SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

KULT IRENE, KIONIJE I AGAPE

Seminarski rad iz kolegija „Umjetnost i kult relikvija“

U Zadru, 23. studenog 2011.

Mentorica: Ana Mišković, prof. Izradila: Martina Gavran

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................ 3

2. SVETA SOFIJA, IRENA, KIONIJA I AGAPA ............................. 4

3. ZADARSKI SVECI ZAŠTITNICI (SVETA STOŠIJA, SVETI KRŠEVAN I SVETI

ZOILO) .............................................................................................. 8

4. ZAKLJUČAK ...................................................................................

5. LITERATURA .................................................................................

2

UVOD

Vjera po svojoj prirodi u dubini ljudske duše komunicira sa idolopoklonstvom: i Bog i

sveci u poimanju čovjeka srednjeg vijeka i današnjeg su veličanstveni/uzvišeni, ali

istovremeno i „posvjetovljeni“ do krajnosti. Štovanje čovjek iskazuje fetišizmom (štuje

predmete svetačkih osoba, i tek realistično prikazan Bog ili svetac, ili svečevo tijelo u

naturalističkom, dehidrirana trupla, raskoljene glave, ogoljenih kosti i sl. tome su ustvari

jedina ovozemaljska veza religioznog čovjeka s božanskim. Svetačke moći imaju upravo zbog

toga veliko značenje u životu srednjovjekovne zajednice, ali i do dana današnjeg, te su kao

takve ukorijenjene u kršćanstvo od samih početaka. Kosti svetaca liječe bolesti, tjeraju zle

duhove, jamče istinu i učvršćuju obećanja, ali imati relikviju/relikvije nekog sveca, koji je još

k tome poznat, značilo je imati i političku te duhovnu moć. Kada je Konstantin Veliki za

svoju prijestolnicu odabrao nekadašnju Nikomediju te je preimenovao u Konstantinopol,

susreo se s problemom nedostatka relikvija. Budući da je on taj car koji je izjednačio

kršćanstvno s ostalim religijama u Carstvu, trebao je za osnutak moćnog političkog, ali i

duhovnog središta upravo relikvije svetaca koji su bili u rangu sa relikvijama sv. Petra i sv.

Pavla koje su se nalazile u Rimu. Time je ustvario započeo proces potrage za relikvijama, ali i

proces stvaranja određenih legendi o svecima za koje ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su

postojali. Upravo je to stvar sa trima solunskim sestrama mučenicama i njihovom majkom: sv.

Sofija i njezine kćeri Irena, Kionija i Agapa (Vjera, Nada i Ljubav). Za našu temu su bitnije

sestre mučenice, čija priča, barem za naše prostore, započinje onog trena (početak 9. st.,

točnije, 804. g.) kada nadbiskup Donat u Zadar donosi moći sv. Stošije/Anastazije, zajedno sa

moćima triju sestara mučenica, kao poklon od cara Nicefora I kao znak pomirenja Bizanta sa

Zadrom, u neku ruku i sa Zapadom. Ipak, svetice ne nalazimo kao zasebne pojave, već se,

konkretno u našem slučaju, vežu ili uz svoju majku, ili uz tri sveca zaštitnika Zadra, tako da

njihov kult pripada kultu navedenih svetaca.

3

SVETA SOFIJA, IRENA, KIONIJA I AGAPA

Kao što sam u uvodnom dijelu kazala, zbog potrebe da se nabavi što veći broj relikvija

važnijih svetaca za prijestolnicu carstva Konstantinopol, nastale su razne priče o nekim

svecima, ali ih je dobar broj i izmišljen. Kada govorimo o trima sestrama sveticama, moramo

napomenuti da su uz njih vezane neke legende koje se međusobno bitno razlikuju: kada

govorimo o sv. Sofiji i njezinim kćerima, govorimo o periodu cara Hadrijana, koji je djelovao

u 2. st. n. e. (117. – 138. g.), a kada govorimo o trima sestrama mučenicama iz Soluna

(antička Thessalonica), podrazumijevamo period cara Dioklecijana (početak 4. st., točnije,

304. g.), te su putem te legende vezane za tri sveca zaštitnika grada Zadra (sv. Stošija, sv.

Krševan i sv. Zoilo). U ovom poglavlju ću obraditi ikonografiju triju sestara mučenica

zajedno s njihovom majkom, sv. Sofijom, te ću također ukratko obraditi Dvigrad, ruševine

nekadašnjeg srednjovjekovnog grada, u kojemu se štovala upravo ova verzija kulta.

Sv. Sofija je bila udovica iz Milana, plemenita roda, koja je imala tri kćeri

(Irenu/Fides/Vjeru/Pistis, 12 g., Kioniju/Elpis/Nadu, 10 g., i Agapu/Caritas/Ljubav, 7. g.).1

Sveta Sofija je, zajedno sa svojim kćerima, bila kršćanka i naučavala je kršćanstvo veoma

strastveno i iskreno, te se ustvari zauzimala za mučeničku smrt kao iskaz ljubavi prema Bogu

i Isusu Kristu. Sv. Sofija je, uz učenje o riječi Božjoj, poticala na apstinenciju od hrane i pića

te je poticala kućanice na obraćanje te služenje Isusu Kristu. Zbog njihovih aktivnosti prefekt

Antioh prijavljuje ih samome caru Hadrijanu, koji ih poziva na ispitivanje - biva iznenađen

ljepotom triju mladih djevojaka. Prvu je podvrgnuo ispitivanju sv. Sofiju, i upitao je njezino

ime, na što je ona jednostavno odgovorila „Kršćanka“, zatim je otkrila svoje plemenito

porijeklo (pripadala je najvišem staležu, plemenitaškoj obitelji Salustijevaca), te mu je rekla

da je došla u Rim ponuditi Bogu plodove koje je prvotno dobila od Njega. Nakon nje, na

ispitivanje je doveo njezine kćeri – budući da su bile plemenita podrijetla i nesvakidašnje

ljepote, dao im je pravo izbora: ako pristanu prinijeti žrtvu poganskim bogovima (prvenstveno

božici Artemidi), posvojit će ih te ih tako poštedjeti, a ako odbiju, dat će ih mučiti i njhova

tijela baviti psima. Sestre su odbile mogućnost prinosa žrtvi poganskim bogovima jer gnušale

su se na svaku pomisao o izdaji Boga i Isusa Krista. Hadrijan je prvo počeo Irenu mučiti, i to

1 To saznajemo iz drame Sapientia, pjesnikinje iz Donje Saske Roswithe iz Gandersheima; Gorys, E., Leksikon svetaca, Zagreb, 2003., 342.

4

na četiri načina: prvo joj je ponovno rekao neka prinese žrtvu božici Artemidi, no ona je to

odbila; 12 muškaraca skinulo ju je i bičevalo, no ona je ostala neozlijeđena, zatim su joj

odrezali dojke, no samo je mlijeko izišlo iz njih, nakon toga je stavljena na roštilj u trajanju od

tri dana – također je ostala neozlijeđena, na što su napunili kotao pun ulja i voska, ali sve se

pretvorilo u led u onom trenu kada je Irena uronjena u nj; na kraju, kada su vidjeli da je Irena

sve to preživjela, odsjekli su joj glavu, no prije toga je poručila svojim sestrama da kažu

Hadrijanu da su i one isto mlijeko sisale, baš poptu nje; sv. Sofija im je objasnila da je to

ustvari njezino mlijeko kojim je othranila njih tri. Prije odrubljenja glave, Irena je molila

Boga da Hadrijana sustigne najgora kazna i nakon toga joj je odrubljena glava. Nakon Irene

ispitivanju je podvrgnuta Kionija, kojoj je Hadrijan također naredio da prinese žrtvu božici

Artemidi, no i ona je to odbila s objašnjenjem da je sisala isto mlijeko kao i Irena te da je ona

„Irena“. Hadrijan ju je dao mučiti na četiri načina: kao i Irenu, bičevali su je, no i ona je ostala

neozlijeđena, zatim je prisiljena hodati po žeravici, no nije imala niti jedne opekline po

stopalima (hodajući po žeravici, molila je Boga da Hadrijana sustigne najgora moguća kazna),

poslije toga su je objesili na drvo i ostrugali joj kožu metalnom četkom – komadići kože

padali su na zemlju, pritom mirišući slatko, i na kraju su priredili kotao pun vrućeg voska,

masti i smole – u trenu uranjanja kotao je puknuo i usmrtio nekoliko ljudi; na kraju su i

njezinu glavu odrubili. Nakon likvidacije dviju starijih kćeri, sv. Sofija je ohrabrivala Agapu

na mučeništvo, da postupi onako kako su i njezine sestre u ime ljubavi prema Isusu Kristu.

Kada je i nju Hadrijan izveo na „ispitivanje“, Agapa uzvikne da je i ona othranjena od istog

mlijeka i također biva mučena na 4 načina: tukli su je istodobno trstikom i četkama, no ostala

je neozlijeđena, zatim je bila izložena vrućini iz peći na tri dana, odbijajući izreći da je

„Artemida Velika“ – peć su otvorili, no Agapa je ostala neozlijeđena, za razliku od nekoliko

stotina ljudi koji su pritom izgorjeli, a tom je prilikom stradao i sam car; nakon toga je

stavljena na roštilj (njoj jedinoj nije odrubljena glava) i ostavljena tri dana u mukama – pritom

je molila Boga da se tri dana nakon njezina mučeništva i sv. Sofija pridruži njima, tj.

Kraljevstvu Nebeskom. Nakon pogibije triju kćeri, sv. Sofija je, zajedno sa tijelima svojih

kćeri, krenula na put zajedno sa drugim ženama kršćankama. Bile su udaljene od Rima 18

milja kada se sv. Sofija, u molitvi i mislima o svojim ljubljenim kćerima, srušila mrtva iznad

groba svoje djece. Hadrijana je sustigla Božja kazna: njegove rane su bile neizlječive, i postao

je svjestan da je umorio tri nevine mlade djevojke, te nakon Hadrijanove smrti njegovo meso

je odmah nestalo, a njegove kosti bivaju raspršene.

5

Kao što sam u uvodnom dijelu kazala, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je sv. Sofija

uopće postojala, pa prema tome, dolazi u pitanje i sama vjerodostojnost ove legende. Prema

samim opisima mučenja triju mladih djevojaka te proklinjanje cara Hadrijana koje su

izgovarale tijekom mučenja ustvari su bliska nekim dokumentima sličnog sadržaja iz ranog 4.,

ali i 5. st. Hadrijanova smrt je podsjetnik na okrutne detalje sa kojima je Lactantius u ranom 4.

st. stigmatizirao Dioklecijanovu smrt opisujući nemoćne liječnike koji su stavljali kuhano

meso na careva leđa ne bi li privukli crve koje je zanimalo samo kraljevsko meso. Irena,

Kionija i Agapa doista su postojale, i pogubljene su u Rimu, ali zašto baš tamo? U vrijeme

progona, Bizantium još uvijek nije bio glavni grad Carstva. Legenda koja proizlazi iz grčkih

gradova morala je vrednovati svoj položaj pripremanjem za smještaj svojih mučenika iz

antičkoga glavnog grada. Gdje bi se drugdje mogla smjestiti tako univerzalna sudbina? I zašto

pod carem Hadrijanom? Edesa je imala 3 mučenika: Guriasa, Samonasa i Habiba pod

Dioklecijanom, Antiohija je slavila Babylasa i tri mlade osobe pod Numerienom. Bizantium,

kasnije Konstantinopol, trebao je nešto bolje i starije, a opet bez umanjenja slave razdoblja

pod Neronom koje je čuvalo relikvije sv. Petra i Pavla. Stoga je nova prijestolnica, svjesna

stjecanja znaka plemstva, stekla plemstvo vrijedno univerzalnog prestiža, na Istoku kao i na

Zapadu. Bizantsko Carstvo je odabralo Rim kao mjesto mučeništva triju sestara i povezalo ih

je sa sv. Sofijom, milanskom udovicom plemenita podrijetla, i to još iz ugledne rimske obitelji

Salutijevaca.

Kada govorimo o kultu sv. Sofije i njezinih triju kćeri, zahvaljujući diplomatskoj aktivnosti

zadarskog nadbiskupa Donata, početkom 9. st. započinje širenje štovanja ovih četiri svetica.

Sama priča o njima, te tako i njihov kult, došla je čak i do Istre, točnije, do Dvigrada

(Duocastelli, Docastelli). Dvigrad je danas ruševina srednjovjekovnog grada u Limskoj dragi,

u blizini Kanfanara, čije ime ustvari znači Dva kaštela (Parentino i Moncastello), koji su se

tokom burne prošlosti stopili u jedan grad. Zbog epidemije kuge, malarije i burne političke

prošlosti, grad biva napušten u 18. st., a stanovništvo se seli u obližnji Kanfanar. Središnjim

dijelom naselja unutar kaštela, koji je bio ograđen dvostrukim zidinama, dominira crkva sv.

Sofije (nekoliko građevinskih faza, od kojih je zadnja gotička), trobrodna bazilika u kojoj su

se čuvale moći sv. Sofije, ali i dvoje egipatskih mučenika, sv. Viktora i Korone. U 14. st. za

crkvu je izrađena šesterokutna propovjedaonica, reljefno ukrašenih stranica, od kojih je

najbitnija ona s prikazom svetice (u obje ruke drži gradske zidine, tj. dva kaštela, kao simbol

Dvigrada), no u 18. st., zajedno sa stanovništvom, propovjedaonicu premještaju u Kanfanaru,

točnije, u crkvu sv. Silvestra gdje se nalazi i danas. U Dvigradu je sv. Sofija štovana 30. rujna,

6

a Rimski martirologij na dan 1. kolovoza spominje i njezine tri kćeri (Vjeru, Nadu i Ljubav)

kao prvokršćanske mučenice.

7

ZADARSKI SVECI ZAŠTITNICI (SVETA STOŠIJA, SVETI KRŠEVAN I

SV. ZOILO)

Iako grad Zadar nema svojih izvornih svetaca, posjeduje moći svetaca i mučenika koji

pripadaju najstarijem sakramentarskom sloju rimskog kalendara. Zadrani su vjerovali da su

upravo ti sveci grad čuvali tijekom njegove burne i u nekoliko navrata skoro kobne prošlosti,

stoga nas ni ne čudi da su brižno njegovali sve do danas kult svakog sveca. Sv. Stošija, sv.

Krševan i sv. Zoilo su sveci koji su živjeli krajem 3., početkom 4. st., za vrijeme najvećih

progona kršćana pod carom Dioklecijanom. Prema drugoj legendi, tj. verziji priče, upravo su

ova tri sveca usko vezana uz tri sestre mučenice, podrijetlom iz Soluna (antičke Tessalonice),

koje je naučavao sv. Zoilo i koje su podnijele mučeništvo u Srijemskoj Mitrovici 304. g.

Sv. Stošija/Anastazija je bila srijemska mučenica, no legenda ju je učinila imućnom

Rimljankom koja je bila istinska kršćanka. Zbog želje za djevičanstvom suprug Publije ju je

zatvorio u kućnu tamnicu, gdje ju je svojim pismima tješio sv. Krizogon/Krševan (koji je,

između ostaloga, bio njezin vjeroučitelj). Nakon Publijeve smrti prati Krševana u Akvileju,

gdje prisustvuje njegovu mučeništvu. Nakon njegove smrti slijedi tri sestre Solunjanke (Irenu,

Kioniju i Agapu) te Nikomeđansku Teodotu sa tri kćeri u Sirmium – Solun – Sirmium gdje

tješi zatvorene kršćane. Napokon i sama podnosi mučeništvo zbog svoje aktivnosti kao

kršćanka: biva spaljena na lomači, te se tako redovito i prikazuje u ikonografiji. Spomendan

sv. Stošije jest 15. siječnja.

Sv. Krševan/Krizogon je, prema predaji, bio rimski vitez plemićkog porijekla, odgojen kao

kršćanin. Budući da je naučavao kršćanstvo, biva bačen u tamnicu odakle tješi sv. Stošiju,

također u tamnici. Iz Rima su ga prebacili u Akvileju, gdje ga ispituje sam car Dioklecijan,

koji ga i osuđuje na smrt: odsiječena mu je glava, a tijelo bačeno u more. Ukazao se u snu

pobožnom i samotnjačkom svećeniku Zoilu i rekao mu gdje se nalazi njegovo tijelo te da ga

pokopa u svojoj kući, zajedno sa glavom. Zoilo je to uradio, i Krševanova glava se čudesno

spojila s ostatkom tijela. Krševan se također ukazao i sv. Stošiji u snu, kazavši joj da tri sestre

Solunjanke povjeri brizi svećenika Zoila. Spomendan sv. Krševana jest 24. studenog.

Sv. Zoilo je bio gradeški svećenik samotnjak, kojemu se u snu ukazao sv. Krševan koji ga je

pak uputio na mjesto njegova mrtva i rekao mu da ga, zajedno sa glavom, pokopa u svojoj

kući. Kao što je rečeno, glava se s ostatkom tijela čudesno spojila. Od sv. Stošije je dobio

8

uputu da pod svoje preuzme tri sestre Solunjanke, koje su i same doživjele mučeničku smrt, a

odmah nakon njih umro je i sv. Zoilo. Spomendan sv. Zoila jest 16. prosinca.

Kao što možemo zaključiti, ova verzija priče o trima sestrama smatra ih Solunjankama koje

su bile pod skrbi i sv. Krševana, i sv. Stošije te sv. Zoila, a k tome su i njihove relikvije

donesene u Zadar zajedno sa moćima sv. Stošije. Priča o njima nam kazuje da prvo bile

optužene zbog odbijanja hrane koja je ranije bila posvećena poganskim bogovima. Nadležni

su doveli Irenu i Kioniju na ispitivanje te su ih upitali gdje su razvile takav prigovor na hranu,

a one su im odgovorile da ih je to naučio njihov božanski Učitelj, Isus Krist. Ponovno su

odbile jesti posvećenu hranu poganskim bogovima te su osuđene na smrt (spaljene su). U

međuvremenu je upravitelj Makedonije Dulcitius otkrio da je preživjela Agapa i dalje aktivna

u kršćanskoj misiji – naučavala je iz kršćanskih tekstova, što je bilo strogo protiv pravila, te je

bila izvedena na ispitivanje. Rekla mu je da kada je donesena odluka protiv kršćana, zajedno

je s ostatkom zajednice pobjegla u planine i tamo su sakrili knjige. Odbila je reći njihova

imena, na što je Dulcitius naredio da ju se skine do gola i pošalje u bordel. Agapa je ostala

netaknuta, i Dulcitius joj opet naredi da se odrekne kršćanstva, što Agapa odbija i biva

osuđena na smrt (spaljena je, zajedno za kršćanskim tekstovima koji su pronađeni kod nje).

Sestre su mučene početkom travnja 304. g. u okolici Soluna. Njihovo štovanje osobito se

proširilo na Istoku, a u kasnoj antici su bile štovane i na Zapadu, što dokazuje njihov spomen

u Jeronimovom i Sirijskom martirologiju. U Anastazijinoj legendi pet glava posvećeno je

mučeništvu Krizogona, a devet glava sestrama Ireni, Kioniji i Agapi. Sačuvane su dvije

zasebne verzije pasije Irene, Kionije i Agape, grčka i latinska. Grčka legenda uvrštena je u

Metafrastovu zbirku i predstavlja kompilaciju mučeništva Irene, Kionije i Agape sa

mučeništvom svetih žena Filipe, Kasije i Eutihije. Latinska legenda izravno je povezana s

legendama o Anastaziji Rimljanki i s akvilejskim krugom mučenika. Latinska verzija legende

o tri sestre opširniji je izvještaj o mučeništvu ovih svetica, i pisac Anastazijine legende ga

prepričava. To svjedoči da je legenda o Ireni, Kioniji i Agapi starija od sačuvane verzije

legende o Anastaziji.

Zadarski nadbiskup Donat, kako je već na nekoliko mjesta u seminaru naglašeno, početkom

9. st. je s mletačkim duždem Beatom, u ime Karla Velikog, pregovarao s bizantskim carem o

razgraničenju između bizantske teme i hrvatskog kneževskog teritorija u Dalmaciji. Kao

nagradu za uspješnu misiju od bizantskog cara Nicefora I dobiva moći sv. Anastazije/Stošije,

ali i moći triju solunskih sestara mučenica te ih smješta u u baziliku sv. Petra. Tom prilikom

mijenja se liturgijski namještaj u crkvi, ali i titular (crkva biva posvećena sv. Stošiji). Donat

9

daje izraditi mramorni sarkofag sa posvetnim natpisom na poklopcu, i nalazi se u apsidi

lijevog bočnog broda. Također, kada govorimo o katedrali, treba spomenuti prostor kripte,

koji je bitan kada opet govorimo o kultu triju solunskih sestara mučenica. Radi se o

trobrodnom prostoru koji je presvođen križnim svodovima. Na četiri stupa koji se nalaze

točno ispod glavnog oltara je sagrađena manja ćelija u kojoj je smještena kamena urna sa

relikvijama spomenutih sestara mučenica. U dnu kripte nalazi se jednostavni oltar koji s

prednje strane ima mramornu ploču s prikazom sv. Stošije na lomači.

10