genocid nad boŠnjacima, srebrenica 1995–2020

GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice
ZBORNIK RADOVA
Izdavai: Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Univerzitet u Sarajevu Univerzitet u Tuzli Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu
Za izdavae: Prof. dr. Rasim Muratovi, direktor Instituta za istraivanje zloina Prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Univerziteta u Sarajevu Prof. dr. Nermina Hadigrahi, rektorica Univerziteta u Tuzli Dr. sc. Sedad Bešlija, direktor Instituta za historiju
Urednici: Dr. sc. Muamer Dananovi Dr. sc. Zilha Mastali-Košuta Dr. sc. Merisa Karovi-Babi
Stavovi i gledišta iznesena u radovima autora ne predstavljaju nuno stavove i gledišta urednika.
Lektura: Mr. Sadida Duvi DTP i korice: Mr. Sead Muhi, dipl. ing. Štampa: Štamparija Fojnica d.o.o. Tira: 500 ------------------------------------------------------------------------------------------------------- CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
341.485(497.6=163.43)”1992/1995” 94(497.6)”1992/1995”
MEUNARODNA nauna konferencija Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995-2020 (2020 ; Sarajevo) Genocid nad Bošnjacima : Srebrenica 1995-2020 : uzroci, razmjere i posljedice : zbornik radova s Meunarodne naune konferencije odrane 19. oktobra 2020. u Sarajevu. - Sarajevo : Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta : Univerzitet : Institut za historiju Univerziteta ; Tuzla : Univerzitet, 2021. - 2 sv. (1022 str.) ; 24 cm
Bibliografija i bilješke uz svaki rad.
ISBN 978-9958-028-37-3 (Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta) ISBN 978-9958-600-80-7 (Univerzitet u Sarajevu) ISBN 978-9958-649-41-7 (Institut za historiju Univerziteta) ISBN 978-9958-609-82-4 (Univerzitet u Tuzli)
COBISS.BH-ID 44386054
------------------------------------------------------------------------------------------------------- Zbornik radova indeksiran je u CEEOL – Central and Eastern European Online
Library (www.ceeol.com)
Uzroci, razmjere i posljedice Zbornik radova s Meunarodne naune konferencije
odrane 19. oktobra 2020. u Sarajevu
1. TOM
Rusmir Mahmutehaji, Genocidna ideologija antibosanstva .........17 Arne Johan Vetlesen, „Nekad smo bili komšije”: Dinamika odnosa poinilacrtva u Bosni ..........................................................103 Delal Ibrakovi, Genocid u Srebrenici: Završni peat 20. stoljeu ...................................................................127
2. MEUNARODNOPRAVNE ANALIZE
5
Merisa Karovi-Babi, Rezolucija 819 – Srebrenica, april 1993. ....333 Adib ozi, Majka i dijete u zloinu genocida nad Bošnjacima .......361 Zilha Mastali-Košuta, Zloini nad djecom u Bosni i Hercegovini na primjerima Sarajeva, Mostara i Srebrenice (19921995) .............409 Mujo Begi, Planiranje i upotreba zabranjenih hemijsko-bioloških sredstava: Sluaj sigurna zona UN-a Srebrenica i Biha ..................459 Alma Hajri-auševi, Almir Grabovica, Genocid nad Bošnjacima Srebrenice ........................................................................483 Emrah ozi, Vjerski ivot u Srebrenici i epi tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 19921995. godine .....................501
2. TOM
Mirko Pejanovi, Genocid nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine: Pretpostavka za njen poseban društveno-razvojni status ..................527 Nevenka Tromp, Tranzicijski, posttranzicijski i strateški narativi o genocidu u Bosni i Hercegovini .........................................551 Zijad Šehi, Percepcije genocida u Srebrenici izmeu istine i revizionizma i poricanja .....................................................................605 Esad Bajtal, Cinizam poricanja genocida: Uradili smo sve što smo naumili, negirajmo sve što smo uradili ........................................627 Muamer Dananovi, Zaboraviti zlo – put ka pomirenju ili jedan od specifinih naina negiranja genocida nad Bošnjacima ...............653 Hikmet Kari, Strategija negiranje genocida: Od Markala do Srebrenice ..................................................................677
6
5. DRUŠTVENO-POLITIKE POSLJEDICE GENOCIDA
7
Omer Gabela, Edin Malki, Kontinuitet ovisnosti naune teorije i prakse za uspješno istraivanje genocida u Bosni i Hercegovini .....949 Vahid Karaveli, Genocid u Srebrenici kao najviši oblik terorizma nad Bošnjacima ...................................................................................973 Omer Ibrahimagi, Genocid u Srebrenici – tri poruke Srebrenice ...985 Ferid Muhi, Stup srama za poinitelje genocida u Srebrenici .........995 Keith Doubt, Osvrt na preivjelog Fahrudina Muminovia ............1007 Emir Rami, Pregled institucionalizacije kulture sjeanja u Kanadi ..............................................................................1011
Zakljuci Meunarodne naune konferencije „GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“ .......................................................................1019
8
Predgovor
Povodom obiljeavanja dvadeset pete godišnjice genocida nad Boš- njacima u „sigurnoj zoni“ Ujedinjenih nacija Srebrenica i oko nje, 19. oktobra 2020. godine u Sarajevu (Vijenica) odrana je Meunarodna nauna konferencija pod nazivom “GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“ u organizaciji etiri obrazovno-naune institucije: Univerziteta u Sarajevu, Univerzite- ta u Tuzli, Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.
Dogaaji u Srebrenici i oko nje od 6. do 19. jula 1995. godine, bez obzira na mnogobrojne pokušaje, neprevodivi su na jezik stvarnosti koju poznajemo. Kao ovjeanstvo naivno smo vjerovali da se poslije Aušvi- ca i holokausta nigdje, nikada i nikome ne moe dogoditi genocid takvih razmjera, da su za samo nekoliko dana ugašena nasilnom smru 8372 ljudska ivota, a ugašena su samo zato što su imala drugaiji etniki i vjerski identitet. To nam govori da ljudski rod kroz historiju u moralnom pogledu od Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom nije nimalo napredovao.
Srebrenica – kao spomenik tuge i simbol gubitka ljudskog dostojanstva – naalost, i 26 godina poslije genocida i masovno poinjenih zloina nad Bošnjacima na najsvirepiji nain, koji povijest ratovanja ne pamti, predmet je mnogobrojnih i raznovrsnih historijskih falsifikata iz politiko-ideoloških razloga, gdje se i dalje ak i institucionalizirano ne- gira genocid. I dok negatori genocida ulau ogromna sredstva i genocid negiraju na lokalnom, regionalnom i meunarodnom nivou, ne preostaje nam ništa drugo nego da se negiranju genocida i zloina suprotstavi- mo naukom i naunim istraivanjima. Zato smatram da su konferencije, poput Meunarodne naune konferencije „Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“, jako vane, jer ne samo da daju naunu valorizaciju nepobitnih injenica utvrenih na najvišim sudskim instancama u Hagu ve ovaj dogaaj sagledavaju i s historijske, sociološke, psihološke, medicinske, biološke strane.
9
U okviru obiljeavanja dvadeset šeste godišnjice od genocida, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu i Univerzitet u Tuzli objavljuju zbornik radova s navedene Meunarodne naune konferencije. Smatramo da objavljivanjem ovakvih djela ispunjavamo jednu od obaveza akademske zajednice, da na bazi egzaktnih dokaza i bitnih injenica educiramo mlade naraštaje, a javnost podsjeamo na temeljne vrijednosti ljudskog ivota. U zborniku se objavljuju radovi eminentnih naunika i akademskih imena iz zemalja svijeta, regiona i Bosne i Hercegovine. Objavljuje se 39 radova koji su zadovoljili dvije slijepe recenzije.
Na kraju predgovora elim zahvaliti lanovima Organizacionog odbora Meunarodne naune konferencije: “GENOCID NAD BOŠ- NJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“, lanovima Naunog odbora Konferencije – na ijem je elu bio akademik, prof. dr. Mirko Pejanovi i lanovima Redakcionog odbora Konferencije – na ijem je elu bio prof. dr. Rasim Muratovi, kao i svim uesnicima Konferencije.
Takoer, zahvaljujem na saradnji u pripremi i organizaciji Konferen- cije, kao i u pripremi i objavljivanju zbornika radova, prof. dr. Rasimu Muratoviu, direktoru Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava, dr. sc. Sedadu Bešliji, direktoru Instituta za historiju, i prof. dr. Nermini Hadigrahi, rektorici Univerziteta u Tuzli.
Uz estitke autorima radova, posebnu zahvalnost i estitke upuujem urednicima zbornika radova: dr. sc. Muameru Dananoviu, dr. sc. Zilhi Mastali-Košuti i dr. sc. Merisi Karovi-Babi – naunim saradnicima Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Sarajevo, 26. maj 2021. UNIVERZITET U SARAJEVU Prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor
10
Rije urednika
Zbornik radova s Meunarodne naune konferencije pod nazivom GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice predstavlja izuzetno vaan doprinos naunom sa- gledavanju namjera, uzroka, ciljeva, razmjera i posljedica izvršenog genocida kao i drugih zloina protiv vrijednosti zaštienih meunarodnim pravom. Meunarodni kao i drugi nauni skupovi neophodni su kako bi se sagledale i sublimirale injenice iz perioda agresije, a zbornik radova ostaje u naslijee buduim generacijama kao opomena da se zloini nikada i nikome ne ponove.
Zbornik sadri 39 radova u kojima su predstavljena nova istraivanja i saznanja koja s interdisciplinarnog, odnosno društveno-politikog, historijskog, sociološkog, psihološkog, demografskog aspekta elabori- riraju rezultate istraivanja o dogaajima u Bosni i Hercegovini u razdoblju 19921995. Posebnu vrijednost daju i radovi koji tematiziraju društveno-politike posljedice nakon 1995. godine. Zbog obima naunih radova, zbornik je podijeljen u dva jednako vrijedna i znaajna dijela (I i II tom). Koncepcija strukture sadraja sistematizirana je u šest tematskih cjelina. Prvi tom obuhvata 15 radova, a drugi 24 rada. Zbornik poinje predgovorom prof. dr. Rifata Škrijelja, rektora Univerziteta u Sarajevu, a završava Zakljucima s Konferencije, koje u ime Naunog odbora potpisuje akademik, prof. dr. Mirko Pejanovi.
U prvoj tematskoj cjelini UVODNE RASPRAVE O GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA prezentirana su bitna nauna saznanja o ideologiji, uzro- cima, ciljevima, planovima, namjeri i drugim faktorima koji su doveli do izvršenja zloina protiv vrijednosti zaštienih meunarodnim pravom. Ovi radovi potvruju da su velikodravne ideologije, koje su dovele do genocida, i danas itekako prisutne.
MEUNARODNOPRAVNE ANALIZE druga su tematska cjelina prvog toma. Promišljanja i istraivanja o meunarodnim obavezama drava, ali i meunarodnih organizacija koje deriviraju iz Konvencije o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine, uzroci i posljedice genocida nad Bošnjacima, dokazivanje genocidne namjere (mens rea) neke su od tema koje autori elaboriraju u ovom dijelu.
11
Kategorije civila i civilnog stanovništva, koje su bez svoje volje najvee rtve oruanih sukoba, odluke i stavovi Vijea sigurnosti Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, kao i rasprave o priznanju zloina genocida u rezolucijama Evropskog parlamenta i drugim meunarodnim aktima takoer su obraene teme u ovom dijelu.
Trea tematska cjelina prvog toma su HISTORIJSKE ANALIZE DOGAAJA I ZLOINA 19921995. u kojima su predstavljeni rezultati empirijskih naunih istraivanja o zloinima. U ovom dijelu elaborirane su injenice o dogaajima tokom 19921995. Okolnosti koje su prethodile usvajanju Rezolucije 819 Vijea sigurnosti Ujedinjenih nacija, pojašnjenje šta je novoimenovani status sigurne zone suštinski donio ovom podruju, zloini nad najranjivijim skupinama stanovništva, tj. majkama i djecom, neke su od tema koje su obraene u ovoj tematskoj cjelini zbornika. U radovima su takoer predstavljeni kontinuirani i sistematski zloini poinjeni i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Autori su, na osnovu relevantne dokumentacije i terenskih istraivanja, dokazali da su najteim vrstama naoruanja poinjena masovna i pojedinana ubistva, ranjavanja, psihike povrede, silovanja, progoni, odvoenja u koncentracione logore, a uništavana je i njihova kulturna, historijska i vjerska višestoljetna baština kako bi se uklonio svaki dokaz njihova postojanja.
Negiranje genocida široko je prisutna pojava u globalnom svijetu. Iako su Ujedinjene nacije uspostavile odreenu vrstu sistema za prevenciju genocida, posljednja iskustva iz Bosne i Hercegovine, ali i drugi primjeri iz svijeta, upozoravaju da ovaj sistem ne funkcionira. Naprotiv, sistem uope ne posjeduje funkcionalne mehanizme za spreavanje i zaustavljanje sluajeva genocida koji se kontinuirano ine širom svijeta. Negatori genocida uspostavljaju globalnu mreu s ciljem širenja genocidnih ideologija. Svaka drava trebala bi razviti vlastiti sistem suprotstavljanja genocidu, a samim time i negiranju genocida kao njegovom sastavnom dijelu. U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o negiranju genocida, što dodatno uznemirava i vrijea rtve. I dok se to ini, ne treba zanemariti ni druge pojave koje uzimaju maha kada je negiranje genocida nad Bošnjacima u pitanju. Zapravo, sve je više onih koji naglašavaju vanost potpunog ili djelominog zaborava i što manjeg spominjanja razdoblja 19921995. godine, naglašavajui da je
12
to preduvjet pomirenja, prosperiteta, razvoja i bolje budunosti Bosne i Hercegovine i njenog društva. U prvoj tematskoj cjelini drugog toma pod nazivom REVIZIONIZAM I NEGIRANJE GENOCIDA nalaze se radovi koji detaljnije raspravljaju upravo o ovim temama.
U drugoj tematskoj cjelini drugog toma pod naslovom DRUŠTVE- NO-POLITIKE POSLJEDICE GENOCIDA autori su prezentirali svoja istraivanja i stavove o društveno-politikim, historijskim, psihološkim, demografskim posljedicama poinjenog genocida, ali i drugih zloina iz- vršenih na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. U ovoj tematskoj cjelini elaborirana su i istraivanja koja se odnose na novu politiku identiteta. U ovom dijelu zbornika prvi put objavljuju se i rezultati terenskog rada koji do sada nisu bili predmetom istraivanja, što zborniku daje dodatnu vrijednost.
Zbornik završava METODOLOŠKIM RASPRAVAMA kojima se uka- zuje na koji nain kontinuiranim spojem naune teorije i prakse moemo doi do valjanog i adekvatnog znanja o zloinu genocida. U ovom su dijelu i etiri rada koja predstavljaju osvrte i prikaze.
Ovim zbornikom šaljemo poruku da ne postoji nijedan ideološki, politiki ili bilo kakav drugi cilj za koji se moe pronai opravdanje koje podrazumijeva oduzimanje ivota ljudi i nanošenje psihofizikih patnji. Borba protiv takvih projekata nuno je neophodna, pa i onda kada su oni ostvareni ili se nalaze u finalnoj etapi. To je još jedan od bitnih razloga zašto je vano ispravno nauno izuavanje zloina genocida, kao i drugih zloina protiv vrijednosti zaštienih meunarodnim pravom.
Radovi s Meunarodne naune konferencije, odrane 19. oktobra 2020. u Sarajevu, potvrdili su svoju naunu i strunu kvalitetu. Iskreno se nadamo da e ovaj zbornik biti nezaobilazna nauna i struna lite- ratura u izuavanju tema vezanih za uzroke i razmjere najteih zloina poinjenih u Bosni i Hercegovini, kao i njihove posljedice.
Sarajevo, 28. maj 2021.
13
Akademik, prof. dr. Rusmir Mahmutehaji
GENOCIDNA IDEOLOGIJA ANTIBOSANSTVA
U sjeanju na sve bosanske ljude ije su dostojanstvo u grebovima povrijedili i kosti pretresali i lomili, kako bi ivima oteli i prošlost i budunost i tako ih uinili nemonima u osvješivanju sebe, rtvama preinaivim u krivce. I naroito u sjeanju na Izeta Mašia iji su greb na Hambinoj carini prekopali i prodali, ovjeka koji je znao da su mu preci Sulejman Nai-efendi, Mustafa-aga, hadi Husein- aga, Mustafa-aga, hadi Husein-aga, hadi Mahmud-aga, Sulejman-aga, Ismail-paša. I njemu i svim njegovim precima nastoje u neznanju i nesvijesti izbrisati postojanje, od sjemena do grebnog mira, a tako i budunost njihovih potomaka.
Uvod
Genocid, genocid, genocid! Tom prividno poznatom rijeju imenovani su progoni i ubijanja bosanskih muslimana u Srebrenici 1995. godine. Za to djelo osueno je više pojedinaca koji su ga domislili, podstakli i/ili proveli. Tom rijeju, koju su izrekli suci, koju potomci i srodnici ubije- nih ponavljaju kao molitvenu utjehu, uasnuta i ustrašena veina više je anestezirana negoli utješena. Ali rijei nemaju znaenja izvan reenice. Kada su im nametana korištenja u izdvojenosti, one postaju plastine.1 ine se neprijeporno shvatljivim, a ipak su sve dalje od tog što njihovi korisnici hoe u alosti i patnji, u ljubavi i mrnji te u nastojanjima da preive i budu sretni.
Kad su genocidom imenovani unaprijed smišljeni, sistematino pro- voeni i nakon izvršenja skrivani i poricani progoni i ubijanja ljudi, s namjerom da ih tamo gdje jesu više ne bude nikako ili takvih kakvi jesu,
1 O pranjenju modernoga govora, oduzimanju smisla govornim sudovima i ideologijskim obrtanjima vidika zbilje vidjeti u: Poerksen, Uwe, Plastic Words: The Tyranny of a Modular Language, prev. Jutta Mason and David Caylej, University Park PA: The Pennsilvania State University Press, 1995.
17
te kad je time i uzrokovano novo stanje, za one kojima se to dogodilo presudno je vano u sri tog tragati za odnosom zla i dobra. Tome traganju, htio to on ili ne htio, ne moe umai nijedan ovjek. Ako radi ja- snoe ovog izlaganja umjesto rijei genocid bude korišteno “uništavanje bosanskog muslimanstva”, jasno je da to oznaava vezu uništavatelja i uništavanih.
Uništavatelji bosanskog muslimanstva – a to znai svih bosanskih muslimana u njihovim kuama, zaviaju i domovini, sa svime što ih ini narodom – imaju u sebi pojedinano i u društvenom ustrojstvu u koji su ukljueni razloge da uine to na što su podsticani iz svog pripadanja jezi- ku, znaenjima i simbolima koji su obuhvaeni cjelinom vodstva kojem su potinjeni, ideologiji u kojoj su oblikovana njihova jastva te organiza- cijama u koje su voljno ili nevoljno ukljueni.
Za „uništavanje bosanskog muslimanstva“, o kojem je ovdje rije, odgovorne su srpske nacijske elite. Bez njihovog postojanja jasne namjere i za to potrebne moi, pothvat uništavanja bio bi neizvediv. Ali on se dogodio. Za njihovo izvršenje osueno je nekoliko pojedinaca iz tog vodstva. Nacijska elita kojoj su ti pojedinci pripadali ostala je iva i nezaprijeena na povijesnoj pozornici. Na razliite naine, u promi- jenjenim okolnostima ta elita uva i nastavlja istu nacijsku teleologiju, odredivu i prije i u toku izvršenih uništavanja.
Da nacijska elita, s prenošenjem razloga za uništavanje, preivljava kroz brojne sadraje, potrebna je nacijska ideologija u kojoj su rtve predstavljene krivcima i neprijateljima nacije u ime koje njeni junaci provode ta uništavanja. Nacijske elite su smjenjive. Mogu biti razliite, ali nerijetko uvaju istu nacijsku ideologiju kojom mogu pravdati i prošla i budua uništavanja. I elite i organizacije i izvršitelji tih uništavanja mogu se mijenjati i javljati u razliitim oblicima. Sudionici nacijskih elita mogu govoriti o istini i pravdi, dobru i ljepoti te stjecati ugled zaštitnika opeg poretka u kojem je i njihov narod, nacija. Organizacije potinjene tim elitama mogu postati sredstva dobrih namjera, ista i neduna. Mogui izvršitelji, ukljueni u društvene tokove mirnog ivota i odgovornosti za druge, nisu domislivi kao potomci onih koji su neposredno vršili uništavanja.
18
Ali ideologija nastavlja svoju prisutnost u svima njima, iza politikih, kulturnih i ekonomskih maskiranja, stalno i svima raspoloiva za drugu stranu lica preosviješene obuzetosti nacijom koja saima ego pojedinca u ego njenog voe. Oni protiv kojih je provoena namjera uništenja, koji su kao narod ranjeni i osakaeni, mogu biti okrivljivani za stavljanje svoje patnje u središte svijeta, za nemar prema patnjama drugih. Ali govo- renje o vlastitoj boli, alost i tuga u trpljenom stradanju jesu neosporivo i sveto pravo. U tome mogu izgubiti i strpljenje i razboritost te zapasti u oaj i mrnju. Mogu poludjeti te patiti u nemogunosti da shvate uzrok i svrhu tog što se njima i njihovim dogaa, od jednog do drugog naraštaja. To je njihova najvea briga. Kad kau da oni koji su vršili njihovo uni- štavanje, pa u tome samo djelomino uspjeli, ne smiju pobijediti nakon svojih smrti ili kazne zatvora, to znai da u tuzi i aljenju okrenuti sebi – i prije nego nau odgovor na pitanje o odnosu prema drugim, meu kojima su krivci za njihovu patnju – preispituju sebe u usmjeravanju prema onim vidicima ljudskosti u kojima su zlo i dobro jasno razlueni. A pristajanje uz dobro sr je prava na preivljenje i sreu.
„Uništavanje bosanskog muslimanskog“ svijeta traje dugo. Obuhvata brojne naraštaje. Njegova zbilja nikada nije uvedena u razumski poredak uzroka i posljedica. Šta je cilj tog uništavanja? Je li to uništavanje samo sredstvo za taj cilj? Iako se genocidom, izvršenim u posljednjem ratu protiv Bosne, bave povjesniari i sociolozi, filozofi i knjievnici te pravnici i sudije, iako postoji ogromna graa o njemu, nije razriješeno pitanje: Kako su povezane ideologije antimuslimanstva i antibosanstva?
Sive etnike zone
Devetnaesto stoljee odreuju dva povezana historijska procesa u Bosni i oko nje. Prvi je pokret naroda da se oslobode osmanske vlasti i promijene odnose vladajue manjine i potinjene veine. Drugi je uni- štavanje slavenskih muslimana poistovjeenih s Turcima i u njima oli- enom vlašu na svim teritorijama zahvaenim rasplamsanim gnjevom sudionika prvog procesa.
19
Kada je bosanski fratar Antun Kneevi 1870. godine tajno posjetio u Beogradu Milivoja Blaznavca, u oekivanju savjeta za ponašanje u neredima i nasilju širom Bosne, tada mu je taj srbijanski politiki prvak rekao:
Dok se dignete, odmah na Turke izdajte proglas: ol nek se odmah krste, ol odmah nek sele kuda znadu, ako ne misle biti sasjeeni! […] Turci su pasja vjera! Dok god budu u toj pasjoj vjeri vi nigda mira imati neete! […] Meuto, ako ne izae kako vi mislite, mo- ete opet smrad izbaciti, kad vam se svidi, kao što smo i mi skoro uinili.2
U tom obrascu uništavanja bosanskog muslimanstva valja traiti su- štinu pojave dugog trajanja: pokrštavanja, progoni i ubijanja muslimana na svim teritorijama na kojima su dosljedno i posve izvedene teleologije srpskog i/ili hrvatskog osloboenja. Tamo gdje se to nije dogodilo ostale su, kako to tvrdi Veselin ureti, “sive etnike zone”.3 Te sive etnike zone su teritorije na kojima zloini prisilnog pokrštavanja, progoni i ubijanja muslimana nisu dovršeni.
Prema tome, cilj su teritorije. Prisutnost naroda na njima, u ovom sluaju muslimana ustrajno predstavljanih Turcima, smetnja je za po- stizanje zadanog cilja. Njihovo je uništenje sredstvo a ne cilj. U obrascu “siva etnika zona” valja poznati ideologijsku dogmu o istome etnosu na njegovoj teritoriji, kojem odgovara bjelina, i njegovoj oneišenosti crninom. Da ta izvorna etnika istota bude iznova uspostavljena, nuno je njeno oišenje od zaprljanosti crninom.
Milivoj Blaznavac, pravoslavni kršanin, obraa se Antunu Kneevi- u, rimokatolikom kršaninu, uvjeren da ih svijest o crnini, musliman- skoj neisti u i na tijelu njihove kršanske istote poistovjetive s terito- rijom, obvezuje na saglasnost. „Uništavanje bosanskog muslimanstva“ i
2 Kneevi, Antun, Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah, Rad/Besjeda, Beograd/Ban- ja Luka, 2001, 54-55.
3 ureti, Veselin, “Politike ideologije XX veka i srpsko etniko bie”, u: Radovan Samardi i Milan Duškov, ur, Srbi u evropskoj civilizaciji, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1993, 64-69, 65.
20
svakog drugog ne samo da nije grijeh u tako pretpostavljenoj saglasnosti ve je uzvišena obveza borbe protiv zla. S vjerom koju muslimani imaju, pasijom, kako kae Milivoj Blaznavac, uinili su sebe psima4, a tako i izvan svakog prava. Kad se odreknu te vjere, vraaju se u ljudskost. Sve do tad neotrpiva su smetnja nacijskim teleologijama srpstva i hrvatstva.
Kao dokaz za to mogue je mapirati ideologijske oblike koji se mije- njaju u vremenu duljem od dva stoljea, uvajui i prosljeujui suštinu naznaenu u navedenom pozivu Milivoja Blaznavca Antunu Kneeviu. Ako se na te oblike i njihovu suštinu osvre iz iskustva s genocidom nad bosanskim muslimanima u posljednjem ratu protiv Bosne, u kojem krici i pla iz Srebrenice najodlunije svjedoe, vano je upitati se o etici sjeanja na ubijene meu onima koji se etniki, kulturno i politiki smatraju povezanim s njima.
U sjeanju na rtve genocida nad bosanskim muslimanima uglavnom preovlauju imaginacije o zloincu i govorenja o njemu. Muslimanski govornik o zloincu poistovjeuje se s rtvom, ali se rijetko osvre na sebe i presudno pitanje: Kako i otkud sam dospio ovdje i zašto mi se dogaaju ovi progoni i ubijanja?
Pravo slabih
Ljudi ubijeni u Srebrenici – a tako je i sa svima ubijenim u Bosni – nisu svedivi ni na kakvo homogeno etniko tijelo. To su pojedinci od kojih nijedan nije prosta kopija drugog. Ali u jedan narod ih objedinjuju jezik, znaenja i simboli. Svoj jezik zovu bosanskim. Temeljna znaenja ovjeka i svijeta primaju iz svog naslijea u kojem su nerazdvojive objave Boga u uenjima Krista Isusa i vjesnika Muhammeda. U tim znaenjima oblikovana je njihova etika – svjedoenje pravde pa makar to bilo i protiv njih; nareivanje dobra a spreavanje zla; odbijanje poslušnosti mimo dobra; neosporivost prava slabih; vrijednost pojedinanog ivota kao svih njih 4 Nije zaudno da Ivo Andri u svojim knjievnim djelima, imaginacijama nerijetko govori o bosanskim muslimanima kao bijesnim i obuzetim bjesnilom, teškom i opasnom bolešu domaih i divljih ivotinja, naješe povezivanom s psima. Vidjeti: Mahmutehaji, Rusmir, Andrievstvo: Protiv etike sjeanja, Clio, 2015, Pasim.
21
oduvijek i zauvijek; nepovredivost prava pojedinca da odabere svoj put prema Bogu; vjerovanje da iza ivota na ovome svijetu slijede oivljenje i suenje svakom ovjeku za sve što je inio.5
U takvom etikom vidiku sve što je u postojanju ima pravo u odnosu s pojedinanim ovjekom, a on dug prema svemu.6 Pravo koje sve pojave u postojanju imaju u odnosu s pojedinanim ovjekom srazmjerno je njegovoj moi. Svaki ovjek ima dug prema sebi, svemu u svijetu i Bogu. Što mu je mo vea, dug je vei. Zato u muslimanskom etikom vidiku najvee pravo ima najslabiji – nemoni, siroe i siromah, putnik i zarobljenik, ponieni i progonjeni, ojaeni i napušteni, gladni i edni i tako dalje. A ko meu svima njima ima samo pravo, ali ne i dug? Ko je najslabiji, toliko slab da nikome ništa ne duguje?
Koliko god to bilo udno, odgovor je jednostavan i jasan: pravo u ivih i nikakav dug njima imaju tek zaeto i neroeno dijete i mrtvi. ivi imaju dug prema njima a nikako pravo u njih. Kada su suoeni s mrtvim tijelom, ivi su duni zaštititi ga i njeno se odnositi prema njemu. Bla- gost majke prema neroenom i tek roenom djetetu odgovara blagosti prema umrlom, njegovom ispraaju u greb i nepovredivosti u smrti. U bosanskom muslimanskom naslijeu ivi uvaju tijelo umrlog. Brinu se o njegovom kupanju i opremanju za ispraaj u grebnu kuu. U tome sudjeluju najblii umrlog, a s njima i cijela zajednica. U greb je spušten
5 O uzajamnosti etike odgovornosti ovjeka na ovom svijetu, a to znai ispunjavanja dunosti za odravanje pravde i eshatološkog ishoda u metaporetku, vidjeti: Murad, Abdal Hakim, Travelling Home: Essays on Islam in Europe, Cambridge: Tha Quil- liam Press, 2020; naroito poglavlje 7: “Push Back with Something More Beautiful” (Qur’an 41:34: Minority Muslims from Complainants to Therapists, 167-186; Har- vey, Roman, The Qur’an and the Just Society, Edinburgh: Einburgh University Press, 2018; Cook, Michael, Commanding Right and Forbidding Wrong in Islamic Thought, Cambridge: Cambridge University Press, 2010; Izutsu, Toshihiko, Ethico-Religious Concepts in the Qur’an, Montreal: McGill University Press, 2002; Isti, God and Man in the Qur’an: Semantics of the Qur’anic Weltanschauung, Tokyo: Keio Institute of Cultural and Linguistic Studies, 1964.)
6 Izriit vjesniki stav u vezi s tim glasi: “Doista tvoje jastvo ima pravo protiv tebe. Tvoj Gospod ima pravo protiv tebe. Tvoj gost ima pravo protiv tebe i tvoja ena ima pravo protiv tebe. Pa svakome ko ima pravo daj njegovo pravo.” (Wensinck, Arent J, et al, Concordance et indices de la tradition musulmane, 1-8, Leiden: E. J. Brill, 1936- 1969, 1:486.)
22
njeno te zatvaran tako da mu niim ne bude povrijeeno tijelo. Njegov je greb privremena kua slina onoj iz koje je uz aljenje i ispraaj u nju donesen.7
Bitan sadraj jezika, znaenja i simbola, prenošenih od jednog narašta- ja do drugog u muslimanskom narodu, jest vjerovanje da smrt nije kraj. (Tako je i u svetim naslijeima jevrejstva, kršanstva i svih metafiziki zasnovanih tradicija.) Svakom umrlom, okupanom i u bijele haljine odje- venom pripadaju i svi njegovi ostaci do posljednje estice. Uz uvjerenje ivih da e svi mrtvi ustati u novi ivot, greb i sve u njemu trajno su ne- povredivi. Za one koji poriu to vjerovanje, bitan sadraj svih vjesnikih obznana, truhle kosti davno umrlih su ili ništa ili fetiš. O tome je u Uenju, spuštenom na srce vjesnika Hvala, objavljeno kao odgovor onom ovjeku koji porie novo oivljenje: “I istie Nam primjer a zaboravlja svoju stvorenost, govorei: ‘Ko oivljava ove kosti, istruhle kako jesu?’ Reci: ‘Oivjet e ih Onaj Koji ih je stvorio prvi put, a On zna cijelo stvaranje, Koji vam je nainio vatru iz zelenog drveta, pa, gledajte, pâlite od nje.’”8
Ta objava tie se trajne nepovredivosti mrtvog i njegovog greba, ne- odvojivi od punog smisla ovjekovog dolaska u svijet i odlaska iz njeg. Njoj su suprotstavljena naturalistika shvatanja da su uvjetni svijet i sve u njemu i razlog i svrha sebi. Ustrajavajui na svršetku ljudskosti u njegovoj smrti, protivei se pozivu vjesnika Hvala, neki ovjek, poznat kao Ubej, Halefov sin, donio je do vjesnika istruhle kosti te ih pred njim satrao u prah, govorei: “Misliš li da ih Bog moe oivjeti nakon što su se raspale i istruhle?”9
7 O muslimanskom odnosu prema mrtvom i njegovom ukopu vidjeti u: Halilovi, Safvet, Šta ivi mogu uiniti za umrle, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2020; Elvedin Ibrahimspahi, Denaza i obiaju, El-Kalem, Sarajevo, 2018; Hasanovi, Zuhdija i Hasani, Mustafa, Denaza, upute i propisi, Štamparija “Nedib”, Sarajevo, 2013; Mehmed Omanovi, Denaza, preseljenje, odlazak, Autor, Visoko, 2012; Bevrnja, Adnan M. i Strik, Seid, Islamski propisi i obiaji o smrti, denazi i odnosu prema umrlim, Sarajevo: Adnan M. Bevrnja, 2004; Kuduzovi, Safet, Pravni propisi denaze-namaza: (Komparativni fikh), Emanet d. o. o, Zenica, 2004; Lugavi, Muhamed, Denaza: Propisi i obiaji, Tuzla: Autor, 1995; Sokolovi, Sinanuddin, Islamski propisi o uvanju zdravlja, pos- jeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, Sarajevo: Autor, 1972.
8 Kur’an, 36:78-80. 9 Navod u: Seyyed Hossein Nasr, Caner K. Dagli, Maria Massi Dakake, Joseph E. B. Lumbard, Mohammed Rustom, ur, The Study Qur’an: A New Translation and Com- mentary, New York: HarperCollins, 2015, 1083.
23
Nezamislivo je bivanje ivim bez mrtvih predaka. Ali mogu postojati mrtvi bez ivih potomaka. Jezik, znaenja i simboli u kojima su ivi ljudi povezani s mrtvim precima i moguim potomcima propadaju u zaboravu ili odricanju veze s mrtvim, u poricanju dostojanstva njihovih grebova. Iako se mrtvi u oznaenim i neoznaenim grebovima mogu initi dalekim, jer nemaju moi da zaplau i zaišu, niko odlunije od njih ne upozorava na pravo slabih, siroadi i siromaha, putnika i prognanih, bolesnih i zatoenih te ednih i gladnih, golih i bosih. Tek u sjeanju na mrtve, u odnosu s njihovim tragovima, ovjek uspostavlja lanac pre- nošenja koji ga povezuje precima ukljuenim u tok jezika, znaenja i simbola. Tek u toj uzajamnosti kaplja ljudskog sjemena narasta prema osvješenju prava na ivot i sreu. Zatrti sjeme nekom narodu isto je što i porei i izbrisati njegovu vezu s mrtvim precima.
Bog je apsolutno Bliski. Nijedna Mu sila ništa ne dodaje. Zato je sa slabim. Odnos prema njima mjera je svih ljudskih postignua. Vjesnik Hval kae: “Bog doista nee posvetiti nijednu zajednicu u kojoj njen sla- bi ne moe dostii svoje pravo osim velikom mukom.”10 Valja ponoviti da je pravo tek zaetog, oivljujueg sjemena u majinoj utrobi, i pravo mrtvog – upravo zato što su posve nemoni – najvee u dugu ivih Bogu.
Nepovredivost mrtvih
Jevrejstvo, kršanstvo i muslimanstvo putevi su prema Bogu. Bivanje na tom putu mogue je samo uz osviješenu volju pojedinca. Put povezuje s Bogom, ali nikada nije isto što i On. Kada se dogodi da ovjek – a nebitno je smatra li se Jevrejom, kršaninom ili muslimanom – svoj put prema Bogu poistovjeti s Njime, tad, iskljuujui druge puteve, porie i moguu vezu drugih ljudi s Bogom i njihovo puno izbavljenje. To je jedan od oblika uzimanja boga mimo Boga ili potinjavanja idolu, a vje- rovatno i najgori od svih moguih.
U navedenim trima svetim predajama, trima putevima prema Bogu, Jednom, i ivot i smrt od Njega su. Iz tog slijedi i odnos prema smrti,
10 Al-kim al-Naysbr, Al-Mustadrak ‘al‘ al-iayn, 1-4, Bayrt: Dr al-Fikr, 1398/1978, 3:256.
24
mrtvome i grebu. Ali Bog nije bie meu biima. On je Bie svih bia. Uvjetni su i vrijeme i prostor i sve pojave u njima. A Bog nije uvjetan. Zato su sve pojave s Njime. On im je apsolutni uzrok i apsolutna posljedica. Govorei o tome u Uenju, objavi Sebe, On kae: “To je zato jer Bog Jest Istina, i zato što On daje ivot mrtvome, i zato jer On je moan nad svim, i zato što as dolazi, u koji nema sumnje, i zato što e Bog oivjeti sve koji su u grebovima.”11 Bog takoer kae: “Vjerujui, ne uzimajte za prijatelje ljude na koje je Bog ljut i koji su izgubili nadu u budui svijet, ak onako kako su poricatelji izgubili nadu stanovnika grebova.”12 Nada stanovnika grebova je u oivljenju i Boijoj milosti. Bez nje, što je bitna postavka ideologije naturalizma, ivot nije ništa do udesna sluajnost u igri tvari, od smrti i iz nje do smrti i u njoj.
Svi Boiji vjesnici, kojima je Hval maternost i peatnost, podsjeaju ljude da je Bog apsolutno ivi, i razlog i svrha ljudskosti. Zato su smrt i greb, jednako kao i sjemena kaplja, potvrda ljudske uvjetnosti i znaci da je sve od Boga i da se sve Njemu vraa. Ebu Muvejhibe, osloboeni rob i sljedbenik vjesnika Hvala, pria:
Usred noi Poslani me je pozvao i rekao da mu je nareeno da moli za mrtve u onom greblju te da trebam otii s njime. Otišao sam, pa kad je stao meu njih, rekao je: ‘Mir vama, ljudi grebova! Sretni ste da ste toliko bolji nego ovi ljudi ovamo. Razdori dolaze kao valovi tmine jedan iza drugog, posljednji gori od prvog.’ Onda mi se okrenu i rekao: ‘Dan mi je izbor: ili kljuevi riznica ovoga svijeta i dug ivot ovdje iza kojeg je Raj, ili susret s mojim Gos- podom i Raj.’ Nagovarao sam ga da izabere prvo, ali rekao je da izabire drugo. Onda je molio za mrtve onamo te otišao. I potom je poela njegova bolest u kojoj ga je Bog uzeo.13
U navedenim odnosima ovjeka i Boga, uz podsjeanje na mrtve i njihove grebove kao znakove smisla svega stvorenog, potvrena je nepovredivost prava mrtvog, a tako i njegovog greba. Vjesnik Hval kae: “Lomiti kosti mrtvog isto je što i lomiti mu kosti dok je iv.”14 Time on 11 Kur’an, 22:6-7. 12 Isto, 60:13. 13 U: Guillaume, Alfred, The Life of Muhammad: A Translation of Isq’s Sirat Rasl
Allah, Oxford University Press, Karachi, 1980, 678. 14 Amd ibn Hanbal, al-Musnad, 1-45, Mu’assasat al-risala, Bayrt, 1997, 41:259.
25
samo podsjea ovjeka na to što je u njegovom bivanju ucijepljenim u Bie. Kad ovjek umre meu bliskim, njihova je dunost da mu osigura- ju nepovredivost tijela i greba. Ta je dunost vea što su umrli i njegov greb udaljeniji od ivih, a tako i manje poznati. Što je ovjek slabiji, bio mrtav ili iv, njegovo je pravo vee.
Preci bosanskih muslimana štitili su svoje umrle i njihove grebove postavljanjem velikog obraenog kamenja nad njima. Time su isticali svoju dunost prema nepovredivosti mrtvog. Veliina kamenja podsje- ala je na znaaj nepovredivosti mira mrtvog, na obvezu ivih da se s blagošu odnose prema mrtvom u njegovome grebu. Na jednom od tih kamenova nad grebom uklesano je moljenje mrtvog pod njim: “Molju vi se brati i gospodo nemojte mi kosti pretresati.”15
Smisao postavljanja nadgrebnog kamena je u toj dunosti ivih da uvaju i štite umrlog neovisno o tome u kakvom je on stanju, bilo da je u tjelesnom propadanju, u kosturu ili prahu. Iz tog etikog temelja, iz neopozive dunosti prema slabosti mrtvog, slijede etike dunosti prema svemu ivom u skladu s naelom prema kojem je Bog sa slabim. ovjek duguje zahvalnost za svoje postojanje Bogu. Ali sve vidljivo i nevidljivo obznanjuje i hvali Njega. Zato ovjek duguje cijelome stvaranju, jer ga podsjea na Boga i na razliite naine povezuje s Njime. Duguje svemu ivom i mrtvom kao Njegovom stvorenju u koje je i on ucijepljen te tako neodvojiv od njegove cjeline.
ovjekova propast, a posljedino i patnje povezane s njome, dogaa se u izdvajanju iz te cjeline i suprotstavljanju njoj. Tad Boije stvaranje ne upuuje na Stvoritelja i nije nepovredivo. ovjek se osjea dovoljnim sebi. Prestaje biti odgovorni namjesnik u svijetu. Konstruira imaginaciju gospodstva i moi koje ovise samo o njemu. Da to potvrdi, da sebe uvjeri u neosporivost svoje imaginacije, porie da ivot ima smisao i poslije smrti, da su grebovi, znaci njegovog trajanja i nasljeivanja, nepovredi- vi. Lomi i pretresa kosti onih ijim potomcima porie ljudskost, a tako i sebi kada u tome sudjeluje ili kada se tome ne protivi rukom, jezikom i mišljenjem. 15 U: Vego, Mako, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 1-4, Zemal- jski muzej, Sarajevo, 1962–1970, 2:9.
26
Antibosanstvo
Antibosanstvo je bitan sadraj nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva. U tim teleologijama, kao i u svim drugim politikim osvješenjima naroda koji zapadaju u apsolutiziranje svojih mistava tako da gube od- govornost za druge, korišteni su razliiti kriteriji za odreenje nacijskih cjelina. Bosanci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore jednim jezikom razlu- enim u brojne vernakularne dijalekte. Niko od njih ne govori tui jezik. Svakome ovjeku i svakome narodu pripada njegov jezik.
Kada su jedan ili više dijalekata vernakularnog jezika normirani u vještaku cjelinu – a to je injeno redovito u pothvatu nacijskog osvje- šenja nekog naroda – taj koji normira i oni koji ga podravaju uvijek imaju politiki cilj da okupe i poveu narod u odnosu s tim ciljem. A okupljanje pretpostavlja odreenje teritorija i granica u odnosu na druge.
Vuk Stefanovi Karadi u svom pothvatu normiranja jezika svih Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba smatrao je da im je jezik srpski. Suoen s hrvatskim odbijanjem takve postavke, 1861. godine, malo prije smrti, piše: “Ako hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu [da su svi štokavci Srbi, a samo akavci Hrvati], onda se za sud u ovome ništa drugo ne moe uiniti nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grkoga ili istonoga onaj se makar gdje stanovao nee odrei Srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kae da je Hrvat koji god hoe.”16
U tome navodu naznaena dihotomija srpstva s temeljem u “zakonu grkome ili istonome” i hrvatstva s temeljem u “zakonu rimskome” razvijana je u dvije nacijske teleologije uz iskljuivanje dva historijska naroda – bosanskog i crnogorskog. Ali u svakome od tih naroda postoje, pored navedena dva zakona, i oni, kako ih Vuk naziva, “zakona turskog”. Kao što ti zakona grkog nisu Grci i ne govore grkim, tako ni ti zakona rimskog nisu Rimljani i ne govore rimskim jezikom, pa ma šta to znai- lo. Ali, jasno je i zato neosporivo da ti zakona turskog nisu Turci i da ne govore turskim jezikom.
16 Karadi, Vuk Stefanovi, “Srbi i Hrvati” u: Isti, Skupljeni gramatiki i polemiki spisi Vuka Stefanovia Karadia, 1-3, Štamparija kraljevine Srbije, Beograd, 1894, 3:443-468, 467-68.
27
Teleologija srpskog nacijstva temeljno je neodvojiva od pravoslavlja, kako je to sluaj i u Grka, Bugara, Rumuna i Rusa.17 I pored zajedni- kog ili vrlo bliskog jezika, koji ne uzimaju jedni od drugih, najvanija razdjelnica srpskog i hrvatskog nacijstva je ona religijskih pripadanja. U njihovom uobliavanju zasebnosti pravoslavno crnogorstvo ideologijski i politiki ukljueno je u srpstvo, ali muslimansko bosanstvo postaje kljuno pitanje obje nacijske teleologije, i srpske i hrvatske.
Ako taj dio naroda u središnjem dijelu slavenskog juga svoje politiko osvješenje ozbilji u bosanstvu, to ometa i prijei teleologije srpstva i hrvatstva. Zato je politiko razgranienje, a tako i stabiliziranje nacijskih ciljeva srpstva i hrvatstva, uvjetovano rješenjem bosanskog pitanja. A to je mogue svoenjem tog dijela bosanskog naroda na, kako to programski 1937. godine tvrdi Vasa ubrilovi, vjersku manjinu, jedinu muslimansku na Balkanu, te zato preodreenu za išeznue u srpskom ili hrvatskom nacijstvu.18
Navedena ideologijska konstrukcija o nemogunosti politike stabili- zacije dihotomije srpstva i hrvatstva bez uništenja politikog bosanstva jest sr u njih ukljuenog antibosanstva. Iako je bosanstvo, ideju nacije – a to znai drave u kojoj religijska pluralnost nije zapreka demokrat- skom legitimiranju vlasti, vladavine prava i nepovredivosti ljudskosti – mogue štititi i razvijati u okviru savremenih politikih teorija i najviših postignua u razvoju politikih zajednica, iako razlozi za bosanski politiki narod postoje u politikoj i kulturnoj povijesti te zemlje, iako po- elni oslonci za religijsku pluralnost postoje i u uvjerljivim tumaenjima ukljuenih religijskih tradicija, u osporavanju bosanstva i bosanske drave kao njegovog cilja sudjeluju opasne snage iz susjednih drava i njima potinjene oligarhije u zemlji. U takvom geopolitikom okviru s njegovim posljedicama u vladajuim nacionalistikim mentalitetima traje, uz stalne promjene oblika, suština antibosanstva, kojom je u više navrata omogueno javljanje onog vida uništavanja bosanskih ljudi i svega što
17 O tome vidjeti više u: Pollis, Adamantia, “Estern Orthodoxy and Human Rights”, Human Rights Quartetly, 15/2 (1993): 339-356.
18 Vidjeti: ubrilovi, Vasa, “Iseljavanje Arnauta”, u: Boe ovi, ur, Izvori velikos- rpske agresije: Rasprave/dokumenti, kartografski prikazi, August Cesarec/Školska knjiga, Zagreb, 1991, 106-124, 110.
28
im pripada, kakav je osvjedoen i presuen kao zloin genocida, izvršen u posljednjem ratu protiv Bosne. Jesu ubijani bosanski muslimani, ali cilj nije samo njihovo nestajanje. Njihovo postojanje neodvojivo je od mogunosti politikog osvješenja u bosanstvu, neodvojivom od ideje bosanske nacije, a to znai bosanske drave koja slui uspostavljanju i štienju poretka u ijoj je srijedi ovjek s nepovredivošu njegovih prava.
U anesteziji i poslije
Slavenski muslimani u vremenu duljem od tri stoljea prisilno su po- krštavani, progonjeni iz svojih zaviaja i ubijani. To što im se dogodilo u posljednjem ratu protiv Bosne, emu su ubijanja njih u Srebrenici i progoni iz nje najvidljiviji dokaz, nije shvatljivo izvan te duge povijesti. Nije shvatljivo, a to da do sada nije ni shvaeno znai da bosanski ljudi u ovome dobu nisu osvijestili svoju povijest te tako ni svoj politiki telos. Da su osvijestili, ivi nasljednici tih stradanja mogli bi rei s uvjerenjem da dovoljno poznaju sve pretpostavke trajanja preduvjeta za ponavljanje te da ih mogu sprijeiti i rei: “To nam se više nikad nee dogoditi!”
To im se dogaa. Zato je opravdano rei da su od jednog do drugog naraštaja anestezirani, jer ne opaaju i ne osjeaju to što ih pogaa. Zato ive nesvjesni razloga i svrhe nametnutih im stradanja. Nesvjesni su svog duga da se obrane. Njihova nespremnost odrava i snai spremnost izvršitelja ponavljanih zloina da ustrajavaju u istome odnosu prema njima te u prikladnim prilikama ine to što smatraju nunim za otklanjanje sivih etnikih zona na imaginacijskom tijelu svog istog etnosa.
Zato je presudno vano pitanje: Kako i ime je u preovlaujuu svijest bosanskih muslimana injektirana izvan te potpomognuta iznutra ta anestezija? Moda postoje i drukiji odgovori na to pitanje, ali ih zasad nema domislivih izvan ideologije nacionalizma. Ideologija je takoer plastina rije modularnog jezika, svojstvenog za prevlast slike svijeta bez Boga. Izmislio ju je poetkom devetnaestog stoljea Antoine Destatt
29
de Tracy i njome oznaio tumaenje da ljudska ukupnost moe biti postavljena u okvir zoologije i biologije.19
U takvom vidiku ukupnost postojanja zatvorena je u svoju materijal- nost i deterministike zakone koji njome upravljaju. Prema tome, uvjetni svijet je i razlog i svrha sebi. Nema nieg što transcendira njegovu uvjet- nost i što mu daje postojanje i zakone u njemu. Karl Marx je tim pojmom oznaio krive intelektualne sisteme koji opravdavaju kapitalizam. Njima oblikovane svijesti usporedio je s camera obscura20, aparatom u kojem je slika zbilje u svemu izvrnuta te kao takva nametana za zbilju. U danas uobiajenim korištenjima u politikoj filozofiji ideologijom je oznaen “openito pogrdan pojam korišten da opiše politike stavove nekog drugog koji su smatrani neosnovanim”.21
Nema genocida bez ideologije koja traje tako da u dugom vremenu obuhvata i tri ostala nuna uvjeta za njeg – elitu koja odluuje, njoj potinjene organizacije i izvršitelje. Za neshvaanje ponavljanih zloina protiv bosanskih muslimana vano je istraiti ulogu ideologije genocida. Da su shvatanja toga što im se zbiva kroz brojne naraštaje neodgovarajua, jer su opetovano progonjeni i ubijani, da su bez odgovarajueg uzvrata na patnju i bol, dokaz je da im je svijest o sebi i svijetu ideologijska. Ko- jom su ideologijom anestezirani u takvom stanju, šta znai da opaanja, osjeanja šutnji i patnje ne uspijevaju preinaiti u svijest o sebi i drugim? To se pitanje tie dviju strana. Jedna su strana oni koji trpe stradanja, a druga su ti koji domišljaju i provode progone i ubijanja. O elitama, or- ganizacijama i izvršiteljima progonjenja i ubijanja bosanskih muslimana ima dovoljno znanja u neosporivim sudskim presudama u ovome dobu. Ali ni najpravednije presude ne obuhvataju ideologiju, jedan od bitnih uvjeta za opetovano progonjenje i ubijanje ljudi.
19 Antoine Louis Claude Destutt de Tracy, Éléments idéologie, 1-5, Paris: Sourcier, 1800-1815.
20 Vidjeti: Marx, Karl, Engels, Fridrich, The Germao Ideology, prev. R. Pascal, Inter- national Publishers, New York, 1947; Kofman, Sarah, Camera Obscura of Ideology, prev. Will Straw, Ithaca, Cornell University Press, New York, 1999.
21 Audi, Robert, ur, Cambridge Dictionary of Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge, 1995, 360.
30
Javna govorenja elita nacionalizama udešavana su tako da se ine za- govaranjem opih vrijednosti u preovlaujuim oblicima politike i kulture. Kad su pojedinci iz njih i osueni za dokazana djela progonjenja i ubijanja, vladajue nacionalistike elite prividno su odvojene od njih. Ali nikad ne prihvataju osude kao neopozivo utemeljene na pokazivanju istine. Neosnovanost ideologije nacionalizma kojoj pripadaju ustrajno odravaju i maskiraju manje ili više jasnim osporavanjem opravdanosti presuda za izvršena progonjenja i ubijanja. Poriu ih, iako su za njih odgovorni i/ili krivi. Ali ta djela vrše ljudi koji su takoer anestezirani. Kad se pozivaju na svoje srpstvo u progonjenju i ubijanju drugih, srpski nacionalizam im je anestetik. Tako je i s onima koji se pozivaju na svoje hrvatstvo u progonjenju i ubijanju muslimana. Njihov anestetik je hrvatski nacionalizam.
Bitan sadraj u oba nacionalizma jeste ideologija antibosanstva. U po- eljnim uzvratima bosanskih muslimana, koji su osporavani, progonjeni i ubijani radi mogunosti politikog osvješenja, jest bivanje jednakim ili slinim svojim progoniteljima i ubicama. Kada svoju patnju uoblie u uzvratnom nacionalizmu, djelatnu anesteziranost svojih progonitelja i ubica pretvaraju u svoju. Tako se onesposobljuju da se podignu iz ane- steziranosti, da shvate kako bosanstvo a tako i bošnjaštvo nisu i ne mogu biti ideologijski uzvrat ideologiziranosti progonitelja i ubica.
Biljezi, 1
U dihotomiji nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva, u kojoj se srpska strana smatrala monijom i presudnijom, osloboenje od tuinske vlasti i politiko ujedinjenje u jezikoj zajednici osnova su dogovaranja i djelovanja politikih i kulturnih elita tih naroda. Odreivanje granica u odnosu na Albance, Makedonce, Bugare, Rumune, Maare, Slovence, Italijane otklanjalo je vanost pitanja unutarnje pluralnosti. Kada je na- stala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pitanje Bosne i njenog naroda postaje središnje u toj teleologijskog dihotomiji. Jezik nije bio presudan za razluenje, pa su pravoslavlju i katolianstvu dana odluujua znaenja.
31
Tako bi, smatrano je, granicu sveg srpstva i sveg hrvatstva bilo mogue ocrtati na osnovi religijskog pripadanja naroda. U tim teleologijama na- staju dvije maksimalistike slike velike Srbije i velike Hrvatske. Odnosi meu njihovim zagovornicima postaju presudni u politikom, kulturom i ekonomskom ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i u obje Jugoslavije, i monarhistikoj i komunistikoj. U njima postoji saglasnost o nunosti poricanja Bosne i njenog naroda, ali i gorljive suprotstavljenosti o izvoenju te saglasnosti u politiki dogovor i njegovu primjenu. Glavna smetnja tome je postojanje bosanskog naroda ija pluralnost nije svediva na dihotomiju srpstva i hrvatstva na osnovi dihotomije pravoslavlja i katolianstva. Nije svediva, jer joj izmie muslimanska treost, a zapravo opirui i nesvladivi dijelovi bosanskog naroda.
Iza maskiranih politikih stavova i dogovora srpskih i hrvatskih nacijskih elita stajala je ideologija temeljnog antibosanstva: bosansko pluralno društvo mora biti razbijeno u srpski i hrvatski sadraj, a njegov opirui dio sveden na muslimansku teološku tursku tuost koja mora biti svla- dana i uvedena u dihotomiju srpstva i hrvatstva. Da to bude postignuto nuno je poricati i raskidati sloeno i raskošno tkivo bosanske pluralnosti, uspostavljano i razvijano kroz brojna stoljea u cjelinu nesvedivu na ideologijske slike nacijskih homogenosti i religijskih iskljuivosti.
Kada je zapoeo tok raspada komunistike Jugoslavije, na politiku pozornicu istupaju nositelji velikosrpskog dravnog nacrta. Republika Srbija je 28. rujna 1990. godine de iure sebe izdvojila iz jugoslavenske federacije. Slobodan Miloševi, u kojem je i simboliki i faktiki bila utjelovljena srpska nacijska volja, zapoeo je u oujku 1991. godine do- govaranje s Franjom Tumanom, predsjednikom Republike Hrvatske, o uništenju bosanske drave i podjeli njene teritorije.22 U tom odnosu otpoet je i voen rat protiv Bosne.
Srpski nacionalisti u Bosni, koje je i simboliki i faktiki predvodio Radovan Karadi, crnogorski Srbin, posve ovisni o srbijanskoj vlasti i potinjeni njoj, uz punu podršku Jugoslavenske narodne armije, kojom
22 Hoare, Marko Attila, The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, Saqi Books, London, 2007, 362.
32
je nezakonito upravljala ta vlast, usvojili su 12. svibnja 1992. godine šest strategijskih ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini: (1) razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, dravno razdvajanje; (2) uspostavljanje koridora preko sjeverne Bosne koji bi povezivao istone i zapadne dijelove Republike srpske; (3) uništenje graninog znaenja rijeke Drine u odnosu sa Srbijom; (4) uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; (5) podjela grada Sarajeva na dva dijela, srpski i muslimanski; i (6) izlaz Republike srpske na more.23
Autorima tog programa bilo je jasno da te ciljeve mogu postii jedino uz korištenje sile, a to znai uz uništavanje prisutnosti bosanskog naroda na cijeloj dravnoj teritoriji. Posljedino, svi Srbi i Hrvati u Bosni odba- cili bi svaku vezu s bosanstvom, to jest politikom, kulturom i ekonomi- jom pluralnog društva. Opirui dio bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nepoštedno bi bio proglašavan izdajicama i progonjen korištenjem svih raspoloivih sredstava. Na širem planu razgranienje s Hrvatima mogu- e je, kako je isticano, na osnovi dogovora nacijskih elita.
Cijeli opirui dio bosanskog naroda nuno je, u skladu s navedenim strategijskim ciljevima, svesti na muslimane i odstraniti ga sa svih bosanskih teritorija, te zauvijek progonima i ubijanjima uništiti njegovu prisutnost na onim teritorijama proglašenim “srpskim”. Njihovo prihva- tanje svoenja na muslimane, odvojene i otuene od Bosne i bosanstva, bitan je sadraj navedenih strategijskih ciljeva. Momilo Krajišnik, drugi u hijerarhiji provoenja navedenih ciljeva, istie 10. sijenja 1994. godine: “Vjerujte da bi najvea tragedija bila kada bi Muslimani prihvatili sada da ive s nama skupa.”24
23 Vidjeti: “Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, Slubeni glasnik Republike Srpske, 22, 26. studeni 1993, 866; Donia, Robert J., Ra- dovan Karadi: Uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini, prev. Daniela Valenta, University Press, Sarajevo, 2016, 197-200.
24 U: Donia, 2016, 198.
33
U radu na ozbiljenju navedenih strategijskih ciljeva izvršeni su progoni i ubijanja muslimanskog dijela bosanskog naroda. Mnogi krivci za to, a meu njima Radovan Karadi i Momilo Krajišnik, osueni su na meunarodnim sudovima. Ali znatno vei broj nije, pa su odgovorne nacijske elite nastavile svoj posao, u istim dravnim ustrojstvima uz gotovo istu odanost ideologiji antibosanstva. Zato je vano u akademskim vidicima istraiti one biljege antibosanske ideologije koji naznauju njeno trajanje od utemeljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do ovog doba. Te su ideologije ive i prijete ponavljanjima progona i ubijanja u budunosti.
Biljezi, 2
Konstituiranje bosanske nacije, za što su postojali i još postoje uvjeti, spreavale su nacijske elite srpstva i hrvatstva koristei sva raspoloiva sredstva. Tvrdnja da nema i ne moe biti bosanskog naroda uzdignuta je na razinu ideologijske dogme ukljuene u sva nastojanja konstituiranja tih dviju nacija uz posebne i zajednike sadraje njihovog antibosanstva. Zato je bosanskome narodu umjesto nacijskog konstituiranja nametano, i silom i milom, nacijsko opredjeljivanje, ija suština, kad je ogoljena, ostaje ve spomenuti zahtjev Milivoja Blaznavca bosanskome fratru An- tunu Kneeviu.
Govorei o oekivanom osloboenju i ujedinjenju nakon Velikog rata, Stojan Proti, utjecajni srbijanski politiar, kako to svjedoi Ivan Meštrovi, uzvikuje 1917. godine: “Kad pree naša vojska Drinu, dat u Turcima dvadeset i etiri sata, pa makar i etrdeset i osam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjei, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.”25 Taj zagovornik takvog rješenja “turskog pitanja”, a zapravo bosanskog, postao je predsjednik prve Vlade Kralje- vine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kada je ta vlast uspostavljena, Svetozar Pribievi, u svojstvu velikosrpskog politiara i ministra unutrašnjih poslova, takoer zapovjedno tvrdi 1919. godine u Sarajevu: “Padom stare bosanske feudalne suverene 25 Meštrovi, Ivan, Uspomene na politike ljude i dogaaje, Knjinica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961, 73.
34
drave uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u dravi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošu da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti.”26
Da nešto moe biti uništeno, nuno je da postoji. Ako ne bi bilo bosanskog naroda, ne bi bilo mogue ni njegovo politiko osvješenje s politikim suverenitetom kao ciljem. Tada ne bi postojala ni mogunost suverene bosanske drave. U tome je suština ideologijskog antibosanstva. Zato je potrebno anestezirati bosanski narod, pa ga potom i euta- nizirati. Za taj pothvat potrebna je mesijska mo našosti otjelovljene u “našem narodu i našoj vojsci”.
Fikcijsku estetizaciju te potrebe, osnovane na kulturnom rasizmu i orijentalizmu evropske politike mode onog vremena, nudili su mnogi. Naroito mjesto u tome zauzeo je Ivo Andri, knjievnik i slubenik Vla- de Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U oekivanju doktorskog habita potrebnog mu za dravnu slubu, 1924. godine piše:
Po geografskom poloaju Bosna bi zapravo trebala da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znai dve periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dve razliite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogunosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da uestvuje u kulturnom razvoju hrišanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obelejima), nego je, štaviše, zbog domaeg islamiziranog elementa postala mona prepreka hrišanskom “Zapadu”.27
U tome stavu saeta je do krajnje zbijenosti ideologija antibosanstva. Bosna i sve njeno svedeni su na srpsko-hrvatsku dihotomiju, i to u njenoj periferijskoj dinamici. Ona je samo geografija koja pripada hrišanskoj našosti nasuprot koje su Turci. O toj suprotstavljenosti Ivo Andri iste godine, u posve neknjievnoj bilješci na poetku svoje prve knjige 26 Pribievi, Svetozar, Stenografski izvještaj sa skupštine odrane 15. i 16. februara, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1919, 66-67.
27 Andri, Ivo, Razvoj duhovnog ivota u Bosni pod uticajem turske vladavine, prev. Zoran Konstantinovi, Sveske zadubine Ive Andria, 1/1 (1982): 6-258, 53.
35
pripovijedaka piše: “Ove pripovetke o Turcima i o našima jesu samo deo (otprilike srednji) jednog rada, zapoetog pripovetkom Put Alije erzeleza i do danas nezavršenog.”28
Taj jedan rad s trima dijelovima, lijevim, desnim i srednjim, suštinski je “o Turcima i o našima”. Tek 1945. godine, stavljajui se u slubu komunistikog reima, objašnjava da su njegovi Turci uobiajeno ime za bosanski muslimanski svijet.29 Taj svijet, nastao, kako tvrdi Ivo Andri, potpadanjem pod islam, taj domai islamizirani element, predstavlja zapreku harmoniziranju srpsko-hrvatske dihotomije u njenoj evropskoj sudbini. Zato je Bosna, kako on domaštava, a zapravo ukljuenost mu- slimanskih sadraja u njenu cjelinu, postala mona prepreka kršanskom Zapadu.
Prisutnost muslimana uzrok je takvom svoenju Bosne na suprotstav- ljenost svijetu kojem pripada. I nisu samo Bosna i njeni ljudi prepreka harmoniziranju srpskih i hrvatskih periferija. I mnogo više od tog, samo postojanje bosanskog muslimanskog svijeta, na koji ideolozi antibosanstva svode bosanski narod i njegove posljedine nemogunosti politikog osvješenja, ini, kako slijedi iz razmatranja Ive Andria, tu zemlju nemo- guom u odnosu s evropskim idealom.
Biljezi, 3
Od uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bosansko pitanje svedeno na muslimansko glavni je sadraj ideologijske dijalektike sastavljanja i rastavljanja sveg srpstva i sveg hrvatstva. Ta uzajamnost, i pozitivna i negativna, nerazrješiva je sve dok Bosna i njeni ljudi ne budu onemogueni u nastojanju da se politiki osvijeste u bosanstvu, sve dok ne prestanu biti zapreka teritorijskom širenju srpstva i hrvatstva do njihovih niim posredovanih ideologijski odreenih granica sastavljanja i rastavljanja. Milan Srški, predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije u vremenu fašistiko-monarhistike diktature, istie: “Pa neka muslimani
28 Isti, Pripovetke, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1924, 3. 29 Vidjeti bilješku uz “Renik turskih rei i provincijalizama”; u: Ivo Andri, Travnika
hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1981; Isti, Na Drini uprija, isto.
36
budu Hrvati, ako nee da budu Srbi! […] Ja nisam neprijatelj naših muslimana, ali to njihovo dranje nanosi štetu nama, i Srbima i Hrvatima, i mi se, i jedni i drugi, moramo od toga braniti.”30
Ako bi bili dopušteni konstituiranje bosanskog naroda i njegovo politiko osvješenje, ideologijsko apsolutiziranje srpsko-hrvatske dihotomije bilo bi nemogue. To znai da su neizvedivi pothvati homogenizi- ranja sveg srpstva i sveg hrvatstva i njihovo posljedino razgranienje. Iz tog slijede nunost iskljuenja bosanskog muslimanskog svijeta iz srpsko-hrvatske dihotomije i podjela Bosne na dvoje, srpsku i hrvatsku. Takvu podjelu, domišljanu i provoenu na razliite naine u svim inaicama dviju nacijskih entelehija, srpske i hrvatske, odluno je zagova- rao regent Pavle Karaorevi i srpski monarhistiki krug oko njega, pa je 26. kolovoza 1939. godine provoena kao ozvanienje dogovora Draške Cvetkovia, predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije, i Vlatka Maeka, predsjednika Hrvatske seljake stranke i Seljako-demokratske koalicije.
Predvieno je uspostavljanje Banovine Hrvatske s prisjedinjenjem u nju otkinutih dijelova bosanske teritorije. Postojanje bosanskog muslimanskog dijela bosanskog naroda uope nije uzimano u obzir. Tada je fra Josip Markuši, prvi ovjek Franjevake provincije Bosna srebrena, kao u plau upozoravao i Mehmeda Spahu i Tugomira Alaupovia, bosanske politiare:
Nije ni Hrvat ni Srbin ni Slaven koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdan vezioc rukoveti koje su Bogom odreene da budu jedna dravna cjelina, jedan snop. […] Kud se inae, po strašnoj našoj, ne daj Boe, sudbini, Bosna podijeli, tuda e udariti pukotina cjeline kao šeper posred kue i ognjišta. […] Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog obanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obeavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše.31
30 Jankovi, Stjepan, “Moja seanja”, u: Milutin Popovi, ur, Milan Srški 1880-1937, Odbor za izdavanje Spomenice pok. M. Srškiu, Sarajevo, 1938, 193-98, 195.
31 Navod u: Oršoli, Marko, “Socijalno-politiki pogledi fra Josipa Markušia”, u: Josip Turinovi, ur, Fra Josip Markuši: Zbornik radova sa Simpozija u povodu
37
Ali ideologijska obuzetost antibosanstvom u objema nacijskim teleologijama uzrokuje psihološki rascjep: Ne postoji bosanski narod, ali ga ipak valja ustrajno napadati i razarati! U tome zbilja bosanskog naroda nije samo izvrtana i poricana ve je pothvatima progonjenja i ubijanja te razaranja i zatiranja preinaavana u ideologijsku imaginaciju o bjelini uene etnike istote. Dobroslav Jevevi, nacionalistiki pisac i politiar, a tokom rata i etniki vojvoda, u razdiranju bosanske cjeline, u svoenju njenog naroda na sušto srpstvo i hrvatstvo i “muslimanski višak”, smatra dogovor Dragiše Cvetkovia i Vlatka Maeka pretpostavkom za ozbiljenje teleologija srpstva i hrvatstva, pa 1940. godine piše: “Neop- hodni i osnovni preduslov idejnog jedinstva lei u sporazumu Srba i Hr- vata.”32 Taj sporazum znai razgranienje kroz Bosnu, a zapravo poricanje nje i njenog naroda.
Tumaei tu postavku, on još kae: Veštaki krikovi tobonjeg bola zbog krvnog komadanja Bosne ostavljali su nas savršeno hladnim. Za nas je postojala Jugosla- vija, dopuštali smo i posebno oseanje Srbije i Hrvatske, pojam Bosna i Hercegovina, kao neka posebna istorijska, nacionalna i geografska individualnost nije iveo u narodnim dušama i nije ni- koga uzbuivao.33
To “nas” znai sve one koji u poricanju i ništenju bosanskog naroda, pa makar se to i odnosilo samo na muslimanski dio, vide politiku nunost iji cilj opravdava sve oblike neetinosti, pa posljedino i progone i ubijanja. Ideologijsku suštinu zahtijevanog jedinstva dviju nacijskih
100. obljetnice roenja fra Josipa Markušia, odran 17. i 18. rujna 1980. u Jajcu, Kršanska sadašnjost/Revija Nova et vetera, Zagreb/Sarajevo, 1982, 158-177, 169- 170. To pismo poslano je, kako navodi Marko Oršoli, 9. veljae Mehmedu Spahi i 5. travnja Tugomiru Alaupoviu 1939. godine. Isti pisac na drugome mjestu kae da su “originalne kopije” tih pisama u arhivi Franjevakog samostana u Jajcu. (Oršoli, Marko, “Sedamstoljetno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini”; u: Ante Sori, ur, Franjevci na raskršu kultura i civilizacija: Blago franjevakih samostana Bosne i Hercegovine, MGC, Zagreb, 1988, 17-36, 36n62.)
32 Jevevi, Dobroslav, “Bosanski Srbi i autonomija Bosne: Memoar o anacionalnim i razornim elementima politike Dra M. Spaha”, Autor, Sarajevo, n. d, 3.
33 Isto, 4.
teleologija, srpske i hrvatske, odreuje, prema Dobroslavu Jeveviu, spomenuto komadanje Bosne. On piše:
A pošto kako rekosmo Bosnu i Hercegovinu ne smatramo nikakvim teritorijem sa posebnim dravnim pravom, pošto ona ne ini nika- kvu posebnu ni etniku, ni ekonomsko-privrednu, ni saobraajnu, pa u sadanjim granicama ak ni istorijsku celinu, mi nismo pravili pitanja od tog, da se upravna podela ne izvrši u glavnom po ple- menskoj pripadnosti pojedinih krajeva bosanske zemlje.34
Iskljuenje bosanskih muslimana iz tog “mi” pravda, kako on vjeruje i tvrdi, to “da apsolutna veina bosanskog islamskog elementa nema ni- kakve svesti o svom nacionalnom jedinstvu sa Srbima i Hrvatima”. Uz to vjeruje i tvrdi da e ga “poštena i mudra nacionalna i kulturna politika vratiti tokom kratkog vremena u krilo srpskohrvatskog naroda.”35
Svoenje bosanskog naroda na njegov politiki neosvjestivi dio, na muslimane, neupitna je, kako u tom paradigmatinom tumaenju smatra Dobroslav Jevevi, premisi nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva. Prema takvom mišljenju, njihovo postojanje dokaz je protiv njih. Nisu svjesni sebe a tako ni svijeta i odgovornosti prema njemu. To su bitne postavke njihovog iskljuenja iz ope ljudskosti kojoj pripadaju postavke o apsolutiziranoj vrijednosti nacije u ije ime ih taj tuma obezljuuje. Takvu jezgru genocidne ideologije mogue je poznati u svim oblicima antibosanske ideologije, u traganju za srpsko-hrvatskim savezom protiv bosanske prijetnje, ideologijski ogoljavane do karikaturnih prikaza muslimana.
34 Isto. 35 Isto, 5.
39
Biljezi, 4
Danim ideologijskim biljezima ocrtano je trajanje srpskog i/ili hrvatskog poricanja Bosne i njenog naroda. Mogue je izmeu njih navesti brojne ideologijske sadraje koji u razliitim inaicama ocrtavaju trajanje tog ideologijskog pothvata s brojnim sadrajima u politici, kulturi i ekonomiji. Svoje krajnje iskaze taj tok dobiva u dva suprotstavljena nacionalistika nacrta, etnikom i ustaškom. U oba je pretpostavljena izvedivost homogenih drava, velike Srbije i velike Hrvatske.
Stevan Moljevi, lan i potpredsjednik etnikog Centralnog nacio- nalnog komiteta, sastavio je 1941. godine dokument Homogena Srbija o granicama, društvenom ureenju i spoljnoj politici velike Srbije u ob- novljenoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata.36 U toj viziji i Bosna i njen narod posve su poreeni. Granicama tako zamišljene velike Srbije bile bi obuhvaene gotovo cijela Bosna i više dijelova sjeverno, zapadno i juno izvan nje. Na toj teritoriji bilo bi uspostavljeno homogeno srpstvo, kako je to u dokumentu istaknuto:
Preseljavanje i izmjena iteljstva, naroito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podruja, jedini je put da se izvrši razgranienje i stvore bolji odnosi izmeu njih, a time otkloni mogunost da se ponove strašni zloini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naroito u ovom sadanjem, na svemu podruju na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, a gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.37
Drugi dokument je tekst Ante Pavelia, ustaškog poglavnika, Pojam Bosne kroz stoljea. U njemu autor, pored ostalog, tvrdi: “Bosna dakle nije jedna teritorijalna niti etnika jedinica.”38 On to razlae ovako: “[…] zemljopisno je Bosna sastavni dio drave Hrvatske, što se vidi iz same zemaljske karte, a isto je tako i poviesno bila integralnim dielom Hrvat- ske. […] Cjelokupna Bosna, kako je oznaeno berlinskim kongresom, t.
36 Original umnoen šapirografom u: Arhiva Vojvodinskog instituta u Beogradu, fond etnika arhiva k. 144, reg. br. 4/1.
37 U: Arhiva Vojvodinskog instituta u Beogradu, fond etnika arhiva k. 144, reg. br. 4/1.
38 Paveli, Ante, “Pojam Bosne kroz stoljea”, Spremnost, 1 (1942): 1-2, 1.
40
j. sve do rieke Drine, pa djelomino i preko rieke Drine, bila je oduviek nastanjena sa najišim hrvatskim etnikim elementom.”39 Za prisutnost “pravoslavnog elementa” u Bosni Ante Paveli tvrdi da nije srpski, pa piše:
U predjelu Bosne taj pravoslavni element je dvovrstan. Jedan dio sainjavaju Morovalaki, t. j. ostaci romanskog elementa, koji je još iz rimskog carstva zaostao u nekim krajevima, a napose u gorskim predjelima. Taj elemenat je pripadao iztonoj crkvi kao i svi Ro- mani na Balkanu i nije nikada prihvatio katolike vjere. Drugi dio pravoslavnog elementa došao je u te predjele mnogo kasnije i to sa turskom vojskom.40
U takvoj ideologijskoj slici Bosne nema mjesta ni za kakav njen na-
rod, osim hrvatskog, kako poglavnik izriito tvrdi: “to je zemljopisno, poviesno i narodnosno stanje Bosne, koja je u svim tim pogledima uviek bila i danas je neosporno hrvatska zemlja.”41
Ti ideologijski stavovi temeljno su rasistiki, a tako i antibosanski. U njima je bosanski narod poreen, a njegov muslimanski dio ideologijski uveden u ope hrvatstvo kao jedan od dvaju njegovih vjerskih sadraja, katoliki i muslimanski. Naspram te religijske dihotomije u opem hrvatstvu postavljena je neotrpiva tuost opeg srpstva. Time su, kako to domišlja i nastoji silom drave ozbiljiti ustaški poglavnik, zaprijeene sve mogunosti politikog osvješenja bosanskog naroda. Njegovome muslimanskom dijelu nueni su privilegirani poloaji u vlasti i prava da njegovu vjersku zasebnost iskazuje uz punu podršku drave, ali uz uvjet da to plaa opredjeljivanjem za to što nije te tako gubi mogunost da bude to što jest, da slui poricanju svega bosanskog, ukljuujui u to poricanje i uništavanje bosanskog srpstva.
U ideologijskim vidicima Stevana Moljevia nema mjesta ni za muslimane ni za katolike u imaginaciji o nacijskoj Srbiji, ije su granice postavljene u odnosu na, takoer, imaginacijsku Hrvatsku. Zato su u 39 Isto, 2. 40 Isto. 41 Isto.
41
ustaškim pothvatima na ozbiljenju imaginacijske Hrvatske genocidno uništavani Srbi. Uništavani su i svi sadraji pluralnog bosanstva. S druge strane, u narodnooslobodilakom pokretu, koji su predvodili jugoslavenski komunisti, povezani su razliiti dijelovi bosanskog naroda, i srpski i hrvatski i muslimanski. Zato je taj pokret privlaio sve više ljudi koji su vjerovali u njegova obeanja o bratstvu i jedinstvu u svoj razliitosti, emu e sluiti nova drava.
Nakon zloina genocida izvršenog nad Muslimanima, ime su bili prisiljeni da zaštitu trae gdje god im se inilo da ju je mogue nai, te nakon njihovog masovnog ukljuivanja u narodnooslobodilaki pokret, i etniko vodstvo odluilo je da im ponudi de facto izbavljenje ija je suština ista onoj u ustaškoj ponudi – da u opem srpstvu, umjesto u opem hrvatstvu, budu priznata vjerska zajednica. U travnju 1944. godine Dragoslav M. Mihailovi, komandant Kraljevske vojske u otadbini, a zapravo srpskih etnika, obraa se bosanskim muslimanskim prvacima:
U tenji da što pre postignemo najiskrenije zblienje Srba i Muslimana; da što pre doemo duhovnom i interesnom povezanošu do bratske uzajamnosti; da što pre, sa svešu o našim uzajamnim interesima, izvidamo rane naše prošlosti a i sadašnjosti; u elji da što pre uklonimo sve prepreke za harmonian i srean ivot u našoj novo preporoenoj dravi-demokratskoj i federativnoj Kraljevini Jugoslaviji. […] Muslimani su naši domoroci, naša krv i naš jezik. Pripada im osvešteno i neprikosnoveno pravo na ivot i razvitak u njihovoj pradedovini. […] elimo da im se zagarantuje miran i spokojan ivot u punoj islamskoj individualnosti i onako kako im najbolje godi duši i kako smatraju da imaju najpogodnije uslove za odranje svoje vere i podizanje svog moralnog, kulturnog, socijalnog i materijalnog napretka. […] Mi elimo da Islam bude priznata vera u našoj preporoenoj dravi, a u Srpskoj federativnoj jedinici – ravnopravna dravna vera. elimo da se muslimanima dade potpuna verska autonomija; versko starešinstvo da muslimani biraju sami sebi bez iijih ingerencija, a isto tako da upravljaju imetkom svojih vakufa. Islamskoj verskoj autonomiji treba da se dade najšira zakonska kompetencija, kako bi mogla nesmetano
42
delovati izvan okvira verskih na podruju dravnog, kulturnog, socijalnog i privrednog podizanja muslimana. Islamska zajednica u Srpskoj federativnoj jedinici treba da bude ravnopravno i po kljuu svog brojnog stanja potpomagana iz dravnih sredstava. Dravna politika treba da potpomogne i u nacionalnom interesu, da se u gradu Sarajevu razvije veliki islamski duhovni centar za svu Evropu, kako bi iz naše zemlje bio Islam prema Evropi dostojno predstavljen i kako bi islamski ivotni prostor u našoj zemlji dobivao osetne koristi. […] Islamskoj verskoj autonomiji treba da budu date šire mogunosti i kompetencije, kako bi izvanrednim putem podigla i izjednaila prosvetni nivo sa ostalim našim graanima. […] U dravnim školama elimo da nastava i školski udbenik budu saobraeni islamskim shvatanjima, kako muslimanska omladina ne bi bila primorana primati nauku u suprotnosti sa svojim verskim naelima, u duhu bilo kojeg drugog verskog shvatanja. […] Islamskoj verskoj autonomiji treba da bude dana najšira kompetencija i mogunost da što pre izjednai socijalne uslove za ivot i napredak muslimana sa ostalim našim graanima.42
U tom pozivu, koji se na prvi pogled moe initi moralno privlanim, vidljivi su bitni sadraji ideologijskog antibosanstva. Uz pretpostavku da su svi bosanski pravoslavci neupitno i nepovratno Srbi odvojivi od svega bosanskog, muslimanski dio bosanskog naroda nuno je, uz podršku drave, posve okrenuti u antibosanstvo njegovim svoenjem na esencij- sko muslimanstvo. Otueni od vlastite povijesti i mogunosti politikog osvješenja u tome što jesu postat e, kako se oekuje, nesposobni da se odupru nacionaliziranju, zapravo posrbljivanju. Privilegirani i na razliite naine upravljani pojedinci i ustanove tog zajamenog “islamskog prava” sluili bi, svjesno ili nesvjesno, nametanju ideologije antibosanstva.
42 “Naelna uputstva za rad meu našim Muslimanima”, u: Milan Vesovi, Kosta Niko- li i Bojan Dimitrijevi, ur, Rat i mir enerala: Izabrani ratni spisi, 1-2, Srpska re, Beograd, 1998, 2:21-29, 21-23.
43
Post scriptum Pred nastupajuim snagama narodnooslobodilake vojske, predvoe-
ne Komunistikom partijom Jugoslavije, raspale su se i Kraljevina Jugo- slavija i Nezavisna Drava Hrvatska, a njihovi su zagovornici ili pobjegli ili poubijani ili se skrili pod plašt nove vlasti. Milan Stojadinovi, predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije do 5. veljae 1939, pobjegao je i u Argentini nastavio politiki rad. Tu je prijateljevao s Antom Paveliem, izbjeglim poglavnikom Nezavisne Drave Hrvatske. Obojica su oeki- vala propast komunistike Jugoslavije, pa su u 1954. godini pravili pla- nove o novom ureenju odnosa Srba i Hrvata. O njihovim dogovorima priao je uro Balokovi, sveenik, Vinku Nikoliu, piscu:
Jedne veeri sjedio sam u salonu gospodje Maštrovi [u Buenos Airesu], kad se pojavio dr. Stojadinovi. Došao je nasmijan, veseo, nosei veliku kitu skupocjenog cvijea za domaicu. Nakon upo- znavanja i nakon neizbjeivog pitanja, da li sam roak violiniste Zlatka Balokovia, došao je brzo razgovor na politiku. Dr. Stoja- dinovi me zapitao: – No, oe, šta se pria medju Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Paveli? Gospodja Maštrovi zaudila se, zašto gospodin Predsjednik toliko naglašava: moj prijatelj. Dr. Stojadinovi joj ree: – Gospodjo, to je politika. Vidite, mi Srbi i Turci bili smo pet sto godina smrtni neprijatelji. Sada su druga vremena. Sad smo prija- telji. Zašto to ne bi moglo biti izmedju Srba i Hrvata? Ja: Tako je, gospodine predsjednie! Ali, to moe biti samo pod jednim uvjetom. Kako mi Hrvati nikada ne osporavamo Srbima pravo na njihovu dravu, tako bi Srbi trebali i nama priznati pravo na dravu. To bi trebala biti osnova svakog razgovora i sporazu- ma. – Jest, oe. I na toj bazi poiva i naš sporazum. Njegova prva toka glasi “Vodstvo Srpske Radikalne Stranke (a to je, kako znate, najjaa srpska stranka) priznaje pravo Hrvatima na samostalnu dravu”. – O tom sam ja ve nešto uo. Druga pak toka govori o odrei- vanju granica.
44
– Da. Definitivne granice odredit e Srpska Narodna Skupština i Hrvatski Dravni Sabor. – Dobro, gospodine predsjednie. Ali, kako znate, Srpske skupšti- ne i Hrvatskog sabora nema. Republikanske Titove parlamente ne priznajemo ni mi, ni vi, kao takve. Ako bi došlo do raspada Titovog reima, moralo bi privremeno razgranienje uslijediti odmah, ako bismo htjeli izbjei tragine dogadjaje od 1941–45. – Na to smo Paveli i ja mislili. Zato smo se sporazumjeli, da se odredi privremena granica. Ta bi se u Hrvatskoj pokrivala s granicama sadašnje Republike Hrvatske, a Bosnu bismo popola po- dijelili. – Kako? – Tako, da granica ide rijekama Bosnom i Neretvom. Nama Sa- rajevo, vama Banjaluka. Vi znate, da je zapadna Bosna u veini srpska. Ali mi bismo uinili rtvu za volju mira. Zato bi od Hrvata traili protuuslugu. A ta je, da nam date Dubrovnik. Dr. Stojadinovi je vidio moje zaprepaštenje. Ja mu rekoh: “Vi znate, gospodine predsjednie, da je Dubrovnik hrvatski.” – Naši, opet, kau, da je srpski. Bilo kako bilo, mi Srbi trebamo pro- stran izlaz na Jadran i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inae bi Srbija bila uvijek mala kontinentalna, provincijska zemlja. Mi bismo sijelo primasa Srbije iz Bara prenijeli u Dubrovnik.43
Biljezi, 5
Stavovi Komunistike partije Jugoslavije u prvo vrijeme odraavali su nacijske ideologije srpstva i hrvatstva, koje su u znaajnim dijelovima, esto nadmonijim u odnosu na ostale, neodrive bez antibosanstva.
43 Nikoli, Vinko, Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1965: dojmovi i razgovori, II, Pariz – Mnchen: Knjinica Hrvatske revije, 1967, 217- 18. O tome ugovoru vidjeti još u: Sinovi, Marko, “O t. zv. sporazumu Paveli – Stojadinovi”, u: Hrvatska misao: asopis za kulturna, politika i socialna pitanja, IX (1961): 61-62; Pešelj, Branko, “O pregovorima Paveli – Stojadinovi”, u: Hrvatska revija, 2-3 (1964): 331.
45
Sima Markovi, prvi generalni sekretar Komunistike partije Jugoslavi- je, piše 1923. godine:
[…] ivi primer bosansko-hercegovakih muslimana najjasnije pokazuje, kako je religija, u prvom redu, bila u stanju da nacionalno otui znatan deo našeg naroda. […] Za njih je religija jedini kriterijum nacije. One [muslimanske mase] sebe smatraju Turci- ma, i ako ne znaju ni rei turske, niti imaju ma kakvih drugih veza sa Turcima osem – vere. I to je najbolji dokaz velike istorijske zao- stalosti Bosne i Hercegovine.44
Taj ideologijski stav o muslimanima, koji su politiki i kulturno su- protstavljeni “našem narodu”, ukljuuje poricanje bosanskog naroda, a posljedino i mogunosti bosanske suverenosti. U razliitim inaicama zastupan je u glavnoj struji komunistikog pokreta i prije i poslije sukoba Josipa Broza Tita s Josifom Visarionoviem Staljinom 1948. godine. Nije jednostavan ideologijski pothvat poricanja bosanske politike i kul- turne povijesti. Za njeg je nuna saglasnost politikih i kulturnih elita, ali i ustrajna podrška dravnih i drugih organizacija.45
Veselin Masleša, jedan od komunistikih ideologa, takav stav dodatno razvija uz snaenje njegovih kulturno-rasistikih sadraja, tvrdei 1942. godine za bosanske Muslimane:
Oni stvarno nemaju objektivnih potrebnih svojstava koja ine na- ciju, a nemaju ni subjektivne svesti – logine posljedice objektivnih svojstava – o sebi kao naciji. Muslimani nemaju svog jezika. Oni govore srpskim ili hrvatskim jezikom. Ne postoji nikakva specifi- na ekonomska povezanost, postoje samo specifini feudalni eko- nomski interesi.46
44 Markovi, Sima, Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma, Grafiki institut “Narod- na misao”, Beograd, 1923, 108.
45 Vidjeti više u: Mahmutehaji, 2015, 292-304. 46 Masleša, Veselin, “Muslimansko pitanje”, u: Vojno-politiki pogled, 7 (1942): 18-28; u: Isti, Dela, 2, Svjetlost, Sarajevo, 1954, 152.
46
Takva poricanja postojanja bosanskog naroda i njegovo svoenje na Srbe i Hrvate, uz ukazivanje na prisutnost neosviješene i u sebi neo- svjestive muslimanske mase, ne razlikuju se od onih koji su potvreni ugovornim komadanjem 1939. godine te etnikih i ustaških namjera, potvrivanih u homogenoj Srbiji i Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. U etnikom programu pretpostavljene su srpske teritorije s kojih moraju biti iskljueni svi oni koji nisu i nee da budu Srbi. U ustaškom programu to iskljuenje obuhvata hrvatiziranje svih bosanskih muslimana i iskljuenje svih Srba. Suština postupka kojim se to postie je u oba programa ista – ili pokrštenje ili progonjenje ili pogubljenje.
U komunistikom programu narodnooslobodilakog pokreta pretpo- stavljeni su ukljuivanje svih jugoslavenskih naroda, preinaenje monar- hije u republiku i uspostavljanje federacije nacijskih drava. U tome je Bosna postala središnje pitanje. Ako su Srbija i Hrvatska nacijske drave, a ne postoji bosanska nacija, slijedi da je Bosna i srpska i hrvatska, jer u njoj ive i Srbi i Hrvati. Telos nacije je nacijska drava. Ali u Bosni ivi i narod koji nije i nee da bude poistovjetiv ni sa Srbima ni s Hrvati- ma. Njegovo postojanje prijei dihotomijsko razgranienje sveg srpstva i sveg hrvatstva. Telos tog dijela bosanskog naroda je bosanska autonomija. Ciljeve narodnooslobodilakog pokreta, koje uobliavaju i realiziraju jugoslavenski komunisti, ugrozili bi iskljuivanje bosanskih muslimana, podjela Bosne ili njena neravnopravnost meu federacijskim republikama novog dravnog ustrojstva.
Na toj osnovi uoblieno je hibridno rješenje: Bosna i Hercegovina je jedna od šest republika jugoslavenske federacije; ona je “i srpska i hrvatska i muslimanska”, ali bez svog bosanskog naroda; srpstvo i hrvatstvo su homogene etnonacije, pa su im “matine drave” Srbija i Hrvatska; muslimani ne mogu svoj politiki telos ozbiljiti u odnosu s bosanskom politikom poviješu.
U prvim desetljeima komunistike Jugoslavije nastavljeno je nacio- naliziranje dijela bosanskog naroda svedenog na muslimanstvo. Od bosanskih komunista muslimanskog porijekla zahtijevano je opredjeljenje za srpstvo ili hrvatstvo, što je smatrano preduvjetom zapreavanju konstituiranja bosanske nacije, bauka kojim su strašeni i Srbi i Hrvati u svom
47
ideologijskom jedinstvu. To je smisao zahtjeva Moše Pijade, jednog od najvanijih ideologa jugoslavenskog komunizma, programski saope- nog 1948. godine u Sarajevu na Osnivakom kongresu Komunistike partije Bosne i Hercegovine:
[…] u njoj ivi u nerazrušivoj izmešanosti deo srpskog i deo hrvatskog naroda, dok trei deo stanovništva sainjavaju muslimani slovenskog porekla, koji su primili islam i koji sebe obeleavaju po verskoj pripadnosti, a u velikoj veini nacionalno nisu opredelje- ni. […] Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obeleja nacionalne republike kao ostale […]. Ne smemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje rešeno i ne smemo zbog zaoštrava- nja klasne borbe u periodu socijalistike izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znai nikakav napredak, ve naprotiv nazadak […].47
Kako god je taj stav, maskiran u kasnijim ideologijskim pokušajima komunistikog reima da odri konstrukciju bosanske drave bez bosanskog naroda – ukljuujui tu i ideologijsku grotesku “priznanja” muslimanske nacije – ideolozi antibosanstva sauvali su svoju snagu što se po- kazalo u svoenju raspada komunistikog reima na dihotomiju srpstva i hrvatstva i njeno djelovanje na dijeljenju Bosne i novom uništavanju bosanskog naroda.
Jugoslavenski komunisti su svoje predvoenje narodnooslobodilake borbe temeljili na ideologiji antifašizma, što je ukljuivalo preoblikova- nje društvenih odnosa naslijeenih iz prethodnih reima. Tako bi, zago- varali su, nastao pravedniji politiki poredak u kojem bi pravo pojedinca, preduvjet svih drugih prava, bilo jameno i ozbiljivano neovisno o njegovom pripadanju ili nepripadanju, ali uz uvjet da je pravo klase, koja se osvješuje u predavanju svojoj avangardi, više i presudnije. Dosezanje
47 Pijade, Moša, “Govor lana Politbiroa CK KPJ”; u: Mitraševi, Veselim, ur, u: Prvi (osnivaki) kongres komunistike partije Bosne i Hercegovine (1-5. novembar 1948): Stenografske bilješe, Arhiv Centralnog komiteta SK BiH/Arhiv Bosne i Hercegov- ine/NIŠRO “, Osloboenje, Saraj

genocid nad boŠnjacima, srebrenica 1995–2020

Documents