knez igor - lisinski

Alesandar Borodin

Knez IgorNedjelja, 2. ožujka 2014., 18 sati.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Alesandar Borodin

Knez Igor

The hD BroDcAsTs Are supporTeD By

The MeT: Live in hD series is MADe possiBLe By A generous grAnT FroM iTs FounDing sponzor

Neubauer Family Foundation

gLoBAL corporATe sponsorship oF The MeT Live in hD is proviDeD By

Nedjelja, 2. ožujka 2014., 18 sati.

sniMKA

praizvedba: Marijinski teatar, petrograd,

4. studenoga / 23. listopada 1890. prva hrvatska izvedba:

narodno kazalište, zagreb, 16. prosinca 1922.prva izvedba u Metropolitanu:

30. prosinca 1915.premijera ove produkcije: 6. veljače 2014.

neDjeLjA, 2. ožujKA 2014.

počeTAK u 18 sATi.

Alesandar Borodin

Knez Igor КНЯЗЬ ИГОРЬ

opera u tri čina s prologom Libreto: Aleksandar Borodin prema

Spjevu o pohodu Igorevu Слово о полку Игореве

igor svjATosLAvič Ildar AbdrazakovjArosLAvnA Oksana DykavLADiMir igorevič Sergej SemishkurvLADiMir jArosLAvič, Knez gALicKi Mihail PetrenkoKončAK Stefan KocánKončAKovnA Anita RachvelishviliovLur Mihail VekuasKuLA Vladimir OgnovenkojerošKA Andrej Popov

jArosLAvninA DADiLjA Barbara DeverpoLovjecKA DjevojKA Kiri DeonarinezBor i orKesTAr MeTropoLiTAnA

zBorovođA Donald PalumboDirigenT Gianandrea NosedareDATeLj i scenogrAF Dmitrij Tcherniakov KosTiMogrAFKinjA Elena Zaiseva oBLiKovATeLj rAsvjeTe Gleb Filshtinsky KoreogrAF Itzik Galili

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

stanke nakon prvoga i drugoga čina.svršetak oko 22 sata i 30 minuta.Tekst: ruski.Titlovi: engleski.

Tad pogleda Igorna svijetlo sunašce

i ugleda gdje od njegasvu mu vojsku prekri tama.

I reče knez Igordružini svojoj:

„Braćo i družino!

Časnije je izginutinego roblje postanuti:Usjednimo zato, braćo,na konjice brzonoge,

da vidimoDon plavetni.”

spjev o pohodu igorovu Слово о полку Игореве

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

ProLogIgor Svjatoslavič, knez novgorodski i sjeverski (današnja Ukrajina) i njegov sin iz prvoga braka Vladimir Igorevič odlaze u bojni pohod na polovjecka (ili polovska) plemena. (Kumani ili prema istočnoeuropskom izvorniku Polovci su turkijski nomadski narod s prostora središnje Azije, koji je sredinom 11. st. počeo naseljavati južnu rusku, a potom i ukrajinsku stepu istočne Europe, točnije sjevernu obalu Crnog mora.) U Putivlju ostaju Igorova druga žena Jaroslavna i njezin brat Vladimir Jaroslavič, knez Galicki, kojega Igor ostavlja kao zamjenika. Prolog

počinje i završava velikim zborskim prizorima koji imaju obilježje monumentalne zvučne freske, a pojedini dijelovi kao što su prizor zamračenja sunca, Jaroslavnin oproštaj od muža ili pak dezerterstvo dvojice narodnih svirača, Jeroške i Skule, samo su elementi koji kontrastom još reljefnije ističu osnovni ugođaj.

PRVI ČINRuske su postrojbe poražene. Igor i njegov sin Vladimir žive kao zarobljenici kana Končaka u polovjeckom logoru, ali kao zarobljenici s posebnim statusom. Tu se rađa


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

ai ljubav između kanove kćeri – Končakovne i Vladimira. Končakovna se predstavlja u ariji punoj istočnjačke senzualnosti, Vladimir u prekrasnoj lirskoj cavatini, a slijedi duet dvoje zaljubljenih mladih ljudi iz protivničkih tabora i različitih svjetova. Igor pjeva glavnu ariju opere u kojoj izražava različita duševna stanja. Plemenit je ratnik, gaji nježne osjećaje prema ženi, žudi za slobodom, ne pristaje na savezništvo s polovjeckim kanom i naposljetku odlučuje slijediti sudbinu. Tatarin Ovlur nudi mu pomoć u bijegu, ali Igor je odbija - iako ga ta zamisao privlači - jer ga u tome sprječava osjećaj časti. A onda se pojavljuje Končak, veličanstven u svojem značaju. Studiozni Borodin marljivo je proučavao orijentalni folklor, ne samo u glazbenom smislu. U sučeljavanju Igora i Končaka suprotstavio je

dva svijeta koja veže jednako snažan osjećaj časti i gostoprimstva. Uvjeravajući Igora da u njegovu taboru nije zarobljenik nego dragi gost, Končak mu nudi pogodbu: dat će mu slobodu za kojom toliko žudi novgorodski knez, ali mu predlaže da ne budu više neprijatelji, nego saveznici kojima će svijet ležati pred nogama. Igor hrabro odgovara da bi prvo što bi poduzeo kad bi mu kan vratio slobodu bio nov pohod na njega. Hrabrome polovjeckom kanu sviđa se takva iskrenost i on naređuje da se pripremi plesna svečanost. To su glasoviti polovjecki plesovi.

DRUGI ČINOsamljena Jaroslavna tuguje za Igorom, uzalud očekujući vijesti od njega. K njoj dolaze djevojke koje se tuže na kneza


Galickog koji je oteo jednu od njih. Mole je da ih zaštiti od svojega pijanog brata. Taj vrlo lijep ženski zbor, temeljen na folklornim motivima, kao što je to uostalom i cijela opera, odiše nemirom i strahom pa logično slijedi za arijom protagonistice. Galicki iznenada bane i smije se na tu optužbu. Galicki zlorabi ovlasti koje mu je dao knez Igor; predao se pijančevanju i razvratu, terorizirajući i samu kneginju, svoju sestru. Taj u velikoj mjeri realistični prizor po uzoru na Musorgskog nastavlja se dolaskom djevojaka koje ga mole da oslobodi njihovu prijateljicu koju su ugrabili njegovi sluge. Galicki ih otjera i pijanka se nastavlja. U formalnom smislu, ta se slika sastoji od tri odlomka, što potvrđuje Borodina kao majstora klasičnih oblika. Molbeni ženski zbor u sredini uokviren je

muškim ansamblima u kojima se, u prvome, ističe lik Galickog u ariji koja ocrtava svu grubost njegova karaktera, a u drugome likovi skitnica pjevača Jeroške i Skule koji su se već u prologu prometnuli u dezertere, napustili Igora i priklonili se Galickom koji želi iskoristiti priliku i domoći se vlasti.Slijedi završni prizor Jaroslavne i njezina nasilnog brata u kojoj brat prijeti sestri koja ga kori zbog raskalašenog ponašanja. Završni prizor pripada Jaroslavni i vjernim joj boljarima koji na žalost donose kneginji tužnu vijest da je Igorova vojska poražena, a sam Igor i njegov sin Vladimir pali su u ropstvo polovjeckog kana Končaka koji sa svojim postrojbama pustoši njihovu zemlju. Zvona zvone na uzbunu, jer su obližnja sela već u plamenu.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


TREĆI ČINDogađa se na zidinama Putivlja i počinje poznatim „Jaroslavninim plačem“, iznimno lijepim ženskim monologom u kojemu je sadržana čežnja za mužem i njegovom ljubavlju, očaj iščekivanja bez nade i beskrajnost vremena koje je prošlo od posljednjeg susreta s Igorom. Na nj se nadovezuje tužaljka naroda u istom beznadnom ugođaju i tuga zbog opustošene zemlje. No odjednom iz daljine dojure dvojica konjanika. Jaroslavna prepoznaje Igora i u duetu koji slijedi oni daju oduška radosti zbog ponovnog susreta. A onda se pojavljuju napola pijani svirači Jeroška i Skula koje ipak lagano muči što su odbacili Igora i ušli u službu kneza Galickog. No spretni i prepredeni, kad su ugledali kneza koji se vratio iz sužanjstva, prvi objavljuju tu radosnu vijest. To ujedno znači da je došao kraj teroru kneza Galickog.

večerAšnji inTerpreTinaslovnu ulogu tumači ruski bas Ildar Abdrazakov (1976.). Debitirao je 1998. u Marijinskom teatru u petrogradu kao Figaro u Mozartovu Figarovu piru, a prva nagrada na v. Međunarodnom pjevačkom natjecanju Maria callas „novi verdijevi glasovi“ 2000. označila je početak njegove svjetske karijere. na otvorenju sezone 2003./2004. u milanskoj scali pod ravnanjem riccarda Mutija pjevao je Mojsija u operi Mojsije i faraon gioachina rossinija. prvi put nastupio je u Metropolitanu 2004. kao Masetto u novoj produkciji Don Giovannija pod ravnanjem jamesa Levinea, u kojemu je poslije pjevao i Don giovannija. Među 15 uloga koje je ostvario u Metu i više od stotinu nastupa ističe se naslovni lik verdijeva Attile te henrik viii. u Donizettijevoj Anni Boleni koju smo gledali i slušali u Met

Live in HD. ukrajinskoj sopranistici Oksani Dyka (1978.) povjerena je uloga jaroslavne. Diplomantica Konzervatorija u Kijevu, od 2003. do 2007. bila je solistica u tamošnjoj operi. godine 2003. pobijedila je na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Marseilleu i to joj je 2005. donijelo nastupe u ulozi Tosce u Montpellieru, estonskoj narodnoj operi, na opernom festivalu u Dalhalli u švedskoj, 2008. u rimskoj operi i u Areni u veroni. i počela je njezina međunarodna karijera. godine 2005. pjevala je na inauguracijskoj svečanosti predsjednika viktora juščenka. prvi put nastupa u Metropolitanu. u Metropolitanu prvi put nastupa i mladi ruski tenor iz Kirova Sergej

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Ildar Abdrazakov


Semishkur. na Konzervatoriju u nižnjem novgorodu diplomirao je pjevanje i zborsko dirigiranje. od 2007. solist je Marijinskog teatra. repertoar mu je vrlo širok, od talijanskih majstora Donizettija, puccinija i verdija do stupova ruskog repertoara, od francuskih autora Berlioza i offenbacha do čeških i poljskih - janáčeka i szymanowskog. njegov sunarodnjak, bas-bariton Mihail Petrenko (1975.), pobjednik natjecanja plácido Domingo operalia 2005. godine, tumači kneza galickog. rođen u Lenjingradu, petrenko je studirao na tamošnjem Konzervatoriju i još za studija pozvan je na Akademiju mladih pjevača u Marijinskom teatru. profesionalno je debitirao u koncertnoj izvedbi prokofjevljeve opere Semjon Kotko, a od 1998. vodeći je solist u Marijinskom teatru. Međunarodnu karijeru počeo je 2004. kao hunding u Walküri u

Državnoj operi u Berlinu. još 2002. prvi je put nastupio u Metropolitanu u manjoj ulozi u Ratu i miru. u Met Live in HD gledali smo ga i slušali kao pimena u Borisu Godunovu. slovački bas Štefan Kocán, koji nastupa u ulozi polovjeckog kana Končaka, jedan je od najtraženijih basova mlađe generacije. studirao je na glazbenom sveučilištu u Bratislavi i nastavio na Konzervatoriju u Beču kod glasovitog ruskog basa evgenija nesterenka. još za studija bio je pobjednik nekoliko međunarodnih pjevačkih natjecanja, među kojima čajkovskog u Moskvi i Belvederea u Beču. nakon završetka studija počeo je profesionalnu karijeru u Linzu. nagrada Eberhard Wächter u sezoni 2003./2004. otvorila mu je vrata velikih svjetskih opernih kuća. u Metropolitanu je prvi put nastupio 2009. kao Kralj u Aidi. u Met Live in HD gledali smo ga i slušali

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Oksana Dyka i Mihail Petrenko


kao Kralja i ramfisa u Aidi, Ferranda u Trubaduru i Komtura u Don Giovanniju. Končakovna je gruzijska mezzosopranistica Anita Rachvelishvili (1984.), diplomantica Konzervatorija u Tbilisiju. u sezoni 2006./2007. bila je solistica opere u Tbilisiju, a od jeseni 2007. članica programa za mlade umjetnike milanske scale. To joj je donijelo nastup u ulozi carmen na otvorenju sezone 2007./2008. pod ravnanjem Daniela Barenboima. u siječnju 2011. prvi put je nastupila u Metropolitanu u istoj ulozi.i zvedbom dir ig i ra ta l i jansk i d i r igent Gianandrea Noseda (1964.). u Milanu je studirao glasovir, kompoziciju i dirigiranje. usavršavao se kod Myung-Whun chunga i valerija gergijeva. godine 1994. pobijedio je na Međunarodnom dirigentskom natjecanju cadaqués orchestra i iste godine postao njihov glavni dirigent. godine 1997. postao je glavni gostujući dirigent u Marijinskom teatru u petrogradu. istodobno je bio glavni gostujući dirigent rotterdamske filharmonije, umjetnički ravnatelj glazbenih tjedana (settimane musicali) u stresi i glavni dirigent Filharmonije BBc-a, a 2007. postao je glavni dirigent u Teatru regio u Torinu. od 2011. gostujući je šef-dirigent izraelske filharmonije. u Metropolitanu je prvi put dirigirao 2002. Rat i mir sergeja prokofjeva i od 2012. redoviti je dirigent Meta, u kojemu je ostvario više od pedeset nastupa. Do sada je ravnao operama Krabuljni ples, Moć sudbine, Lucia di Lammermoor, Macbeth, Traviata i Trubadur. režija je povjerena sve istaknutijem ruskom redatelju Dmitriju Tcherniakovu (1970.) Diplomirao je 1993. na ruskoj akademiji kazališnih umjetnosti u Moskvi i počeo karijeru kao dramski redatelj u ruskom dramskom kazalištu u vilniusu u Litvi. nastavio je režirati opere i drame po velikim ruskim kazalištima u Moskvi, petrogradu, novosibirskom i drugima.

obično za svoje produkcije osmišljava i scenu i kostime. Dobitnik je niza uglednih nagrada, među njima Zlatne maske za najbolje operne produkcije: 2002. za Legendu o nevidljivom gradu Kitežu i djevici Fevroniji rimski-Korsakova u Marijinskom teatru u petrogradu, 2004. za Život razvratnika igora stravinskog u Boljšoj teatru u Moskvi, 2005. za Aidu i 2008. za Evgenija Onjegina u Boljšoj teatru. prilično je prašine uzvitlala njegova najnovija režija Traviate na otvorenju scale. režija Kneza Igora pak opisana je kao “briljantno psihološko putovanje dušom svojega junaka koji proživljava unutarnje sukobe, a u pozadini je rađanje ruske nacije.”

Štefan Kocán

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


o sKLADATeLjuAleksandar porfirjevič Borodin, rođen je u petrogradu 31. listopada /12. studenoga 1833. kao izvanbračni sin gruzijskog kneza Luke gedianova (gedevanishvilija). odgajala ga je majka. još je u mladosti pokazivao veliko zanimanje za kemiju, ali i za glazbu. svirao je flautu, violončelo i glasovir te pokušavao skladati. Doktorirao je na carskoj medicinsko-kirurškoj akademiji u petrogradu i posvetio se znanstveno-istraživačkom radu u kemiji. nekoliko je puta boravio u zapadnoj europi radi usavršavanja u kemiji, a od 1863. do smrti bio je profesor organske kemije na Medicinsko-kirurškoj akademiji, od 1877. akademik. velik dio vremena posvećivao je istraživačkom i pedagoškom radu s mladim znanstvenicima pa mu za bavljenje glazbom nije preostajalo onoliko vremena koliko je želio.

Tijekom boravaka u inozemstvu u znanstvene svrhe, Borodin je upoznao nova glazbena djela i počeo skladati svoja prva veća djela. Kad se 1862. vratio u petrograd, upoznao je članove takozvane Moćne gomilice: skladatelje Milija Balakirjeva, césara cuija, Modesta Musorgskog i nikolaja rimski-Korsakova te pisca, povjesničara i kritičara vladimira stasova (1824-1906), jednu od najvažnijih ličnosti u kulturnom životu rusije u devetnaestom stoljeću. s njima je ostao trajno povezan i zajedno su nastavili stvarati nacionalni stil u ruskoj glazbi, slijedeći put na koji je ukazao Mihail glinka. Borodin je skladao koliko mu je to dopuštao znanstveno-istraživački rad. svojom Prvom simfonijom u es-duru pokazao je smisao za simfonijsku arhitekturu, a Drugom simfonijom u h-molu, kojoj je stasov dao naziv „bogatirska“ (bogatir je ruski nacionalni junak) uvrstio se u velikane ruske glazbe. Borodin nije bio zadovoljan uspjesima na polju instrumentalne glazbe. nakon uspjeha Druge simfonije žarko je želio skladati pravu rusku nacionalnu operu. stasov mu je skrenuo pozornost na najstariji ruski junački ep Slovo o polku Igoreve. spjev je nastao još oko godine 1200., sadrži stihove i strofe, a pronađen je u rukopisu iz 16. stoljeća. Knez sjeverski i novgorodski igor svjatoslavič (1151- 1202) potječe iz ruske dinastije rurik čiji je rodonačelnik rurik počeo vladati 862. Ta je dinastija nestala smrću Fjodora i. Dinastija je stolovala u novgorodu. Knez igor, koji je sudjelovao u nizu vojnih pohoda i iz njih se vraćao kao pobjednik, u narodnoj umjetnosti zapamćen je po vojnom pohodu na nomadsko pleme polovaca (polovjeca), koji je poduzeo 1185. Taj je pohod završio porazom u bitci kod poetske rijeke Kajale. Borodin je prihvatio stasovljev prijedlog i počeo je stvarati. sedamnaest godina radio je na operi, ali je nije dovršio.Aleksandar Porfirjevi Borodin


godine 1877. Borodin je u Weimaru upoznao Franza Liszta, koji se uvelike zauzimao za popularizaciju ruske glazbe i koji je zaslužan za to što je zapadna europa upoznala vrijedna djela slavenske literature, među njima i Borodinova. Borodin se potužio Lisztu na svoje oskudno teorijsko znanje i na velike poteškoće koje treba svladati prilikom skladanja. Liszt mu je odgovorio: „ne ispravljajte svoje kompozicije. vaše modulacije nisu ni pretjerane ni krive. ne slušajte one koji bi vas htjeli navesti na drugi put. Molim vas da mi vjerujete da ste na pravom putu. vaš umjetnički instinkt je takve prirode da se ne morate plašiti svoje originalnosti. sjetite se da su slične savjete davali Beethovenu i Mozartu. Da su ih oni poslušali i uvažili, nikada ne bi postali ono što su postali � majstori!“slaba zdravlja, Borodin je iznenada umro od kljenuti srca 15./27. veljače 1887. godine.

o DjeLuMoram priznati da sam, što se tiče opere, imao sasvim drugačiju koncepciju od svojih drugova. Nisam nikada bio pristaša čistog recitativa, što uostalom ne odgovara ni mojem temperamentu. Ja sam naklonjeniji pjevu, kantileni nego recitativu, iako stručnjaci nalaze da se i time znam služiti. Uostalom, meni su vrlo bliske zaokružene, završene forme…

Aleksandar Borodin

nastajanje Kneza Igora jedinstveno je u povijesti glazbe. Aleksandar glazunov (1865-1936) pisao je u svojim sjećanjima: „prigodom jedne večere godine 1882. kod poznatoga kritičara toga doba vladimira stasova, upoznao sam čovjeka srednjega stasa, tamne kose, orlovskog pogleda i držanja: bio je to Aleksandar Borodin, pametan čovjek, učenjak, čovjek europske kulture, čaroban u društvu; on me je osvojio ljubaznošću i jednostavnošću.

počeo sam gajiti osobite simpatije prema tom šarmantnom i bogodanom skladatelju. često sam ga posjećivao, a i on je bio rado viđen gost u mojem domu. Moje poznanstvo s tim velikim čovjekom, unatoč velikoj razlici u godinama, povezalo nas je dubokim prijateljstvom koje je na žalost bilo kratkotrajno � samo pet godina � zbog prerane Borodinove smrti u veljači 1887.“ u krugu prijatelja „Moćne gomilice“ slušalo se što je Borodin skladao i svi su bili podjednako uvjereni u veliku vrijednost stvorenoga. „čudno je kako se svi slažu u pohvalama mojem djelu“, pisao je Borodin. „i dok su o svemu ostalom naša mišljenja kontroverzna, Igor se svima sviđa, ultrarealistu Musorgskom, lirsko-dramatskom inovatoru cuiju, našem učitelju Balakirjevu, tako strogom kad je riječ o formi i tradiciji, i samom vladimiru stasovu,

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


našem vrijednom prvaku svega što nosi pečat novosti ili veličine.“u čemu je veličina Kneza Igora? Borodin nije bio revolucionarni reformator poput Musorgskog, ni plodan kao zaneseni pjesnik narodnog predanja rimski-Korsakov. on je sretna sinteza tradicionalnih glazbenih i glazbeno-scenskih oblika i novog sadržaja. Bio je naklonjeniji kantileni nego recitativu, bliske su mu bile zaokružene, zatvorene forme, pa je svakom prizoru dao odgovarajući naslov kao odraz zatvorene cjeline. Melodija je njegovo osnovno izražajno sredstvo. A ta je melodija uvijek izvorna, bila ruska, oplemenjena posebnom zvukovnom harmonijom starih ruskih svjetovnih i crkvenih ritmova, ili istočnjačka, puna melizama. Tako je Knez Igor prava tradicionalna opera, poput verdijevih, ali i prava ruska narodna opera, u kojoj se bez ikakvih citata nalaze melodije, zborovi, pjesme

i plesovi koji se doimlju kao da ih je sam narod ispjevao � a u tome i jest autorova genijalnost.Tu je i obvezna velika baletna scena � polovjecki plesovi � koja se često izvodi ne samo kao balet nego i na koncertima. Kaže se da od tisuću osoba koje poznaju Kneza Igora, 999 ga zna zbog tog odlomka. izvan granica rusije Knez Igor također se prvi put čuo baš preko tog odlomka. slavni sergej Djagiljev (1872-1929), osnivač Ballets Russes, predstavio je pariškoj publici godine 1909. izvanrednu koreografiju polovjeckih plesova Mihaila Fokina (1880-1942).operi Knez Igor ponajviše se zamjera što u razvoju gubi dah. Borodin je imao istaknut smisao za scensku arhitekturu, što je razvidno iz početnog i završnog zbora u prologu. Temeljio ih je na istoj tematskoj građi, nije jednolično ponavljao motive, nego je stupnjevanjem tematike stvorio cjelovit završetak, bogat

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


sadržajem i smislom. no u kontekstu cijele opere, taj luk nije zadržao. i zato se Knez Igor u svakoj sljedećoj izvedbi postavlja drugim redoslijedom činova. A često se izostavlja nastavak čina u polovjeckom logoru poslije polovjeckih plesova. no ni posljednji čin nije nekakav pravi operni kraj, nema ni tragedije ni pobjede. igor niti pogiba za svoje ideje niti se kući vraća kao pobjednik. ni završni zbor nema onu snagu i vrijednost kao završni zbor iz prologa.opera počinje uvertirom koju je skladao Aleksandar glazunov prema sjećanju, nakon što je nekoliko puta čuo Borodina kako je izvodi na glasoviru. rimski-Korsakov i glazunov dovršili su djelo prema Borodinovim spisima i pripremili ga za izvedbu. Borodinov način rada da djelo često samo u skicama pripremi za konačnu redakciju i skladanje, omogućio im je da nakon njegove smrti djelo završe. neke je prizore � prvi zbor, polovjecke plesove, jaroslavnin plač, recitativ i pjesmu galickog, arije Končaka

i vladimira te završni zbor � Borodin u cijelosti napisao i sam instrumentirao.

prAizveDBAKnez Igor je praizveden u Marijinskom teatru u petrogradu 4. studenoga / 23. listopada 1890., tri godine poslije Borodinove smrti. Dirigirao je Karl Kučera, a veliki ruski bariton, koji je studirao u Milanu i debitirao 1867. u Marijinskom teatru kao riccardo u Puritancima, Ivan Melnikov (1832-1906) pjevao je igora. vodeći bas carske opere Fjodor Stravinski (1843-1902), otac skladatelja igora stravinskog, bio je skula. uspjeh je bio velik. slijedila je izvedba u moskovskom Boljšoj teatru 1898. i zatim u pragu 1899. prošlo je deset godina do pariške izvedbe opere u produkciji sergeja Djagiljeva, u kojoj je veliki Fjodor šaljapin pjevao galickog. istu produkciju upoznao je London 1914. pod ravnanjem Thomasa Beechama. i u njoj je sudjelovao šaljapin.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


KNEZ IGOR u MeTropoLiTAnuprva izvedba Kneza Igora u Metropolitanu bila je 30. prosinca 1915. na talijanskom jeziku. Dirigirao je Giorgio Polacco (1875-1960), koji je nakon Toscaninija od 1915. do 1917. bio prvi dirigent Meta za talijanski repertoar. Kako je zvučao Knez Igor na talijanskom, možemo pretpostaviti, ali nepobitna je činjenica da je imao vrhunske interprete. naslovnu je ulogu tumačio glasoviti talijanski bariton, jedan od najvećih pjevača svih vremena, Pasquale Amato (1878-1942). omiljena američka sopranistica novozelandskog podrijetla i

australske naobrazbe, Frances Alda (1879-1952) pjevala je jaroslavnu, a veliki poljski bas Adamo Didur (1873-1946) bio je galicki i Končak. Talijanski tenor u usponu, Luca Botta (1882-1917) pjevao je vladimira. premijera ove produkcije bila je 6. veljače 2014. a izvedba 1. ožujka sedamnaesta je izvedba Kneza Igora u Metropolitanu.

KNEZ IGOR u hrvATsKojprva izvedba opere u hrvatskoj bila je u narodnom kazalištu u zagrebu, 16. prosinca 1922. opera je izvedena u prijevodu Krešimira Baranovića koji je djelom i dirigirao. redatelj je bio Aleksandar Sibirjakov, scenograf i kostimograf Pavel Froman, a već antologijsku

Pasquale Amato

Marko Vuškovi


koreografiju polovjeckih plesova priredila je Margareta Froman. naslovnu ulogu tumačio je Marko Vušković, jaroslavnu je pjevala Ksenija Rogovska, vladimira Petar Raičev. Josip Križaj bio je jaroslavič (galicki), Arnold Flögl Končak, a Končakovnu je pjevala Marta Pospiši l . opera je obnovljena 1938. također pod Baranovićevim ravnanjem, u režiji Tita strozzija s rudolfom županom u naslovnoj ulozi. obnovom 1954. dirigirao je Milan sachs, a Tomislav neralić pjevao je Kneza igora. i Knez Igor je postao izvozna predstava zagrebačkog opernog asambla. počelo je u veljači 1955. sa sedam predstava u stoll Theatreu u Londonu. slijedilo

je gostovanje u Ljubljani 1957. i u Areni u puli 1960. nova obnova bila je 1963. s Franom Lovrićem u naslovnoj ulozi, a onda je 1964. zagrebačka opera izvela djelo u Teatru san carlo u napulju pa 1965. na velikom gostovanju u japanu, u Tokiju i osaki, 1966. na Ljetnim igrama u grazu, 1971. na festivalu u Ateni. zatim je 1973. bila premijera pod ravnanjem nikše Bareze s Duškom Kukovcem u naslovnoj ulozi, za kojom su slijedila nova gostovanja 1974. u Torinu i ženevi. opera narodnog kazališta u splitu postavila je na scenu Kneza Igora 24. svibnja 1957., a opera narodnog kazališta “ivan zajc” u rijeci 16. srpnja 1964. na Ljetnoj pozornici u opatiji.

Tomislav Nerali

Frano Lovri


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaIvana Kostešić

UrednicaIvana Kostešić

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 400 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


WERTHERIznimno nedjelja 16. ožujka 2014., 18 satiSNIMKA

j. Massenet:

Dirigent: Alain Altinogluredatelj: Richard Eyreuloge: Jonas Kaufmann, Sophie Koch, Lisette Oropesa, David Bižić

redatelj richard eyre vraća se u Met s novom produkcijom Massenetova tragičnog romana Werther, s jonason Kaufmannom i sphie Koch u glavnim ulogama turobnog pjesnika Werthera i njegove nedostižne ljubavi charlotte. Lisette oropesa pjeva ulogu charlottine sestre sophie; David Bižić debitirat će u Metu ulogom charlottina zaručnika Alberta.


sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

knez igor - lisinski

Documents