1

2016-04-21KOČEVSKI ROG – NEKAŽNJENI GENOCID

STRAHOTA KOČEVSKOGROGA VAPI ZA ISTINOM

Autor: Zoran Božić u „Hrvatskom slovu“ 2007.

Pokolj na Kočevskom Rogu izvršen je u razdoblju od 29. svibnja do 9. lipnjagodine 1945. Zapovijed za izvršenje masovnog pokolja donesena je 28. svibnja unajužem vrhu Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Zapovjednici pokoljabili su major Simo Dubajić i njegova nadređena komesarka – oboje časnici 11.dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije. Dobili su i posebnu jedinicu za taj zločin,a pridružena im je i nepoznata slovenska partizanska jedinica

Zauzimanjem tjednika „Hrvatsko slovo“ ponovno je otvorena rasprava o partizanskompokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svjetovnjaka (srpski civila),izvršenom krajem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga uSloveniji.

DVA ZAPOVJEDNA SUSTAVAUz partizanskog majora Simu Dubajića, svojedobno glavnog zapovjednika, a nakon

sloma komunizma samozvanog i hvalisavog krunskog svjedoka pokolja, izravnu zapovjednuodgovornost za taj ratni zločin kanibalskih razmjera pouzdani izvori pripisuju i partizanskojčasnici neutvrđene osobnosti iz Hrvatske. Naime, jugoslavenska partizanska horda, kaoparavojska Komunističke partije, imala je dvojni sustav upravljanja. Tvorili su ga ustrojbenoneovisni vojno zapovjedni i političko-zapovjedni lanac. Svaka jedinica i pojedini veći ratnipothvati partizanske paravojske, imali su vojnog zapovjednika ograničene samostalnosti privođenju borbenih djelovanja, te političkog zapovjednika zvanog komesar, koji je donosio svebitne vojne odluke i bio svima u svakom pogledu nadređen. Komesar je ujedno bio jedinivojni dužnosnik ovlašten za izdavanje naredaba za ubijanje,silovanje,pljačku i druga nasiljanad uhićenicima i zarobljenicima.

PLANIRANJE GENOCIDA I IMENOVANJE IZVRŠITELJASukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i za pokolj na

Kočevskom rogu. Tom naredbom, donesenom 28. svibnja 1945. u Ljubljani na pijancinajužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije predvođenog Titom, Dubajiću je kao vojnomzapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasitida su se i Dubajić i njegova komesarka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno,svelikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju. Oboje su časnici 11.dalmatinske brigade26.dalmatinske divizije, tada borbeno raspoređene u Sloveniji. Nakon postavljenja, prvo su s

2

generalštabom partizanske tzv. Jugoslavenske armije(JA) potanko isplanirali svakupojedinost pokolja. Potom su među(duševno poremećenim?)divljacima iz redova 11.dalmatinske brigade odabrali dragovoljce oba spola željne prolijevanja ljudske krvi i poveli ihu nepristupačno prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina ucjelokupnoj ratnoj povijesti.

Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanskajedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovoljački odred dalmatinskihkrvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slovenski supartizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabraliskrivena mijesta pogodna za masovno ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tihmjesta.

„JUGOSLOVENSKO KRVAVO PROLEĆE“ NA BBC-uO strahotama kočevskog zločina, izvršenog pod zapovjedništvom spomenutog

koljačkog muško-ženskog dvojca, javno se govori i piše preko tri desetljeća, čemu je posebandoprinos dao program britanske radio stanice BBC na srpskom jeziku. Prvi krugovalnoposredovan opis Kočevskog pokolja BBC je poslao u svijet 1976. prigodom razgovora sBorivojem Karapandžićem, piscem knjige „Jugoslovensko krvavo proljeće“. Autor je uemisiji neuvijeno iznio imena naredbodavaca i počinitelja tog krvavog zločina.

Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. tijekomrazgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi „Vreme ratno“,izdanoj izvan tadašnjeJugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partijskogtijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca kočevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se,nazvao"besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali odkomunističkog nasilja". U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njihovetadašnje dužnosti".

DUBAJIĆEV KOMUNISTIČKI FANATIZAMBBC je nadalje, u opsežnoj četvrtsatnoj recenziji članka britanskog povjesničara grofa

Nikolaja Tolstoja objavljenog u časopisu „Encounter“ 1983, potanko opisao pokolj naKočevskom rogu i iznio imena njegovih glavnih izvršitelja. Tom je prigodom kao jedna odzapovjedno najodgovornijih osoba javno prozvana „stanovita visoka jugoslavenska partijska idržavna dužnosnica“. Dodatno i još iscrpnije svjedočanstvo o kočevskom zločinu pružio je1990. na valovima radio Zagreba osobno grof Tolstoj. U jednosatnom razgovoru,koji jezgrozio hrvatsku i svjetsku javnost,iznio je potresne podatke dobivene dva dana ranije uBeogradu od pukovnika JNA u miru Sime Dubajića, nekadašnjeg zapovjednika pokolja naKočevskom rogu.

Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imenanaredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je umladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujućevišednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom priznanju,obavljao s velikim užitkom. Od

3

tada pa do svoje smrti, Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenimnedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim jezapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Veliknedostatak njegovog „priznanja“suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina. Tu suprazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljomSvevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ralja tiskovne ipravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.

OČEVIDAC JURE – TAKO JE TO BILOTijekom jedne 24 satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jamu

oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali uKočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka

OBRAĆENJE DRUGA JUREDo sada najpotpuniji i stoga najvrijedniji opis događaja na Kočevskom Rogu,

svjedočanstvo je sudionika samog pokolja "druga" Jure, dano autoru ovog teksta 1992.godine. Ovaj ozbiljno poremećeni duševni bolesnik dao je izjavu nakon naglog obraćenja uvjeri uoči svoje smrti i to na preporuku ispovjednika. Jura godinama nije mirno spavao.Stalno su mu se vraćale „slike iz rata", a uz to patio je i od patološkog straha da će ga UDBAkao svjedoka pokolja kad-tad ušutkati metkom". Prema njegovoj tvrdnji takvu je sudbinudoživjela većina izvršitelja kočevskog zločina hrvatskog podrijetla. Stoga je Jure punih 47godina „šutio kao zaliven". Iako se pokajao za grijehe i okrijepljen svetim otajstvima pomirios Bogom, u razgovoru sa mnom nije pokazao znakove iskrenog žaljenja zbog zvjerstava kojeje počinio nad pripadnicima vlastitog naroda.

Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizijeJA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih i uhićenih Hrvata dragovoljno se javio na poziv"jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borcima je prenijela naredbu druga Titada "bez ikakve milosti jednom za svagda likvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im imeobećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom nasiljunad žrtvama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatui drugim dragocjenostima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice,njezini su pripadnici predvođeni Dubajićem i komesarkom, u nekoj kovačkoj radionici blizuLjubljane dobro nabrusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore"preuzelivreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene željeznarije otuđili veći broj sjekira ibatova, te kliješta pogodnih za vađenje ljudskih zuba. Tako opremljeni,prvo su se u okoliciLjubljane dva dana „zagrijavali" ubijanjem manjih skupina "bandita", nakon čega sukamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.

SIMO I MILJATu su ih dočekale slovenske partizanske jedinice, koje su dragovoljne koljače razvodile

do teško dostupnih stratišta, osiguravale šire područje zločina, brinule za opskrbu koljačahranom i pićem, te ravnopravno sudjelovale u ubijanju i zlostavljanju žrtava. "Komandira

4

operacije", koji se predstavljao kao Simo, svjedok nije pobliže poznavao, a na stratištima gaje viđao povremeno. Naprotiv, ubijanjem na poprištu zločina cijelo je vrijeme zapovijedalakomesarka,koju isto nije pobliže poznavao. Simo ju je u vokativu zvao Miljo. Premapartizanskom običaju iz tog "herojskog" doba, borci su se međusobno oslovljavali osobnimimenima, nadimcima ili konspirativnim, tj. lažnim imenima, pa je poznavanje nečijeg punogimena i prezimena, čak i u istoj četi bila rijetkost. Stoga očevidac Jure nikad nije doznaopravu osobnost, ni "komandira", ni "komesarke", a niti većine ostalih dragovoljaca koljača.

UBIJANJE OD 4 DO 22 SATAJure tvrdi da je u pokolju sudjelovao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote

9. lipnja 1945. "Likvidacije" je vršio u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora.Na dane odmora spavao je u brvnarama nekakve partizanske bolnice, uz najstrožu zabranubilo kakvog dodira s mjesnim stanovništvom. Ubijanje je trajalo od svitanja do punog mraka,tj. od 4 do 22 sata.Tijekom jedne 24-satne smjene Jurina je skupina uspjevala pobiti i baciti ujame oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali uKočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bezprozivke i bilo kakvog pisanog traga. Naredbodavac i izvršitelji zločina nisu vidjeli potrebuza potankim utvrđivanjem ukupnog broja ubijenih,te njihove dobne i spolne strukture.Važnoje uočiti da nijedna osoba smaknuta na Kočevskom Rogu nije bila saslušana, optužena, nitiosuđena na smrt od bilo kakvog, pa čak ni partizanskog prijekog suda.

Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju osobno naredio JosipBroz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanskeparavojske u Ljubljani. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja,bilo načinaodabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.To je pitanje prepustiosvojim partizanskim „revolucionarnim saradnicima”. Odabir i broj žrtava kočevskog pokoljabili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodnoimprovizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal izabrao na savjetFranca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesaratzv.Glavnog Staba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Svatrojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njimaskrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata.

VRHUNCI PSIHIJATRIJSKE NASTRANOSTIOpisane okolnosti otežavaju utvrđivanje točnog broja hrvatskih i ostalih žrtava

smaknutih na Kočevskom Rogu. Očevidac Jure nije imao pregled nad radom svih,međusobno udaljenih stratišta, pa nije mogao osobno procijeniti ukupan broj ubijenih ljudi.Približan broj s kojim je baratao, pretpostavka je utemeljena na razgovoru s pripadnicimadalmatinske i slovenske koljačke jedinice.Nakon izvršenog zadatka, Jure i ostali koljači izdragovoljačkog kaznenog odreda, odoka su zaključili da je na Rogu pobijeno "više desetakatisuća ljudi". Jure, naprotiv, s daleko većim stupnjem pouzdanosti tvrdi da je njegova skupinakrvoloka pobila oko 11.000 ljudi. Izuzev osam stotina Slovenaca, svi su bili Hrvati.

Među žrtvama bilo je dosta svjetovnih osoba, žena svih dobi, djece, pa i čitavih obitelji.

5

Nad brojnim su žrtvama prije smaknuća izvršena spolna sakaćenja i druga nepojmljivazvjerstva. Velik broj zarobljenika i uhićenika na stratišta je stizao već ranije teško pretučen iunakažen. Partizanski su živoderi marljivo nastavljali s krvničkim premlaćivanjem žrtava svedo njihove "likvidacije". Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstvasilovane. Silovanja su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Borci su žene redovno prisiljavali nafelaciju i mokrili im u usta. Neki su partizanski krvoloci čin silovanja završavali klanjemžrtve i pijenjem mlazeva tople krvi iz prerezanih vratnih žila. Jure navodi da je naKočevskom rogu nazočio silovanjima dječaka i odraslih muškaraca. No,vrhunac psihijatrijskenastranosti partizanskih egzekutora,nedvojbeno je bilo učestalo prakticiranje prisilnogpasivnog i ritualnog aktivnog kanibalizma. Aktivni se kanibalizam javio u obliku lizanja ipijenja ljudske krvi, te kušanja posoljenog svježeg ljudskog mozga na vrhu noža.

POVLAŠTENI POLOŽAJ SRBAŽrtve su prije ubojstva redovito temeljito pretraživali i skidali do gola, te pritom

pljačkali njihov nakit i satove. Zlatne zubne krune čupali su kliještima, a u slučaju da je žrtvapružala otpor, čeljust bi joj izbili udarcima kundaka, sjekire ili čekića. Prste s kojih se nijedalo skinuti prstenje odsijecali su noževima i sjekirama. Pljačka nakita i satova pokazala sevrlo unosnom,pa su se neki"drugovi" nakon razvojačenja vratili kući s više kila zlatnihpredmeta. U partizanskoj pljački vrijedilo je pravo prvenstva i pravo jačega, što znači da seplijen među borcima nije dijelio ravnomjerno.

Podjela plijena medu koljačima katada je izazivala "nedrugarske" trzavice, koje suznale prerasti i u oružani obračun. Tako je nekoliko nezasitnih "drugova" iz Dalmatinskezagore pronađeno zaklano i bez podebljeg zavežljaja s opljačkanim zlatnim zubima inakitom, a da počinitelji tog nedjela u sveopćoj orgiji smrti nisu otkriveni. Jurina skupinaubojica tijekom cijelog pokolja nije smaknula, niti vidjela, ni jednog zarobljenog Srbina. Tonedvojbeno ukazuje na povlašten položaj Srba u partizanskom zarobljeništvu i opovrgavaĐujićeve tvrdnje o tobožnjem masovnom pokolju četnika na Kočevskom Rogu. Udio četnikameđu žrtvama kočevskog pokolja očigledno je bio beznačajan i zanemariv.

NEVJEROJATNE TEHNIKEMUČENJA I UBIJANJAOsobe ubijene na Kočevskom Rogu prvo su pješice i vlakovima dovođene u

Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju ljudi Kočevje, odakle su umanjim skupinama kamionima prevožene na stratišta. Partizani su zarobljenike iuhićenike tijekom prijevoza u Kočevje, boravka u logoru i provođenja na ubijanje,danima mučili glađu i žeđu. Stoga su mnogi od njih, koristeći svaku priliku, jeli travu ilišće, te pili vodu iz lokava

Prije odvođenja na "likvidaciju", zarobljenicima su u logoru Kočevje bodljikavomžicom stezali ruke iza leđa, povezujući ih istodobno po dvoje troje zajedno. Žicom svezaneljudske "dvojke" i "trojke", teturajući poput sijamskih blizanaca, tjerane su potom na mjesto

6

smaknuća. Zbog stalnog požurivanja komesarke Milje na"što bržu likvidaciju hrvatskihbandita,kurvi i njihove kopiladi", većina je žrtava ubijena automatskim vatrenim oružjem.No unatoč svakodnevnom natjecanju partizanskih ubojica u brzini ubijanja, Jurini su krvolociipak uspjeli polako i s velikom nasladom "dvije i po do tri tisuće Hrvata iskasapiti i dotućihladnim oružjem".

I DANAS SU KOSTI NEPOKOPANEPrema načinu izvršenja, najveći broj žrtava ubijen je rafalima iz strojnica, a potom

pojedinačnim hitcima u glavu, nakon čega su sami padali ili gurnuti u jame. Dio ih jesmaknut u stojećem stavu na samom rubu ponora pojedinačnim pucnjima iz blizine u glavu,što je izazivalo prskanje mozgovine, krvi i komada lubanjskih kosti po ubojicama. Velik brojžrtava je nakon zadobivanja strojničkih prostrijela i bacanja u jame, još uvijek pokazivaoznakove života, pa su ubojice za njima bacali ručne bombe. Prema procjeni sudionikapokolja, od jedanaest tisuća njegovih žrtava, barem tri su bačene u jame još uvijek žive.Danima su iz mraka zapomagali i molili da ih dokrajče. Lakše ranjeni pokušavali su ispuzativan, pa su ih morali, kako tvrdi Jure, "po nekoliko puta ubijati". U kočevskom je pokoljustanovit broj ljudi pobijen na šumskim proplancima i nepokopan ostavljen za hranu zvijerima.Njihove su kosti u velikom broju još uvijek virile iz zemlje 1981, u što sam se osobno uvjeriokao sudionik velike vojne vježbe JNA, održane u tom dijelu Slovenije. Pukovnik JNAAksentijević je tada nađene kosture pripisao ostatcima nepokopanih njemačkih vojnika iz2.svjetskog rata. Nažalost, te iste ljudske kosti, na zemlji kočevskih stratišta nepokopane ležei dan danas.

JEDNIM SNAŽNIM I DUBOKIM REZOMPosebna "poslastica" kočevskog zločina bila su masovna klanja i škopljenja Hrvatica i

Hrvata,u čemu se posebno isticala komesarka Milja. Ona je,prema navodu svjedoka, uistinubila sotonskom maštom obdaren vrhunski stručnjak za mučenje i ubijanje ljudi. Upravo jenjezinom zaslugom "obična" partizanska masovna "likvidacija narodnih neprijatelja" naKočevskom rogu pretvorena u kanibalsku orgiju ubijanja. Osobno je izdvajala veće skupinemlađih muškaraca i naređivala borcima da ih kolju, žlicama i noževima kopaju oči, odsijecajuuši, noseve i spolne organe,te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u ustaodrezane penise. Prema naredbi komesarke, partizanski su koljači sve amputacijske raneobilno solili i potom žrtve puštali da se što dulje muče. Milja je koljačke šeprtlje, koji sumuškarcima rezom odozgo nevješto odsjecali vanjske spolne organe gubeći vrijeme na"dugotrajno testerisanje", stručno podučavala tom zvjerskom postupku. Prema Milji pravilnije partizanski postupak kastriranja započinjao rezom ispod skrotuma, a nož se pritom polagaokoso u preponu. Tako se penis zajedno sa skrotumom odsijecao jednim snažnim i dubokimrezom. Milja je, isto tako, "drugarski kritikovala" nespretnjakoviće, koji su zbog predubokogreza na vratu žrtava, zatupili noževe na njihovim vratnim kralješcima, a u šumi ih nisu imaligdje naoštriti. Nevještim je koljačima pokazivala kako rez na vratu mora ići kružno krozmeke česti i zahvatiti velike žile obje strane vrata zajedno s grkljanom, da "hrvatska svinja"ne može glasno urlati.

IZBIJANJE NEZAVISNE IZ GLAVE

7

Milja je vlastoručnim kastriranjem umorila više stotina hrvatskih mladićasrednjoškolske dobi iz nekakvog internata školske ustanove i pritom ritualno lizala njihovukrv s noža. Rukom im je utrljavala sol u amputacijske rane i naslađivala se njihovimmukama. Prije toga istu je skupinu mladića na šumskoj čistini grupno silovala i na felacijuprisiljavala skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom. Milja je nekolicinidragovoljnih koljačica demonstrirala vitalnu ekstirpaciju još uvijek kucajućeg srca kaovlastiti "specijalitet" zvan "usoljeno ustaško srce". Nakon četiri snažna udarca sjekirom uprednju stan grudnog koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti,još uvijek živimžrtvama izvlačila je srca,rane obilato zasipala solju i potom ih potežući za srca i pripadajućekrvne žile, vukla po zemlji. Na kraju je nožem bušila otvor na stijenci kucajućeg srca,usmjeravala mlazeve krvi žrtvi u usta i tjerala je da pije vlastitu krv.

Drugi Miljin "specijalitet" zvao se "klinčani hrvatski mozak". Ova psihijatrijskabolesnica, s velikom je nasladom živim ljudima kladivom zabijala zidarske čavle krozlubanju u mozak i nakon svakog zabijenog čavla žrtvu pitala: „Jesam li ti izbila Nezavisnudržavu Hrvatsku iz glave?". Žrtve su dobro podnosile tu vrstu mučenja i začuđujuće dugopreživljavale. Prema Miljinoj naredbi, borci su svakodnevno na ražnjevima žive pekli časnikehrvatske vojske. Postupak nabijanja živog čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatriobavljan je tako, da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

UŽASNA MUČENJA ŽENAJure,nadalje, tvrdi da su u svim vrstama zvjerstava prednjačile "drugarice" partizanke.

Žrtvama oba spola palile su cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije dijelova vanjskogspolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupalematernice, te potom iste žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce sugušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta. Na nagovor komesarkeMilje, partizanke su komade bodljikave žice za vezivanje ruku muškarcima sadistički zabijalekroz penis u mokraćnu cijev. Trudnicama su nožem parale trbuhe, vadile im nerođenu djecu idječje ručice provlačile kroz nožem napravljene proreze na dojkama majke. Partizanke suskupini časnih sestara i svjetovnih žena, nakon serijskog silovanja, vlastite ruke provuklekroz proreze na dojkama, međusobno ih svezale žicom i potom ih prisilile da prije smaknućatako sputane i gole, uz zvuke harmonike, plešu kozaračko kolo i pjevaju: "Mi smo kurve, jojmi smo kurve i hrvatsko smeće, časne sestre, joj časne sestre, đubre su najveće".

Neke su drugarice "likvidacije" vršile tako da su ženama i muškarcima pušćane cijevizabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih. Na poticaj komesarskeMilje,"drugarice" su večem broju žena odsijecale dojke, solile rezne površine i potomposoljene odsjećene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četka-ma nanosile grozne ozlijede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženimžrtvama mokrile su i defecirale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak premažrtvama, na Kočevskom je rogu bio praćen skupnim poticanjem,javnim odobravanjem ikanibalskim oduševljenjem zločinaca.

8

TITOVA OSOBNA ODGOVORNOSTU petak, 1. lipnja 1945, tijekom prijepodneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško

osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvoSimo i Milja su među dragovoljcima izdvojili skupinu koljača s mesarskim iskustvom i

zadužili ih za deranje kože živim ljudima. Te su "drugove" oslobodili svih drugih zločinačkihobveza i dali im povlašten status u kaznenoj jedinici. Svjedok navodi da su ih zvali"specijalisti", a njihov zločinački uradak "specijalnom obradom". "Specijalisti" su žrtvevješali naglavačke na drvene križeve za deranje svinja i živima im derali kožu počevši odstopala prema glavi. "Specijalnu su obradu" namjerno izvodili potanko i što dulje, a oderanedijelove tijela obilno zasipali solju. Urlici koje su ove žrtve ispuštale prije bi se mogli nazvatiživotinjskim, nego ljudskim. Obrada je završavala skidanjem skalpa i potom pribijanjem ucijelosti oderanih ljudskih koža na obližnje drveće radi sušenja. "Specijalist" živoder potombi oderanu žrtvu ostavio da posoljenog ogoljenog potkožnog tkiva polako umire u mukama ilibi joj u položaju naglavačke rasporio trbuh, izvukao i presjekao šupljine i vijugu iz koje secijedio izmet, provukao u usta.

RASPOLOŽENJE UZ LOGORSKU VATRUKoljačka 24-satna smjena obično je završavala paljenjem logorske vatre i cijelonoćnim

dežurstvom nad svježe popunjenim grobištem. Uz logorsku se vatru jelo,opijalo ipjevalo,prepričavala su se koljačka iskustva iz proteklog dana,a pojedini parovi partizanskihkanibala izdvajali su se i podalje od vatre javno kopulirali. Idući dan u zoru nastupala jedruga smjena i nastavljala s ubijanjem. Tijekom pokolja poneki od "drugova" slabih živacapovraćali su,padali u nesvijest ili čak doživjeli živčani slom. Jure je iznio vrlo zanimljivpodatak o postupku partizanskog stožera prema takvim pojedincima: "Prolupale je koljačeodmah odvodila OZNA i vjerojatno ih po kratkom postupku ubila, jer ih više nitko od nasnikad poslije nije vidio,niti je čuo bilo što o njima". U "drugova" su se prigodom klanja znalijaviti tzv. jurišantski napadi, pri čijem su nastupu u svojevrsnom transu žrtve ubijali "kao potekućoj traci". Pojedine su "drugarice" pri ubijanju dobivale psihomotorične napade poznatepod pučkim nazivom „Kozara”. Tada su u stanju tobožnje opsjednutosti mahnito unakazivalei ubijale ljude, lizale krv i mozgovinu žrtava, te trgale vlastitu odjeću, vadile dojke i javnomasturbirale.

Svjedok Jure navodi da su, protivno dojmu koji vlada u javnosti, slovenski partizaniravnopravno sudjelovali u svim vrstama nasilja nad žrtvama. Prema Jurinoj procjeni,nakočevskim su stratištima slovenski koljači obavili približno polovicu posla i to na osobito ok-rutan način. Sa sobom su donijeli velike šumarske tandempile "žage" i s njima "hrvaškebandite žagali" na pola i to vrlo polako, tako da se žrtva čim dulje muči i zapomaže. Svjedokističe da je osobno promatrao Slovenku, kojoj su njemački vojnici navodno pred očima pobiličitavu obitelj, kako u stanju potpune izbezumljenosti živim ljudima nožem izrezuje utrobneorgane i sjekirom odsijeca udove. Ista je osoba kasnije postala viđenija dužnosnica KPSlovenije. Slovenski su partizani pojedinim žrtvama prilikom klanja odsijecali glave i s njimaza vrijeme odmora igrali nogomet. Osim toga ljudske su glave nabijali na štapove i pekli nažaru.

9

PUNIH DVANAEST DANA POKOLJAJure je osobno vidio Dubajića kako kolje hrvatske zarobljenike dvosjeklim bodežom

zvanim kama. Pritom je pio mlazeve krvi iz njihovih vratnih žila i lizao krv sa noža. Neki"drugovi i drugarice", uključujući i komesarku Milju, lizali su posoljen svježi mozak žrtavana vrhu noža. Milja je nakon brojnih vlastoručno izvršenih "likvidacija" poprimala sotonskiizgled. Bila je tako krvava, da joj se ljudska krv cijedila s odjeće i ruku. Čizme su joj bileružičasto-bijele od gaženja po ljudskoj mozgovini, a u naborima odjeće i kosi nosila jekomadiće raznesenih lubanjskih kostiju i ljudskog mozga.

Punih 12 dana vrletima Kočevskog Roga prolamali su se urlici i jauci ljudi podvrgnutihneopisivim mukama. Velik broj unakaženih žrtava, posebno žena, na koljenima je moliopartizane da prekinu s daljnjim mrcvarenjem i odmah ih ubiju. Završnih dana pokoljaposebno dovedene diverzantske jedinice počele su eksplozivom urušavati grotla jama i usjekeu kojima su ležali desetci tisuća trupla i pokoji umirući nesretnik. U slučajevima kada bieksploziv neoprezno bacili na ljudska tijela, eksplozija bi iz jama visoko u zrak izbacivala iokolo raznosila kašu od ljudskog mesa i kosti.

TITO PRED ODERANIM SVEĆENIKOMU petak 1.lipnja 1945.tijekom prijepodneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako

oznaško osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojnoizaslanstvo. Jure i "drugovi" uspjeli su među njima prepoznati maršala Josipa Broza Tita,Edvarda Kardelja, potpukovnika Milana Žeželja, te generale Aleksandra Rankovića,Peku Dapčevića, Ivana Mačeka, Franca Leskošeka, Koču Popovića i Petra Drapšina.Prilikom prolaska te skupine kroz Kočevje i okolna sela, bio je proglašen redarstveni sat sastrogom zabranom izlaska iz kuća i gledanja kroz prozore. U svakoj kući na smjeru kretanjakolone vozila, naoružani je partizan na nišanu držao sve ukućane i silio ih da borave uprostorijama bez pogleda na cestu. Spomenuta se delegacija najkrvoločnjih partizana priobilasku živo zanimala za rezultate svog udruženog zločinačkog pothvata.

Kako je ubijanje "hrvatske bande" bilo u punom zamahu, borci su vrhovnomkomandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvoločne metodologije za eksterminacijuHrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, tena stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog napartizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mužašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeniu prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a namjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskomorgijom,Tito je Simi i Milji "čestitao na primjernom obavljanju zadaće". Po završetku"likvidacije" svim je izvršiteljima pokolja naredio "dvotjednu nagradnu prekomandu naBledsko jezero, radi odmora i partizanskog druženja".

TITOVA POŠTENA INTELIGENCIJAOd utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvorevine, iznikle na krvi

10

Kočevskog roga i sličnih zločina, pa do danas, naraštaji hrvatskih i inih boljševičkihpseudoznastvenih dušobrižnika uporno pokušavaju opovrgnuti "dezinformaciju neprijateljskepropagande" da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na mjestu događajazapovjedao pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika. Štoviše,komunistički profesorski ološ s hrvatskih sveučilišta i dan danas tvrdi da partizani u načelunisu kršili međunarodno ratno pravo,niti su izvršili bilo kakav ozbiljniji ratni zločin. Okorjelikrijumčari povijesti iz redova tzv. Titove poštene inteligencije smetnuli su pritom s umapodatke objavljene u komunističkom tisku u to doba, koji govore suprotno. Primjerice, tihdana je „Vjesnik“ jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratioTitovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudibez sudske presude. Iz tekstova objavljeno u "Vjesniku“,ljudska je krv jednostavno liptila.Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je komunistički zločinacizmeđu 19. svibnja i 6. lipnja kroz 1945. neprekidno boravio u Sloveniji i na obližnjemsjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju i na tom području, po njegovoj je naredbibez suda ubijeno više stotina tisuća ljudi.

************

Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbenaroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako,da se za uvijek nestane onog smrada koji nesmije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu Jugoslaviju. J. B. Tito, Vjesnik,25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

TITO JE OBIŠAO MJESTAMASOVNIH LIKVIDACIJATijekom boravka u Sloveniji, 1. lipnja,prema svjedočenju dragovoljca Jure, Tito

je s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu uvrijeme najžešćeg ubijanja

Kronološki gledano Tito je već 4.svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I.armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redoslijedu zapovijedaligenerali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vladeHrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.

KOLJAČ MIJALKO TODOROVIĆSastanku je kao potpredsjednik Savezne vlade nazočio Edvard Kardelj zvan Bevc.

Prema svjedočenju sudionika sastanka,načelnika Vojnosudskog odjela II. armije GabrijelaDivjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad Komunističkih koncentracijskihlogora za eksterminaciju Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenjezarobljeničkih hodnja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i organizacijamasovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao komesar I. armije,velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj

11

pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantomhvalio da je po zagrebačkim stratištima "vlastoručno poklao više ljudi nego tijekomcjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka,zgadio mu se život i više ne može jesti meso".

GOVOR O KONAČNOM OBRAČUNUPrema partizanskom tisku, Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja nadalje.

U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića iKoste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima koje su partizani strojnicama ibajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio jeda "u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje uokolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom". Nadalje, svimprotivnicima svojeg režima najavio je "da će u novoj komunstičkoj državi svjetlost danagledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame".

TITOV OBILAZAKTito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska

stratišta,pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao sa psihopatima koji suvršili "likvidacije". Potom je 21.svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovutrgu. Sljedeća tri dana boravio je u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno zapovijedaomasovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja,u Kar-lovcu je obišao komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamozatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio "ubrzavanjedinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatskubandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela". U Sisku je posjetio sličan, nonešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskogstanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne. Upratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića,više je puta obišao zagrebačkelogore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću "likvidacije". Od Krajačića i ministrazdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis po-bijene "hrvatske ranjeničke đubradi" iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekimapošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti ubolesničkim posteljama i potom su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutihranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je4.791. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavom ispričao generalu Crvenearmije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa jegosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

PROSLAVA ROĐENDANAU petak 25.svibnjaTito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema

Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu kao rođendanskipoklon "drugarsko" iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i sprozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s NikolomMandićem i Milom Budakom,postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao

12

osjećajući vrhunac vlastite moći. Naredio je da ih se do suđenja ne smije tjelesno zlostavljati.Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom seodvezao na proslavu rođendana koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjemsudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješitipitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici.

Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581stanovnika,konac rata je dočekao s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica izopustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubugladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu,Tito je u subotu 26. svibnja naredio "da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaciiz grada" i "pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenimhodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta". "Putem ili po prispjeću uzavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodnineprijatelji". Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbiraspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskogpodručja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice izokolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba ine zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem iklanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

NAREDBA BROJ 7Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića,Tito je nakon proslave

rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatskimladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnimoperacijama II. svjetskog rata, a kraj rata su iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba jeizuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstvenonesposobne za službu u oružanin snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odlukuuobličila u znamenitu "Naredbu broj 7". Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti7.800 mladića, koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg "novačenja u JA".Odmah po partizanskom"novačenju" izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63,mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle sunoću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti prekoPodravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstavaizvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

TITOVI IZRAZI ZADOVOLJSTVA“Vjesnik“je u nedjelju 27. svibnja donio vijest "da Tito ovih dana u pratnji generala

Rankovića obilazi okolicu Zagreba",bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokihrazmjera,koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okoliciKrapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dandvanakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, testratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama.

13

Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu, gdje je istogdana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna FrancaSečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog istratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta" izrazio zadovoljstvo metodologijomubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarskaokna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i okoliciproboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primioizaslanstvo Katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sewisom. Upravo tijekom tog boravkau Sloveniji,1. lipnja, Tito je,prema svjedočenju dragovoljca Jure, s visokim partijskim ivojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.

RANKOVIĆ: 586.000 LIKVIDIRANIHNARODNIH NEPRIJATELJA

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnjaponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armijei zapovjednikom ukrajinske fronte Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom"narodnog heroja”.„Vjesnik“nije naveo mjesto i vrijeme susreta,no izvijestio je daje„Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu". Svjedok Sečen tvrdi da je Titouistinu obišao okolicu Celja, no ponajprije klaonicu ljudi koja je radila punimpogonom. To su bili eksterminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom punizarobljenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno krajMaribora

Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično."To su bili vrlo duboki,kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širiostrašan smrad". Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

SLOVENIJA – ZAGREB – BJELOVAR - OSIJEKIdući se dan komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U

ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja papinaizaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u vojnoj bolniciRebro,gdje se zadržao preko dva sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od"hrvatske bande". Zapovjednik vojne bolnice Rebro,partizanski kapetan Julius, svom jemaršalu podnio sljedeći prijavak: "Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metraispod zemlje,a neki još i dublje",pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku. Odmahnakon posjeta Rebru,Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvoposjetio Komunistički konclogor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a onda jesa skupinom ubojica održao polusatni sastanak u hotelu „Grand”.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednikosobno izdao potrebne upute za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito

14

je potom iz Bjelovara trasom današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolonavozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostaleiza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih ikrajnje iscrpljenih, polugolih ljudi koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskomstražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relacijiBjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, asvaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomnorazrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.

SVJEDOČENJE KOČE POPOVIĆAU poslijepodnevnim satima 5. lipnja pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je

poslao u smrt, Tito je nenajavljano ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa.Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao jeveliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu „Vjesnik”je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945, tijekomkojeg je Tito "u najstrožoj komunističkoj konspiraciji" izravno zapovijedao pokoljem cvijetahrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: "Tito je na putu iz Zagreba u Beogradposjetio ranjenike u glavnoj VB u osiječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja krozSloveniju i Hrvatsku".

Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tijekomproljeća i ljeta 1945. neizostavno treba zaključiti svjedočanstvom koje je autoru ovogpodlistka osobno dao general Koča Popović nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišensvih partijskih i državnih dužnosti. Popović vrlo autoritarno tvrdi da je Tito sve važnepolitičke i vojne zadaće uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ih nije prepuštaosvojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatueksterminacije Hrvata, Nijemaca,Mađara i Šiptara krajem II. svjetskog rata. Tito je tih dana snajpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih "maršruta",naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanjesvojih političkih i klasnih neprijatelja.

Prema Kočinu navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako ivlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost,kojoj dostojanstvo i životi ljudi ništa nisu značili. Bolesno je uživao gledajući krvoločnomučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Bio je mnogo krvoločniji i bešćutniji odAleksandra Rankovića, koji je na zao glas došao upravo bezpogovorno provodeći kanibalskenaredbe svoga gazde. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945.njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Pri izvršenju tog pokoljanitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjalekolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bilasvakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji"likvidacija" nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

RANKOVIĆEVA DIVERZIJA I GUGIĆEVO OČITOVANJE

15

Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima tek kasnije. Kaonačelnik Generalštaba JNA od Tita je dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova opokoljima 1945. U tajnu operaciju bili su uključeni "XII. odeljenje JNA" (služba"bezbednosti"), personalna uprava JNA, Vojnohistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku,te UDBA i njezine specijalne ispostave zvane "Instituti za historiju radničkog pokreta". Listpo list, broj Hrvata smaknutih 1945. popeo se na preko pola milijuna, što znači da je tadaubijen svaki šesti živući Hrvat. Pokušavajući naštetiti svom vrhovnom komandantu i suzbitinjegou svemoć i samovolju, tadašnji jugoslavenski ministar unutarnjih poslova AlekandarRanković izveo je u veljači 1952. "političku diverziju" i mimo Titova znaja u dnevniku"Politika" objavio izvještaj u kojem je navedeno: "Kroz naše je logore i zatvore izmedu 1945.i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijateljaiznosi 586.000“. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.

Među pozornosti vrijednim svjedočanstvima o pokolju na Kočevskom Rogu, iako sdaleko manje pojedinosti, ističe se javno očitovanje još jednog sudionika tog događaja,partizanskog borca Ivana Gugića iz Vele Luke na Korčuli. I on se krajem rata zatekao uSloveniji kao borac 11. Dalmatinske brigade 26. Dalmatinske divizije. Bio je star nepunih 20godina. U svojoj je izjavi potanko opisao novačenje jedne od dalmatinskih koljačkih jedinicaza likvidaciju "hrvatske bande". Na poziv maršala Tita, iz Gugićeva bataljona 11. brigade, zaubijanje ljudi dragovoljno se javilo 60-70 časnika i vojnika. Gugić navodi da je njegovakaznena jedinica osnovana u Kranju "po svoj prilici" 26.svibnja. Zapovjednik koljačke četebio je kapetan Nikola Maršić, Hrvat iz okolice Makarske, a komesar Ivan Bokež,vjerojatnoHrvat iz Boke Kotorske. Dragovoljačka je četa odmah drugi dan u okolici Ljubljane pobila800-1000 Hrvata i Slovenaca dovedenih iz logora Šent Vid u Ljubljani. Potom je, također "posvoj prilici" u ponedjeljak 28. svibnja, vlakom prevezena u Kočevje. Ovaj podatak podudarase s opisom "druga" Jure, što ukazuje da je ubijanje većeg opsega na Kočevskom rogu uistinumoglo početi u utorak 29.svibnja. Gugić navodi da mu je tijekom zadaće neposrednopretpostavljeni "starješina" bio stanoviti Ivo Franković s Pelješca,a zapovjednik cjelokupnekaznene jedinice major Simo Dubajević. Pogrešno navođenje Dubajićeva prezimena znak jeda je Gugić slabo poznavao zapovjedni lanac kočevske operacije.

KAKO UTVRDITI BROJ ŽRTAVAGugić potvrđuje Jurina zapažanja o dobnoj i spolnoj strukturi smaknutih

žrtava,te govori o "masi zarobljenih vojnika i uhićenih svjetovnjaka, dapače i žena,cijelih obitelji i malodobne djece". Gugić, nadalje, potvrđuje da su partizaniprije"likvidacije“ žrtve temeljito pljačkali. Pritom ističe primjer stanovitog komesaraLjube Barbarića s Hvara, koji je uspio opljačkati 5 – 6 kg zlatnog nakita

Gugić poput Jure svjedoči o masovnom silovanju djevojčica i žena, te kao posebnookrutnog spolnog nasilnika navodi komesara Božu Kačića s Hvara. Isti se pred borcimajavno hvalio brutalnim spolnim nasiljem nad "hrvatskim kurvama". Ivan Gugić u svomiskazu tvrdi da nije ubijao na stratištima, već obavljao druge poslove u pripremi žrtava za"likvidaciju". Navodno je prihvaćao vlakove sa zarobljenicima,skidao im odjeću i pljačkao

16

dragocjenosti, vezivao ih bodljikavom žicom, te u skupinama tovario na kamione i slao usmrt. Nakon izvršenog smaknuća odjeću žrtava slagao je u bale, prevozio na kolodvor ivlakom slao u Ljubljanu. Gugić navodi da je iz Kočevja poslao najmanje 20 vagona otuđeneodjeće. Gugiću se kao i Juri,u sjećanje posebno usjekla skupina od više stotina malodobnihdječaka odjevenih u odore nekakvog zavoda srednje vojne škole. Ta je skupina nakonsilovanja,spolnog sakaćenja i dugotrajnog mučenja,odrezanih spolnih organa i posoljenihamputacijskih rana, ostavljena da polako iskrvari.

40.000 U OSAM DANAGugićeva ocjena podjele žrtava pokolja prema narodnosti vrlo je slična Jurinoj. "Od

onih, koji su prošli kroz moje ruke bilo je više Hrvata nego Slovenaca i svega nešto srpskihčetnika". Prema tome i Gugić u svojem zapažanju udio četnika među žrtvama kočevskogpokolja svodi na zanemariv broj. Gugić navodi da je u smrt poslao i nekolicinu vojnika unjemačkim odorama, no nije poznato jesu li to uistinu bili Nijemci ili Hrvati unovačeni unjemačke jedinice. Ukoliko je Gugić iz logora Kočevje u smrt ispratio gotovo sve skupinesmaknute na Kočevskom rogu, mogao je s priličnom pouzdanošću procijeniti ukupan brojžrtava. Prema njegovu svjedočenju, na širem području Kočevskog roga pobijeno je do 40.000ljudi u svega 8 dana. "Toj procjeni odgovara i broj oduzetih odijela, koja su prošla kroznjegove ruke". Protuslovan dio Gugićeva iskaza procjena je broja vlakova sa zarobljenicima iuhićenicima, koji su danonoćno u Kočevje stizali iz pravca Ljubljane. Željezničkekompozicije bile su sastavljene od većeg broja isključivo teretnih vagona. Prema Gugićevuzapažanju u Kočevje je dnevno dolazilo izmedu 10 i 20 vlakova, što odgovara ukupnom brojuod sto i više pojedinačnih željezničkih preselica tijekom cjelokupnog razdoblja pokolja.Ovako velik broj vlakova dupkom punih ljudi, ukoliko je točan, bolje od bilo čije subjektivneprocjene ukazuje na stvaran broj ljudi smaknutih na Kočevskom Rogu. Medutim, broj žrtavaizračunat prema navedenom broju prispjelih vlakova daleko nadilazi Gugićevu odokaizvršenu procjenu čija gornja granica seže do 40.000 žrtava, što njegovo svjedočenje činifaktografski nekonzistentnim.

PITANJE BROJA ŽRTAVAZanimljivo je da je iz mojeg podlistka Četnički zbor na Petrovoj gori 4. ožujka 1990,

objavljenog 2004. u Hrvatskom slovu, ostao neobjavljen dio teksta, koji sadrži obraćanjeS.Dubajića Srbima i predstavlja izvorno priznanje zločina, a glasi: „Nakon "službenog"završetka zbora, s priručnog se megafona pijan svjetini obratio umirovljeni pukovnik JNA S.Dubajić, poznat kao "mesar s Kočevskog roga". Javno priznajući da je 1945. na Kočevskomrogu "komandovao pokoljem 30.000 ratnih zarobljenika i civila,uglavnom Hrvata", hvalio sekako je "zadatak" izvršio u rekordnom roku za svega 5 dana. Međutim,tvrdio je "kako se jošuvijek nije napio dovoljno hrvatske krvi". Pritom je veličao lik novog srpskog "vožda" ispasitelja srpstva Slobodana Miloševića.

Navedenu Dubajićevu procjenu broja žrtava treba uzeti s velikom zadrškom, jer je riječo slobodno odabranoj okrugloj znamenci koja se temelji na njegovim dojmovima i odudaraod procjena neovisnih istraživača i drugih svjedoka pokolja. I očevidac Gugić je svojuprocjenu ograničio slobodno odabranim okruglim brojem "do 40.000 žrtava", koji je mnogo

17

veći od Dubajićeva i u svakom slučaju bliži stvarnom broju ubijenih. Gugićeva je procjena,međutim, u neskladu s drugim podatcima iznesenim u njegovu vlastitu svjedočanstvu i toponajprije vezanim za broj prispjelih vlakova sa zarobljenicima, što otvara pitanje izvornosti iozbiljnosti njegova svjedočanstva. Iako se točan broj žrtava kočevskog pokolja nikada ne ćeutvrditi, odlučan značaj u njegovoj rekonstrukciji imaju podatci iz vrlo vjerodostojnihslovenskih izvora povezanih s počiniteljima zločina, objavljeni 2000-te u knjizi „Tudi mi smoumrli za domovino“. Prema tim podatcima, na Kočevskom je rogu smaknuta 41.000 Hrvata,što je broj do sada najbliži činjeničnom (vidi tablicu). Ukupan broj kočevskih žrtava mnogoje veći, jer Hrvatima treba pribrojiti ubijene Slovence, Srbe, Crnogorce i Nijemce. Datablično prikazan broj hrvatskih zarobljenika i uhićenika ubijenih na Kočevskom rogu nijepretjeran, već moguće i nepotpun, izrijekom je potvrdio i glavni naredbodavac tog pokolja,maršal Tito. Hvaleći se velikim brojem smaknutih Hrvata u završenim operacijama II.svjetskog rata u Sloveniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28: svibnja uLjubljani neuvijeno i pobjedonosno izjavio: "Likvidirali smo 200.000 bandita, a još tolikosmo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde".

POGAČNIKOVA ANALIZA GUGIĆAU rasvjetljavanje okolnosti kočevskog pokolja uključio se u doba sloma komunističke

diktature slovenski svjedok Pogačnik. Premda nije iznio pojedinosti o svojim dužnostima priizvršenju zločina, očigledno je bio dobro upućen izvor. Pogačnik je odmah,kao nemoguć ipotpuno izmišljen, odbacio dio Gugićeva svjedočanstva "kako je s kočevskog kolodvora izvagona pustio ustaškog satnika iz Slavonskog Broda i četvoricu ustaša koje je isti izabrao dazajedno s njim pobjegnu u šumu, a satnik mu je prije bijega poklonio zlatni lančić i srdačnomu se zahvalio". Potpunom besmislicom Pogačnik drži i nastavak Gugićeve priče kako mu jeustaški satnik po povratku u Slavonski Brod poslao u Vela Luku petnaestak paketa sašunkama, brašnom, masti i kobasicama". Pogačnik tvrdi da ustaški satnik, zatekao se uKočevju ili Slavonskom Brodu, nije živio dulje od pola sata, a bez zlatnog lančića redovito biostao odmah po izručenju iz Austrije ili zarobljavanju na tlu Jugoslavije. Nastavak iste priče opaketima s hranom, koje je ustaški satnik tobože iz Broda slao u Velu Luku u jeku najoštrijeposlijeratne racionalizacije prehrane praćene svakodnevnim nasilnim oduzimanjem hraneseoskim kućanstvima, Pogačnik smatra mitomanskom lakrdijom. Pogačnik tvrdi da jeosiguranje vlakova prigodom prihvata novih skupina zarobljenika na kočevskom kolodvorubilo takvo, da se mimo straže nije mogao "provući ni štakor". Osim unutrašnjeg krugastražara postavljenih oko prispjelog vlaka na samom peronu, oko zgrade kolodvora i bližeokolice bila su u krug postavljena još dva dobro naoružana partizanska kordona.

Pogačnik upozorava da su tijekom pokolja na Kočevskom rogu na relaciji Ljubljana –Kočevje prometovala i međusobno se mimoilazila samo dva teretna vlaka sastavljena odvećeg broja teretnih ili G–vagona. Taj podatak isključuje mogućnost dnevnog dolaska uKočevje 10 do 20 vlakova, kako to tvrdi Gugić. Pogačnik navodi da je kapacitet jedneželjezničke preselice za Kočevje u prosjeku iznosio oko 3.000 ljudi, s napomenom da seprikapčanjem dodatnih vagona i taj broj mogao povećati. Prema njegovoj procjeni u Kočevjeni jednog dana nije stiglo više od 8.000 zarobljenika, što odgovara dnevnom dolasku 3 do 4vlaka. Očigledno dobro poznavajući tijek kočevskog pokolja, Pogačnik je doveo u pitanje i

18

Gugićev navod kako on nije ubijao, nego samo pripremao žrtve za "likvidaciju", te zaključioda je Gugić zatajio punu istinu. Pogačnik drži prijepornom i Gugićevu tvrdnju da je njegovajedinica dragovoljnih ubojica brojila svega 60 do 70 boraca. Suprotstavlja joj vlastitozapažanje o mnogo većem broju dalmatinskih krvoloka na Kočevskom rogu, te logičanzaključak da 70 koljača, uz najbolju volju i radeći bez predaha, ne može u tjedan dana pobiti40.0001judi.

HRVAŠKI DOMOBRANCI IN CIVILISTIPOMORJENI V SLOVENIJI OD 23. MAJA 1945.

Žrtve križevega pota od Dravograda do hrvaške meje........................145.000Žrtve v Kočevskem Rogu......................................................................41.000Žrtve v Zasavskem hribovju.................................................................24.000Žrtve v Brežiškem polju – Mostec..........................................................6.000Žrtve Krakovski gozd – 11 grobišč – glej slike......................................5.000Žrtve del hrvaške vlade in otroci ter nune Lancovo................................1.300Žrtve Crni Grob – ostanek vlade pobite v Lancovu...................................200V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati..................................................190.000

Perme Franc., Tudi mi smo umrli za domovino, Ljubljana, 2000.

POSLIJE ZLOČINA – SVI NA PLESDvojbenost Gugićeva svjedočanstva potvrdili su i drugi izvori. Prema sačuvanojpismohrani Gugić u doba kočevskog pokolja nije bio, kako on tvrdi, obični borac, negočetni mitraljezac, časnik partizanske paravojske, član KPJ,omladinskirukovodilac,kongresni delegat USAOH-a, te prisan "drug" partizana Veljka Kadijevićai Budimira Lončara

Kadijević se, napominjući znatnu vremensku udaljenost tih događaja, blijedo sjeća daje Gugić bio dragovoljni kočevski koljač, koji je zbog nekog kaznenog djela, čini segrabežnog umorstva, služio zatvorsku kaznu i pritom bio lišen čina, te isključen iz partije. Zavrijeme nakon odsluženja kazne, ilegalno je prebjegao u Italiju i stanovito se vrijeme skrivaou Vatikanu. Potom je znamenitim Draganovićevim "štakorskim kanalom", trgovačkimbrodom otplovio u nepoznatom pravcu, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Kadijević držida bi potanje podatke o Gugiću mogao dati svojedobni predsjednik splitskog USAOH-a injegov intimus Budimir Lončar, koji je imao bolji uvid u Gugićeve zadaće u završnimoperacijama II. svjetskog rata u Sloveniji.

POGAČNIK POBIJA GUGIĆAPogačnik je u potpunosti osporio i pisano svjedočanstvo majora Sime Dubajića kako je

cijelo vrijeme pokolja bio odsutan sa stratišta,jer se opijao u nekakvoj gostionici,pri čemu suza njegov stol dolazili neposredni izvršitelji, zajedno s njim pili i padali u nesvijest potreseni

19

strahotama koje su činili. Pogačnik, naime,tvrdi da je Kočevje krajem rata bilo tako temeljitoporušeno, da je podsjećalo na Staljingrad. Nadalje, kočevska stratišta nalazila su se napotpuno nenastanjenom šumskom području kilometrima udaljenom od najbližeg naselja.Osim toga, za vrijeme kočevskog pokolja u cijeloj je okolici bila proglašena neka vrstaredarstvenog sata sa strogim ograničenjem kretanja stanovništva. Prema Pogačnikovusjećanju, u opisanim okolnostima krajem rata, ni u Kočevju, niti u okolnim selima, nije radilanijedna "gostilna" u kojoj bi se Dubajić mogao opijati. Stoga je Dubajić, zajedno sa svojimdalmatinskim koljačima, vjerojatno najviše vremena provodio na stratištima u kočevskimbrdima i pritorn samo prema potrebi zadatka silazio u Kočevje.

SPOLNO SAZRIJEVANJE OMLADINACAPogačnik je potvrdio podatak da su pokoljem na Kočevskom rogu zapovijedali časnici

26. dalmatinske divizije Simo Dubajić i stanovita "drugarica" komesar. On je, međutim,jedini skrenuo pozornost na tragičnu činjenicu, koju su svjedoci Jure, Gugić i ostali svjesnoprikrili. Većina koljača dragovoljačke jedinice 11. dalmatinske brigade, koja je na Rogupočinila u našoj povijesti do tada nezabilježen zločin, bili su Hrvati. Za tu je skupinu bilasvojstvena značajna zastupljenost malodobnih ubojica, a rijetko koji od njih bio je stariji od25 godina. Pogačnik ih opisuje kao razularenu skupinu polupismenih, psihički poremećenihbezbradih balavaca i tjelesno nezrelih balavica divljačkog ponašanja, koje je zločinačkipartizanski pokret uvjerio da mogu bez ikakve odgovornosti ljudima oduzimati živote.Pogačnik smatra da zvjerstva s elementima ljudožderstva, koja su oni počinili nadpripadnicima vlastitog naroda, teško da bi mogla izvesti skupina zrelih i odgovornih osoba.Silovanja teško unakaženih umirućih ženskih tijela, mnogima od tih balavaca bila su prvospolno iskustvo. Na podjednak je način izrezivanje muških spolnih organa i nekimpartizanskim balavicama bio prvi dodir s ljudskom spolnošću. Takav oblik spolnogsazrijevanja adolescenata, kakav je svojim omladincima upriličio Josip Broz Tito, nije opisanni u jednom meni poznatom udžbeniku psihijatrije.

PROSLAVA S PLESOMPogačnik navodi da ga je ova skupina mladih s čijih se odora u potocima cijedila

ljudska krv i mozgovina, koji su drhtali od uzbuđenja izazvanog masovnim ubijanjima, pušilicigaretu za cigaretom i bili u stanju sužene svijesti zbog opsjednutosti nekakvim višimrevolucionarnim ciljevima, podsjećala na strogo nadzirani kolektivni izlet nekog dječjegpsihijatrijskog zavoda u prirodu. Da nije izvršila tako strašan zločin nad vlastitim narodom,ova jedinica šmrkavih "teenagera" u drugim bi okolnostima svojim nedoraslim ponašanjemmogla izmamiti jedino podsmijeh. Prema Pogačnikovu mišljenju, ukoliko je netko od tihdalmatinskih balavaca na Kočevski rog i došao zdrav, nužno je otišao kao duševni bolesnik.Pokazatelj stanja svijesti tih psihopata, koji su u rekordno kratkom roku i bez ikakve sudskepresude smaknuli tako velik broj nevinih ljudi, kanibalska je proslava s plesom, održana uKočevju zadnjeg dana pokolja, u subotu 9. lipnja.

Pogačnik i Gugić svjedoče da su se na tom "mrtvačkom plesu" s prisilno doveđenimslovenskim djevojkama, pijani kočevski koljači hvalili i razmetali s tisućama ljudskih glava,koje su pojedini od njih "skinuli". Pogačnik navodi da je tijekom te kanibalske orgije došlo

20

do sukoba između neuređenih partizanki u smrdljivim, krvavim odorama i lijepo dotjeranihSlovenki u lijetnim haljinama. Neke partizanske koljačice vadile su iz džepova i poput trofejapokazivale odsječene ljudske uške i muška spolovila, te s istima plašile Slovenke. Nakon štosu pojedini koljači počeli snubiti slovenske djevojke i nuditi im zlato i satove za spolni odnos,partizansko je zapovjedništvo naprasno prekinulo kočevsku proslavu i Slovenke raspustilokućama.

***************

DOKUMENT: IZ PARTIZANSKE KJIŽEVNE BAŠTINE

ONE SU PALE, ALI MI SE SVETIMO(U spomen Gabrijele, Slavice i Lucije)

Ranom zorom krenuo je naš bataljon iz oslobođenog Drniša, prema Kosovu, gdje se jeneprijatelj utvrdio. Stigli smo u selo Biočić. Par riječi uputio je komandant komandirima ičete su krenule ususret neprijatelju. Pođoše borci i kroz samih 5 minuta otvori se paljba s obestrane. Prvi bunkeri su pali. Ide se naprijed. Stiglo se je pred brisani prostor i trebalo je začasak stati. Ali drugarica Gabrijela ne haje za opasnost, ne sluša drugove koji je zovu da sezaustavi. I previše je zaslijepljena mržnjom na neprijatelja. Jurne pred streljački stroj i bila jeza čas pred bunkerom neprijatelja. Puna zanosa viknu: "Naprijed drugovi, naprijed bombaši!"Ali neprijatelj je bio brži. Pet metaka iz šarca i hrabra Gabrijela za uvijek zamuknu. Njenakrv obli kamenje kršnog Kosova. Ona je izbačena iz stroja, ali njene riječi ponoviše se kaojeka iz ustiju ostalih boraca. Jurne II. četa, bombaši naprijed, ostali za njima. Neprijatelj osuvatru po njima. "Bolničarka", čuje se dozivanje čas sa jednog čas sa drugog krila. Slavica,bolničarka te čete ne traži zaklona, ona čuje samo zov ranjenika i kroz gustu vatruneprijateljskih mitraljeza leti da im pomogne. I ona je platila svoju hrabrost. Granata doleti,nekoliko gelera u trbuh i Slavica je pala teško ranjena. Drugovi je ponesoše, pružena joj jepomoć, stigla je i do bolnice, ali uzalud. Rana je bila teška da bi mogla preboliti. I drugabolničarka dala je život u borbi za Kosovu.

Bilo je još juriša,još borbi. Naši bataljoni oslobađajući Kosovo došli su do posljednjihneprijateljskih uporišta ispred Knina. Mora se ići naprijed, slomiti i taj najtvrđi bedem. NašIII. bataljon krenuo je prema Oštroj Glavici. Već se približavaju vrhu kote. Borba jeogorčena, jer neprijatelj zna da mu je to posljednje uporište i žilavo se brani. 20 šaraca i 8teških mitraljeza sasuli su vatru na naše borce. Bilo je mnogo ranjenih. Bolničarke su seprebacivale od jednog ranjenika k drugome. Najagilnija ne pazeći na sebe bila je Lucija,vrijedna i neustrašiva bolničarka je pala. Nije joj trebala pomoć, ostala je na mjestu mrtva itreća bolničarka naše brigade. Tri dobre bolničarke, tri svijetle uspomene za sve one koji su ihpoznavali, koji su vidjeli i znali cijeniti njihovu požrtvovnost i ljubav prema krvavim rukama,prema iznakaženim tjelesima drugova.

One su poginule vršeći savjesno svoju dužnost. Na njihova mjesta došle su druge, alione su ostale u sjećanju svima nama ostale su kao krvava rana koju treba izliječiti.

21

I liječe je naši borci, liječe krvavim jurišima uništavajući sve više krvnika. Završena jebitka na Oštroj i Crnoj Glavici oslobođen je i Knin. Čitav teren natopljen je krvlju mrskogneprijatelja. Naši borci se osvećuju. Osvećuju se za sve patnje i nevolje, osvećuju se za sveone, koji su kao Gabrijela, Slavica i Lucija i bezbroj, bezbroj junaka pali u borbi za slobodu.

Melada Milka

(Faksimil članka Milke Melade, politkomesara čete za vezu 11. brigade, objavljenog nakonkninske operacije u brigadnom listu Izvor: Rako M., Družijanić T., Jedanaestadalmatinska brigada, IHRPD, Split,1987. str. 251.Nap. a: Tekst je prenesen iz izvornika bez promjena. Milka Melada (Planinc) kasnije je utotalitarnom komunističkom režimu postala sekretar CK SKH i predsjednica SIV (vlade)SFRJ.

DOGAĐAJI ZA POVIJEST PSIHIJATRIJE IPARTIJE

Prema navodima "drugova" Jure, Gugića, Pogačnika i drugih izvora,završni činpokolja na Kočevskom Rogu bio je krvavo zaslužen dvotjedni "drugarski" odmor naBledu

Odmor je započeo svečanim postrojavanjem partizanskih zločinaca i pozdravnimgovorom načelnika OZNE za Sloveniju, ratnog zločinca Ivana Mačeka Matije. Potom jeuslijedila podjela odlikovanja i obredno primanje koljača vanpartijaca u komunističku partiju.

REKORDERI POKOLJAMalodobni su ubojice s ushitom postali članovi SKOJ-a, a stariji KPJ. Pred partijskim

su strojem posebno pohvaljeni koljački "udarnici", koji su vlastoručno likvidirali više od2.000 "hrvatskih bandita". Točnost podatka o"prebacivanju norme" od 2.000 vlastoručnosmaknutih "bandita",za svakog je pohvaljenog "udarnika"verificirana drugarskimizglasavanjem na javno održanom "otvorenom partijskom sastanku". To su bili sljedeći"drugovi":1. Ante Čepić rekorder pokolja i nositelj "kočevske zlatne medalje", malodobni postolar ičlan KPJ od 1944, mitraljezac, Hrvat iz Makarske (nožem, sjekirom i pištoljem pobio oko3.800 "bandita"i pritom divljanjem onesposobio tri pištolja).2. Ljubo Periša nositelj "kočevske srebrne medalje", malodobni besposličar i član KPJ od1943, časnik OZNE, lažnog imena Dinko, Hrvat iz Šibenika, (pištoljem pobio oko 3.000"bandita", a nakon rata u Novom Sadu istim trofejnim pištoljem pobio čitavu vlastitu obitelj).3. Ado Dragić nositelj "kočevske brončane medalje", malodobni srednjoškolac i član KPJ od1943., politkomesar, Hrvat iz Zaostroga (nožem, pištoljem i strojnicom pobio oko 2.200"bandita").4. Ivan Bokež Prvoborac dječje dobi i član KPJ od 1942., a u vrijeme zločina jedva na pragu

22

punoljetnosti, politkomesar iz Kotora (pobio preko 2.000 "bandita"). Prema navodu J. Radiceiz knjige "Sve naše Dakse", iza tog lažnog partizanskog imena skriva se srednjoškolac NikolaMarić, Hrvat iz Boke kotorske.5. Milja malodobna srednjoškolka i član KPJ od 1944. ili 1945., politkomesarka izDalmatinske zagore, nepoznate zavičajnosti, imena i prezimena, izjašnjavala se kao Hrvatica(poklala preko 2.000 "bandita"). Sve petoro najistaknutijih masovnih ubojica s Kočevskogroga bili su malodobnici prosječne dobi od 20 godina, članovi KPJ i po nacionalnosti Hrvati.

PSIHOMOTORIČNI NAPADI – KOZARADio postrojenih psihopata u tom je uzvišenom trenutku od ganuća proplakao.

Svečanost je završila podjelom darova, uglavnom satova, zlatnika i drugih dragocjenostiopljačkanih poklanoj "hrvatskoj bandi", nakon čega je upriličen "drugarski"ples. Nastavak"partizanskog druženja" kočevskih koljača na Bledskom jezeru ubrzo se pretvorio uvišednevnu neobuzdanu orgiju razvrata, nasilja, primitivizma i atavizma. Visoko uljuđenostanovništvo i uposlenici tog otmjenog ugostiteljskog središta bili su zgroženi divljanjemuživatelja polumjsečnog nagradnog odsustva, koje je osobno naredio balkanski krvolokmaršal Tito. Nenaviknuti na uporabu zahoda, partizanski su barbari javno mokrili i defeciralisvuda po mjestu. Opijali su se do besvijesti i povraćali po ugostiteljskim ustanovama iulicama. Upadali su u okolne slovenske kuće i brutalno silovali žene. Neki od kočevskihkoljača odmah su "prolupali" i vojni ih je sanitet odvezao u Ljubljanu na psihijatriju.

Očevidci bledske proslave ne pamte lik Sime Dubajića, no jasno se sjećajuraspojasanog ponašanja komesarke kočevskog pokolja "drugarice" Milje. Tvrde daje"oskudno"odjevena plesala po stolovima bledskih kavana i pri vrhuncu "dobrograspoloženja" dobivala psihomotorične napade pučki zvane Kozara. Zbog slikovitih "plesnihtočaka oko krvavog noža zabijenog u dasku stola", "drugovi" iz koljačke jedinice nazvali suje "primadona Kočevskog roga". Pod tim partizanskim imenom istodobno ušla je u povijestpsihijatrije i komunističke revolucije.

NEKAŽNJENI DO DANASNakon završetka bledskog provoda jedinica dalmatinskih koljača s Kočevskog Roga

raspuštena je. Dragovoljci su vraćeni u svoje jedinice i ubrzo potom razvojačeni. Psihičkioboljele borce,prevezene na psihijatriju ljubljanske gradske bolnice,više nitko nikad nijevidio. Izvršitelji kočevskog zločina započeli su svjetovni život čvrsto uvjereni da nikad ne ćemorati položiti račun za svoje nedjelo. Tito i partija osobito su cijenili njihovu odanostiskazanu barbarskim krvavim posvećenjem na žrtveniku komunističke revolucije i mnoge odnjih promakli na visoke društvene i političke dužnosti. Masovno klanje, pijenje tople ljudskekrvi i lizanje svježeg ljudskog mozga, partizanskom se omladinskom kadru iz kočevsketvornice smrti obilato isplatilo i ispisalo svenamjensku pristupnicu za Generalštab JNA, SIV,SSIP, SUP, UDBU, partijske komitete, sveučilišne katedre i znanstvene akademije. Novahrvatska država nekritički primila ih je u svoja njedra i nastavila s jugoslavenskom šutnjom opartizanskim zločinima.

OBJEDINJEN SUSTAV KOČEVSKOG ROGA I REKE

23

A iz kočevskih stratišta,zastrtih zakletvom šutnje, godinama se širio smrad raspadnutihtrupala. Cjelokupna priroda tog dijela Slovenije promijenila se i zamrla. Prašumu su na duljerazdoblje napustile mnoge vrste šumskih životinja. Prema zapažanju kočevskih uzgajivača,pčele su se na to područje počele vraćati tek nakon osam godina. Jugoslavenske su vlastišume Kočevskog roga proglasile strogo nadziranim područjem zabrane ulaska. Po njemu sustalno ophodile posebne jedinice UDBE. Lugarsku i lovočuvarsku službu obavljali su takođerčasnici UDBE. Kasnije je zabranu kretanja po torn području proširila izgradnja velikog tajnogpodzemnog grada Kočevska Reka. Slovenski partizanski živoderi na čelu s Edvardom iPepcom Kardelj, u strahu od osvete vlastitog naroda za zvjerstva počinjena u II. svjetskomratu, izgradili su ga kao privremeno, potpuno izolirano sklonište, predviđeno za pripremuorganiziranog uzmaka u SSSR ili na zapad. U okviru Kardeljeva "bežigrada" izgrađeno jeprikriveno šumsko letalište stalno spremno za bijeg zrakoplovom. Vodeće slovenskepartizanske i komunističke obitelji, imale su prema dva puta godišnje ažuriranom tajnomplanu za bijeg iz "dežele", rezerviranu po jednu podzemnu prostoriju za nužni smještaj.Sustav unutrašnjeg i vanjskog nadzora nad "bežigradom" Kočevska reka, objedinjen je sasustavom nadzora nad Kočevskim rogom i to je stanje potrajalo sve do kraha komunističkediktature. Hrabri pojedinci ipak su dolazili na kočevske grobnice i označili ih križevima.Nemali broj ih je taj izlet platio glavom.

GENOCID POD TEPIHOMUlazi li pokolj hrvatskih izbjeglica izvršen na Kočevskom Rogu u okvir definicijegenocida, uz skroman intelektualni napor može dati svaka osoba

Osobna svjedočanstva sudionika kočevskog pokolja, objavljena u tiskovinamaN.Tolstoja, F. Permea, I. Prcele, V. Nikolića i J. Radice, učinila su nam dostupnim imenajoš nekih izvršitelja tog ratnog zločina.

NEKA DOSAD NEPOZNATA IMENATo su bili "drugovi":

1. Dušan Korać politkomesar 26. dalmatinske divizije, član KPJ, pukovnik, Srbin nepoznatedobi i zavičajnosti (uloga u pokolju nije rasvijetljena; viđen na Kočevskom rogu u društvuVeljka Kadijevića).2. Veljko Kadijević Malodobni 19-godišnji zamjenik politkomesara 26. dalmatinske divizije,član KPJ, Hrvat posrbica iz Glavine Donje, Imotski (uloga u pokolju također nijerasvijetljena).3. Simo Dubajić 21-g. besposličar i član KPJ od 1944.major, Srbin iz Kistanja.4. Grga Markić 27-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1943., politkomesar 11. dalmatinskebrigade, Hrvat iz sela Desana kod Metkovića.5. Nikola Maršić 26-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1942., kapetan, Hrvat iz sela Viakakod Vrgorca.6. Nikola Raos postolar i član KPJ, kapetan, Hrvat iz Makarske (potanji podatci nepoznati).7. Dane Jerković poručnik (potanji podatci nepoznati).

24

8. Mate Usorac 26-god zemljoradnik, vodnik, Hrvat iz sela Staševice kod Ploča.9. Albert Štambuk malodobni klesarski šegrt i član KPJ od 1943., politkomesarHrvat iz Selaca na Braču.10. Luka Blažević (potanji podatci nepoznati).11. Jakov Blažević mitraljezac (potanji podatci nepoznati, nije javni tužitelj!). 12. BožeKačić 29-godišnji zemljoradnik, desetar, Hrvat iz Selaca na Hvaru.13. Ljubo Barbarić 29-godišnji zemljoradnik, prvoborac i član KPJ od 1942., politkomesar,Hrvat iz Zastražišća na Hvaru.14. Ivo Franković 24-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1943., komandir čete, Hrvat izsela Boljenovića na Pelješcu.15. Danijel Joković 21-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1944., zamj. komandira čete,Hrvat iz Vele Luke.16. Kosta Ugrica Malodobni đak i član KPJ od 1943., politkomesar, Srbin iz Obrovca.17. Đuro Marić Malodobni besposličar i član KPJ od 1945., borac, Hrvat iz Varaždina.18. Ivan Gugić Kotarac Malodobni električarski šegrt i član KPJ od 1944., potporučnik imitraljezac, Hrvat iz Vele Luke.19. Popović po zvjerstvima poznata bolničarka, partizanskog imena Anica. Njezinu pravuosobnost nije moguće sigurno utvrditi. U spise 11. dalmatinske brigade zavedene su dvijebolničarke Popović, no s drugačijim osobnim imenima. Obje su nakon rata, jamačno ne bezjakog razloga, prekinule vezu s veteranskom ustanovom SUBNOR i nisu uvrštene u kasnijipopis boraca 11. brigade.

Pripadnik 11. brigade bio je i Vuk Anđelinović, inače stric političarke Vesne Pusić.

ZLOČIN GENOCIDA I NEUTVRĐENI POTPUNI IDENTITETIOsim Dubajića i Ugrice, svi navedeni neposredni izvršitelji kočevskog pokolja u kojih

je utvrđena narodnost, bili su Hrvati. U skupini navedenih ubojica utvrđene starosti,prosječna dob iznosila je 23,2 podine, a raspon dobi 18-29 godina. Četvorica od njih bila sumalodobna. Od navedenih dragovoljnih koljača u kojih je utvrđen politički status, samodvojica su na stratišta Kočevskog roga došli kao nepartijci. Ostali su,bez obzira na dob,biličlanovi KPJ. Među sudionicima pokolja neutvrđene osobnosti,a poznatim samo popartizanskom konspirativnom imenu,nalaze se u dostupnim izborima:zapovjednik? bataljunaBrale, zapovjednik? brigade Raga, zapovjednik mitraljezaca 3.bataljuna? brigade Mile, temalodobni časnik OZNE Budimir, zvan Bude,nepoznato prezime, iz okolice Zadra.

Puno ime i prezime zapovjedno najodgovornijeg časnika privremenog stožera pokoljana Kočevskom Rogu, komesarke Milje iz 11. dalmatinske brigade, ostaje međutim i dalje ne-poznato. Stoga pozivamo one koji na bilo koji način mogu pomoći u utvrđivanju njezinapunog identiteta, da se jave i podatak proslijede državnom odvjetništvu. Zločin genocida nadhrvatskim narodom 1945. ne smije se više nazivati „opravdanim i razumljivim”.

Pravna definicija zločina genocida sadržana je u člancima 2. i 3. Međunarodnogsporazuma o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojeg je Opći sabor OUN usvojiorezolucijom 260 (III) od 09. prosinca 1948. Zločin genocida ima dvije sastavnice namjeru

25

počinjenja i samo djelo genocida. Namjera se može dokazati izravno iz pismene ili usmenenaredbe, no dokaz njezinog postojanja češće se izvodi posrednim zaključivanjem izsustavnog zločinačkog djelovanja. Međunarodni sporazum pod genocidom podrazumijeva petvrsta kažnjivih djela počinjenih s namjenom da se potpuno ili djelomično uništi jednanacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Među tim kažnjivim djelima posebno se ističuubijanje pripadnika određene skupine i nanošenje teških tjelesnih i mentalnih ozljeda istima.Nanošenje teških tjelesnih i mentalnih ozljeda, u okviru šireg raspona nasilja, uključujemučenje svih vrsta, silovanje, druge oblike spolnog nasilja i sakaćenje. Osim neposrednogzločinačkog ubijanja, kažnjivim oblicima izvršenja genocida smatraju se urota i plani-ranje,izravno i javno poticanje, pokušaj izvršenja i sudjelovanje u izvršenju genocida. Ovoposljednje znači da se zločinom smatra i pomaganje u izvršenju genocida. Definicijagenocida razlikuje namjeru počinjenja od motiva. Kakavgod bio motiv zločina, npr. klasnaborba, građanski rat, nacionalizacija imovine i slično, ako ga izvršitelj izvede s namjerom dauništi pojedinu skupinu ili samo njezin dio, počinio je zločin genocida. Osobita važnostpridaje se formulaciji "potpuno ili djelomično". Naime,počinitelj uopće ne mora imatinamjeru uništiti cjelokupnu skupinu. Uništenje samo jednog njezinog dijela, kao što supripadnici određenog društvenog staleža, npr. kapitalisti, intelektualci, vojnici, vjernici itd,također je zločin genocida. Neki pravosudni čimbenici pri podizanju optužnice i suđenju tražeutvrđivanje namjere da se uništi veći broj pripadnika određene skupine izvršenjem tzv."masovnog ubojstva", kako bi se kazneno djelo moglo definirati kao genocid. No, ispravno jetumačenje da pojedinac može biti kriv za genocid čak ako ubije samo jednu osobu, ukoliko jeznao da sudjeluje u širem planu za uništenje skupine ili njezinog dijela. Ulazi li pokoljhrvatskih izbjeglica izvršen 29.5.-9.6.1945. na Kočevskom Rogu u okvir definicije genocida,uz skroman intelektualni napor može dati svaka osoba. Taj isti skromni intelektualni napor,međutim,punih je 17 godina hrvatske demokracije na autistički način nedostižan bivšimkomunističkim komesarima. Upravljaju li oni i DORH-om?

ISPRIKA AUTORAProvjerom u mjerodavnoj ustanovi Republike Srbije utvrđeno je da je Simo Dubajić

živ (2007) i uredno prima vojnu mirovinu, te da nikada nije nosio viši čin od majora. Donenamjernog iznošenja netočnog podatka o njegovoj smrti došlo je navođenjemdezinformacije iz srbijanskog tiska. Pogrješan podatak da ima čin pukovnika, Dubajićeva ječesto ponavljana izmišljotina,kojom je dosad obmanuo javnost više puta. Z.B.

BISERI „DRUGA TITA“"Još u toku oslobodilačke borbe mi smo uništili staru državnu mašinu (...) Taj

revolucionarni posao mi smo izvršili dosljedno, u duhu principa koje su postavili klasicimarksizma,jer smo u punoj meri primjerili njihovo učenje(...) Mi smo odmah posleproglašenja Republike i donošenja Ustava izvršili najvažniji historijski akt - položili smotemelje za likvidaciju eksploatacije čovjeka po čovjeku, uzeli smo sredstva za proizvodnju izruku privatnih kapitalista u državne ruke. Uzeli smo sve fabrike, rudnike i druga preduzeća,transportna sredstva na vodi i na suhu, krupne posede i trgovinu, hotele, sanatorije itd. Tosmo izvršili najtemeljitije, i danas kod nas nema više nijednog preduzeća i rudnika, kakvedruge ustanove javnog karaktera koja bi bila u rukama stranog domaćeg kapitaliste."

26

(Ekspoze u Narodnoj skupštini, 1950.)

"Kritikuju nas što nemamo zapadne demokratije, što nemamo višepartijski sistem, štokočimo privatnu inicijativu (...) Mi iz dana u dan objašnjavamo da je preobražaj našegdruštvenog života revolucionaran, da revolucija ne trpi polovičnost, da je to što oni predlažuokretanje točka društvenog razvoja natrag, a ne napred i tako dalje, jednom rjećju, mi hoćemoda izgradimo socijalizam, a ne neki bastard društvenog socijalističkog uređenja. "(Referat naVI. Kongresu KPJ,1952)