karl may - Žuti harambaša

http://www.4shared.com/folder/V04OvkpL/_online.html


KAKO smo predvidjeli, naše se jahanje približavalo kraju, ali mogli smo očekivati da

de posljednji dio puta biti najteži. Te teškode su djelomice bile posljedica samoga

terena jer su se pred nama nalazile planine, stijene, klanci, doline, praštane i

močvare, a djelomice su se sastojale u tome što se čitavo to zbivanje, bližilo svom

raspletu pri čemu su nas očito čekali vedi napori i vede opasnosti nego dosad.

Pokazalo se da je naš vodič Israd veseo svat. Pripovijedao nam je napete zgode iz

svoga života pa nam veselo opisivao zemlju i ljude tako da nam je vrijeme

promicalo kao da leti.

Mustafina dolina leži zapravo na lijevoj obali Vardara odakle smo došli. Na desnoj,

na kojoj smo se sad nalazili, krajina se uspinje, ali je zemlja još uvijek plodna.

Prolazili smo kraj bujnih nasada pamuka i duhana, a vidjeli smo i limunove i

naranče osute plodovima, Israd nam je međutim rekao da de to ubrzo prestati i da

demo s one strane Treske prodi kroz krajeve koji su »merali«.

Da bismo znali što ta riječ znači, morali smo se sjetiti da je zemlja u osmanlijskoj

državi razdijeljena u pet različitih razreda. Prvi razred je »mirije«, što znači zemlja

državnih dobara u koju dakako ne spada baš najneplodnije i priključuje sva zemlja

čiji vlasnici umru bez nasljednika. Tredi razred obuhvata »:mulk«, privatni posjed

zemlje. Vlasništvo se ne određuje u pravilu prema taonoj izmjeri kao u Evropi ved

prema približnoj ocjeni. Za svaku izmjenu vlasništva, dakle za svaku prodaju,

potrebno je dopuštenje vlade koje se kod tamošnjih prilika može dobiti, vedinom

samo tako da se podmite nadležni službenici. Mulk strada također i zbog

zloupotrebe pri utjerivanju poreza. Tako na primjer mora poljoprivreda na ime

poreza podavati deset posto priroda u naravi. Zakupnici poreza odgađaju obično

ubiranje te desetine sve dok se ne prikaže opasnost da de plodine početi da trunu.

Poljodjelac mora onda ponuditi više od deset posto da bi spasio žetvu. U naredni

razred nazvan »metruke« spadaju ceste, javni trgovi i opdinska zemljišta. Putevi se

najčešde nalaze u bijednome stanju što je jedan od glavnih razloga za privredne

tegobe cijele zemlje. Posljednji razred naziva se »mera« pa obuhvada svu pustu i

neplodnu zemlju. Upravo to je mislio naš vodič spomenuvši »merali«.


Morali smo se uspeti uza dvije ili tri stepenice u brdu, a zatim stigosmo do

visoravni koja se prema zapadu strmo rušila do obale rijeke Treske. Ovdje smo

projahali kroz nekoliko malih sela.

Bududi da smo znali da de inas Israd povesti ravnim pravcem, nisam pokušao

potražiti tragove Suefa koji je jahao ispred nas. To nam ne bi moglo ništa koristiti,

ved bi nam samo usporilo napredovanje.

Pošto smo otprilike tako jahali četiri sata, stigosmo u neku rijetku šumu. Ondje

naiđosmo na trag jedinog osamljenog jahača koji je slijeva ulazio u naš smjer.

Pogledao sam ga sa sedla. Dalo se naslutiti da je to Suefov trag, pogotovu što je

konj tako oštro grabio da je bilo očito da se jahač veoma žurio. Bududi da je taj

trag vodio u našem smjeru pođosmo za njim sve dok mu se nije nakon nekog

vremena s desne strane pridružio jedan višestruki trag.

Sad sjahah. Tko je imalo uvježban, nede mu biti teško da razabere koliko je konja

ostavilo takav trag ako ih nije bilo baš odviše. Vidio sam da je ovdje jahalo pet

konjanika. To su dakle vjerojatno bili oni ljudi koje smo tražili. Bududi da su rubovi

otisaka kopita bili ved otupjeli, zaključio sam da su ti ljudi projahali ovuda otprilike

prije sedam sati.

Kod takve ocjene treba mnogo toga uzeti u oibzir: atmosferske prilike, vrst tla,

njegovu tvrdodu, sastav i raslinlstvo te eventualno da li je pokriveno tankim slojem

listine. Treba paziti i na strujanje zraka te na toplinu jer sunce i vjetar brzo suše

tragove tako da se rubovi brže omrve nego kad je hladno i tišina bez vjetra.

Neupudeni čovjek može kod takve ocjene lako dodi do posve krivih zaključaka.

Sad smo tim tragom nastavili dalje. Šuma se ubrzo završila i mi ponovo stigosmo

na otvorenu krajinu. Naš smjer jahanja križao je ovdje neki loši put i mi opazismo

da je trag skrenuo nadesno, upravo tim putem. Zaustavio sam se i izvukao dogled

da istražim ne bih li možda mogao pronadi kakvo selo ili kakvu usamljenu kudu

zbog koje su jahači ovdje skrenuli s puta. Nisam međutim uspio ništa ugledati.

— Sto demo sad, sidi? — upita Halef. — Sad možemo ostati na tragu, a

možemo i dalje podi za Isradom.


— Ja bih bio za ovo drugo — rekoh. — Ovi ljudi su samo na kratko vrijeme

skrenuli; sigurno de kasnije opet nastaviti istim smjerom. Znamo kamo su nakanili

pa demo se požuriti da također stignemo onamo. Naprijed dakle kao i dosada!

Htio sam potjerati konja, ali Israd reče:

— Možda bi ipak bilo bolje da pođemo za njima, efendijo. Tamo nadesno pruža

se široka dolina koju odavde ne možemo vidjeti. U njoj leži mali šiftlik ; možda su

onamo svratili ljudi koje tražimo.

— A što bismo ondje mogli doznati? Sigurno nisu dugo ostali tamo, ved su samo

zamolili za gutljaj vode i zalogaj kruha. Nipošto ne možemo pretpostaviti da su

ljudima koji stanuju tamo bilo što odali. Pojašimo dalje.

Ali ubrzo sam izmijenio mišljenje. Tragovi su se uskoro vratili desna pa sam,

pogledavši ih površno, opazio da su prilično svježi. Zato sam ponovo sjahao da ih

pomno ispitam i ustanovio da su stari jedva dva sata. Konjanici su se dakle

otprilike pet sati zadržali na spomenutom seljačkom posjetu. Morao sam doznati

zašto su to učinili. Podbosmo konje i krenusmo nadesno da potražimo tu kudu.

Nije bila daleko. Ubrzo smo stigli do mjesta gdje se visoravan spuštala u dolinu

kroz koju je tekao potok. Dolje je bilo sočnih pašnjaka i lijepih oranica, no kuda je

ipak pobuđivala dojam siromaštva. Pred vratima ugledasmo nekog čovjeka. Čim

nas je opazio, nestade u kudi i zatvori vrata.

— Čini se da taj seljak ne želi da zna za nas, efendijo — dobaci Osko.

— Ved demo ga navesti na to da razgovara s nama. Nasludujem da se poplašio

jer su naši prijatelji po svom običaju loše postupali s njime. Poznaš li ga možda,

Israde?

— Još nikad ga nisam vidio, ali znam kako se zove — odvrati Israd. — Ne znam

međutim da li on poznaje mene jer još nikad nisam bio kod njega.

Kad smo stigli pred vrata ustanovismo da su zaključana. Zakucasmo, ali ne

dobismo odgovor. Onda ja pojahah do stražnje strane kude. I tu su bila vrata, ali

također zakračunana. Kad smo jače zakucali i glasno viknuli, otvori se jedan od


kapaka na prozorima koji su inače također bili zatvoreni i pokaza se puščana cijev.

Neki glas viknu:

— Gubite se odavde, skitnice! Ne prestanete li podizati buku, pucat du.

— Polako, samo polako — odgovorih, prišavši tako blizu prozoru da sam

mogao uhvatiti puščanu cijev. — Mi nismo nikakve skitnice i nismo došli s

neprijateljskim namjerama.

— To su i oni drugi rekli. Više ne otvaram vrata ni jednom nepoznstom čovjeku.

— Možda poznaš ovoga ovdje — odgovorih i domahnuh Isradu da priđe bliže.

Kad je seljak ugledao mladida, polako povuče pušku i reče:

— Ta to je Israd.

— Da, to sam ja — potvrdi Israd. -— Zar i mene smatraš za skitnicu?

— Ne smatram. Ti si pošten čovjek.

— No, ovi moji pratioci su isto tako pošteni. Oni progone ljude koji su bili kod

tebe pa su te htjeli upitati što su ti lupeži kod tebe tražili.

— Povjerovat du ti i otvoriti vrata.

Tako je i učinio. Kad je onda izišao k nama, opazih da taj maleni slabašni čovjek,

koji nas je zaplašeno gledao, sigurno nije bio prikladan da utjera u strah ljude kao

što su bili oba Aladžije. Vjerojatno nam još nije pravo vjerovao jer je pušku još

uvijek držao u ruci. On vikne u kudu:

— Majko, dođi ovamo i pogledaj ih!

Iz kude izađe neka od starosti pognuta žena opirudi se o palicu i promotri nas. Ja je

pozdravih.

— Budi pozdravljena, majko. Kaniš li nas potjerati s tvojih vrata?

Smežuramim joj licem prijeđe prijazni smiješak i ona odgovori:


— Ljubazno me pozdravljaš, efendijo, a i lice ti je dobro. Nedete nam ništa

nažao učiniti?

— Nedemo, sigurno nedemo.

— Onda ste nam dobno došli. Sjašite i uđite u kudu.

— Dopustit deš nam da ostanemo u sedlu jer moramo opet odmah otidi. Ali prije

toga bih volio da doznam što je onih šest konjanika htjelo kod vas.

— Najprije su dojahala samo petorica. Šesti je stigao kasnije, iza njih. Sjahali su i

odveli konje bez našeg dopuštenja u djetelište, premda je posvuda dovoljno trave.

Konji su nam potpuno ugazili lijepu djetelinu. Zatražili smo da nam plate odštetu

jer mi smo siromasi, ali oni su ved kod prve riječi podigli bičeve i mi smo morali

ušutjeti.

— Zašto su zapravo svratili k vama? Morali su podi zaobilaznim putem da

stignu do vaše kude.

— Jedinome od njih je pozlilo. Imao je povezanu ruku i trpio je velike boli. Skinuli

su mu povez i vodom rashladili ranu. To je potrajalo nekoliko sati. Dok se jedan

bavio ranjenikom, ostali su u kudi skupili sve što im se svidjelo. Pojeli su naše meso

i svu našu zalihu hrane. Moga sina i snahu zatvorili su na tavan i skinuli ljestve da

ne uzmognu sidi.

— A gdje si ti bila?

— Ja? — odvrati ona lukavo namignuvši. — Ja sam se pretvarala da ne čujem.

Za staricu de to svako lako povjerovati. Smjela sam dakle ostati u sobi pa sam čula

o čemu govore.

— O čemu su govorili?

— O nekom Kari Ben Nemziju koji mora poginuti zajedno sa svojim pratiocima.

— To sam ja. Što dalje?


— Govorili su o Džemalu, konakdžiji na Treski kod koga de večeras prenoditi i o

nekom ugljenaru čije ime sam opet zaboravila.

— Nije li se zvao Sarka?

— Jest, jest. Sutra de ostati kod rijega. Govorili su i o nekom Žutom s kojim su

se imali sastati u Kara.. . Kara ... ne znam kako se zvalo .. .

— Karanirvainu?

— Da, s kojim su se imali sastati u Karanirvan-hanu.

— Znaš li možda gdje taj han leži?

— Ne znam. Nisu nam rekli. Ali govorili su o nekom bratu kojega de jedan od

njih ondje nadi. Spomenuli su i ime, ali mu se na žalost ne mogu više dosjetiti.

— Nije li se možda zvao Hamd el Amazat?

— Da, tako se zvao. Ali ti znaš više od mene, efendijo!

— Znam ved mnogo pa se svojim pitanjima samo želim uvjeriti da se ne varam.

— Pripovijedali su i o tome da je u tome Karanirvan-hanu zarobljen neki

trgovac od koga žele dobiti otkup. Ali oni mu se smiju jer sve ako i plati taj novac,

oni ga ipak nede pustiti na slobodu. Iscijediš de iz njega sve što ima, a onda de ga

ubiti.

— Ah! Nešto slično sam i nasludivao. Kako je taj trgovac stigao u Karanirvan-han?

— Onamo ga je odmamio Hamd el Amazat čije si ime spomenuo.

— Nije li možda rekao kako se zove taj trgovac?

— Bilo je to neko strano ime pa ga zato nisam upamtila pogotovu jer sam se

veoma bojala.

— Ne glasi li to ime Galingre?

— Da, da, upravo tako. Sad se tačno sjedam.


— Nisu li ti lupeži odali još štogod od svojih planova?

— Nisu jer je uto stigao šesti konjanik. To je bio neki krojač. Pripovijedao je o

neprijateljima zbog kojih je pao u Vardar. Sad znam da ste vi ti neprijatelji. Morala

sam naložiti veliku vatru da uzmogne osušiti odjedu. Zbog toga, a i zato jer onaj

stari nije tako brzo bio gotov s njegovanjem svoje rane, oni su takto dugo ostali

kod nas. Onaj šesti je pripovijedao o bastonadi koju je dobio. Teško je hodao i nije

imao cipela, ved je noge ovio krpama premazanim lojem. Morala sam mu dati

nove krpe, a bududi da nisam imala loja, oni su zaklali našu kozu da dođu do masti.

Nije li to upravo sramotna Okrutnost?

— Svakako. Koliko je vrijedila ta koza?

Sigurno pedeset pijastera.

Moj pratilac Hadži Halef Ornar poklonit de ti pedeset pijastera.

Halef smjesta izvuče vredicu s novcem i pruži joj zlatnik od pola funte.

— Efendijo — zapanjeno de starica — zar ti možda kaniš platiti štetu što su je

nanijeli tvoji neprijatelji?

— Ne, to ne mogu učiniti jer nisam bogat kao padišah, ali jednu kozu mogu

platiti. Uzmi novac!

— Onda mi je drago da sam ti povjerovala i da nisam pred vama zatvorila kudu

i usta. Blagoslovljen bio vaš dolazak, blagoslovljen vaš odlazak, blagoslovljen svaki

vaš korak i sve što radite!

Oprostili smo se od tih ljudi koji su još za nama dovikivali zahvaljujudi nam i vratili

se natrag na ono mjesto s kojega smo bili skrenuli. Odande nastavismo prvotnim

smjerom.

Najprije smo prolazili otvorenom krajinom na kojoj se tek tu i tamo uzdizalo

poneko osamljeno drvo. Naš vodič, inade veoma veseo, odjednom se zamislio. Kad

sam ga upitao za uzrok, on odvrati:


— Efendijo, ja nisam opasnost u kojoj se nalazite shvatio tako ozbiljno, kakva

ona zapravo jeste. Tek sad razabirem u kalko se opasnom položaju nalazite. To me

zabrinjava. Ako vas vaši neprijatelji neočekivano napadnu iz zasjede, izgubljeni ste.

— Ne vjerujem; mi bismo se branili.

— Ti nemaš prave predodžbe o tome kakvom sigurnošdu ovdje bacaju čakan .

Nitko ne može odbiti dobro bačeni čakan.

— No, ja poznam čovjeka koji to može — odgovorih.

— Ne vjerujem. Tko bi to mogao biti?

— Ja sam.

— Oh, oh — nasmiješi se Israd pogledavši me postrance. — To je svakako bila

samo šala.

— Nije. Jednom je ved netko pokušao da me ubije bacivši u mene čakan, ali ja

sam ga odbio.

— To ne shvadam. Svakako nije dobro vladao čakanom. Pođi u planinu. Ondje

deš nadi majstore u tom strašnom oružju. Neka ti koji Arbanas, a pogotovu neki

Miridit, pokaže kako se baca ta sjekira pa deš se začuditi.

— No, taj čovjek s kojim sam imao posla bio je Arbanas, dapače, Miridit.

On zakima glavom kao da ne vjeruje i nastavi:

— Ako ti je uspjelo da odbiješ njegov čakan, onda je on prema tebi bio bez

oružja i ti si ga pobijedio.

— Tako je. Nalazio se u mojoj vlasti, a ja sam mu poklonio život. Zato mi je

poklonio svoju sjekiru koja se sad nalazi ovdje za mojim pojasom.

— Ved sam se potajice divio tom čakanu. Vrlo je lijep pa sam pomislio da si ga

negdje kupio kako bi izgledao što ratničkije. Ipak je on u tvojim rukama

beskoristan jer ga ne umiješ bacati. Ili zar si možda ved iskušao tu vještinu?


— Nisam još pokušao bacati čakan, ali bacao sam druge sjekirice.

— Gdje je to bilo?

— Daleko odavde, u Americi gdje žive divlji narodi čije je najomiljenije oružje

ratna sjekirica. Od njih sam naučio tu vještinu. Ratnu sjekiru nazivaju oni

tomahavk.

— Ali takav divljak nikako ne može u vještini dosedi jednog Miridita!

— Naprotiv! Ne vjerujem da Arbanas umije tako spretno baciti svoj čakan kao

što Indijanac baca svoj tomahavk. Čakan se baca ravno, a tomahavk naprotiv u

luku.

— Zar da to zaista netko umije učiniti?

— To umije svaki crveni ratnik, a i ja.

Isradovi obrazi se zarumeniše, a oči mu zasjaše. On zaustavi konja poprijeko ispred

mojega tako da sam i ja morao stati i reče:

— Efendijo, moraš mi oprostiti što se tako živo zanimam za to. Sto sam ja

prema tebi? Pa ipak mi je teško da vjerujem tvojim riječima. Priznat du ti da sam ja

bacač čakana koji može prihvatiti natjecanje sa svakim drugim bacačem. Zato

znam koliko je godina vježbe potrebno da čovjek postane majstor u rukovanju tim

oružjem. Nažalost nemam uza se svoj čakan.

— Ja doduše još nisam nikad bacio čakan — odgovorih mu — ali mislim da de

mi, sve ako jednom ili dva puta promašim cilj, ipak uspjeti trede bacanje.

— Oh, oh, efendijo, nemoj to misliti!

— Ipak mislim, a osim toga ja bih čakan bacio vještije od tebe.

— Kako to?

— Ako ga ja bacim, oružje de neko vrijeme letjeti nisko uz tlo onda de se uzdidi

uvis, zaokružiti u luku, spustiti se i pogoditi tačno onamo kamo želim da pogodi.


— To je nemogude!

— Ipak je tako.

— Efendijo, držim te za riječ. Da imam sa sobom mnogo novaca pozvao bih te da

se okladiš sa mnom.

Israd je sjahao. Toliko se oduševio da me je to zaista zabavljalo.

— Sirotinjo! — reče Halef razmahnuvši se po svom običaju ponosno rukom.

— Koga misliš time? — upita Israd.

— Dakako tebe.

— Sigurno misliš da bi efendija Odnio okladu?

— Posve sigurno.

— Jesi li ved kada vidio da on baca čakan?

— Nisam, ali on umije sve što hode. Savjetujem ti, sidi, da se okladiš ,s tim

mladidem. On de platiti okladu i morat de te moliti za oproštenje.

Zapravo sam od čiste obijesti prihvatio Isradov prijedlog. Ako se ovdje zabavimo

tom igrarijom, izgubit demo vremena. Uostalom, ipak se nije radilo o tih nekoliko

minuta, a povrh toga bio sam radoznao hode li mi uspjeti da s čakanom polučim

ono isto što sam umio izvesti s tomahavkom. I sam taj pokušaj nije bio suvišan jer

bi mi se svakog trenutka mogla ukazati prilika da ozbiljno posegnem za sjekiricom.

Bilo je dakle dobro da vidim umijem li se zaista njome služiti.

Zato upitah Israda:

— Koliko novaca imaš uza se?

— Samo pet ih šest pijastera.

— Stavljam protiv njih stotinu pijastera. Kakve demo uvjete postaviti?


— Hm! — zamišljeno de on. — Ti još nikad nisi bacao čakan, a ja nisam navikao

na tvoj čakan. Bit de dakle najbolje da najprije nekoliko puta za vježbu bacimo

oružje. Možda tri puta.

— Sporazuman sam.

— Ali onda ima svatko samo jednom baciti u cilj — predloži on.

— To je odviše kruto. Upravo ovo jedno bacanje moglo bi da zbog kakve

nepredviđene okolnosti ne uspije.

- No, dobio, svaki de dakle bacili tri puta. Tko najbolje baci dobiva novac. Bacat

demo u ovo najbliže drvo pred nama. To je jasen. Sjekira se mora zabosti u stablo.

Zaustavili smo se nedaleko nekog potoka. Vjerojatno je to bio onaj isti potok koji je

izvirao iza nas u onoj dolini kamo smo bili skrenuli. Na rubu potoka stajala su

osamljena stabla: jasenovi, jalše, a također i stare čvornate vrbe iz čijih su glava

izrasle mlade šibe. Nama najbliže uzdizao se ved spomenuti jasen, otprilike

sedamdeset koraka daleko.

Sjahao sam i dao Isradu čakan. On se čvrsto postavi raskrečivši noge, zakrene malo

gornji dio tijela u bokovima, odvagne sjekiru u ruci, zamahnu i baci je. Sjekira je

poletjela tik jasena, ali ga nije dotakla.

—- Ovaj čakan je teži od mojega — ispriča se on dok je Halef otišao po sjekiru. —

Drugi put du pogoditi.

Israd je kod narednog bacanja pogodio cilj, ali ga nije pogodio oštricom ved

ušicom. Tredi pokusni udarac uspio je bolje jer je oštrica pogodila drvo, ali nažalost

se nije zabola u nj.

— To ništa ne smeta — dobaci on. — To je bila samo vježba. Kasnije du sigurno

pogoditi jer sad poznajem sjekiru. Sad si ti na redu, efendijo.

Ja potajice nisam odabrao kao cilj jasen ved neku staru vrbu koja je stajala daleko

iza njega. Bila je potpuno šuplja i imala je svega jednu jedinu granu koja se uzdizala

ravno uvis nosedi malu krunu lisnatih grančica. Najprije sam ruku morao naučiti na


težinu čakana, a onda sam ga bacio isto onako kako ga je bacio Israd. Nisam htio

pogoditi vrbu, ved samo baciti u određenom smjeru. Cakan je poletio daleko

nalijevo od jasena i zabo se u meko tlo.

— Jao! — nasmije se naš vodič. — I ti kaniš odnijeti okladu, efendijo.

— Kanim — odgovorih ozbiljno.

Usprkos tome oba su naredna pokusa prividno uspjela još gore od prvoga.

Dopustio sam dakle da mi se Israd smije i upravo uživao u tome jer sam bio

uvjeren da nedu promašiti cilj kad treba da ga pogodim.

Halef, Omar i Osiko nisu se smijali. Potajice su se ljutili jer sam se upustio u tu

okladu.

— Okušavanje je završeno - reče Israd. — Sud počinje ozbiljno natjecanje. Tko

de prvi baciti?

— Ti.

— Onda demo najprije uplatiti novac kako kasnije ne bi došlo ni do kakve

zablude. Neka ga Osiko primi u pohranu.

Taj je mladid dakle držao da du odbiti da mu isplatim stotinu pijastera. Bio je

uvjeren da de dobiti okladu. Dao sam dakle Osku novac. Moj protivnik platio je

svojih nekoliko pijastera, a zatim dohvatio čakan. Zaista je bio vješt. Tri puta je

pogodio stablo, ali tek posljednji puta zabola se sjekira u njega.

— Nijednom nisam promašio — pobjedonosno klikne. — Jednom se čakan

čvrsto zabo. Ponovi to za mnom, efendijo.

Sad sam morao baciti sjekiru na indijanski način ako sam htio dokazati svoju

indijansku spretnost s kojom sam se eto pohvalio. Zamahnuo sam, zavrtio čakan

oko glave i dao mu onaj kružni pokret koji se u igri biljara naziva efekt. Sjekira

poleti, okredudi se sama oko sebe, tik uz tlo, uzdigne se uvis a onda se odjednom

spusti i zabode se u jasenovo stablo ostavši u njemu.

Moji pratioci glasno viknuše, a Israd zapanjeno reče:


— Kakve li srede, efendijo! To se jedva dade i povjerovati.

Halef donese sjekiru, a ja je bacih još dva puta u jasen. Moji

drugovi su upravo sjali, ali Israd nije još uvijek htio da vjeruje kako taj uspjeh ne

zahvaljujem jedino sredi.

— Ako još uvijek nisi uvjeren — rekoh mu — onda du ti sad dati potpuni dokaz.

Vidiš li onu šuplju vilbu tamo iza jasena?

— Vidim je. Što je s njom?

— Bacit du čakan u nju.

— Efendijo, ona je udaljena vise od stotinu koraka. Kaniš li je zaista pogoditi?

— Ne samo da kanim pogoditi nju ved upravo onu granu na njoj i to tako da je

prerežem najviše jednu šaku iznad stabla.

— To bi bilo čudo!

— Pošto sam ved šest puta bacio čakan, toliko sam ovladao tim oružjem da

jedva mogu promašiti. Tek sad du čakanu dati onu pravu dvostruku vrtnju pa deš

vidjeti kako de on, čim se uzdigne od tla, odjednom, kao nekim trzajem,

utrostručiti brzinu. Pripazi!

Udarac mi je uspio upravo onako kako sam to nagovijestio. Sjekira se vrtjela tik uz

tlo, polako se uzdigla uvis i onda odjednom

povedanom brzinom poletjela naniže prema vrbi. U narednom trenutku ležala je

spomenuta grana na zemlji.

— Pođi onamo i pogledaj! — nasmiješih se. — Grana je odrezana za širinu

dlana od stabla i to oštro kao nožem jer ju je pogodila oštrica sjekire.

Na Isradovu licu ocrtala se tolika zapanjenost da sam se morao glasno nasmijati.

— Nisam li rekao? Viknu Halef. Što god moj sidi hode, to on i učini. Osko, daj

mu novac! Neka samo spremi te pijastere svoje pobjede.


Ja sam međutim uzeo natrag samo svoj ulog, a Israd je dobio svoj novac. Nikako se

nije mogao smiriti pa se i nadalje, kad smo ved daleko odmakli putem, javljao

najrazličitijim uzvicima čuđenja. Meni je međutim bilo drago što sam uvidio da se

smijem pouzdati u svoju ruku.

Nakon tog kratkog prekida nastavili smo jahanje bez ikakve smetnje. Spustila se

nod i Israd je izjavio da demo otprilike za jedan sat stidi do Treska konaka. Zatim

smo opet zašli u šumu koja sredom nije bila gusta, a onda se visoravan spusti.

Naišli smo na pašnjake i na kraju začusmo lajanje pasa.

— To su ovčarski psi mog rođaka — reče nam Israd. — Ravno pred nama leži

konak na rijeci Treski, a nalijevo je kuda mog rođaka. Ipak demo pojahati u luku.

Mogao bi kakav konakđžijin sluga biti izvan kude i opaziti nas.

Zakranuli smo nalijevo dok nismo stigli do rijeke, a zatim pojahali obalom do

ovčareve kude. Bila je to dugačka niska prizemna zgrada. Nekoliko kapaka na

prozorima bilo je otvoreno pa je iz njih prodiralo svjetlo. Psi nas napadaše bijesno

lajudi, ali se smjesta smiriše čim su čuli Isradov glas. Neki čovjek prorviri kroz

prozor i upita:

—Tko je tu?

— Dobar znanac.

— To je Israd! Ženo, Israd je došao.

Glava iščezne, a odmah zatim otvoriše se vrata i stari ovčar i njegova žena požuriše

bliže da pozdrave Israda. Prišao je i stariji sin da ga zagrli. Zatim de ovčar:

— Doveo si sa sobom neke ljude. Hode li ostati kod nas?

— Hode, ali ne govori tako glasno! Konakdžija Džemal ne smije primijetiti da su

ti ljudi ovdje. Prije svega se pobrini za to da naši konji stignu u staju.

Uz kudu se pružala samo niska staja za ovce gdje sam glavom udario o strop. Moj

vranac nije htio da uđe u nju. Odbijao ga je zadah ovaca pa sam ga tek nakon

duljeg milovanja i nagovaranja uspio navesti da uđe. Zatim uđosmo u sobu, bolje


redi, ono što se ovdje nazivala solba jer je ona jedna jedina prostorija koju je

sačinjavala kuda bila ved često spomenutim pleterima od vrbovog šiblja

razdijeljena u više odjela. Svaki od njih mogao se po miloj volji povedati ili smanjiti

pomicanjem pletera. Kod kude su se nalazili otac Đorđe, majka Šemka i stariji sin

Niko. Sluge su se nalazili kod ovaca, a služavki uopde nije bilo.

Israd nas je najprije predstavio i ispripovjedio da smo spasili njegovu sestru Zoru.

To je navelo ovčara i njegove da nas srdačno prime. Niko je otišao u staju da našim

konjima dade vode i hrane, a roditelji iznesoše na stol sve što je bilo u kudi kako

bismo mogli svečano večerati. Bili su Makedonci, očito čestiti ljudi, kao i cio taj

narod u onom kraju.

Najprije smo razgovarali dakako o onome što ih je najviše zanimalo, o spasu

njihove snahe, a zatim prijeđosmo na svrhu našeg putovanja. Doznao sam da su

ljudi koje smo tražili, stigli u konak. Zatim sam u kratkim obrisima ispripovjedio

zašto ih progonimo i time izazvao nemalo čuđenje.

— Upravo je nevjerojatno da postoje takvi ljudi! — viknu starica pljesnuvši

rukama. — Ta to je strašno!

— Da, strašno je — promrmlja stari Đorđe — ali tome se ne smijemo čuditi jer

su to pristalice Žutoga. Cijela zemlja mogla bi biti sretna kad bi se riješila te

pokore.

— Znaš li možda nešto potanje o Žutom? — upitah ga.

— Ne znam ništa više nego što znaš ti i drugi. Kad bih znao gdje stanuje,

sigurno bih ga i osobno poznavao, a onda bi bilo svršeno s njime.

— To nije sigurno. Znaš li možda gdje leži: Karanirvan-han?

— To ime ne poznajem.

— A poznaješ li čovjeka koji se zove Kara Nirvan?

— Ne.

— Ali sigurno poznaješ jednog perzijskog konjotršca?


— Poznajem. Njega narod naziva Kara Adžem. Što je s njime?

— Sumnjam da je on Žuti.

— Sto? Zar taj Perzijanac?

— Opiši mi ga!

— Viši je i snažniji od tebe i mene, pravi div. Ima gustu crnu bradu koja mu se

spušta na prsa.

— Koliko se vremena nalazi u ovom kraju?

— Ne znam tačno, ali prošlo je otprilike deset godina otkako sam ga prvi puta

vidio.

— Toliko je vremena vjerojatno prošlo i otkako se govori o Žutom?

On me iznenadan pogleda, a onda malo razmisli i odgovori:

— Da, bit de otprilike tako.

— Kako nastupa taj konjotržac?

— Vlada se veoma zapovjedno kao svi ljudi koji znadu da su bogati. Uvijek se

krede naoružan do zuba, a poznato je da s njim nema šale.

— Znači da je sklon nasilju?

— Jest. Odmah udara šakom ili se lada pištolja, a priča se da neki ljudi koji su ga

uvrijedili više ne otvaraju usta jer mrtvaci ne govore. Ipak ne bih mogao ništa redi

o nekom grabežu ili krađama.

— Ovaj opis odgovara slici što sam je sam sebi o njemu stvorio. Znaš li možda

ima li on kakve veze s ugljenarom Sarkom?

— O tome nisam još ništa doznao. Imaš li posla također i s tim ugljenarom?

— Za sada nemam, ali mislim da du se još susresti s njime. Ona šestorica

krenula su k njemu pa znaju gdje stanuje. Znaš li i ti možda gdje mu je kuda?


— Znam samo to da stanuje u kolibi koja leži u gustoj šumi iza Glogovika.

— Jesi li ga ved kad vidio?

— Samo letimice.

— Ipak mora da od vremena do vremena izlazi iz šume da bi prodao svoj

ugljen.

— On sam ne prodaje ugljen. U planinama živi neki kurumdžija koji za njega

obavlja sve te poislove. Taj obilazi cijelim ovim krajem s kolima na kojima se nalazi

drveni ugalj i bačvice sa čađom.

— Kakav je to čovjek?

— Mračan i šutljiv pa se ne druži ni skim. Svatko ga više voli vidjeti gdje odlazi

nego gdje dolazi.

— Hm! Možda du ga morati potražiti da od njega doznam gdje se nalazi

ugljenarova koliba.

— Mogao bih ti dati jednog od svojih slugu da ti pokaže put u Glogovik, ali više

gore uz planinu ne poznaje ni on puteve.

— Rado primamo tvoju ponudu. Tvoj sin Suef mi je pripovjedao da je ugljenar

bio osumnjičen zbog umorstva.

— To ne samo što je sumnja, ved ljudi to sigurno znadu premda ne postoje

svjedoci koji bi mogli dokazati njegovu krivnju. On je štoviše stajao u vezi s

Aladžijima pa su ih vojnici uzalud tražili kod njega.

— I Suef mi je o tome govorio. On je danas vidio ta dva čovjeka.

— Šarce? Zaista? Često sam želio da ih jednom sretnem, ali svakako tako da ih

se ne moram bojati.

— No, to se i dogodilo.

— A kad se to imalo dogoditi?


— Danas. Nisi li među onih šest jahača ugledao dvojicu koji su jahali na

šarcima?

— Bože! Oni se dakle nalaze ovdje, prijeko u konaku! Onda je nesreda u blizini!

—Danas se ne trebaš bojati tih razbojnika jer smo mi ovdje. Čim bi doznali da se

odmaramo kod tebe, oni bi odmah pobjegli. Uostalom, možda deš ih vidjeti ako

sada potajice odeš onamo. Pokušaj doznati možemo li prisluškivati što govore.

Đorđe ode, a mi se za njegove odsutnosti temeljito latismo večere. Nakon pola

sata se vratio i javio nam da je vidio, naše protivnike.

—Ali bila su samo petorica — reče. — Ranjenik nije bio kod njih. Sjede u sobi kraj

susjedove spavaonice. Obišao sam čitavu kudu i provirio na sve kapke ne bi li se

gdje moglo vidjeti kroz kakvu pukotinu. Naposljetku sam došao do jednog kapka

koji ima malu rupicu od grane. Ljudi što ih tražiš sjedili su s konakdžijom, a pred

njima je stajao krčag s rakijom.

— Jesu li razgovarali?

— Jesu, ali ne o vašoj stvari.

— Bismo li ih mogli prisluškivati? Možemo li ih razumjeti ako osluhnemo vani

na kapcima?

— Ja sam čuo jasno svega nekoliko riječi. Da bi čovjek mogao razumjeti njihov

razgovor, morao bi se uspeti u spavaonicu. Kapci su otvoreni.

Đorđe nam je opisao tu sobu, ali ja sam uvidio da bi bilo odviše opasno da se

uspnemo onamo, pogotovu što sam morao, pretpostaviti da se u njoj nalazi

Mubarek.

— Ne, u to se nedemo upustiti — rekoh. — Kasnije du se sam odšuljati onamo.

Time sam cijelu tu stvar smatrao završenom. U toku daljnjeg razgovora ustao je

Halef da izađe iz kude.


—Nadam se da se ne kaniš odšuljati prijeko — doviknuh za njim. — To ti najstrože

zabranjujem.

On odmahnu rukom kao da me želi umiriti i ode. Ipak se nisam smirio, ved sam

rekao Omaru da kradomice pođe za njim. Ovaj se međutim ubrzo vratio i javio da

je Halef otišao u staju, svakako da se uvjeri o tome da su konji, a pogotovu moj

vranac, dobro opskrbljeni. Time sam se zadovoljio. Prošlo je međutim četvrt sata,

a zatim još četvrt, a kako se Halef još nije vratio, u meni se ponovo javi briga. Kad

sam rekao što mislim, naš domadin izađe da potraži Halefa. Vratio se međutim, ne

obavivši ništa. Nije ga nigdje našao.

— Onda sam pravilno slutio: Halef je učinio neku glupost pa se sad vjerojatno

nalazi u opasnosti — rekoh zlovoljno. — Osko, Omare, uzmite pušlke! Moramo

prijeko u konak jer držim da je Halef bio tako ludo smion da se popne u

spavaonicu.

Uzeo sam samo opetušu koja je bila dovoljna da obuzda ono cijelo društvo. Vani je

vladala mrka nod. Ovčar nas je vodio. Bududi da sam još uvijek morao štedjeti

svoju nogu, polako smo pošli niz obalu sve dok se ispred nas nije pojavio konak

kao tamna masa, pedesetak koraka daleko od Treske. Prošuljali smo se kraj

prednje strane zgrade na kojoj su svi prozori bili zatvoreni, a onda skrenuli na užu

stranu gdje su se pružale staje. Ondje je stajalo nekoliko mladih smreka koje su

svojim donjim granama gotovo dodirivale tlo.Između njih i kude pružao se samo

uzak prostor.

Odavde nas je ovčar odveo na stražnju stranu zgrade pa smo se prišuljali i uz nju.

Halefu nigdje ni traga. Bio sam čvrsto uvjeren da se sad nalazi u kudi jer su ga

uhvatili ljudi koje je htio prisluškivati.

Uto naš domadin stade i pokaza na dva prozorska kapka koji su kao i svi ostali, bili

iznutra zakračunani.

— Evo ovaj prvi kapak je od one sobe u kojoj su sjedi ljudi, a ovaj od spavaonice.

—Nisi li rekao da je taj drugi kapak bio otvoren?


— Jesam, maločas je bio otvoren.

— Onda je u međuvremenu zatvoren. Mora da za to postoji razlog, a koji bi to

drugi razlog mogao biti nego da su lupeži primjetili da ih netko prisluškuje?

Tiho sam prišao prvom kapku i provirio kroz rupicu. Soba je bila bijedno

osvijetljena lojenom svijedom utaknutom u svjednjice, ali ipak sam dovoljno vidio.

Na dilimu su sjedili Manah el Barša i Barud el Amazat. Sprijeda na ulazu stajao je

neki zbijen snažni čovjek gruboga lica ,svakako konakđija Džemal. Na stijenu, meni

zdesna, bila su oslonjene oba Aladžije. Njihove puške bile su obješene u kutu o

drvene klinove. Pogledi sve petorice bili su upravljeni u — Halefa koji je ležao na

tlu vezanih ruku i nogu. Lica njegovih neprijatelja nisu nagoviještavala ništa dobro.

Čini se da Manah 'el Barša vodi preslušavanje. Svakako je bio ljutit i uzbuđen pa je

govorio tako glasno da sam morao razumjeti svaku riječ.

—Vidiš li nešito, sidi? — šapne Omar.

—Vidim — odgovorih mu tiho. — Halef leži svezan na podu i upravo ga

preslušavaju. Dođite bliže. Čim počnem razbijati kapke pomozite i vi, a zatim

gurnite cijevi svojih pušaka kroz prozor. Kapke moramo međutim razbiti za tren

oka kako oni ne bi imali vremena da ubiju Halefa prije nego što ga uspijemo

zaštititi. A sad mir!

Osluhnuo sam.

— Tko ti je odao da smo ovdje? — upita Manah el Barša.

— Suef mi je rekao — odgovori Halef.

Nisam vidio Suefa, ali upravo u tom času uđe on, slijeva u sobu. Mora da je bio u

spavaonici.

— Ne laži, pasji sine! — reče.

— Šuti i ne psuj! — odvrati Halef. — Nisi li u našoj prisutnosti rekao handžiji u

Rumeliiji da kaniš odjahati u Treska-konak?


— Jesam, ali nisam kazao da de se i ovi ljudi nadi ondje.

— To smo lako mogli zamisliti. Moj efendija ti je u Kiliseiiju rekao u lice da deš

ubrzo krenuti za njima.

— Odnio ga šejtan! Mi demo mu rascijepati tabane, neka zna što sam danas

osjetio. Jedva mogu i stajati.

Suef sjedne kraj Halefa na pod.

— Kako ste doznali gdje se nalazi Treska-konak? Nastavi Manah ispitivanje.

— Pitali smo. To se samo po sebi razumije.

— A zašto si ti sam pojahao za nama? Zašto su oni drugi zaostali?

Halef je dakle ipak bio toliko lukav da glumi kako je sam ovdje. On se uostalom

veoma sabrano vladao, što nije bilo čudo jer je znao da demo ga uskoro potražiti.

— Nije li vam Suef rekao da je moj sidi pao u vodu?

— Jest. Nadam se da se udavio.

— Nije, tu uslugu vam nije učinio. Još je na životu, premda je bolestan. Oni

ostali ga moraju njegovati. Mene je poslao naprijed da pazim na vas. Bude li

mogao, on de sutra dodi za mnom. Do večeri de sigurno stidi ovamo pa de me

osloboditi.

Svi se glasno nasmijaše.

— Glupane! Viknu Manah el Bairša. — Zar misliš da deš sutra uvečer biti još

naš zarobljenik?

— Kanite li me ved prije pustiti na slobodu? — Upita Halef s bezazlenim

izrazom lica.

— Da, pustit demo te na slobodu. Dopustit demo ti da odeš, ali samo u pakao.

— Šalite se. Ne poznajem put onamo.


— Ne brini riilšta! Mi demo ti ga ved pokazati, ali prije toga moramo ti dati još

jednu malu pouku koja ti možda nede biti odviše ugodna.

—Oh, ja sam zahvalan na svakoj pouki.

—Nadam se da deš nam i na ovoj biti zahvalan. Želimo te naime podsjetiti da

postoji zakon koji veli: oko za oko, zub za zub. Vi ste bičevali Murada, Habulama,

Hiumuna i Suefa. Dobro i ti deš dobiti bastonadu i to tako da ti krpe odlete s nogu.

Vi ste potjerali vodu u toranj da se utopimo. Dobro, mi demo i tebe pod vodu da

se bijedno udaviš, ali tako lijepo polako da deš uživati u tome. Položit demo te u

Tresku tako da ti iz nje viri nos. Onda udiši zrak dokle god možeš.

—To nedete učiniti! — Zaplašeno viknu Halef.

—Nedemo? A zašto da se odreknemo toga?

—Jer ste vjerne pristalice proroka pa nedete muslimana mučiti i ubiti.

—Mani se ti proroka! Umrijet deš smrdu koja de biti gora od prokletstva koje de te

zatim zadesiti.

—Što imate od toga ako me ubijete? Savjest de vas muči do onoga časa kad i vama

priđe anđeo smrti.

Za našu savjest ništa ne brini. To je naša stvar. Sigurno osjedaš smrtni strah. Da si

pametan, mogao bi ipak izbjedi :

— A što bih morao učiniti? — brzo upita Halef.

— Moraš nam sve priznati. Gdje se nalazi tvoj gospodar.? Što hode od nas i što

namjerava učiniti s nama.

— To ne smijem odati.

— Onda moraš umrijeti. Htio sam ti pomodi, ali ako zatvaraš usta na naša

pitanja, onda je tvoja sudbina odlučena.

— Vidim ja što ti kaniš — odvrati Halef. — Kaniš me samo varati svojim

obedanjem. Kad onda sve priznam, vi dete mi se nasmijati i nedete održati riječ.


— Održat demo je.

— Kuneš li mi se na to?

— Zaklinjem ti se svime u što vjerujem i što poštujem, sad se brzo odluči jer

ovakvo milostivo raspoloženje ne traje dugo.

Halef se pravio da neko vrijeme razmišlja, a zatim reče:

— Što imam ja od efendije ako sam mrtav? Milije mi je da ostanem na životu

pa du vam dakle redi sve što želite.

— To je tvoja sreda — reče Manah. — Reci nam dakle na, što je zapravo tvoj

gospodar?

— Zar niste čuli da je on Alaman?

— Da, tako su nam rekli.

— I vi ste to povjerovali? Može li Alaman imati sve tri psadišahove putnice?

— Onda sigurno nije Alaman. — Ne pada mu ni na um. — Ali kaurin jeste. — Nije ni to. On se samo pretvara kako nitko ne bi naslutio tko je on. — Onda napolje s time! Tko je on? Halef udesi vanredno važno lice i odgovori: — Prema njegovom čitavom nastupu morate uvidjeti da nipošto nije neki bezimeni čovjek, ved da je nešto posebno. Morao sam se zakleti da nedu odati njegovu tajnu, ali ne budem li govorio, vi dete me ubiti, a smrt poništava sve zakletve. Znajte dakle da je on strani šahsade 1 — Pasji sine! Lažeš li nam? — skoči Manah el Barša. — Nisam kriv ako mi ne vjerujete. — Zar je možda taj efendija padišahov sin? — Nije. Ta rekao sam da je ovdje stranac. — Iz koje zemlje potječe? — Iz Indistana koji leži iza Perzije. — Zašto nije ostao ondje? Zašto jaše ovuda po našoj zemlji? — Da nade ženu.


— Ženu? — zapanjeno de Manah el Barša. Halefova izjava kao da tim ljudima nije zvučala nevjerojatno. Stotine istočnjačkih bajki pripovijedaju o kneževskom sinu koji nepoznat putuje zemljom da bi za ženu odabrao najljepšu od lijepih, uvijek kderku posve siromašnih roditelja. Možda sam i ja ovako putovao. —- Ali zašto traži upravo ovdje? — glasilo je slijedede pitanje. — Jer su ovdje najljepše djevojke i jer je sanjao da de cvijet svoga harema pronadi upravo ovdje. — Neka ga dakle traži! Ali zašto se onda brine za nas? Mališana je njegova narav šaljivčine poškakljala usprkos opasnom položaju u kojem se nalazio. On ozbiljno odgovori: — Za vas? To mu ne pada na um. On ima posla samo s Mubarekom. — Kako to? 1 Kraljevid, princ. — Jer je u snu vidio oca te ljepotice, a isto tako i grad u kojem je ima nadi. Grad je Ostromdža, a otac je stari Mubarek. Zato Mubarek bježi pred mojim gospodarom? Neka mu dade svoju kder de kao tast najbogatijeg indijisikog kneza dodi do velike modi. Uto se iz susjedne prostorije začu ječavi glas ranjenika. — Šuti, kujin sine! Ja nikad u životu nisam imao kderi. Jezik ti je pun laži kao koprive gusjenica. Misliš li da ja ne znam tko tvoj gospodar? Kome želim sve paklenske muke? Dosad sam to prešutio jer sam taj trenutak htio sačuvati za svoju osvetu. Zato nažalost nisam tu stvar iznio ni pred sudom u Ostromdži. Ali sad to moram redi. Tvoja je laž tako velika da me peče u ušima. Moram redi što znam i me smijem dulje šutjeti. — Što je, što je? — upitaše ostali. — Znajte ljudi da je taj stranac prokleti skrmitelj svetih mjesta. Vidio sam ga u Meki, u gradu poklonstva. Prepoznali su ga. Stajao sam kraj njega pa sam kao prvi ispružio ruku za njim, ali šejtan mu je pomogao tako da je umakao. Ovaj Hadži Hallef Omar mu je bar tako s mnogo razloga nasludujem, pomogao da oskrnavi najvede muslimansko svetište. Nikad nisam zaboravio lice toga nevjernika, te sam ga odmah prepoznao dok sam kao prosjak sjedio na cesti pred Ostromdžom, a on je projahao kraj mene. Nemojte dopustiti da vas zavara drskim lažima, ved se krvavo osvetite za taj zločin. Razmišljao sam i razmišljao kakvu bi kaznu morao podnijeti taj Zlikovac, nijedna mi se nije učinila dovoljno velikom. Sad vi razmišljajte umjesto mene pa tako i postupite. Ali — postupite brzo i temeljito!


Starac je govorio brzo i živo kao čovjek koji leži u groznici, glasno zastanje jer ga je svladala bol u rani. Bilo je upravo onako kao što sam rekao. Smjestili su ga u spavaonicu. Onda mi odjednom sine. Zato mi je dakle njegovo mršavo i izrezano lice bilo tako poznato! Zato sam kao u snu vidio: more Ijudi svi ogorčeni i uzbuđeni, a usred toga mora onaj lik što pruža prema meni dugačke mršave ruke grčedi prsite poput ptice grabljivice koja se baca na plijen. Vidio sam ga dakle u Meki. Njegova slika mi posve nesvjesno utisnulo u sjedanje, a kad sam ga onda u Ostromođi ponovo vidio, naslutio sam da sam ga ved jednom sreo, ali se nisi mogao sjetiti gdje se to dogodilo. Njegove riječi su izazvale željeni dojam. Ti su ljudi bili zločinci ali su istodobno bih i muslimani pa ih je silno uzbudila misao da neki inovjerac oskvrnuo njihovo svetište. Okolnost da je Halef sudjelovao u tom smrtnom grijehu ispunila ih je tolikom željom za osvetom da za nj više nije bilo ni milosti ni smilovanja. Tek što je Mubarek to izgovorio, Manah i Barud skočiše na noge, a i Suef odskoči s poda kao da ga je ugrizla zmija. — Lažljivče! — zaurla udarivši nogom Halefa. — Prokleti lažljivče, izdajico! Ili imaš li možda hrabrosti da ustvrdiš kako Mubarek nije govorio istinu? — Da, govori! — viknu i Bibar. —- Govori jer du te inače zdrobiti svojim šakama! Jesi li bio u Meki? Halef je ostao posve hladan. Zaista je bio hrabar čovjek. On im odgovori: — Čemu se toliko uzbuđujete? Zašto se Vladate kao da se grabljivica zaletjela među patke? Jeste li muževi ih djeca? — Ne vrijeđaj nas, pseto! — viknu Manah el Barša. — Tvoja kazna de i bez toga biti strašna. Zar je kaniš učiniti još užasnijom udvostručujudi našu srdžbu? Odgovori: jesi li bio u Meki? — Zar nisam morao biti ondje kad sam hadžija? — A je li taj Kara Ben Nemzi bio s tobom ondje? — Jeste. — Je li on kršdanin? — Jeste. — Onda nije kraljevski sin iz Indije? — Nije. — Dakle lagao si nam? To deš sad okajati. Začepit demo ti usta da ne uzmogneš ni pisnuti, a onda de započeti mučenje. Džemale, daj mi nešto da mu začepimo gubicu. Konakdžija izađe i vrati se za čas nosedi neku krpu.


— Otvori gubicu, nitkove, da ti gurnemo čep u nju! — zapovjedi Barud el Amazat uzevši krpu i sagnuvši se k Halefu. Kad ga Halef nije poslušao, on doda: — Otvori je jer du ti inače oštricom izbiti sve zube. On klekne kraj svezanog Halefa i trgne nož iz pojasa. Sad je bilo krajnje vrijeme da se tome učini kraj. — Udarite! — zapovjedih drugovima. Ved sam prije bio okrenuo opetušu spreman na udarac. Jedan udarac i dvije daske kapaka poletješe u sobu. Meni zdesna i slijeva udarili su Osko i Omar tako da su i ostali dijelovi kapaka poletje sobu. Za tren oka okrenuli smo puške i uperili cijevi u sobu. — Stoj! Da se niste ni maknuli ako ne želite dobiti našu tanad — doviknuh. Barud el Amazat koji je svoj nož podigao nad Halefom skoči uvis. — Alaman! — prestrašeno viknu. — Sidi! — klikne Halef. — Postrijeljaj ih! Međutim, više ne bi imalo nikakvoga smisla pucati, jer tu nije bilo cilja za naše metke. Tek što su ti bijednici čuli moje riječi i ugledali moje lice koje su mogli prepoznati u svjetlu sviijede, oni strgoše svoje puške s klina i ođjuriše iz sobe, a konakdžija za njima — Unutra k Halefu! — zapovjedih Omaru i Osku. — Odvežite ga! Ali najprije ugasite svjetlo da ne poslužite kao cilj neprijateljskim kuglama! Ostanite mirno u sobi dok dođem. Oni me smjesta poslušaše. — Ti me možeš ovdje čekati — rekoh ovčaru, pa požurih do zidanoga ugla oko kojega smo maločas zakrenuli i povukoh se među mladih smreka i kude do prednje strane. Dogodilo se upravo ono što sam očekivao. Unatoč tami, ugledao sam više likova kako jure prema meni i brzo- uzmakao pa se zavukao pod najniže grane smreka. Tek što sam legnuo onamo, pojaviše se oni: Manah, Barud, oba Aladžije, Suef i konakdžija Džemal. — Naprijed! — tiho zapovjedi Barud. — Oni stoje još pod prozorom. Svjetlo iz sobe mora padati na njih i osvijetliti ih. Vi demo ih postrijeljati. Armenac je hrlio prvi. Kad je stigao do ugla odakle je mogao razabrati stražnju stranu kude, on zastane. — Šejtan! — prasnu. — Ne vidi se ništa. Svijeda se ugasila. Što da radimo? Nastala je stanka. — Tko je mogao ugasiti svjetlo? — naposljetku upita Manah. — Možda ju je netko od nas prevrnuo za vrijeme bijega —


dobaci Manah. — Prokletstvo! — škrinu Sandar. — Ovaj je stranac zaista u vezi s đavlom. Tek sto povjeriujemo da imamo njega ili kojeg od njegovih ljudi, odmah se sve raspline kao u magli. Sad stojimo i ne znamo što da radimo. U tom trenutku začu se, odande gdje je čekao ovčar, tiho kašljucanje. Nije mogao obuzdati podražaj na kašalj. — Čujete li? On zaista stoji još ondje — reče Manah. — Onda mu pošaljimo metak — predloži Sandar. — Dolje s puškom! — zapovjedi Manah. — Ne možeš ga vidjeti pa deš ga promašiti budeš li pucao, no time deš mu odati našu prisutnost. Mora se nešto drugo poduzeti. Džemale, vrati se u kudu i javi nam kako stoji stvar u njoj. — Šejtan! — zamišljeno odvrati konakdžija. — Zar da dopustim da me zbog vas ustrijele? — Tebi stranci nede ništa. Redi deš da smo te mi prisilili. Sve deš prebaciti na nas. Oni su ved u sobi mogli pucati u nas, ali to nisu učinili. Iz toga možeš razabrati da nam ne kane oduzeti život. Pođi dakle i nemoj da te dugo čekamo. Kanakdžija se udalji. Oni ostali su nešto tiho šaputali. On se međutim ubrzo vratio. — U kudu ne možete — javi — jer su oni zaposjeli sobu. Zločinci su još neko vrijeme vijedali treba li da pobjegnu ili da ostanu. Prije nego što su donijeli odluku dogodilo se nešto što je i mene iznenadilo. Čuo sam stupanje u taktu, korake koji su se približavali sa stražnje strane kude, a neki prigušeni glas zapovjedi: — Dur! Stoj! Vojnici, nabijte puške! Začudih se čuvši Halefov glas. — Jeste li čuli? — šapne gostioničar. — Vojnici su ovdje. Nije li im to zapovjedio onaj mali Arapin? — Da, sigurno je bio on — odgovori Barud el Amazat. — Odvezali su ga, a on je skočio kroz prozor da dovede vojnike koje je sigurno sa sobom doveo njegov gospodar. To mogu biti samo čete iz Skopja. Odakle ih je samo tako brzo smogao? — Šejtan im odasvud šalje pomod — siknu Manah el Barša. — Ovdje više ne možemo ostati. Čujte! Opet se začu Hadžijev glas: — Ostanite ovdje! Ja du se malo ogledati. — Moramo odavde — šapnu Manah. — Ako je taj mališan izašao iz sobe, onda ni oni drugi nisu više u noj. Uđi brzo u kudu, Džemale! Ako oni više nisu u njoj, iznesi MUbareka iz sobe. Makar mu je groznica ne znam kako žestoka, i on mora nestati. Mi demo dotle


dovesti konje. Nadi deš nas desno od gaza kod ona četiri kestena, i brzo! Ne smijemo gubiti ni trenutka. Činilo se da su svi ostali sporazumni s tim jer su smjesta krenuli. Ja sam sad morao prije njih stidi do kestenja. Nisam poznavao to mjesto, ali sam eto čuo da kestenovi stoje na desnoj strani gaza a bududi da sam onuda prošao dolazedi ovamo, ponadao sam se da du lako pronadi to mjesto sastanka. Henrijevku sam zasad ostavio pod smrekama jer bi me mogla smetati. Čuo sam kako su zaškripala vrata, svakako stajska vrata, pa sam požurio do gaza što sam brže mogao. Ovdje sam skrenuo nadesno, prošao jedva četrdesetak koraka kad ugledah četiri stabla. Drvede je imalo guste krošnje: dva stabla su imala krošnju visoko, a kod ostala dva su najdonje grane dopirale tako nisko da sam ih skoro mog dotadi rukama. Obuhvatio sam jedno stablo, nekoliko zahvata rukom, zamah i ja sam sjedio gore na grani dovoljno jakoj da podnese muškaraca moje težine. Tek što sam sjeo, začuh kako se približuju konji. Bjegunci su bili uhvatili konje za uzde i zaustavili se ispod mene. Uto je ved i konakdžija doveo Mubareka. Onda sam začuo Halefov glas: — Udi demo u kudu. Razbijte kapke ako čujete da pucamo. — Alah me je teško kaznio — tiho se potužio Mubarek. — tjelo me peče kao vatra, a i moja duša gori poput plamena. Neznam hodu li modi jahati. — Moraš! — odvrati Manah. — I mi bismo se voljeli odmoriti ali ti nas đavoli tjeraju od jednog mjesta do drugoga. Moramo otidi a ipak bi trebalo da doznamo što de se ovdje danas još dogoditi. Đemale, ti deš za nama poslati glasnika. — Gdje de vas nadi? — Negdje putem do ugljenarove kolibe. Ti pak moraš te strance uputiti na naš trag. Moraš im redi da želimo odjahati k Sarki. Oni de sigurno podi za nama, a onda su izgubljeni. Počekat demo ih kod Đavoljih stijena. Ondje ne mogu umaknuti ni nadesno ni nalijevo pa nam moraju pasti u šake. — A alko nam usprkos tome umaknu? — upita Bibar. — Onda de nam kod ugljenara to sigurnije pasti u šake. Neka im Džemal pripovijeda o blagu u spilji dragulja kao što je pripovijedao svim drugima koji su upali u stupicu. Zaista bi im morao pomagati cio pakao da pronađu ljestve od užeta koje vode u šuplji hrast. Kara Nirvan de doduše sigurno tražiti za sebe Alemanova vranca. Sve ostalo demo podijeliti među sobom pa mislim da demo biti zadovoljni. Čovjek koji polazi na takva putovanja i ima takva konja kao taj stranac, mora imati uza se mnogo novaca.


U tom pogledu se Manah veoma varao. Sve moje bogatstvo se u tom trenutku sastojalo samo u onome što sam od njega čuo. Sad sam znao da je Kara Nirvan Žuti. Znao sam i to da su ugljenarove žrtve bile konakdžijinim pričanjem namamljene u navodnu spilju s draguljima. Znao sam i to da ta spilja ima i drugi otvor koji je izlazio u nekom šupijem hrastu. Mora da je taj hrast imao vrlo široko stablo i bio visok pa je morao tako udarati u oči da ga nede biti teško pronadi. Osim toga nisam čuo* ništa. Konakdžija je bio sav zaplašen i opo-minjao ih je da što brže krenu. Oni uzjahaše. Mubareku pomogoše u sedlo. Stenjao je. Uskoro sam čuo pljuskanje vode dok su jahali kroz gaz. Zatim siđoh s drveta i vratih se u konak. Nisam znao što je bolje: da uđem ili da najprije provirim kroz probijene kapke. Uto začuh Halefov glas u kudi i uđoh. Zapravo se kroz vrata ulazilo u veliku gostinjsku, sobu, ali ispred njih je bila postavljena stijena od pletera da tu prostoriju zaštiti od propuha. Stajao sam još iza te stijene kad začuh Halefa kako strogo govori: — Zabranjujem ti da se nodu skitaš vani dok tako glasoviti ljudi kao što smo mi stojimo ovdje da bismo razgovarali s tobom. Ti si gostioničar ovog bijednog konaka i moraš posluživati goste da bi se među tvoja četiri trula zida dobro osjedali. Propustiš li tu dužnost ja du te vrlo opipljivo podsjetiti na nju. Odakle dolaziš? — Bio sam vani da kradomice pripazim kamo de krenuti oni ljudi koji su te maločas tako sramotno napali — odgovori Džemal koji se vratio u kudu. Prišao sam k rubu pletera i pogledao u sobu. Na podu je ležalo šest svezanih ljudi, a čuvali su ih Osko i Omar s puškama. Kraj njih je stajao Halef, isprsivši se i idržedi se ponosno, a pred njim gostioničar u poniznom stavu. Tu je stajala i neka stara žena napol zakrivena lica koja je u rukama držala nekoliko konopaca. Mah Halef se opet jednom nalazio u položaju da nastupa kao kđkav glasovit čovjek. — Tako je! — odvrati Halef. — Sad to nazivaš besramnim, a maločas si uživao u tome. — Samo sam se pretvarao, ago. Morao sam se pretvarati da om ništarije još više ne razljutim. U sebi sam međutim bio čvrsto odlu čio da du učiniti sve što mogu da te oslobodim iz njihovih ¡ruku. — To zvuči vrlo lijepo. Time vjerojatno kaniš redi da nisi nji hov saveznik. — Ja ih uopde ne poznajem — ustvrdi handžija. — Pa ipak si ih sve zvao po imenu! — Imena sam znao jer su se oni uzajamno zvali po imenu. Ra dujem se da je stvar tako svršila. — Oh, ona još davno nije svršila, ved de tek sad pravo počet bar ukoliko se tebe tiče. Moje mi dostojanstvo ne dopušta da O'dlu čujem o tvojoj krivnji ih nekrivnji.


Uopde ne želim dodi u dodir takvim smetom kao što si ti pa du povjeriti efendiji da te on presluš i da mi onda podnese izvještaj. O njegovoj odluci i o mom odobrenj ovisit de onda što de se dogoditi s vama. Zasad deš dopustiti da te sve žemo kako bismo mogli biti uvjereni da deš nam ostati privržen Ij ubavi. — Da me svežete? Zašto? — Upravo sam ti sad rekao: da ne bi mogao dodi na pomisao d odjednom pođeš na izlet. Ovdje stoji prijazna drugarica tvojih dami Ona je izjavila da je pripravna da sveže sve ove ostale, pa de i tefc s užitkom ovo uže, koje bi zapravo trebalo da ti se stegne oko vrata svezati oko ruku i nogu. Zatim demo vijedati o tome kako da smje stimo one ljude koji vani čekaju na nas. Bojim se da u tvojoj kuc nede biti dovoljno mjesta za toliko vojnika. Ispruži dakle ruke da ih cvijet tvoje kude uzmogne vezati. — Gospodine, ja nisam ništa skrivio! Ne mogu dopustiti.. — Suti! — prekinu ga Halef. — Mene se ništa ne tiče što 1 želiš dopustiti ili ne želiš. Sad ja zapovijedam ovdje pa ako me smje sta ne poslušaš, dobit deš batina. Halef podigne bič. Maločas sam ga vidio gdje zajedno sa nje govim pištoljima i njegovim nožem leži na stolu jer su ga bili razo ružali. Sad je sve te predmete zadjeo za pojas. Osko i Omar tresnuš prijetedi kundacima o pod, a preplašeni konakdžija pruži svojoj žen ruke da ga ona sveže. Zatim je morao ledi na zemlju pa su mu svezali i noge. — Tako je pravo, slatkodo moga života! — pohvali Halef staricu. — Ti si odabrala pravu stranu odlučivši se da me poslušaš bez mrmljanja. Zato uže nede dodirnuti tvoje ruke i noge ved smiješ svoja krila slobodno razviti u kudi što ju je Alaih usredio tvojom ljupkošdu. Samo nemoj pokušati da dodirneš spone tih ljudi jer bi to za sobom povuklo posljedice uslijed kojih bi tvoje nježne divote mogle biti oštedene. Sjedi tamo u onaj kut pa se tiho i udobno odmori od muka tvog zemaljskog života. Mi demo za to vrijeme održati službeno vijedanje hodemo li vašu kudu baciti u zrak ili demo je spaliti. Poslušala ga je i polako se odvukla u kut, a Halef se okrenuo prema vratima, svakako da me potraži. Kad sam sad izašao, nije mu nipošto palo na um da se bilo kako ispriča zlbog svoje neopreznosti, ved mi samo javi važnim glasom: — Dolaziš, sidi, da se raspitaš za uspjeh našeg slavnog bojnog pohoda? Evo ga: ti ljudi leže pred tobom na podu i spremna su da iz naših ruku prime život ih smrt. — Iziđi sa mnom iz kude! To sam rekao tako kratko i odlučno da se njegovo lice odmah znatno oteglo. Pošao je za mnom.


— Halefe — obratih mu se vani — pozvao sam te da izađeš kako te ne bih postidio pred svim onim ljudima pred kojima izigravaš gospodara pa se nadam da deš mi priznati da sam obziran. — Sidi — skromno de on — priznajem, ali i ti deš priznati meni da sam izvrsno izveo svoju stvar. — Ne, to nedu. Postupio si samovoljno i time si protjerao naše protivnike i pokvario nam račune. Zar nikad nedeš uvidjeti da uvijek izvlačiš kradi kraj kad radiš protiv mojih želja i opomena! Sretno si prošao jer smo te mi spasili u pravi čas. Ali sad nema koristi od toga da ti i dalje predbacujem. Ispripovjedi mi dakle kako je protekao taj tvoj glasoviti pothvat. — Hm — potišteno de on. — Sve se to odvilo vrlo brzo. Đorđe nam je opisao kudu pa sam znao gdje treba da tražim te ljude. Prišu-ljao sam se ovamo i provirio kroz rupu u kapku. Vidio sam ih gdje .sjede, svi osim MUbareka. Razgovarali su živo, ali sam mogao tek tu i tamo razumjeti po koju riječ. To mi nije bilo dovoljno pa sam zato odlučio da se poipnem u spavaonicu čiji su kapci bih otvoreni. Očekivao si da u njoj nede biti nikoga. — Dakako. Razumljivo. — To nipošto nije razumljivo. Upitaj naše drugove. Oni de ti potvrditi da sam ja veoma određeno ustvrdio da u sobi leži ranjeni Mubarek. — O tome nisam nažalost ništa čuo jer bih inače dobro pripazio da ne skočim obim nogama istodobno u tu ružnu baru. U njoj sam se temeljito poprskao. To moram priznati. Nipošto nije bilo ugodno. A kad je Barud el Amazat trgnuo nož na mene da mi njime otvori usta, prožeo me je osjedaj, osjedaj, hm, kao da mi netko polako izvlači hrp-tenjaču iz tijela. U životu ima trenutaka u kojima se čovjek ne osjeda baš onako ugodno kako bi to želio. Smatrao sam da je soba prazna, ali sam ipak bio tako oprezan da najprije neko vrijeme osluhnem pred otvorenim kapcima. Bududi da se ništa nije ni maknulo, uspeo sam se kroz prozor i u sobi se veoma oprezno i tiho spustio na pod. Zaista mi je uspjelo da se spustim sretno, bez ikakva šuma i ved sam htio pridi k stijeni iza koje su se nalazili oni koje sam žeho prisluškivati. Ali nesklona sudbina stavlja i najboljem čovjeku zapreke na putu i to upravo onda i ondje kada ih najmanje treba. Posrnuo sam preko nečijeg tijela. Taj me je klipan mirno pustio da uđem i nije ni pisnuo. Sad me je zgrabio za nogu i stao urlati kao da želi probuditi sve mrtve na svijetu. Zamahnuo sam po zraku da se bilo kamo prihvatim i uhvatio neku dasku koja nije bila dovoljno čvrsto pričvršdena uza zid. Oborio sam je sa svim što se nalazilo na njoj i pao na pod. To je izazvalo silnu buku. Naši neprijatelji skočiše iz sobe i prije nego što sam uspio ustati, oni su me zgrabili. Konakdžija je brzo donio dvije pruge platna pa me


svezaše, odvukoše u sobu i -počeše ispitivati. Tražili su od mene da im reknem tko si ti i što si pa sam im priznao da si. .. —... indijski kraljevid i da ovdje tražim ženu. To sam čuo, ti nepopravljivi razmetljivče. A sad se vratimo u sobu. — Ne želiš li čuti što sam učinio kad ste me oslobodili spona? — Ne, to znam i sam. Pomislio si da se nalazim u opasnosti pa si naveo Oska i Omara da postupe suprotno od naloga što sam im ga dao. Izašli ste kroz prozor i malo se udaljili od kude da biste se mogli igrati vojnika. — Tako je, ali to nismo učinili bez temeljita razloga. Pokušao s:tm se šuljati na tvoj način. Legao sam na zemlju i otpuzao do ugla jer sam doznao da si otišao onamo. Ondje su stajali ti lupeži. Toliko sam im se približio da sam ih čuo gdje šapudu, iako nisam mogao razumjeti njihove riječi. Zbog toga sam se još više zabrinuo pa smo se požurili da izvedemo marš vojnika. Taptali smo u takrtiu po tlu, a Omar i Osko su pritom žestoko traskali kundacima. Pomogao nam je i naš domadin, onaj ovčar. — Gdje se on sad nalazi? — Poslao sam ga kudi. On je konakdžijin susjed pa ga ovaj ne bi smio vidjeti da mu se kasnije ne osveti. — To je najpametnije od svega što si večeras učinio. Dođi sad sa mnom. Vratili smo se u sobu gdje je konakdžija, kako sam to mogao zaključiti po njegovom izrazu lica, veoma zaplašeno očekivao moj dolazak. Možda je Halef smatrao da su ti ljudi naslutili da sam ga maločas namjeravao ukoriti. Da bi spasio svoj ugled, nepopravljivi je razmetljivac stupio pred Džemala i rekao: — Ratno vijede, što smo ga održali vani, završeno- je. Sporazuman sam s odlukom našeg mudrog efendije pa dete sad svoju sudbinu primiti iz njegove ruke. Najradije bih Halef a opalio za uho. Odviše se pouzdavao u moju sklonost. Ipak sam se zadovoljio time da mu dobacim ljut pogled pa sam stao preslušavati konakdžiju, ali nisam doznao ništa. On je odlučno odbijao da stoji u bilo kakvom sporazumu s odbjeglim ljudima. — Efendijo, nedužan sam — uvjeravao me je. — Upitaj moje ljude pa de ti redi to isto. — Dakako, jer stoje na tvojoj strani. Postoji li u konaku kakva prostorija u kojoj se može nešto sigurno i čvrsto zaključati? — Postoji. To bi bio podrum iza nas. Vrata u podrum nalaze se u onom kutu gdje sjedi moja žena.


Pod u sobi sastojao se od utoptane ilovače, ah ono mjesto na kojem je sjedila žena bilo je pokriveno podom od dasaka. U njemu su se nalazila preklopna vrata snabdjevena bravom. Gostioiničarka je imala ključ pa mi ga je morala predati, a ja sam otvorio vrata. Dolje su vodile ljestve. Uzeo sam svijedu, sišao u podrum i ugledao- prilično veliku četvorokutnu prostoriju u kojoj su ležale različite poljoprivredne plodine. Vratio sam se i odredio da konakdžiji skinu spone. — Siđi onamo dolje! — zapovjedih mu. — Sto du dolje? — Održat demo skupštinu u podrumu jer se ondje možemo savjetovati, a da nas nitko ne smeta. Kad je Džemal i dalje oklijevao, izvuče Halef bič iz pojasa. Sad se Džemal odmah pokori. Ostali su morah za njim pošto smo im prije toga skinuli spone. Naposljetku je sišla i žena, a mi izvukosmo ljestve. Zatim smo iz spavaonice donijeli jastuke i pokrivače pa ih bacili u podrum, a onda rekoh: — Sad možete započeti vjedainje tamo dolje. Razmislite o tome hodete li mi do sutra ujutro sve iskreno priznati. Ah da vam ne bi palo na um da iz vaše vijednice bilo kako izađete, odmah du vam redi da demo ovdje na vratima držati stražu. Oni su dosad šutjeli, ali sad stadoše glasno prosvjedovati. To smo prekinuli zalupivši vratima i zaključavši ih. Ključ sam stavio u džep. Halef i Osko ostali su stražariti. S Omarom sam se vratio u ovčarevu kudu. Ovaj, zajedno s Isra-dom, veoma je radoznalo čekao na nas. Rekao sam im onoliko koliko sam smatrao potrebnim, a zatim pođosmo na počinak.

NAKON nekoliko posljednjih napornih daina tako smo duboko spavali da bismo se sigurno narednoga dana probudili veoma kasno, ali ja sam bio zamolio Đorđa da nas probudi iu zoru. Otišavši do konaka ustanovismo da su vrata iznutra zafcračunata. Halef i Osko još su spavali pa smo morali kucati. Kraj podrumskih vrata priredili su ležaj od sijena pa su nam rekli da su se zarobljenici vladali mirno. Kad smo otvorili podrumska vrata konakdžija i njegovi ljudi uspeše se iz podruma. Lica što smo ih ugledah upravo bi trebalo naslikati. Na svima se jasno vidio bijes premda su ga pokušavali prikriti. Džemal je htio da nam nešto predbaci i da se brani, ali ga ja prekinuh: — Treba da razgovaram s tobom. Dođi s nama u stražnju sobu, a svi ostali neka se late svoga redovitog posla. Sluge smj esta iščeznuše, a kad smo onda sjeli-u sobu, konakdžija je ostao stajati pred nama kao pravi krivac.


— U toku nodi imao si dovoljno vremena da promisliš hodeš li nam sve iskreno priznati. Čekamo tvoj odgovor. — Efendijo — odvrati on — nisam trebao uopde razmišljati. Ne mogu ti ništa drugo redi nego da sam nevin. Sad nam je stao nadugo i naširoko opisivati ono što se nodas dogodilo, pokušavajudi da sebe prikaže u najboljem svjetlu. U podrumu je temeljito razmislio o svojoj obrani i sad ju je spretno iznio. Da ga zavaram, rekoh mu naposljetku: — Kako mi se sada čini, mi smo te zaista bez razloga osumnjičili pa du ti dati primjernu odštetu. Ne tražim ništa, efendijo. Dovoljno da me smatraš poštenim čovjekom. Ti si stranac u ovoj zemlji i ne poznaješ prilike u njoj. Nije dakle čudo da tako griješiš. Ni tvoji ljudi nisu odavde. Zato bih ti preporučio da za,svoja daljnja putovanja bar od vremena do vremena uzmeš kojeg ovdašnjeg čovjeka, u kojega se možeš potpuno pouzdati. Aha! Sad je stigao na pravo mjesto! Prividno sam mu izašao u s usret odgovorivši: — U tom pogledu imaš pravo. Pouzdani vodič mnogo vrijedi. Ah upravo zato jer sam stranac moram biti oprezan. Ne poznajem ovdašnje ljude. Vrlo bih lako mogao unajmiti čovjeka koji ne zaslužuje moje povjerenje. — To je istina. — Ili zar bi nam ti mogao dati kakvog pouzdanog vodiča? — Možda. Kamo ste nakanili? — U Kalkandelen. To nije bilo istina, ali imao sam razloga da tako govorim. Na licu mu se odmah opazi razočaranje i on brzo reče: — To nisam očekivao, efendijo. — Zašto nisi? — Jer sam jučer čuo da kanite jahati u drugom smjeru. — Koji bi to bio smjer? — Za onom šestoricom konjanika. — Ah, tako! Tko ti je to rekao? — Oni su to spomenuli govoredi o vama. Pripovijedah su da ih ved dulje vremena progonite. — Priznajem da je tako, ali ja sam se ved umorio trčedi za ljudima koji mi uvijek umaknu. Čovjek zapada u same neugodnosti i čini pogreške za koje ne može snositi odgovornost. To si i sam vidio. — Oh, ne govorimo više o onome što je bilo jučer. Sto je bilo, bilo je pa je zaboravljeno i oprošteno. Mora da te je tih šest ljudi teško uvrijedilo.


— Vanredno teško. — No ako si ih ved tako dugo progonio, bilo bi sad ludo da odu-staneš od progona, upravo sada kad je sigurno da deš ih uhvatiti samo ako to ozbiljno ushtjedneš. — Odakle to znaš? — Po onome što sam doznao- prisluškujudi što govore. Sigurno znaš kamo su krenuli. — Odakle da to znam? Baš zato jer ne znam odričem se daljega progona. Sad taj lukavi lisac načini naivno lice i reče: — Sad deš doznati efendijo da ja nisam osvetoljubiv. Iskazat du ti veliku uslugu i redi du ti gdje možeš pronadi te ljude. — Ah, ti to znaš! Kamo su odjahali? — Odavde u Glogovik. Upitah su me kako je daleko donde pa sam im morao opisati put. — Ta to je divno! — viknuh prividno radosno. — To je za mene vrlo važna vijest. Pojahat demo još danas u Glogovik. Ah hodemo li ondje doznati kamo su dalje odjahali? — Ne moraš ondje nikoga pitati jer ja i to znam. — Onda su ti naši protivnici zaista mnogo toga povjerili. — Nisu, nikako. Sve sam to doznao prisluškujudi. — To bolje jer onda se ne moram bojati da su te namjerice htjeli zavarati. Kamo dakle kane? — U Fandinu. To selo leži s oine strane Crnog Drima. Ondje de se neko vrijeme zadržati pa ih tamo možeš i uhvatiti. Bilo mi je jasno da je to sve laž, ali sam ga ipak upitao: — Poznaješ li možda put iz Glogovika u Fandinu? — Poznajem i to vrlo dobro. Ja potječem iz onoga kraja. Prodi dete kroz vrlo lijepe predjele, na primjer kraj glasovite Đavolje stijene. To je pukotina u planini koju je u gnjevu udarcem šake probio sam šejtan. — Je li to bajka? — Nije, istina je. Zato se ta stijena zove Đavoljom stijenom. — Onda bih je zaista volio vidjeti. — Zatim deš dodi u gustu šumu gdje između stijena leži glasovita spilja dragulja. — Kakva je to spilja? — Jedna se vila zaljubila u smrtnika. Vladar vilinskoga carstva smilovao se njezinim ljubavnim mukama i dopustio joj da pripadne svom ljubavniku, ali se


morala odredi svih svojih prednosti, primiti ljudski lik, a također i umrijeti. Ona je pristala na sve pa joj je dopušteno da siđe na zemlju, a dopušteno joj je i to da uzme sa sobom sve svoje dragulje. Ah kad je stigla na zemlju, pokazalo se da ju je ljubavnik u međuvremenu iznevjerio. Tugujudi zbog toga povukla se u onu spilju i po njoj razbacala svoje dragulje, a potom se rastopila ti suzama. Tko god uđe u spilju čiste savjesti, nadi de jedan od njezinih dragulja. Ved su brojni siromašni ljudi ušli u nju, a bogati izašli iz nje jer su dragulji te vile vrlo krupni i čisti. Džemal me ispitljivo pogleda postrance da vidi kako me se dojmila ¡njegova bajika. To je dakle bio mamac pomodu kojega je uglje-maru pribavljao žrtve. Uzmemo li u obzir praznovjerje tamošnjeg stanovništva ne trebamo se čuditi da su se našli ljudi koji su se dali zamamiti ovom (naivnom pripoviješdu. Konakdžija doda posebno naglasivši: — Ja i sam poznajem nekoliko ljudi koji su našli divne dragulje. — Jesi li ih i ti našao? — upitah. — Ne, ja nisam jer sam ved odviše star. Ne nalazi ih nitko tko je premašio četrdeset godina. — To znači da je vila davala prednost mladidima pred starcima? Trebao si prije podi u potragu. — U ono vrijeme još nisam znao za spilju; ah ti bi imao vremena, ti si mlad. — Koješta! Ja sam bogat. Imam uza se dovoljno novaca da i sam kupim takav dijamant. Prividno bezazleno pogledao sam tome lupežu u lice i opazio da je pocrvenio. Ako me je on pokušao zamamiti dijamantima, onda sam ja na svoju udicu stavio zlato. Obojica demo zagristi. To se dalo predvidjeti. On je mene htio namamiti u spilju, a ja njega k uglje-naru. — Dakle tako si bogat? — začuđeno de on. — Da, to sam mogao i misliti. Sam tvoj konj vrijedi više od cijelog mog imutka. Ali ipak bi i tebe moglo zanimati da pronađeš koji vilin dijamant. — To me svakako mami, ah još ne znam gdje se nalazi spilja. Možda bi mi ti to mogao opisati. — To ne bi bilo dovoljno. Moraš potražiti ugljanara Sarku koji de te odvesti onamo. — Kakav je to čovjek? — Jedan osamljeni ugljenar koji za mali bakšiš vodi strance u spilju.


Džemal se zaista mnogo trudio da me oduševi za tu spilju. Hinio sam da mu vjerujem svaku riječ pa sam ga zamolio da mi opiše put u Glogovik, a on mi ponudi jednog od svojih slugu za vodiča. — Ali pozna li taj čovjek također put iz Glogovika do Đavolje stijene i do spilje s draguljima. — Ne pozna. Još nikad nije bio ondje. Na konakdžijinom licu ležao je izraz napetosti što sam ga dobro razumio. Govorio sam o velikom iznosu novca što ga nosim sa sobom. Zar da ugljenar sam ddbije sav taj novac ili da ga podijeli s onom šestoricom naših protivnika, a da Džemal pri tome ne dobije ništa, premda nas je on poslao njima u ruke? Sve ako mu zaista i dadu dio, svakako de mu dati samo malenkost. Ne bi li možda mogao dobiti sve? Upravo mu je to prolazilo kroz glavu. Polučio sam dakle ono što sam htio. On je živo poželio da bude naš vodič, ali nije htio da nam se ponudi. Olakšao sam mu stvar rekavši: — Zao mi je. Ne bih htio tako često mijenjati vodiča. Tko zna hodu li u Glogoviku nadi nekoga tko me može odvesti u Fandinu. Draže bi mi bilo da me prati čovjek koji poznaje cio put odavde do Fandine. — Hm! To nije tako lako. Koliko bi platio? — Rado du mu dati dvije stotine do dvije stotine pedeset pi-jastera. — Za taj iznos du te sam voditi, efendijo, ako si sporazuman. — Vrlo rado! Odmah du dati da osedlaju konje. — Gdje su ti konji? — Prijeko kod ovčara kome sam imao prenijeti pozdrav od njegova ¡sina Suefa. Ostao sam kod njega jer sam znao. da se moji neprijatelji nalaze kod tebe. Ali sad mi (nešto pade na um: govorio si o vrijednosti mojega konja, a znam da ga nisi još vidio. — Vidjelo ga je onih šest jahača, i nisu ga mogli dovoljno nahvaliti. — Da, njima je bilo stalo da uhvate ne samo mene, ved i mojeg vranca, ah uzalud su se sladili u mislima. Nede dobiti ni mene ni konja, ved du ja dobiti njih. Hvahsao sam se time da vidim kakvo de lice pri tome udesiti Džemal. Usne su mu se trznule, ali ipak je svladao podrugljivi smiješak koji mu se pojavio oko usana. — Uvjeren sam o tome — reče. — Sto su ti ljudi prema vama! Spremi se dakle! Za pola sata sastat demo se vani na gazu. Domahnuo sam mu još srdačno, a zatim krenusmo. Putem mi reče mali Hadži: — Mirno mi možeš vjerovati, sidi, da umalo što se nisam udavio suzdržavajudi gnjev. Nikako ne bih mogao s tim nitkovom tako opširno i prijazno razgovarati kao što si to ti učinio. Zar de se to tako i dalje nastaviti?


— Zasad hode. Moramo ga uljuljati u sigurnost. — Onda ti razgovaraj s njim. Izvora moje govorljivosti mora se odredi. I čestiti ovčar Đorđe bio je zabrinut kad je čuo tko de nam biti vodičem umjesto njegovoga sluge kojeg nam je ponudio. Umirio sam ga uvjeravajudi ga da mi konakdžija nikako ne može ništa nauditi. Zatim se kratko, ah srdačno oprostismo od Israda i od ovčareve obitelji. Kad smo stigli do gaza, Džemal nas je ved čekao. Sjedio je na prilično dobrom konju i bio naoružan nožem, kuburama i' dugačkom puškom. Kad su naši konji zašli u vodu, on se okrenu prema Istoku, ispruži onamo otvoreni dlan i reče: — Neka nam Alah pomogne da nam uspije naš pothvat! To je bilo upravo krasno. Alah neka mu pomogne da izvrši grabežno umorstvo! I nehotice sam morao pogledati Halef a. Mališan je čvrsto stisnuo usta i trgnuo rukom kao da se želi mašiti biča, ali se ipak svladao. Put do Glogovika bio je gotovo isto tako dugačak kao naš jučerašnji put. Bududi da se, kao što smo predvidjeli, nismo imali nigdje zaustaviti nadali smo se da demo ved popodne stidi u Glogovik. Govorili smo malo. Usta mojih prijatelja zatvorilo je nepovjerenje, a konakdžija nije pokušavao da prekine njihovu šutnju. Možda se bojao da bi nepromišljena riječ mogla ponovo probuditi sumnju za koju je smatrao da je uspavana. Predio je bio veoma gorovit pa su se naši konji mnogo namučili tim jahanjem iz doline Treske. Oko podne spustismo se s visova u gornji dio doline Vardara. Ta rijeka teče gotovo tačno prema sjeveru pa je ispod Kalkandelena izdanci Sar planine i Karadaga potiskuju prema jugoistoku. Stigavši do dna doline ubrzo nađosmo mjesto gdje smo lako mogli prijedi preko plitke rijeke. Kad smo nakon kradeg jahanja ugledali pred sobom Glogovik, Halef zaustavi konja i mekim pogledom prijeđe preko vedinom bijednih koliba. — Jao! — reče. — Kanimo li možda ostati ovdje, sidi? — Vjerojatno nedemo ostati — odgovorih upitavši pogledom ■Džemala. — Ta tek su dva sata poslije podne. Napojit demo konje i odjahati dalje. Nadam se da ovdje u selu postoji han. — Postoji, ali ti nedeš biti njime zadovoljan — odvrati konakdžija. — Za ono što mi trebamo sigurno de biti dovoljan. Stigli smo do prvih kuda i ondje ugledah čovjeka gdje leži u travi. Kad je čuo topot kopita naših konja, on skoči na noge i zagleda se u nas. Bio je naoružan sabljom svinutom gotovo u polukrugu.


Pošto je taj džentlmen dovoljno dugo piljio u nas, on otrči kao da je podivljao, zavitla sabljom oko glave i dreknu iz sve snage: — Stranci, stranci! Otvorite prozore, otvorite prozore! Silno mi se svidio taj jasan dokaz da se nalazim u veoma civiliziranom mjestu. Kolika je oštra disciplina vladala ovdje razabrao sam po brzini kojom su svi muški i ženski, stari i mladi stanovnici sela poslušali taj poziv. Gdje god se u nekoj kudi nalazila neka rupa, svejedno zvala li se vrata ili prozor ili bila doslovno rupa u trulom zidu, pojavilo se na njoj lice. Bar mi se učinilo da razabirem lica, iako sam ugledao samo rubac, dva oka, bradu ih nešto što ne bih mogao pravo opisati i odrediti. Sad smo mogli razabrati čitavo selo. Džemal se zaustavio pred najuglednijom kudom. Zasjenjivale su je dvije goleme tamne smreke. Ležala je uz obronak brda. Kraj nje je protjecao potočid. Pred kudom je ležalo nekoliko klada za koje nam je konakdžija rekao da služe za javne sastanke na kojima se često poneko važno pitanje najprije rješavalo riječima, zatim šakama, a na kraju, još i noževima. Sjedasmo na te klade, a naše konje napojismo iz potočida. Na-' šeg vodiča poislasmo na izvide u kudu, a Halef izjavi da je gladan i da mora nešto jesti. Uskoro se Džemal vrati vodedi sa sobom neku ženu. On joj je tumačio da želimo nešto pojesti, a ona mu je odlučno odgovarala da nema ničega. Halef prekinu tu prepirku tako da je i sam iščezao u kudi. Potrajalo je dulje vremena do/k se nije opet pojavio, a za to vrijeme vladala je u unutrašnjosti te kude gostoprimstva gotovo opasna tišina. Kad se onda opet pokazao, pratila ga je gostioničarka koja ga je žestoko mašudi rukama grdila nekim narječjem koji nisam razumio. Nastojala je da mu istrgne bocu iz ruke, ali on ju je junački držao. — Sidi, ovdje ima nešto što se dade popiti — pobjedonosno de Halef. — Otkrio sam to. Uzdigao je bocu visoko u zrak. Gostioničarka je pokušavala da mu je istrgne iz ruke i pri tome vikala nešto od čega sam ja mogao razabrati samo riječi »bulik jak«. Premda sam sa svojim poznavanjem turskog jezika posvuda prilično dobro prošao, ipak nisam znao što znači »ibulik jak«. Na kraju Hadži žestoko odgurne gostioničarku, izvuče čep iz boce i podigne je na usta. Pide nije bilo ni tamno ni svijetlo pa nisam mogao razabrati je li ta rakija gusta ili rijetka. Svakako bih prije nego što je okusim, podigao bocu prema svjetlu i omi-risao je. Halef se međutim tako obradovao da nije ni pomislio na to. On pohlepno i dugo potegnu. Ved sam dugo poznavao svoga Halefa, ali još nikada nisam vidio lice kakvo mu je bilo sada. Odjednom je dobilo stotinu bora. Vidjelo se da se trudi da ispljune tu


tekudinu, ali prepast mu je potpuno ukočila donji dio lica. Usta su mu se od užasa širom otvorila i ostala otvorena. Ved sam se preplašio da ga je uhvatio grč čeljusti koji se, kako je poznato, dade izliječiti žestokom zaušnioam. Samo njegov jezik ¡zadržao je neznatni dio svoje pokretljivosti. Plivao je amo-tamo po rakiji koja mu je (polako curila preko usana, kao pijavica položena u kiselo mlijeko. Pri tome je Halef tako visoko podigao obrve, a oči tako čvrsto stisnuo kao da za cijeloga svog života ne želi više pogledati sunce. Obje je ruke ispružio i svih deset prsti raširio što je više mogao. U onom svom prvom užasu daleko je odbacio bocu. Ona je pala u vodu iz koje ju je gostioničarka spasila uz opasnost po život, zagazivši u nju do koljena. Pri tome je ta žena ponovo stala psovati na sav glas, ah Od svega onoga što je rekla, ja sam opet razumio samo ono ved spomenuto »ibulik jak«. Bududi da je Halef i dalje šutio, priđoh k njemu i upitah: — Sto je? Sto si to pio? — Grr-g-gh! — glasio je odgovor koji doduše nije spadao ni jednom jeziku, ali su ga ipak svi razumjeli. — Ta dođi k sebi! Kakvo je to pide bilo? — Grr-g-gh-rr! Halef još uvijek nije uspio da zatvori usta, a ruke i prsti bili su mu i dalje ispruženi. Ipak mu je uspjelo da otvori oči pa me pogleda upravo beskrajnom očajnošdu. — Bulik jak! — viknu žena kao odgovor na moje pitanje. Uzalud saim u dubu preletio sve rječnike koji su mi ikada u životu stajali na raspolaganju. Jednostavno nisam znao što znači ^bulik«. A »jak«? Ta valjda time nisu mislili tibetansko govedo? — Ispi juni to! —savjetovah mališanu. — Grr! Približio sam se njegovim otvorenim ustima i vonj mi je rekao sve. Odmah sam razumio i gositioničarkine riječi. Govorila je narječjem svoga sela. Umjesto »bulik jak« trdbalo je glasiti >*balik jagi« ili doslovno prevedeno »riblje ulje«. Mali Hadži popio je riblje ulje. Kad sam to razjasnio svojim pratiocima, oni prsinuše u glasan smijeh. Taj izraz osjedaja u kojem nije bilo nimalo poštovanja smjesta je samosvjesnom Halefu vratio sigurnost. On povuče ispružene ruke, ispljune ono što je imao- u ustima, bijesno skoči prema ljudima koji su mu se smijali i viknu: — Hodete li šutjeti, đavolovi sinovi! Ako mi se želite smijati, onda najprije upitajte da li ja to dopuštam! Ako vam je tako smiješno pri duši, onda sami uzmite bocu i popijte to ulje očaja. Budete li se i dalje smijali, ja du vam to dopustiti.


Odgovorio mu je još glasniji smijeh kojemu se pridružila čak i gostioničarka, ali Hadži žestoko navali na nju i zamahne bičem. Na sredu je promašio jer je žena strelovitim skokom iščezla kroz vrata. Ne rekavši više ništa, Halef legnu uz potočid, zamoči u nj lice i ispere usta. Ja izvadih iz svoje vredice tri puna pnsrtoveta duhana i gurnuh mu ga u usta. Morao ga je prožvakati da se riješi strašnog okusa. Posljedice toga kobnog gutljaja bile su to gore što je riblje ulje bilo ved prastaro, kako sam kasnije doznao od gostioničarlke. Najprije se bila razljutila zbog te nasilne otimačine navodne rakije, :ili djelovanje neobičnog pida ju je umirilo pa nam je sad iznijela ono što je malo prije zatajila: pola boce prave rakije kojoj se Halef veoma zaneseno posvetio jer ni duhanu nije uspjelo da potpuno ukloni okus ranketljivog ribljeg ulja. Onda Halef krenu dalje kao da želi prošetati, ali prije nego što je iščezao iza hana, potajice mi dade znak da pođem za njim. Pošao sam. — Moram ti nešto redi, sidi, što ostali ne smiju znati — reče mi. — Žena je tvrdila da u kudi nema ini jela ni pida, ah ja joj nisam vjerovao jer u hanu uvijek mora biti nečega. Zato sam stao posvuda tražiti, premda m'i to ona nije htjela dopustiti. Naposljetku sam našao onu bocu punu nesrede koja mi je preokrenula želudac. Žena mi je nije htjela dati, ali ja sam joj je oduzeo silom jer nisam razumio što govori. Pri tome sam naišao na neki ormar. Otvorio sam ga i ustanovio da je pun posija, ali one su neobično i zamamno mirisale. Nisam zaboravio taj miris jer sam ga tek jučer pravo upoznao. Halef duboku -uzdahnu. Ved sam znao što de redi. Sigurno je otkrio šunku. — Misliš li, sidi, da je prorok zaista tačno razumio arkanđela u pogledu svinjetine? — nastavi on. — Držim da je Muhamed ih samo sanjao ih da je sebi umišljao da vidi arkanđela. Osim toga smatram da je zabranu svinjetine izrekao po uzoru na Musu'. — -Sidi, olakšao si mi srce. Zamisli samo! Zamamljen tim mirisom duboko sam posegnuo u ¡posije. Osjetio sam nek-e tvrde predmete, velike i malene i izvukao ih odande. Bile su to kobasice i jedna šunka. Stavi-o sam ih natrag u ormar jer se žena tužila da je želim orobiti, a kraj toga nisam smio redi da joj kanim platiti. Ispunio bi moju -dušu zahvalnošdu da sad odeš Ik njoj i da od nje kupiš kobasicu i komadid šunke. Hodeš h mi kradomice iskazati tu uslugu? Oni ostali ne smiju za to znati. Ne smijemo smetnuti is uma da je mali Hadži bio vjeran prorokov pristaša pa me je njegov zahtjev iznenadio.


— No? — upita kad mu nisam odmah odgovorio. — Zar mi ne kaniš ispuniti želju, sidi? — Ispunit du ti je, Haleife. 'Alko zmaj Ištiha2 bjesni u tvom tijelu, moram te osloboditi toga Zla jer sam ti prijatelj. Ne smiješ vječno podnositi mUke što ti ih on zadaje. Govorit du dakle sa ženom. 1 Mojsije. 2 Glad.

— Ali nemoj dopustiti da oni drugi vide što mi donosiš. Ja du se s druge strane kude vratiti k njima jer oni ne moraju znati da smo ovdje razgovarali. Halef ode. Vidio sam da han ima i sa stražnje strane vrata pa u do b onuda. Dosad se činilo da je žena sama u kudi pa sam se dakle začudio kad sam -čuo dva glasa. Zastao sam i oeluhnuo. Žena je razgovarala s konakdžijom pa sam prilično tačno razumio sve. Govorila je doduše svojim narječjem, ali se trudila da je on razumije što je i meni koristilo. — Oni su dakle svratili k tebi — reče Džemal. — Zar ti nisu kazali da demo i mi dodi? — Da, rekli su da de dodi pet konjanika, ali su mi ispripovjedili da su tvoji pratioci opaki ljudi. Zato im nisam htjela dati ništa da piju. — To je bilo krivo od tebe. Upravo zato jer su tako opasni, moram biti s njima prijazan. A i ti ne smiješ dopustiti da oni opaze kako si ih progledala. Imaš li možda kakvu poruku za mene? — Imam. Nipošto ne smiješ ovdje prenoditi pa ni onda ako kasno stignete ovamo. Treba naprotiv da s njima pojašeš do Janaka. — Hode li on biti kod kude? — Hode. Tek prekjučer je bio ovdje i pripovijedao da neko vrijeme nede odlaziti od kude. — Kako se osjedaju oni jahači? — Onaj starac koji je slomio ruku neprekidno je jaukao. Morali su mu skinuti povoj da mu vodom rashlade ruku. Kad je ponovo uzjahao na konja, tresla ga je zimica pa je zateturao u sedlu. Hodeš li se dugo odmarati s tim strancima ovdje? — Odmah demo krenuti dalje. Budi oprezna. Oni ne smiju znati da sam s tobom razgovarao o onim jahačima i o Janaku. Zato du sad otidi. Cuo sam kako se udaljio pa sam i sam na jednu minutu izašao iz kude. Ta žena nije smjela naslutiti da sam nešto čuo. Tko je bio Janak? Zar možda onaj trgovac koji je prodavao Sarlkin ugljen? Kad sam onda ponovo ušao glasnim koracima, žena mi dođe u isusret, a ja joj rekoh što žehm. Bila je spremna da mi dade te tečne stvari ali me je ipak upitala mjeredi me nepovjerljivo:


— Ali efendijo, imaš li novaca? Poklanjati ne mogu ništa. — Novaca imam pa du, razumije se, platiti. — Ne razumije se to baš tako kako ti misliš. Ja sam kršdanka i smijem jesti to meso. Ali ako ga prodam muslimanu, ogrešujem se o zakon pa du umjesto novca dobiti kaznu. — I ja sam kršdanin. — Dobro, vjerovat du ti — reče ona. — Dođi sa minom i odreži koliko god hodeš! Uzeo sam otprilike tri četvrt kilograma kobasica i komad šunke od pola kilograma. Gostioničarka je za to zatražila pet pijastera, a kad sam joj dao tri pijastera više, ona me začuđeno pogleda. — Smijem li ih zaista zadržati? — upita me u sumnji. — Smiješ. Budi tako ljubazna pa mi daj nešto u što bih mogao zamotati te stvari. — Sto bi to moglo biti? Možda papir? — Da, papir bi najviše odgovarao, ali ne smije biti prljav. — Papira uopde nemamo. Gdje bi se tu u selu mogao nadi komad papira? Dat du ti nešto drugo. Evo tu je košulja moga muža koju više ne nosi. Otrgnut du ti komad od nje. Ona posegnu u kut pun kojekakvih otpadaka i izvuče odande nešto što je izgledalo poput krpe za čišdenje svjetiljki. Od toga otrgne komad, zamota u to kobasice i šunku, pruži mi omot i reče: — Evo, uzmi i uživaj. Ja sam u cijelom ovom kraju poznata kao najspretnija kobasičarka; sigurno ved dugo nisi jeo nešto tako tečno. — Vjerujem ti — odgovorih uljudno. — Sve što ovdje vidim ima i boju i miris usoljena mesa, a i ti sama si tako privlačna kao da si zajedno sa šunkom ležala u salamuri, a zatim visjela u dimnjaku. Upravo zavidim tvom životnom drugu. — O, efendijo, ne pretjeruj — polaskano viknu ona. — Ima u našoj zemlji ljepših žena nego što sam ja. — Pa ipak se od tebe opraštam u uvjerenju da du te se rado sjedati. Neka tvoj život bude'mirisan i sjajan kao šunka! Kad sam opet izašao, požurih se da se riješim paketida i stavih ga u Halefove bisage. To nije opazio nitko osim Halefa. Svi ostali su promatrah stanovnike sela koji su se postepeno radoznalo skupili. Onaj čovjek koji je, kad smo se pribhžili ulazu u selo, skočio na noge i pobjegao vičudi, stajao je sad uz nekog drugog čovjeka dosto-


janstvena držanja. Nešto su živo razgovarali. Upravo kad sam sretno sakrio jelo, priđe onaj prvi našem vodiču i poče s njime tiho i živahno raspravljati. Zatim se okrenu k meni, podupre se šiljkom svoje sablje o zemlju, objema se rukama osloni na balčak, udesi lice kao da je paša s tri konjska repa i upita: — Ti si stranac? — Jesam — odgovoriih prijazno. — I prolaziš kroz naše krajeve? — Bar namjeravam prodi — rekoh još mnogo prijaznije. — Onda znaš što ti je dužnost. — Što misliš time redi? — To je zvučalo upravo srdačno. Taj me je čovjek zabavljao. Ali što sam ja postajao prijazniji, njegovo je lice bivalo sve mrklije. Trudio se iz svih sila da me se što snažnije dojmi. — Moraš platiti porez •— otresito izjavi. — Porez? Kako to? — Svaki ga stranac koji prolazi kroz naše selo mora platiti. —- Zašto? Zar vam stranci nanose kakvu štetu koju moraju nadoknaditi? — Ne pitaj ved plati! — Koliko? — Dva pijastera po osobi. Vi ste četiri stranca jer konakdžiju Džemala ne mogu računati, bududi da ga poznajemo i on je sin ove zemlje. Kako mi je rekao, ti si vođa ovih ljudi pa moraš dakle platiti osam pijastera. — Onda mi bar reci tko si ti? — Ja sam general javne sigurnosti ovoga mjesta. — Onda si zaista ugledan čovjek. A što ako se ja oduprem da platim? — Onda du zaplijeniti vaše stvari. — Tko je izdao nalog da se od svakog stranca ubire porez? — Ja i kjaja. — Je li i on ovdje? — Jeste, eno ga tamo! Stražar pokaza na onog dostojanstvenog čovjeka s kojim je maločas govorio i koji me je sad promatrao s velikim iščekivanjem. Pozovi ga ovamo! — zapovjedih. — Čemu? Ono što ja kažem, to mora biti, i to odmah, jer inače .. . — On prijetedi zamahnu sabljom. — Mir! — odgovorih mu. — Sviđa rni se jer se držiš istoga principa kao i ja: ono što kažem to mora biti. Porez nedu platiti. — Onda demo uzeti toliko vaših stvari koliko je potrebno da budemo pokriveni.


— Ne vjerujem da bi vam to uspjelo. — Oho! Doznali smo tko ste vi. Ako se ne pokorite, osjetit dete bič! — Obuzldaj svoj jezik jer sam navikao da me susredu s poštovanjem. Porez nedu platiti, ah pošto vidim, da si siromah, poklonit du ti dva pijastera. Ved sam posegnuo u vredicu s novcem da mu dam taj bakšiš, ah odmah povukoh ruku jer on podigne sablju, mašudi njome pred mojim licem i vičudi: — Zar možda bakšiš? Meni, stražaru i čuvaru ove opdine? To je uvreda koju moram najstrože kazniti. Porez se udvostručuje. A kako da te ja susredem? S poštovanjem? Ti si lupež pred kojim nemam ni traga poštovanja. Stojiš tako duboko- ispod mene da te ne vidim jer... — Šuti! — prekinuh ga. — Ako me ne možeš vidjeti, onda deš me osjetiti. Guhi se odavle jer deš inače dobiti bičem. — Sto? — izaurla on. — Bičem? I ti to kažeš mani, poštovanom i uglednom čovjeku dok si ti prema meni crknuti štakor i izgladnjeli miš! Evo me ovdje, a ovo je moja sablja. Tko mi brani da te probo-dem? Na svijetu bio bi jedan lupež manje. Ti zajedno sa svojim pratiocima... I opet je bio prekinut. Halef mu položi ruku na rame. — Daj ved jednom šuti jer de se efendija inače ozbiljno latiti posla i ti deš svoj porez dobiti ispladen onamo odakle ga nedeš modi skinuti. Seoski stražar odgurnu Halefa tako snaižno da je mališan zateturao nekoliko koraka natraškei viknu na njega: — Crve! Zar se zaista usuđuješ dodirnuti najvišeg službenika ovoga mjesta? To je zločin koji treba smjesta kazniti. Sam deš dobiti bičem. Ovamo, kjaja, ovamo ljudi! Uhvatite toga patuljka! Dobit de batine svojim vlastitim bičem. Kjaja je ved podigao nogu da priđe bliže, ali je odmah opet povuče. Činilo se da mu se nije svidio pogled koji sam mu dobacio. Njegov je primjer djelovao tako da nijedan od ostalih seljana nije poslušao poziv glavnog generala javne sigurnosti. — Smijem li, sidi? — upita Halef. — Smiješ — klimnuh. Bilo je dovoljno da Halef da znak Osku i Omaru. Narednog trenutka ležao je taj čovjek na zemlji s leđima prema gore. Oslko ga je držao za ramena, a Omar mu je ležao na nogama. Momak se derao, ah se Halef derao još glasnije: — Pogledajte, muškarci i žene kako ovom vlasniku velikih riječi pladamo porez. Najprije de ga dobiti on, a zatim de ga dobiti svatko tko se usudi da mu priskoči u pomod. Kao prvi kjaja. Koliko da dobije, sidi? — Zatražio je osam pijastera.


Nisam dodao ništa, ah je Halef po izrazu moga lica razabrao da treba biti milostiv. Opalio mu je dakle osam udaraca, ali samo prividno. Ti blagi udarci nisu mu mogli zadati boli. Ipak su ga se silno dojmili. Odmah kod prvog udarca glavni je general zašutio. Kad su ga onda ona dvojica ispustila, on polako ustane, protare stražnji pol svog tijela i poče jadikovati: — O zakone, o pravednosti, o veliki sultane! Najvjernijeg slugu sigurnosti ove zemlje vrijeđaju bičem! Moja se duša topi u suzama, . a iz moga srca teku potoci tuge i žalosti. Otkada zaslužni muževi dobivaju medalje slave korbačem onamo gdje je nitko ne može sprijeda opaziti? Spopali su me bolovi tijela, a osjedam i muke prolaznog života. O zakone, o pravednosti, o veliki sultanu i padišahu! Htio se odšuljati, ali ja mu doviknuh: — Poeekaj još malo. Ja uvijek držim riječ. Bududi da sam ti obedao dva pijastera ti deš ih i dobiti. Da ti bolovi tvoga života ne budu preteški, dat du ti čak tri pijastera. Evo ih! Stražar nije povjerovao svojim očima kad sam mu pružio novac. Najprije me ispitljivo pogleda, a onda primi novac i gurne ga u džep. Činilo se međutim da mu se u džepu nalazila rupa jer je opet izvukao ruku i gurnuo novac pod svoj golemi turban. Zatim mi se nakloni i reče: — Efendijo, muke ove zemlje i neugodnosti ovoga svijeta prolazne su kao i sve ono što je stvoreno. Tvoja milost ulijeva balzam u moju dušu i u dubine mojih osjedaja. Neka se sudbina pobrine za to da tvoja vredica nikad ne ostane bez srebrnih pijastera. — Hvala. A sad mi pošalji kjaju! Kjaja je čuo moje riječi pa priđe bliže. — Što zapovijedaš, efendijo? — upita. — Ako je seoski zaptija dobio od mene bakšiš, onda treba da ga dobije i kjaja. Nadam se da si s time sporazuman? — Potpuno! — viknu on ispruživši ruiku. — Tvoja usta imaju riječi blagoslova, a tvoja ruka dijeli darove bogatstva! , — Tako je. Ne bi li htio primiti manje nego što je primio tvoj podređeni? — Efendijo, ja sam pretpostavljeni, meni pripada više nego njemu. — Tako je. On je dobio osam batina i tri pijastera pa du prema tome tebi dati pet pijastera i dvanaest udaraca. Kjaja smjesta položi obje ruke tamo gdje ni kod najvedih učenjaka ne možemo tražiti sjedište duševne snage i vikne: — Ne, efendijo! Nedu batine, ved samo pijastere.


— To bi bilo nepravedno. Nema pijastera bez batina. Ili sve ih ništa. Odaberi! — Onda radije ništa. — Sam si dakle kriv ako ne dobiješ ono što sam ti obedao. — Ne, ne! — ponovi on. — Bilo bi odviše da primim oboje. Glavar sela krenu dalje, ah se,nakon nekoliko koraka opet vrati, pogleda me moledi i upita: — Efendijo-, ne bismo 1 to mogli drukčije učiniti? — Kako? — Daj meni pet pijastera, a onih dvanaest batina daj mom zaptiji. On je ved okušao bič tako da ga se više ne boji. — Ako je on sporazuman s time, i ja sam. Dakle ovamo s tobom, ti generale javne sigurnosti! Halef ispruži ruku prema stražaru, ah ovaj smjesta skoči ustranu i viknu: — Sačuvaj bože! Nježni osjedaji moga sjedišta ved su dovoljno uzbuđeni. Ako si zaista odlučio da dijeliš, onda daj meni pijastere a kjaji batine. Tebi može biti posve svejedno tko dobije jedno, a tko drugo, ali meni to nipošto nije svejedno. — Vjerujem ti. Vidim međutim da se nedu riješiti ni jednoga ni drugoga, zato vam dopuštam da odete. — Razumijem, gospodine. Mirno putuj dalje. Možda deš negdje drugdje nadi dušu koja čezne za batinama, a ne želi pijastere. On podignu sablju koja mu je ispala i ode. Kjaja se također udalji ali se ipak još jednom vrati pa mi povjerljivo šapne: — Efendijo, možda bi se to dalo još izvesti. Volio bi!h dobiti pijastere. — No, kako? — Dvanaest je odviše. Daj pet pijastera i pet udaraca. To bih ved mogao podnijeti. Ispuni mi tu molbu pa je prema tome izvršeno ono što želiš, a i ja sam dobio ono što tražim. Nisam mogao drukčije, morao sam se glasno nasmijati, a i moji drugovi mi se pridružiše. Kjaja se obradovao što nas vidi tako raspoložene pa me upita gotovo nježno: — Dragi moj efendijo, zar ne da deš to učiniti? Pet i pet? Uto se iz naroda, koji je stajao oko nas, izdvoji neki visoki mršavi crnobradi čovjek i reče: — Cuj me, strance. Ovdje vidiš tridesetoricu ljudi od kojih je svaki spreman da si dade opaliti pet batina ako uz to dobije pet pijastera. Ako ti je pravo, mi demo se svrstati redom i zaraditi te lijepe novce.


— Hvala lijepa — odgovorili mu. — Vi nas niste uvrijedili pa ne možete dobiti batina, a na žalost ni pijastera. Na čovjekovu licu pokaza se razočaranje. On mi turobno odgovori : — To nam nikako nije milo. Ja sam siromašan pa se svojom obitelji hranim sokom od žira. Glad je naš jedini zaštitnik. Još nikad me nije nitko udario batinom, ali danas bih dopustio da me tuku samo da dobijem pet pijastera. Na njemu se vidjelo da govori istinu. Bijeda mu je bila urezana u svaku boru lica. Ved sam htio posegnuti za pojas, ah Halef se nađe kraj njega, izvuče vredicu i utisne mu nešto u ruke. Kad je siromah opazio što je dobio, on vikne: — Prevario si se! Ta ne možeš mi. .. — Suti, stari! — upade mu Halef u riječ. Jednom je rukom za-dijevao vredicu natrag za pojas, a drugom prijetedi zamahnu bičem. — Gubi se odavde i pObrini se da tvoja oibitelj jednom dobije pravu kavu umjesto prženoga žira! Gn odgurne čovjeka među ostale, a ovaj se smjesta udalji dugim koracima dok su svi drugi pošli za njim da čuju koliko je zapravo dobio. Sad krenusmo i mi. Kad su naši konji pošli, seoski stražar izađe opet iz mnoštva i doviknu mi: — Efendijo, usredio si me pijasterima. Zato du ti dati počasnu pratnju. On nam se stavi na čelo, uze sablju i krenu ispred nas oštro stupajudi. Tek vani izvan sela oprostio se od nas. — Sidi — reče Halef — raduje me da ga nisam grubo udario. Nije to loš momak pa bi mi bilo žao da sam pretjerano uzbudio blage osjedaje njegovog sjedišta.

U GLOGOVIKU smo se nepredviđeno zadržali više od jednog sata. Upitah vodiča gdje demo prenoditi, a on mi odgovori: — Ostat demo kod Janaka gdje dete se bolje odmoriti nego ovdje u selu. — Koliko je do njega? — Do njegove kude demo stidi prije nego što smrkne. Budite sigurni da de vas rado primiti. Imao sam razloga da se dalje ne raspitujem. Za nas je bilo dobro da konakdžija povjeruje kako imamo puno povjerenje u njega. Još uvijek smo jahali po visoravni, ali ispred nas su se ,na zapadu uzdizale visoike planine pa ubrzo zađosmo među njihove izdanke. Desno od nas pružali su se strmi vrhunci prema sjeveroistoku. Približavah smo se jugozapadnom izdanku planine čije podnožje oplakuju hladne vode Crnoga Drima. Malo dalje sjeverno spojio se Bijeli Drim s Crnim Drimom pa je sjedinjena rijeka tekla prema Jadranskom moru,


cilju našeg putovanja koji nije više bio daleko. Za tri dana mogli smo stidi onamo. Ali hode h nam to uspjeti? Morali smo svladati zapreke koje se nisu sastojale samo u neprohodnom terenu. Sad smo se ved nalazili usred planina koje su se strmo uzdizale u nebo. Dosad se doduše nismo kretali utrtim putem, ali smo ipak mogli prilično brzo- jahati, ali sad smo se morah provlačiti kroz gotovo neprohodne klance. Goleme razbijene stijene zakrčavale su nam put. Krupna stabla srušila su se sa strmih padina i prisiljavala naše konje da se penju preko njih. Mogli smo jahati samo po dvojica u redu, a često smo štoviše duge komade puta morah jahati jedan po jedan jer za dvojicu nije bilo prostora. Konakdžija je kao vodič jahao na čedu, a Halef je bio zalaznica. Znao sam zašto. Sigurno se posvetio onom omotu sa šunkom, a nije htio da ga itko pri tome ulovi. Upravo smo bili ponovo zakrenuli u neku guduru koja je dopuštala da dva jahača jašu usporedo. Ja sam bio pretposljednji, ali se nisam osvrtao na Halefa. Uto on potjera konja i dojaše do mene. — Sidi, je li netko nešto opazio? — Stoto? — Da sam pojeo zabranjenu svinjsku butinu. — To nitko nije vidio pa ni ja. — Onda mogu biti miran. Ali kažem ti da se prorok ognešuje o svoje vjernike zabranjujudi im to jelo. Ono je pravi užitak. Sa šunkom se ne da usporediti ni jedno pečeno pile. Ah kako to da mrtva svinja mnogo bolje miriši od žive? — To stoji u vezi s obradom mesa. Meso se stavlja u rasol i suši se u dimu. — Kako se to radi? — Meso se stavlja u sol koja iz njega izvlači vodu, tako da se ne može pokvariti. — Ah to je dakle ono meso iz rasola o kojem sam čuo govoriti? — Jeste. Onda se suši u dimu pa baš pomodu dima dobiva miris koji ti se tako sviđa. Kako stoje tvoje zalihe? — Šunku sam pojeo, ali kobasicu još nisam ni okušao. Halef izvuče kobasicu iz biisage i nož iz pojasa. — Hodeš li i ti komadid, sidi? — Ne, hvala. Kad sam se sjetio žene koja je vjerojatno sama punila kobasice, tek me potpuno prošao. Onda opazih da se Halef uzalud trudio da razreže kobasicu. Rezao je, ali nož nije prodirao u nju. — Sto je? — Oh, kobasica je odviše čvrsta — odvrati Halef.


— Čvrsta? Vjerojatno misliš da je tvrda? — Ne, tvnda nije, ah je silno čvrsta. — Možda je u nju zapala kakva mala kost. Pokušaj malo dalje. Halef zareže na nekom drugom mjestu i tu je nož posve lako prodro u kobasicu. On omirisa odrezani komad, hce mu se razblaži pa mi oduševljeno domahnu i zagrize. Grizao je i grizao, čvrsto držao zubima i navlačio obim rukama, ah uzalud. — Alah, Alah! Ta kobasica je tvrda kao goveđa koža! — viknu. Ah taj miris! Taj okus! Moram je pregrlisti, moram! Grizao je i navlačio iz sve snage pa mu je napOkon uspjelo. Ono žilavo mjesto je popustilo i vrh kobasice se odvojio. Jedan je komad zadržao u ruci, a drugi je imao u ustima. Počeo je žva!kati, žvakao je i žvakao, ali nije progutao ni zalogaj. — Sto žvačeš, Halefe? — Kobasicu — odgovori on. — Pa onda je progutaj! — Ne mogu. Jednostavno ne mogu pregristi taj komad. — Kako ti prija? — Izvrsno! Ah žilavo je, veoma žilavo. Upravo kao da žvačem goveđu kožu. — Onda to nije meso. Pogledaj što je. Halef izvadi zalogaj iz usta i stane ga prevrtati prstima, stiskati i razvlačiti, pomno ga ogledavajudi. Naposljetku reče: — Ne znam što je. Daj ti pogledaj tu stvar. Uzeo sam »tu stvar« i pogledao je. Ved i na prvi pogled nije izgledala nimalo privlačivo, a kad sam onda otkrio što je to bilo, želudac mi se okrenuo. Da reknem Halefu? Svakako. Prekršio je prorokovu zapovijed, a ovo je bila kazna. Mališan je imao divne zube, ah mu ipak nije uspjelo da prožvače taj kožnati predmet. Ja ga pomodu palca ispravih u njegov prvotni oblik što ga je imao prije nego što je došao u kobasicu i pružih ga Halefu. Kad je ugledao, oči mu se raskolačiše na dvostruku veličinu, a razjapio je i usta. — Alah, Alah! — viknu. — To je strašno! Čovjeku se upravo ježi koža. Sve da netko govori i dvadeset jezika pa da se duge godine služi samo stranim jezicima, ipak de se u trenutku velike prepasti ili velike radosti poslužiti svojim materinjim jezikom. Tako je bilo i ovdje. Halef je sad govorio svojim maternjim jezikom, mogrebnijskim narječjem arapskog jezika. Mora da se jako prestrašio. — Sto vičeš? — upitah ga bezazleno. — O sidi, što sam to žvakao! To je sramota, to je odvratno!


Gledao me je kao da od mene očekuje pomod. Sve crte njegovoga lica grčevito su se pomicale kao da žele svladati dojam toga strašnog otkrida. — Ta govori! Što je? — O Alahu, o proroče! Osjedam svaku pojedinu vlas na glavi. Čujem kako mi želudac pjeva kao dulun1. Svi moji nožni prsti se tresu, a jeza mi prolazi kroz prste na rukama kao da de utrnuti. — Još uvijek pravo ne znam zašto. — Sidi, kaniš li mi se rugati? I ti si vidio što je to. To je kožnati prst! — Kožnati prst? Ne razumijem. — Zar si zaboravio arapski? — Misliš li da je zaista to? — Da, uvjeren sam! — odvrati on i pljune. — Tko je načinio tu kobasicu? Možda ona žena? —- Vjerojatno. — Kakve li nesrede! Imala je ranjeni prst pa je s debele zimske rukavice odrezala palac i natakla ga na povezani prst. Kad je punila kobasicu, utrpala je u nju sve, i odrezani palac rukavice i povoj. Strašno! — To bi zaista bilo strašno, Halefe. — Ne govori više ni riječi! Halef je još uvijek sve držao u rukama, odgrizeni komad kobasice i nesretni palac rukavice. Njegovo se lice ne bi dalo opisati. Svakako se toga - trenutka osjedao kao najnesretniji čovjek na zemlji. Gledao je čas mene, čas kobasicu i kao da je bio toliko pun odvratnosti da nije imao vremena da učini ono što bi bilo najlogičnije. — Baci onda kobasicu! — Da je bacim? Dakako! Ali što imam od toga? Moje tijelo je oskvrnuto, moja duša je izgubila svoje dostojanstvo, a srce mi visi u grudima kao turobna kobasica. Moji preci se okredu upravo kao i moj želudac, ali u grobu. Sinovi mojih unuka liti de suze kad se sjete toga kažnjenoga sladokusca. Kažem ti, sidi, prorok ima potpuno pravo. Svinja je najbesramnija životinja na svijetu i zavodnica muškog spola. Svinju treba iskorijeniti iz carstva životinja, treba je kamenovati i otrovati svim mogudim štetnim lijekovima. A čovjek koji je izvršio to sramotno otkride da raskomadanu Iješinu, mast i krv te nemani napuni u crijeva, taj čovjek se mora zauvijek pedi u najstrašnijem kutu pakla. Onu ženu pak koja je ovaj prst goleme rukavice i 1 Gajđe.

povoj svoga nevjernog palca ugurala u kobasicu, tu Halefovu oskvrni-teljicu, neka muči njezina nečista savjest danju i nodu bez prekida sve dok sama sebe ne bude smatrala izvnnutim ježom čije bodljike gledaju unutra!


— Da, tako je! — nasmijah se. — Tvoje lice mi je potpuno strano pa te više ne prepoznajem. Jesi li ti zaista hraibri i ponosni Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara? — Sut'i, sidi! Nemoj me podsjedati na valjane očeve mojih djedova! Nijednoga od njih nije zadesila takva nesreda da glođe palac rukavice koji se najprije nalazio ha bolesnom prstu, a zatim u još bolesnijoj i turObnijoj kobasici. Sva moja muška govorljivost nije dovoljna da prikaže muke mojih ustiju, strah moga grla i nemod moje probave. Ovaj dan je najbjedniji u cijelom mojem zemaljskom hodočašdu. Najprije sam pio riblje ulje da mi se od mučnine umalo nije ugasila luč života i tek što je ponovo počela malo titrati, odmah sam stio žvakati palac rukavice učinjen u rasolu. To je ipak više nego što može smrtnik podnijeti! — Hodeš li jednom ved tu stvar baditi? — .ponovo ga oipomenuh. — Da, baciti, baciti! Grijeh današnjeg dana ne smije više ni trenutka ostati prilijepljen uz moje prste. Ogorčeni su mi svi užici svijeta. Prvom čovjeku koji mi pokaže kobasicu, ispalit du sve metke u trbuh. Nedu više ni da čujem ni da vidim svinju. To je najbezbožnija životinja na svijetu! On baci sve daleko od sebe. Bio je naučen na to da čak i najne-ugodnije stvari zaodjene u cvjetnu istočnjačku odjedu, pa je to uspio učiniti i u ovome posve banalnom predmetu. Zatim nijemo nastavi jahati kraj mene, a kad sam ga upitao zašto šuti, on mi još uvijek ljut odgovori: — Ne postoji jezik ni jednog naroda koji bi bio dovoljno bogat da opiše moju žalost i slomljenost moje duše i cijeloga mog tijela. Zato je bolje da uopde ništa ne govorim. Moram strpljivo čekati dok se moja uzbuđena unutrašnjost sama po sebi smiri. Uto se završila i gudura i pred nama se otvori uzak i dugačak travnik kroz koji je pretjecao potok. Na travniku je raslo nekoliko osamljenih grmova oko kojih su se ovijale malina i kupina koje su bile pune krupnih plodova da smo im se zaista morali čuditi. Da nije bilo ved tako kasno, mogli bismo sjahati da se malo osladimo. — Uiz ovaj potok leži Janakova koliba — izjavi naš vodič. — Za četvrt sata stidi demo do nje.. Ovdje smo mogli jahati upoiredO. Bilo je dovoljno prostora pa potjerasmo konje u galopu. Naučen na to da i za vrijeme najbržeg trka pazim na sve i sad sam oštro motrio okolinu pa sam zapazio nešto što me je natjeralo da zaustavim konja. Svi ostali se povedoše za mnom. — Sto si vidio? Sto je s tim grmljem? — upita Halef. Zaustavili smo se pred nekim mjestom tako gusto obraslim


grmljem i trnovitim povijušama da bi se čovjek jedva mogao provudi kroz nj. Ipak su kroz taj siplet povijuša bile Utrte staze, prolazi i putovi koji su se čelsto ukrštavali. — Zar ne vidiš da je ovdje netko bio? — odgovorih. — Da, vidim. Ah što te to smeta? Sigurno je netko brao maline. — To je mnogo lakše mogao učiniti ovdje na rubu grmlja. Nitko se pametan nede provlačiti uzduž i poprijeko kroz takvo trnje ako bez napora može dodi do onoga što traži. — Ta vidiš i sam da je dotični tražio samo mahne. Duž tih putova što ih je on sebi probio pobrane su sve maline i kupine na dohvat ruke. — Dotični? Hm, da! Mora da je njegovo odijelo bilo napravljeno od veoma čvrste materije, vjerojatno jake kože. Inače bi mu ovdje otišlo u krpe. Osim toga su ti prolazi širi nego što ih može utrti čovjek. — Misliš h možda da to nije bio čovjek? — Gotovo da je tako. Gledaj samo kakvom su snagom zgažene vitice. — Mora da je to bio neki veoma snažan čovjek. — Ni najsnažniji čovjek ne bi tako krčio put. Prelazio bi preko zapreka gdje god bi mu to bilo mogude. Ali ovdje nije bilo tako. Vitice i izdanci leže duboko i gotovo na zemlji. Tako su nasilno zgnječeni kao da ih je netko zdrobio valjkom. — Istina. Ne shvadam kako to može učiniti čovjek. — Hm! Da se ne nalazimo u Turskoj, ved u američkoj divljini, znao bih što je u stvari. Odjeda toga prijatelja kupina zaista je bila od kože. Čini se da je to bilo najljepše i najgušde krzno koje uopde postoji, a bilo mu je i čvrsto priraslo uz tijelo. — Efendijo, znam što misliš — javi se sad konakdžija potjerav-š; svoga konja nekoliko koraka dalje od mjesta na kojem smo stajali. Očito se htio odmadi od grmlja. — Govoriš o medvjedu. — Pogodio si. Bojiš li se? — Nikako. Medvjedi su ovdje rijetki, ali ako koji kadšto zaluta u naše planine, onda je sigurno bijesan pa s njime nema šale. — Sigurno je tako. Mladi medvjed, koji živi samo od voda i korijenja, nede zalutati ovamo. Uvjeren sam da je ovdje kupine brao zaista medvjed pa du malo pogledati puteve što ih je utro kroz grmlje. — Alaha ti, kani se toga! — Ah! Ta bijeli je dan! — Ah ako se namjeriš na nj? — Onda se i on namjerio na me. Jedno i drugo je veoma opasno.


— On de ti rasparati utrobu i ugristi te za glavu. Cuo sam da medvjed veoma voh mozak pa zato pokušava da svojoj žrtvi odmah prvim ugrizom smrvi lubanju. — Vidjet demo da li i ovaj medvjed ovdje ima takav običaj — nasmiješili se i sjahah. — Ostani ovdje, ostani ovdje! — viknu hrabri vodič. — Ne radi se samo o tebi, ved i o nama. Ako se medvjed zaista nalazi u guštari i ti ga ometaš u njegovom miru, razljutit de se i napast de nas. — Ne jadikuj! — otrese se Halef na nj. — Moj efendija je ubio crnog pantera, najopasniju od svih zvijeri, ubio je lava, kralja najmodnijih. Sta je njemu medvjed! Rukama bi zadavio tu životinjicu. — Oho! — nasmijah se. — Ipak malo odviše prezirno govoriš o toj dragoj životinjici. Sjeti se samo onog lova na medvjede kod Gumrija. Ako se ta životinjica uspravi pred tebom, bit de za punu glavu viša od tebe. Odrasli medvjed može ti jednim udarcem šape smrviti lubanju. Dovoljno je snažan da odvuče kravu. Susret s njime nije dakle baš neopasan. — Pa sve da je i deset puta vedi, Hadži Halef Omar ga se ne boji. Ostani ovdje, sidi, i dopusti mi da ga sam potražim. Htio bih mu svoj pozdrav poslati među rebra ili u glavu. Tvoje tane ne bi uopde prodrlo kroz kosti njegove lubanje. Zato je potrebna ovakva puška kao što je ova moja stara diljka koja baš i jeste medvjedarka. Medvjed se možda ne bi ni osvrnuo na tvoje tane. Slomio Bi ti pušku, a onda ba te zagrlio i stisnuo sve dok te ne izda dah. - — Ne misliš li ¡da bih i ja njemu mogao tako stisnuti prsni koš da mu se sve zaiskri pred očima i da mu život izleti iz tijela? — To ne možeš, Halefe. Ostani dakle mirno ovdje. — Ako je zaista tako opasan, onda ni ti ne smiješ bez mene u grmlje. Ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa hodu da kam prisutan kad se nalaziš u opasnosti. — Dobro, onda pođi sa mnom. Al'i medvjed se ne nalazi ovdje. — Znaš li ti to tako tačno? — Znam. Znam kako mora izgledati medvjedovo logorište. Ovo grmlje nije prikladno za nj. Ako je ovdje zaista bio medvjed, onda je ovamo došao samo da se osladi kupinama i malinama. Bilo mu je milije da ostane skriven u grmlju. Nagon mu nalaže da danju izbjegava otvorena mjesta. Time se razjašnjava činjenica da uopde nije pobrao kupine ondje gdje ih je mnogo lakše pobrati. — Hajdemo dakle! Uzeo sam pušku i zajedno s Halef om zašao u grmlje. Staze kroz grmlje bile su u smanjenoj mjeri slične onim '»putovima« što ih bizoni gaze kroz prerijsku travu


visoku poput jahača. Zgažene grančice i vitice bile su kao utoptane u zemlju. Mora da je taj medvjed bio golem. Nismo prešli ni deset koraka kad nađoh dokaz da se ovdje zaista radilo o mrkom medvjedu. Čuperak njegove dlake ostao je visjeti na trnju. — Pogledaj ovamo! — upozorih Halefa. — To je dlaka iz njegova krzna. Promotrimo je dobro. — Zašto? — Da doznamo kakO' je star medvjed. — Zar se to dade zaključiti na osnovu tih nekoliko dlaka? — Da, prilično dobro. Sto je medvjed mlađi, krzno mu je vu-nastije. Veoma stari medvjedi nemaju više vune, ved samo os je, pa im krzno postaje tako olinjalo i ne rijetko pokazuje čak i gola mjesta. Sad prosudi sam. Jesu li ove dlake vunaste? — Nisu. Gotovo su posve glatke. — Osim toga, nisu ni podjednako debele, a ni jednake boje. Ondje gdje je dlaka rasla iz kože, tanja je nego gore i gotovo bezbojna. To je znak da koža više ne može hraniti dlaku. Ovaj medvjed je veoma star. Ne bih ti poželio da te on zagrli. U toj svojoj životnoj dobi i u ovo doba godine može biti četiri puta teži od tebe. — O nesredo, o razliko! Onda zaista ne spadam u njegov naručaj i na njegovo srce. Onda je svakako bolje da mu pošaljemo tane. Naprijed dakle, potražimo ga! — Nije više ovdje. Ako tačno promotriš ugaženo granje, vidjet deš da su prelomljena mjesta prljave boje. Slutim da je medvjed ved jučer bio ovdje. Ne trebamo pretraživati guštaru. Bit de lakše da je obiđemo pa demo pronadi mjesto kroz koje je medvjed ušao i kroz koje je izašao. Izašli smo dakle iz trmjaka i obišli oko njega. Ubrzo smo pronašli ono mjesto na kojem je medvjed ušao u trnjak. Gledalo je u šumu, a dalo se prepoznati po tome što su ugažene grančice i povijuše gledale prema unutra. Ondje, gdje su gledale iz trnjaka, morao je medvjed izadi. To je mjesto bilo Okrenuto prema potdku. Potražio sam trag, ali sam našao samo nekoliko jedva Vidljivih otisaka koji su vodili prema potoku. Pratedi te otiske stigli smo do mjesta na kojem, je medvjed pio vodu. Pri tome je prednjim šapama zašao u vodu. Na mekom dnu plidine jasno smo razabrali otiske šapa. Dok je pio, medvjed se nije ni maknuo, a zatim je tako pažljivo podigao šape iz potoka kao da nam upravo namjerno želi ostaviti njihovu tačnu sliku. Gno što sam maločas natuknuo sad se potvrdilo: medvjed je bio veoma krupan. Tabani su mu bili dobro obloženi po čemu se dalo zaključiti da ima mnogo sala. Odavde je otišao na neko pjeskovito mjesto i valjao se po njemu. Dalje više nije


bilo jasnoga traga. Samo po neznatnim znacima dalo se naslutiti da se vratio u šumu. — Šteta! — požali se Halef. — Taj sin majke medvjedice nije bio ni tako uljudan da nas počeka. — Možda je to kder majke medvjedice pa je ved i sama baka brojnih unuka. Ovdje gdje se valjala grefoala je po pijesku. Pandže .su joj tupe i istrošene. To je ndka veoma stara tetka. Budi sretan što je nisi neočekivano sreo. — Pa ipak bih volio da sad dođe ovamo i da nam se u znak pozdrava nakloni. Je li medvjed prikladan za jelo? Jest. Zar ne znaš više kako se naš prijatelj David Lindsay-bej onda kod Gumrija u kurdskim planinama radovao medvjeđoj pečenici, ali nažalost uzalud. Dobro pripremljene medvjeđe šunke i šape prave su poslastice. I jezik je izvrstan. Ali jetra se ne smiju dirati. Ima naroda koji ih smatraju otrovnim. — Istina je! Sjedam se! Šunke i šape! — viknu mališan. — Sidi, ne bismo li potražili toga medvjeda da nam dade te poslastice? — Halefe, Halefe! Sjeti se drugih poslastica koje ti nisu baš vrlo dobro.. . — Šuti! — upade mi on brzo u riječ. — Misliš li da je prorok zabranio da jedemo medvjeđe šunke i šape? -— Nije zabranio. — Da je zabranio, ja ne bih ni za koju cijenu poželio da okušam medvjeđu šunku, ali pošto to nije zabranio, ne uviđam zašto da sebi .uskratim taj užitak. Otidi demo u šumu i ustrijeliti ga. — Misliš li da on samo tako čeka na nas? — Ali sigurno ima svoj stalni brlog. — Ne mora ga imati. A sve da ga i ima, mi ga ne bismo pronašli. Nema traga, a ved se i mrači. Moramo se dakle odredi lova. — Sidi, daj to nekako udesi! — zamoli me on. — Imaj na umu da bi tvoj vjerni Halef htio svojoj Hani, biseru svih žena, pripovijedati da je ubio medvjeda. Ona bi bila sva sretna i ponosila bi'se sa mnom. — Kad bih ti htio ispuniti želju, morali bismo ovdje ostati dan ih dva a za to nemamo vremena. Za četvrt sata de nod. Moramo se požuriti da stignemo u Jamakovu kudu. — Do đavola s tom kudom! Radije bih danas spavao u medvjeđoj jami i pri tom se zavio u krzno što sam ga skinuo s njega. Ali moram slušati. Alah daje i Alah uskraduje. Nedu mrmljati protiv njega. Vinusmo' se dakle na konje i nastavismo put.


Nakon nekog vremena, strmi se obronci, obrasli tamnom crno-goricom, još više razmalknuše tako da su sad okružavah gotovo okruglu čistinu na kojoj smo ugledah kudu i uz nju prislonjene dvije staje ili dva hambara. Samo desno je brdo isturilo ulski izdanak u obliku jezika, kamenit i obrasta grmljem, te bjelogoričnim i crnogoričnim drvedem. Gore na vrhu tog jezika ugledasmo neku osobu po čijoj se odjedi nije dalo razabrati je h muškarac ili žena. — To je Muška — razjasni Džemal. — Hodeš li da je dozovem? — Tko je Muška? — Zena Janaika, trgovca čađom i ugljenom. — Ne trebaš je dozivati jer vidim da nas je ved opazila. Bio sam radoznao kako de nas ta žena primiti. Pretvarala se da nas nije opazila pa polako i oborene glave krenu prema kudi. Izraz »kuda« je ovdje zapravo bila veličanstvena laska. Zidovi su bili od kamenja, složenog jedan na drugi bez žbuke, a prostor između pojedinih kamenova zabrtvljen zemljom i mahovinom. Koliba je bila pokrivena grubim krovom od pruda, a ovaj opet mahovinom i suhom paprati. Vrata su bila tako uska i niska kao da su građena samo za djecu, a prozorski okviri upravo toliki da je čovjek mogao kroz njih proviriti nosom. Još žalosnije su bile one druge dvije zgrade. Da se nisu tako naslonile na kudu, vjerojatno bi se bile srušile. Zena iščeznu u kudu, a da nas nije ni pogledala. Sjahasmo pred vratima. Bila su iznutra zakračunata. Džemal udari o njih kundakom. Tek nakon duljeg vremena odškrinuše se vrata i pojavi se žena. Postoji bajka o nekoj staroj čarobnici koja živi daleko u šumi pa svakoga tko zaluta k njoj stavlja u ped da ga ispeče i pojede. Ugledavši tu ženu i nehotice sam morao pomisliti na vješticu iz bajke. Bila je vrlo visoka i neobično mršava. Da bi nas mogla pogledati kroz vrata, morala je gornji dio tijela sagnuti gotovo u pravom kutu. I lice joj je bilo razvučeno. Uopde, na njoj je bilo sve dugačko. Oštar nos zavijen poput srpa, šiljata brada koja je odozdo gledala prema gore, široka usta bez usana i zUbi, velike lopataste uši, sitne usko usađene oči bez trepavica crvenih rubova, duboke bore na licu iz kojih bi upravo mogao iskopati prljavštinu, sve je to djelovalo silno odbojno. Kad je sad napokon progovorila, umalo što se nisam trgnuo. Zvučilo je upravo kao promukli glas vrane koja se zbog nečeg razljutila. — Sto hodete? Tko ste vi? Zašto ste stali ovdje? — zakrešti ona. Odjašite dalje. Zena se pomaknu kao da želi zakračunati vrata, ah naš vodič stupi u vratnice i reče:


— Da odjašimo dalje? Ne, to nedemo učiniti. Ostat demo ovdje. — To ne može biti! To ne može biti! Ovdje nemate što tražiti. Ne primam nikakve strance. — Ja nisam za tebe stranac. Sigurno- me poznaješ. — Ali ostale ne poznajem. — To su moji prijatelji. — Moji nisu. Ona ga je gurala iz kude, a on nju u kudu, dakako samo prividno. — Ta budi pametna, Muško! — zamoli je Džemal. —- Ne tražimo od tebe ništa badava. Sve demo platiti dobro i pošteno. Činilo se da je to djelovalo; bar srno trebali tako misliti. Njezino odbojno držanje je malo popustilo i ona upita: — Kanite platiti? To je nešto drugo. Onda mogu bar razmisliti hodu li vam dopustiti da ostane kod mene. — Tu nema šta razmišljati. Od tebe tražimo samo krov i da nešto pojedemo. — Zar to nije dosta? — I više nego dosta, to je previše — umiješah se. — Jelo i pide ne tražimo od tebe, a mjesto za spavanje sami demo potražiti. Ako nemaš mjesta u kudi, spavat demo vani. Nikako ne bih mogao jesti bilo što iz tih prljavih prstiju sličnih pandžama. A da spavamo u kudi? Ni za koju cijenu. Soba je izgledala upravo kao da vrvi od buha, stjenica i uši. Opis putovanja kroz sunčani Istok, ovijen mirisom i bajkama, možda se lijepo dade čitati, ali stvarno putovati onuda ved je nešto posve drugo. Osjedaj za pristojnost često zabranjuje piscu da govori o kojekakvim neobičnim, ah značajnim sitnim doživljajima. Istok je sličan Carigradu kojeg nazivaju »sjajnim obrazom na licu svijeta«. Izvana pruža divan pogled, ali uđeš li u uske ulice, iščeznut de lijepa iluzija. Nema sumnje da je Istok pun ljepota, samo što posjetilac tih ljepota ne smije biti prenježne čudi! Putnik nalazi u njem preobilje pustolovina, svakoga dana, pa i svakoga sata. Ah kakve su to pustolovine! Ne odnose se na velika zbivanja, ved na sitne svakidašnje događaje. Pripovjedač ne smije govoriti o njima. Najbrojnije pustolovine doživijuje on u borbi s često gotovo neopisivom nečistodom stanovništva. Jednom sam jeo s nekim glasovitim šeikom koji je za vrijeme jela izvadio nekoliko odviše živahnih životinjica sa zatiljka pa ih pred nama svima hladnokrvno odbacio ustanu i onda rukama, koje nije obrisao, zahvatio u pilav i napravio od njega kuglicu da mi je kao časni zalogaj gurne u usta.


Vrlo malo ljudi de mi povjerovati da je to doduše bila mala, ali ipak po život opasna pustolovina. Da sam odbio taj počasni zalogaj, uvrijedio bih šeika pa bi se ta uvreda u pustinji mogla okajati samo smrdu. Preostajao mi je dakle samo izbor između kugle, uboda nožem, ili toga da pojedem tu strašnu kuglu od riže. Meni slijeva sjedio je šeik koji mi je pružio taj zalogaj i čekao da otvorim usta. Zdesna mi je sjedio Kriiger-fbej, poznati pukovnik lične garde tuniskog vladara, On je — podrijetlom Nijemac — jednako kao i ja opazio kako je šeik odstranio one sitne životinjice. Tačno je znao u kakvoj se velikoj neprilici upravo nalazim pa se na njegovu licu dala pročitati napetost kojom je očekivao hodu li odabrati kuglu od riže ili od olova. U takvom položaju treba imati prisutnosti duha. Zato sam veoma uljudno rekao šeiku: — Cio svoj život sjedat du se tvoje dobrote. Uzevši zalogaj iz njegove ruke, nastavah: — Oprosti, gospodine! Zatim se brzookrenuh Kruger-beju i rekoh: — Molim te, ti si ovdje najugledniji! Čestiti komandant lične garde se prestraši. Naslutio je moju namjeru pa otvori usta kako bi odbio moju ponudu. Ali taj trenutak bio mi je dovoljan. Prije nego što je uspio izustiti i riječ imao je rižinu kuglu u ustima i nije je više smio izvaditi. On je bio najstariji. To što sam mu dao počasni zalogaj, ne samo da nije bila uvreda, ved od svih prisutnih s odobravanjem prihvaden dokaz da poštujem starost. Siromašni »¡najugledniji«''udesio je doduše kraj toga lice kao da mu se u ustima nalazi sav jad i sva bijeda sVijeta. Stiskao je čeljusti i stiskao, gutao i gutao sve dok nije od napora upravo poplavio u licu i progutao zalogaj. Taj nezahvainik se još mnogo godina kasnije prijetio da mi nede zaboraviti tu podvalu. Takvi doživljaji su na Istoku češdi nego što to putniku može biti milo. On ih u svojim zapisima može natuknuti, al ih ne smije opširno opisati. Borba protiv prljavštine i gamadi na Istoku je zaista strašna pa može putniku pokvariti i najvedi užitak. Muška nije ni slutila što me je navelo na te riječi, ah očito se ulozi, koja joj je bila dodijeljena, protivilo da se mi odvojimo. Zato brzo reče: — Za vas bi bilo mjesta, efendijo. Ako dobro platite imala bih i ležaj za tebe, a tvoji pratioci mogu kraj tebe spavati na svojim pokrivačima. — Gdje je taj ležaj? — Uđi, pokazat du ti ga. Pošao sam za njom, ne doduše zbog toga da pogledam ležaj, ved da vidim kako izgleda Muskino kudanlstvo. U kakvu li sam to jamu ušao! Prostorija se sastojala gotovo od samo četiri gola zida. Desno u kutu nalazilo se kameno ognjište, ah


lijevo u drugom kutu ugledao sam neurednu hrpu suhe paprati, hšda i krpa. Zena pokaza onamo rekavši: — Eno, tamo je ležaj. A ovdje je ognjište na kojem du vam ispedi meso. Cijela prostorija van jala je po dimu. Koliba nije imala dimnjaka., ved je dim sukljao kroz krov. Moji drugovi su ušli zajedno sa mnom. Na njima sam jasno vidio da misle jednako kao i ja. — Kakvo to meso misliš — upitah je. — Konjsko. — Odakle vam? — On našega konja — uzdahnu starica pokrivši obim rukama oči. — Zar ste ga zaklali? — Ne, nismo. Konj je razderan. — Ah! Tko ga je razderao? — Moj muž veli da je morao biti medvjed. — A kad je napao konja? — Prošle nodi. — Alah, Alah! — viknu Halef. — Dakle taj medvjed ne jede samo maline! Jeste li ga ubili? — Kako to možeš pitati? Da se ubije medvjed, potrebno je mnogo ljudi. — Hodeš li mi redi kako je to bilo? — upitah staricu. — To ni sami pravo ne znamo. Konja trebamo za naš posao. On vuče kola s ugljenom ... — Nisam nigdje Vidio kola. — Ne možemo ih dovesti ovamo jer do naše kude nema puta. Kola stoje kod ugljenara, ali konj je ovdje ako smo kod kude. Nodu ostaje vani da bi mogao pasti. Kad smo jutros ustali, nije ga bilo, a kad smo ga potražili, našli smo njegovu lešinu tamo prijeko kod one stijene. Neka ga je zvijer rastrgla. a kad je moj muž pogledao tragove, rekao mi je da je to bio medvjed. — Gdje se sad nalazi preostalo meso? — Vani u sjeniku. — Pokaži mi ga. — Ne smijem, efendijo — prestrašeno de ona. — Moj muž mi je zabranio da onamo puštam straine ljude. ' — Zašto? — Ne znam.


— Gdje ti je muž? — Pošao je da potraži medvjedov ležaj. —- To je opasno. Zar je tvoj muž tako hrabar lovac? — Jest, hrabar je. — Kad de se vratiti? — Nadam se ubrzo. — Tako. Zar su možda danas ved kakvi stranci bili kod vas? — Nisu. Zašto pitaš? —- Jer ti je tvoj muž zabranio da strance puštaš u sjenik. — Nitko nije bio ovdje, ni živa duša, ni danas ni jučer. Živimo veoma osamljeno tako da k nama vrlo rijetko netko dolazi. U istom trenutku odjeknu izvana kreštavi otegnuti krik. Žena nastavi brzo govoriti kako .bi svratila našu pažnju, ah je prekinuh: — Cuj! Tko je to vikao? — Ništa nisam čula. — Ali ja sam čuo. — Onda mora da je bila kakva ptica. — Ne, to je bio čovjek. Zar zaista kod tebe nema nikoga? — Potpuno sam sama. Rekavši to, ona dade Džemalu mig prema vratima. Opazio sam to, okrenuo se i izašao. — Efendijo! — viknu ona za mnom. — Kamo deš? — U sjenik.- — Ne smiješ onamo! — Koješta! Hodu da vidim tko je vikao. Uto mi konakdžija zakrči put i reče: — Ostani ovdje, efendijo. Cuo si da nikakav stranac ... Nije dospio dalje. Opet odjeknu krik, još glasniji i jezovitiji nego prije. — Čuješ li? — odgovorih. — To zvuči kao da se netko nalazi u smrtnoj opasnosti. Moramo pogledati što je na stvari. — Ali ti ne smiješ ... — .Šuti! Nitko me nede spriječiti da učinim ono što hodu. Džemal je još jednom pokušao da me zadrži, a isto tako i žena, no ,jia sam ipak pošao. Moja tri pratioca pođoše za mnom, a iza njih konakdžija i žena. Njih dvoje je nešto povjerljivo šaputalo medu sobom. Koliko sam mogao razabrati, komakdžijiino je lice bilo veoma zabrinuto.


Otvorio sam prvi sjenik: u njemu su bile kojekakve ropotarije. Kad smo onda krenuh prema drugome, krik se začuo ponovo, upravo iz toga drugog sjenika. Zvučao je upravo strašno. Otvoriismo vrata i uđosmo. U sjeniku je bilo gotovo tamno. — Je li netko ovdje? — upitah. — O Alahu, Alahu! — zajauče neki glas koji sam odmah prepoznao. — Ta to je Mubarek! — šapnu Halef. — Tako je. Ili su i oni drugi u blizini da nam pripreme stupicu, ili su nastavili put k ugljenaru, a staroga su morah ostaviti ovdje. Sigurno ima vrudicu. — Ne ulazi, efendijo! — reče žena. -— Tamo je bolesnik. —; Zašto si mi to zatajila? — Ne smijemo ga smetati. — Što mu je? — Ima koleru. Ne ulazi onamo. Inače de te zaraziti pa si gotov. — Tko je taj bolesnik? — Moj brat. — Lažeš, ženo! Poznajem čovjeka koji leži ovdje. To je stari Mubarek pa du ga tačriije pogledati. Imaš h svjetiljku? — Nemam. — Ah imaš luči! — Nemam ni njih. — Cuj me, sad deš donijeti luči da osvijetlimo sjenik i ako se za jednu minutu ne vratiš, dobit deš batina da de ti se raspucati ta prljava koža! Latio sam se biča. To je djelovalo. — Efendijo — usprotivi se Džemal — nemaš prava da ovdje nastupaš kao gospodar. Mi smo ovdje gosti i. . . — ... i platit demo po zasluzi, naime ili pijasterima ili batinama — upadoh mu u riječ. — Ovdje u sjeniku leži Mubarek. Gdje god je on, mi se nalazimo u opasnosti, pa du postupiti tako kako to traži naša sigurnost. Budeš li me u tome smetao, moram pretpostaviti da potajice surađuješ s našim neprijateljima. I sam znaš da imam razloga da u to povjerujem. Čuvaj se dakle! Džemal ušuti. Nije se usudio ni pisnuti. Žena je dotle donijela luči od kojih je jedna ved gorjela. Zapalili srno ih još nekoliko, uzeli u ljevicu, a napete revolvere i pištolje u desnicu i stali pretraživati sjenik. U njemu je bilo samo dvoje, naime Mubarek koji je bez svijesti ležao u jednom kutu i konjska lešina u drugom. Kad smo prišli bliže, uzdignu se s uginula konja cio roj odvratnih muha.


— Jesi li luda? — upitah ženu. — Tamo leži čovjek u vrudici od rane, a kraj njega konjska strvina kojom se hrane tisude muha. I to meso da mi jedemo? Zar ne znaš kako je to opasno? — Sto bi nam moglo naškoditi? — Moglo bi nas stajati života. Osim toga si lagala. Onaj čovjek tamo je naš smrtni neprijatelj koji nam radi o životu. Time što si pokušala da nam ga zatajiš dokazala si da si njegov saveznik. To deš mi skupo platiti! — Efendijo — stane me ona uvjeravati — ne znam ni riječi o svemu ovome što govoriš. — Ne vjerujem ti. — Mogu se zakleti. — Ne vjerujem ni tvojoj zakletvi. Kako je taj starac došao k tebi? Muiska pogleda konakdžiju kao da ga nešto pita. Džemal joj kimnu u znak sporazuma. Razumio sam što joj je time rekao, ah sam se pretvarao da nisam ništa vidio. — Ovuda je prošlo šest konjanika — stane mi ona razjašnjavati. — Jedan je od njih bio bolestan pa nije mogao dalje. Zato su me zamolili da ga zadržim ovdje dok se ne ojača ih dok oni ne dođu po njega. Uvjeravali su me da de mi dobro platiti. — Jesi li poznavala te ljude? — Nisam. — Zašto sd rekla da je taj stari grešnik tvoj brat? — Ne znam je li on grešmik. Zamolili su me da tako kažem i da nikoga ne pustim k njemu jer ga progone neprijatelji. — Jesu li ti opisali te neprijatelje? — Jesu. — I taj je opis odgovarao nama? — Posve taono. Zato te prije i nisam htjela pustiti u kudu. Uto s ulaza odjeknu neki ljutiti glas. — Sto se ovdje zbiva? Tko se usuđuje da bez mog dopuštenja uđe ovamo? Držedi luč u ruci prišao sam bliže čovjeku koji je to upitao, a i žena požuri k njemu pa mu stade nešto šaptati. Nije bilo razloga da je u tome smetam. Kad su završili, on se obrati k meni: — Efendijo, moja mi je žena rekla da ste joj se zaprijetili. To ja ne dopuštam. Primivši ovog bolesnika mi srno učinili djelo milosrđa pa nemate pravo da nam to predbacujete. — Tko je kome išta predbacivao? — Ti.


— Nije istina. Ona ga je zatajila pred nama. — Sto vas se to tiče? Ne možemo li raditi što hodemo? — Možete, ali kad čujem gdje neki čovjek viče, a onda mi na moje pitanje odgovaraju da nema nikoga, moram postati nepovjerljiv. Morao sam pomisliti da se neki čovjek nalazi u opasnosti pa sam ušao ovamo da ga spasim, premda mi to tvoja žena nije htjela dopustiti. — Jer si mu ti smrtni neprijatelj. — I to je laž. Štedjeli smo ga, premda nam je on radio o glavi. Ne kanim mu nanijeti nikakvo zlo. Spreman sam štoviše da mu pomognem ako je to još mogude. Odnesite ga u sobu. Ondje dete ga lakše njegovati. Pregledat du njegovu ranu. Bit de mi drago ako mu još uzmognem pomodi. Ja nikome ne otimam život ako to ne moram učiniti da bih obranio svoj. — Ti deš ga pošteno pregledati i nedeš mu dati lijek koji bi ga do kraja ubio? — Nedu mu uopde dati nikakav lijek, samo du ga previti kako treba. Odnesite ga odmah onamo. Ja du ovdje čekati na tebe jer bih htio govoriti s tobom zbog konja. Tek sada, kad je luč bolje osvijetlila Janaka, ugledah da u ruci nosi nekakav mali omot. Odmah sam ga prepoznao pa potajice dao Ifalefu znak da ga upozorim na nj. Džemal, Janak i njegova žena podigoše Mubareka i pronesoše ga kraj nas. Ranjenik je bio bez svijesti, ali mora da je osjedao bolove zbog dodira jer je bolno ječao. — A što onda, sidi, ako Mubarek nije bio sam sakriven? — Uvjeren sam da su omi ostali otišli, .ali du ipak poduzeti sve potrebne mjere opreza kao da se nalaze ovdje negdje sakriveni. — Sto želiš s tim trgovcem ugljena govoriti o konju? — Htio- bih ga kupiti. Bar jedan dio strvine. — Jesi h lud? Misliš li da bismo trebali jesti to meso? — Mi ne, ah netko drugi. — Tko? — Jedan naš gost. Nadam se da deš ga još danas upoznati. Izbjegavao sam daljnja pitanja prišavši Omaru i Osku koji su začuđeno promatrali uginula konja, medvjedovu žrtvu. Silna zvijer je zdrobila konju lubanju. Mozgovna šupljina u kojoj se nalazi' najveda poslastica za medvjede, mozak, bila je tako fino očišdena kao da ju je netko otro spužvom. Zatim je medvjed proparao utrobu. U njoj nije bilo crijeva; on ih je požderao. Požderao je i meso iznad čeljusti, a na kraju vjerojatno načeo prsa. Time se zasitio.


Konj je bio krupan i dobro uhranjen, sigurno dosta snažan da vuče težak teret. Zato Halef upita: — Kako može medvjed svladati takvoga konja? Ta konj može pobjedi ili se braniti kopitima. — Medvjed to isto tako dobro zna kao i ti pa prema tome i usmjeruje svoj napad. Uostalom, to je stari momak koji sigurno raspolaže velikim iskustvom. — Ali zamisli samo, konj je tako brz, ddk za medvjeda vele da je nespretan. — Tko to vjeruje, taj ne poznaje medvjeda. Da, obično se čiini kao da više voli polako hodati nego žuriti se, ali ja ti kažem da sam bio prisutan kad je jedan sivi medvjed stigao konjanika koji se iz sve snage trudio da umakne. Nastrijeljeni medvjed pokazuje toliki bijes i razvija takvu brzinu da ga to čini krajnje opasntim. — No kako je medvjedu moglo uspjeti da obori konja? — Najprije je bio tako pametan da mu se prisnija uz vjetar kako ga konj ne bi mogao nanjušiti. Stigavši u blizinu svoga plijena zaskočio ga je u nekoliko dugačkih brzih skokova, a zatim ga napao sprijeda. Po ranama možeš vidjeti da ga je sprijeda oborio. Pogledaj samo proparane prednje noge i obje zaderotine desno i lijevo u vratu! Prednjim je šapama zgrabio konja za vrat, a stražnjima se opro o njegove prednje noge. Kod njegove medvjeđe snage, koja je uostalom poslovična, bio je dovoljan jedan trzaj da obori konja na zemlju. Zatim mu je zubima zdrobio jedan kralježnjak na zatiljku. To jasno vidiš po ranama. Želiš li još uvijek da te on zagrli? — O moj zaštitnice! O moj čuvaru! To mi ne pada ni na um. Ne bih mu mogao zdrobiti prsni koš kao što sam maločas rekao. No ipak ga se ne bih bojao da dođe do borbe između mene i njega. Morao bih samo imati uza se svoju pušku. Nije li to najsigurnije? — Jeste, ah ima lovaca koji napadaju medvjeda samo nožem. — Je li to mogude? — Jest. Samo što je za to potrebna hladnokrvnost, vehka tjelesna snaga i siguran udarac. Ako nož ne pogodi u srce, čovjek je obično izgubljen. Puškom se medvjed dade ubiti na različite načine. Ah nikad ne pucaj na njega s velike udaljenosti! Najbolje je da mu po-đeš ususret prislonivši pušku na rame. Medvjed de se uspraviti da dočeka strijelca pa mu možeš na deset korak ispaliti smrtonosni hitac u srce. Bududi da medvjed obično širom razjapi ralje, može se i ondje pogoditi kakvo osjetljivo mjesto i protjerati mu metak kroz gornji dio ždrijela u mozak. Međutim, čak i onda, ako medvjed padne i ostane nepomično ležati, treba biti na oprezu. Prije nego što nemarno priđeš pogođenom medvjedu, moraš se najprije tačno uvjeriti je li zaista mrtav.


Ovu sam pouku dao u određenoj namjeri nadajudi se da du još iste večeri upoznati tog medvjeda. Uto su se Džemal i Janak vratili. Zena je ostala kod bolesnika. Trgovac ugljenom me upita: — O čemu si to htio zbog konja razgovarati sa mnom? -— Htio sam znati hodeš li cijelo meso upotrijebiti za sebe? — Hodu. Spremit du ga. — Onda uzmi najbolje komade! One slabije du kupiti od tebe. — Ti? Cemu? — Za medvjeda. — Taj je ved doista dobio. Kaniš li mu još davati poklone zato što mi je ubio konja? — Ne kanim. Poklon mu ne spremam. Znaš li možda da li se ta zvijer ved dulje vremena zadržava u ovom kraju? — Prije nikad nisam naišao na njegov trag. Susjedi stanuju ovdje daleko jedan od drugoga, ali bududi da ja kao trgovac marljivo posjedujem okolišna mjesta, sigurno bih bio čuo da je ved izvršio kakav sličan grabež. — Onda je medvjed ovdje stran pa još ne poznaje prilike i ne zna gdje bi na lak način utažio glad. Vjerujem da de se nodas vratiti da poždere ostatak konja. Nalazi li se mjesto, na kojem je ubio konja, daleko odavde? — Nije daleko. Cuo sam od svoje žene da je stajala upravo ondje kad ste vi stigli. Konj je ležao među kamenjem na vrhu one izbočine šume. — Zato bih jedan dio mesa htio odnijeti natrag onamo pa ondje čekati na medvjeda. — Efendijo, što ti pada na um! — Ništa neobično. — Ne govori tako! Valjda ne kaniš tako golemu zvijer čekati po mrkloj nodi? Tako nešto nisam još nikada čuo. Ako koji medvjed zaluta u ovaj kraj, a to se vrlo rijetko dešava, onda se skupe svi hrabri ljudi i dovedu sa sobom svoje pse ih pak pošalju vojsku. Onda uvijek dolazi do prave bitke u kojoj pogibaju brojni psi, kadšto i ljudi, a medvjed kao pobjednik odlazi s bojišta sve dok naposljetku ne bude savladan u drugoj, tredoj ili četvrtoj bici. — Ukazujete mu veliku čast. Za medvjeda je dovoljan jedan jedini čovjek s dobrom puškom. — Efendijo, da ne kaniš možda posve sam izadi pred njega? — Svakako. Ili zar me možda želiš pratiti? — Ni za sva blaga svijeta! — viknu on ispruživši od sebe svih deset prstiju.


— No, nedu podi sam, ved du sa sObom povesti jednog od svojih pratilaca. — Dakako mene, mene! — viknu Halef, a oči mu zasjaše. — Da, tebe, Halefe. Ti deš biti prisutan da bi o tome mogao pripovijedati Hani, najdivnijoj od svih žena koje usreduju svoje muževe. — Hamdulilah! — Odnijet du Hani medvjeđe stegno i naučiti je da ga usoli i osuši kao... kao. .. hm .. . O sredo ! 0 blaženstvo! Umalo da u svom oduševljenju nije odao tajnu kako je ono prekršio zapovijedi horama. Lice mu je sjalo od užitka, ali Osko i Omar gledali su nezadovoljno. — Efendijo — dobaci Osko — misliš možda da bismo se mi bojali medvjeda? — Ne mislim jer znam da ste hrabri. — Onda te molimo da i nais povedeš sa sobom. — Ne mogu. Odviše mnogo nas ne smije biti. Inače bismo po-plašili zvijer jer medvjed je lukav, premda se često za nj tvrdi upravo protivno. Uostalom, povjeravam vam važnu zadadu pa bi se lako moglo dogoditi da i vi morate dokazati svoju hrabrost, jer bi medvjed mogao dodi na pomisao da i k vam dođe u pohode. — Nama? Kako? — Treba da čuvate naše konje koje demo ovdje staviti u obor. Nodas ih ne smijemo ostaviti na otvorenom jer bi medvjed mogao ponovo zaželjeli svježe konjetine. Sad naime vjetrid puše odavde prema onom mjestu na kojem demo čekati na nj. Njuh mu je dovoljno osjetljiv da primijeti kako se ovdje nalaze konji. Mogao bi mrtvo meso ostaviti da leži netaknuto, pa podi ovamo po živo. Halef i ja moramo računati s tim da se medvjed nede pojaviti pred nama, ved da de krenuti ravno prema sjeniku. U tom slučaju de nam vaši hici objaviti što se dogodilo. — Hvala, efendijo. Vidim da ipak imaš povjerenja u nas. Mi demo vjerno čuvati stražu. Neka medvjed samo dođe. Naši meci de ga pozdraviti. — Ali ne onako kako vi to možda mislite. Morate ga čekati ovdje u sjeniku kraj konja, a nikaiko vani. Zia taikav pothvat nemate dovoljno iskustvo pa biste time samo ludo smiono stavili život na kocku. — Zar da se od te zvijeri zaklonimo iza dasalka? — Jest, jer i mi demo se zakloniti iza kamenja. Vaše puške nisu dovoljno pouzdane, a sve da i pogodite medvjeda, bio bi samo sretni slučaj da ga tane smrtno rani. Kad bi na vas naišao vani, uvjeren sam da bi bar jedan od vas zaglavio. — Ah što možemo poduzeti protiv njega ako on stoji vani, a mi smo ovdje i ne možemo ga vidjeti? — Zato dete ga to jasnije čuti. Ovaj sjenik je lako građen, a vi nemate ni pojma kako medvjed u slučaju potrebe može biti oštrouman. On tačno zna što su vrata pa pokušava da ih probije ili da ih svojim snažnim pandžama rastrga. Ako mu to ne


uspije, obidi de cijelu zgradu i pretražiti svaku pojedinu dasku ne bi li je uspio istrgnuti. Cim probije mah otvor, onda mu kraj njegove neizmjerne tjelesne snage nede biti teško da silom uđe u sjenik. Sad vam je jasna vaša zadada. Bude li medvjed došao do sjenilka, čut dete ga gdje grebe po njemu i po tome znati gdje se nalazi pa ispalite u nj metak kroz tanke daske. Mi demo vani čuti hice, a sve ostalo je naša stvar. — Onda uopde ne može dodi do prave borbe između njega i nas! — Naprotiv, vrlo lako može dodi do nje. Na lake rane medvjed se gotovo i ne obazire, ved samo napada udvostručenim bijesom. On bi usprkos vaših hitaca mogao probiti tanke daske ih se provudi kroz njih. Onda de vas napasti i vi se morate braniti. Nedete imati vremena za pucanje jer ne možete napuniti puške. Morate ga udariti kundakom po njuški, ali nipošto po tvrdoj lubanji jer bi se kundak razbio. To i ubodi nožem u srce jedino su čime se možete braniti dok Halef i ja ne stignemo ovamo. Uostalom, mi i nismo tako daleko. Kasnije du vam dati potanje upute. — Ali ved je tamno — ubaci Halef — a naši konji su još vani. Kad bi došao sada i ubio tvoga Rija? — Sad još ne dolazi, a osim toga Ri nije ugljenariski konj. Vjerujem štoviše da bi mu mirno mogao prepustiti da se sam obrani od medvjeda. Ovakva čistokrvna životinja vlada se u opasnosti drukčije od običnog kljuseta. Još neko vrijeme možemo mirno ostaviti konje na paši. Bude li medvjed zaista došao, nede dodi prije deset sati nodu. Da ništa ne propustimo, zapalit demo vani vatru i sjesti uz nju. Tako demo imati pred sobom konje pa im možemo odmah svojim puškama pritedi u pomod. Uostalom, vatra de svijetliti nadaleko pa de odvratiti medvjeda i od toga da prerano posjeti mrcinište. Sad se radi samo još o konjetini. Ugljenar je rado primio moju ponudu. Za njega je bila glavna stvar da zvijer bude ubijena. One dijelove konja koje je želio zadržati, skinuo je s kostiju. I kraj toga je preostalo dovoljno za medvjeda; Z9 taj ostatak zatražio je trideset pijastera što sam mu rado platio. Vani uz uži dio kude bila je naslagana velika hrpa goriva drva. Kupio sam je od Janaka za deset pijastera i dao nedaleko kudnih vrata koja su gledala prema jeziku šume, zapaliti veliku vatru koju je trebalo podržavati sve dok nas dvojica ne krenemo u lov. Vatra je svijetlila dovoljno daleko da smo mogh vidjeti i čuvati svoje konje koji su pasli u blizini kude. Osko je ostao uz vatru, a mi ostali uđo-srr o u sobu. Htio sam pregledati Mubareka. Još vani smo čuh neprekidno jaukanje. Taj čovjek je pružao strašnu sliku. Iscereno hce, krvlju podlivene oči, pjena koja mu je navrla na usta, neprekidne kletve i


proklinjanja, ružan zadah koji se širio oko njega, sve je to djelovalo tako odbojno da sam se morao zaista s mukom svladati da čučnem kraj njega i da mu pregledam ranu. Starca su nemarno povezale nesavjesne ruke. Kad sam htio skinuti povoj i zbog toga mu dodirnuo ruku, zaurlao je od bola kao divlja životinja i sav se propeo. Pokušao je da se od mene obrani zdravom rukom. Groznica mu je kadšto davala toliku snagu da sam ga morao upravo silom svladati. Bila su potrebna tri čovjeka da ga pridrže da bi s njegovih rana mogao skinuti krpe. Odmah sam opazio da tu više nema spasa. Bilo je prekasno i za amputaciju. Razotkrio sam mu i rame, razrezavši kaftan. Ved je počela upala, ruka je trunula, a odvratni sokovi trunjenja širih su upravo užasan vonj. Nismo mogh učintii ništa, osim da mu dademo vode koju je vičudi tražio. To smo prepustih ženi. Bilo je pravo čudo da je taj čovjek izdržao put dovde. Stajali smo kraj njega tresudi se od jeze. Nismo više mislili na njegova neprijateljstva, ved samo na strašan svršetak što ga je sam sebi priredio. Džemal reče: — Efendijo, ne bi li bilo bolje da ga ubijemo? To bi bilo najbolje dobročinstvo^ što bismo mu ga mogh iskazati. — Nemamo pravo na to — odgovorili. — Uostalom, on je svoje patnje zaslužio što također morate imati na umu, pa leži sad pred vama kao primjer i opomena za sve vas, upravo za vas, za tebe, Džemale, za Janaka i za njegovu ženu. — Za nas? -— upita Džemal smeteno. — Zašto? — Redi du vam: tko hoda putovima toga čovjeka izvrgava se opasnosti da de svršiti na isti takav strašan način. Još nikad nisam vidio zločinca da umire sretno. — Ti misliš dakle da je taj pobožan čovjek bio zločinac? — Mislim, a i ti vrlo dobro znaš da imam pravo. — Efendijo, tvoje riječi ne vrijede za me — naismije se Džemal. — Ja sam tvoj prijatelj i nemam nikakve veze s tim starcem. Alah zna da sam pravedan i da ne zaslužujem kaznu. I ovaj čovjek, trgovac ugljena i. njegova žena su čestiti ljudi. Tvoje riječi se ne odnose ina nas. Neka se svatko- sam brine za svoje greške. Bududi da je bio svjestan da se prema nama odnosi opako i neiskreno, njegove su riječi bile drske, pa Halef zato smjesta .posegnu prema onom mjestu svoga pojasa gdje se nalazio bič. Ja mu međutim odmahnuh rukom i odgovorih konalkdžiji: — Imaš pravo, svi smo mi griješnici i svako ima svoje greške. Ipak je čovjeku dužnost da opomene one koji su mu u blizini ako se oni izvrgavaju opasnosti i mogli bi u njoj poginuti. Time sam izvršio. svoju dužnost, a sad je vaša stvar hodete


li poslušati moju opomenu ih ne. Ovdje smo gotovi pa možemo odnijeti meso onamo gdje je medvjed napao konja. Uđosmo u sjenik. Konjski kostur nije bio još razrezan pa smo ga mogli cijeloga odnijeti. Halef i trgovac ugljenom uhvatiše konja sprijeda, a ja odostraga i tako krenusmo. U blizini mjesta, gdje je medvjed razderao konja, položismo teret na zemlju. Na teškom kosturu visjela je još najmanje jedna centa mesa. Kožu je Janak ved zgulio. Da medvjed ne bi nanjuišio naše svježe tragove, čvrsto smo otrli cipele o krvavo maso. Miris mesa morao ga je zavarati. Zatim krenusmo dalje. Kad smo stigli na cilj, opazih da je za našu svrhu veoma prikladan. Premda je ved bilo veče i tamno, ipak sam razabrao pojedinosti toga predjela pa sam u polukrugu obišao oko njega tako da se našao između mene i jarke vatre od koje su se svi obrisi ocrtavali prema plamenu. Jezičac šume završavao je u oštrom stjenovitom šiljku s kojega su se srušile krupne gromade kamena porazbacane uOkoio. Između njih je Janak pronašao uginula konja. Položili smo ga opet na isto mjesto pa ako se sad sakrijemo uz povoljan vjetar iza jedne od tih kamenih gromada, nije nam zvijer mogla umadi ako zaista dođe. Janak se nije ovdje nipošto ugodno osjedao pa ubrzo ode. Polako smo pošli za njim. — Taj čovjek ne bi htio da ga medvjed poždere — nasmije se Halef. — Sad u tami bi mu se to možda moglo dogoditi, ali kladim se da bi medvjed, kad bi ga ugledao danju, pomislio: odviše si prljav! Uostalom, sidi, ti si mi dao znak da pogledam onaj omot što ga je držao u ruci. — Jesam. Znaš h što je u njemu? — Dakako; odmah sam prepoznao krpu koju je vlasnica ribljeg ulja ovila oko sušenog mesa. Bacio sam je zajedno s kobasicom. Da nije možda Janak pronašao kobasicu? — Vrlo vjerojatno jer je ono što se nalazilo u krpi imalo oblik kobasice. — Neka je dakle pojede i neka osjeti nastavak mojih muka! Volio bih da ga mogu pri tom promatrati. Upravo bih uživao u tome. — Možda de ti si se pružiti ta prilika. Bududi da je Janak pronašao kobasicu, zaključujem da je prošao kraj onog mjesta gdje si je bacio. Što je tražio ondje? Njegova je žena rekla da je otišao da traži medvjedov trag, ah to nije istina. Doznao je da demo dodi pa ga je nestrpljivost natjerala da nam pojaše u susret. Mora dakle da mu je mnogo stalo do toga da dođemo jer je otišao, premda je morao misliti na to da demo za njegove odsutnosti mnogo lakše otkriti sakrivenog


Mubareka nego što bismo, to učinili da je on bio prisutan. Iz toga se dade naslutiti da mu je obedan dio plijena što ga se ništa-rije nadaju nadi kod nas. — Kažem ti, sidi, da smo mi odviše dobri s tim ljudima. Trebali bismo ih sve postrijeljati. Čovječanstvo bi nam bilo zahvalno. — Ti znaš što mislim o tome. Uostalom, ja sam ved pucao. Mubarek de umrijeti od mojih metaka. Iiz zasjede ne ubijam. To bi bilo umorstvo. Ah ako nas tako napadnu da nam je život ugrožen, branit demo se svim sredstvima. Vratili smo se k vatri uz koju su se u međuvremenu smjestili svi ostali. Džemal je zabo u zemlju dvije rašlje i upravo zabadao vedi komad mesa na prut koji mu je služio kao ražanj. Ako je mislio da demo mu biti gosti, onda se prevario. Sredom smo imah još malu zalihu hrane i ta je za večeras bila dovoljna. Kad nas je trgovac ugljenom vidio gdje jedemo, dobio je takav tek da nije mogao čekati da se konjetina speče. Otišao je u kudu, doveo svoju ženu i donio onaj paketid. Oboje sjedoše uz vatru, jedno kraj drugoga. On razvije krpu i 'zaista: u injoj je bila kobasica. Razdijelio ju je, ali veoma nejednako: žena je dobila manji, a on vedi dio. Kad ga je Džemal upitao odakle mu kobasica, Janak izjavi da ju je donio s jednog od svojih poslovnih putovanja. On da je smije jesti jer ini je musliman. Zaista su i on i žena s velikim užitkom jeli kobasicu. Halef ih je pažljivo promatrao. ¡Sigurno bi volio staviti kakvu primjedbu, ali se nije usuđivao. Iz kude je međutim i dalje ¡dopirale neprekidno Mubarekovo stenjanje i jaukanje, pomiješano s pojedinim oštrim krikovima prepasti. Zvučalo je upravo kao da neki čovjek leži na mučihma. Njegovi saveznici nisu marili za to. Rekao sam ženi da mu odnese vode, ali upravo u taj čas bilo je gotovo pečenje pa ona odbi da me posluša. Zato ustadoh sam. Tek što sam ustao kad taj čovjek, posveden smrti, tako užasno zaurla da me upravo prošla jeza. Htio sam požuriti k njemu, ah on se ved pojavi na vratima i viknu: — Pomod, pomod! Gorim! Pojurio je prema nama. Vrudica mu je dala snage. Ah ved nakon nekoliko koraka se zaustavi, ukočeno se zagleda u vatru i sav užasnut zaurla: — I ovdje plamen? Posvuda plamen? U meni također gori! U pomod, u pomod! Starac podigne neozlijeđenu ruku uvis, a zatim teško tresnu o zemlju gdje je i dalje jaukao. Podigli smo ga da ga odnesemo natrag u sobu, ali nam je to zadalo dosta muke jer se upravo očajno branio držedi nas zhm dusima. Kad smo ga onda položili u sobi na ležaj bio je sam iscrpen i sklopio oči. Zato opet izađosmo iz kude. Ubrzo je međutim opet počeo urlati tako da se to jedva dalo izdržati. Tek nakon đuljeg vremena utihnulo je sve u kudi i ja uđoh da pogledam što je.


Ležao je mraku. Zato zapalih luč i posvijetlih mu lice. Oči su mu b: le uperene u mene. Došao je k svijesti i prepoznao me. — Kaurine! — siknu na mene. — Dakle si ipak došao? Proklet bio! Ti si moj ubojica! Ah ja nedu umrijeti, ne žehm umrijeti. Hodu tebe, tebe hodu da vidim gdje umireš! Klečao sam tik kraj njega, držedi u ruci lonac s vodom kojom sam ga htio osvježiti. On se naglo pomaknu, istrgne nož iz mog po~ jasa, pa strelovito zamahne. Pogodio bi me u prsa da se nisam obranio loncem. Narednog trenutka istrgnuo sam mu nož. — Zaista si strašan čovjek. Još u posljednjem času pokušavaš prolijevati krv. Kako možeš .. . — Suti! — prekinu me on zaurlavši. — Zašto imam groznicu? Zašto sam tako slab da sam morao dopustiti da mi istrgneš nož? Cuj što du ti sad redi! On se polako uspravi. Oči su mu svjetlucale kao u pantere. I nehotice sam ustuknuo. — Bojiš li me se? —- podrugljivo de on. — Oh, zaista je strašno imati me kao neprijatelja? — Alah, Alah, opet me peče! Taj nesretni čovjek klonu natrag na ležaj i opet stade vikati. Svijest ga je napustila, a vrudica ponovo svladala. Zadah u kolibi bio je nepodnošljiv. Kad sam se opet našao vani na svježem zraku duboko odahnuh, ali ne samo zbog zadaha. Tko je ved vidio čovjeka da tako umire, taj to nikad nede zaboraviti. Još i danas me spopada jeza kad se sjetim one večeri.

NA MOM satu stajala je kazaljka na deset. Bududi da Turci broje sate od zalaza sunca, a sunce je toga dana zapalo oko sedam, bila su prema tamošnjem računanju vremena tri sata. Napojili smo konje u potoku i odveli ih u sjenik. — Efendijo, gdje demo ostati mi, moja žena, konakdžija i ja? — — Uđite u sjenik konjima! — savjetovao sam im. — Ne, ne! Sam si rekao da bi se medvjed mogao probiti u sjenik. Udi demo u sobu. Ako medvjed dođe, pobjedi demo pod krov i povudi ljestve za sobom. Mubareka može mirno požderati. Ono što je taj čovjek nazivao ljestvama, bila je zapravo greda u koju su bili urezani utori. Bila je naslonjena na zid sobe. Kao strop služio je sloj usporedno složenih kolaca. Ugasili smo vatru, ¡a ono troje se požuriše da pobjegnu u sobu. Osko i Omar krenuše u sjenik pošto sam im prije toga još jednom razjasnio kako se moraju vladati.


Zatim krenuh s Halefom. Mališan se najprije ponovo uvjerio o tome da mu puške nede zatajiti. Sa sobom sam ponio samo medvje-darku; karabinka mi kod takve zvijeri ne bi mogla biti od koristi. — Zapravo bi medvjed morao biti ved ondje — dobaci Halef. — Tako je tamno da bismo ga ugledali tek kad se nađemo pred njim. — Upravo zato ne smijemo ravno podi onamo. Vjetrid puše od nas pa bi nas medvjed svakako nanjulšio. Podi demo u luku da pri-demo s protivne strane. Kad smo se približili dotičnom mjestu, stadosmo se kretati s najvedim oprezom jer ne samo što- je medvjed mogao biti ondje, ved je mogao i dodi upravo s te strane s koje smo se mi šuljah. Držali smo puške na gotovs i pokadšto zastajkivah da osluhnemo. Ako se medvjed ved nalažio uz kostur konja, onda bismo morah čuti njegovo mljaskanje i pucketanje kostiju. Nismo međutim čuli ništa, osim tihog šuštanja vjetra u krošnjama drveda. Naposljetku smo se toliko približili da smo, zavirivši iza kamena mogli ugledati strvinu. Medvjeda nije bilo kraj nje. Uspeli smo se na neku veliku stijenu u blizini. Bila je visoka kao dva čovjeka pa nas je dobro zaštidivala pred napadajem zvijeri. Kamen je bio dčbeo, obrastao mahovinom, i pružao je posve ugodno počivalište. Legosmo jedan kraj drugoga i stadosmo čekati. — Sidi —šapnu mi Halef. — Ne bi li bilo bolje da smo se razdijelili? — Bilo bi. Mogli bismo medvjeda dočekati s dvije strane. — Onda učinimo tako. — Ne. Ti potcjenjuješ opasnost, a to je uvijek pogrešno. Tvoja samosvijest te lako može 'zavesti da budeš neoprezan. U prvom redu tražim da pucaš samo onda kad ti ja to dopustim. — Kaniš dakle pucati prije mene? — Da, jer moj metak jače djeluje. — To mi je žao, sidi, jer sam ja htio Ubiti medvjeda. Kakve li slave za mene kad budem svojoj Hani, najdivnijoj među ženama, pripovijedao da si ga ti ubio? Htio bih da joj uzmognem redi da je medvjed poginuo pogođen mojim tanetom. — Možda deš joj to modi pripovijedati jer medvjed vjerojatno nede poginuti od jedne jedine kugle. Ne pogodi ga metak odmah u srce, sigurno de dodi ovamo da nas napadne. Pustit deimo ga da nam se približi, a kad se uspravi uz kamen da se uspne na nj, možeš mu mirno ispaliti metak u ralje ih oko. A sad šutimo! Budemo li govorili, nedemo primijetiti da li nam se zvijer približila. Nijemo smo osluškivali u ndd. Vjetrid je šuštao iznad šume, žu-boredi kao kakav daleki vodopad. Bududi da je to šuštanje trajalo neprekidno jednakom jačinom,


lako se dao razlikovati svaki drugi zvuk. Naša je strpljivost stavljena u tešku kušnju. Moj sat, čije sam kazaljke dodirnuo vršcima prstiju, reče mi da je ved ponod. — Medvjed uopde nede dodi — šapnu Halef. — Uzalud smo se radovah. Vjerojatno nikad nedu . . . Prekinuo se jer je, tačno kao i ja, čuo kako se zakotrljao neki kamen. Stali smo. napeto osluškivati. — Sidi, pao je kamen — šapnu mi Halef. — Ah to nije medvjed jer bismo inače morah čuti da se kotrlja i drugo kamenje. — Nikako. To što je izvrnuo taj jedan kamen, učinilo ga je opreznim. Premda bi to mogla biti i neka druga životinja, ipak držim da je medvjed. Svakako du ga osjetiti njuhom prije nego što ga ugledam. — Njuhom? Kako je to mogude? — Uvježbani čovjek može to osjetiti. Divlje zvijeri šire oko sebe poseban oštar vonj. Vonj medvjeda nije doduše ni izdaleka tako snažan kao što je vonj lava, tigra i pantere, ali ja du ga ipak osjetiti. Čuj! Desno od nas kao da je zapucketala grana. Zvijer nam se približavala niza strmu padinu onog jezičca šume. Sad sam je zaista osjetio njuhom. Tko je čak u kavezu vidio divlju zvijer, sigurno je zamijetio i onaj jetki vonj što ga šire zvijeri, a osobito one iz roda mačaka. Ako se pak zvijer nalazi na slobodi, onda je taj zadah još mnogo jači. Oštar je i grize pa ga svaki osjetljivi nos mora zamijetiti, a uvježbani organi njuha zamijetit de ga ved izdaleka. I ja sam sad osjetio taj »divlji« miris. — Osjedaš li ga njuhom? — šapnuh Halefu posve tiho. — Ne osjedam — odvrati on pošto je pomno om:risao nadesno i nalijevo1. — Dolazi — ved ga njušim! — Onda u tvom nosu ima više nego u mojem. Ah, sad de dobiti pozdrav koji de ga začuditi. Halef nape kokot svoje puške. — Bez žurbe! — opomenuh ga. — Ti svakako smiješ pucati tek nakon mene, jesi li razumio? Ne poslušaš li, ozbiljno du se naljutiti. Mogao bi svojom neopreznošdu protjerati medvjeda. Nije mi odgovorio, ah sam čuo njegov dah. Moj Halef je izgubio svoj mir; zahvatila ga je lovačka groznica. Začusmo tiho brundanje upravo kao da prede mačak, a odmah zatim opazismo kako se neki krupni tamni predmet približuje konjskoj strvini. — Je li to on? Je li to on? — šapnu mi Halef na uho. Uzbuđeno je đisao. — Da, on je. — Onda pucaj! Ta pucaj napokon!


— Samo strpljivo! Čini se da dršdeš. — Da, sidi, čudno me je uhvatilo. Priznajem da dršdem, ali ne zbog straha. — Poznajem to drhtanje. — Ta pucaj ved jednom, pucaj, da i ja dođem na red! — Savladaj se, Halefe! Nedu pucati prije nego što. mi se pruži dobar cilj. Imamo vremena. Medvjed ine ždere kao lav. On je sladokusac pa ždere s užitkom. Najprije uzima one komade koji mu se čine najzamamljiviji, a sve ono što mu slabije prija, gura ustranu da bi se tome kasnije posvetio. Ovaj medvjed de vjerojatno nekoliko sati ostati uz strvinu, da ne bi možda naglo progutanim zalogajima pokvario želudac. Zatim de krenuti nalijevo prema vodi da se čestito napi je, a tek onda de se povudi u svoj ležaj. — Ali mi .ne možemo čekati tolike sate. — Ja to ni ne kanim. Želim samo pričekati dok se medvjed uspravi. On to često čini za vrijeme jela. Svaki se medvjed voli između pojedinih obroka uspraviti na stražnje šape, a prednjima otire gubicu. Pri tome demo ga razabrati jasnije nego sada. Bilo bi ludo da prije toga pucamo. To bi bila najveda glupost jer ti ne možeš razlikovati njegovo tijelo od strvine k-onja i tamnoga tla. — Ipak, ipak! Vidim ga. Tako ga jasno vidim da du pucati. Halef se stane nemirno meškoljiti pa štoviše podigne pušku na obraz, -— Dolje s puškom! — ljutito mu šapnUh. Mališan skine pušku, ali je bio tako uzbuđen da nije mogao ni trenutka mirno ležati te bi nas sigurno odao svojim nemirom da kamen nije bio tako gusto obrastao mahovinom. Činilo se da medvjedu dobro prija večera. Srkao je i mljaskao kao kakvo loše odgojeno dijete kad jede juhu. Medvjed je zaista bio sladokusac. Tu i tamo bi zubima smrskao kakvu šuplju kost pa smo jasno čuli kako iz nje siše moždinu. Zatim nasta stanka. Medvjed zadovoljno zabrunda i stane šapama pljeskati po mesu sigurno da opipam provjeri kakvodu pojedinih komada. Zatim se uspravi. Prije nego što je čvrsta sjeo nekoliko se puta ponovo spusti na prednje noge. Kad se medvjed za vrijeme takvih stanki u žderanju uspravlja, Indijanac kaže: »Prisluškuje u svoj želudac«. Trenutak toga »prisluškivanja« je najprikladniji za hitac. Prislonio sam pušku na rame. Sad se jasno dao razabrati cio lik medvjeda. Bio je, kako smo pravilno naslutili, upravo golem. To sam jasno vidio, ali sam ipak spustio pušku. — Alah, Alah! Ta pucaj, pucaj! — napade me Halef gotovo odviše glasno. — Tiho, tiho! Inače de te čuti.


— Ah zašto ne pucaš? — Zar ne vidiš da nam je okrenuo leđa? — Što to smeta? — Hitac nije dovoljno siguran. Medvjed gleda prema kudi. Da nije nanjušio naše konje? To bi moglo biti. Okrenuo se od strvine. To je opasno. Moramo čekati dok se ponovo okrene, a zatim — budalo! Što ti pada napamet! Posljednje sam riječi glasno viknuo. Halef nije više mogao obuzdavati nestrpljivost. 'Tako je brzo nanišanio i opalio da to nisam mogao spriječiti. Ne obazirudi se na moju srdžbu, mališan skoči na noge, zamahne ispucanom puškom po zraku i vikne: — Pobjeda! Trijumf! Mrtav je! Gotov je! Posegnuo sam iznad sebe, uhvatio Halefa za pojas i trgnuo ga dolje. — Hodeš li šutjeti, nesretnice! Poplašio si medvjeda. — Poplašio? — viknu on nastojedi da se oslobodi mog zahvata. — Ubio sam ga! Svladao sam ga. Ta vidi gdje leži! Gn mi se silom istrgne, skoči opet na noge i vikne što je glasnije mogao: — Omare, Osko, čujte užitak, čujte blaženstvo! Čujte slavu svog prijatelja i pripazite na zvuk trublje moje divote! Ustrijelio sam medvjeda, poslao sam ga njegovim očevima o stričevima, ja, Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas, Ibn .. . Nije mogao dalje jer sam sad i ja skočio, zgrabio ga za šiju i pritisnuo ga o kamen. Zaista sam bio veoma ljut pa sam ga zato tako čvrsto zgrabio da je pod mojom šakom klonuo kao lutka. — Ako samo još pisineš, osjetit deš moju šaku, ti vlasnice nesretnog ovčjeg mozga! — zaprijetih mu se. — Ostani ovdje gore i brzo napuni pušku. Vidjet du mogu li spasiti plijen. Rekavši to, skočih s kamena ne maredi za svoju tek nedavno oz-dravljenu nogu. Dolje brzo čučnuh, olabavih nož i podigoh pušku na rame. Ako je medvjed bio ovdje, on de me svakako odmah napasti. Odozgo sam čuo zveckanje Halef ove naboj njače, ali dolje je sve ostalo mirne. Nisam mogao ništa čuti ni vidjeti. Opazio sam jedino to da se medvjed ne nalazi više kod strvine. Ipak je 'bio potreban krajnji oprez. Takav je stari medvjed mogao biti dovoljno lukav da se na mene ne baci smjesta, ved da se potajice odšulja oko kamena. To bi bilo opasno jer dođe li iza ugla, sukobit -demo se na takvoj blizini da bi me mogao dosedi pandžama. Zato se udaljih nekoliko koraka ustranu tako da sam istodobno mogao paziti i na stijenu i na strvinu.


Čeikao sam i netko vrijeme napeto osluškivao. Onda odjednom odjeknu u blizini kude krik — pa još jedan, i još jedan, a zatim začuli povike pune očaja: — Ostavite me, pustite me! U pomod! U pomod! — To je Mubarek ! — doviknu Halef s kamena. Htio sam mu odgovoriti', ali nisam dospio jer sam sad iz onog smjera čuo hitac. Poznavao sam taj posebni oštri prasak. To je bila Oskova crnogorska puška. — Medvjed je tamo prijeko kod staje — doviknuh Halefu prigušenim glasom. — Siđi brzo dolje. — Hamduhlah! Onda demo ga ipak još dobiti! — pobjedonosno de mališan. On skoči dolje, padne, opet se podigne i potrči kraj mene. Požurio sam za njim, ah tek što sam pretrčao nekoliko koraka, osjetih kako me nešto probada u gležnju noge. Mora da sam, skočivši sa stijene, ponovo povrijedio nogu. Bio sam dakle prisiljen da svoj galop usporim na obični kas. Pri tome sam zdravom nogom grabio daleko, a bolesnu sam oprezno vukao, oslanjajudi se samo na vrške prstiju. Sad kroz nodnu tišinu odjeknu upravo neopisivi krik. Je li to bio Mubarek ili Halef koji je u međuvremenu ved morao stidi do kude? Da nije taj neoprezni čovjek uletio medvjedu ravno u pandže? Toliko sam se uplašio za mališana da me oblio znoj po čitavom tijelu. Nisam se više mogao obazirati na nogu i pojurih što sam brže mogao. Sad sam začuo i Oskove i Omarove glasove. Opet hitac! Na nesredu je na mom putu ležao kamen. Nisam ga mogao, vidjeti pa posrnuli preko njega i padoh kohko sam god bio dug i širok. Medvje-darka mi izleti iz ruke —nisam vidio kamo. Brzo se podigoh i ogledah se. Pušku nisam vidio, a nisam imao ni vremena da je tražim. Bio sam uvjeren da se Halef nalazi u opasnosti pa nisam smio gubiti ni trenutka. Zato jurnuh dalje i izvukoh nož iz pojasa. Tnčao sam prema sjeniku. — Osko, gdje je medvjed, gdje? — viknuh ved izdaleka. — Vani, vani! — odgovori mi Osko iz sjenika. — Je li Halef bio ovdje? — Jeste, ali je opet pošao za medvjedom. Sad sam stajao kraj drvenog zida. Iz njega su bile istrgnute dvije daske. — Ovuda je medvjed pokušao udi — viknu Osko. — ispalio sam u njega metak. — Jesi li ga pogodio ? — Ne znam. Daske su pukle tek nakon mog hica. — Kamo je otišao Halef? — Nadesno; tako smo čuli. — Ostanite unutra i pripazite. Medvjed bi se mogao vratiti.


Potrčao sam dalje u naznačenom smjeru. Kudna vrata bila su otvorena i netko je stajao u njima. To sam vidio po sjeni jer su u kudi gorjele luči. Na zemlji je ležalo tijelo nekog čovjeka. Posrnuo sam preko njega, ali nisam pao. — Pucaj, pucaj — začuh dva glasa kako viču iz sobe. Bio sam svega desetak koraka od vrata i sad sam prepoznao čovjeka koji je ondje stajao. Bio je to Halef. Puška mu je bila prislonjena o rame i uperena u sobu. Njegov hitac prasnu, a zatim on izleti iz vrata i tresne o zemlju kao da ga je izbacila neka snažna ruka. U narednom trenutku pojavi se medvjed, progura se na sve četiri noge kroz uska i niska vrat pa se brzo opet uspravi. I Halef je smjesta skočio na noge. Obojica, on i medvjed, stajali su prijetedi jedan sučelice drugome, svega tri koraka jedan od drugoga. Halef okrene pušku i zamahnu njome da kundakom udari medvjeda. Uto prepozna mene jer sam se ved nalazio na domaku svijetla. — O sidi, puška mi je prazna! —doviknu mi. Sve se to mnogo brže odvilo nego što se može pripovijedati ili čitati. — Bježi! Da ga nisi udario! Još dok sam mu dovikivao te riječi, ja ga istodobno odgurnuh da ,;e oteturao ustranu. Zvijer se napola okrenu prema meni, razjapi ralje i otegnuto zaurla od bijesa. Skočio sam pred nju i osjetio vrudi i smrdljivi dah iz gubice. Strelovit pokret — posegnuo je za mnom, ali je zahvatio samo zrak jer se nisam više nalazio pred njim ved njemu zdesna. Ljevicom sam ga zgrabio za grivu na zatiljku, a desnicom daleko zamahnuo i jednom, dva puta mu žalbo nož do drška među ona dva poznata rebra. Sve se to svršilo tako brzo da je medvjed dobio oba smrtonosna uboda prije nego što mu je utihnuo urlik. Medvjed se na stražnjim šapama baci nadesno, ali me njegova prednja šapa samo okrznu po ramenu. Dakako da nisam ostavio nož u njegovim prsima. Dva skoka natrag odnijela su me izvan dohvata njegovih pandža. Onda sam zastao oštro promatrajudi zvijer i podigavši nož na novi ubod bude li potrebno. Ali medvjed nije pošao za mnom. Stajao je nepomično, širom razjapljenih čeljusti iz kojih se cijedila slina. Mrko me je gledao svojim sitnim svjetlucavim očima. Onda se te oči polako zatvoriše. Uzalud su se trudile da se ponovo otvore. Golemim tijelom prođe drhtaj. Zatim se najprije spusti na prednje noge i pokuša se, stružudi po zemlji, čvrsto oprijeti, a naposljetku se izvali ustranu, polagano, trza-judi se. Iz gubice mu prodre još tiho brundanje, a zatim mu se noge ispružiše. Bio je mrtav. — Alah akbar! — viknu Halef koji kao da se sav ukočio na svome mjestu. — Alah je velik, ali taj je medvjed gotovo isto toliko velik. Je li mrtav, sidi?


— Mislim da jeste. Budi sretan da je to tako dobro prošlo. — Da, sidi. Bilo je strašno! — Počekaj! — zapovjeđih mu.— Još uvijek nismo sigurni da je zaista mrtav. Provjerit du. Prišao sam k zvijeri, položio joj revolver na sklopljeno oko i dva puta odapeo. Nije se ni makla. — Sad možeš dodi ovamo pogledati ga. Nije li mnogo vedi od tebe? — upitah Halefa. — Jeste. Mislim štoviše da je viši od tebe, sidi. Kažem ti: nisam drhtao kad sam se našao pred njim s praznom puškom, ali srce umalo što mi nije prestalo kucati. — Jesi li ved i tamo vani pucao u njega? — Jesam. Od sjenifca je pošao prema kudnim vratima i ušao u kudu. Vani ga vjerojatno nisam pogodio, ah onaj drugi metak sigurno mu je prodro u prsa jer je stajao samo dva koraka daleko uspravljen ispred mene. Mogao sam tačno nišaniti. — Ispripovjedi mi ukratko kako se sve to dogodilo! — Potrčao sam prema sjeniku jer sam Oskovu ¡pušku prepoznao po prasku pa sam odmah zaključio da medvjed pokušava ¡prodrijeti konjima. Nisam još stigao do sjenika kad sa strane začuh krik na koga se nisam baš mnogo obazirao. Na sjeniku sam vidio> da su dvije daske istrgane, a Osko i Ornar mi rekoše da je to učinio medvjed. Potrčao sam dakle dalje. Tamo je na zemlji ležalo neko tamno tijelo, a drugo vede tijelo stajalo je kraj njega. To mora da je bio medvjed. Zastao sam, nanišanio i opalio. Medvjed krenu dalje prema vratima, a ja za njim. Ušao je u kudu, a i ja krenuh onamo poišto sam opet brzo nabio pušku. Kad sam stigao na otvorena vrata, ugledah ga gdje stoji u sobi. Njuškao je Mubarekpv ležaj. — I nije napao staroga? — Staroga uopde nisam ni vidio. Nije ga bilo. Vidio sam samo medvjeda, a on je ugledao mene. Smjesta se okrenuo, pošao prema meni i uspravio se. Od prepasti sam zaboravio da odmah opalim jer me je ona njegova strašna veličina toliko iznenadila da sam jedva mogao ¡disati. Netko mi je doviknuo da pucam. Samo po sluhu bih mogao zaključiti gdje se taij netko nalazi, ali njegove riječi vratile su mi svijest. Upravo kad je medvjed pružio šape prema meni, opalih u njega, ali sam od ¡njega dobio takav udarac da sam izletio kroz vrata i pao na zemlju. Kad sam opet skočio na noge, medvjed je stajao preda mnom. Puška mli je bila prazna, a na nož se nisam sjetio. Htio sam se obraniti kundakom. Uto si došao ti, sidi. — Baš u pravo vrijeme. — Da, jer sam uvjeren da bi se moja puška slomila na medvje-dovoj lubanji, a oin bi me onda zdrobio. Sidi, tebi zahvaljujem život.


On me uhvati za ruku i privuče je na svoja pulsa. — Ostavi to! I ti bi jednako polstupio ¡da su nam uloge bile zamijenjene! — Učinio bih to, ali veoma sumnjam da bi mi uspjelo da tako golemu zvijer ubijem nožem. Ti si ved i prije ubio sive medvjede, mnogo vede i opasnije nego što je ovaj medvjed ovdje, ah ja nisam. Ta zvijer je zaista veda od lava. — Masivnija je, tačno.. Ono tijelo, koje leži tamo podalje, mora da je stari Mubarek. Vjerojatno je mrtav. Posljednji napadaj groznice ga je istjerao iz kude. Ipak me čudi da je tako brzo klonuo. Medvjed je stajao kraj njega. Možda ga je on ubio. — Možda. A sad demo najprije pogledati što je s ostalima. Uđosmo u sobu. Svjetlo, koje je obasjavalo sobu, dopiralo je odozgo. Kad sam pogledao onamo, ugledah konakdžiju i oba naša domadina gdje sjede gore na kolju koje je sačinjavalo strop. U rukama su držali zapaljene luči. — I ti dolaziš, efendijo? •— upita Džemal. •— Gdje je medvjed? — Leži pred vratima. — Alah, Alah! Oni se spustiše s kolja, dolje duboko odahnuše, a Janak reče: — Vidiš li da nismo bili sigurni pred njim. Ušao je u sobu. Kakve li nemani! Bio je velik gotovo kao vol. — Ta imali ste sa solbom oružje. Zašto niste pucah? — Nismo glupi! Time bismo ga upozorili na nas pa bi se možda uspeo k nama. Medvjed se umije penjati bolje od čovjeka. Zar to ne znaš? — Znam. Vi dakle niste pucali, ali moga Halefa ste pozvali da puca. — Dakako! Ta on je želio da ubije medvjeda, a mi nismo namjeravali izvesti tako smiono djelo. Osim toga — doda lukavo Džemal — ako on napadne medvjeda, onda medvjed nede misliti na nas. — To je bilo vrlo mudro, ali istodobno i veoma kukavno! Gdje je Mubarek? — Vani. Zgrabila ga je vrudica pa je istričao iz kude. Da nije pri tom otvorio vrata, ne bi ni medvjed mogao udi. Gdje li je sad taj neoprezni čovjek? — Vani je, mrtav. Sad demo opet zapaliti vatru. Izašli su za nama iz kude, ali se nisu usudili pridi k medvjedu. Htjeli su da najprije zapale vatru kako bi se uvjerili je li medvjed zaista mrtav. Halef ode po Oska i Omara. I ta dvojica nisu mogla da smognu dovoljno riječi kojima bi mogli izraziti svoje čuđenje zbog veličine te zvijeri. Medvjed je od njuške pa do korijena repa bio


dugačak dva metra, a težio je najmanje dvije stotine kilograma. Tri čovjeka morala su se napregnuti da ga odvuku u blizinu vatre. Ja sam za to vrijeme uzeo zapaljenu granu i prišao Mubareku, a Halef za mnom. Starac nije umro od rane, premda bi mu i ona dala svega još malo života. Glava mu je ležala duboko na zatiljku, a prsa su mu takoredi sačinjavala kašu od mesa, krvi i smrvljenih rebara. Medvjed mu je slomio zatiljak a onda mu rasparao prsa, ali ga je I Halefov hitac potjerao. Ne rekosmo ni riječi, ved se vratismo k vatri. Ondje je Halef javio što smo našli i ispripovjedio kako je medvjed ubijen. S obzirom da se radilo o tako golemoj zvijeri, Omar ni Osko nisu pravo mogli povjerovati da sam se usudio medvjeda napasti nožem. Kod onih ostalih bio je egoizam jači od čuđenja. Janak opipa medvjeda i reče: — Veoma je tust pa de dati mnogo mesa. I za krzno se dade ubrati lijepa svotica. Efendijo, kome pripada medvjed? — Onome koji ga je ubio. — Tako? Ja ne mislim to. — A što misliš ti? — Da medvjed pripada meni jer je ubijen na mom zemljištu. — Držim da cio ovaj kraj pripada padišahu. Ako mi možeš dokazati da si od njega kupio ovu zemlju, povjerovat du ti da si njezin vlasnik. Ali onda mi moraš dokazati da imaš pravo na svu divljač i na sve zvijeri koje se na tvojoj zemlji ubiju. Kad je medvjed došao, ti si se zavukao u kudu; to je siguran dokaz da ga nisi htio. Mi smo pošli u lov na nj pa prema tome pripada nama. — Efendijo, ti pogrešno misliš. Medvjed nije tvoj, ved on pripada . .. — Hadži Halefu — prekinuh ga. — Ako si to htio redi, onda imaš pravo. Ti nemaš nikakva prava na nj. Morao sam ti platiti čak i strvinu koju smo ostavili kao mamac. Ako ti iz osobite dobrote ostavimo dio mesa, moraš nam se zahvaliti. — Kako? — upita Halef. — Zar da je to moj medvjed? Ne, sidi, on je tvoj. Ti si ga ubio. — Ja sam mu samo zadao smrtni udarac, ali medvjed bi uginuo i bez noža, samo ne tako brzo. Pogledaj ovamo! Posve u blizini ovih rana od noža možeš vidjeti rupu što ju je izbušio tvoj metak. Prošao mu je tik kraj srca pa je svakako smrtonosan. Zato je medvjed tvoj. — O sidi, vlasnik medvjeda ne bi uopde više bio na životu da ti nisi došao da ga spasiš. Kaniš mi dati poklon koji ne mogu primiti. No, onda demo postupiti po starom lovačkom pravu. Ti si prvi ranio medvjeda pa tebi dakle pripada krzno. Ja sam ga onda


ubio nožem pa meni pripada meso. Sape i jedno stegno uzet demo za sebe a ostalo neka uzme Janak da ne može redi kako nismo poštovali njegovo pravo vlasništva. — Je li to istina, sidi? Ja du dobiti krzno? Ta to je najbolje na medvjedu! Kako de se samo začuditi Hana, najljupkija od svih žena, kad dođem k njoj i pokažem joj taj svoj pobjednički plijen. A moj sinčid koji je prozvan prema tebi i meni, naime Kara Ben Hadži Halef, spavat de na medvjeđem krznu i postat de veliki i glasovit ratnik jer de medvjedova snaga prijedi u nj. Da, uzet du krzno. Tko de ga oguliti? — Ja. Moramo uzeti mozak, salo i drveni ugljen i time natrti kožu da ostane gipka i da ne trune. Tvoj konj de morati ponijeti dvostruki teret. Moja odluka naišla je na opde odobravanje. Janak je donio stari drveni kabao u kojem se imalo usoliti medvjeđe meso da se onda kasnije objesi u dim. Dok sam se latio posla, upitah Janaka što de učiniti s Mubarekom. — Moramo ga zakopati — odvrati on. — Sigurno dete mi pomodi pri tome. To moramo obaviti još nodas. — Nije naša stvar da kopamo raku. Bududi da smo mu dosad bili neprijatelji, ne možete tražiti od nas da to radimo. Imaš li alat? — Imam motiku i lopatu.- — Onda ionako mogu raditi samo dvije osobe. Ti i konakdžija iskopajte grob, a tvoja žena neka vam pomogne. Potraži prikladno mjesto. Na sprovodu demo i mi prisustvovati. Neprijateljstvo ne treba da potraje nakon smrti. — Onda demo ga pokopati ondje gdje je medvjed napao konja. Ne želim da mi se blizu kude nalazi grob. Donio je alat, a zatim njegova žena i Džemal ponesoše drva i luči da bi imali svjetla za vrijeme rada i pođoše da za mrtvaca iskopaju grpb koji je on nama želio. Pošto smo medvjedu skinuli krzno nataknusmo jednu od njegovih prednjih šapa na ražanj. Bila je tako vehka i masna da smo se sva četvorica mogli obilno najesti. Moji mi pratioci pomogoše da s unutarnje strane krzna sastru-žem ostatke mesa, a zatim kožu temeljito premazasmo medvjeđim mozgom i lojem te drvenim pepelom a zatim je tako svinusmo da smo je mogli privezati konju iza sedla. Upravo kad smo s time svršili, vratiše se grobari i javiše da je grob iskopan. Zatim prilhvatiše mrtvo tijelo, a mi pođosmo za njima. TJ blizini groba rasla je bujna paprat. Posjekosmo je i obložismo njome grob. Zatim spustismo u nj mrtvaca pa i njega pokrismo paprati. Halef izmoli kratku molitvu, a onda prepustismo Džemalu i Janaku da zatrpaju grob i vratismo se kudi pa sjedasmo uz vatru. Sad smo mogli pustiti konje iz sjenika da pasu. Medvjeda se više nismo morali bojati. I sami bili smo. željni počinka. Bududi da više nismo imali nikakva posla,


stavili smo sedla ispod glave da malo odspavamo. Opreza radi morao je jedan od nas ostati budan. Dogovorili smo se da demo se mijenjati svakog sata. Nismo imali povjerenja u ono troje tamo uz grob. Najprije sam pregledao svoju nogu. Premda sam je pomno i čvrsto opipao nisam osjetio boli. U međuvremenu sam potražio pušku. Položili smo oružje uz nas tako da smo ga smjesta mogli dohvatiti, a zatim sklopitemo oči. Ipak nas je još jednom netko smetao. Došla su ona dva čovjeka sa ženom da prenesu medvjeda u kudu. Tom prilikom došao sam na jednu misao. Ustao sam i odrezao dobar komad debelog sloja medvjeđe masti. Ono troje je stajalo kraj mene, ali me nitko nije pitao čemu to uzimam. Opazio sam da Janak na lijevoj nozi nema mali prst. — Na lijevoj nozi imaš samo četiri prsta — rekoh mu. — Gdje si izgubio peti? — Preko njega je prešao točak teško natovarenih kola i zdrobio mi ga. Tako mi je mlohavo visio da sam ga morao odrezati. Zašto me pitaš? — Bez neke posebne namjere. Upravo sad sam to primijetio. — Hodeš li uzeti još mesa ili ga možemo odnijeti? — Samo ga odnesite, vaše je. Oni odvukoše težak teret. Moji pratioci su to promatrali, a Halef me upita: — Zašto si uzeo mast, sidi? Ne trebamo je. — Možda demo je ipak ustrebati. Ako uđemo u spilju dragulja, bit de u njoj tamno. Kaniš li zaista udi u nju? — Još ine znam. Mogao bih dodi u priliku da uđem, a onda bih pomodu medvjeđe masti mogao napraviti svjetiljku. — Za to trebaš i stijenj.- Evo ovdje još leži krpa u koju je bila zamotana kobasica. Janak ju je ostavio ovdje. Možemo u nju zamotati mast a kasnije je onda upotrijebiti kao stijenj. — Umotaj je ti. Ne bih htio da još jednom dirnem tu krpa. — Ali ja da je diram? — Da, jer tebe to nede smetati bududi da si sve što je bilo umotano u njoj s velikim. . . -— Suti, sidi — naglo de on. — Ne želim više ništa čuti pa du učiniti kako hodeš. Ustao je, zavio mast i stavio je u svoje bisage. Sad nas nitko više nije smetao, ah ja sam morao za jedan sat opet ustati jer me ždrijeb odredio za drugu stražu. U kudi je još gorjelo svjetlo. Bio sam umoran pa sam, da se održim budnim, stao hodati1 gore dolje. Pri tome sam došao i do vrata i ustanovio da su zakračunana.


Kroz prozore se izvijao oštar dim i miris pečenog mesa. Pogledao sam u sobu. Zaista,'oino troje je zapalilo vatru na ognjištu i peklo medvjeđe meso, premda su za večeru pojeli veliku količinu konjetine. Jasno sam ih razabirao. Vrlo su živo razgovarali i pri tome rezah meso komad po komad. Nisam ih doduše mogao razumjeti jer sam stajao kraj prozora s prednje strane, a oni su sjedili uz užu stranu kude. Međutim, ravno iznad njih također se nalazio prozor bez stakla. Tiho sam se odšuljao onamo i stao prisluškivati. Kroz prozor se izvijao dim. Uzeo sam rupčid, stavio ga pred usta i nos, zatvorio oči i glavu primakao što bhže prozoru. Nitko me nije mogao opaziti jer je zid bio debeo, a prozor se nalazio visoko iznad njihovih glava. — Da, prema tim lupežima treba čovjek biti mudar i oprezan — tipravo je rekao Džemal. — I sami ste čuli da taj stranac sumnja i u mene i u vas da pristajemo uz svoje prijatelje. Ti pasji1 sinovi imaju samoga đavla u tijelu. Oni vide sve. Ah ovo im je posljednja nod. — Jesi li siguran u to? — upita Janak. — Da, posve siguran, — Htio bih da je tako! Ja poznajem svog šurjaka ugljenara: on se ne boji ni samoga pakla. Ah otkako sam vidio ove ljude, moje se povjerenje pokolebalo. Oni su istodobno i oprezni i smioni. — Ah, to im nede ništa koristiti. — No, tko napada medvjeda nožem i uibija ga, a pri tome sam ostane neozlijeđen, taj se nede bojati ni moga šurjaka. — Do toga uopde ne smije dodi. Njih de lukavštinom namamiti u stupicu i ubiti. — Ali govori se da im ne može nauditi tane. — Ne vjeruj u to. I sam efendija se maločas tomu nasmijao. Sve kad bi i bilo tako, nema li i drugog oružja osim pušaka? Uostalom, nede ni dodi do toga da netko puca u njilh ili se lada noža. Na-mamit de ih u spilju i zapaliti nagomilano drvo pa de se morati ugušiti. — Da, moj šurjak to možda predlaže, ali Oba Aladžije čvrsto ustraju na tome da efendija ima poginuti od njihove iruke, a Barud el Amazat želi ubiti onoga koji se zove Osko. Oni imaju uzajamnu osvetu. Savjetovao sam im da to ne pokušaju, ali oni čvrsto ostaju na tome da de ih u zasjedi počekat! na Đavoljoj pedini i da de ih poubijati čakamma i pradkama. U tu svrhu ponijeli su sa sobom obje moje pradke. — Te budale! Onda de svakako dodi do borbe. — Nede. Stranci uopde nede imati vremena da se brane jer de ih napasti iz zasjede.


— Nemoj da se previše nadaš. Koliko ja poznajem klanac uz Đavolju stijenu, ondje se uopde ne da postaviti nikakva zasjeda. Naši bi se prijatelji morali sakriti lijevo ili desno u grmlju, ali to nije mogude jer su stijene s obje strane tako strme da se po njima ne može uspeti. — Vrlo se varaš, Džemale. Postoji jedno mjesto, doduše samo jedno jedino, gdje se dade uspeti. Tamo slijeva pritiče potočid. Po njegovom koritu može se uspeti ako se čovjek ne boji ono malo vode. — Znadu li to naši prijatelji? — Oba Aladžije poznaju taj kraj isto tako dobro kao ti i ja. — I oni se zaista kane uspeti onamo gore? — Dakako. — Ali imaju uza se konje! — Konje de najprije odvesti mom šurjaku. Od mjesta zasjede nije daleko do njega. Zatim de se vratiti i uspeti se na stijenu. Bačen odozgo dolje, čakan mora smrskati svaku glavu u koju je nanišanjen. Tačno poznajem to mjesito. Treba se otprilike pedeset do šezdeset koraka uspinjali uz vodu, a onda si svladao stijenu. Gore treba zatim podi otprilike stotinu pedeset koraka među grmljem dok se ne stigne na mjesto gdje klanac zakrede. Kad si jednom gore, ne može ti dolje nitko umadi. Eto, to je mjesto na kojem de ti stranci nadi svoj'grob. — Sejtan! To je opasno za me! — Zašto? — upita Janak. — Jer bi i mene mogli pogoditi. — Glupost. Aladžije umiju nišaniti. — U to se ne pouzdaj em. — Onda malo zaostani. — Učinim li to, moram računati s time da de i stranci zastati. — Onda pojaši naprijed. Izvor deš sigurno vidjeti. Kad zatim stigneš do zavoja, dovoljno je da se pretvaraš da ti se konj preplašio. Udari ga nekoliko puta da pojuri. Onda te ne može pogoditi ni čakan ni kamen iz pradke. — Da, to je jedino što mogu učiniti. — Uostalom, ja du naše prijatelje još posebno upozoriti neka pripaze da ne bi tebe pogodili. — Kaniš li s njima razgovarati? —upita Džemal. — Svakako. Tko nije prisutan pri dijeljenju izvrgava se opasnosti da ne dobije ništa. Sad se dvostruko ljutim što mi je konj mrtav jer moram cio taj put prijedi pješice.


—, Sigurno deš zakasniti. — Ne vjerujem. Umijem dobro hodati. Cim pojedem, smjesta du krenuti pa du prije vas stidi onamo. Pretpostavlj am, dakako, da taj stranac nede možda sa svojim drugovima krenuti ved ranom zorom. — Ja du se ved pobrinuti da to ne učine — umiri konakdžija svog vrijednog saveznika. — Stavit du im na put tolike zapreke da nede modi brzo napredovati. Bude li potrebno, zalutat du. Jedino čega se moramo bojati jeste da bi mogli nešto posumnjati ako ujutro budu opazih da si ved otišao. — Ta valjda demo nadi izgovor koji de ih zadovoljiti... Sad mi je dim tako zašao u nos da sam morao povudi glavu i odmaknuti se ustranu. Kad sam onda opet pogledao u sobu, opazih da je Janak ustao. Sad je bilo gotovo s prisluškivanjem jer bi me on na prvi pogled morao opaziti na prozoru. Zato sam se vratio k svojim drugovima i tiho sjeo kraj njih. Dok sam tako razmišljao o onome što sam upravo čuo, došao sam na misao da odmah krenemo, ali sam se predomislio. Nismo poznavali taj kraj, a Džemal de sigurno učiniti onako kako je nagovijestio pa sve dotle lutati s nama naokolo dok ne bude mogao pretpostaviti da je Janak stigao na cilj. Zato je svakako bilo bolje da još ostanemo. Janak je tako tačno opisao ono opasno mjesto da sam ga svakako mogao zapaziti. Nadao sam se da du pronadi bilo kakvo sredstvo da izbjegnemo opasnosti. Kad me je zatim Halef zamijenio, ispripovjedio sam mu sve što sam doznao prisluškujudi i što sam odlučio, a on se složi sa mnom. — I ja du prisluškivati, sidi — reče. — Možda du i ja čuti nešto važno. — Kani se radije toga! Ja sam čuo dovoljno, a ako tebe uhvate, samo demo imati štete. Oni uopde ne moraju znati da je jedan od nas budan. Na spavanje smo pošli otprilike dva sata nakon ponodi po evropskom računanju vremena. Prema tome bilo je šest sati kad nas je probud.o Omar koji je imao posljednju stražu. Otišli smo na potok da se operemo, a zatim pokušasmo udi u kudu. Bila je zatvorena. Zakucasmo, a žena nam otvori. — Gdje je naš vodič? — upitah. — Ovdje u sobi. Još spava. — Onda du ga probuditi. Džemal je ležao na krpama koje su i Mubareku služile kao ležaj i pretvarao se da spava. Kad sam ga nekoliko puta žestoko gurnuo, on se trgnu, zijevnu i zagleda se u mene kao da je još omamljen od sna. — Ti efendijo? Zašto me ved budiš?


— Jer moramo krenuti. — Koliko je sati? — Dvanaest. — Tek dvanaest? Onda možemo još čitav sat spavati. — Mi bismo, štoviše, mogli spavati još čitav jedan dan, ah to nedemo učiniti. — Pa ne žuri nam se toliko! — Ne žuri, ah ja volim jahati po jutarnjoj svježini. Gdje je Janak? — Zar nije ovdje? Džemal se osvrnu po sobi kao da ga traži, a starica odmah reče: — Moj gospodar je otišao u Glogovik. — Onamo, odakle dolazimo? Zašto se nije oprostio s nama? — Jer vas nije htio smetati. — Tako? Sto de tamo? — Otišao je da kupi sol. Trebamo da uselimo medvjeđe meso. Ona pokaže na meso koje je ležalo u kutu. — Zar nemate soli u kudi? — Nemamo dovoljno. — Kad se vrati, pozdravite svog muža umjesto nas. — A kako je s pladanjem, efendijo? — S pladanjem? Zašto? — Ta vi ste prenodili kod nas. — Spavali smo pod vedrim nebom. Za to ne pladam ništa. Dakle, Džemale, kredemo. — Najprije moram jesti — izjavi on. — Onda jedi, ali brzo! On zapali vatru i ispeče komad medvjeđeg mesa pa ga proguta napola sirova. Mi smo za to vrijeme osedlali konje. Medvjeđi but zamotali smo zajedno s one tri preostale šape u pokrivač pa je Osko taj zavežljaj pri vezao odostraga na svoga konja. Dotle se pripremio i naš vodič i mi krenusmo. Zena nije htjela da nas pusti da odemo, a da ne platimo. Psovala je da je želimo prevariti, ali Halef izvuče bič i pukne njime tako blizu ispred njezina lica da je glasno zajaukala, pobjegla u kudu i zakračunala za sobom vrata. Ipak je i dalje vikala za nama kroz prozor tako da smo njezin kreštavi glas još dugo čuli za sobom. Zaista nam nije bilo stalo do nekoliko pijastera, ah ti ljudi su htjeli da nas poubijaju. Bilo bi dakle ludo da za ono što smo ovdje primili, dakle baš ni za šta, još i platimo.


DOK SMO odlazili s poprišta naše nodašnje pustolovine, u kojoj je stari Mubarek tako strašno zaglavio, bilo je divno jesenje jutro, svježe i mirisno. Jahali smo između strmih visova, a iza tih brda uzdizali su se okomiti kameni masivi, mračni kao gnjevni divovi. Nakon jednog sata bilo je upravo kao da prolazimo kroz pirinejske klance. Ni na jednu stranu nije se pružao otvoreni pogled. Odasvud nas je okruživala tamna prašuma. Postoji više vrsta prašume, nedirnuta šuma tropskih krajeva, gusta litvanska šuma koja vonja po truleži, opora i svijetla prašuma američkog zapada, prirodni ravni perivoji u Teksasu koje kao da je zasadio vrtlar. Svaka od tih vrsta je različita od onih ostalih. Ova prašuma kroz koju smo sad prolazili nije se dala usporediti ni s jednom od spomenutih. Čovjek je ovdje i nehotice morao pomishti na propale kulture iznad kojih je sada smrt bacala sjenu svojih šuma. Otprilike nakon tri sata tlo se strmo spustilo pa smo morali presjedi široku poprečnu dolinu čiji se protivni rub gotovo okomito uzdizao. Bio je to pravi zid od stijene, prividno neprekinut koji se duge sate protezao od sjevera prema jugu. U pukotinama i izbočinama te stijene goleme su smreke i jele našle mjesta za svoje korijenje, a visoko gore na kruništu zida pružala se tamna šuma kao crna pruga. Dno te doline bilo je obraslo divnom travom tako da sam predložio da se ovdje bar četvrt sata odmorimo kako bi naši konji mogli malo uživati u tom zelenilu. Naš je vodič odmah pristao na to i brzo skočio s konja. Zadržimo li se ovdje, Janak de modi da poveda prednost što ju je htio imati. Džemal nije ni slutio s kojeg razloga sam ovdje sjahao s konja. Dolinom je pretjecao prilično širok potok, a uz njegovu obalu raslo je rijetko grmlje. Cim smo ispod drveda izašli s ove strane ruba doline, pa se ona otvoreno prostrla ispred nas, ugledao sam crtu koja je ravno od tačke, na kojoj smo se nalazili, vodila poprijeko kroz travu do obale potoka. To je svakako bio Janakov trag. Smatrao nas je tako glupim da njegov trag nede pobuditi našu sumnju. Potok je još od prekjučer bio nabujao. Trava je bila meka pa spm nasludivao da du bar ondje uz vodu pronadi jasan otisak noge. Konakdžija se nije ni obazreo na taj trag. Sjeo je na zemlju, izvukao svoj stari čibuk, napunio ga i pripalio. —- Halefe — upitah tako glasno da me je Džemal morao čuti — kakva je to crta koja ovdje vodi kroz travu? — To je trag, sidi — odgovori Halef, ponosedi se time što može pokazati ono što je od mene naučio. — Je li to trag životinje ili čovjeka?


— Da bih to mogao odrediti, moram ga najprije pomnije pogledati. On pođe nekoliko koraka dalje oštro promatrajudi trag, a zatim mi reče: —- Sidi, to je mogao biti čovjek, ali i životinja. — Tako! Da bismo to znali ne trebamo ga tako pomno gledati. Razumljivo je da je to mogao biti samo čovjek ili životinja. Ili zar bi na primjer ovuda mogla prošetati sultanova palača? — Rugaš li mi se? Kladim se da ni ti ne možeš odrediti tko je ostavio taj trag. Dođi ovamo! — Da bih to odredio, ne moram odlaziti onamo. Ovdje je jedan čovjek hodao bos. — Kako to kaniš dokazati? — Vrlo lako. Je li taj trag možda ugazilo neko četvoronožno bide? — Nije. — Onda ga je mogao ostaviti samo čovjek ili kakva dvonožna životinja, kakva velika ptica. Koja je najveda ptica koja bi ovuda mogla prodi? — Roda. — Tačno! Roda hoda međutim polako i oprezno. Ona uzdiže jednu nogu za drugom i korača dostojanstveno. Morali bi se dakle razabrati pojedini koraci. Razabira li se? — Ne. Onaj koji je hodao ovuda nije ostavljao pojedine otiske u tlu, ved je

svakom nogom vukao ravnu crtu kroz travu.

— Posve tačno. Trag se ne sastoji od pojedinih otisaka nogu, ved od

neprekidne dvostruke crte. Rodine noge su u najboljem slučaju debele poput

prsta, ali ove crte su šire od ljudskog pedlja. Zar je dakle ovuda mogla prodi roda?

— Nije, sidi. To je sigurno bio čovjek.

— A sad dalje! Tvrdiš da nisi vidio otiske stopala. Sto je trag stariji, to se

prekinuta i zgažena trava mora više osušiti. Ali ovdje nije ni jedna jedina travka čak

ni povenula. Sto se može na osnovu toga zaključiti?

— Da je trag još posve svjež.

— Tačno. Morali bismo svakako razabrati otiske stopala. Možeš li mi redi zbog

kojeg razloga ih ne vidimo?


— Nažalost ne mogu.

— No, razlog je u prvom redu to što je taj čovjek hodao veoma brzo, a zatim

što su mu noge mekane. Zurio se pa je više stupao prstima nego petom. Cipele i

opanci imaju tvrde potplate koji ostavljaju oštar trag. Bududi da ovdje nema tako

oštrog traga, jasno je da taj čovjek nije nosio obudu: bio je bos. Uviđaš li to?

— Kad si mi to tako razjasnio, moram priznati da imaš pravo.

— Tko bi mogao biti taj bosi čovjek kome se toliko žurilo? Džemale, stanuje li

netko u toj šumi?

— Ne, ovdje ne stanuje nitko — odgovori Džemal.

— Onda nasludujem da je Jainak pogrešno krenuo krivim pravcem. Tim putem

nede stidi u Glogovik, ved do Đavolje stijene.

— Sto misliš, efendijo! On se uopde ne može tako zabuniti. Da niste spavali,

vidjeli biste ga kamo je otišao.

— Hadži Halef Omar m: je rekao da je nodu neki čovjek izašao iz kude i iščeznuo

iza nje, ali nije mogao odrediti u kojem je pravcu otišao.

— To je sigurno bio Janak jer je on otišao još za mraka da se ne bi morao

vradati nodu kasno.

— Onda se u tami ipak prevario pa je umjesto nalijevo krenuo nadesno. Možda

je to učinio i namjerice, a bududi da iz njegovoga traga razabirem da se veoma

žurio, možda je htio da što prije obavijesti ugljenara da dolazimo.

— Ti nadolaziš na čudne misli, efendijo — smeteno de Džemal. — Sto se Janaka

tiče, hodemo li se mi otpočinuti kod onog Sarka?

— To ni ja ne shvadam.

— Onda deš priznati da to nikako nije mogao biti Janak.

— Naprotiv, tvrdim da je to bio upravo on. To du ti, štoviše, i dokazati.


— Nemogude. Zar možda iz traga?

— Da.

— Kako sam sad vidio, tragovi ti mogu doduše redi da je ovuda prošao čovjek,

ali ti ne mogu kazati tko je bio taj čovjek.

— Oni mi to čak i vrlo jasno govore. Ustani i pođi sa mnom!

Prišao sam obali potoka, a svi ostali pođoše za mnom. Ondje

gdje je taj čovjek zašao u vodu, polako je i oprezno ugazio u nju. Dno je uz obalu

bilo meko, u njemu nije bilo pijeska ni kamena pa su se zato u bistroj plitkoj vodi

vrlo jasno dali razabrati tragovi.

— Pogledaj ovamo, Džemale! — pozvah ga. — Vidiš li otiske stopa pod vodom?

— Vidim, efendijo. Vidim i to da si pravo pogodio: taj je čovjek bio bos.

— A sad usporedi oba otiska nogu. Vidiš li kakvu razliku?

On se sagnu vjerojatno da mu ne bih mogao zaviriti u lice.

Shvatio je što de sad dodi.

— Sto to vidim! — viknu Halef umiješavši se. — Taj čovjek je na lijevoj nozi

imao samo četiri prsta! Sidi, to je bio Janak i nitko drugi.

Naš vodič je dotle svladao svoju zbunjenost, uspravio se i rekao:

— Zar nije i neki drugi čovjek bez jednog prsta na nozi mogao prodi ovuda?

— Svakako — odgovorih — ali to bi bio zaista čudan slučaj. Sad se ipak pitam:

što to zapravo namjerava Janak? Pokuša li kakvu podlost, loše de prodi. Dobit de

salitre umjesto soli, a k tome možda i sumpora i drvenog ugljena. Znaš li što to

znači?

— Znam, ali te ipak ne razumijem. Od te tri stvari pravi se barut. Jesi li to

mislio?


— Dakako, a ako se uz njega nalazi još okrugli komadid olova, lako se moglo

dogoditi da on, kad sad svakako ide do Đavolje stijene, odmah odleti u pakao. Je li

ova voda duboka?

— Nije. Konji ne moraju plivati. Možemo je predi zasukanih hlača. Hodemo li

dalje?

— Hodemo. Prošlo je ved više od četvrt sata. Kud nas vodi put s one strane

vode?

— Vidiš li onu tamnu okomitu crtu prijeko na stijeni? To je otvor jedne uske

gudure. Zovu je Đavolji klanac jer vodi do Đavolje stijene. Onamo demo odjahati.

— Koliko demo vremena trebati da stignemo do stijene?

— Više od pola sata. Začudit deš se kad vidiš okomite stijene te gudure. Među

njima se čovjek osjeda kao crvid među zidovima koji se uzdižu do neba.

— Zar ni jedan drugi put ne vodi na zapad?

— Ne, postoji samo taj jedan.

— Onda moramo njime prodi. Prije toga du ipak pokušati da pronađem tragove

ljudi za kojima jašemo. U travi ih više nema jer se ona od jučer opet uspravila, ali u

plitkoj vodi možda bismo ih ipak mogli pronadi.

Tako je i bilo. Svega nešto malo uzvodno uz nas pet je konja zašlo u potok. Nije

imalo svrhu da istražujemo dalje pa smo i mi prešli preko potoka i krenuli prema

ulazu u klanac. Taj je bio svega toliko širok da su dva konjanika mogla usporedo

jahati. Kasnije su se stijene klanca malo razmakle.

To je bio zatvoreni kameni masiv, golema kocka vulkanskog kamena, visoka preko

stotinu metara kroz koju je nekad podzemna sila probila tu pukotinu. Kad si

pogledao uvis, činilo ti se da se stijene svojim gornjim rubovima dodiruju. Ni

nalijevo ni nadesno nije se dalo uz njih uspeti. Bile su gole pa se tek tu i tamo

nalazilo poneko mjesto na kojem je grm ili osamljeno drvo našlo prilike za oskudan

život.


— Vjeruješ li sad da je šejtan svojom šakom probio ovu pukotinu? — upita naš

vodič.

— Da, to je neugodan put. Čovjek bi se upravo htio skutriti kao kakav mali

kukac iznad kojega leti gladna ptica. Brzo naprijed!

Džemal se dosad držao usred naše družbe, a sad pokuša da odmakne naprijed pa

se progura kraj Halefa i Oska koji su jahali ispred nas. To me je navelo na misao da

se približujemo mjestu koje je za nas imalo postati kobnim. Džemal je htio izbiti na

čelo da bi uspio izvesti svoju namjeravanu lukavštinu s konjem.

Odjednom ugledasmo svijetli potočid, veoma plitak i uzak, koji je tekao s jedne

strane puta i gubio se u nekoj jami u stijeni, li'-todobno opazismo da su se stijene

razmakle. Nama slijeva povukla se stijena natrag za prilično široku stepenicu,

obraslu grmijem i dr-vedem, ali na nju se nikako nije dalo uspeti. Ta je stepenica

bila otprilike šesnaest metara visoka, a Janak je rekao da se ondje, gdje je trebalo

dodi do napada, mora uspeti pedeset do šezdeset koraka uz vodu. Sigurno je dakle

mislio upravo ovu stepenicu.

Ja sam ved prije polaska, dok smo sedlali konje, rekao svojim drugovima kako se

imaju vladati. I oni su po krajini opazili da se približujemo spomenutom mjestu.

Potajice mi dobaciše upitne poglede, a ja im kimnuh u znak potvrde.

Mali planinski potočid tiho nam je tekao ususret, ali uskoro za-čusmo glasnije

žuborenje. Stigli smo do onog mjesta gdje se potok spuštao s brda. Duboko je

izlokao jednu žilu mekšeg kamena i tako stvorio pukotinu u stijeni u kojoj je padao

sa stepenice na stepenicu žubo-redi. Urušeno sitno kamenje kupilo se s obje strane

potočida i u toku vremena stvorilo sloj zemlje dovoljan da prehrani bilje. Tu je bilo

različitog zelenoga bilja kakvo raste u hladu i kraj vode, a i paprati kojom je ovaj

kraj uopde obilovao. Otprilike na dvostrukoj visini jahača bila je jedna od tih biljki

paprati napola istrgnuta. Zaustavio sam konja i pogledao gore.

— Dođite! — pozove nas konakdžija pošto su se i moji pratioci zaustavili.

— Počekaj samo čas! — rekoh mu. — Vrati se sa mnom malo natrag. Htio bih ti

pokazati nešto što de te iznenaditi.


On priđe bliže.

— Moraš sjahati — pozvah ga pa i ja siđoh s konja.

— Zašto?

— Bolje deš vidjeti.

— Ali mi gubimo vrijeme!

— Dosad ti se nije baš žurilo. Cini se da je ovo veoma tajanstvena voda.

— Kako to? — upita on radoznalo i ne slutedi ništa.

Stajao sam na podnožju maloga slapa i promatrao njegove donje stepenice.

Konakdžija skoči s konja i priđe k meni. Ostali također sjahaše.

— Pogledaj samo onu paprat tamo gore! Ne udara li ti u oči

što je istrgnuta?

— Ne! Zašto bi?

— Mislim da se netko ovuda uspinjao gore, da se pri tom htio prihvattii za

biljku i da ju je iščupao iz zemlje.

— Mora da je to učinila oluja.

— Oluja? Ovdje u utrobi zemlje, u kojoj se nalazimo, nije nikad bilo oluje; ne, to

je bio čovjek.

— Sta se to nas tiče?

— Vrlo mnogo, jer je to bio naš znanac.

— Nemogude! Tko?

— Janak.

Džemal problijedi kad sam spomenuo to ime.

— Efendijo, zašto neprekidno spominješ Janaka? Ta on je otišao u Glogovik.


— Nije, on je ovdje gore. Tu dolje, gdje potočid izbija do puta, skupio se mali

nanos pijeska. Taj čovjek je veoma neoprezan. Ako mi ved poruči da je otišao u

Glogovik, ne smije bit tako glup da golim nogama dodirne pijesak. Zna da sam

nodas opazio da nema jednoga prsta na nozi, a ovdje vidiš tu istu stopu s četiri

prsta kao i tamo dolje na potoku. On se uspeo ovamo. Sto traži gore?

— Efendijo, to nije on! — stane me bojažljivo uvjeravati Džemal. — Jašimo

dalje!

— Najprije se moram uvjeriti tko ima pravo, ti ili ja. Ja du se uspeti gore da

pogledam toga čovjeka. Umijem se vrlo dobro penjati, a Hadži Halef de me pratiti.

Nadam se da de me poslužiti sreda. Mnogo opasnijim mi se čini da nastavimo put.

— Zašto?

— Nekako nasludujem da se ovdje gore nalaze ljudi, ljudi s pradkama i

čakanima. Eto, to je!

— Alah! — prestrašeno de on.

— A ispred nas put zavija i...

— Kako to možeš znati? To se odavde ne vidi.

— Nasludujem. Takvo mjesto je opasno za svakoga koji jaše ovuda dolje dok

gore netko vreba na nj. Zato du sad malo odozgo razgledati okolinu.

Džemalovo lice posta upravo pepeljasto; on promuca:

— Zaista ne mogu shvatiti tvoje misli!

— A ipak su one vrlo lako razumljive. A da mi ne bi prekrižio račune, pozivam

te da, počevši od ovog časa, govoriš tiho.

— O efendijo — trgne se on pokušavajudi da svom strahu poda oblik srdžbe.

— Ne trudi se! Mi te se ne bojimo jer više nemaš oružja.

Naglim zahvatom istrgoh mu pištolj i nož iz pojasa. Puška mu


je visila o sedlu. Oskar i Omar ga istodobno tako čvrsto zgrabiše odostraga da se

nije mogao ni maknuli. Htio je da vikne, ali ipak nije viknuo jer sam mu njegov

vlastiti noi pritisnuo o prsa i zaprijetio mu:

— Reci samo jednu jedinu glasnu riječ pa du te probosti! Nede ti se baš ništa

dogoditi, budeš li miran. Ti znaš da ti ja ne vjerujem. Ako nas sad poslušaš, možda

de se naše nepovjerenje izgubiti. Svezat demo te pa de Osko i Omar ostati na straži

uza te dok se ja s Halefom ne vratim. Onda demo vidjeti što demo s tobom. Vikneš

li glasno, oni de te probosti, ali budeš li slušao, vratit demo ti tvoje oružje pa deš

jednako kao i prije biti naš vodič.

Džemal se htio usprotiviti, ali mu Osko smjesta položi šiljak svoga noža na prsa. To

ga je ušutkalo. Svezali su ga i prisilili ga da sjedne.

— Znate što imate raditi — rekoh Omaru i Osku. — Pripazite d-i i konji ostanu

mirni. Put je tako uzak da ga dobro možete braniti. Bez vašeg dopuštenja ne smije

nitko prodi ovuda. Dogodi li se nešto nepredviđeno, mi demo na prve vaše hice

požuriti ovamo. Naprotiv, ako vi nas čujete da pucamo, mirno ostanite ovdje jer se

za nas ne morate bojati.

Ne obazirudi se na mrki pogled, što mi ga je dobacio konakdžija, počeh se uspinjati

zajedno s Halefom. Uspon je bio malo naporan, ali nije bio opasan. Potočid je bio

plitak, a isprane stepenice bile su tako niske i redale su se tako nagusto jedna do

druge da sam se po njima sasvim dobro uspinjao.

Janak je pravo rekao: prešli smo pedeset do šezdeset koraka, a zatim stigosmo

gore. Velika kamena stepenica na kojoj smo se sad našli, bila je na tom mjestu šira

oko stotinu koraka. Njezina se površina sastojala od rahlog kamena i bila je

pokrivena dosta dubokim humusom koji se ovdje malo pomalo skupio. Na njemu

su rasla bjelogorična i crnogorična stabla, a između njih tako gusto grmlje, da

gušdeg ne bismo mogli ni poželjeti. To nam je grmlje omogudavalo da se

neprirrijetno prišuljamo.

— Sto sad? — šapnu Halef.


— Odšuljat demo se naprijed. Janak je rekao da se po toj kamenoj stepenici

mora prodi otprilike stotinu pedeset koraka da se stigne do zavoja. Ondje su se

sakrili razbojnici. Ipak demo ved sada poduzeti mjere opreza. Drži se stalno iza

mene!

— Možda jedan od njih stoji sprijeda da bi pazio na naš dolazak.

— U tom bi slučaju čuvar sigurno sjedio naprijed na rubu stijene. Budemo li se

držali više lijevo, dakle iza njegovih leđa, on nas nede modi ni vidjeti ni čuti. Ako se

ipak jedan od njih namjeri na nas, onda demo ga oboriti golim rukama i izbjedi pri

tome svaku buku. Ja s?m u tu svrhu ponio nekoliko remenova.

— Ti znaš da i ja uvijek sa sobom nosim remenje. Ono često ustreba.

— Samo onda ako se namjerimo na više ljudi, latit demo se pušaka. Pucat du

samo u slučaju opasnosti, a ni onda nedu nikoga ubiti. Hitac u nogu obara i

najogorčenijeg neprijatelja. Naprijed dakle!

Krenusmo trudedi se da dodirnemo što manje grančica. Nakanili smo se držati više

lijevo, ali nismo još stigli daleko kad s desne strane začusmo neki zvuk koji nas je

zaustavio.

— Sto bi to moglo biti? — šapne Halef.

— To netko brusi nož na kamenu. Koje li neopreznosti!

— On i ne sluti da bismo mogli dodi na pomisao da se uspne-mo ovamo gore.

Hodemo li prodi kraj njega?

— Nedemo. Moramo znati tko je to. Lezi! Sad smijemo samo puzati.

Otpuzali smo prema onom mjestu odakle smo čuli brušenje i ubrzo stigli u blizinu

ruba stijene. Ondje je sjedio špijun Suef i tako marljivo brusio nož na oštrom

kamenu kao da ga netko za taj posao plada srebrnim pijasterima. Bio nam je

okrenut leđima.


Svakako je čekao upravo na nas. Odabrao je baš takvo mjesto s kojega nas je

mogao opaziti tek onda kad bismo se našli tik ispod njega. I zaista, da smo pojahali

još svega nekoliko koraka dalje, on bi nas opazio.

— Sto da radimo? — tiho mi šapnu moj mali drug. — Hodemo li ga mirno

ostaviti da sjedi ovdje?

— Nikako! Ovdje raste mahovina. Iščupaj punu šaku. Ja du ga odostrag tako

zgrabiti za šiju da de morati otvoriti usta. Onda mu ti brzo uguraj mahovinu u usta

prije nego što dospije viknuti. Ja du otpuzati naprijed. Cim mu se približim na

dužinu čovjeka, možeš skočiti i baciti se na nj.

Oprezno otpuzasmo između grmlja prema Suefu. Nedaleko iza njega raslo je neko

drvo kojim sam se poslužio kao zaklonom tako da se stablo neprekidno nalazilo

između mene i Suefa. Sad sam stigao do njega. Još dvije sekunde i prišao sam mu

na pravu udaljenost. Iza mene se uspravi Halef spreman na skok. Ali mališan je bio

sin pustinje, a ne Indijanac. Stupio je na suhu grančicu. Ova pucne i Suef se okrenu

licem prema nama.

Nijedan slikar ne bi mogao ponoviti onaj izraz ukočene prepasti koji se pokazao na

licu toga špijuna kad nas je ugledao. Htio je da vikne, ali vjerojatno ne bi uspio

ništa izustiti ni onda da sam mu dao vremena za to. Zagrebao je nogama,

zamahnuo rukama i širom otvorio usta da dođe do zraka. Halef je bio za tren oka

kraj njega i utrpao mu mahovinu u zube. Još sam ga neko vrijeme čvrsto držao, a

onda se njegovi pokreti umiriše, a kad sam ga ispustio iz ruke, bio je onesviješten.

Podigao sam ga i odnio u grmlje. Nož mu je ispao, a puška je ležala kraj njega.

Nisam znao odakle mu. Halef donese i jedno i drugo. U sjededem stavu

prislonismo ga o neko drvo i svezasmo ga tako da su mu ruke bile ovijene oko

drveta. Zatim mu još rubom njegove odjede svezasmo usta tako da nije mogao

jezikom izgurati mahovinu.

— Tako! — tiho zahihode Halef. — Za nj smo se dobro pobrinuli. Sto sad, sidi?

— Idemo dalje. Cuj!


Zvučalo je kao da nam se približuju koraci. I zaista, čuli smo da se netko pri bližu je.

Kao da je pošao upravo prema onom mjestu na kojem je Suef maločas sjedio.

— Tko bi to mogao biti? — šapne mi Halef. Oči su mu svjetlucale od želje za

borbom.

— Da se nisi prenaglio! — rekoh.

Opet sam se provukao između grmlja i opazio Bibara. Taj div je sad stajao kraj

drveta koje mi je maločas poslužilo kao zaklon. Jasno sam mogao razabrati

njegovo lice. Činilo se da se čudi što nije našao Suefa pa polako krenu dalje.

— Pozor! — šapnuh. — Još deset ili dvanaest koraka pa de ugledati naše

drugove. Pođi posve tiho za njim!

Sad sam se morao brzo i neopazice primaknuti Aladžiji; to mi je pravodobno

uspjelo. Pogled mu pade dolje na put. Opazio je ona tri čovjeka koji su čekali na

nas i brzo uzmaknuo nekoliko koraka da ga oni ne primijete.

Pri tome se nije okrenuo, ved je naprotiv, uzmičudi, skratio udaljenost između sebe

i mene, tako da sam ga mogao zgrabiti. Uhvatio sam ga ljevicom za zatiljak i

istodobno ga desnom šakom tresnuo po sljepocčici, sve u jednom hipu. On pade

bez rjieči. Uto se i Halef nađe kraj mene.

— Da i njega svežemo? — upita.

— Da, ali sad još ne. Težak je.

Odnesosmo gorostasa u krojačevu blizinu i svezasmo ga također za drvo. Usta mu

nisu bila potpuno sklopljena. Otvorio sam ih najprije oštricom, a zatim drškom

svoga noža. Omamljenom čovjeku skinuli smo pojas i upotrijebili ga kao čep za

usta. Bududi da je Bibar bio veoma snažan, morali smo ga svezati dvostruko jačim

remenjem pa smo tako potrošili sve naše remenje. Lasom se nisam smio poslužiti

jer ako demo još nekoga morati svezati, trebat du taj dragocjeni remen. Pištolje i

nož koji su btli zataknuti za Bibairov pojas, položismo uz Suefovo oružje.


— Sad su preostala samo trojica — reče Halef. — Sandar, Ma-nah el Barša i

Barud el Amazat.

— Ne zaboravi Janaka koji se također nalazi ovdje gore.

— Toga lupeža uopde ne računam. Što su ta četvorica prema nama dvojici! Ne

bismo li otvoreno otišli k njima i oduzeli im puške sidi?

— To bi bilo odviše smiono.

— Pa zašto smo se onda uspeli ovamo?

— Neki određeni plan nisam imao. Htio sam se prišuljati k njima, a onda bi se

ved pokazalo što treba uraditi.

— No, to se ved pokazalo. Dvojicu smo ved učinili neškodljivim. Za one ostale

nimalo ne marimo.

— Ali ja vrlo mnogo marim za njih. Da, kad bismo imali još Sandara, onda

bismo s ostalom trojicom brzo svršili.

— Hm! Kad bi i on došao!

— To bi bila veda sreda nego što je možemo očekivati.

— Ili... sidi, došao sam na jednu misao! Ne bismo li ga mogli primamiti ovamo?

— Kako?

— Ne bi li ga Bibar mogao pozvati?

— To nije loša misao. Ja sam više sati razgovarao s Aladžija-ma pa tačno

poznam njihove glasove. Bibarov glas je malo promu-kao da bih se usudio da ga

oponašam.

— Pokušaj, sidi!

— Najprije moramo pronadi takvo mjesto kraj kojega mora Sandar prodi a da

nas ne ugleda.


— Lako demo nadi takvo mjesto, bilo koji grm ili drvo.

— Naravno. Pokušajmo.

— Pokušajmo! Sidi, volim čuti kad tako govoriš.

Bio je sav oduševljen. Taj mališan bio bi izvrstan vojnik. U njemu se skrivao pravi

junak.

Oprezno smo pošli dalje sve dok nismo stigli do mjesta na kojem su tri visoka grma

stajala tako blizu jedan drugome da smo se mogli sakriti a da nas nitko izvana nije

mogao opaziti. Zavukosmo se u grmlje, a zatim viknuh, ne odviše glasno,

oponašajudi Bibarov glas:

— Sandare! Sandare! Dođi ovamo k meni!

— Evo me odmah — začuh odgovor odande gdje su se razbojnici po mom

mišljenju morali nalaziti.

Činilo se da mi je lukavština uspjela. Stajao sam spreman, držedi pušku u ruci.

Ubrzo začuh kako je Aladžija, pnbližujudi nam se, upitao:

— Gdje si?

— Evo me ovdje.

Prema mom glasu je razabrao gdje se nalazimo. Cuo sam ga gdje dolazi ravno

prema grmlju. Onda sam ga, provirivši kroz lišde, i ugledao. Išao je ravno naprijed

sav pun iščekivanja i upravo je imao prodi kraj nas, ali nažalost ne tako blizu kao

što bih volio. Tu nije bilo vremena za oklijevanje ili razmišljanje. Skočio sam iz

grmlja.

Sandar me ugleda. Prepast ga je samo na jedan trenutak pri-kovala na mjestu, no

onda pokuša odskočiti natrag, ali je bilo prekasno. Moj ga kundak pogodi tako da

je pao na zemlju. Ni on nije imao uza se ni pušku ni čakan, ved samo pištolje i nož.

— Hamdulilah! — viknu Halef gotovo preglasno. — Uspjelo je! Koliko de

potrajati dok se opet osvijesti?


— Najprije moramo pogledati kako mu je. Nekog drugog bi možda taj udarac

ubio.

Sanđarovo bilo se jedva osjedalo. Prije četvrt sata se sigurno nede probuditi.

— Ne trebamo mu začepiti usta — reče Halef. — Ali svezat demo ga ipak. — U

tu svrhu poslužili smo se šalom što ga je Sandar nosio umjesto pojasa. Sad nismo

više trebali biti odviše oprezni. Nismo više puzali, ved smo uspravni pošli naprijed,

iako vrlo tiho.

Tako smo stigli do onog mjesta gdje je put dolje zaokretao. 1 rub kamene

stepenice također je zaokretao pa je tako ovdje nastao neki doksat na kojem su se

smjestili lupeži. Na doksatu je raslo svega nekoliko grmova. Sakrivene iza jednog

od tih grmova ugledasmo Mainaha el Baršu, Baruda el Amazata i Janaka. Sjedili su

i razgovarali, ali ne tako glasno da bismo ih mogli razumjeti, premda smo ved bili

blizu.

To je mjesto bilo vrlo dobro odabrano za njihove svrhe. Morali su nas vidjeti gdje

dolazimo, a sjekira, dobro bačena iz te zasjede, svakako bi ubila čovjeka. Malo iza

njih, prema nama, stajalo je šest pušaka složenih u piramidu. Dakle je i Janak

ponio sa sobom svoju pušku. U blizini su ležala dva čakana Aladžija i kožnate

pradke što su ih posudili od Janaka. Kraj pradaka je ležala mala hrpa glatkog teškog

potočnog šljunka. Takav kamen, bačen uvježbanom rukom, lako je mogao ubiti

čovjeka.

Ta trojica bila su nam sigurna. Sjedili su na rubu doksata. Ma-nah el Barša bio je

jedva tri koraka udaljen od ruba. Pokušaju li pobjedi, morat de protrčati kraj nas.

Ideja da skoče dolje bila bi pravo ludilo. Na njima se vidjelo da su napeti i puni

iščekivanja. Pogledi su im neprekidno lutali u onom smjeru iz kojeg smo morali s1

idi. Janak je najviše govorio. Iz njegovih pokreta dalo se zaključiti da im pripovijeda

našu pustolovinu s medvjedom. Neko smo vrijeme stajali prije nego što smo

uspjeli razumjeti prve njegove riječi.

— Volio bih da sve bude tako kako se vi nadate. Ta četiri nitkova su zaista

sposobna da učine sve. Cim su stigli, nastupili su u mojoj kudi kao gospodari.


Džemal de vam također pripovijedati kako su postupali s njim. Preko nodi su ga sa

svim njegovim ljudima zatvorili u podrum.

I on je to dopustio? — viknu Manah el Barša. — Zar se nisu mogli braniti?

— A jeste li se vi branili? Niste, odjahali ste što god ste brže mogli!

— Odjahali smo zbog vojnika koji su se na žalost nalazili uz te strance.

— Ni jedan jedini vojnik se nije nalazio uz njih. Džemal je to kasnije posve jasno

opazio.

— Do đavola! Zar je to istina?

— Istina je! Zavarali su vas lukavštinom. Ti ljudi ne samo što su smioni kao

divlje mačke, ved su i lukavi kao lisice. Samo pripazite da ne nanjuše i današnju

stupicu! Onaj odurni efendija rekao je da sumnja u konakdžiju i mene. Nekako

dugo ne dolaze; ved bi morali biti ovdje. Nadam se da nede pogoditi što ih ovdje

čeka.

— To nikako ne mogu pogoditi. Sigurno de dodi, a onda su izgubljeni. Aladžije

su se zaklele da de onog stranca polako živoga razrezati na komade. Barud de

preuzeti na sebe Crnogorca Oska, a meni mora pasti u šake ona mala otrovna

žaba, onaj Hadži Halef. On tako vješto maše bičem pa de sam iskusiti što znači

batina. Ne smije ga dodirnuti ni nož ni tane; umrijet de od biča! Uostalom, nijedan

od njih ne treba da odmah bude ubijen. Aladžije nede nišaniti u glavu, a i ja du

Halefa samo omamiti. Ne želim da izgubim blaženstvo da ga batinam do smrti.

Gdje li su tako dugo? Jedva čekam da dcđu.

Volio bih još štogod čuti i nadao sam se da de govoriti o Kara-nirvan-hanu, ali Halef

nije više mogao izdržati. Razbjesnio se što je Manah el Barša toliko čeznuo za tim

da ga izbatina do smrti. On najednom istupi tik pred neprijatelja i viknu:

— No, eto me, kad više ne možeš čekati!

Njegov je dolazak izazvao neizmjernu prepast. Janak viknu i ispruži obje ruke kao

da je ugledao sablast. Barud el Amazat skoči na noge i zagleda se u Halefa kao da


je odsutan duhom. I Manah el Barša je skočio kao da ga je odbacilo čelično pero,

no on se sabrao brže od ostalih. Lice mu se iscerilo od bijesa.

— Pasji sine! — zaurla. — Jesi li ovdje? Ali ovaj put vam nede uspjeti! Sad si

moj! Sad te imam!

Manah se lati pištolja da ga istrgne iz pojasa, ali mora da mu se otponac zakačio za

pojas. Nije tako brzo mogao izvudi oružje kako je to želio. Halef je međutim ved

nišanio u njega i zapovjedio mu:

— Miči ruku s pojasa jer du te inače ustrijeliti!

— Ustrijeli jednoga od nas! — odvrati Barud el Amazat. — Ali samo jednog!

Drugi de onda pogoditi tebe.

On izvuče nož. Uto ja polako izađoh iz grma ne govoredi ni riječi. Moja opetuša bila

je upravljena u Baruda.

— Efendija! I on je ovdje! — viknu Barud.

Spustio je ruku u kojoj je držao nož i od straha odskočio natrag. Pri tome se

sudario s Manahom i to tako žestoko da je ovoga odgurnuo do samoga ruba

stijene. Manah zavesla rukama po zraku i podigne nogu da bi našao čvršde

uporište, ali je time potpuno izgubio ravnotežu.

— Alah, Alah, Al...! — zaurla, a zatim iščezne preko ruba doksata. Duli smo

kako je njegovo tijelo tresnulo dolje na kamen.

U prvi čas nije nitko uspio izustiti ni riječi pa ni ja. Bio je trenutak prepasti. Tako

duboko dolje! Tijelo mora da je bilo smrvljeno.

— Alah mu je sudio! — naposljetku viknu Halef problijedivši. — A ti Barude, ti

si krvnik koji ga je gurnuo u dubinu. Baci nož jer deš inače poletjeti za njim!

— Ne, nedu! Pucaj, ali deš ipak okušati moju oštricu. — škrinu Barud.

On se skupi na skok i zamahne nožem za udarac. To bi za Ha-lefa bilo dovoljno

razloga da puca, no ipak nije opalio, ved brzo uz-makne, okrene svoju pušku i


dočeka protivnika udarcem kundaka kojim ga je oborio na zemlju. Sad smo i njega

razoružali i svezali ga njegovim pojasom.

Tako nam je preostajao samo još Janak. Taj hrabri čovjek sjedio je tačno kao i prije.

Ved ga je Halefov dolazak silno prestrašio, a ono što se zatim zbilo

udesetorostručilo mu je strah. On pruži ruke prema meni i stane me zaklinjati:

— Poštedi me, efend-jo! Nisam vam učinio ništa nažao! Ti znaš da sam vam

prijatelj!

— Ti da si nam prijatelj? Odakle bih to mogao znati?

— Pa ti me poznaješ.

— Odakle?

— Vi ste nodas otpočinuli kod mene. Ja sam trgovac ugljenom Janak.

— To ne vjerujem. Ti si mu doduše veoma sličan bar što se tiče čistode, ali ipak

nisi Janak.

— Ja sam to, efendijo! Ta to moraš vidjeti! A ako mi ne vjeruješ, upitaj Hadži

Halefa!

— Ne moram ga pitati. On nema bolje oči od mene. Janak ne može biti ovdje

jer je otišao u Glogovik da kupi soli.

— To nije istina, efendijo.

— Njegova mi je žena rekla, a ja joj vjerujem više nego tebi. Da si ti zaista Janak

onda bih ti bio dužan zahvalnost pa bih s tobom postupao bolje nego bilo s kim

drugim. Ali bududi da je dokazano da ti ne možeš biti Janak, moraš očekivati

jednaku strogost kao i tvoji divni drugovi koji su nas htjeli ubiti pa su zato proigrali

život. Ti deš se dakle zajedno s njima zaljujati na ovom lijepom drvedu.

To ga je upravo podiglo sa zemlje. Skočio je na noge i preplašeno viknuo:


— Efendijo, nije dokazano ništa, baš ništa. Ja sam zaista Janak. Ispripovjedit du

ti sve što se dogodilo u mojoj kudi i kraj nje i sve što smo govorili. Ta valjda nedeš

objesiti čovjeka koji te je tako prijazno primio kao gosta?

— No, o nekom prijaznom gostoprimstvu ne može biti ni govora. Ali ako si ti

zaista Janak, kako to da se ne nalaziš u Glogoviku?

— Htio sam — htio sam ... htio sam odavde donijeti sol!

— Ah! A zašto si onda rekao ženi da nam slaže da si pošao drugim smjerom?

— Jer ... jer... — promuca on — ... jer mi je tek putem palo na um da pođem

ovamo.

— Nemoj mi ponovo lagati! Došao si ovamo da osiguraš svoj dio plijena. Zbog

toga ti je bilo žao što ti je medvjed ubio konja tako da si morao pješke.

' — Efendijo, to ti je mogao redi samo konakdžija! Dakle nas je Džemal prevario pa

ti sve rekao?

— Vidiš kako si ti svojim pitanjem sve priznao! Ja znam sve. Ovi razbojnici su

me po tvom savjetu trebali ovdje napasti. U tu svrhu si im pozajmio pradke. U

slučaju da taj napadaj ne bi uspio trebali su nas namamiti u spilju dragulja i tamo

nas Ubiti.

Janak obori glavu. Vjerojatno je mislio da mi je konakdžija sve odao. Nije mi padalo

na um da ga pokolebam u tom uvjerenju.

— A sad govori! — nastavih. — O tebi ovisi hodemo li te smatrati isto tako zlim

kao i ostale. U tvojim rukama leži tvoja sudbina.

Nakon kradeg razmišljanja Janak prizna:

— Ne smiješ misliti da sam ja stvorio plan da vas ubijemo. Ti ljudi su ved davno

tako odlučili.

— Znam! Ti si samo zbog podle pohlepe sudjelovao u njemu. To ne možeš

poredi.


— Možda me je Džemal ocrnio više nego što treba.

— Ja ne donosim sud prema mišljenju drugih ljudi. Imam svoje vlastite oči i uši,

a one mi kazuju da ti doduše nisi tvorac plana za umorstvo, ali si ipak član ovog

prljavog društva. Uostalom, nemam vremena da se dalje bavim s tobom. Baci nož.

Halef de te svezati.

— Ne, ne! — preplašeno viknu Janak. — Tebi za ljubav učinit du sve, samo me

ne smiješ objesiti!

— Zaista ne znam što bi ti mogao učiniti meni za ljubav. Ostaneš li živ, nedeš mi

modi biti ni od kakve koristi.

Hladan ton kojim sam to izrekao samo je još pojačao njegov strah, a kad mu je

onda Halef izvukao nož iz otrcana pojasa, Janak vikne:

— Ja vam mogu biti od koristi, efendijo, mogu!

— Kako?

Janak se opet zamišljeno zagleda u zemlju. Na licu mu se vidjelo da se bori između

straha i podlosti. Ako mi je zaista htio biti od koristi, onda je morao izdati

ugljenara, svog šurjaka. Možda je razmišljao o 1 aži koja bi ga spasila iz teškog

položaja u kojem se nalazio. Nakon nekog vremena me otvoreno pogleda i reče:

— Nalaziš se u najvedoj smrtnoj opasnosti, efendijo, a nemaš ni pojma o tome.

Ono što ti je ovdje zaprijetilo, sitnica je prema onome što te još čeka.

— Kako to misliš?

— Hodeš li mi zaista pokloniti život ako ti reknem?

— Hodu, samo ne vjerujem da mi možeš redi išta novo.

— Mogu, mogu! Uvjeren sam da nemaš ni pojma o opasnosti koja ti prijeti. Zar

ne, ti želiš nadi Žutoga?

Šutke kimnuh glavom.


— Ti si njegov najvedi neprijatelj. Mubarek mu je poslao glasnika da ga

opomene pred tobom. Javio je Žutome i to da ga vi progonite i da de vas on

namamiti za sobom dok ne padnete Žutome u ruke. Međutim, ovi ljudi ovdje koje

ste svladali, htjeli su da se domognu vaše imovine. Zato su vam postavili ovu

zasjedu kojoj ste sretno uma-

kli. Žuti vam je međutim krenuo u susret. Mora da se nalazi ved u blizini pa ste

izgubljeni ako vas ne spasimo ja i moj šurjak.

— Ali Sarka bi me također htio ubiti!

— Dakako, jer je i on pristalica Žutoga. Ali ako mu reknem da ste poštedjeli moj

život, premda sam se nalazio u vašim rukama, njegovo de se neprijateljstvo

pretvoriti u prijateljstvo pa de poduzeti sve da vas spasi. Ja du vas sam provesti

skrovitim putom iz planine tako da sigurno umaknete opasnosti.

Pretvarao sam se da mu vjerujem pa ga upitah:

— Poznaješ li Žutoga?

— Svakako. Cesto je bio kod mene.

— Gdje stanuje on?

— Prijeko u Orošiju. On je vođa Miridita i ima veliku mod.

— U Orošiju? Meni su rekli da stanuje u Karanirvan-hanu.

Janak se očito prestrašio kad sam spomenuo to ime, ali onda se

osmjehne i reče:

— To su ti kazali da te zavedu u bludnju.

— Ali sigurno postoji mjesto s tim imenom?

— Nisam čuo za nj, a kraj toga poznajem sva sela i zaseoke blizu i daleko. Vjeruj

mi, iskren sam prema tebi i želim ti dobro.

— Zaista? No, vidjet demo. Kako je daleko odavle do tvog šurjaka?


— Svega četvrt sata jahanja. Dodi deš u veliku okruglu dolinu. Kad iz klanca

izađeš u nju, ugledat deš zdesna dim koji se uzdiže iz Sarkinih ugljara.

— I ti deš nas odvesti k njemu?

— Hodu. Od njega deš doznati mnogo više nego što ti ja mogu redi. Vaš život

ovisi o tome da mi povjerujete. A sad radi što hodeš.

Halef je griskao donju usnicu. Jedva je mogao sakriti bijes što nas taj čovjek smatra

tako lakovjernim. Ja sam pak udesio prijazno lice, domahnuo nitkovu i odgovorio

mu:

— Vjerojatno nam govoriš istinu. Da ipak još jednom pokušam jesi li iskren

prema nama?

— Pokušaj, efendijo! — radosno viknu Janak. — Vidjet deš da te nisam

prevario.

— No dobro, onda demo ti pokloniti život. Ali ipak te moramo na neko vrijeme

svezati.

— Zašto?

— Da oni ostali ne naslute kako si se sporazumio s nama. Mora izgledati da

dijeliš njihovu sudbinu.

— Ali ti mi daješ riječ da dete me opet razvezati?

— Obedajem ti da deš uskoro opet biti slobodan i da se od nas nemaš baš

ničega bojati.

— Onda me svežite.

On pruži ruke. Halef mu skine pojas i njime sveže ruke na leđima.

— Sad počekaj kod ove dvojice — rekoh Halefu. — Ja idem po naše drugove.

Barud el Amazat je još bio bez svijesti. Halef ga je zaista žestoko udario.


Vratio sam se istim putem kojim smo došli. Nije bilo razloga da pretražujem ovaj

kraj.

Moj razgovor s Janakom nije donio željeni uspjeh. Namjeravao sam doznati nešto

sigurno o Žutome i o Karanirvan-hanu. Mogao bih doduše bičem iznuditi to

priznanje, ali nisam bio baš raspoložen da primjenjujem to sredstvo. Nadao sam se

da du i bez njega postidi cilj.

Potražio sam Sandara. Ležao je još nepomično, ali bilo mu je ved čvršde udaralo.

Ubrzo de se oporaviti. Zatim sam otišao onamo gdje su bili svezani Bibar i Suef.

Obojica su bila pri svijesti. Kad me je Aladžija ugledao, on bijesno puhnu kroz nos,

zagleda se u mene krvlju podli venim očima i nape svu snagu da se oslobodi spona.

— Ne trudi se! — rekoh mu. — Ne možete izbjedi sudbinu. Upravo je smiješno

da takvi ljudi bez mozga u glavi, kao što ste vi, umišljaju sebi da mogu mene

nadmudriti. Dokazao sam vam da su svi vaši pothvati uvijek bili glupe djetinjarije.

Vjerovao sam da dete napokon uvidjeti koliko ste glupi, ali sav moj obzir bio je

uzalud. Sad je mojem strpljenju kraj pa dete dobiti ono što ste odredili za nas,

naime smrt. Upravo to ste htjeli.

Znao sam da Aladžiju ne mogu povrijediti nego da mu reknem da je glup.

Uostalom, mali smrtni strah mu nede mnogo štetiti.

Zatim sam prišao rubu stijene odakle sam mogao vidjeti svoje drugove. Osko me

opazi i doviknu mi:

— Jesi li to ti, efendijo? Hvala Alahu! Onda je sve u redu.

— Jest. Od veži konakdžiju da se uspne gore. I ti se uspni za

njim. Sa sobom donesite sve remenje i konopce što ih imate. Omar neka ostane uz

konje.

Njih se dvojica ubrzo uspeše gore, konakdžija prvi. Dočekao sam ga pokazavši mu

revolver.


— Opominjem te da se ne makneš bez mog dopuštenja. Smjesta deš poslušati

svaku moju riječ jer du te inače ustrijeliti.

— Zašto, efendijo? — prestrašeno de on. — Ja zaista nisam tvoj neprijatelj. Ne

znam ništa, a i dolje sam ostao posve nvran.

— Ne mlati praznu slamu. Ja sam ved u Treska-konaku znao na čemu sam s

tobom. Nije ti uspjelo da me ma na trenutak zavaraš. Sad je igri kraj. Naprijed!

Otišli smo do doksata gdje je Halef stajao s oba zarobljenika. Earud el Amazat je

bio pri svijesti. Kad je Džemal ugledao njih dvojicu, prestrašeno viknu.

— No, je li to Janak ili nije?

— On je! — odvrati Džemal. —- Kako je došao ovamo'

— Tačno onako kao i ti, uspeo se uz potočid. Podigni Baruda el Amazata i

ponesi ga! Janaku nisu svezane noge pa može sam za nama. Naprijed!

Oba nitkova morala su podi za nama do Bibara i Suefa.

Pogledi što su ih izmjenjivali, bili su i više nego rječiti, ali nilko nije n: pisnuo.

Osko je donio nekoliko remenova. Osim toga skinusmo Barudu kaftan i razrezasmo

ga noževima u dugačke trake da njime svežemo r>aruda i Janaka. Zatim ođosrno

Sandaru koji je, čini se, upravo otvorio oči. Soptao je kao divlja zvijer i propinjao se

da prekine spone.

— Budi miran, Ijubimče moj! — nasmije se Halef. — Koga jednom imamo, toga

i zadržimo.

I tog Aladžiju smo dali prenijeti onamo gdje su se nalazili ostali. Stabla su stajala

blizu pa smo zarobljenike tako svezali za njih da se nikako nisu mogli osloboditi.

Konakdžija koji dotad nije bio vezan da bi mogao one druge nositi, došao je

posljednji na red.

Zatim izvadismo svladanim ljudima čepove iz usta da uzmognu govoriti, ali oni su

radije ostali nijemi. Vidio sam kako je Halef ude-sio svečano lice da im održi


kaznenu propovijed, ali sam ga pretekao rekavši mu da donese oružje

zarobljenika. Sve zajedno sačinjavalo je lijepu zbirku.

— Tim su se oružjem oni htjeli poslužiti da nas ubiju — rekoh. — Ono je sad

naš zakoniti plijen s kojim možemo postupiti kako hodemo. Uništit demo ga.

Odbijte kundake s pušaka i pištolja i zdrobite sjekirama cijevi.

Nitko nije bio brže spreman za to od Halef a. Noževi su slomljeni, a na kraju sam ja

hajdučkom sjekiricom onesposobio čakane obih Aladžija. Bivši vlasnici oružja

promatrali su to razaranje s upravo neopisivim izrazima lica. Ipak su i dalje šutjeli i

samo je Janak počeo psovati kad smo na kraju razbili i njegovu pušku.

— Stoj! To je moja puška!

— Više nije — odvrati Halef.

— Ali ja sam vaš prijatelj!

— I to najbolji kojeg imamo. Budi bez brige. Efendija de održati obedanje koje ti

je dao.

Sad se Hadži okrenu zarobljenicima držedi se tako da sam morao naslutiti kako

upravo kani održati jedan od svojih glasovitih govora. Domahnuo sam mu da pođe

sa mnom i udalji se od zarobljenika tako da nas nisu više vidjeli.

—Sidi, zašto da im ništa ne reknem? — upita on.

— Jer to nema smisla. Odemo li ne rekavši im ni riječi, ostavit demo ih u vedem

strahu nego da im održimo velik govor.

— Ah, tako! Dakle demo otidi?

— I nedemo se više vratiti.

— Zar tako! I ja da nemam užitak da im reknem kakvim ih ljudima smatram?

— Oni to ved znaju.


— Treba li da ovdje gore umru od gladi i žeđe? Sami se ne mogu osloboditi.

Uostalom, obedao si Janaku da deš ga osloboditi! Zar nedeš održati riječ?

— Hodu! Ne brini ništa! Ugljenar sigurno znade gdje se oni nalaze pa de se

ubrzo potruditi da ih oslobodi.

— Hodemo li odjahati k njemu?

— Hodemo. Hajdemo sada!

— Samo još trenutak, sidi. Moram im redi bar još jednu riječ jer du inače

puknuti.

Požurio se k zarobljenicima, a ja za njim da ga spriječim ako bi pokušao da učini

kakvu glupost. Stao je pred njih, isprsivši se, i rekao:

— U ime mog efendije i u svoje ime moram vam objaviti da smo mi prije nego

što smo vas uhvatili i svezali ovdje, ispod ta tri drveta zakopali tri oke baruta.

Dugački fitilj je ved spreman pa de, čim mi to zaželimo, biti zapaljen izdaleka tako

da vi to ne opazite: Onda de se vaša tijela razletjeti u prašinu i nitko se nede više

tome razveseliti od mene, glasovitog Hadži Halefa Omara Ben Hadži Abul Abas Ibn

Hadži Davud al Gosara. — Pošto je tako dao oduška svom srcu, on se vrati i upita

me:

— Nije li to bilo dobro, sidi? Sto misliš kako de se sad bojati ti bijednici kad

budu vjerovali da sjede na mini koja može svakog časa prasnuti?

— To tvoje sredstvo da mučiš ove ljude nije baš odviše duhovito smišljeno. Bez

obzira na to hode li ti oni povjerovati ili ne, ved sama ona neizvjesnost u kojoj se

nalaze, dovoljna je kazna za njih.

— Vjerovat de oni, uvjeren sam u to.

— Kad bismo htjeli ubiti Zutove ljude, onda bismo to mogli učiniti mnogo

jeftinije, a ne da tratimo tako golemu količinu baruta kcji je u ovim krajevima

rijedak. Žalim ih budu li povjerovali da sa sobom nosimo tri oke baruta.


Siđosmo k Omaru koji je čuvao konje. Ondje sam Džemalovom kcnju skinuo sedlo i

uzde, bacio jedno i drugo na zemlju, a konja otjerao u onom smjeru iz kojega smo

stigli. Nisam ga htio voditi sa sobom i pustio sam ga na slobodu. Bilo je bolje da na

njemu ne ostane ništa jer se tako nije mogao uzdama ili stremenovima zakvačiti

negdje u šumi i zbog toga bijedno uginuti.

Zatim odjahasmo i ubrzo stigosmo onamo gdje je ležao Malah el Barša. Njegovo

smrvljeno tijelo pružalo je strašnu sliku. Nismo sja-fcali jer nije imalo smisla

promatrati lešinu. Jedva smo uspjeli natjerati konje da prođu preko nje.

— To je teška kazna — reče Halef okrenuvši lice ustranu. — Pođimo što prije

odavde!

Brže je potjerao konja, a mi šutke krenusmo za njim.

Zidovi klanca postajali su sve viši i opet se stisnuli kao i prije. Put kroz taj klanac

zaista je morao tišti ti čovjeka.

Pošto smo tako jahali četvrt sata, klanac se otvori u prostranu okruglu dolinu.

Ugledavši je, ja sam i nehotice zaustavio vranca. Dolina je imala oblik duboke

zdjele i promjer od otprilike jednog sata juhanja. Ali kako je samo izgledala!

Rubovi su joj okolo naokolo bili od kamena i prilično su se

strmo uspinjali. Ondje, gdje god je bilje moglo pustiti korijenje, stajala su

crnogorična stabla, stara po više stotina godina, a njihovo tamno zelenilo živo se

isticalo u svjetlijem zelenilu golemoga bjelogoričnog drveda. Činilo se da dolina

ima prilično široke izlaze prema jugu i prema zapadu. Dno joj je bilo gotovo

potpuno pokriveno izlomljenim stijenjem, često visokim kao višekatna kuda, pa sve

do kamenja malenog poput šake. Iznad svih tih stijena pružao se svjetlucavi

pokrov različitih povijuša, a između njih je raslo bujno grmlje tako da se činilo da

ne bismo mogli prodi kroz taj guštik.

Je li kakav potres posuo dno doline tim razbijenim kamenjem ili se ovdje možda

nalazilo kakvo podzemno jezero pa se strop iznad njega odjednom urušio? Dolina


je zaista izgledala tako kao da je jednom bila nadsvođena takvim stropom koji se

onda srušio.

S mjesta na kojem smo stajali, vodili su tragovi desno, duž stijene doline. Pošli smo

za njima. To je bio onaj pravac o kojemu je govorio Janak. Dugo sarn uzalud gledao

naokolo tražedi ugljenarove ugljare koje su se navodno ovdje nalazile. Naposljetku

opazih da iznad drveda titra zrak u sunčanom sjaju. To je bio znak da ondje gore

vatre, ali da ne šire dim.

— Ondje mora da se nalazi stan ugljenara Šarke — rekoh. — Cini se da je donde

pet minuta. Najradije bih se najprije malo ogledao. Odjašite ovamo u grmlje i

počekajte me.

Predao sam Halefu svog konja i svoje puške pa pješice pošao dalje. Ubrzo stigoh

do ruba jedne čistine čije je tlo bilo posve crno od ugljene prašine. Usred čistine

ugledao sam kolibu, sagrađenu od kamenja, a svuda naokolo upaljene hrpe drvena

ugljena ili pak njihove tragove.

Jedna od čunjolikih ugljara, najveda od sviju, stajala je desno od mene na rubu

čistine, tik uz stijenu koja se ovdje okomito uzdizala. To me je začudilo. Ali ta hrpa

mi se učinila još neobičnijom kad sam podigao pogled i poviše na brijegu, iznad

gustih vrhova crno-gorice ugledao golemu krošnju nekog velikog hrasta. Ogledao

sam se naokolo, ali nigdje nisam otkrio još jedno takvo drvo. Je li to možda bio

onaj šupalj hrast kroz čije je srce vodio tajni put u spilju? Onda je lako bilo mogude

da je ona hrpa drvenoga ugljena koja je stajala ispod stijene, b.la u nekoj vezi s

tom spiljom.

U blizini ugljare bila je postavljena klupa pokrivena mahovinom. Na njoj su sjedila

dva čovjeka, pušila, i nešto živo razgovarala. Jedan od njih bio je obučen u

građansko odijelo koje nije odgovaralo toj okol.ni. Onaj drugi bio je pledat, ali

prljav i odjeven siromašno pa se vidjelo da je to ili sam ugljenar, ili jedan od

njegovih pomodnika. Sto je taj gotovo otmjeno obučeni čovjek htio od čađava

ugljenara? Razgovarali su kao ljudi koji se dobro poznaju. S druge strane ugljare

stajao je osedlan konj i griskao listove nekog grma. Rub šikare, u kojoj sam se

nalazio, pružao se do hrasta i još dalje, pa pa je dodirivao i klupu zasjenjujudi je ved


davno ocvalim grančicama zanovijeta. Kako bi bilo da se pokušam kradomice

privudi do klupe? To nije moglo biti odviše teško. Možda du čuti nešto važno.

Zato sam se vratio nekoliko koraka natrag i tiho se provukao između granja prema

klupi. Uostalom, to i nije bilo tako lako kako sam u prvi čas pomislio. Grmlje je

raslo gusto jedno tik drugoga. Da se ne odam pomičudi granje, morao sam puzati

po tlu.

Kad sam onda naposljetku stigao do stijene, iznenadih se našavši prilično ugaženu

stazu koja kao da se spuštala odnekle s brda. Da nije možda vodila do hrasta?

Pošao sam njome u protivnom smjeru i ubrzo se našao pred ugljarom koja je

svojim donjim dijelom tako dodirivala stijenu da se činilo kao da je upravo izrasla iz

kamena. Staza je začudo završavala na podnožju ugljare kao odrezana. To mi je

dalo povoda za razmišljanje.

Dok je ta ugljara stajala ravno preda mnom, a stijena na desno, čuo sam slijeva

glasove onih ljudi. Klupa je bila samo uskom prugom grmlja odvojena od stijene i

od mjesta na kojem sam se nalazio. Legao sam na tlo i stao puzati između grmlja

sve dok nisam stigao do zanovijeta.

Sad sam se nalazio tako blizu klupe da bih je mogao gotovo dodirnuti, ali me ipak

nitko nije mogao vidjeti jer je grmlje bilo poput gustog zastora. Upravo je govorio

onaj građanin. Izražavao se nekako kratko i zapovjedno. Kad sam se smjestio što

sam mogao ugodnije začuh ga gdje govori:

— To je neobična stvar. Neki stranac progoni Mubareka, Aladžije i njihove

pratioce. Prati ih u stopu i ne da im mira ni danju ni nodu. Zašto? '

— Ne znam — odvrati ugljenar.

— A oni sad u klancu vrebaju na nj? Hode li on zaista dodi? Hode li im uspjeti

napadaj?

— Svakako. Neprijatelji ne mogu živi prodi onuda. Uostalom, pridružio im se i

Janak koji je donio vijest da stranci dolaze. To je sa Džemalom sedam ljudi protiv

četvorice, a k tome ta četvorica ništa i ne slute.


— Prema svemu onome što si mi sad ispripovjedio o toj četvorici, ne smijemo

ih potcjenjivati. A što onda ako kod prvog napada okrenu konje i pobjegnu?

— Prvi znak napada bit de i njihova smrt. Aladžije svojim ča-kanima nikad ne

promašuju cilj. A tim strancima ne pada na um da bježe: odviše su smioni za to.

— No, neka onda uspije! Želio bih to. A ako je konj toga stranca zaista tako

divna životinja kako ti to kažeš, onda de Žuti za njega platiti lijep bakšiš. Dobro je

da sam upravo sada naišao ovamo. Mogu odmah primiti konja i odvesti ga u

Rugovu.

Čuvši to ime umalo da se nisam odao od radosti. I nehotice sam se okrenuo tako

da je zašuštalo lišde. Sredom se oni nisu ni obazreli na to. Žuti je dakle stanovao u

Rugovi! Je li onda on bio konjotržac Kara Nirvan? Na to pitanje dobio sam odmah

odgovor jer je onaj čovjek nastavio:

— Takve konje trebamo jer je Kara Nirvan odlučio da de provaliti preko srpske

granice pa u tu svrhu sabire vedi broj hrabrih ljudi koji treba da imaju dobre konje.

On de ih sam voditi pa de mu takav divni ždrijebac dobro dodi.

— Znači veliki grabež? Nije li to opasno?

— Nije tako kako se čini. Ljudi se posvuda bore protiv turskog jarma pa de nas

smatrati hajducima, a ne razbojnicima. Modi demo dakle napljačkati koliko

budemo htjeli i sve de se to upisati u račun hajducima. Uostalom, nisam došao

ovamo da s tobom razgovaram o tome, ved ti moram predati Zutovu poruku. Je li

spilja prazna?

— Jest.

— I ti ne očekuješ da de uskoro u tu tajnu tamnicu dodi kakav novi stanovnik?

— Ne očekujem. Zapravo smo namjeravali da toga stranca s njegova tri

pratioca domamimo onamo, ali to više nije potrebno jer de ga ubiti u Đavoljem

klancu. Da smo mi to učinili, cijela bi stvar


bila za dva sata gotova. Zapalio bih ugljen tu iza nas, dim bi ušao u spilju i oni bi se

ugušili.

— Ali onda dim ostaje u spilji tako da mnogo dana ne može nitko u nju udi!

— Ne, nikako. On izlazi gore kroz šuplji hrast. Ako ovdje dolje otvorim vrata,

nastaje takav propuh da ved za nekoliko sati nema više ni traga dimu.

— To je divno udešeno! Ti dakle uopde ne trebaš spilju?

— Ne trebam.

— To de Žutom biti drago. Upecali smo naime nekog stranca kojeg demo

smjestiti ovamo dok ne stigne otkup za nj.

— Zar opet? Nemate li mjesta u vašoj karauli?

— Nemamo. Osim onoga, za koja ved znadeš, nalazi se u njoj neki trgovac iz Skadra

koji nam je u ruke pao uz pomod Hamd el Amazata. Za njim de dodi i njegova

obitelj tako da de nam ostaviti cio svoj imutak. Hamd el Amazat je ved i prije

poznavao te ljude pa je od njega pravo majstorsko djelo da je uhvatio toga

trgovca.

To što sam čuo ovdje, bilo je upravo nenaplativo. Ovdje sam doznao sve ono što

sam dosad uzalud tražio! Dakle Žuti je zaista bio onaj perzijski trgovac konjima

Kara Nirvan i stanovao je u Rugovi. Ondje je stajala stara karaula, a u njoj je bio

zarobljen neki trgovac iz Skadra, vjerojatno Galingre, da bi mu razbojnici oduzeli

cio imutak. Njegovi rođaci trebali su dodi za njim. Sigurno su ih domamili

nekakvom paklenom lukavštinom. Osim toga bio je predviđen pljačkaški upad u

Srbiju pri čemu je Žuti imao jahati na mom Riju.

Sredom se pastuh nalazio još u mojim rukama, a ja nisam imao ni najmanje volje

da dopustim da mi ga oduzmu ili da se dam ubiti.

Dalje nisam dospio razmišljati jer sam upravo čuo nešto što je zaokupilo moju

punu pažnju. Ugljenar je naime upitao:

— Isplati li se uopde da primim čovjeka kojega mi želite poslati?


— Svakako. Cini se da je neizmjerno bogat.

— Rekao si da je stranac. Onda sigurno ne stanuje ovdje u zemlji Arbanasa?

— Ne, on je Inglis.

— Ah, oni su vedinom bogati. Jeste li ga ved uhvatili?

— Još nismo, ali smo sigurni da demo ga uhvatiti. Stanuje u hanu u Rugovi i čini

se da ondje čeka nekoga tko ne dolazi. Stigao je s unajmljenim konjima i slugama

pa vodi sa sobom čak i jednog

dragomana kome plada svakog dana po trideset pijastera. Taj je čovjek zaista

smiješan. Veoma je visok i mršav, na očima nosi dva plava prozora, ima usta kao

morski pas, a nos koji se uopde ne da opisati. Nos mu je silno dugačak, ima oblik

krastavca, a čini se da je povrh toga nedavno na njemu bio alepski čir. Živi kao

kakav sultan i nitko mu ne može dovoljno dobro prirediti jelo. Kad otvori vredicu, u

njoj svjetlucaju sami zlatnici, a ipak je odjeven kao šaljivčina u igri sjena. Odijelo

mu je potpuno sivo, a na glavi nosi sivi šešir, visok kao minaret omajadske džamije

u Damasku.

Kad sam to čuo, bilo mi je kao da me je netko udario po licu. Taj je opis potpuno

odgovarao mom engleskom prijatelju Davidu Lindsayu od kojeg sam se nedavno

oprostio u Stambulu i koji mi je tom prilikom rekao da de se uskoro vratiti u

Englesku.

Sve se slagalo: odijelo, bogatstvo, plave naočale, široka usta, golemi nos. To je

morao biti on! U mislima sam izračunao je li bilo mogude da se sad nalazi u Rugovi.

Da, bilo je mogude ako je nedugo iza mene otputovao brodom iz Stambula pa se

iskrcao u Baru.

— Premda je smiješan, ipak je mastan plijen — nastavio je međutim onaj

čovjek — možda najbogatiji kojeg smo ikad ulovili. Večeras de ga uhvatiti i zatvoriti

u karaulu. C.m se vratim, mi demo zaobilaznim putevima, na kojima nas nitko ne

može sresti, dovesti tog čovjeka k tebi. Pripremi se da ga dočekaš.


— Tako! — promrmlja ugljenar. — Večeras dete ga uhvatiti. Ako danas odeš

odavde, stidi deš rano ujutro u Rugovu jer poznaješ puteve. Karaula leži na tako

osamljenom mjestu da s Inglisom možete krenuti odmah, premda je dan, jer vas

nitko nede vidjeti pa on može stidi k meni ved uvečer. Ali reci mi može li.se taj

čovjek sporazumijevati s vama?

— Nažalost ne može; zato je i poveo tumača.

— To je neugodno. Ja se nerado bavim time, ali moram slušati Žutoga. Ako

Inglis ne razumije ni turski ni albanski, sigurno de mi zadati mnogo neprilika.

Nadam se da de Žuti s obzirom na to odmjerit: i nagradu. Sto du ja za to dobiti?

— Bit deš zadovoljan, znaš da naš vođa nikada ne škrtari ako ise radi o tome da

plati iskazane usluge. Dogovorili smo se dakle o svemu. Ja du sutra svakako prije

večeri stidi ovamo pa ne samo što du sa sobom dovesti Engleza, ved i tumača. Nede

biti teško da

uhvatimo i ovoga. Bude li i on prisutan lakše de ti biti sa zarobljenikom.

— Kako se zove taj stranac? Sto je on?

— Ne znam što je. Ima neki naslov koji se izgovara kao ser, a i njegovo ime je

neka strana riječ koju još nikad nisam čuo pa je i ne razumijem. Zvuči otprilike kao

Lin-seh. Upamti to.

Sad više nije moglo b.ti nikakve sumnje. Zaista se radilo o mom starom i dobrom,

premda malo osebujnom Davidu Lindsayu.

Zašto se taj Englez zadržava u Rugovi? Sto ga je navelo da krene iz Stambula i da

tako brzo doputuje u Albaniju? To nisam mogao shvatiti. Onaj čovjek u

građanskom odijelu nastavi nakon kratke stanke:

— Prema onome što sam od tebe čuo morao je napadaj na ona četiri čovjeka

biti ved davno izvršen. Uznemiruje me da se Aladžije sa svojim prijateljima nisu još

vratili.


— Možda su oni krenuli kasnije nego što je to Janak očekivao. Kad se išuljao iz

svoje kolibe, oni su još spavali. S obzirom na naporni put što su ga prevalili

posljednjih dana, nije čudo da su bili umorni. Povrh toga je Džemal dobio nalog da

ne jaše odviše brzo pa se da lako razjasniti našto još nisu stigli.

— Ali mene zabrinjuje to zakašnjenje, Sarka. Najradije bih sam odjahao do

Đavolje stijene da vidim kako stoji stvar.

— To ne smiješ učiniti. Time bi mogao sve pokvariti jer bi vrlo lako stigao

onamo upravo u istom trenutku kad i stranci. Tvoj bi dolazak možda u njima

izazvao sumnju. Ne, ostani ovdje! Imamo još vremena. Ne može biti nikakve

sumnje da de napadaj uspjeti.

— Dobro, onda du se strpiti. Za to mi vrijeme možeš pokazati spilju.

Obojica ustadoše s klupe. Bududi da sam nasludivao da potajni ulaz u spilju stoji u

nekoj vezi s onom ugljarom, kraj koje sam ležao, učinilo mi se da bi bilo pametno

da se smjesta uklonim odande. Zato sam tiho otpuzao natrag na stazu, a onda

požurio do onoga mjesta gdje su se moji drugovi sakrili u grmlju.

Ondje sam odmah opazio da nema Oska. Prije nego što sam mogao išta upitati,

Halef mi javi:

— Sidi, Crnogorac je otišao, ali rekao je da de se ubrzo vratiti.

— Kamo je otišao?

— Ne znam. Tek što si ti malo prije iščezao, on kratko i naglo reče: »Moram

otidi, ali du se za pola sata vratiti.« Prije nego što smo ga mogli zadržati, on je od

jahao.

— Kamo? Zar u onom smjeru od kuda smo došli?

— Da, sidi.

— Onda znam zašto se vratio. On želi izvršiti osvetu protiv Bar uda el Amazata,

otimača njegove kderi. Premda nam je naš neprijatelj često bio tako blizu da bi

Osko mogao pucati u njega, on to ipak nije učinio. I maločas kad smo gore na


stijeni vezali zarobljenike, imao je prilike da izvrši osvetu. Ni tad to nije učinio,

vjerojatno jer se bojao da du ga spriječiti da počini umorstvo. Prividno dobrovoljno

od jahao je s nama dalje, ali se vratio da izvede svoju potajnu namjeru. Ja sam bio

više od četvrt sata odsutan. Za to vrijeme stigao je on do Đavolje stijene pa

vjerojatno ne mogu više spasiti Baruda. No ipak du pokušati. Moj konj je brz. Za

pet minuta bit du ondje. Ostanite ovdje sakriveni dok se vratim.

Uzjahao sam i krenuo natrag. Za Rija je bila dovoljna riječ »kavam« — brzo! Tek

što sam je izgovorio, on poleti poput strijele. Za nepunu minutu stigao sam u

klanac. Vranac je letio između stijena kao munja. Još jedna minuta i još jedna —

nakon tri minute ugledah mrtvo tijelo Manaha el Barše. Zdrijebac je upravo

preskočio preko njega i jurnuo dalje krivudavim klancem kad odozgo zaori tako

strašan krik da sam se ne samo ja prestrašio ved i konj se prepao, propevši se, pa

bih sigurno pao poleđice da nisam brzo svu svoju težinu bacio naprijed. Trgnuo

sam vranca da se okrene na stražnjim kopitima i pogledao gore.

Od onoga što sam opazio umalo da mi se nije sledila krv u žilama. Toliko sam bio

ved zakrenuo iza zavoja da sam ugledao dok-sat. Na rubu doksata, upravo na

onom mjestu s kojega je pao Manah el Barša, ugledah dva čovjeka gdje se rvaju:

Osko i Barud el Ama-zat. Zarobljenik nije više bio vezan, ved se slobodno mogao

služiti rukama i nogama. Jedan je čvrsto stegao drugoga i svaki je od njih nastojao

da se odmakne od ruba stijene i da svog protivnika baci dolje.

Nisam se ni pomakao s mjesta. Da sam se ma kako žurio ipak bih prekasno stigao

gore. Prije nego što bih se mogao uspeti uz liticu

i prodi onih stotinu pedeset koraka, morala je pasti odluka u borbi. Dotle de

sigurno jedan od njih ležati dolje smrvljen — a možda i obojica!

Osko je postupio samovlasno i protiv moje volje. Nipošto nisam kanio dopustiti da

ubije Baruda el Amazata, ali ipak mi je bilo više do Oskova života nego do

Barudova. Obojica su lebdjela u istoj opasnosti jer se činilo da su podjednako

snažni i spretni. Zar da obojica poginu? Ne! Jedan je od njih svakako bio izgubljen

pa nisam htio da to bude Osko. Skočio sam dakle iz sedla i uperio u njih

medvjedarku. Metak je bio namijenjen Barudu el Amazatu. Uostalom, to je bio


težak hitac. Njih dvojica su tako čvrsto obujmili jedan drugoga da sam se na taj

hitac mogao odvažiti samo zato jer sam tačno poznavao svoju pušku i mogao se

pouzdati u svoju hladnokrvnost.

Dugo sam nišanio. Metak je morao pogoditi Baruda u glavu. Oba su rvača vidjela

šta namjeravam pa se Barud trudio iz sve snage da mi ne pruži cilj. Osko se očito

bojao da bih ga mogao pogoditi jer mi doviknu odozgo:

— Ne pucaj, efendijo! On mora dolje. Pripazi!

Vidio sam kako je ispustio protivnika. Barud koraknu ustranu da malo dođe do

daha. Uto i Osko krenu u stranu kako bi dobio Baruda između sebe i ponora. Zatim

podignu šaku kao da ga želi udariti po glavi. Ali to je bila samo varka jer kad je

Barud podigao obje ruke da obrani udarac, Osko se strelovito sagnu i udari ga

šakom u želudac. U istom trenutku baci se Crnogorac na zemlju da ga njegov

protivnik ne bi mogao zgrabiti i povudi za sobom. Barud zatetura natrag, pokuša se

prihvatiti za svog neprijatelja, ali zahvati samo u prazninu i sruši se sa stijene.

Tresnuo je kraj Manahovog mrtvog tijela. Jeza me prođe i ja se okrenuh.

Gore je Osko opet skočio na noge, sagnuo se naprijed da pogleda Barudovo tijelo i

pobjedonosno viknuo:

— Zenica je osvedena! Taj čovjek nede nikad više ugrabiti prijateljevu kder.

Ostani dolje, efendijo! I ja du sidi.

— Gdje su ostali? — doviknuh mu.

— Još uvijek su ondje gdje smo ih ostavili. Nijedan se od njih ne može

osloboditi. Ja sam se pobrinuo za to.

Zatim se Osko povuče s ruba stijene, a ja pojahah dalje do vodopada gdje je stajao

njegov konj. Nakon nekog vremena Osko siđe. Pretekao me je i rekao prije nego

što sam ga dospio ukoriti:

— Ne govori o tome, efendijo. To se dogodilo i ne može se više izmijeniti. Ja

sam nijemo nosio svoju srdžbu. U planinama moje domovine vlada zakon osvete.

Taj"je zakon jednako star kao i naš rod pa ga moramo slušati.


— Nisi uč.nio pravo. Barud ti je ugrabio kder, ali je nije ubio. Sve ako si i bio

uvjeren da imaš pravo uzvratiti zlo u jednakoj mjeri, ipak ga nisi smio ubiti.

— Da, taj čovjek nije ub'o Zenicu, ali ju je prodao kao robinju, a što je ona

propatila u Egiptu, znaš ti bolje od mene jer si je upravo ti oslobodio. To je bilo

mnogo gore nego da ju je ubio. K tome pridolazi sva ona žalost što ju je zadao

meni i Isli Ben Maflaju. Ja sam je uzalud tražio u svim zemljama islama. Zeničin

otimač zaslužio je smrt pa ju je i našao. Onih nekoliko trenutaka smrtnoga straha

što ga je osjetio nisu upravo ništa u usporedbi sa žalošdu što ju je on nama zadao.

— Ali ti si ipak počinio umorstvo!

— Ne, efendijo, to nije.b.lo umorstvo, ved poštena borba, čovjek protiv

čovjeka! Mogao sam ga ubiti kad je bio vezan o drvo, ali ja sam ga odriješio i odveo

na doksat. Ondje sam mu odvezao ruke i noge, odbacio svoje oružje i rekao mu da

želim pošteno postupati prema njemu i dati mu pr.like da se brani. Da, neko

vrijeme sam čak i oklijevao da ga ubijem. Vidio sam da sam jači od njega. Tek kad

sam primijetio da kaniš pucati i da bi me mogao pogoditi, iskoristio sam svoju

nadmod. Kaniš li me i dalje koriti?

— Da, jer si sve to učin o iza mojih leđa.

— To sam morao učiniti jer sam znao da bi me ti spriječio da ga kaznim.

— Ali kad si odriješo njega, sigurno si olabavio spone i ostalim zarobljenicima.

— Nisam. Ja sam ih naprotiv još čvršde stegnuo. Nikako se ne mogu sami

osloboditi. Znam da se ljutiš. Unapr.jed sam znao da de dodi do toga pa sam

spreman da podnesem tvoju srdžbu. Ali danas sam ispunio zakletvu kojom sam se

ved davno zakleo. Učini sa mnom što god hodeš.

— Uzjaši i dođi sa mnom! — kratko odgovorih.

Uostalom, što sam i mogao učiniti? Mrtvaca više nisam mogao probuditi, a

Crnogorac je toliko hleptio za osvetom da ga nisam mo-


gao obuzdati. Bio sam nezadovoljan, ali nisam imao pravo da se namedem kao

sudac za njegovo djelo.

Tako sam zlovoljno pojahao dalje, a on šutke za mnom. Kad smo stigli do mrtvih

tijela, zatvorih oči. Dok je moj vranac dugačkim skokom preskočio preko njih, učini

mi se kao da sam ispod sebe čuo tihi jauk. Onda iza mene prasnu hitac.

— Sto je? — upitah ne okredudi se.

— Još je živio — odvrati Osko. — Moj metak ga je dokrajčio. Nisam htio da

dulje trpi.

NAKON te Crnogorčeve osvete, koju na žalost nisam mogao spriječiti, vratismo se

k našim drugovima sakrivenim u blizini ugljare. Oni su htjeli znati što se dogodilo

pa su nas dočekali radoznalim pogledima, ah ni Osko ni ja ne rekosmo ništa. Osko

je bio odviše uzbuđen da bi se upustio u razgovor, a meni se činilo da imam

važnijeg posla.

Maločas, kad sam se bio odšuljao do ugljare, opazio sam konjski trag koji je vodio

desno u grmlje. Nisam ga ispitivao pa odlučih da du to sad učiniti. Za vrijeme moje

odsutnosti nije se dogodilo ništa što bi nas moglo zabrinuti pa mi se dakle učinilo

da svoje pratioce mogu ostaviti da me čekaju još nekoliko minuta.

Nisam morao idi dugo tragom jer ubrzo ugledah konje. Bilo ih je svega pet, među

njima oba šarca Aladžija. Premda su bili uvjereni da mi ne možemo stidi u dol.nu,

ipak su sakrili konje.

Sad je bilo vrijeme da se pokažemo ugljenaru. Uzjahasmo i krenusmo prema

njegovoj kudi. Kad smo stigli do ruba grmlja i ugledali pred sobom čistinu, stajao je

on s onim strancem pred vratima svoje kolibe. Ved izdaleka smo jasno vidjeli da su

se prestrašili kad su nas ugledali. Izmijenili su nekoliko naglih riječi, a zatim nam

polako krenuše ususret.


— Dobar dan — pozdravih. — Kakva je to kuda?

— To je moja kuda — odgovori ugljenar. — Ja sam ugljenar i zovem se Sarka.

— Onda smo na pravom putu. Dopuštaš li da sjašemo i da se ovdje malo

odmorimo?

— Dobro ste mi došli. Kamo vas vodi put?

— Htjeli bismo odjahati u Ibalu. Kako daleko je donde?

— U Ibalu možete stidi za tri sata.

— Hodemo li teško pronadi put?

— Naprotiv, vrlo lako. Zar zaista kanite u Ibalu?

— Zašto da ti reknem neistinu kad se kod tebe želim raspitati za pravi put.

Na Sarkinom licu zapažala se zapanjenost. Prema svemu onome što je čuo o nama,

nije mogao vjerovati da je Ibala cilj našeg puta. To mu se moralo učiniti sumnjivim.

— Sto dete u Ibali? — upita.

— Ondje demo samo prenoditi i sutra nastaviti put.

— Kamo?

— Preko brda Fandi u Leš u blizini morske obale.

Za vrijeme toga razgovora sjahali smo i sad smo.stajali sučelice toj dvojici. Dakle to

je bio onaj opasni ugljenar za kojega ljudski život nije značio ništa. Malo prije ga

nisam mogao posve tačno promotriti. Imao je surovo buldoško lice čije su crte

opominjale na oprez, Nimalo nije bio sličan svojoj sestri, Janakovoj ženi.

Onaj drugi bio mu je sušta protivnost. Ako i ne uzmemo u obzir njegovu čistu

odjedu, bilo je na njemu nešto otmjeno. Lice mu je bilo gotovo djevojački meko pa

bi lako moglo svakoga zavarati.


— Sto zapovijedaš, efendijo? — upita Sarka dalje. — Hodete li da vam

donesem nešto za jelo? Ili možda vode za konje?

— Nedemo jesti, ali konje bismo morali napojiti. Postoji li ovdje kakav izvor?

— Postoji, odmah iza kude. Dopusti da vas povedem onamo.

Voda je izvirala u blizini kolibe pa je malo niže izdubla malu

udubinu veoma prikladnu kao pojilište. Stranac je polako pošao za nama. Sigurno

nije želio da mu promakne ma i jedna riječ našeg razgovora.

Izvadili smo konjima žvale iz gubica i pustili ih da se napiju. Pri tome me upita

ugljenar koji više nije mogao sakrivati napetost:

— Ovamo u ovaj osamljeni kraj vrlo rijetko zalazi netko pa dete mi oprostiti ako

želim znati s kim imam posla.

— Tvoja je želja opravdana. Mi smo stranci u toj zemlji i dolazimo iz Jedrena na

putu u Leš kako sam ti ved rekao. Bududi da sad znaš tko smo mi, sigurno deš

smatrati razumljivim da bismo i mi sa svoje strane željeli doznati tko je onaj

efendija koji nas tako začuđeno promatra.

Nisam previše rekao jer je na strančevom licu ležalo i mnogo više, a ne samo

obično čuđenje. Pogled mu je prelazio s mene na mojega vranca i opet natrag na

mene s takvim izrazom kao da nas obojicu smatra pravim čudom. Činilo se da je za

nj predstavljalo nerješivu zagonetku što smo se nas četvorica, ljudi posvedeni

smrti, odjednom tako zdravi i vedri pojavili pred njim, premda je i sam maločas još

sumnjao da de napadaj na nas uspjeti.

— To možeš doznati — odgovori Sarka. — Ovaj efendija je alim1 iz Đakove koji

se kao i vi nalazi na putu.

— Alim! Onda je pohađao sveučilište, a bududi da sam i ja alim, doduše samo

alim svoje domovine, veoma se radujem što sam ga upoznao. Nadam se da de me

on poučiti.


— Da, ja sam živio u Stambulu i studirao ondje — izjavi tako zvani »alim« — ali

nerado vodim učene razgovore.

— Zašto? Drvo, koje nosi vode, ne bi ga smjelo zadržati za sebe. Vode postaje

korisno tek onda kad ga ljudi jedu. Jednako kao što drvo ne može samo pojesti

svoje plodove, tako ni plodovi tvog studija nisu određeni za tebe nego za druge i

služe im kao blagoslov. Ti dakle dolaziš iz Đakove? Kamo de te put odavde odvesti?

— U Keprili.

— Onda si trebao jahati preko Prizrena i Skopja. To je najbolji i najkradi put.

— Znam, ali ja sam geolog pa sam odjahao u planine da potražim rijetko

kamenje.

— Tako! Ja sam sebi rad geologa uvijek zamišljao kao nešto mučno i prljavo, ali

pogled na tebe izmijenio je to moje mišljenje. Tvoja grana znanost: je veoma

važna. Ona nam dopušta da zavirimo u povijest stvaranja svijeta. Pogledaj tu

dolinu s njezinim kamenjem i te goleme granitne zidove oko nje! Iz kojeg perioda u

povijesti razvoja zemlje potječe ovo kamenje?

Kad sam ga to upitao, on pocrveni kao rak. Nije bio geolog, a nije ni dolazio iz

Đakove. Razmišljao je i razmišljao, a onda na kraju odvrati:

— Sva znanost ne predstavlja pred Alahovim očima ništa. On je stvorio to

kamenje, a ne mi. Zato ne treba da razmišljamo kako je ono nastalo.

1 Učenjak.

Neobično mišljenje! U tom slučaju nije trebalo uopde geologa. Činilo se da ugljenar

to shvada jer se široko, kao u neprilici, osmjehnuo i požurio da moju pozornost

odvrati od »alimovog« znanja rekavši : I

— Vi ste strani u ovoj zemlji, a ipak sami tražite put! To je smjelo od vas. Drugi

bi na vašem mjestu uzeo vodiča. Zašto i vi to niste učinili?


Tako je Sarka razgovor doveo onamo kamo ga je htio dovesti. Ta on je morao

doznati kako je došlo do toga da smo k njemu stigii, a zatim i to kako to da smo k

njemu stigli bez konakdžije.

— Vaši vodiči nisu pouzdani — izjavih.

— Nisu? Kako to?

— Imali smo jednoga koji nas je trebao dovesti ovamo jer te je dobro poznavao

...

•— Neki moj znanac? — prek'nu me on. — Tko bi to imao biti?

— Džemal, gostioničar iz Treska-konaka.

— Njega poznajem. To je čestit i pouzdan čovjek. Kako to da nije s vama?

— On je sramotno zaostao prije nego što smo stigli na cilj.

— To me čudi. Kakav je razlog imao za to?

— Pitaj ga sam ako 'ga kad sretneš. Nas dvoj'ca nismo o tom tratili riječi. Ipak

nasludujem da je postojalo jedno društvo koje mu je bilo draže od našega.

Vjerojatno je pošao k njima.

— Kakvi su to bili ljudi?

— Ti ih sigurno ne poznaješ.

— No, ja poznajem mnoge ljude.

— Mislim da ne poznaieš te o kojima govorim, jer se čini da si ti dobar i čestit

čovjek. Oni ljudi su pak kradljivci-i razbojnici. To su dva brata koje zovu Aladžijama,

a i još nekoliko drugih.

— Aladžijama? — pretvarao se Sarka kao da se čudi. — To ime zaista ne znam.

— Tako sam i mislio.


— To više me čudi da se moj znanac konakdžija pridružio tim ljudima. On se

kloni svega što se protivi sultanovim zapovijedima.

— Sve da je prije i bilo tako, sad se to izmijenilo.

.— Gdje se nalaze ti razbojnici?

— Džemal mi to n je rekao. Možda de redi tebi ako ga upitaš.

— Onda mi bar reci gdje vas je napustio.

— Tko bi to mogao kazati! Bilo je u nekom klancu, ali mi smo prošli kroz tolike

doline i klance da ih nismo broj ili.

Sarka me zamišljeno pogleda u lice. Moje glupo odgovaranje očito se nije slagalo s

predodžbom što ju je stvorio o nama.

— Gdje ste prenodili sinod? — nastavi on s ispitivanjem.

— Kod tvog šurjaka Janaka.

— Kod njega? — viknu on glasom punim srdačne radosti. — Onda ste mi

dvostruko dobro došli. Kako vam se svidio Janak?

— Jednako kao i njegova žena, tvoja sestra.

— To me veoma veseli. I on i ona su dragi, iako siromašni ljudi. Sigurno su vas

vrlo lijepo primili i ugostili.

-— Jesu, nitko nam nije ništa naudio.

Činilo se da očekuje opširan izvještaj, ali moj posljednji odgovor bio je kratak, a

zatim se okrenuh od njega. Usprkos tome upita me:

— Kako to da vas je konakdžija trebao odvesti upravo k meni?

— Nije nas trebao, ved je sam htio da nas odvede. Govorio je kako je ovaj kraj

lijep, pun golemih stijenja i o koječem drugom.

Uto »alim« potajice namignu ugljenaru i upita:


-— Nije li vam pripovijedao i o onoj glasovitoj spilji koja se ovdje nalazi?

— Jest. Cak nas je pozvao da zamolimo Sarku neka nam je pokaže.

— Znate li što se pripovijeda o toj spilji? Jeste li čuli za dragulje?

— Jesmo.

— Onda du vam priznati da sam i ja došao samo zbog toga. Sarka je nerado

pokazuje, ali ja sam ga sve dotle molio dok mi nije obedao da de me onamo

odvesti. Nadam se da de povesti i vas.

— No — dobacih ravnodušno — sve što se pripovijeda o toj spilji smatram

bajkom. Posve mi je svejedno hodu li je vidjeti ili ne.

— Ne govori tako! — brzo upade »alim«, pa odmah poče nabrajati dugi niz

divota koje su se navodno nalazile u spilji. Sarka mu se odmah tako živo pridružio

da bi i svaka budala morala opaziti kako oni jedva čekaju da nam pokažu to

glasovito mjesto. Bili smo izbjegli posljednjoj zasjedi, ali spilji nismo smjeli izbjedi.

Ugljenar je uostalom ved rekao »alimu« kako demo u njoj biti ubijeni.

Pretvarao sam se da su me njih dvojica uvjerila pa na kraju izjavih:

— No, ako je zaista tako, onda du pogledati spilju. Kad deš mi je pokazati?

— Odmah ako ti je pravo.

— Dobro, onda dođi.

Krenuo sam, ali Sarka me zadrži.

— Kaniš li sam pogledati spilju?

— Kanim. Mojim drugovima nije do toga.

— Oh, i oni de se oduševiti njome.

Sad mi je ugljenar počeo predočavati kako bi teško sagriješio ako svojim

drugovima ne dopustim da pregledaju čudesnu spilju. Bilo mu je mnogo stalo do


toga da vani nitko ne ostane. Ne pođemo li svi u spilju, on nede modi izvesti svoj

plan.

I sada sam se pretvarao kao da me je uvjerio pa sam dao svojim pratiocima

dopuštenje da pođu sa mnom.

— Ali puške ne možete ponijeti sa sobom — dobaci Sarka.

— Zašto?

— Jer bi vam smetale. Ulaz u spilju nije udoban. Treba puzati po tlu prije nego

što se uđe.

— Dobro. Onda ostavimo puške ovdje. Objesit demo ih o ruže

sedla.

— Ostavite također noževe i pištolje.

— To nije potrebno.

— Vrlo je potrebno. Pištolj bi mogao lako opaliti, a kad čovjek puže po tlu s

oružjem za pojasom, lako bi se mogao ozlijediti nožem.

— Imaš pravo. Odložit demo dakle sve svoje oružje kod konja. Moji me pratioci

začuđeno pogledaše, ali ipak me poslušaše. Oba

moja revolvera neopazice su iščezla u džepovima hlača. Ugljenar dobaci učenjaku

pobjedonosni pogled.

— A sad dođite! — pozove nas. — Pokazat du vam ulaz. Sarka krenu prema

ugljari, a mi za njim. Imao sam maločas

pravo pomisli vši da ugljara stoji u vezi s ulazom u spilju. Sad se Sarka okrene k

nama:

— Nitko ne može ni pomisliti da se ovdje nalaze vrata u glasovitu spilju, ali su

ona ipak ovdje. Pripazite!


Ugljara je izgledala kao i svaka druga ugljara. Cunjasta hrpa drveta, sa svih strana

pokrivena slojem zemlje. Sarka se sagne i na

jednom mjestu ukloni taj sloj zemlje s tla. Vidjele su se neke daske koje je

odstranio pa ugledasmo otvor, dovoljno velik da se kroz njega mogao provudi

snažan čovjek.

— To je ulaz — reče on. — Provucimo se kroz njega.

On stupi natrag i pozove me kretnjom ruke da se prvi uvučem.

— Ti si vodič — rekoh. — Ti se uvuci prvi!

— Neka najotmjeniji među nama, a to si ti, uđe prvi!

— Najotmjeniji među nama je ovaj otmjeni »alim« koji je studirao geologiju.

Njemu dakle pripada ta čast.

— Ne, ne! — prestrašeno viknu ta poštenjačina. — Ved sam opazio da si ti

mnogo učeniji od mene! Osim toga vi ste ovdje stranci pa nam uljudnost nalaže da

dademo prednost strancima.

— Dobro, onda demo pokušati.

Sagnuo sam se i zavirio u jamu. Daleko nisam mogao gledati u nju, ali i to mi je bilo

dovoljno da se snađem. Zatim se opet us-pravih i rekoh razočarano:

— U jami je posve tamno!

— Ah, čim uđemo u nju, ja du zapaliti svjetlo — odvrati ugljenar.

— Ah, tako! Sto deš zapaliti?

— Luči.

— Zar se luči nalaze u spilji?

— Nalaze.


Bio sam uvjeren da laže. U spilji, u kojoj se čuvaju zarobljenici, nede nitko spremiti

takve stvari koje bi zatvorenim ljudima omogudile da zapale svjetlo.

— Uostalom, to nije ni potrebno — rekoh. — Ovdje u ugljari ima dovoljno luči

da zapalimo vatru. Imaš li sa sobom kresivo?

— Imam, čelik, kremen i gubu, sve što trebam da zapalim luči.

— Nemaš li žigica? One su mnogo udobnije.

— Njih ne možemo ovdje kupiti.

— Tako! A ipak ih imaš!

— Ne, efendijo, nemam ih.

— Čudno! Tko ih je onda stavio ovamo?

Sagnuo sam se i izvukao nekoliko žigica što sam ih maločas opazio između drva u

ulazu u gpilju.

— Ta to... to... su zaišta žigice! — viknu Sarka prividno neizmjerno začuđen. —

Zar ih je koji od mojih slugu stavio ovamo?

— Ti imaš sluge?

— Da, četvoricu. Bududi da ugljen ne palimo u šumi ved ovdje na ovom mjestu,

trebam ljude koji prevoze drvo.

— No, onda je dotični sluga veliki lukavac koji vrlo dobro umije izvesti svoju

zadadu.

— Kako to misliš?

— Pa tako, ako se zavučemo ovamo, onda bi pripaljivanje vatre pomodu

kresiva i gube trajalo tako dugo da bismo u međuvremenu mogli razabrati što je

na stvari i opet se izvudi odavde. Sa žigicama se međutim stvar dade smjesta

izvesti.

Ugljenar se prestraši i ja usprkos njegovom čađavom licu opazih da je problijedio.


— Efendijo! — viknu on — ja te ne razumijem. Ne znam što kaniš redi!

— Treba li da ti to zaista rečem? — nasmijah se. — Pogledaj samo kako je ulaz

u spilju lijepo napravljen od samog smolovitog granja koje smjesta gori i razv.ja

takav dim da bi se svatko, tko bi pokušao da se vrati, morao ugušiti. A to je drvo

naslagano na podlozi od slame koju treba samo pripaliti žigicom. Ako su to one

divote kojima bismo se trebali diviti, onda ti hvala lijepa na njima. Nipošto ns

namjeravamo dopustiti da nas u spilji dragulja zaguše dimom i ispeku.

Sarka je jedan čas piljio u mene posve tupo, a zatim ljutito vikne:

— Sto ti pada na um! Kaniš li ustvrditi da sam ubojica? To ne dopuštam! Zato

se moram osvetiti! Dođi, Muhareme! Oni ne smiju do svog oružja! Pohvatat demo

te nitkove!

Htio je potrčati prema našim konjima, a učenjak koga je sad nazvao Muharem,

potrči za njim. Sad izvukoh oba revolvera što sam ih potajice stavio u džepove i

zapovjed.h:

— Stoj! Ni koraka dalje jer du pucati. Nede me prevariti takvi lupeži kao što ste

vi!

Ugledavši uperene revolverske cijevi, zastali su.

— Ja ... ja ... ja sam se htio samo našaliti, efendijo — napokon promuca

ugljenar.

— I ja. Možeš čovjeku i od same šale zatjerati metak u tijelo. U tom doduše

svatko ne uživa, ali ako vam se prohtije, možete okušati.

— Ja sam se samo razljutio zbog tvoje uvrede! Ta maločas si rekao da me

smatraš dobrim čovjekom.

— Tako je, ali mogao sam se prevariti.

— Nisam li vas prijazno dočekao?


— Jesi, i ja sam ti zahvalan na tome. Baš zbog tog ljubaznog dočeka zaboravit

du ovo što se maločas dogodilo. Ipak je moja dužnost da se pobrinem zato da nam

nitko, dok se ovdje odmaramo, ne postane opasan. Sjednite onamo na klupu. Moji

pratioci de sjesti na ovaj panj pa de onoga koji pokuša ustati, ustrijel.ti bez

opomene.

Domahnuo sam Osku i Omaru. Oni pođoše po svoje oružje i sjedoše na panj. Taj je

bio otprilike dvadeset koraka udaljen od klupe. Njih dvojica su dakle lako mogla s

puškama u rukama pripaziti na ugljenara i Muharema. Ovi su se pak mogli bez

smetnje razgovarati, a da ih njihovi čuvari nisu mogli razumjeti. Upravo to sam i

želio.

— Efendijo, to nismo zaslužili — promrmlja Sarka. — Ti nastupaš kao razbojnik!

— Imam i razloga za to. Ti to najbolje znaš.

— Ne znam kakav bi to razlog mogao biti. Ne smiješ se čuditi da sam se

razljutio. A sad treba da sjedim ovdje pred puščanim cijevima i to na svojoj

vlastitoj zemlji? To mi se još nije dogodilo!

— Nadam se da nede dugo potrajati. Mi demo uskoro krenuti dalje. Očekujem

da deš svoju pogrešku ispraviti tako da nam opišeš najbolji put u Ibalu.

Njegovi se očni kapci lako trgnuše. Nije se mogao posve svladati ni sakriti radost

što ju je osjetio pri ovom mom pitanju.

— Sigurno si opazio da ova dolina ima dva izlaza, jedan na jug, a drugi na

zapad. Morate krenuti onim zapadnim pa dete dodi u još jednu dolinu mnogo dulju

i širu od ove. Kroz nju vode kolotečine Janakovih kola. Pođite po njima dok ne

stignete do brijega koji de vam se poprijeko ispriječiti. Ondje se kolotečine

razdvajaju. Ne smijete jahati desno, ved lijevo jer je to smjer u Ibalu.

— A kamo vodi desni put?

— Preko Crnog Drima u Kolašin. Dalje vam ne trebam opisivati taj predio jer

pođete li lijevom kolotečinom, uspet dete se na brdo pa dete ispod njega ugledati

Ibalu.


— Lijepo! Osim toga možeš mi učiniti još jednu uslugu. Htio bih na krade

vrijeme od tebe nešto pozajmiti.

— Sto to, efendijo?

— Kakvu malu posudu u koju bih mogao staviti nekoliko crnih puževa.

— Crnih puževa? — začuđeno de on.

— Da, vidio sam da ovdje u dolini ima takvih životinja.

— Ima ih čak i veoma mnogo, ali demu ih trebaš?

— Moj konj je bolestan pa de mi puževi služiti kao lijek.

— Da, to je istina. Bolesnom konju treba nozdrve namazati slinom od tih

puževa. Ali taj lijek ne pomaže sam, ved treba konju dati da istodobno pojede i

metvičine biljke.

— Znam. Pokušat du da ih pronađem. Dakle, imaš li takvu posudu?

— Imam; u kudi se nalazi mali željezni lonac pa ga možeš uzeti. Nadi deš ga u

blizini ognjišta.

Sarka se sad pretvarao da je veoma susretljiv. Ušao sam u sobu i našao mali lonac.

Kad sam opet izašao, tiho zamol.h Halefa da ponese medvjeđe salo. On je naime

trebao podi sa mnom.

— Dakle, sad du na kratko vrijeme otidi sa svojim pratiocem — opomenuh

ugljenara. — Nemoj ni pokušati da ustaneš s te klupe. Sve da i dođu tvoji sluge,

ipak ti ne b: mogli pomodi jer bi se i sami izvrgli opasnosti da ih moji drugovi

ustrijele. Vidio sam da u tvojoj sobi vise nabijene puške. Oba moja čuvara ustrijelit

de svakoga tko pokuša udi u nju.

Puške smo ostavili kod Oska i Omara, a sa sobom ponijeli samo revolvere, pištolje i

noževe. Zatim krenusmo prema sredini doline, upravo protivno od smjera u kojem

smo zapravo kanili podi.

— Kaniš li zaista sabirati puževe i metvicu, sidi? — upita me Halef.


— Ne pada mi na pamet.

— Zašto onda vučeš sa sobom taj lonac?

— On de nam dolje poslužiti kao svjetiljka. Pretražit demo spilju.

— Ah! No onda bismo se morali provudi kroz ugljaru.

— Ne. Uspet demo se kroz onaj golemi hrast tamo gore. Ugljenar ne smije

imati ni pojma da želimo pogledati spilju.

— Poznaješ li put?

— Mislim da ga poznajem. Požuri da ne gubimo vrijeme! Najprije du osluhnuti što

ona dva nitkova razgovaraju. Sad kad su ostali

sami, oni de razgovarati. Onaj 'put u Ibalu ugljenar nam je namjerno preporučio.

Ibala leži odavde zapadno. Onamo vodi izlaz iz doline. Kolotečina, kojom treba da

krenemo, vjerojatno zakrede desno u Kolašin pa demo podi tim smjerom jer se

onuda ide u Rugovu, a i ja bih htio onamo. Lijeva kolotečina bi nas vjerojatno

dovela u neku stupicu koju nam oni žele postaviti. To sam razabrao po titraju

njegovih očiju. Taj čovjek nas nede prevariti.

Sad smo izmakli ugljenaru i Muharemu s očiju pa smo mogli krenuti nalijevo. Tu su

stajala neka stara vrlo primitivno građena kola na koj.ma gotovo i nije bilo

željeznih dijelova. Ta su kola vjerojatno služila za prijevoz ugljena, a njih je

spomenuo i Jana'k.

Zatim se probismo kroz grmlje i vratismo se u blizinu našeg ishodišta, klupe uz

ugljaru. Ondje sam Halefa odveo na ved spomenutu usku stazu koja se probijala

kroz grmlje i kraj stijene i rekao mu da čeka dok se vratim.

Ja sam se pak odšuljao do ugljare gdje sam ved i prije bio pa onda stao osluškivati.

Da, ona dvojica na klupi su razgovarala, ali tako tiho da nisam mogao ništa čuti.

Ponovio sam svoj prijašnji pokušaj, provukavši se nečujno ispod zanovijetova

grma. Sad sam ih mogao bolje razumjeti. Nažalost, vjerojatno sam propustio ono


najvažnije, ali i ono ostalo što sam čuo, bilo je važno. Upravo u času kad sam se

smjestio u svom skrovištu, začuh Muharema kako govori :

— Kako si došao na misao da ih pošalješ na zapad? Ta i ja moram onamo.

— Svakako moraš, a ja du te pratiti. Moji sluge de također s tobom jer ti ne

poznaješ taj kraj. Ona kolotečina, za koju sam im rekao da je prava, odvest de ih u

neki dugački klanac bez izlaza.

— Onda de se jednostavno okrenuti i vratiti natrag.

— Svakako, ali dotle smo i mi ondje. To je put što smo ga mi ugazili da odande

izvezemo drvo za paljenje ugljena. Kad naši neprijatelj: budu tim putem pošli pola

sata od onog mjesta gdje on zao-krede u klanac, nadi de se pred okomitom

stijenom na podnožju koje leži duboko jezero. Morat de se vratiti pa de opet

trebati pola sata da izađu iz klanca. To de nam dati više nego dovoljno vremena da

pođemo za njima i da se sakrijemo na prikladnom mjestu. Odande ih možemo

postrijeljati.

— To bismo možda mogli učiniti ved ovdje prije nego što krenu.

— Ne. Umakne li ma i jedan od njih, bit de sve izdano. Cim odu, ja du svojim

slugama dati znak. Oni mogu za pet minuta st.di ovamo. Uzjahat demo konje obih

Aladžija i onih ostalih pa demo u stopu podi za ovim traljavcima. Pušaka imamo

dovoljno. Šteta što ih je taj stranac vidio. No to zaista nisam ni pomislio kad sam ga

poslao u kudu.

— Uopde ne znam što da mislim o njemu — promrmlja Mu-harem.

— Ni ja ne znam.

— Kadšto ima posve glupo lice i govori blesavo, a onda čas zatim izgleda kao

čovjek od koga se ne možeš dovoljno očuvati. Ali v.diš li da sam imao pravo?

Napadaj nije uspio.


— To ne mogu shvatiti. Sve ako je konakdžija i bio tako glup d?. napusti

strance, oni su ipak prošli kroz Đavolji klanac gdje su ih naši prijatelji moral,

opaziti, osim ako su spavali.

— Ili su ih ti stranci napali.

— To se ne da zamisliti. U prvom redu oni nisu imali ni pojma da de ih netko

napasti. Nadalje nisu znali gdje se treba uspeti na stijenu. I trede: sve da su i jedno

i drugo znali, ;pak im napadaj na naše prijatelje ne bi uspio. Morali bi upravo

jurišati na njih, a pri tom bi svi izgubili glave. Naši ljudi bi ih odozgo postrijeljali.

Cijela ta stvar je za mene nerješiva zagonetka.

— Koja de se ubrzo razjasniti.

— Svakako. Ja du sam podi do doksata ili du onamo poslati kojeg od mojih

slugu, ali sad ne možemo odavde. Ona dva lupeža ne miču pogled s nas, a prsti su

im neprekidno na obaračima.

— Ne bismo li pokušali da se sporazumimo s njima?

— Ja nedu pokušati. Pokušaj ti.

Muharem se polako pokrenu kao da želi ustati, ali odmah se začu zapovjedni

Oskovglas:

— Sjedi!

Istodobno sam opazio, viredi između nogu one dvojice na klupi, da su Osko i Omar

podigli puške na ramena. »-Učenjak« klonu natrag na klupu i viknu:

— Zar se čovjek ne smije ni maknuti?

— Ne smije, a ne smije više ni govoriti. Još samo riječ i mi demo pucati.

Ona dvojica su dala oduška tihim kletvama i proklinjanjem.

Znao sam da se mogu pouzdati u budnost svojih drugova pa sam se polako izvukao

iz grmlja i vratio Halefu.


— Jesi li što čuo? — upita ovaj.

— Jesam, ali o tome kasnije. Dođi sad brzo.

Pošli smo stazom i ubrzo opazili da sam posve pravilno naslutio. Ta uska stazica

vodila je uz brdo. Dovela nas je u neki rascjep u stijfeni uz koji se uspela u strmoj

izlomljenoj crti.

Gore smo stigli za otprilike šest do osam minuta. Ondje među krupnim drvedem

ugledasmo brojne hrpe drva pripremljenog za paljenje ugljena. Duli smo i udarce

sjekirom na osnovu čega se moglo zaključiti da se u blizini nalaze ljudi.

— To su ugljenarovi sluge — reče Halef. — Nadam se da nas nede iznenaditi.

— Ne bojim se. Oni su tamo desno prijeko, a mi moramo nalijevo gdje vidiš da

viri vrh hrasta.

U tom smjeru sjekira nije dirnula šumu. Sarka se pomno čuvao toga da prorijedi

mjesto na kojem je bila skrivena njegova tajna. Naprotiv, drvede i grmlje stajalo je

ovdje tako nagusto da smo se kadšto morali silom probijati kroza nj.

Naposljetku stigosmo do hrasta. Imao je veoma veliki opseg. Činilo se da je stablo

zdravo. Korijenje, debelo poput čovjeka, koje je virilo iz zemlje, nije dopuštalo da

vidimo da je drvo šuplje. Ali kad sam obišao oko stabla, ugledah rupu otprilike u

trostrukoj visini čovjeka, dovoljno veliku da se kroz nju provuče čovjek. Najniža

hrastova grana bila je tako duboka da sam je mogao gotovo dohvatiti rukom, a s

nje sam onda lako mogao dosedi drugu granu. Treda je grana bila odlomljena ili je

usahla i upravo ondje gdje je imala viriti iz stabla, nalazila se ona šupljina.

— Ako se ne varam, ulaz se nalazi ondje gore — rekoh pokazujudi uvis.

— Ali kako se može uspeti onamo? — upita Halef. — U tu svrhu potrebne su

ljestve jer je stablo predebelo da bismo ga pri penjanju mogli obujmiti rukama.

— Ljestve su ovdje.

— Ne vidim ih — odvrati Halef, uzalud se ogledavajudi.


— Ni ja ih ne vidim, ali vidim 'nešto drugo. Samo pogledaj na zemlju pa deš u

mahovini jasno razabrati ugaženi trag koji vodi ona-

mo u onaj bukov guštik. Ljudi su hodali amo i tamo, vjerojatno da donesu ljestve i

da ih opet odnesu. Ondje deš ih odmah nadi.

Pošli smo tragom, zašli među mlada bukova drvca, gusto obrasla lišdem i ondje

ugledali smrekovo stabalce, debelo poput ruke, u kojem su bile grane tako da je

stabalce moglo poslužiti kao ljestve.

— Evo ih, ovdje su — izjavi Halef. — Sad se možemo uspeti.

— Uspet demo se gore, ali nedemo se poslužiti ljestvama. Oprez nam savjetuje

da ih se odreknemo. Mogao bi netko dodi ovamo, premda se toga ne moramo baš

bojati. Ugledaju li naši neprijatelji prislonjene ljestve, odmah de znati da se netko

nalazi u hrastu. Ja, sam te samo zato doveo ovamo da ti dokažem kako je moja

slutnja bila ispravna.

— Ali ja se ne mogu uspeti bez ljestava.

— Popet deš se meni na ramena, a onda možeš dohvatiti najnižu granu.

— A ti?

— Ja du je dosedi skokom.

Halef mi se popne na ramena pa mu je sad bilo lako da se uspne. Meni je pak

uspjelo da u skoku dosegnem najnižu granu, a onda se nađosmo na drugoj grani

tako da nam je rupa u drvetu bila ravno pred licem. Stablo je bilo šuplje, a šupljina

dovoljno velika da u nju stanu dva čovjeka. Ali nigdje se nije zapažao nikakav

uređaj za spuštanje u unutrašnjost drveta.

— Ovdje nema ljestava od užeta — promrmlja moj mali pratilac. — Prevario si

se.

— Ne, nisam se prevario. Daj malo tačnije pogledaj taj otvor i tu šupljinu. U

njoj kao da je sve uglađeno. Nema ni traga trulom drvetu ni prašini od truleža.


Ljudi ulaze i izlaze kroz nju. To je sigurno, samo što uređaj za spuštanje nije

smješten tako da se može izvana ugledati. Nadam se da du ga odmah nadi.

Zavukao sam glavu i ruke u jamu, opro se laktovima o unutrašnjost drveta i

povukao gornji dio tijela za sobom. Zatim sam zamahnuo rukama po šupljini.

Tačno! Iznad rupe bio je u unutrašnjosti stabla zataknut čvrsti drveni kolac o kojeg

se čovjek mogao pridržati rukama da bi se provukao. To sam i učinio. Visedi na

gredi, pipao sam nogama naokolo i osjetio drugu isto tako čvrstu gredu na kojoj

sam mogao stajati.

Sad sam čučnuo jer sam na toj gredi osjetio dvije izbočine pa sam htio da

ustanovim o čemu se radi. To su b-li čvrsti uzlovi. Onako klečedi, spustih jednu

nogu dublje i uvjerih se da ovdje postoje ljestve od užeta.

— Samo uđi! — doviknuh Halefu. — Našao sam ih!

— Da, to bih mogao učiniti da sam malo viši — potuži se Halef.

Usprav.o sam se i pomogao mališanu da uđe i da stane na poprečnu gredu.

— O Alahu, ako se to drvo sad slomi ili oklizne dolje! Onda demo pasti! — viknu

Halef stresavši se od jeze.

— Ne boj se! Uvjerio sam se da je dovoljno jako za nas obojicu. Ne može se ni

okliznuti jer se opire o podlogu prikovanu čavlima o drvo. Ne znam međutim, jesu

li ljestve dovoljno jake za dv.je osobe i je li uopde pametno da obojica istodobno

silazimo. Ostani gore! Ja du istražiti stvar.

Sišao sam dolje ili bolje redi spustio sam se na rukama. Bio sam odviše nestrpljiv, a

imao sam i premalo vremena da po mraku nogama pipajudi tražim jednu po jednu

stepenicu na ljestvama od užeta. Pustio sam noge dakle da slobodno vise i spustio

se rukama kao da se spuštam po užetu.

Na nekoliko mjesta greda je bila opet zabijena u drvo. Uostalom, više nisam lebdio

u unutrašnjosti drva, ved u uskom oknu koje je vodilo u stijenu. Onako u mraku


nisam mogao ustanoviti kako je to okno nastalo: na prirodan način ili uz pomod

ljudskih ruku. Naposljetku naiđoh na čvrsto tlo.

Stadoh oko sebe pipati i ustanovih da se nalazim u uskoj jami bez izlaza u kojoj je

bilo mjesta možda za četiri do pet osoba. Tu mi je dobro došao moj fenjerid, mala

bočica napunjena uljem i fosforom što sam je uvijek nosio sa sobom. Otvorio sam

čep da omogudim da u bočicu uđe kisik iz zraka. Kad sam je onda opet začepio,

počeo je iz bočice izbijati jasan fosforescentni sjaj tako da sam prilično dobro

mogao razabrati stijene oko sebe.

Nalazio sam se u trokutastoj prostoriji. Na dvije strana uzdizale su se prirodne

stijene. Treda je bila od umjetnog zida, visokog oko dva metra.

Kad sam osvijetlio i pod opazih da je i on također od prirodnog kamena. Primijet.o

sam i uzicu, privezanu na donji dio ljestava od užeta; uzica je vodila u vis.

Osvijetlivši je svojim fenjeridem otkrio

sam da vodi preko zida na drugu stranu. To mi je bilo dovoljno c shvatim sve. Htio

sam se opet uspeti kad začuh Halefov poluglas; doziv.

— Sidi, pridrži ljestve. Okredu se.

— Ah! Zar se spuštaš?

— Da, to je predugo trajalo. Ved sam mislio da te je snaš! kakva nesreda.

Uskoro je stajao kraj mene, pipajudi oko sebe i ogledavajudi • uz blijedo svjetlo

mog fenjerida.

— Cini se da se nalazimo u nekom zdencu od kamena -reče on.

— Ne, nalazimo se u spilji.

— Ali onda je ona prokleto malena i uska.

— To je samo jedan njezin kut. Moramo se uspeti za nekolik stepenica, a zatim

prijedi preko ovog zida.

— Ali kako?


— Ljestvama što demo ih spustiti s druge strane. Gle, opip: ovu uzicu! Ona vodi

prijeko. Nijedan stranac koji stoji prijeko u tan nede naslutiti da ovdje postoji još

jedna mala prostorija u kojoj z£ vršavaju ljestve od užeta. Vjerojatno je uzica

prijeko tako spretr sakrivena da je mogu pronadi samo upudeni. Ako netko poželi

da i uspne ovamo, dovoljno je da uzicom povuče ljestve na svoju strani Vrlo

spretno udešeno!

— Ali nas dvojica smo još mnogo spretniji, sidi — zacereka £ mališan. — Mi

lako otkrivamo i najvede tajne. Hodemo li prijedi spilju?

— Dakako. Uspet demo se uz ovih nekoliko stepenica, sjes gore na zid, spustiti

kraj ljestava od užeta na drugu stranu i lijep sidi dolje.

Tako je i bilo. Stigli smo u neku prostoriju koju moj fenjeri nije dovoljno osvijetlio.

Izvadio sam komad staroga papira, zapali ga žigicom i osvijetlio oko sebe.

Prostorija, u kojoj smo se nalazili, bil je velika poput prostrane sobe, otprilike

dvanaest koraka dugačka isto toliko široka.

Kad je papir izgorio i mi ponovo ostali u tami, opazih dolje n podu neko

četvorokutno mjesto koje je svjetlucalo kao da je zatvc reno prozorom od

mliječnog stakla. Pošao sam onamo, legao na ze miju i otkrio dugačku jamu koja je

vodila iz spilje.

— Halefe, ovdje se nalazimo iznad one rupe kraj ugljare kroz koju smo imali

zad* u stupicu — radosno rekoh. — Zavudi du se u nju. Ako se ne varam, ugledat

du Oska i Omara.

Tako je i bilo. Kad sam se toliko izvukao iz jame koliko sam smio učiniti, a da me

ona dvojica vani ne opaze, ugledao sam Oska i Omara gdje sjede na panju, oštro

gledajudi prema klupi i držedi u rukama puške na gotovs. To je bilo dovoljno. Vratio

sam se natrag u spilju.

— Sad demo upaliti svjetlo, zar ne? — upita Halef.

— Hodemo. Daj mi medvjede salo. Ona krpa de nam poslužiti kao stijenj.


Mali sam lončid svezao drškom o pojas. Sad ga odvezah. Medvjeđe salo smo

narezali u nj, a krpu svinuli u stijenj. Uz pomod žigice ubrzo smo imali zublju od

sala koja se doduše strašno dimila, ali ]e potpuno osvjetljavala prostoriju.

Pregledali smo stijene. Bile su od živoga kamena, osim onog uskog zida u kutu

preko kojeg smo se popeli. BJo je jasno: spilja se sastojala samo od te jedne

prostorije. Prekucali smo stijene, ali nigdje nam šuplji zvuk nije odao da se iza njih

nalazi još nešto drugo osim kamena. Samo jedan predmet privukao je našu pažnju:

četvorokutni isklesan: kamen koji je ležao kraj jame i tačno pristajao u nju. U

kamen je bio zataljen kolut, a o ovoga pričvršden lanac.

— To je zatvarač — reče Halef.

— Tako je, ali on je potreban samo onda ako se ovdje nalazi kakav zatvorenik.

Onda se otvor zatvara tim kamenom, a sam kamen izvana tako pričvrsti lancem da

se iznutra ne da otvoriti.

— Misliš li da se ovdje kadšto nalaze zatvorenici?

— Mislim. Tako de na primjer ved sutra uvečer stidi ovamo jedan, a ti deš se

začuditi kad doznaš tko je to.

— Da čujem.

— O tome du ti kasnije putem pripovijedati. Osim toga ovdje ubijaju ljude. I nas

je ugljenar ovdje htio ubiti. Trebali smo otpuzati naprijed. On bi onda iza nas

zapalio ugljaru, a kako ona rupa, u kojoj vise ljestve od užeta, djeluje kao tvornički

dimnjak, dim bi prodro ovamo pa bi nas za svega nekoliko minuta ugušio.

— Alah! Teško tom ugljenaru kad izađemo odavde!

— Nedeš mu baš ništa redi i ništa nedeš učiniti. Imamo važan razlog da zasad

prešutim što znam.

— Ali mi demo odjahati i nikad ga -više nedemo vidjeti.

— Odjahat demo, ali demo ga ipak još sutra vidjeti. Sad znamo dosta pa demo

se opet popeti gore.


Ugasili smo našu svjetiljku i morali počekati dok se lonac i mast nisu ohladili. Zatim

krenusmo natrag pobrinuvši se za to da se ljestve od užeta opet uzmognu pronadi

iza zida.

Kad smo naposljetku opet stajali vani pred hrastom, duboko odahnusmo. Nije

nipošto ugodno odlaziti na takvo putovanje u nesigurnu dubinu. Sto li nas je sve

moglo zadesiti! Sad izvadismo medvjeđu mast iz lonca i sakrismo je. Na povratku

nismo doduše našli metvicu, ali ja sam zato nabrao neke druge biljke što sam ih

mogao dati vrancu. Halef se našalio pokUpivši nekol.ko crnih puževa na koje smo

naišli. Dolje među grmljem bilo ih je toliko da ih je skupio pun lonac.

Pretvarali smo se da stižemo iz suprotnog smjera. Dao sam vrancu ono bilje da ga

pojede, Halef mu otare jednog puža o noz-drve, a zatim odnese lonac s ostalim

puževima u sobu. Kad se vratio, lice mu je tako sjalo od zadovoljstva da sam ga

upitao:

— Kamo si stavio puževe?

— Istresao sam ih u džep kaftana koji visi u sobi.

— To je zaista veliko herojsko djelo s kojim se možeš ponositi. Glasoviti Hadži

Halef Omar počinje se baviti djetinjarijama.

Halef se samo smješkao. Moja ga primjedba nije ni smetala ni vrijeđala.

Kad smo onda prišli Osku i Omaru, njih dvojica nam javiše da nije bilo nikakvih

smetnji. Ugljenar nije međutim mogao dulje obuzdavati nestrpljivost pa reče:

— Vratio si se. Sad deš nam valjda dopustiti da ustanemo s klupe.

— Još nedu. Ustat dete tek onda kad mi uzjašemo konje.

— Kad dete odjahati?

— Odmah. Za tvoj prijazni doček ostavljam ti isto tako prijaznu opomenu:

zatrpaj svoju spilju dragulja i nemoj više nikad pokušati da nekog namamiš u nju.

Inače bi se lako moglo dogoditi da upravo tebe zadesi ona sudbina koju si spremao

drugima.


— Ne znam, efendijo, što kaniš redi.

— Razmisli malo o tome! Uvjeren sam da deš me ubrzo shvatiti. Kad se vratim,

pokazat de se jesi li poslušao moju opomenu.

— Ti se kaniš vratiti? Kada?

— Kad bude potrebno, ni prije ni kasnije.

— Tako si se namrštio, efendijo, kao da sam ja najgori čovjek na svijetu.

— To i jesi, premda ima i drugih koji su te u zlu gotovo potpuno dostigli.

— A što sam ja to učinio? Sto mi možeš dokazati?

— U prvom redu si lažac. Ustvrdio si da ne poznaš ime Aladži, a oni su se tako

često zadržavali kod tebe pa su ih ovdje štoviše tražili i vojnici.

— To nije istina. Nikad nisam čuo njihovo ime, a još manje sam ih vidio.

— Kako se onda moglo dogoditi da si ovdje sakrio njihove konje?

— Njihove konje? — jedva izgovori Sarka.

— Da. Vidio sam ih dolje.

— Sto? Kako? Zar su ti ljudi ovdje, a da ja to ne znam?

— Suti! Ne vjeruj da se pred tobom nalaze dječaci. Upravo okolnost da ste

sebe smatrali pametnijim od nas, pokvarila vam je igru pa de je i dalje kvariti. Zar

možda kaniš poredi da je tvoj šurjak danas bio kod tebe?

— Zar je htio dodi ovamo? Ja ga nisam vidio.

— Janak tvrdi, međutim, da je bio kod tebe i da je onda otišao u Đavolji klanac

gdje su nas imali napasti.

— Efendijo, ti govoriš strašne stvari. Zar si se nalazio u takvoj opasnosti? •


— Nismo se mi nalazili u opasnosti, ved tvoji prijatelji. Za nas nije bilo nikakve

opasnosti. Vi niste ljudi kojih bi se trebalo bojati. Ali za tvoje ortake bila je

opasnost veoma velika i oni su joj podlegli.

Sarka prestrašeno skoči s klupe.

—' Podlegli? — upita, gotovo mucajudi. — Sto se dogodilo?

— Upravo ono što su oni namjeravali, naime napadaj, samo s tom razlikom da

su oni bili napadnuti.

— Oni? A tko ih je napao?

— Dakako mi. Moj Hadži Halef Omar i ja, nas dvojica sami, iznenada smo napali

onih šest dobro naoružanih ljudi. Dvojica od nj.h su mrtva — survala su se s

doksata na stijeni. Ostale smo sVe-

zali, a među njima Džemala, našeg izdajničkog vodiča. To vam kazujem zato da

vam dokažem da se mi ne bojimo tih budala. Možete otidi onamo i odvezati ih da

bi nas oni mogli i dalje progoniti. Ali recite im da kod naredne prilike nedemo više

štedjeti njihove živote. Jednako kao što smrt lebdi nad njima, ona lebdi i nad vama

ako ne poslušate moju opomenu. Samo to sam vam htio redi. Sad ste slobodni.

Uzeli smo svoje oružje i vinuli se na sedla. Ona dvojica nisu u prvi mah iskoristila

svoju slobodu. Stajali su ukočeni od užasa. Kad smo se malo udaljili i kad sam se

ogledao, opazih da još uvijek stoje nepomično.

Sa čistine, na kojoj je stajala kuda, vodile su kolotečine na jug i na zapad. Krenuli

smo prema zapadu. Planinske stijene se ondje razmakoše i mi stigosmo u drugu,

još vedu dolinu o kojoj je govorio ugljenar. Kolotečine su bile dovoljno jasne da

smo ih mogli lako pratiti. Tlo je bilo obraslo sočnom travom pa je činilo malu

preriju na kojoj nije raslo ni drvede ni grmlje. Ispred nas se u daljini uzdizao

planinski lanac ispod kojega se kolotečina trebala razdvojiti.

Sve dosad smo jahali šutke, ali sad ispripovjedih svojim drugovima sve što sam

doznao prisluškujudi i izviđajudi. Nisam im rekao jedino Englezovo ime. Svi su se

silno čudili onom što su čuli, a Halef se uspravi u sedlu i viknu:


— Hamdulilah! Sad napokon znamo što smo thjeli znati. Sad znamo kako se

Žuti zove i gdje stanuje pa demo osloboditi trgovca Galingrea. Taj Hamd el Amazat,

koji ga je predao Žutome, dobit de svoju pladu za sva nedjela. On je ubio moga

prijatelja Sadeka od plemena Merasiga. Sadek je bio najglasovitiji vodič preko Sot

Džerida i poginuo je od metka ubojice koga de zato pogoditi moj metak.

— Tvoj? — upita Omar mamuznuvši konja tako da se visoko propeo. — Zar si

zaboravio da sam ja Sadekov sin? Nisam li ja toga ubojicu progonio kroz polovinu

istočnih zemalja? Umakao mi je. Ali sad kad znam gdje je, sad se jedino ja mogu

porazgovarati s njim. Ili zar nisi čuo kakvom sam se zakletvom zakleo tamo na soli

Sota kad sam od tebe i efendije doznao da je moga oca ubio Hamd el Amazat koji

se onda nazivao Abu en Nasr? Još uvijek znam svaku riječ te zakletve. Glasila je:

»Cuj me, Alahu, bože svemodi i pravde! Cuj me Muhamede, proroče najvišega!

Čujte me vi kalifi i mučenici vjere! Ja Omar Ben Sadek nedu prije odrezati bradu,

nedu prije posjetiti džamiju dok džehenem ne primi ubojicu moga oca. Zaklinjem

se na to!«

Tako sam onda rekao, a sad treba da mi potvrdite da sam održao zakletvu. Jesam li

ikad ušao u džamiju? Jesu li ikad škare dodirnule moju bradu koja mi je izrasla

gotovo do prsi ju? A sada, kad napokon treba da uhvatim ubojicu svoga oca, zar da

ga pustim nekom drugom? Ne, Hadži Halefe Omaru, to ne smiješ tražiti od mene!

Tko se ogriješi o tog čovjeka postat de mojim najgorim neprijateljem pa sve da je

dosad bio moj najbolji prijatelj, da je to i sam naš efendija!

U tom trenutku bio je Omar pravi sin pustinje. Oči su mu svjetlucale, a zubi

škrgutali. Tu se nije moglo ni pomisliti na popuštanje I milost. Neumoljivi ton kojim

je govorio tako nas se dojmio da smo neko vrijeme jahali šutedi. Onda je, kao

obično, Halef prvi progovorio:

— Ti si nam sve rekao, sidi, ali jednu stvar ne razumijem. Kamo jašimo sada?

— U Rugovu k Žutome.

— To je vrlo dobro, ali ja sam ipak mislio da u tebi ima više čo vj ekol j ubi vosti.

— Kako to?


— Ti znaš da jednog nesretnika žele odvudi u Sarkinu spilju, k tome jednog

Inglisa, a ipak se na tehi ne zapaža da bi ga htio spasiti.

— Ne znam kako bih to započeo — odgovorih prividno ravnodušno.

— Ne znaš? Zar su ti misli odjednom tako oslabile? Ta ništa nije lakše nego

pomodi tom čovjeku.

— No, kako?

— Tako da podbodemo konje i da u galopu odjurimo u Rugovu te da spriječimo

da ga uopde uhvate.

— Došli bismo prekasno jer bismo onamo stigli tek nodu.

— Onda odmah potražimo karaulu i oslobodimo ga tako da ga oni uopde ne

uzmognu smjestiti u spilju.

— Gdje je karaula? Kako demo stidi onamo? Kako demo udi u nju? Gdje se u

njoj nalazi stranac? Kako bismo ga mogli tako brzo izbaviti? Hode li ti možda

odgovori na ta pitanja pastii s neba?

— Misliš li da je to tako teško?

— Ne samo da je teško nego je nemogude. Ako onamo stignemo kasno nodu,

kod koga deš se raspitati o svemu što je potrebno? Svi spavaju, a ako itko još bdije,

onda je to vjerojatno kakav pristaša

Žutoga. Možemo li dodi onamo, raspitati se, izvršiti juriš na karaulu, i sve to u roku

od pola sata?

— Ne možemo, dakako.

— Inglisa de uhvatiti ved uvečer. Prije nego što' uzmognemo bilo što poduzeti

da ga oslobodimo, on de ved biti na putu u spilju.

— No dobro. Onda sad nemojmo odjahati u Rugovu, vec ostanimo potajice

ovdje i spasimo ga iz spilje. To nije opasno, a nede nam biti ni teško jer poznajemo

tajni ulaz.


Ja sam bio čvrsto preduzeo da učinim ono što je Halef predlagao. To je bio

najsigurniji put da oslobodimo Lindsaya. Ipak sam se tobože usprotivio:

— To nije mogude, dragi Halefe.

— Zašto nije?

— Jer bismo time izgubili dragocjeno vrijeme.

— Zar je važno vrijeme ako se radi o tome da se spasi jedan nesretan čovjek?

— Kad bismo htjeli pomodi svim nesretnicima, onda bismo se morali

utisudustručiti. Neka se svatko sam brine za se!

— Ali sidi, ja te uopde ne prepoznajem.

— Taj Inglis me se ništa ne tiče. Bio je tako neoprezan da je razbojnike

upozorio na svoj novac pa neka snosi i posljedice. Nemam nikakve veze s njime.

On se zove David Lindsay, ime koje nam je posve nepoznato.

Rekao sam to što sam ravnodušnije mogao, ali tek što sam izustio ime, Halef trgnu

uzde da mu je konj klecnuo.

— Lindsay? David Lindsay — upravo dreknu. — Je li to istina?

— Jest. Posve jasno su izrekli njegovo ime. Navodno je taj čovjek odjeven u

sivo odijelo, nosi plave naočari, ima dugački crveni nos i veoma široka usta.

— Sidi, ta ti si lud!

Halef se ukočeno zagleda u me širom razrogačivši oči. I ona ostala dvojica

neizmjerno su se čudila.

— Lud? — upitah ga. — Kako si došao na tu uvredljivu misao?

— Jer si upravo ustvrdio da ne poznaješ tog Inglisa.

— No, a zar ga ti poznaješ?

— Ta to je naš drug koji je s nama prošao kroz Kurdistan u Bagdad i ..,


Mališan se prekinu. Toliko se začudio da ga je izdao glas. I dalje me je nijemo

promatrao širom razrogačenih očiju.

— Kakav drug? — upitah.

— No, to je naš ... naš lord koga nismo smjeli nazivati lordom, ved samo ser

David Lindsay. Sto te je spopalo da si odjednom potpuno zaboravio tog našeg

prijatelja?

Osko i Omar su međutim jasno razabrali da se ja samo šalim.

— Ali Halefe! — viknu Osko. — Zar zaista misliš da efend.ja ne poznaje tog

Inglisa? On samo želi da uživa u našem čuđenju.

— Ah, tako li je to, tako! No, onda uživaj, sidi, uživaj! Ja se naime toliko čudim

da uopde ne mogu smodi riječi. To je dakle zaista naš Inglis?

— Na žalost!

— I ti ga ne želiš spasiti?

— No, ako ti misliš da ga treba spasiti onda ga ne smijemo napustiti u nevolji.

— Ne, to ne smijemo, nipošto ne smijemo! Ali kako je on tako iznenada stigao

u Rugovu?

— To ni ja ne znam. Da bismo to doznali, moramo k njemu u spilju da ga

upitamo.

— Hvala Alahu! Tvoj se mozak naposljetku opet probudio!

— Jeste. Toliko sam se prestrašio tvoga lica da mi je sva pamet iščezla.

Prepustio sam tebi da sam razmisliš o svemu pa demo dakle izvesti plan što si ga ti

predložio.

— Onaj posljednji plan?


— Da. Sakrit demo se ovdje u blizini do sutra uvečer. To de biti korisno i za nas i

za konje jer se još od Stambula nismo temeljito odmorili. A i u Stambulu smo

takoredi bili danju i nodu na poslu.

— Priznaješ dakle da je moj plan dobar?

— Vanredno dobar!

— Da, ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa se zaista razumijem u to da zamislim

izvrstan ratni plan. Tko god jaše sa mnom nalazi se pod dobrim okriljem. Nadam se

da dete to najzad uvidjeti. Ali gdje demo nadi mjesto na kojem bismo mogli ostati

do sutra ujutro?

— Tamo prijeko na onim šumovitim brdima. Ona nam pružaju slobodan pogled

na ovu dolinu i omogudit de nam da promatramo Sarku i njegove ortake.

Poslužimo li se dog'ledom, jasno demo ih modi

vidjeti, budu li pojahali za nama i krenuli u klanac u kojem bi nas prema Sarkinom

planu trebali napasti.

— Hm! — zamišljeno zabran da Halef. — Oni de vjerojatno ved i prije opaziti da

nismo odjahali onamo. Pogledaj samo kako se kopita naših konja duboko otiskuju

u mekano, travom obraslo tlo!

— To je za nas dobro jer nam upravo ta okolnost omoguduje da ih zavaramo.

To meko tlo de prestati. Vjerujem da demo stidi na kamenje i stijene gdje demo

skrenuti, a da oni to ne opaze.

— Onda de oni kasnije ustanoviti da je naš trag iščezao.

— Nadam se da de nam uspjeti da tome izbjegnemo. Imamo dovoljno vremena

da preduzmemo potrebne korake.

— Znači da ne misliš da de oni smjesta za nama.

— Ne mislim. Uostalom, da Sarku i njegove ljude spriječim u tome da smjesta

pođu u potjeru za nama, rekao sam im što se dogodilo u Đavoljem klancu. Najprije

sam to htio prešutjeti kako bi Ala-džije, Suef, Janak i Džemal bili što kasnije


oslobođeni, ali sam od toga odustao da uhvatim vremena. Sad de ugljenar sa

svojim ljudima i s alimom« smjesta odjahati u Đavolji klanac da oslobodi

zarobljenike. Mnogo vremena izgubit de razgovarajudi o onome što se dogodilo.

Time demo dobiti najmanje dva sata, a to nam je dovoljno ako sad pojašemo malo

brže. Naprijed dakle!

Potjerasmo konje u galop pa otprilike nakon četvrt sata stigosmo na ono mjesto

gdje su se kolotečine razdvajale. Ondje zaokrenusmo nalijevo, premda smo

zapravo htjeli podi desno. Naš trag je bic tako jasan, da su naši progonitelji morali

biti uvjereni kako smo po-šli onim smjerom kojim nas je uputio ugljenar. Sto više

smo se približavali obroncima brijega, to se vidljivije uspinjala livada. Tlo je

postajalo tvrđe, naposljetku bez trave.

Ostavio sam svoje drugove da me čekaju ondje i galopom pojurio dalje sve dok.

nisam stigao do klanca o kojem je govorio Sarka. Tlo u klancu bilo je meko pa sam

dobar komad puta ujahao u nj i opet natrag nastojedi da kopita mog vranca ostave

vidljive otiske. Ugljenar je dakle morao povjerovati da se zaista nalazimo ondje.

Kad sam se vratio drugovima, iskoristili smo tvrdo pedinasto tlc da krenemo desno

ne ostavljajudi za sobom tragove. To nam je i uspjelo.

Uskoro zatim stigosmo do. nekog mjseta gdje je obronak brda izlazio daleko u

dolinu. Skrenuli smo među drvede i sjahali te držedi konje za uzde uspeli se uz

strmi obronak. Gore se nađosmo u sjeni golemih smreka iznad čijih vrhova je

pucao pogled daleko u dolinu. Ovdje svezasmo konje, a ja zađoh dublje u šumu da

potražim mjesto na kojem bi bilo paše za konje, a istodobno bi bilo tako

zaklonjeno da bismo mogli zapaliti vatru, a da je nitko ne opazi.

Iskustvo je najbolji putokaz. Drvede ved izdaleka pokazuje gdje se dade nadi trava i

voda. Našao sam malu sjeno vi tu čistinicu na kojoj je izbijao izvor. Voda je tekla

prema zapadu, ususret Crnom Drimu. Prešli smo preko razvoda između te rijeke i

Vardara.


Dovedosmo dakle konje ovamo, rasedlasmo ih i sasvim lagano im svezasmo

prednje noge tako da se nisu mogli daleko udaljiti. Zatim se vratismo na ono

mjesto s kojeg smo mogli promatrati svoje protivnike.

Nedugo zatim ugledah ih kroz dogled. Usprkos velikoj udaljenosti razabrah da jašu

u galopu. Htjeli su da nadoknade izgubljeno vrijeme jer su morali pretpostaviti da

demo se vratiti natrag čim stignemo do one kamene stijene gdje nismo mogli

dalje. Prije nego što onda uhvatimo vremena da izađemo iz klanca, morali su se

oni sakriti u njemu da bi im plan uspio.

Nabrojili smo osam osoba i prepoznali, kad su nam se dovoljno približili, oba

Aladžije, Suefa, Džemala, Šarka, Muharema i još dva jahača. Sudedi po odjedi ove

posljednje dvojice bili su to ugljenarovi sluge. Brojem su nas dvostruko

premašivali. Očito je i ugljenar imao konje samo što ih mi nismo pronašli. Bududi

da su svi bili naoružani puškama, a u sobi nije visjelo toliko pušaka, bilo je očito da

je Sarka imao skrivenu zalihu oružja.

Svih osam konjanika jahalo je smjerom koji ih je prema njihovu mišljenju imao

dovesti do nas. Ondje, gdje su se kolotečine razilazile, zastadoše da pregledaju tlo.

Vidjeli su da smo nastavili put onako kako su to oni željeli pa pođoše našim tragom

sve dok ih nismo izgubili s vida.

Sad smo čekali otprilike dva sata, a onda ih ugledasmo gdje se polako vradaju.

Zastali su na ved spomenutom mjestu pa se nešto dugo i živo dogovarali kako se to

dalo razabrati po njihovim živahnim pokretima. Zatim se rastadoše. Muharem

odjaha s oba Aladžije prema Kolašinu, a ostali se vratiše u dolinu u kojoj se nalazila

spilja dragulja.

Ovi posljednji jahali su polagano. Na njihovu držanju i pokretima razabiralo se da

su veoma razočarani. Ostali jurnuše u galopu poprijeko kroz naš vidokrug. Zurilo

im se jer je »alim« imao dovesti Engleza.

Kad su obje četice iščezle s vida, odosmo k našim konj'ima pa sabrasmo lišde i suhe

grančice da pripalimo vatru na kojoj smo kanili ispedi medvjeđe šape i njegov but.

Mesa smo imali i više nego dosta sve do sutrašnje večere.


Uto se spustio sumrak, a na našem logorištu zavlada tama. To je u nama pobudilo

neku vrst ugodnog prašumskog raspoloženja u kojem su moji pratioci veoma

uživali. Tek sad smo mogli opširno razgovarati o svemu što se dogodilo posljednjih

dana. Imali smo dovoljno vremena. Zatim pođosmo na počinak pošto smo prije

toga odredili redoslijed straža. Nismo se doduše morali bojati nikakvog

iznenađenja, ali oprez nije nikad suvišan, a povrh toga morao je stražar podržavati

vatru jer nas je ovdje među planinama čekala hladna nod.

SUTRADAN ujutru i u podne jeli smo medvjeđe pečenje, a razgovor se i opet vrtio

jedino odao naših posljednjih doživljaja. Osjedali smo se osvježeni i okrijepljeni, a i

na našim konjima se vidjelo da im je godilo dugo izdašno mirovanje. Sad su i ljudi i

konji bili opet sposobni da podnesu daljnje napore.

Popodne sam odjahao da potražim kakvo prikladno mjesto, na kojem bismo

uvečer mogli sigurno smjestiti konje, prijeko među stijenama koje su okruživale

ugljenarovu dolinu. Ugljenar je spomenuo da bi Englez mogao stidi ved uvečer. U

to vrijeme morali smo se ved nalaziti u blizini da mu pomognemo. Morao sam podi

zaobilaznim putem da me nitko ne opazi. Moj me brzi konj međutim uskoro odnio

onamo pa mi je uspjelo da otkrijem skrovište koje mi je potpuno odgovaralo.

Nalazilo se u blizini ulaza u dolinu.

Kad sam opet stigao k svojim drugovima, bilo je vrijeme da krenemo jer se sunce

spustilo na zapad i dok mi stignemo u naše skrovište, posve de se smračiti. Nismo

se trudili da sakrijemo tragove jer ih nodu ionako nitko nede opaziti. Stigavši u

skrovište, zavukosmo konje među grmlje, a ja krenuh s Halefom da se prišuljamo

onoj finoj družbi. Osko i Omar morali su ostati uz konje. Rekoh im da budu mirni i

da se odande nipošto ne udaljuju prije nego što se vratim.

Bilo je ved potpuno tamno, ali pošto smo ved prilično dobro poznavali taj kraj,

stigosmo bez smetnji u blizinu ugljenarove kude. Između kude i ugljare gorjela je

velika vatra uz koju su sjedili svi oni što smo ih ovdje očekivali. Oprezno se šuljajudi

uz rub male čistine, stigosmo do grmlja na protivnoj strani i zavukosmo se u nj,


kredudi se prema onoj uskoj stazi koja se spuštala od hrasta i završavala kod

ugljare. Ondje sjedosmo.

Naši protivnici sjedili su tako daleko od nas da smo doduše čuli njihove glasove, ali

ih nismo mogli razumjeti. Po svemu se činilo da nisu baš najbolje raspoloženi.

Pogledi što su ih često bacali prema ulazu u dolinu, odavali su nam da uskoro

očekuju dolazak »alima« i njegova zarobljenika.

Tek što je prošlo četvrt sata, začusmo konjski topot. Oni ljudi uz vatru skočiše na

noge. Stiglo je šest konjanika. Dvojica od njih b.li su privezani za konje: Lindsay,

bez šešira, i još neki drugi čovjek, svakako njegov tumač. Od preostale četvorice

jedan je bio onaj navodni učenjak. Sad je skočio s konja i prišao k onima koji su ga

čekali. Primiše ga s očitim zadovoljstvom. Zatim odvezaše zarobljenike, podigoše ih

sa sedla pa im ponovo svezaše noge i položiše ih na zemlju. Ruke su im i prije bile

vezane. Ljudi iz njihove pratnje prisloniše puške o zid kude pa također posjedaše

uz vatru.

Bila je šteta što nismo mogli razumjeti ništa od onoga o čemu su govorili naši

protivnici. Razgovarali su naime veoma živo. Međutim to nije dugo trajalo. Zutovi

ljudi ubrzo ustadoše da prenesu zarobljenike do ugljare čiji je ulaz ugljenar otvorio

na ved opisani način. Sad su nam bili tako blizu da smo čuli svaku riječ. »Alim« se

obratio svezanom tumaču:

— Ved sam ti rekao da se ničega ne moraš bojati. Samo zato smo te poveli sa

sobom jer ne razumijemo Inglisa. Ti deš štoviše dobiti bakšiš za pretrpljeni strah.

Inglis de morati i to plat.ti. On se doduše dosada opirao da pristane na naš zahtjev,

ali mi demo ga ved prisiliti, a pri tome računamo i na tvoju pomod. Tebi je od

koristi ako mu savjetuješ da se kani svoje tvrdoglavosti jer što prije plati, prije deš

biti slobodan.

— A hode li i on biti slobodan čim plati? — upita tumač.

— To nije tvoja stvar. No ipak du ti nešto natuknuti o tome. Zar se smije pustiti

na slobodu čovjek koji se kasnije može osvetiti? To mu međutim ne smiješ redi.

Sad demo vas smjestiti u jednu spilju. Razgovaraj s njim! Za četvrt sata dodi du za


vama. Bude li se onda još uvijek opirao da mi dade doznaku za svoga bankara,

dobit de čestitih batina koje de ga sigurno poučiti kako se ima vladati. Nede dobiti

ni jela ni pida dok ne bude poslušao. Zato demo ga to obilnije počastiti batinama.

— Sto veli taj nitkov? — upita Lindsay engleskim jezikom.

— Da de nas sad staviti u jednu spilju — odgovori dragoman.

— Vi ne dete dobiti ni jela ni pida dok ne ispostavite zatraženu doznaku. Ali to

ne smijete učiniti jer sam upravo čuo da de vas oni ipak ubiti. Dakako da vam to ne

bih smio odati. Ali vi ste me uzeli u službu pa stojim na vašoj strani, a ne uz te

ništarije. Možda de nam ipak uspjeti da pobjegnemo.

— Hvala vam lijepa! — odvrati Englez na svoj kratak način.

— Ti nitkovi nede dobiti ni pare pa makar me i umlatili. Well.

— No, šta je rekao? — upita Muharem.

— Da nede ništa platiti.

— Ubrzo de drukčije govoriti. A sad s vama u jamu! Za četvrt sata dodi du za

vama.

Obim zarobljenicima provukli su razbojnici uže ispod ruku. Zatim se dva ugljenar

ova sluge zavukoše u jamu, pa za sobom povukoše na užetu Lindsaya i tumača.

Kad su sluge opet izašli, začuh kako u ugljari zvekede lanac. Po tome sam zaključio

da je kamen pričvršden na ulazu.

— Zar nismo mogli našeg prijatelja odmah osloboditi? — šapne mi Halef.

—-Nismo. Svoje smo puške ostavili kod konja.

— Sto to smeta? Imamo noževe i pištolje, a ti imaš revolver. To je dovoljno.

— Sve da nam i uspije da u pravi čas protjeramo razbojnike oni bi nas sigurno

napali u času kad bismo zarobljenicima rezali spone. Ne, moramo biti oprezniji.

Pođi sad sa mnom do hrasta.


Pošli smo onamo pri čemu smo se više morali pouzdati u sjedanje i u opip nego u

vid jer je ovdje, ispod drveda, bilo tako tamno da nismo mogli vidjeti ni prst pred

nosom. Usprkos tome stigli smo do drveta ved za deset minuta. I ovdje gore

vladala je prava egipatska pomrčina. Ipak smo se dobro snašli pa smo se isto tako

uspeli na drvo i zašli u nj kao što smo to učinili i dan prije.

Sad se radilo o tome da izbjegnemo svaki šum jer se Muharem mogao ved nalaziti

u blizini. Savjetovao sam Halefu da se ne spušta niz ljestve od užeta stavljajudi

noge u petlje ljestava, ved da se spusti pridržavajudi se samo rukama, kao po

užetu. Kliznuo sam naprijed, a on za mnom.

Kad smo stigli dolje u onaj kut iza zida, bilo je sve mračno. Ali tek što smo osjetili

tlo ispod nogu, spilja se osvijetli. Uspeo sam se

malo uz ljestve tako da sam mogao proviriti iznad ruba zida. Odmah ugledah

Muharema koji se očito bio upravo uvukao u spilju pa je sad stajao pred

Lindsayem i tumačem koji su ležali svezani na tlu. U jednoj ruci držao je lojenu

svijedu, a u drugoj bič. Nož i pištolj je <"«tavio vani, vjerojatno jer je mislio da de

mu oružje sjnetati pri puzanju.

Sad sam čuo razgovor. Muharem je stavljao Eglezu pitanja turskim jezikom,

dragoman ih prevodio na engleski, a zatim Lindsayeve engleske odgovore na

turski.

Muharem je najprije odvezao uže s dragomanovih nogu i rekao:

— Ja du ti upola odriješiti spone da se možeš uspraviti. Ruke de ti dakako ostati

svezane. A sad ga pitaj 'hode li platiti.

Tumač prenese pitanje.

— Nikada! — zareži Englez.

— Ipak deš to učiniti jer demo te prisiliti na to!

— Jednog Lindsay a ne može nitko živ prisiliti.


— Ako ga ne prisili čovjek, prisilit de ga bič kojim se mi umijemo vrlo dobro

služiti.

— Samo se usudi!

— Ah, što imam da se usuđujem!

I Muharem oplete Engleza bičem. Halef me gurnu — htio je da se odmah

umiješamo, ali ja nisam dao da me navede na takvu nesmotrenost.

— Nitkove! — viknu lord. — Osvetit du ti se za to.

— Sto veli? — upita Muharem.

— Da ga batinama nedete prisiliti — prevede tumač.

— Drukčije de on pjevati kad bude dobio pedeset ili stotinu udaraca. Mi znamo

da ima milijune. Sam je to rekao. Mora platiti i platit de. Reci mu to!

Bilo bi suvišno da ponavljam prijetnje kojima je Muharem pokušavao pokoriti

Engleza. Ovaj je ustrajao u svom otporu, premda je dobio još nekoliko udaraca.

— No, dobro! — naposljetku vikne Muharem. — Dat du ti još jedan sat

vremena. Onda du se vratiti pa deš dobiti stotinu udaraca bičem po leđima ako se

ne pokoriš.

— Samo se usudi! — zaprijeti Lindsay služedi se tumačem. — Vratit du ti tri

puta toliko udaraca!

— Kako? — nasmije se Muharem.

— Dobit deš ih od onog efendije o kojem smo putem govorili!

— Taj stranac nede nikad saznati za tebe, premda si mu jahao ususret.

— Nadi de me.

— Onda bi morao biti sveznajudi. On ne zna da ga tražiš.


— Doznat de u Rugovi. Bio sam ondje pa sam odjednom iščezao. Pratit de moj

trag ovamo. Yes!

— Tvoj trag? A kako de ga nadi? Nitko živ ne zna gdje si. Uve-če si iščezao a

odonda su te vidjeli samo naši prijatelji.

— Prisilit de on te lopove da kažu.

— Onda bi morao znati da smo te odveli u karaulu, a to znadu samo dvojica,

Žuti i ja.

— Ne smeta ništa. On de me ipak pronadi. Što ste vas dvojica prema njemu i

njegovom Hadži Halef u?

— Ne govori tako, pasji sine! Posve je nemogude da bi te taj čovjek mogao

otkriti. A sve da mu to i uspije, bio bi izgubljen. Morao bi nam pasti u šake i mi

bismo ga batinali do smrti. Nemoj dati da te zavara ta besmislena nada! Ovdje te

nitko nede otkriti pa se možeš spasiti samo tako da nam doznačiš zatraženi novac.

Da mi to povjeruješ, redi du ti odmah da se tvoj efendija sa svoja tri pratioca ved

sigurno nalazi u karauli iz koje sam te izveo. Njima pak nedemo staviti prijedlog da

se otkupe. Oni nikad više nede vidjeti slobode, ved de poginuti bez milosti.

— Glupost! — vikne Englez kad mu je tumač preveo te riječi. — Vi da dete

uhvatiti moje prijatelje! Isključeno! Jedino ako to oni sami ushtjednu. Yes!

— Smiješan si. Dokazat du ti da de se ti ljudi baciti pred nama u prašinu i cviliti

moledi za milost. Bacit demo ih k tebi u istu jamu pa deš umrijeti s njima ako

ostaneš kod svoje odluke da se ne otkupiš. Sad idem. Imaš jedan sat vremena.

Promisli dobro i odaberi jedini put da spasiš život. Nemoj ni pomisliti na to da bi

mogao odavde umaknuti. Sa sve četiri strane okruženi ste živom stijenom. Iz te

rupe vodi samo jedan put, a taj je zatvoren. K tomu ste vezani tako da ne možete

ništa poduzeti. Tvom tumaču ostavit du slobodne noge da mu bude lakše. On riije

kriv što se tako uporno opireš da ispuniš moju zapovijed.

Rekavši to Muharem leže na zemlju i ispuže iz jame. Culi smo kako je kamen

smješten u ležište i pričvršden lancem.


Nekoliko trenutaka ostalo je sve mirno, a onda začusmo Engleza kako govori:

— Ugodan položaj, mister Fan Ho ti? Zar ne? Kako?

— Da — odvrati tumač. — Ne vjerujem da se ikako možemo spasiti.

— Pshawl David Lindsay ne umire u toj jami.

— Hodete li se otkupiti?

— Ne pada ml na um. Cim bi ti nitkovi dobili novac, smjesta bi me ub'ili.

— Posve sigurno. Ali kako demo izadi. Uvjeren sam da postoji samo taj jedan

ulaz; uostalom kad bi tu i bio još kakav put, ipak bi nas naše spone spriječile da

poduzmemo bilo što da se oslobodimo. Moramo se dakle odredi da demo se

spasiti.

— Nonsense\ Izadi demo na slobodu.

— Ali kako?

— Odšetat demo odavde. Well!

— Ali tko de nam otvoriti?

— Moj prijatelj koga ti nitkovi nazivaju stranim efendijom.

— Ta ved ste čuli da je on također zarobljen.

— Ne pada mu na um!

— Ne budite tako sigurni! Znate kako smo mi prošli. Uopde nam nisu pružili

prilike da se branimo.

— On se nede ni trebati braniti. Nije tako glup kao mi da upadne u takvu

stupicu.

— Sve ako mu ti razbojnici i ne uzmognu ništa nauditi, ipak ne smijemo

računati na nj. On nikako ne može doznati što se s nama dogodilo i gdje se

nalazimo.


— Vi ga ne poznajete. Sigurno de dodi. Yes!

— Veoma sumnjam u to, ser David. Kako bi to vašem prijatelju moglo uspjeti?

— To je njegova stvar. Kladim se o glavu da de dodi.

— Ved je ovdje! — Viknuh glasno. — Imali ste pravo, ser David.

Neko je vrijeme sve bilo tiho, a zatim odjeknu radosni Englezov glas:

— The devil! To je njegov glas! Tačno ga poznajem. Jeste li ovdje, mister Kara?

— Jesam, a i Halef je sa mnom.

— Heigh-day! To su oni, oni su! Nisam li rekao? Divno, krasno, prekrasno! Sad

demo mi dijel.ti batine. Ali gdje ste vi, gdje?

— Ovdje u kutu. Odmah du biti kod vas.

Halef je mogao ostati ondje gdje smo bili, ali ja prebacih donji dio ljestvica preko

zida i spustili se na protivnoj strani.

— Evo, tu sam! Sad mi pružite ruke i noge, ser David, da vam razrežem

konopce, a onda demo se odmah izgubiti odavde.

— O ne! Ostat demo ovdje! Well!

— Cemu?

— Neka onaj nitkov osjeti svoj vlastiti bič kad se vrati.

— To demo i učiniti, ali ne ovdje. Bič je sporedna stvar, a sloboda glavna. Mi se

ne želimo domodi samo tog Muharema, ved i svih ostalih. Tako, sad ustanite i

dođite ovamo k stijeni.

Razrezao sam njihove spone pa ih obojicu gurnuo prema zidu.

— Sto je ondje? Vrata? — upita ser David.


— Nisu vrata, ved rupa u stijeni koja kao dimnjak vodi uvis i završava u šupij em

drvetu. U drvetu vise ljestve od užeta pa demo se uspeti po njima. Bojim se samo

da se ne možete osloniti na svoje ruke.

— Ako se radi o slobodi, one de ved izvršiti svoju dužnost. Well! Ved osjedam da

mi krv pravilno kola. Yes!

Obojica stadoše pljeskati rukama da ih ožive. Ja izvukoh svoju bočicu-fenjerid,

pustih u nju zraka a zatim osvijetlih ljestve i zid da su se mogli snadi. Pri tome sam

im razjasnio cio taj uređaj.

— Jasno mi je! — reče Englez. — Divno de idi. Ljutim se samo što mi niste dali

vremena da tog nitkova dočekam ovdje.

— Nadi demo mi njega vani.

— Zaista? Jeste li sigurni?

— Jesam. Spustit demo se do ugljare kroz koju su vas vukli u spilju. Ondje svi ti

ljudi sjede uz vatru pa demo im se veoma ljubazno pridružiti.

— Very well! Samo požurimo da što prije dođemo k njima. Kasnije demo

razgovarati i zahvaliti se. Zar ne?

— Dakako. Pođite prvi! Ja du za vama. Onda neka dođe gospodin Hoti, a Halef

de se uspeti posljednji.

— Halef? Gdje je?

— Ceka nas s one strane zida. Dakle naprijed, ser David! Ja du vas pridržati ako

bi vam zatajile ruke.

Počeli smo se uspinjati. To nije išlo baš odviše brzo jer se ispostavilo da su im ruke

ipak stradale uslijed spona. Na kraju sretno iza-đoismo. Kad sam im onda još

pomogao da se spuste s drveta, a to je bilo potrebno zbog tame, siđoh opet u

šupljinu i povukoih ljestve gore. Zatim ih progurah kroz otvor iz stabla, odrezah ih

gore i bacih na zemlju. Onda se ja spustih. Ljestve smo složili i ponijeli sa sobom.


Bududi da Englez i tumač nisu poznavali taj kraj, morali smo ih voditi. Cim smo se

spustili tako duboko da je hrbat humka zakrio vatru, položismo ljestve od užeta na

zemlju i zapalismo ih. Na njih smo nabacali suhog granja i uništili ih potpuno.

Taj je plamen osvijetlio put pa smo se lakše kretali. Svi zavoji puta bili su prilično

dobro osvijetljeni, a ipak nije nitko mogao ugledati vatru s druge strane brijega.

Stigavši dolje, probili smo se kroz grmlja što smo brže mogli jer nam je bilo stalo do

toga da se pojavimo kod naših protivnika prije nego što se Muharem uvuče u

spilju. Na prikladnom mjestu zastao sam s Englezom i tumačem. Halef je morao

otrčati k Osku i Omaru da ih dovede k nama i da donese moje puške.

U prvi čas nije nitko rekao ni riječi. Tek kad su nam se Osko i Omar morali ved

primadi, upita Lindsay:

— Sto demo sad :s tim nitkovima, ser? Kanite li ih pustiti na slobodu bez kazne?

Ta ja vas poznajem!

— O ne. Dosad sam bio dovoljno obziran. Ovu podlost prema vama treba

kazniti. Ne samo da su vam htjeli oduzeti novac, ved i život.

— Well! Dakle što da radimo?

— Najprije ih moramo pohvatati, a ostalo demo vidjeti. Mi smo šestorica, a

imamo posla s dvanaestoricom. Dolaze dakle po dvojica na jednoga od nas, a taj

omjer u sadanjim prilikama ne smatram nepovoljnim.

— Ni ja kad bih imao oružja.

— Dobit dete pušku, a možda i više pušaka. Kako vidim, ugljenar i njegovi ljudi

nemaju uza se puške. Mora da se oružje nalazi u sobi, odakle demo ga lako uzeti.

Stajali smo naime tako da smo mogli promatrati cijelu bandu. Ni one četiri nove

pridošlice nisu imale puške uza se, ved su ih, kako sam spomenuo, naslonili o zid

kude. Tih pušaka se nismo trebali bojati, ved u najgorem slučaju samo starih

nepouzdanih kubura što su

ih trojica od njih imala još za pojasom. Muharem nije još bio uzeo svoje oružje.


Uto je stigao i Halef s oba naša druga. Rekao sam mu da kroz prozor zađe u kudu i

da nam doda puške. U tu svrhu smo se odšuljali na užu stranu kude koje je bila

okrenuta od vatre. Prozor je bio dovoljno velik da se Halef uspne kroza nj. Dodao

nam je sedam nabijenih pušaka.

— Sidi — reče on izašavši — taj ugljenar mora imati zaista pravo skladište

pušaka. Ved jučer je morao Aladžijama dati dvije puške, a ovdje ih je sedam za

njega i njegove sluge, Suefa i Džemala čije smo oružje uništili. Jučer nije ovdje

visjelo sedam pušaka. Cini se da taj Sarka naoružava cijelu Zutovu bandu.

Pregledasmo puške. Imale su isti kalibar kao i Oskova i Oma-rova. To je bilo veoma

dobro za Lindsaya i tumača jer su mogli koristiti zalihu metaka naših drugova.

Lindsay objesi na ramena četiri puške, a tumač tri. To je 'izgledalo vanredno

opasno, ali nije bilo baš tako jer su sve puške bile jednod je vne.

— Sto sada? — upita Lindsay. — Oružje imamo. Sad treba da i pucamo. Yes!

— Samo onda ako bude zaista potrebno — opomenuh ga. — Ne kanimo ih

poubijati.

— Ali oni su htjeli mene umoriti. Postrijeljat du ih. Nede me gristi savjest. Well.

— Kanite li postati ubojica? Izbatinat demo ih. Sinod sam vidio užeta na kolima.

Možda su još ondje. Halefe, pođi onamo. Vi, ser David, možete se s gospodinom

Fanom odšuljati nadesno. Mi ostali krenut demo lijevo tako da opkolimo čitavu

družbu. Nedete prije izadi iz grma dok ne čujete da ja to želim. A sad pripazite da

vas odmah ne opaze.

Oni odoše. Halef je dovukao cijelu hrpu užadi i bacio je na zemlju. U ovaj čas bi

nam samo smetala.

Sad sam se sa ostalima oprezno odšuljao do stražnje strane kolibe, a zatim duž

njezina žida do ugla. Ondje legosmo na zemlju i stadosmo se polako pomicati

prema vatri. Sjene ljudi koji su sjedili uz vatru padale su na nas tako da nas nitko

nije mogao razlikovati od tla. Kad smo se napokon našli između naših protivnika i

njihovih pušaka naslonjenih o zid kolibe, došlo je naše vrijeme.


— Ostanite zasad ovdje — šapnuh onoj trojici — pripazite da nitko ne može do

pušaka. Svakome tko me ne posluša, dajte odmah metak, ali samo u nogu. Nede

nam nimalo opteretiti savjest ako jedan od tih nitkova ostane bogalj. Ne

nastupimo li odmah najodlučnije, mogli bismo stradati.

Ustadosmo i ja krenuh prema vatri. Oni koji su bili okrenuti prema meni, prvi su

me ugledali. To je bio Muharem sa svoja tri pratioca. On skoči na noge i zapanjeno

viknu:

— Alah, eno onog stranca!

Od iznenađenja je ispustio bič što ga je držao u ruci. I ugljenar skoči na noge pa se

tako prestrašeno zagleda u me kao da vidi sablast. Ostali su i dalje sjedili. Činilo se

da se Suef i Džemal ne mogu od prepasti maknuti. Svi su gledali ravno u me pa

zato nisu primijetili moja tri prijatelja koji su stajali u sjeni.

— Da, to sam ja — rekoh. — Nisam li ti jučer rekao, Sarka, da du se sigurno

vratiti čim t<? bude potrebno?

— Da, rekao si — odgovori ugljenar. — Ali kakva te je to potreba ved danas

dovela ovamo?

— Mali posao što bih ga htio sklopiti s tvojim prijateljem alimom.

— Sa mnom? — upita Muharem.

— Da, s tobom. Ne znaš li što mislim?

— Nemam ni pojma.

— Onda sjedi da bih ti cijelu stvar mogao bolje objasniti.

Dojam što ga je izazvao moj iznenadni dolazak, bio je tako snažan da je Muharem

odmah sjeo. Oštro i zapovjedno domahnuo sam ugljenaru pa i ovaj sjede. Svi ti

nitkovi su se silno zapanjili ugledavši me tako odjednom usred svoga kola.

— Najprije ti moram javiti da se još ne nalazim u karauli — obraitih se

Muharemu. — Tu si se dakle silno prevario u računu.


— U karauli? — zapanjeno de on. — Ne znam što misliš.

— Onda si veoma zaboravan. Sam si rekao da se ved nalazim u karauli kod

Rugove.

— Efendijo, ne znam ni za kakvu karaulu niti sam ikad nešto takvo rekao.

— Onda vjerojatno ne znaš ni to da bih tamo imao biti bi-čevan do smrti.

— Ja te uopde ne shvadam.

— No, ako me uopde ne shvadaš, onda rado vjerujem da smatraš da ja ne

mogu pronadi Englezov trag.

Muharem mi nije odgovorio. Izdao ga je glas i on sopdudi zahvati zrak. Zato

nastavih:

— Istina je da osim tebe i Žutoga nitko ne zna kako vam je Inglis pao u ruke. Ali

on te je uvjeravao da du ga ipak pronadi. Bilo je vrlo glupo od tebe što mu to nisi

povjerovao. Čovjek koji je studirao na sveučilištu morao bi biti pametniji.

— Kakvog ti to Engleza misliš?

— Onoga kojemu si kasnije htio dati stotinu batina.

Sad mu je ipak bilo odviše. Nije više uspio izustiti ni riječi.

— Efendijo! — viknu sad ugljenar. — S kakvim pravom dolaziš ovamo i govoriš

nam stvari koje nitko ne može razumjeti?

Sarka je pokušao ustai, ali ja ga pritisnuh natrag na zemlju i od-govorih:

— Smiri se! S tobom nemam zasad nikakva posla. Ovaj «-alim« de mi ved modi i

sam odgovoriti. Ja naime tražim onog Inglisa kojeg je on doveo ovamo.

— Ali ja u cijelom svom životu nisam vidio još ni jednog Engleza ! — ustvrdi

Muharem.

— Cuj, to je golema laž! Ta sinod si samo zato došao ovamo da tog Inglisa

smjestiš kod Sarke.


— Ne, ne, to nije istina.

— No, vidjet demo. Došao sam da za nj platim otkupninu.

— Ah! — začuđeno de Muharem. — Tko te je ovlastio na to?

— Ja sam. Sam sam odlučio da ti je donesem.

Gledao me je upravo stupidnim pogledom. Ugljenar je bio pametniji od toga

građanina. Pogodio je da sam došao u neprijateljskoj namjeri jer je skočio na noge

i viknuo:

— Laži i same laži! Ovdje nitko ne zna za nekog Engleza. Ako misliš da nas

možeš vrijeđati, prevario si se u računu. Ti si ved jučer...

— Suti! — zagrmih na nj. — Zaista nije tvoja zasluga što sada živ i zdrav stojim

pred tobom. Htio si nas poubijati kod onog jezera ispod okomitih stijena. Sredom

ja nisam tako naivan kao što si mi-sl-o. Sjedi!

— Efendijo! — dreknu on na me. — Da se 'nisi usudio da me još jednom tako

osumnjičiš! Mogao bi loše prodi.

— Sjedi! — ponovih. — Ne dopuštam da mi ovdje itko protuslovi. Tko od vas

bez mog dopuštenja ustane, toga du odmah dati svaliti na zemlju. Sjedi, dakle,

Sarka, sjedi smjesta jer inače ...

— Daj me onda svali na zemlju! Ovdje sam ja, a ovdje je moj nož! Ako još ...

Nije mogao dalje. Izvukao je nož iz pojasa i zamahnuo na mene. Uto iza nas prasne

hitac, a Sarka jauknu i pade. Ostali od prepasti skočiše na noge, ali ja im doviknuh:

— Ostanite sjediti jer de inače i vas pogoditi tane. Opkoljeni

ste.

— Ne vjerujte mu! — zaurla Sarka. Sjedio je na zemlji i obim se rukama držao

za nogu. Potrčite po svoje puške! Eno ih. tamo su naslonjene, a u kudi ih ima još

više.


— Da, tamo su naslonjene, samo trčite po njih!

Rekavši to, pokazah na zid kude; svi odmah ugledaše moja tri druga koji su svojim

puškama nišanili u njih. Onaj prvi hitac pao je iz Halef ove puške.

— Naprijed, naprijed! — zapovjedi ugljenar.

Ali nitko ga nije slušao. Svi su vidjeli da de metak pogoditi svakoga tko pokuša da

posluša ugljenara. Sarka je strašno proklinjao. Ja podigoh kundak i zaprijetih mu:

— Suti! Još jednu riječ pa du te oboriti kundakom! Mi smo ved jučer dokazali da

vas se ne bojimo, a danas smo ovdje još u vedem broju.

— Pa sve da vas je i stotina ja vas se ne bojim. Ali ti nisi nekažnjeno pucao u

me. Evo ti...!

Sarka zgrabi nož što mu je ispao iz ruke i baci ga u me. Sko-čđh ustranu pa nož

proleti kraj mene, a u narednom trenutku pogodi Sarku udarac moga kundaka i

obori ga onesviješdenog.

To ih se dojmilo. Nitko se nije usudio maknuti. Onu trojicu koja su imala kubure,

promatrao sam osobito oštro, ali njima nije padalo na pamet da se posluže

oružjem.

— Kako vidite, mi se ne šalimo — rekoh. — Neka mi Muharem odgovara, a svi

ostali neka šute. Gdje se nalazi Inglis?

— Ovdje nema ni jednoga — odvrati Muharem.

— Nema ga ni u spilji?

— Nema.

— U tom pogledu imaš potpuno pravo jer je on ved izašao iz spilje.

— Ved je i-zašao? — promuca Muharem.

— Ako ga želiš vidjeti, samo se malo ogledaj!


Domahnuo sam onamo gdje se nalazio Lindsay s tumačem. Obojica priđoše bliže.

Muharem se sav ukočio od prepasti.

— Vjeruješ li sada da sam našao njegov trag? — nasmijah se. — Tek što si ga

doveo, a on je ved slobodan. Uostalom, možete vidjeti da ta dvojica limaju čak i

puške koje su se nalazile u sobi. Vi ste u našim rukama, pa vas sad samo još molim

da mi predate kubure ove trojice čestitih ljudi. Neka ih tumač izvuče iz njihovih

pojasa. Oni sami ih ne smiju ni dotadi. Onda de svaki predati još i svoj nož. Ustrijelit

demo svakoga tko se opre.

Uperio sam u njih opetušu, a i Englez podignu jednu od svojih pušaka na rame,

premda nije razumio što sam rekao. To je te ljude potpuno uplašilo. Dopustili su

da im oduzmem oružje, ne usprotiviv-ši se nijednom riječju.

— Halef, konopce!

Mališan je za same tri sekunde izvršio nalog.

— Sveži alima!

— Sto ti pada na um, efendijo! — viknu Muharem. — Da me vežeš? To ne

dopuštam.

— Ti deš to ved mirno dopustiti jer deš inače dobiti metak u glavu. Misliš li da

deš ovdje modi po miloj volji bičevati ljude, a mi demo s tobom za uzvrat postupati

kao s pad'išahom? Ne znaš li da je udarac bičem velika uvreda? Sve demo vas

redom svezati. Onim ostalima dajem riječ da im se nede ništa dogoditi budu li

slušali, ali tebi demo vratiti sve one udarce s dobrim kamatama.

Muharem se ipak opirao Halef u. Lindsay se umiješa:

— Počekajte, ja du vam pomodi.

Podigao je bič što ga je Muharem maločas ispustio i njime ga nekoliko puta tako

žestoko udario da je Muharem odustao od svakog daljnjeg opiranja. Halef ga je

svezao, a zatim dođoše i svi drugi na red. Nisu se opirali. Odviše su se bojali pušaka


uperenih u njih. Svezali smo im ruke na leđima tako da si nisu mogli uzajamno

razriješiti spone. Jasno je da smo im svezali i noge.

Zatim sam pogledao ugljenar ovu nogu. Rana nije bila opasna. Metak je iznad

koljenskog zgloba probio meso i vjerojatno se zabio u drvo u vatri. Povezao sam

mu ranu, a zatim Halef sveže i Sarku koji je pri tome došao k svijesti. Dobacivao je

mrke poglede, ali nije rekao ništa.

Sad domahnuh drugovima da pođu sa mnom malo podalje od zarobljenika. Ovi

nisu trebali čuti ono o čemu demo razgovarati.

— Čujte ser, načinili ste veliku glupost — reče mi Lindsay.

— Mislite to što sam tim ljudima obedao da im se nede ništa dogoditi?

— Dakako — yes!

— Ja to ne smatram glupošdu, ved mi tako nalaže čovječnost.

— Manite se vi vaše čovječnosti. Ti su nitkovi pokušavali da ubiju i vas i mene.

Je li to istina ili nije?

— Istina je.

— Yes! No, ja ne uviđam zašto ne bismo malo pokušali da pobijemo i njih? Ili

zar možda ne poznajete zakon po kojemu se ljudi ovdje ravnaju?

— Poznajem ga isto tako tačno kao i vi. Ali ako se ovi poludivlji ljudi ravnaju po

njemu, nipošto nije potrebno da se i mi ravnamo. Vaši protivnici bili su razbojnici,

ali oni imaju posla s džentlmenom. Zar bi to bilo dostojno džentlmena kad bi se

ravnao po razbojničkim principima?

— Hm! — promrmlja on.

— Uostalom, oni nisu stvarno naudili ni vam ni nama. Svi smo mi zdravi i čitavi.

Zakon osvete ne traži nikako da ih sada poubijamo.

— Dobro, onda ih nedemo poubijati, ved čestito izmlatiiti.


— Zar se takvo mladenje slaže s dostojanstvom Davida Lind-

saya?

Znao sam gdje ga trebam zgrabiti. Uspjeh nije izostao. On zamišljeno protare svoj

plavi nos i upita:

— Vi mislite da takvo svečano batinanje i David Lindsay ne pristaju jedno k

drugome?

— Da, upravo tako mislim. Odviše vas poštujem, a da bih mogao pretpostaviti

da' bi vam takva surova osveta mogla pružiti baš naročiti užitak. Lav se ne obazire

na miša koji ga čupka za grivu.

— Lav — miš — vrlo dobro! Izvrsna usporedba. Well! Ostavimo dokle na miru

te miševe. Kao lav, bit du velikodušan. Ali ovog lopova, koga Vi nazivate alimom,

ne smatram mišem. On me je tukao.

— U tome se slažemo. Muharem i Šarka su vođe svih ostalih. Njih dvojica imaju

sigurno na duši mnogo ljudskih života. Oni ne smiju samo tako olako prodi.

Ugljenara je kaznilo Halefovo tane, a cinaj drugi neka okuša bič, pedeset dobro

odbrojenih udaraca ipo leđima, ni jedan manje.

— Ali ser, ja sam trebao dobiti stotinu udaraca!

— Pedeset je dovoljno. Sjedat de ih se do kraja života.

— Sporazuman ¡sam! Well! Ali što demo zatim?

— Zatvorit demo ih sve u spilju.

— Vrlo dobro. Past de u svoju vlastitu jamu. Ali u njoj de umrijeti od gladi, a vi

ih ne želite poubijati.

— Ved du se pobrinuti za to da budu u pravo vrijeme oslobođeni. Budu li dva ili

tri dana gledali u lice smrti od glada i žeđe, bit de to osjetljiva kazna. Sigurno demo

nadi kakvog njihovog saveznika koji poznaje spilju. Poslat demo ga ovamo da ih

oslobodi. Oni nam onda nede modi više štetiti jer demo otidi iz ovoga kraja.


— Kamo ste nakanili?

— Najprije u Rugovu.

— Divno! Yes! Drugamo ne bih ni ja pošao. Moram se još riječ-dvije po

razgovori ti s onim prokletim Kara Nirvanom.

— I ja. Ali o tome kasnije! Poznajete li ga osobno?

— Yes! Bolje nego što mi je to drago.

— Mi smo se dakle složili u kažnjavanju naših zarobljenika?

— Yes! U:z pretpostavku da taj alim dobije svojih pedeset batina.

— Dobit de ih.

Tumač Fan Hoti koji je slušao razgovor vođen engleskim jezikom, doda

odobravajudi:

— Ni ja ne bih bio za to da se ti ljudi poubijaju. Onaj smrtni strah što de ga

podnijeti u spilji, bit de dovoljna kazna. Osim toga je pitanje hode li i ta kazna

uopde biti izvršena. Lako bi se moglo dogoditi da vrlo brzo stigne netko od

pristalica Žutoga i da poznaje spilju. Ako u dolini ne nađe nikog, zavirit de u spilju i

osloboditi te ljude.

— Možemo li to spriječiti?

— Ne možemo, ali oni de onda odmah pojuriti u potjeru za nama kao čopor

lovačkih pasa.

— To im možemo otežati tako da povedemo sa sobom njihove konje. Na to

sam ved mislio. Put pješice u Rugovu potrajao bi tako dugo da bismo mi, kad oni

stignu onamo, svakako ved napustili to mjesto. Nadam se da demo nadi najkradi

put do tamo.

— Još nikad nisam bio u ovoj dolini — odvrati tumač — pa ne vjerujem da

bismo uspjeli pronadi onaj put kroz šumu i divljinu kojim smo ovamo dovedeni.

Znam međutim da demo ako najprije odjašemo u Kolašin, odande imati otvorenu


cestu. Krenemo l;i u tom smjeru, isto demo tako brzo stidi u Rugovu kao što bismo

stigli po besputnim brdima, 'dolinama i klancima.

— I ja mislim tako pa bih također u svakom slučaju najprije od jahao u Kolašin. Put

demo vjerojatno nadi. Kako nam je ugljenar rekao, onamo vode kolotečine. Sad

demo međutim najprije učiniti što je najpotrebnije, naime odvudi demo te ljude u

spilju,pošto Muharem pred svima njima dobije svoje batine.

Saopdio sam našu odluku drugovima koji nisu razumjeli engleski i oni se s time

složiše. Halef koji se inače vrlo rado ladao biča, izjavi na moje pitanje na on nije

krvnik ved da udara samo tu i tamo kad se radi o tome da nekom ulije poštovanje.

Zato se dogovorismo da de jedan od ugljenarovih slugu morati izvršiti batinanje.

Odabrali smo najsnažnijega. Rekli smo mu što tražimo od njega i upozorili ga da

stavlja na kocku život ne bude li snažno udarao. Zatim ga odvezasmo pa je uz

Omarovu pomod morao dovaljati tešku kladu koja je ležala uz stražnji zid kude. Na

tu kladu svezali smo Mu-harema. Pokušao nas je molbama skloniti da mu

oprostimo kaznu, ali uzalud.

— Efendijo — doviknu mi on ma kraju sav zaplašen. — Zašto želiš biti tako

okrutan? Ta ja ti nisam baš ništa naudio!

— A nisi li ti nagovorio svoje prijatelje u Rugovi da me biču ju do smrti čim im

padnem u šake? Kako možeš očekivati milosti od mene?

Ugljenarov sluga dobio je bič. Halef stane kraj njega s pištoljem u ruci i zaprijeti mu

da de ga smjesta ustrijeliti bude li preslabo udarao. Kazna je izvršena.

Nakon toga svezah slugu, povukoh ga ustranu i upitah:

— Zar ne, tvoj gospodar ima'konje?

— Nema — odvrati on.

— Cuj, jučer sam vidio kad ste na njima jahali kroz onu dolinu u kojoj ste nas

htjeli napasti. Ne kažeš li istinu, dat du i tebi opaliti pedeset batina kao Muharemu.

To je djelovalo.


— Efendijo — odvrati on — zar ne da me nedeš odati ako ti kažem istinu?

— Nedu.

— Ne bih htio da me tucete. Ugljenar ima četiri konja od kojih je jedan izvrstan

trkač.

— Prema tome nije siromašan.

— Nije, nikako. I njegov šurjak Janak je imudan, ali oni ne žele da se to zna.

Sakrili su mnogo novaca.

— Gdje?

— Ne znam. Kad bih to znao, ved davno bih umakao s novcem.

— Ovdje ima mnogo oružja pa prema tome mora Sarka imati i municije.

— U solbi deš ispod postelje nadi sve: oružje, barut, olovo, ka-pisle i kremenje

za kremenjače.

— Poznaješ li dobro alima?

— Ne poznajem.

— On nije učenjak, premda je tvrdio da jest. Sto je zapravo po zanimanju?

— Ne znam.

— Ali zato poznaješ Kara Nirvana?

Ovaj put mi je odgovorio tek pošto sam mu ponovo zaprijetio.

— Da, njega poznajem jer često dolazi ovamo.

— Gdje se nalazi njegov han? U samoj Rugovi?

— Ne, ved ispred grada.

— A gdje je karaula koju koristi kao skrovište?


— U šumi kroz koju je prije prolazio put koji je sačinjavao granicu područja

Miridita. Duž te granice bile su podignute brojne karaule. Čini se da je od njih

preostala samo ta jedna.

— Jesi li ti ved vidio tu staru stražarnicu?

— Nisam.

— Nisi ni čuo ništa o tome kako je građena i uređena?

— Ne. Žuti to čuva kao velilku tajnu.

— Ali Muharem de to sigurno znati?

— Držim da de znati jer je on povjerenik Žutoga.

— Dobro. Sad deš mi pokazati ugljenarove konje. Ali da nisi pokušao pobjedi!

Vidi, ovaj revolver ima šest metaka! Uzet du ga u ruku, a ti deš idi korak ispred

mene. Na prvi sumnjiv pokret ja du te ustrijeliti. Naprijed!

Pošao je ispred mene iza kude, a odande zakrenuo oštro nadesno. Prilično ugaženi

put, što ga do toga časa uopde nisam opazio, vodio je dalje u grmlje. Pošli smo

kroza nj najviše dvadesetak koraka kad se zauštavismo pred nekim širokom

tamnim predmetom, nešto višim od čovjeka.

— Evo, ovdje su — reče ugljenarov pomodnik.

— Sto je to? Zgrada?

— Staja, podignuta od kamena i pruda.

— U njoj ima mjesta samo za četiri konja. Gdje su ostali?

— Na drugoj strani, iza vatre.

— Zar ondje gdje su jučer stajali konji Aladžija?

— Tako je.

— Onda znam dosta. Vrati se sa mnom natrag.


Sluga je oklijevao.

— Efendijo — napokon reče — kako vidiš ja sam bio poslušan. Sad i ti meni reci

bar to hodemo li biti ubijeni.

— Ostat dete na životu. Rekao sam da vam se nede ništa dogoditi pa držim

riječ. Samo demo vas malo pritvoriti u spilju.

— I zaista nam nedete inače nanijeti nikavo zlo?

— Nedemo.

— Hvala ti. Mogli smo očekivati i gore.

Činilo se da ga nimalo ne plaši što de biti zatvoren u spilju. Pogodio sam što misli

pa zato rekoh:

— Nismo mi prema vama tako milosrdni kao što ti misliš. Nede vam uspjeti da

se oslobodite bez tuđe pomodi.

Sluga ,je šutio.

— Ljestve od konopca nisu više ondje — nastavih.

— Nisu? — zapanjeno de on. — Zar znaš za njih?

— Znam. Ved sam jučer bio u spilji. Spustili smo se kroz hrast da upoznamo ono

mjesto iz kojega smo danas kanili osloboditi Engleza.

— Alah! — začuđeno de on.

— I danas smo ved bili u spilji kad je došao Muharem da razgovara s Englezom.

To možeš ispripovjediti svojim drugovima da uvide kako imaju malo mozga u glavi.

— Ali efendijo, onda nedemo modi izadi iz spilje! — bojažljivo de on.

— I ne treba da izađete.

— Pa zar demo u u njoj bijedno poginuti?

— Nije šteta za vas.


— Ta ti si nam obedao da nam nedete nanijeti nikakvo zlo.

— Jesam, i održat du riječ. Nedemo vas ni taknuti. Vi ste sami tu spilju udesili za

njezinu jezovitu svrhu pa dete sami biti i krivi ako vas ona upropasti.

— Efendijo, to ne smiješ učiniti. Ta mi bismo u njoj bijedno uginuli od žeđi!

— Mnogi su u njoj isto tako bijedno ugušeni. Mi vas nedemo ni prstom taknuti,

ali demo vas odvudi na ono mjesto gdje su se nalazite vaše žrtve. Ništa nas se ne

tiče što de se s vama dalje dogoditi.

— Zar dete zaglaviti kamen?

— Svakako.

— O Alahu! Onda nam nema spasa. Taj se kamen ne da iznutra odstraniti, ni

sjekirom ni nožem. Mi k tome uopde nemamo alata, ved de nam štoviše hiti vezane

ruke i noge. Nedeš li se bar meni smi-lovati?

— Zaslužuješ li to?

— Pa vidio si da sam učinio sve što si zahtijevao od mene!

— Jer si se bojao. Ti se nipošto nisi pokazao dostojnim neke posebne milosti.

Nešto drugo bi bilo kad bi se pokajao zbog onoga što ste učinili.

On me pogleda kao da me ne razumije.

— Pokajao? Zar sam ja stara baba da cmizdrim kad počinim neku glupost? A to

što smo dopustili da nas nadmudrite, bila je zaista samo glupost.

— Tako, tako. Ako je to sve što mi .imaš redi, onda sam gotov s tobom. Zatvorit

demo te kao i ostale.

On se bijesno trgne.

— Odnio te šejtan! Ti si najzagrižljiviji i najšugavij'i pas na ovom svijetu! Neka

tvoja smrt bude još tisudu puta strašn.ja i mučni ja od naše!


To sam i očekivao. Njegova prividna poslušnost nije me mogla zavarati. On je bio

najsnažniji među ugljenarovim slugama, a istodobno najsuroviji i najbezosjedajniji.

To sam odmah vidio. Namjerno sam mu sve to rekao kako bi svojim drugovima

prenio ono što je doznao od mene. Imali su kratko vrijeme ostati u spilji, ali za to

vrijeme trebali su da osjete što znači smrtni strah.

Kad smo se vratili k vatri, gdje su mu ponovo svezali noge, on se požuri da svojim

drugovima ljutitim riječima saopdi kakva ih čeka sudbina. Oim su oni to čuli,

počeše glasno vikati i propi n jati se u sponama. Samo ugljenar je ležao mirno i

dreknuo tako glasno da ih je nad vikao:

— Šutite! Tim urlanjem ne mijenjate stvar. Ne smijemo ovim nitkovima koji nas

žele poubijati, činiti uslugu pokazujudi da se bojimo. Zar se uopde trebamo bojati?

Ne, kažem vam, stotinu puta ne! Ovaj nas strani lopov kani upropastiti, ali nešto de

se ipak dogoditi što de nas spasiti. Taj nitkov nede trijumfirati nad nama!

— Znam što misliš — odgovori sluga. — Ali nikakav spasilac ne može sidi ik

nama u špilju jer su ljestve uklonjene. Taj stranac se zavukao kroz hrast i odnio

ljestve.

Punu minutu vladala je šutnja ispunjena prepašdu. Onda ugljenar upita tako

zastrašeno da je jedva smogao daha:

— Je li istina?

— Jest! Sam mi je to rekao.

—- Kako je doznao za tajnu?

— Ne znam.

— Onda smo izgubljeni, moramo umrijeti od gladi i žeđi!

Sad je potpuno izgubio hladnokrvnost. Stao je natezati spone i promuklo vikati:

— Neka paklenska vatra proždre te strance! Neka voda navre iz zemlje i podavi

ih! Neka otrov padne poput kiše iz oblaka da propadnu kao gamad koju treba

uništiti!


I drugi mu se pridruž'še u tom proklinjanju. To nam je dokazalo da smo pronašli

pravi način da okušaju muke smrtnoga straha. Podizali su toliku buku da smo se

požurili da ih odvučemo u spilju. U

njoj ih položismo jednog kraj drugoga, a zatim otpuzasmo iz spilje i učvrstismo

kamen pomodu lanca. Zutovi saveznici su i dalje urlali od straha, ali mi to vani više

nismo čuli.

Zat-m se latismo posla da drvo, od kojeg je bila sastavljena ugljara, prenesesmo k

vatri tako da je ulaz u spilju ostao otvoren. Cak i Lindsay nam je pri tom pomogao.

To drvo nam je dobro došlo da cijele nodi održavamo vatru.

Dok smo to radili, Halef me primi za ruku pa reče dok mu je lice pokazivalo lukav

izraz:

— Sidi, upravo sam došao na dobru pomisao.

— Tako? Obično tvoje najbolje ideje ne vrijede mnogo.

— Ali ova vrijedi tisudu pijastera.

— Sigurno ti nedu za nju platiti toliko.

— Ipak deš se radovati kad je čuješ.

— Onda govori!

— Najprije mi reci imaš li možda samilosti prema ovim ljudima koji leže tamo

unutra?

On pokaza prema spilji.

— Nemam, nimalo.

— Kazna koju smo im odredili nije, u usporedbi s njihovim zločinima, opde

nikakva kazna. Sutra ili prekosutra bit de opet slobodni pa de ubrzo sve zaboraviti.

Ne bi li bilo dobro da im malo pojačamo taj strah kako bi ga se morali dulje sjedati?

— Ne bih imao ništa protiv toga. Ali kako to kaniš izvesti?


— Moramo kod tih zločinaca pobuditi uvjerenje da de umrijeti onom istom

smrdu kojom su umrle njihove žrtve.

— Znači da se uguše?

— Tako je. Zapalit demo vatru pred spiljom i otvoriti rupu da dim uđe u nju.

— Onda de se oni zaista ugušiti.

— O ne! To smije biti samo mala vatrica, a bududi da gori na otvorenom, vedi

dio dima otidi de u zrak. Ugljara je bila udešena tako da je struja dima vodila u

spilju a kod naše vatrice to nede biti tako. Oni lupeži treba samo da opaze kako

smo otvorili spilju. Cim onda namirišu dim, spopast de ih neopisivi strah i prije

nego što veda količina dima prodre u spilju. Nije li tako, sidi?

— I ja mislim da je tako?

— Onda reci, smijem li?

— Dakako, smiješ. To bi ih moglo tako uzbuditi da de današnji dan možda

postati obratnicom u njihovu životu.

Halef odveže lanac i gurne kamen natrag u spilju, ali tako da se lanac dao dohvatiti

izvana. Zatim nagomila malu hrpu drva pred jamom, pripali ga zapaljenom

granom, klekne i stane tako marljivo puhati dim u jamu da su mu suze navrle na

oči.

— Ostavi to, Halefe — nasmijah se. — Ti deš se sam ugušiti, i

— Nedu, nedu! Ostavi mi to veselje. Zutovi ljudi de se sad tako prestrašiti kao

da leže na užarenoj tavi u kojoj šejtan peče svoje osobite ljubimce.

Dok se tako sav zanesen bavio svojom vatricom, mi ostali izva-dismo svaki po

jednu zapaljenu granu iz velike vatre i uđosmo u kudu. Ondje nađosmo cijelu hrpu

luči i nekoliko lojenih svijeda kojima smo mogli osvijetliti sobu.

Zatim pretražismo ležaj. Odbacili smo ga ustranu i naišli na stara zakucana drvena

vrata u podu. Kad smo ih otvorili pokaza se iispod nas prilično duboka


četverokutna jama. Povadismo sve što je bilo u njoj. Otkrio sam cijelu zbirku

pušaka, pištolja, čakana i noževa. To je dakle bilo ono skladište oružja za koje sam

slutio da postoji. U jami se, osim toga, nalazilo više velikih komada olova, nekoliko

limenih kutija s kapislama, hrpica kremenja za puške i mala bačvica baruta. Bačvica

je bila nabušena, ali rupa u njoj začepljena uvrnutom krpom.

Klekao sam da izvadim krpu i da pogledam kakav je barut. Pri tome sam slučajno

odgurnuo jedan od onih komada olova tako da je pao natrag u jamu. Začuo sam

zvuk koji je izazvao moju pažnju. Zvučalo je šuplje.

— Da se ispod te jame ne nalazi još jedna? — upitah. — Čujte!

Bacio sam dolje još jedan komad olova. I opet je odjeknulo

šuplje.

— Yes! — reče Lindsay. — Vjerojatno dvostruko dno. Pokušajmo možemo li ga

skinuti. Yes!

Opet smo začepili bačvicu i otkotrljali je da ne bi možda došla u dodir s iskrom iz

luči. Zatim legosmo potrbuške oko jame dugačke otprilike jedan metar i stadosmo

noževima čeprkati po dnu koje kao da se sastojalo od čvrste zemlje. Iščeprkanu

zemlju izbacili smo rukama.

Uskoro više nismo mogli rukama tako duboko dosegnuti. Doveli smo Halefa.

Bududi da je on bio među nama najmanji i najmršaviji, morao je čučnuti u jamu i

nastaviti kopanje. Sišao je u nju i stao marljivo strugatl.

— Radoznao sam kakvog de fowlingbulla iskopati — nasmije se Lindsay kojega

je to iskapanje podsjetilo na onu strast za istraživanjem što ju je pokazao u

ruševinama na Eufratu i Tigrisu.

Najednom Halef presta kopati. Zvuk što ga je izazivao nož odjednom :;e izmijenio.

— Zemlja prestaje — javi mališan. — Namjerio sam se na drvo.

— Samo nastavi! — zamolih ga. — Pokušaj da drvo oslobodiš od zemlje.


— To su oblice debele kao ruka, sidi. Ispod njih je šuplji prostor.

Još je kratko vrijeme izbacivao zemlju, a zatim izvuče dvije bukove oblice.

— Ima ih više od dvadeset, sve jedna kraj druga — javi on. — Uskoro du vidjeti

što je ispod njih.

Halef izvuče još nekoliko oblica sve dok ih dolje nije ostalo samo toliko koliko mu

je trebalo da uzmogne klečati na nj..ma. Zatim posegnu kroz tako nastali otvor u

dubinu. Predmet koji je pri tome dohvatio, bio je tako krupan da ga nije mogao

provudi kroz otvor.

— To je koža — razjasni on — ali je uvijena konopcima i pri-Lčno teška.

— Dodat du ti svoj laso — odgovorih. — Provuci ga ispod ko-nopaca a zatim

odstrani ostale oblige. Onda demo taj predmet izvudi.

Halef me posluša, pa izađe iz jame, a mi ostali izvukosmo onaj predmet na lasu.

Bila je to kožnata vreda gore čvrsto svezana i pomno omotana konopcima. U njoj

je nešto zveckalo ! štropotalo. Kad smr> odvili konopce i otvorili vredu, izvukosmo

ono što je bilo u njoj. Svi prisutni, pa i ja, zapanjeno viknuše jer smo ugledali

skupocjenu ctarošiptarsku ratnu opremu.

Sastojala se od srebrnog ili vjerojatnije samo od posrebrenog lančanog oklopa čije

su karike bile vrlo vješto međusobno povezane. Majstor koji je izradio taj oklop,

bio je pravi umjetnik, a sigurno mu je trebalo više mjeseci da izradi taj divan

komad. Čovjek za koga je b.o izrađen oklop, bio je niskog stasa i mršav, otprilike

kao moj Halef.

Zatim nađosmo dvije pištolje kremenjače, bogato urešene zlatom te dugačak širok

dvosjekli bodež s drškom od ružina drveta, također sav uložen zlatom. Na dršku je

bodež bio ukrašen krupnim biserom plavičasta odsjeva.

Posljednji komad bila je turska sablja krivošija u jednostavnim kožnatim koricama č

ja je prevlaka od laka bila ved prilično istrošena. Sablja prijeđe od ruke do ruke, a

da nitko nije ništa primijetio. Naposljetku je Halef pruži meni i reče:


— Pogledaj je i ti, sdii! Nekako ne odgovara onim ostalim predmetima,

Držak sablje bio je tako prljav da se nije dalo razabrati od čega je napravljen.

Gotovo mi se činilo da je namjerno tako uprljan. Ali čelični branik balčaka, svinut u

oblku usana, zasjao je u svjetlu zapaljenih luči. Dovoljno sam dobro poznavao

oružje da odmah opazim kako je u braniku ugraviran arapski napis. Lako se dao

pročitati i glasio je: »Zovem se munja«.'

To mi je bilo dovoljno da naslut'm da u ruci držim osobito dragocjeno oružje.

Pomodu onog starog kaftana koji je visio na zidu i u čiji je džep Halef istresao

puževe, otro sam balčak mača i opazio da je izrađen od slonove kosti u koju je

crnim slovima bila ujetkana prva sura korana. Balčak je b o ukrašen dvjema

ukrštenim zlatnim polumjesecima. Tako su nastala četiri polusrpa između kojih su

stajala četiri arapska slova, naime u prvom međuprostoru jedan »džim«, a u

drugom »sad«, u tredem opet »džim, a u četvrtom »ha«, »min« i »dal«. Ta su slova

predstavljala ime oružara te mjesto i godinu kad je oružje izrađeno. Slova u prva tri

međuprostora imala su se nadopuniti i pročitati:

Ibn Džordžani (ime) es saj kal (oružar) fi šam (u Damasku) Četvrti međuprostor

sadržavao je godinu. Ha znači 600, min 40, a dal 4, dakle je sablja kovana godine

644 hidžre koja obuhvada vremenski razmak od 18. svibnja 1243. do 6. svibnja

1247. godine u našem računanju vremena.

Sad sam izvukao oštricu iz korica. Bila je premazna prljavom mješavinom ulja i

smrvljenog drvenog ugljena. Kad sam je obrisao, poslužila je na čast svom imenu.

Zasjala je kao munja.

Kod pobližeg promatranja jasno se razabiralo da je to prava oštrica, kovana od

indijskog golkonda čelika, užarena u žaru vatre od sušene devine balege, a zatim

očvrsnuta u maslinovom ulju. Na jednoj je strani pokazivala jasan napis »dir balak

— čuvaj se!« a na drugoj »islkinii dem — daj mi da se napijem krvi!« Bila je tako

gipka da sam je mogao svinuti gotovo oko svoje natkoljenice.

— No, Halefe? — upitah ga. — Zar ta oštrica zaista ne odgovara ostalim

predmetima?


— Tko bi to i pomislio? — odvrati on. — Sigurno je prava.

— Svakako. Mnogo je vrednija od sveg ostaloga što se osim nje nalazi u toj

jami. Ona nam jasno pokazuje da je pogrešno mišljenje da se takve prave oštrice

nisu kovale u Damasku, ved samo u Meš-hedu, Heratu, Kirmanu, Sirasu, Ispahanu i

Korasanu. Pokazat du vam kako se okušava takva oštrica.

U sobi je ležala drvena klada kojom su se očito služili kao stolčidem. Na nju sam

položio tvrdi kamen, krupan kao dvije šake. Presjekao sam ga prvim udarcem, a da

na oštrici nije ostao ni najmanji trag.

— The devil! Prava je! — viknu Englez. — To je zaista dragocjen nalaz. Otkupit

du sablju od vas. Koliko tražite?

— Ništa.

— Kako? Ništa? Besplatno je nedu uzeti.

— Ja ne mogu tu sablju ni prodati ni pokloniti jer ona nije

naša.

— Poznate li vlasnika?

— Moramo nastojati da ga pronađemo.

— A ako ga ne nađemo?

— Onda demo te stvari predati vlastima. Bojna oprema je vjerojatno ukradena

pa je njezin pravi vlasnik mora dobiti natrag, ser David. Nadam se da niste drugog

mišljenja.

— Jesam drugog mišljenja! Zar možda kanite duge mjesece pretraživati ove

krajeve da nađete vlasnika? Ili želite li te stvari predati kakvom turskom činovniku?

On bi vam se nasmijao i sve to zadržao za sebe. Yes!

— Toga se ne bojim. Kad sam govorio o vlastima, onda time nipošto nisam

mislio turskog valiju i njegove podređene. Ti ljudi nemaju ovdje u planinama


nikakve vlasti. Njima na čelu stoje knezovi, plemenski glavari i barjaktari. Zločine,

počinjene na kojim članu

plemena ne kažnjava država, ved članovi obitelji ubijenih ili oštedenih zbog čega

ovdje još cvjeta krvna osvjeta. Predam li ovu opremu jednom takvom plemenskom

glavaru, bit du siguran da je on nede pronevjeriti pa čak nd onda alko pripada članu

nekog drugog plemena.

— A gdje da nađemo takvog glavara?

— To du doznati ved u narednom selu. Uostalom,, ne trebam se ni toliko

truditi. Ja du ved ovdje doznati kako se zove vlasnik toga oklopa.

— Od koga dete doznati?

— Od ugljenara. On je sakrio te stvari pa mora znati kome su oduzete. Halefe,

Osko i Omare, donesite ga odmah ovamo.

— Ne možemo, sidi — dobaci Halef.

— Zašto?

— Jer sam pred spiljom zapalio svoju vatricu. Ne možemo udi.

— Onda deš vatricu opet ugasiti, dragi moj.

— Dobro! Ali kasnije du je ponovo zapaliti.

Njih trojica odoše i uskoro donesoše ugljenara. Nisu ga baš osobito blago bacili na

zemlju. On glasno kriknu, vjerojatno manje zbog boli, ved više zbog onoga što je

ugledao. Prodrli smo u njegovu riznicu! Stegnuo je zube da su mu zaškrinuli pa

bijesno omjerio i nas i predmete koji su ležali na zemlji. Kad mu je onda pogled

zapeo na otvorenoj jami, lice mu se čudno tržnu. To sam protumačio tako da se u

jami moralo nalaziti još nešto što nismo pronašli.

— Dao sam da te donesu ovamo — rekoh Žarki — da bi mi rekao sve što znaš o

tim stvarima. Čije su to bile stvari?

Ugljenar je šutio. Nije odgovorio ni onda kad sam mu ponovio pitanje.


— Okrenite ga na trbuh i bičujte sve dok ne progovori! — zapovjedili.

Moji ga drugovi smjesta okrenuše, a Halef izvuče bič. Čim je Sarka opazio da

mislim ozbiljno, vikne:

— Stoj! To je moj oklop i oružje.

— Možeš li to dokazati?

— Mogu. Uvijek sam ga imao.

— I ti ga zakapaš? Svoje zakonito vlasništvo ne mora nitko sakrivati.

— Kad čovjek sam živi u šumi, mora to učiniti ako se ne želi izvrgnuti opasnosti

da ga lopovi okradu.

— Ti lopovi su tvoji prijatelji. Ne moraš ih se bojati. Kako si došao do tog oklopa

i oružja,

— Naslijedio sam ih.

— Od svojih djedova? Zar da su preci ovakvog ugljenara bili članovi tako

bogate i istaknute obitelji?

— Da, moji preci su bili glasoviti junaci, ali od sveg nj-ihovog bogatstva

naslijedio sam nažalost samo ovaj oklop i oružje.

— Drugih blaga nemaš?

— Nemam.

— Vidjet demo.

Zapalio sam svježu luč i posvijetlio u jamu. Dolje u kutu ležala su dva omota

uvijena u krpe i sakrivena pod nekom vredom. Halef je morao sidi u jamu da ih

izvadi. On ih strese; zazveealo je.

— Teški su — reče Halef. — Mislim da u njima ima nekoliko pijastera.

Ugljenar bijesno prokune i vikne:


— Da niste dirnuti taj novac! Moj je!

— Suti! — zapovjedih mu. — Taj ti novac nikako ne može pripasti jer si maločas

ustvrdio da osim oklopa nemaš nikakvog drugog blaga.

— Zar vam moram sve redi?

— Ne moraš, ali bi za tebe bilo bolje da si iskren. Tvoje laži dokazuju da te

stvari nisu tvoje vlasništvo.

— Treba li da vam pokažem sve što imam pa da mi vi to otmete?

— Mi smo pošteni ljudi i ne bismo ti oduzeli ni jednu paru kad bismo zaista bili

uvjereni da je to tvoj novac. Uostalom, tebi može biti posve svejedno uzmemo li

mi te stvari ili ne. Ionako nedeš od toga imati više ništa jer te čeka sigurna smrt.

Za to vrijeme smo razvili krpe i otvorili vredice. Bile su saši-vene od jelenje kože i

ukrašene lijepim vezom od biserja. U sredini veza nalazilo se ime Stojko Vitez

ispisano dirilicom.

— Umiješ li čitati? — upitah ugljenara.

— Ne, ne umijem.

— Ti se zoveš Sarka. To je tvoje ime. A kako glasi ime tvoje obitelji.

— Visoš.

— A kako se zvao onaj tvoj predak koji je dao izraditi onaj oklop?

— Također Visoš.

— Lažeš. Sad si se uhvatio. Ovaj oklop i ovaj novac pripadaju čovjeku koji se

zove Stojko Vitez. Kaniš li to poredi?

Zapiljio se u me zaeudivši se beskrajno. Nije znao da onaj vez na vredici predstavlja

slova pa nije mogao sad razjasniti odakle znamo to ime.

— Ti si sam đavao! — siknu on.


— A ti deš odmah odletjeti k đavolu ako mi smjesta ne odaš gdje bih mogao

nadi toga Stojka.

— Ne poznajem nikoga tko bi se tako zvao, a stvari su moje. Na to se mogu

zakleti svim što mi je sveto.

— No, onda ti zaista moram povjerovati pa dakle nemamo pravo da te

odijelimo od tvog vlasništva. Neka propadne zajedno s tobom. Ponesi ga svojim

glasovitim precima.

Rekavši to, dokotrljao sam bačvicu s barutom do njega i izvukao čep. Zatim sam

nožem odvojio donji rub kaftana i zavio ga u uzicu pa jedan njezin kraj zatakao u

bačvicu, a drugi pripalio zapaljenom luči.

— Efendijo, što kaniš učiniti? — prestrašeno viknu on.

— Bacit du u zrak tebe s kudom i sa svime što je u njoj. Maknite se svi brzo

odavde da vas ne pogodi kamenje.

Krenuo sam kao da zaista kanim izadi a svi ostali pođoše za mnom. Lunta je i dalje

polako tinjala.

— Stoj, stoj! — zaurla Sarka za nama. — Smilujte se!

— Ni ti n'si imao smilovanja prema svojim žrtvama! — dovik-nu Halef preko

ramena.

— Vratite se, vratite! Redi du sve, sve! Maknite fitilj! To nisu moje stvari.

Ved sam bio izašao iz kude, ali se brzo vratih te ga upitah:

— Cije su onda?

— Upravo onoga Stojka Viteza čije si ime maločas spomenuo. Makni taj fitilj!

— Samo uz uvjet da nam kažeš istinu.

— Hodu, hodu! Samo istrgnite tu luntu, istrgnite je!


— Lijepo. Mogu je kasnije opet zapaliti. Halefe, zgazi iskre. A tebi, Sarka, velim

ovo: ako te samo još jednom uhvatimo u laži, mi

dc?mo ponovo zapaliti fitilj, a onda deš nas uzalud zaklinjati. Nemamo ni najmanje

volje da dopustimo da se poigravaš s nama. Gdje si dakle tom Stojku oduzeo novac

i oklop?

— Ovdje.

— Ah! On nije bio sam jer u ovim krajevima nitko ne nosi ovoliko blago bez

pratnje.

— Uz njega je bio njegov sin i jedan sluga.

— Jesi li ih ubio?

— Staroga nisam. Oni drugi su se branili i prisilili nas da ih ustrijelimo.

— Dakle Stojko još živi?

— Živi.

— Gdje?

— U karauli kod Rugove.

— Razumijem. Želite ga prisiliti da plati otkup?

— Da. Žuti želi da dobije otkup. Ako ga dobije, ja du modi da zadržim te stvari.

— A ako ga ne dobije?

— Onda moram podijeliti sa Žutim.

— Tko još zna za te stvari?

— Nitko osim Žutoga i mojih slugu.

— Jesu li oni bili prisutni kad si napao Stojka?

— Jesu. Sam ne bih mogao svladati tri čovjeka.


— Vi ste zaista paklenska banda! Ali reci mi zar alim o tome ništa ne sluti?

— On nije ništa doznao jer bi inače i on htio sudjelovati u dijeljenju.

— Sto ste učinili s lešinama one dvojice ubijenih?

— Zakopali smo ih.

— Gdje?

Oklijevao je s odgovorom, ali kad je opazio da je Halef primakao zapaljenu luč k

fitilj u, brzo reče:

— Nemojte ga zapaliti! To mjesto nije daleko odavde. Ali valjda ne kanite otidi

onamo?

— Svakako demo otidi.

— I iskopat dete?

— Vjerojatno.

— Samo dete se onečistiti lešinama.

— I ti si to učinio, ništa se ne žacajudi. Ti deš nas štoviše povesti onamo.

Odnijeto demo te.

— Nije potrebno. I sami dete lako nadi to mjesto ako odete do kdla i ondje

zađete u grmlje. Nadi dete hrpu zemlje i pepela ispod koje su zakopana ta dvojica.

Lopata i motika leže u blizini.

— Otidi demo onamo. Ako nije tako kako si rekao, ipak deš odletjeti u zrak.

Uostalom, uvjeren sam da nisu ubijeni zato što su se branili. U svakom bi slučaju

morali umrijeti da vas ne odaju. I stari Stojko de izgubiti glavu pa i onda ako plati

otkupninu. Ali kako si došao na pomisao da ga dadeš prevesti u karaulu? Da si ga

potajice zadržao ovdje u svojoj spilji, mogao bi ga prisiliti da preda otkupninu tebi i

ne bi je morao prepustiti Žutome.


— Žuti je stigao upravo u času kad je borba bila svršena. Vidio je sve pa mu

nisam mogao ništa zatajiti. Stojka je odmah poveo sa sobom.

— Sto je Stojko htio ovdje kod tebe?

— Namjeravao je prenoditi. Došao je iz okoline Slokučja gdje je barjaktar svoga

plemena.

— A kamo je pošao?

— U Bateru. Njegov je sin pošao onamo po zaručnicu.

— čovječe, ti si prava neman. Tako je taj mladid umjesto na svadbu otišao u

smrt. Ovu skupocjenu ratnu opremu ponio je sa sobom da se njome ukrasi na

vjenčanju. Za tebe ne može ni jedna kazna biti dovoljno oštra! Sin je mrtav, pa

treba spasiti bar starog oca. Najprije deš mi redi kad se sve to dogodilo.

— Računajudi od danas, tačno prije dva tjedna.

— Dalje! Kako mogu stidi u karaulu?

— Ne znam. Žuti to čuva kao najvedu tajnu. Možda je to povjerio jedino

Muharemu. Vidiš, efendijo, da sam ti sve priznao pa me sigurno nedeš ubiti.

— Ne, ubiti vas nedemo. Zaslužili ste i više nego desetorostruku smrt, ali se

nedemo uprljati vašom krvlju. Vi ste nemani gore od ijedne divlje zvijeri. Sad demo

podi da pretražimo ono mjesto na kojem su ti ljudi zakopani. Ti deš ostati ovdje

dok se vratimo, a Omar de te čuvati.

Uzeli smo luči i potražili naznačeno mjesto. Uostalom, nitko ne smije misliti da

nam je taj nitkov odgovarao brzo i Iako. Cesto je oklijevao, ali bi ga Halef uvijek

prisilio da govori primičudi luč k fitilj u.

Našli smo onu hrpu u kojoj je bilo više pepela nego zemlje pa je prekopasmo

alatpm koji se nalazio u blizini. Mrtvaci nisu bili zakopani ved spaljeni. Četiri

djelomice izgorjele lubanje dokazale su da su druga mrtva tijela uklanjana na sLčan

način. Bio je to upravo jezovit pogled. Otišli smo odande puni groze. Halef i Englez

davali su uzbuđenim riječima oduška svojem krajnjem ogorčenju. Zahtijevali su da


odmah smaknemo ugljenara i njegove sluge. U prvi čas im nisam ništa odgovarao.

Osjedao sam upravo neizreciv jad.

— Zašto ne govorite, ser? — ljutito de Lindsay. — Ti zločinci moraju biti kažnjeni!

— Oni de i biti kažnjeni.

— Pshaw! Sami ste rekli da vlasti ovdje nemaju nikakve modi. Moramo sami

uzeti odmazdu u ruke jer de inače ti lešinari odletjeti. Vi ste im čak htjeli nekoga

poslati ovamo koji de im otvoriti spilju.

— To du i učiniti, ali im nedu poslati jednog od njihovih prijatelja, ved čovjeka

od kojeg ne mogu očekivati ni milost; ni obzira. Zaista sam dosad kanio da im

samo utjeram smrtni strah u kosti, ali da im poštedim život. Ono što su nanijeli

nama, možemo zaboraviti, a sve drugo nas se nije ništa ticalo. Naprotiv, sada, kad

smo otkrili taj užasni zločin, ja i dalje doduše ostajem na teme da ih mi sami svojim

rukama ne smijemo kazniti, ali da oni ipak ne smiju umadi kazni. Oslobodit demo

Stojka Viteza i poslati ga ovamo. Ne vjerujem da de oni u njemu nadi milosrdnog i

popustljivog suca.

— Weill S time sam sporazuman. Barjaktar de se sigurno temeljito osvetiti. Ali

ako prije toga dođe koji ugljenarov prijatelj i oslobodi ove lupeže? Sta onda?

— S time moramo doduše računati, ali ipak ne može nitko od nas ostati ovdje

da to spriječi.

— Zašto ne? — upita tumač. — Ja sam odmah spreman. Ser David ionako više

ne treba moju pomod jer ste vi kraj njega. U tom slučaju moram se doduše odredi

svoje plade jer ako napustim službu dragomana...

— Besmislica, gospodine Hoti! — upadne Lindsay. — Ja du vas ipak platiti.

Well!

— No, onda ne trpim nikakve štete. Ostat du ovdje i čuvati ove nemani dok Stojko

ne dođe. Ili zar mislite da ovu dužnost nedu dovoljno vjerno izvršiti? Zar možda

smatrate da bih mogao čak pomodi tim ljudima?


— Ne mislim — odgovorih. — Imao sam prilike da vas iskušam. Cuo sam kakvi

su vam prijedlozi stavljeni, ali ih vi niste primili. Niste zatajili ser Dav.du da de

morati umrijeti pa i onda ako plati ono što oni traže. Znam da dete pristati uz nas,

a ne uz ugljenara i njegove ljude, ali ne znam jeste li dovoljno mudri i odlučni da iz-

vedete ono što ste naumili?

— Molim, ser, ne brinite za to! — odvrati tumač. — I ja sam rodom Arbanas.

Kao tumač, često imam posla s jednako podmuklim kao i nasilnim ljudima. Ukoliko

ovamo i stigne netko, ja du odvratiti njegovu pozornost od spilje. Ne bude li za to

dovoljna lukavština, poslužit ču se silom.

— Zar dete to zaista učiniti?

— Svakako! Mislite li da ne znam što bi čekalo i mene da vi niste došli? Ti ljudi

su mi obedali slobodu, istina je, ali ja je nikad više ne bih ugledao. Nisu smjeli ni

mene ostav.ti u životu jer bih mogao sve odati. Ja sam otac obitelji pa :imam ženu,

roditelje i djecu kojima bi bio ubijen hranitelj. Kad se sjetim toga, ne može mi pasti

ni na um da budem obziran prema ubojicama.

— Well! Vrlo dobro! — dobaci Lindsay. — Ne trebam doduše više tumača, ali

du ipak sve platiti. Počevši od danas pladat du vam četrdeset p.jastera. Bude li sve

u redu, dobit dete i bogatu napojnicu. Well!

— Budite sigurni da de sve biti u redu. Ali kako mi kanite platiti, ser David —

nasmiješi se tumač — ako su vam razbojnici sve oduzeli?

— Ja du od Žutoga opet sve natrag uzeti. Ako pak u tome ne uspijem — potpis

Davida Lindsaya vrijedi posvuda onoliko koliko on usht jedne.

— U slučaju potrebe sam i ja ovdje. Ser David se može poslužiti mojom

novčarkom, iako ona nije tako neiscrpiva kao njegova.

— Aha! — nasmije se Lindsay. — Sad patite od nestašice novca! Sto? Zašto mi

niste u Stambulu prodali ždrijepea? Pladam dobro. Yes! Ali vi imate tako tvrdu

glavu da de iz nje uskoro izrasti rogovi. Well!


ZA VRIJEME toga razgovora stajali smo pred kolibom. Sad uđo-smo u nju. Ugljenar

¡nas upita s, nekom zabrinutom napetošeu:

— No, efendijo, jesi li se uvjerio da ti nisam lagao?

— Rekao si istinu. Da, ja sam štoviše ustanovio da je stvarnost nadmašila tvoje

riječi. Na onom mjestu je spaljeno više ljudi, a ne samo ona dvojica o kojima se

prvotno radilo. Tko su bili oni ostali?

— To su bili, bili — moraš li znati, efendijo?

— Ne moram. Radije zadrži za sebe! Ipak se može pretpostaviti da si

inapljačkao mnogo novaca. Gdje si ga sakrio?

— Ja imam samo ono što ste .našli kod mene.

— Ne laži! Te su stvari pripadale Stojku. To je bila Stoj kova imovina. Gdje se

pak nalazi onaj udio u plijenu što ti ga je isplatio Žuti i gdje je plijen od onih

razbojničkih napadaja što si ih povrh toga izvršio na vlastiti račun?

— Kažem ti da nema više ničega.

Sidi, treba li da pripalim fitilj? — upita Halef približavajudi luič fitilj u.

— Pripali!

— Ne, ne! — viknu Sarka. — Nemojte me baciti u zrak. Kažem ti istinu. Ovdje

kod mene se ne može više ništa nadi.

— Ovdje ne može, ali zato vjerojatno negdje drugdje.

Razbojnik je šutio.

— Govori jer de Halef inače zapaliti fitilj.

— Ovdje nemam ništa, moj šurjak je sve spremio za me.

— Janak? A gdje?


Zakopao je ispod svog ognjišta.

— Ah! Ovdje se dakle nisi osjedao sigurnim? No meka novac zasada ostane kod

Janaka. Nemamo vremena da se vradamo da bi podigli taj krvavi novac. Sad sam

svršio s tobom. Više me nedeš vidjeti. Odnesite tog nitkova!

— Efendijo, ti si mi obedao da nas ¡nedeš ubiti! — viknu Sarka.

— Obedao sam, a ja držim riječ. Mi vas nedemo ni dotadi. Smrt de vas zaskočiti

s druge strane. Ved vam je tako blizu da je ved uzdigla ruku da vas zgrabi.

— Kakva smrt? — upita on sav pun straha i to upravo ¡u času kad su ga moji

drugovi digli da ga odnesu.

— Ubrzo deš je upoznati pa ti to ne moram unaprijed redi. Odnesite ga!

Moji drugovi ga odnesoše. Rekao sam Halefu da umjesto ¡njega donesu alima.

Njega nisu doveli u kudu, ved k vatri. Halef mu je skinuo uže s nogu tako da je

mogao hodati. Muharem je čvrsto stisnuo usta pa se nije ni udostojao da nas

pogleda, premda mu se smrtni strah ocrtavao na licu.

—- Htio bih od tebe nešto doznati. Morat deš to redi ako ne želiš da ponovo

dobiješ pedeset batina. Moram znati kako se potajice dade stidi u Zutovu karaulu.

Englez mi još nije bio ispripovjedio kako su njega otpremili onamo, ali imao sam

dovoljno razloga da vjerujem kako se to moglo izvesti samo nekim skrivenim

putem. Morao sam doznati kuda vodi taj put.

Muharem je buljio preda se u zemlju ne odgovarajudi.

— No, nisi li me čuo? — upitah ga. Kako je i dalje šutio, dadoh znak Halefu koji je

držao spreman bič. On zamahnu, ali Muharem uzmaknu za korak, dobaci mi bijesni

pogled i reče:

— Da me nisi opet dao tudi! Odgovorit*du ti, ali to de biti tvoja propast. Tko se

ugura u Zutove tajne, taj je izgubljen. Nedu ti lagati, ved du ti priznati istinu, ali

upravo ta istina odvest de vas u ruke strašne smrti. To de biti moja osveta. Dakle,

što želiš znati?


— Jesi li ti Zutov povjerenik.

— Jesam.

— Poznaješ li.sve njegove tajne?

— Ne poznajem sve ved samo neke.

— Znaš li za ulaz u karaulu?

— Znam.

— Onda ga oplši.

Mržnja je Muharema zavela na veliku neopreznost, a da on to nije ni opazio.

Rekao nam je da nam prijeti smrt. Sigurno je potajni ulaz u karaulu skrivao neku

stupicu za neupudene pa se sad radilo samo o tome da ustanovim u čemu se

sastojala ili gdje sam je morao očekivati. Samo se po sebi razumijevalo da de on

dobro paziti da to ne oda. A na to ga nisam mogao prisiliti ni silom ni lukavštinom.

Ipak je postojalo sredstvo da doznam istinu. Morao sam pomno promatrati

njegovo lice. Čovjek kao što je cn, a pogotovu u srdžbi, nede modi potpuno vladati

svojim licem. Vjerojatno uopde i nije mislio na to da bi ga mogao odati izraz lica.

Zato sam se postavio tako da sam ga za vrijeme razgovora mogao gledati; lice mu

je bilo okrenuto prema vatri. Pri tome sam batinom pročeprkao po zapaljenoj hrpi

drva da je plamen liznuo visoko i sve osvijetlio. Oprezno sam ude-sio što

ravnodušnije lice i spustio očne kapke tako da su napola pokrili oči te je moj

pogled izgledao manje oštar.

— Put kroz planinu ne poznaješ — započe on. — Zato deš morati jahati kroz

Kolašin. Tragovi kola de te odvesti do jednog gaza u kome je voda plitka. Ispod

Kolašina spaja se Crni Drim s Bijelim, a zatim zavija prema zapadu i teče kraj

Rugove. Nedeš međutim poja-hati niz Drim, ved iz Kolašina vodi cesta u Rugovu. To

je ona ista cesta koja vodi iz Ohrida u Skadar. Cesta se pruža uz lijevu obalu Drima

dok Rugova leži na desnoj. Ondje deš vjerojatno odsjesti u hanu. Handžija je Grk i

zove se Kolami. Ved iz toga što ti sve tako tačno opisujem moraš razabrati kako

sam uvjeren da deš propasti.


Upravo te riječi, da iz Kolašina ne smijem podi kraj Drima, ved cestom, izgovorio je

nekako naglo i naglašeno da sam u njima osjetio jasnu namjeru. Bilo mu je očito

stalo do toga da krenem tim putem. Ako sam to zaista morao učiniti i ako nije bilo

drugoga puta, onda smo na toj cesti morali biti oprezni.

— Kani se tih primjedbi! — dobacih. —• Nisam te pitao za put, ved za karaulu.

— Karaula se nalazi u visokoj šumi na obali rijeke. Svatko te može uputiti

onamo. Nadi deš prastaru napola srušenu kulu stražaru koja leži usred velikih

ruševina. Uski ¡ulaz ne nalazi se prizemno, ved visoko gore. Nekad su ulaze gradili

tako da otežaju juriš na karaulu. Tko je htio da uđe kroz vrata morao se do njih

uspeti visokim ljesitvama.

— Postaje li takve ljestve?

— Ne. Danas više i nisu potrebne. U zidu kule izbijeno je na određenim

razmacima kamenje pa su tako nastale udubine koje omoguduju uspon d® ulaza.

Ali gore nedeš nadi ništa osim ruševina i urušenih zidova.

— A ispod toga?

— Nema ničega.

— Ne vjernijem. Koliko je visoko iznad zemlje ulaz u kulu?

— Otprilike za dvije visine čovjeka.

— Iznad toga su nekada bile odaje, a ispod ulaza mora da su postojale druge

prostorije; vjerojatno i danas postoje. Nitko ne bi sagradio kulu visoku preko šest

aršina1, a da ispod ulaza ne bi bilo nikakvih prostorija.

Donji dio sigurno nije šupalj jer ljudi nisu usprkos veoma pomnom traženju nigdje

otkrili prilaz u dlonje prostorije. Kula je slična okruglom stupu koji je od zemlje do

navedene visine pun i bez unutarnjih prostorija, a tek odande naviše šupalj. Pa

ipak se ispod kule nalazi spilja koja nije ni u kakvoj vezi s njome, a nije bila nikada

ni ranije. To su rovovi starog rudnika srebra koji je ovdje postojao u pradavna

vremena. Okno koje je vodilo u unutrašnjost zasuto je pa je na tom mjestu izraslo


drvede tako da se ulaz ne može više pronadi. Nekada je postojao i rov koji je s

obala Drima vodio u okno da bi iz rudnika otjecala voda. Ulaz u taj rov bio je

zazidan pa nitko nije znao za nj sve dok ga nije otkrio jedan od naših prijatelja.

Kroz taj rov moraš udi u rudnik. On te vodi duboko u unutrašnjost zemlje sve dok

ne dođeš u neku veliku okruglu porstoriju iz koje vode ulazi u više komorica.

— A u jednoj od tih komorica nalazi se čovjek po imenu Stojko?

— Tako je.

— U kojoj?

— Kad uđeš kroz rov, nadi deš se upravo nasuprot njegovoj komori ci.

— Ali ona je zatvorena.

— Samo drvenim kračunom koji se dade lako otvoriti.

— Može li se prodi kroz rov bez teškoda?

1 Stara tunska mjera za dužinu = 0,68 m.

— Tako lako da uopde ne trebaš svjetla. On vodi posve ravno pa se polako i

jednolično uspinje. Dno mu je pokriveno daskama koje su malo skliske. Na jednom

mjestu prolaze preko jedne podzemne pukotine, ali su ondje tako dobro

pričvršdene da ne postoji ni najmanja opasnost.

Rekavši to, Muharem prezirno slegne ramenima da bi potcrtao to pomanjkanje

opasnosti, no istodobno me iz njegovih očiju pogodi podmukli i trijumfalni pogled,

a tamne mu se obrve trznuše gore i, opet se spustiše kao da ih je okrenula neka

živa misao. Taj pogled, taj trzaj obrva, potrajao je svega pola sekunde, ali je za

mene bio veoma značajan jer sam sad znao na čemu sam. Upravo na toj pukotini

vrebala je opasnost.

Uostalom, Muharem mi je sigurno ved i prije lagao. Donji dio tornja nikako nije bio

građen bez unutarnjih prostorija. Zidovi debeli dva aršina pružali su dovoljno

sigurnosti od neprijatelja, pogotovu što se prvi ulaz nalazio visoko iznad zemlje.

Bivši stanovnici karaule, stražari, nisu trebali samo stambene prostorije, ved i


podrume i skladišta. Zašto da ta skladišta ne budu smještena u donjem dijelu

tornja i zašto bi se građenjem bez unutarnjih prostorija ututanj tratio novac i

vrijeme?

Zar se ovdje zaista nalazio rudnik srebra? Sigurno je to bilo prije turske vladavine,

možda u staroj Srbiji. Ovdje negdje tekla je granica na kojoj su se nalazile kule

stražare pa je možda jedna od tih karaula trebala poslužiti kao zaštita rudnika.

Ako sam pravilno nasludivao, onda ono rudarsko okno s obzirom na veliku blizinu

granice i neprijateljskih plemena nije izlazilo iz -zemlje na otvorenom prostoru, ved

upravo u samoj tvrđavi. Muharem mi je spominjao ostatke nekih zgrada u blizini

kule. Možda se ulaz u okno nalazio ispod njih, dakle pod neposrednom zaštitom

posade u karauli.

K tome nisam vjerovao u to da je rudarsko okno namjerice za-tnpaino. Samo u

¡srednjoj Evropi zatrpavaju istrošena okna. Turcima ne bi palo na um da se ladaju

takvog mukotrpnog posla koji zahtijeva «amo troškove, a ne ispladuje se

neposredno. Turcima je posve svejedno hode li koji Makedonac1 ili Arbanas pasti u

otvoreno rudarsko okno i slomiti vrat. Alah je tako htio — veli Turčin i to mu je

dosta.

1 Autor spominje sna ovom mjestu Bugare. Nije mu jasino koji narodi nastavaju taj dio Balkanskog paluotolka. (Op. prev.).

Ako je otvor u rudarsko okno još postojao, morao se nalaziti posve blizu sakriven

ispod ruševina. Nadalje je bilo mogude da postoji tajni spoj izmieđu prizemnih

prostorija kule i okna. Sigurno bi mi Muharem mogao nešto redi o tome, ali ga

nisam mogao na to prisiliti. Zato mu na njegovo posljednje uvjeravanje

ravnodušno odgovorili :

— Ali gdje se onda skriva za nas opasnost o kojoj si govorio?

— Ona de vam /zaprijetiti tek kad uđete u onu veliku okruglu prostoriju da

oslobodite zatvorenike.

— U čemu se sastoji ta opasnost?


— Ne znam. A sve kad bih i znao, ne bih ti to odao. Cim čovjek poznaje

opasnost, ona više i nije opasnost.

— Mogu te bičem prisiliti da govoriš.

— Pa sve da me i ubiješ, ipalk ti ne biih mogao redi nešto što i sam ne znam.

Morao bih, da izbjegnem batine, izmisliti kaikvu laž koja bi zvučala vjerodostojno.

— Ali odakle onda uopde znaš da postoji nekakva opasnost?

— Žuti je govorio o tome. Rekao je da je svatko izgubljen tko bez njegova

znanja uđe u onu okruglu prostoriju. Mora da postolja neki uređaj koji ubija

svakog nezvanog posjetioca.

— Hm! A kalko demo pronadi ulaz u taj rov što si ,nam ga opisao.

— U njega možeš udi samo iz rijeke. Treba se čamcem odvesti malo uz vodu.

Prijeko na drugoj strani vodi cesta, a s ove strane uzdiže se iz rijeke strma stijena.

Budeš li tačno pripazio, pronadi deš mjesto na kojem ta stijena — a njome i rijeka

— zavija. Drim je ondje veoma dubok i upravo tamo nalazi se ulaz u rov koji je kod

običnog vodostaja tako visok da se u nj može udi sjededi u čamcu, a da se glavom

ne dotakne strop.

— I ta ruipa je tek nedavno otkrivena?

— Jest. Jer odozgo vise povijuše i potpuno je sakrivaju. U nju se treba uvesti

čamcem do kraja kanala i vezati ga o kolac koji je čvrsto zabijen u kamenu.

— To i nije baš posve neopasno. Zar je tim putem odveden Stoj'ko?

— Jeste, a isto tako i onaj Englez koji stoji uza te. Možeš ga mirno ipitati; on de

ti to potvrditi.

— Ima li tamo na kraju toga rova još i drugih prostorija, osim onog velikog

okruglog prostora i izbica koje ulaze u nj?

— Ne, nema, sve to leži duboko ispod karaule, ah mi smo uzalud tražili okno

koje Ibi Vodilo gore. Ono je zasuto.


— Tko donosi zarobljenicima hranu i pide?

— Ne znam.

— Imaš li još nešto dodati svom opisu?

— Nemam. Rekao sam ti sve što znam. Žuti mi je kazao da svatko mora

umrijeti tko nepozvan uđe u okruglu prostoriju. Zato sam maločas rekao da vas

čeka, sigurna smrt ako zaiista poduzmete nešto protiv Kara Nirvana.

— No, mi ne moramo sami udi u taj rov. Poslat demo nekog drugoga.

— Onda de taj drugi umrijeti, a vi nedete ni doznati kako je prošao.

— Ih du dati uhapsiti Žutoga pa de nas on morati odvesti onamo.

— Uhapsiti? — nasmije se Muharem. — Ako u Rugovu želiš nekoga uhapsiti,

moraš otidi najboljem Zutovom prijatelju. Protiv njega ne možeš poduzeti ništa. On

je veoma ugledan čovjek. Potražiš li pomod protiv njega, namjerit deš se na ljude

koji su ili njegovi saveznici ili ga smatraju tako čestitim i velikodušnim čovjekom da

ti nede povjerovati nijedne riječi. Mi smo pali tebi u šake, ali om de ti se nasmijati.

Budete li otvoreno nastupili protiv Kara Nirvana, svi de misliti da ste ludi. Budete li

pak potajice radili protiv njega, srnut dete u sigurnu propast. Radite što hodete.

Džehe-nem vam je svakako siguran.

— Pakao? Smrt? Nikako! I opet si se prevario u nama. Dopuštaš da te nazivaju

alimom, učenjakom, a kraj toga si tako naivan da bih gotovo mogao prema tebi

osjetiti samilost. Ta ti si mi tačno rekao kakve nas očekuju opasnosti!

— Ja? Ja ih ni sam ne poznajem!

— Nemoj pokušavati da me zavaraš. Ved sam ti dokazao da to ne možeš. Prva

opasnost nas čeka na cesti između Kolašina i Rugove. Ondje vrebaju Oba Alađžije

koji su te pratili. Žuti se sigurno pobrinuo za to da su opet naoružani pa im je

vjerojatno dao i nekoliko pratilaca. Mi demo, mislim, ipak pojjahati tom cestom jer

se ne bojimo neprijatelja. Ah oni neka se čuvaju nas! Ako nas opet napadnu,

nedemo im više pošteđiti život.


Kara Nirvanov povjerenik se nasmije skrivajudi svoju nelagodnost.

— To je smiješna misao! — reče. — Aladžije vam sigurno nede više niišta

nauditi; sretni su da su izmakli odavde.

— Vidjet demo! A ona druga, svakako mnogo veda opasnost čeka nas u rovu na

onom mjestu gdje bismo na daskama imali prijedi preko pukotine u hodniku.

Kažem ti da na te daske nedemo stupiti dok ih tačno ne pregledamo. Možda su

položene tako da svaki neupudeni mora pasti'u ponor. Nama se to sigurno nede

dogodliti. Kasnije demo u onoj okrugloj prostoriji, ,za koju si rekao da nam u njoj

prijeti opasnost, biti potpuno sigurni.

Muharem prolkume i udari nogom o zemlju, ali ne reče ni riječi.

— Vidiš da sam te progledao — nastavah. — Znam da si mi lagao. Pokušavao si

da moj pogled odvratiš od prave opasnosti. Sad znam ono što sam htio znati pa du

te dati odvesti natrag u spilju. Želim ti ugodan boravak u njoj. Napregni malo svoju

učenost i razmisli kalko biste mogli umadi iz spilje.

Sad su mu opet svezali noge i odnijeli ga. Zatim je Halef ponovo htio zapaliti svoju

»vatricu« ali ja ga odvratili od toga.

Pogledali smo koliko novaca ima u vredicama. Halef ih je donio iz sobe, otvorio i

istresao novac na mog raizmoitani poijas. Nabrojili smo šest stotina pijastera i

trideset srebrnih medžidija, te osam tisuda pijastera u zlatnicima od funte i pola

funte. To je bio veliki iznos.novca. Cemu ga je Stojko uopde nosio sa sobom?

Novac smo stavili natrag u vredice, a zatim doveli ona četiri konja da ih

pregledamo. Rekli su nam da je ijedan od njih izvrstan. Bio je to zladani alat s

bijelom lisom, tako divan konj da sam ga smjesta uzjahao da ga iskušam bez sedla.

Vrlo je osjetljivo slušao na pritisak stegna, ali je, kako sam odmah opazio, prošiao

neku meni nepoznatu školu.

— Divna životinja! — dobaci Englez. — Hodemo li je povesti sa sobom?

— Svakako — odgovorih. — Povest demo uostalom sve konje koji su ovdje.

Samo tumač Hoti zadržat de svoga konja. Ipak bi se moglo dogoditi da ovim


lupežima na neki neočekivan način uspije da umaknu iz spilje. Za taj slučaj demo

ukloniti konje pa se bar time pobrinuti da nitko ne može tako brzo za nama.

— Well! Moliim dajte meni alata! Jašudi ovamo, sjedio sam na jarcu pa me još

uvijek boli cijelo sjedalo. Yes! Upravo mi je tako kao da sam se sikotrljao niz čitav

Cimborazo i još se prekotrljao preko prašume. Nadam se da nemate nlišta protiv

toga.

— Protiv onog zavidnog osjedanja u vašem sjedalu? Ne, ser David, protiv toga

nemam ništa.

— Glupost! Mislim protiv toga da jašem na alatu?

— Samo ga uzmite.

— Na ¡kafco dugoi?

— To ne bih mogao redi j^er konj nije naš.

— Treba li da i ovdje pronađemo pravog vlasnika?

— Možda. Ne vjerujem da bi ugljenar mogao imati takvog konja. Konj je

ukraden. Možda mu je Vlasnik bio Stojko.

— Čujte, mister Kara, vi imate dva ili tri sVojlstva koja mi se prilično sviđaju, ali

zato vam nedostaju druge prednosti. Tako na primjer niste sposolbni da budete

kradljivac.

— Zar vi možda jeste?

— Suvišno pitanje! Jedan Lindsay nikada ne krade, ali toga alata bih poveo sa

soibom. Dobar plijen.

— Hm. Za lupeža je sve dobar plijen čega se uspije domodi — nasmijah se.

Zatim rekoih svojim drugovima turtskim jezikom: — Odvedite konje. Sjest demo uz

vatru i pogledati ima li još dovoljno medvjeđeg buta za sve nas. Zatim opet

nastavtih engleski: — Za ser Davida je ostao medvjeđi but i pola medvjeđe šape.


— Me-anedvjeđi but? — Me-medvjeđa šapa? — upita Lindsay širom razjapivšli

velika usta.

— Tako je, ser David. Osko i Omar óe dovesti naše konje jer se na rijlima nalaze

poslastice što sam vam ih spomenuo.

— Od pravog medvjeda?

— Da, čak od sjevernog medvjeda koga smo prekjučer uhvatili u stupicu. Vrlo

je lako upao u nju jer smo mu kao meku stavili orve prašnjake.

— Glupost! Govorite razborito, ser! Imate li zaista međvj'eđeg mesa?

— Imamo. Uspjelo nam je da ubijemo jednu takvu životinjicu.

— Halo! Pripovijedajte!

Neka vam to pripovijeda Halef. On je ubio medvjeda i dobio krzno. Po krznu

možete razabrati kako je medvjed bio golem.

— Mali Halef? Ubio medvjeda? Well! To rado vjerujem. Halefe. budite tato

dobri i isprSpovjedite mi tu pustolovinu.

Halef je odmah udovoljio tom zahtjevu. Silno je uživao u pripovijedanju, osobito

kad je govorio o onome u čemu je i sam sudjelovao. Smjesta je započeo na svoj

poznati način:

— Da, o Lindsay-beje, sreli smo medvjeda i ubili planinskog gorostasa. Tragovi

su mu bili kao slonove stope, pred njegovom veličinom mogli bi zadrhtati svi

narodi svijeta. Usprkos tome, naša mu je kugla prodrla u prtsa, a naš nož ga je

dokrajčio. Ne može više jesti konjetine i zasladiti nepee zakuskom od malina.

Ispekli smo njegove noge i gotovo pojeli desnu stranu njegovog mirovanja. Kako je

došlo do toga da smo ga izbrisali iz popisa zemaljskog života, to deš doznati kako bi

ti bolje prijala ona polovica šape što je još imamo.

Kako je poznato, Lindsay i Halef su se usprkos uzajamnog slabog poznavanja

njihovih maiternjih jezika, ipalk mogli prilično dobro sporazumijevati. Englez je

sabrao malu zalihu arapskih i turskih riječi, a Halef se za vrijeme našeg druženja s


Lindsayem trudio da upamti neke engleske izraze. K tome je pridolazilo da sam i ja,

ako nismo imali o čemu razgovarati, pripovijedao mališanu o svojoj domovini.

Morao sam mu posebno tumačiti oino što nije mogao razumjeti i neke pojmove

nazivati njihovim njemačkim imenima, a on bi nastojao da iih upamti. Talko je

zapamtio priličan broj njemačkih izraza pa je koristio priliku da pokaže svoje znanje

koje je, po njegovom mišljenju, bilo znatno. Sad mu se za to pružila prilika koju je

rado prihvatio.

Pripovijedao je upola turskim, upola arapskim jezikom i obilno se služio engleskim

i njemačkim riječima. Njemačke je upotrebljavao što je više mogao ne maredi jesu

li pravilno primijenjene ili n:\ To je stvaralo divnu kašu u kojoj sam potajice uživao.

Ser David ga je međutim ozbiljno slušao pa samo kadšto doibacio poneko pitanje

kad b'i Halef po koju rečenicu izrekao odviše nerazumljivo. Ako bi pak stvar posve

zapela, tumač Hoti bi pomogao svojim poznavanjem jezika. Osim toga i živahni

mališanovi pokreti rukama mnogo su pomogli razumijevanju njegove pripovijesti.

Za to vrijeme doveli su Osko i Omar naše konje i mi pripra vismo ražanj da

ispečemo ostatke medvjedovine. Uostalom, Halef je govorio istinu. On je doduše

svoj udio u lovu na medvjeda istaknuo

u najsjajnijem svjetlu, ali je ipak naglasio da više ne bi bio živ da mu ja nisam

pravovremeno priskočio u pomod.

Bio je pravi užitak promatrati izraze Englézova lica dok mu je Halef pripovijedao.

On je običavao, pogotovu ako hi ga nečije pripovijedanje živo zanimalo,

netremnioe promatrati pripovjedača i oponašati njegove pokrete lica. To je i sad

činio. Na njegovu licu se vrlo tačno ponavljala veoma živa Halefova mimika.

Njegove oči, obrve, veliki nos, široka usta, ¡sve se to neprekidno pokretalo, a

bududi da je Englezovo lice bilo posve drukčije od Halefova, upravo suprotno, to su

i pokreti bili vrio smiješni, samo što ja nisam smio dopustiti da to Englez opazi.

— Well — reče on kad je Halef dovršio. — To ste dobro obavili, dragi Halefe!

Nisam bio prisutan — šteta! Prati me strašna smola. Uvijek se nešto umiješa kad

treba da izvršim kakvo junačko djelo. Yes!


— Tako je — nasmiješili mu se — događa se štoviše i to da vas uhvate i zatvore

u karaulu. Uostalom, ikakvo je to junačko djelo zapravo bilo koje vas je navelo da

se tako neočekivano iskrcate u Albaniji?

— Hm! To pitanje sam ved očekivao. Moiram se ispovjediti. Well! Ovamo sam

došao samo zbog ljubavi i prijateljstva prema vama. Yes!

— To me duboko dira. Prijateljstvo koje stavlja na kocku da ga u nekoj spilji

uguše dimom, može me natjerati na najgorče suze ushidenja.

— Ne rugajte se! To je bilo do-bro mišljeno. Htio sam vam priskočiti u pomod.

— Ah taiko! Jeste li znali gdje možete naidi na nas i jeste li poznavali opasnost u

kojoj srno se nalazili?

— Yes! Prije nego što sam otputovao iz Stambula posjetio sam Maflaja, kod

kojega ste stanovali, da se s njim oprostim. Njegov sin Isla se upravo vratio iz

Jedrena. Pripovijedao je što se ondje dogodilo. Cuo sam da kanite odjahati u

Skadar trgovcu Galingréu. A najprije za bjeguncima; opasni lupeži, strašni

razbojnički harambaše. Odlučio sam da du vam pritedi u pomod.

— Nikad vam se ne mogu odužiti za tu ljubav, ser David! Vi ste nam tako

vrijedno i izdašno pritekli u pomod da nam na kraju nije preostalo ništa drugo nego

da vas izvučemo iz one jame.

— Smijte se samo, smijte! Uopde nisam znao da postoji ta

jama!

— Ni mi nismo znali za nju, a ipalk nas nitko nije bacio u nju. Kako vam je

uopde uspjelo da taiko brzo provedete svoj slavni plan?

— Vrlo jednostavno. Potražio sam na Zlatnom rogu kakvu zgodnu priliku za

prijevoz, ali je nisam našao. Unajmio sam dakle mali parobrod nekog Francuza koji

nije pravo znao što da ukrca. Well!

— To. je pravi David Limdsay! Bududi da nije odmah našao prikladnu vezu,

unajmio je čitavi parobrod. Gdje je taj brod? Je li otplovio kad ste se iskrcali?


— Nije, motra čekati dok se ne vratim. Leži dolje u Baru. Loša luka, odviše

plitka. Ali drukčije nije išlo. Yes!

— Samo nastavite! Sto ste radili kad ste se iskrcali?

— I sami znate. Uzeo sam konja, tumača Fana Hotija, nekoliko slugu i odja'hao

ovamo gore. Sad sam ovdje. To je sve!

— Ako vi to nazivate sve, onda bih htio da najprije znam što znači ništa. Putem

ste na moru imali dosta vremena da složite nekakav plan.

— Plan? Ne trebam ga. Stvar se uvijek drukčije odvija. Yes.

— No onda se zaista ne čudim što ste tako divno stradali. Ako čovjek poduzima

stvar kakvu ste vi poduzeli, onda ipak mora malo promisliti kako de je izvesti.

— To sam i učinio. Najprije sam kupio tursko-engleski liječnik ser Johama

Redhousea. Stajao me je četiri stotine pijastera . . .

— I ipalk ste usprkos tom liječniku poveli sa sobom tumača.

— Morao sam. U knjizi se nalazilo odviše mnogo turskih slova; nisam ih umio

čitati.

— Dakle je ved i sam uvod u vaše spasavalačko putovanje bio popraden,

neizmjernim uspjehom. Kupili ste knjigu koju ne umijete čitati. To je vrlo dobro.

Sad ste samo još trebali, da vaš pothvat usavršite, uzeti tumača koji ne razumije

engleski pa bi junačka djela odmah mogla započeti.

— Čujte, ser, budete li mi se smijali, uzjahat du alata i ostaviti vas na cjedilu.

— Jeste, i odjahat dete Aladžijama i Žutome ponovo u ruke da vas opet

zatvore. Uostalom, vaša zamisao da krenete u Rugovu i nije bila tako lioša. Kako

ste se tome dosjetili?

- Raspitao sam se kod tumača i proučio geografsku kartu. Doznao sam da ste

krenuli u Melnik, a znao sam da želite u Skadar. Mogli ste dakle podi samo jednim

putem pa sam vam morao pojahati u susret.


— U tom vašem računu izgulbUi site međutim iz vida da ja obično ne jašem

glavnom cestom. Zaista je čudan sticaj okolnosti da smo se ovdje našli. Da

govorimo ozbiljno: moram vam zaista biti od srca zahvalan što ste se zibog nas

izvrgli tolikim opasnostima. Ali ipak me podilazi neka tiha slutnja da vas je pri tome

vodila i neka mala sporedna namjera.

— Koja?

— To i sami znate. Imam li pravo?

Pokazao sam preko ramena prema našim konjima. Linidsay na-tegnu nos desno i

lijevo kao da ga smeta u neprilici, nekoliko puta se nakašlje, a zatim odgovori:

— Well! Pravo ste pogodili. Mogli ste se s obzirom na vranca i predomisliti. Vilo

bih ga volio kupiti. Platio bih za nj golemi novac.

— Svog Rija ne prodajem. Jednom zauvijek. Nemojte dakle skretati s našeg

pripovijedanja. Niste li se u Skadru sjetili onog najpotrebnijega što ste trebali

učiniti: trgovca Galingrea?

— Dakako da sam pomislio na nj. Bio sam, štoviše, kod njega. Morao sam upitati

niste li možda ved i vi stigli.

— Nisam nikako mogao stidi. Ali vi ste ga morali opomenuti, ser David.

— To sam i učinio.

— A što je rekao?

— On? Hm, uopde ga nlije bilo ondje.

— Gdje je bio?

— Negdje na Kosovom polju da kupi žito. On je trgovinom žita stekao znatan

imutak. Sad je prodao svoju trgovinu i želi se preseliti u Skopje da ondje osnuje

novu. Makedonija je veoma bogata zemlja, vanredno plodna.

- Od koga ste to doznali?


— Od svoga tumača koji je to čuo u gradu.

— A ne kod samoga Galingrea?

— Ne.

Dobro sam poznavao čestitog Engleza i naslutio da je htio tu stvar izvesti lukavo,

ali upravo zbog toga počinio je najvedu glupost. On je uživao tražedi pustolovine,

ali bi pri tome vedinom stradao.

— Jeste li tumača i sluge unajmili ved u Baru? — upitah ga.

— Jest. Zatim smo odjahaili u Skadar. Vrlo loš put, neko vrijeme čvrsto

popločen, a zatim raskopan. Zatim duge staze kroz močvaru. Sav prljav stigao sam

u Skadar. Ondje odmah Galiingréu.

— Tko vas je primio?

— Odveli su me u poslovnicu. Potpuno je prazna jer je posao prodan. Ondje

samo zastuipnik, fini, spretni, iskusni i vrlo ljubazni čovjek.

— Jeste li čuli kako se zove?

— Dakako. Zvao se Harnd en Nasr.

— Ah! Izvrsno!

— Poznajete li ga možda, mister Kara?

— Poznajem ga čak vrlo dobro.

— Krasan čovjek, zar ne?

— Veoma krasan! Mora da se silno radovao što vas je upoznao, pogotovu ako

ste mu pripovijedali o meni.

— Čudno! Uopde nije pokazao da vas poznaje.

— Sigurno je imao razloga. Jeste li mu rekli zbog čega ste došli u Skadar?


— Yes, sve sam mu ispripoVjedio, vaše doživljaje u Stamlbulu i Jedrenima, bijeg

Baruida el Amazata, Manaba el Barše i tamničkog ključara, a na kraju sam ga

ozbiljno opomenuo pred Barudovim bratom Harnd el Amazatom. Nitkov, varalica,

sve sam mu rekao. Yes!

— Izvrsno. Sta je odgovorio?

— Mnogo puta mi se zahvaljivao i ponudio me vinom. Harnd el Amazata su ved

progledali i otjerali. To je bilo pametno. Zatim me je upitao kojim vam putem

kanim krenuti ususret. Rekao sam mu da du podi u Kalkandelen i u Skopje pa du

vas u tom smjeru sigurno sresti. Mister Hamd mi je rekao da je to vrlo dobro i dao

mi izvrsne savjete.

— Taj čestiti čovjek!

— Yes. On je doduše Turčin, ali je ipak džentlmen od glave do pete. Dao mi je

štoviše i preporučeno pismo.

— Tako! A kome je bilo upravljeno, poštovani prijatelju?

— Najuglednijem trgovcu konjima cijele zemlje. Kara Nirvanu u Rugovi. Sigurno

nije dobro poznavao tog lupeža jer me je upravo taj Kara Nirvam uvalio u

nepriliku.

— Je li to preporučno pismo bilo otvoreno?

— Nije.

— I vi ga niste otvorili i pokušali da ga pročitate?

— Jeste li ludi, ser? Ja sam džentlmen pa ne kršim tajinu pisama. Zar me zaista

smatrate tako nepristojnim?

— Hm! Otvoreno vam priznajem da bih ja u tom slučaju sigurno bio veoma

nepristojan.

— Tako? Tuđa pisma otvarate, ali tuđi konj vam je svet? Neobičan čovjek.


— Neobičnost često pruža prednost. Vi ste dakle razgovarali samo s tim

zastupnikom? Zar Galingre nema obitelji?

— Zenu i udanu kder. Zet stanuje u istoj kudi.

— Onda bih na vašem mjestu posjetio te ljude.

— Htio sam to učiniti, ali zet nije bio kod kude, a dame su bile još u jutarnjoj

odjedi i veoma zaposlene spremajudi stvari. Nisu mogle nikoga primiti.

— Jesu li vam to one poručile?

— Ne. Rekao mi je zastupnik.

— Zašto su spremale stvari?

— Sele u Skopje. Galingre im je poslao glasnika da se nede vratiti u Skadar, ved

ih čeka u Skopju. One su za dva do tri dana kanile podi za njim.

— Znate li tko je bio taj glasnik što ga ,je Galingre navodno poslao?

— Ne znam, ser.

— Hm! Nije li vam taj vrijedni Hamd en Naisr povjerio da je to bio oin sam?

— No, to nikako nije mogude. Ta on je kao poslovođa morao ostati kod kude.

— Ali nije ostao! Odjahao je s Galingreom, a zatim se vratio da dovede njegovu

obitelj i njegov imutak.

— On bi mi to bio rekao.

— Prešutio vam je on i posve druge stvari. Taj ljubazni gospodin, kojega vi

smatrte pravim džentlmenom, nitkov je od glave do pete.

— Dokažite to, mister Kara!

— Odmah. Taj vam se čovjek, kad ste otišli, sigurno grohotom smijao.

— Smijao? Impossibble! Sto vam pada na um, ser?


— Redi du vam čak i to da vas je smatrao strašnim glupanom pa da vas još i

danas smatra takvim.

Za vrijeme našeg razgovra spekao se medvjedi but i šapa. Lindisay je dobio šapu i

upravo je stavio prvi zalogaj u usta. Kod mojih posljednjih riječi zaboravio je

zatvoriti usta. Neko je vrijeme piljio u me, držedi šapu u ljevici, nož u desnici, a

komadid mesa u otvorenim ustima. Zatim ispljune meso i ljuti to upita:

— Mislite li Vi to ozbiljno, ser?

— Da, potpuno ozbiljno — kimnuh.

On skoči na noge, baci nož i medvjeđu šapu, zasuče rukave i viknu:

— Well! Boksat demo! Ustanite, ser! Raspali t du vam vašeg glupana po želucu

da dete izleti ti iz ove doline sve do pustinje Gobi! David Lindsay da je glupan!

— Ostanite sjediti, ser David! — odgovorih mirno. — Ne nazivam vas ja tako,

ved sam samo rekao da vas onaj čovjek smatra glupanom.

— Odakle to znate?

— Mislim da je tako.

— Onda du ja tu misao istjerati iz vas, ser. Ustajte! Pripremite se! Tresnut du

vas po želucu da vam izleti iz tih poganih ustiju!

— Dobro, spreman sem, ser David! Ali ne sada, ved kasnije kad završimo

razgovor,.

— Ne želim toliko čekati.

— Ali ja nisam prije spreman za borbu, onda dete i vi morati čekati. Izveli ste pravo

majstorsko djelo pa biste za nj morali dobiti odlikovanje. Odjahali ste u Skadar da

toga Galingrea opomenete pred Hamd el Amazatom, pa ste umjesto toga upravo

Hamd el Amazata opomenuli pred nama. Parobrodom ste se oidvezli u Bar da nam

pomognete u opasnostima koje bi nam mogle zaprijetiti, a pri tome ste učinili sve

što ste mogli da nas izručite neprijatelj ima. Da, vi sami ste im u svojoj


prostodušnosti uletjeli ravno u stupicu. Razumljivo je da vam se oni smiju. Ako

¡pod takvim okolnostima mislite da vas oni smatraju pravim čudom od pameti,

onda vas ja ne shvadam.

Te su ga riječi još više razjarile. Stegao je šake, postavio se preda me i, raskrečivši

noge, viknuo:

Sto, i vi mi se to usuđujete redi, vi mister, vi master, vi ser, V. .. . vi. .. vi mesije!

Ustajte i naprijed! Boksanje počinje! Opalit du vam jednu da dete se razletjeti u

crijepove kao lonac za mlijeko.

— Strpite se samo još časak, ser David. Zar zaista niste slutili da je čovjek koga

ste qpiúrnenuli, upravo onaj lupež pred kojim ste ga željeli opomenuti?

— Sto? Kako? Ta nisam lud!

— Tako? Nije li vam udarilo u oči ime toga Galingréovog zastupnika?

— Hamd en Nasr? — Nije.

— A onaj čovjek pred kim ste ga opomenuli, zove se Hamd el Amazat!

— Milijuni ljudi imaju ista imena.

— DObro. Mi smo vam ved ispripovjediii našu pustolovinu u Sahari, umorstvo

mladoga Galingréa te umorstvo vodiča Sadeka na Sot Džeridu. Možete li se sjetiti

kako se zvao ulbojiea, onaj Armenac?

— Yes! Zvao se Harnd el Amazat.

— Ali u ono vrijeme se nazivao drukčije. Prisjetite se malo!

— Ved znam. Nazivao se otac pobjede što se arapski kaže Abu en Nasr.

— No, onda usporedite ta dva imena, Hamd el Amazat i Abu en Nasr s imenom

poslovođe koji se zvao Hamd el Nasr.


Lindsay je još u boksačkom stavu držao ruke ispružene prema meni. Sad ih polako

spusti. I donja usnica mu se sve više spusti, ali lice mu poprimi izraz tako dirljive

zapanjenosti da sam se morao glasno nasmijati.

— Hamd ... en Nasr! — promuca on. — Nebesa! Da nije. . . da nije . . .

On zapne.

— Da, upravo je tako kao što se bojite, ser David! — kimnuh — Vi ste ubojicu

opomenuli upravo pred njim samim. On vals je smatrao tako . . . tako... da kažem

tako neškodljivim da vam je čak dao u ruke preporučeno pismo u kojem je

poručivao Kara Nirvanu da vas zarobi. Vi ste to pismo upravo dirljivim poštenjem

predali na pravu adresu pa su vas dakako zarobili i dovukli ovamo da vas osuše u

dimu kao šunku. Usput ste odali da mi stižemo pa ste čovjeku, kojega tražimo, dali

u ruke oružje protiv nas. To je zaista neobična usluga što

ste je iskazali sami sebi i svojim prijateljima. Eto, to sam vam htic redi. A sad, ser

David, možemo početi s boksanjem. Spreman san Come on!

Ustao sam pa sam se postavio u boksački stav. Ali kad san pružio ruke prema

njemu napola ih podigavši, on se polako okrene još polaganije sjedne, obori

pogled, počeše se obim rukama iza ušiju i tako duboko odahnu kao da ozbiljno

namjerava ugasiti vatru

— No, ser David, mislio sam da me želite odbaciti sve do pustinje Gobi.

— Šutite, ser! — turobno me zamoli. — Pustinja Gobi je u mojoj glavi.

— Da dete me kao lonac za mlijeko razbiti u crijepovlje.

— Ja sam najvedi lonac za ljepilo na svijetu.

— Ili dete mi istjerati iz usta želudac.

— Šutite! Moram misliti na svoj vlastiti želudac. U njemu se nalazi David

Lindsay i još kako! Well! Yes!


— Cimi mi se da više ništa ne umišljate zbog vašeg divnog džentlmena iz

Skadra?

— Jao! Ostavite me na miru s tim nitkovom! Mora da je pomislio da u glavi

imam ovčjeg sira umjesto mozga.

— To sam maločas i ja pomislio, ah vi ste htjeli da se zbog' toga boksate sa

mnom. Zar se sad možda kanite odredi te zadovoljštine?

— Rado, vrlo rado! Imali ste i više nego pravo. Htio bih sam sebe izboiksati. A

sad budite tako dobri i opalite mi zaiušnicu, ali takvu koja de se čuti čak do stare

Engleske.

— Ne, ser David, nedu to učiniti. Tko uvida svoju pogrešku, tome se mora

oprostiti. Da vas umirim, redi du vam da nam niste ništa naštetili. Samo ste vi

osjetili posljedice vaše pogreške.

— Vi me želite samo umiriti.

— Ne želim; to je istina.

— Ne vjerujem. Hamd el Amazat je sad spreman da vas dočeka.

— Nije, jer nas smatra mrtvima. Sigurno je uvjeren da smo pali Žutome u ruke

kome je svakako u svom preporučenom pismu mnogo pisao o nama. Nema dakle

ni pojma o opasnosti koja mu prijeti od nas.

— Prema tome taj nitkov laže da je Galingre otišao u Skopje.

— Svakako. Galingré je možda bio čak i vaš susjed u tamnici jer se nalazi u

karauli kod Rugove.

— Ser!

-— Da, da! Hamd el Amazat je samo zato stupio iu njegov posao da ga uništi.

Otpratio je Francuza kad je ovaj otputovao na Kosovo polje i putem ga izručio

Žutom. Ondje su mu oduzeli novac. Bududi da je Galingré htio nakupovati žito,

pretpostavljam da je sobom nosio znatan iznos novca. Nasludujem da mu je Hamd


el Amazat savjetovao da proda svoju trgovinu i da osnuje novu. Tako je Ga-

lingréov imutak pretvoren u gotov novac. Bududi da se on sam ne nalazi u Skadru,

novac de stidi u ruke njegove žene ili njegovog zeta. Da bi se domogao tog novca,

mora Hamd el Amazat pohvatati te ljude i to tako da nitko ne dozna. Zato im je

donio lažnu vijest da je Galingré otputovao ravno u Skopje i poručio im neka brzo

dođu za njim. Oni sad spremaju stvari i otputovat de, ali ne u Skopje ved u Rugovu

gdje de iščeznuti sa svim onim što nose sa sobom. Taj plan je zamišljen ved prije

dulje vremena i proveden je vanredno lukavo. Hamd el Amazat je pozvao svog

brata Baruda da

dođe k njemu i da se s njime sastane u Karanirvan-hami nedaleko Rugove. Taj je

papirid pao meni u irUke pa mi je poslužio1 kao dalji putokaz. Sigurno su oba brata

namjeravala da s napljačkanim novcem otvore negdje kakvu trgovinu. Dio pljačke

treba da pripadne Žutome. Galingré ,nije dosad još ubijen, ved ga ostavljaju na

životu da bi uz pomod njegovoga potpisa utjerali njegova potraživanja. Tako sam

rekonstruirao cijelu tu stvar pa ne vjerujem da sam se mnogo prevalio.

Lindsay je šutio. Njegova ga je pogreška toliko tištala da u prvi čas nije mogao

misliti ni na što drugo. Primakao sam medvjeđu šapu vatri da se ugrije, a zatim je

pružio Englezu i rekao:

— Ostavite sad ono što je bilo i bavite se radije tim slasnim zalogajem. To de

vam sigurno biti od vede koristi.

— Vjerujem, ser. Vrlo ste obzirni prema meni. Ali ja du ispraviti tu pogrešku,

neumoljivo du progoniti Hamd el Amazata — uhvatit du ga — ustrijeliti! Yes! Well!

— Ne vjerujem da dete za to imati prilike. Vodič Sadek, koga je on ustrijelio, bio

je otac našega Omara. Harnd el Amazat potpada dakle pod Omarovu krvnu

osvetu. Ne možemo učiniti ništa, osim da pripazimo da se sve to obavi bar donekle

čovječno. Jedite dakle, ser David. Kasnije dete nam ispripovjediti kako ste prošli u

Rugovi.

— To možete i odmah doznati.


On stavi u usta golemi komad mesa i počne žvalkati da mu se nos uzdizao i

spuštao, a zatim nastavi:

— Svratili smo se u Karanirvan-han. Domadin kod kude -— predao preporučeno

pismo. Pozdravio me je po tumaču vrlo srdačno. Velika radost — gost — ništa ne

platiti.

— Koliko vas poznajem, Vi ste upravo zato pokazali koliko imate novaca.

—- Of course — dakako! David Lindsay ne dopušta da mu itko išta poklanja.

— Cuo sam o tome prisluškujudi ugljenarov razgovor s Mu-haremom. Žutov

povjerenik je pripovijedao da morate biti vrlo bogati. Uvijek je veoma neoprezno

pokazivati bogato snabdjevenu novčarku.

— Nisam ja ¡nikakva vucibatina. Ne želim da besplatno jedem i pijem.

—- To je vaše mišljenje, ser David, ali ja vam kažem da mi za sve vrijeme našega

dugačkog puta gotovo nikada nismo morali platiti, a ipak nas nitko nije smatrao

vucibatinama.

— Ne znam kako to postižete. Od mene svi traže novaca. Yes. Ukratko, ja sam

u Karanirvan-hanu svakom članu posluge dao obilnu napojnicu. Well.

— A oni su vam na to uzvratili zahvalnošdu koja je svoj vrhunac postigla u tome

što su vam naposljetku oduzeli sve, pa i slobodu. Kako su vas namamili u,,stupicu?

— Pomodu tumača Hota. Pripovijedao sam mu o svojim putovanjima,

iskapanjima, krilatim bikovima i slično. Ovaj je to rekao Perzijaneu. Dao me je

dozvati, nešto tajanstveno mahao po zraku i pokazivao u tumača kao da pred njim

ne želi ništa redi. Dao sam mu dakle svoj rječnik. On ga uze i ode.

— To ste vrlo pametno učinili. Bez pomodi tumača nije Per-zijanac mogao

razgovarati s vama. Tumač bi vas svakako opomenuo. Time što ste Žutome predali

knjigu, vi ste mu istodobno dali u ruke najbolje sredstvo da vas domami u mrežu,

da pri tom ne pobudi tu-mačev© nepovjerenje. Nemojte dakle nipošto redi da je

dragoman kriv. Sve morate pripisati samom sebi. Je li se Žuti snašao u knjizi?


— Vrlo lako. Narednoga dana pozvao me je u neku odvojenu sobu. Samo on i

ja, a knjiga na stoliu. Podvukao je određene riječi, pročitao ih turslki i pokazao na

engleski prijevod. Najčešde su se ponavljale riječi: kanadli ansian i maden.

— Dakle krilati lav u rudniku.

— Jest. Karanirvan me je pomodu riječi, što ih je povadio iz rječnika obavijestio

da de me modu u čamcu odvesti u neki rudnik gdje bih mogao nadi krilate lavove.

— I vi ste to povjerovali?

— Zašto ne? Ako je na Tigrisu bilo kriiatih bikova, onda na Drimu može biti

kriiatih lavova. Ta to je mletački grb! No, ukratko, on me je upitao pogledom, a ja

klimnuh. Stvar je bila dogovorena. Perzijanac je nodu došao po mene i odveo me

do rijeke. Ušli smo u čamac i zaveslali uz struju. Visoka stijena s rupom pokrivenom

biljem; ušli smo u nju, svezali čamac, zapalili zublju. Hodnik s daskama na tlu. Žuti

sa zubljom na čelu, velika okrugla prostorija s nekoliko vrata i jednim kolutom na

stijeni. Onamo zatakli zublju. Perzijanac pljesne rukama, dolazi sluga s čekidem u

ruci. Žuti otvara vrata i pokazuje u njih, ja se saginjem — dobivam udarac po

tjemenu i padam. Gotovo je! Well!

— Ali ser David, kako to da niste osjetili nikakvo nepovjerenje?

— Nisam. Pogledajte samo toga Kara Nirvana! Ima tako čestito lice da čovjek

mora odmah osjetiti prema njemu povjerenje. Tek ovdje sam doznao da je on Žuti.

— No, nadam se da du ga i ja ugledati, a onda du pomno pi*o-motriti njegovo

lice. Dalje!

— Probudio sam se. Ruke slobodne, noge u željeznim okovima, a posvuda

naokolo goli kamen. Zarobljen. Yes!

— To je doduše gruba, ali prilično zaslužena kazna za ovakvu neopreznost.

Kako ste se osjedali? Sto ste mislili?

— Ništa. Proklinjao sam, vikao i urlao — ali nitko nije dolazio. Posve su me orobiti,

Odnijeli su čalk i šešir i sat pa said nosim samo ovi; bijednu krpu.


— Nadam se da dete preboljeti vaš visoki sivi cilinder, premda ste ovamo

dojahali bez pravog pokrivala za glavu. A što se tiče sata, sigurno nedete očekivati

da de vam razbojnici ostaviti tako dragocjeni, -b.'.l jam tima optočeni sat samo da

biste u mračnoj deliji mogli gledati na nj.

Moj sat odbija vrijeme. Nisam znao kalko dugo sam bio bez svijesti. Naposljetku je

došao razbojnički poglavica - sa svijedom,

crnilom, papirom, perom i rječnikom. Uperio je u mene kuburu pa uz pomod knjige

i papira zatražio dozinalku na 250.000 pijastera.

— To je gotovo šesnaest tisuda talira. Taj bi čovjek imao veoma unosan posao

kad bi češde uhvatio takve ptičice i zaista dobio od njih njihov novac. Vi ste

međutim odbili da platite?

— Sure. Derao se na mene turski i armenski, što se mene tiče i perzijski, a ja

sam odgovarao engleski, još kako! Naposljetku je doveo slugu. Svezali mi rUke,

oslobodili noge iz čikova, svezali ih, rubac oko očiju i napolje!

— Kamo? Zar opet kroz rov?

— Ne. Kroz više soba i hodnika. Nosili su me. Naposljetku položili na zemlju,

svezali za dugačko uže i dugo vremena dizali uvis.

— Ah! Dakle u rudniku ipak postoji okno. Da ste bar vidjeli

izlaz!

— Čekajte! Gore svježi zrak. Položili me na zemlju. Ljudi govore, konji topdu.

Ođvazali mi spone na nogama, podigli u sedlo, noge opet svezali ispad konjskog

trbuha. Well! Rubac na očima se malo pomakao. Vidio sam ruševine kuda, okruglu

kulu, i šumu. Yes!

— Dakle rudarsko okno izlazi iz zemlje kod ruševina u blizini kule kao što sam i

mislio!

— Tako je. Otpremili su me. Znate kamo i u čijem društvu.


— Jeste li još dugo imali rubac na očima?

— Skinuli su mi ga tek neposredno prije nego što smo stigli ovamo. U

međuvremenu se smračilo.

— A kako je bilo s vama? — upitah dragomama. — Mora da vam je bilo

sumnjivo kad je nestao ser David?

— Nije — odgovori Hoti. — Nisam ga doduše vidio kad sam se probudio, ah

kad sam upitao za nj, rekoše mi da je pošao pirema selu, polako i mirno kao da

šede. To nije bilo ništa neobično. Nisam svom gospodaru mogao zabraniti da malo

pogleda selo i rijeku. Onda je dojahao onaj navodni alim. Bilo je još rano ujutro.

Rekao mi je da je vidio ser Davida i da de me odvesti onamo gdje se ovaj nalazi.. .

— Je li to Muharem rekao čim je stigao?

— Nije. Najprije je neko vrijeme razgovarao s Kara Nirvanom.

— To sam i mislio. Žuti ga je poučio kako da vas uhvati. Muharem se dan ranije

dogovorio ovdje da de i vas povesti jer ugljenar nije umio razgovarati s Englezom.

— - Jeste li pošli s njim?

— Jesam. Pokazao mi je mjesto na kojem je navodno vidio moga gospodara, ali

ovoga sad nije bilo. Stali smo ga dakle tražiti.

— Vrlo lukavo! Za to vrijeme određeni su ljudi koji su vas imali uhvatiti.

— Tako je. Žutov pouzdanik me je naposljetku odveo do karaule gdje sam našao

handžijine konj uš are. Onda mi rekoše da Englez mora podi na kratak put, a ja

neka ga pratim. Budem li se protivio, poginut du. Uhvatili su me, svezali na konja i

isto mi tako oko glave ovih rubac kao i ser Davidu. Nitko me ne može obijediti da

sam skrivio tu otmicu.

— To nikome nede pasti na um, gospodine Hoti. Bilo bi ludo da ste se oprl'i.

Samo biste uzalud izgubili život. Sad možete međutim mnogo pridonijeti tome da

te ljude stigne zaslužena kazna. Nadam se da deti? ih pomno čuvati.


— Razumije se. Bilo bi mi drago da me ne ostavite da predugo čekam. Nikad se

ne zna što se može dogoditi.

— Zurit du se, gospodine Hoti. Da u Kolašinu, kroz kojega demo projahati,

imam znanca, ja bih vam odande poslao nekoliko pouzdanih ljudi da vam prave

društvo. Ali ondje ne poznajem nikoga pa bi se moglo dogoditi da vam pošaljem

upravo one ljude koji su ugljenarovi prijatelji.

— što se toga tiče, mogao bih vam navesti jednoga ili pak dvojicu na koje se

možete osloniti. Neki moj susjed u Baru ima ženu koja potječe iz Kolašina. Ona ima

dva brata u domovina od kojih je jedan često posjeduje. Dobro ga poznajem pa se

mogu zakleti da je vjeran i siguran čovjek. Sigurno de mi učiniti uslugu da dođe

ovamo. Može sa sobom povesti svoga brata, a možda još kojega znanca.

- - Tko je taj čovjek?

— On radi u kamenolomu pa je snažan momak koji se ne boji ni trojice

protivnika. Zove se Dulak. Hodete li upitati za nj?

— Da, poslat du ga ovamo, samo ako pristane na to. Nađe li još nekoga tko ga

želi pratiti, mogli bismo im, ako nemaju konja, dati one koje vodimo odavde. Brže

de stidi ovamo. A sad smo, čini se dovoljno razgovarali. Spavajmo! Ne znamo što de

nam donijeti naredna nod. Odavde demo krenuti ranom zorom da bismo po

mogudnosti ved u podne stigli u Rugovu.

— Ser — reče tumač — ne treba nitko čuvati stražu osim mene. Vi i vaši pratioci

morate se sutra napregnuti dok se ja mogu odmoriti. Osim toga je svega još

nekoliko sati do zore. Morate mi ispuniti tu molbu.

Nisam htio da ga poslušam, ali kad je on uporno ustrajao u tome, ispunio sam mu

želju. Bio sam uvjeren da je potpuno pouzdan.

Usprkos tome nisam mogao mirno spavati. Uznemiravala me misao na zatvorene

nitkove koji su možda ipak mogli nadi puta i načina da se oslobode.

U raniu zoru bio sam prvi na nogama. Otišao sam u staju i do ona četiri konja. Tu

su visjela sedla i pokrivači. U uglove pokrivača bila su uvezena dirilska slova St. i V.


To je sigurno imalo značiti Stojko Vitez. Njegova su bila dva konja, među njima

onaj zlaoani alat i dva sedla. Odlučio sam da mu ih vratim.

Sad sam probudio drugove, a zatim se zavukao u spilju da se uvjerim jesu li

zarobljenici još uvijek čvrsto svezani. Dao sam im odnijeti vode, ali za jelo nisu

dobili ništa, premda se u ugljenarovoj kolibi nalazilo brašno i druga hrana.

U početku smo htjeli spaliti oružje, pronađeno u kudi, koje još nije bilo

razdijeljeno, ali ga onda ipak ostavismo neoštedena. Rekli smo Hotiju neka ga

uzme i neka s njime učini što god hode. Odgovorio nam je da de oružje, što ga ne

bude trebao, dati ljudima koje mu pošaljemo iz Kolašina.

Još jednom smo mu preporučili da dobro čuva ulaz u spilju i oprostili se od njega u

nadi da demo ga uskoro vidjeti. Ne dogodi li se to, Englez mu je obedao da de mu

pladu ostaviti u njegovoj kudi u Baru.

Sunce se uopde još nije pojavilo ispod istočnog obzorja kad smo odjahali iz te

kobne doline.

HADŽI Halef Omar nije još nikada tako divno sjedio u sedlu kao toga jutra. Da ne bi

lijepi lančani oklop morao nositi sa sobom, što bi ga smetalo, navukao ga je,

pripasao demeškinjiu, a bodež zaci jeo o pojas. Opremljen Stoj kovom bojnom

opremom mališan je očito mislio da izgleda mnogo bolje nego inače. Da bi svatko

mogao opaziti oklop, on je svoj kaftan uz pomod uzice samo lalko prebacio preko

ramena tako da se ovijao oko njega kao ogrtač i da je pri brzom jahanju vijorio za

njim kao zastava. Uz turban je pričvrstio crveno i žuto isprugani svileni rubac,

uspomenu na Carigrad, pa je i taj rubac koketno vijorio za njim. Uglačani oklop

sjao je i svjetlucao obasjan zrakama jutarnjeg sunca kad smo, ostavivši za sobom

mjesto, na kojem su se kolotečine razdvajale, pojabaii preko Visova koji u

sačinjavali razvode između Drima i Vardara pa se u silnim kamenim stepenicama

spuštali u dolinu Drima.


Nikoga ne smije začuditi što tako često spominjem strme kamene stijene, klance i

gudure. Ovaj dio planina Balkanskog poluotoka sav je iskidan'i ispresijecan

dubokim usjeklinama. Okomite stijene visoke nekoliko stotina metara nisu ovdje

nipošto neka rijetkost. Između tih zidova, koji se uzdižu veoma blizu jedan od

drugoga. podilazi čovjeka osjedaj nemodi. Upravo je tako kao da se te teške

kamene mase žele srušiti na uljeza. Putnika podilazi želja da se vrati kako bi

izbjegao opasnost pa de i nehotice brže potjerati konja da umakne onoj

potištenosti i osjedaju ljudske nemodi i da opasnost što prije ostavi.

Upravo s obzirom na sastav toga planinskog kraja razumljivo je d,i .su njegovi

stanovnici uvijek manje ili više sačuvali neovisnost prema svim stranim osvajačima.

Ti mračni, hladni klanci, puni prijetnje, vrše dakako velik utjecaj na dud i građu

stanovnika. Arbanas je prema strancima isto tako ozbiljan, zatvoren i neprijateljski

raspoložen kao i njegova zemlja. Njegov žilavi, snažni, gipki lik, njegovo ozbiljno

lice s granitnim neumoljivim crtama, njegove oči koje gledaju hladno odb'ijajude,

puine su prijetnje, posve u skladu s izgledom planina. U bidu tih ljudi nalazi se malo

vedrine i prijaznosti. Ono kao da je rascijep-kano dubokim gudurama i pukotinama

na čijem se dnu pjene vode mržnje, osvete i neutaživog gnjeva. Ti ljudi su čak i

međusobno sumnjičavi i nepovjerljivi. Plemena se odvajaju, a isto tako i pojedine

obitelji i osobe. Ali prema uljezu se složno skupljaju kao i njihove stijene koje

putniku samo na rijetkim mjestima pružaju uske i tegobne prolaze.

O svemu tome sam razmišljao dok smo pratili kolotečine kroz uske gudure i

obronke pokrivene izmrvljenim kamenjem, preko oštrih hridina i strmih uspona

što ih je izlokala voda. Uopde nisam mogao shvatiti kako je ugljenarov šurjak

mogao tim putem prevoziti svoja bijedna kolica. Mora da mu je konj izvodio prava

junačka djela. Uostalom, trgovina ugljenom nikako nije mogla biti pravi povod za

takvu mučnu i opasnu vožnju. Bio sam naprotiv uvjeren da je taj prijevoz ugljena

služio samo potajnim zločinačkim namjerama Žutoga i ugljenara.

Kad smo napokon svladali glavni masiv planine, put je postao bolji. Jahali smo niz

obronke i odozgo nekoliko puta opazili gdje se svjetluca voda Crnoga Drima.

Umjesto po tvrdom pedinskom tlu, jahali smo po mekoj zemlji. Mračna prašuma


ostala je za nama pa smo prolazili kroz rijetku šumu koja je malo pomalo prešla u

prijazno grmlje između kojeg su se pružale zelene livade. Naposljetku stigosmo do

rijeke. Ovdje je bio onaj gaz o kojem je govorio Muharem. Tragovi točkova vodili

su u vodu, a na drugoj strani opet iz nje.

Naše dosadanje jahanje bilo je dvostruko otežano time što smo sa sobom vodili

ugljenarove konje. Na prelazu preko rijeke imali smo mnogo muka s njima. Sredom

nam put odavde dalje nije pružao više nikakvih teškoda. Prolazio je travom

obraslom ravnicom, a zatim blagom uzbrdicom, sve dok nismo stigli do obrađenih

polja i naposljetku ugledali Kolašin na podnožju planinskog lanca. S lijeve strane

spajala se s našim putem još jedna cesta.

Prvog čovjeka kojeg smo sreli, upitasmo za Dulaka. Slučajno je to bio baš Dulakov

brat. Pripravno nas je poveo Dulakovoj kudi gdje nađosmo i njega. Oba brata bili su

snažni ljudi poludivlja izgleda, ali tako otvorenih lica da sam stekao povjerenje u

njih. Njihova kuda nalazila se s ove strane sela pa nais tako osim Dulaka i njegova

brata nije još uopde nitko opazio.

Rekao sam drugovima da se s konjima zaklone iza kude, a sam sam s oba brata

ušao u kudu da im reknem što me je dovelo ovamo. Bilo mi je stalo do toga da me

što manje ljudi vidi kako nitko ne bi opazio da nekog šaljemo u spilju. Kad sam im

rekao o čemu se radi i kad sam spomenuo ime tumača Hotija, obojica rekoše da su

pripravni da udovolje mojoj želji, ali me odmah opomeniuše da se ni s kim drugim

ne upuštam u razgovor o tome.

— Moraš naime znati, efendijo — reče Dulak — da se ovdje ne možeš inače ni

u koga pouzdati. Bogati Kara Nirvan uspiio je da posvuda stekne prijatelje. Nitko ti

ni nede vjerovati da je on Žuti i čim bi ma tko opazio da Kara Nirvanu prijeti kakvo

neprijateljstvo, odmah bi ga opomenuo pred vama. I mi jedva da možemo

vjerovati u tvoje riječi. Ipak, ti izgledaš kao pošten čovjek, a bududi te je Fan Hoti

uputio na nas, učinit demo ono što od nas tražiš. Alii to ne smije nitko znati. Zato

demo odmah krenuti a ni ti nemoj ovdje ostati dulje nego što je potrebno.

— Imate li konje?


— Nemamo. Ustrebam li konja da posjetim sestru u Baru, lako ga mogu

uzajmiti. Zašto pitaš? Treba li možda da odjašemo?

— Treba da što prije stignete Hotiju. Poznajete li put u onu doliniu u kojoj

stanuje ugljenar?

— Dakako.

Onda du vam dati konje koje možda možete zauvijek zadržati.

Ispripovjedio sam im kako smo došli do tih koinja, a zatim ih upitah poznaju li oni

oba Aladžije i jesu li ih možda u posljednje vrijeme vidjeli.

— Poznajem ih — izjavi Dulak — jer su se oni ved više puta skitali po ovom

kraju. Ljudi ih se boje, ali ni oni se više pravo ne usuđuju da svrate u mjesto. Ako

sam pravo vidio, onda su opet ovdje i to u društvu još nekolicine ljudi. Bar tako mi

se čini prema onome Sto ;.am jučer zamijetio.

— Sto si vtidlio? Smijem li ja to možda doznati?

— Nemam razloga da ti to prosutim. Kamenolom u kojem radim leži malo

postrance od ceste koja vodi u Rugovu, nalijevo od šume. Da stignem do njega,

moram prodi kroz selo, a zatim još otprilike pola sata hoda dalje. Ondje moj put

skrede s ceste i ula2ii u u šumu. Na tom mjestu brdo čini malu polukružnu

kotlinicu, obraslu gustim grmljem. Kraj nje vodi cesta kojom moram prodi da

stignem na svoje mjesto rada i da se uvečer vratim. Sinod sam, stigavši u kotlinu,

čuo onkraj svoga puta glasove u grmlju. Prišao sam bliže i ugledao osam ili devet

konja kraj kojih je sjedilo isto toliko ljudi. Lica im nisam mogao razabrati, ali je još

uvijek bilo dovoljno vidno da sam opazio kako se među konjima nalaze dva šarca.

Bududi da je poznato da Aladžije jašu na šarcima pomislio sam da su oni ondje.

— Jesu U te ti ljudi opazili?

— Nisu. Odmah sam uzmaknuo. Zatim sam izašao iz kotline i krenuo cestom

desno prema sdlu. Ondje gdje završava šuma pa se ved vide prve kude, opet je

jedan čovjek sjedio u travi. Konj mu je pasao u blizini. Sjedio je okrenut k selu pa se

činilo da ondje nekoga očekuje.


— Jesi li razgovarao s njime?

— Nisam. Bilo bi opasno da se miješam u poslove tih ljudi.

Bio sam uvjeren da nas Aladžije kane napasti u toj kotlini.

Morali su pretpostaviti da demo onuda prodi. Onaj osamljeni konjanik sigurno je

bio stražar koji je imao najaviti naš dolazak. Sad se dakle radilo o tome da

upoznam čitav taj kraj. Zato upitah:

— Ne bismo M odavde nekim drugim putem mogli stidi u Rugovu?

— Ne bi, efendijo, jer drugog puta nema. Onoj kotlini ne možeš izbjedi.

— Ne može li se obidi nadesno uz Crni Drim?

— Na žalost ne može. Desno odavde imaš najprije nekoliko oranica, a zatim

livade i onda se između ceste i rlijelke pruža samo duboka močvara. Ondje gdje

prestaje močvara počinju visoke strme stijene. Cesta vodi gotovo pun sat između

stijena na koje se ne da uspeti. Nadesno ili nalijevo postoji doduše poneki usjek, ali

pođeš li n jima, morat deš se ubrzo vratiti jer nedeš modi dalje.

— Dakle na lijevoj strani leži kotlina. Kakav je kraj desno od ceste?

— Močvara. Nemoj ni pokušati da ujašeš u nju. Bio bi izgubljen. Iza nje odmah

počinju stijene.

— Onda je zaista položaj za nas veoma opasan. Ali ipak moramo

prodi.

— Možda de vam to uspjeti budete li projurili vanredno brzo. ali kamenje i

meci zapljuštat de oko vas.

Sad dadoh Dulalku i njegovtom bratu konje. Zadržao sam samo alata i najboljega

od ona tri preostala konja za Stojka. Zatim se oprostismo.

Kroz mjesto projahasmo u galopu, ali se iza sela zaustavismo. Rekao sam

drugovima što mi je kazao Dulak. Zatim sam svoga Rija zamijenio za Halefova


komja i zamolio ih da čekaju još nekoliko minuta i da zatim polako pođu za minom.

Onda tako brzo pojurih da sam morao stidi dio stražara prije nego sto ovaj opazi

moje drugove koji su jahali za mnom. Ugledao sam ga ved izdaleka, ali samo što su

na sitraži bila dva čovjeka. Ležala su u travi tiJk uz rub šume, a njihovi su konji

stajali iza njih.

Opazili su me gdje dolazim i vjerojatno stavili svoje primjedbe na moj račun.

Odjeda im je bila otrcana, ali iz očiju obojice sjala je smionost i podmuklosit.

Pozdravio sam ih, sjahao i polako krenuo prema njima. Oni ustadoše i počeše me

mjeriti mrkim pogledima. Bilo im je krivo što nisam ostao u sedlu. To sam jasno

vidio na njima.

— Sto hodeš ovdje? Zašto nisi odjahao dalje? — dreknu jedan od njih na mene.

— Jer bih htio da se kod vas raspitam za put — glasio je moj odgovor.

— Zato si mogao mirno ostati u sedlu. Nemamo vremena da se s tobom

bavimo.

— Hm. Ipak ne vidim da se bavite bilo kakvim poslom.

To te se ništa ne tiče! Pitaj i mi demo ti odgovoriti, a onda ne gubi odavde!

Puške obih razbojnika ležale su na zemlji, ali kubure i noževe nosili su za pojasom

tako da su ih smjesta mogli povudi. Tu dvojicu morao sam svladati; to je bilo jasno,

ali morao sam biti veoma brz da ne smognu vremena da se late oružja. Bududi da

sam želio da ne pobudim njihovo nepovjerenje, ostavio sam puške obješene o

sedlo,

pa sam sada morao podidi jedinu od njihovih i oboriti ih kundakom. Držao sam se

potpuno bezazleno, odgovorivši:

— Cimi se da ste tako slabe volje da bih zaista najradije odmah odjahao, ali

bududi da ne poznajem put, to vas ipak moram zamoliti za obavijest.

— Zar nisi pitao u selu?


— Jesam, ali me ono što sam u njemu doznao nije zadovoljilo.

— Onda sigurno nisi našao nikoga tko govori turski. Na tebi se vidi da si

stranac. Odakle dolaziš?

— Iz Iibalija.

— A kamo si nakanio?

— U Rugovu. Nadam se da ova cesta vodi onamo.

— Vodi. Samo pođi njome pa ne možeš zalultati jer se od nje ne odvaja nikakav

put. Kome si pošao u Rugovi?

— Trgovou konja Kara Nirvanu da s njime sklopim vedi posao.

— Tako! Tko si ti?

— Ja sam . . .

Ovdje su me prekinuli. Onaj drugi čovjek što je dosad šutio glasno viknu i pođe

nekoliko koraka naprijed tako da se odmakao od pušaka. Pogledao je prema selu.

— Sto je?. — upita njegov ortak koji je pošao za njim dok sam ja ostao na

mjestu.

— Odande dolaze neki konjanici!

— Četvorica su. To je tačno. Moramo odmah . . .

Nije mogao dalje. Ja sam se iza njih sagnuo i zgrabio jednu pušku. Čovjek koji je

upravo govorio pade pod udarcem kundaka, a drugi udarac pogodi njegova ortaka

prije nego što se dospio Okrenuti. Zatim konjima odrezah uzde i remenje sa

stremena pa svezan oba razbojnika. Upravo sam završio taj posao kad stigoše moji

drugovi.

— Dvojica na jedinoga? — reče Englez. - - To je valjani posao!

Yes!


Bududi da oružje tih razbojnika nije imalo nikakve vrijednosti za nas, mi ga

razbismo o kamenje i pobacasmo u obližnju lokvu.

Sad smo trebali biti oprezinii. Ponovo sam uzjahao svog vranca, a zatim krenusmo

polagano naprijed držedi pušike na gotovs. Da so lijevo od ceste nalazilo ravno

šumsko tlo, bilo bi nam lako da se noo-

pazice ušuljamo u zaklon drveda. Ali uz rub šume dizala se vrlo strma stijena

obrasla jelama.

Desno smo ugledali spomenutu močvaru. Varave površine obrasle mahovinom ili

močvarnim biljem širolkog lišda izmjenjivale su se sa sluzavim lokvama koje su

izgledale vrlo podmuklo.

Da prikri jemo naš broj, jahali smo jedan iza drugoga. Na žalost put je bio tako

kamenit, a oko nas tišina da se topot kopita naših konja čuo prilično daleko.

Otprilike nakon četvrt sata ugledasmo s desne strane svršetak močvare i ono

mjesto na kojem se iza nje dizala okomita stijena. Na lijevo se brijeg spuštao činedi

kotlinu o kojoj je govorio Dulak. Nismo bili više daleko.

Sad smo se stali kretati još polaganije i opreznije. Ja sam jahao na čelu i upravo

sam se htio okrenuti da pozovem drugove da pojure u galopu kad odjeknu glasni

krik. Istodobno prasnu hitac — metak prozviždi kraj mene, i u isti čas tresnu me

kamen po glavi da umalo nisam izgubio svijest dok su mi pred očima zasvijetlle sve

dugine boje. Kamen me je sredom samo okrznuo. Koga je jednom takav kamen iz

pradke pogodio u glavu, taj de povjerovati da se njime može ubiti čovjeka.

Nije međutim bilo vremena za takva razmišljanja. Drugi kamen je pogodio alata i

ovaj poče tako skakati da je Lindsay morao upotrijebiti sve svoje jahade umijede da

ne padne sa sedla.

— Dalje! — viknu Halef. — Dalje, kroz njih!

On osinu konja bičem, i jurnu naprijed, a Osko i Omar za njim. Englez nije uspio

potjerati konja. Ovaj se ritao sa sve četiri noge i propimjao neprekidno na istom

mjestu. Ja sam pak stajao usred puta. Bilo mi je kao da mi u glavi zvoni tisudu


zvona. Bio sam kljenut. Zatim opet prasnu hitac. Došao je s neke izbočine u stijeni

na kojoj je stajao strijelac. Metak se zarinu tik ispred mog vranca u zemlju i rasprši

krhotine kamena na sve strane.

Opazio sam strijelca otprilike devet ili deset čovječjih visina iznad puta. Podrugljivo

mi se cerio i pištoljem nanišanio u me. To mi je vratilo svijest. Brzo podigoh

opetušu i opalih. Njegov pištolj bijesnu u isti tren. Opet je promašio, ali moje tane

ga je tako sigurno pogodilo da se srušio odozgo. U istom trenutku ispadne mi

opetuša. Lindsayev alat je očito došao da zaključka da ovdje nije sve u redu. .loš

jodnom pognu glavu među prednje noge, odbije se stražnjim dijelom tijela od

zemlje i juiru, nesredom tako tik kraj mene da je

Lindsay glavom udario o moju pušku i da ju je izbio iz moje ruke. Istodobno sam

dobio udarac o lijevi bok tako da sam rukama poletio na konjski vrat. Zatim nešto

još tako žestoko tržnu za moj pojas da mi je vranac posrnuo ustranu. Sredom sam

ga čvrsto stisnuo stegnima jer bi me udarac inače izbacio iz sedla. Dobio sam još

jedan žestok udarac po glavi, a onda Lindsay odjuri.

Nesretni Englez me je gotovo potpuno razoružao i to upravo u času kad sam tako

nužno trelbao oružje. Nisam uopde Vidio kako se sve to odvijalo jer sam upravo

promatrao čovjeka koji je padao sa stijene. Tek kasnije sam sve doznao od Lindsay

a. On je držao pušku desnicom, bojažljivo je stežudi da mu ne ispadne dok mu se

konj onoliko opirao. Kad je onda alat s njime projurio tik kraj mene, on mi je

najprije glavom izbacio opetušu iz ruke, a izatim se cijev njegove puške zakvačila za

moj pojas tako da se ovaj poderao. Onda mu se cijev zaplela o remen o kojem je

medvjedarka visjela na jabuci moga sedla, pa se i ta puška skinula sa sedla. Ja sam,

doduše, brzlo posegnuo za oružjem, ali nisam uhvatio ni pušku ni pojas, ved samo

ča-kan koji je bio zadjmut o pojas. Medjedarka, opetuša i pojas s nožem i

revolverima ležali su na zemlji.

- Volio bih bio skočiti s konja da ih podignem, ali sudar s alatom je moga, inače

tako razboritog vranca, upravo natjerao u bijes. Ljutito je zarzao i pojurio za

krivcem tako da sam se jedva uspio smjestiti u sedlo, 'zadržavši samo čalkan.


Bilo je to prvi put što je moj Ri pokušao pobjedi sa mnom. Izveo je to tako odlučno

da sam projurio kroz kotlinu kao da letim kroz nju. Hici su praskali — ljudi urlali —

jedan mi čafcan proleti tik ispod nosa. Zategao sam uzde, zabacivšii se u sedlu

natrag, da obuzdam vranca. Zbog toga nisam mogao paziti ni na što drugo —

tresak, krik — Lindsay naglavce izleti iz sedla(i tresne o zemlju — moj vranac se

sudario s njime i s alatom. Htio je da mu se osveti.

Polučivši tako svoj cilj, Ri ponovo zarza. Sad me je slušao. Ja se, međutim, nisam

tako dobro osjedao kao on: vrtjelo mi se u glavi i mračilo pred očima. Za sobom

sam čuo topot kopita i divlje glasove, a Halef viknu ispred mene.

—- Lnglis, Inglis! Brzo natrag!

Skupio sam svu snagu i skočio ... ne, zateturao da pomognem Iindsayu koji je

nepomično ležao na zemlji. Međutim, neko zavijanje iza nas skrenu moju pažnju s

Lindsaya. Aladžije su silnim skokovima jurili prema nama, a iza njih osmorica

otrcanih razbojnika divlje urlajudi i u triku pucajudi u nas. To je od njih bilo glupo

jer nas tako nisu pogodili. Do su štedjeli metke dok nam se ne približe, svi bismo

poginuli.

U takvim trenucima nema čovjek vremena da pazi na to bruji li mu glava. Vidio

sam neprijatelje kako jure na nas i prijatelje kako se vradaju. Halef je bio prvi.

— Gdje su puške? — viknu on, skočivši iz sedla gotovo još u galopu. — Sidi,

gdje su puike?

Nisam imao vremena ni za kakvo razjašnjavanje jer su Aladžije trebale svega još

nekoliko sekundi da stignu do nas.

— Slojte! Pucajte! — viknuh, a onda mi je preostalo samo još toliko vremena

da ljevicom istrgnem Halefu demeškinju iz korica. Držedi u desnoj čakan, u ljevici

sabljiu, skočih do stijene uz rub ceste da zaklonim leđa.

Kad sam se okrenuo, oba su Aladžije jurnula na me kao divlje zvijeri. Čvrsto držedi

bojne sjekire u rukama, uperili su u mene ljevicama pištolje i odapeli na jedva

dvanaest koraka udaljenosti. Bacio sam se na zemlju. Oba taneta odbiše se iznad


mene od pedine. Možda su im pištolji bili dvocjevni. Zato nisam ostao na istom

mjestu, ved sam se smjesta odbacio što sam dalje mogao uz stijenu, zadržavši

čvrsto u rukama sablju i čakan. O zaista! Opet dva hica koji me, međutim, ni ovaj

put nisu pogodila. Sad skočih na noge.

Između dva prva i dva posljednja hica prošla je jedva jedna sekunda. Aladžije su

bili previše nagli. Sad odbaciše beskorisne pištolje i skočiše prema meni, visoko

podigavši sjekire. Mogao sam paziti samo na sebe, ali sam ipak primijetio da

Englez još uvijek nepomično leži. Moji drugovi su ispalili puške u napadače i

pogodili nekolicinu od njih, ali ostali ih opkoliše.

Halef mi je kasnije posramljeno priznao da je nišanio u Aladžije, ali da ih nije

pogodio jer su mu od uzbuđenja drhtale ruke. Sad je šest neprijatelja stajalo protiv

njega i njegova dva druga. Nisam im mogao pomodi. Pred svakim od nas stajala su

dva neprijatelja.

Da sam ikada poželio da sudjelujem u borbi na život i smrt hajdučkim sjekirama,

onda bih sada mogao biti potpuno zadovoljan. Dva čakana protiv jednoga! Dva

gorostasa, uvježbana u borbi tim oružjem, protiv mene koji sam se dosad u borbi

iz bliza služio samo mnogo lakšim i krhkijim tomahavkom. Mogla me je spasiti

samo najveda hladnokrvnost. Nisam smio suvišno tratiti snagu. Morao sam se

ograničiti na to da oprezno obranim neprijateljske udarce i da onda strelovito

iskoristim svaku prednost.

Za mene je bila sreda što su Aladžije bili napola slijepi od bijesa. Udarali su me

nepravilno, sa sviih strana. Jedan je gurao drugoga ustranu da bi mi zadao

smirtonoismi udarac pa je jedna sjekira smetala drugoj. Kraj toga su urlali kao

nastrtijeljeni lavovi. S leđima u blizini stijene, ali nipošto ne naslonjen na nju, jer bi

mi to sputavalo pokrete ruke, oštro motredi svoje protivnike, odbijao sam svojom

sjekirom njihove udarce, ved prema potrebi čas u čvrstom" stavu, čas

protuudarcem, odozgo gore, čas kružnim zamahom, kad bi obojica udarila.

Nijedan me od njihovih udaraca nije pogodio. Moj mir je udvostručio njihovu

srdžbu pa ih pogotovu zaveo na pogrešnu borbu.


Tamo prijeko usred puta odjekivala je vika, kletve i vrisak kao da se bori stotinu

ljudi. Protivnici su ispalili puške, a palo je i nekoliko hitaca iz kubura i sad su se

bortili tijelo uz tijelo. Poibojao sam se za svoje drugove. Morao sam pokušati da se

što brže riješim protivnika. Lica obih divova postala su gotovo plavičastocrvena od

bijesa i naprezanja. Soptali su, a s usana im se cijedila slina. Bududi da sam obranio

svaki njihov udarac, počeše me ritati nogama. To sam morao iskoristiti!

Upravo sam kružnim udarcem obranio dva istodobna udarca kad Sandar podignu

nogu da me udari u trbuh dok je njegov brat zamahnuo sjekirom. Moj čakan

smjesta tresne o Sandarevo koljeno. Zatim se bacih ustranu da bih izbjegao

Bibarovoj sjekiri. Sandar pade na zemlju i zaurla od boli, a čaikan mu kliznu iz ruke.

— Pasji sine! — zaurla Bibar. — To je tvoja smrt!

Tako je daleko izmahnuo da mu sjekira umalo nije ispala za leđa. Nisam se više

trebao bojati njegova brata ni štititi leđa. Zato izmijenlih svoje mjesto, skočivši

naprijed, da se odvojim od stijene. Bibar me nije mogao udariti jer nisam mirovao.

Kružio sam oko njega, oštro ga promatrajudi. Istodobno sam zamijenio oružje u

rukama tako da sam sad čaikan držao u ljevici, a sablju u desnici. Arbanas se vrtio

u krugu, neprekidno mi okredudi lice. Vidjevši da sam izmijenio oružje, podrugljivo

se nasmije vufcnuvši:

— Kaniš li me napasti sabljom? Nasamari* deš se, jadniče!

— Udari! — viknu Sanidar koji je sjedio na tlu i dbjerna rukama držao koljeno.

— Smrvio mi je nogu. Udari!

— Odmah, odmah. Sad de dobiti!

Zastao sam da Ribaru pružim priliku da me udari. Njegov ča-kan zviznu a moj,

zamahnut ljevicom, poleti gore. Suđariše se. Njegov je udarac bio snažniji od

mojega. To sam i očdkivao. To sam i želio. Ispustih sjekiru kao da mi ju je on izbio

iz ruike.

— Tako je pravo! — zaurla Bibar. — Sad deš dobiti!

On po drugi put zamahnu.


— Da, sada! — odgovorih.

Demeškinja bijesnu — ja brzo skočih naprijed, strelovito za-mahnuh prema

njegovoj podignutoj ruci — i sjekira pade zajedno sa šakom koja je još stezala

držak; vanredna oštrica prerezala ju je tik iza zgloba.

Bibar spusti ruku, zagleda se batrljiou iz k6je je šiktala krv, a onda uperi pogled u

me. Lice mu je bilo gotovo posve plavo, a oči umalo što mu nisu iskočile iz oonica.

Iz usta mu se izvi upola prigušeni urlik kao da utopljenik posljednji put viče u

pomod prije nego što de ga poklopiti valovi. On podigne zdravu šaku da me udari,

ali mu ruka nemodno klonu. Polako se Okrenu u polukrugu i teško tre-snu o

zemlju.

Činilo se da se Sandar sav ukočio od užasa. Kad je vidio gdje je pala šaka njegovoga

brata, sikočiio je na noge. I sad je još stajao uspravno premda mu je noga bila

ozlijeđena. Oči su mu bile posve bezizražajne, a pogled prazan kao u lešliine. Onda

odjednom sikne, zastenje, pa glasno i ružno prokune, pokrenuvši se da se baci na

me. Ali čim je pomaknuo neozlijeđenu nogu, ona mu druga noga klone i on pade.

Sad sam bio slobodan i okrenuo se da vidim što je s ostalima. Ravno nasuprot

mene bio je Halef naslonjen o stijenu i kundakom se branio od dvojice protivnika.

Tredi je ležao pred njima na zemlji. Podalje od njega valjao se jedan od naših

neprijatelja. Desno su Osko i njegov protivnik ležali na zemljli, bijesno stegavši

jedan drugoga. Svaki od njih držao je protivnikovu desnicu, oboružanu nožem,

svojom ljevicom, tako da nijedan od njih nije mogao ubositi protivnika. U blizini je

Omar klečao na nekom čovjeiku, držedi ga ljevicom za vrat dok je desnicom upravo

zamahnuo nožem da ga probode.

— Ne ubij ga, Omare! — opomenuh ga.

Arapiin odbaci nož pa svoga protivnika i desnicom uhvati za vrat. Priskočio sam k

Hale!'u kome je pomod bila najpotrebnija pa jednoga od njegovih protivnika

udarih sabljom po ramenu, a drugog po natkoljenici. Oni drekmuše i proklnuše

borbu, a ja zatim oslobodih Oska od njegova neprijatelja, odbacivši sablju,


zgrabivši jednu od pušaka koje su ležale na zemlji, pa ga čvrsto tresnuvši

kundakom po glavi.

— O Alahu! — viknu Halef duboko uzdahnuvši. — To je bila pomod u najvedoj

nevolji! Umalo da me nisu svladali. Na kraju su me napala trojica.

— Jesi li ranjen?

— Ne znam. Ali moj kaftan je teško ranjen. Eno ga, leži tamo! Istrgali su mu

ruke i slomili rebra. Ne vjernijem da demo; mu spasiti život.

Dugački kaput mu je zaista bio rastrgan u krpe. Mali junak se svakako nalazio u

teškom položaju. Ranjen nije bio, ah udarac kundakom što ga je dobio po lijevom

ramenu veoma ga je bolio. Osko također nije bio ranjen pa je samo Omar krvario

iz duboke posjekotine na lijevoj podlaktici.

Halef ga brzo poveže, a ja priđoh Englezu. Bio je potpuno nepomičan i to me je

zabrinjavalo. Pregledao sam ga. Nije slomio vrat. Disao je, a kad sam ga čvrsto

stresao, došao je k svijesti, otvorio oči, zagledao se u me i rekao:

— Good morning, ser! Zar ste ved tako rano ustali?

— Da, vrijeme je da se i vi probudite — podrugljivo mu rekoh. — Inače za vas

nede biti dobro jutro, ved laku nod. Mora da ste čvrsto tresnuli glavom.

— Tresnuo? Kamo, kako? Gdje se zapravo nalazim?

On se uspravi i začuđeno ogleda. Domahnuh Halefu da dođe bliže i da mu

rastumači što se dogodilo- a zatim priđoh k Bibaru koji je ležao u lokvi krvi. Morao

sam ga smjesta poviti da ne iskrvari. Odrezao sam usku prugu od njegovog remena

s puške pa mu kožu lalko čvrsto svezao oko batrljice ruke da je krv iz rane još

kapala. Malo iznad tog prvog remena ovio sam mu još jedan remen oko ruke, a

zatim mu zavismo ranu krpama Halefova kaftana.

Sad je Halef morao odjahati u Kolašin da odande dovede ljude kojima smo mogli

predati pobijeđene razbojnike. Osko odjaha natrag do onog mjesta na kojem su


ležale moje puške i moj pojas te mi ih donese. Omar je bio povezan i mogao je sa

mnom pregledati bojište. Lindsay je ustao i napokon se sjetio svega što dogodilo.

— Prokleta stvar! — promrmlja. — Upravo u najvedoj gužvi izgubio sam svijest.

Strašno! Yes! Ali vi ste i bez moje pomodi sve počistili.

-— Tako je, ser David. S vašom pomodi možda i ne bismo tako počistili.

— Kako to, he?

— MMim da je možda za nas bilo korisno što ste u pravi čas malo legli da

odspavate. Vaša pomod bi nam možda mogla samo štetiti.

— The devil! Grubi ste.

— Ne, samo sam iskren. Vi imate to svojstvo da vam se pod rukama sve

preokrede u suprotnost.

— Oho! Vi ste sami svemu krivi. Vi ste me srušili s konja!

— Ali najprije ste se vi u mene zaletjeli svom snagom.

— „Nisam bio kriv, mister Kara. Alat se poplašio.

— A zatim se poplašio moj vranac. Da nije bilo toga, mi bismo umakli, a da nam

nitko ne bi taknuo ni vlas s glave, ne prolijevajudi krv drugih ljudi.

— Ništa ne smeta. Ti lupeži su zaslužili da im se pusti krv. Pobijedili smo, a

samo jedan od nas ima razrezanu ruku. Glorious! Yes! Kako su bile raspoređene

uloge?

— Omar jednoga, Osko dvojicu, ja dvojicu, a Halef trojicu. Kako vidite, nismo

smjeli spavati. Dođite da pogledamo te ljude.

Sad nam je samo još preoistalo da previjamo i svežemo ranjene neprijatelje. Mrtav

je bio samo jedan: onaj koga sam vidio da leži kraj Halefa. Halef mu je metkom iz

pištolja probio glavu.


Uto se vratio i Osko, vodedi svog 'konja za uzde. U sedlu je sjedio neki čovjek

ranjen u rame.

:— Evo ti dovodim čovjeka koga si metkom srušio odozgo sa stijene, efendijo —

javi Osko. — Nije mrtav.

— To sam znao— odgovorih. — Ako nije u padu slomio vrat, nije mogao biti mrtav

jer sam mu nišanio u ključnu koist. Povežite i njega. Ja du se vratiti onamo gdje se

nalaze konji ovih ljudi.

Najprije sam na brzu ruiku pomodu remenčida popravio svoj razdorom pojas.

Zatim odjahah u kotlinu gdje sam našao osedlane konje.

Bilo mi je stalo samo do šaraca. Ostalu kljusad nisam dirao, ali šarce uzeh za uzde i

vratih se s /njima natrag.

— Kaniš li ih zadržati? — upita Osko.

— Kanim. Ovaj put ne pitam imamo li na to pravo ili ne. U ovim krajevima

pripada plijen pobjedniku. Diolsad smo štedjeli jahače i konje, ali sad je tomu kraj.

Aladžije su nas neprekidno napadah da nas ubiju. Ako im sad oduzmemo konje,

nitko nede modi da rekne kako smo ih ukrali.

— A tko de ih dobiti, efendijo?

— Sto misliš, Osko? To su konji da im nadaleko nema ravnih. K tome još dolazi i

slava jer smo ih oduzeli tim razbojnicima. Mislio sam da bi ti mogao uzeti jednoga,

a Omar drugoga.

— Da ih zauvijek zadržimo? — naglo upita on.

— Svakako! Nadam se da nedete dopustiti da vam ih njihovi dosadašnji

gospodari opet oduzmu.

— Efendijo, ne znaš kako si me obradovao. Odjahat du do Skadra s vama, a

zatim du, pirije nego što se vratim u Stambul svoj oj kderi, posjetiti svoju

domovinu. Kako de mi oindje zavidjeti na tom konju!


I Omar je pokazao veliko veselje. Obojiiou sam usredio tim poklonom koji me nije

stajao ni pare. Omar i Osko su upravo bacali kocku kome de koji koinj pripasti. Uto

se Halef vratio. Cuo je da su Omar i Osko dobili šarce. Nije rekao ništa, ali misli su

mu se jasno odražavale na licu. Osjetio se zapostavljenim i povrijeđenim.

— No, hode li dodi ljudi? — upitah ga.

— Hode. Odjahao sam u han i ondje predao vijest. Odmah de ovamo dojuriti svi

stanovnici sela. Kako de nam se samo diviti zbog divne pobjede što smo je

izvojevali!

— Uopde nam se nede diviti.

— Zašto?

— Jer mi nedemo biti ovdje kad oni stignu. Nemam ni najmanje volje da gubim

dragoojeino vrijeme samo da bi ti ljudi piljili u me.

— Ali i mi ipak moramo ostati ovdje da im reknemo zbog čega je došlo do

borbe i kako je oma tekla. Ovi de razbojnici, ako krenemo prije nego što stignu

ljudi, debelo lagati i prikazati nas kao krivce.

— To mi je svejedno.

— A što de biti sa zaplijenjenim oružjem?

-— Uiništit demo ga.

— Well! — umiješa se Englez — ali ja du ipak sa sobom ponijeti jednu

uspomenu. Možda bih mogao dodi do kakvog boljeg šešira. Da vidimo!

Počeo je redom stavljati na glavu fesove svih pobijeđenih da pronađe onaj koji mu

najbolje pristaje. Morao sam se potajice nasmiješiti toj bezazilenasti, ali sam ga

pustio da radi što hode i nisam ga opomenuo. Uostalom, morao je imati fes jer je

na Istoku gotovo sramota da se muškarac pokazuje gole glave. Ali da uzme ved

rabljeni fes, to je bilo nešto prilično opasino — uostalom, druge mogudnosti

Lindsay i nije imao. No morat demo sačekati da vidimo posljedice.


Opet sam uzeo svoj čakan. Oružje naših protivnika smo uništili. Zatim brzo odosmo

s toga mjesta na kojem smo trebali poginuti. Omar i Osfco su jahali na svojim

šarcima. Svoje dosadašnje konje kanili su prodati. Osim njih, vodili su za uzde i ona

dva konja što sam ih zadržao za Stojka.

Sretni, što smo tako jeftino prošli, kasali smo dalje.

— Put nas je neprekidno vodio među šumovitim brdima. Pri tome smo izdašno

razgovarali o našem najnovijem doživljaju. Samo Halef je ostao šutljiv. Kako nije

umio zatajiti svoje osjedaje i misli znao sam da de ubrzo dodi i početi da mi

predbacuje. Nismo još ni puni sat jahali kad on prijaše do mene i upita veoma

prijaznim glasom:

— .Sidi, hodeš li mi iskreno odgovoriti na jedno pitanje?

— Vrlo rado, dragi moj Halefe.

— Misliš li da sam se danas dobro držao u borbi?

— Izvrsno.

— Znači da sam bio hrabar i da si zadovoljan sa mnom?

— Savršeno zadovoljan.

— Ali Omar i Osko su vjerojatno bili još hrabriji?

— Nipošto, premda su i oni bili na svom mjestu.

- Ali ti si ih odlikovao daleko bolje od mene.

-— U kom pogledu?

Poklonio si im šarce. Omar je pobijedio samo jednog neprijatelja, Osko dvojicu, a

ja čak trojicu.

Tako je, Halefe, iako uz moju pomod.


— Nisi li ti pomogao i Oislku? Zašto je on dobio šarca, a ja nisam? O sidi, ja sam

tvoj prijatelj i zaštitnik pa sam mislio da me voliš, no sada opažam da ti je više stalo

do drugih.

— Varaš se, Halefe. Ti si mi najmiliji.

— To si mi danas dokazao. Tko de se ponositi Gskom kad ovaj bude na svom

šarcu jahao kroz Crnu Goru? Tko de se radovati Oma-rovom konju? On nema

rođaka i sam je na svijetu. Priuštit du mu veselje jer je dobar drug i ja ga volim. Ali

sjeti se Hane, moje žene, ruže među ženama, najblaže i najnježnije među svim

kderima majki i ¡baki! Kako bi ona bila oduševljena kad bi njezin Hadži Halef,

najhrabriji od svih hrabrih, dojahao na šarcu što ga je zaplijenio od Aladžija!

Istrčala bi pred šator da objavi: »Vratio se moj muž i gospodar, najvedi junak među

junacima, najmuževniji među muževima, brat i šurjak trijumfa. Objahao je cijelu

zemljinu kuglu i izvojevao pobjedu za pobjedom. Borio se s divljim životinjama i sa

snažnim ljudima i nitko ga nije uspio svladati. Ubo je štoviše i medvjeda i pojeo

njegove šape. Sad se vratio kudi na najšarenij-em šarcu što ga je osvojio od

najsilnijeg među vođama razbojnika. Njegov sidi, koga svi poznajete, da

o mu je ovog divnog konja kao nagradu za njegovu hrabrost, kao pladu za njegovu

snagu i kao znak njegove neprolazne slave. Hvala tom sidiju, pravednome, koji

nagrađuje po zaslugama, a čast mom gospodaru Hadži Halefu Omaru Ben Hadži

Abul Abas ilbn Hadži Davud al Gosara!« Tako bi ona rekla, a svi sinovi Arapa

pridružili bd se slavljenju tvoje pravednosti. Spjevali bi pjesme slavo-pojke u čast

tvdje nepristrasnosti i divne kitice u čast tvoje čestitosti. Sad to međutim ne može

biti jer si me prezreo i nisi mi dao zasluženu nagradu.

Tako je Halef pretjeranim izrazima dao oduška svojoj boli. Sve je to govorio veoma

ozbiljno, a ja sam potajice uživao u njegovim riječima. Sredom sam raspolagao

najboljim sredstvom da ga odmah utješim i oduševim u najvedoj mjeri.

— Varaš se — rekoh mu. — Ja te nisam zapostavio. Naprotiv, namjeravao sam

da tvoje usluge potsve drukčije nagradim. Osko i Omar bi ti trebali zavidjeti.

— Kako mi oni mogu zavidjeti ako imajiu šarce?


— Ti deš dobiti konja koji vrijedi pedeset puta više od oba

šarca.

— Ja? Koji konj bi to imao biti?

— Zar ne pogađaš?

— Ne, sidi.

— Onda ti ja to moram redi. Kad se budemo rastajali, ja du ti pokloniti svoga

Rija. Odjaši na njemu Hani, najljupkijoj od svih ljupkih žena.

Čuvši to, mališan se tako lecnuo da je zaustavio konja i zagledao se u mene širom

otvorenih usta.

— Sidi — jedva izusti — smiluj mi se! Time što mi kažeš da bi Ri imao postati

moj, samo me činiš nesretnim.

— Nesretnim? Zašto?

— Jer to ne mpže biti istina. Nitko ne prodaje takva konja.

— Ni ja ga ne kanim prodati, ved ti ga poklanjam.

— Nitko ga živ nede pokloniti!

— Nisam li ga i ja dobio na poikloin?

— Jesi, kao nagradu za tvoje velike zasluge za pleme koje bi bez tebe bilo

uništeno te u znak velikog prijateljstva sa šeikom Muhamedom Eminom.

— Onda ti ga poklanjam iz istih razloga. Zar te možda ja ne volim više ¡nego što

bi šeik mogao voljeti mene? Nisi li ti moj pravi prijatelj? Nisi li za mene stekao

velike zasluge? Zar bih uopde još bio živ da ti nisi uvijek bio moj zaštitnik?

Halefa je to duboko dirnulo. Suze mu navriješe na oči i on turobno odvrati:


— Da, ja sam tvoj prijatelj i toliko te volim da bih svoj život tisudu puta

žrtvovao za tebe kad bi to bilo mogude. Da o tom ovisi tvoja sreda, možda bih

napustio i Hanu. A ti mi se ipdk rugaš!

— Ni govora! Nisi li ti zbog mene ved zanemario Hanu? Nisi li napustio nju i

svoga malog sinčida da pođeš sa minom kroz sve nevolji i opasnosti? I t'i veliš da ti

se ja rugam?

— Velim jer me nazivaš svojim zaštitnikom.

— Pa li ti saim sebe tako često nazivaš!

— Znaš ti dobro, sidi, kako to treba shvatiti. Nisam ja tvoj zaštitnik, ved ti moj.

Cesto si mi spati'o život, stavivš:i svoj na kocku. To je istina. I sam znaš da moja

usta. češde govore više nego što i sam vjerujem. Ti to mirno primaš pa se potajice

smiješiš malom Halefu koji se raduje što se ne rastaješ od njega. A sada da ja za

svoje zasluge, kojih uopde nemam, dobijem ždrijepca? To nije mogude! Zamisli

samo kako bi se mogao ponositi da ujašeš na njemu u zemlju

svojih otaca. Sinovi tvoga naroda čudit de ti se i zaviđati. U svim gradovima ljudi de

pripovijedati o tvom konju i o njegovom jahaču, a u svim novinama izadi de tvoja

slika kako jašiš na vrancu s puškom na sedlu i s čakainom o boku!

— Nede! — nasmijah se. — O tome ¡nede nitko govoriti ni pisati. Vrlo malo

ljudi de se uopde obazreti na to imam li ja konja ili nemam. Prilike u mojoj

domovini nisu takve kao u tvojoj. Kad bih ja Rija doveo kudi, on bi me stajao više

novaca nego što ga imam. O tome ti nemaš pojma. Morao bih ga prodati jer bi me

on inače upropastio.

— Ne, ne, sidi, ne smiješ prodati tog divnog ždrijepca! Tko bi onda umio

postupati s njim, kraljem svih vranaca!

— Znači da si istog mišljenja kao i ja. Sve kad bih i prodao Rija, on bi i tkod

najbogatijeg vlasnika polako uginuo od čežnje za otvorenom krajinom na koju je

navikao. Ti ga nisi proučavao onako kao ja. Taj vramac je navikao na pustinju i na

sunčanu žegu. On treba hranu što je samo tamo može dobiti. Kod najsiromašnijeg


Ara-pina osjedao bi se ugodnije nego u najdivnijoj staji u mojoj domovini. Tko de

ondje s njim postupati kao sa svojim djetetom? Tko de mu uvede prije spavanja

redi u uho onu suru iz korana kako je navikao od rođenja? Još smo u padišahovoj

zemlji, a Ri je ved bolestan. Dlaka mu nije više ¡kao paukove niti, oči su mu svijetle,

ali nisu više pune vatre. Potraži ona tri uvojka: između ušiju, na prvom vratnom

kralješku i na korijenu repa, najsigurnije znakove triju najsjajnijih svojstava

čistokrvnih koinja. Dlaka ne čini više kovrčice, glatka je i ravna. Ri bi možda

izgledao jadno, ali on me voli i tako održava svježinu i elastičnost. Sigurno de

voljeti i tebe, ali nikog drugog. On zna da si mu ti prijatelj pa de te slušati kao što je

slušao i mene ne budeš li uveče zaboravio da mu šapneš njegovu suru na uho. Ne

smijem zadržati vrainca ved zibog njega samog. Od zahvalnosti za sve ono što je

učinio za me, moram ga vratiti njegovoj domovini. Ako pak time usredim i tebe,

onda je to jedan razlog više da ti ga poklonim. Cim stignemo na more, ja du ti ga

dati. Modi deš mirno gledati kako Osko i Omar jašu na šarcima jer se šarci ine

mogu usporediti s Rijem.

— Ali ja to ipak ne mogu vjerovati, sidi. Istina, vrlo de me boljeti budem li se

uskoro morao odvojiti od tebe pa bi me možda utješio konj na kojem si ti jahao. Ali

imaj na umu koliki je to dar! Kao vlasnik tog ždrijepca bio bih veoma bogat čovjek i

jedan od naj-

uglednijih članova plemena. Znam da ti ne raspolažeš bogatstvima pa kako da

onda primi takav poklon?

— Smiješ ga primiti i treba da ga primiš. Ne govorimo više o

tome!

Halef me ispitljivo pogleda. Kad je opazio da govorim ozbiljno, oči mu sijevnuše od

oduševljenja. Ipak reče, oklijevajudi:

— Da, sidi, ne govorimo više o tome. To je tako silno važna stvar da moraš

temeljito promisliti.

— Ja sam ved davno promislio i donio odluiku.


— Onda promisli još jednom! Još nije došao čas rastanka. No ipak imam još

jednu veliku molbu, sidi.

— K'oju?

— Dopusti mi da uvečer umjesto tebe šapnem Riju suru u uho. On de onda

znati da de pripasti meni i priviknut de se na to. Time demo mu olakšati bol

rastanka.

— Da, učini to! Ubudude ga ja više nedu hraniti ni pojiti. Konj je tvoj pa sam ga

ja od ovoga časa od tebe samo pozajmio. Ipak za taj paklom stavljam samo jedan

uvjet, Halefe.

— Reci d ja du ga ispuniti, budem li mogao.

— Modi deš. Ne želim se zauvijek rastati od tebe. Ti znaš da ja, kad se i vratim u

domovinu, opet ubrzo odlazim iž nje. Moglo bi se dakle dogoditi da opet jednom

dođem u onu zemlju u kojoj ti stanuješ sa svojom neusporedivom Hanom. U tom

slučaju de Ri biti opet moj dokle god ga budem ondje trebao.

— Sidi, je li to istina? Ti nas dakle kaniš pohoditi? Oh, kakva bi to radost bila!

Cijelo pleme bi ti pojahalo u susret da ti otpjeva pjesmu dobrodošlice, a ti bi na

Riju ujahao u duar1 i Ri bi bio tvoj dokle god ushtjedneš. Pomisao da du te opet

jednom vidjeti ¡utješit de me na rastanku i olakšati mi da primim skupocjeni dar.

Nedu dakle vrarnca smatrati svojim vlasništvom, ved kao da si mi ga ti povjerio na

čuvanje.

Halef je bio taiko sretan da nikako nije mogao prijedi na dnugi razgovor. Govorio je

o tome sa svih mogudih gledišta pa se zaista silno oduševio. Zatim je osjetio

nedoljivu potrebu da našim drugovima saopdi punu veličinu svoje srede. Oni su mu

je od srca priuštili.

Beduinsko selio od šatora.

Samo Englez, kome je Halef saopdio novost više gestama nego riječima dojaše do

mene i upita gotovo ljutite:


— Čujte, ser, upravo sam doznao da iste poklonili Rija. Jesam li ipravo shvatio

Halefove geste i njegove usklike?

— Jeste, ser David.

— Onda ste Vi deset puta poludjeli!

— Zašto? Zar ¡u Engleskoj smatraju čovjeka ludim alko želi da usredi jednog

dobrog prijatelja?

— Ne smatraju, ali smatriaju ludilom takvog divnog konja pokloniti

namješteniku.

— Halef mi se zaista nekad pridružio kao namještenik, ali je ved odavno moj

prijatelj koji me prati na dalekim putevima pa je zbog toga napustio i domovinu.

— To nije isprika. Jesam li ja vaš prijatelj il'i neprijatelj?

— Mislim da ste mi prijatelj.

— Jesam li vas pratio na dalekim putevima ili nisam?

— Jeste, dugo smo vremena jahali zajedno.

:— Jesam li napustio svoju domovinu ili nisam?

— Zar ste možda zlbog mene otputovali iz Engleske?

— Nisam. Ali bez našeg prijateljstva ved bih davno bio ondje. To je jedno te

isto. Ja sam, štoviše, jer sam vas htio spasiti, došao u te proklete planine gdje su

me opljačkali i zarobili. Da'kako da mi ne pada na um da zbog toga tražim od vas

pladu. Kupio bih Rija od vas i dao bih vam ček koga biste vi mogli ispuniti po miloj

volji. Ne bih ga ni pogledao. Banka bi vam isplatila svalki željeni iznos. Ri bi dobio

kneževsku staju, mramorne jasle, najslasnije sijeno iz Walesa, najbolju zob iz

Škotske i najbolju djetelinu iz Irske . . .

— ... I pri tome bi uginuo! Ri želi biiti u pustinji i jesti datuilje. Nekoliko

najobičnijih datulja su za nj najslasnija hrana. Ne, ser David, vi ste bogat čovjek,

milijunaš, i imate sredstava da ispunite svaku svoju želju. Halef je naprotiv siromah


koji ne smije ništa poželjeti jer zna da ništa ne može dobiti. Ovaj dar premašuje

svalku njegovu želju i usreduje ga preko mjere. Dobit de ga. Ved sam mu rekao i ne

mogu to povudi.

— Tako! Vi ga dakle želite usrediti, a moja sreda i radost vas se ne tiču! Odnio

vas đavo, ser! Volio bih da dođe kakav lupež i da

vas ukrade. Ne bih inu se usprotivio, ved bih ga čak zamolk. aa vas ponese sa

sobom i da vas kakvom staretinaru proda za šest ili osam para!

— Hvala vam na toj procjeni! Zaista nisam znao da tako malo vrijedim. Ali što

vam je? Boli li vas glava, ser David?

On je naime ved nekoliko puta čas lijevom, čas desnom rukom odmakao fes na

čelo ili zatiljak i počešao se po glavi.

— Da me boli glava? Kako to? — upita on.

— Jer se tako često prihvadate za nju.

— O tome ne znam ništa; to činim vjerojatno posve nesvjesno jer mi fes ne

stoji čvrsto na njoj.

Ali još dclk je govorio, on se ponovo počeše.

— Eto, upravo ste opet dotakli glavu, a fes vam čvrsto sjedi.

— Da, hm! Cini se da imam pokvarenu krv. Navrla mi je u kožu na glavi tako da

me je počelo svrlbjetii. Kad se vratim u Englesku, provest du kuru za čišdenje krvi s

lipovim i bazgovim čajem, strogom dijetom i velikim pudingom svakog dana.

— Ne mučite se s takvom kurom. Šljive i grožđice iz pudinga pokvarile bi vam

želudac. Malo živine masti također de vam pomodi, a osim toga to liječenje traži

samo pet minuta vremena.

— Mislite li?

— Mislim. Kad biste htjeli piočekati na bazgin čaj u Engleskoj, onda biste

onamo stigli samo kao kostur. Svi mefeši dijelovi tijela bili bi dotle požđerani.


— Tko bi ih požđerao?

— Oni što ih vi nazivate pokvarenom krvlju. Te kapljice krvi imaju naime

začudo šest nogu i rilce koje može djelovati veoma neugodno.

— Što ... — promuca on prestrašeno.

— Da, dragi moj ser David. Možda ste upamtiti malo od one latinštine iz svoje

mladosti. Znate li još što znači pediculus capitis?

— Svakako sam znao, ali sam zaboravio.

— Onda budite talko dobri pa razotkrijte glavu i pretražite unutrašnjost vašeg

fesa. Možda dete u njemu nadi nešto što de vas proslaviti kao velikog istraživača

kukaca.

Lindsay skine fes, ali ne pogleda u nj, ved me zapanjeno upita: Kanite li me

vrijeđati? Zar ovdje u fesu . . . ? Da, mislim da ovdje u fesu . . . !

— Puže .. . nešto živo? — upita on.

— Tačno! Upravo to sam mislio.

— The devil! Ah!

On se zagleda u fes. Nos mu se pomicao amo tamo, gore dolje, kao da želi

samostalno izvršiti najpomniju pretragu. Zatim spusti rulku s fesom i prestrašeno

viknu:

— Woe to me! Lice! Lice!1

Htio je da baci fes, ali se predomisli pa ga nataknu na jabuku sedla, obim rukama

zgrabi u kosu i stane je strašno mrsiti i natezati. Izraze kojima se pri tom služio ne

mogu ponoviti. Bio je sav van sebe od bijesa što te životinjice nisu poštivale ni

časnu glavu jednog džentlmena.

Morao sam se nasmijati toj srdžbi. Lindsay spusti ruke s glave, okrene se opet k

meni i dreknu na me:


— Ne smijte se, ser, jer demo se inače boksati. Kako stoji stvar s vašim fesom?

Imate li i vi stanovnike?

— Nemam tu čast, ser David. Ovakvi mučitelji se kod mene ne smještaju jer

nikad nisam tako susretljiv prema njima kao što ste to bili vi.

— Zaista sam bio neoprezan uzevši taj fes. Izazvao sam strašnu nevolju. Za

toikra'tiko vrlijeme. Zaista nevjerojatno!

— Qh, u tom pogledu Turčin ima poslovicu koja glasi: »Brz kao strijela i uš«. A u

Tuflsfcoj se ljudi u to razumiju.

— Ali što da radim? Savjetujte mi! Bila bi prava sramota bez fesa ujahati u

Rugovu. Ondje sigurno ne postoji trgovina šešira. Sto?

— Ne vjerujem da postoji. Moramo pokušati da očistimo vaš fes. Pred nama se

ne morate nimalo stidjeti niti pred našim drugovima skrivati svoju nesredu.

Sjašimo za dvije minute!

Kad su naši drugovi saznali o čemu se radi, Oslko se ponudi da očisti fes. Položio ga

je na kamen i pokrio tankim slojem zemlje. Na nju je stavio hrpu suhih grančica i

zapalio je. Uslijed toga su se zemlja, kamen i fes tako zagrijali da je svrha bila

ostvarena. U blizini je kapala voda, pravedi malu baricu u kojoj je opran fes.

Lindsay je, za to vrijeme temeljito očistio kosu. Onda je dobio ukras svoje glave i

mi opet uzjahasmo.

' Jao! Uši!

NASTAVILI smo put. Uskoro se s desne strane stijene povukoše pa nam se otvori

slobodan pogled prema istoku dok su nas s lijeva planine pratile i dalje. Zatim

ugledasmo gdje nam se iz neke pobočne doline priblližuje konjanik. I on je nas

istodobno opazio pa upravi konja prema nama. Kad je stigao do nas, uljudno nas

pozdravi, a mi mu se isto tako zahvalismo. Bio je punašan i imao čestito lice koje je

pobuđivalo dobar dojam.


— Krenuli smo u Rugovu — rdkoh mu. — Je li još daleko donde?

— Još pola sata, efendijo — odvrati on. — Odmah dete stidi do Drima. Cesta

vodi lijevom obalom. Vi ste stranci. I ja idem u Rugovu; stanujem ondje. Dopuštate

li da vam se pridružim?

— Vrlo rado. Bududi da smo stranci, mogao bi nam pomodi.

— Samo ako mogu. Recite mi što želite.

— Najprije bih želio znati kome bih ondje mogao svratiti.

Namjeravao sam odsjesti kod handžije Kolamija o kojemu je govorio Zutov

povjerenik Muharem, ali to nisam spomenuo da bih najprije doznao nešto o hanu

Kara Nirvana.

— U Rugovi postoje dva hana — odgovori priđošlica. — Jedan od njih, onaj

vedi, vlasništvo je jednog Perzlijanca, Kara Nirvana i nalazi se izvan mjesta. Vlasnik

drugog hana, tik uz rijeku kraj mosta zove se Kolami.

— Sto bi nam ti savjetovao?

— Ne mogu vam ništa savjetovati. Izbor prepuštam vama.

— Kakav je čovjek taj Perzijanac?

— Veoma ugledan. Kod njega se stanuje dobro i jeftino, ali Kolami se također

trudi da zadovolji svoje goste, a povrh toga je jeftiniji od Kaira Nirvana.

— Jesu li ta dva hanđžije prijatelji?

— Nisu, oni su neprijatelji.

— Zašto?

— Samo iz osobine nesklonosti. Nema osvete među njima, jedan drugome nisu

još ništa učinili nažao. Kolami ne trpi Perzijanca, nema povjerenja u nj.

— Zašto?


— Dopusti da ti na to ne odgovorim. Vi ste ovdje stranci pa vam to može biti

svejedno.

— Onda demo svratiti Kolamiju.

— Bit de mu drago da primi talkve goste, ali ja vas ne odvradam ni od toga da

odete Kara Nirvanu, jer to nikada ne činim; inače bi me ljudi mogli smatraiti

.zavidnim. Ja sam naime sam Kolami.

— Ah, tako! No onda se razumije samo po sebi da demo stanovati u tvojoj kudi.

— Hvala ti. Kalko dugo dete ostati u Rugovi?

— Još ne znam. Ovamo smo došli s određenim ciljem pa još ne znamo kada

demo ga ostvariti.

— Radi se o poslu, o prodaji konja? Onda se stvarno morate obratiti Perzijiancu

jer on trguje konjima. Vidim da sa sobom vodite četiri konja.

— Tako je. Dva konja bismo prodali, ali to nije pravi razlog našeg dolaska. Mi

kanimo nešto drugo poduzeti. Čini se da si ti čovjek kojemu se može povjerovati.

Zato du ti saopditi da namjeravamo tužiti Kara Nirvana.

— Tužiti? Oh, onda ste sebi preduzeli nešto što nije baš lako. Ljudi kojima se

morate zibog toga obratiti, njegovi su prijatelji. Zar ti možda duguje novac?

— Ne duguje. Kanim ga optužiti zbog zločina.

Čuvši to, Kolami se brzo uspravi u sedlu, zaustavi konja i upita:

— Smatraš li ga zločincem?

— Smatram.

— A zbog čega ga optužuješ?

— Zbog umorlstva, čak zbog brojnih umorstava i razbojstava.

Kolami se zacrveni, a oči mu sinuse. Prihvati me za ruku i naglo upita:


— Efendijo, da nisi možda padišahov tajni policajac?

— Ne, nisam. Potječem iz strane zemlje i upravo se vradam onamo. Prije toga

bih želio da vidim da je kažnjen čovjek koji nas je posredno putem svojih pristalica

nekoliko puta pokušao ubiti. To je upravo taj Perzijanac.

-— MašalaJh! Oujem li pravo? Zar je to mogude! Zar du ipak napokon nadi čovjeka

koji misli jedinđko kao i ja?

— Znači da i t'i smatraš da je Kara Nirvan zločinac?

— Smaitram, ali to se ne smije redi. Ja sam to samo jednom spomenuo i um^lo

da zlbog toga nisam izgubio glavu.

— Kakvog povoda imaš da o njemu tako misliš?

— Taj me je Perzijanac orobio. Bio sam na putu da uberem novac od svojih

dužnika. Sastao sam se s injirne i u razgovoru mu spomenuo da sa solbom nosim

punu vredicu novaca. Onda su me napala četiri zakrinkana čovjeka pa sam im

morao predati novac. Njihovog sam vođu, premda je nosio drugu odjedu,

prepoznao po glasu, po vrhovima brkova koji su virili ispod krilnike i po kuburama

što ih je uperio u me'. Bio je to Kara Nirvan. Ali što sam mogao učiniti? Sutradan su

dva stanovnika iz Rugove dobrovoljno posvjedočila da su ga u određeno vrijeme

vidjela u Skadru, a to je bio upravo oinaj čas u kojem su me razibojinici napali.

Mogao je dakle dokazati da se nije nalazio na mjestu napadaja, a ja sam morao

šutjeti.

— Ta dva svjedoka su svakako sudjelovali u napadaju. Ne misliš li tako?

— Uvjeren sam u to. Počevši od toga ¡dana, ja sam pazio. Vidio sam i čuo-

mnogo toga, ali nisam nalazio pravu povezanost. Naposljetku sam došao na misao

da Kara Nirvan nije nitko drugi nego . . . nego . . .

Kolami se nije usudio izgovoriti tu riječ pa ga zato srčano na-dopunih:

— Nego Žuti?

— Efendijo! — trgnu se Kolami.


— Stoje?

— Rekao si tačno ono što ja mislim.

— Onda smo istog mišljenja, a to je dobro.

— Imaš li dokaza?

— Imam. Siguran sam u svoju stvar. On mi ne može umadi.

— O Alahu, kad bi bar bilo tako! Cio ovaj kraj oslobodio bi se jedne grozote.

Efendijo, maločas sam rekao da ja i Perzijanac nismo jedan drugome učinili ništa

nažao. Morao sam tako redi jer te nisam

poznavao. Sad ti međutim priznajem da ga mrzim kao đavola i da bih vrlo volio da

ti mogu pomodi da raskrinkaš toga čestitog, pobožnog, poštovanog čovjeka koji je

pri tome najvedi zločinac na svijetu!

Na handžiji se vidjelo da najozbiljnije misli ono što govori. Susret s njim mogao

nam je biti od koristi. Zato se nisam ni žacao da mu kažem što želimo učiniti u

Rugovi, što smo doživjeli i što smo doznali o Žutome.

Osobito opširno opisao sam mu doživljaje u Đavoljem klancu i u ugljenarevoj

dolini. Cesto me je prekidao poklicima čuđenja, straha ili zadovoljstva. Sav zanijet

u slušanje tako je često zaustavljao svojeg konja da je to bitno usporavalo naše

jahanje. Naj pomnije me je slušao kad sam mu pripovijedao o karauli, o rudarskom

rovu i oknu. Kad sam naposljetku završio, oin viknu:

— Čovjek to ne bi smatrao mogudim, ali sve se tačno podudara pa sam ved i ja

došao na pomisao da taj Perzijanac mora neke ljude držati zarobljene. Ved su

iščezli mnogi ljudi koji su svratili k njemu. Zašto se on tako često vozi čamcem po

Drimu? On stanuje izvan mjesta, a ipak ima čamac na vodi. Tek što uđe u nj, ved je

iščezao. Sad shvadam: on se zavlači u rudarski rov.

— Zar uopde ne znaš da postoji ulaz u taj stari rov?

— Ne znam. Ali što misliš učiniti, efendijo, kad stigneš u Ru-govu? Kaniš li

možda podi muhtaru1 i staviti prijavu? Taj čovjek je Perzijančev najprisniji prijatelj.


— Ne pada mi na um. Još nemam nikakvih neposrednih dokaza protiv Kara

Nirvana. Najprije ih moram nabaviti pa du u tu svrhu potražiti rov.

— Možeš uzeti jedan cd mojih čamaca. Dopuštaš li mi, povest du se s tobom.

— To mi je drago jer deš mi modi poslužiti kao svjedok.

Stigli smo na obalu rijeke i pojahali tik uz nju. Voda je hrlila nijemo i brzo među

uskim stijenama. S naše strane bila je obala ravna, ali s protivne se stijena uzdizala

visoko i vrlo strmo. Bila je obrasla gustom crnogo'ričnom šumom, a iz njezina

zelenila virili sli stari zidovi. To je bl'ia ona stražarska kula preko koje su prohujala

stoljeda. Upravo ispod kule zavijala je stijena i rijeka, a malo dalje ležalo je selo.

1 Glavar mjesta, nlačelniilk.

Obišavši taj zavoj rijeke, ugledasmo Rugovu i most preko kojega smo morali prodi.

No za me je bilo važnije da otkrijem ulaz u rov.

Ubrzo sam ga pronašao, premda samu jamu nisam uspio ugledati. Neposredno

ispod zavoja gdje se struja svom snagom bacala o stijenu nailazilo se mjesto gdje je

nekoliko metara iznad vode neka izbočina u stijeni dala priliku biljkama da puste

korijenje. S toga mjesta visjele su guste povijuše i činile prirodan zastor iza kojeg se

skrivao ulaz u rov. Zbog žestoke struje nije bilo neopasno ploviti ovuda čamcem.

Bile su potrebne snažne ruike da se svlada pritisak vode i da čamac bude pritisnut

o stijenu.

Kad nam je sve to postalo jasno, potjerasmo konje i ubrzo prijeđosmo preko

mosta. Rugova leži prilično stiješnjena između visova. Lijevo sam opazk» cestu koja

se uspinjala na brdo. Njome smo imali kasnije nastaviti put.

Most je izlazio na mali trg okružen jednostavnim kudama, među kojima se isticala

jedna poveda. To je bio Kolamijev han. Naš put je vodio ravno ispred njegovih

vrata. Na trgu se neki užar bavio svojim poslom, jedan je postolar sjedio za svojim

vratima i krpao papuču. Kraj njega su kokoši čeprkale, po pijesku i igrala se djeca, a

nekoliko koraka dalje stajalo je nekoliko ljudi koji su prekinuli razgovor da nas

radoznalo promotre.


No što se tiče jednog od njih, ta riječ nije odgovarala stvarnosti. Na licu mu nisam

pročitao radoznalost, ved nešto što bih radije nazvao prepašdu. Taj je čovjek bio

odjeven u nošnju muslimanskih Arbanasa. Kratke sjajne čizme, bijele hlače

obrubljene crnom trakom, crveni kaputid opšiven zlatom na čijim su prsima bile

pričvršdene srebrne fišeklije, dugačak crveni pojas od sukna četiri puta ovijen oko

tijela, a iznad toga prikopčan kožnati pojas za oružje iz koga su virili kundaci

kiibura, jednog divnog bodeža i balčak hand-žara. Na glavi je nosio crveni fes s

dugačkom kidankom. Sudjedi po odjedi, bio je neki veoma imudan čovjek.

Njegovo mršavo lice sa smionim crtama bilo je izričito žuto, gusta brada visjela mu

je gotovo do prsiju, a orme su mu oči bile uperene u nas. Te su oči bile kao pomori

u kojima vrelba propast, duboke i jezovite. Bio je to pogled jednog od onih snažnih

ljudi koji posvuda, gdje god se pojave, namedu svoju volju slabijima od selbe.

Još nikada nisam vidio toga čovjeka, ali odmah sam ga prepoznao. Zato šapnuh

Kolamiju:

— To je Žuti, zar ne?

— Jest — odgovori Kolami. — Vrio je nezgodno što nas je odmah opazio!

— Meni je to naprotiv drago jer se time cijela stvar ubrzava. Kara Nirvan me je

prepoznao po mom vraincu. On pozna alata, a i konje obih Aladžija. Sad ne samo

što znade da smo umakli njegovim ljudima, ved zna i to da smo svladali ugljenara i

Aladžije. Uvjeren je da smo došli zbog njega. Bududi da bi morao biti slijep da ne

opazi Engleza koga je držao zarobljena u oknu, mora sam sebi redi da demo

najprije potražiti upravo onaj rov. Pripazi! Ples de odmah početi.

Nas dvojica jahali smo na čelu, Omar i Oško za nama, a Halef je s Lindsayem malo

zaostao. Bududi da je Englez upravo vodio s Halef om jedan od onih teških

razgovora pradenih brojnim gestama, kako su se oni obično razgovarali, nije

obratio pažnju na skupinu ljudi pred nama. No onda ugleda svoga protivnika pa

obuzda konja i mrko se zapilji u Perzijanca.

Mogli smo dobro pratiti sve što se zbiva jer smo za to vrijeme stigli pred vrata

hana i sjahali. Ona skupina ljudi bila je od nas udaljena najviše dvanaest koraka.


Vidio sam kako Žuti gricka usnice. Na licu mu se pojavio izraz srdžbe i bezobzirne

odlučnosti.

Uto Lindsay podbode konja, jurnu naprijed i obuzda ga tako tik ispred Žutoga da

ga umalo nije oborio na zemlju. Onda poče govoriti služedi se svim engleskim,

arapskim i turskim pogrdnim izrazima što ih je poznavao. Riječi su mu tako brzo

navirale na usta da se pojedini izrazi nisu dali pravo razumjeti. K tome je mahao

rukama i nogama kao da je u njega ušao zloduh.

— Što hode taj čovjek? — upita jedan od ljudi iz te skupine. Kolami mi odmah

šapnu da je to muhtar.

— Ne znam, ne razumijem ga — odgovori Žuti. — Ali ja ga poznajem i zaista se

čudim što ga opet vidim ovdje.

— Nije li to onaj Inglis koji je sa svojim dragomanom i slugama stanovao kod

tebe?

— Jeste. Nisam ti ni rekao da mi je ukrao ovog alata i da je iščezao na njemu.

Budi tako dobar pa ga uhapsi!

— Odmah. Mi demo tom strancu ved pokazati kako se kradu konji.

Muhtar pristupi k Lindsayu i izjavi da je uhapšen. Englez ga nije razumio pa nastavi

i dalje vikati i mahati oko sebe. Kad ga je muhtar uhvatio za nogu, on ga žestoko

odgurne.

— Alahu! — vilknu muhtar — To se nije još nitko usudio. Ovamo ljudi! Skinite

ga s konja i bacite u zatvor!

Ljudi ga poslušaše i priđoše Englezu, ali kad su ga htjeli dohvatiti on zgrabi pušku i

viknu englesko-turskom riječi:

— Away! I atmak! I atmak!

Zapamtio je da pucati znači atmak. Napadači brzo uzmakoše, a muhtar viknu:


— Taj Inglis je lud. On nas ne razumije. Kad bi ovdje bio bar kakav dragoman da

mu rastumači kakio mu otpor ništa ne koristi, ved samo pogoršava njegov položaj.

Sad ja priđoh bliže i rekoh:

— Oprosti, o muhtare, što te smetam u vršenju tvojih dužnosti. Ako ti treba

tumač, ja ti mogu poslužiti.

— To je dobro. Reci ovom konjokradici da mora sa mnom a zatvor.

— Konjokradici? Varaš se. Taj bej nije nikakva konjokradica.

— Jest, jer je to rekao moj prijatelj Kara Nirvan.

— A ja ti kažem da taj Inglis u svojoj zemlji zauzima položaj koji je najmanje

ravan položaju paše s tri konjska repa. Takav čovjek ne krade. U njegovoj staji stoji

više konja nego što ih ima u cijeloj Rugovi.

Ja sam govorio doduše odlučno, ali uljudno. Činilo se da je to u muhtaru pobudilo

dojam da prema njemu i njegovom zvanju gojim osobito poštovanje pa da može

dakle s visOka postupati sa mnom. Zato sad dreknu na me:

— Šuti! Ovdje vrijedi samo ono što ja kažem. Taj Inglis je ukrao konja pa je

dakle tat i ja du ga kazniti. Prevedi mu to!

— To mu ne mogu redi.

— Zašto ne?

— Jer bi to bila uvreda koju mi taj bej ne bi nikad mogao oprostiti. Ne želim

izgubiti njegovo prijateljstvo.

— Ti si dalkle prijatelj jednog konjokradice? Stidi se!

On pijunu preda me.

— Okani se toga, muhtare! — opomenuh ga. — Ja govorim s tobom uljudno, a

ti mi za uzrat pokazuješ pljuvačku svojih ustiju.


Ako se to još jednom dogodi, onda du te i ja poslužiti onako kako to bude

primjereno tvom vladanju.

To je bilo ved mnogo oštrije rečeno. Perzijanac me je odmjerio od glave do pete.

Sad se nakašlje i mahnu rukom podjarujudi time muhtarovu srdžbu. To mu je i

uspjelo jer je seoski glavar odmah prihvatio borbu sa mnom.

— Sto razumiješ pod time da deš se vladati primjereno? Prema meni se ljudi

mogu vladati samo uljudno jer bih svako drugo vladanje odmah kaznio. Pljunuo

sam pred tobom jer si jednog kradljivca nazvao svojim prijateljem. Na to imam

pravo pa zato to ponovo činim. Evo, ovo je opet za tebe!

On zašilji usta, ali ja brzo koraknuh naprijed, zamahnuti i ras-palih mu takvu

zaušnicu da je pao na zemlju. Zatim izvulkoh revolver a i moji pratioci se smjesta

latiše oružja. I Žuti izvuče svoju kuburu.

Muhtar je ustao. Za pojasom je imao nož. Mislio sam da de ga povudi da se osveti,

ali razmetljivci su obično kukavice. Taj čovjek nije imao ni truna hrabrosti. On se

Obrati Ziutome:

— Zar deš dopustiti da me zlostavljaju jer sam se zauzeo za tebe? Nadam se da

deš smjesta osvetiti uvredu koja je zapravo bila namijenjena tebi!

Perzijančev pogled je nekoliko puta zakolebao između muhtara i mene. Taj nasilni

nesavjesni čovjek sigurno je osobno bio veoma hrabar, ali pojava ljudi za koje je on

smatrao da su ved mrtvi, a sad su se odjednom neozlijeđeni pojavili pred njim

zakočila je njegovu poduzetnost. Očito je ne samo bio hrabar, ved i oprezan.

Prema svemu što je znao o nama, on nas je kao protivnike pravilno ocijenio. Zato

se obuzdao. Vidjelo se da je morao napeti svu snagu da odgovori muhtaru:

— Ovu si zaušnicu dobio ti, a ne ja. Prema tome deš znati što da radiš, ali ja

sam spreman da poduprem zapovijedi što deš ih izdati.

Kara Nirvan se značajno poigra svojom kuburom.

— Ukloni to oružje! — doviknuh mu. — Ti nisi policajac. Od tebe ne trpim

nikakve prijetnje. Ako sam ovom muhtaru pokazao kako odgovaram na


neuljudnost, onda du umjeti da odbijem i prijetnje čovjeka koji nema što da mi

zapovijeda. Kubura je po život opasno oružje. Ako me netko ugrozi njome, imam

pravo da se branim. Oim je izvučeš, dobit deš metak u glavu! Pripazi na to! Ja se ne

šalim!

Njegove oči bljesnuše i on mi ljutito dovikne:

— Čini mi se da ne znaš s kim govoriš! Udario si zapovjednika ovog mjesta.

Zaprijetili ste nam puškama pa dete to dakako Okajati. Svi de se stanovnici Rugove

skupiti da vas uhvate. U padišahovoj državi nije običaj da konjokradice prijete

oružjem poštenim ljudima.

— Smiješno je to što brbljaš. Odmah du vam dokazati da znam ;s kim govorim.

Ne moram se bojati stanovnika Rugove jer sam došao da ih oslobodim đavola koji

se nalazi među njima i harači nadaleko po cijeloj zemlji. Ako nas ti nazivaš

konjckradicama, onda se tome smijemo, ali tebi de taj smijeh prisjesti!

— Zar vi to niste? — upita on. — Taj Englez jaše na mom alatu, a tvoji pratioci

sjede na šarcima koji nisu njihovi. Oni su ukrali te konje.

— Odakle znaš da nisu njihovi?

— Jer su ti konji vlasništvo mojih dvaju prijatelja.

— Ovo tvoje priznanje bilo je veoma neoprezno. Istina, mi te šarce nismo

kupili, ved smo ih oduzeli Alađžijama. Ako priznaj eš da su ovi zloglasni razbojnici

tvoji prijatelji, onda si sam izrekao svoju osudu. Reci mi — nastavah obrativši se

muhtaru — znaš li da li Ala-džije jašu na šarcima?

— Sto me se tiču Aladžije? — odgovori muhtar. — Ja nemam sad posla s njima,

ved s vama.

— To mi je drago jer želim da se malo pozabaviš s nama, samo što se to mora

dogoditi drukčije nego što si ti prvotno smjerao.


— Oho! Zapovijedaš li ti ovdje? Imaš li ti pravo da ovdje dijeliš zaušnice? Sazvat

du sve ljude iz Rugove da vas uhvate. Odmah du dati nalog za to. — On se krenu da

ode.

— Stoj! Još samo čas! — zapovjedih. — Ti uopde još nisi upitao tko smo mi.

Reci du ti to. Mi . . .

— To nije ni potrebno! — prekinu me Žuti. — Ti si kaurin iz Almanje, koga

demo ubrzo malo skratiti.

— A ti si šiit iz Perzije koji se -klanja Hasanu i Huseinu. Nemoj dakle tvrditi da si

pravovjernik i da mi nisi Više spomenuo riječ kau-rin, inače deš dobiti isto takvu

zaušinicu kao i muhtar

— Nudiš li mi to? — planu on.

— Da, ja ti nudim, uostalom, i mnogo više. Odakle znaš da sam ja Alemán?

Tom riječju si se odao. Tvoja uloga Žutoga je doigrana.

— Žutoga? — upita on piroblijedivši.

— Žuti? — viknuše ostali.

— Da, ovaj šiit Kara Nirvan je Žuti. Dokazat du vam to. Muh-taru, ovdje su moje

isprave. Ispostavljene su u padišahovo ime pa se nadam da deš im iskazati dužnu

čast. Inače du to smjesta javiti mu-tesarifu u Prizren i veziru u Stamlbul. Otari svoje

prljave ruke i pazi da mi ne uprljaš putnice!

Razvio sam isprave i otvorene mu ih pružio. Kad je ugledao padišahove pečate, on

zaista otare ruke o hlače, položi ruku na prsa i čelo, nakloni se, prihvati isprave,

ponovo se nakloni i pritisne ih o čelo i tek onda počne čitati.

— Glupo je to! Hm! — dobaci Englez koji je sve to promatrao. — Moja je

putnica nestala. Perzijanac ju je ukrao, zajedno s ostalim stvarima. Yes!

— Ako nije uništena, ser David, dobit dete je natrag. Uostalom, dovoljno je da

pročita moje papire. Vi ste moj prijatelj i ja jamčim za vas.


Iz okolnih kuda izašli su ljudi i radoznalo se zagledali u nas. Neki od njih otrčaše u

usku uličicu koja je vodila do mosta da dovedu druge. Ubrzo se oko nas okupilo

cijelo mnoštvo gledalaca stojedi u polukrugu.

Činilo se da je to Žutome dobro došlo. Osjetio se sigurnim jer je vjerovao da se

može pouzdati u pomod naroda. Njegov i onako vi-solki lik još se više uspravio.

Vidjelo se da je jednako spretan kao i snažan. Svakako ga se u rvanju treba Više

čuvati nego ijedinoga od Aladžija koji su raspolagali samo sirovom i neizvježbanom

tjelesnom snagom. Odlučio sam da se ne upuštam u takvu borbu, ved da ga radije,

u slučaju potrebe, onesposobim metkom. Muhtar je naposljetku pročitao putnice.

Ponovo ih pritisnu o čelo i o prsa, složi ih i okrenu se kao da ih kani staviti u džep.

— Stoj! — rekoh. — Ove isprave su-moje Vlasništvo, a ne tvoje.

—- Ali ti deš ostati ovdje? — upita me on.

— Hodu,

— Onda du ih ja zadržati dok vaša parnica ne bude završena.

— Ne, to nedeš učiniti. Kako da se ti, jednostavni kjaja, usudiš uzeti papire

čovjeka koji stoji visoko iznad tebe! Ved i sama ta namjera je uvreda za mene. I što

ti pada napamet da govoriš o nekom procesu! Sad znaš s kim razgovaraš, a ja du ti

redi što zahtijevam od tebe. Podi du ti toliko ususret da ne uzmem natrag ove

putnice. Bududi da du stanovati kod handžije Kolamija, neka ih on uzme u

pohranu. Daj ih njemu. On ih bez mog izričitog odobrenja nede dati iz ruku.

Muhtar me posluša, iako nevoljko, a ja nastavih povišenim glasom da su me svi

mogli čuti:

— A sad se najoštrije ograđujem od toga da bilo kojega od nas netko nazove

kanjdkradioom. Mi smo pošteni ljudi pa smo ovamo došli zato da vas oslobodimo

najvedeg razbojnika ovoga kraja. Vlasnik ovog alata nije bio Perzijanac, ved

barjaktar Stojko Vitez iz Slokudija koji je sa svojim sinom krenuo u Bateru da ga

ondje oženi. Obojica su došli ugljenaru Sarki koji je Zutov potčinjeni. On je napao

barjaktara i orobio ga. Stojko Vitez ostao je na životu, a njegov sin je umoren i


spaljen. Mogu vam pokazati ostatke kostiju. Ovaj oklop što ga je moj pratilac

privremeno stavio na sebe, ova sablja i ovaj bodež su dijelovi toga grabeža.

Barjaktara su odvukli Kara Nirvanu da ga Ubiju tek kasnije kad izvuku krupnu

otkupninu.

— To je laž, laž, tisudu puta laž! — viknu Perzijanac. — Ovaj konj je moj, a za

barjaktara Stojka Viteza nisam nikada čuo.

— Lažeš. Barjaktar se nalazi u tvom podzemnom rovu gdje si i ovoga Inglisa

držao zarobljena. Inglisa si dao prevesti ugljenaru da iz njega iznudiš otkup pa da

ga onda ubiješ. Uspjelo nam je da ga oslobodimo i sad se on vrada da te optuži.

— On je očito isto tako drska luda kao što si i ti. Ja da sam razbojnik i ubojica?

Upitaj ove ljude koji čuju tvoje laži! Oni de ti redi tko sam ja. Nastaviš li da me tako

drsko okrivljuješ oni de me zaštititi. Zar ne, da dete to učiniti, vi muževi iz Rugove?

Ili zar dete mirno gledati kako se jedan stranac usuđuje da mene, vašeg

dobročinitelja, tako okrivljuje i vrijeđa?

— Ne, ne! — viknu nekoliko glasova. — Napolje s tim strancem! Ne smije više

redi ni riječi!"

Slutio sam što de sada dodi i pomislio da demo se kasnije sigurno morati požuriti,

pa sam zaito tiho rekao Halefu da konje smjesti na sigurno mjesto. Zatim se

obratih ljudima:

— Sve ono što sam predbacio Kara Nirvanu, sve je to istina. Ja du to dokazati.

Ovaj Perzijanac je Žuti — jeste li razumjeli? Žuti! I to mogu dokazati, samo ako me

mimo saslušate.

Kara Nirvan zagrmi:

— Suti! Inače du te ustrijeliti kao psa koga samo metkom možeš osloboditi

šuge!

Najradije bih ga tresnuo i oborio na zemlju, ali svi ljudi oko mene držali su se

neprijateljski. To se jasno vidjelo. Zato mu mirno odgovorih:


— Nemoj se braniti riječima, ved djelima. Odvedi nas u rudarsko okno i dokaži

nam da Stojko nije u njemu sakriven!

— Ne znam ni za kakvo okno!

— Onda ja znam za nj, pa du ove ljude odvesti onamo.

Njegovo lice se podrugljivo trgnu. Znao sam zašto. Dobro sam se

čuvao da ne spomenem rov kroz koji sam kanio zadi pod zemlju. Neka on pomisli

da je Englez zaboravio na ulaz u rov. Htio sam u njemu pobuditi uvjerenje da se

kanimo uspeti do karaule da bi se odande spustili kroz rudarsko okno. Zato

nastavih:

— Stojko Vitez nije jedini zarobljenik što ga taj čovjek skriva u oknu ispod

karaule. U njemu se nalazi još jedan sužanj, neki trgovac iz Skadra, kome je oduzeo

sav gotov novac, a sad kuša da mu otme i ostali imutak. Vi dete i toga čovjeka nadi

dolje. On i Stojko Vitez de vam redi što su doživjeli, a onda dete vjerovati da je Kara

Nirvan zaista Žuti. Pozivam vas, a isto tako i muhtara, da uhapsi Kara Nirvana i da

ga odvede u kulu. Ondje vam mora pokazati ulaz u Okno.

— Mene da uhapse? — viknu Kara Nirvan. — Volio bih da vidim čovjeka koji bi

to pokušao. Ja ne znam ni za kakvo rudarsko okno. Spreman sam da dobrovoljno

pođem s vama. Potražite okno. Ja vam ga ne mogu -pokazati jer ne znam za nj.

Pronađete li ga, siđite u nj! Pokaže li se da je ovaj stranac govorio istinu, ja du bez

obrane dopustiti da me vežu i da me odvedu u Skadar. Ako se naprotiv ispostavi

da je lagao, onda du zatražiti najstrožu kaznu.

— Dobro, pristajem na to — odgovorih.

— Naprijed, u karaulu! — odjeknu odmah sa svih strana. — Ovaj stranac tvrdi

da je Perzijanac Žuti. Teško njemu ako laže.

— Ne lažem. Mi se potpuno predajemo vama u ruke. Odložit i'emo štoviše sve

naše oružje tako da se uvjerite da smo miroljubivi i


čestiti ljudi. Predajte svoje puške, noževe i pištolje i pođite s tim čestitim ljudima

do kule. Ja du spremiti oružje ovdje u hanu, a onda s Kolamijem dodi za vama.

Ovo .posljednje rekao sam svojim drugovima. Halef je pomogao da se konji uvedu

u dvorište. U taj čas se vratio i rekao mi, kad sam od njega zatražio oružje:

— Ali, sidi, onda se ne možemo braniti!

Nisam mu smio redi s kojeg razloga sam zatražio da odlože oružje; htio sam 'da

moji drugovi budu nenaoružani kako ne bi učinili nikakvu nepromišljenost. Nagli

Halef bi mogao svojom žestinom i sebe i ostale dovesti u opasnost.

— Ne trebate se braniti — razjasnili mu. — Nitko vam nede ništa učiniti. Samo

budite oprezni!

— A ti deš dodi za nama, sidi?

— Nedu. Ja sam to rekao samo onako da" zavaram Žutoga. On de komad puta

podi s vama, a onda de sigurno iščeznuti. Zatim de se spustiti u okno da sakrije

zarobljenike. Možda de ih i ubiti. Ja du za to vrijeme prodrijeti s Kolamijem u

vodoravni rov i ondje se sresti sa Žutim.

— Ti sam? To je odviše opasno. Podi du s tobom.

— Ne, to bi bilo upadljivo. Uostalom, ako pronađete okomiti rov, da se niste

spustili u nj! Ne zna se kako se Žuti pobrinuo za to da nitko ne uspije prodrijeti

onamo. Budite prijazni prema ljudima da ih ne izazovete i nemojte se ladati ničega

prije nego što ja stignem k vama.

Oko nas se skupilo znatno mnoštvo ljudi pa smo očekivali da de ih biti i više. Kad

smo gostioničar i ja pokupili oružje naših drugova, mještani opkoliše i njih i Žutoga

pa povorka krenu.

Sad sam s handžijom izvršio sve potrebne pripreme, otišao prvi do mosta i ušao u

čamac. Kolami stiže brzo za mnom sa dvojicom slugu. Oni su veslali, a on sjede na

pramac dok sam ja upravljao kormilom.


Premda smo htjeli ostati s ove strane, ipak sam čamac upravio na protivnu obalu

jer ondje nismo imali tako jaku struju. Kad smo stigli sučelice traženom mjestu, ja

zaokrenuh kormilo.

Sluge su sad morale napeti svu snagu da nas ne bi zanijela jaka struja. Upravio sam

čamac daleko iznad našega cilja. Vesla su se svijala kao da de svakog časa pudi, no

najviše sam se brinuo hodemo li

zaista ispod zelenoga zastora nadi ulaz u rov. Još smo bili komad puta iznad njega.

Pustih da čamac ponese struja i upravih ravno prema povijušama. Ako sam se

prevario i ako su ondje bile same stijene, čamac se morao razbiti jer nas je struja

upravo mahnitom brziiiom nosila prema tom mjestu.

— Uvucite vesla! Sagnite se! — doviknuh svojim pratiocima.

Smjesta su me poslušali. Ja sam ostao uspravno sjediti jer bih

inače morao ispustiti kormilo. Od stijene smo bili udaljeni još za dvije duljine

čamca, sad za jednu — sklopio sam oči da mi ih ne ozlijede grane — onda me

nešto lupi po licu kao da me je netko udario mekom ¡metlom — otvorih oči — oko

mene duboka tama — udarac sprijeda, dno čamca zaškripi — .nalazili smo se u

rovu.

— Hvala Alahu! — duboko odahne gostioničar. -— Malo sam se poplašio.

— I ja — odgovorih. — Da smo se ovdje namjerili na stijenu, opasno bismo se

okupali. Tko izvrsno ne pliva, bio bi izgubljen. Opipajte stijenu nema li negdje

kakav klin. Trebao bi da bude da o njega vežemo čamac.

Klin smo zaista našli, svezali čamac o nj i zapalili fenjere što smo ih ponijeli sa

sobom. Svjetlo je bilo dovoljno jako da osvijetli hodnik jer je ovaj bio uzak. Sluge

ponesoše sa sobom zalihu lojanica.

Uzeo sam u ljevicu fenjer, a u desnicu revolver i krenuo naprijed. Bududi da smo

nosili svjetiljke, mogao nas je svatko izdaleka ugledati, a lako je bilo mogude da je

Žuti ovdje ostavio kakvog stražara da čuva sužnje.


Rov je bio tako visok da sam mogao hodati uspravno. Na dnu su mu se nalazile

daske vjerojatno da bi se po njima mogle lakše voziti tačke. Hodali smo veoma

polako jer sam ja sigurnosti radi morao korak po korak ispitivati put. Prošlo je

možda četvrt sata otkako smo ušli u rov kad osjetismo da nas okružuje mnogo

hladniji sloj zraka.

— Vjerojatno se približujemo onoj pukotini o kojoj je govorio Muharem —

primijetih. — Sad moram udvostručiti opreznost.

Nakon svega nekoliko koraka zinula je ispred nas široka pukotina prolazedi cijelom

širinom tunela. Nismo mogli razabrati ni koliko je duboka ni vsiofca. Preko nje su

vodile daske, jedna ispred druge, svega pola metra široke.

— To je ono mjesto u kojemu nas čeka propast — dobaci handžija. — Efendijo,

daj tačno pretražiti to brvno.

— Dodajte mi užeta!

Jednog na drugi privezali smo četiri užeta što su ih sluge ponijele sa sobom, a onda

to produženo uže složili dvostruko pa su mi jedan kraj privezali ispod ruku i oko

prsiju dok su drugi kraj njih dvojica čvrsto držala. Sagnuo sam se tako da je

svjetiljka gledala prema dolje i krenuo naprijed pregledavajudi tačno put.

Preko pukotine bile su položene tri jake grede. Jedna zdesna, druga slijeva, a treda

u sredini. Na srednjoj gredi ležala je daska. Između nje i obih usporednih greda

ostao je prostor širi od jedne stope ispod kojega je zijevala hladna jezovita dubina.

Cemu to? Zašto grede nisu ležale jedna tik druge? — upitao sam se. Upravo u tom

uređaju opasnoga mosta morala se skrivati ona zamka.

Otprilike nakon osam koraka stigao sam do mjesta koje je pobudilo moju pažnju.

Tri uzdužne grede bile su ovdje spojene jednom poprečnom. Kad sam je tačno

pretražio, opazih da čini osovinu koja se okretala u dvjema rupama, izbušenim u

pobočnim gredama. Sad mi je cio uređaj ibio jasan. Tko je ma jednom bio na

dječjem igralištu i promatrao djecu kako se ljuljaju na gredi postavljenoj -poprijeko

na drugu gredu, može sebi lako predočiti taj opasan uređaj. Sad sam znao i to


izašto su ¡postojale one dvije .pobočne grede čiju svrhu prije nisam shvatio. One

su međusobno vezale oba ruba pukotine. U sredini su bile spojene gredom koja je

predstavljala poprečnu osovinu, a na njoj je ležala srednja greda s daskom. Ta je

srednja greda na onom kraju, koji je gledao prema ulazu u rov, imala čvrsto

uporište na rubu pukotine, ali na protivnom kraju ga nikako nije imala. Zbog toga

je .čovjek mogao sigurno sidi do sredine brvna, do osovine. Čim je međutim

krenuo da

lje, onda bi onaj dio grede, koji je ležao prema unutrašnjosti rova, prevagnuo i

sagnuo se u ponor dok se stražnji dio uzdigao. U tom slučaju morali su svi koji su

se nalazili na dasci pasti u jezovitu dubinu i ondje se smrskati. S time je računao

»alim«. Okrenuo sam se i svojim pratiocima saopdio što sam ustanovio.

— Znači li to da uopde ne možemo prijedi? — upita handžija.

— Sigurno možemo, jer Žuti također prolazi kroz taj rov. Mora dakle da postoji

uređaj pomodu kojega se opasna pomična greda dade pričvrstiti na oba kraja ili

bar na onom koji leži nasuiprbt. Pogledaj-, mo dakle!

Vratio sam se natrag i mi počesmo pregledavati grede. Ta srednja greda je s ove

strane ležala na rubu kamena nepričvršdena. Po-

digli smo njezin kraj, a protivni se odmah spusti. Uzalud smo tražili kakvu rupu,

(klin ih kračun s kojim bi se mogla greda na našoj strani pričvrstiti.

— Moram dakle prijedi preko nje — rekoh.

— Nikako! Past deš — zabrinuto me opomenu Kolami.

— Nedu. Vi dete dotle ovdje tako čvrsto pridržavati gredu da se ona ne

podigne. Onda se ne može ni na protivnoj strani spustiti. Vas trojica ste dovoljno

snažni da me možete držati. Teži ste od mene. Osim toga ja visim na užetu. Kad

kleknite i rukama se čvrsto oprite o gredu. Kredem.

Nije mi bilo baš lako pri duši kad sam po uskoj dasci ponovo prešao preko ponora,

ah sretno sam stigao na drugu stranu. Ondje sam u svjetlu fenjera odmah opazio

ikako se greda dala pričvrstiti. Protivni kraj te grede bio je u zraku i nije dosezao


rub pukotine. Na njemu su ibila pričvršdena dva željezna koluta, a sa stijene rova

visjela su dva lanca s kukama. Cim su kuke bile zakvačene u kolutove na gredi, nije

se greda više mogla spustiti, ved se čvrsto držala o stijenu.

— No, jesi ii pronašao u čemu je stvar? — upita handžija.

— Jesam. Sad du prikvačiti gredu, a zatim možete prijedi bez opasnosti.

Žestoko sam povukao lance i uvjerio se da su -pouzdani, a zatim zakvačih kuke.

Ona tri čovjeka prijeđoše, pogledaše jednostavni uređaj i mi krenusmo dalje.

Razumljivo je da se sve to odvilo veoma polako jer nam je život ovisio o pomnji

kojom smo to izvodili. Sad smo brže krenuli naprijed. Na svom satu sam vidio da je

prošlo ved više od pola sata otkako smo izašli iz čamca.

U rovu, koji se neprekidno polako uspinjao, nismo više naišli ni na kakve teškode.

Otprilike nakon tri minute stigosmo u spomenutu veliku okruglu prostoriju. Tu nije

više bilo golih stijena. Posvuda oko nas uzdizali su se zidovi. U njima smo opazili

pet vrata, četiri niska i jedna visoka i uska. Ova posljednja nisu imala kračun pa

smo ih mogli otvoriti samo tako da ih probijemo. Ostala vrata bila su izvana

zatvorena kračunima.

— Iza tih niskih vrata nalaze se zarobljenici — razjasnih, po-vukoh kračun i

otvorih najbliža vrata. Ugledali smo mračnu rupu, duboku otprilike dva metra,

široku metar i pol i isto tako visoku u

kojoj je na goloj zemlji ležao neki čovjek. Noge su mu, kako nam je to opisao ved

Englez, bile okovane u željezne kolute.

— Tko si ti? — upitah.

Odgovorila mi je kletva.

— Reci tko si! Došli smo da te spasimo.

— Ne laži! — grubo odvrati zatvorenik.

— Istina je. Mi smo neprijatelji Žutoga pa te hodemo .. .


Uto me prOkinuše. Odjeknula su dva poklika. Jednim je viknuo jedan od slugu, a

drugim se javio — Žuti.

Ja sam klečao pred jamom gurnuvši u nju fenjer. Kolami je čučao kraj mene, a

sluge su se nagnule iza nas da zavire u jamu. Za to vrijeme su se škripajudi otvorila

visoka vrata; ušao je Perzijanac.

Okrenuh se sluzi i zapitah:

— Stoje?

Vrata jame bila su naime tako otvorena da nisam mogao vidjeti Žutoga.

— Eno, tamo — tamo je! — odvrati sluga pokazujudi prema visokim vratima.

Skočih na noge i provirih preko vrata.

— Držite ga! — vifcnuh prepcenavši Žutoga.

Očito se silno prestrašio što nas vidi ovdje i sav se ukočio od čuda. U ruci je nosio

dlijeto ili nešto slično. Moj ga poklik privede k e vi jesti.

— O Hasane, o Huseine! — viknu-i baci dlijeto prema mojoj glavi. -- Nedete me

uhvatiti, pseta!

Morao sam strelovito čučnuti iza vrata da me ne pogodi. Kad sam se opet

uspravio, ugledah Kara Nirvana kako nestaje u rovu. Kanio je pobjedi istim putem

koji je nas doveo ovamo. Bududi da smo bih ovdje, morao je postojati Čamac kojim

je mogao pobjedi. Sišao je odozgo kroz okomito okno, ali se nije smio vratiti istim

putem jer su u međuvremenu onamo stigli ljudi od kojih se pod bilo kakvom

izlikom udaljio. Opazili bi ga pa bi tako bio otkriven ulaz u okno.

— Pobjedi de! Za njim! — vifcnuh, položih fenjer na pod i jurti uh u rov.

— Ponesi svjetiljku! — viknu handžija za mnom.

To nikako nisam mogao učiniti. Namjerno sam ostavio fenjer. Vidio sam da Žuti i

sad ima kubure za pojasom. Svjetiljka u mojoj ruci omogudila bi mu da puca u me.

Zato sam trčao u mraku za njim.


To dakako nije bila laka stvar. Raširio sam ruke, dotičudi stijene sa strane i tako

trčao što god sam brže mogao. Dva puta sam načas zastao da osluhnem nedu li

čuti bjegunčeve korake, ali to je bilo uzalud jer je iza mene trčao Kolami sa svojim

slugama, a buka što su je oni podizali zagluši vala je šum Žutovih koraka.

Uostalom, taj progon je bio opasan, premda nisam nosio fenjer. Žuti me uopde

nije ni trebao vidjeti. Bilo bi dovoljno da je zastao i povukao kubure. Topot mojih

koraka bio je dovoljan da ga upozori na me. Ja bih na njegovom mjestu svakako

tako postupio. Dvije nabijene dvocjevne kubure, dakle četiri metka, a k tome još i

nož bili su dovoljni da nas pobije. Ipak sam računao na njegovu naglost koja de mu

vjerojatno onemoguditi da mirno razmisli.

Tako smo jurili što god smo brže mogli. Preračunao sam se vjerujudi da de ga

prepast nezadrživo tjerati dalje. Ipak je bio zastao jer je odjednom ispred mene

prasnuo hitac koji je u toim uskom niskom hodniku desetorostruko odjeknuo. U

svjetlu hica opazih da se strijelac nalazi jedva dvadesetak koraka ispred mene.

Metak me nije pogodio. Cuo sam kako je udario u stijenu. Brzo izvukoh revolver i

opalih dva, tri puta.

Žuti se podrugljivo nasmija. Potrčao je dalje i opalio još jednom. Kako sam u

bljesku hica opazio, stajao je nasred daske koja je vodila preko ponora. Polaganije

sam pošao za njim i stigao do ruba pukotine. Ovdje sam se pipajudi uvjerio da su

lanci još prikopčani pa sam tek onda stupio na usku dasku koja je vodila preko

ponora.

Sad je došao opasni trenutak. Ako je stajao prijeko na kraju daske i ako me

napadne prije nego što stupim na čvrsto tlo, bit du izgubljen. Da ga spriječim u

tome, ispalih još preostala tri metka iz svoga revolvera. Ponovni smijeh me je

uvjerio da ga nisam pogodio. Po zvuku smijeha razabrao sam i to da Žuti nije stajao

uz rub ponora, ved da je pohrlio dalje.

Sad više nisam oklijevao da potrčim za njim. Prešavši preko pukotine, bacih pogled

unatrag. Opazio sam svjetlo fenjera. Hand-žija nije daleko zaostao za mnom. Jurili

smo' sve dalje i đadje. Stenjao sam od napora, često sam se poskliznuo po vlažnim

i klizavim daskama. Onda ponovo prasnu .ispred mene hitac, a ja odgovorih iz


drugog revolvera. Bojedi se da bi zločinac ipak mogao mimo stati i zaista me

pogoditi, ispalio sam postepeno, neprekidno trčedi, svih

šest metaka drugog revolvera. Zatim posegnuh da iz pojasa izvučem nož — ali ga

više nije bilo. Jesam li ga istrgao zajedno s revolverom ili mi je ispao dok sam

klečao pred onom tamničkom rupom, to nisam znao.

Bilo mi je kao da lov traje ved čitav sat. Onda se ispred mene razabere neko mutno

svjetlo. Stigao sam do ulaza u rov. Kad bi čovjek ušao u nj izvana, iz bijeloga dana,

učinilo bi mu se da je u rovu potpuno tamno. Kad se naprotiv neko vrijeme

zadržavao u tami, onda su oči hvatale ono nekoliko zraka svjetla što su prodirale

kroz zastor povijuša pa je predmete u unutrašnjosti rova mogao razabirati bar po

obrisima. Zastao sam.

Preda mnom je ležao čamac. Žuti ga je upravo odriješio s klina i skočio u nj. Cuo je

da sam mu blizu pa mi do viknu:

-— Ostaj mi zdravo, pasji sine! Samo ti si znao za tu jamu i nitko drugi. Nitko je

nede otkriti niti de vas potražiti ovdje. Požderite jedan drugoga od gladi!

U onom prvom trenutku zapanjenosti nisam ni pomislio da bismo se u najgorem

slučaju mogli spasiti plivanjem. Povjerovao sam njegovim riječima. Čamac nije

dakle smio otidi. Zato se zaletih i skočih u čamac. Žuti je u njem stajao uspravno

opirudi se obim rukama o zid kanala da bi se tako otisnuo protiv pritiska struje koja

je nadirala u kanal. Ovaj je bio odviše uzak da bi se mogao poslužiti veslima. Čamac

zatetura od moga skoka. Izgubio sam ravnotežu i pao, a Žuti na me.

— Jesi li ovdje? — siknu mi on u lice. — Dobro mi došao! Sad si moj!

Zgrabio me je jednom rukom za vrat, a ja ga uhvatih za obje ruke. Osjetio sam

kako desnicom poseže za pojas. Znao sam što taj trenutak znači za me. Ako se

prema takvom protivniku ma i najmanje otkrijem, bio sam izgubljen. Brzo kliznuh

rukom niz njegovu nadlakticu pa dolje sve do ručnog zgloba i ovaj tako čvrsto

stisnuti da je zavikao od boli i ispustio oružje. Nisam znao je li to bio nož ili kubura.

Zatim skupih koljena i odgurnuh Perzijanca. U narednom sam se trenutku

uspravio, ali i on također, Stajali smo svega jedan korak udaljeni jedan od drugoga.


Kao kroz maglu opazih da mu ruke izlaze iz pojasa i pružaju se prema meni. Udario

sam ih šakama tako da su se sudarile. Hitac prasnu. Ili su to bila dva? Ne znam. On

zaurla.

— Onda drukčije! Mene nedete dobiti!

Tren kasnije skočio je u vodu. Ugledao je handžijin fenjer koji mu se približavao.

Taj Perzijanac je zaista bio ludo smion. Trebalo je mnogo više od obične srčanosti

da bi se skočilo u taj vir. Pokušao sam da izguram čamac, ali struja je takvom silom

nadirala u kanal da sam opazio da de -potrajati dulje vremena da izguram čamac u

rijeku. Dotle de Žuti nestati. Ili de se utopiti, ili spasiti.

Okolnost da se usudio skočiti u vodu odavala je da je dobar plivač. Žestoka struja

morala ga je brzo odnijeti. Pobjegne li mogao bi po jahati u susret Galingreovoj

obitelji koju smo htjeli opomenuti, mogao se sjediniti s Hamd el Amazatom i. . .

Dalje nisam mislio. Otkako je Kara Nirvan iščezao u vodi prošle su jedva dvije

sekunde. Odbacio sam prsluk i kaput, sjeo na klupu čamca, strgao visoke čizme s

nogu i -doviknuo u rov:

— Plivat du. Brzo u čamac i za mnom!

— Zaboga, nemoj! Poginut deš! — viknu Kolami sav užasnut.

Ali ja sam ved bio u vodi. Nisam skočio u nju jer kod onakvih virova bilo je bolje da

čovjek ostane na površini. Glavna stvar je -bila da čestito zaplivam, ne prsima, ved

¡postrance.

Tek što sam se glavom probio kroz zastor od povijuša kad me zgrabi vir. Pritisnuo

me je o stijenu pa sam se neko vrijeme morao boriti samo da ostanem gore, na

istom mjestu. Onda mi se primakne ovedi val i razibije se na hridini. T-o je bio pravi

trenutak; prepustio sam mu se, pa još i sam čvrsto zamahnuo rukama i taiko brzo

jurnuo niz vodu da sam i nehotice sklopio oči.

Kad sam ih opet otvorio, nalazio sam se između dvije struje koje su se nešto ispred

mene sudarale i stvarale opasan vrtlog. Bilo je to usred rijeke. Toga sam se vrtloga


morao čuvati. O-dmah skre-nuh u stranu, ah morao sam se dugo naprezati dok mi

nije uspjelo da prijeđem struju i da stignem u mirnu, sigurnu vodu.

Tek sad sam se mogao osvrnuti i potražiti Žutoga. Gazedi vodu, uspravio sam se

kad li se on -pojavi upravo iz onog vrtloga kome sam se ja tako bojažljivo uklonio.

Iskočio je iz vode gotovo punom polovinom tijela, bacio se u pravom dupinskom

skoku i svladao vrtlog. Zatim zapliva prema onoj obali kraj koje sam i ja plivao.

Nisam mogao drukčije, morao sam se diviti Perzijancu. Bio je mnogo bolji plivač od

mene. Nije mu padalo ni na um da izbjegne

vrtlog. Znao je doduše da de"ga taj ugrabiti, ali i opet izbaciti. No usprkos tome

trebalo je divne smionosti da se baci u vrtlog. Sad se nalazio postrance od mene i

plivao prema obali ne okredudi se; zato me nije ni opazio.

Nisam smio oklijevati, morao sam odmah za njim. Držedi ruke i noge ispod vode

tako da nisam izazivao nikakve šumove, plivao sam za njim. Vjerojatno sam plivao

brže od'¡njega jer sam mu se uskoro toliko približio da umalo što nisam dodirnuo

njegovu nogu. Ali obala je bila ved blizu. Sad mi je preostalo jedino da se poslužim

prepadom. Kara Nirvan nije imao oružja kao ni ja. Očekivalo me je dakle ono što

sam želio izbjedi: borba golim rukama.

Obala je ovdje bila plitka i pokrivena naplavljenim šljunkom pa se postepeno

uzdizala. Kad je Žuti osjetio ispod seibe dno, uspravi se i krene prema obali gazedi

vodu koja se s njega slijevala. Zato i nije čuo da iza njega dolazi još netko. Bududi

da sam svoje korake prilagodio njegovim, on ih nije čuo. Pri tome sam podigao

okrugli šljunak krupan poput šake da se njime poslužim kao oružjem.

Sad je on stajao ved na suhom, ispružio ruke, kliknuo pobjedničkim krikom, napola

se okrenuo i pogledao prema ulazu u rov. Iz njega je upravo izašao čamac. Sve

dotle su ona tri čovjeka trebala da svladaju silni pritisak vode.

— Pasji sinovi! Vas du još dobiti u ruke! — vilknu Žuti i okrene se opet prema

obali. Ja sam stupio dva koraka ustranu i sad sam se. našao ravno sučelice s njim.

— A ja du dobiti tebe! — odgovorih mu.


Zaprepastio se više nego što sam to očekivao. Ukočio se od prepasti, i prije nego

što se uspio snadi, tresnuh ga kamenom po glavi da je klonuo na obalu.

Ah taj čovjek bio je premodan protivnik. Ako sam ga samo kratkotrajno omamio,

onda bi ishod naše borbe još uvijek mogao biti opasan za me. Zato sam Perzijancu,

čim je pao, strgao dugačak pojas s tijela pa mu svezao ruke iznad laktova na

leđima. Morao sam se dobro osigurati.

Tek što sam to učinio, on se osvijesti. Oči su mu bile još zatvorene kad se trgne i

pokuša skočiti na noge, ali mu to nije uspjelo. Onda razrogači oči, zapilji se u me,

trgne gornji dio tijela pa se zaista uspravi. Onda se dlanovima podupre o bokove

da prekine spone. Sredom su odoljele.

Sve se to vrlo brzo odvilo. Ali ja sam isto tako brao skinuo svoj pojas, a onda

udarcem noge odgurnuo Zutove noge prema natrag tako da je pao potrbuške. Cas

zatim sjedio sam mu na koljenima i svezao mu i noge. Nije se mogao braniti jer su

mu ruke bile na leđima.

— Tako! — zasoptah ustajudi. —Sad znamo tko koga ima. Tamo prijeko u rovu

nede ljudi jedni druge požderati, a ti deš čestitim stanovnicima Rugove razjasniti

kako si mogao tako brzo stidi u rov kojega uopde ne poznaješ.

— Đavole! — siknu on. — Stostruki đavole! — Zatim sklopi oči i osta mirno

ležati.

Struja je zahvatila čamac i strelovito ga nosila niz rijeku. Ljudi u njemu za veslaše

prema meni.

— Efendijo, mislili smo da si izgubljen! — doviknu mi Kolami ved izdaleka. —

Tko to leži kraj tebe? Žuti?

-— Nebesa! Imaš li ga dakle?

— Imam.

— Onda brzo! Momci, pritisnite veslima!


Sluge zaveslaše tako snažno da je čamac inaipola izletio na suho. Sva trojica

iskočiše iz njega i požuriše k meni.

— To je on, da, to je! — pobjedonosno de handžija. — Kakav si ti plivač,

efendijo! Kako ti je uspjelo da ga svladaš?

— To ti mogu i kasnije ispripovjediti. Sad ga odnesi te u čamac. Njime demo

mnogo brže stidi nego da ga nosimo. Moramo smjesta poslati glasnika gore u

karaulu da ljudi doznaju da im nisam lagao. Bududi da dosad nisam došao, oni bi

mogli napasti moje pratioce.

Učinili smo tako kako sam rekao i ved nakon nekoliko minuta pristadosmo uz

most. Jedan od momaka potrči gore do karaule dok je Kolami odnio Žutoga u svoj

han.

Uzeo sam kaput, prsluk i čizme u ruke pa u turskim čarapama potrčao za njima.

Skočivši u vodu, nisam pomislio na to da skinem fes, ali on mi je čvrsto ostao na

glavi. U hanu sam morao skinuti sa sebe mokru odjedu. Uzajmiti hlače, značilo je

opasnost s obzirom na ona zoološka otkrida što ih je Lindsay doživio sa svojim

fesom. Sredom je gostioničar imao jedne nove hlače što ih još nije nosio pa sam ih

navukao.

Tek što sam se odjenuo, pojavi se mali Halef s Englezom. Englez je hodao golemim

koracima, a Halef škakutao kraj njega kao mah poni kraj dugonoge deve.

— Je li istina? Imate li ga,, ser? — viknu Lindsay širom ras-tvorivši vrata.

— Eno ga tamo leži. Pogledajte ga samo, ser David!

Vjeran svojoj ulozi Žuti je i dalje držao zatvorene oči.

— Mokar je! Sigurno borba u vodi? — upita Lindsay.

— Gotovo tako.

— Je li bio u rovu?

— Jest.


— Well! Onda više ne može poricati.

— 0, sidi — reče Halef — mora da je to bilo užasno tamo na onom

najopasnijem mjestu. Jedva čekam da sve doznam.

Ali za pripovijedanje nismo imali vremena jer su sad stigli i ostali. Dotrčalo je cijelo

selo. Svi su htjeli da vide i da čuju. Mi međutim stadosmo na vrata i propustismo

samo muhtara i seoske vijednike. S njima je došao i zaptija, debeo kao Falstaff1 i

naoružan nekom limenom cijevi koja je vjerojatno trebala predstavljati trublju.

Kad su ti ljudi ugledali ljubimca njihovog kraja kako je svezan i mokar silno se uzb

udiše. Muhtar Ijutito poviče:

— Kako se možete usuditi da s Kara Nirvanom bez mog dopuštenja postupate

kao s uhapšenikom!

— Smiri se malo! — hladno mu odgovorih. — I najprije mi reci kako je Perzijanac

mogao otidi od vas.

— Ja sam mu to dopustio.

— A zašto i čemu si mu to dopustio?

— Htio je da dovede svoje sluge pa da i oni pomognu u traženju okna.

— Oni su naprotiv imali pomodi u tome da vam onemogude traženje.

•— Uzalud smo čekali na tebe. Upravo to što nisi došao dokazuje da imaš nečistu

savjest pa zato zapovijedam da se smjesta odveže Perzijanac.

Ta je zapovijed bila upravljena debelom zaptiji, a taj se zaista odmah okrenu da je

izvrši. Halef ga međutim uhvati za ruku i reče: Prijatelju, ne diraj tog čovjeka! Tko

ga dirne bez dopuštenja mog efendije, ja du ga oplesti bičem.

' Iice iz jedne Shekespourove komedije, debeljko. (Op. prev.).

— Sto kažeš? — viknu muhtar. — Ovdje nema zapovijedati nitko osim mene, a ja

kažem da de se Kara Nirvan odriješiti.


— Varaš se! — odvratih. — Sad ja ovdje zapovijedam. Ako mi se opreš, dat du

te također svezati i otpremiti u Prizren. Ti si najniži padišahov službenik pa imaš

slušati ako se ovdje nalaze viši službenici. Kažem ti da mutesarifu1 ¡nede biti

nimalo krivo budem li ti dao opaliti bastonadu. Ipak du se udostojiti da ti

ispripovjedim zašto smo stigli u Rugovu, a ti deš me saslušati i govoriti samo onda

ako ti dopustim. Vidim da vijednici tvoga sela jedva čekaju da čuju moj izvještaj.

Uto se umiješa Halef:

— Ne, sidi! Kako. bi takav otmjeni čovjek kao što si ti mogao napregnuti usta

da razjasni običnom kjaji zašto se nešto dogodilo ili zašto treba da se dogodi! Ja

sam tvoja desna ruka i tvoj jezik pa du otvoriti oči tim očevima Rugove tako da vide

kakva su čovjeka imali kraj sebe i ne slutedi da je rođen u džehenemu i da de

odletjeti u džehenem.

Sad je počeo pripovijedati na svoj način i što je dulje pripovijedao njegovi su se

slušaoci sve više čudili.. Kad je onda spomenuo kako smo sreli Kolamija, upade

ovaj:

-— A sad molim da meni dopustiš da nastavim pošto ti ne znaš što se dogodilo u

rovu.

Handžija poče govoriti o tome kako je dugo sumnjao u Žutoga i doveo je to u vezu

brojnim događajima koji su se odigrali u okolini. Tako je dobro sve iznio da su se

slušaoci i sami morali čuditi zašto i oni nisu prije tako pomislili kao on. Kad je

naposljetku ispripovjedio kako smo prodrli u rov i kako smo uhvatili Perzijanca,

čuđenju nije bilo kraja.

Samo muhtar je nijemo saslušao do kraja, a onda reče:

— To još ništa ne dokazuje! Mora da je Kara Nirvan tražio rudarsko okno pa

mu je sudbina dopustila da brzo pronađe jamu. Sišao je dolje i namjerio se na vas.

Bududi da ste prema njemu postupili neprijateljski, morao je pobjedi. Prema tome

je ono što ste vi iznijeli kao njegovu krivicu zapravo vaša krivica pa moram svoju

zapovijed...

1 Upravitelj poikrujtoe.


— Šuti! — zagrmi Halef. — Je li ti efendija dopustio da govoriš? Cini mi se

upravo tako kao da si ti Perzijančev ortak.

Uto jedan od prisutnih staraca priđe k meni. Uljudno se nakloni i reče:

— Efendijo, ne ljuti se,zbog muhtara! On je jedan od najneznat-nijih ljudi u selu

pa je tu dužnost dobio samo zato jer je nitko drugi nije htio preuzeti, pošto je

spojena s gubljenjem vremena i neprilikama. Ja sam najstariji stanovnik Rugove, a

svi ovi ljudi ovdje de potvrditi da sam i najimudniji. Nisam htio da postanem

muhtarom, ali sad kad se radi o tako važnoj stvari, govorit du u ime sela pa ti

kažem da ti poklanjam povjerenje. Sad du izadi da ljudima vani reknem ono što

smo čuli. Zatim demo odabrati nekoliko njih koje deš ti odvesti u rov da oslobode

zatvorenike. Oni de potvrditi tvoje izjave, a mi demo onda Žutoga predati

mutesarifu. On je ved više godina pokušavao da ga uhvati. Sad kad je otkriven, ne

smijemo mu priskočiti u pomod zato što je stanovnik našega sela, ved moramo

sramotu, koju nam je nanio, oprati time da ga se odreknemo s odvratnošdu.

Bila je to prava riječ u pravo vrijeme. Starac iziđe. Dugo smo čuli njegov glas, a

onda se začu takva buka da sam se pobojao da je uperena protiv nas. Ali prevario

sam se. Kad se starac vratio, bili su odabrani ljudi koji su trebali podi sa mnom. U

pet čamaca smo ih prevezli.

Bojao sam se da de za vrijeme naše odsutnosti netko pokušati da oslobodi Žutog.

Zato upitah svoje drugove ne bi li ga oni htjeli čuvati. Halef, Osko i Omar su

međutim svakako htjeli da pođu sa mnom, samo je Englez rado pristao da čuva

stražu. Naposljetku mi handžija reče da de zapovjediti svojoj posluzi da nikoga ne

pušta u kudu. To je bilo dovoljno. Žutoga odvukosmo u neki kut, a Lindsay sjede

naoružan kraj njega.

Vani se mnoštvo s poštovanjem razmaklo pred nama. Bududi da je samo jedan

jedini čamac imao mjesta u kanalu, vrlo smo se polako iskrcavah. Svaki prazni

čamac morao se vratiti prije nego što je naredni mogao zaci u kanal. Handžija, koji

je znao za ulaz, prelazio je iz čamca u čamac da služi kao kormilar. Oni koji su prvi

stigli u rov, morah su čekati na posljednje. Tako smo se naposljetku svi skupili,

svega šesnaest osoba.


Moram spomenuti da smo sa sobom ponijeli mnogo fenjera. Svjetla je bilo

dovoljno tako da je svatko, tko nije imao fenjer, zapalio svijedu i nosio je u ruci.

Ja sam išao na čelu. Prije nego što smo stigli do pukotine, ugledah svoj nož. Bio

sam ga izvukao zajedno s revolverom pa sam ga sad zatakao natrag o pojas. Dasku,

koja je vodila preko pukotine, pomno sam ispitao prije nego što su ostali stupili na

nju. Naposljetku stigosmo u okruglu prostoriju. Vrata, pred kojima sam klečao kad

se pojavio Žuti, još uvijek su bila otvorena. Ovaj put nas je dočekao zatvorenikov

glas:

— Dolazite li napokon? Gotovo sam očajavao!

— Dakle, sad nam vjeruješ da smo došli da te spasimo? — upitah sagnuvši se

prema njemu s fenjerom u ruci.

— Vjerujem. Razabrao sam to po riječima što ste ih dovikivali juredi za Žutim.

Od onda je prošlo vrlo mnogo vremena pa sam ved pomislio da ste stradali.

— Uhvatili smo ga, a ti deš nastupiti kao svjedok protiv njega.

— Moje de ga svjedočenje upropastiti, a isto tako de upropastiti ugljenara koji

mi je ubio sina.

— Onda si ti sigurno Stojko, vlasnik onog svjetlog alata?

— Da, zovem se Stojko. Odakle me poznaješ?

— To deš kasnije doznati, a sad ti moramo najprije skinuti okove.

Okovi su bili od dvije polovine koje su se dolje pomicale u zglobu, a gore zatvarale

pomodu vijka. Ono što je Žuti imao sa sobom i bacio s namjerom da me pogodi u

glavu bio je ključ za otvaranje vijka. Potražili smo ga. Kad smo oslobodili

zatvorenika i kad se ovaj htio uspraviti, nije mogao. Četrnaest dana proveo je u

istom položaju pa je prvo morao razgibati udove. Bio je visok i dostojanstven, ali

sada nije izgledao kao ponosni gorštak. Halef priđe k njemu tako da su ga

osvijetlile svjetiljke i upita:

— Stojko! Poznaješ li ovaj oklop?


— Poznajem! Moj je.

— Oduzeli smo ga ugljenaru, a isto tako i sablju, handžar i novac. Nalazio se u

dvije vredice.

— I novac je bio moj, naime ako ga je bilo osam tisuda šest stotina pijastera.

Imao sam trideset srebrnih medžija, a ostatak se sastojao od zlatnih funti i

polufunti.

— Tvoju imovinu smo spasili pa deš sve dobiti natrag.

— Što mi koristi novac kad ne mogu oživjeti sina! Otišao je da dovede cvijet

svoga srca, a ubili su ga prije nego što joj je ugledao lice. Novac smo ponijeli sa

sobom da nakupujemo ovaca jer je u našim stadima izbila teška pošast. Ali kako

ste uspjeh otkriti uglje-narov zločin, a istodobno doznati da sam ovdje?

— To demo ti kasnije ispripovjediti — odgovorih. — Sad mi najprije reci jesi li

sam ovdje.

— Ovdje kraj mene leži još jedan čovjek koji govori turski, a ipak mora da je

stranac jer . . .

Prekinulo ga je žestoko lupanje o vrata i istodobno začusmo:

— Otvorite, otvorite!

Povukosmo kračun i nađosmo još jednog zatvorenika koji je isto tako bio okovan.

— Spašen sam, spašen! — viknu on.

— Zašto si dosad šutio?

— Sve sam čuo, ah sam mislio da je to kakva nova Zutova podlost. Kako sam

samo željno čekao da me netko oslobodi, ah uvijek uzalud!

Bio je to Galingre, trgovac iz Skadra. On nije tako dugo ležao u okovima kao Stojko

pa se mogao, čim smo ga oslobodili, uspraviti, a uskoro i polako hodati. Ostale

tamničke rupe bile su prazne.


Stojko i Galingre ispripovjediše povijest svojih patnji. Tko je dosad sumnjao u to da

je Kara Nirvan Žuti, morao je sad izmijeniti mišljenje. Pogled na ta dva izmrcvarena

čovjeka pobudio je kod svih prisutnih ogorčenje prema zločincu. Ljudi mu stadoše

prijetiti, ali ja nisam vjerovao da bi to moralno ogorčenje moglo dulje potrajati.

Arbanas se osveduje samo onda ako je njemu samome ili članovima njegove

obitelji naneseno kakvo zlo. Ovdje se pak radilo o strancima za koje mještani nisu

mogh imati nikakvo toplije saučešdd. U njihovu pomod nisam se mogao odviše

čvrsto pouzdati.

Najprije je trebalo pregledati to mjesto. Ona uska vrata kroz koja je izašao

Perzijanac, bila su još otvorena. Trebalo je istražiti kamo vode. Dogorjele svijede

zamijenili smo novima, a zatim počesmo s istraživanjem. Nekoliko mještana ostalo

je kod Galingrea i Stojka.

Kroz vrata smo uskoro stigli u neku četverokutnu prostoriju u koju su ulazila još

dva hodnika. Stropa nije bilo, ali uz stijenu su se uzdizale ljestve slične onima u

našim rudarskim oknima. Kraj ljestava je visila prilično nova uzica.

Kakvu je svrhu imala? Pomno sam je promotrio. Bila je vrlo tanka i tamne boje.

Kad sam je protro među prstima, osu se s nje neki fini prah.

— Dalje sa svijedom! — doviknuh starcu kraj sebe. — To je fitilj koji vodi gore u

Dalje nisam stigao. Čovjek se sagnuo da posve nepotrebno pogleda vodi li taj fitilj

do poda i pri tome mu se odviše približio sa svijedom. Smjesta je plavičasti

plamičak preletio preko mojih prstiju u kojima sam još držao uzicu.

— Natrag! Brzo natrag! — viknuh problijedivši od prepasti. — Dodi de do

eksplozije!

Seljani su se ukočili. Moja tri druga imala su više prisutnosti pa smjesta iščezoše u

hodnik kroz koji smo stigli. Potrčah za njima, a ostali za mnom. Ubrzo zatim prasnu

eksplozija.

Najprije smo čuli neku muklu tutnjavu. Zidovi hodnika kroz koji smo hrlili naprijed

zaljuljaše se, a sa stropa stade padati kamenje. Zatim je slijedila grmljavina koju je


prekinulo nekoliko udaraca, a na .kraju prasak visoko iznad nas pri čemu je tlo

ispod naših nogu zadrhtalo. Iznad nas je još neko vrijeme tutnjalo kao bubnjanje

koje utihnjuje, a zatim se sve stiša. Našli smo se opet u okrugloj prostoriji.

— Sto je to bilo? — zasopljeno de onaj starac koji od prepasti i napora nije

mogao smodi dah.

— Eksplozija — odgovorih. — Ti si zapalio fitilj pa se zbog toga vjerojatno

urušilo okno. Ona uzica je bila prevučena barutom.

—- Barut ne bi gorio jer je u oknu vlažno pa se Žuti možda poslužio grčkom

vatrom.

— Nje ved davno nema.

— Ima, ima! Još postoje ljudi koji poznaju tajnu pripaljivanja vatre koja gori čak

ispod vode. Budimo sretni da smo tako prošli.

— Počekajmo malo, a onda pokušajmo možemo li bez opasnosti zaci u okno.

Kad je prošlo nekoliko minuta a da nismo više ništa čuli, ja sr s Halefom vratih u

hodnik. Na podu je ležalo mnogo kamenja, a

što smo dublje prodirali, bivalo ga je sve više. Stijene su bile pune pukotina, no

ipak smo oprezno prodirali dalje sve dok ne nađosmo zakrčen put. Stigli smo do

mjesta na kojem je hodnik bio potpuno urušen pa se vratismo. Zašto da se uzalud

izvrgavamo opasnosti? Zatvorenici su bili oslobođeni, a sve ostalo nas se nije

ticalo. Mogli smo se vratiti.

Stojka su morali nositi, a i Galingrea podupirati. Bududi da su njih dvojica trebali

najviše svježeg zraka, odlučili smo da ih prve iznesemo iz brda. Stigavši do vode,

spustili smo ih u čamac. I ja sam ušao s njima da uzmem kormilo, a za mnom

Kolami s još jednim snažnim čovjekom. Oni ostali morali su čekati jer je drugi

čamac imao tek onda mjesta kad mi isplovimo.

Kad su nas opazih ljudi koji su stajali vani na obalama, počeše glasno vikati. Mnogi

su pri tome pokazivah na brdo. Drugi su pitali je li nam uspjelo da pronađemo


tražene ljude, a kad je handžija to potvrdio, potrčaše usporedo s čamcem prema

selu.

Ostah čamci čekali su u mirnoj vodi na nas. Gostioničar prijeđe s drugim veslačem

u susjedni čamac da ga odvesla u rov. Ja ih više nisam trebao jer je struja nosila

čamac pa je bilo dovoljno kormilo da s njime pristanem kod mosta.

Ondje su nas dočekah radoznali ljudi koji su se toliko žurili da su nas pretekli. Oni

podigoše oba oslobođena čovjeka iz čamca pa ih trijumfalno unesoše u sobu u

kojoj je Englez još uvijek sjedio kraj Žutog.

— Došli ste, ser — reče. — Vrlo je dugo trajalo. Jesu li to ta dvojica?

— Da, to su vaši drugovi po sudbini koji su zajedno s vama bili zatvoreni.

— Well! Neka samo pogledaju ovu hulju kojoj sve to imaju zahvaliti. Vjerojatno

de mu za to dati još i nagradu.

Usprkos opdoj radosti, nisam vjerovao mještanima. Da se ne bi koji od njih potajice

sporazumio s Perzijancem, dopustio sam samo jedinom, onom, koji je morao

voditi Stojka, da uđe za nama u sobu. Galingre je sad ved mogao prijedi onih

nekoliko koraka.

Lako se dade zamisliti s kakvim su pogledima i riječima spaseni ljudi pozdravili svog

mučitelja. Poglede nije vidio jer je sklopio oči, a na riječi se nije obazirao. Stojko se

tako razgnjevio da mu je mržnja

vratila vlast nad nogama. Istrgao se svom pratiocu, pohrlio k Žutome i udario ga

nogom viknuvši:

— Sugavo pseto! Uspio sam umadi iz tvoje razbojničke jame, ali zato je sad

kucnuo tvoj čas. Zavijat deš pod mukama što du ti ih zadati!

— Tako je — upadne Galingre — neka taj nitkov stostruko plati za ono što je

nanio nama i tolikim drugima.

Obojica su nepomičnog čovjeka stala tako žestoko udarati nogama da sam ih

morao spriječiti.


— Ostavite ga! Nije on vrijedan da ga taknete, ma i nogom. Ima drugih ljudi

koji de preuzeti dužnost krvnika.

— Drugih? — viknu Stojko, a oči mu mrko bljesnuše. — Što trebam druge! On

pripada meni, meni! Sam du izvršiti osvetu!

— O tome demo kasnije govoriti. On ne pripada samo tebi, ved isto tako

svakome od nas. Zadovolji se sad time da si spašen. Nastoj da se oporaviš. Neka ti

dadu rakije pa njome natari noge jer mislim da deš ih ubrzo ustrebati.

Zatim se obratih čovjeku koji ga je doveo:

— Zašto ste nam pokazivah na vrh hridine kad ste nas vidjeli da izlazimo iz

rova.

— Jer se gore nešto dogodilo — odvrati on. — Mora da se karaula srušila. Više

se ne vidi. Mi smo prilično dugo čekali na vas kad je gore odjednom nešto strašno

zatutnjalo. Opazili smo kako se diže prašina, kako leti kamenje i vatra. Neki su ljudi

potrčali po obali do onog mjesta s kojeg se vidjela kula. Kad su se vratili, rekoše da

je iščezla.

— Vjerojatno je srušena, a zajedno s njome i okno. Žuti je stavio minu ih

nekoliko mina da u slučaju potrebe zakrči ulaz odozgo. Jedan od nas se svojom

svijedom neoprezno približio fitilju pa je došlo do eksplozije.

— To znači da je sve srušeno i da se više ništa ne može vidjeti u brijegu?

— To Žuti nije postigao. Urušeno je samo okomito okno, ali kroz vodoravni rov

može se udi. Još uvijek može svatko stidi do onih izbica u kojima je Žuti mučio svoje

žrtve.

Postepeno su se opet skupili svi seoski vijednici. Kako li je Žutome moralo biti pri

duši! Lice mu se nije ni trznulo. Vladao se upravo kao kukac koji se u u blizini

neprijatelja pretvara kao da je


mrtav. Kukac to čini od smrtnoga straha, ali čovjek vedinom od stida, pa tako ni o

Žutome nisam više mislio loše kao prije. Seljani su ga opkolili i promatrali. Starac

me upita:

— Što je s njim? Ne miče se, a oči su mu zatvorene. Je li mu se nešto dogodilo?

— Jok, jok — nije, nije! — brzo odgovori Halef. — On se stidi.

Ni te glasno i podrugljivo izgovorene riječi nisu navele Žutoga

da se makne.

— Stidi se? To je nemogude! Stidi ti se može samo netko tko je počinio nešto

smiješno, ali djela ovog čovjeka nisu smiješna, ved jezovita. Ovakav izrod ne može

osjetiti stid. Uvukao se među nas i varao nas duge godine. Posljednji dani njegova

života neka mu budu takvi da osjeti kakav ga pakao čeka. Efendijo, ti si mu strgao

krinku pa deš zato odrediti što da učinimo s njim.

Uto se muhtar progura do nas.

— Sigurno dopuštaš da ja odgovorim na to. Istina je doduše da si ti rekao kako

sam ja samo zato dobio službu muhtara jer je nitko drugi nije htio. Nedemo se

prepirati o tome je li to istina, ali kad ved jednom "Vršim tu službu, moram

ispunjavati dužnosti seoskog načelnika. Zato nitko nede odlučiti što de se dogoditi

s Kara Nirvanom, osim mene. Tko mi porekne to pravo, ogrešuje se o zakon.

— Tvoje riječi zvuče dobro — reče starac. — Vidjet demo hode li efendija biti s

tim zadovoljan.

— Bit du zadovoljan bude li muhtar postupio po zakonu na koji se poziva —

odgovorih.

— Ja du ga se tačno pridržavati — odvrati muhtar.

— Dobro, onda reci što si odlučio.

— Najprije treba Perzijancu skinuti spone.

— Zašto?


— Jer kao najbogatiji i najotmjeniji stanovnik sela nije navikao na takav

postupak.

— Tako postupamo s njime zato jer je ubojica i razbojnik, a ne zato što je

najugledniji čovjek u selu.

— Nipošto nije dokazano da je učinio ono zbog čega ga optužuješ.

— Nije, zaista nije?

— Nije, jer to što ste ga našli u oknu, ne dokazuje upravo ništa.

— Ali ovdje su tri svjedoka, tri čovjeka koji se mogu zakleti da ih je zatvorio!

— Oruđa de njegova krivnja ibiti dokazana tek pošto oni prisegom potvrde

svoju izjavu. Ali ja sam samo jednostavni muhtar i ne smijem primiti tu prisegu.

Sve dotle moram Perzijanca smatrati nevinim pa zahtijevam da ga odvežete.

— Meni je svejedno kada de i pred kim de svjedoci potvrditi njegovu krivnju.

Uvjeren sam da je kriv. Uostalom, ti si kao muhtar odgovoran za sve što se događa

na tvom području. Posve je jasno ustanovljeno da su se ovdje događala razbojstva

i umorstva. Ne budeš li utvrdio tko je kriv, dat du te svezati i otpremiti mutesarifu

u Prizren.

— Efendijo! — prestrašeno viknu muhtar.

—- Da, upravo du to učiniti. Želim da zločini budu okajani pa ako budeš uskratio da

uhapsiš krivca, što znači da radiš u sporazumu s njim, postupat demo s tobom kao i

s njim. Sigurno si ved opazio da ne dopuštamo da se itko s nama šali. Čuvaj se,

dakle, da ne pobudiš moju sumnju.

Muhtar se smeo jer sam mu vjerojatno pogodio pravu žicu. Ako on i nije bio Zutov

saveznik, to je ipak mislio da de mu biti od vede koristi, bude li pomogao bogatog

Perzijanca. Od mene, stranca, nije mogao ništa očekivati. Činilo se međutim da

moja prijetnja nije promašila jer me upita prilično potišteno:

— No, što zahtijevaš? Sto treba da se dogodi?


— Zahtijevam da se smjesta pošalje glasnik u Prizren s viješdu da je Žuti

uhvaden. Ondje se nalazi padišahova žandarmerijska konjica. Neka mutesarif

smjesta pošalje jednog oficira sa žandarima da odvede Žutoga i njegove ovdašnje

sukrivce. Istraga se ima provesti u Prizrenu.

— Kako si došao na pomisao da Žuti ima ovdje sukrivaca?

— Uvjeren sam da je tako. Mislim štoviše da i ti spadaš među njih pa du se i

prema tebi tako vladati.

— Efendijo! Zabranjujem takvu uvredu! Kako bih uopde mogao otkriti te

sukrivce?

— To moraš znati kao predstavnik policijske vlasti. Okolnost da si stavio takvo

pitanje siguran je dokaz da nisi sposoban da svoju j lužbu vršiš tačno i pravedno. I

to du javiti mutesarifu. Ako mjesni muhtar nije dorastao svojim dužnostima pa ako

k tome, umjesto da

postupa prema zakonu, brani i zaštiduje okrivljenika, ne smije se čuditi što mu

uskraduju poslušnost. Zahtijevam pouzdanog glasnika. Ako odmah odjaše, on de za

šest ili sedam sati stidi u Prizren. Žandari mogu onda u toku nodi stidi ovamo.

— To nije mogude.

— Zašto?

— Odviše je zamršeno to odašiljanje glasnika. Ja du među ovdašnjim

građanima Odabrati nekoliko pratilaca koji de Kara Nirvana otpratiti u Prizren i

odnijeti moj izvještaj.

— Tako! Vrlo lijepo od tebe. Oni de ti veoma brzo donijeti tvoj izvještaj natrag.

— Kako? Zašto?

— Jer im je Žuti pobjegao ili bolje redi jer su ga pustili na slobodu. Ne, dragi

moj, tako ja to nisam mislio. Na licu ti čitam misli. Odavde de krenuti glasnik i dok

ne stignu žandari, bit de Žuti dobro čuvan.


— Tko de ga čuvati? Svakako ja i moj zaptija.

— Ne. Mi sami demo preuzeti stražu. Možeš se mirno vratiti kudi i održati svoj

kef1. Ja du ved pronadi mjesto gdje de nam zatvorenik biti siguran.

— To ne dopuštam — prkosno de on.

—: Oho! Govori uljudnije jer du ti inače dati odrapiti bastonadu. Ne zaboravi da du

sam razgovarati s mutesarifom i da du mu redi kako si se protivio tome da služiš

pravdi. Sad demo podi u Kara Nirvanov han. Pobrini se za to da nas onaj narod vani

ne smeta. Ne budu li mi ljudi iskazali ono poštovanje na ikoje imam pravo, dat du

te zatvoriti u tvoj vlastiti zatvor i izbatinati te po tabanima da nedeš dugo modi

stajati.

Ovu sam posljednju prijetnju izrekao da iznudim njegovo poštovanje. Ali

moje'riječi nisu postigle ono što sam želio. Muhtar odgovori :

— Sad sam te dovoljno slušao. Ako još samo jednom izrekneš kakvu

neuljudnost, onda deš ti biti onaj koji de dobiti batina.

Tek što je to izgovorio kad ga bič četiri, pet put tako oplete po nogama da je glasno

kriknuo, i skočio uvis. Istodobno ga Osko i Omar zgrabiše. Halef me upita:

1 Popodnevni odmor.

— Mogu li, sidi?

— Da, još deset čestitih udaraca po hlačama. Tko te u tome pokuša spriječiti,

dobit de također deset udaraca.

Rekavši to, osvrnuh se prijetedi ¡po sobi. Nitko od prisutnih nije izustio ni riječi,

premda su se zgledali.

Osko i Omar su tako čvrsto držali muhtara na podu da se uzalud opirao.

— Efendijo, ne daj da me tuku! — zamoli me. — Znam da te moram slušati pa

du učiniti sve što tražiš od mene.


— Onda du ti oprostiti, ali nipošto iz Obzira prema, tebi, ved iz poštovanja

prema ljudima koji su ovdje prisutni. To su najstariji mještani Rugove pa njihove

oči ne treba da povrijedi pogled na bič. Ustaj i moli za oprošten je.

Osko i Omar ga ispustiše, a muhtar se nakloni i reče:

— Oprosti, efendijo! To se više nede dogoditi.

Pri tome sam međutim po njegovom podmuklom pogledu razabrao da de

iskoristiti prvu priliku da se Osveti, no ipak odgovorih popustljivo:

— Nadam se. Zaboraviš li to obedanje, učinit deš to na svoju štetu. Pobrini se za

to da nas nitko ne smeta. Sad moramo krenuti, najprije k Zutovoj kudi, a zatim do

karaule da pogledamo što se ondje dogodilo.

— Efendijo, i ja moram prisustvovati, ali ne mogu tako daleko pješice — javi se

Stojko.

— Onda sjedi na svog konja. Mi smo sa sobom doveli tvog

alata.

— Vi ste . . .

Nije nastavio. Pogled mu je pao van na tig i ja opazrih da mu se na Ucu pokazalo

radosno iznenađenje. On požuri k prozoru i dovikne kroza nj:

— Ranko! Jeste li došli da me potražite! Evo me ovdje! Uđite, uđite ovamo.

Vani je stajalo šest jahača naoružanih do zubi, na divnim konjima. Čuvši zov svog

plemenskog poglavice, probiše se svojim konjima kroz mnoštvo, sjahaše i uđoše u

kudu. Ne obazirudi se u prvi mah ni na što drugo, požuriše k Stojku d.a ga srdačno

pozdrave. Najmlađi od njih upita vrlo iznenađeno:

— Ti ovdje u Rugovi? Zar niste stigli dalje? Sto se dogodilo? Gdje je Ljubimko?

— Ne pitaj! Jer ako ti odgovorim, osveta de ti utisnuti nož u

ruku.


— Osveta? Sto kažeš? Zar je mrtav?

— Da, mrtav, ubijen!

Mladid ustuknu za korak, trgne nož iz pojasa i vikne:

— Ljubimko. koga sam voiio, tvoj sin, sin moga strica je ubijen? Reci mi tko je

ubojica da ga moja oštrica odmah pogodi! Ah, onaj čovjek nosi njegov dklop — to

je ubojica!

— Stoj! — viknu Stojko, uhvativši za ruku bijesnog mladida koji se htio baciti na

Halefa. — Ne napadaj njega jer me je on spasio. A ubojica nije ovdje.

— Gdje je? Brzo mi reci da odjašem i da ga ubijem.

Taj čovjek, kojemu nije bilo još ni trideset godina, bio je pravi gorštak1. .Njegova

visoka i žilava pojava bila je odjevena u crvenu tkaninu ukrašenu zlatnim

kidankama i resama. Na nogama je imao opanke od jednog jedinog komada kože s

jednim lančidem pričvršdenim o donji rub hlača. Suncem opaljeno lice bilo mu je

oštro rezano. Imao je guste brkove čije bi vrhove mogao zadjeti za uši, a pogled

tamnih očiju bio mu je kao u orla. Teško onome kome je taj čovjek prisegao

osvetu!

Stojko ispripovjedi što mu se dogodilo ovdje i kod ugljenara. Ranko ga je šutke

slušao. Prevario bi se svatko tko bi očekivao da de sad prasnuti gnjevom. Kad je

njegov stric svršio svoj izvještaj, Ranko pristupi k meni, Halefu, Osku, Omaru i

Englezu pa nam se uljudno nakloni rekavši:

— Živjeli! Najprije hvala, zatim osveta, Vi ste ubojice pohvatali, a zatim

oslobodili mog strica. Zatražite od mene sve što je mogude i ja du to učiniti, ali ne

tražite milost za one koje mora pogoditi naš čelik. Mog strica nije bilo puna dva

tjedna kod kude. Zabrinuli smo se za nj i za Ljubimka pa smo pošli u Bateru. Stigli

smo ovamo i zaustavili se da popijemo gutljaj rakije kad nas je stric pozvao s

prozora. Nedemo više jahati u Bateru, ved do ugljenarove spilje. On i njegovi sluge,

ti ubojice, podi de s nama u naše selo da bi muževi i


i U .izvorniku »Arbanas«. Pisac se ovdje đ opet vara u pogledu narodnosti jer ni

tilpovi opisanih ljudi ni njihova imena nisu airbaraaska, .ved crnogorska.

žene našeg plemena vidjeli ikako osvedujemo smrt onoga koga smo voljeli i koji je

jednom imao poslati našim glavarom.

— Da, odjahat demo do ugljenara — odobri njegov stric. — Moj sin je mrtav pa

si sad ti bududi glavar plemena i kao takav imaš dužnost da mi pomogneš da

kaznimo umorstvo. Ali najprije moramo ovdje izvršiti svoju dužnost. Dobro je da

ste došli. Time smo dobili šest hrabrih ljudi koji de nam pomodi.

U tome je imao pravo. Pomod šestorice takvih ljudi bila je vrlo dobro došla. Sad

nas je zajedno s Galingreom bilo trinaest, doduše mala četica, ah ipak dovoljna da

stanovnike sela natjeramo na poslušnost.

Kad su stigla ona šestorica Stojkovih suplemenika, muhtar je izašao. Duli smo da

nešto govori ljudima koji su se vani okupili. Nismo mogli razumjeti njegove riječi

jer je govorio prigušenim glasom. To mi se učinilo sumnjivim. Ako je govorio kako

trdba, mogao je govoriti glasno. Onom starcu, koji je dobrovoljno pristupio našoj

strani, rekao sam što sumnjam i on izađe da bi u slučaju potrebe spriječio muhtara

da podjari ljude protiv nas.

Zatim je Halef vratio Stojku novac koji mu je bio ugrabljen. Ovaj ga odmah

prepozna. Mališan skine oklop i demeškinju te ga zajedno s bodežom vrati Stojku.

Stojko je međutim oklijevao da ih primi. Nekoliko je minuta razmišljao, a onda se

obrati meni:

— Efendijo, imam jednu molbu pa se nadam da deš mi je ispuniti.

— To du vrlo rado učiniti, samo ako budem mogao.

— Lako deš modi. Vi ste me spasili. Znam da bih bez vas umro teškom smrdu.

Zbog toga je moje srce puno zahvalnosti prema vama pa bih to htio i dokazati.

Oružje što mi ga Hadži Halef Omar sad želi vratiti, staro je nasljedstvo moje

obitelji. Moj sin, koji ga je trebao nositi, mrtav je. Pogled na to oružje bi mene i

moju obitelj stalno podsjedao na to kako je Ljubimko umoren pa bih ti ga volio


pokloniti u znak zahvalnosti. Za tebe je oklop nažalost premalen. Halefu pristaje

izvrsno pa te molim za dopuštenje da mu ga mogu pokloniti.

Halef ga prekinu ushideno kliknuvši, a Stojko nastavi:

— Sablju i kamu dobit deš ti da me se sjetiš kad ih budeš pogledao.

Halef me je veoma napeto promatrao. Moj je odgovor imao odlučiti smije li primiti

taj bogati poklon ili ne. Njemu za ljubav rekoh:

— Sto se tiče oklopa, ne mogu redi ni da ni ne. Njega si nakanio pokloniti

Halefu pa neka on sam odluči želi li ga primiti.

— Odmah, odmah! — viknu mališan i poče smjesta prikapčati oklop. — Kako

de se samo Hana, najljupkiji cvijet među svim ženama, čuditi i radovati kad

stignem k njoj tako se srebrno svjetlucajudi. Kad me ugleda izdaleka, pomislit de da

joj se približuje kakav junak iz Seherezadinih pripovijesti ili glasoviti vojskovođa

Saladin. Zaviđjet de mi najhrabriji ratnici plemena. Pobudit du udivljenje žena i

djevojaka pa de pjesmom slaviti moju smionost čim me ugledaju. Moji neprijatelji

de pak pobjedi u strahu i prepasti jer de po sjajnom oklopu prepoznati mene,

nesavladivoga Hadži Halefa Omara Bern Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al

Gosara!

Halef je kraj svih svojih bogatih doživljaj i iskustava sačuvao pravu djetinju dud.

Premda je sve to izrekao pretjeranim zanosom, ipak se nitko nije usudio da se

nasmiješi, Stojko mu je naprotiv rekao vrlo uljudno i s mnogo poštovanja:

-— Drago mi je da ti se oklop sviđa. Neka on onoj najljupkijoj rekne koliko sam ti

dužan zahvalnosti. Nadam se da ni efendija nede prezreti moje darove.

— Ne može biti ni govora o kakvom preziranju — odgovorih. — Ja ih samo zato

ne mogu primiti jer su odviše skupocjeni. Ne smiješ sam sebi oteti blago što su ga

tvoji pređi smatrali svetim.

Njegovo se lice smrači. Dobro sam znao da je gotovo smrtna uvreda odbiti poklon

takvoga gorštaka, ali sam držao da de Stojko ipak biti iznimka i da se nede naljutiti.

Pa ipak je njegov glas zvučao gotovo žestoko kad me je upitao:


— Efendijo, znaš li što radi čovjek moga plemena ako mu netko odbije poklon?

— Još nikada nisam imao prilike da to doznam.

— Onda du ti ja redi. On se osveduje zbog te uvrede ili pak, ako je čovjeku koji

ga je uvrijedio dužan zahvalnost, onda uništava dar koji je ovaj prezreo. Ali ni u

kom slučaju ga ne prima natrag. Bilo bi odviše nezahvalno prema tebi kad bih se

sad na tebe razljutio jer ti si mi spasio život pa mi i sad želiš dobro. Zato mogu

svoju srdžbu upraviti samo na predmete koji ti se nisu svidjeli. Uni-štit du ih.

On izvuče sablju iz korica i svine oštricu sve više i više tako da je naposljetku

morala pudi. Uto dođoh na spasonosnu misao.

— Stoj! Primam tvoj poklon. Ali .pogledaj moj pojas sav načičkan oružjem!

Gdje da smjestim još sablju i kamu? Ili zar ti je možda draže da ta dva komada, od

kojih je svaki pojedini dostojan pravoga .kneza .ponesem kudi i da ih objesim na

zidove da ondje rđa ju.

Stojkovo se lice razvedri.

— Efendijo, tvoja je stvar što deš početi s njima. Svakako su u dobrim rukama.

Radi s njima što hodeš jer su oni odsad tvoje vlasništvo.

Rekavši to utisne mi bodež i sablju u ruke.

— Hvala. Odmah deš vidjeti što du učiniti s njima pa mislim da deš s tim biti

sporazuman. Osko, što kažeš za tu demeškinju? Uzmi je! Tvoja je!

— Efendijo — viknu Osko branedi se, ali pri tome nije mogao odoljeti da željno

ne pogleda u oružje. — Pa valjda nedeš .. .

— Hodu! Sablja je tvoja! Ne možeš zaostati za Halefom koji je dobio lančani

oklop jer si ti isto toliko pridonio oslobođenju toga čovjeka kao i Halef. A ti,

Omare, hodeš li uzeti kamu?

Sin pustinje bio je manje suzdržljiv od Crnogorca jer je -pohlepno posegnuo za

oružjem što sam mu ga pružio.


— Efendijo, ti i ne znaš kako si me obradovao tim poklonom! Hvala ti.

— Onda je dobro! Spremi ga za pojas.

To mu nisam trebao dva puta redi, a ni Osko se nije dulje protivio. Stojko je pomno

pratio cio taj prizor. Na njemu se vidjelo da je zadovoljan. Bududi da sam

naposljetku ipak primio darove, dostojanstvo mu više nije bilo povrijeđeno. A to je

bilo glavna stvar.

— Pravo si učinio, efendijo — obrati se on meni — što si tvoje prijatelje usredio

oružjem. Neka im ono bude zaštita u opasnosti i pobjeda u borbi. Ali sad demo

krenuti prije nego što Zutovi sljedbenici doznaju što se dogdilo.

— Ako misliš da to ne znaju, onda se jako varaš. Rugova je tako malena da bi ti

ljudi znali sve i onda da smo uhapsili kojeg manje uglednog čovjeka od Perzijanca.

Sigurno su se ved dobro pripremili. Skinite Žutome spone s nogu da može hodati.

Neka ga Osko i Omar vode između sebe i neka smjesta ustrijele svakoga tko bi se

usudio da ga oslobodi.

10 2utl hatambaša

Osko skine spone s Kara Nirvanavih nogu, ali ovaj se i ne pomakne.

— Ustaj! — zapovjedi Halef.

Zarobljenik se pretvarao kao da ne čuje. Ali kad ga je Halef žestoko udario bičem,

on skoči na noge, dobaci mališanu bijesan pogled i viknu:

— Pasji sine, to se usuđuješ samo zato jer su mi ruke svezane. Inače bih te

smjesta smrvio. Ali stvar još nije gotova. Vi čete ubrzo doznati što znači vrijeđati Zu

. . . Kara Nirvana!

— Samo mirno izgovori riječ Žuti — rekoh da bih ga izazvao na priznanje. — Mi

ionako svi znamo da si ti vođa razbojnika. Iz daljine si svoje krvnike nagonio na

žrtve, ah ti si uvijek ostajao u sigurnoj tami. Ugljenar Sarka tjerao je žrtve u mrežu,

a ti si ih samo pođmu-klošdu i prevarom namamljivao u stupicu. Čovjek bi se još

mogao diviti razbojniku koji smiono i otvoreno napada, ali ti si kukavica koju treba


prezirati. Nemaš ni traga hrabrosti. Ne usuđuješ se ni primati tko si. Fuj, sram te

bilo! Ni pas ne bi smio zalajati na tebe jer bi i to bilo odviše časno.

Nakon podrugljivih riječi pljunuh pred Perzijanca. To je djelovalo upravo onako

kako sam očekivao. Kara Nirvan bijesno zaurla:

— Šuti! Ako želiš vidjeti jesam li kukavan ili nilsam, razveži me i bori se sa

mnom! Onda deš iskusiti kakav si bijednik!

— Da, na riječima si hrabar, ali u zbilji nisi. Nisi li pobjegao pred nama kad si

nas opazio u tovu?

— Bilo vas je više.

— Ja sam posve sam pobijedio tvoje saveznike, premda je i njih bilo više. A nisi

li pobjegao i onda kad sam se — potpuno sam — borio s tobom u čamcu? Je li to

bila hrabrost? A kad smo zajedno stigli do Obale, jesi li onda bio vezan? Jesam li ti

pokazao da sam bijednik onda kad sam te udarcem oborio kao dječaka? Ne govori

mi o hrabrosti! Svi tvoji ortaci, oba Aladžije, Manah el Barša, Barud el Amazat,

Mubarek, svi su oni otvoreno pokazali da su moji neprijatelji, da su razbojnici i

ubojice, jedini ti nisi imao hrabrosti da to učiniš. Ti se umiješ samo prijetiti i ništa

više. U tebe je zečje srce pa bježiš kao zec kad čuje pse. Ti si Perzijanac iz Nirvana.

Nirvani žderu žablje meso, a kad se utove onda mještani odmah viču: »Fuj, jedan iz

Nirvana! Nirvani su kukavice. Popljujte ga!« Upravo tako treba redi i za tebe jer

nemaš hrabrosti da priznaš tko si. Utroba ti

dršde od straha, koljena klecaju od slabosti tako da bi te jedna gnjevna riječ mogla

oboriti.

Sigurno mu još nitko nije u lice dobacio takve uvrede. Zaista je drhtao, ali ne od

straha ved od bijesa. Skočio je prema meni, pokušao da me udari nogom i zaurlao

perzijskim jezikom:

— Huljo, glupane! Oko sebe širiš smrad i svrab! Nitko ne bi smio s tobom

govoriti! Govor ti je ludost, a riječi laži. Veliš da sam kukavica? Dobro, ipokazat du

ti da se ne bojim.


Zatim se okrene k ostalima i nastavi turskim jezikom:

— Ne smijete me smatrati kukavicom. Priznajem da sam Žuti. Da, ja sam ta tri

čovjeka zatvorio u rov da iz njih iznudim mnogo novaca i da ih onda ubijem. Ah

jao, i tri put jao onome, tko se usudi da mi takne ma i vlas s glave. Ja imam na

stotine svojih ljudi koji de se strašno osvetiti za sve što mi se dogodi. Ovaj pasji sin

ovdje prvi de pasti kao žrtva moje osvete. Krepat de od šuge i još se zahvaliti

onome tko ga udarcem toljage oslobodi muka. A sad dođite ovamo i odvežite mi

ruke! Bogato du vas nagraditi, a onda de ...

Nije mogao dalje jeir mu pristupi Halef i opali zaušnicu da je zateturao.

— Ovo ti je za pasjeg sina i za šugu — do viknu mu — a rekneš li samo još

jednu riječ,, bijednice, išibat du te tako da de ti se kosti razletjeti na milju daleko!

Odvedite odavde tu ništariju! Ja du podi za njim i za svaku riječ, kojom se javi bez

dopuštenja mog efendije, zagrist de mu se moj bič u meso!

To je bila veoma ozbiljna prijetnja, a ni ja se nisam protivio. U položaju, u ikojem

se nalazio Perzijanac, bile su takve riječi zaista neizreciva drskost. Uostalom,

najvažnije je bilo da sam postigao cilj: priznao je da je Žuti! Sad ga nitko više nije

smio uzeti u zaštitu.

Ugrizao se za usne. ali se nije usudio govoriti. Sad smo doveli alata za Stoj ka.

Galingre je izjavio da de pokušati da pođe s nama jer je ved bilo vrijeme da

krenemo- u Karanirvan-han.

IZAŠAVŠI iz Kolamijeva hana, opazismo da se mnoštvo pred njim smanjilo. Onaj

dostojanstveni starac, je sve dosad govorio ljudima ali mu očito nije uspjelo da

izbriše dojam što ga je na njih izvršio muhtarov govor koji ih je podjarivao. Ljudi su

se podijelili u dvije skupine: jedna je stajala uz nas, a druga uz Perzijanca.

— Evo, vode ga! — vikinu jedan glas iz jedne od tih dvaju skupina. — Kara

Nirvan je nevin, oslobodite ga!


— Ne, ne, on je ubojica! — odjeknu s druge strane. —- Neka umre! Odmah,

smjesta!

Obje se skupine naguraše prema nama. Stao sam jednoj govoriti moledi, drugoj

prijetedi, i obedavao da de biti provedena vrlo stroga istraga. Upozorio sam ljude

da nam se ne prilbližuju, rekavši da demo ustrijeliti svakoga tko se usudi da nam

zakrči put. To je djelovalo. Držali smo oružje u rukama. Ljudi su doduše mrljali, ali

nas ipak pustiše da odemo. Dakako da su svi pošla za nama. Nitko nije pomiislio na

posao. Takvoga dana još nije bilo u Rugovi.

Opdinski vijednici su nam se pridružili. Onaj starac je išao na čelu da nam pokaže

put, a ostalima sam rekao da pođu iza nas. Time sam ih stavio između nas i

uzbuđena stanovništva u koje nisam imao povjerenja. Tako smo prošli kroz neku

udku uličicu, a zatim izašli iz sela i počeli se uspinjati uz brdo. Činilo se da su sve

kude u Rugovi napuštene. U njima nije bilo čak ni djece. Čitavo stanovništvo se

nalazilo iza nas ili ved ispred nas na brdu.

Perzijanac se nije opirao. Nije bio ništa zbunjen a nije više di'žao ni oči zatvorene.

Pogled mu je neprekidno vrludao okolo. Vjerojatno je očekivao da de mu koji od

njegovih pristalica dati kakav potajini znak. Zato sam i ja dobro pazio.

Ranko i njegovi ljudi sjedili su na konjima. Želio sam da jašu da bi u slučaju kakvog

neprijateljskog napadaja mogli odmah zgaziti napadače. Na svojim lijepim

konjima, s dobrim oružjem i ponosnim držanjem pružali su upravo krasnu sliku. Na

njima se vidjelo da se u slučaju potrebe nede ustručavati da se upuste u borbu s

čitavom Rugovom.

Iza sela, ih bolje redi iznad njega, pružalo se nekoliko oranica, a zatim šuma; u nju

se duboko urezala gudura kroz koju je vodio naš put. Tu i tamo se drvede

razmaklo, Okružujudi malu planinsku livadu na kojoj je paslo nekoliko konja,

goveda i ovaca. Tiho selo iza nas i te livade sa stokom izgledale su tako miroljubivo

da se to nikako nije slagalo sa svrhom naišeg ovdašnjeg boravka ni s okolnošdu da

su se u tom kraju Zbili toliki zločini.


Nismo sreli nikoga pa se činilo da uopde nede dodi do onoga što je Žuti očekivao

sve dok se naposljetku, kad smo se uspeli gotovo sve do vrha, nije iznad nas na

rubu gudure javio neki zvonki glas albanskim jezikom:

— Upravo danas su mi dvadeset četiri godine.

Prije nego što sam mogao odgonetnuti što bi to moglo značiti, opet viknu glas:

— Vrlo je lijepo vrijeme! — Zatim su slijedile riječi:

— Koliko je sati?

Na to odgovori drugi glas: — Tačno četiri sata.

Ti glasni povici bili su dakako upravljeni Žutome. Podigoh opetušu na rame i

poslati dva metka onamo odakle su doprli, odnosno gdje su se morali nalaziti ljudi

koji su se dozivali.

-— Jao, jao! — viknu netko od gore.

Pogodio sam. Nitko od mojih pratilaca nije ni pisnuo, ali Žuti se okrenu i dobaci mi

plameni pogled mržnje. Kad se opet okrenuo od mene, ja požurih naprijed. Htio

sam da vidim izraz njegova lica.-Smatrao Sam da se nede pretvarati jeir drži da ga

nitko ne promatra. Kad sam prošao kraj njega, opazih da se zadovoljno smiješi,

Cim me ugleda, smiješak iščeznu.

Bilo je jasno da su ti poklici imali svrhu da umire Kara Nirvana i da mu uliju

hrabrost. Ali što su zapravo značili? Da je vrijemo vrlo lijepo moglo je značiti samo

to da stvari za nj stoje dobro. Ali Sto je bilo mišljeno sa starošdu od dvedeset četiri

godine? Je li možda to značilo broj ljudi spremnih da ga oslobode? Vjerojatno!

Nisam mo-gao nadi nikakvo drugo razjašnjenje. A da su sada četiri sata — kakvo je

značenje imala riječ četiri koja je očito bila najvažnija? To sigurno nije imalo značiti

stvarno vrijeme. Upitao sam svoje drugove što misle, ali ni oni, jednako kao i ja,

nisu bili dovoljno oštroumni da to riješe. Nismo mogli učiniti ništa drugo nego da

budemo što oprezniji.


Ubrzo nakon te upadice sniziše se bokovi gudure i mi izađosmo na ravnicu.

Zapravo sam želio da zaustavim cijelu povorku i da pođem onamo kuda sam bio

pucao. Ipak sam rekao sam sebi da ondje nedu nikoga nadi jer su ved sigurno

odveli ranjenika, odnosno sakrili ga. Povrh toga mi se činilo da ne bi bilo pametno

da se ved sada udaljim, jer bi Zutovi pristaše sakriveni u mnoštvu, mogli iskoristiti

moju odsutnost da nešto poduzmu protiv nas. Pošli smo dakle dalje.

Nakon nekog vremena, još uvijek u šumi, zalkrenusmo nadesno. Tu se naš put

ukrštavao s nekom us-kom stazom. Na križanju je stajalo nekoliko ljudi koji kao da

su nas čekali.

— Kamo vodi ovaj put upitah.

— Do karaule? — glasio je odgovor.»

— Jeste li biH gore?

— Jesmo.

— Ima li ondje ljudi.

— Ima ih mnogo. Razgledavaju kamenje.

— No, a što se vidi ondje?

— Kula se potpuno urušila.

— Jeste li otkrili tragove staroga okna?

— Jesmo. Tik uz ono mjesto, na kojem se uzdizala kula, zemlja se duboko

uleknula tako da je nastala velika jama u obliku lijevka. Nitko se međutim ne

usuđuje da siđe jer se kamenje još uvijek kotrlja u dubinu. To bi mjesto moglo i

dublje propasti.

Žuti je koraknuo ustranu kao da želi skrenuti ina taj put. Činilo se da on ondje, kod

karaule, očekuje pomod. Zato rekoh:

— Ostavimo to! Tamo ne možemo ništa pronadi. Pođimo ravno u Karanirvan-

han.


Kad smo opet .krenuli, iščezoše oni ljudi koji su nas čekali, među drvedem, i mi

začusmo glasni zov:

— Natrag! Sto brže kudi!

Zar je to možda bio znak za ona dvadeset i četiri čovjeka, koja su se, po mom

mišljenju, nalazila u zasjedi? To je bilo doviknuto iz daleka jer je trebalo žuriti. Oni

su svakako morali prije nas stidi u han. Volio bih da sam mogao nekoliko konjanika

poslati naprijed. No bilo je opasno da ih odvojim od naše skupome.

Suma je ubrzo završila pa je put vodio kroz gusto grmlje. Zatim ugledasmo oranice,

živicama odijeljene jedna od druge, tako da nismo imah slobodan vidik. Zato i

nismo mogli opaziti ljude koji su vjerojatno iz karaule žurili u han.

— Gdje se nalazi Perzijančeva kuda? — upitah starca koji nas je vodio.

— Samo još pet minuta i ti deš je ugledati — odvrati ovaj.

I zaista za pet minuta stigosmo do toga zlokobnog mjesta. Put kojim smo stigli, bila

je zapravo cesta kojom je malo prije stigao sa sjevera Ranko sa svojih pet pratilaca

u Rugovu. Tik uz cestu ležale su zgrade Karanirvan-hana koji smo tako dugo tražili i

naposljetku ugledali pred soibom.

Glavna zgrada uzdizala se lijevo od ceste, a sporedne desno od ceste zatvarale su

veliko dvorište na čijem su se ulazu nalazila široka vrata. Sada su bila zatvorena. I

ispred ulaza u glavnu zgradu stajalo je pedesetak do šezdesetak ljudi, muškaraca i

žena. Činilo se da ih nisu pustili da uđu. Primili su nas šutke. Nitko nije prozborio ni

riječi. Na njihovim licima nije doduše bilo prijetnje, ah ni prijaznosti, ved samo

napetost.

Krenusmo prema stambenoj zgradi i pokucaismo, ah vrata nam se nisu otvorila.

Halef obiđe kudu i javi nam, vrativši se, da su stražnja vrata iznutra zakračunata.

— Zapovjedi da nam otvore! — naložih Žutome. — Inače demo sami otvoriti.

— Nisam te pozvao k sebi — odvrati Žuti. —- Zabranjujem vam da uđete u

moju kudu!


Ja skinuli medvjedarku. S nekoliko udaraca okovanim kundakom probih vrata. Žuti

prokune. Mnoštvo je navrlo bliže da zajedno s nama uđe u kudu, ah ja zamolih

Ranka da sa svojih pet pratilaca ostane na vratima i da nikoga ne pusti da uđe.

Zatim uđolsmo.

Hodnik je bio prazan. Nigdje nikoga. Svi su zidovi bili sagrađeni od čvrste opeke.

Desno i lijevo od hodnika bile s/u dvije nezaključane sobe. I one su bile prazne.

Prema namještaju sam

pretpostavio da su obje prednje sobe određene za smještaj gostiju. U lijevoj

stražnjoj sobi vjerojatno je stanovala obitelj Žutoga, a u desnoj posluga. Kad sam

otvorio stražnja vrata, opazih da vode na otvorenu pustu poljanu. Tik kraj njih su iz

hodnika vodile uske drvene stepenice prema gore. Uspeo sam se i stigao u

potkrovlje od tri prostorije. Ona srednja, u kojoj je izlazilo stepenište, bila je puna

kojekakve ropotairije. S krovnih greda visjeli su gusti redovi suhih kukuruznih

klipova i vijenci luka. Obje preostale prostorije bile su sobe u potkrovlju, odijeljene

od srednje prostorije tankim drvenim zidom. Zakucao sam na jedna vrata, ali ne

dobih odgovor. Zato sam opet podigao kundak i izbio dasku. Sobica je bila prazna.

Ni prijeko na drugoj strani nije na moje kucanje bilo odgovora. Provirivši kroz rujpu

na dasci, opazih neku ženu Ikalko sjedi na škrinji.

— Otvori jer du inače razbiti vrata! —zaprijetih.

Kad se nije osvrnula, probio sam dasku, posegnuo rukom kroz otvor i povukao

kračun. Dočeka me vrisak. Zeni, koju sam prvi ugledao, bilo je otprilike trideset pet

godina. Uz nju su se nalazile dvije starice. Sve tri bile su dobro odjevene i odmah

su pokrile lice. Sigurno se to preda mnom nalazi Zutova žena, sestra Desehma iz

Ismila-na. Ustala je i pobjegla u kut. Zaklonivši se iza one druge dvije žene, ona mi

lj utito i prkosno doiviknu:

— Sta ti pada na um! Kako se usuđuješ ovako provaliti k nama?

— Zato jer drukčije nisam mogao udi — odgovorih. — Još nikad nisam vidio

han koji bi se u po bijela dana zatvarao pred gostima.

— Ti nisi gost.


— Odakle znaš?

— Znam što se dogodilo. Ljudi su mu rekli, a i sama sam vas vidjela gdje

dolazite.

Ona pdkaza prema okrugloj rupi u zidu na užoj strani kude. Bududi da je taj otvor

gledao prema Rugovi, žene su nas odavde mogle dobro vidjeti.

— Što misliš, tko sam ja? — upitah ja dalje.

— Ti si najgori neprijatelj mojega gospodara.

— Tvoga muža? Tko je to?

— Kara Nirvan.

— Ti si dakle domadica. Zašto me smatraš neprijateljem?

— Jer s'i zarobio moga gospodara i jer ga ved dulje vremena progoniš.

— Ti to, dakle, sve ved znaš? Onda si se sigurno i pripremila za moj posjet. Reci

mi, poznaš li oružara Deselima iz Ismilana? .

— To mi je brat, a ti si ga ubio! —- bijesno mi doviknu ona. — Proklet da si!

Ja mirno sjedoh na ugao škrinje.i upitah tko su druge dvije žene, a ona odgovori:

— 'Ovo je moja majka i njezina sestra. Veoma te vole jer si Ubojica moga

brata!

— Njihove se ljubavi odričem, a do njihove mržnje mi nije stalo. Nisam ubio

Deselima. Uostalom, proklinjanje nije s tvoje strane baš oprezno. Kako stvari stoje,

morala bi se dobro čuvati da me ne uvrijediš. Mogao bih te kazniti za to!

— A mi bismo se mogli za to osvetiti! — zaprijeti ona.

— Tako? Cini se da sli dobro upudena kojim snagama raspolažete. Vjerojatno je

tvoj muž imao u tebe veliko povjerenje.

Govorio sam podrugljivo da je izazovem na neopreznost.


— Da, Kara Nirvan je zaista imao puno povjerenje u mene. On mi povjerava

sve, pa prema tome tačno znam da si izgubljen.

— Da, mogu zamisliti da Žuta znade sve i...

— Žuta? — prekinu me ona. — To ja nisam!

— Ah, ne poriči! Kara Nirvan je priznao da je on Žuti.

— To nije istina — prestrašeno de ona.

¦— Ne lažem. Priznao je to pred čitavim selom kad sam mu rekao da je odviše

kukavan, a da bi priznao.

— O Alahu! Da, takav je Kara Nirvan! Ne dopušta da mu itko predbaci

kukavštinu. Radije de upropastiti i sebe i nas.

— Tim riječima si potkrijepila njegovo priznanje. Zapravo nemam nikakva posla

s vama, ženama, ali ti si uživala njegovo povjerenje pa si zato njegov sukrivac i

podijelit deš njegovu sudbinu ako nam ne omogudiš da s tobom blago postupamo.

— Ja sa svim tim nemam nikakva posla, efendijo.

— Imaš ti vrlo mnogo posla! Ti si duge godine bila ortak jednog zločinca pa sad

moraš podnijeti 'i kaznu. Žuti de svakako biti smaknut.

— O Alahu! Zar i ja?

— Sigurno.

Sve tri žene prestrašeno vibnuiše.

— Da, sad jaučete — nastavih. — Da ste bar ranije došle k pameti! Ili zar ste

mislile da de vaši zločini zauvijek ostati sakriveni? Svi vaši saveznici su izgubljeni, a

mnogi od njih izgubit de i život.

Obje starice stadoše kršiti ruke. Žuta je neko vrijeme šutjela, a zatim upita:

— Maločas si govorio o blagosti, što si mislio s tim?


— Mislio sam da de obzirnije postupati s tobom ako im daš povoda za to.

— A u čemu bi trebao biti taj povod?

— U otvorenom priznanju.

— Rekao si da je Kara Nirvan ved priznao. Pitajte njega ako želite još nešto

saznati.

— Posve taeno. Ja vas i ne namjeravam preslušavati niti iz vas iznuđivati kakva

priznanja. Istraga de biti provedena u Prizrenu, a jia du u njoj sudjelovati samo kao

svjedok. Ipak de moj iskaz biti vrlo važan pa bih se, ako zavrijediš, mogao zauzeti za

te.

— Reci što da radim?

— No, bit du iskren s tobom. Moji drugovi i ja, svi smo mi iz stranih zemalja.

Vratit demo se onamo i nikad više nedemo dodi u Rugovu. Zato nam je posve

svejedno što ste poduzeli protiv nas. Bududi da smo sredom spasili živote, siklorii

smo da budemo obzirni ako nam se nadoknadi šteta što smo je podnijeli. Ti možeš

pomodi da se to izvrši.

— Koliko znam td nisi pretrpio nikakve štete.

— C'ini se da si dobro upudena, pa svoju štetu i ne računam. Ah vi ste opljačkali

Engleza, a i trgovca Galingrea. Nadam se da još postoji sve ono što ste im oduzeli.

Žuta obori zastrtu glavu. Dobro sam mogao zamisliti da se bori sama sa sobom, ali

nisam imao povjerenja da de donijeti pravu odluku, a osim toga nisam imao

vremena za dugačke razgovore. Zato još jednom odlučnije ponoVih pitanje, a ona

mi naposljetku odgovori:

— Da, efendijo, mislim da sve to još postoji.

— Gdje?

U radnoj sobi moga gospodara.


— Stoj! — prestrašeno viknu njezina majka. — Kaniš li izdati Kara Nirvana?

Kaniš li predati sve što je postalo našim vlasništvom?

— šuti! Znam što radim — odvrati Žuta. — Taj čovjek ima pravo. Izvršili smo zla

djela i moramo podnijeti kaznu, ali kazna de biti to manja što prije pokušamo

.ispraviti ono što smo skrivili-

To je zaista bilo silno brzo obradenje! Jesam li smio povjerovati u njega? Nikako!

Osim toga nije mi se svidio ni zvuk njezinoga glasa. Ona domahnu objema

staricama da se smire.

— Gdje se nalazi njegova radna soba? — upitah.

— Prijeko u dvorištu. Prepoznat deš je po napisu iznad vratiju.

— U njoj su stvari i novac sigurno sakriveni?

— Da, takav se plijen ne stavlja u blagajnu.

— Opiši mi skrovište!

— Vidjet deš škrinju kraj zida. Odmalkni je pa deš iza nje u rupi u zidu otkriti sve

ono što je oduzeto Englezu i trgovcu..

— Ako si me prevarila, onda si time samo pogoršala svoj položaj. Uostalom,

znam da se ovdje skrivaju dvadeset četiri čovjeka koji treba da nas pobiju.

Žuta zapanjeno zašuti, a njezina majka i tetka kriknuše. Žuta dm dobaci ljutiti

pogled i reče:

— Efendijo, netko ti je slagao.

— Nije. Nitko mi to nije rekao pa nije mogao ni lagati. Sam sam to opazio.

— Onda si se prevario.

— Nisam. Tačno znam da su ovdje.

— Pa ipak nije tako. Da, priznat du ti da je otprilike toliko ljudi bilo spremno da

vam se suprotstavi, ali ne ovdje ved vani kod karaule.


— Nalaze li se oni još ondje?

— Nalaze. Mislili su da dete otidi onamo prije nego što dođete u han.

— Imaju li konje?

— Nemaju. Sto bi im konji mogli koristiti u borbi s vama?

— Dobro. A gdje su vaše sluge?

— I one su među tim ljudima. Imamo dvanaest slugu koji su nam potrebni zbog

konja kojima trgujemo.

— A ostalih dvanaest?

— To su ovdašnji ljudi.

— Kojima je tvoj muž kao Žuti gospodar?

— Jest.

Na sva je ta pitanja odgovorila brzo, ne razmišljajudi i kao da govori posve iskreno.

No ipak nisam mogao povjerovati Zutovoj ženi. Uvidio sam, međutim, da bi bilo

uzalud da je i dalje ispitujem. Bio sam siguran da mi ni sad nije rekla istinu. Zato

ustadoh i rekoh:

— Iskrena si pa vidim da mogu preporučiti sucima da budu blagi prema tebi.

Sad du otidi, a vi nedete izadi iz te sobe. Ne nađem li da je sve onako kako si rekla,

ne smijiete računati na milost.

— Uvjerena sam, efendijo, da deš sve nadi upravo tako kako sam ti rekla pa da

dete mi možda i oprostiti kaznu.

Kad sam sišao, svi ostali su još stajali na hodniku. Perajanac mi dobaci ispMj'ivi

pogled, ali na mojem licu nije mogao ništa pročitati. Pozvati drugove da prijeđemo

u sporedne zgrade.

Pred kudom su još na konjima sjedili Ranko i njegovi drugovi. Nitko nije

neprijateljski nastupio prema njima. Kad smo zakucali na dvorišna vrata, nisu se


otvorila. Zapovijedao sam Žutome da ih dade otvoriti, ah on je opet odbio. Onda

se sjetih lozinke što sam je doznao od skelara u Ostromdži pa ponovo zakucaih,

vibnuvši:

— Otvorlite, sirdaš!

— Odmah — ču se iza vrata. Unutarnji kračun se pomaknu i vrata se otvoriše.

Na njima je stajao neki sluga i prestrašeno se zagledao u nas.

— Budalo! — lj'utito dreknu Žuti.

Ušli smo u dvorište, ali s nama i velik dio naroda. Zapovjedio sam im da ostanu

vani, no uzalud. Nagurali su se na vrata. To je moglo postati opasno. Zato dadoh

Ranku znak, a njegovi pratioci potjeraše konje među ljude i odvojiiše one koji su se

ved nalazili u dvorištu od onih koji su stajali vani.

Ljudi stadoše nezadovoljno vikati. Zakračunali smo vrata, a ja rekoh mještanima da

moraju ostati ovdje. Da im ne bi palo na um da otvore vrata, ostavio sam Stojkove

suplemenike da ih čuvaju. Mi ostali pođosmo dalje.

S prednje strane dvorišta nalazila se dugačka niska zgrada, pružajudi se cijelom

dužinom četvorine. Ista takva zgrada stajala je uz lijevi bočni zid dok su tredu i

četvrtu stranu sačiniti visoki zidovi. Sa strane, ravno nasuprot nama, pružalo se, od

zida u dvorište, šest uđkih i niskih dugačkih zgrada jedna usporedo s drugom kao

zuipci na češlju. Činilo se da su to staje. Prema nama su bile okrenute užom

stranom dok su nam one dvije dugačke 'zgrade pokazivale čelo. Na jednoj od njiih

pročitah naslov: »Poslovnica«, a iznad toga arapsko slovo »dal-«. Nisiam znao što

ono znači. U toj poslovnici imala se dakle nalaziti škrinja s novcem što ju je

spomenula Žuta.

Najiprije odaslaih Halefa, Omara i Oska da pretraže sve zgrade. Ja' sam ostao uz

opdinske vijednike i Žutoga jer ga nisam smio ispuštati s vida.

Nakon pola sata vratiše se moji drugovi i Halef javi:

— Sidi, sve je sigurno. Ovdje nema nikoga.


— Što se nalazi u tim kudama?

— Ove dvije zgrade — odvrati Halef, pokazujudi na prvu i drugu stranu

četvorine — su 'skladišta, otvorena samo prema dvorištu. Onih drugih šest niskih

zgrada, nasuprot nama, staje su pune; konja.

— I nikoga nema ondje? Ni jednog sluge?

— Nema.

— Jesu li sve te staje jednako građene?

— Nisu. Ona, na kojoj piše »Poslovnica«, ima sprijeda, prema nama, sobicu u

kojoj stoji niski stol i nekoliko stolica. Na stolu ima kojekakvog ispisanog papira.

— Dobro, onda demo najprije pogledati tu sobicu. Perzijanac de s nama, a Inglis

i monsieur Galingre de nas pratiti.

— A ja? — uipita Halef.

— Ti moraš ostati ovdje da pripaziš umjesto mene. Nemoj nipošto dopustiti da

se otvore vrata i ni uz koju cijenu se ne miči s mjesta. Vi se leđima oslanjate na

spremište pa ste dobro zaklonjeni, a pri tom vidite čitavo dvorište. Zapadnete li, za

vrijeme moje odsutnosti, u bilo kakvu opasnost, poslužite se oružjem. Ja du se

ubrzo vratiti.

Nas trojica, Galingre, Liindsay i ja povedosmo Žutoga do staje. Vrata su se nalazila

na sredini zgrade. Kad smo ušli, ugledah dva reda konja. Sa stražnje strane nalazila

su se vrata, a i na prednju vodila su vrata u tako zvanu poslovnicu. Stropa nije bilo,

a krov je bio od slame. Ovdje u staji nije bilo mjesta koje bi moglo neprijiate-

Iju poslužiti klao sferovište. Žuti nije imao oružja, a ruke su mu bile vezane. Nije

dakle bilo razloga za bojazan.

Da ne propustimo nikakvu mjeru opreza, ja sam prišao stražnjim vratima koju su

iznutra bila zaikraounata. Otvorio sam ih i pogledao. Iza onog zida, na koji se svih

šest staja naslanjalo u pravom kutu, nalazio se još jedan vanjski zid. Između njih se

pružao uski prostor koji je služio kao gnojište. Budiudi da ni ovdje nisam nikog


opazio, osjetio sam se sigurnim, pogotovu što sam ta vrata mogao iznutra

zakračunati. To sam i učinio, a onda se vratih svojim pratiocima.

Sad uđosmo u poslovnicu. Svjetlo je prodirale u nju kroz mali prozorski otvor.

Ravno nasuprot ulazu ugledao sam tik uza zid škrinju okovanu željezom. Bududi da

ni ovdje nismo našli nikoga, činilo se da nema razloga bilo kakvoj bojazni. Ali

Žutovo lice malo je pro-blijedilo i pogled mu je nemirno zatitrao. Mora da je bio

silno uzbuđen.

Odgurnuo sam ga do zida, na nesredu tako da je mogao vidjeti vrata dok smo im

mi Okrenuli leđa.

— Ostani ovdje i odgovaraj na pitanja! Gdje čuvaš novac što si ga napljačfcao?

Perzijanac se podrugljivo nasmije.

— To bi volio da znaš? — upita.

— Svakako.

— Ali nedeš doznati.

— Možda ved znam.

— Onda ti je to sam šejtan morao odati.

— Ako je to zaista bio šejtan, onda je imao lik kojeg se čovjek ne može

prestrašiti. Bio je veoma sličan tvojoj ženi.

— Sto? — planu on. — Zar ti je to ona rekla?

— Jest. Rekla mi je da se napljačkane stvari nalaze ovdje iza škrinje s novcem.

— Ta glupa, ta pro...

Kara Nirvan se prekine. Oči mu sinuse i on viknu:

— Ne noževima! Ne ubijte te šugave pse! Hodu ih žive!


Istodobno me udari nogom u donji dio tijela taiko da sam zateturao, a prije nego

što sam se mogao okrenuti, zgrabiše me odostraga. Oko mene se steglo četiri ili

šest ruku. Sredom mi je karabinka visjela na ramenu. Oni su obuhvatili i pušku pa

mi dakle nisu uspjeli desnu ruku tako čvrsto pritisnuti uz tijelo kao lijevu.

Sada je sve bilo na kocki. Sreda što napadači nisu smjeli upotrijebiti oružje. Englez

viknu, a isto tako i Galingre. Njih su također zgrabili. Ja se naglo zavrtih da bih se

licem okrenuo prema napadačima. Uspjelo mi je. U maloj sobi bilo je sigurno

dvanaest do četrnaest ljudi, dovoljno da nas zdrobe, a vani u stajli stajalo ih je još.

Da smo ih štedjeli, upropastili bismo jedino nas same. Htio sam da se otresena one

trojice koja su me zgrabila, pa bi mi to sigurno i uspjelo, samo da je bilo slobodnog

prostora.

Neki od tih napadača izvUkuiše Žutoga iz gužve da ga van;: oslobode spona. Ja

posegoh desnicom i izvukoh iz pojasa revolver. Nisam mogao podidi ruku pa

uperih oružje u tijelo napadača: Tri hica i bio sam slobodan. Ne mogu u pojedinosti

opisati ono što sam učinio. S tri preostala hica oslobodio sam Galingrea i Lindsaya,

ali sam nastojao da protivnike samo onesposobim za borbu.

Cim se Englez osjetio slobodnim, on zaurla poput lava koji se baca na plijen. Činilo

se da je zaboravio da nosi oružje jer je zgrabio teški čekid, koji je ležao na podu, i

bacio se na neprijatelje. Galingre istrgnu jednom ranjeniku nož i jurnu naprijed.

Sve se to odvilo tako brzo da nije prošla još ni puna minuta otkako su naši

protivnici prodrli u sobu. Bili su sigurno uvjereni da de nas iznenaditi i smjesta

pobiti pa ih je zapanjilo što se stvar odvila posve drukčije. Bilo je kao da uopde

nemaju ruku ni oružja za obranu. Jedan je drugoga gurao kroz vrata. Svi su nam

okrenuli leđa obuzeti prepašdu.

— Stoj! Stoj! Pucajte! Bodiite! — odjeknu izvana ljutiti Zutov

glas.

Maločas im je zabranio da se posluže oružjem, a sad je njegova zapovijed došla

prekasno. Ljudi su bježali pred nama pa im nismo smjeh dati vremena da se

zaustave.


Englez je kod svakog udarca čekidem vikao: — Ubijmo ih, zatucimo ih! Well!

— Dalje, naprijed, bježimo! — urlah su razbojnici nastojedi da jedan protekne

drugoga. — Spasite se! Evo ih! Dolaze!

Bilo je upravo da se nasmiješ. Ti strašni Zutovi ljudi, zajedno s njime, njih još

devetnaest na broju, bježali su pred nama trojicom. Svi su vikali; konji su se

poplašili pa stali rzati i ritati se. Bih su to trenuci najvede pomutnje.

Ja sam međutim mislio samo na Žutoga. Zar da mi opet umak-ne? Zid je ibio tako

visok da se nije moglo uspeti preko njega. Morao se između staja vratiti natrag u

dvorište da pobjegne kroz vrata. Mislio sam da mu je to jedini izlaz, a ondje ne

samo da su Stojkovi suplemenici čuvali stražu, ved se u blizini nalazio i Halef. Halef

de ga sigurno radije ustrijeliti nego mu dopustiti da umakne kroz vrata. Ali ondje

su, u dvorištu i pred vratima stajali stanovnici Rugove. Ako se zauzmu za

Perzijiamca, nadi demo se u teškom položaju.

Te s:u mii misli letjele kroz glavu dolk sam. i dalje napadao one koji su bježali. Uto

se s lijeve strane neki konj ritmu prema meni. Kopito me doduše nije izravno

pogodilo, ali me je ipak okrzlo po ramenu da sam pao.

Ustao sam i jurnuo dalje kad za sobom začuh zvonki Halefov

glas:

— Sidi, što je, što se dogodilo? Cuo sam prasak tvoga revolvera, a zatim viku.

Bjegunci su u/pravo iščezli kroz stražnja vrata, a Linđsay i Galingre s njima. Halef ih

više nije vidio; ugledao je samo mene.

— Napadnuti smo — naglo odgovorih. — Žuti je opet slobodan. Potjerat du ti

ga u ruke. Potraži ovdje smjesta najboljeg konja i obori ga njime na zemlju ako ga

ja potjerani k tebi. Brzo, brzo! Ne smijem se ovdje zadržavati jer de se bjegunci

inače zaustaviti, a to bi moglo loše svršiti.

Potrčah dalje kroz stražnja vrata zgrade na gnojište između oba zida. Pravo sam

naslutio. Bjegunci su se sabrali da se opnu.


— Samo naprijed, ser David — doviknuh Lindsayu engleski. — Ne smijemo im

dopustiti da se zaustave.

Liindsay kriknu i podigne obje ruke, pa skoči usred neprijatelja, a ja odmah za njim.

Galingre se držao junački. Protivnici nagnuše opet u bijeg, a mi za njima, kraj

obližnje staje označene brojem 5, a zatim kraj broja 6. Žutoga i one prve nismo

više vidjeli.

Kad smo zakrenuli oko ugla šeste staje i stigli ma drugu stranu dvorišne četvorine,

na kojoj se nalazilo drugo skladište, ugledah tik ispod zabata kude otvorena

vratašca. Nisu bila ni dvadeset koraka od nas, a bjegunci su trčali ravno prema

njima.

Zar je Žuti ved prošao ovuda? Sto da se radi? Naglo skočih naprijed usred

bjegunaca, odgurnuh ih ustranu, bacih se prema vratima i krenuh kroz njih! Da,

tako je i bilo! Zutovi su ljudi trčali preko

polja, a Žuti je galopirao na vrancu. Premda sam bio bijesan i uzbuđen, ipak sam

zadivljeno pogledao konja. Imao je čvrste sapi, duboka prsa, vitko tijelo, široke i

snažne tetive, visoke i vitke noge, snažan dugačak vrat koji je vodoravno ispružio,

malu glavu — sto mu gromova, to je bio čistokrvni engleski konj! Kako je došao

ovamo u Rugovu?

Upravo sam se zadivio kako lako i brzo juni preko polja. Posve sam zaboravio

jahača. Ah ne! Nije. smio umadi! Podigoh pušku na rame da nanišanim u njega.

Hodu li ga još pogoditi? Za metak iz karabinke bio je ved predaleko.

Uto m: pred očima bljesne nož kojim je jedan od neprijatelja, žuredi se kraj mene,

zamahnuo da me probode. Imao sam samo vremena da skočim ustranu i on dobi

moj metak umjesto Žutoga.

— Natrag na dvorište! — doviknuh Englezu. On i Galingre pojuriše za mnom,

ne obazirudi se na neprijatelja, kroz mala vrata, pa između skladišta i šeste staje u

dvorište. Ondje je čekao Halef na neosedlanom konju.


— Žuti bježi na vrancu u Rugovu — rekoh mu zasopljeno. — Požuri za njim da

ne bi sjahao pred Kolamijevim hanom i uknao našeg Rija. Pokušaj doznati kamo je

krenuo iz Rugove! Sigurno de odja-jahati prema Skadru da se sastane s Hamd el

Amazatom i gospođi Galingre oduzme novac jer se ovdje više ne smije pojaviti.

— Alah je velik, a vi ste bih glupi! — reče mališan. — Kako daleko treba da

progonim tog lupeža?

— Samo tako daleko dok ne budeš tačno znao kojim je putem krenuo. Onda se

vrati. Sve ostalo je moja stvar. Ah nemoj da se bilo gdje prenagliš!

On potisnu svog konja ustranu i viknu ved izdaleka:

— Otvorite!

Domahnuh Ranku da mu otvori. On brzo povuče kračun i otvori vrata, a Halef ved

narednog trenutka projuri kroz njih — ali ne usred ljudi koji su stajali napolju kako

sam to očekivao. Nisu naime više stajali ondje.

Skočih za njim. Kad sam stigao do vrata, opazih da ljudi trče u selo. Opazili su

Žutoga koji se pojavio iza zida pa su dakle znali da je slobodan i požurili za njim. Ja

ga više nisam mogao vidjeti jer su ga sakrivale živice između polja. I Halef je ved

iščezao za njima.

— Efendijo — upita Osko — zar je Žuti pobjegao?

— Jeste. Ali mi demo ga ved uhvatiti. Samo uđite! Ne smijemo se više

zadržavati ovdje. Sve što još treba obaviti, moramo obaviti brzo!

Seoski vijednici nisu potrčali u selo. Ispripovjedio sam im što se dogodilo, a oni ne

rekoše ništa. Činilo se, štoviše, da im je drago što je Žuti umakao. Cak i onaj

dostojanstveni starac kao da je olakšano odahnuo. On me upita:

— Sto deš sad učiniti, efendijo?

— Uhvatit du Žutoga.

— I ti još tako mirno stojiš ovdje? Tko želi nekog uhvatiti, mora se požuriti.


— Ja ved žurim samo ne onako kako ti to misliš.

— Kara Nirvan ti mora umadi jer ima ved veliku prednost!

— Ne brini ništa! Ja du ga ved stidi.

— A onda deš ga dovesti ovamo natrag?

— Nedu. Za to nemam vremena.

— Ali moraš nastupiti kao tužitelj ih svjedok protiv njega!

— To mogu učiniti i drugi. Uostalom, to mogu i vama prepu-siti- Vi znate da je

Perzijanac Žuti. Priznao je to u vašoj prisutnosti pa ga prema tome možete i vi

kazniti ako se vrati. Ako to ne učinite vi, učinit de Stojko umjesto vas.

— Mi demo to sigurno učiniti — stade me uvjeravati Stojko. — Cim se pokaže

ovdje, moj je.

— Tako dugo nedu čekati — izjavi njegov sinovac. — Efendija ga želi uhvatiti, a

mi demo ga pratiti.

— O tome demo se još sporazumjeti — odgovorih. — Sad pođite za mnom u

poslovnicu.

Odosmo onamo. Rekao sam ljudima da odmaknu tešku škrinju cd zida. I zaista, iza

nje u zidu bila je udubina nešto manja od škrinje. Ondje sam našao sve ono što je

Žuti oduzeo Englezu i Galin-greu, ali osim toga nije ovdje bilo ničega. Plodovi

prijašnjih razbojstava bili su ved sakriveni na nekom drugom mjestu. Ja sam

međutim bio zadovoljan s time što smo našli. Lindsay se zadovoljno smijuckao,

ugledavši čak i svoj šešir, a Galingre je kliknuo od radosti kad je opet primio svoj

novac.

Zatim prođosmo kroz svih šest staja. Bile su pune konja svih vrsta, boje i

vrijednosti. Najbolje životinje stajale su u onoj staji

koja se nadovezivala na poslovnicu. Kad sam sa Žutim kao zarobljenikom bio ušao

ovamo, ugledao sam jednog divnoga dorata. Halef je imao isti ukus kao i ja jer je


odabrao upravo tog dorata, premda mu se veoma žurilo. Za Galingrea i za Engleza

odabrao sam gotovo jednako vrijedne konje. Trebalo je da imamo dobre trkače. Za

Lind-sayeve sluge nismo se trebali brinuti jer su oni u međuvremenu umakli.

Zatim Stojko također izvede u dvorište nekoliko izvrsnih konja. Muhtar nije htio da

mu to dopusti, ali se Stojko prodere na nj:

— Šuti! Mogu h mi svi ti konji nadomjestiti život mojega sina? Vrlo dobro znam

da dete vi razdijeliti svu Žutovu imovinu ako se on ne vrati pa zato treba da i oni,

koje je on oštetio, bar nešto dobiju. Uostalom, vi biste bili kadri da ga, ako se vrati

kad nas ne bude više ovdje, primite upravo kao da se baš ništa nije dogodilo.

Poznajem ja vas, ali du se pobrinuti za to da on ne prođe dobro.

Svi naši protivnici isto su tako iščezli kao i Žuti. Nestali su štoviše i oni razbojnici iz

poslovnice. Sad sam znao: slovo »dal« značilo je četiri.

Škrinja s novcem imala je ostati zaključana dok ne dođe mu-tesarifov službenik.

Uostalom, muhtar još nije onamo poslao glasnika. Zapovjedio sam mu da to

smjesta učini i da se pobrine za to da uprava Karanirvan-hana prijeđe u čestite

ruke. Zatim uzjahasmo i krenusmo natrag u Rugovu, ne brinedi se idu li opštinski

vijednici za nama ili ne.

U hanu je ved Halef čekao s viješdu da je stigao upravo u pravi čas, da spriječi

Žutoga da ukrade Rija.

— Daleko me je pretekao — ispripovjedi Halef — a ja nisam u strmoj guduri

pravo vladao konjem jer nisam imao uzde, ved samo ular. Nisam znao gdje je on,

ali sam, stigavši ovamo, ujahao u dvorište. I gle, on je stajao ovdje, a Kolamijevi

sluge su mu upravo izvodili vranca iz staje.

— Kako su to smjeli učiniti?

— Razbojnik im je rekao da se njegova nedužnost dokazala te da je dobio nalog

da ti dovede tvoga konja. Ljudi u Rugovi ga se tako strašno boje da mu se nitko ne

usuđuje oprijeti.

— Je li bio naoružan? Koliko znam, nije imao vremena da nabavi oružje.


— Nisam opazio. Dakako da sam se usprotivio i zapovjedio da R'ija odvedu

natrag u staju. Ali dok sam se ja još prepirao sa slugama, Žuti se brzo izgubio. •

— Kamo?

— Ovamo preko mosta, ali nije pojahao utrtim putem koji vodi uz obalu rijeke,

ved poprijeko, preko polja, prema onoj šumi na zapadu. Jurio je neprekidno u

galopu, a ja za njim sve dok nije iščezao među drvedem.

Pošto sam Halef u razjasnio da su on, Osfco i Omar propustili da zavire iza staja

gdje su se sakrili Zutovi ljudi, skupiismo se svi u gostinskoj sobi. Ovdje sam

drugovima iznio svoj plan.

— Vrijeme nas tjera. Žuti je pobjegao i mi ga moramo stidi. Ovdje je ostavio sve

samo da zasad spasi život. U ovom trenutku on je siromašan i nema novaca. Da bi

ga se domogao, pojahao je ususret Hamd el Amazatu koji dovodi Galingreovu

obitelj. Tim de ljudima oduzeti sve što imaju sa sobom. Ako mu to uspije, imat de

opet novaca pa se može kasnije, kad mi odemo vratiti ovamo i sve poricati.

Neugodne svjedoke može bilo kako ukloniti. S obzirom na ovdašnje prilike

smatram da nije nemogude ni to da uvjeri mještane da je nevin.

— Zaboga! — viknu Galingre! — Moja žena, moja kdi i moj zet nalaze se u

najvedoj opasnosti! Ne oklijevaj, efendijo! Moramo smjesta krenuti, smjesta!

— Samo strpljenja! — opomenuh. — Ne smijemo se prenagliti. U prvom redu

moramo znati kamo vodi put kojim je krenuo.

— To ti ja mogu redi — upadne Ranko. — Ja znam što taj razbojnik namjerava.

Rođaci ovog stranca dolaze iz Skadra. Cesta odande vodi preko Skale, Gori ja, Pahe

i Spase .u Rugovu. Iz Pahe zakrede prema sjeveru u Spasu a odande opet

jugoistočno prema Rugovi. Ona prema tome čini prilično oštar kut koji traži dugo

zaobilaženje. Žuti to zna. Zato nije od jahao u Spasu, ved ravno na zapad u Pahu.

Onuda ne prolaze, doduše, kola pa je put veoma loš, ali jahač, koji krene njime,

prerezat de golemi luk pa de na dobrom konju stidi u Pahu za četiri sata, umjesto

za sedam. Kara Nirvan nas kani dakle pretedi.


— Žuti de znati da demo ga progoniti. Možemo, međutim, podi istim putem.

Nadam se da demo ovdje nadi nekoga tko de nam biti vodič.

— Ne trebamo vodiča. Ja poznajem taj put. Najvažnije od svega je da uhvatimo

Žutog.

— Zato demo svi pojahati s tobom, a onda demo se vratiti ovamo i obračunati

sa Sarkom i njegovim ortacima.

— To vam ne bih savjetovao jer vas kod spilje željno očekuju. Ne dođete li brzo

onamo, moglo bi "se dogoditi da ubojice: kojima se želite osvetiti za smrt tvoga

bratida, pobjegnu iz tamnice.

— Razjasni mi to!

Morao sam im ukratko ispripovjediti naše doživljaje. Upozorio sam ih i na to da

tumač Fan Hoti i oba radnika iz kamenoloma ipak niiisu tako pouzdani da bi im se

na dulje vrijeme moglo povjeriti čuvanje spilje. Naposljetku se svi složiše sa mnom.

— To je tačno, efendijo — reče Stojko. — Nije Žuti ubio moga sina, ved su to

učinili ugljenari. Žutoga prepuštam tebi, a one ostale preuzimam na se. Premda

sam još slab, smjesta du krenuti. Poznajem put, a mi se možemo pouzdati u svoje

oči i u svoje konje.

— No dobro, a nemoj ni zaboraviti da je ugljenarov imutak, to jest ono što je

skupio razbojstvima i umorstvima, sakriven ispod ognjišta njegova šurjaka Janaka,

trigovoa ugljenom.

— Odjahat du onamo i izvaditi ga. Komu da ga dadem?

— Taj novac pripada rođacima onih ljudi od kojih ih je uglje-nair uzeo. Ako ih

ne uspiješ pronadi, razdijeli ga siromasima tvoga plemena, ali nipošto nemoj

dopustiti da padne u rube sudu. Inače ga nede dobiti ni oni kojima pripada, a ni

siromasi.

— Učinit du upravo onako kako si rekao, efendijo, a ljudima, koji prime novac,

redi du tvoje ime da znaju komu se moraju zahvaliti. A sad se spremimo za polazak.


Uto se Ranko još jednom javi:

— Ja ostajem kod toga da nedu odjahati k spilji. Moj stric i mojih pet pratilaca

osvetit de smrt mojeg bratida Ljuhimlka. Ali Žuti je držao moga strica preko dva

tjedna zasužnjena i htio ga je ubiti. I to traži osvetu. Nije dovoljno da ti, efendijo,

progoniš razbojnika. I ja moram sudjelovati u tome pa du zato pojahati s tobom.

Uostalom, ja vam mogu poslužiti i kao vodič jer poznajem kraj kroz boji moramo

prodi.

— Ne protivim se — reče njegov stric. — Ali vi trebate dobre konje pa du ti

zato dati svog alata. Ja ved imam zamjenu za nj. Time

je sve dogovoreno i ja mogu krenuti. Ali što de biti sa Žutim ako ga uhvatite? —

upita me on.

— To sad nikako ne mogu redi. Sve ovisi o tome kako du ga se domodi. Uspije h mi

to bez prolijevanja krvi, predat du ga Ranku, a on neka ga dopremi ovamo. Onda je

vaša stvar što dete učiniti s njim.

Sad se radilo samo još o konjima. Ja sam imao svog neusporedivog Rija. Osko i

Omar jahali su na šarcima obih Aladžija, Ranko je dobio alata, a Halef, Englez i

Galingre uzeli su najbolje konje iz Karanirvan-hana. Oni konji na kojima su Osko i

Omar dosad jahali, dobili su samare da ponesu zalihu hrane za nas i za konje što

smo je radi opreznosti morali ponijeti sa sobom. Te samare i zalihe hrane kupili

smo od Kolamija kome je bilo vrlo žao što tako brzo odlazimo iz njegove kude. Bio

je silno zahvalan što smo ga oslobodili njegova protivnika.

Od Stoj ka i njegovih oprostili smo se vrlo srdačno. Još s mosta nam je dovikivao,

želedi nam sredu, a zatim zaokrenu nalijevo onim smjerom iz kojeg smo mi došh.

Sigurno je sa svojim suplemenicima stigao u ugljenarovu dolinu. Kako je onda

prošao posljednji posjednik ubojničke spilje i njegov šurjak, to ne znam — i ne

želim da znam. Krv za krv, život za život!

Ubrzo krenusmo i mi. Sunce se ved spustilo kad smo izjahali iz Rugove. Mještani su

gledah za nama, ah mi se nismo osvrtali jer nas ništa nije ovdje vezalo. Naprotiv,


kad smo u galopu pojurili preko ravne zemlje na ugaru, ogledah se još jednom

prema onom vrhuncu na kojem je stajala karaula. Možda de se kasnije jednom

pripovijedati o njoj, o oknu ispod nje i o onim strancima zbog kojih je morala

nestati.

Bilo nas je sedmoro i imali smo konje da im nadaleko i naširoko nije bilo ravnih.

Zbog toga se i nisam bojao da nedemo stidi Žutoga. Od Rugove pa do šume trebao

bi pješak sigurno tričetvrt sata, ali mi stigosmo onamo ved za pet minuta.

Planine smo ostavili za sobom. Na jugozapadu su se uzdizali vrhunci planine Fandi.

Morah smo prijedi samo preko njenih sjevernih obronaka. Kroz šumu smo se

strmo uspinjali oko tričetvrt sata, a onda izađosmo na otvorenu visoravan obraslu

visokom travom i bi-

ljem. Ovdje, u visokom raslinju, tako se jasno razabirao Zutov trag da se pred

nama pružao kao tamna crta. Opet potjerasmo konje u galop.

Kroz šumu smo se uspinjali pojedinačno, ali sad nam je krajina dopustila da jašemo

usporedo. Kraj mene je jahao Halef. Njegov dorat bio je divan konj pa je bez

napora držao korak s mojim Rijem. Osvrnuh se i dadoh Galingreu znak da dojaše

bliže. Uzeli smo ga među nas.

— Imaš li mi nešto redi, efendijo? — upita me on turski jer je uz nas bio Halef

koji nije razumio francuski.

— Da, volio bih znati kako je tako zvanom Hamd en Nasru uspjelo da se uvuče

u tvoju trgovinu-

— Toplo su mi ga preporučili iz Stambula pa se zaista pokazalo da je vrlo

spretan i vjeran.

— Sigurno mu je to bilo u računu. Jesi li zaista prodao svoju trgovinu?

— Jesam. Zato sam u Skopju kupio drugu, ali je još nisam platio. Moja žena

nosi sa sobom novac u mjenicama.

— Vrlo je neoprezno od nje da toliki imutak prenosi iz Skadra u Skopje!


— Ne smiješ zaboraviti da to radi protiv moje volje i da ju je na to naveo samo

Hamd en Nasr.

— To je tačno. Smijem li možda znati iz kojeg mjesta iz Francuske potječeš?

— Iz Marseja. Zive veze što ih je moje poduzede održavalo sa zemljama u

istočnom dijelu Sredozemnog mora navele su me kasnije da se preselim u Tursku.

Imali smo podružnicu u Alžiru pa je moj brat morao otidi onamo da spriječi neki

veliki gubitak koji nam je zaprijetio. On je vodio našu kudu u Marseju. Da se stvar

riješi, bila je potrebna pomod pa je moj brat pozvao sina k sebi. Nakon nekog

vremena doznao sam strašnu vijest da je moj brat ubijen u Blidi.

— Tko ga je ubio?

-— Sumnja je pala na nekog armenskog trgovca, ali ovoga nisu mogli uhvatiti. Moj

sinovac Paul krenuo je sam da potraži toga čovjeka, ali se nikad nije vratio.

— Sto je bilo s poduzedem u Marseju?

— Moj brat je imao udanu kder kao i ja sada. Posao je prešao na njezina muža.

— I ti nikad više nisi čuo za svog sinovca Paula i za ubojicu tvoga brata?

— Nisam. Pisala smo brojna pisma a zet mojega brata je i sam otputovao u

Blidu, ali sav trud biio je uzaludan.

— A što bi ti učinio da se sretneš s ubojicom i da te on zamoli da ga kao

namještenika primiš u svoje poduzede?

— Dobio bi namještenje, ali u paklu. Uostalom, zašto me pitaš tako čudne

stvari?

Sad sam mu ispripovjedio kalko smo Halef i ja u Vadi Tarfaui pronašli mrtvaca a

rekao sam mu i o sadržaju onih triju alžirskih novina koje sam nažalost izgubio u

bisagama kad mi je konj utcnu u slanu močvaru Sot Džerida.

— Efendijo — zaprepašteno viknu Galingre — strašne li vijesti! Govori brzo

dalje! Znaš li kakvih potankosti o ubojici?


— Najprije mi reci je li tvoj sinovac Paul bio oženjen?

-— Samo kratko vrijeme. Njegova mlada žena se toliko žalostila što je on iščezao

da je od žalosti umrla.

— Kako joj je bilo djevojačko ime? Nije li počinjalo slovima E. P.?

— Jeste, efendijo, jeste. Zvala se Emilie Pouillet. Ali odakle poznaješ početna

slova njezina imena?

— Sigurno nije bila tako stara kako bi se to dalo zaključiti prema godini

urezanoj u unutrašnjosti ovoga prstena.

S malog prsta skinuo sam prsten koji sam našao na mrtvačevoj ruci i sve do toga

dana ga nosio na svojoj. Galingre je ugledao urezana slova »E. P. 15. j'uilet 1830.«

pa viknu gotovo bez daha:

— To je vjenčani prsten mog sinovca Paula, mog sinovca koji je iščezao! To

tačno znam!

— Ali kako se to slaže s godinom 1830?

— To je vjenčani prsten bake njegove zaručnice čije je djevojačko ime bilo

Emilie Palangeur. Bududi da se početna slova slažu, unuka je uzela vjenčani prsten

svoje mrtve bake i to zbog djetinje ljubavi, a ne zbog štedljivosti. Zar si taj prsten

našao kod mrtvaca?

— Bio mu je na prstu pa sam ga uzeo. Ubojica ga sigurno nije opazio.

— Bože, bože! Naposljetku sam doznao činjenice, ali kakve činjenice! Nisi li

pošao u potjeru za ubojicom?

— Jesam. Naišao sam na njega na Sotu gdje smo jahaii preko jezovite kore od

soli na jezeru. Taj je oovjelk ustrijelio našeg vodiča, oca ovoga Omara koji sad jaše

s nama da se osveti očevom ubojici. Kasnije smo ga još jednom sreli, ali mu je

uspjelo da nam umakne, no sad mu to više nede uspjeti.

— Sada? Zar je ovdje?


— Sigurno! To je onaj Hamd en Natsir ili bolje redi Hamd el Amazat.

— O nebesa! Kako je to mogude? Hamd el Amazat je dakle ubojica mog brata i

njegova sina?

— Jeste. Halef je ved i onda bio moj pratilac. Neka ti iispripo-vjedi sve pa i to

kako smo u Stambulu doznali za tebe.

Halef je čekao upravo na to. Zato potjerah svoga konja do Ranka, a njih dvojicu

ostavih same. Uskoro začuh Halefov zvonak i patetičan glas.

Za to vrijeme stigli smo opet među šumovite vrhunce gdje smo morali polaganije

jahati. Kad sam se okrenuo, opazih da Halef, Galingre i Omar jaš-u zajedno,

razgovarajudi o onom strašnom događaju. Odmakoh naprijed jer nisam imao volje

da sudjelujem u njihovim osvetničkim planovima.

Ved se počelo mračiti i šuma se opet spuštala; bila je ved nod kad smo ujahali u

strmu dolinu Joake i pred sobom ugledali svjetiljke u Paihi. Prva kuda u selu nije

uopde bila kuda. Bilo bi štoviše pretjerano da smo je nazvali kolibom. Iz otvorene

rupe, koja je služila kao prozor, svjetlila je vatra na ognjištu. Pojahah onamo i

vifcnuh. Pred rupom se pojavi okrugla glava.

— Tko je? — upita me albanski.

— Izađi — odgovorih istim jezikom, a kako sam znao vrlo malo albanski

nastavih turski:

— Ja sam stranac i htio bih te nešto upitati. Želiš li zaslužiti pet pijastera, dođi

malo ovamo.

— Pet pijastera! — viknu čovjek sav ushiden zbog toga za nj velikog iznosa. —

Evo me oidmah, odmah! Počekaj! Ne odlazi!

On se pojavi pod vratima, malen, sabljastih nogu i vrlo velike glave.

— Ti nisi sam? — upita. — Valjda mi nedete učiniti ništa nažao! Ja sam posve

siromašan seoski pastir.


— Ne boj se! Ako nas dobro obavijestiš, dobit deš čak deset pijastera.

— Deset pijastera! — začuđeno viknu. — Nebesa! Deset pijastera mi muhtar

daje za cijelu godinu, a k tome još i batina.

— Zašto?

— Da mu čuvam ovce.

— Onda on nije dobar ni darežljiv gospodar?

— Nije, nipošto nije. Radije poseže za bičem nego u novčarku, a jesti mi daje

samo ono što nede nitko drugi.

Upitao sam za muhtara jer sam mogao zamisliti da se Zut'i svratio k njemu. Pastir

nipošto nije bio mlad, a k tome mi se činilo da je slabouman ili u najmanju ruku

djetinjast. Uostalom, možda du upravo zbog toga od njega doznati više nego od

bilo kog drugoga.

— Sigurno paseš ovce cijelog sela? — upitah ga dalje.

— Pasem, a svatko mi daje jelo za jedan dan, meni i mojoj sestri koja sjedi u

kudi uz vatru.

— To znači da ste neprekidno u selu i da nikamo ne odlazite?

— O, ja odlazim ved daleko kad moram tjerati prodane ovce. Nema tome

davno što sam biio u Rugovi; a biio sam i u Gori ju.

U Gori smo morah i mi odjahati. To mi je baš dobro došlo.

— Bio si u Rugovi? — upitah. — Kod koga?

— Bio sam u Karanirvan-hanu ...

— Poznaješ li tamošnjeg handžiju?

— Oh, njega poznaje svatko! Ja sam Kara Nirvana vidio i danas, a vidjela ga je i

moja sestra koja sjedi u kudi kraj vatre.


— Znači da je bio ovdje u Pahi.

— Jeste, a kanio je i dalje. Zatražio je od muhtara oružje jer ga nije imao.

— Odakle to znaš?

— Vidio sam.

— Ali nisi čuo što je razgovarao s muhtarom?

— Oho! Sve sam čuo, sve! Upravo zato jer nisam smio ništa slušati, jer sam

prisluškivao. Ja sam naime veoma pametan, a isto tako i moja sestra koja sjedi u

kudi kod vatre.

— Smijem li je vidjeti?

— Ne.

— Zašto ne?

— Jer se ona boji stranaca. Bježi pred njima.

— Preda mnom ne mora bježati. Ako je smijem pogledati, dat du ti petnaest

pijastera.

— Pet-na-e-st pijastera! — ponovi on. — Odmah du je pozvati i.. .

— Ne, nemoj je zvati! Ja du udi u kudu.

Taj neobični čovjek možda je znao upravo ono što sam htio čuti od njega. Da mu

ne dam vremena da se predomisli, vinuh se brzo sa sedla i gurnuh ga kroz vrata te

pođoh za njim.

Pastirska je koliba bila sagrađena od neotesana kamena, a od kamenih ploča bio je

i krov. Dva kamena činila su ognjište na kojem je gorjela vatra, a iznad nje je na

kamenu stajao veliki glineni lonac. U njemu je ključala voda iz koje su virile

oguljene noge neke životinjice. Kraj ognjišta je stajala djevojka i miješala u loncu.

Dva slamnata ležaja bila su jedini dijelovi siromašnog namještaja.


Pastir je bio odjeven oskudno. Kako ved rekoh, bio je silno mršav dok mu je glava

bila pretjerano velika i obrasla gustom kosom. I njegova sestra bila je vrlo

sirotinjski odjevena.

Kad me je ugledala, ona glasno viknu, otrči na svoj ležaj i zavuče se duboko u

slamu tako da su joj virile samo noge.

Upravo me je zaboljelo srce.

— Ne bježi, sestrice — pozove je pastir. — Ovaj gospodin daje nam petnaest

pijastera.

— To nije istina! — odvrati ona ispod slame.

— Istina je, sigurno.

— Onda neka ti da, ali odmah!

— Daj mi, gospodine! — zamoli me pastir.

— Ako se tvoja sestra izvuče iz slame, dat du vam čak dvadeset.

— Dvadeset! Iziđi odmah!

— Neka ti ih najprije dade. Ne vjerujem mu.

Posegnuo sam u džep i dao mu u ruke dvadeset pijastera. On od radosti skoči uvis,

ushideno klikne, pa zgrabi svoju sestru te je izvuče iz slame, utisnuvši joj novac u

ruku.

— Sto to kuhate? — upitah je.

— Divljač — reče ona i mljacnu jezikom kao pravi sladokusac.

— Divljač? Kakvu divljač?

— Ježa kojeg sam jučer uhvatio — reče pastir.

— Zar jedete ježa?


— Dakako! To je najveda poslastica koja uopde postoji. Pogledaj ga samo! Ako

hodeš komadid, možeš dobiti jer si nam poklonio tako silno mnogo novaca. Dat du

ti ga vrlo rado, a isto tako i moja sestra koja stoji tu uz vatru.

Izašao sam do naših tovarnih konja, uzeo meso i kruh pa ih pružio pastiru.

— Poklanjaš li mi to? — začuđeno upita, očito se razveselivši. Odmah zatim

morala je njegova sestra onih dvadeset pijastera zakopati u kutu kolibe. Pastir

reče:

— Mi spremamo sav novac što ga zaslužimo. Kad jednom budemo bogati kupit

du ovcu i kozu- One de nam dati vune i mlijeka. Ali sad možeš opet govoriti o

handžiji iz Karanirvan-hana, gospodine. Sve du ti redi. Dobar si čovjek, kakvog još

nikad nisam vidio, a bio si dobar i prema mojoj sestri koja stoji tamo uz vatru.

— Vidio si dakle tog čovjeka gdje dolazi?

— Jesam. Jahao je na onom crnom konju što mu ga je prodao paša jer ga je

handžija prije toga učinio bolesnim. Ujahao je usred moga stada i zgazio mi dvije

ovce, muhtarevo vlasništvo. Zato sam svoju sestru, koja stojii ovdje kraj vatre,

ostavio kod stada i potrčao mubtaru da mu to reknem. Kad sam stigao onamo,

stajao je onaj čovjek pred kudom pa me je onako s kcnja udario po glavi i rekao

neka se izgubim da ne sluš'am što oni govore. Moj je gospodar stajao kraj njega.

Ah upravo zato jer me je udario i zgazio mi dvije ovce, ja sam ušao u sobu i stao

kraj prozora da bih čuo sve što nisam smio čuti.

— No, o čemu su govorili?

— Kara Nirvan je upitao nisu h možda ovuda prošli ljudi s kolima.

— A jesu li prošh?

— Nisu. Zatim je kazao da de dodi neki konjanici, jedan od njih na crnom

arapskom ždrijepcu. Muhtar bi im imao redi da je Kara Nirvan odjahao u Dilbri, a

ne cestom u Gori.

— Ali on je ipak odjahao u Gori?


— Jest. To sam vidio. Ta dobro sam pazio.

— Kako je daleko do Gore?

— Na dobru konju treba jahati dvanaest sati. Ah Kara Nirvan ne želi baš posve

do Gore, ved samo do hana Nevjere.

— Zašto se taj han tako zove?

— Jer se nalazi uz neku stijenu koja nosi to ime.

— A zašto se stijena zove Nevjera?

— Ne znam.

— Sto traži Kara Nirvan tamo?

— On de čekati ljude koji dolaze s kolima.

— Koja mjesta leže odavde pa do tog hana Nevjere?

— Ševa, Brdeti i Fuša Arsid, a zatim dolazi han. Trebalo bi jahati odsada pa do

jutra prije nego što se stigne onamo jer donde ima sigurno osam sati jahanja.

— Leži li taj han na osami ih je kraj njega kakvo selo?

— Osamljen je. Bio sam ondje.

— Na kojoj strani ceste leži?

— Na desnoj.

— Poznaješ li handžiju? .

— Poznajem. Kadšto dolazi ovamo i zove se Edhem. Nitko ga ne voli. Ljudi

govore da je krađom stekao svoj imutak.

— Jesi li još štogod čuo?

— Nisam jer je muhtar ušao u sobu po svoje oružje: pušku, pištolj i nož. Kara

Nirvan nije imao svoje oružje sa sobom. Onda je brzo odjahao.


— Koliko je vremena prošlo odonda?

— Gospodine, to ti ne mogu redi jer nemam džepni sat kao padišah, ali ipak

držim da su prošla dva sata.

— Onda mi sad samo reci još to, mogu li lako pronadi cestu u

Gori.

— Možeš. Ta cesta dolazi iz Spase s one strane rijeke Joske, a onda zakrede

nalijevo. Morate prodi pokraj rijeke. Ja du vas izvesti do izvan sela.

— Dobro, izvedi nas! Ah ved je nod. Ne može li čovjek zalu-tati s ceste?

— Može ako je ne pozna. Ali do sela Brdeti ne možete zalutati, a ondje dete

sigurno nadi nekoga koji de vas povesti dalje tako da nedete nikamo skrenuti.

— Prema tome znam sve. Zadovoljan sam s tobom. Koliko kod vas stoji ovca?

— Jednogodišnja ovca stoji dvadeset pijastera.

— A koza?

— Ona je mnogo skuplja. Ako daje mlijeka, stoji i preko trideset pijastera.

— No, onda deš dobiti i više, a ne samo jednu ovcu i kozu. Pogledaj ove

srebrnjake! Oni svi zajedno vrijede dvije stotine pijastera. Za taj novac možeš

kupiti najmanje četiri ovce i četiri koze ako ne dopustiš da ti zli ljudi oduzmu

novac.

— Da mi oduzmu novac? Neka se samo usude! Odmah bih pošao muhtaru, a

on bi mi pomogao. Ah ti se sigurno šališ. Mi bismo u tom slučaju bili bogati, ja i

moja sestra koja stoji tamo uz vatru.

Izvadio sam bilježnicu, istrgao iz nje list papira i napisao na njemu nekoliko redaka

pa mu ih predao, rekavši:


— Ako bi netko rekao da do tih dvije stotine pijastera nisi došao pošteno i ako

bi ti pokušali oduzeti novac, predaj muhtaru ovaj papir. To je potvrda s mojim

potpisom da sam ti novac poklonio.

Prije nego što sam počeo pisati utisnuo sam mu novac u ruke. Stajao je sav

ukočen, ispruživši ruke od tijela, buljedi u me kao da ne vjeruje svojim očima.

Položih papir na novac, okrenuh se izađoh iz kolibe, pa uzjahah konja. On potrči za

mnom i radosno viknu:

— Zar je to doista moje?

— Jest, dakako!

— Moje i moje sestre koja u kudi stoji uz vatru?

— Naravno! Ah ne viči tako! Obedao si nam da deš nas otpratiti do ceste, a mi

nemamo vremena da čekamo.

-— Evo, ved idem, ved idem!

Novac i papir držao je još uvijek u ruci. Onda utrči u kolibu da ga preda svojoj sestri

koja je stajala »tamo uz vatru« i odmah se vrati. Pokušao je da vrlo brojnim

riječima dade oduška svom oduševljenju, ali ja mu to zabranih pa je tako nijemo

koračao pred nama. Moj mali dar usredio je brata i sestru.

Prošavši kraj dvije ih tri male kude, prijeđosmo drvenim mostom preko Joske. Na

drugoj obali stigli smo u selo Pahu i susreli nekoliko ljudi koji su nas začuđeno

gledali. Nitko nas, međutim, nije oslovio. Tako smo stigli na kraj sela, izašli na cestu

i oprostili se od našeg vodiča. Kad smo malo odmakli, on doviknu za nama

albanski:

— Laku nod! Sretan put! Dug život!

PRED nama je bila još mračna nod. Ostale konje nisam još tačno poznavao, ali u

Rija sam se mogao pouzdati. Sigurno nede skrenuti s puta ako mu popustim uzde.


Zato pojahah na čelo naše četice, položih uzde u ružu sedla i pustih svog vranca da

trči kako hode.

Put je vodio uzbrdo, zatim po ravnici, i naposljetku opet nizbrdo, neprekidno kroz

grmlje ih šumu. Da je Žuti ovdje vrebao, lako bi nekolicinu nas poskidao mecima.

Mislio sam na to, napevši vid i sluh, ali sredom bez razloga.

Nakon više od dva sata stigosmo do sela Brdeti. Svakako je bilo bolje da uzmemo

vodiča. Ranko je doduše tvrdio da poznaje kraj, ali slutio sam da to čini više zbog

toga da bi nam se mogao pridružiti. Povrh tega bilo je tamno; mjesec je kasno

izašao. Zalutamo li, mogao bi Žuti postidi svoju svrhu prije nego što pronađemo

pravi put.

Zato sam, dakle, bez oklijevanja, upitao prvog čovjeka kojeg smo sreh, ne bismo li

mogli uz dobru pladu dobiti vodiča. Taj čovjek nam se odmah ponudio. Rekao je da

de nas za deset pijastera odvesti do hana Nevjere ako imamo vremena da čekamo

dok dovede svoga konja. Pristadosmo. Potrajalo je svega nekoliko minuta i on se

vratio.

Istina je, morah smo biti na oprezu jer nismo poznavali tog čovjeka. Mogao ga je

poslati i Žuti da nas zavede na stranputicu. Zato smo ga opkolili. Ja sam mu obedao

dvadeset pijastera bude li pošten, a prevari li nas, metak u glavu.

Opet smo jahali kroz šumu i grmlje pa smo nakon gotovo tri sata stigli u selo Fuša

Arsit. Iza toga sela pružala su se polja, a zatim opet šuma. Kadšto smo slijeva čuli

gdje šumi voda. Bio je to neki pritok Drima, ah ime sam mu zaboravio.

Zatim je izašao mjesec i mi smo mogli prilično dobro vidjeti. Nalazili smo se u

divljem planinskom kraju. Posvuda oko nas stijene i iskidane hridine, golemo

drvede, vlažan zrak i šum u vrhovima granja čije je sjene mjesec bacao na naš put u

veoma neobičnim šarama.

Kakav li je to samo bio put! I ovuda treba da prolaze kola! Naši su konji svakog

časa posrtali preko krupnog kamenja i propadali u jame. Tako smo jahali dalje i

dalje sve dok nije zahladilo i zapuhao jutarnji vjetar. Naš vodič nam je rekao da se


nalazimo usred planina Keruli, u zloglasnom kraju. Za jedan sat smo imali stidi u

han Nevjeru.

Na pitanje zašto taj kraj nosi ime Nevjera dobio sam odgovor da se u ravnom

kamenom tlu često pokazuju dugačke i duboke pukotine. Ovdje jahač ne smije

potjerati konja u galop jer ga nede modi dovoljno brzo zaustaviti ako se ispod

njegovih kopita odjednom otvori takva pukotina. Rekao nam je da je na taj način

zaglavilo ved mnogo ljudi. Osim toga, kolaju glasine kako u tim krajevima ima ljudi

koji bacaju svoje žrtve u takve ponore. Ta nas vijest nije razveselila.

Nakon pola sata počelo je svitati. Mislio sam o tome da bi nam naš vodič u hanu

Nevjeri možda mogao biti na smetnji pa sam mu ponudio trideset pijastera,

umjesto obedanih dvadeset, ako se odmah vrati. Prihvatio je i brzo odjahao

primivši novac. Mora da se u našem društvu nije baš odviše ugodno osjedao.

Nismo gotovo ništa govorili, a s njim smo postupali s vidljivim nepovjerenjem.

Najednom presta šuma. Nadaleko je pukla ravnica kao da je od tvrde stijene

pokrivene skliskom mahovinom. Nigdje drveta, tek tu i tamo pokoji grm ili

grmečak. U daljini ugledah nekiu tamnu taoku, a kroz dogled razabrah da je to

skupina od nekoliko kuda. To je svakako bio traženi han.

Naš put se protezao kao tamna crta u zelenoj mahovini. Zatim stigosmo na mjesto

gdje se neki trag odvajao nalijevo. Sjahao sam i pretražio ga. Tuda su prošla kola

koja je pratilo nekoliko konjanika. Mahovina što su je utisla kopita i točfcovi, još je

bila čvrsto pritisnuta o tlo. Nije dospjela da se uspravi. Mora da su kola prošla

ovuda tek prije nekoliko minuta, ali nismo ih mogli ugledati jer je upravo onaj

smjer, kojim su krenula, bio zastrt rijetkim nizom grmova.

u meni se porodi strah, ali ga nisam pokazao nikome. Skočih u sedlo i pojurih

prema hanu, a pratioci, kvji nisu mogli shvatiti moje vladanje pojiuriše za mnom.

Stigli smo do hana koji se sastojao od nekoliko zgrada nimalo privlačna izgleda.

Isipred vratiju stambene zgrade stajala su, prekrivena platnom, dvoja teško

natovarena volovska kola. Uz njih su stajala i treda kola, ali siu ved otišla.


-— Halefe, podi sa mnom u kudu — pozvah ga. — Ostali de ostati ovdje. Provjerite

jesu li vam kolani čvrsto stegnuti. Možda demo morati čestito zagrabiti.

— Da to nisiu ona kola s kojima se vozi moja žena? — zabrinuto upita Galingre.

Nisam mu odgovorio, ved uđoh s Halefom kroz otvorena vrata. Bududi da nisu bila

zakračunata, mora da su stanovnici kude ved bili budnii. U sobi su sjedila dva

snažna čovjeka i pila rakiju. Za nekim drugim stotom sjedila je pred punom

zdjelom cijela obitelj: visok snažan muškarac, dva dječaka te jedna služavka. Kad

smo ušli, muškarac je stajao uspravno. Činilo se da je od prepasti skočio s klupe

kad me je ugledao. Ja mu se osorno obratih:

— Je li ova kuda han Nevjera?

— Jest — odgovori on. — Ja sam handžija Edhem.

— Ci ja su ona dvoja kola vani?

— Od nekih ljudi iz Skadra.

— Kdko se zovu?

— Nisam upamtio. To je neko strano ime.

— Nalazi li se Hamd en Nasir uz njih?

Vidio sam na njemu da bi najradije odgovorio ne, ali ja mu do-baoih pogled koji ga

je prestrašio. Zato, oklijevajudi, reče: — Da.

— Gdje je sada?

— Odjahao je u Pahu i dalje.

— Sam?

— Ne, stranci su se odvezli s njime-

— Koliko ih je?

— Jedan muškarac, jedna stara i jedna mlada žena.


— Kad su otišli?

— Nema još ni četvrt sata, Tamo sjede kočijaši onih ostalih kola koji traba da

pođu za njima.

20 Zutl harambaSn

305

On pokaza u onu dvojicu koju sam ved spomenuo.

— Jesi li imao i drugih gostiju?

— Nisam.

— Nijednog iz Rugove?

— Ne.

— Lažeš, Edheme! Kara Nirvan je bio ovdje pa je odjahao s Hamd en Nasirom i

kolima. Ovamo je stigao usred nodi!

Opazio sam da je handžija postao nesiguran. Sigurno je bio Zuitov saveznik jer je

smeteno promrmljao:

— Ne poznajem nikakvog Kara Nirvana. Istina je da je otprilike prije dva sata

stigao ovamo jedan konjanik ali ne iz Rugove ved iz protivnog smjera, naiime iz

Leša. Vrlo mu se žurilo, a kako su stranci krenuli istim putem, on im se priključio.

— Tačno! Vrlo mu se žurilo, a ipak je pojahao uz kola s volovskom spregom!

Tako de se zaista brz© kretati. Uostalom, ta se kola nisu odvezla u Pahu jer mi

dolazimo odande pa bismo ih morali sresti. Ja te poznajem, Edheme, a znam i to

što bi se ovdje imalo odigrati. Mi demo se vratiti pa demo nastaviti razgovor s

tobom. Pripazi! Pobrinut demo se za to da se ti ljudi ne unesrede u kakvoj pukotini

kraj stijene Nevjere.

Zatim se okrenuli kočijašima i nastavili:


— Mi pripadamo onoj obitelji čije stvari prevozite. Ne odlazite iz ovog hana

dok se ne vratimo. Ostavit du vani naše tovarne konje: odvedite ih u staju pa im

dajte krme i vode!

Oba vozara šutke ustadoše da izvrše zapovijed, a Halef i ja žurno izađosmo iz kude

te skočismo u sedla.

— Vradamo se! Moramo spriječiti jednu podlost! Ti ljudi kane Galingreovu

obitelj baciti u ponor — rekoh drugovima.

Galingre prestrašeno vikinu. Jedva sam ga čuo jer je moj konj ved jurio u galopu.

Svi ostali pojuniše za mnom.

Ranko dojaše do mene i upita:

— Je li Žuti uz njih?

— Jest.

— Dobro! Onda ga imamo!

Nismo više govorili. Stigli smo do mjesta na kojem sam pretražio tragove kola i

skrenuli, pratedi trag. Činilo se da konji osjedaju da tražimo najvedu brzinu. Nismo

ih trebali nagoniti. Sarci obaju Aladžija

samo su letjeli — zaista su opravdali svoj dobar glas. I ostali su konji, kao u šali,

jurila velikom brzinom. Nakon mojega Rija bio je alat najbolji konj. To sam sad

opazio.

— Sidi — viknu Omar za mnom — reci mi samo hodu li ugledati Hamd el

Amazata?

— Hodeš, ovdje je!

— Napokon! Sad mi nede izmadi!

Sad smo jurili kroz ved spomenuti niz grmlja pa nam iza njega puče otvoren

pogled. Daleko ispred nas, gotovo na rubu obzorja ugledah malu svjetlu tačku. To

mora da šu bila kola. Na njima je svjetlucalo bijelo platno.


— Brže, brže! — viknuh. — Moramo im se što više približiti pnije nego što nas

opaze.

Sve dosad nisam tjerao svog vranoa, a sad mu samo doviknuh: »kavam!« On pojuri

kao da je dosad trčao samo kasom. Upravo je letio.

— Mašalah! Kakva li konja! — viknu Ranko.

Jedino njemu je uspjelo da se održi usporedo sa mnom, ali i on se morao služiti

bičem. Posve sam mirno sjedio u sedlu jer je Ri vrlo ravnomjerno jurio.

Ona bijela tačka postala je sve veda. Izvukao sam dogled i pogledao. Kola su se

kretala naprijed, a pratila su ih tni konjanika. Sreda! Nismo zakasnili. Da je Žuti

pokušao ispuniti svoju namjeru, morao bi zaustaviti kola. Upravo to što su se kola

još kretala dokazivalo je da se putnicima nije ništa dogodilo. Ona tri konjanika bili

su svakako Perzijanac, Hamd el Amazat i Galingreov zet. Obje žene sjedile su u

kolima.

Sad sam ved i prostim okom mogao razaznati Zutovog engleskog vranca, ali uto se

Žuti okrene i opazi nas. Bili smo od njega udaljeni još dobar kilometar. Opazio sam

kako su on i Hamd el Amazat zaustavili koruje. Gledali su prema nama, a onda

odjuriše u galopu, ostavivši kola. Pobjegli- su u različitim smjerovima, da nas

navedu da se razdvojimo. Žuti je pojahao ravno, a Hamd nalijevo.

Bojao sam se da de, kad nas ugledaju, od bijesa ustrijeliti Ga-lingreovcg zeta i obje

žene. Bila je prava sreda što to nisu učinili. Kad sam se ogledao, opazih da su

drugovi daleko zaostali iza mene, ali moj glas je mogao doprijeti do njih. Pokazah

nalijevo i doviknuh:

— Uhvatite ornog tamo! To je Hamd el Amazat! Žutoga demo

preuzeti nas dvojica.

— Brže, Ranlko! — poizvah svog pratioca.

On mamurnu konja i udari ga bičem. Ti udarci, a možda još više taština potjeraše

alata da napne sve snage. Prestigao je i mog vran-ca, ali tek što je to Ri opazio, on


sam po sebi poveda brzinu i pre-stignu suparnika. Ri mije trpio ni jednog konja

pred sobom.

Sad smo stigli do kola. Kraj njih je stajao Gal'ingreov zet. Nije znao o čemu se radi

pa nije mogao shvatiti zašto su ga njegova dva pratioca odjednom tako naglo

napustila.

— To su bili ubojice! —- doviknuh mu dok smo jurili kraj njega.

Nisam mogao razabrati kako su ga se dojmile moje riječi jer

tek što sam ih izgovorio, ved smo daleko odmakli. Nekoliko puta sam se osvrnuo i

opazio da su me moji drugovi razumjeli i da jure za Hamd el Amazatom.

Samo Galngre je zadržao prvotni smjer. To mu nismo mogli zamjeriti. U prvom se

redu želio uvjeriti da je njegova obitelj živa i zdrava. Uostalom, nismo ga ni trebali.

Sve dosad je Zut'i za-držao svoju prednost. Nismo mu se približili, premda je Ranko

neprekidno tjerao svog alata.

— Nedemo- ga stidi, efendijo! — doviknu mi on. — Njegov en-glez je bolji od

naših konja.

— Oho! Pripazi samo! Ti još ne poznaješ mog vranca.

Podigao sam se na stremenu. Drugo ništa nisam učinio jer nije

bilo razloga da primijenim »tajnu« moga Rija. Ved je i taj pokret bio dovoljan. Ri

opazi da mu nastojim, olakšati teret. To mu je povrijedilo samosvijest pa još duže

zagrabi.

Kao da tlo nestaje ispred mene. Tko nije dobar jahač, može mu se zavrtjeti u glavi.

Ranko je daleko zaostao za mnom, a Žutome sam se sve više približavao. Najprije

je bio ispred mene preko pola kilometra, zatim se udaljenost sve više smanjivala:

dvije stotine metara, stotinu pedeset, stotinu.. . Kara Nirvan se ogleda i

prestrašeno kriknu, a zatim poče konja udarati kundakom. Vrijedna životinja se

napinjala iz sve snage. Vodoravno ispruživšii glavu, konj je jurio dugačkim

skokovima. Pjena mu je kapala iz gubice, a dlaka mu se ovla-žila od znoja. To nije


bio dobar znak. Čistokrvni englez nije ni izdaleka bio dorastao mom arapinu. Na

Riju nije bilo ni traga pjene ni znoja. Mogao bih još punih četvrt sata juriti tako, a

da se ne uznoji i ne zapjeni. Ali ja sam bio naučen na to da štedim plemenitu

životinju.

Zato sam počeo pitati sam sebe što da radim. Da pucam? To je bilo najbrže i

najsigurnije. Moja medvjedarka je nosila mnogo dalje nego do Žutoga, a kako je

moj konj jurio veoma ravnomjerno, mogao sam sigurno nišaniti sa sedla. Ipak ga

nisam htio ubiti. Bolje da ustrijelim njegova konja? Onda de izletjeti iz sedla i ja du

ga uhvatiti. Međutim, bilo mi je žao lijepe i vrijedne životinje. Ne, postojalo je i

drugo sredstvo pa nisam trebao ubiti ni njega ni konja! Skinuo sam laso.

Još dok sam bio zabavljen time, začuh Žutoga kako je oštro kriknuo. Prisilio je

konja da se propne i odskočilo dugačkim skokom, presikočivši jednu od onih

rasjekotina u zemlju, o kojima mi je pripovijedao vodič: nekoliko sekundi zatim

preleti i rnoj Ri preko rasje-kotine. Bila je otprilike dva i pol metra široka.

Sad se Žuti opet ogleda. Približio sam mu se. Onda puškom na-nišani u mene. Zar

je zaista naučio da puca sa sedla, okrenuvši se unatrag kao Beduin? Nisam smio

čekati da prvi opali. Zato u tren oka napeh oba kokota medvjedarke pa hici

prasnuše jedan za drugim. Nisam podigao pušku na rame da nanišanim: htio sam

samo prestrašiti njegova konja. Postigao sam cilj. Kcinj se trgne, skoči ustranu i

onda opet jurnu naprijed u nepravilnim skokovima. Žuti je upravo ispaljivao pušku.

Hitac prasne, ali ne pogodi.

Sad sam prebacio remen medvjedarke preko ramena i savio laso oko lakta i dlana

da bih tako dobio otvorene omče. Morao- sam se požuriti jer se ispred nas pojavila

tamna pruga šume. Uspije li Žutome da stigne onamo, bit de spašen.

Kad mu je konj skočio ustranu, on se jedva održao u sedlu, a sad je nastojao da se

čvrsto smjesti u njemu. Uskoro je morala pasti odluka. Primijenio sam »tajnu«.

Položih svom vrancu dlan među uši i pozvah ga »Ri«!

Na trenutak se učinilo kao da je vranac ostao nepomično visjeti u zraku a onda

glasno zarza i. .. uopde se ne da opisati kakvom brzinom trči takav konj ako se


primijeni tajna. Svatko osikn mene, koji sam bio ved navikao na svoga konja,

morao bi pasti sa sedla.

Još malo prije nalazio se Žuti šezdeset metara ispred mene. Taj se razmak smanjio

na trideset, dvadeset metara, a onda -on začu topot moga konja posve blizu za

sobom, okrenu se i sav zaprepašten viknu:

— Alah te prokleo, u pakao, pseto!

Izvuče kuburu i opali ali me ne pogodi. Zatim kundakom udari konja po glavi da je,

napevši posljednju snagu, pojurio kao lud. Uzalud! Bio sam ved petnaest metara

iza njega, sad još deset, još šest.

— Pripazi, Žuti, sad du te uhvatiti! — doviknuh mu. — Nitko te ne može spasiti!

Odgovorio mi je gromkim krikom, gotovo urlikom. Mislio sam da je to viknuo od

bijesa i zavitlao sam omčom lasa iznad glave, ali onda opazih kako pokušava

skrenuti konja ustranu. To mu nije uspjelo. Konj je jiurio punom brzinom, a od

udaraca po glavi kao da je po-bjesniio. Još jedan krik kakvim se javlja čovjek samo

u najvedoj nevolji, u krajnjem užasu! To nije bio bijes, ved smrtni strah!

Skrenuo sam svoga konja malo ustranu da bih mogao razabrati krajinu koju mi je

dotad zaklanjao Žuti, jašudi tik ispred meine. Nebesa! Poprijeko na pravac našeg

jahanja pružala se duboka i široka rasjeklina čiji je protivni rub bio sigurno metar

viši do onoga s naše strane! Možda bi mi još uspjelo da skrenem konja, ali kod one

neizrecive brzine kojom je letio, nisam bio siguran da de mi to uspjeti. Dakle

naprijed! To je bila jedina mogudnost.

Spustio sam ruke s lasom, pritegnuo vrančevu glavu uvis, još jednom mu položio

lijevu ruku među uši i viknuo, da, zaurlao:

— Ri, ja Ri, ja Ri et taib, nat, nat, nat! Ri, moj Ri, moj dobri Ri, skoči, skoči,

skoči!

Zdriijebac je znao da riječ »nat« znači skočiti. Bio je uvježban u tome. Otvori

gubicu, javi se dubokim glasom koji je bio izraz oduševljenja, škrgutne o čelik žvala

i projuri kraj Žutoga ravno prema ponoru.


Ni Perzijanac ni ja nismo imali vremena da pazimo jedan na drugoga. Svaki je imao

dovoljno posla sa sobom i svojim konjem. Ipak prokune kad sam projurio kraj

njega. Eto i ponora! Zategnuvši uzde, nagnuh se daleko naprijed.

— Ri, halak ali, ali! — Ri, sada gore, gore! — vđkniuh.

Oči su mi bile uperene u suprotni rub stijene. Nisam vidio kako je široka pukotina.

Gledao sam samo u onu tačku tamo prijeko ko-

ju sam htio dosedi i koja je ležala metar više od ruba pukotine s moje strane.

Vrijedni, neusporedivi konj se otisnu od stijene i odskoči. Na trenutak sam

zailebdio iznad jezovite dubine. Ispustih uzde i bacih se prema natrag ma kako to

izgledalo opasno i besmisleno-. Morao sam rasteretiti prednji dio konja da me ne

zbaci. Da se nisam bacio natrag, bio bih izgubljen, jer premda je moj vranac bio

neusporediv trkač i premda se silnom snagom odba-do pireko pomora, skok nije

potpuno uspio. Ri je samo prednjim kopitima dosegao kamen.

— Ali, adi! — viknuh ponovo i bacih se naprijed, a istodobno opletoh Rija lasom

što sam ga još držao u desnica, udarivši ga po trbuhu između nogu. Time sam

rasteretio- stražnji dio njegova tijela.

Još nikad nisam udario Rija. Kad je osjetio udarac lasom na najosetljivijem mjestu,

odbaci stražnja kopita visoko uz trbuh, svine s-e tako da je puknuo kolam pa

dohvata, i stražnjim nogama kamen. Silan skck — ja pado-h zajedno sa sedlom, a

konj jurnu još komad puta, a onda stane.

Sve je to potrajalo samo jednu, samo dvije sekunde. Ustadoh i ogledah se. Žutov je

vranac upravo odskočio. Krik, divlji krik, pa konj i jahač padoše u dubinu.

Cijelo mi je tijelo bilo kao od leda. Priđoh k pukotini. Bila je najmanje pet metara

široka! Tako mi se bar činilo jer se zna da nije lako tačno ocijeniti širinu neke vode

ili duboke pukotine. Čovjek se vrlo lako može prevariti. Ponor je bio tako dubok da

mu nisam mogao ugledati dna. Dolje je ležala gusta crna tama.


To je bila pravedna kazna! Žuti je našao tačno onakvu smrt kakvu je zaslužio. Bio je

dakako mrtav on i njegov konj. Nije bilo baš nikakve mogudnosti da su ostali živi.

Ipak sam neko vrijeme osluškivao dozivajudi. Nije bilo odgovora.

Zatim pođoh k Riju. Vratio se i dotrčao onamo gdje mu je ležalo sedlo. Ogrlio sam

ga oko vrata i pritisnuo njegovu glavu uza se. Protro mi je njušku o rame, a zatim

mi liznuo ruku i obraz. Bilo je kao da tačno zna da smo jedan drugome spasili život.

Tek sad sam se osvrnuo za svojim drugovima. Ranko je upravo dojurio na svom

alatu. Nije opazio ponor pa mu doviknuh da jaši laganije. Desno od mene galopirali

su ostali još uvijek za Hamd cl Amazatom. On promijeni smjer da bi time izravnao

vedu brzinu njihovih konja. Moji prijatelji dali su se zavarati juredi za Armon-

cem u isprekidanoj crti. Ispred sviju jahao je Omar koji je htio da prvi stigne

ubojicu svoga oca. Samo jedan je bio pametniji od ostalih, naime Halef. Shvatio je

lukavštinu bjegunca i nastojao joj doskočiti.

Međutim, sad je Hamd el Amazat opazio Halefa. Vidio, je da se nede modi probiti

pa zato skrene prema jugu onim smjerom kojim je Žuti maločas krenuo. Pri tom je

spretno, kao zaklon, iskoristio rijetko grmlje. Međutim, u tom smjeru morao je

Armenac stidi do opasne pukotine koju ni on još nije ugledao.

Svakako ga je obuzeo strašan strah koji je zaista i zaslužio. Uostalom, nije znao što

ga zapravo čeka. Sve dosad je vjerovao da ga progonimo samo zbog izdaje na

račun Galingrea i njegove obitelji. Njihova kola su još uvijek stajala na istom

mjestu na kojem smo ih mi prestigli, a kraj njih Galingre i njegov zet. Uto Ranko

stiže do ponora, pogleda u nj i strese se od jeze viknuvši:

— Taj je mrtav, sav smrskan, efendijo! Alahu, kako si samo mogao ovo

preskočiti?

— O tome kasnije! Ostani gdje si da Hamd el Amazat ne može prodi. Ja du mu

pojahati ususret.

— Ne možeš. Pukao ti je kalan.

— Imam u bisagama remen. Za dvije minute bit de sve u redu.


— Ali ne možeš prijedi do Hamd el Amazata.

— Možda du nadi kakvo uže mjesto, a ako ga ne nađem, moj de metak

preletjeti prijeko.

U bisagama sam imao kratki pomodni remen s kopčama. Trebao sam ga samo

zakopčati iznad prekinutog mjesta pa da kolam bude opet jednako dobar kao i

ranije.

Ubrzo sam osedlao konja i odjahao uz rub pukotine prema istoku. Ranko je stajao

s druge strane da onemogudi bjeguncu da pobjegne prema zapadu. Na istoku je

svjetlucao Halefov oklop, sa sjevera su ostali progonili neprijatelja, a ja sam se

nalazio na jugu da ga dočekam. Uostalom, ved sam ponor spriječio bi mu da

pobjegne prema jugu.

U tom času opazih kako se Armenac zaustavio, uperivši pušku u Omara koji potjera

konja ustranu da ga Armenac ne bi pogodio. Odmah zatim jurnu prema Hamd el

Amazatu, zavitlavši puškom da ga obori udarcem kundaka. Htio ga je uhvatiti

živoga, onesviješ-tenog.

Ali Hamd el Amazat nije pobjegao. Dočekao ga je. Kad mu se protivnik približio,

brzo izvuče kuburu i opali. Omarov se konj prope i izvmiu, a Hamd el Amazat

pojuri dalje prema pomoru. Kad je ugledao zapreku, trgne se i skrene prema

zapadu gdje sam stajao ja. Pojahao sam mu ususret 'i stigao do mjesta gdje je

rasjeklima bila nešto uža. Ovdje sam mogao preskočiti preko nje, pogotovu što je

moj rub bio nešto viši od suprotnog. Potjerali konja malo dalje da bih imao

dovoljno mjesta za zalet. Uto stiže i bjegunac. Vidio je da ne držim oružje u ruci, a

osiim toga i to, da je između mene i njega ponor. Dakako — on se ne bi smio

usudjti da ga pokuša preskočiti.

— Dođi prijeko — podrugljivo de on. — Tebi du se predati.

— Odmah! — odgovorili.

Potjerah Rija i on jurnu, preskočivši divnim skokom pireko ponora. Hamd el

Amazat kriknu sav užasnut i pobjegne prema Ranku. Pojurih za njim. Sad mi je laso


mogao dobro poslužiti. Složih omču, bacih je i okrenuh konja — trzaj i Hamd el

Amazat izleti sa sedla. Cas kasnije stajao sam kraj njega.

Dobro sam bacio laso. Omča se tako čvrsto stegla oko uhvade-nikovih ruku da se

nije mogao pomadi. Klekoh i ovih mu remen još nekoliko puta oko tijela. Pad s

komja ga je upola omamio. Piljio je u me razrogačenih očiju, ne rekavši ništa. Uto

dojuri Omar i skoči iz sedla.

— Sto? — doviknuh mu radosno. — Vidio sam te da padaš i pomislio da si

pogođen.

— Ubojica je loše nišanio — odvrati Omar. — Metak mi je pretrgao uzde, zato

mi je pao i konj. Napokon, napokon ga imam. A s ad ...

— Mir! — zamolih ga. — Najprije prepusti meni da se poraz-govorim s njim.

— Dobro! Ali on je moj!

Nisam mu odgovorio jer je upravo stigao Ranko. Uskoro mu se pridružiše i ostali, a

posljednji Halef jer je on bio najdalje.

Najprije se porazgovorismo o smrti Žutoga i o mom skoku preko ponora. Moji

prijatelji pođoše na mjesto s kojega sam skočio. Nisu se mogli dosta načuditi što

mi je uspjelo da preskočim preko ponora. Svi su hvalili Rija i gladili ga, a on je

radosno rzao.

Žutoga smo spomenuli samo s nekoliko riječi, jer o njemu više nismo željeli

razgovarati. Zamolio sam drugove da nitko još ne

rekne Hamd el Amazatu tko smo mi. Sudit demo mu tetk kad se vratimo u han

Nevjeru. Sad je ved bilo pri punoj svijesti pa ga sveza-smo na konja, a Osko i Halef

uzeše ga među se da ga otprate u han. I Omar se ponudio za taj posao, ah ja mu

iskreno rekoh da mu ne vjerujem potpuno. Bude li pratio zarobljenika, postajala je

opasnost da mu se i protiv naše volje osveti.

Dok su njih trojica najkradim putem odjahala u han, mi ostali vratismo se kolima.

Bila su odviše daleko, a da ibi Galingre i njegovi rođaci mogli pratiti našu potjeru.


Obje žene i Gailingreov zet nisu ni slutili kakav ih je opasni zločinac vodio. S

najvedim povjerenjem činili su sve na što ih je on upudivao, uvjereni da im to

poručuje Galingre. Vjerovali su da se Galingre nalazi ved u Skopju i da je Hamd em

Nasru dao opširne punomodi. Kad je taj čovjek malo prije tako naglo nagnuo u

bijeg, nisu znali što se događa. Tek kad se kraj njih pojavio Galingre, doznali su

kakva im je prijetila opasnost. Prvo im je ukratko ispričao, a kasnije opširno.

Galingre nas je upoznao sa svojom ženom, kderkom i zetom Martinom

Rouvieroim. Žene su izašle iz kola da nas dočekaju. Htio je opširno pripovijedati, ali

ga ja zamolih da to odgodi za kasnije. Sad sam htio samo još da znam je li handžija

Nevjera-hama stajao u vezi sa Žutim.

— Svakako je stajao! — izjavi Rouvier. — Njih trojica su se potajice dogovarala,

a zatim nam je Edhem usrdno savjetovao da odmah krenemo i da ona druga dvoja

kola pođu za nama kasnije.

— Zar je bilo razloga da ne čekate dok ne krenu i crna druga

kola?

— Moja žena nije bila baš zdrava. Vožnja ju je izmorila pa nismo mogli

očekivati da de se oporaviti ako u tom prljavom hanu prekinemo put na jedan dan.

Onda nam je Perzijanac rekao da u susjednom selu živi njegova udana sestra koja

de vrlo rado primiti naše žene. Sve nam je prikazao u tako dobrom svjetlu da nas je

naposljetku nagovorio da pođemo s njim. Ona druga dvoja kola s prtljagom mogla

su polako dodi za nama jer smo kanili čitav dan provesti odmarajudi se u onom

selu.

— Ah tako! Žuti vas je htio ubiti, a onda ugrabiti i vašu prtljagu. Ali kako ste

mogli biti tako neoprezni da pođete s njim i onda kad je tako napadno skrenuo s

puta.

— Nama to nije bilo napadno jer je rekao da demo tim pravcem prije stidi do

cilja. Rekao je dalje da se mnogo udobnije vozi preko te ravnice nego po putu koji

da je veoma loš.


— No, on bi vas doveo do prve rasjekotine preko koje kola ne bi mogla prijedi.

Onda bi vas ustrijelio, opljačkao i bacio u ponor.

— Zabcga, tko bi to pomislio! — viknu gospođa Galingre. — Hamd en Nasru

poklonili smo naše puno povjerenje, a i taj Perzija-nac vladao se tako da smo ga

morali smatrati vrlo dobrim i uslužnim čovjekom. Prava je sreda da ste stigli u

posljednji čas!

— Da, mi tim ljudima zahvaljujemo vrlo mnogo! — potvrdi njezin muž. — Oni

su nas spasili od smrti, a mene oslobodili iz strašnoga sužanjstva. Znatan dio svog

imutka ved sam dobio natrag, a ono što vi vozite sa sobom, ostatak moje imovine,

opet je u našim rukama. Riječi ne predstavljaju zahvalnost, a kako se život ne da

platiti, moramo zauvijek ostati vašim dužnicima.

To je rekao sada, a kasnije, kad smo okrenuli kola i polako pošli za volovima, koji

su se sporo vukli, prijaha Galingre k meni, odvoji me od ostalih i reče tako da nitko

nije mogao čuti:

— Monsieur, tek sad sam uvidio u kolikoj se opasnosti nalazila moja obitelj.

Vrlo ste mnogo učinili za mene. Najprije ste mi donijeli davno željene vijesti o

mom izgubljenom sinovcu. Zatim ste me izbavili iz podzemnog rova i vratili mi

oteti novac. Uopde ne znate koliko je tog novca bilo jer ste se uklonili ustranu kad

sam ga počeo brojati da vidim je li sve na broju. Zatim ste i moju obitelj spasili od

okrutne smrti. Moram spomenuti i imutak koji mi je tom prilikom spašen. Moja je

žena nosila sa sobom sve one iznose što ih je mogla ubrati. To je bilo veoma

neoprezno, a povrh toga i neoprostiva greška u poslovnom smislu. Ali Hamd en

Nasr je ustvrdio da sam mu ja zapovjedio da tako postupi. Ukratko, ja vam

beskrajno mnogo zahvaljujem. Treba li da dopustim da me tišti tako silan teret

obaveze i da je nosim cio svoj život? Nadam se da to ne želite, ved da dete mi

naprotiv dopustiti da vam se bilo kako odužim. Imate li obitelj?

— Imam roditelje, bradu i sestre.

— Jesu li bogati?


— Nisu, naprotiv, vrlo su siromašni. Ja radim za njih i nadam se da de se

njihove prilike malo pomalo popraviti.

— Onda bi im novac dobro došao?

— Svakako. Ali ja ga zarađujem svojim zvanjem. Pišem o svojim putovanjima i

za to dobivam prilične iznose pa njima podupirem svoju obitelj.

— Onda vas najljepše molim da mi dopustite da i ja sa svoje strane sudjelujem

u tom podupiranju.

—- Hvala vam na vašoj dobroj namjeri! Vi zaista mislite dobro, ali ja ne spašavam

ljude za pladu. A što je najvažnije: meni nemate što zahvaljivati. Nazovite to

sredom, slučajem ih sudbinom što smo se namjerili na vas jer ja nipošto nisam

svojom zaslugom došao do toga. Našli smo vas u nevolji, mogli smo vas izbaviti i to

smo učinili. Ona radost i zadovoljstvo što je osjedamo, jer nam je uspjelo da vas

spasimo, dovoljna je plada za nas.

— Ali gospodine, ja sam bogat, bogatiji nego što vi očito mislite!

— To mi je drago. Ako ste bogati, možete učiniti mnogo dobra.

— To du i učiniti, hodu! — obeda on. — Ali vi ste ipak mnogo manje imudni od

mene.

— Postoje različite vrste bogatstva. Ja nemam ni zlata ni srebra, ali sam ipak

jednako bogat kao i vi, i teško da bih se zamijenio e vama.

— Monsieur, te ponosne riječi me sile da šutim, bar što se tiče vaše osobe. Ali

ako ja ono što vi ne želite primiti, predam vašim pratiocima, onda mi sigurno

nedete pokvariti veselje. Ne, to ne smijete učiniti!

— Ti ljudi su svoji vlastiti gospodari. Ja im ne mogu ništa zapovijedati: oni

mogu raditi što god ih je volja.

— To mi je drago. Vi im dakle nedete savjetovati da me odbiju kad budem htio

da im pokažem svoju zahvalnost?


— Nedu. Znam da odbijanje vrijeđa i tišti. Radite dakle kako god hodete!

Uvjeren sam da dete umjeti da pronađete pravi način jer upravo moji drugovi

imaju veoma jako izražen osjedaj časti.

— Onda vas najljepše molim da mi kažete kako bih se najbolje mogao odužiti

svakom pojedinom od njih. Englez .. .

— Ne dolazi uopde u obzir — upadoh mu u riječ. — On je lord i višestruki

milijunaš. Iskreni stisak ruke miliji mu je od najskupo-cjenijeg dara. Uostalom, on i

nije vaš vjerovnik. I njega smo mi spasili.

— Onda da spomenem Oska.

— Osikova kdi uidana je za sina jednog veoma bogatog stambul-ekog

veletrgovoa. Vrada se onamo pa de živjeti bogato, snabdjeven svime što treba.

Znadem, uostalom, da ga je njegov zet, prije nego što smo otputovali iz Jedrena,

obilno snabdio svime što je trebao za put. Osko ne treba novaca. On je Crnogorac.

Dar u obliku novca možda bi smatrao milostinjom pa bi ga to uvrijedilo.

— Kako stoji stvar s Halefom?

— Halef je siromašan. Njegova mlada žena unuka je jednog arapskog šeika, ali

ni taj nije nikada bio bogat.

— Onda miisllite da bi ga nešto malo novaca moglo obradovati?

— Moglo bi. Ako mu ga poklonite u znak poštovanja prema najdivnijoj od svih

žena i djevojaka, vi dete mu omoguditi da se ponosno vrati u domovinu i da vas se

ondje sjeda.

— A Omar?

— Oin je još siromašniji. On je, kao što mu je bio i otac Sadek, vodič preko

slanog pokrova močvare Sot Džerid, vratolomno zvanje kao što sam i sam iskusio.

Njegova oca je ustrijelio Hamd el Amazat dok nas je ovaj vodio preko šota, a Omar

je bez ikakvih sredstava napustio domovinu da traži ubojicu i da se osveti za

ubojstvo. On je odande, zamislite samo, iz Južnog Tunisa prošao kroz Saharu i


Egipat, sve do Stambula, a zatim s nama doputovao ovamo, uopde bez ikakvih

novaca što je bilo pravo majstorsko djelo. Ako se sad osveti i mora se rastati sa

mn-cm, nede znati kako da se vrati u svoju daleku domovinu. Ja mu doduše mogu

bar toliko pomodi da utaži glad, ali, hm!

Omarcv sam položaj namjerno prikazao malo nepovoljni je nego što je zapravo

bio. Taj bogati Francuz mogao je za siromašnog Arapima i malo dublje posegnuti u

džep. On zaista odmah odgovori:

— No, bit de mi vrlo drago da se pobrinem za nj. Osku ne smijem dakle ništa

ponuditi?

— Novac ne smijete, ali kakvu malu uspomenu bi sigurno primio.

— Lijepo! Vi dakle ne smatrate uvredom ako netko svom prijatelju ponudi kao

uspomenu kakav ne baš osobito vrijedan predmet?

— Sigurno ne!

— No onda se nadam da se nedete razljutiti ako vas usrdno zamolim da primite

ovaj mali peča'.injjak kojii de vas kadšto podsje-

ititi na mene. Ja sam ga nosio samo kao privjesak na satu i nisam na nj još dao

urezati svoje ime. Možete dakle dati urezati svoje. Žuti mi je oduzeo sat, a vašom

pomodi sam ga dobio natrag. Ako dakle s njega skinem ovaj bijedni privjesak, onda

se nadam da to nede biti dar čija bi vas vrijednost mogla uvrijediti.

Rekavši to, trgovac skine mali pečatnjak s lanca za sat i pruži mi ga. Nazivao ga je

bijednim darom, ali tako bijedan ipak nije bio. Privjesak je imao oblik male

osmokutne piramide od vrlo lijepog topaza boje mesa, fino Okovane zlatom, a na

vrhu piramide nalazio se safir brušen u obliku kugle. Bio je to ipak skupocjen dar,

no nisam ga mogao odbiti, a Galingre se iskreno obradovao kad sam izjavio da du

ga primiti.

Zatim se opet priključio ostalima. Lindsay je nešto živo razgovarao s damama.

Uživao je u tome što može s njima govoriti francuski i tako opet jednom zaposliti


svoj jezik za što mu se, kraj njegova poznavanja istočnjačkih jezika, među Turcima i

Arbanasima vrlo rijetko pružala prilika.

Lindsay im je na svoj isprekidani način opisao teški put odavde do Rugove i stao ih

uvjeravati da je cesta iz Rugove u Skopje još mnogo gora. Istakao je svu onu

oskudicu i sve neugodnosti što de ih one morati podnijeti u toku tako polaganog

putovanja volovskim kolima pa ih je na kraju zamolio da se vrate u Skadar i da

zajedno s njime otputuju u Bari. Ondje je sigurno još usidren francuski parobrod

koji de ih mnogo udobnije prevesti u Solun odakle se mogu željeznicom odvesti u

Skopje.

Kad su me upitali za savjet, morao sam ih na L,mđsayevo razočaranje odvratiti od

toga, jer željeznica do Skopja uopde j'Oš nije bila sagrađena. Englez je doduše imao

dovoljno novaca i vremena da tuđu obitelj preveze brodom u Solim i još dalje, ali

Galingre i njegovi ne bi od toga imali nikakve koristi.

Tako smo naposljetku stigli do Nevjera-hana. Gospođe izađoše a mi uđosmo u

gostionsku sobu. Kako sam odmah opazio, Halef se ved ondje igrao gospodara.

Odostraga, za stolom, sjedio je handžija sa svojom obitelji. Sad ih je bilo više nego

prije. Tu je sjedilo još nekoliko ljudi, po izgledu handžijini sluge. Za prednjim

stolom sjedila su oba kočijaša. Na svima se vidjelo da teško podnose stegu koju im

je mališan nametnuo — bili su njegovi zarobljenici.

Nisam ga pitao kalko mu je to uspjelo postidi. Poznavao sam ga. Halef se

dostojanstvenim koracima šetao po sobi dok je Osko čuvao stražu kod oba vozara.

Pred Halefom su ležali pištolji.

Tik uz stijenu ležao je Hamd el Amazat na podu od ilovače još uvijek čvrsto svezan.

Pogledao nas je izazovnim prkosnim pogledom. Vozari su morali ustupiti mjesto

ženama. Svi sjedoše gdje su našli mjesto, samo sam ja ostao stajati s Halefom.

— Je li te Armenac prepoznao? — tiho upitah Halefa.

— Ne vjerujem. Bar nisam to na njemu opazio ili on nije dopustio da opazim.

— Nisi mu dakle ništa rekao?


— Ni riječi, sidi. Uopde nisam govorio s njim, ali sam zato morao govoriti s

handžijom Edhemom. Nije se htio pokoriti sve dok mu nisam pružio pištolj pod

nos.

— Cemu?

— No, ta morao sam ih sve uhapsiti.

— To ti nisam zapovjedio.

— Nije bilo ni potrebno. Znam što mi je činiti i bez zapovijedi. Da sam dopustio

da se handžija sa svojim slugama slobodno vuče naokolo, možda bi došao na

pomisao da silom oslobodi Hamd el Amazata.

U tom je pogledu Halef zaista imao pravo.

— Jesi li haradžiji rekao da je Žuti mrtav?

— Nisam. Bududi da smo samo Hamd el Amazata doveli svezanog, Edhem

može i sam misliti kako stoji stvar.

Nisam mogao misliti da bi Halef mogao biti tako šutljiv. Inače je iskorištavao svaku

priliku da govori o svojim junačkim djelima.

Bududi da su svi gledali u mene, rekoh Halef u da sa zarobljenika skine laso i da mu

sveže samo ruke na leđima da bi mogao uspravno sjediti.

Halef me posluša. Umjesto da mi bude zahvalan što sam mu tako olakšao položaj

ih da se barem mirno vlada, Hamd el Amazat me napadne:

— Zašto ste me svezali? Zahtijevam da me smjesta oslobodite!

— Poček a j malo! — opomenuh ga. — I razgovaraj sa mnom pristojno jer de te

inače bič naučiti poštovanju. S kradljivcima, varalicama i ubojicama nitko ne

saobrada kao s poštenim ljudima.

— Ja nisam kradljivac.

— Nisi? A ipak si svog poslodavca doveo Žutome koji mu je oteo cio imutak.


— Ne poznajem ja nikakvog Žutoga!

— Ne laži! To ti kod nas ništa ne koa*Isti. Ne možeš poredi da te u Karanirvan-

hanu poznaju.

— Svega sam jedan jedini puta bio ondje i to kad sam pratio Galingrea.

— A onda si se vratio u Skadar pa si rođacima svog gospodara slagao da ti je on

dao zapovijed o kojima on međutim ništa nije znao. Uostalom, ti si i s drugim

Zutov'm ljudima ugovorio sastanak u Karanirvan-hanu.

— To nije istina.

— Nemaš li brata?

— Nemam.

— To znači da ne poznaješ čovjeka koji se zove Barud el Amazat?

— Ne poznajem.

— Ni njegova sina Ali Manaha Ben Barud el Amazata?

— Ni njega.

— Ali ti si ipak pisao Barudu!

— Dokaži mi to.

— Dakle zaista ne znaš za papir na kojem je napisano: »In pripa veste la

karanirvan han ali sa panajir melnikde«?

Na Armenčevom licu kao da se pokazala prepast. On odgovori manje prkosno:

— Govoriš o stvarima koje su mi potpuno nepoznate. Nisam svjestan nikakve

krivnje pa du dokazati svoju nevinost. Zato zahtijevam da me pustite na slobodu.

— Zašto si onda pobjegao kad si nas vidio gdje dolazimo?

— Jer je onaj drugi pobjegao.


— Ah, tako! Jesi li ga poznavao?

— Svakako! Ta ja sam s Galingreom bio kod njega. Kara Nir-van bio je handžija

hana kod Rugove.

— A ipak si potvrdio, kad je on naveo posve drugo ime, da bi ove ljude ovdje

namamio do ponora.

Hamd el Amazat je šutio.

— Mene si drsko i izazovno pozvao da te uhvatim. Ta ti poruga nije upalila.

Umio sam bolje jahati nego što si ti mislio, a kasnije du ti dokazati da si me ved i

prije upoznao kao dobroga jahača.

— Ja te uopde ne poznajem.

Na njemu se vidjelo da govori istinu. Mora da je taj čovjek nakon onog užasnog

događaja na Šot Džeridu doživio tako mnogo da se nas više nije sjedao. Inače

čovjek do kraja života drži u sjedanju osobe koje je u takvim prilikama sreo.

— Ti ne samo da poznaješ mene, ved i neke druge članove našeg društva —

upoizorih ga. — Mora da si u posljednje vrijeme počinio toliko zločina da se više ne

možeš sjetiti svakoga od njih. Ali o tome kasnije! Najprije ti želim kazati da je za

tebe dobro što nemaš ni brata ni sinovca jer bi inače morao doznati žalosnu vijest:

Barud el Amazat i njegov sin su mrtvi.

Armenac se pokrenu kao da želi skočiti na noge, a ja nastavih.

— Ali Manah je ustrijeljen u Jedrenima. Mislim da to još ne

znaš.

— To me se ništa ne tiče.

— Pogledaj onog čovjeka koji sjedi tamo na uglu stola. Zove se Osko. On je

Barud el Amazata bacio s Đavolje stijene jer mu je ovaj ugrabio kderku Zenicu. Ni o

tom nisi još ništa čuo?


Armenac čvrsto stisnu zube. Neko je vrijeme šutio. Lice mu je postalo tamno

crveno. Onda bijesno dreknu:

— Čemu mi pripovijedaš stvari koje me se ništa ne tiču, čemu spominješ osobe

koje ne poznajem! Ako želiš govoriti sa mnom, onda govori o meni! Navedi mi

razloge zbog kojih sa mnom postupate kao s kradljivcem i ubojicom!

— Dobro, govorimo o tebi. Nedu ni spominjati da je Galingre trebao biti ubijen

u rovu u Rugovi, a ni to da ste vi ovdje htjeli ubiti njegovu obitelj. Govorit du samo

o onim umorstvima koje si ti zaista izvršio.

— Mora da si lud. Samo ludilo može te navesti na takve smiješne misli.

— Čuvaj se! Ako me samo još jednom tako uvrijediš, osjetit deš bič. Jesi li

možda od gospodina Galingrea čuo da je imao brata koji je ubijen u Alžiru u Blidi?

— Jesam. On mi je pripovijedao o tome.

— A sin ubijenoga iščezao je na tajanstveni način.

— I to mi je rekao.

— Jesi li možda poznavao toga brata i njegovog sina Paula?

Kod tog pitanja Armenac problijedi.

— Kako sam ih mogao poznavati — odvrati — kad nikad nisam bio u Blidi? Ne

poznajem ni Alžir ni druge zemlje sjeverne Afrike. Ja sam Armenac pa sam iz svoje

domovine stigao samo u Stambul, a onda ovamo.

— Armenac si? Čudno. A ljudi tvrde da je upravo jedan Armenac ubio

Galingrea.

-— To me se ništa ne tiče. Postoje stotine tisuda Armenaca.

— Da, to je tačno, ali mnogi od njih zatajuju svoje podrijetlo. Tako na primjer

poznajem jednoga koji se jednom prilikom izdavao za pripadnika plemena Uelad

Hamalek.


Armenac se ugrize za usnicu i pogleda me kao da me želi probosti. Možda je ved

naslutio da tačnije poznajem njegovu prošlost, no što je to u prvo vrijeme mislio.

Očito je razmišljao gdje me je ved sreo, ali mu to nije bilo jasno pa ljutito viknu:

— Govori o stvarima i osobama što ih poznajem! Nikada nisam čuo za pleme

Uelad Hamalek. Osim toga, ne mogu imati brata koji se zvao Barud el Amazat jer

se zovem Hamd en Nasr.

— Ne, zoveš se Hamd el Amazat.

— Nije istina!

— Zoveš se Hamd en Nasr? Eto, ja se sjedam čovjeka koji se nazivao Abu en

Nasr. Jesi li ga i ti možda poznavao?

Sad otvori usta i preplašeno se zagleda u me.

— No, odgovori!

Ali on mi nije odgovorio. Bjeločriice njegovih očiju se zacrve-niše, a žile na čelu

nabreknuše. Gutao je i gutao, ah nije uspio izustiti ni riječi.

— Taj Abu e:n Nasr uzeo je ime »Otac pobjede«, jer je vedilu oaze Kbili iskazao

uslugu koja je tražila nešto hrabrosti. Sjeti se Gamo!

Činilo se da mu se lice skamenilo. Promucao je nekoliko riječi koje nitko nije

mogao razumjeti.

— Taj Abu en Nasr bio je Galingreov ubojica. I njegovog je sina umorio u

pustinji. Nadalje je ubio vodiča Sadeka na Sot Dže-ridu. Ja sam naišao na mrtvo

tijelo Paula Galingrea i...

Uto me on prekinu. Kriknuo je kreštavim divljim krikom i naglo poskočio iz

sjededeg stava, premda su mu ruke bile vezane.

— Suti, kujin sine! — zaurla, začudo upravo onim arapskim narječjem kojim se

govori u krajevima u kojima sam se s njim susreo. — Sad znam tko si, poznajem te!

Ti si onaj smrdljivi stranac koji me je progonio do Kbil'ija! Neka su prokleti tvoji


očevi i djedovi, a tvoju djecu i unuke neka zadese sve nevolje tijela i duše! Neka ti

svaki sat donese novu nesredu i...

— A ovaj trenutak neka tebi donese bič — prekinu ga Halef priskočivši k njemu

i udarivši ga iz sve snage. — Prepoznaješ li i mene, kujin sine, unuče trule hijene?

Ja sam Hadži Halef Omar koji je bio uz efendiju Kara Bern Nemzija kad se susreo s

tobom!

Hamd el Amazat se nije ni trgnuo. Primao je udarce ne trenuvši okom. Buljio je u

mališana kao da ne osjeda bič.

-— A ni mene ne poznaješ? — upita Omar, polako prišavši bliže i odgurnuvši

Halefa u stranu. — Ja sam Omar, sin Sadeka, onog čovjeka kojeg si umorio na Sot

el Džeridu tako da sad leži ispod soli u živom pijesku i nitko ne može posjetiti to

mjesto. Ja sam te progonio sve iz Kbilija. Nije me pratila sreda da te odmah

pronađem ali sad se ipak nalaziš u mojoj ruci! Pripremi se! Došao je čas osvete.

Meni nedeš više umadi!

Kakve li razlike između njih dvojice! Omar je stajao mirno, ponosno i visoko

uspravljen. Na licu mu nije bilo ni traga strasti, mržnji ili osvetoljubivosti, ved samo

hladna, mračna odlučnost. Hamd el Amazat je drhtao, ali ne od straha ved od

bijesa. Lice mu se iscerilo, a prsa mu se burno nadimala.

— Zašto sam samo svezan? — siknu on. — Da su mi bar ruke slobodne, zadavio

bih vas sve — sve!

— Neka ti budp po volji — odvrati Omar. — Sam si izrekao svoju osudu. Bit deš

udavljen bez milosti i suduti. Efendijo, želiš li još nešto govoriti s njime?

—- Ne želim — odvratih. — Nije poricao. Gotov sam s njim.

— Onda zahtijevam da ga prepustiš meni.

— I drugi tvrde da imaju pravo na nj.

— Ali moje pravo je najvede i najstarije. Tko se želi javiti da mi ga otme?


Omar se ogleda. Nitko mu nije odgovorio. Sto da nadim? Zrna© sam da se nede

obazrett ni na molbu, ni na prijetnju, ni na zapovijed. Ipak upitah:

— Kaniš li ga kukavno umoriti? Želiš li. ..

— Ne, ne! — upade mi on u riječ. — Ni Osfco nije umorio njegova brata, ved se

pošteno borio s njime. I ja du učiniti to isto. Od-vežite Ubojicu moga oca. Evo

odlažem oružje. On me želi zadaviti. Dobro, neka dođe. Uspije li mu da me ubije

neka je slobodan i neka ode kamo god hode.

Dakle dvoboj! Moje mišljenje o dvoboju bilo je ovdje potpuno nevažno. Ako i

najviši predstavnici civilizacije zbog neke prenaglo izrečene riječi nastoje da jedan

drugome oduzmu život te smatraju nečasnim da tu stvar riješe drugim putem, zar

sam onda mogao osuditi tog jednostavnog Arapina ako od očevog ubice zatraži

zadovoljštinu? Ne rekoh ništa, ved se povukoh.

— Da, odriješite me! — viknu Hamd el Amazat. — Zadavit du tog nitkova!

Omar odloži oružje i stane usred sobe. Svi poustajaše sa svojih mjesta i povufcoše

se u kutove, a gospođe izađoše iz sobe. Ja stadoh na vrata da Hamd el Amazatu

zakrčim put bude li pokušao da bijegom izbjegne borbu. Ali činilo se da mu to ne

pada na um. Upravo je soptao od bijesne želje da se oslobodi i baci na svog

protivnika. Halef mu odveže ruke i njih dvojica se nađoše sučelice jedan drugome,

oštro se mjeredi pogledima.

Nitko nije rekao ni riječi. Hamd el Amazat bio je viši i snažniji od Omara, ali

Omareva prednost ležala je u vedoj spretnosti i miru što ga je sačuvao, dopuštajudi

nam da se ponadamo da de pobijediti. Do ranjavanja nije moglo dodi jer su se

borili golim rukama.

— Samo dođi! — viknu Hamd el Amazat te prijetedi ispruži šake, umjesto da se,

kako sam to očekivao, baci na Omara.

Činilo se da ga se ipak dojmio mir mladog Arapina. Zaista me je čudilo što Sadekov

sin nije pokazivao ni najmanjeg uzbuđenja. Držao se poput čovjeka koji tačno zna

da de pobijediti.


— Dođi k meni ako si hrabar — odvrati Omar. — Ah najprije pogledaj van.

Tamo prijeko izviruje sunce iznad šume. Pogledaj ga

još jednom jer ga nikad više nedeš vidjeti, ved deš utonuti u nod užasa! Evo ti

mojeg vrata da me zadaviš. Nedu te spriječti da me uhvatiš za nj.

To je bilo čudno. Sto li je to smjerao? Omar priđe dva koraka 'bliže k protivniku,

uzdigne bradu tako da mu se vrat dao lakše zgrabiti i složi ruke na leđa. Hamd el

Amazat nije htio da propusti takvu izvrsnu priliku. On skoči k Omaru i obim ga

rukama stegne za grlo.

Ali tek što se to dogodilo, Omar ispruži ruke i položi ih neprijatelju na glavu tako da

su se četiri prsta svake ruke prislonila o uši i tjeme a oba palca iznad očiju.

— Imam li te, pasji sine! — škrinu Hamd el Amazat pravom đavolskom

radošdu. — Izgubljeni si!

On tako čvrsto stegnu Omarov vrat da je ovaj poplavio u licu. Ali ja sam vidio što

Arapin smjera. Nije ni pokušao da mu odgovori. Mali pokret njegovih palaca,

snažni pritisak i Hamd el Amazat zaurla kao ranjeni panter te spusti ruke s

protivnikova vrat# jer mu je Omar iskopao oba oka.

Armenac se rukom uhvati za oči. Bio je izgubljen jer ga je Omar mogao lako

zadaviti. Ono što je sad trebalo dodi bilo je zaista odviše strašno. Okrenuh se i

izađoh iz sobe. Cijelo mi se bide bunilo protiv toga. Osljepljivanje i davljenje

neprijatelja učinilo mi se zaista paklenskim. Ali zar je čovjek mogao imati samilosti

prema ubojici kao što je bio Hamd el Amazat?

Vani je sjalo sunce, a nebo je bilo vedro i jasno.

U sobi je sve utihnulo. Urlanje prestade. Je li Hamd el Amazat bio mrtav? Uto se

otvooše vrata i Omar izađe. Nož i pištolj bili su mu opet o pojasu. Mora da je borba

bila ved završena.

— Je li gotovo? -— upitah stresavši se od jeze.


— Jest. Osveta je izvršena i duša moga oca zadovoljno de gledati na me —

svečano odgovori Omar Ben Sadek. — Sad smijem odrezati bradu i podi u .džamiju

jer sam ispunio zavjet što sam ga zadao na Sotu.

— Onda odnesi to mrtvo tijelo; ne želim ga vidjeti.

— To tijelo ne moramo odnijeti. Ono može podi kamo god želi.

— Sto? Armenac nije mrtav? Živ je?

— Živ je, sidi. Pomislio sam na to da ti je ubijanje odvratno pa sam Hamd el

Amazata samo oslijepio. Kad je nemodan stajao preda mnom, nisam više imao srca

da ga ubijem. Neka svoj mračni ži-

vot polako vuče do groba. Izgubio je vid i nede modi više nikom nauditi. Modi de

razmišljati o svojim djelima. Jesam li učinio pravo?

Sto da mu odgovorim? I u Evropi je bilo pravnika koji su zahtijevali da se teški

zločinci oslijepe da bi postali neškodljivi za ljudsko društvo. Nijemo sam kimnuo i

vratio se u sobu.

Na vratima susretah Edhema koji je izvodio Hamd el Amazata da mu na bunaru

rashladi očne šupljine.

— Prošlo je, sidi — doviknu mi Halef — a mi smo sporazumni s time da taj

desetorostruki ubojica ne bude ubijen. Život de za nj biti gori od smrti. Ali što demo

sad s ovim stanovnicima Nevjera-haha? Oni su bili saveznici Žutoga.

— Ostavi ih! Oni nas se ništa ne tiču. Ionako se previše toga dogodilo. Jeza me

hvata od toga mjesta. Požurimo iz njega.

— Imaš pravo, sidi. Ni meni se više ne ostaje ovdje. Naši konji su vani.

Odjašimo dalje.

Ipak nismo mogli tako brzo otidi. Galingre nije putovao s nama, ved se vradao, a

isto tako i Ranko koji je nakanio otpratiti kola do Rugove. Osim toga, morali smo se

još o mnogo čemu porazgovoriti, a nitko nije htio da prvi spomene rastanak.


Ja sam u međuvremenu otišao do zdenca. Nije mi se učinilo čovječnim da Hamd el

Amazata prepustim neiskusnom gostioničaru. Ali čim je slijepac čuo moj glas, poče

mi dobacivati psovke i kletve koje su me navele da smjesta krenem natrag. Pošao

sam komadid puta obavijen jutarnjom tišinom. Nigdje se nije čula ptica, bilo kakav

glas. To je bilo pravo mjesto da čovjek sam sebi sagleda u dušu. Ali što je taj

pogled dublje prodirao u nju, to jasnije se razabiralo da čovjek nije ništa drugo ved

krhka posuda sa slabostima, pogreškama i ohološdu.

Kad sam se malo kasnije vratio, oprostismo se od obitelji Galingre i Ranka. Kola su

krenula, a mi smo stajali i gledah za njima dok nisu iščezla na istoku. Zatim

uzjahasmo. Edhem i njegovi ljudi nisu se pokazali. Bili su sretni što odlazimo i

čuvali su se toga da izazovu oproštajni pozdrav koji nipošto ne bi zvučao prijazno.

Tako smo tiho krenuli iz tog mjesta koje je bilo svjedok posljednjeg događaja na

našem dugom, dugom putovanju.

Nakon četvrt sata napustili smo golu ravnicu i šuma nas je opet ogrlila svojim

zelenim rukama. Halef, Omar i Osko bili su raspoloženi i zadovoljni. Halef me je

često postrance pogledavao kao da

mi mora saopditi nešto radosno. Osko je raskopčao svoj kaput ukrašen srebrnim

roj tama što inače nije običavao činiti. Ubrzo sam shvatio da želi da se vidi široki

zlatni lanac koji mu je visio na prsluku. Galingre mu je dakle poklonio svoj sat. Kad

je vidio da gledam lanac, reče mi koliko je radostan što je dobio tako vrijednu

uspomenu. To je napokon i mom mališanu odriješilo jezik.

— Da, sidi — reče on — taj Francuz mora da je veoma bogat jer nam je

poklonio papire na kojima stoje grbovi i brojke.

Time je sigurno mislio novčanice.

— Kakvi su to papiri? — našalih se. — Sigurno računi što ih trebate platiti za

nj?

— Kako ti to misliš o njemu? Zar da on dopusti da mi platimo njegove račune!

Takav čovjek uopde nije nikome dužan. Ne, mi smo primili papir koji vrijedi kao


novac i koji se na Zapadu upotrebljava mjesto zlata i srebra. Ja imam nekoliko

takvih cedulja: on ih je dao za Hanu, najljepšu i najprijazniju među ženama i

djevojkama.

— Kaniš li ih ponijeti sa sobom?

— Svakako.

— To ne bi bilo pametno od tebe, Halefe. U zemlji Samara i Hadedina ne

možeš ih izmijeniti u zlato ili srebro. To moraš učiniti u Skadru.

— Ali nede li me ondje prevariti? Ne znam koliko vrijede takve ceduljice.

— Ja du ti to redi, a podi du i s tobom mjenjaču. Pokaži mi ih!

Smijuckajudi se, izvuče Halef svoju vredicu s novcem, otvori

je i pruži mi »ceduljice«. Bile su to engleske novčanice, Galingre mu je dao zaista

pristojan poklon.

— No? — upita Halef. — Je li to stotinu pijastera?

— Mnogo, mnogo više, dragi moj! Uopde ne možeš pogoditi koliko je to. Te

novčanice vrijede preko dvanaest tisuda pijastera. Da uzmeš francuski novac,

dobio bi za nj tri tisude franaka, ali ja ti savjetujem da radije uzmeš talire jer oni

vrijede i ondje gdje miriše Hana, najdivniji cvijet među cvijedem.

Mali Halef me nijemo pogleda i zakima glavom. Takav poklon premašivao je

njegovu sposobnost shvadanja. Omar brzo izvuče i svoju vredicu. On je dobio još

više. Galingre je kao Francuz dao doduše engleski novac, ali je, kako sam opazio,

računao po francuskim vrijednostima. Omar je dobio pet tisuda franaka. Bio je to

upravo ne-

izmjerili iznos za ta dva skromna čovjeka. To su bili kneževski pokloni. Ali Galingrea

je očito vodilo ispravno uvjerenje da bez nas ni on ni njegovi ne bi bili više živi.

Uostalom, što je naposljetku osam tisuda franaka značilo za tako bogata čovjeka.

Halef i Omar stadoše sretno klicati.


— Kakva li bogatstva! — kliknu Halef. — Hana, ljubimica moje duše je počevši

od ovog trenutka najotmenija žena među ženama i uniukama Ateiba i Hadedina.

Ona može pitati šta stoje stada svih plemena Samara, može se odjenuti u svilu iz

Hiindustana i može svoju lijepu kosu ukrasiti biserjem i draguljima. Njezino de

tijelo plivati u perzijskim miomirisima, a na nožicama de nositi papuče izrađene za

kraljevne. Ja du pak pušiti najbolji duhan iz Latakije, moj de čibuk imati cijev od

najplemenitijeg ružinog drva- a pisak od jantara bit de tako velik da ga uopde nedu

modi staviti u usta.

Ta pretjerana predodžba o veličini njegovog imutka mogla je Halefa lako navesti

na rasipnost. Zato sam mu pomodu nekoliko primjera rastumačio da njegov

imutak nije ni izdaleka tako znatan kao što on to misli.

Omar se tiše radovao. Sretno se smiješio i rekao:

— Galingre mi je dao ono za čime sam tako silno čeznuo: sad mogu stedi

domovinu. Podi du s Hal e f om Hadedinima i kupiti devu, nekoliko goveda i stado

ovaca. Nadam se da du ondje nadi i kakvu kder toga plemena koja de htjeti da

postane moja žena. Hamdiulilah! Sad znam da mogu živjeti.

Lindsay je razumio ono glavno, iako nije razumio sve. On promrmlja:

— Besmislica! Galingre! Trgovac! Ja sam Englishman pa i ja mogu davati

darove, ali to ne mora biti odmah. Sto kažete na to, ser, da ta dvojica kane otidi na

pašnjake Hadediina? Kako de stidi onamo? Kojim putem? Brodom u Jafu, a odande

prijeko kroz Palestinu u Bosru na Džebel Hauranu! Sto?

— To bi zaista bilo najbolje — kimnuh. — Ali gdje de sad dobiti brod za Jafu? I

zamislite samo koliko bi morali platiti za nj!

— Pshaw! Moj Francuz leži dolje u luci. Pladam sve! Možemo i sve konje

odvesti na brod pa ih pokloniti njima dvojici. Mi demo s njima do Jeruzalema.

— Mi? Koga vi to mislite?

— Dakako vas i sebe!


— Oho! Ja moram kudi.

— Besmislica Morali ste se odredi Jeruzalema. Sad možete nadoknaditi.

Nekoliko tjedana ne igra nikakvu ulogu. Dajte mi ruku!

On mi je pruži.

— O tome moram najprije promisliti, ser David. — oklijevao sam da primim.

— Onda razmislite brzo jer du inače otplivati u Jafu prije nego što dođete na

pravu misao.

Takav je bio on. Njegova mi se ideja veoma svidjela pa sam potajice nagovarao

sam sebe da je prihvatim.

Za to vrijeme stigli smo do Gorija, a odande za nepuna dva sata u Skalu odakle

smo se spustili u Skadar, krajnji cilj našeg putovanja kroz zemlju Arbanasa.

Lindsay je Halefu i Omaru rastumačio svoj plan riječima i gestama. Oni su ga primili

oduševljeno i stali su me tako burno nagovarati da sam naposljetku morao

popustiti što nisam učinio baš nerado, otvoreno priznajem. I ovaj put je bilo kao i

uvijek da sam dulje ostao izvan domovine nego što sam prvotno namjeravao.

Odsjeli smo u svratištu Anastazija Papanika ikoje je imalo doduše samo dvije sobe

za goste, ali te sredom nisu bile zaposjednute. Ovdje smo se mogli osvježiti i riješiti

onog osjedaja da smo postali poludivlji ljudi.

Lindsay je odmah poslao glasnika u Bar da kapetanu saopdi njegov novi plam puta,

a ja sam požurio krojaču da nabavim novo odijelo i svježe rublje. Razumljivo je da

smo se svi morali temeljito okupati.

Zatim se poigrasmo gospode i izvezosmo se čamcem na Skadarske jezero s kojega

puca divan pogled na grad. Kad smo se vratili kudi, ved nas je čekao policijski

službenik u pratnji trojice zaptija odjevenih u crvene uniforme. Naš gostioničar nas

je prijavio. Kad je vidio moje putnice, on se povuče, klanjajudi se s mnogo

poštovanja čemu je sigurno mnogo pridonijela bogata napojnica koju mu je dao

Englez.


Skadar je imao potpuno istočnjačko obilježje. Dijelom leži u plodnoj ravnici, a

dijelom na nekoliko brežuljaka koji zatvaraju ravnicu i na čijem se najvišem vrhu

nalazi srušeni dvorac. Grad se zapravo sastoji od nekoliko međusobno povezanih

sela. Dio kuda sagrađen je od drveta.

Osko je ostao uz nas jedan dan, a zatim se oprostio da preko Plavni oe od jaše u

Rijeku gdje je nekad živio. Da se prevezao preko jezera, brže bi stigao, ali se to nije

usudio zbog svog šarca kojim se vrlo ponosio.

Rastanak je bio težak i njemu i nama. Obedao je da de svojim rođacima, kad se

vrati u Jedrene i u Stambul, izručiti naše pozdrave i da de ih pozvati da mi se jave

pismom. Otpratili smo ga dio puta.

Glasnik, što ga je Lindsay poslao u Bar, vratio se tek drugog dana, jer iz Skadra u

Bar treba, uz potrebne odmore, jedanaest do dvanaest sati jahanja. Javio nam je

da je brod usidren uz obalu Bara i da je kapetan spreman da nas u svako vrijeme

primi. Bududi da nas više ništa nije zadržavalo u Skadru, krenusmo odande

sutradan rano ujutro.

Bilo nam je drago što imamo tako dobre konje jer je put bio loš. Vodu za nas i za

konje mogli smo dobiti samo na jednom jedinom mjestu do kojeg smo stigli oko

podne. To se mjesto nalazilo na hrptu brijega koji se uzdiže između Skadarskog

jezera i mora. Ona padina brijega, koja se spušta prema moru bila je tako strma da

smo morali sjahati da poštedimo konje. Od tuda je more svjetlucalo cijelim putem.

Nismo uopde skrenuli u grad Bar, koji zajedno s tvrđavom leži na niskim izdancima

brda, ved smo smjesta odjahali u luku. Ondje su uz sam grad bile sagrađene kude,

zgrada za karantenu, poslovna zgrada austrijskog Lloyda, carinarnica i jedna

gostionica. Svratismo u nju. Bilo je ved pet sati popodne kad smo stigli na obalu.

Naredniu nod proveli smo u gostionici. Sutradan ujutro ukrcasmo se zajedno s

konjima, a zatim obala zemlje Arbanasa ubrzo išče-znu pred našim očima.

Drugom prilikom du pripovijedati kako smo stigli u Jafu i u Jeruzalem. Zasad bih

morao samo još spomenuti da je Lindsay veoma bogato obdario Halefa i Omara te

da sam ja svog prijatelja i zaštitnika zamolio da mi piše. Rekao sam mu neka svoje


pismo pošalje u Mosul odakle de ved stidi k meni. U tu svrhu ponio je sa sobom

kuvertu, a ja sam mu na omotnici ispisao svoju tačnu adresu turskim i francuskim

jezikom.

Dva mjeseca pošto sam se vratio kudi stiglo je pismo. Bududi da je adresa bila

ispisana turskim, Halef je vjerojatno pomislio da mora i sadržaj pisma biti ispisan

turskim jezikom. Njegov turski bio

je upravo divno izmiješan s arapskim, a pošto mu je ruka bila naučena da se služi

oružjem a ne perom, on je zaista napisao mnogo zgodnih stvari. Pismo je uostalom

bilo iskreno i veoma me je obradovalo. Evo njegova sadržaja u prijevodu:

Milost božja i pozdrav, o sidi!

Stigli smo, ja i Omar. Posvuda radost i sreda! Novac! Oklop! Slava, čast, užitak!

Efendiji Kara Ben Nemziju blagoslov, ljubav, sjedanje! Hana, dostojna ljubavi, kdi

Amše, kderi Maleka, šeika Ateiba, zdrava je, lijepa i oduševljava me. Moj je sin

Kara Ben Hadži Halef junak. U jednom mahu može pojesti četrdeset suhih datulja.

O nebesa! Omar Ben Sadek oženit de Sahamu, kder Hadži Sukara eš Sa-main Ben

Mandal Hakuran Ibn Saduk Vesileg eš Samar, bogatu i lijepu djevojku. Neka ti Alah

pokloni lijepo vrijeme! Zdrijebac Ri pozdravlja te ponizno i uljudno. Omar Ben

Sadek ima dobar šator i ljubaznu punicu. I ti se uskoro oženi! Alah te štitio! Budi

uvijek zadovoljan i ne mrmljaj! Volim te! Zaboravi pečat: nemam ni pečata jaka ni

laka za pečadenje. Budi uvijek krijepostan, kloni se grijeha i zločina! Dođi u

proljede! Budi uvijek umjeren, skroman, susretljiv i kloni se pijanstva!

Pun poštovanja, poniznosti i obožavanja, tvoj iskreni i vjerni prijatelj, zaštitnik i

otac obitelji

Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara.

POSLJEDNJIM retkom prijašnjeg poglavlja završilo se naše putovanje i time bih

zapravo morao zaključiti knjigu. Raduje me, međutim, što moram k tome dodati

još nešto.


Kažem da me raduje jer su brojne stotine pisama iz svih krajeva moje domovine, a

također iz inozemstva dokazale kakva se prisna duševna povezanost stvorila

između mene i mojih čitalaca. Razveselilo me, a služi mi i na čast što su novine

pisale o dosadašnjih šest svezaka, ali mnogo dublje me dira kad iz tako brojnih

pisama starih i mladih, otmjenih i jednostavnih, uglednih i običnih ljudi, čujem da

ne samo što sam postao prijatelj mojih čitalaca, ved da su i moji drugovi posvuda

stekli opde simpatije.

To osobito vrijedi za mog dobrog i vjernog Hadži Halef a Omara pa me često pitaju

što je on kasnije doživio i kako sada živi. Mogu mirno redi da je taj dragi mališan

osvojio sva srca.

Sto ti ljudi ne žele sve o njemu doznati! Mogao bih pisati tisude pisama, a nikada

ne bih bio gotov jer mi svakog dana stižu novi upiti. Ljudi žele da o njemu

pripovijedam još više, još mnogo više. Traže da im reknem jesam li se još sreo s

njim i što smo doživjeli. Ne mogu drukčije nego da ispunim tu molbu kako najbolje

znam i umijem, a istodobno napominjem da de u mojim kasnijim knjigama još

često biti govora o Halefu. Ovdje du iznijeti ono što te knjige ne sadrže.

Pri tome du istodobno ispuniti i želju svih onih koji su svoju simpatiju poklonili i

onom živom bidu što sam ga toliko volio, premda je to bila samo životinja. Mislim

svog neusporedivog vranca Rij a za kojeg također pita mnogo mojih čitalaca.

Ja sam se opet jednom nalazio u Damasku pa sam odande namjeravao podi preko

Alepa, Dijabekira, Erzeruma i ruske granice u

Tiflis. Neki moj prijatelj, profesor i lingvist, uspio je pobuditi moje zanimanje za

kavkaska narječja pa sam, po svom običaju, smatrao da je najbolje da ta narječja

ne proučavam kod kude, ved na licu mjesta.

Kako de čitalac shvatiti, nisam u Damasku stanovao u gostionici, ved sam odsjeo u

Ravnoj ulici kod Jakuba Afaraha gdje su me vrlo radosno primili. Prije nisam imao

vremena da upoznam okolinu Damaska pa sam nastojao da nadoknadim ono što

sam propustio. Svakog dana odlazio sam na izlete i tako uskoro obišao cijelu


okolinu, te sam na kraju morao još samo posjetiti Džebel Kasjun koji se nalazi

sjeverno od grada.

Na tu sam šetnju pojahao sam da bih u miru uživao u pogledu na divni grad. Bilo je

još vrlo rano ujutro i ja sam se nadao da me nitko nede smetati. Ali kad sam

^stigao na vrh brda, opazih da danas nisam prvi posjetilac. Ugledao sam nekog

mladog hamara1 koji je ležao u travi kraj svog magarca, a kad sam obišao

maslinovo grmlje opazih i čovjeka koji je dojahao na magarcu ovamo gore.

Okrenuo mi je leđa. Sudedi po njegovoj odjedi, morao je biti Evropljanin jer

domorodac ne bi nikad obukao takvo odijelo.

Na duguljastoj uskoj glavi stajao mu je visoki sivi cilindar. Što se tiče oibraštenoisti,

ta je glava bila još pustija od Sahare. Goli mršavi vrat virio je iz široke i

besprijekorno izglačane ogrlice; kaput i hlače bile su od sivo karirane tkanine, a

gamaše ukrašene sivim kockama. Kako sam ved spomenuo, ja sam tog čovjeka

opazio s leđa, ali bih se mogao zakleti da je nosio i kravatu sa sivim kockama i isto

takav prsluk. Brada mu je bila dugačka i tanka, usta široka s uskim usnicama, a na

nosu mu je jednom cvjetao golemi alepski čir. To sam tačno znao jer sam

poznavao tog čovjeka koji se toliko zamislio da me uopde nije čuo kako dolazim.

Sjahah, prišuljah mu se s leđa, položih mu ruke na oči i upitah izmijenjenim

glasom:

— Sir David,, who is there — tko je tu?

On se malo trgnu, a onda reče nekoliko engleskih imena, sigurno od poznatih

osoba koje su se u to vrijeme nalazile u Damasku. Na to viiknuh običnim glasom:

— Niste pogodili, ser David! Da vidimo hodete li me sad prepoznati!

1 Gonič magaraca.

On se smjesta uspravi.

— The devill Ako to nije onaj bijedni Kara Ben.Nemzi koji je poklonio svog

vranca, umjesto da ga proda meni, oinda se neka i sam pretvorim u vranca!


Oslobodivši se mojih ruku on se okrenu. Oči mu se razrogačiše, usta razvukoše od

jednog uha do drugoga, a dugački nos mu se stane pomicati na neopisivi način.

— Uistinu! — viknu zatim. — To je zaista on, taj čovjek! Dođite da vas zagrlim,

ser! Moram vas stisnuti na prsa!

Ovio je duge ruke oko mene kao hobotnica, stegnuo me pet do šest puta a zatim

me je — have care! — poljubio svojim strašno zašiljenim ustima. To mu je uspjelo

samo tako da mu se nos odlučno iskrenuo ustrainu. Onda me opet, dok su mu

sjale oči, odmaknu od sebe i upita:

— Čovječe, momče, prijatelju, kako ste upravo sad došli ovamo na ovo brdo?

Sav sam van sebe od radosti. Yes. Jeste li ipak primili moje pismo?

— Kakvo pismo, ser David?

— Pismo iz Trsta. Pozvao sam vas da se sa mnom odvezete u Kairo.

— Nemam pojma o pismu. Uopde nisam bio kod kude.

— Dakle slučaj ? Otkako se skitate ovuda?

— Ved jedanaest dana.

— A ja tek četiri. Sutra odlazim. Kamo kanite krenuti?

— Na Kavkaz?

— Kavkaz? Zašto?

— Da proučavam jezike.

— Besmislica! Ionako se dovoljno služite stranim jezicima. Kanite li se možda

natezati s Čerkezima? Pođite sa mnom! To vas nede ništa stajati.

— Kamo?

— Hadedinima.

— Sto? — začudih se. — Zar ste nakanili Hadedinima?


— Yes — kimnu on, a nos mu se na svoj posebni račun tri puta zavrti. -— Zašto

ne? Imate li nešto protiv toga?

— Ni najmanje. Ali kako ste došli na tu pomisao? Kanite li možda opet iskapati

krilate bikove?

— Zavežite! Ne trebate me zadirkivati, ser. Davno sam se odrekao te želje. Ali

vi znate da sam ja član Traveller-kluba, London, Near-Stret 47. Obvezao sam se da

du izvršiti putovanje od osam tisuda milja, posve svejedno kamo. Razmislio sam o

toj stvari, sjetio se naših prijašnjih putovanja i odlučio da posjetim ved poznata

mjesta, a zatim da iz Bagdada odem u Indiju i Kinu. Hodete li sa mnom?

— Hvala! Nemam toliko vremena.

— Onda dođite bar do Hadedina. Htio sam da ovdje uzmem vodiča pa sam

uzeo jednog čalk u službu. On može međutim ostati kod kude ako vi pođete sa

minom. Well!

Pomisao da posjetim Hađedine, a pogotovu Halefa zaista je bila zamamna. Ali ja

sam ved drukčije raispoložio svojim vremenom pa sam se stao protiviti. Oin me

međutim uopde nije slušao, ved zatrese glavom, pri čemu mu se nos opasno

zaljuljao, mahnu rukama da sam morao uzmaknuti za nekoliko koraka i stane me

zasipavati poplavom predhacivanja i opomena, da sam ga naposljetku zamolio:

— Poštedite malo svoj govorni alat, seir David. Možda dete ga kasnije više

ustrebati.

— Pshawl Govorit du tako dugo dok ne reknete da pristajete.

— Ako je tako, onda vam se zaista moram »milovati. Odjahat du s vama, ali

vam kažem da za vas nemam vremena više od mjesec dana.

— Lijepo, divno, krasno, ser! Zadovoljan. Jedan se mjesec lako otegne u

godinu. Poznajem ja vas. Yes!


Lindsay me ponovo zagrli i pokuša još jednom poljubiti, ali ja sam to izbjegao

lukavim pokretom glave tako da su mu usne samo glasno cmoknule. Zatim ga

upitah gdje stanuje u Damasku.

— Kod engleskog konzula. To je neki moj dalji rođak — odvrati Lindsay. ¦—¦ A

vi?

— Kod Jakuba Afaraha. Time sam ga veoma obradovao. Zašto ga vi niste

pohodili?

— Bojao sam se da me ne zadrži. Volim da sam sam svoj gospodar. Ali sad du

rado podi s vama. Htio bih da vidim onaj klavir na kojem ste nekada priređivali

koncerte.

Brdo i pogled s njega nisu nas više toliko zanimali. Brzo sja-hasmo dolje u grad. To

je i opet bio jedan od onih neočekivanih susreta kakve sam ved često doživljavao.

Posljedica tog susreta bila je

da sam, umjesto da otputujem na sjever, kako sam to kanio, pošao na izlet do

prijateljskog plemena Hadedina naroda Samar. Dva dana kasnije bili smo na putu,

posve sami, jer vodiča nismo trebali. Pripreme za to putovanje nisu me stajale ni

pare. Lindsay je kupio tri dobre deve, jednu od njiih za prenošenje prtljage i zaliha.

Vrlo se obilno pobrinuo i za darove. Na žalost nije mi uspjelo da ga nagovorim da

skine svoje strašno odijelo išarano sivim kockama. Na sve ono što sam mu govorio,

dobivao sam uvijek jedan te isti odgovor:

— Ostavite me na miru s tom vašom stranom odjedom! Jednom sam obukao

kurdsku odjedu i nikad više! Činio sam se sam sebi kao lav u magaredoj koži. Yes.

— Zar zaista? Čudno.

•— Sto je čudno?

— To je izvrtanje. Poznata bajka govori o magarcu u lavljoj

koži.

— Ser! Treba li da to bude kakva aluzija, he?


— Ne, ja vas samo ispravljam.

— Well, jer inače biste loše prošli! Ne trebam nikakvu lažnu kožu da pokažem

hrabrost. Možete se pouzdati u to.

Nije bilo potrebno da me uvjerava. On je dokazao još i više nego dovoljno da je

hrabar, samo što je na žalost pri tome imao posebno svojstvo kao da sve hvata za

krivi kraj. Samo zato sam ga ispravio jer sam htio znati mogu li i dalje saobradati s

njime na nekadašnji prijateljski način.

Pošli srno onim istim putem kojim sam nekod s hadedinskih pašnjaka krenuo u

Damask pa smo se, u okolini Deira, na splavi od na-puhnutih kozjih mješina,

prevezli preko Eufrata.

Sve dosad nismo doživjeli ništa što bi bilo vrijedno da se popreko Kabura. Ondje

leže ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša rezu jer su Arapi iz plemena Abu

Ferhan, čija stada pasu i na rijeci Kabur, došli u sukob s Hadedinima, pa de i s

nama, jer smo bili prijatelji Hadedina, također sigurno neprijateljski postupati.

Krenuli smo, dakle, radije prema jugu, i kod Abu Seraia prešli preko Kabura. Ondje

leže ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša kod kojega je godine 605. prije

početka naše ere, Nebukadonozar pobijedio egipatskog faraona Neha. Narednog

dana izašli smo iz područja Abu Ferhana pa smo smjeli računati s tim da demo se

sutra, a najkasnije prekosutra namjeriti na Hadedine.

Naredne večeri zaustavisimo se na prostranoj ravnici koja je bila slična cvjetnoj

livadi. Lindsay je htio zapaliti vatru, ali ja mu nisam dopustio. Ostali smo u tami.

Oko ponodi začuh brzi topot konja, ali nisam uspio otkriti jahače. Sudedi po zvuku,

jahali su prema istoku, dakle u onom smjeru u kojem smo tražili Hadedine. Da smo

zapalili vatru, ti bi nas ljudi opazili.

Kad je svanuo dan, krenusmo. Jahali smo otprilike jedan sat kad ugledasmo dvije

skupine jahača koji su dolazili s istoka. Prva skupina od šest do osam konjanika

kretala je sjeverno pa nam se brzo izgubila s vida. Druga skupina, od samo dva

jahača, prilazila nam je ususret. Činilo mi se da su se obje skupine rastale tek prije

nekoliko minuta.


U početku nismo mogli opaziti ništa osobito jer su jahači bili predaleko, no kako su

se brzo približavali, razalbrasmo da jedan jaši na zeleniku, a drugi na vrancu. I oni

su opazili nas, kao i mi njih, ali nisu promijenili smjer kretanja, ved stadoše radosno

iklicati te nam se činilo kao da viču: »Nadža, inadža, nefad!« Alko nisam krivo čuo,

onda je to značilo otprilike: »Uspjelo je, uspjelo!« Činilo se da nas smatraju

znancima.

No onda mora da su jasnije razaibrali Engleza, odjevena u kockastu odjedu. Trgoše

se, ali nam ipak priđoše. Sad su od nas bih udaljeni još otprilike dvije stotine

konjskih dužina. Nisam mogao prigušiti povik iznenađenja. Prepoznao sam konje.

Englez ih je također prepoznao, jer istodobno reče:

— The devil, ta to j e nalš Ri! Jesu li to Hadedini?

— Nisu, to su konjokrađice — odgovorih tiho. — Nemojte ih poplašiti. To su

sigurno oni Abu Ferhani ikoji su sinod projahali ikraj nas. Ukrali su oba najbolja

konja Hadedina. Zaustavite devu i sjašite, ser David! Moramo se domodi tih konja.

Ostanite ovdje dok se ne vratim.

Natjerasmo naše deve da kleknu i sjahasmo. Medvjedarku i ka-rabinku ostavio

sam na sedlu pa obim konjokradicama pošao u susret praznih ruku. I oni su zastali.

Osvrnuh se i apazih da Lindsay drži pušku u ruci. Kad sam im se približio na

Otprilike šezdeset koraka, doviknu mi jahač na vrancu:

— Stoj! Tko si?

— Ja sam vlasnik pastuha na kojem sjediš — rekoh. — Sjaši!

— Proklet da si! — uzvrati on. — Jesi li lud? To je moj konj.

22 Zult harambafta

337

— To de se odmah vidjeti.

Zbacio sam burnus da bi me vranac mogao prepoznati i viknuo:


— Ri, dragi moj Ri, dođi!

Divni konj me ved dugo nije vidio, ali me smjesta prepozna. On u silnom skoku

odbaci sve četiri noge uvis te skoknu ustranu pa se konjanik nađe u travi. U

narednom trenutku stajao je vranac kraj mene, glasno rzajudi. Prije me je obično

milovao tairudi glavu o mene i ližudi me, ali sad je vjerna životinja bila tako

ushidena da joj to nije bilo dovoljno. Ri me je uhvatio gubicom za rame i pri tome

njisnuo tako radosno da bi se to moglo i ljudskim riječima prevesti: — O ti dragi,

dragi gospodaru, mogao bih umrijeti od užitka što si mi se opet vratio!

Ali sad nije bilo vremena za nježnosti. Onaj zbačeinii konjoikira-dica ved je pojurio

prema meni s nožem u ruci, a onaj drugi potjera konja. Brzim skokom vinuh se u

sedlo. Izvukoh revolver i uperih ga na prvog napadača, zapovjedivši:

— Stoj, ili pucam!

On posluša.

— Silazi s konja — zapovjedih drugome. — Inače du te skinuti metkom.

On zaustavi zelenka jer mi se više nije usudio približiti i uzvrati ljutito:

— Pasji sine, što imaš ti zapovijedati! To su naši konji i ja...

— Suti! — prekinuh ga. — Ja sam Kara Ben Nemzi, prijatelj Hadedina. Ovaj

vranac je moj konj.

— Kara Ben Nemzi! — viknu on. — Stranac s čarobnim puškama!

On se samo na tren nijemo zagleda u me, a onda jurne na bijelcu preko ravnice

brzo poput misli,.

— Ser David, uhvatite ovog lupeža ovdje — viknuh Englezu, i jurnuh za onim

konjanikom.

Konj, na kojem je sjedio, bio je najbrži trkač Hadedina, ona bijela kobila za koju je

Muhamed Emin rekao: »Od ove kobile odvojit du se samo u smrti.« On je njome

izmorio divljeg magarca sa Sin-džara. Nju ne bi mogao stidi ni moj Ri da je na njoj


sjedio pravi gospodar. Taj konjoikradica nije međutim poznavao njezinu tajnu pa je

nije mogao navesti da razvije punu brzinu. Zato sam bio siguran da du ga stidi.

Položio sam vrancu ruku među uši i tri puta viknuo Ri. On glasno zarza, zagr&bivši

tako da mi se moglo zavrtjeti u glavi. Ved nakon pola minute opazio sam da se

razmak između mene i bjegunca smanjuje. Kradljivac se ogleda, a zatim stane

udarati konja kako bi ga natjerao u brži galop. No plemenita kobila nije bila

naučena na takav postupak. Počela se opirati. To mi je omogudilo da joj se još brže

približim. Kradljivac se trudio iz svih sila napevši sve svoje jahačko umijede, pa mu

je uspjelo da ovlada konjem i da brže pojuri.

Taj čovjek je bio izvrstan jahač. Može se vrlo lako zamisliti da de pleme, koje želi

ukrasti drugom plemenu konje, upotrijebiti samo najspretnije jahače. Da ih ništa

ne smeta, oni sa sobom ne nose nikakvo oružje, osim noževa. Zato dobivaju

pratioce koji ih imaju štititi i braniti. To je bila ona druga skupina konjanika koja je

krenula prema sjeveru da odvrati progonitelje od pravih kradljivaca i da ih navuče

na svoj trag.

Ali sve njegovo jahačko umijede nije mu ništa koristilo. Ja sam mu se sve više

primicao. Sad me on poče zavaravati, skredudi s pravog smjera, čas nadesno, čas

nalijevo, kao lisica za kojom se nati-snula hajka. Uzalud. Stigoh ga.

— Stoj! — zapovjedih mu.

On zamahnu nožem, mrko se nasmije, ali me ne posluša. Najradije bih sa svoga

konja preskočio na njegova, ali je to bilo opasno za nježnu kobilu. Zato sam i dalje

jurio uporedo s njime, uperivši revolver u nj.

— Još jednom, stoj, jer pucam!

On se ponovo nasmije. Ja nanišanih u ruku kojom je držao nož i opalih. On kriknu

ispustivši nož. Sad je bio bez oružja. Potje-rah vranca tik uz kobilu, podigoh se u

stremen i tresnuh ga šakom po glavi. On zatetura ispustivši uzde iz ljevice, a ja ga

zgrabih. I konj i jahač bili su moji. Zaustavismo se pošto su oba konja još neko

vrijeme trčala usporedo. Kradljivac nije bio potpuno omamljen, ali je teturao u

sedlu. Krv mu je curila iz desne ruke.


—- Pridrži se! Vradamo se! — zapovjedih mu. — Pokušaš li pobjedi ili oprijeti se,

ustrijelit de te!

Vidio je da se mora pokoriti pa se prepustio sudbini.

Progon je trajao jedva pet minuta, ali ipak smo se vrlo udaljili od Engleza. Kasom

smo trebali punih četvrt sata dok ga nisam opet ugledao. Sjedio je kraj deva

zajedno s onim drugim kradljivcem.

— Dobro !da ste došli —doviknu on. — To je prokleto dosadan klipan. Htio

sam razgovarati, ali on ne razumije engleski.

— Sigurno nije potrebno da se ser David Lindsay razgovara s konjokradicom —

nasmijah se. — Kako ste ga dobili?

— Rukama. Htio je pobjedi, taj lupež, ali i ja imam dvije noge.

Well!

¦— No cm je imao nož.

— I ja sam ga knao.

— Je li se branio?

— Svakako, ali ja isam ga tresnuo po nosu pa de ubrzo izgledati isto onako kao

što je nekad izgledao moj nos s alepsikim čirom. Ovaj vaš je vjerojatno također

dobio,po glavi?

Lindsay pri tom (pokaza na konjofcradicu kojeg sam doveo. Onaj njegov držao se

rukama za nos.

— Tako je — ođgovorih. — Sad demo mi pojahati konje, a ova dva džentlmena

neka sjednu na naše deve.

— Kamo demo sada? — upita Lindsay.

— Nedemo daleko. Samo do onog mjesta gdje su se ovi lupeži razdvojili.

— Razdvojili? Zašto?


— Vrlo jednostavno, ser David. Čim je svanulo, Hadedini su opazili krađu i

smjesta krenuli u potjeru. Da ih zavaraju, kradljivci su se razdijelili u dvije skupine

od kojih je jedna krenula na sjever, a ovi, s ukradenim konjima, na zapad. Mi demo

odjahati do mjesta na kojem su se razdvojili i ondje de Hadediini uskoro naidi na

nas.

— Well! Kako de se samo začuditi kad tako brzo dobiju natrag svoje konje. I to

od nas!

Oba Abu Ferhana — zaista su pripadali tom plemenu — morali su uzjahati na

deve, pošto sam prije toga onom iranjenom povezao ruku. Zatiim pojahasmo dalje

sve dok se njihov trag nije spojio s tragom njihovih ortaka. Ondje opet sjahasmo i

sjedosmo u travu. Konji i deve počeše odmah pasti. Lindsay protre od užitka ruke,

rekavši:

— Baš sam radoznao na njihova lica! Bit de to divna šala, zar ne?

— Jeste, pravo iznenađenje. Halef de biti jedan od prvih, a i Amad el Gandur de

sigurno sudjelovati u potjera.

Ovom prilikom moram podsjetiti na to da se Amad, kad sam se ja ono s Halef om

od karavane smrti vratio Hadedinima, još nije vra-

tio svom (plemenu. U ono vrijeme smo mislili da je izgubljen, ali 'kasnije je ipak

sretno stigao kudi. Osvetio se Bebejima za očevu smrt, ali je za to trelbao više

vremena nego što se to moglo predvidjeti. Sad je kao nasljednik Muhameda

Emlina obnosio čast šeika Hadedlina.

— I Omar Ben Sadek na šarcu! — doda Lindsay. — Upravo se silno radujem.

Ipak je nešto posve drugo kad čovjek putuje s vama, ser. Uvijek doživljuje nešto.

— Nemojte da se napuhnem od ponosa, ser David! I drugi ljudi imaju svoje

doživljaje.

— Ali kakve?


Oba zarobljenika ne rekoše ni riječi. Jedan od njih buljio je u zemlju, a drugi je

neprekidno opipavao svoj nos koji je bivao sve vedi i šareniji. Mora da ga je Englez

žestoko opalio.

Čekali smo otprilike četvrt sata kad na istočnom obzorju iznilknu cijelo mnoštvo

'konjanika.

— Dolaze, dolaze! — nasmije se Lindsay. — Najradije bih im odmah 'poklonio

tisudu funti sterlinga! Yes! Well\

Da, Hadedini su dolazili. Vrlo brzo su nam se približavali, držedi se tragom

konjokradica. Kad su nas ugledali, zaustave se. Kraj naših deva opaziše jednog

zelenka i vranca. Boja tih konja u potpunosti je odgovarala boji konja koje su

tražili. No jesu li to bili njihovi konji? Nisu, jer bismo mi onda bili kradljivci pa ne

bismo dopustili da nam se mirno približe.

— Ser — upita Englez — tko je onaj visoki bradati čovjek na

čelu?

To je Amad el Gandur. Pustio je da mu brada naraste isto tako dugačka kao i

njegovu ocu, samo je njegova brada crna, dok je brada Muhameda Emina bila

bijela poput srebra.

— A onaj starac kraj njega?

— To je šeik Malek od Ateiba, djed Hane, najdivnije među divnima.

— A onaj mališan postrance od njih?

— Naš Hadži Halef Omar.

— Well! Imate bolje oči od mene. Ne stoji li tamo i jedan jahač na šarcu?

— Tako je. To je Omar Ben Sadek, na konju onog Aladžije. Nisu nas još

prepoznali. Ali sad dolaze.

— Well\ Odmah du im se pokazati u svoj svojoj veličini.


On ustane, protegnu se onako visok što god je više mogao i krenu im ususret.

Jahači se ponovo zaustaviše. Začudili su se tom neobičnom čovjeku u odijelu sa

sivim kockama, ali onda mah Hadži od radosti glasno kriknu, potjera konja, vičudi

arapskim i turskim jezikom te ono nekoliko njemačkih i engleskih riječi što ih je

znao:

— Mašalah! Divno! That's sir David Linđsay! Kako živite?

Dojahao je do nas, a Lindsay mu pode u susret. Kad su se sreli, Halef sjaši s konja,

upitavši:

— You ovdje kod nas? Alah, Alah, Hoy do you du? Jeste li čuli za mog dobrog

sidi ja? Kako mu je? Je li se oženio ili nije? Sto. . . ?

Riječ je Halefu zapela u grlu. Ja sam mu bio napola okrenuo leđa, ali sad ustadoh i

pođoh prema njemu. U prvi čas se nije mogao ni maknuti. Onda raširi ruke kao da

me želi ved izdaleka zagrliti, ali se nije uspio ni pomadi, ved klonu na koljena i stane

micati ustima. Vidjelo se da želi govoriti, no nije mogao. Pri tome su mu Krupne

suze tekle iz očiju, kapajudi niz lice.

I mene je duboko potreslo to vanredno uzbuđenje pa podigoh mališana uvis,

pritisnuvši ga na prsa. On me zagrli i zajeca.

Sad su i svi ostali oživjeli. Prepoznali su nas, prepoznali i pastuha i bijelu kobilu, pa

je narednog trenutka oko nas sve zavrvjelo od jahača koji su skakali sa svojih

konja. Sve se ruke ispružiše prema nama. Nisam mogao stisnuti ni jednu jedinu jer

sam imao pune ruke posla s Halefom koji se naposljetku toliko smirio da je mogao

progovoriti, iako u prvi .mah svega nekoliko riječi.

— O sidi, moja sredo, moj živote, moj sunčani sjaju!

Pri tome me je objema rukama gladio po licu. Njemu je u tom trenutku bilo posve

svejedno jesu li oba dragocjena konja spašena ili nisu. Imao je mene, i to mu je bilo

dosta.

Zato su to oduševljeni je klicali i ostali, radujudi se što su konji spašeni. I meni su

suze navrle na oči zbog Halefove potresenosti, a ip-ak nisam mogao odoljeti, a da


se ne nasmijem načinu na koji je sivo-kockasti Englez pozdravio Hadedine. Skupio

je cijelu svoju zalihu arapskih i turskih riječi da im rekne kako se raduje što ih opet

vidi ali kako je raspolagao svega s dvadesetak ili u najboljem slučaju s tridesetak

izraza, lako se može zamisliti kakve je besmislice govorio.

Omar Ben Sadek je dugo i nestrpljivo čekao da dođe do mene pa je jednostavno

zgrabio Halefa za ramena i odvukao ga, rekavši:

— Misliš li da možeš sidija zadržati samo za sebe? Ovdje je još netko tko ga želi

pozdraviti. — I on me čvrsto zagrli ne ispuštajudi me sve dok ga nije Amad el

Gandur odgurnuo ustranu i uhvatio me za desnicu.

— Silno sam sretan što si opet došao k nama, O Kara Ben Nemzi-efendijo! —

poče on. — Bit de velika radost u našem logoru i mnogo srede u našim šatorima.

Naši ratnici dočekat de nas sa lab el barudom, igrom baruta, a s usana žena i

djevojaka odjeknut de pjesma tebi u čast. Dobro si nam došao kao još nitko jer si

najbolji od naših prijatelja pa nam je ved i sam tvoj dolazak donio sredu. Spasio si

dva najplemenitija konja našeg plemena. Hodeš li nam redi kako ti je to uspjelo?

Tek ovo šeikovo pitanje navelo je Halefa da pogleda vranca.

— Tako je — viknu on. — Glasoviti efendija Kara Ben Nemzi nije još ni

zakoračio na naše područje, a s njime je ved došla sreda. O sidi, ukrali su mi tvog Rij

a, konja moje duše, vranca moga srca. Kakva bi me sramota zadesila da ti nisi

pobijedio razbojnike! Kako ti je samo uspjelo da ukradene konje stigneš na tvojim

polaganim devama!

— To deš odmah doznati, samo da najprije pozdravim ovog malog Ben Araba

za kojeg nagađam tko je.

Dječak otprilike od osam godina sjedio je na trogodišnjem vranom pastuhu. Nije

sjahao i svoje je krupne tamne oči uperio u me. Ja mu pružih ruku, rekavši:

— Ved tri godine se nismo vidjeli. Nisi li ti Kara Ben Hadži Halef, sin mojega

prijatelja?


— Jesam — odvrati on, a zatim pokaza u svoga mladog konja — a ovaj crni

pastuh je Asir Ben Ri, sin onoga koga si ti poklonio mom ocu.

— Sto? Ri ima sina? — začuđeno upitah.

— Ima sina i kder — odgovori Halef. — Zar je takav konj smio ostati bez

potomaka? Nikako. Neka njegovi potomci budu jednako crni kao što je i on sam.

Zato sam potražio najbolju crnu kobilu koja je uopde postojala. Taj glasoviti konj

živio je u arapskoj pustinji u El Hamadi pa sam morao svladati velike opasnosti dok

nisam uspio pozdraviti njezinoga sretnog vlasnika. Svidio mu se naš Ri pa je sa

mnom sklopio ugovor. Ri nam je imao, bude li to mogude, pribaviti sina i kder. Kder

je imala pripasti njemu, vlasniku kobile, a sin meni, vlasniku pastuha. Ri je ispunio

našu nadu. Njegova kder stara je dvije

godine, a sin tri godine. Vidiš ga ovdje sidi. On je gotovo još plemenitiji od Rija pa

ved nosi mog dječaka, sina najljupkije među svim lijepim ženama. Njih dvojica su

ved danju i nodu zajedno i mi smo ga ved naučili tajnu koju du ti saopditi jer je taj

konj tvoje vlasništvo, jednako kao što i Ri pripada tebi.

— Ne, meni ne pripada ni jedan na drugi — odgovorili. — Oba konja su tvoja.

— Nisu, -tvoji su! — ustrajao je Hadži. — Ti si mi povjerio divnoga Rija, jer on

može živjeti i uspijevati samo ovdje kod nas. Ja sam ga njegovao pomodu onog

bogatstva što sam ga stekao samo tvojom pomodi pa sam ga za vrijeme tvoje

odsutnosti smio jahati. Time sam i prebogato nadaren za sav trud što sam ga

utrošio za nj. Uostalom, to i nije bio trud, ved same prednosti i užici koji su me

usredili. Sad si se vratio k nama pa deš opet jahati na njemu, Nadam se da mi nedeš

odbiti tu molbu. Jer sve kad bi tvoje pravo i zastarjelo ipak si ga danas ponovo

stekao, spasivši konja iz ruku kradljivaca. Pristani dakle, sidi! Uzmi ga! Time deš mi

pružiti veliku radost jer ne želim da sivoga dragog sidi ja vidim drukčije, ved na

leđima konja koji ga je nosio u tako teškim opasnostima i u tako velikim djelima-

Morao sam dakle ispuniti Halefovu želju, sve da to i nisam namjeravao. Primio sam

Rija, ah samo za vrijeme svoga boravka kod Hadedina.


Zatim ispripovjedih kako smo. zarobili olba Aibu Ferhana. Ha-deđini su ih svezali za

deve da ih povedu sa sobom. Krađa tako plemenitih konja kažnjava se smrdu, ali

su mi Amad el Gandur i šeik Malek, obradovani našim, dolaskom, obedali da ih

nede pogubiti.

Onda krenusmo prema pašnjacima Hadedina. Ispred nas smo poslali glasnika da

obavijesti pleme o našem dolasku.

Morali smo jahati oko tri sata, a zatim ugledasmo cio oblak konjanika koji su nam

galopirali ususret. Dojurili su uz glasnu viku i, opkolivši nas, nahrupili sa svih strana

tako da se činilo da nas kane zgrabiti. Onda se opet raštrkaše. Vikali su: »Zdravo« i

»Dobro došli« i pucali iz pušaka potrošivši pri tom mnogo baruta. Zato se takav

doček naziva lab el bar ud, igra s barutom.

Igra je trajala bez prekida sve dok nismo ugledali logorske šatore. Ondje nas žene i

djevojke pozdraviše pjevajudi. Postavile su se na ulazu u duiar. Na oelu su im

stajale žene koje siu me ved otprije poznavale, a ispred sviju udovica šeika

Muhameda Emina s njegove

dvije sporedne žene (koje sam, stigavši prvi puta ovamo, poškropio »svetom«

vodom iz bunara Zem-Zem. Ta je žena u oino vrijeme još bila mlada, ali je od tuge

zbog šeikove smrti ubrzo ostarjela. Usnice i obrve nisu joj bile više obojene, na licu

i obrazima nije bilo umjetnih mladeža ni velikih zlatnih kolutova koji su joj nekada

visjeli s nosa i ušiju. Na vratu, na ručnim i nožnim zglobovima nije bilo srebrnih

negvi, koralja, bisera, šarenog kamenja i asirskiih val jaka kojima je prije bila

ukrašena.

Kraj nje je stajala junakinja Arnša, sada jednako ozbiljna i ponosna kao i onda kad

sam je sreo u stepi kraj Džide, a njoj zdesna Hana, Halef ova žena, »najljupkija

među ženama, sunce među zvijezdama ženskog spola«. Učinila imi se jednako

mladom i lijepom kao onda kad smo je udali za mog valjanog Halefa. Njezine

tamne oči promatrale su me s vidljivom sklonošdu i poštovanjem.


Kad smo tako pradeni svirkom i pjesmom ujahali u široku ulicu između šatora,

zaustavismo se i sjahasmo. Uveli su nas u najvedi i najbolji šator koji je ubrzo bio

pripremljen za nas čim je glasnik javio da dolazimo. U njemu je ved bila spremljena

voda za pranje. Dok smo se prali, Englez me upita:

— Kad dete razdijeliti vaše poMone, ser?

-— Moje poklone? Pa ja ih nemam.

— Besmislica! Sudjelovali ste u kupnji.

— Ali nisam ih platio. To su vaše stvari.

— Ni govora! Pripadaju onima za koje su određeni. Predajte im ih.

— To treba da vi učinite.

— Besmislica! Kako bi David Lindsay mogao davati darove tim arapskim

damama!

— Ako vi to ne smijete učiniti, ne smijem ni ja.

— Pshaio! Sto god vi radili, sve je pravo. Vama to bolje pristaje nego meni.

Radije bih pošao u lov na lavove nego da kakvoj dami predam poklon. Ako nedete,

ja du pobaeati sve te glupe trice.

To nipošto nisu bile nikakve glupe .trice, ved naprotiv veoma korisni i vedinom

skupocjeni predmeti.

— No dobro — pristadoh. — Onda du ja to obaviti umjesto vas, ser David. Ali ja

se ne kitim tuđim perjem. Redi du dakle da vi to poklanjate.

— Recite što, hodete. Možete redi da im to poklanja portugalski kralj ili

laponski car, samo mene .pustite na miru.

Ubrzo smo u svom šatoru osjetili miris pečenja. Pozvao sam Halefa i predao mu

darove da ih podijeli. On je dobio dva lijepa revolvera i veliki svileni rubac za

turban pa se sav oduševio. Za Hanu, najdivniju među prekrasnima, bila je

određena haljina od crvene svile, prsten, par naušnica, zlatni lančid za oko vrata te


ukras za čelo od zlatnog i srebrnog novca. Kasnije smo vidjeli da su je ti darovi silno

oduševili. I drugim ženama predali smo darove, a isto tako smo se sjetili i

muškaraca koji su ved prije bili sa nama u bližem odnosu.

Svečana gozba održana je pod vedrim nebom. Jelo je vedinom bilo od onih što sam

ih ved otprije poznavao i opisao.

Nakon gozbe zamoli nas Amad el Gandur da dođemo u njegov šator jer da nas

mora nešto zamoliti. U šatoru su se sabrali najstariji stanovnici sela. Bili su prisutni

i šeik Malek i Halef. Veoma sam se obradovao, vidjevši da je Amad el Gandur

pozvao i Halefa, jer sam iz toga razabrao da se on uspio uživjeti u pleme i stedi

poštovanje.

— Efendijo — započe šeik — vi ste stigli k nama upravo u važnom času. Možeš

li se još sjetiti kojeg je dana poginuo moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina od

naroda Samara?

— Posve tačno. Bilo je to dvadeset šestoga dana mjeseca rabiul ahir koji je one

godine odgovarao dvanaestom hasiranu našeg računanja vremena.

— Tako je. Od onda je prošlo osam godina, a još nitko nije bio na njegovom

grobu da izmoli molitve prijateljstva i krvnoga srodstva. To mi više ne da mira. Htio

bih gore u planine da izvršim svoju dužnost, a pleme je odlučilo da de me pratiti

određeni broj hrabrih ratnika kako bih svoju pobožnost uz grob obavio kako je to

dostojno glasovitog šeika. Htjeli smo krenuti ved danas, ja s dvadesetoricom ljudi,

popodne u vrijeme asra. Zato smo jučer uveče slavili oproštaj do u kasno u nod.

Naši su stražari bili umorni od svečanosti pa je tako Abu Ferhanima uspjelo da nam

ukradu dva najbolja konja. Sad ste došli vi. Gostoprimstvo nam zapovijeda da

ostanemo uz vas, ah ipak bismo na godišnjicu šeikove smrti htjeli biti na njegovu

grobu. Molimo te da nas savjetuješ koju od tih dviju dužnosti da ispunimo.

— Onu koju ste kanili ispuniti prije našeg dolaska — odgo-vorih kratko i

odlučno.

— Kažeš dakle da treba da pođemo u planine? Onda de ovdje ostati samo

obični ratnici koji vam ne mogu ništa ponuditi.


— Varaš se. Uz nas de biti najbolji ljudi iz plemena, naime vi sami.

— Mi? Kako to?

¦¦— Zar još pitaš, o šeiče? Nije li Muhamed Emin bio moj prijatelj i brat? Nismo li

se mi zajednički borili protiv neprijatelja Hadedina? Nismo li duge tjedne zajedno

jahali i dijelili radosti i žalosti, opasnosti i oskudicu? Nisam li i ja istoga dana ranjen

kad je Alah pozvao k sebi Muhameda Emina? Nisam li i ja bio jedan od onih koji su

ga pokopali i nisam li na njegovu grobu izgovorio suru uskrsnuda? Nije li zbog toga

moja dužnost da zajedno s vama pohodim prijatelja koji mi je bio tako drag?

— Kara Ben Nemzi-efendijo, ti želiš s nama, zaista s nama? — radosno viknu

Amad el Gandur. — Onda možemo biti sigurni da demo svladati sve opasnosti.

— Očekujete li neke posebne opasnosti? — upitah ga.

— Ne više nego obično.

— Kojim ste putem kanili krenuti?

— Onim s kojim si ti sporazuman. Ravnat demo se prema onome što ti hodeš.

Odlučili smo da nedemo ravnim putem odjahati do očevoga groba. Moji bi htjeli da

upoznaju put koji smo prošli onom prilikom kako bi mogli posjetiti sva ona mjesta

na kojima je šeik proveo svoje posljednje dane. Oni misle da su to dužni, a i ja sam

s tim sporazuman jer sam i ja isto želio. Zato bismo htjeli otidi prijeko na planinu

Zagros, zatim u šumu Cimar gdje smo sreli Hajdera Mir-lama. To je bila tako redi

prva stepenica koja vodi gore do visoke grobnice mog oca Muhameda Emina.

— Sporazuman sam s tim jer bih i ja htio još jednom vidjeti ona mjesta kojima

smo prošli onom prilikom — rekoh. — Ah kako stoji stvar s Kurdima iz plemena

Babe ja? Bili su to naši neprijatelji. Ti si na njima osvetio očevu smrt. Zato je svaki

Hadedin, koji im padne u ruke, izručen njihovoj krvnoj osveti. Morat demo ih se

dobro čuvati.

— Da, morat demo se čuvati. Ali imaj na umu da im je u ovo godišnje doba lako

izmadi, a da nam od drugih kurdskih plemena,


kroz čije područje prolazimo, ništa ne .prijeti. Osim toga bit de nas dvadeset

hrabrih ljudi, a ako si 'ti uz nas sa svojim puškama, onda je to upravo tako kao da

nas je stotinu.

Uto ustane moj mali Hadži Halef Omar, pokuša poduzetno svi-nuti onih trinaest

dlaka svojih rijetkih bdkova i nakašlje se što je uvijek činio kad je htio održati jedan

od svojih velikih govora, pa poče:

— Čujte muževi, hrabri ratnici, nepobjedivi! Govorit du vam. Bilo je to dvadeset

šestoga dana mjeseca irabiul ahir kad je Muhamed Emin, šeik Hadedina pao u

borbi protiv Bebeja. Mi smo se pobjedonosno borili pri čemu je moj dobri sidi bio

ulboden kopljem, a ja sam dobio metak kroz desnu natkoljenicu. Odlučili smo da

demo svečano proslaviti taj dan, odjahavši do šeikova groba. Pri tome nedemo

prolijevati krvi jer je smrt Muhameda Emina ved osvedena, a ja sam od svog sidi ja

naučio da neprijateljima pokazujem milosrđe. Zato neka je naš put posveden

uspomeni na mrtvoga i miru. Molim vas zato da izvede te sve tako da izbjegnemo

svaki susret s ljudima koji nam nisu prijatelji, a Kara Ben Nemzi-efendija neka bude

naš vođa. On de nas voditi tako da prođemo bez borbe. To vam govorim, ne bojedi

se imalo da de me itko među vama smatrati kukavicom. U protivnom bio hiih

smjesta spreman da se s njim borim na život i smrt.

On sjede, a ja odgovorih:

— Nikome od nas ne pada na um da valjanoga Hadži Halefa Omara, koji je tako

često dokazao hrabrost, smatra kulkavioom. On mi je govorio iz duše. Naš put

neka bude miroljubiv. Ipak ne smijem zatražiti veliku čast da budem vaš vođa jer

svaki je među vama isto tako hrabar, iskusan i oprezan ratnik, a Amad el Gandur je

vaš šeik. Ja sam naprotiv samo gost koji de se rado podvrdi vašem vođi.

Hadedini nisu međutim pristali na to. Svi su mi se 'usprotivili, a Amad el Gandur

izjavi:

— Ti, čuješ, efendijo, da nitko, od nas ne prihvada tvoj prijedlog. Ti si onom

prilikom bio naš vođa pa treba da to budeš i sada.

— Ah ja sam stranac u ovoj zemlji: ti je .mnogo bolje poznaješ od mene.


— Ne, ti ovdje više nisi stranac, a tvoj um pronalazi puteve u svim krajevima u

kojima još nisi bio. To sm-o često i sami iskusili. Ne protivi nam se dakle- Ti treba

da nas opet vodiš.

Time je stvar bila riješena jer se ja .nisam više protivio. Zaista bit de bolje ako ti

raspaljiivi Beduini slušaju mene, a ne svoj vlastiti temperament.

Dogovorili smo se i o ostalima manje važnim stvarima te odlučili da otputujemo

prekosutra rano ujutro. Istina je ¦da su Hadedini više voljeli krenuti na putovanje u

vrijeme asra, popodnevne molitve, jer u to doba dana svi pravovjerni muslimani

polaze na put. Ipak su se saglasili sa mnom kad sam im dokazao kako nemamo

vremena da gubimo čitav dan. Naprotiv, morali smo se veoma žuriti ako smo na

godišnjicu šeikove smrti htjeli stidi do njegovog groba.

Među ljudima određenim za taj put nalazio se i Omar Ben Sa-dek koji je bio sav

oduševljen time što opet jednom može putovati sa mnom. Sigurno ne moram

spomenuti da smo njega :i njegovu ženu Sahamu također bogato obdarili.

Halef me je zamolio da mu dopustim da tu nod spava u mom šatoru. Rado sam

pristao, premda sam unaprijed znao da de se uza nj slabo spavati. Bilo je upravo

tako: morao sam mu mnogo toga pripovijedati, i on meni tako da smo tek pred

zoru zaspali, a svega jedan sat kasnije probudila nas je ved jutarnja buka u logoru.

Doručkovali smo vrlo dobru kavu i mirisne devap 2ide koji su veoma prijali. Onda

me Halef odvede u svoj šator jer je Hana, »naj-ljupkija među ženama i

(djevojkama«, čeznula da me vidi. Ona nam je priredila drugi, veoma ukusni

doručak, a Halef je bio beskrajno sretan, videdi s kakvim se poštovanjem i s

kakvom uljudnošdu odnosim prema njegovoj »najljepšoj među lijepima«. Nakon

doručka me upita:

— Sidi, ti si jučer vidio mog sina, Karu Ben Hadži Halefa na konju. Pa kako

jaše?-

— Vrlo dobro —pohvalih ga, gledajudi u njega s iščekivanjem. Osjedao sam da

mu nešto važno tišti srce. Ipak mu nisam odgovorio samo da polaskam njegovoj


očinskoj taštini, ved nastavih vrlo iskreno: — Još nikad nisam vidio da bi dječak

njegove dobi mogao tako vladati konjem. On jaše kao odrastao čovjek.

Halef ove i Hanine oči zasjaše od ushidenja.

— Tvoje me riječi ispunjuju ponosom, sidi! Ja sam mu bio učitelj pa me pohvala

iz tvojih ustiju desetorostruko raduje. A sad bih htio da vidiš kako puca. Hodeš li

biti tako dobar da sa mnom malo izađeš.

Izveo me je pred logor gdje nas je ved čekao Kara Ben Hadži Halef. Bio je naoružan

dvocjevkom, pištoljima i revolverom. U zemlju je bila zabodena šatorska motka.

Pokazujudi u nju, Halef reče:

— Sidi, ti si vrlo često, nalazedi se u nevolji i opasnosti, pucao u bilo koji

predmet da pokažeš svojim neprijateljima kako su tvoji meci nepogrešivi te da de

biti izgubljeni ako se usude da te napadnu. Ja sam se kasnije vježbao na isti način,

a podučavao sam i svoga sina. Neka ti pokaže što je ¦naučio. Dopuštaš li?

Dakako da se nisam protivio. Dječak je iz najvedeg dometa pucao u nišan i nije

promašio ni jednom. Svaki metak je pogodio šatorsku motku, upravo cnalko kao

što je to Halef vidio kod mene.

-—• No, sidi, je li ti dovoljan taj ispit? — upita me Halef.

— Svakako — izjavih. -— On de biti ratnik kao i njegov otac pa se ponosim time

što nosi moje ime Kara.

-—• On de postati junak kao što si ti. Pođi sad opet u moj šator, jer Hana, najbolja

među ženama i majkama, a s njome i ja, želimo da te nešto zamolimo.

Ved sam naslutio o čemu se radi, a nisam se ni prevario jer kad smo kasnije sjedili

u šatoru, poče Halef:

— Moj sin ne bi smio da svoj prvi pohod u neprijateljsku zemlju poduzme pod

nekim običnim vodstvom, ved upravo pod tvojim. Treba li da počekam dok se

kasnije jednom opet ne vratiš? Možemo li mi uopde znati hode li Alah dopustiti, da

nas još jednom razveseliš svojom prisutnošdu? Sad si međutim ovdje pa deš nas


povesti do šeikova groba. Zar ne bih trebao iskoristiti tu priliku da vidim kako

nasljednik moje slave jaše u sjeni tvoje vrsnode? Dopusti mi, dakle, da ga povedem

sa sobom, o sidi! Moja zahvalnost nede imati granica.

— Odviše je mlad, dragi Halefe — usprotivih se.

— Zar se mladost ih starost mogu mjeriti brojkama? Ima mladih ljudi koji su

kao starci i staraca koj nisu pametniji od neiskusne djece.

— To je tačno. Vidim da je Kara Ben Hadži Halef razvijen daleko iznad svojih

godina, ali njegovo tijelo vjerojatno još ipak nije dovoljno otporno da bi moglo

podnijeti tako brzo, daleko i zamorno jahanje kakvo nas očekuje.

— Ne vjeruj to, sidi! Kara je otvrdnuo kao kakav odrastao čovjek. Ove godine

sam bio s njime u Basri, a to je daleki put, mnogo

dalji od onoga na koji sad polazimo, pa je moj sin na povratku bio isto tako veseo i

svjež kao onog dana kad smo krenuli. Kažem ti da de on to izdržati, možda čak

bolje od kakvog ratnika kome je trideset ili četrdeset godina. Veoma bi mi bilo

krivo kad mi ne bi ispunio želju.

— Ne može biti ni govora o tome hodu li je ja ispuniti ili ne. Ti si otac pa sam

određuješ što de raditi tvoj sin. Ovisi dakle samo o tome hodeš li ga povesti ili ne.

— To kažeš ti, sidi, ali Hadedini de drukčije misliti. Pretpostavljam da de se

oprijeti tome da povedu sa sobom dječaka.

— Iskreno govoredi, to im ne mogu zamjeriti, premda oni smatraju to jahanje

mnogo lakšim nego ja.

— Lakšim! To znači da ti to jahanje smatraš težim nego oni?

— Ne samo da ga smatram težim nego i opasnijim.

— Opasnijim? Čemu?


— Vi ste mi povjerili vodstvo i dobro ste učinili jer sam ja promišljeniji od vas.

Ja o svemu uvijek unaprijed razmislim pa smatram da bi lako moglo dodi do

sukoba s Bebej ima.

— Ta mi možemo lako izbjedi područje u kome se Bebeji sada nalaze.

— Ne, mislim da ga ne možemo izbjedi jer se vjerojatno Bebeji nalaze upravo

ondje kamo i mi kredemo.

— Ne razumijem te, sidi. Ta valjda oni nede dodi na pomisao da se pomole na

grobu šeika koji,im je bio neprijatelj?

— To im zaista nede pasti na um, ali ondje postoji još i jedan drugi grob koji bi

ih istoga dana mogao privudi. Sjeti se samo šeika Gazala Gaboje.

— Onoga kojeg sam ja ustrijelio?

— Tako je. On je poginuo istoga dana kad i Muhamed Emin. Možeš li me sad

shvatiti?

— Na to nisam ni pomislio! Ali sad se sjedam da ondje uopde i nema groba na

kojem bi se oni mogli moliti jer smo mi, u onom uzbuđenju, nakon borbe, sva tijela

pobacali u rijeku, pa tako i šeikovo.

— Sto ja sigurno ne bih dopustio da nisam bio onesviješten. Mrtvacima treba

odati dužno poštovanje- Mi to nismo učinili pa de sc Bebeji zbog toga sigurno

odnositi dvostruko neprijateljski prema na-

ma. K tome pridolazi i to da je Amad el Gandur kasnije na njima osvetio očevu

smrt.

— Ti misliš dakle, sidi, da de oni dodi na rijeku da pohode svoje mrtve?

— Mislim da bi se to moglo dogoditi. Ako dođu, ne moraju stajati baš uz vodu.

I u to sam uvjeren. Kad smo otišli, oni su se svakako vratili na mjesto borbe da bi

se uvjerili što se dogodilo s njihovim poginulim ratnicima. Izvulkli su mrtva tijela iz

vode i ondje ih pokopali. Mora da ipak postoji neko mjesto na kojem se mogu

skupiti da odaju poiast poginulima. Naši Hadedini nisu tako oprezni da pomisle na


to. Imam, dakle, temeljita razloga da naše jahanje ne smatram neopasniim. Lako bi

moglo dodi do sukoba s Bebejima. Povedeš li sa sobom svoga sina, onda sad znaš

kakvoj ga opasnosti izlažeš.

— Sidi, ali to zaista nije razlog da ga ostavim ovdje. Zar da se on boji opasnosti

kojoj njegov otac hladnokrvno odlazi u susret? Kara de sad pogotovu poželjeti da

nas smije pratiti. Zar je možda on bolji od mene? Zar sam ja u odnosu na nj tako

bezvrijedan, da ja, otac, mogu dopustiti da me ustrijele dclk de moj sin ostati ovdje

kod starih baba da njeguje svoje plemenito tijelo i da svoju nježnu kožu premazuje

mirisnim mastima? Kako može postati junakom ako se ved sad kloni 'da pokaže sjaj

svoje hrabrosti i odsjev svoje smionosti? Treba li da dam napraviti stakleni ormar i

da u nj zatvorim svog sina kako na nj ne bi pala ni trunka prašine i kako bi se sve

mogli diviti njegovom kukavičluku?

Mali Halef se sav uzbudio. Nastavio je govoriti, iznosedi sve mogude razloge samo

da me uvjeri kao je prijeko potrebno da dječak sudjeluje na tom putovanju. Vrlo

me je radovalo to što je taj hrabri čovjek nastojao da svom sinu dade prilike da se

pokaže kao muškarac. Ved kod prvih njegovih riječi pristao sam u sebi da

udovoljim njegovoj molbi, ali sam na kraju još ipak rekao:

— Tvoje razloge shvadam, dragi Halefe. Ali što kaže Hana, dje-čakova majka?

Ona ima također pravo da veli što misli.

— Jeste, to pravo ima, pa neka ti odmah kaže što misli. Hano, ljubimice svih

ljubimica, razjasni našem sidiju što želiš i hodeš.

Hana je dosad sjedila kraj nas šutedi, ali je vrlo pomno pratila naš razgovor. Sad se

skromno javi:

— Sidi, ti možeš odrediti što hodeš i ja du se pokoriti tvojoj volji jer žena treba

da se pokori odluci muškarca. Ali bududi da si me

zamolio da ti reknem svoje mišljenje, onda ga čuj. Ti znaš koliko volim Hadži Halefa

Omara, svoga gospodara i muža. Ipak sam mu rado dopustila da pode s tobom,

premda sam znala kakve vas sve opasnosti očekuju i da de vjerojatno vrlo često

staviti svoj život na kocku. Potajice sam se bojala, ali sam se ponosila time što je


tvoj pratilac i što ti smije pokazati da ima vjerno i hrabro srce. On je sretno svladao

sve opasnosti i vratio se k meni kao muškarac koji je više doživio i naučio od svih

drugih ljudi i ratnika ovog kraja. Sad sjedi u vijedu staraca koji rado slušaju njegove

riječi i gotovo uvijek prihvadaju njegove savjete. To ispunjuje moje srce velikom

nasladom jer imam muža s kojim se ne može nitko usporediti. Htjela bih se isto

tako ponositi i svojim sinom, a znam da ga samo ti možeš brzo dovesti do slave,

kao što je i ime njegova oca tvojom pomodu došlo na usne svih ljudi. Ti mu možeš

biti uzor za cio život, ali samo tako da te živoga vidi pred sobom i da se nalazi u

tvojoj blizini. Zato i ja želim ono isto što ti je ved rekao Hadži Halef Omar: ispuni

našu molbu i povedi Karu sa sobom. On de onda neprekidno crpsti snagu iz te

uspomene kao što čovjek pije iz zdenca koji neprekidno daje vodu!

Halefove oči zasjaše i on reče ponosno i radosno:

— Znao sam da deš tako govoriti, ti najrazboritija među razboritim, ti ženo

hrabrog muža i majko bududeg junaka! Jesi li je čuo. sidi? I ona želi da Kara Ben

Hadži Halef Omar pođe s nama. Ne protivi se, ved pristani!

— Neka vam je želja ispunjena! — odgovorih. — Kara de poja-hati s nama.

— Pa i onda ako se drugi tome usprotive?

— I onda, jer se nadam da de Hadedini uzeti u obzir moj zagovor.

— Oh, oni de to sigurno učiniti, sidi. Možeš od njih zatražiti što god hodeš, a oni

de učiniti sve što je ikako mogude.

Sav je sjao od ushidenja, a i Hana se vanredno obradovala što sam pristao. Halef se

pak požurio da svom sinu saopdi što smo se dogovorili.

Ono što sam očekivao, zaista se kasnije ostvarilo. Kad se pročulo da Halef kani

povesti svog dječaka, Hadedini se jednoglasno usprotiviše. Nisam ih dugo

uvjeravao da steknem njihov pristanak, ved sam im samo rekao da želim da dječak,

koji nosi moje ime, bude uza me. Oni se odmah prestadoše protiviti.

23 Zutl harnmbnSn


Narednog jutra bili smo ved vrlo rano spremni za odlazak. Osim Lindsaya, mene i

dječaka, kretalo je dvadeset konjanika, svi izvrsno naoružani. Nekoliko tovarnih

konja moralo je ponijeti zalihu hrane što smo je nosili sa sobom da ne bismo

putem bili upudeni na lov koji bi nam oduzimao mnogo vremena. Amad el Gandur

jahao je na bijeloj kobili, ja na svom Riju, a dječak na Asilu Ben Ri. Omar Bon Sađek

sjedio je na šarcu. Halefu su pozajmili jednog od najboljih konja u plemenu, a i svi

ostali jahali su tako izvrsne konje da smo, što se tiče brzine kretanja, mogli biti

potpuno bez brige.

Kako sam ved spomenuo, najprije smo kanili podi do planine Zagros, kuda smo

stigli za tjedan dana bez ikakve nezgode. Našli smo i šumu Cinar na čijem rubu smo

u ono vrijeme logorovali, sastavši se s Turkmenima plemena Bejat. Bududi da smo

odlučili da tačno pratimo naš nekadašnji put i da ponovo posjetimo sva mjesta

kroz koja smo prošli, odjahali smo narednog dana do potoka u blizini one do-linice

u kojoj su nas napali Bebeji pod vodstvom njihovog šeika Ga-zala Gaboje. Ondje

smo također jednom prenodili pa se razumije samo po sebi da smo osvježili

uspomene i ispripovijedali sve pojedinosti naših doživljaja.

Prema planu stigli smo predvečer narednoga dana do male kolibe u kojoj smo na

svom prvom putu našli ugljenara Aloa. U njoj nije nitko stanovao jer se posve

urušila. Poslije toga stigli smo do rijeke Berozije u kojoj smo se okupali, jednako

kao i pred nekoliko godina, a zatim smo prešli preko prijevoja Bane, skrenuvši u

klanac koji je vodio prema jugu. Dvadeset četiri sata kasnije stigosmo u onu usku

dolinu s prugom livade u sredini gdje su nas Bebeji drugi put napali. Posjetili smo

još i onu svinutu pobočnu dolinu gdje smo prenodili s Musafirom, bratom šeika

Gazala Gaboje te stigosmo do logo-rišta gdje su se oba Hadedina bila pobunila

protiv mene. Ovdje Amad el Gandur zastane i reče:

— Efendijo, moj otac bi vjerojatno danas još bio živ da se ovdje nisu pobunili

protiv tvoje volje i kasnije pustili šeika Bebeja na slobodu. Onda smo zaista bili

veoma ludi.

Nisam mu odgovorih da slučajno ne pomisli da mu predbacujem što bi bilo sasvim

suvišno.


Stigli smo i do kude Mahmuđa Mansura, šeika Kurda iz plemena D/.ijaf i sjahali.

Obradovali smo se vidjevši da su njegov čuvar kuje Gibrail Mamraš i njegova žena

još živi. I oni su nas prepoznali pa

nas pozvaše da kod njih prenodimo. Ispunili smo im želju jer smo imali vremena i

jer smo znali da smo im dobro došli.

Sve dosad nismo gotovo ništa doživjeli. Ja sam s Halefom i njegovim sinom jahao

uvijek na čelu da istražim kraj, a Hadedin za nama u povelikoj udaljenosti. Tako

smo Izbjegli svaki opasan susret, ali istodobno nismo sreli nikoga koga bismo mogli

upitati kako danas stoje stvari. To smo mogli nadoknaditi kod Gibraila Mamraša.

Putom je Halef svom sinu pokazao sva mjesta kojih smo se sjedali pa mu —- možda

ved i po stoti put — ispripovijedao sve što se ondje dogodilo. Pripovijedao je onim

živim načinom tako da sam ga i ja volio slušati.

Ved od prvog dana putovanja uzeo sam dječaka u nauk. Gotovo se i nije micao od

mene pa je bio veoma pažljiv i lako je učio. Naučio sam ga da pazi na glasove

pustoši, na svaki trag na koji smo nailazili, pokazivao mu prema kojim se pravilima

dadu čitati tragovi da bi ih čovjek mogao pravilno ocijeniti. Pri tome sam ved u

toku prvih d~ina stekao uvjerenje da de se dječak razviti u valjamog Beduina.

Zavolio sam ga. a opazio sam i to da i on mene voli. Isto je tako bio privržen i

Omaru Ben Sadeku kojeg je nazivao am, što znači stric.

Kad smo ono prvi put bili svratili Mamrašu, od njega smo doznali da u blizini nije

više bilo mnogo Kurda plemena Džijaf među koje je i on spadao, ved da se onamo

naselilo pleme Bilda iz Perzije. Tako je bilo i danas.

— A Bebeji? — upitah Gibraila. — Gdje su sad njihovi pašnjaci?

-— Između Kerikuka i Sulejmanije.

— Dakle prilično daleko. Jesu li možda u posljednje vrijeme neki od njih bili

ovdje u blizini?

— Kod mene nisu, efendijo, ali dobar dan puta odavde dolazi svake godine

poveda četica. Mislim da ondje upravo u ovo vrijeme lo-goruju.


— Koliko ih obično ima?

— Uvijek deset do dvanaest ljudi.

-— Sto rade?

— Cini se da svetkuju svečanost mrtvih.

— Talko? Zar ondje ima grobova?

— Da, ima ih nekoliko. Leže na obali rijeke Dijale. Sve su to zemljani grobovi, ali

gore na vrhu brijega nalazi se jedan osamljeni grob sagrađen od kamena. Jednom

sam bio gore.

— Je li grob u dobrom stanju?

— U vrlo dobrom. Netko je samo iz njega izvadio nekoliko kamena tako da se

može zaviriti u grobnicu. U njoj sjedi mrtvac, ali nije istrunuo, ved se osušio poput

mumije. Ima dugačku srebrnastu bradu.

— Imaš li pojma tko bi to mogao biti?

— Tačno ne znam, ali kad sam prošle godine bio gore, njegovo je lice bilo tako

isušeno da mu se crte nisu dale više jasno prepoznati. No ipak bih gotovo rekao da

je to bio onaj šeik, onaj dostojanstveni starac koji je onda zajedno s vama bio kod

mene.

— Tačno si pogodio. To je Muhamed Emin, šeik Hadedina. Došli smo da mu

iskažemo čast. Je li se njegov grob pročuo ovdje u okolini?

— Jest. Na vrh se uspinju brojni hodočasnici. Čuo sam ljude kako pripovijedaju

da se taj mrtvi ratnik borio s Bebejima i da je poubijao sve one koji leže dolje u

grobovima uz rijeku, no onda ga je svladala njihova premod.

— I to je uglavnom tačno. Čudim se samo da ti Kurdi nisu, dolazedi svake

godine ovamo, oskrnavili njegov grob.

— Ta šta misliš, efendijo! Oni su doduše kradljivci i razbojnici, ali su ipak

pravovjerni. Nijedan pravi vjernik nede oskrnaviti grob pa sve da je to i grob


njegovog najgoreg neprijatelja. Uostalom, hodeš li mi redi, kako je to onda bilo kad

je taj starac ubijen? Ta on je bio moj gost.

Halef nije propustio priliku da dokaže svoje pripovjedalačko umijede.

Ispripovijedao je što se dogodilo onoga dana kad je Muhamed Emin poginuo.

Ti čestiti ljudi trudili su se od svega srca da nam boravak učine što ugodnijim pa

smo ih, krenuvši narednoga jutra dalje, opet bogato obdarili.

Oko podne stigosmo do glasovitog puta Samian koji povezuje Sulejmaniju s

Kirmanšahom i prijeđosmo preko Čakan Sua. Narednoga jutra stigosmo u blizinu

Dijale na čijim je obalama poginuo Muhamed Emin. Bududi se pokazalo da je tačno

da Bebeji posjeduju grobove svojih suplemenika, morali smo biti oprezni. Oni su

ved mogli biti ovdje jer je naredni dan bila godišnjica one nesretne borbe.

Halef ova sina nisam htio izvrgavati opasnosti te sam sam jahao na čelu, no ma

koliko sam napinjao oči, nigdje nisam mogao otkriti trag živog čovjeka. Tako smo

neugroženi stigli do onog mjesta na kojem smo se nekad oko podne ulogorili.

Jednako kao i onda, i sad nam se s jedne strane nalazila rijeka, a s druge blagi

obronci obrasli brestovima, makljenovima i kestenom. Ispred nas se dizao

planinski hrbat čiji je izbrazdani rub bio sličan starom srušenom dvorcu.

Moji pratioci su htjeli odmah odjahati na ono mjesto na kojemu je došlo do borbe,

no ja to nisam dopustio jer sam htio da najprije izvidim okolinu. Morali su čekati, a

ja se onamo pješke odšuljah. Kad sam stigao do tog mjesta, na njemu nije bilo

nikakva traga, ali me je zbunjivala visoka trava koja je ovdje rasla. Vrativši se k

svojim pratiocima, rekoh im:

— Smatram da ne bi bilo uputno do pohodimo mjesto na kojem se održala

borba. Na njemu raste tako visoka i gusta trava da se, ako je zgazimo, nede prije

dva-tri dana uspraviti. Bit de potpuno nemogude da zbrišemo tragove.

— Govoriš li ti zbog Bebeja? — upita Amad el Gandur. — Njih se ne moramo

bojati!

— Ne moramo? A nisu li nam oni onda nanijeli tako tešku nevolju?


— Onda ih je bilo četrdesetak, a sad ih je samo dvadeset ili dvanaest.

— Znaš li sigurno da de ih i ove godine dodi samo tako malo? Ne bi li bilo

mogude da sad dođe veda četa?

— To ne bi ništa smetalo jer mi smo spremni, a onda su nas zaskočili.

— Ali mi smo zaključili da demo izbjegavati borbu.

— Jesmo, zaključili smo. Ali zato ipak nije potrebno da se plašimo tih pasjih

sinova. Ti si odviše bojažljiv, efendijo. Mi uopde ne znamo hode li ove godine dodi.

Zar smo došli ovamo da se ne usuđujemo otidi na glavno mjesto? Moram vidjeti

ono mjesto na kome je potekla krv moga oca. Odjahao bih onamo pa sve da se

ondje nalazi i tisudu Kurda. Naprijed dakle!

Amad, koji je sve dosad bio miran, izgledao je kao da je na nj djelovala blizina onog

nesretnog mjesta. Uzbuđivala ga je strašna uspomena. Potjerao je svog konja, a

ostali pojahaše za njim. Nisam mogao sam ostati, ah ih ipak još jednom

opomenuh:

— Sami ste bili skrivili smrt tvoga oca. Ako sad opet budete tako neoprezni,

molim vas da ne prebacite na me odgovornost za sve ono što se može dogoditi.

— Ne brini ništa — doviknu mi šeik — ništa se nede dogoditi! A sve da se nešto

i dogodi, nitko ti nede predbacivati.

Pojahali smo rubom livade uz rijeku, zakrenuli iza izboeine brijega i stigli na to

mjesto. Desno od nas dizala se ona stijena uz koju sam ugledao Perzijance kako se

bore. Ispred nas se nalazilo mjesto. na kojemu se Amad el Gandur branio od

neprijatelja kundakom, dok mu je otac ležao mrtav pred nogama. Lijevo je moj

Halef ustrijelio Gazala Gaboju, a malo po strani pao sam ja zajedno s konjem. Uz

rijeku ugledasmo grobove Kurda.

Amad el Gandur sjaha s kcnja i klekne na zemlju koja je popila krv njegova oca.

Hadedini se povedoše za njegovim primjerom, a kad su ustali, šeik im na licu

mjesta rastumači kako se odvijala borba. To je iskoristio Englez te reče:


-— Bio je to strašno glupi dan. Izgubio sam dva prsta, upravo dvadeset posto. Nije

li to malo previše, ser?

— Svakako — kimnuh. — Ali to nije bilo sve. Niste li dobili još jednu ranu tamo

u blizini razuma?

— Yes. Izgubio sam nešto kose i komadid kosti, otprilike ondje gdje čovjek ima

nešto malo pameti.

— Niste li s tim komadidem kosti izgubili i nešto malo pameti?

— Ne vjerujem, ser. Uostalom, takav bih gubitak mnogo lakše podnio od vas.

Ja imam toga upravo toliko odviše koliko vama nedostaje. Wall!.

Oin se okrene i ode, smijudi se.

Sad smo, vodedi konje za uzde, pošli onamo gdje smo logorovali nakon borbe

Kurda s Perzijancima. Pri tome sam se sjedao »kude« koja je Halefa i mene

obradovala tolikim poslasticama pa mi se pri tom učinilo kao da me danas opet

ovejava onaj slatki istočnjački miris. Kakav su strašni svršetak našli ti dobri ljudi

onda dolje na putu karavane mrtvih!

Naposljetku se uspesmo na vrh brda. Ovdje su stajali još ostaci kolibe Kurda iz

plemena Soran. Nije se vratio onamo jer je kasnije bio pratilac Amada el Gandura

pa se morao kloniti osvete Bebeja. Malo dalje dizala se na ravnoj pedini šeikova

grobnica. Bilo je upravo onako kako je njegov sin onom prilikom rekao: »Sunce

pozdravlja to

mjesto rano ujutro kad dolazi i uveče kad odlazi«. Grobnica je bila u dobrom

stanju, samo što je sa jugozapadne strane, kako je Mamraš rekao, bilo izvađeno

nekoliko kamenova. Amad el Gandur priđe bliže i zaviri u grobnicu ali odmah

zaprepašteno uzmaknu.

— Mašalah, moj otac! Zar možda duša još nije izašla iz njega?

Kad sam zatim i ja pogledao u otvor, shvatio sam njegov poklik. U grobnici je šeik

sjedio upravo onako kako smo ga stavili u nju, a brada mu se spustila na prsa. Lice


mu je bilo veoma upalo, ali se moglo prepoznati. Ne znam kakvoj okolnosti ili

kakvom kemijskom utjecaju treba zahvaliti da se mrtvo tijelo održalo, ali pogled na

nj djelovao je zaista neopisivo.

Hadedini su prilazili jedan za drugim da promotre ostatke svog nekadanjeg vođe.

To su činili nijemo i s razumljivim strahopoštovanjem. Kad je posljednji od njih

uzmaknuo od groba, posegnu Amad el Gandur u džep, izvuče iz njega mah

kamenčid i reče:

— Efendijo Kara Ben Nemzi, i ti, Hadži Halefe Omaru, vi ste bili prisutni kad je

moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina, bio sahranjen u toj grobnici. Vidjeli ste

da sam svojim bodežom odlomio taj kamen s grobnice i spremio ga pa ste sigurno

znali što to znači. Sad ga nosim natrag i dajem ga mrtvacu. Ubojice su poginuli.

Smrt moga oca je osvedena. Neka njihove duše gore u najvedem žaru dže~

henema, a njegova neka šeta pod palmama sedmog neba i pije s izvora raja.

To je bila krvna osveta: oko za oko, zub z:a zub, krv za krv. Prošla me jeza, ali nisam

mogao ništa redi. Svaka bi riječ bila suvišna.

Bududi da je ona prava posmrtna svečanost imala biti održana tek narednoga

dana, danas smo se mogli odmoriti. Morali smo, dakle, najprije potražiti prikladno

logorište. Htio sam da u tu svrhu siđem s brda, ali Amad el Gandur reče:

— To nije potrebno. Ja nedu ostati nigdje drugdje nego ovdje uz grob svoga

oca. Ja spadam k njemu.

— Ne sada! Sjeti se da je taj kraj nesiguran i da bi mogli stidi Bebeji.

— Nije mi dužnost da mislim na njih, ved na mrtvoga. Došao sam ovamo da ga

pohodim i nedu se udaljiti odavde sve dok ne otiđemo iz ovoga kraja-

-—- To bi bilo vrlo neoprezno. Kad bi oni zaista stigli bili bismo im ovdje izručeni na

milost i nemilost. Pogledaj samo ovo mjesto!

Prema jugu, zapadu i sjeveru stijena se tako strmo spušta da se onamo ne može

sidi. Samo bi vrlo vještim penjačima uspjelo da se spuste u dubini, ali s konjima je

to upravo nemogude.


— Mi i ne želimo sidi onuda — upade mi on u riječ.

— Dopusti da završim pa deš vidjeti da se lako može zamisliti kako moramo

pobjedi odavde.

— Pobjedi? Pred tim pasjim sinovima? Nikada! — viknu on.

— Nikada, nikada, nikada! — pridružiše mu se i njegovi Hadedini.

— Pustite mog sidija da govori! — opomenu ih Halef. — On je pametniji od

svih nas, a ja sam ved često iskusio da je svatko tko ga nije slušao, morao to kasnije

okajati.

Ja mu se zahvalih pogledom i nastavih:

— Možemo se dakle samo na istočnoj strani brijega uspeti i sidi. Upravo ondje

se na jednom mjestu, koje poznajete, jer smo malo prije prošli onuda, dvije stijene

tako usko približuju jedna do druge, da kroz njih mogu prodi samo dva konja. Ta

vrata nam mogu postati opasna.

— Kako to? — upita šeik.

— Ako ih Kurdi zaposjednu nedemo modi odavde otidi.

— A ako ih mi zaposjednemo, oni se ne mogu uspeti gore! — s visoka de on.

— To zvuči vrlo lijepo, ali je pogrešno, jer ipak ostaje činjenica: mi ne možemo

odavde.

— Onda demo ih otjerati!

— To bi značilo borbu, a mi je želimo izbjedi.

— No, onda demo ostati ovdje gore sve dok Bebejima ne dojadi i dok ne odu.

— To im nede pasti na um. U prvom redu, oni de ostati ovdje jer de željeti da se

osvete, a drugo, njih nede otjerati oskudica kao što bi otjerala nas. Mislim glad.

Vode ima ovdje dovoljno, ali što demo jesti? Ima li ovdje na goloj kamenoj ploči


kakve divljači? Nema. Našeg živeža je međutim tako malo da kasnije ipak moram

otidi odavde da ustrijelim kakvu divljač.

— Ti to samo zato tako crno slikaš jer po svom običaju razmišljaš o svim

mogudim nevoljama koje bi mogle nadodi. Odviše si bojažljiv.

— Ovdje je bolje biti bojažljiv nego imati odviše samouzdanja. Zaista te od srca

molim da danas ne ostaneš ovdje! Moramo potražiti kakvo skriveno logorište

odakle demo modi nadzirati prilaz na ovaj vrh.

— Ne salijedi me! Ne mogu ti ispuniti molbu. Ja spadam ovamo k svom ocu.

Ako ne želite ostati ovdje, onda idite kamo god hodete.

— Mi ostajemo! — jednoglasno viknuše Hadedini.

— Čuješ li? — upita Amad el Gandur. — Oni de ostati uza me, ali ti možeš

učiniti što god hodeš pa možeš potražiti drugo logorište. Halef i njegov sin de se

vjerojatno pridružiti k tebi.

— Uvjeren sam u to, jer Halef zna da je moje mišljenje zaista ispravno. Ali što

bi nam moglo koristiti da se odvojimo od vas? Mi bismo ostali na sigurnom, ali vi

biste se našli u opasnosti. Mogli biste pomisliti da smo kukavice pa demo zato

ostati. Ali ako onda dođe do onoga što sam ti nagovijestio, nemoj baciti krivnju na

nas.

Uzeo sam svoju henrijevku da pođem u lov, a kad je Englez to opazio, upita me:

— Kamo, ser?

— Idem tražiti divljač.

— Well, idem s vama.

— Milije bi mi bilo da ostanete ovdje.

— Zašto?

— Jer ne smijemo ostavljati tragova.


— Jedan trag manje ili više ne igra nikakvu ulogu. Sto ste se toliko namrštili?

Ljutite li se na Hadedine? Prepirali ste se sa šeikom, ali nisam mogao ništa

razumjeti.

— Nije mi pravo što oni žele ostati gore dok ja smatram da bismo bili sigurniji u

gustoj šumi.

— Sigurno zbog Bebeja.

— Tako je.

— Ne smeta ništa. Posve je svejedno hodemo li se s njima sukobiti ovdje gore

ili tamo dolje.

— Nije baš svejedno, ser David. Uostalom, dogovorili smo da demo izbjegavati

svako neprijateljstvo.

— Well, protiv toga nemam ništa. Ali ako Kurdi dođu, meni je pravo. Moram s

njima izravnati još jedan stari račun. Well! Oko za oko, zub za zub, prst za prst.

Dobit de batina da de im letjeti perje! Dakle, da pođem s vama?

— Možete. Bududi da ne umijete razgovarati s Hadedinima, bilo bi vam

dosadno.

— Tko de još s vama?

— Halef.

— I njegov boy?

— Vjerojatno, jer ga otac sigurno nede ostaviti ovdje.

— Well, ima pravo. Taj dječak je vrlo vrijedan momčid; htio bi da nešto nauči

od vas. Povedite ga sa sobom.

Mali se Kara obradovao, čuvši da nas smije pratiti sa svojim ocem. Nas četvorica

siđosmo niz brdo pošto sam prije zamolio Amada el Gandura da svojim ljudima ne

dopusti da podu u lov, jer de inače ostaviti tragove koji bi nas mogli odati. Nisam


mu međutim vjerovao jer otkako se nalazio na očevom grobu, činilo se da ne samo

što opet misli na osvetu, ved se i buni protiv mene.

Stigavši u dolinu, ušli smo u šumu kojom su bili obrasli i obronci brda. Ja sam i

onom prvom prilikom ovdje lovio. Odlučio sam da krenem tim smjerom jer su

Kurdi, ako dođu ovamo, morali stidi s protivne strane.

Imali smo sredu. Halef je postao dobar lovac, Englez se također razumio u to

plemenito umijede, a Kara Ben Hadži Halef je taico dobro obavio svoju zadadu da

sam ga više puta morao pohvaliti. Nakon četiri sata uspesmo se opet na brijeg,

nosedi bogati plijen. Stigavši onamo, opazih da gord vatra i da se na njoj peče

svježa pečenka.

— Dakle je ipak netko od vas otišao odavde? — upitah Amada el Gandura. —

Ta zamolio sam vas da ne odlazite!

— Zar da ovdje sjedimo i ljenčarimo dok se vi mučite? — promrmlja on

zlovoljno. — Ti si tom dječaku dopustio da pođe u lov,'a zar da ja to ne dopustim

odraslim ratnicima?

— Dječak se nalazi uza me pa sam bio siguran da nede počiniti nikakvu

pogrešku.

— Ni ona četiri čovjeka, što sam ih poslao, nisu ništa pogriješili.

— To nije sigurno. Bilo bi svakako bolje da nisu pošli na taj

put.

— Ne, efendijo! Naprotiv, za nas je veoma povoljno što su oni pošli na put jer

su nam donijeli važnu vijest. Bebeji nede danas dodi ovamo. Vidiš, dakle, da nisi

imao razloga da se bojiš!

Amad mi se malo nasmjehne, ali meni se cijela stvar nije svidjela pa mu ođgovorih:

-— Ne može biti govora o nekoj bojažljivosti. Ja sam oprezan, ali se ne bojim.

Vratimo se, međutim, tvojoj neočekivanoj novosti. Spomenuo si riječ »vijest«. Od

koga su tvoji ljudi dobili tu vijest?


— Od dva Kurda iz plemena Soran.

— Gdje su se namjerili na njih?

— Dolje uz vodu, na samom bojištu.

— Do đavola! — planuh protiv svog običaja. — Tko im je dopustio da pođu

upravo na to mjesto?

— Ja! — odvrati on čvrsto me i gotovo izazovno pogledavši u

lice.

— Tako, ti! Ja sam se ved jedinom usprotivio tome da posjetimo to mjesto. Vi

ste ipak otišli onamo, premda ste bar iz poštovanja prema meni trebali odustati od

tog posjeta.

— Ne kanim se prepirati s tobom. Ako želiš nešto doznati, upitaj Batara! On de

ti dati sve potrebne obavijesti.

Amad se okrene, ali ga ja zadržah.

¦— Ja se nipošto ne kanim prepirati s tobom. Ali pogledaj malo ovaj grob u kojem

leži tvoj otac! On bi trebao da i tebi i svima vama služi kao opomena. Muhamed

Emin je samo zato pokopan jer se vi niste htjeli ravnati prema mojim uputama. Vi

ste me dobrovoljno odabrali svojim vođom i dokle god ste se ravnali po meni,

sretno smo izbjegli svim opasnostima. Ja uvijek izbjegavam nepotrebno

krvoprolide, ali vi ste onom prilikom žeđali za krvlju pa ste se pobunili protiv mojih

dobrih savjeta. To vam se osvetilo. Morah ste to platiti krvlju Muhameda Emina.

Zastao sam. Nitko nije rekao ni riječi pa zato nastavih:

— Vi ste me opet odabrali svojim vođom protiv moje volje jer ja sam predložio

Arnada el Gandura. Pošli ste za mnom onamo kamo sam vas vodio i sve je dobro

prošlo. Sad vam je odjednom krv mrtvog šeika opojila glave. Zamutila vam je

pamet i vi se bunite protiv mene. Promislite dobro što radite! Pošao sam s vama

da s vama podijelim nevolju i opasnosti, ali ako vidim da više ne poštujete moju

volju i pravite gluposti koje bi nas mogle stajati života, ne mogu dulje biti vaš vođa.


Amad el Gandur okrenuo mi je leđa i nije rekao ništa, ali Ha-dedin Batar na koga

me je uputio, ljutito planu:

Gluposti, efendijo? Da to nisi ti koji je rekao tu riječ, ja bih na nju odgovorio

bodežom! Hadedinski ratnici ne čine nikakve gluposti!

— Varaš se — usprotivih mu se. — Kao primjer, mogao bih vam navesti cio niz

velikih vojskovođa koji su činili gluposti, a činili su ih i glasoviti Hadedini. Smatram

svojom dužnošdu da vam kažem istinu. Ako je ne želite čuti, ja vam ne mogu

pomodi. Sad bih htio doznati kako ste se to sreli s tim takozvanim Kurdima Soran i

što ste s njima razgovarali?

Amad el Gandur se još uvijek nije ni pomaknuo, a njegovi ljudi su mrko gledah u

zemlju. Batar, na koga sam se obratio s posljednjim riječ.ma, nije mi više

odgovarao. Srce me je zaboljelo. Prožimao me je siguran osjedaj da de tvrdoglavost

tih ljudi imati teške posljedice. Sigurno su se za vrijeme moje odsutnosti

dogovorila da ne slušaju moje čovjekoljubive savjete. Prije nego što se udostojio

da mi odgovori, morao sam još jednom pozvati Batara da mi rekne što se

dogodilo.

— Sišli smo u dolinu da uz rijeku potražimo kakvu pticu močvaricu. Onda su

došla oba Sorana.

— Jeste li ih ugledali prije nego što su oni vas?

— Da.

— Kako su se vladali kad su vas ugledali?

— Trgli su se i zaustavili konje. Pošli smo prema njima i do-mahnuli im u znak

da želimo miroljubivi susret. Dopustili su da im se približimo.

— Kako su bili naoružani?

— Vrlo dobro, puškama, noževima i kuburama.

— Kakve su konje jahali?


— Veoma dobre. Prijazno su nas pozdravili i upitali nas tko

crno.

— Jeste li im odgovorili?

— Nismo odmah. Najprije smo zatražili od njih da nam reknu kojem plemenu

pripadaju. Rekoše nam da su Kurdi plemena Soran.

— Jeste li ih upitali gdje logoruje njihovo pleme?

— Jesmo. Oni pasu svoja stada uz kanal Beledrus.

— Tako daleko južno odavde? To je nevjerojatno jer bi to bilo u blizini

Bagdada. A oni su došli sa sjevera. Gdje su bili?

— To ih nismo upitali.

— A kamo su pošli?

— Svom plemenu. Tek kad smo to doznali, rekosmo im da smo Hadedini.

— Jeste li im još štogod rekli?

— Jesmo, jer su Sorani neprijatelji Bebeja. Nismo se dakle trebali ustručavati.

Bilo im je vrlo milo kad su čuli zbog čega se nalazimo ovdje jer su ved čuli za slavu

Muhameda Emina. Još više su se obradovali kad smo im kazali da je jedan ratnik

njihovog plemena onom prilikom bio vodič Amadu el Ganduru i da ga je pratio na

njegovom osvetničkom pohodu.

— Znači da ste im ispripovjedili sve što se onda dogodilo?

— Svakako! Kurdi su se tako zanimali za to kao da su i sami članovi našeg

plemena.

— Jeste li im rekli tko je sad ovdje?

— Jesmo. Oni su nas to pitali. Govorili smo o tebi, a Hadži Halef u Omaru, o

njegovom sinu Kari, o Amadu el Ganduru te o Inglisu koji je onda bio čak i ranjen.


Bili su tako prijazni prema nama da su upitali i za tvog glasovitog Rija i da li opet

jašeš na njemu.

— I vi ste im sve to odali?

— Jesmo. Sorani su se radovali našim plemenitim konjima, mladom ždrijepcu i

kobili Amada el Gandura.

— A zatim? Nastavi!

— A zatim? No, onda su odjahali.

— Kamo?

— Natrag.

— Natrag? Dakle prema sjeveru odakle su došli? Nisu li se uputili svom

plemenu?

— Tako je, efendijo. Ali jedan od njih je za vrijeme razgovora opazio da je

izgubio bodež iz pojasa. Bilo je to staro dragocjeno obiteljsko oružje kojeg se

nipošto nije smio odredi. Morali su se dakle još jednom vratiti da potraže bodež.

— O Bebejima ste sigurno također govorili. Sto ste doznali?

— Rekli smo da računamo s time da de ovamo dodi i Bebeji jer smo doznali da

su i dosad svake godine dolazili. Na to nam Sorani rekoše da Bebeji ove godine

nede dodi.

— Kakav su razlog naveli?

— Bebeji su upravo u sukobu sa Kurdima plemena Pir Mam i Bulba. Svakog

dana može dodi do bitke pa deš shvatiti, efendijo, da nemaju vremena da dolaze

ovamo.

— Lijepo! Sta ste još s njima razgovarali?

— Ništa više. To što sam ti rekao, bdio je sve. Sigurno deš uvidjeti da je tvoja

bojazan bila suvišna i da je naš šeik Amad el Gandur imao pravo.


To je upitao veoma zadovoljnim glasom, a sad se i šeik naposljetku pomače.

Polako se okrenuo prema meni i dobacio mi ponosni pogled. Pravio sam se kao da

to ne vidim.

— Uviđam da je Amad el Gandur veoma nepravilno postupio — rekoh.

Amad plane:

— Nepravilno? Ako izričeš tu riječ nakon svega što si sad čuo onda mora da sii

izgubio razum pa je bolje da ti oduzmemo zapovjedništvo. Budemo li se naime i

dalje ravnali prema tebi, mogli bismo odjahati ravno u propast.

— Molim te, ne uzbuđuj se, ved ostani miran! Sve da sam i izgubio pamet, ipak

bi taj mali ostatak, koji mi je preostao, bio dovoljan da uvidim kako vi svim silama

nastojite na sebe navudi propast. Budete li i dalje tako ...

— Šuti!' — dreknu o:n na me, skočivši na noge. — Ti, samo ti bi bio ta propast

kad bismo te i dalje slušali. Radi što hodeš i idi kamo god hodeš, ali mi te nedemo

slušati! Ne trebamo drugo logorište. Bebeji nede dodi. Ja spadam na grob svoga

oca pa du ovdje i ostati.

I meni je došlo da planem, ali se svladah i odgovorih:

— Onda mi bar dopusti da ti izložim razloge, zbog kojih...

— Ne, ne želim više ništa čuti! — odbije on, ponovo me prekinuvši. —

Predbacio si nam da je naše tadašnje vladanje bilo krivo za smrt moga oca. Ali

stvar stoji posve drukčije: da si nam dopustio da pucamo u Bebeje i da ustrijelimo

njihovoga šeika Gazala Gaboju, oni više ne bi živjeli i ne bi nas mogli progoniti. Kriv

si dakle ti, jedino ti! Optužujem te zbog smrti svoga oca i ne želim više čuti za tebe.

Zapovijedam ti da se odvojiš od nas!

Oči su mi sijevale. Bio je živa slika bezobzirnog i besmislenog gnjeva. Ne bih mogao

samo redi da mi je to bilo žao jer ono što sam sad osjedao bilo je mnogo više od

žaljenja. I njegovi ljudi poustajaše sa svojih mjesta. Prišli su k njemu da time

dokažu da su istog mišljenja. Uza me su ostali samo Halef, njegov sin, Omar Ben

Sadek i Englez. Treba li da odgovorim na tu tešku Amadovu optužbu ili ne?


Još nisam bio sam sa sobom na čistu kad Halef stupi nekoliko koraka naprijed i,

nakašljavši se po svom običaju, poče:

— Alah, Alah! Kakva li se čudesa događaju današnjeg dana! Nezahvalnost se

zaodijeva u odjedu ponosa, a zasluge se nabacuju blatom deva i ovaca. Moj sidi je

najmudriji i najhrabriji među hrabrima. Za svoje drugove uvijek se brinuo kao otac,

čuvao stražu i preuzimao na sebe sve opasnosti. Nije on izgubio pamet, ved ste je

vi izgubili. Moj sidi uvijek zna što govori. I sad on predviđa opasnost, veliku

opasnost u kojoj dete propasti ne budete li ga slušali. U vašim glavama nije do

danas bilo pogrešnih misli, ali otkako ste ugledali ovaj grob, zajahali su vas đavoli

krvne osvete, omamili vaše srce i oslijepili vaše oči. Upravo je tako kao da vas je

napala opaka vrudica pa da u njoj buncate i postupate kao nerazborita bida. Molim

vas da poslušate sidija! Na kraju dete sigurno morati priznati da je imao pravo!

— Ne, ne želimo više za nj čuti! — viknu Amad el Gandur, ispruživši obje ruke

kao da se želi obraniti. — On je omamio tvoje srce pa ga zato i zagovaraš. Mi ne

trebamo ni njega ni tebe. Krvna osveta je svetinja, ali ti je se odričeš. Ostani samo

kod svog sidija! S vama nemamo više nikakva posla!

Halef odstupi još jedan korak dalje i odvrati:

-— Tako je; ja ne vjerujem da je krvna osveta svetinja i ne želim se osvedivati ni za

što. Nedu vam se dakle osvetiti ni za ovo što sad govorite, ved du vas i dalje čuvati

da ne propadnete u svojoj zabludi. Evo me, stojim ovdje, ja, Hadži Halef Omar,

stojim uz svog sidija kome du ostati vjeran dokle god živim.

Uto i Omar priđe k njemu i reče:

— A ja sam Omar Ben Sadek čije ime nije ničim uprljano. Vi ste uvrijedili

efendiju Kara Ben Nemzija. Ja sam uz njega. Sami dete snositi posljedice.

Sad se dogodi nešto što nisam očekivao. Hailefov mali s.;m stupio je naime na

drugu stranu svog oca i viknuo jasnim dječačkim glasom:

— A ja sam Kara Ben Hadži Halef i stojim uz efendiju čije ime nosim. On je vedi

od svih vas!


— Bježi, patuljčidu — mrko se nasmije Amad. — Zato si ti to manji! Tko stoji

pod zaštitom dječaka, zaista se može silno ponositi svojom hrabrošdu i mudrošdu.

— Da, zaista se ponosim time — odvratih — da taj dječak, kojim se bavim tek

nekoliko dana, ved sad ima oštriji pogled od vas koji se nazivate iskusnim

ratnicima. Otjerao si me od sebe. Dobro, ja se odvajam od vas-, ali nedu potpuno

otidi jer znam da dete ustreba ti moju pomod. Maločas si u svojoj tvrdoglavosti

rekao: »Ja spadam uz grob svoga oca, ostat du ovdje!« Pripazi da se to ne ostvari

tako da zauvijek ostaneš ovdje!

Okrenuh se i odvedoh Rija od ostalih konja. To je bio znak da se odvajam. Halef,

njegov sin i Omar također odvedoše svoje konje. Onda Englez, koji je dosad nijemo

slušao, također dovede svoga konja i upita me:

— Čujte, veoma poštovani gospodine Kara, što se to ovdje zbiva? Jeste li se

odvojili od Hadedina?

-— Jesam.

— Zašto?

— Jer su me svrgnuli kao vođu. Ona četvorica, koja su otišla u lov, srela su dva

Bebeja i smatraju da su to bili Sorani. Savjetovao sam im da se negdje drugdje

utabore, ali omi žele ostati ovdje.

— The devil! Tu bi se moglo nešto krasnoga skuhati, zar ne? Hodete li mi kazati

što ...

— Sad ne mogu — upadah mu u riječ. — Kasnije! Moram odmah otidi za onom

dvojicom Bebeja. Povest du Halefa i njegova sina...

— Zašto ne mene? — prekinu me on.

— Jer moram jednog pouzdanog čovjeka imati ovdje kod ovih dragocjenih

konja, a vi ste mi najpouzdaniji.

— Well, lijepo, ostat du — izjavi on zadovoljno, premda ga samo zato nisam

poveo sa sobom jer sam se bojao da bi mogao počiniti kakvu glupost.


Nekoliko minuta kasnije siđoh s Halefom i njegovim sinom u dolinu. Putem nismo

zapazili ništa posebnoga jer smo prolazili vedinom kamenom krajinom, ali dolje

odmah zapazih tragove što su ih ona četiri Hadedina ostavila u lovu. Osim toga, tu

su bile i stope od dva čovjeka koji nisu zakrenuli za pedinastu stazu, ved su se

uspeli na brdo postrance od nje.

— Možeš li zamisliti tko je ovuda prošao? — upitah Halefa.

— Ne mogu, sidi — odvrati on. — Bududi da mi još nisi rekao što misliš ne

znam ni ja odakle bih počeo.

— Počini od toga da su ona dva Kurda, koji su tvrdili da su Sorani, zapravo

Bebeji.

— Mašalah! Zar to misliš? Sta ti daje povoda za to?

— Imam više povoda. U prvom redu, pleme Sorana više i ne postoji.

— To je tačno, sidi, Bebeji su uništili to pleme tako da je preostalo svega

nekoliko raspršenih ratnika koji se još i danas moraju skrivati. Na to nisam ni

mislio.

— Kako dakle može pleme Sorana pasti svoja stada dolje na starom kanalu

Beledrus?

— Ondje nikada nije bilo Kurda, ved samo arapskih plemena. Ova dva Bebeja

su sramotno nalagala Hadedine.

— A ovi su bili tako glupi da povjeruju te laži. Ta dva Kurda bili su samo

izvidnica Bebeja koji dolaze danas kao svake godine. Ti su izvidnici odmah

prepoznali naša četiri lovca po njihovim plemenskim oznakama; vidjeli su da su to

Hadedini pa su prema tome za sebe rekli da su Sorani. Iz naivnih Hadedina ispipah

su sve, a zatim izmislili laž o izgubljenom bodežu da bi se neupadljivo mogli vratiti

natrag. Onda su na prikladnom mjestu sakrili kcnje i vratili se ovamo da se

odšuljaju gore i da nas promatraju. Njihov trag vodi ovuda gore. ali se više ne

vrada. Mislim da su još gore. Ostanite ovdje, a ja du se uvjeriti.


Šuljao sam se uz grmlje i stijene uzbrdo. Bilo je teško na tvrdom tlu pratiti trag, ali

mi je to ipak uspjelo. Opazio sam da su nas neprijateljski izviđači promatrali, a

možda siu i čuli naše razgovore i razumijeli ih jer smo govorili glasno i uzbuđeno.

Onda nas je trag opet odveo u dolinu. Tamo je bilo trave na kojoj se trag jasno

razabirao. Ocijenio sam da je star otprilike četvrt sata i do'zvao Halefa i njegova

sina da im ga rastumačim. Kako li je samo bio ponosan moj hrabri Halef što je

njegovom Kari iskazana čast da nas prati na tom opasnom pothvatu!

Sad smo zajedno pošli tragom. Prešao je preko tragova Hadedina do grobnica

Bebeja uz vodu, a odavde na sjever, držedi se neprekidno uz obalu rijeke. Spojio se

s onim tragom što su ga ostavila oba Bebeja prije nego što su naišla na Hadedine.

Pred nama su se dakle nalazili stari tragovi koji su dolazili sa sjevera i novi koji su sc

vradali onamo.

Uskoro smo stigli do nekog grmlja u kojem su Bebeji sakrili konje, fzveli su ih

odande i ponovo uzjahali. Zatim su, kako smo vidjeli, pojahali u galopu da što prije

donesu svojim suplemenicima tu važnu vijest. Pratedi trag, razjasnio sam svom

malom učeniku sve što mu još nije bilo jasno i pri tome zaista uživao u njegovom

brzom i oštrom shvadanju.

Od skrovišta konja hodali smo otprilike pola sata duž rijeke pomno iskorišdujudi

svaki zaklon. Onda se šuma spustila sa brijega i uz rijeku okružila travom obraslo

mjesto koje je s tri strane bilo zatvoreno drvedem.

— Ovdje se moramo sakriti — rekoh im.

— Zašto upravo ovdje? — upita Halef.

— Jer de glavna četa Bebeja ovdje prenoditi.

— Jesi li sveznajudi, sidi?

— Nisam. Ja samo iz danih okolnosti povlačim zaključke. Od zapada sunca dijeli

nas svega još jedan sat, a onda se Kurdi moraju ulogoriti.

— Nede li oni možda odjahati u blizinu groba na brdu?


— Nede, jer bi onamo stigli u mraku. Mjesec izlazi tek kasnije. Možda de naši

neprijatelji iskoristiti mjesečinu da nam se približe, ali svakako de najprije ostati

ovdje.

— Zašto da se ne zaustave više gcre? Onda bismo, ako ih želimo promatrati, i

mi morali podi uz rijeku.

— Nisi li opazio da su oba izvidnika ovdje sjahaia? Ovi brojni tragovi mi odaju

da su oni pretražili čitavo ovo mjesto i rub šume oko njega. To su sigurno učinili

zato jer svoje suplemenike kane dovesti ovamo.

— Imaš pravo, sidi, kao uvijek. Sto demo sada? Hodemo li prisluškivati što

govore?

— To bih volio. Vidjet demo hodemo li to modi provesti. Sakrit demo se u šumi

dok oni dođu.

Zašli smo nalijevo u šumiu sve dok se nismo namjerili na grmlje koje nas je sakrilo.

Bio sam zaista radoznao hode li se Kurdi zaustaviti ovdje kako sam to očekivao.

Bududi da nismo mogli raditi ništa, ved samo čekati, tiho smo razgovarali i to,

naravno, o držanju Hadediina i njihovog šeika. Halef se silno ljutio na te neoprezne

ljude. No još više ga je tištila pomisao da su mene tako teško povrijedili. Ma koliko

sam ga uvjeravao da se ne ljutim i da nisam uvrijeđen, ved da se samo smatram

dužnim da čuvam te ljude koji kao da su postali slijepi i gluhi, on mi ipak nije

vjerovao pa se trudio da me smiri, utješi i uvjeri koliko mi je on odan. Bilo je

upravo dirljivo kad je tako ležao kraj mene, držao moju ruku u svojoj i trudio se da

svom tihom glasu poda najnježniji ton.

Pri tome ja nisam trebao ni utjehe ni smirivanja jer se nisam žalostio, a nisam bio

više ni uvrijeđen. Halefova ljubav i vjernost mi je međutim olakšavala bojazan "što

sam je osjedao pred bližim događajima.

Pcdišla me je, naime, ona neodređena slutnja da mi se nezadrživo približuje netki

kobni događaj, slutnja koja me još nikada nije prevarila. Ona me je navela i na one

posljednje riječi što sam ih dobacio Amadu el Ganduru. Za sebe se nisam bojao, ali


u meni je nešto govorilo da šeik mora biti na oprezu. Odlučio sam da du učiniti sve

što budem mogao i da du, štoviše, staviti na kocku svoj život, samo da cd njega

odvratim ono što mu prijeti.

Večer se opet spustila i oko nas se smrači. Onda začuismo konjski topot. Kurdi su

stigli. Topot se nije nastavio; nisam se dakle prevalio. Bebeji su se zaista zaustavili

na onom mjestu koje sam predvidio.

— Pravilno si naslutio, sidi, oni sjahuju — šapnu Halef. — Hodemo li onamo?

— Ti nedeš, a ni Kara nede. Ne razumijete kurdski jezik pa biste se samo

nepotrebno izvrgli opasnosti. POdi du sam.

— Ali ako se uskoro ne vratiš, ja du za tobom.

— Ne budi neoprezan, Halefe! Ja želim prisluškivati što govore pa moram

čekati sve dok ne budu govorili o onome što želim čuti. Dotle može prodi i nekoliko

sati.

— Poslušat du te, ali jao njima ako te uhvate!

Ja sam ved smislio kako da to izvedem. Proljetne bujice su s brda i kroz šumu

isprale korito, prilično dubok jarak. Taj jarak bio je suh, a prelazio je poprijeko kroz

cijelo logorište Bebeja. Izvukao sam se iz grmlja i sišao niz taj jarak, polako se

pomičudi. Kurdi nisu govorili glasno jer su se bojali da se u blizini ne nalaze i

Hadedini, ali kad sam im se dovoljno približio, začuih:

— Hodemo li zapaliti vatru?

.— Nedemo — odgovori drugi glas. — Najprije mora jedan iz-viđnik podi niz rijeku

da ustanovi jesmo li ovdje sigurni.

— Jesmo, jer su se Hadedini ulogorili gore uz grob i nede se po toj tami udaljiti

tako daleko od njega.

— Da, Hadedini su glupi daždevnjaci koji se ne usuđuju iz svojih jama. Ali onaj

strani đavao je uvijek ondje gdje ga ne treba, a s njime i onaj mali pas rijetkih


brkova koji je ustrijelio moga oca Gazala Gaboju. Taj patuljak de za svoje djelo

dobiti takvu pladu da de urlati od boli da odjekne preko brda i dolina.

Čovjek, koji je to rekao, pozove zatim jednog od svojih ljudi po imenu i pošalje ga

da istraži predio uz rijeku. Meni je moglo biti samo od koristi ako se još ne zapali

vatra. Puzao sam dalje sve dok nisam potpuno izašao iz šume i našao se u jarku na

rubu travnika. Konji su bili kraj rijeke. Lijevo od jarka posjedali su Kurdi, očekujudi

svog izvidnika. Sad su mogli govoriti glasno jer da su se Hadedini nalazili u blizini,

on bi ih vjerojatno otkrio i to javio.

Prema onome što sam dosad čuo dalo se zaključiti da te Kurde vodi sin Gazala

Gaboje. Teško nama, padnemo li u ruke tog krvnog osvetnika! U toku daljega

razgovora čuo sam da se taj čovjek zove Ahmed Asad. Moje su oči bile naučene na

tamu pa sam nabrojio jedanaest ljudi. Ako ih nije bilo više, onda ih se zaista nismo

trebali bojati.

— Prava sreda — reče Ahmed Asad — da sam došao na pomisao da pošaljem

dva izvidnika ispred čete. Da to nisam učinio, vjerojatno bismo Hadedinima uletjeli

u ruke.

— Kad demo ih napasti? — upita jedan.

— To ovisi o tome je li naš glasnik bio dovoljno brz. Najradije bih ih napao još

nodu jer nas nede modi vidjeti, pa demo ih tako iznenaditi da de nam živi pasti u

šake. Veliš dakle da imaju dragocjene konje?

— Tako je. Tu je ponajprije vranac onog stranca koji se naziva Kara Ben Nemzi i

ima dvije čarobne puške kojima može nebrojeno puta pucati bez punjenja. Zatim

je ovdje još jedan mladi crni ždrijebac koga jaše sin onog malog lupeža s rijetkim

brkovima. Napokon je ovdje i vrlo vrijedna bijela kobila na kojoj jaše šeik Amad el

Gandur. Vele da Hadedini imaju sa sobom i jednog izvrsnog šarca.

— Misliš li da su ti konji bolji od moje crne perzijske kobile?

— Nisu. Tvojoj kobili nema ravne. Njezin rodovnik doseže sve do Nadir-šahove

staje.


— Moramo se domodi ovih konja! Nitko ne smije pucati u njih, osim ako se

nađe u smrtnoj opasnosti. Do toga, međutim, nede dodi jer demo tako brzo

napasti te šugave pse da nede uopde nadi vremena da nas ugrizu.

Nažalost se izvidnik vratio, izjavivši da nije opažio ništa sumnjivo. Na to Asad

Ahmed odredi:

— Cnda zapalite vatru da uzmognemo jesti. Kad izađe mjesec, poj aha t demo

dalje do brda na kojem logoru ju Hadedini.

Izvidnik upita:

— Onda moram prije napadaja gore da vidim spavaju li ili gori li vatra?

— To svakako moramo ved unaprijed znati. Podi deš ispred nas da sve javiš.

Kurdi su počeli obilaziti drvede i grmlje u okolini logora tražedi suhe grane. Vatra

me je morala odati pa je, dakle, bilo najbolje da se brzo povučem. Stigao sam do

svojih drugova, a da me Bebeji nisu primijetili i odšuljao se zajedno s njima.

Najprije smo išli oprezno da ne izazovemo nikakav šum, a kad smo se toliko udaljili

od neprijatelja da nas oni više nisu mogli čuti, nismo trebali biti više toliko oprezni.

Halef je bio veoma radoznao što sam čuo. Rekoh mu, a on me upita:

— Misliš li da de napasti ved nodu?

— Mislim. Smeta me samo ono što je vođa rekao da je važno hode li glasnik biti

dovoljno brz. Kakvog li je to glasnika mislio?

— Tko to zna?

— Ipak bi bilo dobro da to znamo. U položaju kakav je naš ne može čovjek

nikada biti dovoljno oprezan. Nabrojio sam jedanaest ratnika, zajedno s izviđačem

dvanaest. Nije li vođa odaslao glasnika da dovede ljude?

— To znači da bi se onda u blizini moralo nalaziti još više Bebeja?

— Zašto ne? U tom slučaju bismo zapali u tešku nepriliku.


— Ja se ne bojim, sidi.

— To znam, dragi Halefe, ali nekako me podilazi osjedaj da ovo nede dobro

svršiti.

— Ne brini se! Koliko li smo puta bili u još vedoj opasnosti pa smo se uvijek

sretno izvukli. Tako de biti i danas i sultra. Sto kaniš poduzeti? Hodemo li čekati na

napadaj ili demo prvi napasti?

— O teme ne mogu ja odlučiti. Ti znaš da je Amad el Gandur zapovjednik.

— Da, na žalost. Nadam se da se u međuvremenu opametio.

— Ne vjerujem. Dobro poznajem groznicu krvne osvete. Koga jednom zahvati,

tome nema spasa. Vidjet deš da i sada misli jednako kao i malo prije.

Uspesmo se do grobnice. Ved izdaleka, tek što smo prešli kroz ved spomenuti

tjesnac, obasja nas svjetlo goleme vatre.

— Kakve li pogreške zapaliti toliku vatru! — viknuh premda sam odlučio da

nedu ništa poduzeti.

-— Odmah du im redi što mislim o tome — dobaci Halef.

Hitri mališan potrči uzbrdo i vikne Hadedinima koju su jeli sjededi oko kvatre:

— Alah akbar — bog je velik, ali vaša neopreznost je još veda! Sto vam pada na

um da palite toliku vatru!

— Što te se to tiče! — ljutito de Amad el Gandur.

— Vrlo mnogo. O tome može ovisiti moj život.

— Tvoj život ionako ne vrijedi ništa.

— Tako! Da nisi sav lud od osvetoljubivosti, odgovorio bih ti oružjem. Bebeji su

stiglii da nas napadnu, a vi ste za njih zapalili vatru da bi nas njihovi meci mogli

posve sigurno pogoditi.

— Bebeji? Lažeš!


— Pazi što govoriš! Ja sam Hadži Halef Omar i još nikad nisam lagao. Izvidnici

Bebeja su vas uvjerili da su Sorani pa su od vas doznali sve što su htjeli znati. Onda

su se vratili da ovamo dovedu krvnog osvetnika Ahmeda Asada, sina Gazala

Gaboje. On se nalazi nedaleko odavde i kani vas napasti.

To je Hadedine ipak malo izbacilo iz ravnoteže pa zaitražiše od Halefa da im sve

ispripovjodi.

— Zapravo niste vrijedni ni jedne moje riječi — odvrati ovaj.

— Vi ste se odvojili od mog siđija i zato bismo trebali odjahati odavde

i ne brinuti se više za vas, ali ja znam šito mi je dužnost pa du ispuniti vašu molbu.

Efendija, ja i moj sin Kara Ben Halef, prišuljali smo se logoru Bebeja i prisluškivali

što. govore. Da to nismo učinili, omi bi vas nodas poklali kao ovce koje nemaju ni

pastira ni zaštitnika.

Sad je ispripovijedao ono što smo učinili, vidjeli i čuli, sve to na svoj slikoviti način i

završio ozbiljnim opomenama. Ved sam povjerovao da njegov izvještaj nede ostati

bezuspješan, kad se Amad akosi na nj.

— Suti! Ne trebamo tvojih opomena. I sami znamo što treba da radimo.

Nabrojili ste dakle dvanaest Bebeja?

— Jesmo. Ako hodeš provjeriti, pođi onamo pa broji sam.

— Pa zašto onda podižeš toliku buku? Dvanaest protiv dvadeset!

— Ali moglo bi ih dodi i više jer je Ahmed Asad spominjao nekog glasnika.

— Neka dođu! Ne bojimo ih se. Što se toliko dereš zbog naše velike vatre?

Upravo ta vatra je dobra za napadaj. Sjest demo u sjenu pa nas Bebeji nede modi

ugledati, ali mi demo ih opaziti odmah čim dođu i poslati im naše metke.

— Ali mi smo odlučili da ovaj naš put bude miroljubiv!

— Suti! Kurdi dolaze da nam se osvete; moramo se braniti. Ti pasji sinovi nisu

vrijedni da žive pod nebom; treba ih zbrisati s lica zemlje!


— Dobro, šutjet du, ali vi dete plakati i zavijati zbog onoga što de se dogoditi!

Halef se okrene i ode onamo gdje su sjedili Omar i Englez.

Odlučio sam da du šutjeti, ali nisam mogao odoljeti. Možda mi ipak uspije da

spriječim krvoprolide. Hadedini su mogli ostati ovdje gore, a Bebeji dolje na svojim

grobovima pa uzajamnu osvetu odgoditi za kasnije. Zato sam još jednom pokušao

da ih nagovorim na mir.

— Amade el Gandure — počeh — ja sam bio tvoj prijatelj i drug pa bih i sad to

htio biiti. Nisi li danas ubacio kamen u otvorenu grobnicu i time potvrdio da ti je

otac osveden? Zašto hleptiš za novom krvi?

— Osveta nije bila mrtva — promrmlja on — ona je samo spavala pa se i

probudila.

•— Ne, nije tako. Osveta još i sad spava i ne želi se probuditi, ali upravo ti je

pokušavaš probuditi. Tko raspaljuje vatru, neka bude oprezan i neka najprije

promisli jer bi i sam mogao zaglaviti.

— Misliš li da trebam tvoje savjete?

— Da, upravo to mislim. Baš sada bi ih trebalo otvoreno prihvatiti. Ne želim se

hvalisati, a ne tražim ni da mi itko plati ono što sam činio. Ali danas, gdje se radi o

tako krupnim stvarima, pa i o tvom životu, moram te podsjetiti na tamnicu u

Amadiji u kojoj bi zaglavio da te nisam spasio iz nje. Kad bi tvoj otac, koji je onda

bio s nama, bio još živ, on bi te savjetovao da slušaš moje riječi.

— Ne bi — planu on. — To on ne bi učinio jer su ga tvoji savjeti i tvoje riječi

upropastile. Ti i ne spadaš k nama. Da te slušamo, propali bismo i mi kao što je

propao i moj otac. Ja želim osvetu, želim krv i provest du ono što hodu!

Uvidio sam da je sav moj trud uzaludan pa odoh k svojim drugovima i sjedoh kraj

njih. Nalazili smo se u dubokoj sjeni, a i Hadedini su se sad zaklonili na tamnim

mjestima da bi svojim mecima dočekali Kurde ako ih ovi napadnu.


Englez je vrlo malo razumio od onoga što smo govorili pa sam mu morao sve

rastumačiti. Kad je to čuo, reče:

— Tvrde glave! Mislite li da i Bebeja imaju isto taiko tvrde glave?

— Sigurno, ser David.

— Onda de ipak dodi do sukoba.

— Vjerojatno. No ipak du pokušati da spriječim ono najgore.

— Kako dete to učiniti?

— Zasad ne mogu činiti ništa drugo, ser David, nego da obavijestim Ahmeda

Asada da znamo za njegove namjere. Onda vjerojatno nede učiniti ništa, bar zasad

ne.

— Napast de nas danju.

— To demo još vidjeti. Možda dotle dođem na kakvu spasonosnu misao.

— Ah kako de taj Kurd doznati da znamo kako nas kane napasti?

— To de mu redi njegov izvidnik kojeg kani poslati ovamo da dozna spavamo li i

gori li vatra.

— Kako dete to izvesti, mister, sidi 1 efendijo?

— Uhvatit du izvidnika.

— Oh, oh, uhvatiti!

Premda je bilo tamno, ipak sam opazio kako su se Lindsayeva usta razvukla u

otvoreni četvorokut, a nos mu se blaženo zaljuljao. On me zgrabi za ruku i nastavi:

— Znate što, ser? Na čitavom ovom putu ovamo nisam mogao učiniti ništa, baš

ništa. Htio bih da ovih svojih osam prstiju stegnem Kurdu oko vrata. Što mislite?

Rado du platiti stotinu funti sterlinga i još jednu funtu povrh toga!


— To možete dobiti i besplatno, ser David. Ne protivim se, ali uz uvjet da ja budem

prisutan i da se tačno ravnate po onome što vam reknem.

— Well, pristajem! Yes! Bebej, prsti, vrat, propisi, izvrsno, neu-poredivo!

Naposljetku opet pravi život!

To je viknuo tako glasno da sam ga morao zamoliti da ostane miran.

Malo kasnije izađe mjesec. Pretpostavio sam da de Kurdi krenuti iz svog logora na

livadi. Sišao sam s Englezom, ne obavijestivši Hadedine o onome što sam kanio

učiniti, dolje do klanca da se ondje sakrijemo. Bududi da je gornja polovina klanca

bila osvijetljena vatrom Hadedina, prošli smo taj dio i legli na neosvijetljenom

kraju iza nekog grma, jedan kraj drugoga. Mogli smo pretpostaviti da nas uhoda

nede opaziti.

— Hode li dodi? — upita Englez koji je jedva čekao da zgrabi Bebeja.

— Svakako — odvratih. — Tako je rekao njihov šeik Ahmed Asad. Ali sad šutite

da ga prije čujemo, nego što ga ugledamo.

Ležali smo otprilike četvrt sata. Odozdo je dopirao onaj jednolični, a ipak tako

mnogoznačni šum šume, no ja začuh iz dubine i jedan drugi mukliji zvuk.

— Oujte! — šapnuh Lindsayu.

— Ne čujem ništa — odvrati on.

— Ali ja čujem. To je topot konja na mekom tlu livade. Dolaze!

— Welll Mora da imate dugačke uši, ser! Mislim da vam vise sve onamo dolje

gdje se nalaze oni lupeži. Vi ste pravo čudo od djeteta pa bi vas trebalo prikazivati

na sajmovima.

— Hvala, ser David! Ali sad pripazite jer de se izvidnik ubrzo uspeti ovamo.

Prošlo je otprilike pet minuta kad začuh kako se otkotrljao kamen.

— Dolazi — šapnuh Englezu. — Zgrabite ga za vrat, ali odmah tako čvrsto da ne

uspije ni pisnuti.


— A onda?

— To je .moja stvar.

Sad začusmo tihe korake, a nekoliko trenutaka kasnije ved ugledasmo čovjeka.

Mjesec ga je jasno osvjetljavao dok smo mi ležali u sjeni klanca. Sigurno je to bio

najbolji uhoda Kurda, a ipak je bio slab izvidnik. Ja bih se na njegovom mjestu

kretao u tamnoj sjeni iza grmlja i puzao bih dck se on približavao uspravno.

Koračao je polako i oprezno. Došavši u blizinu, zastane da osluhne. Bududi da nije

ništa sumnjivo vidio ni čuo, krene dalje da zađe u klanac. Morao je prodi pokraj

nas. Sad gurnuh Limdsaya laktom. On se uspravi onako dugačak, a Kurd ga

odjednom ugleda i prestrašeno uz-maknu za korak. Prije nego što se uspio snadi i

viknuti, Englez mu je rukama stegnuo vrat.

— Imam ga! — reče L:ndsay. — Što nad?

— Položite ga ovamo.

Podigao sam Bebejeve noge i Englez ga položi na zemlju. Iznenađeni čovjek nije ni

pokušao da se brani. Izvuikoh nož i pritis-nuh vrh oštrice o izvidnikova prsa, a

zatim zamolih Lindsaya da mu skine ruke s vrata i zaprijetih mu se:

— Izgovoriš li i jednu glasnu riječ, probost du te. Naprotiv, budeš li me

poslušao, nede td se ništa dogoditi.

Neko je vrijeme hroptao, a onda duboko udahnu. Ipak se nije usudio pisnuti.

— Kako vidiš ne prati te uvijek sreda u špijuniranju — nastavili. — Jednom ti je

uspjelo kad si danas sa svojim drugom prvi put bio ovdje. Ali sad si izgubljen ne

budeš li se vladao onako kako ti ja to zapovijedam. Odgovaraj na moja pitanja, ali

tako tiho da ih samo mi možemo čuti. Ahmed Asad se sigurno s vama ulogorio

dolje u dolini?

Špijun ne odgovori. Očito je razmišljao kako bi se trebalo u takvom položaju držati.

Ja ponovih pitanje, čvrsto pritisnuvši nož.

— Hodi1, nemoj me probosti! — brzo me zamoli. — Da, mi smo


dolje.

— Koliko vas je?

— Dvanaest.

— Ali de ih dodi još više?

— Nede.

1 Gospodin.

— Ta vi ste poslali glasnika! Čemu?

— Zar i to znaš — uzdahnu on.

— Znam.

— Tko si ti, hodi?

— Mislim da me poznaješ. Pogledaj me! — odgovorih pa izađoh iz sjene u

jasnu mjesečinu.

— Stranac sa čarobnim puškama! — promuca.

—Da, to sam ja. Odgovori na moje.pitanje!

Poslušao me je tek pošto je neko vrijeme razmišljao.

— Ne mogu sam sebi razjasniti kako to možeš znati, ali istina je da smo poslali

glasnika. On je odjahao do Gibraila Mamraša.

— Aha, dakle u kudu šaka Kurda iz plemena Džijaf. Ona se nalazi dan i pola

puta odavde. Sto de tamo?

— Donde je daleko, ali to je najbliže mjesto gdje možemo dobiti mesa i brašna.

Došli smo da se pomolimo na grobu naših suplemenika pa ne možemo odlaziti u

lov. Zato smo od Mamraša htjeli kupiti hrane.

— Od njega? Hm! Ta on je Džijaf, a vi ste njegovi neprijatelji.

— Više nismo, hodi.


— Neka ti bude! Ja ti ne vjerujem. Čuvaj se. Vi ste nas htjeli napasti, to tačno

znamo. Ah vidiš da smo zaposjeli pristup na ovo brdo. Tko mu se približi, ustrijelit

demo ga.

— Hodi, ne želimo vam učiniti ništa nažao.

— Šuti! Ja to bolje znam. Ali mi smo došli ovamo samo zato da bismo mrtvome

iskazali čast, a ne zbog borbe. Zato du prema vama postupiti drukčije nego što bih

zapravo morao postupiti. Zašto da se borimo kad osveta spava? Zašto da iz

posmrtne svečanosti nastane uzajamno ubijanje i klanje? Ustani! Puštam te na

slobodu. Sidi dolje Ahmedu Asadu, vašem vođi, i odnesi mu moju poruku. Nudim

mu mir. Neka obje strane izvrše svoje pobožnosti na grobovima, a zatim neka odu

kamo god hode.

— Ne, to ne smije biti! — viknu netko kraj mene. Amad el Gandur izađe iz

klanca u kojem se potajice sakrio i nastavi prijetedi:

— Kako možeš odlučivati o nama, a da me nisi ništa pitao? Vidio sam da

odlazite; niste se vratili. Odmah sam znao da namjeravate izvršiti nešto protiv

moje volje pa sam pošao za vama. Stigao sam do klanca, i čuo vas kako govorite.

Čuo sam sve pa ti kažem

da nemaš prava moliti za mir. Ja bih se uopde stidio da te kurdske pse molim za

mir! Znaš li to?

— Ja sam im ponudio mir, ja njima, a nisam moljakao za nj. Znaš li to? Ti si se

odvojio od mene pa možeš, raditi što god hodeš. I ja du raditi ono što hodu.

— Dobro, radi! Ah ovaj Kurd je naš zarobljenik. Predat deš mi ga!

— Ne, to nedu. Još nikad nisam prekršio riječ pa du i sad ostati na onome što

sam rekao. On je slobodan.

— Nije slobodan! — viknu Amad el Gandur, zgrabivši Bebeja za ruku. -— On je

moj i ja se zaklinjem Alahu da du...

— Stoj ne zaklinji se! — prekinuh ga. — Ne bi mogao održati zakletvu.


— Održat du je i kažem ti da du svoju volju provesti pa bilo to i oružjem.

— I protiv mene?

— Protiv svakoga tko mi se opre!

— Dobro! Kako god hodeš! Ako za tebe nemaju više nikakve vrijednosti

prijateljstvo, zahvalnost i promišljenost, onda među nama neka odluči nož. Danas

de biti upravo kao i onda s Gazalom Gabojem i ti deš morati platiti svoju

tvrdoglavost. Rekao sam da taj Kurd ima biti slobodan i ne dopuštam da se krši

moja riječ. Skidaj ruku s njega!

— Nedu! — škrinu šeik.

— Skidaj je, jer du te inače oboriti na zemlju! Ti znaš kako udaram!

— Samo udari! Usudi se! — zaprijeti se on i zamahnu nožem 'na mene ne

ispuštajudi Kurda.

Zamahnuo sam šakom, ali smjesta spustih ruku jer je u taj čas, u našoj blizini, iza

grma, planuo hitac, a zatim još jedan: Amad el Gandur ispusti Kurda i napola se

okrenuvši zatetura prema stijeni. Kurd pobježe, a iza grma skočiše dva čovjeka i

napadoše Engleza i mene u namjeri da nas obore kundacima.

Kako to ved biva u takvim trenucima, sve se odvija mnogo brže nego što se može

ispripovjediti. Skočio sam ususret prvom napadaču, bacio se ustranu i svom

snagom ga udario šakom ispod pazuha uzdignute lijeve ruke. On ispusti pušku,

kriknu i odleti pet, šest koraka daleko pa tresnu o zemlju poput vrede.

Međutim je drugi Kurd skočio do Lindsaya, zamahnuvši 'kundakom ali ga nije

pogodio jer je i Englez izbjegao udarcu. Ja brzo priskoeih, oborih Kurda na zemlju i

zadržah ga dok mu Lindsay nije izvukao nož i kuburu iz pojasa. Mjesec mu je

obasjao lice i ja prepoznah Musafira, brata šeika Gazala Gaboje kojeg sam dobro

poznavao i koji mi je bio onom prilikom skloin. Kako de se čitalac sjetiti, taj mi je

čovjek bio dužan zahvalnost jer sam ga zaštidivao pred Hadedinima i pustio ga iz

zarobljeništva. Da nije bilo mene, oni bi ga ustrijelili.


Onaj drugi napadač, koga sam odbacio, podigne se i pobjegne. Nisam ga pokušao

uhvatiti premda mi je Englez doviknuo:

— Eno onog lupeža, bježi! Zadržite ga, ser!

— Pustite ga da bježi, ser David — odgovorih. — Ovdje imamo mnogo

vrijednijeg čovjeka.

— Koga to? Ah, to je brat onog šeika kojeg smo onda svakako trebali ubiti!

— Jeste. Brzo s njime u klanac! Moglo bi stidi još više Kurda. Ja du uzeti njega, a

vi ponesite Amada el Gandura.

— Ja ne trebam nikoga, mogu i sam hodati — izjavi šeik, videdi da mu Lindsay

želi pomodi. — Tome si ti kriv, efendijo. To ti nikad nedu zaboraviti. Htio si me

udariti, a sad sam ranjen. Između nas je sve svršilo, jednom za uvijek.

Amad zatetura u klanac, a nas dvojica pođosmo za njim. Kad smo prošli kroz

klanac, naiđosmo na Halef a i njegova sina.

— Sidi, čuli smo pucnjavu. Što se dogodilo? — viknu Halef.

— Napala su nas dva Kurda. Možda de ih dodi i više. Zasjedni ovdje s Karom u

klancu i pripazi! Pucajte na svakog neprijatelja koji se približi.

Njih dvojica iščezoše među pedinama. Hadedini su čuli pucnjavu pa se okupiše uz

vatru oko svog šeika i stadoše se glasno prijetiti. Nisam se osvrtao na njih jer sam

htio razgovarati s Bebejom. Nismo ga više držali. Naslonio se na stijenu i mračno se

zagledao preda se.

— Sad sam po drugi put pao u tvoje ruke, hodi.

— Jesi, i to mi nije drago. Ti si mi sam onda rekao da sam ti spasio život i čast.

Postao sam tvojim prijateljem pa ipak si malo prije pucao u mene!

— U tebe? Varaš se. Poslali smo izvidnika ina brijeg, ali nam je odviše dugo

ostao ondje. Zato sam se ja s još jednim ratnikom odšuljao gore. Opazio sam vas i


čuo tvoje miroljubive riječi, a vidio sam i to da je tvoj prijatelj potegao nož. Zato

smo opalili u njega.

— Dakle znaš da se ne želim boriti s vama?

— Znam.

— Dobro! Ti si još i danas moj prijatelj kao što si bio i onda. Slobodan si. Možeš

idi.

— Zar zaista, hodi? — upita Musafir kao da ne vjeruje.

—Ti znaš da ja ne želim prolijevati krv. Vani leži vaše oružje. Poberi ga i ponesi sa

sobom. Reci Ahmedu Asadu da želim mir! Ja du sutra prije podne dodi u vaš logor

da pregovaram s njime.

— Sto? Usudit deš se da dođeš? — začudi se Kurd.

— Nemam što da se usuđujem. Tačno znam što radim. Ne bojim vas se,

premda ste nam brojem premodniji.

— Zar i to znaš?

— Znam. Vaš izvidnik mi je lagao. Rekao mi je da je glasnik otišao Gibraelu

Mamrašu da kupi hrane. To je mogao nabajati bilo kome, ali ne meni. Glasnik je

doveo još vaših ratnika.

— Da, tako je, hodi. Nalazimo se na ratnom pohodu protiv Kurda iz Rum oka i

Pir Mama. Ahmed Asad je skrenuo s puta da pohodi ove grobove, a onda nam je

poslao glasnika da brzo dođemo za njim jer da se i Hadedini nalaze ovdje. Naši se

ratnici žele osvetiti.

— Koliko ih je?

— Stotinu i dvadeset. Izgubljeni ste jer je ovdje loše mjesto.

— Da, mjesto je loše, ali naše je oružje zato dobro kao što i sam znaš.

Uostalom, ne radi se samo o oružju, ved i o čovjeku koji ga nosi. Ponavljam ti da

vas se ne bojim. Siđi dolje i reci to svojima! I za njih je bolje da se vladaju kao da


nas uopde nema ovdje. Inače bi se i njihov ratni pohod mogao lako pretvoriti u

poraz.

— Hodi, ne poznajem nikoga koji bi tako mislio, govorio i postupao kao ti. Jesu

li u tvojoj domovini svi ljudi takvi?

— Nisu. Posvuda ima dobrih i zlih ljudi. Ali ti znaš da ja ne žeđam za ljudskom

krvlju pa ni za krvlju svojih najgorih neprijatelja. Idi dakle! Ja du sutra prije podne

sidi dolje. Ali reci Bebejima da demo se nodu ovdje braniti i da demo ustrijeliti

svakoga koji bi se usudio da nam se približi prije zore.

-— Ja du to isporučiti, hodi, pa neka bude onako kako hodeš: vidjet deš da sam tvoj

prijatelj.

— Jesi li i prijatelj mojih drugova?

— Nisam, jer su oni neprijatelji mojeg plemena. Prema njima nemam nikakve

obaveze. Ostaj mi zdravo! A ako se sutra ponovo sretnemo, onda bih želio da ti

mogu biti od koristi kao što si ti bio meni.

Musafir ode, a ja odredih Halef u i njegovom sinu da ga puste da prođe. Englez nije

razumio ni jedne riječi našeg razgovora na kurdskom jeziku. Zato me upita:

— Pustili ste ga, ser? On bi vam mogao poslužiti kao talac.

— To ne bih smio učiniti jer sam nekad s njime sklopio prijateljstvo i

pobratimstvo. Budite sigurni da de sad za nas učiniti mnogo više nego što bi nam

mogao koristiti kao talac.

— Well, kako god hodete. Ali onaj drugi klipan je također pobjegao! A ja sam

ga tako lijepo zgrabio za vrat! Čudan ste vi čovjek.

Sigurno bi i dalje govorio, ali ga prekinu Amad el Gandur koji je sad naglo prišao k

meni, držedi se mrko. Burmus mu je bio sav krvav. Bio je ranjen u rame.

— Ne vidim onog Kurda! — ljutito viknu dok su mu oči bijesno svjetlucale.

— Ni ja ga ne vidim — mirno ađgovorih.


— Kamo je otišao?

— Dolje u svoj logor.

— Tko ga je pustio?

— Ja.

— Efendijo, hodeš li da te udarim? Taj šugavi pas je pucao u me, a ti si ga

pustio da ode! Ponovo te pitam, hodeš li da te udarim?

— Zar ne znaš više da sam onom prilikom postao njegovim prijateljem?

Musafir mi nije učinio ništa nažao pa sam ga pustio na slobodu.

— Ali mene je htio ubiti! Vidiš li krv na mojoj odjedi? Ona traži osvetu.

— Tome si sam kriv, Amade. Musafir nije htio ništa poduzeti protiv nas. Ali kad

je vidio da si podigao nož na mene, njegovog prijatelja, pucao je.

— Onda si ga morao predati meni!

— On se nalazio u mojim rukama, a ne u tvojim. Mogao sam raditi što sam

htio. Ako ga želiš, samo pođi po njega.

— Zar se zaista usuđuješ da tako govoriš sa mnom? Po tredi put te pitam:

hodeš li da te udarim?

— A ja ti po tredi put odgovaram na to pitanje. Sam si rekao da više nemamo

nikakve veze. Ostavi me na miru.

Moja mirnoda ga se dojmila, no ipak se morao silno napregnuti da se obuzda.

Hadedini su također prišli bliže i stajali iza njega. Da ih je pozvao da me zgrabe,

zaista ne znam bi li ga poslušali ili ne. Svi su žeđali za borbom i osvetom. Prošao

sam kraj Amada el Gandura i uputio se između Hadedina. Nisu se usudili da mi

zakrče put. Onda se još jednom okrenuh šeiku i rekoh:

— Uostalom, taj Kurd je govorio o tome da smo izgubljeni jer se ovdje

nalazimo na lošem mjestu. Njegova se četa ne sastoji više od dvanaest ljudi ved od

stotinu i dvadeset ratnika. A sad gledaj kako deš s njima izadi na kraj.


— Stotinu i dvadeset? To je laž!

Pravio sam se da ne čujem tu uvredu i prišao k svom konju, legavši kraj njega.

Kasnije sam zamijenio Halefa i njegovog sina pa sam sve do jutra ostao budan u

klancu.

To nije bila sretna nod. U Hadedine kao da je ušao sam đavo. Kako su se samo

razveselili mom dolasku! Koliko poštovanja i sklonosti su mi pokazali! A sad su

odjednom bili gotovo neprijateljski raspoloženi prema meni. To je bilo pijanstvo

osvete. Tko ga nije iskusio, jedva može vjerovati kakav utjecaj vrši ono na

poludivlje ljude. Ta i u našim civiliziranim zemljama se nerijetko događa da čovjek

odbacuje čast i cijelu svoju životnu sredu zbog osvete koja je kadšto upravo

smiješna. Ako to čine Evropljani, kako da onda osuđujemo Beduine, Indijance,

Hotentote ili australske domoroce?

Tim mislima sam se bavio nodu, a kad je svanulo, odoh k svom Riju da ga

nahranim. Liznuo mi je obraze i ruke i bio veoma nježan jer nodu nisam bio kraj

njega. Čeznuo je za mnom. Sa sobom sam bio ponio vredicu datulja i dao sam mu

ih dosad svega nekoliko jer smo uvijek nalazili dosta trave. Ovdje gore je,

međutim, paša bila vrlo oskudna, a kako sam slutio da bi danas moglo dodi do

borbe i da bi moj život mogao ovisiti o brzini i istrajnosti moga konja, dao sam mu

da pojede sve datulje.

Pametna je životinja znala da se ne smije glasno javljati. Voljela bi zarzati, to sam

vidio po njoj, ali kako se nije -usudila, više put se javila glasom koji je ležao negdje

između rzanja i soptanja. Gotovo bih mogao redi da je Ri slutio što ga očekuje i da

mi je posljednji puta htio pokazati svoju ljubav i oprostiti se od mene. Ne stidim se

da priznam, kako mi danas, dok ovo pišem, iz očiju kaplju veoma nemuževne suze.

I Amad el Gandur nije spavao. Naslonio se leđima na grobnicu svoga oca i mračnim

pogledima pratio svaki moj pokret. Rana mu sigurno nije bila laka jer su mu oči

titrale kao da ga ved hvata vrudica. Usprkos svemu što se nodas između nas desilo,

prišao sam k njemu da ga upitam kako mu je i da mu ponudim svoju pomod, ali on

naglo okrenu glavu od mene i reče:


— Nosi se! Ne želim da me više ni takneš!

Sad sam Halefa opet poslao na stražu u klanac, prebacio opetusu preko ramena i

sišao s brda da pođem Bebejima. Halef je svakako htio sa mnom, ali ja to nisam

dopustio. Opasnost je bila prevelika, a da bih smio još nekoga povesti u nju.

Šuljao sam se od grma do grma da me ne opaze jer sam se htio iznenada pojaviti

među Bebejima. Onda ugledah jednog od njih naslonjenog na drvo. Gledao je

uzbrdo kao da odande nekog očekuje. To je bio Musafir. Znao je da du dodi. Je li mi

htio nešto saopditi? Izašao sam iz grmlja a kad me on ugleda, brzo mi priđe i reče:

— Hodi, ti si moj prijatelj. Zato te moram spasiti. Odvoji so brzo od Hadedina

jer deš biti izgubljen zajedno s njima. Napast demo vas najkasnije za četvrt sata.

— Ne možete se probiti kroz klanac ako ga budemo branili.

— Nedemo dodi s te strane.

— Ah, dakle se kanite uspeti uza stijenu?

— Tako je. Odmah, čim je svanulo, potražili smo put i otkrili mjesto na kojemu

se možemo uspeti. Ni jedan Beduin, stanovnik ravnice. ne bi se mogao uspeti

onuda, ali Kurdi stanuju u planinama i umiju se dobro penjati.

— Mi demo vas i ondje dočekati!

— Da, sad kad sam ti to kazao. To znam. Vidiš koliko sam ti zahvalan jer

izdajem svoje suplemenike. Ali to ti ipak nede ništa koristiti jer demo vas napasti s

dvije strane, također s klanca.

— Hm! Gdje ste se ulogorili? Još uvijek ravno ispod nas?

25 Zutl liarambaSa

— Nismo. Povukli smo se oko pola brda. Više ti ne smijem redi. Ispunio sam

svoju dužnost prema tebi, a sad ti radi što god hodeš!

Musafir se okrenu i odjuri, a ja se brzo uspeh uz brdo. Zabora-vivši na jučerašnju

prepirku i na današnje Amadovo vladanje, do-viknuh Hadedinima:


— Na oružje, ljudi! Bebeji de nas napasti. Ovdje na klancu, a isto tako tamo

prijeko gdje se dade uspeti uza stijenu.

Amad skoči na noge i upita:

— Gdje su sad?

— Povukli su se oko brda na sjevernu stranu. Musafir mi je to rekao. Zato

zahtijevam da mu ne naudite! Ne pucajte u njega! Štedite neprijatelja koliko god

možete! Pucajte u noge! Ja du sa svojom opetušom...

— Suti! — dreknu Amad el Gandur na me. — Sto nam ti imaš zapovijedati! Sad

sam ja zapovjednik pa de biti onako kako ja kažem. Nedemo čekati dok nas ne

napadnu s dvije strane. Iznenadit demo ih! Napast demo ih! Uzmite oružje i konje,

hrabri ratnici Hadedina! Odvest demo konje dolje na mjesto gdje možemo

uzjahati, a onda demo se zaletjeti usred tih šugavih pasa i...

— Zaboga, samo to ne! — upadoh mu u riječ. — Morate uzeti u obzir. ..

— Suti! — prodere se šeik ponovo. — Misliš li da se ja ne razumijem u rat? Ne

trebamo ni tvoju pomod ni tvoje savjete. Ostani ovdje i zadavi se svojom mudrošdu

i svojom glasovitom ljubavi prema neprijatelju! A ako je Halef zaboravio da je

postao Hadedin i da ne spada k tebi ved k nama, onda neka i on sa svojim

dječakom ostane ovdje i neka nam se više nikada ne pokaže pred očima. Ne

trebamo nikakvih kukavica!

— Kukavica? Ja? — viknu Halef. — To mi još nitko nije rekao. Pokazat du ti

jesam li kukavica. Jahat du s vama!

On prebaci pušku preko ramena i priđe k svom konju, a njegov sin učini to isto. Bio

je to trenutak krajnjeg uzbuđenja. Vidio sam da bi sve opiranje bilo uzalud pa sam

šutio. Englez me upita za razlog tog komešanja a ja mu razložih položaj.

— Hodemo li s njima? — upita me on.

— Ovdje ne možemo ostati.

— Well. Onda de ti Bebeji upoznati Davida Lindsaya! Yes.


— Nemojte tako, ser David! Ne pada mi ni na um da s tim poludjelim ljudima

jurim ravno u propast. Volio bih ih zadržati, ali vi i sami vidite da me ne slušaju.

Pojahat du za njima pa demo vidjeti što treba da radimo. Volio bih da se ta stvar

svrši bolje nego što mi to moje slutnje govore.

Hadedini se proguraše kroz klanac. Halef i njegov sin bili su posljednji.

— Sidi — doviknu mi on. — Ljutiš li se na me? Zar da Hana, najbolja među

ženama, čuje da sam kukavica?

— Ne. Na žalost moraš s njima. Tvoja čast to zahtijeva. Ali ostavi Karu kod

mene.

— Ne. sidi. Ni njemu nitko ne smije redi da je kukavica kao ni meni. Hadži Halef

Omar ne dopušta da mu itko prlja ime. Poginemo li, pozdravi moju Hanu, tu ružu

među cvijedem i reci joj da nismo drhtali pred smrdu. Utješi moju dobru ženu, a ti

mi ostaj zdravo, moj dragi, dragi sidi!

On požuri za ostalima. Omar Ben Sadek ostao je uz nas.

— No, a ti? — upitah ga.

— Ja ostajem uza te jer nisam lud -— odvrati on. — Neka me samo smatraju

kukavicom. Moj ponos ne sluša takve budale.

— Imaš pravo. Uostalom, i ti deš imati priliku da pokažeš svoju hrabrost. Hajde,

krenimo.

Uzeli smo konje za uzde i pošli. Kad smo izašli iz klanca, Hadedinima više nije bilo

ni traga. Nisu mogli da dovoljno brzo utrče u nesredu. Dolje u dolini uzjahasmo i

krenusmo njihovim tragom. Našli smo mjesto na kojem su logorovali Bebeji.

Tragovi kopita njihovih konja vodili su odavde prema sjeveru oko brda. Zapadni

izdanak brda prelazio je u ravnicu, široku sigurno dva kilometra.

Upravo smo, jašedi tom dolinom, skrenuli prema zapadu kad za-čusmo pucnjavu i

divlju viku. Borba je počela. Pojahasmo brže. Pucnjava je i dalje odzvanjala.


— The devill — viknu Englez kojeg kao da je počela obuzimati borbena

groznica. — Kurdi de naše Hadedine poklati do posljednjeg čovjeka ako se ne

požurimo- Naprijed, naprijed!

Lindsay podbođe konja i pojudi u galopu, a Omar i ja jednakom brzinom za njim.

Sad je pucnjava prestala, ali bitka se još pojačala.

Uto se pred nama otvori dolina i mi ugledasmo pred sobom bojište. Ovdje su

logorovali Bebeji. Kao što sam predvidio, napadaj nije

uspio. Ugledali smo mrtve i ranjene na zemlji. Oni ratnici Hadedina, koji su

preživjeli, bježali su ravnicom, a Bebeji su ih progonili. Nalijevo ugledah Amada el

Gandura kako juri na svom bijelcu, a petorica Kurda za njim. Onaj na čelu jahao je

na divnoj perzijskoj kobili. To je bio šeik Ahmed Asad. Upravo ispred nas bježao je

mali Kara Ben Hadži Halef, a iza njega jedan Kurd jašudi na perzijskom riđanu. I

ovaj konj je bio veoma plemenit kako sam to opazio na prvi pogled. Odmah iza

Kurda jahao je Halef da zaštiti sina, ali njegov konj nije bio dovoljno brz da

dostigne riđana. Na ostale jahače nisam se obazreo jer sam vidio da se Kara nalazi

u najvedoj opasnosti. Morao sam mu priskočiti u pomod.

— Brzo za dječakom! — doviknuh svojim drugovima. — Ri, Ri, kavam, kavam —

brzo, brzo.

Projurili smo kraj bojišta. Ono nekoliko Kurda, koji su se ondje bavili ranjenicima,

pokušalo je da opali u nas, ali puške su im bile prazne. Jurio sam kraj Kurda, ne

obazirudi se na Omara i na Lindsaya, ved sam gledao samo dječaka komu se

perzijski riđan sve više primicao.

Upravo ispred nas obrubljivao je dolinu šumovit brijeg na čijem podnožju se slijeva

otvarala široka dolina. U njoj je sad nestao Amad el Gandur, a Ahmed Asad tik iza

njega. Onuda je krenuo i Kara Ben Hadži Halef, a za ovim Kurd, a onda Halef. Brzo

sam mu se približio. Cuo me je gdje dolazim, okrenuo se u sedlu i doviknuo,

prepoznavši me:

— Sidi, spasi mog sina! Moj konj nije dovoljno brz.


— Je li on ved primijenio tajnu?

— Nije.

— Onda je sve u redu. Pojaši za mnom i ne brini se više ni za što.

Rekavši to projurih kraj njega. Bilo je kao da je brzi vlak projurio kraj polaganog

teretnjaka. Sad smo stigli u dolinu i ubrzo sam bio svega nekoliko konjskih duljina

iza riđana. Jahač na njemu se okrenu, ugleda me i podrugljivo doviknu:

— Jesi li to ti, kaurine? Stigni me ako možeš! Ja sam Nisar Hared, drugi sin

Gazala Gaboje!

On trgnu kuburu iza pojasa i opali u me, ali me ne pogodi. Onda posegnu iza sebe,

uhvati rep svoga konja i viknu:

— Galibe, Galibe, naprijed!

To je bilo perzijsko ime, a značilo je pobjednik. Primjenjivao je dakle tajnu svoga

konja. Kad je to čuo progonjeni dječak, pobjedonosno se nasmije. Vidio sam kako

je Asilu Ben Riju položio ruku medu uši. Nisam čuo što je kazao, ali sam opazio

posljedice. Vranac je bio ravnopravan sin moga Rija: tajna je djelovala i on pojuri

dvostrukom brzinom, a riđan gotovo isto tako brzo za njim.

Kad je Kurd opazio da de vjerojatno zaostati, skine pušku s leđa da je jašudi nabije.

Htio je pucati u Karu. Zato viknuh »Ri, Ri« pa svom konju također položih ruku

među uši. Vranac duboko udahnu zraka i jurnu tako strahovito brzo da sam se za

jednu minutu našao Kurdu uz bok. Udarih ga kundakom svoje medjedarke i zbacih

s konja. Ostao je ležati kao da je mrtav. Doviknuo sam dječaku i on se zaustavi. Za

sobom ugledah Omara Ben Sadeka na njegovom šarcu, a zatim stigoše Halef i

Englez.

— Dođite brzo za mnom — zapovjedih Kari — i dovedite ovog Kurda i njegovog

konja. Ja moram pomodi Amadu el Ganduru.

Rekavši to, jurnuh dalje, primijenivši opet tajnu. Otvoreno govoredi, nije mi bilo

jasno zašto je inače tako hrabri Amad el Gandur bježao pred Ahmedom Asadom i


nije mu se suprotstavio, ali sam kasnije vidio da mu je puška bila izbijena iz ruke. K

tomu mu se i pojas razderao pa mu je zajedno s pištoljima i nožem pao na zemlju.

Šeik nije dakle imao više nikakva oružja da se brani pa ga je mogla spasiti samo

brzina njegova konja.

Nažalost mu to nije uspjelo. Oslabio je od jučerašnjeg gubitka krvi a vjerojatno i od

vrudice. Juredi pred svojim progoniteljem, morao je skrenuti na oštrom zavoju

doline. Odjednom ugleda pred sobom dugačak i visok kamen. Nije imao vremena

da mu izbjegne; morao ga je preskočiti, ali nije imao snage da pri tom pomogne

svom konju. Konj zapne stražnjim nogama za kamen i padne s druge strane stijene

zajedno s jahačem, ali sredom tako da Amad nije ostao visjeti u stremenima, ved

da ga je konj zbacio.

Ahmed Asad dojuri dvije sekunde za njim iza ugla. Tako je izvrsno vladao konjem

da je uspio da izbjegne hridinu i da se zaustavi iza nje. Ved je skočio iz sedla da se

baci na napola omamljenoga Hadedina koji je ležao na tlu. U istom trenutku

zakrenuh i ja iza zavoja i ugledah ih obojicu. Bebej je upravo podigao nož da ga

zabode Ha-dedinu u prsa.

— Stoj! Da ga nisi taknuo! Poginut deš! — poviknuh mu i čvrsto stegoh Rija da

preskočim preko hridine i da konjem oborim Bebeja. On odbaci nož, trgnu s

ramenu pušku koja je bila još nabijena i viknu:

— Samo dođi, pasji sine ! Sad si moj!

Nisam mogao zastati jer je Ri upravo skočio. Opazih da ušde cijevi gleda ravno u

mene. Hitac prasnu upravo kad je moj vranac skočio i preletio preko stijene.

Bududi da je Bebej nišanio niže nego što sam se ja u ovom trenutku nalazio usred

skoka, nije metak pogodio mene ved konja. Prožeo me osjedaj kao da sjedim na

stolcu o koji je netko udario. Brzo sam obje noge izvukao iz stremna i poletio u

luku iz sedla, dok se Ri izvrnuo naglavce i ostao ležati s druge strane stijene.

Bio sam sav van sebe pa skočih na noge i potrčah svom vrancu, ne obazirudi se na

Kurda. Metak mu je prodro u prsa. Bio je izgubljen. Sad me obuze takav bijes

kakvog sam rijetko kada osjetio. Silom se otrgnuh od konja i skočih k Bebeju, ali


prekasno, jer se on upravo vinuo u sedlo. Vidio je da sam ostao neozlijeđen pa ga

je potjerao strah prema mnom i mojim nadmodnim oružjem.

— Đavo te je opet zaštitio; ostani kod njega u paklu! — doviknu i odjuri.

Bijes koji je kuhao u meni, umalo me nije zaveo da ga ustrijelim, ali sam čak i u

tom trenutku čuo u sebi glas razbora. Ubijem li šeika Bebeja, još više du izazvati

krvnu osvetu, ali dobijem li ga živoga u ruke mogao bi mi kao talac vrlo dobro

poslužiti. Morao sam ga dakle uhvatiti. Ali kako? Moj Ri bio je mrtav. Međutim,

ovdje je stajala Amadova bijela kobila. On je još ležao na tlu i pokušavao se

uspraviti, ali je bolno zastenjao.

— Efendijo, mora da sam nešto slomio, a tvoj divni Ri je mrtav. Osveti nas na

tom Ahmedu Asadu!

— Pozajmi mi u tu svrhu tvoju kobilu — viknuh, uzjahavši na nju. — I odaj mi

njezinu tajnu. Nikom je nedu redi. Brzo, brzo!

Amad el Gandur učini ono što mu inače nikad ne bi palo na um.

— Prevuci joj prstom tri puta poprijeko preko vrata i svaki put reci »adžal

Govorio je i dalje, ali ja ga nisam čuo jer sam ved jurio za Ahmedom Asadom koji se

iz progonitelja pretvorio u progonjenog. Ubrzo ga ugledah pred sobom. Pošto je i

Amad el Gandur pao, a moj konj bio ustrijeljen, Kurd je mislio da ga nitko ne može

progoniti pa je jahao polaganim kasom dok sam ja galopirao. Nije se ogledavao, a

nije me ni čuo jer je tlo bilo mekano. Da ga iznenadim, odmah sam primijetio

tajnu. Kobila posluša i zagrabi upravo divnom brzinom tako da sam se, kad je

Bebej naposljetku čuo topot kopita za sobom, nalazio jedva dvadeset konjskih

dužina iza njega. On se okrenu i sav užasnut kriknu. Toliko se prestrašio da

nekoliko sekundi nije mogao pcdbosti svog perzijanca. To mi je bilo dosta. Zgrabih

medvjedarku pa ga udarcem kundaka oborih sa sedla.

Kad mi je uspjelo da zaustavim svoju kobilu, vratih se k Ahme-du Asadu. Njegov

konj je ostao kod njega, Asad je ležao na zemlji i upravo pokušavao da ustane.

Odmah me stade zasipavati cijelom bujicom grdnji i proklinjanja.


— Suti ako ti je život mio! — zapovijedih. — Ti si ustrijelio moga konja. Znaš li

što to za me znači? Takav konj vrijedi kao život stotine Kurda. Moj si zarobljenik!

Ne poslušaš li me, smjesta de te pogoditi moj nož. Ovamo s rukama da ti ih vežem

na leđima.

Premda sam mu se zaprijetio, on mi se opre pa sam se zaista ozbiljno morao

napregnuti da ga svladam jer ga nisam namjeravao ubiti ni raniti. Kad je

naposljetku svezanih ruku i nogu ležao na zemlji, ugledah Halefa, njegova sina i

Omara Ben Sadeka gdje nam se približuju u galopu. Dječak je jahao na perzijskom

riđanu Nisara Hareda. Zaustaviše se kraj nas. Halef me primi za ruku i reče:

— O sidi, Alah je naša srca pogodio velikom žalošdu, Ri je mrtav, pogođen u

prsa. Moja duša se utapa u pravom moru tuge. ali moje oči ne mogu spustiti ni

jednu kaplju boli jer je gubitak koji nas je zadesio i odviše velik. Tko je taj pasji sin

čiji je metak skrivio tu nesredu? Zar možda Ahmed Asad koji leži ovdje na zemlji

oboren tvojom rukom? Reci mi da ga mogu smrviti i razderati golim rukama.

— Ostavi me sad, Halefe — zamolih ga. — Metak je bio namijenjen meni. Ri je

umro za mene. Kad je pao, morao sam brzo dalje i tek sad imam vremena da

mislim na to da smo ga izgubili.

Bilo je upravo tako kako sam rekao. Puno značenje toga gubitka tek sad sam

shvatio. Pošao sam ustranu, sjeo i položio lice među dlanove. Halefov sin je glasno

plakao, a Halef sjede kraj mene i zagrli me. Omar se udalji nekoliko koraka da bi

bolje mogao pregledati onaj dio doline kojim smo stigli te ljutito reče:

— Ostani mirno sjediti, efendijo! Ja du. paziti na to da ostanete sigurni. Teško

Kurdu koji bi se možda usudio da vam se približi.

Moj de ga metak poslati u najdublji džehenem.

Nakon nekog vremena stigoše Amad el Gandur i Lindsay, vodedi zarobljenog

Nisara Hareda. Amad se nije usudio progovoriti jer je osjedao da je svemu kriv.

Lindsay je svojoj tuzi zbog vrančeve smrti davao oduška neobičnim izrazima.

Plakao je, ali nije htio da to itko vidi pa mu se lice pomicalo upravo u neopisivoj

mimici.


Htio sam ustati i redi da se moramo vratiti Riju jer nipošto nisam htio da njegovo

mrtvo tijelo prepustim Kurdima kad Omar glasno viknu:

— Vidi, vidi, efendijo, on dolazi, on dolazi!

— Tko? — upitah.

— Tvoj Ri!

Ri? Dakle nije bio mrtav? Zar rana nije bila smrtonosna? Jesam li se prevario? U tri

skoka stajao sam kod Omara odakle se pružao slobodan pogled.

Da, dolazio je, moj vranac, dolazio je polaganim kasom, teturajudi i posrdudi.

Ljubav prema meni natjerala ga je da još jednom ustane i da potrči za mnom.

Umalo što mi nije puklo srce. Skočismo mu ususret. Iz prsa mu je brizgao mlaz krvi

debeo poput prsta.

Prvi sam stigao do njega i ogrlio ga oko vrata. On radosno njisnu i liznu mi obraz i

vrat, a onda polagano klone, najprije stražnjim, a zatim prednjim nogama. Još

jednom je uzalud pokušao da se digne, a onda okrenu lijepu malu glavicu prema

meni i zarza tiho i potresno kako još nikad nisam čuo. Bacio sam se kraj njega na

zemlju i položio mu glavu na moja prsa dck je Halef pokušavao da zaustavi krv.

Svi smo plakali, plakali tako kao da kakav dragi čovjek leži na umoru. Vrančeva

gubica ležala je u mojoj ruci. Lizao ju je sve tiše i polaganije dok na kraju nije više

mogao pomicati jezikom. Još jednom je posve tiho njisnuo, grčevito se trgnuo--Ri

je bio mrtav.

Skinuo sam rubac što sam ga nosio ispod turbana, primakao ga rani i uhvatio

posljednju krv što je istekla iz nje. Taj rubac još i danas čuvam kao uspomenu koju

ne bih ni uz koju cijenu dao iz ruke. Zatim pružih Halefu opetušu i rekoh:

— Hadži Halefe Omaru, evo ti moje puške. Jedino ti znaš kako :.<• s njome

barata. Htio bih da još neko vrijeme ostanem kod konja.


Ako Kurdi dođu, ne puštaj ni jednog u blizinu. Pucaj u svakoga! Ti znaš da ja ne

žeđam za krvlju. Ali prolivena je krv našeg Rija i sad mi je svejedno tko de još da

dade svoju.

— Ostani mirno sjediti, sidi! — odvrati on. — Nede ti se približiti ni jedan od tih

pasjih sinova. Na oči mi naviru suze, ali one de biti ipak dovoljno oštre da pogodim

svakim metkom!

Molim čitaoce da odviše strogo ne osuđuju moje tadanje raspoloženje. Sigurno

nije kakva slabost voljeti životinju, pogotovu tako plemenitu kakav je bio moj Ri.

Zajedno sa mnom trpio je glad i žeđ, pronio me kroz tolike opasnosti i tako mi

često spasio život pa eto i sada, poginuvši od metka ispaljenog u mene. S ljudima,

s prijateljima može se čovjek posvađati, naljutiti se na njih ili ražalostiti, ali Ri mi ni

jedan jedim puta nije dao povoda za bilo kakvo nezadovoljstvo, za kaznu, za

udarac. Razumio je svaku moju riječ, svaki mig i sve je izveo tako redi s radosnom

poslušnošdu. Plemeniti ždrijebac bio je postao u neku ruku dio mene samoga, a

sad sam ga zauvijek izgubio. Zar je onda čudo da me se njegova smrt toliko

kosnula da sam zaplakao poput djeteta i da sam dugo vremena sjedio kraj njega

ne maredi za ono što se zbivalo oko mene?

U međuvremenu su nam se pridružili Hadedini koji su pobjegli Behejima: svega

osmorica dok ih dvanaest nije stiglo. Kako smo doznali, šestorica su poginula, a

ostali bili zarobljeni. Bebeji su imali mnogo vede gubitke.

Uto stigoše i progonitelji. Kad im je Halef poslao ususret nekoliko metaka, oni se

zaustaviše. Hici su me probudili iz očaja. Ustao sam, uzeo Halefu opetušu iz ruku i

pošao ususret Kurdima. Prišao sam im na stotinu koraka, ali se nisu usudili da

pucaju.

— Sjašite i ostanite ondje gdje ste — doviknuh im. — Mi smo uhvatili Ahmeda

Asada i Nisada Hareda pa demo ih smjesta ubiti ne budete li se vladali mirno.

Pregovarat demo s njima i pustiti ih na slobodu ako su spremni da s nama sklope

mir.


Ne obazirudi se više na protivnike, vratio sam se k zarobljenicima i rekao Halefu

tako da su me oni mogli čuti:

— Nemam nimalo volje da mnogo govorim jer je Ri mrtav. Pregovaraj ti s ta

dva Kurda! Zahtijevam da nam vrate zarobljene Hadedine i da nam izruče mrtve

da ih pokopamo. Zatim zahtijevam da Bebeji smjesta odu odavde i da se zaustave

tek pola dana jahanja daleko. Naposljetku mi moraju za mog ubijenog vranca

predati oba

perzijska konja. Sinovima Gazala Gaboje dajem četvrt sata vremena. Ako dotle ne

prihvate moje uvjete, objesit demo ih ovdje na ovom hrastu. Ovaj put govorim

sasvim ozbiljno, Halefe!

— Da, sidi, za Rija nam moraju dati naknadu, ili ga moramo osvetiti — stade me

uvjeravati Halef. — Kunem ti se da nedu čekati ni jednu minutu dulje od onih

četvrt sata.

Sjedoh opet uz vranca, ne obazirudi se na ono što su naši zarobljenici govorili.

Onda opazih da se, unatoč mojoj zabrani, jedan od Kurda odvojio od ostalih,

prilazedi k nama. Bio je to moj prijatelj Musafir. Pustio sam ga da dođe. I on je

sudjelovao u pregovorima pa upravo njegovom zagovoru možemo zahvaliti što su

moji uvjeti prihvadeni, premda je sinovima Gazala Gaboje bilo veoma teško da se

odreknu osvete i svojih plemenitih konja. Musafir je obedao da de Kurde odvesti

kao njihov privremeni vođa. Ahmed Asad i Nisar Ha-ref imah su do našeg odlaska

ostati naši taoci.

Ubrzo odoše Bebeji, a malo zatim stigoše Hadedini koji su bili pušteni na slobodu.

Mrtvaci su zasad morali ostati na bojištu.

Prilikom našeg bijega i proganjanja mi smo opisali krug tako da smo se sad ponovo

nalazili na južnoj strani brijega. Zatražio sam da se Ri prenese gore i zakopa kraj

Muhameda Emina. Nitko nije protuslovio, ved su se naprotiv svi latili posla da

izvedu tešku zadadu. Zatim je doneseno i onih šest poginulih Hadedina da ih

također zakopamo ondje gore.


Rija smo uz pomod drvenih potpornja uzdigli u uspravni stav pa ga osedlana i s

punom opremom obzidali kamenjem kao što smo nekod učinili s Muhamedom

Eminom. Strašno me je bolio pogled na njegove ukočene oči koje su nekod bile

tako vatrene, pametne i vjerne. Stisnuo sam mu očne kapke. Kad se nad njim

klopio kameni grob, nisam htio više ostati ovdje. Uzjahao sam crnu perzijsku kobilu

Ahmeda Asada i pojahao za Kurdima da ustanovim hode li održati riječ.

Treba li da posebno spomenem da se smrt moga Rija teško ko-snula i Halefa? Bio

je silno uzbuđen. Cas je potresno jecao, a čas je napadao Hadedina i Amada el

Gandura predbaci van j ima od kojih se nisu mogli braniti. I on je, kao i ja, još dugo

vremena bio bolestan.

Bebeji su se ovaj puta vladali pošteno. Zaista su otišli, no ja sam se ipak tek

predvečer vratio na brdo. Htio sam da budem sam i nisam želio sudjelovati u

pogrebnim svečanostima.

Kad sam se vratio, rekoše mi da je Amad el Gandur nekoliko puta pitao za mene.

Ležao je u vrudici. Pregledao sam ga. Rana je bila teška, ali nije bila opasna po

život. Metak je probio tijelo s leđa i izašao na prsima. Pažljivije sam ga previo i

brinuo se da rana ostane hladna.

Nod je bila tužna. Halef, Omar i ja nismo mogli spavati. Englez je na račun

Hadedina neprekidno dobacivao najpogrdnije riječi. Dobro da ga nisu razumjeli.

Amad el Gandur je vikao u vrudici dozivajudi me u pomod. Bio sam sretan kad je

svanulo.

Ovdje nismo mogli ostati, ali zbog šeikove rane nismo se mogli ni vratiti na

pašnjake Hadedina. Predložio sam da odjašemo do Gi-braila Mamraša u čijoj de

kudi Amad el Gandur nadi potreban mir i njegu. Svi su se s tim sporazumjeli jer su

me, kao da se nijemo kaju, opet priznali svojim vođom. Od granja, grančica i lišda

napravih smo nosiljku za ranjenika kojeg su nosila dva konja. Kad smo svi krenuli,

ja sam s Halefom i njegovim sinom još nekoliko minuta ostao uz Rijev grob.


— Sidi, meni je tako teško, silno sam žalostan — reče Halef plačudi. — Sigurno

se nikad više nedu modi nasmijati. Srce mi je puno suza, upravo kao da je umrla

moja Hana, najljepša među ženama!

Ja sam ga samo nijemo pogledao, a zatim pojahasmo za osta~ lima. U podne

oslobodismo oba zarobljena Kurda, a narednoga dana stigosmo Gibrailu Mamrašu

koji nam je stavio svoju kudu na raspolaganje.

Dvodnevno jahanje pogoršalo je ranjenikovo zdravlje. Upravo je bjesnio i vikao

neprekidno tražedi mene. Sredom se nije ostvarila njegova bojazan da je pri padu

nešto slomio. Nisam smio gotovo ni na trenutak otidi od njegova ležaja. Kad mu se

nakon nekoliko dana prvi put vratila svijest i kad me je prepoznao, pruži mi ruku i

tiho reče:

— Sretan sam što si uza me, efendijo! Borio sam se s brojnim neprijateljima, a

ti si me spasio.

Ne rekoh ništa. On se zamisli a zatim nastavi:

— Rekao sam ti da više ne želim imati s tobom posla. Oprosti mi! Tvoja mi ruka

godi kao da je prorokova. Moja tvrdoglavost sta-

jala me je moje vlastite krvi, a tebe tvoga Rija. Vidim da sam imao krivo, ali sad deš

dobiti i moju ljubav i ljubav cijelog mog plemena.

Zatim opet zaspa.

Tek nakon četiri tjedna se toliko oporavio da smo mogli krenuti i vratiti se kudi u

kratkim i polaganim dnevnim jahanjima.

Hadedini nas nisu radosno dočekali. Amada el Gandura zasuše predbacivanjima, a

to ga se duboko kosnulo. Kad se dvije godine nakon ovih događaja dobrovoljno

odrekao časti šeika, ona je jednoglasno dodijeljena Maleku, nekadašnjem šeiku

Ateiba, Haninom djedu. Nakon njegove smrti vjerojatno de moj Hadži Halef Omar

postati šeikom Hadedina.

Poklonio sam mu oba perzijska konja što ga je veoma razveselilo.


Nakon tri dana Englez krenu na put. Omar Ben Sadek ga je s četom Hadedina

namjeravao otpratiti u Bagdad. Od mene se oprostio riječima:

— Volio bih da mogu još ostati uz vas, ali to nije mogude. Vi se želite vratiti u

Damask, a ja moram proputovati put što sam ga sebi odredio. Vi ste moj najbolji

prijatelj, ali ste upravo strašno glupi. Da ste nui onda predali svog Rija, danas ne bi

bio mrtav. Well. Nadam se da demo se uskoro opet vidjeti. Ostajte mi zdravi i

gledajte da putem u Damask poberete isto tako lijepi alepski čir kao što sam ga ja

nekod pobrao. Yes.

Narednoga dana odjahao sam i ja. Ratnici Hadedina pratili su me kao počasna

pratnja pola dana puta, a Halef i njegov sin pojahaše sa mnom još i .dalje i

oprostiše se od mene tek s druge strane Eufrata.

— Sidi, dragi moj sidi, s tobom odlazi pola moga života. Druga polovina pripada

mojoj ženi Hani i mom sinu Kari — reče Halef otirudi suze. — Ostaj mi zdravo —

uvijek - i - ja - ne mogu - dalje - ne mogu - dalje govoriti!

On glasno zajeca, okrenu konja i odjuri u galopu, a ja pružih njegovom sinu ruku i

rekoh dok su mi suze navirale na oči:

— Ostaj pošten i dobar i postani muškarac kao što je tvoj otac! Možda demo se

još jednom vidjeti. Ako te put donese u Kurdistan, popni se na onaj brijeg i

pozdravi mog Rija umjesto mene.

Usnice su mu drhtale od tuge i tronutosti. Htio je da odgovori, ali nije mogao, ved

u znak obedanja nijemo položi ruke na srce i odjaha za ocem.


U tuniskoj pustinji i slanoj močvari Šot el Džerid počinju uzbudljive pustolovine putnika Kara Ben Nemzija

i njegovih pratioca. Sukobi s razbojnicima, opasnosti od okrutne prirode i čudn;h ljudskih zakona, običaja

i nazora prate naše putnike kroz Egipat i Arabiju sve do Mezopotamije.

Nosedi neprestano glavu u torbi, Kara Ben Nemzi prodire u nove slabo poznata Krajeve Istoka, uplede se

u unutrašnje sukobe, pomaže ugroženima i napadnutima, suzbija nasilnike i spasava nevine.

Ovo je jedno od najopasnijih putovanja. Na svakom koraku vreba smrt, koja dolazi sa svih strana, da u

Stambulu proslavi svoje đavolsko slavlje. Stambul postaje pozornica krvavog obračuna s velikom

razbojničkom družbom.

Balkanske gudure, te prirodne tvrđave razbojnika, čuvaju u svom kamenom srcu strašnog i nevidljivog

Žutog harambašu. Kara Ben Nemzi odlučno se upušta u nemilosrdnu i nepoštednu borbu s ovim

legendarnim razbojnikom.

Žuti harambaša strašan je i modan protivnik. Razapeo je gustu mrežu razbojnika i njihovih jataka po

čitavoj zemlji. Kara Ben Nemzi počesto pada u tu mrežu, ali uvijek je probija ili rasijeca još prije nego

poklopi njega i njegove pratioce.

Stupice, zasjede, podvale, krvne osvete. . . Pobjeda dobra nad zlim neminovno prilazi svom završetku.

Nitko ne sumnja da de Žutoga harambašu stidi pravedna i zaslužena kazna, ali nitko ne zna ni kada ni

kako.

karl may - Žuti harambaša

Documents