bogoŠtovlje / kult

BOGOŠTOVLJE / KULT

Adalbert Rebić, Biblijske starine,

Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 1992., 143-160

Bogoštovlje odnosno kult = susretanje zajednice s božanstvom i

ispovijedanje vjere, najčešće u određenim oblicima; uspostavlja veze između čovjeka i Boga.

= Kult je čin zajednice i ne može u načelu biti improviziran.

• Bogoštovlje je izraz čovjekove potrebe i dužnosti klanjati se Bogu.

U bit bogoštovlja spadaju

– mjesta (prirodna mjesta: brda; djelo ruku ljudskih: hramovi),

– predmeti (svetišta, kovčezi, žrtvenici, kadionici...)

– vremena (uvjetovana događanjem u prirodi ili u povijesti) na kojima i u kojima se ostvaruje susret s božanstvom.

– nakana s kojom ostvarujemo bogoštovlje,

U bit bogoštovlja spadaju

– učinci koje donosi bogoštovlje (ozdravljenje, oživljenje, izgon demonskih sila, pokora, sjedinjenje s božanstvom i slično),

– nositelj bogoštovlja (svećenik),

– krug sudionika (obitelj, pleme, općina)

– intenzitet sudjeovanja.

U pogledu kulta Izrael je mnogo kultnih elemenata preuzeo od svojih susjeda

koji su i u religioznom pogledu bili razvijeniji od njega.

Glavni elementi kulta

– mit = iznošenje spasonosnog događaja,

– ritual (obred) = u obredu simbolsko uprisutnjenjenje spasenjskog događaja.

• Takvo iznošenje i uprisutnjenje postoji i u izraelskom kultu uz jednu bitnu razliku:

• spasonosni događaj koji se iznosi nije mitološki događaj iz prirode nego su to spasenjska djela Božja u povijesti,

naime

• djela kojima je Bog Izraela oslobodio iz Egipta i izabrao ga za narod svoga saveza u obećanoj zemlji ili život, djelo smrt i uskrsnuće Isusa Krista u Novome zavjetu (euharistija).

• Hebrejski izraz za kult jest služba (hebr. ’abodah).

• Kad Biblija govori o bogoštovlju: misli na čovjekovo služenje Bogu, koje se može shvatiti bilo kao prinos žrtve (u SZ i u židovstvu dok je postojao Hram) bilo kao liturgija odnosno skup ustrojenih vanjskih čina i oblika službe Božje (u Novome zavjetu euharistija).

Bogoštovlje u vrijeme izraelskih patrijarha i Mojsija

• Vrlo malo znamo o tomu kako je izgledalo bogoštovlje u vrijeme izraelskih patrijarha.

• Neki oblici bogoštovlja izraelskih rodozačetnika bili su vezani uz starokanaanska kultna mjesta (Betel, Šekem, Mamre, Hebron, Beer Šeba) koja su uostalom kasnije osvojili i pretvorili u bogoštovna mjesta jahvističke religije.


• Post 12,7sl. izvješćuje

kako je Abraham sagradio Jahvi u čast žrtvenik u Šekemu, u Betelu i u Beer Šebi,

pomazao ga uljem i na njem žrtvova u čast svome Bogu (usp. Post 13,18; 26,24s).

• Slično su činili Izak i Jakov (Post 28,18s; 33,20).


• Pretpostavljamo da je staroistočnjački način prinošenja žrtava (pa i ljudskih žrtava) bio poznat izraelskim rodozačetnicima:

• u Post 22 u izvještaju o Abrahamovoj žrtvi Izaka, biblijski pisac spominje ovna kao žrtvu paljenicu.


• U vrijeme Mojsija također još nemamo pouzdanih i autentičnih vijesti.

• Izl 5,1.3: «Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu!... Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svome... » (Izl 5,1.3; usp. 10,25 važno).


• U Izl 24 biblijski pisac izvješćuje o sklapanju saveza na Sinaju:

• Mojsije podiže žrtvenik, dvanaest spomen-kamenova, mladi Izraelci prinose žrtve paljenice, žrtvuju Jahvi junce kao žrtve pričesnice, Mojsije uhvati krv, polovinu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku, prihvati Knjigu Saveza pa je narodu pročita....

• Tu je opisana žrtva za sklapanje Saveza.


• Mojsije je zasigurno ustrojio neki oblik službe Božje za svoje vrijeme i za svoje suvremenike.

• Za njegovo vrijeme biblijski pisci spominju barem dvije kultne ustanove, sveti šator i Kovčeg Saveza.


• Moramo nažalost ustanoviti da za bogoštovlje u vrijeme izraleskih patrijarha i za vrijeme Mojsija nemamo dovoljno podataka pa o njem ne možemo više reći nego rekosmo.

Vrijeme Jošue i Sudaca

• Još 3-5 opisuje čudesan prolaz kroz Jordan u Kanaan. 3,3-6 opisuje taj prolaz kao liturgijsku procesiju, s Kovčegom saveza na čelu.

• Još 4 pripovijeda kako su Izraelci postavili 12 spomen-kamenova,

• Još 5 o obrezanju svih Izraelaca (5,2-9) i o svečanom blagovanju pashe u Gilgali.

• Još 6 opisuje osvajanje Jerihona liturgijskim rječnikom i liturgijskom shemom.


• U Gilgalu su Izraelci svake godine, kroz jedno vrijeme svoje povijesti, slavili blagdan Pashe uz uobičajeni obred, uz svečanu procesiju; tom prilikom su se sjećali čudesnog ulaska u obećanu zemlju Kanaan i pokušavali ga rekonstruirati i interpretirati posadašnjujući događaje i uživjujući se u prošle događaje kao da su oni dionici i suvremenici tih događaja.


• U takvim bogoštovnim činima obnavljali su i čudesan prijelaz preko Trščanoga (Crvenog) mora i povezivali ga s čudesnim prijelazom preko rijeke Jordana.

Vrijeme Jošue i Sudaca• Još 24 izvješćuje o zborovanju dvanaest izraelskih

plemena u Šekemu kao nastanak saveza dvanaest plemena Izarelovih.

• Ono je snažno obilježeno povijesnospasenjskim tumačenjem prošlosti: povijesnospasenjski osvrt na prošlost (24,2-13), prianjanje uz Jahvu i vjeroispovijest (24,14-24), sklapanje saveza uz zapis svih obveza i postavljanje spomenkamena kao svjedoka na sklopljeni savez (24,25-27).

• Zborovanje u Šekemu i sklapanje saveza odraz je godišnjeg blagdana obnove Saveza u Šekemu, pred Kovčegom saveza.


Kasnije je Kovčeg saveza boravio u Betelu, kamo su dugi niz godina hodočastli Izaelci, i u Šilu (1 Sam 1, 3).

U 1 Sam je na više mjesta opisana služba Božja: • 1 Sam 7 opisuje pokorničku službu Božju:

Samuel poziva narod na post i molitvu, jer su sagriješili pred Bogom.

• U tom je poglavlju opisana i žrtva koju je Samuel kao posrednik i prorok prinio Bogu za svoj narod (1 Sam 7,8-10).


• 1 Sam 9 izvješćuje o žrtvi kod koje je sudjelovao i Samuel s trideset uzvanika, među kojima bijaše i Šaul. Za vrijeme žrtve Šaul je označen kao kralj Izraela..

• Za vrijeme kralja Davida glede bogoštovalja ne saznajemo ništa nova, osim onog svečanog prijenosa Kovčega saveza u Jeruzalem (2 Sam 6).

Zaključimo:

• Već vrlo rano, u svojoj povijesti, prilikom svojih blagdana sjećali su se spasenjskih djela Božjih, za njih Bogu zahvaljivali, njih prepričavali, interpretirali, obogaćivali novim sadržajima...

• Već je u tom vremenu, prije kralja Salomona, snažan naglasak stavljen na religioznost, na pounutrašnjenje religije. Velika je važnost poklonjena predajama, spasenjskim djelima u prošlosti. A kad se Izrael otvarao kanaanskim utjecajima, bio je krajnje oprezan.

Služba Božja u Salomonovo vrijeme

• U vrijeme kralja Davida, u Jeruzalemu, nastala je nova religigiozna svijest, nova predođba o Bogu i o bogoštovlju.

• Ostvarila se vrlo značajna integracija izraelskih plemena u religijsko-bogoštovnom vidu; David je uspio objediniti Mojsijevske predaje južno-palestinskih i levitskog plemena o Izlasku te se njima poslužio kao smjernicama za svoju vjersku politiku.


• Osnivanje kraljevstva uvjetovalo je ustanovu i razvoj mnogih vjerskih ustanova, levitskih gradova i pokrajinskih svetišta koja su trebala nadomjestiti kanaanska poganska svetišta na “uzvišicama”.

• Unatoč odbijanju kanaanske religije, izraelski je jahvizam ipak podlegao i stanovitom smislu utjecaju kanaanske religije (sinkretizam).


• Kult koji je nastao u Davidovo vrijeme bio je očigledno povezan s izraelskim tumačenjem povijesti i, neizbježno, s bogoštovnim praksama i predmetima koji su postojali u susjedstvu i bili vrlo razvijeni.

• Došlo je do spajanja agrarno-kozmoloških elemenata kananaskih tradicija s elementima izraelske povijesti spasenja i osjetljivosti za pravednost.


• Tako su sazrele sve okolnosti za izgradnju hrama u Jeruzalemu i za uspostavu bogoštovlja u hramu.

• Hram je sagradio Davidov sin Salomon, oko 975. pr. K..

• Bogoštovlje je u Davidovo vrijeme bilo tijesno povezano s novim društvenim stvarnostima, s pravnim poretkom ali i s novim tumačenjem povijesti.


• Uz agrarnu-kozmološku motivaciju u izraelsko-židovski kult ulaze i spasenjskopovijesni elementi.

• To osobito dolazi do izražaja u dvostrukim značenjima nekih blagdana, kao što je npr. pasha, pedesetnica i blagdan sjenica.

• Ti su blagdani u kanaanskom religijskom svijetu imali agrarno (poljodjelsko) značenje a u izraelskoj su religiji bili povezani s poviješću spasenja i interpretirani kroz razne događaje povijesti spasenja.

U Izraelu je kult imao povijesnospasenjsko značenje, koje se osobito odražalo u blagdanima

pasha, pedesetnica i blagdan sjenica.

Tako je: • blagdan Pesaha / Pashe tumačio spasenjsko djelo

Božje oslobođenja Izraela iz Egipta, • blagdan Semica (Pedesetnica) podsjećao je na

objavu Božju na Sinaju (Zakon, Savez, objava Božjeg imena),

• a jesenski blagdan Sjenica na putovanje kroz pustinju i na boravak Izraelaca u pustinji, u sjenicama.

• Ovo sjećanje bilo je vrlo aktivno: sudionici bogoštovlja su se ta Božja djela posadašnjavali tako da su i oni sami postajali dionici tih događaja.

BLAGDANI

• Nakon Mojsijeve vjerske reforme slavi se– tjedno šabat (=subota) kao dan Gospodnji, – mjesečno se slavi svetkovina mladog mjeseca, – a godišnje tri velika blagdana:

BLAGDANI

• Beskvasnih kruhova (hebr. mazzôth),

• blagdan sedmica (hebr. šebuth)

• i blagdan sjenica (hebr. sukôth).

• Uz te blagdane bitno je povezana činjenica sjećanja (hebr. zikaron, grč. anamnesis, hrv. spomen).

• O tomu nam svjedoče brojni Psalmi.

Pesah / Pasha

• Riječ pasha aramejska je riječ, a hebrejski oblik te riječi glasi pesah.

• Biblijski pisci SZ dovode značenje te riječi u vezu s glagolom pasah, što znači prolaziti ili poskakivati (Izl 13).

• Blagdan je vrlo star, i sigurno je postojao već prije Mojsijeva vremena kao pastirski blagdan kada bi pastiri prinosili Bogu žrtvu prvijenaca svojih stada i svoja stada izvodili na novu ispašu (Izl 13,11; 34,19).

Pesah / Pasha

• Dolaskom u Kanaan Izraelci su spojili blagdan Pashe s blagdanom Beskvasnih kruhova (macot) kanaanskih stanovnika, ratara starosjedilaca, i slavili ih zajedno u rano proljeće u mjesecu abibu odnosno nisanu.

• U Isusovo vrijeme pasha dobila svoj konačni oblik u kakvom ga Židovi još danas slave. Novi je zavjet židovsku pashu zamijenio Uskrsom (Kristova pasha, Isusova pashalna večera).

Šebuôt

• Blagdan Sedmica, bijaše zapravo blagdan svršetka žetve pšenice.

• Obred tog blagdana sastojao se u prinošenju dvaju kvasnih hljebova načinjenih od novoga pšeničnog brašna.

• Spomen na proglas sinajskog zakona i sklapanja saveza.

• Blagdan pasha i beskvasnih hljebova bili međusobno tijesno povezani.

Sukkôt,

• Blagdan Sjenica, slavio se u starini kao svršetak svih poljoprivrednih radova u jesen, poglavito berbe grožđa i maslina (Izl 23,16; Pnz 16,13).

• U Židova ovaj je blagdan dobio povijesnospasenjsko značenje: – podsjećao je Izraelce na boravak u pustinji, u

sjenicama.

BLAGDANI

• Osim ovih velikih blagdana postojali su i drugi važni blagdani, primjerice

• blagdan Nove godine,

• Dan Pomirenja (hebr. Jom Kippur),

• blagdan Posvećenja Hrama (hebr. hannukhah),

• blagdan Purim.

HRAM

• Za gradnju hrama priprave je učinio već kralj David: kupio je od Ornana brdo Morija gdje je vidio anđela zatornika (2 Sam 24,24).

• Čim je Salomon došao na prijestolje, započeo je s gradnjom Hrama.

HRAM

• Bio je to jedan od naljepših u tom dijelu svijeta. Sastojao se od sljedećih dijelova: – vanjsko i unutarnje dvorište,– predvorje hrama,– Svetište i – Svetište nad svetištem.

HRAM

• U Svetištu nad svetištem postavljena su dva kerubina (u obliku krilatih lavova). Između njih Kovčeg saveza. Tu je samo je jedamput Veliki svećenik smio ući i Bogu se pokloniti.

• Nažalost, nemamo mnogo podataka o tomu kako se odvijalo bogoslužje u drevno doba u jeruzalemskom hramu.

• Razni oblici bogoslužja bili su žrtve, procesije, molitve, pjevanje... Srž bogoslužja bijahu ipak žrtve.

Žrtve

• Žrtva je sveopća pojava u svim religijama.

• Nažalost, nemamo dovoljno podataka da bismo bolje poznavali žrtve u Mezopotamiji i u Kanaanu pa tako ne znamo što je u izraelskim žrtvama izvorno a što preuzeto od drugud, od drugih relgija.

Žrtve

• Najstariji element žrtvovnog obreda vjerojatno je krv i ophođenje s njom.

• U krvi su Židovi gledali sjedišta života, životno počelo.

• Zato je bilo strogo zabranjeno uživati krv životinje (Post 9,4).

Žrtve• Žrtvenik bijaše simbol, ponazočenje samoga

Boga. • Kada su sklapali savez, zapečatili su ga krvlju

zaklane žrtve. • Tako su i Savez s Bogom, sklopljen na Sinaju,

zapečatili krvlju životinja. • S time u svezi bijahu posebni obredi:

– žrtvu bi razrezali na dvije polovice i zajedno prošli između tih polovica zaklane životinje (Post 15,17)

– ili su zajedno blagovali žrtvovano živinče (Post 31,45-54).

Žrtve

• Žrtvom čovjek pokazuje da ovisi o Bogu, žrtvom želi Boga umilostiviti i u nj isprositi oproštenje grijeha, klanjati mu se i biti zahvalan za sva dobra djela.

• O povijesti žrtve kao i o načinu kako se žrtva prinosila, u razno doba Staroga zavjeta, napisao sam drugdje.

Žrtve

• Žrtva je bila središnji čin bogoštovlja.

• U Starome zavjetu bilo je više različitih žrtava: – žrtve paljenice, – žrtve za grijehe i prijestupe, – žrtve mirotvorne ili pričesnice.

Žrtve

1. žrtve paljenice, koje su se savim spalile Bogu na čast (bikovi, teoci, ovnovi, jaganjci, jarci, usp. Lev 1,3-9).

2. mirotvorne, mironosne žrtve ili žrtve pričesnice. Zovu se još i savršene žrtve, potpune žrtve. Postojale su tri vrste takvih žrtava:

a. žrtva zahvalnica (hebr. tôdah, grč. euharistia),

b. dobrovoljna žrtva (hebr. nedabah)

c. zavjetna žrtva (hebr. neder). Opisane su u Lev 7.

Žrtve

• Te su se žrtve sastojale u svečanim gozbama na kojima su ljudi – jedan dio žrtve blagovali i preko tog

simboličkog blagovanja dokazivali svoje sjedinjenje s božanstvom.

– drugi dio žrtve (mast, but, bubrezi, jetra) spaljen je na žrtveniku, Bogu u čast,

– treći dio žrtve prima svećenik (prsa i desna noga).

Žrtve

3. Žrtve za grijehe i za prijestupe, okajnice. Grijehom je čovjek raskinuo prijateljski odnos između sebe i Boga. Da bi opet uspostavio prijašnji odnos, morao je prinijeti žrtvu.

Žrtve

• Postojale su – javne žrtve za grijehe (prinosile su se o

blagdanu Pashe, za Pedesetnicu, na Dan pomirenja i kod posvete svećenika i levita)

– i privatne (prinosili su ih prilikom očišćenja rodilje, nakon ozdravljenja gubavca).

4. Žrtve prinosnice. Darovi. Sve ostale žrtve.

DRUGI OBREDNI ČINI

• Molitva

• Čišćenja

• Zavjeti

• Post

Molitva

• Molitva je temeljni izraz religijskog osjećanja. Ona uspostavlja neposredni kontakt između Boga i čovjeka.

• Pobožni Izraelac molio u Hramu, vjerujući da ondje stoji pred licem Božjim i da će biti sigurno uslišan – (Ps 28,16-22; 1 Sam 1,26; 1 Kr 8,22, Joel 2,15-17).

• Molitva u Novome zavjetu. Isus uči uenike moliti Očenaš.

Molitva

• Molitveni je stav vrlo različit i prepušten slobodnu izboru pojedinca.

• Bio je običaj sagnuti glavu, kleknuti na koljena ili se cijelim tijelom prostrti po zemlji (1 Kr 8,54).

• U nz vrijeme mole stojeći. Često podižu ruke prema nebu (Izl 9,29; 17,11). Mole glasno.

Molitva

• U početku su molili otkrite glave, a poslije je zavladao običaj pokrivati glavu za vrijeme molitve. Danas Židov ne smije moliti razotkrivene glave. Ne smije razotkrivene glave ni ući u sinagogu.

• Osim u Hramu, molili su i u kućama. Farizeji su molili i na ulici i na trgovima (Mt 6,5). Molili su zajedno, pokriveni pokajničkim plaštem (hebr. talit, cicit), s pepelom na glavi.

Čišćenja• Svaka je obredna nečistoća morala biti

očišćena. Izraelski je narod bio Božji narod, njegova predraga svojina, pa je morao odražavati njegovu svetost.

• Obredna nečistoća otklanjala se žrtvama i obrednim pranjem. Tako se žena poslije poroda morala očistiti žrtvom za grijeh, jer se krvlju onečistila. Sličan propis vrijedio je za gubave. Stroga su pravila bila u pogledu dodira nečistih životinja, mrtvaca i slično.

Zavjeti

• Zavjet je svojevoljno i svečano obećanje da ćemo neko dobro djelo učiniti ili da ćemo se neke dopuštene i drage stvari odreći.

• Bio je to posebni vid molitve u kojoj vjernik ne samo traži neku milost nego i potkrepljuje svoju molitvu obećanjem da će dati nešto zauzvrat Bogu.

• Razlozi za takve zavjete bili su različiti: sretan povratak iz tuđine ili iz rata (Post 28,20; Suci 11,30; 2 Sam 15,7), spas iz životne pogibli (Jona 1,16).

Zavjeti

• Zavjetovati se mogao samo punoljetan i samostalan čovjek.

• Nije se mogla zavjetovati kći, dok je bila pod vlašću očevom, ni žena koja je bila udata.

Post

• Uzdržavanje od hrane iz religijskih razloga Izrael poznaje od davnine. Bio je to post.

• Post je bio privatan i javan, mogao si ga zadati pojedinac a mogla ga je čovjeku zadati zajednica.

• Poznat je veliki post na Dan Pomirenja (hebr. Jôm Kippur).

SVEĆENIŠTVO

• U patrijarško doba vjersku službu obavljaju očevi kao jedini posrednici između Boga i ljudi svoga roda i plemena.

• Ustanova izraelskog svećenstva pada u Mojsijevo doba. Bez sumnje, i u Izraelu je postojalo svećenstvo i prije Mojsija: gdje je postojalo svetište, postojao je netko tko se za to svetište brinuo i nad njime pazio...

SVEĆENIŠTVO

• On je prisustvovao žrtvovanju, dijelio savjete, upravljao obrednim činima...I tako se rodila služba svećenika.

• Mojsije je zatekao takvo stanje i sankcionirao ga i ozakonio u ime Boga

SVEĆENIŠTVO

• Svećeničku službu obnašali su sinovi Levijevi (leviti).

• Među svećenicima obično je jedan bio Veliki svećenik.

• Prvi Veliki svećenik bio je Mojsijev brat Aaron.

bogoŠtovlje / kult

Documents