- Peanik - http://pescanik

- Peanik - http://pescanik.net -

Kliknite ovde za tampanje.

Mi, dervi i smrt

Boris Deulovi - 06/09/2012

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoi Koo da ispria vic. Ima on taj obiaj, zovne u gluho doba noi iz kafane da ispria vic. Elem, demobilizirali se Mujo i Suljo nakon rata, a ostali bez posla, pa gledali da zaponu nekakav biznis. ekaj, rekoh ja, rekli smo da nema Muje i Sulje. Ima Muje i Sulje, na to e Koo, al nema posla, konta? e smo stali?

Da: vratili se oni tako iz rata i gledali da pokrenu neki biznis, pa se Mujo sjetio da otvore kafanu. Ne valja, ima puno kafana po gradu, odgovorio mu Suljo, ali mogli bismo nekakav granap. Nema anse, odmahnuo rukom Mujo, trgovinu su ve zauzeli generali. Razmiljali oni tako i cijeli sat, te taksi sluba, te ekoloka poljoprivreda, te muzika industrija, te ovo, te ono, kad se Mujo u jednom trenutku odalapio dlanom po elu.

Znam, uzviknu on, klinika za suneenje! Kako misli suneenje?, iznenadio se Suljo. Pa sad kad je zavrio rat svi e postat veliki muslimani, ivo mu jaran krenuo izlagati svoj biznis-plan. Posla koliko hoe, a ulaganje nikakvo: jedna radnja, kare i malo zavoja. Nita lahke. Nije loe, sloio se Suljo, a kako emo dijeliti zaradu? Pa jednostavno, odgovorio mu Mujo. Kurac meni kurac tebi.

Nisu, istina, Mujo i Suljo prvi preivjeli prainari u historiji ratovanja i ekonomije to su se zaradu od poslijeratnog biznisa sjetili dijeliti bratski, po sistemu kurac meni, kurac tebi dijelili su je tako i Bobi i Rudi, i Slavia i Ugljea, i svaki ubogi demobilizirani vojnik otkako je rata i biznisa. Svaki se rat, najzad, vodio za kurac. Pa kako ga je tko podijelio.

esto sam se stoga Muje, Sulje i njihovog biznisa prisjetio ovoga ljeta, dok se u takozvanoj kulturnoj zajednici poluilegalno obiljeavalo trideset godina od smrti naeg tko god to bili mi velikog pisca Mee Selimovia, pa prigodno i pola vijeka otkako je zapoeo pisati svoje najpoznatije djelo Dervi i smrt.

Dervi i smrt, svi to znaju, Mein je knjievni obraun s unutranjim demonom i dvadesetogodinjom traumom smrti brata efkije, uglednog partizana i oficira komande Tuzlanske vojne oblasti, jednog od one djece koje je slavna Revolucija pojela, ispljunuvi mu kosti i zadovoljno podrignuvi.

Smrt Meinog najstarijeg brata jedna je od znaajnijih iz partizanske mitologije, prepune herojskih legendi, herojskih gesta i herojskih smrti. Onako kako je smrt Stjepana Filipovia, zabiljeena kamerom nacistikog oficira, do danas ostala empirijski dokaz mita o herojstvu Titovih partizana, tako je smrt efkije Selimovia zabiljeena u turom zapisniku tuzlanskog Vojnog suda i velianstvenom djelu brata Mee bila dokazom mita o njihovu bolnom potenju, mita ivog u svakoj privatnoj partizanskoj povijesti, o nekom djedovom ratnom drugu, siromahu iz Korduna ili Dalmacije, strijeljanom zbog etiri jaja iz neke narodnoosloboene kue.

efkija Selimovi tom je mitu dao ime, prezime i ivot: u samoj sudakoj nadoknadi rata, krajem 1944. godine, pravomonom odlukom Vojnog suda Treeg korpusa NOVJ osuen je na smrt, strijeljan i pokopan na nepoznatom mjestu, zato to je iz magazina GUND-a, Glavne uprave narodnih dobara, neovlateno uzeo dakle ukrao krevet, ormar i jo neto sitnijeg namjetaja.

Nesretnom efkiji nije pomoglo ni to to je i sam bio oficir iz ugledne partizanske obitelji, koja je Revoluciji dala sedam lanova obitelji. Naprotiv, efkiji je to bila presudna oteavajua okolnost: na smrt je osuen upravo zbog toga, strijeljan za volju Revolucije, za primjer drugovima i opomenu drugima. U partizanskoj starozavjetnoj mitologiji to je pria o Abrahamovoj rtvi. Revolucija je kuala Abrahama, ali umjesto prsta na obarau puke, zaustavila je onaj drugi: za primjer drugovima i opomenu drugima, ni drugi brat Teufik Selimovi zvani Buoni, visoki oficir Ozne, nije pomaknuo malim prstom da pomogne roenom bratu.

Unutarnja drama treeg brata, koji se od sumnje u ljudodersku Revoluciju sklonio u nju samu, dvadeset godina tamo raskopavajui sebe, izrodila je jedan od najvanijih romana naih jezika. Od materijala iz Meine raskopane due kasnije smo i sami izgradili kritiki odnos prema Starom zavjetu NOB-a, pa sve i da nismo saznali kako je Mein brat strijeljan na pravdu Boga, sve i da nismo saznali kako je namjetaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato to su mu ustae opljakale stan, a supruga mu se u prazan dom vraala iz jasenovakog logora, ne bismo razumjeli tako brutalan sud.

Naroito ga ne razumijemo danas, kad su kojekakvi gelipteri i konjokradice, babe, strievi i kumovi naih malih, bijednih revolucija, iz magazina narodnih dobara odnijeli i krevete, i jaja, i sve to se odnijeti moglo.

Zlosretni efkija stoga meni padne na pamet svaki put kad se priaju vicevi o oficirima koji su se poslije rata snali, i prainarima koji nisu. Sud koji je efkiju Selimovia osudio na smrt bio je, jasno, brutalno nepoten i prema jednom ljudskom ivotu i prema onome to se kasnije, pa sve do danas, naziva zaslugama ali taman da je efkija i ubijen iz sasvim drugih i nimalo historijskih razloga, i da je obrazloenje bilo samo krinka za klasinu oznaku likvidaciju, ostaje u obrazloenju zapisano kako je smrt za opomenu bila legitimno sredstvo obrane Revolucije i, paradoksalno, njezina potenja.

Nama danas, meutim, to nije nerazumljivo zbog potovanja efkijinog ivota ljudski je ivot u naoj suvremenoj povijesti bio i jeftiniji nego 1944. ve zbog nemogunosti da shvatimo koncept Ideje Potenja, pa makar bila posve zloupotrijebljena i odljuena. Meine sumnje nama su danas strane. Mi ne razumijemo motive efkije Selimovia iz bratova romana Dervi i smrt, traginog djeteta Revolucije, ve onoga iz obrazloenja presude Vojnog suda Treeg korpusa, kriminalca koji se okoristio narodnim dobrom. Naravno da se okoristio: zato je, zaboga, inae ratovao?

Presuda nekog prijekog suda onome mitskom partizanu to je iz osloboenog kokoinjca uzeo etiri jaja nije danas nerazumljiva zato to je neljudska, ve zato to je nama svaka osloboena kua bila magazin za osloboditelje, a svako ukradeno jaje tisuljetni san naih pradjedova.

Za takve mi nismo imali suda: nije meu nama bilo brae da jedan poloi ivot na oltar Ideje, drugi da u to ni asa ne posumnja, a trei da sumnja punih dvadeset godina. Zato oni prvi nikad nisu zavrili na sudu, zato oni drugi nikad kasnije nisu i sami zavrili tamo, poput zloglasnog Ozninog isljednika Buonija. Zato oni trei nikad nisu napisali Dervi i smrt.

Takva je neko, u vrijeme dok smo vjerovali da je pravedno drutvo zaista mogue, bila bratska podjela tekovina Revolucije. Danas je, kako znamo, ta podjela mnogo potenija: kurac meni, kurac tebi, a etiri jaja osloboditeljima.

Osloboenje, 06.09.2012.

Peanik.net, 06.09.2012.

Kliknite ovde za tampanje.

Copyright 2011 Peanik. All rights reserved.