (na primjer za poljskih radova, na moru, u planini …) potrebno je redovno rashlađivati kosu, glavu i potiljak vodom. Potrebno je piti puno hladne tekućine kako bi se tijelo rashladilo iznutra.

TOPLOTNI UDAR

Toplotni udar je vrlo sličan sunčanici, s tom razlikom da ne mora nastati kao posljedica direktnog izlaganja suncu. Toplotni udar se može desiti radnicima u pekari ili u industriji kraj visokih peći, kao i neopreznom vozaču koji sjedne u pregrijan auto, kamperu koji spava u loše postavljenom šatoru ili mornaru kraj pregrijanog brodskog motora.

Toplotni udar nastaje zbog prekomjernog povišenja tjelesne temperature i nemogućnosti organizma da temperaturu održi u normalnim granicama. Obično se javlja kada je vlaga u zraku visoka, za vrijeme ljetnih sparina jer je u takvim uvjetima otežano znojenje i prirodno hlađenje organizma. Prije toplotnog udara, mogu se pojaviti svi prije opisani simptomi toplotne malaksalosti i grčeva, vrtoglavica, žeđ i slabost. Unesrećeni se prestane znojiti zbog dehidracije, te osjećajaku glavobolju, vrtoglavicu, pulsiranje u grudima i u šima i pretjeranu vrućinu.

Toplotni udar nastupa naglo i bez najave, iznenadnim kolapsom i padom krvnog tlaka. Koža unesrećenog je topla (vidljivo povišene tjelesne temperature), suha i crvena, a puls slab i jako ubrzan. Mogu se javiti grčevi, a zjenice su u početku sužene, pa kasnije proširene. Ovo je težak akutni poremećaj, koji nastaje zbog prestanka termoregulacijeorganizma, a u najtežim slučajevima može uzrokovati komu i smrt unesrećenog, stoga je neophodna intervencija liječnika. U slučaju toplinskog udara, kao i kod sunčanice interveniše se na isti način.

Toplotni udar, kao i sunčanica, može se spriječiti odjevanjem koje je primjereno klimatskim uvjetima, glavu treba zaštititi prozračnom kapom ili šeširom, a tijelo laganom i prozračnom odjećom.

HIPOTERMIJA

Hipotermija je stanje pri kojem tjelesna temperatura opada za više od 2 °C ispod zdrave razine, koja iznosi oko 37 °C. Ako hipotermija traje duže od nekoliko sati, moguća je i smrt.Osim toga, osoba čija tjelesna temperatura padne ispod 25 °C ima samo 30% izgleda za preživljavanje. Hipotermija i smrzavanje su mogući kod svakoga tko je neko vrijeme bez odgovarajuće zaštite izložen velikoj hladnoći. Osim toga, hipotermija se uvijek može javiti kod ljudi koji se kupaju u hladnim sjevernim morima (osobito ljeti kad ih može zavarati vrućina na kopnu).  Međutim, većina "žrtava" hipotermije su starije osobe (uglavnom ljudi stariji od 75 godina), i to iz dva glavna razloga.

1. tijelo starije osobe sve slabije uspijeva održavati ravnomjernu temperaturu kad je izloženo jakoj hladnoći.

2. tjelesni mehanizam koji otkriva pad temperature tijela postepeno gubi osjetljivost, pa neke starije osobe nisu svjesne činjenice da im je tjelesna temperatura pala na opasnu razinu.

Početni simptomi hipotermije obuhvataju pospanost, zbunjenost i bljedoću. Nakon toga slijedi gubitak svijesti. Šake i stopala hipotermične osobe su očito hladni na dodir, iako je hladan trbuh mnogo značajniji znak hipotermije. Naravno, tjelesnu temperaturu ćemo najbolje ustanoviti toplomjerom.

Ključni postupak u liječenju hipotermije je obzirno, postepeno utopljavanje ohlađenog tijela, što liječnici i rade, u bolnici ili izvan nje. Postupak mora biti postepen jer bi prebrzo utopljavanje moglo izazvati naglo proširenje krvnih žila na površini tijela. U tom slučaju iznenadna navala krvi u nabrekle žile može uzrokovati nedostatak krvi u vitalnim unutarnjim organima. 

Smrzotine (lat. congelatio) označava oštećenje kože i potkožnog tkiva uzrokovane hladnoćom. Osobito je česta pojava kod hladnoči izloženim dijelovima tijela (uho, nos) ili nedovoljno zaštićenim udovima (prsti ili stopala).

slika 1.3 smrzotina

POVREDE IZAZVANE ELEKTRICITETOM

STRUJNI UDAR

Ozljede strujom mogu izazvati:

Izmjenična struja koja je najopasnija i može biti različite voltaže odnosno napetosti i broja ciklusa u sekundi (herca). Niskovoltažna izmjenična struja ima napon od 110-220 volti, srednjevoltažna od 220-1000 volti, a visokovoltažna preko 1.000 volti

Jednosmjerna struja , znatno rjeđe uzrokuje strujni udar i ima tri puta manje štetno djelovanje na organizam od izmjenične struje mada je njeno štetno djelovanje pojačano na srednjim naponima između 500 i 1.000 volti.

Strujni udar, električni udar , je povreda izazvana tehničkom električnom strujom najčešće s teškim povredama ili smrtnim ishodom.

Električna struja je usmjereno kretanje naboja pod utjecajem električnog polja ili razlike električnih potencijala. Kada se krajevi čvrstog provodnika spoje sa polovima izvora napona , na primjer istosmjerne struje kao što je baterija, taj izvor uspostavlja električno polje kroz vodič. U trenutku spajanja kontakata, slobodni elektroni u vodiču će se početi kretati ka pozitivnom kraju izvora pod uticajem električnog polja. Kada se tijelo čovjeka nađe u električnom polju ono se ponaša kao provodnik, a elektroni u njemu će se početi kretati usmjereno pod utiecajem polja. Električna struja u elektrolitima je tok nabijenih atoma ( iona ), koji mogu biti i pozitivno i negativno nabijeni. Takav je slučaj prolaska struje kroz vodeni rastvor kuhinjske soli ili vode za piće koja prirodno sadrži u sebi rastvore različitih minerala , dok čista ili destilirana voda ne provodi struju jer ne sadrži u sebi ione. Organizam čovjeka koji se najvećim dijelom sastoji od vode i velikog broja elektrolita, ponaša se pri prolasku struje kao vodeni rastvor kuhinjske soli.Težina ozljede nanijeta dejstvo električne struje ne ovisi samo od jačine struje ( amperaže ) nego i od napona   struje  ( voltaže ) i otpora struje pri prolasku kroz ljudsko tijelo. Ako odjeven čovjek ima suhu ruku i kožne potplate na cipelama , onda je otpor tijela električnoj struji oko 50.000 oma . Nag čovjek, koji se nalazi u vlažnim prostorijama i sa vlažnim rukama dođe u dodir sa strujom, pruža struji vrlo mali otpor, svega oko 350 oma. I pored toga što se radi o malom otporu u ovom slučaju i struja vrlo malog napona, od svega 70-80 volti , može djelovati smrtonosno.

Na mjestu ulaza struje u tijelo i na mjestu njenog izlaza iz tijela nastaju ozljede, slične ozljedama kod teških opeklina . Na tim mjestima dolazi do nekroze   tkiva , a javljaju se i

veliki defekti kože i tkiva kupastog oblika. Pored opekline struja djeluje i elektrolitičkim efektima, (promjena električnog potencijala u ćeliji).Kroz tijelo struja ide u smjeru manjeg otpora, tako da pravac prolaska struje kroz tijelo nije pravolinijski. Struja ide u pavcu vlažnih površina tijela, zato što joj vlažne površine daju manji otpor. Osim lokalnih ozlijeda od električne struje, postoje i opći štetni utjecaji djelovanja struje. U trenutku električnog udara nastupa odmah nesvijest, koja često traje kratko vrijeme i za sobom ostavlja kraće ili duže pojave oduzetosti ili grčeva. Duže vrijeme ostaju i duševni poremećaji, kao što su strah , nesanica i jaka nervoza . Pri jačem djelovanju struje dolazi do sitnih krvarenja u mozgu , sa stalnim štetnim posljedicama od ozljede mozga, pa i do momentalne smrti. Električni udar skoro uvijek odbaci čovjeka od mjesta na kome je stajao, tako da pored povreda od električne struje vrlo često nastaju i mehaničke ozljede od pada. Ako povrijeđeni preživjeti udar groma ili električne struje, izgledi za spašavanje života su povoljni.

Kao najčešći posredni uzroci strujnog udara navode se:

neispravni električni aparati i strojevi, neispravne električne instalacije, rad u vlažnim prostorijama i rukovanje električnim aparatima s mokrim rukama ili

u vlažnoj odjeći, rad na održavanju električne instalacije i opsluživanju električnih strojeva bez

upotrebe za tu namjenu predviđenog alata i zaštitne opreme nestručno rukovanje i popravka kvarova na električnim aparatima i instalacijama, rad u objektima s neispravnom gromobranskom instalacijom i uzemljenjem

aparata i strojeva.

Terapija:

Odvojiti unesrećenog od izvora struje predmetom koji ne provodi struju Reanimacija-mora biti uporna i duga (i do 2-3 sata) Monitoring vitalnih parametara, Sanacija opekotina  Rehabiltacija zadobijenih povreda

UDAR GROMA

Munje i gromovi su prirodni fenomeni za koje su vezana brojna praznovjerja, narodni običaji, ali i mnoga znanstvena istraživanja , koja su rezultirala brojniminovacijama u ovoj oblasti. Ova fascinantna prirodna pojava ovjekovječena je i u brojnim umjetničkim dijelima. Udar groma je povreda izazvana atmosverskim elektricitetom najčešće s teškim povredama ili smrtnim ishodom. Prirodni elektricitet ( udar groma ), je impuls istosmjerne struje , ogromnog napona i jačine. To je kratkotrajno pražnjenje statičkog elektriciteta koje se odigrava između dva oblaka ili između oblaka i zemlje . Tijekom tog pražnjenja oslobađa se elektricitet od 1.200 do 200.000 A u stotinci do 1/1000 sekunde. Pri udaru groma u preliva se električni tok iz oblaka u zemlju, i širi se i dalje kroz tlo.

Udar groma može biti: izravan posredan u zatvorenom prostoru kad se osoba nalazi u dodiru na udaljenosti iskrenja (manje od 1 m) od provodnika ili uključenih električnih

aparata.

Specifičnosti ozljeđivanja proizlazi iz fizičke prirode groma:

grom sadrži istosmjernu struja koja je manje štetna od izmjenične vrijeme kontakta s tijelom je kratkotrajno struja prolazi uglavnom površinom tijela. ozljede su mehaničke i toplinske

Ljudi, koji se u trenutku oluje i grmljavinske aktivnosti nalaze na otvorenom, dolaze u opasnost udara groma. Direktan udar groma u čovjeka , koji ima otpor tijela između 500 i 1000 oma , uzrokuje, (zbog brzog rasta protoka električne struje), visoki napon u tijelu reda veličina oko 100 kV . Taj visoki napon uzrokuje naponski proboj po površini tijela, preko kojeg teče najveći dio električnog toka, izazivajući ozljede i druga oštrećenja u organizmu.

Pri udaru groma pojave su iste kao i pri električnom udaru. Osoba se onesvjesti, a kada dođe k sebi, ne sjeća se što se dogodilo. Zatim nastupaju grčevi mišića cijelog tijela i buncanje, poslije čega ostaju oduzeti neki dijelovi tijela. Ako je udar groma bio jak, smrt

nastupa od grčeva mišića za disanje. Uzrok ovome su pojave na mozgu uslijed sitnih krvarenja i oštećenja moždanih stanica.

Teže ozljede koje su praćene gubljenjem svijesti, mogu izazvati komplikacije u vidu oštećenja vida, povišen krvni tlak, otežano disanje i druge promjene u središnjem živčanom sustavu. Ukoliko ne dođe do smrtnog ishoda, neke od ozljeda, (ozljede mišiće ili živaca), se nakon nekoliko sati ili dana spontano gube, ali se kod ozlijeđenog javlja glavobolja, opća mlaksalost, bolovi u mišićima i izražena razdražljivost.

Terapija je ista kao kod strujnog udara.

slika 2.1 munje (grmljavina)

POVREDE IZAZVANE DEJSTVOM JONIZIRAJUĆEG ZRAČENJA

Jonizirajuće zračenje je elektromagnetsko ili čestično   zračenje  koje može da joniziramateriju i izazove   oštećenje  stanica živih organizama. Tako nastali joni narušavaju biohemijske procese u stanicama, što može dovesti do raznih poremećaja u njihovom funkcioniranju i dijeljenju (razmnožavanju), te konačno do nastanka ozbiljnih bolesti, poput tumora . U jonizirajuće zračenje spadaju α , β , γ i H zrake,kozmičko zračenje i neutroni . Radioaktivni materijali su široko rasprostanjeni svuda u prirodi, u zemlji, stijenama, vodi, zraku i vegetaciji. Prirodna radioaktivnost može se naći u oceanima, u ljudskom tijelu, građevinskim materijalima...Ljudi su izloženi jonizirajućem zračenju od postanka vrste. Prvo prirodnom zračenju na koje se sa razvojem ljudske civilizacije i nuklearne tehnologije nadovezalo i umjetno, ljudskom rukom stvoreno ionizirajuće zračenje. Hiljade pogodaka jonizijućih čestica svake sekunde (ili milijarde godišnje) su impresivne vrijednosti kojima je svaki čovjek izložen, ali njegov organizam raspolaže urođenim mehanizmima regeneracije oštećenih stanica. Samo mali postotak jonizirajućeg zračenjem uzrokuje ireverzibilna (nepovratna) oštećenja genetičkog materijala u stanicama. U većini organa i tkiva tijela gubitak čak i značajnog broj stanica ne utječe na njihov poremećaj i gubitak funkcija. Međutim, ako je broj izumrlih stanica dovoljno veliki, oštećenja će biti vidljiva i mogu dovesti do smrti organizma. Takva ozljeda se javlja kod pojedinaca koji su bili izloženi radijaciji preko graničnog praga. Na nekim, jonizirajuće ozračenim oštećenim stanicama koje nisu "ubijene", nastaju modifikacije. Takva oštećenja koja su "obično sanirana", najčešće su nesavršena, i nastaju modifikacije u stanicama koje će biti proslijeđene novostvorenim, što na kraju može dovesti do pojave malignih stanica raka. Ako su modificirane one stanice koje prenose nasljedne informacije potomci tih osobe biće izložene nasljednim poremećajima koji se kod njih mogu razviti u različitim oblicima. Zračenjem induciran rak se može manifestirati desetljećima nakon izlaganja i ne razlikuje se od raka koji se javlja spontano ili se pripisuje drugim faktorima. Dugoročna evaluacija populacije izloženi radijaciji u studiji oko 86.500 preživjelih nakon udara atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju, otkrila je više od nekoliko stotina smrti uzrokovane rakom u praćenoj populaciji. Otprilike pola te populacija je još uvijek živo, pa će dodatna istraživanja biti neophodna kako bi dobili potpuna saznanja o pojavi raka u ovoj populaciji. Izlaganje jonizirajućem zračenju je povezano s raznim oblicima leukemije i raka na mnogim organa, kao što su pluća, dojka i štitna žlijezda, ali ne s nekim drugim organima, kao što prostata i genitalije. Na sreću po čovjeka, postoji mala vjerojatnost, da će se klinički znakovi radijacijske bolesti javiti nakon izlaganja jonizirajućem zračenju, u kakva se ubraja uobičajeno jonizirajuće zračenje iz prirodnih izvora na Zemlji, ili iz jasno doziranih izvora zračenja (npr. u medicini).

LITERATURA

Internet sajt:

1. http://sr.wikipedia.org/wiki/Povreda