Tri noturna hrvatske poezije

Notturno (<tal.) označava umjetničko djelo kojim se iskazuju noćni ugođaji i motivi, a koje svaki pjesnik doživljava različito;individualno. Specifičnost notturna dolazi iz činjenice da je na samom motivu noći izgrađena gotovo cijela pjesma. Hrvatska književna riznica bilježi nekoliko navedenih djela različitih pisaca poput Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića, Miroslava Krleže te mnogih drugih.

Antun Gustav Matoš svojim ''Notturnom'' noć prikazuje idiličnim ozračjem u kojemu lirski subjekt doživljava potpunu ''nirvanu'' svojih osjeta; on postaje smiren i tone u san. Matoš motivima u svom djelu daje jasnu ulogu, a to je gradacijsko smirivanje tona, od jasnog, snažnog te razigranog ka blagom, pospanom i tihom. Upravo je ta gradacija zvukova, ostvarena pomoću motiva pjesme, zaslužna za smirenje čitatelja što možemo uvidjeti i iz jakog kontrastnog prikaza samih stihova ( ''…Ljubav cvijeća – miris jak i strasan slavi tajni pir…;Teške oči sklapaju se na san, s neba rosi mir…'' ). A.G. Matoš gotovo perfekcionistički pronalazi motive u pejzažu koji slikovito govore o stanju duše, raspoloženju, doživljaju svijeta i čovjeka, što nam i dokazuje ovom pjesmom. Govoreći o ritmu te melodioznosti pjesme, uočavamo pravilnu konstrukciju stihova te slogova, čijom se izmjenom i postiže sam ritam. Gledajući strukturu strofa, dolazimo do zaključka da je Matošev ''Notturno'', sastavljen od dvije katrene i dvije tercine, zapravo sonet.

Za razliku od A.G. Matoša, Tin Ujević svojim ''Notturnom'' dočarava intenzitet strasne noći koji prikazuje emocionalnom labilnošću lirskog subjekta; uznemirenog,zamišljenog (''…i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote…''). On proživljava promjenu u kojoj shvaća sama sebe; zapravo shvaća nemoć svoje duše, koja iako strasna, ali nedovoljno snažna, nije u mogućnosti sudjelovati u ostvarenju njegovih snova (''…duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći…''). Svoju ''patnju'' poistovjećuje sa svima koje ''more isti jadi'', što se može uvidjeti i promjenom lirskog subjekta u prvoj i drugoj strofi pjesme. Lirski subjekt u prvoj strofi je ja, a u drugoj on postaje mi. Naglasak u pjesmi postavljen je na motiv noći i sna te mistične ljepote, koja metaforički rečeno predstavlja ljubav; ženu. Gotovo identična strofna organizacija, presječena blagom promjenom u zadnja dva stiha, jasno nam daje do znanja da na kraju dolazi do nečega neočekivanog; nekakvog preokreta koji se ostvaruje motivom nestajanja samog lirskog subjekta, karakterističnog za sve tri pjesme.

Miroslav Krleža svojim ''Nokturnom'' progovara o ''tamnoj strani'' noći, aludirajući pritom na činjenicu da je osnovni motiv njegove pjesme tama i ''emocionalna rastrganost'' koju proživljava lirski subjekt (''…to zemlja sama u praznini kune, i njena kletva bolnu dušu truje… ''). Motiv tame zapravo simbolizira neku crnu misao, prošlost; silu koja ga proganja te čini očajnim. Između redaka zapravo iščitavamo nekakav zatvoren; ograničen svijet (veo crne boje) koji je obavijen motivima smrti i nestajanja (''…To noću biva, kada zemlja kune,kada sve gine, i sve kada trune…''). Hladna atmosfera Krležine pjesme dovodi do nečega novog, do novog poimanja noći koje kontrastira Matoševom i Ujevićevom idiličnom te intenzivnom ugođaju.

Motiv noći, karakterističan za noturno ovdje je prikazan na različite načine jer pjesnička je percepcija motiva posebna. Nadovezujući se na poznatu uzrečicu ''Ljepota je u različitosti…'' na kraju dolazimo do zaključka da je pjesnička djelatnost doista neiscrpan izvor specifičnosti, čime se postiže

harmonija vizualnog, auditivnog, taktilnog i olfaktivnog poimanja zapaženih elemenata ''na papiru''. Upravo ta pojedina lirska individualnost dovodi određeno djelo do savršenstva.

Broj riječi: 548 Sandro Vidmanić, III B