KARL MAY - KODRUŠEVINA BABILONA

NASLOV ORIGINALA

BEI DEN TRUMMERN VON BABYLONPreveo s njemačkoga VLATKO SARIC

Edicija Istok knjiga 7

KOD MADELDINA

Kao što sam u toku svojih pripovijesti već više puta kazao,ja nisam pristaša nauke o slučajnostima, već naprotiv uvjeren samda našim putovima upravlja sudbina.

Često sam doživio da je neki sam po sebi beznačajandogađaj koji se zbio već prije mnogo godina, pa već odavno nisamni pomislio na njega, neočekivano pokazao posljedice i veoma seodlučno umiješao u moj život.

Tako je to bilo i s onim mojim sastankom s PerzijancemDžafarom na Divljem zapadu koji je u mojem burnom životu biosamo jedan letimični doživljaj kojega sam se rijetko sjećao. Daotvoreno priznam, handžar je pomalo izgubio svoje svojstvo„uspomene". Uzimao sam ga u ruku, ali pri tomu nisam sebipredočavao njegovog prijašnjeg vlasnika pa sam ga od vremena dovremena uzimao na svoja putovanja ni ne misleći da bi ikada mogaoza mene značiti nešto više od bilo kojega oružja. Pa ipak je tajnapola zaboravljeni doživljaj nakon cijeloga niza godina pokazaosvoje posljedice. To će dokazati i događaji o kojima sadpripovijedam.

Moji čitaoci znaju iz knjige „Iz Bagdada u Stambul" da sam,putujući s „karavanom mrtvih" iz Bagdada u Kerbelu zajedno sasvojim vjernim Hadži Halefom Omarom obolio od kuge. Bilo jepravo čudo da smo izbjegli smrti, pogotovu što smo prije te teškebolesti doživjeli koješta što je veoma iscrpilo našu snagu. Ti dani,patnje za vrijeme kojih smo obojica bili posve nemoćni i upućenijedino na sebe, zauzimaju u našem sjećanju istaknuto mjesto a istotako se u njega duboko utisnula uspomena na kraj u kojemu smo

duge tjedne lebdjeli između života i smrti. Razumljivo je dakle dasmo prigodom jednog kasnijeg boravka u Bagdadu odlučili da opetposjetimo ta mjesta koja su za nas bila toliko kobna.

Moj hrabri Halef postao je u međuvremenu šeik arapskogplemena Hadedina. Poštovanje što ga je stekao stajalo je uobrnutom razmjeru s njegovom veličinom. Kako je poznato, on jebio veoma niskoga stasa i uskih ramena a osobito se ponosiobrkovima za koje je u trenucima iskrenosti doduše priznavao da setaj „ukras njegovoga lica" sastoji od trinaest dlaka, naime šestzdesna, a sedam slijeva. O njegovoj hrabrosti i njegovoj smionostinije moglo biti nikakve sumnje, a što se tiče njegove privrženostimeni, često ne bih mogao reći koga je volio više, mene ili svoju ženuHanu koju je većinom nazivao „najljupkjim cvijetom među svimružama žena i kćeri".

Hadži se i usmeno umio izražavati posebnim pjesničkimnačinom, a pogotovu su pisma što sam ih primao u vrijeme kad samboravio daleko od njega, bila još mnogo zanimljivija. Od vremenado vremena smo naime pisali jedan drugome, iako priličnozamršenim putem. Ja sam svoja pisma upravljao u Mosul kamo biHalef ponekad slao po kojega od svojih Beduina da pita jesu listigle vijesti od mene. Nakon više mjeseci, pa čak i godinu dana,slao bi on svoj odgovor također u Mosul, jer je morao počekatidok se njegovo pleme opet nađe u blizini toga grada. Tako našedopisivanje nije nikako trpjelo od prevelike naglosti. To neobičnijibio je sadržaj njegovih pisama pa smijem reći da je posljednjepismo što sam ga u to vrijeme od njega dobio bilo najzgodnije odsviju. Ja sam mu prije tri četvrt godine saopćio da bih želio poći uPerziju i da ću putem onamo posjetiti pašnjake njegovoga plemena.On mi je to odgovorio služeći se osebujnom mješavinom arapskog i

turskog jezika. U prijevodu je pismo glasilo:„Hadži Halef Omar, šeik Hadedina od velikog plemena

Šamar Kara Ben Nemzi efendiji, svom prijatelju.Pozdrav! Ja te volim! Još jednom pozdrav!Tvoje mi je pismo, sidi, stiglo upravo za vrijeme molitve.

Hvala Ti! Milost! Privrženost! Sunce mi sja, jer si imao dovoljnotinte da mi pišeš. Posvuda radost, hamdulilah! Budi bez brige, ja ćuodmah opet pisati! O pero! O tinto! Osušila se. Poslao sam povodu i ulio je u nju. Tako je opet postala meka i rijetka! Mašalah!Pisano je blijedo, ali ti ga ipak možeš čitati, jer si najučeniji međusvim učenjacima Istoka i Zapada. Kunem se da je tako!

Moja žena Hana, najljepši cvijet među svim ženama, mirišejoš kao prije mnogo godina. Ti nemaš žene. Neka ti se Alahsmiluje. Moj sin Kara koji nosi Tvoje ime gotovo je već pametnijiod svoga oca. Vjerujem da će me nadmašiti. Moja se duša tomeraduje. Ipak vičem jao, jao! Moja stada rastu, a moj se šatorpovećava. Novac, bogatstvo, deve, konji, ovce, koze i janjad! Je likod tebe isto tako? Je li tvoje mlijeko masno i gusto? Ili su plodovitvojih datulja crvljivi? Onda vrijede samo kao hrana za stoku. Osiromaštvo, o skrbi i propasti! Kako raste trava u Almanji?Propuštaju li tvoji šatori vodu?

Ako propuštaju, ti ih zakrpaj! Iz male rupice ubrzo nastajevelika. O vjetre, o kišo, vi ne smijete u šator! Mi imamo punmjesec, a što imaš ti? Kloni se opačina, jer one se množe kao mraviu stepi. Nemoj svojim devama davati odviše hrane i odgoji ih dabudu strpljive. Ostavi svoje konje da spavaju pod vedrim nebom, asvoju najmiliju kobilu uzmi sa sobom u šator. O noći, o roso, vi jojškodite!

Čuvaj se prehlade i grijeha. Oboje ubija, jedno tijelo, a

drugo dušu, pa bi u oba slučaja bila silna šteta za tebe. Vjeruj mi to,jer ja sam uvijek bio tvoj iskreni prijatelj i zaštitnik.

Tvoje su misli u Perziji, a i moje su ondje, jer ja jašim stobom. Kako bih te mogao pustiti da jašeš sam, o sidi! Opet bihhtio s robom živjeti i opet s robom umrijeti. Dođi! Neka re nosi BenRi, najdivniji od svih konja. Njegov otac bio je rvoje vlasništvo. Tisi mi ga poklonio. Zato sad uzmi njegovoga sina, a onda mi ga opetvrati.

Vidi kako re volim i poštujem: počeo sam ovo pismotrećega dana mjeseca tišrin lauval, a završio sam ga danas devetogdana mjeseca kanun et tani. To je više od tri mjeseca. Tako velikikomadi mojega srca tvoje su vlasništvo. Kad jednom stigneš, nećupisati već ću ti još više reći. Budi strpljiv s tvojim plemenom, ali budistrog prema ustima starih žena pa ćeš mudro vladati i steći slavu ičast. Nemoj se zaljubiti u svoje pogreške, jer će inače izrasti ulavove koji će te razderati. Piješ li još vino?

O Muhamede! Ta on ga je za branio. Ti nisi musliman, ali jamoram slušati kuran, no ako poneseš vino sa sobom, i ja ću ga piti.O umivanje, o naslado! Mi te čekamo već od sutra. Pripravljena jeovca s najtustijim repom da je zakoljemo za tebe čim se pojaviškod nas. Ona se raduje zbog te časti. Nemoj nikad labavo pritezatisedlo, jer će okliznuti ispod tebe. O lomu ruku, nogu i rebara!Hana, najdivnija žena među ženama nema ništa protiv toga daodjašim s tobom. Ona postaje sve ljepša. O srećo, o blagoslove, obraku! Samo nemoj oboljeti! Uvjeravam te da to škodi zdravlju, jersam tvoj pravi prijatelj Ne odlazi među nevjernike i hulitelje, već sepovedi za onima koje si ti izveo na pravi put.

Danas je četvrti dan mjeseca nisan. Pismo se dakleproduljilo još za tri mjeseca. O duljino vremena, o broju mnogih

dana! Peri se svakog dana pet puta, kod svake molitve jednom, aako nemaš vode, uzmi pijesak. O čistoćo tijela, o čistoćo duše! Milogorujemo u blizini Kalat Sergata pa ćemo ubrzo poći premazapadu. Zbog toga šaljem glasnika u Mosul. Budi se rano, jer jejutarnja molitva vrednija od sna. Donesi sa sobom svoje glasovitepuške pa dođi što prije možeš. Pozdrav, poštovanje, ljubav iopomene od Tvoga prijatelja i zaštitnika

Hadži Halef Omara Ben Hadži Abdul Abasa Ibn HadžiDavuda al Gosara"

Moje pismo, na koje je to bio odgovor, ležalo je višemjeseci u Mosulu prije nego što je netko došao po njega, pa poštoje Halef onda trebao više od šest mjeseci da u znoju lica svogazavrši gornje pismo, ja sam stigao već na Tigris. Pošto sam senajprije dugo vremena uzalud raspitivao, doznao sam naposljetkuda bi Hadedine mogao sad potražiti u blizini Džebel Kanukea tesam onamo i krenuo. To nije bio baš neopasan pothvat, jer bih seupravo u tom smjeru mogao namjeriti na neprijatelje Hadedina.Prepoznaju li me oni, morao bih braniti svoj život. Bio sam sam, akonj kojega sam jahao nije vrijedio mnogo. Nisam htio kupitiskupljega, jer sam znao da će Halef smatrati pitanjem časti da miodabere dobroga konja.

Sreća me je pratila. Nisam sreo nikoga sve dok se predamnom na jugu nisu uzdigli visovi Džebel Kanukea. Tamo ugledahnekog jahača, a kad me je taj opazio, zaustavi konja i nepovjerljivose maši puške. Ja sam prema njemu pokazao više povjerenja negoon prema meni, pojahao mu u susret i prijazno pozdravio kad samstigao do njega. Oklijevao je da odgovori, odmjerio me mračnimpogledom i upitao me, ne uzvrativši moj pozdrav:

Jesi li ti Turčin, glasnik mosulskog paše?

— Nisam — odgovorio sam.— Ne poriči! Vidim ja to na tebi. Lice ti je blijedo

kao u gradskih stanovnika.Zaista sam bio tek prekratko vrijeme na putu a da bi me

moglo opaliti sunce. Osim toga dobro sam znao koliko su pašinislužbenici neobljubljeni kod Beduina koji nikada neće vladi priznatipravo da ubire poreze. Zato odgovorih:

— Što se mene tiče paša! Ja sam slobodan čovjek inisam njegov podanik.

— Kako Turčin može sebe smatrati slobodnimčovjekom? — podrugljivo će on. — Samo je Bedavil slobodan.

— Ja nisam Turčin.— A što si onda? Vidim da nisi ni Kurd. Kojemu bi

narodu mogao dakle pripadati?— Ja sam Franak.— Franak? — podrugljivo se nasmije on. — Kakve

li laži! Nijedan se Franak neće sam usuditi zaći u ovaj kraj.— Misliš li da su samo Beduini hrabri?— Mislim.— A ipak si zaustavio konja kad si me ugledao, dok

sam ja mirno pojahao k tebi. Tko je dakle bio hrabar?— Šuti! Da se sretne jedan pojedini čovjek nije

potrebna nikakva hrabrost. Htio bih da znam kojemu narodu iliplemenu pripadaš.

To je zvučalo gotovo prijeteći, a pri tome se poigravaootponcem svoje puške. Njegovo lice nisam poznavao. To dakle nijemogao biti Hadedin. Zato mu odgovorih na jednaki način:

— Koji od nas dvojice ima pravo da drugogaispituje? Tko je tu viši, ti ili ja?

— A zašto?— Stada mojeg plemena pasu ovdje.— Kojeg plemena?— Hadedina.— Ti nisi Hadedin.— Kako to možeš ustvrditi? — okosi se on na

mene.— Da si ti Hadedin, ja bih te morao poznati.— Poznaš li sve muževe toga plemena? — začuđeno

me upita.— Barem sve one tvoje dobi.— Alah, jesti li prijatelj ili neprijatelj ratnika

Hadedina?— Prijatelj.— Dokaži to!Nasmijah mu se u lice i rekoh:— Čuj, ako ovdje ima što da se dokazuje onda

moraš najprije ti dokazati da si Hadedin.On napne kokot i ljutito vikne:— Ako me pokušaš uvrijediti, opalit ću u tebe

metak! Ja sam sad Hadedin, a prije sam pripadao glasovitomplemenu Ateibe.

— To je nešto drugo, ali ja sam ipak imao pravo.Jesi li poznavao šeika Maleka od plemena Ateibe?

— Jesam. On je mrtav.— Tako je. On je bio djed Hane, žene mojega

prijatelja Hadži Halefa.— Tvojega — prijatelja? — upita on, sumnjajući.— Da, jer ja sam efendija Kara Ben Nemzi, pa si

sigurno čuo za mene.Na njegovom sam licu najprije razabrao izraz začuđenja,

zatim sumnje i konačno prezir.— Ne laži! — odgovori on. — Ako misliš da ću ti to

povjerovati, onda nemaš soli u glavi. Zar bi ti mogao biti Kara BenNemzi?

— Ja to jesam.— Ako jesi, onda je isto tako moguće da netko

asfural smatra nisrom.— Poznaš li Karu Ben Nemzija?— Ne poznam, jer sam tek godinu dana kod

Hadedina, ali sam toliko čuo o njemu da ga uopće nisam moraovidjeti kako bih znao da si ti lažac. Taj je smioni čovjek jediniFranak koji bi se sam usudio u ovaj kraj. Zato ti ne možeš bitiFranak već moraš biti pašin sluga.

— Mašalah! Tvoje su misli zaista divne! Upravo zatojer sam sam ovdje moram biti Kara Ben Nemzi.

To je jedini pravi zaključak nakon tvrdnje koju si izgovorio.— Čini se da želiš da ti se nasmijem. Mogu dokazati

da ti nisi čovjek za koga se izdaješ.— Zaista?— Čuj pa se zastidi! Ja nosim pismo u Mosul koje

treba da ode u Almanju Kara Ben Nemziju. Može li on biti ovdje,ako treba da u svojoj domovini primi pismo?

— A zašto ne? Ja sam prije devet mjeseci pisaoHadži Halefu Omaru, šeiku Hadedina, da odlazim u Perziju i da gatom prilikom želim posjetiti. Treba li da odgodim to putovanje dokmi on nakon nekoliko godina odgovori? Stigao sam prije nego štoje on očekivao i to je sve. Ja sam uostalom dao Hadži Halefu

omote za pisma koja mi on piše. Ako imaš pismo uza se, onda onomora ovako izgledati!

Izvukoh bilježnicu iz džepa pa napisah svoj naslov točnoonako kako sam ga dao Halefu i pokazah ga Beduinu. Ovaj turiruku u pojas, izvuče pismo pa dugo i pomno usporedi oba naslova ionda viknu:

— Alah akbar! Ne poznam to pismo ni te riječi, aliznakovi su jednaki. Zar si ti zaista efendija Kara Ben Nemzi? Ondaimaš dvije puške, jednu veliku i jednu malu, za koju svatko zna daona...

On se prekide, jer sam skinuo puške s leđa gdje su visjele ipokazao mu ih. Bio je pravi užitak promatrati njegovo lice. Nažalost sam samo nekoliko trenutaka mogao uživati u njemu, jer mi jenaglo gurnuo svoje pismo i moju bilježnicu u ruku i viknuo:

— Ja surur, ja surur! Hamdulilah — o radosti, oradosti! Slava Alahu! Kara Ben Nemzi je došao! Moram smjestanatrag da to javim!

On okrene konja, podbode ga petama u slabine i jurnu uistom smjeru iz kojega je došao. Držeći u rukama obje puške,pismo i bilježnicu, smijao sam se za njim. Taj je čovjek imao zaistaneobičan način da me pozdravi na pašnjacima plemena kojemu jesad pripadao. Nisam znao koliko je odavde do Hadedina. Bar tomi je mogao reći. Ipak mi je njegov trag bio siguran putokaz docilja, pa sam sjahao i sjeo u travu koja je sad u proljeće bila visokada s potrebnom pobožnošću uživam u pismu svoga Hadži Halefa.

Poznavao sam mališanov stil i znao prije nego što samotvorio pismo da će u njemu biti mnoštvo opomena za koje nijepostojao nikakav razlog. I zaista se nisam prevario. Trebao samzakrpati svoje šatore, kloniti se opačina, nisam smio odviše hraniti

deve, morao sam se čuvati grijeha i prehlade, nisam smio odvišelabavo stegnuti kolan sedla i tako dalje. On je tako pokazivao svojuljubav prema meni. Nije me dakle time mogao uvrijediti, već me jeto naprotiv zabavljalo. Prije tri mjeseca pisao mi je: „Očekujemo teveć sutra", a unatoč tom dugom vremenu ja sam stigao mnogo prijenego što je on mogao naslutiti. Znao sam kakav će dojam postići ulogoru vijest o tome da dolazim. U šatorima sigurno neće ostatinijedno dijete koje je već prohodalo, a svatko tko se može uspetina konja zacijelo će mi dojahati u susret.

Pošto sam s pravim užitkom pročitao pismo, vinuh seponovo u sedlo i pođoh tragom Ateiba kojega sam tako brzouvjerio. Trag je vodio prema jugu, prema visovima DžebelKanukea.

Rekao sam sam sebi da ne mogu biti više daleko od logoraHadedina. Prostrana stepa sačinjavala je jedinstveno nepreglednomore prvoga proljetnoga cvijeća. Moj konj bio je sve do goreposut cvijetnim peludom, ali glasnikov konj nije bio takav. Iz togasam mogao zaključiti da taj čovjek nije prešao dalek put prije negošto se namjerio na mene. Poslužila ga je dakle sreća da odmah napočetku svoga puta u Mosul susretne naslovnika pisma.

Jedva je prošlo četvrt sata kad opazih da sam imao pravo utoj pretpostavci. Najprije su se pojavila dva jahača koja su mi sepribližavala najbržim galopom. Jedan je jahao na vrancu, a drugi nazelenku. Znao sam tko su prije nego što sam mogao prepoznatinjihova lica, naime Hadži Halef Omar na neusporedivoj bijelojkobili koja je nekoć pripadala Muhamedu Eminu, a zatim njegovomsinu Amadu el Ganduru, te Kara Ben Halef na crnom pastuhu AsilBen Riju, potomku mojega nezaboravnog Rija. Malo dalje iza njihjahao je netko na šarcu. To je bio Omar Ben Sadek na aladžijskom

konju kojega sam nekoć ja zaplijenio. Još dalje iza njih približavaose veliki i širok oblak konjanika, od kojih se svaki trudio dapretekne sve ostale.

Halef i njegov sin imali su najbolje konje pa su prvi stigli domene. Ja sam sjahao da ih dočekam stojeći. Oni skočiše s konja upunom trku. Halef jurnu k meni raširenih ruku.

— Sidi, moj dobri, moj dragi sidi! — viknu. — Mojužitak ne nalazi glasa, a moje ushićenje ne nalazi riječi! Ne traži odmene da govorim. Od same radosti ne nalazim riječi!

Zagrlio me je objema rukama, položio glavu na moja prsa iglasno zaplakao. Ja sam ga poljubio u obraze i rekao:

— U meni također šuti glas čežnje koja me jepotjerala k tebi. Uslišana je, pa slavim Alaha koji mi je poklonio tajradosni susret.

On me zatim još čvršće zagrli, a onda me brzo ispusti,okrenu se svom sinu i reče:

— Jesi li vidio, sine moj? Kara Ben Nemzi kojegapoštujemo i kojega ja volim poljubio me je! To je više, tisuću putaviše nego što bi moje prijateljstvo i moja ljubav prema njemu ikadmogli poželjeti. Nemoj nikada u svom životu zaboraviti da sunjegove usne dodirnule lice tvoga oca. To je i za tebe slava koju nemože doseći nijedna druga čast.

Halef povuče Karu k meni da mi pruži ruku. Sagnuh se kmladiću pa i njega poljubili u čelo i rekoh:

— Ti si sin moga prijatelja Halefa pa si prema njemui meni dobio ime Kara Ben Halef. Sjeti se da te i ja volim poputoca. Želio bih da mu jednom kao muškarac budeš ravan.

Moj se mali Hadži Halef sad ponosno uspravi i viknu doksu mu u očima još sjale suze radosnice:

— Jesi li čuo riječi najvećeg junaka kojegapoznajem? Treba da postaneš muškarac kakav sam ja, tvoj otac!Mi smo ubili lava i svladali smo crnu panteru. Uvijek smopobjeđivali i nikad nismo neprijatelju pokazali leđa. U tvojim žilamakola moja krv a iza tvojeg čela stanuju prednosti mojega duha.Neka Alah dade da svojim djelima jednom dostigneš slavu svojegahrabroga oca!

Tako je! Takav je bio on! Ni u prvom trenutku ponovnogasusreta nije mogao odoljeti a da sve ne izrazi pretjerano. To mu jepostalo drugom naravi, ali nipošto nije bilo prezira dostojnorazmetanje. I nehotice je uspijevao da u trenucima duboketronutosti i potresenosti poda svojom bezazlenom hvalisavosti inajozbiljnijim stvarima primjesu vedrine. Tko ga je jednomupoznao, tome to više nije upadalo u oči.

U međuvremenu stigao je i Omar Ben Sadek pa sjahao sasvojega aladžija. Pružio mi je obje ruke i rekao mi:

— Sidi, ja nisam tako pretrpan slavom i častima kaonaš šeik Hadži Halef Omar, ali ja te isto tako volim kao i on, pa umom srcu nikada neće umrijeti zahvalnost za ono što ti dugujem.Dobro došao! Zajedno s tobom vraćaju nam se svi dobri duhovi.

Sad je dojurio onaj gusti oblak konjanika. Držeći uzdeljevicom a puške u desnici, zatjerali su Hadedini svoje konje udivljem trku sve do tri koraka pred nas kao da nas hoće zgaziti, aonda ih trgnuše uvis, raspršiše se natrag, vratiše se, tvorećikojekakve figure, jureći i neprekidno pucajući, te nanovo punećipuške, prividno se zbrkano komešajući na sve strane, a pri tomuvijek tako tik kraj nas da je čovjek, da se ne bi osramotiobojažljivim uzmicanjem, morao poznavati taj običaj i njihovuvještinu jahanja. Iza njih zastali su dječaci sve do četiri i pet

godišnjih, također na konjima, da bi promatrali tu „fantaziju" u kojojnisu smjeli sudjelovati. Zatim i mi zajahasmo pa u trku pojurismoprema logoru, okruženi sa svih strana. Pred logorom su stajalistarci, žene i djevojke, da nas odasvud dočekaju sa „Alahvasah'lah!", „Merhaba!" i ,,Habakek!"

Sjahali smo pred lijepim šatorom u kojem sam imaostanovati. Okolnost da su Hadedini imali posebni šator za počasnegoste bila je znak da je pleme osobito imućno. Kasnije, kad me jeHalef s vidljivim ponosom poveo oko duara da mi pokaže stada,razveselio sam se videći da su ljudi, kojima sam bio iskren prijatelj,bili sada mnogo imućniji nego u vrijeme kada sam ih upoznao.Morao sam to reći Hadžiju, a on odmah iskoristi povoljnu priliku dase sam pohvali, upitavši me:

— Znaš li sidi kome naše pleme mora sve tozahvaliti?"

— Svakako tebi! Zar nije tako?On položi obje ruke na srce, ukoči šiju, važno uzvinu obrve

i reče:— Da, meni! Ja sam šeik, a ti ćeš znati što znači

dobra vlada. Meni su povjereni svi moji podanici sa svojim tijelima idušama koje stanuju u tijelu. Ja sam otac i majka,.djed i baka, pačak i pradjed i šukundjed toga svojeg naroda. Ja hranim i odijevamsvoje podanike. Ja ih perem i češljam, ja ih korim i sudim im, čuvamih i zaštićujem. Ja sam ih učinio sretnima i bogatima. Možeš lipogoditi kako? Jednom jedinom malom riječi.

— Sigurno misliš riječ mir?— Da, baš mir. Muhamed Emin i Amad el Gandur

bili su ratnički raspoloženi, ali ih nije pratila sreća.Da nismo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme stigli k

Hadedinima, oni bi morali podleći u svim borbama. Muhamed Eminpao je u borbi, a Amad el Gandur morao se zbog grešaka što ih ječinio odreći položaja šeika. Zatim je šeikom odabran Malek, djedmoje žene Hane, najljupkije među svim lijepim ženama svih zemaljai svih naroda. On je doduše bio star, ali je kao Ateibe također voliorat, pa ni on nije imao sreće. Kad je umro, izabraše mene. To jebilo najpametnije što su Hadedini mogli učiniti. Ti znaš da sam jahrabar ratnik i da se nikad nisam bojao neprijatelja. I ja volim mačpa nisam htio da zarđa u koricama. Onda si se, sidi, ti umiješao.Tvoj je glas odzvanjao iz usta moje žene Hane, najljepše ruže međusvim cjetovima ženskih šatora. Ti si nas učio da ne smijemo uzaludprolijevati krv i da je mir bolji od rata. To su bile tvoje riječi, alitvoja su djela djelovala još mnogo snažnije od tvojih riječi. Ti si isvoje najgore neprijatelje štedio dok se god to dalo. Radije siblagošću ili lukavštinom pokušavao postići ono što bi strogošću iliborbom mogao postići mnogo brže. Deset si puta stavio svoj životna kocku samo da poštediš život svoga neprijatelja. Ta su tvojadjela još mnogo glasnije od tvojih riječi govorila srcu moje Hane.Kad si već davno otišao od nas, ona je tiho sjedila u šatoru ipobožno slušala kroz platnenu stijenu kad se govorilo o tebi.Odabrala je tebe kao svoj uzor i nije dopuštala da povučem sabljuiz korica. Ti znaš da smo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme pobijedilineprijatelje Hadedina i da smo im na dugo vrijeme onemogućili dase opet uzdignu. Kad sam postao šeikom, oni su se opet ujedinili dase podignu protiv nas. Htio sam ih pokoriti oštricom svoga mača, alije Hana rekla da bi ti na mom mjestu umjesto sile odabrao mudrost.Savjetovala mi je da neprijatelje razdvojim, pa mi je rekla i to kakoće mi to najlakše uspjeti. Tako sam izbjegao borbu, a ipakudvostručio našu moć.

— Hm! — nasmiješih se ja. — Misliš li, dragiHalefe, da je Hana stim savjetom pogodila baš ono pravo?

— Hm! — reče i on, ali ne sa smiješkom većzamišljeno. — Smijem li ti nešto povjeriti?

— Sve što hoćeš!On približi usta mom uhu i nastavi šapćući: — Hana je ne

samo najljupkija od svega haremskoga cvijeća, već je i vanrednomudra. Kažem ti, sidi, ona ima uvijek pravo!

Umalo što se nisam glasno nasmijao ponosnom uvjeravanjukojim je to rekao. Moj hrabri Halef stajao je dakle pod papučom!Nije on bio šeik Hadedina, već je to bio njegov „najljupkiji cvijet".To me je uostalom moglo samo radovati, pa mi nije ni palo napamet da ga zbog toga manje poštujem. Svaki muškarac vruće krvimože biti sretan ako ima promišljenu ženu koja umije da ga naprijazan način sačuva od nepromišljenosti. Dvostruko sretan je pakonaj koji je unatoč svojoj nagloj prirodi ipak toliko uviđavan dadopusti ženi da mu savjetuje i da upravlja njime. Time on ne gubinimalo od svoga muškaračkog dostojanstva. Upoznao sam brojnebrakove koji su svoju sreću zahvaljivali samo tom opreznomvodstvu žene punom Ijubavi. To su biseri čija se vrijednost uopćene može ocijeniti.

Halef mi je uvijek bio beskrajno vjeran, požrtvovan, a uobičnim prilikama vanredno pouzdan drug i pratilac. Njegovahrabrost i njegova smionost nisu nikada zatajile, pa bi u svako dobastavio svoj život na kocku da me spasi. Međutim, upravo u opasnimpoložajima nisam mogao uvijek imati povjerenja u njegovupouzdanost, jer bi ga kadšto zanijela pretjerana smionost, pa me jeviše puta doveo u nezgodan položaj, prekoračivši svoju zadaću.Zato sam se od srca radovao kad sam od njega čuo da je njegova

Hana jedna od najopreznijih žena za kakve se u pjesmi o sangvinikuveli:

Kad se on odviše radosno želi vinuti u zrak, Ona ga primaza kaput i povlači ga opet dolje.

Prijazno sam mu se nasmiješio i rekao:— Ako ona ima uvijek pravo, onda ti moraš imati

uvijek krivo.— Nikako! Kako to uopće možeš o meni pomisliti,

sidi? Kako bi tvoj Halef ikada mogao imati krivo? Ta ja se uvijekslažem s njom! Dakle ja imam uvijek isto tako pravo kao i ona.

— To je veoma pametno, dragi Halefe. Muž koji volislušati razborite savjete svoje žene sličan je muslimanu koji se uvijekdrži kurana.

— Veoma se radujem što tako misliš. Kadšto mi senaime čini kao da bih joj se kad god mogao i usprotiviti, ali kadonda pogledam u lice najljupkijoj između svih žena, onda onasigurno ima pravo. Kako bih mogao pomutiti takvu prijaznost itakav smiješak pretvoriti u tugu? Moram reći da se njezin smiješakubrzo odrazi na mom licu, a onda — onda — onda...

On zastane, a ja nastavih također se smiješeći:— Onda taj smiješak prelazi i na tvoje Hadedine, pa

se na kraju smiješi cijelo pleme?— Da, sidi, gotovo je tako. Iz Hane, krune svih žena,

izbija blagost koja prelazi najprije na mene, a onda i na sve ostale skojima ja saobraćam. Moji Hadedini nisu više oni bezobzirni ratnicikakvi su nekoć bili. Čak bih rekao da su kadšto i uljudni sa mnom,svojim vrhovnim zapovjednikom. Sve to vuče korijen od tvojeganauka i tvojih djela.

Pun tjedan dana ostao sam kao gost Hadedina. Za sve to

vrijeme nismo razgovarali ni o čemu drugome nego o onome što sedogodilo za vrijeme mojeg nekadanjeg boravka kod toga plemena,o djelima koja su oni još i danas spominjali s ponosom izadovoljstvom. Halef je bio glavni govornik. Održao je mnoštvogovora i predavanja u kojima je mene opisivao kao najvećegjunaka pod suncem, a pri tome sebe isticao kao moga prijatelja,zaštitnika i spasioca. Čim bi počeo da me tako hvali, te da slavisamoga sebe, ja bih se izgubio. Nipošto nisam mogao svojomprisutnošću odobriti njegovo pretjerano istočnjaštvo, a pri tomesam bio svjestan da mi je posve nemoguće da to bilo kakospriječim. Kad sam jednom zbog toga prigovorio i pri tome seposlužio riječju iftihari, on se trgnu kao da ga je ugrizla zmija i ljutitoviknu:

— Što? Kako, sidi? Zar sam ja miftehir? Kako memožeš tako uvrijediti i crvenilom stida obliti obraze čovjeka koji ti jepoklonio cijelo svoje srce i uvijek je spreman da pedeset putaredom žrtvuje za tebe život? Zašto čovjek uopće izvodi takvajunačka djela kakva smo mi izveli, he? Sigurno samo zato da onjima može pripovijedati.

— Ne! Ono što smo učinili, učinili smo radi drugih iboljih razloga. Ja sam ...

— Razloga? — prekinu me on. — Sad ne govorimoo razlozima, jer razlozi idu ispred događaja, a pripovijedanje slijediza njim. Ako ne smijem govoriti o onome što sam učinio i doživio,onda radije neću ništa učiniti ni doživjeti.

— Tko ti je zabranio da o tome govoriš? Samo sečuvaj pretjerivanja.

— Pretjerivanja? O sidi, kako ti imaš malo iskustva ikako malo poznaš ljude! Čovjek je jedino nepovjerljivo stvorenje

na svijetu, jer životinje, biljke i kamenje nikada ne mogu bitinepovjerljivi, a čini se da ti to ne znaš. Budući da jedino čovjekraspolaže nepovjerljivošću, on je njome toliko obdaren da se touopće ne može izračunati. Izrekneš li riječ stotinu, ljudi će tipovjerovati samo riječ dvadeset. Imaš li petoro djece, ljudi ćepovjerovati da imaš samo dvoje, a ustvrdiš li da imaš još svatrideset i dva zuba, ljudi će ti priznati deset ili jedanaest između kojihse nalazi dvadeset i jedna šupljina. Zato će mudar čovjek uvijek rećiviše nego što je zapravo tačno. Ja, koji imam samo jedno dijetevelim da imam deset dječaka i dvadeset djevojčica. Tvrdim daimam devedeset šest zuba, a to nije laž, jer ionako znam da će miljudi barem tri četvrtine od toga odbiti. Ne govorim neistinu i nepretjerujem, jer kad bih rekao da imam dvije noge, ljudi bi vjerovalida imam samo jednu, pa stoga moram, da bi na vidjelo izašla istina,govoriti najmanje o četiri noge. Neka Alah prosvijetli tvoj duh da bipostepeno shvatio ono što sam ti sad rekao, te da se ne bi uvijekmiješao kad pripovijedam o našim junačkim djelima. Ako siustrijelio pustinjsku lisicu, moraš svakako od nje učiniti lava, jer ćeljudi inače povjerovati da je to bio miš. Ako se neki čovjek udaviou rijeci, moram pripovijedati da su se utopila desetorica, jer će ljudiinače tvrditi da tu uopće nije bilo vode u kojoj bi se netko mogaoutopiti. Primi te moje riječi k srcu, sidi. Ako želiš da zdrav i čitavstigneš u Perziju i da se opet vratiš, onda uvijek govori više nego štozapravo treba da kažeš. Alah ji salimak — bog te čuvao!

Izrekavši te opomene, okrenu se i ode držeći se takosamosvjesno kako bi se mogao držati čovjek koji je svoga prijateljaspasio pred propašću prepustivši mu cio svoj imutak. Bio jenepopravljivi hvališa, ali, da ga ispričam, ipak moram dodati da muto kao Istočnjaku ne možemo zamjeriti. Da se vladao po

evropskom uzoru, onda ne bi bio onaj isti dragi, vrijedni ijedinstveni osobenjak kao kakav mi se uvijek veoma sviđao.

U toku već spomenutog jednog tjedna često smo povelirazgovor o mom namjeravanom putu u Perziju pa sam tom prilikomdoznao da je Halef kanio najprije poći na jedno drugo putovanjekoje je uostalom bilo potrebnije od mojega putovanja. KabilalHadedina spada, kako se znade, u šaib Samara, pa je zato maliHadži već davno smatrao potrebnim da pođe u Džebel Šamar i uHail, glavni grad toga kraja, da bi opet povezao veze sa svojimsuplemenicima koje su se već davno prekinule. Halef je najprije htiopoći na to putovanje s velikom pratnjom, ali se onda toga odrekao.

Tako smo Halef, njegov sin i ja najprije u troje pošli na tajdiplomatski put. Što smo pri tom doživjeli ispripovjedio sam nadrugom mjestu. Izlet u planine Samar ja sam samo ukratkospomenuo, jer o arapskoj pustinji pišem još posebnu opširnuknjigu, a ovdje želim opisati samo naše doživljaje za vrijeme puta uPerziju. Prepustio sam Halefu da svojoj Hani i Hadedinima opišesvoja velika junačka djela pa sam bio uvjeren da sam tu zadaćupovjerio pravim rukama.

Kad je nakon tri dana to gradivo iscrpeno, našao je onvremena da govori o Perziji. Taj dragi mališan ne bi mi nipoštodopustio da krenem na put a da i on ne pođe sa mnom. I opet jehtio povesti sa sobom Karu Ben Halefa pa sam ga od toga jedvaodvratio opetovano mu razloživši da je Kara Ben Halef za tako dugi trajan napor još premlad pa bi nam prije škodio nego koristio. Snama je htio poći i Omar Ben Sadek, a ponudilo se i nekolikoHadedina. Jedva sam im uspio dokazati da se dva čovjeka mogu natakvom putovanju kretati mnogo lakše i sigurnije od brojne četekonjanika koja posvuda pobuđuje pažnju.

Određeno je dakle da pojašem jedino s Halefom. Imao samdobiti Asila Ben Rija koji je imao istu tajnu kao i njegov otac Ri, aHalef je htio uzeti kobilu Muhamed Emina. Odgovorio sam ga odtoga, jer bi nam bijelac svojom upadljivom bojom lako mogaopostati opasan. Bijeli konj se dade razabrati na velikoj udaljenosti, aja sam iz iskustva znao kako je dobro da čovjek prije otkrijeneprijatelja nego što ga taj ugleda. Kad sam osim toga spomenuoda je ta kobila već stara, Halef reče:

— Oh, kobila je upravo onakva kakva je bila kadsmo je prvi put ugledali. Uostalom, ti imaš pravo, sidi, da netrebamo svijetlog konja. I ja treba da imam vranca, pa ga i imam.

Te je tri posljednje riječi tako naglasio da sam ga upitao:— Kakvog to vranca imaš, dragi Halefe?— Ti ga još nisi vidio, jer sam te htio iznenaditi. To je

pravi pastuh iz Nedža, ali na žalost nemam njegov rodovnik.— To nije moguće! Tako dragocjen konj — i bez

redovnika?— Tako je! Kad se pleme Abu Hamed posljednji

puta pobunilo protiv nas, moralo je mir platiti konjima i devama, aja sam sam odabrao najbolje. Njihov najbolji konj bio je upravovranac o kojem govorim. Uzeo sam ga za sebe pa je to bila najvećakazna koja ih je mogla pogoditi. Znam da je još ni danas nisupreboljeli. Abu Hamedi doveli su pastuha s nekog razbojničkogpohoda pa ni od koga nismo mogli doznati tko je bio njegovprijašnji vlasnik. I tako se eto zbilo da imam pravog pastuha izNedža, ali da nemam njegov rodovnik.

— Ipak mora imati ime?— Ne znam kako se prije zvao. Kod Abu Hameda

nazivali su ga El Atimi zbog njegove boje. To mi nije bilo dovoljno,

jer je zaslužio plemenitije ime. Sjetio sam se dakle vranoga pastuhaza kojeg si mi pripovijedao da ti ga je poklonio tvoj prijateljWinnetou, crveni šeik. Reci, kako se zvao taj konj?

— Hatatitla.— Ne znači li to isto kao Barki na mom jeziku?— Znači.— To sam znao, jer si mi ti to rekao, pa sam zbog

toga svoga konja nazvao El Bark, budući da si ti uvijek toliko voliopastuha tvoga crvenog prijatelja. Dođi i pogledaj njegova imenjaka!

Halef me odveo dobar komad puta u stepu, sve donde gdjesu čuvari deva pasli svoje životinje. Ondje se nalazio jedan jedinikonj, upravo onaj nedži kojeg sam imao pogledati. Kad nas jeopazio, pritrča k nama i dopusti da ga Halef pomiluje.

— No, sidi, kako ti se sviđa? — upita ovaj. Vranacje imao malu usku lisu ispod širokoga čela.

Na lijepo svijenome finom vratu uzdizala se malena glava sašiljatim uspravnim ušima. Njuška mu je bila blago zašiljena, očiispupčene i vatrene, prsa široka, sapi oštre, tijelo kratko, nogemišićave, a kopito maleno, okruglo i tvrdo. Moram pohvaliti lijeppočetak repa, ali manje mi je bila mila dugačka i gusta griva.

Nisam odmah odgovorio na Hadžijevo pitanje već samnajprije tačno pregledao konja, počevši od očiju i završivšipregledom kopita. Zatim je Halef morao jahati na njem u svimvrstama konjskoga hoda. Kad je sjahao, on ponovi svoje pitanje:

— No, kako ti se sviđa? Jesi li našao kakvupogrešku.

— Najprije mi reci jesi li i ti pregledao Barka i ima likakvih pogrešaka.

— Jesam; on je potpuno bez greške.

— Dragi Halefe, misliš li da uopće može postojatikonj bez pogrešaka?

— Ti se u to bolje razmiješ od mene.— Zapravo bi ti to kao Bedavi morao bolje razumjeti

nego ja čije je zvanje da trošim što više pera.— Alah! Reci mi iskreno: ima li taj pastuh

pogrešaka?— Ima.— Ako je to istina, onda mora da sam bio slijep!— Nikako. Radi se o sitnicama koje ne umanjuju

vrijednost konja. Najprije su stražnja kopita nejednako velika, alirazlika je tako neznatna da je ti još uopće nisi opazio. Zatim biprednji dio tijela morao biti malo deblji, i najzad je čelo dodušeširoko, ali između očiju odviše plosnato. Moralo bi biti malosvedenije.

— Alah kerim! — uzdahnu on. — Toliko mnoštvopogrešaka? Sigurno ćeš se međutim složiti s time da ga ipaksmijemo nazvati ,,her".

„Her" znači veoma plemenit, pa se može primijeniti samo naone konje čija su oba roditelja bila bez ikakve pogreške.

— Ne, on nije her, on je mekueref, dragi Halefe.„Mekueref" je oznaka za konja čija je majka bila plemenita, a otacneplemenit.

— Dokaži mi to! — pozove me Hadži.— Uši mu stoje odviše ravno. Kod najplemenitijih

konja morali bi se njihovi vrhovi gotovo dodirnuti. Osim toga jetako gusta griva uvijek znak miješane krvi. Ne mogu te poštedjetiod toga suda, ali nemaš razloga da se zbog toga žalostiš. Asil BenRi je plemenitiji od tvoga pastuha, ali je njihova uporabna vrijednost

svakako podjednaka. Ima li Bark također kakvu tajnu?— Ne mogu znati je li ga neki njegov prvi vlasnik

naučio koju. Nitko neće kradljivcu svoga konja poslati tu tajnu. Jasam uostalom uvježbao vranca na jedan tajni znak. Ja ga jediniznam. Štoviše, ne znaju ga ni moj sin ni Hana. Tebi ću ga, sidi, ipakreći. Budemo li zajedno jahali, možda će doći do takvoga slučajada bi ti morao znati za tajnu da nas uzmogneš spasiti. Tajna sesastoji naime u tome da se tri put podignem na stremenu i da tri putredom snažnom kihnem.

— Dragi Halefe — nasmijah se — ti uvijek ostaješjednak.

— Kako misliš? Čemu se toliko smiješ?— Tome da i u najozbiljnijoj stvari umiješ pronaći

veselu stranu.— Ozbiljnu? Veselu?— Tako je. Tajna jednog konja veoma je ozbiljna

stvar, jer je čovjek primjenjuje samo ako se nalazi u velikojopasnosti, čak i u smrtnoj opasnosti. Sad predočujem sebi tebeopkoljena neprijateljima ili u bijegu pred njima. Tanad zviždi, kopljazuje, noževi se svjetlucaju, a ti počnješ kihati...

— Šuti sidi! — prekinu me. — Posve je svejednošto čovjek u takvoj opasnosti učini da bi se spasio, samo ako mu topomogne. Ako izbjegnem smrti tako da tri puta kihnem, onda je toza mene bolje nego kad bih se deset puta nakašljao pa poginuo.Posve mi je nepojmljivo kako se tome možeš smijati.

— Onda ću se i ja posve uozbiljiti i upitat ću te: jesi linaučio nedžija da mu svake večeri šapneš u uho jednu šuru izkurana?

— O sidi, nemoj odviše tražiti od mene. Tko treba

da vlada čitavim jednim beduinskim plemenom, taj ne nalazivremena da tačno upamti čitavu jednu dugačku šuru iz kurana.

— To je šteta. Moj Ri bio je navikao na to daspavam kod njega. Njegov vrat bio je moj jastuk pa bih mu, prijenego što bih zaspao, tiho šapnuo u uho jednu šuru iz kurana. Bio jenaviknut na to da sluša samo onoga koji je to činio. Vjerujem da niAsil Ben Ri nema svoje šure.

— Sidi, kako to možeš pitati! Potomak tvojegdivnog Rija morao je svakako dobiti jednu. Poznaš li šuru AbuLaheb?

— Poznam; to je stotinu i jedanaesta.— Reci je!— Ona glasi: „Neka propadnu ruke Abul Laheba.

Neka i on sam propadne. Neka mu u tome ne pomogne ništanjegov imutak i sve ono što je stekao. Stići će u rasplamsanu vatruda izgori u njoj, a zajedno s njim izgorjet će i njegova žena kojamora donositi drvo. Oko nježnoga vrata neka visi uže ispleteno odpalminoga lika."

— Da, to je šura Abu Laheb koju moraš svom konjusvako veče šaputati u uho.

— Zašto upravo ova?— Jer je tako kratka. Morao sam je naučiti na pamet

da je govorim svom vrancu. Ti ćeš od danas spavati kod Asila BenRija jednako kao što si spavao kod njegovog oca. Želiš li da tikažem njegovu tajnu pomoću koje svakoga izbacuje iz sedla?

— Ima li i takvu tajnu? To bi mi bilo vrlo drago!— I Asil i Bark imaju tu tajnu. Ja sam ih potajice

naučio na nju. Ona je za oba konja jednaka, jer je tako mnogoolakšana pouka. Ako dva puta podvikneš riječ „litat" i između te

dvije riječi oštro zazviždiš, konji će smjesta zbaciti jahače kojima neželiš dopustiti da ostanu u sedlu. Upamti to sidi, jer bi se lako moglodogoditi da tako stekneš prednost pred svojim neprijateljima.

Razumljivo je da sam takve odlike smatrao poželjnim, jer nesamo da je Ri, već su i oba Winnetouova pastuha bili uvježbani utome da svakog stranog jahača zbace na određeni znak. Ja sam većviše puta doživio i vidio koliko je korisna ta tajna.

Naš nas je put imao voditi preko Bagdada, pa smo odlučilida ćemo, da odmah na početku odviše ne zamorimo konje,otputovati do toga grada rijekom Tigris. Da bi mogao prenijeti nas ikonje, trebao bi se sastaviti prilično velik kelek, jedna od onihsplavi sagrađenih od napuhnutih kozjih mješina kakve se čestoupotrebljavaju na spomenutoj rijeci. Naši su nas prijatelji pokušaliuvjeriti da bismo mi za upravljanje kelekom, i za zaštitu odneprijateljskih Beduina koji se možda nalaze uz rijeku, moraliprihvatiti pratnju nekolicine Hadedina, ali ja se nisam dao na tonagovoriti. Taj dio puta niz Tigris bio mi je već otprije poznat. Štosmo više ljudi htjeli povesti sa sobom, to bi veća morala biti i splav.Mala splav izaziva manje pažnje od velike, a nas smo dvojica samisvakako bili sigurniji nego neizvjesna zaštita ljudi čija bi prisutnostmožda tek izazvala one opasnosti kojima smo htjeli izbjeći.

Uvečer prije polaska sjedili smo dugo u džemi, vijećustaraca da bi odabrali čovjeka koji će Halefa zastupati za vrijemenjegove odsutnosti. Ponoć je već davno prošla kad sam otišao usvoj šator da legnem. Upravo sam htio ugasiti svjetiljku nasezamovo ulje, kad se otvori zastor koji je služio umjesto vrata iHadži pruži glavu u šator pa me upita:

— Sidi, smijem li ući?— Dakako.

Ušao je u šator, prišao tik do mene, složio tajanstveno lice išapnuo:

— O sidi, imam ti nešto reći, zbog čega ćeš odzačuđenja sve do jutra kimati glavom.

— To ću vjerojatno obaviti u mnogo kraće vrijeme.Što mi imaš reći?

— Jedva to umijem izgovoriti, jer je nešto takoneobično da ćeš me možda izbaciti.

— Nemoj to ni pomisliti! Svojeg Halefa neću nikakoizbaciti.

— Ali ta se stvar protivi kuranu — protivi se uopćesvim običajima i zakonima. Prestrašio sam se kad sam to čuo, alinisam to mogao odbiti Hani, nasladi svojega života.

— Ne, nikako joj nisi mogao odbiti.— Hvala ti, sidi! Tvoje riječi daju mi hrabrosti da ti

reknem kako ona želi da još noćas govori s tobom.— I to te je toliko smutilo? Ja sam u toku tih tjedana,

vrlo često razgovarao s njome, a da moja duša nije pri tome izgubilaravnotežu. Kod vas Beduina nije žena takva robinja kao u haremustanovnika gradova.

— To je tačno, ali ti uopće još ne znaš cijelo obiljenjezine želje koja će duboko potresti sav opseg tvojega duha. Ti sise naime dosad razgovarao s njome samo danju i u prisutnostidrugih ljudi, ali sad te želi samoga. .. bez mene... gotovo dva satanakon ponoći...!!

Halef je te riječi izgovorio turobno i na prekide.— I ti si joj to dopustio?— Dakako! Zašto da joj ne dopustim? Meni se ne

radi o njoj, već samo o tebi. Sigurno ćeš se teško uvrijediti što se

jedna žena usudila da zatraži od tebe takav razgovor. Ipak temolim, sidi, da meni za volju skupiš svu svoju blagost i dobrotu, pabudi uvjeren da mojoj Hani neće ni pasti na um da osvoji bilo kojiod tvojih osjećaja što ih moraš sačuvati za svoj budući harem.Kunem ti se prorokom i njegovom bradom da mirno i bez bojaznimožeš poći k njoj. Ti si junak, smion čovjek, ti si već često staviona kocku život. Zar ćeš sada biti manje hrabar?

Morao sam napeti sve sile da ostanem ozbiljan. Moj jeHadži cijelu tu neobičnu stvar iskrenuo upravo naglavce hrabrećimene za razgovor u četiri oka s Hanom, potajnom vladaricomplemena Hadedin.

— Nemoj se uzalud truditi — odgovorih — ja sam ibez toga spreman da ispunim tvoju i Haninu želju. Gdje je ona? Usvom šatoru?

— Nije. Netko bi te mogao opaziti putem onamo, amogao bi te i vidjeti gdje ulaziš. Hana, ta zora svakodnevnog istokamoje udobnosti, izašla je iz duara na desno, a ti treba da pođeš nalijevo. Izvan logora krenite jedno u susret drugome pa ćete se ubrzosastati, a da vas ni jedan stražar ne opazi. Ja ću se pobrinuti za toda oni ne dođu onamo gdje se vi nalazite.

Nije li to bilo i više nego čudno? Ovdje u najdubljem Istokuzamolio me jedan musliman za tajni razgovor s njegovom ženom, pami je štoviše obećao da će me čuvati od svake smetnje.

Ne rekavši više ni riječi, ugasio sam svjetiljku, izišao sHalefom iz šatora pa sam pošao dalje na lijevo između šatora svedok logor nije bio iza mene. Onda sam krenuo desno. Bilo jevrijeme mlađa, ali su zvijezde sjale gotovo isto tako jasno kao imjesečina. Nije dugo potrajalo i ja ugledah Hanu kako ide premameni. Kad smo se sastali, ona me pogleda ispod svoje feredže

krupnim i ozbiljnim očima.— Znala sam da ćeš doći, sidi, pa ti se zahvaljujem.— Rado sam poslušao tvoju želju.— Ti si Evropljanin, pa poštuješ ženu. Ja bih radije

bila mrtva nego da se sastanam s kakvim muslimanom koji se nezove Hadži Halef, ali uz tvoju sam zaštitu sigurnija nego na mimbaruikakve mošeje. Naslućuješ li zbog čega sam željela razgovarati stobom?

— Naslućujem.— I zašto Halef nije smio biti prisutan?— I to pogađam.— Znala sam to, pa sam se zato usudila učiniti ono

na što se inače ne bi smjela odvažiti nijedna žena. Ja stojim ovdjepred Alahom i pred tobom. U mojoj se duši talasa prostrano iduboko more. Njegovi valovi su misli koje me čas žele ubiti, a časiznijeti na čvrstu obalu. U mojem srcu postoji nebo s kojega sjajutisuće zvijezda, a čas zatim ga pokrivaju mračni oblaci. Zvijezde bimi željele posvijetliti put do Alaha, a oblaci su sumnje koje mi nedopuštaju da nađem pravi, put. U meni živi glas vruće bojazni kojise ne može smiriti. Čujem ga danju i noću, u snu i na javi. Taj glasvapi za izbavljenjem od strašnih pomisli da je žena samo meso odmesa, prah od prašine, pokretni lik bez duha i bez duše.

Ona duboko udahne, uzdigne ruke i nastavi:— O Alahu, budi mi milostiv. Dopusti mi da spoznam

da u tom pokretnom liku živi nešto što ima pravo na tvoju Ijubav ina tvoju milost! Zašto samo muškarac smije živjeti sve vječnosti?Što je učinila žena da je smrt smije potpuno uništiti? To sam sečesto pitala, ali nisam čula nijednu riječ utjehe. Sidi, reci mi istinu!Ne pitam ja jedina. U ime svih žena koje islam uvjerava da nemaju

duše želim znati je li to zaista istina!Iznenadio sam se, jer sam doduše očekivao takvu vrst

pitanja, ali ne takav izljev duše. Bio sam sličan čovjeku ispredkojega podzemne sile izbijaju u obliku gejzira. Koliko mora da se tažena u sebi plašila, nadala i bojala da su njezini krikovi prodrli sadsve do mojih ušiju. Htio sam govoriti drukčije, ali mi na jezik navresamo pitanje:

— Zašto si se obratila meni a ne bilo kome drugom?— Jer ti nisi musliman.— Onda ti zapravo ne trebam ništa reći, jer si i sama

našla odgovor. Upitala si mene, Evropljanina, jer vjeruješ da u tompogledu, u pitanju imaju li žene dušu, islam ne naučava istinu, već daje naučavaju zapadnjačke religije i filozofije.

— Reci mi dakle ima li kršćanka dušu?— Ako uopće postoji duša, onda je ima ne samo

kršćanka već svaka žena na svijetu. Gledaj! Ti si građena kao i svedruge žene. Svojim tijelom i svojim duhom jednaka si svojimsestrama na Zapadu, u Evropi, u Americi i na svim drugimkontinentima. Funkcijama svoga tijela, bistrinom svoga duha,oštrinom svoga uma, posve si jednaka njima. Na svijet si došla naisti način

I umrijet ćeš jednako kao i one. Između tebe i njih nemabaš nikakve razlike. Svaki narod živi svojim životom, ima svojeobičaje i navike, svoja moralna i društvena pravila, ali čovjek kaobiće, žena kao biće po svem su svijetu jednaki. Veli se da je dušanačin na koji se ispoljava živa materija. Budući da je materijatvojega tijela, tvari iz koje je tvoje tijelo sastavljeno, posve jednakakao i u tijelu svih ostalih tvojih sestara po cijelome svijetu, a tvojživot se očituje jednako kao i njihov, nema između tebe i njih

nikakve razlike, pa prema tome ako one imaju ono što se nazivaduša, onda to imaš i ti. Alah je stvorio ženu drukčiju od muškarcada bi njih dvoje zajedno, muškarac i žena, kao što se to zbiva ucijelom životinjskom svijetu, mogli da u ljubavi dobivaju djecu i dabi se tako održao ljudski rod. Postoji dakle ta razlika u građi tijela,ali u duhu između muškarca i žene nema bitnih razlika. Ti to sama,draga moja Hana, najbolje znaš. Ti si savjetnik i vođa svoga muža isigurno je da u duhovnom pogledu ne zaostaješ iza njega. Akodakle on ima dušu, imaš je i ti. O tome ne može biti nikakve sumnje,i na Zapadu nema nikoga koji bi u to sumnjao.

— O sidi, zar je zaista tako?— Budi uvjerena da je tako i ja ti velim ono u što

sam potpuno uvjeren.— Zašto onda Halef, muž mojega srca, također ne

želi povjerovati da mi žene imamo dušu? Možeš li mi odati zašto?— Čini mi se da se on kadšto pomalo boji tvoje

duše.— Mašalah! Pogodio si. Hadži Halef je najbolji

muškarac na cijelome svijetu. On je mudar i hrabar, ali ipak ustrebakadšto dobar savjet i glavu koja će ga prisiliti da taj savjet posluša.Upravo zato jer sam postala njegova savjetnica i pomoćnica počelasam slutiti da ni mi žene nismo stvorenja bez duha i duše, jer akojedna žena umije vladati muškarčevim duhom, onda ona ne možebiti samo tijelo bez sadržaja. Molim te da ga oprezno uvjeriš otome.

— Vrlo rado, Hano, draga kćerko Ateiba.— Osim toga znaš da je Halef kadšto više smion

nego što mu to dopušta opreznost. Nemoj to dopustiti. Ja te molimza to. Žena hrabroga muža se njime ponosi, ali ako se hrabrost

pretvori u ludu smionost, onda se ponos može lako pretvoriti u tugu.Ja želim biti njegova žena a ne njegova udovica. Jesi li uvjeren, sidi,da ćeš mi ga dovesti natrag?

— Koliko je do mene, on neće imati razloga da svojživot nepotrebno stavi na kocku.

— Hvala ti lijepa! Posebno ti pak moram zahvaliti štosi ovaj puta odbio njegovu molbu da sa sobom povede Karu BenHalefa. Srce bi mi oboljelo od čežnje. Halef je misilo da ćeš zatošto vas je Kara onda smio pratiti protiv Kurda iz plemena Bebe, asad je ustrijelio lava, i opet dopustiti da on jaše s vama.

— Ta su putovanja bila mnogo kraća od onoga nakoje sad idemo. Ovaj put nas vjerojatno očekuju napori i oskudicekojima još nije doraslo mladenačko tijelo tvoga sina. Njegova binas prisutnost više smetala nego što bi nam koristila. Ja sam se tomeusprotivio samo zbog razboritih razloga pa mi ne duguješ nikakvuhvalu.

— O sidi, ti uopće nikad ne želiš da ti se netkozahvali. Kakvi ste to ljudi, vi Zapadnjaci? Reci, jesu li i vaše ženebolje od naših?

— Hm, posvuda ima dobrih i zlih ljudi.— Onda ću ja uznastojati da me ti ubrojiš među

dobre žene. Sad moram otići, jer bi Halef, gospodar moga srca,mogao postati nestrpljiv. Još jednom ti najljepša hvala! Ti si mi daonovi ljepši život. To ti nikada neću zaboraviti. Leiltak saide — lakunoć!

— Alah te štitio i čuvao. Leiltik mubarake — lakunoć!

Hana je otišla. Gledao sam za njom dok nije iščezla izašatora pa mi je bilo žao što sam došao da joj otmem njezinoga

Halefa za tako dugo vrijeme. Koliko li dubokih osjećaja, aistodobno i koliko li djetinjih osjećaja! Kako ju je samo silno tištalovjerovanje da žena nema dušu i koliko se borila da se otrese togatereta. Kako je ona bila daleko od ravnodušnosti nebrojenih ženana Istoku koje sadržaj svoga života traže u tome i u duhovnojpustoši harema postanu u tjelesnom smislu što okruglije i teže!Kako je ta Hana postala mudrom i odlučnom ženom! Mislim damnogom mudrom Evropljaninu ne bi ništa naškodilo kad bivladarice njegove kuće bila takve kao Hana.

Tako sam ili slično razmišljao vraćajući se polaganimkoracima u duar. Naišao sam na ono što sam Očekivao: Halef jestajao kod moga šatora. Uhvatio me je za ruku, privukao me k sebii rekao mi tiho i važno.

— Sidi, ljupka potpora mojih životnih dana vratila se.Oči su joj sjale, a glas joj je zvučao kao pjev bulbulala kad me jenazvala svojim dobrim dragim Halefom. Taj slatki ton ispunio jemoje srce užitkom, jer ti moram iskreno reći da ovdje u duaruvladaju i drugi glasovi. Uostalom, ne moraš znati u kojem šatoru.Mislim da si s Hanom govorio o meni. Imam li pravo?

— Da, jednom smo te spomenuli.— Samo jedan jedini puta?— Jesi li ti jedini čovjek o kojem se može govoriti?— Nisam, ali ipak ne bih htio da moja Hana, zbroj

svih ženskih dobrih svojstava, govori o drugim muškarcima. Zaistabih vrlo volio znati o čemu ste razgovarali.

— Pitaj Hanu!— To sam već učinio. Rekla mi je da ću to kasnije

od tebe doznati.— Kasnije? Dobro. Ja ću ti onda kasnije reći.

— A zašto nećeš sada?— I sam si me uvjeravao da Hana uvijek ima pravo,

pa se dakle i sada moramo ravnati po njezinoj želji. Ja ću ti samosaopćiti da se možeš ponositi ljupkom vladaricom svoga ženskogšatora. Sad pođimo na spavanje, jer nas zora već mora probuditi.

— O sidi, zašto si tako šutljiv? Ti uopće ne znaškakva je neman radoznalost. Njezin najveći užitak sastoji se u tomeda svoje prijatelje toliko muči da danju nemaju teka za jelo a noćune mogu naći ni sna ni mira. Zar zaista moram čekati dok se tebi neprohtije?

— Zaista.— Onda sklopi oči i mirno spavaj. Ja neću uživati u

blagodati sna, već ću se svijati na ležaju poput gujavice koju je pticazgrabila kljunom. Laku noć, sidi!

— Laku noć, dragi Halefe.On ode, a ja uđoh u šator da legnem.

NA TIGRISU Dan je upravo svanuo kad me je probudila buka koja je

zavladala u logoru. Hadedini su nas htjeli otpratiti do rijeke pa su seveć sad stali pripremati. Budući da je naša pratnja imala biti štosvečanija, svi su stanovnici logora bili toliko uzbuđeni da nikako višenisam mogao zaspati. Ustao sam dakle, premda je do našegodlaska bilo još puna tri sata.

Naš je odlazak prije podne bio iznimka na koju su Hadedinipristali samo zbog mene. Muslimani redovito kreću na put kratkonakon molitve asr, dakle otprilike u tri sata popodne. Nikome nepada na pamet da uzme u obzir kako je taj običaj veoma nespretan.Obično nakon asra prolazi još dosta dugo vrijeme prije nego štoodista krenu na put. Treba se još oprostiti, treba reći i učiniti stotinustvari, prijatelji te prate komad puta te se opet treba oprostiti odnjih, tako da su putnici, kad se smrači, prešli samo tako neznatnuudaljenost da bi bilo bolje da su počekali do ranoga jutra. Kad seonda utabore, glavni se logor i logor putnika nalaze tako blizu jedandrugome da između njih još kasno u noć neprekidno vlada promet.Zbog toga se putnici narednoga jutra kasno bude pa su u podnestigli tek tako daleko kako daleko bi doprli i da su putovanje počelitek toga jutra.

Ja se nikad nisam htio pokoriti tom običaju koji je posvećenu tumačenju kurana, pa je zbog toga često dolazilo do nesuglasica smojim suputnicima. Halef se sada nije više tome protivio. Što se tičenjegovih Hadedina, ja sam kod njih uživao toliki ugled da mi senitko nije usudio usprotiviti. Oni su svoju muslimansku savjestsigurno smirili mišlju da ja kao hrišćanin nisam vezan uz njihove

običaje pa prema tome Alah neće tu pogrešku zamjeriti ni njihovomšeiku, jer me on prati.

Budući da su žene i djeca morali ostati u logoru, Hana jebila prva od koje sam se oprostio. Oči su joj bile pune suza kad mije rekla:

— Sidi, ja znam da se ti ne bojiš nikakve opasnosti inijednog čovjeka. Isto tako znam i to da si najoprezniji ratnik. Halefje naprotiv kadšto upravo nepromišljeno smion. Obećaj mi dakleda ćeš biti dvostruko oprezan ako Halef dopusti da ga zanesenjegova smionost.

— To ti obećajem — uvjeravao sam je. — Kolikomogu predvidjeti, ne moraš se skrbiti za njega. Vratit ćemo sezdravi i čitavi. Alah jifasak — bog te čuvao!

— Tvoj će povratak za nas biti kao da nas jeposjetio prorok. Alah jeftah alek — bog neka otvori ljudska srca!

Sad sam se oprostio od Kare Ben Halefa i od Omara BenSadeka, a zatim od bolesnika i staraca koji nas nisu mogli otpratiti.Onda me napadne cijelo jato žena i djece. Halef je prošao istotako. Svatko je od nas želio čuti koju prijaznu riječ. Na istočnjačkinačin zasipavali su nas željama, opomenama i upozorenjima kojauopće nisu bila na mjestu, a budući da su ti ljudi bili suviše živahnipodigla se tolika buka da bi mirni srednjoevropski građanin došaona pomisao da je ovdje izbila buna s ubojstvima i umorstvima.

Pri tom je vrijeme odmicalo kao da leti, pa su ta tri sataprošla kao da je bio samo jedan, dok se najzad nisu svi muškarci imladići skupili vani pred duarom na konjima. I mi uzjahasmo,izbismo na čelo, a zatim jurnusmo prema rijeci poput vijavice.

Nemojte pomisliti da smo se kod jahanja držali ravnogapravca, ili da je u toj povorci vladao ikakav red. To mnoštvo

konjanika bilo je naprotiv slično jatu mušica koje vjetar povija časamo čas tamo. Svaki pojedinac htio je da pokaže svoje umijeće ujahanju i da premaši sve ostale. To je dovelo do zapletanja i sudarakoji su se nastavljali od jednog susjeda do drugoga i izazivaliprividan kaos, no taj je bio namjeran pa je kadšto dovodilo do takoiznenadnih rješenja da bi se mogao oduševiti i čovjek koji nije biopoznavalac. Pri tome se vikalo i pucalo u zrak. Samo se po sebirazumije da su jahači tako često trzali konje da klecnu na stražnjenoge da su ovi svakako morali zbog toga trpjeti, pa je upravo torazlog zašto sam ja bio protivnik takvih fantazija i takvih alab elbaruda jer pri tome propadaju najbolji konji, jer im stradajuzglobovi, a i drugi dijelovi tijela.

Posljedica toga jahačkog umijeća bila je da smo trebali triputa toliko vremena da stignemo do rijeke nego što je to zapravobilo potrebno. Uostalom, Beduin kao uopće svaki Istočnjak nepozna američki „time is money". Na obali rijeke čekalo nas jenekoliko Hadedina koji su s našim zalihama hrane i s kozjimmješinama odjahali naprijed da sastave splav. Pregledao sam splav iustanovio da je dobro sastavljena, tako da smo joj se mirno moglipovjeriti, a mogli smo joj povjeriti i svoje konje.

Sad je opet počelo opraštanje. Morao sam se prepustitionom što se nije dalo izbjeći i dopustiti da me navlače, guraju, stišćui tresu da bih se zaista mogao pobojati hoću li iz toga izvući čitaveruke i noge. Međutim, kako na tom svijetu ništa ne traje vječno,tako su i ti izljevi ljubavi ipak jednom završeni.

Sad smo se morali oprostiti samo još od Kare Ben Halefa.Ja sam to učinio mirno iako srdačno. I njegov otac se trudio iz svesnage da ne pokaže koliko ga je dirnuo taj oproštaj. Iz njega seizlijevala čitava bujica opomena; rekao je Kari da odnese tisuću

pozdrava Hani, najnježnijoj majci među svim majkama beduinskihsinova, pa smo se onda napokon mogli uspeti na splav i latiti sevesala. Naši su konji već prije bili vezani na keleku.

Kad smo se otisnuli od obale, pa najprije polagano, a ondasve brže zaplovili niz struju, Hadedini se ponovo vinuše na konje istadoše nas dobar komad puta pratiti pucajući i vičući da jenadaleko odjekivalo. Tako su jahali sve dok ih nije sakrio prednašim pogledima niz brežuljaka koji su se uzdizali tik uz obalurijeke.

— Ostani zdravo Hano, ti najsvjetlije svjetlo međusvim lučima muškaračke sreće! — viknu Halef, ispruživši obje rukenatrag. — Ostaj mi zdravo, Karo Ben Halefe, najbolji sine svihotaca između obje rijeke! Ostajte mi zdravo Hadedini, najhrabrijiborci među svim ratnicima od pustinje El Arab pa do kurdskihplanina. O sidi, ja rado, vrlo rado idem s tobom, ali opraštanje jeslično dvjema daskama među kojima ti se gnječe prsa. To je teškoizdržati.

— Bol će ubrzo nestati, dragi Halefe, jer ti simuškarac — tješio sam ga.

— To je tačno, sidi. Ja sam muškarac, ali upravozato jer sam muškarac imam ženu i sina, a to dvoje, baš oni su tedaske koje me tište i zadaju mi boli. Volio bih da neprijateljskiratnici odmah sada napadnu našu splav. Onda bismo se trebalibraniti pa bi se moje misli ubrzo morale vratiti od onih koje samnapustio. O sidi, da si samo bio prisutan kad je jutros nakonjutarnje molitve došla k meni Hana, najljupkiji od svih miomirisaIstoka i Zapada, da se oprosti od mene! Rekla mi je sve što mi ježeljela saopćiti.

— A ti?

— Ja sam se složio sa svim, jer ti znaš da ona uvijekima pravo. Vjeruj mi sidi, da si bio prisutan, ti bi naučio od menekako ćeš se kasnije morati vladati budeš li imao ženu od koje semoraš oprostiti na dulje vrijeme. Tvoje je srce međutim razdijeljenona sve zemlje svijeta pa nikad neće čeznuti da podijeli šator s jošjednom njegovom stanovnicom.

Nisam se usprotivio tom pogrešnom mišljenju, pogotovu jerje rijeka sad zakrenula u oštrom zavoju tako da smo svu svojupažnju morali posvetiti jakoj struji.

U toku naše daljnje plovidbe opazio sam da Halefa mučičežnja za domovinom. Suprotno od njegovog redovnog načina, bioje šutljiv i sav povučen u sebe. Jednom kad je konjima davaohrane, svlada ga tuga. Zagrlio je Asilov vrat i rekao:

— O vranče, o vranče! Ti si bio ljubimac mojegasina i rado si ga nosio na svojim leđima. Da je bar Kara s nama!

Da rastresem Halefa podsjetio sam ga na naše prijašnjedoživljaje, jer smo sad prolazili kroz krajeve koji su nekad za nasbili važni. On je doduše prihvatio taj predmet razgovora, ali ga nijeprihvatio onako živo kako je to inače običavao. Bilo bi mi milo daga je bilo kakav događaj naveo na druge misli, ali se nije dogodilobaš ništa. U toku cijeloga dana nismo, osim kod Tekrita, ugledalinijednoga čovjeka. Kad se smračilo, privezali smo splav južno inedaleko od Imam Dura za obalu. Ovdje je postojalo mjestoprikladno da nas osigura pred napadajima. Konji su imali trave ilišća, a mi smo se latili onih finih stvari što nam ih je Hana spremilaza put. Kad kažem „mi", želio bih reći da je Halef stavio pred nas tajela i ja sam ih jeo, ali on nije imao teka. Kad je pri svjetlu vatre štosmo je zapalili opazio kako mi to prija, reče mi:

— Muškarac koji ima ženu posve je drukčiji čovjek

od onoga koji nema žene. Ne bih mogao pojesti ni jednog zalogajasve da sam i ne znam kako gladan.

— Misliš li? Da si gladan, odmah bi jeo.— Nemoj to vjerovati, sidi. Kad čovjek čezne za

onima koje je napustio, onda čak ni glad ne može u njemu probudititek. Ako pak ...

Halef se prekine usred rečenice i udesi lice kao da mu jenešto važno palo na um, pa zatim živahno nastavi:

— Sidi, došlo je vrijeme da mi kažeš o čemu sigovorio s Hanom, najljepšim cvijetom među svim cvjetovima.

— Hm, zapravo sam htio dulje počekati.— Još dulje? Kakve li misli! Želiš li moju dušu tako

razvući u daljinu da postane slična odmotanoj uzici koja seže odMosula do Basre? Možeš li biti tako okrutan da moju čežnju kojaje sad još slična kubari koja divno cvrkuće, pretvoriš u karkadankoji će me zgaziti svojim nogama? Molim te da svoje srce staviš navrh svoga jezika kako bi mi ono reklo riječi što ih želim čuti.

— Zapravo još nije vrijeme da ti to kažem, ali budućida nisam nečovjek, te me je dirnula tvoja uzica, a tvoj je nosorogzgazio moju dušu tako da je sad mekana... Čuj dakle! Hana mi jenajprije rekla da si ti najbolji čovjek na cijelome svijetu.

On skoči u vis poput gumene lopte i viknu:— Hamdulilah! To godi mojoj duši jednako kao što

mlada trava godi devi. Ja sam najbolji čovjek na cijelom svijetu!Kako se ona duboko zagledala u sva moja izvrsna svojstva! Je li tijoš nešto rekla da mi kažeš?

— Onda mi reci! Tvoje su riječi za mene kao zrakesunca koje me zagrijevaju čak na leđima krokodila. Spreman samda sve čujem.

— To mi nije dovoljno. To što ti još moram reći takoje važno za tebe da mi moraš dati riječ da ćeš to uvijek slušati.

— Čuj me, sidi, raspoloženje mojega srca je u ovomtrenutku puno dobročinstava prema tebi. Zato ti ovime obećajemda ću učiniti ono što od mene tražiš.

— Dobro, držim te za riječ. Hana naime želi dauvijek postupaš promišljeno.

— Pa ja uvijek tako postupam! — uvjeravao meHadži.

— Ne postupaš.— Ne! Kakva je to tvrdnja! Zar možda nije bilo

pametno da sam ti dopustio da me odabereš kao prijatelja izaštitnika? Nije li bilo veoma promišljeno da sam za sebe izabraoupravo tu ženu koja je najdivniji populjak na rascvalom drvu žena.Mogu li uopće imati bolju ženu od ove najsjajnije od svih majkikoje uopće imaju sina?

— Ne možeš. Budući da si u oba ta izbora pokazaotako veliku promišljenost, nadam se da ćeš i u svim ostalimprilikama postupiti jednako oprezno. Ne postupiš li, ja ću tepodsjetiti na riječ što si mi je danas zadao. Kadšto si malo naglijinego što bi smio biti.

— Ja? Sidi, tada me pravo ne poznaš. Ja se naprotivsam sebi često činim odviše hladnim i polaganim.

— Onda se sjeti samo onih brojnih slučajeva ukojima sam te morao obuzdati.

— Za to nisi imao nikakva razloga. Zar da uvijekopasnosti okrećem leđa? Zar da pri uvredama ne posegnem zapojas i... oh, sad se upravo sjećam: ponio sam ga sa sobom.

— Ponio si ga sa sobom? Koga to misliš?

— Onoga koji mi je za vrijeme naših putovanjauvijek visio za pojasom. Pokazat ću ti ga.

Znao sam što Halef misli, naime na bič od kože vodenogakonja kojega se uvijek tako brzo laćao, kadšto, meni na radost, aličesto i nama obojici na nevolju. Razvio je svoj savijeni haiki,izvukao iz njega bič, švignuo njime po zraku i nastavio:

— Da, to je on, pribavitelj poštovanja, otacposlušnosti, darovatelj udaraca! Morao sam ga svakako ponijeti sasobom. Ako ne pomognu ni riječi ni znaci, onda je on posrednikizmeđu moje dobrohotnosti i leđa onih koji nam žele zlo. Što nepostižu ni molbe ni zapovijedi, to izvodi slatka svijest da čovjekraspolaže kožom koja puca pod milovanjem ovoga korbača.

— Smotaj ga opet, Halefe. Upotrijebit ćeš ga samoako ti ja to naredim.

— Sidi, o tome ćemo još govoriti.— Nećemo. Hana također tako misli.— Zar je ona, kad si s njome govorio, imala i neko

mišljenje? Gledaj, sidi, kad žene još nisu imale duše...— Šuti. One imaju dušu jednako kao i mi.— Čuj, ti to ne možeš znati. Tek kad i ti budeš imao

ljupku gospodaricu svojega srca, dopustit ću ti...— Dragi Halefe, ja je imam! - rekao sam mu,

prekinuvši ga u riječi.On uzmaknu dva koraka, napol se sagnu i pogleda mi

začuđeno u lice osvijetljeno vatrom, pa upita:— Što — što — imaš... ti?— Vladaricu svoga srca.Mališan od začuđenja ispusti bič i vikne:— Kakve li šale! Zar bi ti — zar bi ti mogao biti tako

spretan da stekneš vladaricu svoga života?— A zašto ne bih?— Sidi, dopusti da sjednem! Tvoja tako

neočekivana žena zašla mi je u koljena pa osjećam kako dršću.Sjedne, začuđeno me odmjeri od glave do pete, udesi

najozbiljnije lice, a onda se glasno nasmije.— Sačuvao me Alah! Ta to je samo šala.— Dragi Hadži, to je zbilja. Pogledaj ovaj prsten na

kojemu nema kamena. Takvo prstenje nose samo oni Zapadnjacikoji imaju žene.

— Tako ti Alaha! To je tačno. Sjećam se toga. Većsam češće vidio Franke s takvim havatim es sidžel. Ti — ti dakleimaš ženu, zaista imaš ženu, pravu ženu?

— Imam.— Koja živi kod tebe u tvom šatoru?— Baš tako.— Sidi, dopusti mi da smognem sape! Reci mi da li

možda spavam — da li sanjam? Htio bih gorko zaplakati.— A zašto? Ja naprotiv mislim da bi se morao

razveseliti.— Razveseliti?! Reci, voliš li je?— Od svega srca.— Kako možeš onda, ako cijelo svoje srce

odjednom pripada toj neočekivanoj ženi, voljeti i mene, svogaHalefa, najboljega i najvjernijega od svih svojih drugova?

— Ja te još isto tako volim kao i prije.— To nije istina! Tvoje srce više ne postoji. Sam si

rekao da pripada toj posve suvišnoj ženi. Ne želim više ništa čuti onjoj. Ona mi je ukrala tvoje srce, tvoje prijateljstvo, tebe samoga.

Neću više ni da znam za tebe.Halef usta i udalji se. Zastao je na obali rijeke a onda se

napola ljutito, a napola žalosno zagledao u vodu. Dobri moj Hadžibio je ljubomoran. Nisam mu rekao ni riječi, jer sam ga poznavao. Iodista: nakon nekog vremena se polako vrati, sjedne sučelice meni,duboko uzdahne i potuži se:

— Ti si me dakle napustio na tako tužan način,upravo ti, za kojega bih bez promišljanja žrtvovao svoj život. Ti sistom ženom zadao smrtni udarac najvjernijem prijateljstvu. Htiosam s tobom odjahati u Perziju, ali sad ću se opet vratiti.

Morao sam se nasmiješiti, ali ipak sam bio duboko dirnut.— Dragi Halefe — rekoh — jesi li ti bio moj prijatelj

kad si onda uzeo Hanu za ženu?— Jesam — uzdahne on.— I ostao si moj prijatelj?— Jesam.— Tako je isto sada kod mene.— Nije. To je sad posve drukčije, sidi. Ti si

poznavao Hanu, odsjev svih jutarnjih i večernjih rumenila, koja jepostala mojom ženom. Što pak ja znam o vladarici tvojegablaženstva? Jesam li je vidio? Je li ona svoja stada potjerala krajmene? Jesam li bio njezin gost da jedem kuskusul iz njezine ruke?Gdje sam to vidio njezin lik, gdje sam čuo njezine korake ili smiovoditi za uzde devu na kojoj je sjedila? Tako savršeno nisam ništaslutio da me je sada obuzela tolika prepast kao da ona nije postalatvojom, već mojom ženom.

— Smatraš li je tako opakom ili tako ružnom?— Može li biti bolja i ljepša od Hane?— Ne može, ali joj može biti slična.

— To bih ti samo poželio.— Ili misliš da sam te trebao pozvati k sebi u

Almanju da odabereš među kćerima moga naroda ženu za mene?— Ne. To ne mogu tražiti od tebe. Dopusti mi da

jedem i da pri tome razmislim. Nestalo je moje čežnje zadomovinom koja mi je otela glad. Jest ću kebab, kebab što ga jepriredila Hana koja će se također prestrašiti kad čuje da si ti natako nepredviđeni način postao vlasnik harema.

Halef je jeo naglo kao što jedu ljudi čije su misli negdjedaleko. Nakon nekog vremena reče:

— Priznaj da si zbog te žene imao nemirnu savjest.— O tome ne znam ništa.— Pa ipak je tako! Zašto si dosad šutio o njoj?

Zašto tek sada govoriš o tome? Ta to je potajno vjenčana nečistasavjest!

— Zar je sve ono potajno što tvoji Hadedini nedoznaju? Muškarac ne smije javno govoriti ni o svom ni o tuđemharemu. Ta ti to znaš, dragi Halefe.

— Znam. Oprosti, sidi, imaš pravo.Nastavio je s jelom pa nakon kratkog vremena upita:— Jesi li zadovoljan njome?— Vrlo zadovoljan — pohvalio sam je.I naredna pitanja stavljao je između većih stanki:— Je li mlada i lijepa kao moja Hana?— Jeste.— Hamdulilah! To me smiruje. Ja bih svakome

priuštio ružnu i staru ženu samo tebi i sebi ne bih. Jesi li je smiopogledati prije nego što je postala tvojom ženom?

— Jesam. Na Zapadu nije zabranjeno pogledati

ženu. Ondje čovjek tačno upozna ženu i ona muža prije nego što sevjenčaju.

— Alah kerim! To mi se sviđa. Je li malena stasa?— Nije.— Ima li velike noge i snažne šake?— Halefe! Kakav ukus ti to meni podmećeš?— Ako te to samo pitam, onda ih ona ne mora zaista

i imati. Kakve su joj oči?— One su kao mahmall, tamnosmeđe.— Voli li te ona, sidi?— Ne voli me ništa manje nego što ja nju volim.— To bih joj ja i savjetovao! Inače bih joj zabranio

da uđe u moj duar. Reci, sidi, ima li ona dušu?— Po svojoj duši slična je tvojoj Hani.— Jao! Siromašni sidi, onda ona sigurno ima i...

svoja mišljenja?— Ona i treba da ih ima.— Onda — onda i ti vjerojatno imaš onda pravo

ako ona ima pravo.— Nije tako.— Neka vam se Alah smiluje! Onda oboje imate

uvijek krivo?— Nikako. Od nas dvoje još nijedno nije imalo ili

samo krivo ili samo pravo.— To uopće nije moguće, sidi. Ako ona postane

nemirna...— Onda muškarac mora biti to mirniji. To izaziva

poštovanje kod žene.Mališan brzo upadne:

— To je vrlo tačno, sidi. I ja sam uvijek veoma miranpa ne velim ništa. Zato si i ti morao opaziti poštovanje što ga Hanaiskazuje svom gospodaru. Kako se zove izvor tvoje zemaljskeblaženusti?

— Prema vašem načinu izražavanja zvali bismo jeEmeh.

— To nema nikakva smisla.— U našem jeziku znači to ime ono isto što bi kod

vas reklo ime Satirel.— To me veoma veseli, sidi. Dakle će se bogatstvo

tvog šatora povećati i onda ako si odsutan od svoga plemena.Tvoja Emeh će od devinoga mlijeka praviti maslac, od palminogalika plesti užad i tkati pokrivače. Ona će mazati laskat za bolesnuždrijebad i drobiti duru između kamenja. Htio bih još znati da ligovori samo arapski ili razumije i turski.

— Ni jedno ni drugo.— Alah! Kojim jezikom onda govori?— Jezikom moje domovine.— Ali ako joj dođe kad god u posjetu neki drugi

harem?— Sve tamošnje žene govore jezikom svojega

naroda.— Ne govore ni perzijski ni turski?— Ne govore.— Jao, koliko su onda naše žene pametnije! One od

svih tih jezika razumiju mnoštvo riječi. Pogotovu se valja čuditionome što umije moja Hana kad jednom počne govoriti.

— Dragi Halefe! Naše žene ipak umiju nešto više odvaših. Ja ću ti sve to objasniti prvom prilikom. A sad mislim da smo

dovoljno govorili o mom haremu.— Onda mi brzo dopusti samo još jedno pitanje:

umije li ona učinjati kože i brusiti noževe?— Ne umije.— Onda je sve dobro i u redu. Moja Hana umije

mnogo više, mnogo više. To je posve prirodno, jer tvoja Emehnema Halefa od kojega sve uči. Otkada je ona tvoja žena?

— Gotovo već četiri godine.— Mašalah! Zar se nije usprotivila kad si joj rekao

da kaniš u Perziju?— Ona me je odista zamolila da ostanem kod nje, ali

kad sam joj onda mirno i s mnogo ljubavi objasnio razloge...— Zar ne, onda se i kod nje pojavilo ono poštovanje

o kojemu smo maločas govorili i koje mi iskazuje i moja Hana,najrazboritija među svim razboritim ženama? Sidi, činjenica da jetvoja Emeh dala dopuštenje da kreneš sa mnom na put pomiruje mes tvojim haremom. Ja ti ovime dajem svoj pristanak, pa sam štovišespreman da dođe vrijeme mome sinu a ti onda imaš kćer, da mutvoju kćer dadem za ženu. Ona će time postati prava Hadedinka odvelikoga plemena Šamara pa može živjeti sretnije i slobodnije negomeđu vašim šatorima sagrađenim od kamenja. Ti dakle vidiš da seviše ne ljutim na tebe. Postat ćemo opet prijatelji kao što smo i bili.

Dragi je mališan bio posve ozbiljno uvjeren da mi je svojimbračnim prijedlogom dao sjajni dokaz svoje sklonosti. Nije mi ni naum palo da njegov prijedlog osvijetlim i sa svoga gledišta, jer je onspadao među ljude s kojima se zbog njihovog odviše osjetljivogosjećaja časti mora oprezno postupati. Sad mi je štoviše dao svojizričiti pristanak za moj brak. Skromni putopisac ne bi više mogaozatražiti od šeika Hadedina.

0OTAC MIRODIJA Narednog smo jutra već vrlo rano odvezali naš kelek da

nastavimo plovidbu. Protekla je bez ikakve opasnosti. Plemenakoja su s Hadedinma živjela u neprijateljstvu sad su se u proljećepovukla u unutrašnjost Džezirea. To je bio razlog da smo bezspomena vrijednog doživljaja stigli u područje gdje Sat el Adhemutječe u Tigris.

Velika je rijeka sučelice utoka Sat el Adhema iskopaladugački zaljev koji se sve više sužavao. Obale toga zaljeva bile sugusto okružene grmljem pa nas je ta okolnost, premda još nije bilotamno, navela da odveslamo svoju splav u taj zaljev da bismo ondjeprenoćili. Veslajući i otiskujući se veslima od dna, dotjerali smokelek do kraja zaljeva, pričvrstili ga na obali, zatim najprije iskrcalikonje, a onda i sve ostalo što se nalazilo na splavi. Videći da ublizini nema živa čovjeka, uzjahasmo konje i pojurismo trkomdaleko u unutrašnjost, jer su konji trebali takvu šetnju. Kad smo sevratili natrag do splavi pustismo konje da pasu i sabrasmo suhodrvo za noćnu vatru. Zatim sjedosmo da večeramo.

Bilo je možda četvrt sata do noći, jer je sunce već zašlo asumrak je u onim krajevima kratak, kad s druge strane Tigrisaugledasmo splav koju su valovi Adhema donijeli u glavnu struju. Natom keleku, manjem od našega, nalazila su se tri čovjeka.

Dva su čovjeka veslala, a treći je sjedio u sredini splavi neradeći ništa. Po šubarama od janjećeg krzna što su ih nosili na glavimogli smo naslutiti da su ti ljudi Perzijanci.

— Gledaj, sidi — reče Halef — to su iranski šiiti kojisu prešli preko planina pa su si u Tase Kurmatli sagradili splav.

Alah! Vidiš li da je upravljaju prema nama?— Na žalost! Oni su istog mišljenja kao i mi, naime

da je ovaj zaljev izvrsno prikladan za prenoćište.— Hoćemo li dopustiti da se te ptice ugnijezde ovdje

kraj nas?— Zar je to mjesto naše vlasništvo?— Nije, ali mi smo prije njih stigli ovamo, a tko prvi

uđe u šator taj prvi dobiva i jelo, veli poslovica.— Ta poslovica ne vrijedi ovdje. Mi se nalazimo pod

vedrim nebom pa nam je, ako oni dođu k nama, čak i dužnost dabudemo gostoljubivi prema njima.

— To mi nije drago, sidi, jer im ja ne vjerujem.— A zašto?— Jer su ti ljudi iz Bilada el Adšama pošli ovamo

tako neobičnim putem. Zašto nisu pošli karavanskim putem? Zaštosu odabrali takav smjer na kojem najprije trebaju konje, zatimsplav, a onda opet konje? Gdje su konji na kojima su prešli prekoplanina? Morali su ih ostaviti gore na rijeci, a sad opet moraju kupitidruge konje. To su gubici na koje se ljudi odlučuju samo ako ih nato navode razlozi koji pobuđuju moju sumnju. Ako neki Perzijanacodabire rijeku Adhem da bi stigao u Džezire onda sigurnonamjerava nešto što ostali ljudi ne smiju znati, ili je pak prijeko usvojoj zemlji počinio nešto što ga sili da odabere put bijega iskrovitosti. Nemam li pravo?

— Slažem se s tobom, ali to za nas još nije povod daih neprijateljski otjeramo ako nam se oni žele pridružiti. Uostalom,ubrzo će se smračiti, pa sve ako se zaista i iskrcaju ovdje u zaljevu,pitam se hoće li nas opaziti.

Perzijanci su se sada nalazili usred struje, a napor kojim su

se borili protiv struje pokazivao je da bi se htjeli iskrcati upravoovdje kraj nas. Naše logorište bilo je skriveno grmljem. Zaljev jebio dugačak sigurno dvije stotine koraka, a budući da su se na nasveć spuštale večernje sjene, smatrao sam vjerojatnim da će novipridošlice pristati na prednjem dijelu naše luke i da neće otići dokraja gdje smo se mi nalazili. Oni su teže ušli u zaljev od nas, jer sumorali poprijeko prijeći preko rijeke i kad su najzad stigli u mirnuvodu, bilo je već tako mračno da ih više nismo mogli razabrati.

Osluškivali smo, ali nismo čuli ništa. Kad je prošlo četvrtsata, mogli smo biti uvjereni da se moja slutnja obistinila. Perzijancisu se iskrcali dalje vani na obali.

— Sidi — reče Halef — tko bi pomislio da će za nasveć danas početi život u divljini. Pokazat ću da još nisam zaboravioono što sam od tebe naučio. Otići ću ktim ljudima da vidim štorade.

— To ću ja učiniti. Ja sam uvježbaniji u šuljanju odtebe.

— Sidi, zar me kaniš posramiti?— Šuti! Sjeti se onoga što ti je Hana savjetovala.

Nemoj biti odviše nagao! Prije nego što uzmogneš opet nešto takvoizvesti moraš najprije vježbati. Mislim da bi bio tako neoprezan daveć sada kreneš.

— S kojeg bih razloga to mogao nazvatineopreznošću?

— Ti znaš kako je velik taj zaljev. Koliko bi vremenatrebalo da ga oprezno pretražiš po tom gustom grmlju! Do sutraujutro. Prije nego što se to započne moramo bar otprilike znati gdjese nalaze Perzijanci.

— Kako to možemo već unaprijed znati?

— Dragi Halefe, vidiš li koliko se možeš pouzdati usamoga sebe i u svoju oštroumnost. Perzijanci su muslimani, jesu li?

— Jesu, samo što su šiiti.— Prema tome moraju sad izgovoriti dvije molitve,

naime mogreb, molitva u sumraku, a zatim ašu koja se moli kad seposve smrači. Oni smatraju da su ovdje posve sami pa će dakleglasno moliti, a mi ćemo to čuti.

— To je tačno, sidi, na to nisam pomislio.— Čuj!— Upravo su počeli mogreb.— A prije nego što ga svrše nalazit ću se ja iza njih.

Ti ćeš ostati ovdje i pripaziti na konje!Krenuo sam. Grmlje je sačinjavalo ne odviše široku prugu

koja se pružala duž obale. Krećući se izvan te pruge, mnogo sambrže napredovao nego što bih mogao napredovati da sam se šuljaokroz grmlje. Brzo sam se približio glasovima i našao se iza leđa ljudikoji su molili upravo kad su izgovorili posljednje riječi molitve.

Zatim začuh kako neki glas govori:— Sad zapalite vatru. Onda ćemo odmah izmoliti

ašu, a zatim jesti.Zapravo se mogreb mora moliti čim zađe sunce. Perzijanci

su zakasnili, jer su posljednje danje svjetlo iskoristili da saberu drva.To je dopušteno. Ni jedna se molitva ne smije doduše započetiprije određena vremena, ali nije zabranjeno odgoditi pobožnost nakratko vrijeme, ako za to postoje važni razlozi.

Iza grma za kojim sam stajao vidio sam kako je na rubuvode zaplamsala vatra, a zatim sam, kad je prošlo nekoliko minuta,začuo i noćnu molitvu. To mi je dalo prilike da se sagnem i odšuljamnaprijed između grmlja. Njihovi su glasovi nadglasali šum što sam ga

pri tome izazvao. Zaustavio sam se ondje gdje je na tlo palaposljednja sjena.

Vidio sam splav gdje leži uz obalu. Na njoj nije bilo ničega,jer Perzijanci nisu imali prtljage. Sjedili su uz vatru. Dvojica su odnjih svakako bili obični ljudi preko kojih je moj pogled mogao brzoprijeći, ali treći čovjek privukao je moju pažnju. Od obojice ostalihnije se razlikovao boljom odjećom pa se jedina prednost što ju je utom pogledu imao sastojala u tome da su oni imali obične kirmanskepojaseve, dok je on oko bokova ovio kašmirski šal. Ipak se kaoosoba veoma razlikovao od njih.

To izbrazdano, od sunca potamnjelo lice s niskim čelom,dugačkim, oštrim i tankim nosom čije su nosnice neprekidnopodrhtavale, širokim i ispupčenim žilama, snažnim čeljustima, sitnimoštrim nemirnim očima crvenih vjeđa pobuđivalo je u meni dojambezobzirnosti spojene s velikom lukavošću. Taj su dojam jošpojačavali crni brkovi čiji su vrhovi visjeli prema dolje kao crne iledene sige. Iz crta njegovog lica govorili su životinjski nagoni, paako je istina da samo otvoreni čovjekov pogled odaje hrabrost,onda je taj Perzijanac morao biti kukavica. Bio je to opasančovjek, bezobziran i kukavan, pomislio sam, a kad sam ondaopazio njegove dugačke koščate ruke slične pandžama, čiji sukažiprsti virili gotovo preko srednjaka, bio sam uvjeren da je mojsud pravilan. Lice, glas, hod, držanje i vladanje nekog čovjekamogu doduše prevariti, ali ruka ne može nikada. Na osnovu dugogaiskustva i pomnih uspoređivanja ja sam sam sebi stvorio sud u kojisam se mogao pouzdati.

Čovjekova ruka je najtačnija slika njegove duše. Ruka nemože sakriti ni najmanju sitnicu od onoga što čovjek misli i osjeća.Ona je alat duha, a svaki alat pouzdano pokazuje kakav je njegov

majstor.Sva tri čovjeka bila su naoružana dugačkim puškama,

noževima i pištoljima. Sad su jeli. Njihovo bijedno jelo sastojalo seod stlačenoga dugala s poznatim lepinjama, koje je svoje ime dobilopo tome što se tijesto u obliku kolača lijepi o stijene male, posebnograđene krušne peći a zatim pokriva. Čim tijesto padne sa zida,vadi se iz peći.

Za vrijeme jela nije nitko izgovorio nijedne riječi. Zatim onajjezoviti čovjek izvuče iz džepa pergament i približi ga vatri da bi gapročitao a onda ga opet stavi u džep i reče:

— Ako smo stigli u pravo vrijeme, onda će vaš udioiznositi stotinu tumana za svakoga. Ja sam to izračunao za vrijemeplovidbe. Je li vam to dosta?

Njegove sitne oči uperiše se u oba njegova pratiocaneobičnim pogledom koji kao da je vrebao. Oni su neko vrijemešutjeli, a zatim jedan od njih odgovori, uzvrativši mu sličnimpogledom:

— Tako mi Huseina kojega su sunitski psi zaklalikod Kufe, mi bismo bili zadovoljni da to ipak nije premalo. Otkakosi ti postao peder-i-baharatl, mi zarađujemo deset puta toliko kaoprije, ali ti si nam izračunao da neko drugi zarađuje tisuću puta više.

— Jeste, a ono što sam izračunao, to je i tačno.Rekao si, o Aftabe, da sam ja postao peder-i-baharat. Da, ja samdobio taj naslov, ali ipak još nisam peder-i-baharat. Vi me zapravosmijete nazivati samo sili-seferan, pa premda sam zapravo samo to,ipak možete kod mene sabrati bogatstvo, dok ste prije jedvazarađivali toliko da ste mogli utažiti glad. Ja sam prvi došao napomisao da se osim seferana upotrebljava i osfur. To nam jedonijelo do danas već tisuće tumana, a donijet će nam još i druge

brojne tisuće. Zašto sam ja bio određen na postanem baharat, adobio sam samo položaj seferana? Moram li to trpjeti? Morate li ivi to trpjeti koji ste moji podređeni pa i sami dobivate više ako javiše zaslužim. Znate li za koga radimo i za koga stavljamo na kockusvoj život? Znate li tko ne radi ništa, a ipak živi tako raskošno kaoWible-i-aliem:!!

— Znamo — izjavi Aftab.— Jesi li ga ikad vidio?— Nisam — promrmlja Aftab.— Zašto onda svakoga dana stavljate za njega na

kocku svoj život? Zar on potječe iz feleka ul eflaka, tako da jeodviše ponosan a da vam se pokaže? Nisam li ja neprekidno uzvas? Ne dijelim li ja svu opasnost sa svojim podređenima? Kogabiste dakle morali više voljeti i poštovati, mene ili njega? Komebiste morali iskazivati više povjerenja? Kažem vam da biste svakegodine zarađivali više tisuća tumana nego što sad primate stotinakad bih ja bio na mjestu vašeg emira-i-silana.

— To si nam već više puta rastumačio pa tivjerujemo.

— Ja sam to rastumačio već i mnogim drugima pa misvi oni vjeruju. Njegovo je vrijeme došlo!

Semšir već lebdi nad njegovom glavom. Ja sam govorio snekim drugim pederanima pa sam siguran da oni u prikladnom časuneće ustuknuti. Mi znamo da on pod odjećom uvijek nosi siru, ali ćeje moja gulula sigurno probiti.

Nastala je stanka. Peder-i-baharat je mračno razmišljao, a idruga dvojica zamišljeno su uprla pogled u zemlju. Već sam sečesto došuljao do različitih ljudi ali sam rijetko prisluškivao takotajanstvenom razgovoru.

Peder-i-baharat, otac mirodija — sili-seferan, sjena šafrana— emir-i-silan, knez sjena! Sve su to bila imena s određenimznačenjem. Ali kakvim? Knez sjena! Tko su bile te sjene? Svakakotakođer ljudi.

To sam zaključio po početku ,,an" koji označuje množinu,ali se upotrebljava jedino kod živih bića, dok se početak „ha"upotrebljava u ostalim slučajevima. Kakvi su to ljudi bili i zašto su ihzvali silan — sjene? Zar je izraz „knez sjena" možda značio nekičin? Ako je tako, onda su i „šafranova sjena" i „otac mirodija"također bili činovi. Činilo se da se radi o pretpostavljenima ipodređenima. Premda je to sve zasad za mene još bila tajna, ipakse ovdje vjerojatno radilo o nekoj tajnoj organizaciji koja se čuvaladanjega svjetla.

Rijekom na kojoj sam se nalazio nekada su vladali stariBabilonci i Asirci, sve dok Medijci i Perzijanci nisu slomili njihovusilu. Da su stari energični Hamurabi, hrabri Tukulti-Adar I, MedijacKvaksares Ahemenid Cyrus ustali iz svojih grobova i da su, sjedećiovako preda mnom, jedan drugome saopćavali svoje diplomatsketajne, vjerojatno bih lakše razumio njihov razgovor od onoga štosam sad čuo od te trojice suvremenih Perzijanaca. Stvar seuostalom imala još više zamrsiti, jer je vođa ponovo počeo:

— O čemu razmišljate? Vjerojatno o tome što samvam rekao?

— Jeste — odvrati Aftab. — Spremni smo da ti sepridružimo. Serbas ne može dobiti bitku ako ne vidi sahib mensebalkojega mora slušati. Tako i naš zapovjednik ne smije biti nevidljivobiće kojemu pripada naš život, premda nam se on nikada nepokazuje. Mi smo već govorili o tome s drugim silanima, pa onimisle jednako kao i mi. Reci nam samo što da radimo.

— Mogu se dakle pouzdati u vas?— Možeš. Govorio si o tome da emiru-i-silanu već

lebdi sablja nad glavom. Znaš li za vrijeme i za mjesto?— Znam.— A smijemo li mi to znati?— Reći ću vam, jer vas poznajem kao pouzdane

ljude. Vi znate da se svakoga dušembe-i-mevadžiba poderaniskupljaju u ruševinama Medžime-i-Jehud da bi primili njegovezapovijedi i da bi mu položili račune. U toj noći će, ako mi uspije ...

Prekinuo se, jer je negdje prasnuo hitac i to u području ukojem se nalazio Halef. Prestrašio sam se, jer se on morao nalaziti uopasnosti, inače ne bi pucao. Morao sam mu pohrliti u pomoć.Perzijanci se također prestrašiše i to mi je pomoglo. Kad su čulihitac skočili su na noge, zgrabili svoje puške i potrčali u grmlje da ihneprijatelj koji bi htio pucati na njih, ne uzmogne vidjeti. Pri tome jezapucketalo i zašuštjelo grmlje, što mi je dalo prilike da neopaziceizađem iz svoga skrovišta. Potrčao sam iza grmlja prema našemlogoru. Kad sam stigao onamo ugledah Halefa gdje stoji spodignutom puškom. Kad me je ugledao, upravi je u mene.

— Oprez Halefe! — poluglasno ga opomenuh. —To sam ja. Jesi li ti pucao?

— Jesam.— A zašto? Na koga?— Na lava, sidi. Šuljao se da poždere tvog Asil Ben

Rija.— Glupost!— Nije to glupost. Jasno sam ga vidio. Bio je lav,

pravi lav.Zaista je bilo moguće da se Halef nije prevario. Perzijski lav

znade kadšto zalutati i u Džezire. Izvukao sam žigice iz džepa dabrzo pripalim vatru u koju svrhu smo bili već pripremili hrpicu suhihgrančica i trave. Vatra je imala pokvariti lavu volju da se vrati. Timesmo doduše morali na sebe privući pažnju Perzijanaca, ali to mi jebilo svejedno.

Kad su plamenovi visoko zaplamsali i obasjali cijeluokolinu, upitah Halefa gdje je vidio zvijer. On pokaže u određenismjer i važno mi reče:

— Došuljao se odande. Kad me je ugledao, zastade.Bio je to velik, golem abu er rad'. Opalio sam na njega i iščezao je.Siguran sam da sam ga pogodio. Pobjegao je pun straha i prepasti,jer ondje gdje stoji Hadži-Halef Omar ne može izdržati ni najjačilav.

Uzeo sam svoju tešku medvjedarku i pripremio se napucanje pa oprezno krenuo u smjeru koji mi je pokazao Halef.Otprilike nakon četrdeset koraka mogao sam se uvjeriti da se Halefnije prevario.

Zaista je pogodio — ali što! Doviknuo sam mu da dođe kmeni. Pošao je prema meni i već izdaleka upitao:

— Što je, sidi? Vidiš li nešto?— Vidim, eto ga ovdje.— Dakle sam pogodio?— U srce!— Hamdulilah, ubio sam džed es ismana, strašnoga

koljača slada. U svim šatorima će odjeknuti moja slava, a na svimlogorištima pjevat će pjesme meni u čast!

— Nemoj prerano kliktati od radosti. To nije naimeon već ona.

— Dakle tavica?

— Nije. To nije abu el rad, već om ers sane. Nju siubio. Bila je gladna pa je došla da prosjači, ali ti si bio takonemilosrdan da joj umjesto mesa dadeš tane.

Halef je stigao do mene i ugledao životinju.— Hijena! — posramljeno viknu. — Neka Alah

zaboravi ovaj dan! Kako je ta životinja mogla hiniti da je lav? NekaMuhamed, prorok svih proroka, zgrabi dušu te hijene i neka tulažljivku baci u pakao, onamo gdje najodvratnije smrdi!

— Nije ona tebe prevarila, već su te prevarile tvojeoči. Noću sve izgleda veće.

— Haram — kolika šteta! Sad će šutjeti svi oniglasovi u šatorima i u logorištima kojima sam se već obradovao.

— Neće. Oni neće šutjeti već će objaviti slavuvelikog junaka koji nije pobjegao iako je smatrao da je hijena lav.

— Kaniš li mi se još rugati, sidi? To povećava dubinumoje tuge. Htio sam biti junak pa sam uslijed toga postao sedlomna kojem jaše tvoja poruga. Moji će me sinovi žaliti a kćeri ćeplakati za mnom. Moji unuci će začuđeno klimati glavama, apotomci mojih praunuka zakrit će preda mnom lice. Ja bih se odjada ustrijelio da to nije samoubojstvo! Kani se dakle tvojihzabadanja i sjeti se da bi i ti mogao ustrijeliti lava koji se, da terazljuti, pretvorio u majku smrada.

— Ne, ja ne mislim na to, dragi Halefe, jer znam onošto ti kao da ne znaš: da se u noći svi predmeti čine većima. Akobudeš i ubuduće zaboravljao da to uzmeš u obzir, tvoje će se očinajzad naučiti na to da guštera smatraju krokodilom.

— I ti se usuđuješ da meni takva krokodila bacaš uglavu? Zar te zabluda mojih očiju tako teško uvrijedila da mi nemožeš oprostiti?

— Tu nema govora o uvredi, ali ti si učinio pogreškukoja me upravo u tom času potjerala natrag k tebi kad je razgovoronih Perzijanaca pobudio moju najveću pažnju.

— Alah! To mi je žao! Tko i što su oni? O čemu sugovorili?

— Da bi to čuo od mene, nisi smio njihov razgovorprekinuti tvojim nesretnim hicem. Pri tome uopće ne uzimam u obzirda su oni sad upozoreni na nas. Ti si mi svojom naglošću koju ti jetvoja Hana navjestila onemogućio da istražim tajnu koja bi za našeputovanje Perzijom vjerojatno postala vrlo važna. Vratimo se sad kvatri. Moramo dodati svježe drvo, inače će se ugasiti.

— Ne bismo li je zbog Perzijanaca radije ugasili, danas oni ne nađu?

— Ne bi. Sad kad znadu da je netko ovdje, nekadoznaju i to da su to ljudi kojih se ne moraju bojati. Pokazat ćemoim se.

— Misliš li da će doći k nama?— Svakako. Pri tome će doduše biti veoma oprezni

pa će nas najprije potajice promatrati, ali kad opaze da smo samodvojica, oni će nam se bezbrižno pokazati. Kako se oni buduvladali prema nama, tako ćemo se i mi vladati prema njima. Sadćemo razgovarati o kakvoj ravnodušnoj stvari, jer se možda većnalaze u našoj blizini. Ako ih opazim, dat ću ti znak složivši dlanove.

Sjedosmo uz vatru, ja s leđima prema grmlju, a Halefnasuprot meni. Nije dugo potrajalo i ja sam mu mogao dati znak.Znao sam da se netko iza mene nalazi u grmlju, mada ga nisam nividio ni čuo. Bio je to onaj neobični osjećaj, ono neodredivo šestočulo koje se kod Zapadnjaka tako jako razvija da je jednakoosjetljivo kao oči i uši. To je više naslućivanje nego osjećanje, a

istodobno i neka vrst osjećaja, jer kao da je od Perzijanca koji jestajao iza mene prelazila na mene neka struja, slična onoj koja spredmeta koji odašilje miris prelazi na organe čovjekovog njuha.

Razgovarali smo tako mirno kao da nemamo ni pojma otome da nas netko prisluškuje, a povrh toga ja sam tako odabraopredmet razgovora da nitko iz njega nije mogao ništa naslutiti onama i o našim namjerama. Zbog toga nas je taj čovjek iza meneneko vrijeme slušao, ali nije doznao ništa. To ga je učinilonestrpljivim i istjeralo ga je iz njegovoga zaklona. Izašao je iz grmlja,stao pred nas i upitao kao da je on gospodar toga mjesta:

— Tko ste vi i što tražite ovdje?Očekivao je da ćemo se zaprepastiti od iznenađenja pa je

zadovoljno gladio svoje ulaštene vrhove brkova i promatrao naspogledom punim iščekivanja. Kad smo šutjeli, dreknu na nas:

— Zašto ne odgovarate? Jeste li slijepi i gluhi da mene vidite i ne čujete?

Sad mu ja odgovorih:— Mi smo zaista slijepi i gluhi, ali samo za takve

ljude koji nam daju povoda da se ne obaziremo na njih.— Misliš li time možda i mene?— Mislim. Ti se ne vladaš poput čovjeka na kojega

bismo se morali obazirati.— Afsus - kakve li štete! Čini se dakle da sam ja

čovjek koji za vas ne postoji?— Koji zapravo ne bi smio postojati — ispravih ga

ja. — Ako se ipak upuštam s tobom u razgovor, to sam ti timepružio dokaz da sam primijetio tvoju prisutnost.

— Koje li prijaznosti i dobrote! Koliko li sam ti samozahvalan što si toliko milostiv da zamijetiš moju prisutnost. Ja sam

pak sam sebe dosad smatrao čovjekom kojega svatko drugi, makako visok položaj on zauzimao, ne samo zamjećuje već i uljudnopostupa s njime.

— Čini se da se nalaziš u velikoj zabludi, jer tko tražiuljudnost mora i sam biti uljudan.

On se veselo nasmije i upita:— Sigurno misliš da sam vas trebao pozdraviti.

Prezirno sam odmahnuo rukom i odgovorio:— Kad već pitaš za pozdrav, onda time dokazuješ

da ne poznaš ni najjednostavnija pravila pristojnosti.On prekriži ruke na prsima, duboko mi se pokloni i

podrugljivo reče:— Ako si ti tako visok gospodin, ja ću brzo

nadoknaditi ono što sam propustio. Dakle: asalam alejkum!Ja samo mahnuh rukom, udesivši lice kao da nisam

primijetio njegovu porugu. On nastavi:— Čini se da ti to nije bilo dovoljno. Zato te molim

za milostivo dopuštenje da smijem sjesti. Ahval-i-šerif - kako jetvoje uzvišeno zdravlje?

Počeo sam govoriti kao učitelj koji hvali učenika.— Ovo je bilo bar donekle pravilno. Budeš li toliko

sretan da češće boraviš u društvu uljudnih ljudi, ne smatramnemogućim da se ipak naučiš vladati, bar prema jednostavnimljudima. Ipak nikad nećeš shvatiti kako se treba vladati premaljudima koji su po položaju viši od tebe.

— Bi džanem — tako mi duše, to mi još nitko nijerekao! — plane on.

— Onda se raduj što ti ja to kažem. Čovjek kojipriznaje svoje pogreške učinio je time prvi korak prema

poboljšanju, a ti mi se činiš čovjekom koji bi još mnogo togamogao naučiti što se odnosi na saobraćaj s drugim ljudima.

— Mašalah! Tako me dakle pravo dobrostivo čudodovelo iz Perzije ovamo da se sastanem s tobom i da dođem doprilike da tvojom pomoću popunim šupljine svoga nedovoljnogodgoja. S najvećom radošću koristim dakle tu priliku pa ću sjestiktebi.

Već je svinuo koljena da na istočnjački način sjedne uz nas,ali ga ja brzom kretnjom odbih.

— Stoj! To bi također bila povreda uljudnosti.Jesam li te ja pozvao da dođeš u naše društvo?

— Nisi, ali ja se nadam da nemaš ništa protiv toga,jer bi inače ti bio onaj kojemu nedostaje uljudnosti koju bih jatrebao od tebe naučiti.

— Posve tačno, ali čovjek ne poziva ljude koje nepozna. Mi smo prije tebe bili ovdje, pa je prema tome tvoja dužnostda nam kažeš tko si. Onda će se vidjeti smatram li da je tvojaprisutnost poželjna za nas.

— Beda — to je vrlo zlo! Ti mora da si veomaugledan gospodin koji je navikao da govori samo u zapovjednomtonu. Molim te za veliku milost da smijem sjesti nadomak daha iztvojih ustiju. Jesi li već kad čuo ime Kasim-mirza?

— Nisam.— Onda su ti prilike u mojoj domovini nepoznate. Ja

sam taj glasoviti Kasim-mirza i putujem u Bagdad kao mutemed elmulk.

— Zar si ti možda šahsade?— Jesam.Riječ šahsade znači sin ili potomak, a kadšto i rođak

perzijskoga šaha. Taj je čovjek lagao, jer nije bio šahov rođak ninjegov poslanik. Ipak sam to mišljenje zadržao za sebe i samo samprimijetio:

— Onda mora da imaš brojnu pratnju. Gdje senalaze ratnici koji te zaštićuju?

— Ja sam sam ratnik i ne trebam ničije zaštite. Mojese putovanje mora odviti pod baldahinom tajne, jer su mi povjerenerazne dužnosti o kojima ne smije nitko ništa naslutiti. Zato sam sasobom poveo samo dva pratioca i odabrao put na kojemu ćuizbjeći opasnosti da me netko prepozna kao šahsadu.

— Alah akbar! Onda bi se moja duša morala predtobom nakloniti u zahvalnosti punoj poštovanja!

— Uviđaš li to? Ja ipak volim biti dobrostiv. Netrebaš pustiti da te potišti uzvišenost mojega podrijetla.

— To mi ni ne pada na um. Meni je posve svejednojesi li ti sin jednog kralja ili prosjaka. Kad sam govorio ozahvalnosti, onda to nije bilo zbog poštovanja prema tvompodrijetlu, već iz obzira prema tvojoj otvorenosti kojom si merazveselio.

— Otvorenosti?— Da. Ti si princ i istodobno poslanik perzijskog

vladara To nitko ne smije znati, jer tvoje putovanje treba da ostanetajno. Ipak si mi odmah otkrio tu tajnu. Do toga je moglo doćisamo tako što si ti ili otac brbljavosti ili sam ti se ja tako svidio dauopće nisi mogao drukčije postupiti nego da mi otvoriš svoješutljivo srce. Budući da je nosilac tako važnih tajni sigurno veomašutljiv, to ja pretpostavljam da me je obasjala tvoja sklonost, i samozato sam ti se zahvalio.

Opazio je da je počinio veliku pogrešku, jer sam na njemu

razabrao kako se trudi da sakrije smetenost. Onda mi onako svisoka potvrdi:

— Da, ti si mi se odmah svidio čim sam te ugledao,pa si samo s toga razloga čuo ono što zapravo nitko ne smije znati.Ali sad se nadam da ćeš kao priznanje mojem prijateljstvu znaticijeniti čast kojom moja prisutnost mora ispuniti svu dubinu tvojeunutrašnjosti. Ja ću dakle sjesti kvama.

— Nemam ništa protiv toga. Smijem li sad znati gdjesi ostavio svoje pratioce?

— Oni su nedaleko i odmah će doći. Čuli smo vašhitac pa smo požurili ovamo da vam priskočimo u pomoć, rekavšisami sebi da se čovjek koji puca mora nalaziti u opasnosti.

On pljesne rukama nakon čega se pojaviše njegovi pratioci.Zatim ih slijedećim riječima pozove da sjednu.

— Ovi stranci su mene, Kasim-mirzu, šahsadu,zamolili da njihovo veče poljepšamo svojim društvom, pa ih neželim ražalostiti odbivši njihovu molbu. Sjedite dakle ovdje krajmene.

Poslušali su taj poziv. S njegove strane je opet biloneoprezno što im je rekao svoje ime i naslov, jer je upravo tomoralo izazvati nepovjerenje, da i nisam prije znao kako stoji stvar.On ih je dakle tako obavijestio o tome što nam je o sebi rekao upogledu svoga imena i zvanja da ga oni ne bi možda oslovilinjegovim pravim imenom. Moj mali Halef nije dosad rekao nijedneriječi. Vidio sam na njemu da se ljuti pa sam bio uvjeren da ćeiskoristiti prvu priliku da dade oduška tom neraspoloženju. Nijemorao dugo čekati, jer mu je navodni Kasim-mirza pošao u susretslijedećom primjedbom:

— Vi ste doznali tko smo mi, pa možete lako

zamisliti da bismo htjeli čuti i vaša imena.Hadži mu odmah odvrati, ne puštajući mene da dođem do

riječi:— Budući da si ti sin najglasovitijeg vladara,

pretpostavljam da poznaš sva kraljevstva i sve zemlje cijelogasvijeta.

— Poznam ih — odgovori Perzijanac.— Poznaš li i Ustrali?— Poznam.— A Yani dunya?— I nju poznam.— Onda znaj da sam ja šah Ustralija, a ovaj uzvišeni

vladar koji sjedi kraj mene je veliki sultan Yani Dunya.Mališan je pri tome načinio vrlo ozbiljno lice. Perzijanac

razrogači oči. Očito nije znao šta da misli o Halefu. Halef nastavi:— I mi imamo tajne za Bagdad, tako važne tajne da

ih ne možemo povjeriti nijednom poslaniku pa čak ni nekomšahsadi. Zato smo na kratko vrijeme sišli s naših zlatnih prijestoljapa se na re-i-ahenul prevezli preko velikoga mora da sami predamonaša pisma.

— Re-i-ahenu? — upita Perzijanac koji još nije znaošto da misli o Halefu. — Ona ne postoji na moru!

— A zašto ne? Naša vladalačka moć je tako velikada se uopće ne moramo obazirati na to da li nešto postoji ili nepostoji. Garhu koju od vremena do vremena trebamo natovarili smona keleske-i-buhar i odmah ponijeli sa sobom. Kad bismo se godželjeli zaustaviti i izaći, odmah smo po jednu postavili.

— Na morskoj vodi?— Tako je!

Perzijanac se sad okrene k meni pa saučesno reče:— Dopusti mi da te ne razumijem. Nitko ne putuje u

društvu čovjeka u čijoj glavi vlada ludilo.— Varaš se. Mozak mojeg prijatelja možda je

zdraviji od tvojega. On uvijek zna što govori.— Neka ti se Alah smiluje! Onda ste valjda obojica

posve ludi!Pogled mu je stao lutati između mene i Halefa, ali samo

kratko vrijeme, jer je nešto drugo privuklo njegovu pozornost. Našikonji su zašli na domak svjetla vatre brsteći lišće od jednog grmado drugoga, Perzijanac ih je ugledao. Svakako je bio dobarpoznavalac konja, jer tek što je njegov pogled zapeo na njima,odmah skoči na noge i pođe onamo da ih pogleda.

— Što to vidim! — viknu. — Dva luđaka imajutakve konje! Dođite ovamo, pogledajte ih! Plemenitiji konji nemogu biti ni u šah-in-šahovoj staji!

Potonji poziv bio je upravljen njegovim pratiocima. Svatrojica počnu ogledavati konje sa svih strana. Pri tom su nešto tihorazgovarali. Gradili smo se kao da ne zapažamo neobične pogledekoje su nam pri tom dobacivali. Zatim se vrate k nama i ponovosjednu.

— Jesu li ti konji vaše vlasništvo? — upita onaj sdugačkim brkovima.

— Jesu — izjavi Halef. — Misliš li da kraljevi jašuna tuđim konjima?

— Odakle vam?— Sami smo ih uzgojili. U našim stajama upravo vrve

takve plemenite životinje.— Ovdje na obali vidim splav. Je li to vaša splav?

— Jeste.— Onda dakle niste na konjima došli ovamo?— Jesmo, jesmo.— Ako se čovjek služi splavi, onda ne jaše.— To samo ti misliš. Mi smo konje upregli u splav,

sjeli u sedla i pojahali niz Tigris.— Ti si zaista lud.— Onda si isto tako lud kao i ja.— Kako to?— Ako umišljaš sebi da si šahsade i da se zoveš

Kasim-mirza.— To je istina.Sad se Halef okrenu k meni:— Sidi, jesi li tako nešto uopće smatrao mogućim?

Taj nas čovjek smatra luđacima, a ipak mora da je sam u najvišemstupnju lud, jer bi inače već davno shvatio zašto sam rekao da smomi kraljevi. Ako je on šahsade onda nas dvojica moramo biti barvladari cijelih kontinenata.

Tek je sad Perzijanac počeo naslućivati da je šalu smatraoistinom. Ljutito ošine Halefa pogledom i upita:

— Onda si mi se ti dakle namjerice želio narugati?— Jesam — glasio je neustrašivi odgovor.Ruka „oca mirodija" posegnu za pojas, ali se opet povuče

natrag. On mirno reče:— Zapravo bih te morao kazniti, ali ti ne znaš s kim

govoriš. Poznaš li razliku između Kasim-mirza i mirza Kasim?— Poznam je — odgovori Halef.— Ja se ne zovem mirza Kasim već Kasim-mirza.

Pred tobom dakle stoji princ!

— Ti se ne zoveš mirza-Kasim niti Kasim-mirza, papreda mnom ne stoji dakle princ, a ni čovjek koji bi smio riječ mirzastaviti ispred svoga imena.

— Alah! Kakve li uvrede! Zar da ti odgovorimoštricom svoga noža?

Perzijanac je zaista izvukao nož iz pojasa, ali mu Halefhladnokrvno dobaci:

— Samo ostavi nož za pojasom, jer prije nego što bime mogao dodirnuti njime, bio bi već lešina!

— Alah! Zar to zaista misliš?— Mislim. Ne vidiš li što moj drug ima u ruci? Ne bi

dospio ni podići nož, a njegova bi ti kugla već prosvirala glavu!Čim je Perzijanac zgrabio nož ja sam smjesta izvukao

revolver. On zataknu nož u korice.— Vidjeli bismo tko bi bio brži, on ili ja. No ipak

sam spreman da ti oprostim ako me zamoliš za oproštenje.— Zamolim za oproštenje? — nasmije se Halef. —

Jesi li čuo, sidi, ja da ga zamolim za oproštenje, ja, Hadži HalefOmar? Zar je ikada postojao čovjek koji bi se nekažnjeno smiousuditi da mi uputi takav zahtjev?

— Nekažnjeno? — podrugljivo će Perzijanac. — Atko si ti da tako govoriš sa mnom?

— Tko sam ja? Čut ćeš i začudit ćeš se. Ja samHadži Halef Omar Ben Hadži Abul Ibn Hadži Davud al Gosara.

— To je ime dugačko poput zmije koju čovjek gazinogom. Zar nisi ništa više?

— I ti želiš biti otmjeni Perzijanac a ne znaš da jeHadži Halef Omar šeik glasovitih Hadedina?

— Tako! Ti si dakle Hadedin, a što se mene tiče i

šeik toga plemena. Nemam ništa protiv toga. A tko je tvoj drug?— On je još tisuću puta glasovitiji od mene. To je

nepobjedivi efendija Kara Ben Nemzi kojega ss boje svineprijatelji.

— Boje? — upita Peder-i-baharat, nepovjerljivo meomjerivši. — Nazivaš ga Ben Nemzi? On dakle potječe saZapada?

— Tako je.Uto Perzijanac naglo skoči na noge, pljune preda me i

viknu:— Bi hatir-i-cuda - za boga! Što smo to učinili!

Sjedili smo kraj smrdljive strvine, kraj Zapadnjaka, nevjernika!Prokleo vas Alah! Mi smo se kraj vas onečistili i sad moramo...

Nije dospio dalje. Ja sam mirno ostao sjediti, jer sam znaoda će Halef reagirati mjesto mene pa sam mu priuštio to veselje.Hadži je skočio na noge, prihvatio se rukom za pojas da odriješi biči tako zagrmio na Perzijanca da je ovaj zastao usred riječi:

— Šuti, besramniće! Što ti pada na um! Ti bi te svojedrske riječi lako mogao platiti životom! Taj te efendija treba samomalo dodirnuti šakom pa ćeš odmah kao lešina ležati na zemlji. Touostalom nije potrebno; on ne mora pomaknuti ni prstom, jer akoizgovoriš još samo jednu jedinu nepravu riječ, imat ćeš posla samnom!

„Otac mirodija" ustuknu korak natrag, prezirno odmjeri liksvoga protivnika, nasmije se i odvrati:

— Što to kažeš? Ti, ti ćeš me ušutkati? Taj će meefendija oboriti na zemlju? Ja se ne bih bojao dvadesetorice takvihkakvi ste vi. Ovakav patuljak kao što si ti može me takvomprijetnjom samo natjerati u smijeh, jer...

I ovaj puta nije mogao dalje govoriti, ali sada zbog mnogo„jačeg" razloga nego prije. Halef nije nikada otrpio ni jednu uvredu,a ništa ga nije moglo tako razljutiti kao kad bi mu se netko narugaozbog njegovoga malenog lika. U takvim bi prilikama kazna brzopoput munje slijedila za djelom. Tako je bilo i ovaj put. Tek što jePerzijanac izrekao riječ patuljak, Hadži zamahne i oplete Perzijancabičem od kože potočnoga konja tako snažno po licu da jepogođeni čovjek zateturao glasno kriknuvši i jedva se održao nanogama. Objema je rukama pokrio lice pa napola onesviještenzateturao amo-tamo. Njegovi drugovi smjesta skoče na noge ipovuku noževe. Halef je stajao usplamtjelih očiju i uzdignutog biča,a i ja sam skočio na noge da pomognem hrabrom mališanu.

Neko smo se vrijeme nijemo mjerili, sve dok vođaPerzijanaca nije spustio ruke s lica. Iznad ožiljka od biča koji jeprelazio preko cijeloga lica razabirali smo oči koje su u nas buljilepune tupoga bijesa. Perzijanac uzdigne ruke, šake mu se zgrčiše itaj čovjek, koji od samoga gnjeva nije bio više uračunljiv, skočinaprijed da pograbi Halefa. Ovaj vješto uzmaknu u stranu, pa jošjednom oplete Perzijanca. Udarac je prošao poprijeko prekogornje usne. Zatim ga Halef teškim dugmetom na dršku biča udaritako po zatiljku da je pao na zemlju. Halef se smjesta baci na njegai objema ga rukama zgrabi za vrat.

Sve se to odigralo mnogo brže nego što se dadeispripovijediti, tako brzo da dva Perzijančeva pomoćnika nisudospjela priskočiti u pomoć svome gospodaru. Sad su to pokušaliučiniti i odostraga zgrabiti Halefa. Ja sam međutim jednoga udariosvojim lovačkim udarcem po glavi tako da je pao onesviješten, adrugoga zgrabio za vrat, da je stao krkljati. Izvukao sam mu nož ipištolj iz pojasa, bacio ih u vodu a onda ga tresnuo o zemlju da je

ostao ležati. Halef mi doviknu:— Sidi, dođi ovamo. Ti si obavio posao s onom

dvojicom, ali ovaj treći mi zadaje brige. Htio bi ustati.— Donesi remenje sa splavi pa ćemo ih svezati! —

odgovorih.Dok sam ja držao Perzijanca, izvršio je Halef moj nalog i

ubrzo su sva trojica bila vezana.— Što ćemo sad? — upita Halef. — Je li bilo

potrebno da ih vežemo?— Jeste.— Ne bismo li učinili bolje da potražimo drugo

logorište?— Zar mi kao pobjednici? Ni ne pada mi na pamet.

Osim toga moramo spavati, a ja nemam ni najmanje volje da timljudima žrtvujem ma i samo pet minuta svojega sna. Pogledajmo štoimaju u džepovima.

— Zar ti je do plijena, sidi?— Nije, ali tako ćemo možda doznati što je zapravo

taj navodni šah-sade.Za to sam imao i drugoga razloga, ali ga nisam rekao

Hadžiju, jer bi to čuo „otac mirodija" koji nije bio onesviješten.Pretražili smo najprije njega, ali nismo našli ništa osim

novaca i već prije spomenutog obračuna iz kojega se nije dalo ništarazabrati. Na prstima je imao nekoliko prstenova, a među njima jejedan zlatni s osmerokutnom pločicom s arapskim slovima. U prviga čas nisam ni zapazio. Kod njegovih drugova nismo našli ništa,sve dok na kraju nisam pogledao njihove prste. Imali su jednakoprstenje, samo što je njihovo bilo srebrno. Skinuo sam im prstenje sprstiju i donio ga do vatre da pročitam napis na njemu. Vidio sam

slovo „sa" spojeno sa slovom ,,lam" iznad kojih je stajao znakudvostručenja. To je davalo riječ sil, što znači sjena.

Sad sam bio uvjeren da sam našao ono što sam tražio. Tosu prstenovi nesumnjivo bili znaci raspoznavanja, dokaz za članstvonekog tajnog bratstva. Morao sam imati sva tri prstena, aliPerzijanci nisu smjeli znati da ću ih zadržati. Podigao sam dakle, ada to „otac mirodija" nije ni opazio, tri kamenčića s tla i uzeo ih uruku, a zatim glasno rekao Halefu:

— Ovo su dva neobična prstena. Pogledat ću je li imi treći prsten sličan.

Zatim sam skinuo i zlatni prsten s ruke Pedera-i-baharata.Morao sam to učiniti silom, jer se on opirao. Površno sam pogledaoprsten kao da ne namjeravam pročitati riječ na njemu, a onda samrekao Hadžiju:

— Dragi Halefe, ovo je čarobnjačko prstenje kojesigurno potječe još iz doba Haruna ar Rašida. Čarobnjaštvo jezabranjeno pa ću tako steći zasluge ako ta tri prstena bacim u vodu.

Uto Perzijanac ljutito vikne:— To je naše prstenje, a ne vaše! Vi ste razbojnici!

Ovamo s njima!— Uzalud ih tražiš — odgovorih. — Moja je

dužnost da vas spriječim u čarolijama koje vas vode u propast. Tiprstenovi spadaju u vodu gdje ih nitko više neće naći. Pripazi!Jedan — dva — tri — !

Kod svake od tih riječi bacio sam po jedan kamenčić uvodu. Perzijanac ih je čuo gdje su pali i bio je uvjeren da je toprstenje, jer mi je podrugljivo rekao:

— Nemoj misliti da si sebi tom krađom stekao nekezasluge. Takvih prstenova ima više nego što misliš, pa ćemo ih mi

ubrzo opet imati. S tobom ćemo obračunati. To ti se zaklinjemAlijem, najvećim kalifom!

Dok sam ja neopazice stavljao prstenje u džep, odvrati muHalef koji kao nekadanji pristalica suna nije o Aliju imao bašosobito mišljenje:

— Šuti mi o tom najvećem kalifu! Bio je ćelav, bradamu je izgledala kao gruda pamuka, trbuh mu je visio do koljena, abio je bezmjerni proždrljivac, najveći na cijelome svijetu.

— Neka Alah prokune tvoj opaki jezik! Padneš li umoje ruke, ja ću ti ga iščupati iz ustiju.

U međuvremenu su se njegovi podređeni osvijestili, ali suostali mirni. Da bismo bezbrižno mogli spavati, morali smo seosigurati od zarobljenika. Mi smo dakle tako čvrsto vezali svakogaza jedan grm da se nikako nisu mogli osloboditi. Njihovo oružjeponijeli smo sa sobom. Zatim smo legli zajedno s našim konjima.Kad sam svom pastuhu rekao šuru u uho Halef me upita:

— Sidi, kad si bacio prstenje u vodu, nešto sipotajice spremio u džep. Što je to bilo?

— To su bila ona tri prstena. Nisam ih bacio.— Nisi? Pa ja sam čuo kako su pali u vodu.— Bili su to kamenčići.— Alah! Čemu to zavaravanje?— Nisam to učinio zbog tebe, već zbog Perzijanaca.

Taj čovjek i njegovi pratioci pripadaju nekoj tajnoj organizaciji.Prstenovi su vjerojatno znaci članstva. Tko zna koliko jerasprostranjena ta organizacija, možda čak i čitavom Perzijom. Miodlazimo u tu zemlju. Razumiješ li me?

— Slutim što misliš. Mi poznamo znakove togabratstva pa bi nam to u danim prilikama moglo biti od velike koristi.

— Možda dođemo u priliku da se moramo pomoćutih prstenova graditi da smo silani.

— Silani? Što je to?— Tako se zovu članovi te organizacije. Svaki

pojedinac naziva se sil. Ta riječ, sjena, ukazuje nam na tajnudjelatnost koja je svakako nezakonita, jer se kloni danjega svjetla.Obični članovi imaju srebrno prstenje, a zapovjednici zlatno. Glavatoga tajnog saveza naziva se emir-i-silan.

— Sidi, ja sam došao na jednu pomisao! Da seovdje ne radi o sekti babija?

— Možda. Ne bih doduše mogao povjerovati da subabi i silani jedno te isto, ali ipak nije nevjerojatno da surađuju.Znaš li ti što su babi i što žele postići?

— Ne znam tačno. Ja sam samo čuo da su šahovineprijatelji i da ih šah neumoljivo progoni, ali zašto, to mi nijepoznato. Možeš li mi ti to reći, sidi?

— Mogu. Tu je sektu osnovao mladi Ali Muhamed izSiraza koji se nazvao ,,Bab", jer je naučavao da se putem njegamože stići bogu. Njegovi pristalice vjeruju da Bab stoji više odMuhameda. Vjeruju nadalje da na svijetu uopće ne postoji zlo, paprema tome ne postoje ni grijesi. Babi zabranjuju ženama da sepokrivaju feredžom, a svakom muškarcu dopuštaju samo jednuženu, što se protivi nauci sune i šije. Građansku vlast su učinilisvojom neprijateljicom time što žele imati devetnaest vrhovnihsvećenika koji treba da stoje iznad vladara.

— To šah nikada neće dopustiti.— Tako je! Nasir-ed-din poduzeo je protiv njih

veoma stroge mjere koje su se izrodile u okrutne progone kad jenekoliko babija pokušalo da ubije šaha. Svi oni za koje su vlasti

otkrile da su pristalice te sekte i uhvatile ih, umrli su bolnom smrću.Ostali su bili prisiljeni da se prividno odreknu svoje vjere ili dapobjegnu iz zemlje. Ipak ta sekta broji potajice mnogo tisućapristalica koji su veoma čvrsto međusobno povezani, uzajamno sepomažu, pa su spremni na svaku žrtvu a ne prezaju ni od zločina.Ljudi koji ne vjeruju da postoji grijeh ne poznaju ni pojam zločina.

— Upravo takav mi izgleda onaj Perzijanac kojegasam udario bičem.

— I meni. Uvjeren sam da će nam taj čovjek nanijetijoš velikih neprilika ako nam se putevi opet ukrste.

— Misliš li da bi bilo bolje da ga nisam udario?— O tome nećemo sad razmišljati. To je već

učinjeno pa se više ne da izmijeniti. Ipak te molim da me naredni putnajprije upitaš za dopuštenje prije nego što se latiš biča.

— Sidi, to nije moguće. Što bi svi oni koje želimoplesti korbačem pomislili o meni kad bih, najprije zamolio tebe dato smijem učiniti. Povrijedio bih ono visoko poštovanje što ga sviljudi moraju iskazivati meni, glasovitom Hadži Halefu Omaru.

— Ne trebaš me pitati tako da te svi čuju. Dovoljnoje da me pogledaš, a ja ću ti odgovoriti pogledom.

— Hoćeš li ti razumjeti taj pogled? Ne znam da li sepogled koji znači batine dade tako razlikovati od ostalih pogleda.

— Ja ću ga već razlikovati, možeš se u to pouzdati.— Reci mi onda: hoćeš li zadržati sva tri prstena?— Neću. Jednoga ću dati tebi, ali ga smiješ staviti na

prst tek kad odemo od tih Perzijanaca, jer oni ne smiju znati da jošimamo njihovo prstenje.

— Zadovoljan sam. Hvala Alahu što si došao pomene! Moj je život u posljednje vrijeme tekao kao gnijezdo puno

kokošjih jaja.— Neobične li usporedbe!— Nije ona nipošto neobična. Kao što je u takvom

gnijezdu jedno jaje slično drugome, tako je u mom životu svaki danbio posve sličan ostalima. Čeznuo sam za djelima, ali nisam imaonikakve prilike da ih izvedem, a kad bi mi se jednom i pružilaprilika, nisam dobivao dopuštenje da je koristim.

— Zar moraš pitati za dopuštenje?— To doduše ne moram, ali ipak činim, jer je mir u

pojedinom šatoru isto toliko koristan kao i mir među narodima. Ilizar možda ti ne pitaš tvoju Emeh kad te kakva pustolovina želiodmamiti iz njezine ljupke blizine?

— U mojoj domovini ne postoji ono što ti nazivašpustolovinom.

— Onda treba požaliti stanovnike vaših oaza. Sadshvaćam zašto tako voliš odlaziti u strane zemlje. To je dobro i zamene, jer tek što smo krenuli na put, već smo uhvatili tri šijita,osvojili tri prstena tajni i podijelili dva udarca bičem. U meni se opetprobudila muškaračka snaga, hrabrost se prenula u mom srcu, amoji mi sni pokazuju pobjede što ćemo ih zajedno izvojevati.

— To ti priuštavam, dragi Halefe. Budući da čovjekmože sanjati samo dok spava, a tebe toliko raduju pobjede što ihpostižeš u snu, onda ni sada ne možeš učiniti ništa pametnije negoda zaspiš. Laku noć!

— Zar već? O sidi, ja bih volio još malo razgovaratis tobom. Moja Hana...

— ... je najbolja od svih žena i želi da o njoj sanjaš:dakle spavaj! — upadoh mu u riječ.

— A Kara Ben Halef ...

— ... najbolji je od svih sinova, pa će ti ga moždasan također pokazati: dakle spavaj!

— Dobro, slušam te! Ti si postao pravi tiranin premameni i prema sebi. Tvoja Emeh

— ... želi da svakog dana dobro spavam. Zato: lakunoć!

— Sidi, ja uopće nisam sporazuman s tobom, ali ćute ipak poslušati. Mogao bih ti još mnogo toga reći, ali kad ti neželiš drukčije, onda ti velim samo jedno: laku noć.

Okrene se i nije odviše dugo potrajalo kad sam ponjegovom pravilnom disanju čuo da leži u naručju onoga dobrogabožanstva koje Beduini ne nazivaju Morfej, već Naum.

I ja sam mu ubrzo klonuo u naručje, a kad sam se ujutroizvinuo iz njega, bilo je već svjetlo. Halef je još spavao, pa sam gaprobudio. Odveli smo svoje konje na vodu i pogledali što rade našizarobljenici. Oni su se iz sve snage napeli da se oslobode, ali sveuzalud. Kakav li je samo pogled pružao „otac mirodija"! Obamjesta po kojima ga je udario bič bila su jako natekla i pukla su.Sigurno je osjećao žestoke boli, pa moram priznati da mi se sažalio.Uostalom kasnije, kad sam ga bolje upoznao, uvideo sam da je tosaučešće bilo suvišno. Oči su mu pocrvenjele, a glas mu jepromuklo siktao kad me je napao:

— Odveži me, pasji sine! Mi moramo dalje. Budućida sam šutio na tu uvredu, Halef odgovori umjesto mene:

— Ako tako govoriš s efendijom, ostavit ćemo vasvezane pa ćete ostati ovdje dok ne umrete od žeđi.

— Ta mi vam nismo ništa učinili!— Ne budi smiješan!— Ako vas opet sastanem, neću ti se više učiniti

smiješnim.— Ti nam prijetiš? Dobro. Mi vas dakle nećemo

odvezati.Halef sjedne k meni i lati se zajutarka. Perzijanac odmah

izmijeni ton. Izjavio je da će smatrati da se ništa nije dogodilo, samoneka ga odvežemo, jer mora dalje. Prepustio sam Halefu dapregovara s njim. Halef mu objavi što je odlučio.

— Ti si nam lagao i vrijeđao nas. Zato smo tipokazali da smo mi muževi koji to nećemo nekažnjeno dopustiti.Skinut ćemo ti remenje samo ako opozoveš uvrede.

— Opozivam ih.— I ako nas zamoliš za oproštenje.— Molim vas za oproštenje.— Lijepo! Mi ćemo te dakle odvezati, ali o tome

kada ćemo to učiniti odlučit će glasoviti efendija Kara Ben Nemzi.— Ti si rekao da si šeik, pa dakle moraš ti o tome

odlučiti.— Efendija je još mnogo veći šeik od mene. On ima

stotine konja, tisuće deva, a u haremu mu upravo vrve lijepe ženekoje mu priređuju pečenoga brava. Obrati se dakle njemu!

To je Perzijancu ipak bilo odviše. Šutio je.Požurio sam se da dovršim zajutrak, a onda sam se

pozabavio vatrenim oružjem zarobljenika. Ispalio sam njihovepištolje i puške, a onda njihove vrećice s barutom bacio u vodu.

— Jao! — viknu Peder-i-baharat — zašto uništavašjedini barut što ga još imamo?

Ni sad mu nisam ništa odgovorio. Morao je i sam shvatiti dasam to učinio iz opreza. Morao sam tim ljudima oduzeti mogućnostda pucaju na nas, jer inače ne bismo bili pred njima sigurni čim ih

pustimo na slobodu. Kad sam se tako pobrinuo za nas, odveli smokonje na splav, i ja sam ostao na splavi, dok sam Halefa pozvao daoslobodi Aftaba. Bio je to onaj čovjek čiji sam nož i čiju pištoljabacio u vodu. Mali mu je Hadži prišao i rekao:

— Čuo si da te trebam odvezati. Zapravo nisi togavrijedan, ali ja ću biti milostiv pa ću ti vratiti slobodu. Možešosloboditi svoje divne drugove, ali ne prije nego što mi odemo,inače ćeš dobiti tane. Jesi, li me čuo?

— Jesam — izjavi Aftab.— I bude li se tvoj gospodar, ili što ti već jeste,

požalio što mu ugodna osjetljivost njegova lica ushićuje srce višenego obično, onda mu ti oba karavanska puta što sam ih ja ucrtao unjegove plemenite obraze, natari solju i paprom. To će udvostručitinjegovu nasladu i pojačati blažene osjećaje njegova života.

Peder-i-baharat koji je čuo te riječi počeka dok Halef nijedošao k meni na splav, a onda nam bijesno doviknu:

— Odlazite u pakao, vi šugavi pristalicečarobnjaštva, vi razbojnici i kradljivci prstenja! Čuvajte se da nasopet ne sretnete! Onog dana kada vas moje oči drugi puta ugledajubit će posljednji dan vašeg života, jer će vam moje zrno otvoritivrata iza kojih postoji samo jedan put, a taj vodi dolje u pakao gdjećete te udarce bičem platiti vječnim prokletstvom.

Nisam mu odgovorio, ali Halef, uvijek spreman narazgovor, odvrati mu:

— Ti nas opominješ da se čuvamo ponovnogsusreta, ali ja se tome radujem, jer sam izmjerio stepu tvojega licapunu čežnje i pri tome ustanovio da njoj ima mjesta još za nekolikotakvih devinih staza. Čim Alah tvoj put ponovo donese pred našeoči, neću propustiti da ti pomoću nekoliko novih udaraca dozovem

u sjećanje blaženstvo ove posljednje noći. Dotle nas se kadštosjećaj, jer smo tvoji najvjerniji prijatelji i jer ćemo se uvijek radosjećati Kasima-mirza, uzvišenog šahsade.

Dok je to govorio, ja sam odriješio splav. Otisnusmo se odobale i zaveslasmo u Tigris, čija ju je struja zanijela niz rijeku. Zasobom smo sve do izlaza iz zaljeva čuli gromka Perzijančevaprokletstva. Za danas je njegov bijes bio nemoćan, ali kasnije smose u slučaju susreta s njime morali pomno čuvati. Kad sam tospomenuo Halefu, upita;

— Ti smatraš mogućnim da ih opet sretnemo?— Smatram čak i vrlo vjerojatnim, jer ti ljudi žele u

Bagdad.— Oni će onamo doći nakon nas.— Neće. Njihova splav je manja od naše, a osim

toga oni imaju šest ruku za veslanje, dakle dvije ruke više od nas.Možemo očekivati da će nas već danas preteći.

— To zaista nije baš odviše dobro za nas, jer akonas preteknu, mogu u Bagdadu počekati i vidjeti nas gdje dolazimoa da mi to ne opazimo. Budu li onda pošli za nama, past ćemo im uruke.

— Vidiš dakle da moramo biti veoma oprezni, ali nesamo u Bagdadu nego već i prije, jer sam uvjeren da će nas oni veći danas promatrati. Pri tome se ne radi samo o nama već i o našimkonjima.

— Ti misliš da bi se ti ljudi htjeli domoći i našihkonja?

— Sam si vidio, Halefe, kako je taj takozvaniKasim-mirza bio njima oduševljen. Dok ih njihova osvetoljubivosttjera da se pozabave nama, njihova ih pohlepa privlači pastusima.

Uzmognu li se nama osvetiti, a pri tome ugrabiti tako dragocjenekonje, dobili su dvostruku igru. Putem mogu taj plan provestimnogo lakše nego u Bagdadu, tako da danas imamo više povodada budemo oprezni nego sutra.

— Misliš li da ćemo sutra stići u Bagdad?— Sutra oko podne, ako nas ne zadrži neka

nepredviđena zapreka. Danas ćemo proći kraj više nastanjenihmjesta nego dosad. To je znak da se približujemo kalifovom gradu.

Dogodilo se ono što sam naslućivao. Tik prije podnevagotovo smo stigli do sela Simdije, kad ugledasmo za sobomPerzijance. Njihova je splav plovila brže od naše. „Otac mirodija"sjedio je na rubu splavi i marljivo zamakao ruke u valove da vodomrashladi lice koje ga je peklo. Četvrt sata kasnije prošli su kraj nas.On ustane, ispruži obje šake prema nama i vikne:

— Da nam niste oduzeli barut, sad biste izgubiliglave! Sve ako nam danas i umaknete, kunem se Hasanom iHuseinom da ponor prokletstva ostaje za vas otvoren.

Halef nije mogao odoljeti da šuti na tu kletvu, već imdovikne:

— Mi se smijemo tvojim riječima. Sve kad biste imalii tisuću centi baruta, mi vas se ipak ne bismo bojali. Umišljaš limožda sebi da samo vi umijete pucati? I mi imamo puške!

— Zar je ikad postojao neki daur ili prokletipustinjski Beduin koji je umio pucati i pogoditi? — podrugljivoviknu Perzijanac. — Ubrzo će vaši sinovi i vaše kćerke biti siročad,a vaše žene udovice. Neka Alah prokune i vas i njih!

Da Hana postane udovicom, a Kara Ben Halef siročetombez oca i da oboje prokune Alah, to je tako silno razgnjevilomaloga Halefa da je do kraja napeo svoj glas kako bi nadmašio

prijetnju svoga neprijatelja:— Šuti! Ti govoriš gubicom gluposti i jezikom

nerazbora. Ako planu naše puške onda će svi vaši očevi, preci idjedovi postati siročad a sva vaša djeca, vaši unuci i unuci vašihpotomaka postat će udovice. Vaši prijatelji će umrijeti, vaši rođaci iznanci propasti, vaši gradovi i sela izumrijeti, a cio Farsi postat ćebojište na kojem će samo lutati udovice i siročad da oplakujupobijeđene i da tuguju za poginulim. U koritima rijeka teći će vašakrv u more, a vjetrovi će duše istjerane iz tijela nagoniti zrakom kaoprašinu. Vi ste nemoćni...

Ovdje se mališan prekine, okrene se k meni i doda običnimglasom kao da žali:

— Šteta, sidi, da me više ne mogu čuti. Na žalost suveć daleko.

— Onda zatvori usta i budi miran!— Miran? Zar možda nisam smio ništa reći? Zamisli

samo da su me oni htjeli učiniti preminulim suprugom moje udovice ipoginulim ocem moga siročeta! To nisam smio dopustiti! Ti znaš dase ne bojim smrti, ali ne mogu podnijeti želju da bi se mojom smrćuHana, najdivnija žena svih zemalja, izuzevši tvoju Emeh, pretvorila utužnu udovicu.

Kad se Halef ponovo latio vesla, još je dugo nešto brundao:oluja koju su u njemu uzvitlale udovice i siročad vrlo se polakostišavala.

U KOLIBI OD TRSTIKE Prošli smo kraj Sinđije i vidjeli da Perzijanci nisu ovdje

pristali, a ni u Sadiji. Kad smo popodne stigli u Mansuriju, stajao jena obali neki čovjek sa ženom. Već su nam izdaleka domahivali dase zaustavimo.

— Sidi, ti bi ljudi željeli da ih povezemo — rečeHalef. — Kako mogu tražiti od nas da još toliki teret natovarimo nanaš već i onako teško opterećeni kelek.

— Ne pretvaraj se! — odgovorih mu. — Tvojedobro srce je odmah odlučilo da ih povezeš sa sobom. Poznam te.

— Da, sidi, ti dobro poznaš svog Halefa. Ljudimakoji su tako siromašni da nemaju ni kozjih mješina za kelek nesmijemo odbiti takvu molbu. Sigurno putuju u Bagdad. Muškarac bimogao onamo stići pješice, ali od nježnih ženskih nogu ne možemozahtijevati takav napor. Hoćemo li pristati uz obalu?

— Hoćemo — odgovorih, premda sam u pogledunježnih ženskih nogu iz ovih krajeva bio drugoga mišljenja.

Kad smo se približili obali, puštajući da nas voda polakonosi, začusmo da smo pravo naslutili. Taj nas je čovjek zamolio dapovezemo njega i njegovu ženu Rekao je da nam za to doduše nemože ništa platiti, ali da će nam biti iskreno zahvalan.

— Pred jedan se sat ovuda provezla splav s trimuškarca — doda zatim. — Doviknuli smo im našu molbu, ali oninam odgovoriše da smo prokleti suniti i zaveslaše dalje. Neka Alahuništi te otpale pristalice krivoga nauka!

Kad je naš kelek dodirnuo obalu, muškarac i ženaprijeđoše na njega a mi se vratismo u sredinu rijeke. „Nježne" noge

te žene bile su veće od muškarčevih nogu, što se uostalom možečesto opaziti kod Beduina koji su se negdje stalno naselili, jermuškarci gotovo sve puteve prevaljuju na konju. Taj par nije imaosa sobom ništa osim nešto malo hrane umotane u staru krpu.Muškarac nije imao oružja.

Na prvi pogled nisu izazivali loš dojam, a bili su takoskromni da su sjeli straga na rub splavi. Budući da sam ja tamo ublizini upravljao kormilom, mogao sam ih neupadljivo promotriti.Iznenadih se opazivši da čovjek nosi na prstu srebrni prsten kakvasam ja dva kraj onog zlatnoga imao u džepu. Sad sam odmah znaona čemu sam.

Čim mi je tok rijeke dopustio da napustim kormilo, prešaosam Halefu na prednji dio splavi i tiho ga upitao:

— Kako ti se sviđaju ti ljudi?Da me oni ne bi razumjeli, rekao sam mu to arapskim

jezikom kojim govore Hogreb-Beduini, a Halef ga je, budući da jepotjecao iz toga kraja, izvrsno govorio. On mi odvrati istimnarječjem:

— To su siromašni ljudi do kojih nam ne može bitistalo, osim što smo ih poveli sa sobom. Zašto me to pitaš jezikommoje domovine, sidi?

— Da me oni ne razumiju. To dvoje ljudi ne mogunam nipošto biti tako ravnodušni kao što ti misliš. Oni smjerajuprotiv nas neko zlo.

— Alah — zaista? Zašto zlo?— Nemoj se ogledavati. Oni ne smiju opaziti da

govorimo o njima, jer namjeravaju da nas izruče Perzijancima.— Mašalah! Imaš li razloga da to povjeruješ?— Muškarac ima na prstu prsten silana.

— Da nije to kakav drugi prsten?— Nije. Baš je dobro da to prstenje nosim još u

džepu i da ti nisam dao zatraženi prsten. Ti bi ga vjerojatno staviona prst pa bi time bilo odano da prstenje nisam bacio u vodu. Miuopće zasad nećemo nositi to prstenje.

— Jesi li uvjeren da su oni razgovarali sPerzijancima?

— Jesam. „Otac mirodija" zauzima neki viši položaj.On vjerojatno pozna sve članove sila u krajevima u kojima imaposla.

— Mislio sam da silana ima samo u Perziji.— Ja nisam. Podsjećam te na naše jučerašnje

naslućivanje da silani možda stoje u nekoj vezi s babijima. Kad ješah zbog pokušaja atentata počeo da ih tako bezobzirno progoni,tisuće su babija pobjegle pred njima pod mirzom Jahjom u IrakArabi, gdje su svoj glavni stan premjestili u Bagdad.

Otada ih ovdje svakako ima još mnogo iako se javno nepriznaju kao pristaše babija. Ako je istina da između babija i silanapostoji neka veza, onda se ne trebamo čuditi da smo danas sreliovdašnjeg sila. Perzijanac ga pozna, pa se iskrcao u Mansuriji i daomu nalog koji se odnosi na nas.

— Kakav bi to nalog mogao biti?— To ćemo doznati. Za nas je vrlo važno da je

Peder-i-baharat učinio pogrešku bez koje bismo vjerojatno naletjeliu postavljenu stupicu. Morao je reći tome čovjeku da ne smijedopustiti da opazim njegov prsten, jer ja to prstenje smatramčarobnim.

— To je tačno, sidi. Pošto je to zaboravio, mi smoopomenuti pa ćemo se čuvati da uletimo u stupicu koju nam

pripremaju.— Naprotiv, opreznost mi nalaže da se gradim kao

da su me zavarali. Znademo li gdje se nalazi neprijatelj i gdje će nasnapasti, onda smo već upola pobijedili. Ako mu se uklonimo iodemo u Bagdad, onda ne znamo gdje nas i kako nas čekaopasnost. Ona nas ondje može zateći posve nepripravne, ali ovdjećemo tačno znati na čemu smo.

— Kako ćeš to doznati?— To će mi reći taj sil ili njegova žena, iako to ne

namjeravaju reći. Reći će mi već danas, jer sam uvjeren da ćenapadaj na nas biti izvršen prije nego što stignemo u Bagdad.Naslućujem da će nam ti ljudi savjetovati gdje da noćas prenoćimo,čime nas žele izručiti Perzijancima. Moramo se graditi da smoprijazni i bezazleni da oni ne naslute kako sumnjamo na njih.

Sad sam otišao natrag na stražnji dio splavi i započeorazgovor s to dvoje ljudi praveći se u njemu što bezazlenijim.Uspjelo mi je da ih zavaram i da kadšto uhvatim koji njihov pogledkojim kao da su jedno drugome kazivali da se njihova namjeradobro odvija.

Prošli smo još kroz Dokalu i drugih nekoliko sela sve doknismo stigli na krivinu rijeke iza Jehultija. Tada doviknuh Halefu:

— Pripazi ima li tu kakvo mjesto prikladno zanoćenje! Za pola sata zapast će sunce.

Sad se dogodilo upravo ono što sam očekivao: tek što samto izrekao javi se čovjek iz Mansurija:

— Čujem da kanite pronaći mjesto prikladno zaspavanje. Ja poznam jedno takvo mjesto, efendijo, jer čestoputujem u Bagdad, pa uvijek noću ostajem upravo ondje.

— A gdje to? - upitah ga.

— Na desnoj obali, nedaleko odavde.— Kakvo je to mjesto?— To je hus el kasab fersil u kojoj ima mjesta za

desetoricu ljudi. Zidovi su čvrsti protiv kiše i opake magle. U kolibinema gamadi pa se pod njezinim krovom spava kao pod Alahovomzaštitom, a slatki sni mame svakoga koji prođe kroz gostoljubivootvorena vrata.

Kako je to samo zamamno zvučalo! Taj je čovjek postaopravim pjesnikom da nam tu stupicu prikaže što zamamnijom.Gradio sam se kao da to nisam zapazio pa odgovorih:

— Ima li u blizini grmlja?— Koliko god hoćeš. Ne moramo pustiti vatru da se

do jutra ugasi, jer ovdje vlada običaj da svatko tko prenoći u kolibi,ujutro, prije nego što ode, sabere nekoliko svežanja drva i šaša zaone koji dođu za njim. Rijeka ti daje vodu za piće. Ima dakle svegašto je potrebno da vam boravak u kolibi bude ugodan.

— Lijepo. Mi ćemo dakle prenoćiti u toj kolibi. Recinam samo kad moramo skrenuti onamo.

On dobaci svojoj ženi zadovoljan pogled. Imali smo naćičak i drvo za vatru! Nije mi bilo ni na kraj pameti da povjerujemkako svatko tko je tamo prenoćio na spomenuti način skrbi zasvoje nasljednike. Perzijanci su se već davno nalazili ondje. Da binas mogli promatrati, željeli su da zapalimo vatru, pa su se daklepotrudili da za nas saberu dovoljno goriva. Uostalom, bilo jemoguće da ćemo do kolibe stići tek kad se spusti mrak. Onda bi zanas bilo odviše kasno da tražimo drva, pa su se zato oni radijepobrinuli da im vatra učini naše likove vidljivim.

Sil nas ubrzo pozove da skrenemo prema obali. Čas zatimugledasmo kolibu, a on nam pokaza i mjesto gdje smo se imali

iskrcati. Nisam poslušao taj poziv, već upravih splav na drugomjesto gdje na obali nije bilo grmlja, pa smo ga dakle mogli dobropregledati. Ako su se Perzijanci, koji su ovamo stigli prije nas, većnalazili u grmlju, mogli su nas jednostavno postrijeljati. Ja sam imdoduše oduzeo barut, ali se razumijevalo samo po sebi da su se uMansuriji pobrinuli za to da nadoknade taj gubitak.

— Zašto nisi pristao niže dolje kod kolibe? — upitame sil. — Ja sam ti pokazao mjesto koje je mnogo prikladnije odovoga.

— Zbog konja — odgovorih. — Oni su od jutradosad morali stajati pa treba da se sada malo pokrenu. Mi ćemosad malo jahati. Dotle ti sa tvojom ženom pođi u kolibu. Mi ćemodoći za vama prije nego što se smrači.

Izvukosmo konje na obalu i uzjahasmo. U galopu jurnusmoiza pruge trstike i grmlja koja je rasla uz rijeku, prema kolibiudaljenoj pedesetak koraka od vode.

— Zašto si ovamo pojahao na konju a nisi došao nasplavi? — upita me Halef.

— Da ovamo stignem prije toga čovjeka i njegovežene — izjavih mu. — Tražim tragove Perzijanaca.

Bilo je dovoljno da jednom pojašem oko kolibe i odmahsam ugledao tragove. Ta tri čovjeka zadojena mržnjom iskrcala suse ovdje, sabrala šest velikih svežnjeva drva i trstike pa se ondaudaljila na svojoj splavi. To su mogli učiniti samo niz rijeku pa samtako znao u kojem su se smjeru sakrili. Vrlo vjerojatno nisu bilidaleko odavde, a isto se tako sigurno dalo pretpostaviti da suodabrali takvo mjesto na obali s kojega su mogli opaziti našdolazak. Ono mora da je virilo u rijeku, a kad sam uzeo u obzirdoseg ljudskoga oka, onda mi nije bilo teško da bar otprilike

odredim gdje se to mjesto moglo nalaziti. Sva njihova pažnja bila jeusmjerena uz rijeku pa sam dakle morao, ako sam ih htio pronaći ada me ne opaze, sići na obalu nizvodno od njihovoga skrovišta.

Kad sam to objasnio Hadži Halefu, odjahasmo u polukrugudo rijeke. Ondje sjahasmo, ostavismo konje i probismo se krozgrmlje do vode. Tu smo ugledali jezičac kopna koji se nastavljao sobale i iza kojega je, sakrivena pred pogledom iz kolibe, a sadokrenuta prema nama, bila svezana splav Perzijanaca. Oni samiležali su nedaleko odande na rubu šaša i činilo se, zaključujući barpo njihovim pokretima, da vode živahan razgovor.

— Sidi, tvoja je oštroumnost tačno pogodila —dobaci Halef. — Ti se ljudi nalaze upravo ondje gdje si naslućivao.Najradije bih otišao tamo da se jezikom svojega biča porazgovorims njima.

— Zato ne postoji sada nikakav razlog —odgovorih. — Ako tako želiš govoriti s njima, onda bismo najprijemorali dokazati da kane neprijateljski nastupiti prema nama, atakvih dokaza još nemamo.

— Imamo ih. Mi znamo da su nagovorili onogmuškarca i onu ženu da nas izruče u njihove ruke.

— To je zasad samo naslućivanje. Najprije trebamosigurnost, a te ću se domoći čim se posve smrači.

— Ti dakle kaniš te lopove prisluškivati kao što si ih isinoć prisluškivao?

— Kanim.— Neće li se silu činiti čudnim ako odeš bez valjana

razloga?— To bi zaista moglo izazvati njegovo nepovjerenje,

pa se moramo pobrinuti za izgovor. Taj će čovjek najprije moliti

mogreb, a zatim ašu. Pri aši ću otići. Ako te onda on na krajumolitve upita zašto sam otišao, reći ćeš mu da ja kao kršćanin nemogu biti prisutan kad netko zaziva Alaha. To je razlog kome on nemože prigovoriti.

— Imaš pravo, sidi. A što ako Perzijanci dođu ukolibu dok ih ti tražiš? Što da onda činim?

— Do toga neće doći. Možemo pretpostaviti da će tiljudi napustiti svoje skrovište tek kad ih potraži njihov saveznik daim podnese izvještaj. Dokle god on nije bio kod njih, mi ćemo bitipred njima sigurni. Sad se pak moramo vratiti, jer će inače pasti noćprije nego što stignemo do kolibe.

Vratili smo se k svojim konjima i u luku pojahali natrag dokolibe. Budući da smo onamo stigli iz posve drugoga smjera, nijesilu ni palo na um da smo bili na rijeci.

Stijene kolibe sastojale su se od šaša i ilovače. Bile sugotovo pola metra debele, ali su, kako sam opazio, na jednomemjestu bile oštećene pa se izvana moglo zaviriti u kolibu. Ulaz je biozastrt starom rogožinom. Na krovu je postojala rupa kuda jemogao izaći dim. Unutrašnjost kolibe je bila tako velika kao što jeto rekao sil, ali je bila prljava. Odrekao sam se slatkih snova koji sunas prema njegovom izrazu ovdje očekivali, jer se samo po sebirazumjelo da nećemo spavati u toj prljavoj staji, već pod vedrimnebom. To mu uostalom nisam smio još reći, već sam moraoprihvatiti sve prijedloge toga čovjeka koji se gradio da se veomaskrbi za našu udobnost.

U jednom je kutu naslagao drva kojima smo kasnije imalihraniti vatru. Uklonio je i najgoru prljavštinu da nam omogući da bardonekle ugodno ležimo. Ukratko, radio je sve što je u danimprilikama bilo moguće da stekne naše povjerenje i naše priznanje.

Bili smo prijazni prema njemu i njegovoj ženi pa smoostatke naših zaliha hrane podijelili s njima. Kad smo pojeli, došloje vrijeme za ašu i on se pripremi za molitvu. U tom času prođohkraj njega udaljujući se od rijeke, prividno dalje na suho. Kad meviše nije mogao čuti, skrenuh s toga smjera natrag prema rijeci, aline posve do nje, jer je ipak bilo moguće da su Perzijanci postalinestrpljivi i da su prišli bliže.

Pokušao sam tačno upamtiti udaljenost i oblike obale paipak mi nije bilo lako da se tako dobro snađem da bih stigao dorijeke upravo ondje gdje se nalazio onaj jezičac kopna. Čas mi sečinilo da se prešao premali razmak, a čas opet preveliki. Potrajaloje dakle neko vrijeme prije nego što sam razabrao da se moj ciljnalazi preda mnom. Najprije sam se razljutio zbog toga lutanja, alisam ubrzo uvidio da mi je to zaobilaženje čak bilo korisno.

Bio sam se naime upravo sagnuo da se provučem krozgrmlje kad za sobom začuh nagle korake. Brzo se zavukoh uguštaru i tek što sam to učinio, kad naiđe sil, zastane neposrednoispred mene i pljesnu rukama. Pošto je nekoliko puta ponovio tajznak, odjeknu s vode glasno pitanje:

— Min haida - tko je tu?— To sam ja, Safi - javi se čovjek.— Dođi ovamo, ravno!Safi se probijao tako glasno kroz grmlje da sam mogao

poći za njim a da me nitko ne čuje. Perzijanci su skočili na noge.Safi je stajao pred njima, a ja sam posve blizu ležao na zemlji.

— Očekivali smo te tek kasnije — reče Peder-i-baharat. — Zar je nešto pošlo krivim putem kada ti tako ranodolaziš?

— Nije — odgovori Safi. — Došao sam već sada,

jer mi se pružila povoljna prilika. Taj je daur naime izašao u noć dase pomoli. On se žaca da svoje molitve obavlja u prisutnostipravoga vjernika.

— Otišao je u noć? A kamo? Da nije možda pošaoovamo?

— Ne, nije. Krenuo je na protivnu stranu. Tajevropski pas je najgluplji čovjek kojega sam u životu vidio. U meneima neograničeno povjerenje.

— Je li odmah bio spreman da vas poveze sasobom?

— Jeste, odmah.— To možemo zahvaliti samo mojoj mudrosti, jer

sam ti zapovjedio da sa sobom povedeš svoju ženu. Nije on takoglup kao što ti misliš, ali je prisutnost tvoje žene probudila njegovopovjerenje, jer se kod pothvata kao što je naš žena inače ostavljakod kuće. Je li ti bilo teško da ga namamiš u kolibu?

— Nipošto. Odmah je primio taj prijedlog. Boljemjesto nisi uopće mogao odabrati pa se divim tvojoj oštroumnostikojom si izračunao da ćemo predveče stići upravo donde.

— Tome se ne trebaš čuditi, jer vođa silana mora bitispretan. Gdje su konji?

— Sada pasu u blizini kolibe. Hoćete li najprijeodvesti konje?

— Nećemo. Kad se domognemo tih ljudi, ždrijepciće ionako postati naše vlasništvo. Ja bi s ta dva psa brzo svršio ijednostavno ih ustrijelio, ali to ne bi bila dovoljna kazna za one bolišto mi ih je onaj patuljak nanio. Bičevat ćemo ih njihovim vlastitimbičem sve dok im na tijelu ne ostane ni jedno mjesto na kojemu nijepuknula koža kao te dvije brazgotine koje peku kao paklena vatra.

Zato ih moramo žive uhvatiti i tek kada ih izlemamo na smrt,dokrajčit ćemo im život s dva taneta. Kako ćemo doznati spavaju liili ne spavaju?

— Ja ću doći po vas.— Ne, to ne smiješ. Odeš li, mogli bi se oni probuditi

i nešto posumnjati.— Onda ću poslati svoju ženu.— Ni to nije moguće, jer ona spava na otvorenom i

ne zna jesu li stranci još budni iil nisu. Moramo ugovoriti pouzdaniznak.

— Nema pouzdanijeg znaka od vatre. Dok vatragori, njih su dvojica budna. Kad se ugasi, oni su zaspali.

— Imaš pravo. Odaberimo dakle taj znak. Moramoih napasti u tami. Pri tom moramo znati gdje će ležati.

— To ja već sada znam. Desno odostraga gori vatra.U blizini vatre priredio sam im ležaj. Ja ću čekati na vas nasuprotulazu i bit ću budan dok dođete. Morate se pognuti i u kolibuušuljati jedan za drugim. Ja ću vas uhvatiti za ruke i odvesti vasonamo gdje oni leže. Što će s njima dalje biti to se mene ne tiče.

— Tvoji mi se prijedlozi sviđaju i prihvaćam ih. Kadsad odeš, mi ćemo počekati dva sata, a onda otići u blizinu kolibe.Čim se u njoj smrači, mi ćemo se ušuljati u nju. Trebaš li nam jošštogod reći?

— Ne trebam.— Onda se sad vrati, jer bi tvoja duga odsutnost

mogla udariti u oči. Nagradu koju sam ti obećao, dobit ćeš...Više nisam čuo, jer sam smatrao potrebnim da se sad

povučem, pri čemu mi je pomogao šum što ga je podizao Safi,probijajući se kroz granje. Tako sam dobio vremena da se tiho

odšuljam a kad me više nije mogao čuti, brzo otrčah do kolibe, ali uluku, tako da sam onamo stigao s druge strane. To je bilo dobro jerje žena stajala ondje. Sigurno je morala paziti da kaže Safiju izkojega sam smjera stigao.

U kolibi je gorjela vatra i za njom sjedio Halef. Ušao sam, ažena za mnom. Gradeći se da uopće ne primjećujem da nemanjezinoga muža, sjedoh k Halefu i povedoh razgovor s njime. Sad jedošao i sil pa sjeo kraj svoje žene. Nakon otprilike pola sata ustaloje oboje i Safi mi reče:

— Efendijo, hoćeš li mi dopustiti da spavam ovdje ukolibi kraj vas? Kadšto mi udove trese da ilmafasila pri čemu miškodi magla s rijeke.

— Možete oboje ostati — odgovorih.— O ne! Ti znaš da se žena ne može nalaziti ondje

gdje spavaju muškarci. Ja ću joj urediti harem vani u grmlju gdjemože mirovati do jutra.

— Da, učini to! Ja ću vam pokazati mjesto koje jenajprikladnije kao harem za nju. Dođite! Neka dođe i Hadži Halef!

Safi me začuđeno pogleda, ali pođe za nama ne rekavši niriječi. I Halef je ostao nijem, ali mu oči lukavo bljesnuše, što mi jepokazalo kako on shvaća da ja za svoj postupak imam temeljitarazloga.

Kad smo prolazili kraj konja, skinuh Asilu laso s vrata.Halef je odmah pogodio što kanim time postići pa je pošao kaoposljednji iza njih dvoje, dok sam ja koračao na čelu. Nadzirao ihje. Budući da sam se sve više udaljivao od kolibe i nisam zastao,upita me čovjek:

— Kamo nas to vodiš, efendijo? Zar se harem nećenalaziti u našoj blizini?

— On će ti se nalaziti mnogo bliže nego što misliš —odgovorio sam. — Mi idemo k našoj splavi.

— To je predaleko, efendijo.— Pusti me samo da radim kako najbolje mislim. Bit

ćete zadovoljni sa mnom. Ja radim samo za vaše dobro.— Ukoliko?— Vi se nalazite u velikoj opasnosti, a ja bih htio da

vas sačuvam od nje.— Alah akbar! Kakvu opasnost to misliš? Nemam ni

pojma da bi nas ovdje u tom sigurnom kraju mogla zadesiti kakvanezgoda.

— Upravo to što nemate ni pojma o njojudvostručuje opasnost za vas.

— Onda mi reci kakva je to opasnost. Hoćemo li seodmah vratiti u kolibu?

— Sigurno, samo što se nećemo tako brzo vratitikako ti misliš. Samo dođi. Idi za mnom.

Safi je doduše nekoliko puta pokušao zastati, ali Halef muje hodao tako tik za petama da je morao dalje. Tako smo stigli dosplavi. Skočio sam na nju i pozvao njih dvoje da pođu za mnom.Najradije bi se oprli, ali se nisu usudili. Kad su se onda zajedno sHalefom uspeli na splav, ja im rekoh:

— Sjedite! Moram vam nešto važno saopćiti. —Poslušali su me a ja nastavih:

— Doveo sam vas ovamo da vam spasim život. Daste ostali u kolibi ili u blizini kolibe, morali biste prijeći preko mostasmrti.

— Mašalah! Kako možeš tako nešto reći? Tko binam se zaprijetio smrću?

— Tri perzijska lopova koji se nedaleko od kolibenalaze u grmlju i koji nas žele napasti za nešto više od jednog sata.

— Alah!Sil nije od straha uspio ništa izreći osim te jedne riječi. Ja

sam nastavio:— Da, ti nas Perzijanci žele napasti pa nas najprije

izbičevati do smrti, a onda ustrijeliti. Zar bi ti tako nešto smatraomogućim?

— Ne — ne — ne — stane me Safi mucajućiuvjeravati. — Ja to — ni sada — ne držim — mogućim.

— To činiš zato jer nemaš pojma kakvih svenesavjesnih ljudi ima. Ta se tri Perzijanca žele, kad se naša vatraugasi, ušuljati u našu kolibu da nas ubiju.

— To — to — to ja — ne mogu — zamisliti,efendijo.

— To nije ni potrebno, jer ako ti to sebi ne možešzamisliti, ja mogu. Tako, na primjer zamišljam da ti ubojice imajuvodiča koji ih želi dovesti do našeg logora.

Sad sil nije uspio više izreći ni riječi. Nastavio sam:— Taj me podli izdajica smatra najglupljim čovjekom

kojega je ikada vidio u životu. Zar me i ti možda smatraš takoglupim?

— Ja...? O efendijo, kakva li pitanja! Uopće neznam što da ti kažem. Tko tebe smatra glupim, taj.... taj...

— Taj je i sam neizrecivo glup, zar ne? A ipak je tajčovjek umišljao sebi da ću dopustiti da me on zavara! On je sasvojom ženom došao na našu splav da nas domami ovamo. Premdasam ga smjesta prozreo, on je vjerovao da uživa moje punopovjerenje. Zamolio me je da pristanem kod kolibe, ali ja to nisam

učinio, već sam upravio splav na ovo mjesto. Već u tom časumorao je pomisliti da se prevario s obzirom na moje povjerenjeprema njemu. Nije li tako?

— Jeste, efendijo... jeste!— On je nakon aše otišao Perzijancima da se s njima

dogovori kada će nas i kako će nas oni napasti. Ne čudiš li se da jato potanko znam?

— Efendijo, ja — ja — ja sam još toliko prestrašenda upravo ne umijem govoriti.

— Zar ne možeš zamisliti zašto sam sa svojom splavipristao tako daleko od kolibe?

— Ne mogu.— Onda ću ti ja to reći. Ova je splav određena da

toga izdajicu i njegovu ženu tako dugo zadrži dok ja svršim subojicama. Ja ću njih dvoje ovdje tako vezati da moraju kodnajmanjeg pokušaja da se oslobode pasti u vodu i utopiti se.

— O Alahu! Ti govoriš o ubojicama i o jednojizdajici. Kad bih bar znao tko — tko?

— Tko je taj izdajica? Ti lažljivče tačno znaš damislim upravo tebe! A sad čuj što ću ti reći! Pogledaj ovaj nož umojoj ruci, a vidi da je i Hadži Halef izvukao svoj nož. Život zaživot, krv za krv! To je zakon pustinje. Ja ću ipak biti milosrdanprema vama. Vidim da si kukavica, a ženu uopće ne računam. Akome poslušate, neće vam se ništa desiti pa ste sutra ujutro slobodni.Oprete li se, osjetit ćete naše oštrice! Ustajte!

Ton kojim sam izgovorio tu zapovijed bio je tako oštar daje Safi brzo ustao, a žena se povela za njegovim primjerom. Onadosad nije rekla nijedne riječi, pa se ni kasnije nije javila.

— Postavite se leđa uz leđa i spustite ruke! Opet su

me poslušali. Halef ih čvrsto gurne jedno uz drugo i reče:— Ostanite tako stajati i nemojte se ni maknuti, jer

ću vam inače zabosti nož u srca!Halef položi Safiju nož na prsa, a kukavni izdajica zavapi:— Nemoj me ubosti! Rado ćemo te poslušati!

Razvio sam laso pa smo njime ovili muža i ženu odozgo do doljetako čvrsto da nisu mogli ni maknuti nogom ni rukom i da susačinjavali jedan svežanj. Taj smo svežanj najprije položili na splav,a onda ga uz rub splavi tako svezali da su se mogli okrenuti samoprema vodi. Ne ostanu li nepomični, past će u vodu i morat će seudaviti.

— Sad ste nam sigurni — rekoh im. — Ostanete liležati mirno i posve tiho, mi ćemo vas kasnije odvezati i pustiti naslobodu. Pozovete li pak u pomoć, bacit ćemo vas u vodu!

— Da, to ćemo svakako učiniti! — potvrdi maliHadži. — Takve odvratne stvorove kao što ste vi moramo utopitipa neka ih požderu saratini, kako bi vaše duše, kad ih skuhamo,pocrvenjele od sramote.

— Bit ćemo posve tiho! — uvjeravao me Safi.— To vam i savjetujem, jer ako me ne poslušate,

neće za vas biti milosti! Zahvali Alahu što sada zajedno sdrugaricom svojih dana i svoje zloće ležiš u najljepšem haremu kojise za vas dade zamisliti. Budite pametni i mudri pa uživajte upotpunoj šutnji i udobnosti svoga sadanjega stana dok se mivratimo. Ustrajte vjerno jedno uz drugo i nemojte se prepirati, jerprepirka između muža i žene umara jezike i ubrzava razvoj želučanihbolesti. Ostavljam vas pun tuge i nadam se da ću vas ponovougledati radostan.

Preskočismo natrag na obalu i vratismo se u kolibu kamo

smo došli baš u pravo vrijeme da podjarimo vatru koja umalo štose nije ugasila. Najprije smo ono oštećeno mjesto u zidu zastrliHalefovim haikom da nas nitko ne uzmogne vidjeti izvana, a zatimispripovjedih Hadžiju što sam čuo kod Perzijanaca.

— Oni dakle žele ući u kolibu? — upita — da nasnapadnu u snu? Misliš li, sidi, da bismo se trebali graditi daspavamo?

— Ne, to bi moglo biti opasno. Oni će doći jedan zadrugim. Dočekat ćemo ih čim se pojave.

— Dočekat ćemo ih poznatim i prijaznim ahlanvasahlanom koji stanuje u tvojim šakama. Zar ne,

— Tako je.— Ti ćeš ih odalamiti a ja ću ih svezati. Ja sam i

onako ponio sa sobom remenje za slučaj da ustrebamo popravitisplav. Imamo dakle sve što treba da bismo udove naših perzijskihprijatelja mogli prisno i s ljubavi ogrliti. O sidi, ti si imao pravo kadsi rekao da je bolje poći u susret opasnosti nego joj se skloniti sputa. Od srca se radujem onom trenutku u kojem će se pojavitiglave ubojica da ti kucneš po njima. Dokle će to potrajati?

— Za pola sata pustit ćemo da se vatra ugasi, a ondaih možemo počekati.

— Tako kasno? Ja ću već sada prirediti remenje.— Za to imaš još vremena. Ti ćeš se postaviti tamo

uza zid. Ja ću ih dočekati umjesto sila i pružiti im ruku kako je bilougovoreno pa ću ih dovesti k tebi i pobrinuti se zato da oni, barprva dvojica, ne uzmognu ni pisnuti. S onim trećim ne moram bititako oprezan. Čim ga budem zgrabio, ti ćeš se pobrinuti za to davatra opet plane. Sad ćemo biti mirni, jer možda je njima dosadnopa će zbog toga prije otići iz svoga skrovišta. U tom slučaju

moramo računati s time da će vani prisluškivati.— O da, oni će još mnogo više prisluškivati kad moj

bič počne razgovarati s njima.Sad smo mirno sjedili i osluškivali. Nije se čulo ništa osim

pokadšto klokotanje vode kad bi kakav val udario o obalu. Takoje proteklo tih pola sata i mi ugasismo vatru pošto smo prije togapripremili suhi šaš i žigice da ga brzo uzmognemo opet zapaliti. Sjeosam u blizinu vrata, a Halef je sjeo na mjesto koje sam mu odredio.Nisam se nimalo bojao zbog nas dvojice. Ako sam se za ištaskrbio, onda je to bilo hoće li Safi sa svojom ženom ostati miran.Da oni viknu, naš bi se plan mogao pokvariti.

Toliko smo napeli sluh da sam čuo šum tihih koračaja,premda su se ljudi koji su hodali nalazili još prilično daleko odkolibe.

— Halefe, dolaze! — šapnuh.— Već sam davno priredio remenje — odvrati on.

Koraci su se približili i zastali vani. Perzijanci su svakako biliuvjereni da hodaju nečujno. Ja sam se sad napola uspravio ipogledao rogožinu na vratima koja se uskoro pomaknu. Nastao jeotvor kroz koji sam jasno mogao razabrati nebo. Netko se uvukaou kolibu i uspravio se u njoj. Sad sam se i ja potpuno uspravio patoga čovjeka uhvatio za ruku.

— Sil? — upita on gotovo nečujno tiho.— Sil — odvratih ja i povukoh ga od vrata prema

Halefu.Zatim mu ljevicom stisnuh grlo, a desnicom ga tresnuh po

sljepočici.Nije se čulo ništa osim tihoga uzdaha, i čovjek klonu u moje

ruke i na zemlju.

— Halefe, evo ti prvoga — sveži ga! — šapnuh mu.Čas zatim bio sam opet kraj vrata.

Došao je drugi. Nije ništa upitao, a ja sam ga odveo odulaza i tresnuo ga s istim uspjehom. Kod trećega nisam trebao bititako oprezan. Kad je ušao i uspravio se, ja sam ga s leđa oborio nazemlju, kleknuo na njega i pridržao mu ruke. Toliko se prestrašio dase uopće nije branio.

— Halefe, vatre!— Odmah sidi! — glasno odgovori mališan. —

Počekaj samo časak, evo me odmah.Žigica zaplamti i pripali šaš. Ovaj se odmah zapali i plamen

osvijetli kolibu. „Otac mirodija" ležao je na zemlji pošteno svezan,,a onaj drugi tek upola vezan. U mojim se rukama nalazio Aftab.Kad je vidio tko sam, prokune i pokuša se osloboditi. Halef je toopazio pa skočio bliže i reče:

— Najprije ćemo svezati ovoga, jer je živ. Obaostala su onesviještena, ako ih nisi ubio. Dragi sidi, to je tako divnoprošlo da bih odmah htio početi od početka. Kad bi se bar ovdjenalazile svjedokinje naše pobjede, moja Hana, vrhunac sveljupkosti, i tvoja Emeh, koja se dade usporediti samo sa sultanovomljubimicom! Mi bismo zapjevali pobjedničke pjesme, a one bislavile našu neusporedivu hrabrost!

— Neka pjevaju samo kod kuće, jer ovdje netrebamo pjesama. Baci te klipane tamo u kut. Zatim ćemo se svakadva sata mijenjati spavajući i bdeći.

— A što ćemo sa Safijem i njegovom ženom?— Oni će prenoćiti na splavi. Neka im to bude

kazna, a sutra ćemo ih pustiti na slobodu. Moramo spavati, pabudući da to možemo samo naizmjence, nemojmo gubiti vremena.

Sa zarobljenicima ćemo se pozabaviti tek kad svane. Tko ćepreuzeti prvu stražu?

— Ja, sidi, ja! Moram svakako vidjeti kakva će licanapraviti ta dva onesviještena čovjeka kad se probude i vide da nasnisu ni izlemali ni ustrijelili. Od stida će pocrvenjeti, a od sramoteopet problijediti. Srdžba će im razgristi srca, a gnjev će razobitinjihova jetra i pluća. Bubrezi će im puknuti od jada, a u cijelojnjihovoj utrobi će — stoj, kamo ćeš?

— Van. Spavat ću vani, a ti ovdje samo govori dalje!— O sidi, kakav si ti neobičan čovjek! Tko nakon

takve pobjede može odmah spavati taj zapravo nikad ne bi smiopobijediti u borbi. San je ubojica slave i svršetak osjećaja časti. Usnu je i najhrabriji čovjek samo lijeni...

Dalje ga nisam čuo, jer sam za sobom spustio rogožinu navratima i pošao k svome konju koji je ležao u blizini kolibe,čekajući na mene. Pozdravio me je tihim i sretnim dahtanjem, a jamu zatim rekoh običajnu šuru u uho. Iza toga ubrzo zaspah. Nisamse probudio dok me Halel nakon dva sata nije dotakao.

— Ustaj, sidi — reče. — Moje je vrijeme prošlo paću pokušati doznati da li likovi iz moga sna poznaju slavu što smo jedanas budni stekli.

— Kako Perzijanci? — upitah ga, ustavši.— Razbor im se vratio, ali su se ipak veoma

nerazborito ponijeli.— Kako to?— Oni ne žele priznati da smo mi uzvišeni iznad svih

junaka cijeloga svijeta i da ni jedan jedini čovjek ne može dosećinašu mudrost i hrabrost.

— Ah! Čini se da si im održao veliki govor?

— Jesam, to sam učinio. Zar nisi možda s timesporazuman?

— Nisam, nikako nisam. Trebalo je šutjeti.— Šutjeti? O sidi, ti nemaš ni pojma o govorničkoj

nadarenosti koju mi je sudbina dodijelila. Smijem li šutjeti kad minadarenost otvara usta? Mogu li progutati riječi koje mi poputmladih lavova skaču s jezika i tako pokvariti zdravu probavu svogaželuca? Vjeruj mi, dragi sidi, ja se razumijem mnogo bolje od tebe uto koliko je potreban alat za govor, pa se nadam da ćeš to priznati ida me nećeš osuditi na šutnju kad budem govor smatrao potrebnim.

Ako je mali Hadži sada ovako govorio meni, kakve li jegovore onda morao držati Perzijancima! Ohladio sam njegovuzagrijanost, dobacivši mu malo zlobno:

— Šutjeti je zlato a govoriti srebro, kadšto čak samoi željezni lim. Lezi i spavaj! Probudit ću te za dva sata.

Halef priđe svom konju i dok sam krenuo prema kolibi, čuosam ga gdje se tuži:

— Tako kadšto i posve razboriti ljudi imaju nazorekoje ne može shvatiti ni najbistriji um! Samo Alah zna zašto je totako i nikako drukčije.

Kad sam došao Perzijancima, ugledah pri svijetlu vatrekako su im oči uperene u mene s mnogo mržnje. „Otac mirodija"bio je toliko drzak da drekne:

— Napokon se pojavljuješ! Gdje si dosad bio?Očekujem da ćeš nas smjesta odvezati!

Nisam mu odgovorio ni riječi, već sam samo nabacaosvježih drva na vatru i izašao, sjevši uz ono mjesto kraj zida izakojega su oni ležali u kolibi, tako da sam mogao čuti što govore.

— Taj je pasji sin gluh na moje riječi — škrinuo je

Perzijanac.zubima. — Oni su znali da kanimo doći. Uvjeren sam danas Safi nije izdao. Gdje bi on mogao biti sa svojom ženom?Vjerojatno leže negdje isto tako svezani kao i mi. Volio bih znatikako je taj daur mogao pogoditi što namjeravamo.

Nakon toga stadoše razgovarati tiše, tako da nisam uspioništa razumjeti. Svaki put kad bih ušao u kolibu da podjarim vatru,čuo bih same grubosti, ali im nisam odgovorio ni riječi Kad jeprošlo moje vrijeme Halef je tako lijepo spavao da nisam imao srcada ga probudim. Ostao sam na straži do ranoga jutra. Sad se Halefsam probudio i stao mi predbacivati što sam ga ostavio da spava.

— Ti si sigurno mislio — promrmlja mališan — da ćuja te ljude, ponovo uvjeravati o vještini svoga govora. Ja tomeđutim ne bih učinio, jer mi je tvoj „željezni lim" oduzeo svakoveselje da te ubojice osvjetljujem prednostima svoga duha. Zato senadam da ću im smjeti ne riječima, već djelom dokazati da selukavost mojega biča uzdiže nad njihovom mudrošću do neba. Tićeš s time biti sporazuman, sidi, zar ne?

— U ovom slučaju hoću. Znaš da se ja protivimsvakom mučenju pa i tada ako se radi o bezobzirnom neprijatelju.Ovdje nam međutim prema zakonima pustinje pripada život tih ljudi,pa ako im taj život poklonim, ipak ne smiju ostati posve nekažnjeni.

— Hvala Alahu koji te je prosvijetlio tom mudrošću!Sretan sam što mom vjernom korbaču dopuštaš da s ljubavi inasladom istraži kako je debela koža tih ljudi.

Dragi je mališan vrlo volio mahati bičem. Osjećao samodvratnost prema takvim kaznama pa mu zato rekoh:

— Oni treba da dobiju udarce bičem, ali se nadamda ti ne namjeravaš sam preuzeti dužnost krvnika.

— A zašto ne, sidi?

— Jer nije nikakva čast tući čovjeka koji se ne možebraniti, pa i ako je zaslužio kaznu.

— Hm! — zamišljeno će Halef. — Time se čovjekdoduše ne može pohvaliti, to je istina, ali istodobno to nije nikakvasramota.

— Što se toga tiče, postoje narodi kod kojih sukrvnici tako prezreni da se nijedan čestiti čovjek ne druži s njima.Pa i ondje gdje se to u toku vremena promijenilo, ljudi ipaksmatraju da nije dostojno suca da sam izvršava osudu.

— To se mene ne tiče. Sudac si ti, sidi, a ti znaškoliko ja uživam u tome da pomoću biča povećam duljinu svojeruke i usrdnost svoje sreće. Da, da sam sudac, onda to zaista ne bihsam učinio.

— Ti si mnogo više od suca, ti stojiš daleko iznadnjega.

— Ja? Kako? — začuđeno upita on. — Slutim dame ti pomoću jedne od tvojih lukavština želiš zakinuti za divni užitakkojemu se moja duša već raduje.

— To nije nikakva lukavština, već veoma ozbiljnastvar, pa je u mene ulijeva poštovanje i prijateljstvo što ih osjećamprema tebi, dragi Halefe.

Lice mu se smračilo pa mu riječi nisu zvučale baš odvišeprijazno kad je rekao:

— To prijateljstvo i to poštovanje možeš mi sadadokazati samo time da mi dopustiš da pokrenem kožu potočnogakonja.

— Saslušaj me samo još časak, pa ako još tadaostaneš u svojoj želji, ja ću ti je ispuniti. Sudac donosi osude premazakonima što ih je dao vladar. Ako se protivi časti suda da sam

izvede kaznu batinjanja koju je odredio, onda vladaru koji stoji jošmnogo više, nikako ne može pasti na um da vrši krvničku službu.Priznaješ li to?

— To je zaista tačno, sidi — potvrdi Halef i nesluteći da je tim svojim priznanjem upao u stupicu.

— Pa ipak želiš svojom rukom bičevati Perzijance?— Tako je. Ti to, sidi, ne bi smio, jer si ti sudac.— Da, ja sam zaista sudac, ali ti si znatno uzvišen

iznad mene.— Ja? Ja sam uzvišen iznad tebe? Ja — iznad tebe?

— upita, a na licu mu se ukaza izraz velike napetosti.— Da, jer si ti vladar!— Ja? Ja sam vladar...?— Jesi. Ili zar možda ti ne vladaš svim hrabrim

Hadedinima od velikog plemena Samara? Carevi i kraljevi naZapadu vladaju svojim podanicima. Abdul Hamid stoluje nad svimnarodima Turske, Nasir eddin daje zakone Perziji, a ti vladaš svimratnicima i pripadnicima Hadedina. Svejedno je, nazivamo li takvogvladara carem, kraljem, sultanom, šahom ili šeikom, jer svi ti nasloviznače jedno isto i imaju jednaku vrijednost.

Upravo sam se iznenadio, videći promjenu na licu malogaHadžija. Nestalo je mračnoga izraza, jer se postepeno pretvorio usve stupnjeve svjetlosti, dok na koncu nije drago njegovo liceupravo sjalo od užitka.

— Kralj — car — sultan — šah — šeik! — viknu.— Zar su zaista sve te riječi posve jednake? Ti to moraš znati, sidi,jer poznaš sve stvari koje postoje. Da, imaš pravo! Ja čuvam iusrećujem svoje Hadedine upravo tako kao što šah čuva svojuPerziju ili Sultan Tursku. Kao što car Lehistana memleketil ili kralj

od Tune traže poslušnost od svojih podanika, tako i mene slušajusva tijela, duše i srca slobodnih Beduina koji su se skupili oko mogaprijestolja. Raduje me, sidi, da priznaješ veličinu moga dostojanstvai da si shvatio opseg moje uzvišenosti!

— Da, to sam učinio, dragi Halefe. A ti se sadunatoč svem tom svojem dostojanstvu i svojoj uzvišenosti želišponiziti do krvnika pa dijeliti batine uzvišenom rukom, na čiji znakčekaju tvoji najhrabriji ratnici?

— Mašalah! Ne, ja to neću učiniti, jer bi to uprljalopoštovanje kojim moraju u mene gledati svi moji prijašnji i sadanjipreci, prapreci i djedovi. Slobodnog neprijatelja koji se možebraniti smijem, ako me uvrijedi, opaliti bičem po licu, ali mi ne padani na kraj pameti da bičujem zarobljenika kojemu si ti prema mojimzakonima izrekao osudu. Čuvajući sjaj svoga života ja sam dužanda uzvišenosti svoga vladalaštva dodam neprekidno nove zrake.Zato te molim, da kad se vratimo s našeg putovanja, ne zaboravišponoviti ono što si upravo rekao o carevima, kraljevima, sultanima imeni kako bi Hana, taj pojam sve ljupkosti ženskoga spola, doznalašto gospodar njezinoga šatora znači za nju i za sve ostale koji gapoznaju.

— Učinit ću to. Ti se dakle odričeš toga da svojomrukom kazniš Perzijance?

— Odričem se. No pošto oni svakako moraju dobitibatina, pitam te tko će onda zapravo izvršiti tu službu koja je ipakvrijedna zavisti.

— Njihov saveznik Safi.— Zar taj...? O sidi, to ispunjava svu dubinu moje

duše tugom i žalošću! Upravo zato jer je njihov saveznik on će ihudarati tako nježnom blagošću da će svaki udarac stići na

namijenjeno mjesto kao čisti užitak. To se protivi obilju pravednostikoja stanuje u okolini mojega srca.

— O tome ne moraš voditi brigu. Postoji sredstvokojim ćemo tako podjariti snagu njegove ruke da ćeš bitizadovoljan njime. Pođimo sad po njega i njegovu ženu.

— Da, pođimo. Nadam se da je Safi dovoljnopametan da shvati da su batine za to da prodru kroz kožu tako daih batinani čovjek osjeti do posljednje tačke ljudske unutrašnjosti.Ako on to još ne zna, moramo se potruditi da nedostatke njegovespoznaje pretvorimo u savršenu jasnoću.

Otišli smo na splav i pronašli sila i njegovu ženu u istompoložaju u kojem smo ih ostavili. Sigurno su pretrpjeli teške muke,ustrajući cijelu noć ovako, a ništa manja nije vjerojatno bila niduševna patnja koju mora da su pretrpjeli ne znajući kako će se tapustolovina završiti.

Kad smo ih oslobodili od lasa, jedva su mogli stajati. Ženaje ostala jednako tako šutljiva kao i sinoć, ali Safi nije čekao štoćemo mu reći, već nas je, čim smo ga oslobodili spona, upitao:

— Rekli ste da ćete nas pustiti na slobodu akoostanemo mirni. To smo i učinili. Možemo li sada otići?

— Još ne možete — odgovorih.— A zašto ne možemo? Vi ste nam to obećali, a tko

ne drži riječ, taj je dostojan prezira i toga će...— Šuti! — upadoh mu u riječ. — Nitko nije tako

dostojan prezira kao izdajica kakav si ti pa se varaš ako misliš damožeš tako govoriti s nama! Mi smo vam zapovjedili da budetemirni. Ako sad pokušaš da nas vrijeđaš, ja ću povući riječ i ti ćešdobiti ono što si svojom izdajom zaslužio.

Safi odmah klone i reče:

— Nisam vas htio uvrijediti, već sam samo htio znatihoćemo li moći otići i kada ćemo otići.

— Samo o tebi ovisi hoćemo li vas pustiti na sloboduili ćemo vaše lešine baciti u rijeku.

— Naše lešine! — viknu prestrašeno, dok jenjegova žena sva zastrašena buljila u mene. — Znači li to da ćetenas umoriti?

— Nećemo vas umoriti, nego ćemo vas kaznitismrću, jer ste i vi nas namjeravali ubiti. Ja sam pravedan pa inajpodlijem čovjeku dopuštam život. Osim toga, ti si takav bijednikda mi je upravo odvratno da te kažnjavam. S ta dva razloga ću tepustiti na slobodu ako poslušno izvedeš ono što ću ti sada reći.

— Reci što da činim? Je li teško?— Nije. Ona tri Perzijanca kojima si nas htio izručiti

isto su tako zaslužili smrt kao i ti. Jednako kao što sam spreman dabudem prema tebi milostiv, tako ću i njima pokloniti život. Ipak nesmiju proći posve nekažnjeni.

— Ne, to ne smiju! — brzo upadne Halef, jer seradilo o njegovom najmilijem predmetu razgovora. — Oni će dobitibatina, upravo slatkih batina. Pogledaj ovaj korbač koji mi visi zapojasom! Izrađen je od kože potočnog konja pa zato gaji osobituljubav prema ljudskoj koži. Pozajmit ću ti taj bič da bi svojimsaveznicima dokazao kako prijateljstvo koje osjećaš za njihraspolaže onom snagom i usrdnošću što je zahtijevam od tvojihruku.

— Jesam li te pravo razumio? — prestrašeno ćeSafi. — Ja da ih tučem?

— Tako je — prijazno se nasmiješi Halef. — Svutrojicu i to što snažnije možeš. Mi ćemo pripaziti. Ako ma i jedan

jedini udarac ne bude izveden tako snažno kao što to mi želimo,onda ćeš ti sam dobiti toliko udaraca koliko smo odredili za sva tatri lopova zajedno.

— Alah, alah! To ne mogu!— A zašto ne?— Jer bi me oni kasnije, kad vi odete, zbog toga

ubili.Prilike su zaista bile takve da sam morao povjerovati Silu pa

sam smatrao potrebnim da ga umirim. Rekao sam mu dakle:— Oni neće znati tko ih udara, jer ćemo im prije toga

svezati oči. Ti ćeš vođi udariti pedeset batina, Aftabu četrdeset, aonom trećem trideset snažnih udaraca. Budeš li ih štedio, onda ćešti dobiti svih stotinu i dvadeset udaraca određenih za njih. Minemamo vremena. Odluči se! Poslušnost ili smrt. Drugoga izlazanema.

Sad je izjavio da je spreman. Otišli smo do kolibe gdje smonajprije svezali i muža i ženu.

Zatim sam s Halefom ušao u kolibu.Peder-i-baharat vladao se jednako kao i noću. Tek što nas

je ugledao, prodere se na mene:— Hoćeš li me konačno poslušati i osloboditi nas?

Naglom Hadžiju je ta drskost tako zašla u ruku da je zamahnuo,zaboravivši veličinu svoga dostojanstva, a i opseg svoje uzvišenosti,pa Perzijancu raspalio žestoku zaušnicu.

— Pseto! — zagrozi mu se. — Sad osjećaš samomoju ruku, ali rekneš li još jednu jedinu neuljudnu riječ dobit ćešmoj nož da odjuriš u pakao. Sad ćemo tebi i tvojim drugovima datida okušate mali predokus radosti koje te ondje očekuju.

Perzijanac se nije usudio ništa odgovoriti. Zato su vrlo jasno

govorile njegove oči, sipajući u nas munje smrtne mržnje. Halef murazmota kašmirski pojas ovijen oko pasa, razdere ga u tri dijela injime sveže zarobljenicima oči. Zatim izađosmo. Napolju me jeHalef odveo malo u stranu da ga ne uzmognu čuti Safi i njegovažena, pa me upita:

— Sidi, hoćeš li prisustvovati kad ti silani budu saddobili dobročinstva naše zahvalnosti?

— Neću. To znaš već otprije. Ja ne mogu gledatikada čovjeka tako strašno ponizuju, pa nastojim da tomeizbjegnem. Ti su ljudi vezani, pa moraju bez otpora primiti ono štodobivaju. Safi se također nalazi u tvojoj vlasti, pa zato mislim danije potrebna moja prisutnost pri tom odvratnom prizoru.

— Odvratnom? Sidi, ti si u svakom pogledu snažančovjek, samo si u tome jednom slab. Nije odvratno, već je naprotivradosno gledati da pravda nije prevarena za ono što joj pripada. Tisi me nazvao vladarom. Dužnost svakoga vladara jeste da se uvjerikako je svaki zločin dobio zasluženu kaznu. No, eto, ja se o tomeželim osobito uvjeriti, pogotovu što je kazna ovdje mnogo manjanego što bi zapravo morala biti. Tko je zaslužio smrt pa dobivasamo batine, on ih mora dobiti tako da ne može pomisliti da su toslatke datulje. Ja sad idem, pa ako sil ne bude udarao iz sve snage,ja ću zaboraviti uzvišenost svoga vladalaštva pa ću snagu njegoveruke pojačati svojim korbačem.

Halef je odvezao Safija i ušao s njim u kolibu dok je žena idalje ostala privezana. Otišao sam da ne čujem dreku bičevanihljudi. Prošlo je oko pola sata kad se Halef vratio. Moj trag mu jerekao kamo sam otišao, ali njegovo lice nije nipošto pokazivalotako zadovoljan izraz kakav sam od njega očekivao. Zato ga upitah:

— Je li sve prošlo u redu?

— Jeste — mrzovoljno reče Hadži. — Samopredjeli koje je posjetio korbač nisu više glatki.

— Pa ipak ti nisi zadovoljan?— Stvar je protekla posve drukčije nego što sam

očekivao. Safi je udarao iz sve snage, ali nijedan od ta tri psa nije nipisnuo. Samo su škripali zubima.

Kad je pao posljednji udarac, pomislio sam da će mi se barprijetiti i proklinjati me, ali su ostali nijemi.

— To je za nas mnogo opasnije nego da su ne znamkako bjesnili. Teško nama, ako im dopadnemo šaka!

— Hoćeš li ih pogledati?— Neću.— To sam i mislio pa sam zato pretražio njihove

pojaseve i džepove i donio ti sve što sam pronašao.— Što je to?— U džepovima Pedera-i-baharata našao sam ovaj

novac i ovaj pergamenat. Ona druga dvojica nisu imala ništa osimnešto malo sitnoga novca koji sam im ostavio.

Vrećica što mi ju je Halef pružao sadržavala je oko petstotina tumana. Vratio sam mu je. Pergamenat je bio nekoliko putasložen i na jednoj strani ispisan brojkama. Na drugoj strani ugledaosam mali crtež meni nepoznatog područja, te cio niz imena koja zamene vjerojatno nisu imala nikakve vrijednosti. Ipak sam premasvom starom običaju prenio plan i ta imena u svoju bilježnicu. Maluskupinu poluizbrisanih crtica, sličnih klinovima, smatrao sambeznačajnima, jer su izgledale kao da ih je netko povukao samo dabi ispitao pero, ali su mi, kako se kasnije pokazalo ostale čvrstousađene u sjećanje. Zatim sam Halefu vratio i pergament pa murekao:

— Odnesi to sve natrag! To ne trebam.— Što ćemo učiniti? Ja sam Sila opet svezao kraj

njegove žene.— Nastavit ćemo plovidbu, a njemu i njoj ćemo

toliko popustiti spone da će se morati još neko vrijeme truditi da seposve odvežu. Tako ćemo dobiti toliku prednost da ćemo uBagdad stići prije ta tri Perzijanca, premda njihova splav pliva bržeod naše.

— To si pametno učinio, iako se zapravo ne trebamobojati takvih ljudi. Ti mi dopuštaš da se, prije nego što pođemo,oprostim bar od onog čovjeka iz Mansurije i njegove žene.

— Čemu to? To nije potrebno!— Nije potrebno? O sidi, kako si ti malo upućen u

potrebe ljudskih pozdrava! Ljudi se ne sastaju i opet ne rastaju, ada nisu izveli propisane poklone kojima izražavaju poštovanje, i dase nisu uzajamno uvjerili o svojoj velikoj ljubavi i vjernosti. Ako seu zemlji tvojeg nekadanjeg rođenja može živjeti bez tih uljudnosti,onda time nikako nije dokazano da se i visoko obrazovani narodiIstoka moraju tako nijemo razići, kao dva dafada koji su se sreli,zapiljili se jedan u drugoga, a onda nijemo odskakali dalje, jedanprema istoku, a drugi prema zapadu.

Put k našoj splavi vodio je kraj kolibe, pa je Halef pošao knjoj, držeći se ponosno. Ondje sam napola odvezao Safija injegovu ženu, i to tako da će se morati još nekoliko sati truditi da seposve oslobode svojih spona. Dok sam to činio, mali je Hadžirekao silu:

— Ako se plemeniti prijatelji moraju rastati, onda snjihovih trepavica cure suze rastanka, a sunce tuge zapada izabregova žalosti. Kad sam te prvi puta ugledao, moja ti je duša

pohrlila u susret kličući od radosti, a sada kad se moram od tebezauvijek rastati, vidim pred sobom otvoreni grob svoje sreće ispuštam se u njega u nadi da ćeš ubrzo doći za mnom i da ćešumjesto mene biti u njem pokopan. Naše je drugovanje bilo kratko,pa ipak su te ovdje vezale najsrdačnije spone, a naša je splav cijelunoć bila ljupko boravište vašeg duševnog mira. Nadam se da našsadanji gorki rastanak ne predstavlja razdvajanje zauvijek, jer bihželio da se naše oči ponovo sastanu. Onda će ti moje bilo posvetitisve svoje udarce, pretvorivši se u kožu potočnoga konja, amilovanje mojega korbača dokazat će ti dubokom usrdnošću da mije uspomena na tebe i tvoje zasluge draga. Ja sam Hadži HalefOmar, šeik Hadedina. Nemoj to zaboraviti, ti oče izdaje, ti djedelaži, i ti striče himbenosti i prezrenosti!

Pošto je Halef tako dao oduška svome srcu, on u znakprezira podigne praznu ruku u zrak i okrene se da pođe za mnom.Odveli smo naše konje na splav, odvezali je i gurnuli je, pustivši dapolako plovi niz vodu. Držali smo se u blizini obale da bismo opetpristali ondje gdje je ležao kelek Perzijanaca. Htio sam toj trojiciljudi onemogućiti da nas stignu prije Bagdada i da doznaju gdje binas tamo mogli naći. Zato sam prerezao uže na kojem je visjelasplav, pa smo je odvukli za našom splavi usred rijeke i pustili je dapliva dalje.

Zatim se latismo vesala da ubrzamo našu plovidbu, i ubrzoprođosmo kraj sela Rešidije. Nakon toga su slijedila sela Suadžen,Džerijat el Maman, Babib el Muralad i Imam Musa, odakle smoonda možda još jedan sat plovili između pauninih gajeva koji su sepružali zdesna i slijeva rijeke, sve dok nismo stigli do mosta uBagdadu. Ondje smo pristali uz kumruk,l ali nam nije nitkododijavao, jer sam odmah pokazao svoje valjane isprave. Stigli smo

dakle sretno do prvoga cilja našeg puta.

POLJAK I NJEGOV SLUGA Prije nego što nastavimo svoj put brodom htjeli smo

posjetiti one predjele koji su za nas bili toliko važni i u kojima smoza vrijeme svog prijašnjeg boravka u tom kraju tako nemoćni iosamljeni ležali zahvaćeni kugom. Prvi nam je posao bio da u gradupotražimo stan. Nisam htio ostati u kakvom karavan-seraju zboggamadi, a i moj je Halef smatrao da ćemo, kako se on volioizražavati, i onako brzo upoznati „privrženost i ljubav togastanovništva". Bilo je dakle, razumljivo da sam najprije pomislio naonog čudaka, onog Poljaka kod kojega smo nekoć stanovali i kojije stekao moju naklonost. Nismo međutim znali da li još živi, da li sejoš nalazi u Bagdadu u istoj kući. Uostalom, nisam bio jedini koji sesjetio toga ljubaznoga gostoprimca, jer kad smo svoje konje povelis keleka na obalu, Halef reče:

— Splav je sad za nas postala bezvrijedna i nitko jeneće od nas kupiti, pa ćemo je dakle ostaviti da leži ovdje. Neka jeuzme tko god hoće. Kamo da se sad obratimo, sidi?

— To i ja tebe pitam — odgovorih.— Pala mi je na um jedna misao pa se nadam da će

se i tebi svidjeti. Znaš li kod koga smo onda stanovali?— Znam, dakako.— Hoćemo li opet onamo?— Bilo bi mi drago da opet pronađemo tog čovjeka.— I njegovoga slugu kojemu je on bio podređen! —

nasmije se Halef.— Tko je pročitao moju knjigu „Iz Bagdada u

Stambul" sjetit će se toga debeloga sluge i neobičnog načina na koji

je obavljao svoje dužnosti. Mogao sam pretpostaviti da je tajdebeljko već umro, jer je već i onda onako pretjerano debeo bioizvrgnut kapi. Imali smo vremena, pa dakle nije bilo pogrešno akopotražimo tu kuću. Uzjahasmo dakle svoje konje i krenusmo uonom smjeru koji nas je imao dovesti u traženi predio grada.

Čitalac će se sjetiti da je Poljakova kuća ležala u gajevimapalmi na jugu grada. Premda je otad prošlo mnogo vremena, ipaksmo je lako pronašli, ali nismo se zaustavili pred malim vratašcima,već pred glavnom kapijom koja se nalazila na protivnoj strani vrta.Ondje sjahasmo i ja zakucah. Potrajalo je dugo prije nego što samčuo polagani korak koji se iznutra približavao vratima. U vratima senalazio mali otvor zatvoren poklopcem koji se sad otvori. Najprijeugledasmo dugačak šiljati nos, mnogo šiljatiji nego što je bio prije, aiza toga staro, blijedo i naborano lice. Tupe oči promatrale su naskroz velike okrugle naočari, a tanak i drhtavi glas upita:

— Što tražite ovdje?Prepoznao sam ga: bio je to naš nekadanji gostoprimac,

bivši turski oficir podrijetlom iz Poljske. U ono vrijeme još nijenosio naočari, a i inače je bio veoma ostario. Vjerojatno me nijeviše poznavao. Budući da je govorio arapski, odvratih mu istimjezikom:

— Stanuješ li sam u toj kući?— Zašto to želiš znati? — upita nepovjerljivo.— Jer bismo te htjeli zamoliti da smijemo svratiti k

tebi.— Ja nemam mjesta za strane ljude.— Mi ne tražimo stan badava, nego ćemo ti rado

platiti.— Ja ne iznajmljujem. Osim toga vidim da imate i

konje, a za konje nema kod mene mjesta.— Ti imaš veliko dvorište. Dio toga dvorišta je

natkriven pa tamo ima mnogo više mjesta, a ne samu za dva konja.— Psja krew - pasja krv! Poznaš li moje dvorište?

Onda ti pogotovu ne mogu vjerovati. Gubite se odavde!Htio je da zatvori otvor u vratima, ali mu to spriječih rukom

te sam ga pokušao umiriti.— Ne budi nepovjerljiv. Mi smo pošteni ljudi i

imamo ti izručiti pozdrave.— Pozdrave? A od koga?— Sjećaš li se da je nekoć kod tebe stanovao jedan

perzijski princ s dvije žene i slugama?— Sjećam se — odgovori brzo. — S njima je bio i

neki efendija iz Evrope sa svojim arapskim pratiocem.— Taj se efendija zvao Kara Ben Nemzi?— Jeste! Poznaš li ga?— Poznam ga i imam ti isporučiti njegove pozdrave.— Dakle Kara Ben Nemzi još živi? Kod mene je bio

samo kratko vrijeme, ali sam ga zavolio. Reci mi gdje se sada nalazii kako mu je.

— Ne bi li bilo bolje da ti to reknem u tvom stanu?— Tako je! Uđite! Otvorit ću vam!Mora da su se vratašca na protivnoj strani upotrebljavala

češće nego ova velika veža. Starac je morao napeti svu snagusvojih drhtavih ruku da okrene ključ u bravi, a onda se krila vratijunisu htjela pomaći, tako da smo ih mi morali gurnuti izvana, Kad suse vrata otvorila, ugledasmo Poljaka upravo onakvoga kao što jebio i nekada, u golemim papučama i dugačkom iznošenom kaftanukoji je odozdo bio sav otrcan. Uveli smo konje u dvorište, a zatim

opet zatvoriti vrata, zaključah i predadoh mu ključ.— Dođite najprije u dvorište! — pozva nas, a zatim

pođe stružući svojim tankim nogama po zemlji kroz vrt ispred nas,sve dok nismo stigli do natkrivenoga dijela dvorišta. Ondjeprivezasmo vrance. Zatim nas uvede u predvorje iz kojega je vodilopoznato stepenište na prvi sprat. Ovdje je otvorio vrata nadesno teuđosmo u knjižnicu koja je izgledala tačno kao nekoć i imalajednaki uređaj.

Pozvavši nas da zajedno s njime sjednemo na divan, pljesnuna istočnjački način rukama. Napeto sam čekao tko će se javiti nataj znak. Posve sam jasno mogao u sebi predočiti onoga strašnodebelog Ganimeda koji je popio gospodarevo vino, pa mu jeumjesto njega ulio u bocu vode, kao da sam ga tek jučer posljednjiput sreo.

Poljak je morao još nekoliko puta pljesnuti rukama da bi senapokon, pošto sam i ja snažno pljesnuo, otvorila vrata i na njimase pojavio... da, to je bio on, baš on, ali još mnogo deblji nego štoje živio u mom sjećanju. Obrazi su mu se duboko objesili. Koža muje ispod očiju stvarala krvavo crvene vrećice, a oči se gotovouopće više nisu ni vidjele. Odozdo mu je lice završavalo u debelompodvoljku, sigurno teškom kao tusti boljoneski odojak, a odozgo ufesu, toliko masnu da bismo iz njega kuhanjem sigurno mogli dobitipunu funtu loja. Jedina odjeća te ljudske bačve sa slaninomsastojala se od razderanog kaitana koji više uopće nije imao boje,ali je ipak sjao u svim mogućim bojama. Kroz tu tanku odjeću jasnosu se razabirali golemi obrisi ruku i nogu, debelih kao u slona. Anjegovo tijelo! Ti bokovi! Najodrasliji morž bio je gladan siromašaku omjeru s opsegom i likom toga turskog sluge. A onda njegovenoge! Papuče u koje su bile zataknute bili su najljepši dunavski

čamci s polupokrivenom palubom. Kod njega nije moglo biti nigovora o nekom hodanju. Naprijed se mogao pomicati samo takoda je ukočeno gurao noge pred sobom. Već sada, kad nije učinioništa osim što je otvorio jedna ili dvoja vrata, čitavo mu se čelosjalo od znoja. Nije dakle čudo da je njegov gospodar moraoosobno doći pred nas na vrata. Ipak je taj debeljko bio drag idobar momak, jer mu se lice upravo sjalo od pripravnosti da nasposluži kad je povjerljivo i podložno upitao:

— Što želiš efendijo? Pljesnuo si rukama. I opet, iopet! Kad ćeš me najzad pustiti na miru? Ali samo zapovijedaj!Rado ću učiniti sve što naređuješ.

— Kave i duhana! — glasio je odgovor njegovoggospodara. — Vidiš da imam goste.

— Kave? Alah o Alah! — uzdahnu debeljkoiskrenuvši oćice.

— Što jadikuješ? Požuri! Gostima se daje kava.— Da, daje im se efendijo, ja to tačno znam. Nudi

im se kava ... naime ... ako je čovjek ima.— Ta ti si tek prekjučer zatražio od mene šest

pijastera da kupiš kave.— Jesam. Zaklinjem ti se svim prorocima i kalifima

da sam kupio kavu.— Gdje je onda?— Nema je više.— Nema je više? Pa ja zbog svojih očiju uopće

nisam pio kave.— O efendijo, ne ljuti se na mene! Ja sam nedužan,

jer upravo zbog mojih očiju moram piti kavu da bi ih naoštrio zaslužbu.

— Ali kave za šest pijastera za dva dana?— A koliko dobiješ za šest pijastera? Kad pođem

da kupim kavu, moram putem kući dva puta svratiti kavedžiji da semalo okrijepim, a na povratku kući i opet dva puta. To stoji četiripijastera, pa dakle za kupnju kave preostaju samo dva pijastera.Koliko se dobiva za njih? Vidiš i sam, efendijo, da sam nedužan.

— Ali ja ipak moram svojim gostima ponuditi kavu.— Da, zaista im moraš ponuditi. Daj mi dakle opet

šest pijastera, pa ću poći po nju.— Ako te pošaljem, ti ćeš se opet četiri puta svratiti

kavanaru, pa ćeš se tek uvečer vratiti da mi doneseš binal za dvapijastera. Ja sam upravo van sebe i ne znam što da radim.

Budući da je to rekao napola sluzi, a napola meni, pokušahga umiriti.

— Nemoj se brinuti, efendijo. Mi smo se snabdjelikavom za put, pa je još nešto malo imamo. Nalazi se u bisagama.Moj će je pratilac donijeti.

— Zahvaljujem ti, gospodine. Olakšao si mi srce ispasio si me od sramote da svojim gostima ne mogu ponuditi smeđepiće gostoljubivosti. Zato ćeš sa mnom popušiti najbolji duhan kojise može dobiti ovdje u Bagdadu. Donesi brzo čibuke!

Debeljko, komu je bila upravljena ova zapovijed, ponovoiskrenu oči i turobno viknu:

— Čibuke? Alah, Alah! Duhan, o duhan!— Nemoj jaukati već se požuri.— Molim te, efendijo, skupi cio svoj razbor! Zašto

da se žurim kad se žurbom neće baš ništa izmijeniti? U kući nemaduhana.

— Nema duhana? — To nije moguće. Pa valjda se

nije cio duhan mogao potrošiti. Već puni tjedan dana nisam pušio.— Ni ja nisam pušio!— Onda reci što je! Moram svojim gostima ponuditi

čibuke.— Da, zaista im moraš ponuditi, efendijo. Molim te

dakle za deset pijastera da pođem po duhan. Debeljko je pogledaosvoga gospodara, a ovaj opet nemoćno pogleda mene, tako da sammu rekao:

— Ne brini se za duhan, efendijo. Imam ga sasobom. Tvoj sluga — kako se zapravo zove?

— U šali ga nazivamo Kepek.— Neka dakle tvoj Kepek donese čibuke, a za to će

vrijeme moj pratilac donijeti kave i duhana.— Kako si dobrostiv, gospodaru! Samo uslijed tvoje

prijaznosti mogu ispuniti dužnosti koje imam prema vama.Halef je otišao, ali Kepek se nije ni maknuo. U neprilici je

pomicao svoje debele ruke amo tamo i objesio donju usnicu da se upunoj veličini mogao razabrati posljednji zub koji mu je preostao odsva trideset i dva zuba.

— Što hoćeš još? — upita ga njegov gospodar.— Ti govoriš o čibucima, efendijo — zastenje

Kepek — ali mi imamo samo još jednoga, iz kojega obojicapušimo.

— Onda idi i donesi tu lulu.Razumije se da me je taj odnos između gospodara i sluge

veoma zabavljao. Mora da su postojali temeljiti razlozi zbog kojih jegospodar pokazivao tako veliki obzir prema sluzi. Sjećam se da mije Poljak nekad rekao: „Možda ću vam jednom ispripovjediti zaštosam tako obziran prema tom čovjeku. On mi je iskazao velike

usluge."Debeljko se dakle zvao Kepek. To je turska riječ, a znači

mekinje. To i nije bilo loše. Postoje određene životinje koje sehrane mekinjama da bi se ugojile. Pri tome sam se sjetio riječi kojuje njegov efendija onom prilikom rekao: „On sam pojede i popijegotovo sve, a ja dobivam samo ono što preostane." Tako zaista nijebilo čudo da je Poljak imao premalo onoga obilja u kojemu senjegov sluga upravo gušio.

Sad se vratio Halef s kavom i duhanom. Donio je i našelule, čime smo Poljaka spasili i posljednje neprilike, jer da nismoimali čibuke, morali bismo sva trojica redom pušiti iz njegovogčibuka.

Uto se vratio i Kepek, pa je dašćući od zasopljenosti doniogospodarovu lulu. Izvršivši taj teški posao, odgegao se opetnapolje, ali nije zatvorio vrata, već ih je samo prislonio. Bio samuvjeren da je ostao vani pred njima da štedi svoju snagu i da nemora prolaziti dugačak put ako njegov gospodar opet pljesnerukama. Ali što će biti s kavom? Činilo se da je na kavu zaboravio,premda je vrećicu s našim kavinim zrnjem s mnogo ljubavi zavukaoispod kaftana na prsa. Kad su čibuci bili napunjeni i pripaljeni,započe nekadanji oficir:

— Vi mi dakle donosite pozdrave perzijskoga princakoji se zvao Hasan Ardžir-mirza? To je bio veoma otmjen gospodinpa je možda pripadao samoj šah-in-šahovoj obitelji.

Uto debeli Kepek proviri glavom kroz vrata i reče:— Da, sigurno je bio visokoga podrijetla, jer mi je,

prije nego što je otišao, dao kao bakšiš tri zlatna tumana.Uvukao je glavu, a njegov gospodar nastavi, a da ga uopće

nije ukorio:

— Imam razloga da ni prema kojem Perzijancu nebudem gostoljubiv. Ovome sam ipak otvorio svoju kuću, jer mi gaje doveo Kara Ben Nemzi kojega sam zavolio čim sam ga ugledao.

Kepek opet proviri kroz vrata i viknu:— I meni se veoma svidio, jer mi je dao kao bakšiš

dva zlatna tumana.Ja sam se zaista onom prilikom mogao za Poljakovu

gostoljubivost odužiti njegovom sluzi napojnicom od šesnaestmaraka, jer je Hasan Adžir-mirza bio prema meni veomavelikodušan. Tusto lice iščeznu opet iza vrata, a starac nastavi;

- Onaj Inglisi, koji je neprekidno govorio oiskapanjima bio je neobičan čovjek. A ipak je morao biti bogat,veoma bogat, jer sam kasnije čuo da je kupio svu prinčevudragocjenu imovinu.

Sad se ponovo pojavi Kepekovo lice i mi čusmo radosnupotvrdu:

— Da, bio je veoma bogat, jer mi je kao bakšiš daozlatnu englesku liru, za koju sam dobio stotinu i dvadeset pijastera.

— Sve skupa si kao bakšiš primio tri stotine šezdesetpijastera? Imaš li ih još? - upita njegov gospodar.

— Nemam!— A gdje su ti?— Svi su potrošeni, nema ih, otišli su za burmut.— Psja krew! Toliko novaca za burmut!— Ne ljuti se, efendijo, i nemoj se uzalud uzrujavati!

Izračunaš li koliko je vremena otada prošlo sigurno ćeš uvidjeti dasam nedužan.

Nakon tih riječi Kepek ponovo povuče glavu. Nagli Halefnije bio toliko strpljiv da počeka dok mi se ne učini da je došao

pravi čas da reknem tko smo, već upita:— Jesi li ikad još čuo o onim ljudima koji su kod

tebe stanovali?— O Perzijancima i o Inglisiju nisam čuo ništa, ali o

onoj dvojici jesam. Ja živim veoma osamljen i rijetko izlazim iz ovekuće. Naprotiv kad Kepek odlazi da nakupuje namirnice, svraća učetiri kavane, o kojima je maločas govorio. Ondje sjede ljudi irazgovaraju o čudesima i djelima iz prošlih vremena, o velikimvojskovođama i drugim junacima. Pripovijeda se i o događajima izsadašnjosti, pogotovu ako su se odigrali ovdje u blizini. Tako jeKepek nekoliko puta čuo govoriti o efendiji iz Almanje i njegovomarapskom pratiocu koji su bili moji gosti. Ta su dva čovjekaneusporedivi lovci i najglasovitiji ratnici čitave Džezire. Oninapadaju i ubijaju lava, a sve se plemena koja stanuju izmeđugraničnih planina i pustinje boje njihove hrabrosti, njihove lukavštinei njihovih pušaka. Kara Ben Nemzi posjeduje navodno dvijeučarane puške koje uopće ne mora nabijati, i koje nikada nepromašuju cilj. Ako se oko njih mogla stvoriti takva legenda, ondaon i njegov Halef, bez kojega ga još nije nitko vidio, moraju ipakbiti izvanredni ljudi.

Za tih je riječi lice moga malog Halefa zasjalo od ushićenja.Oči mu zablistaše a glas mu je bio pun radosti kad je upitao:

— Halef? Zar se samo tako zove? Ne poznaš ličitavo njegovo ime?

— Koliko se sjećam ime mu je Hadži Halef Omar.— O, nikako! To je samo početak. Taj najglasovitiji

ratnik među svim beduinskim plemenima zove se Hadži Halef OmarBen Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ni to nije jošizdaleka njegovo potpuno ime, jer bi ga on pomoću svojih

nebrojenih predaka, prapredaka i djedovskih prapredaka mogaotoliko razvući da bi ono doseglo od zemlje do neba i od neba opetdo zemlje.

Stari je Poljak svakako poznavao mišljenje Beduina da jeonaj čovjek vrijedan to više poštovanja što mu je dulje ime, te dasvatko tko se želi istaći dodaje svom imenu toliko imena svojihpredaka koliko ih poznaje ili ne poznaje. Zato mu se to dugačkoime što ga je Halef izrekao nije učinilo ničim osobitim, pa reče:

— Htio bih znati je li istina da je taj Halef prvotno biosiromašan i nepoznat čovjek, pa se svojom hrabrošću uzdigao napoložaj šeika Hadedina?

— Istina je. Ja to mogu posvjedočiti — potvrdiHalef. — Bi li ti prepoznao toga pobjednika svih dosadanjih junaka,kad bi opet došao k tebi?

— Sumnjam da bih ga prepoznao, jer su moje stareoči postale veoma mutne i slabe.

— Ne bi li ga prepoznao ni po glasu?— To ne znam. Da bi mogao upamtiti glas nekog

čovjeka, moraš dugo boraviti s njime. Hadži Halef Omar je naprotivsamo kratko vrijeme proveo kod mene. Osim toga nije mi tomprilikom tako udario u oči da bi se njegov glas ili njegov lik urezali umoja sjećanje.

— Nije ti udario u oči? Što to čujem? Dopusti mi dase silno začudim! Takav pobjedonosni junak kakav je tajneusporedivi šeik Hadedina ipak raspolaže tako neistraživomdubinom sposobnosti da se ureže u svačije sjećanje, pa se njegovolice ne može ni najoštrijim nožem izrezati iz bogate slave njegoveprošlosti i iz sjećanja ljudi koji mu se dive i silno ga poštuju. Sviratnici neprijateljskih plemena i sve divlje zvijeri planina upamtile su

njegovo lice i bježe smjesta čim ga ugledaju ili začuju njegov silanglas. A ti, kojemu je iskazana velika čast da ga upoznaš u svojojkući i da udišeš divote njegove prednosti, ti si ga mogao zaboraviti?Tomu se zaista čudm! Pogledaj ovoga glasovitog Kara Ben Nemziefendiju! I on će ti reći da slabost tvojega pamćenja ne možedoduše sjajne zrake moje uzvišenosti nikada . ..

Uto Poljak prekinu Halefa. Mališan koji se redovitorazmetao hvaleći sam sebe, neoprezno je spomenuo moje ime.Poljak najprije napne uši, a onda mu naglo upade u riječ:

— Ovaj Kara Ben Nemzi efendija ovdje, kažeš,jesam li te pravo razumio?

— Alah! — nasmije se Halef napola u neprilici. —To mi je zaista izletjelo iz usta. Pogledaj ga samo! Ni njega nisiprepoznao.

— Mašalah! - To ste dakle vas obojica! Ti si HadžiHalef Omar, a ovo je Kara Ben Nemzi!

— Da, nas nitko ne može zamijeniti ni s kojim drugimčovjekom.

— Onda neka ste mi dobro došli! Velim vam da vamna raspolaganju stoje sve prostorije moje kuće i cijeli moj imutakdokle god to želite!

Skočio je na noge i pokazao iskrenu radost koja je bila todirljivija što nam naš tadanji kratki boravak kod njega nije davaoosnove da povjerujemo kako je sačuvao takvu naklonost premanama. Pomislio sam da ovdje sigurno postoji još koji razlog što namse toliko obradovao. Uostalom, nije on bio jedini koji je pokazaotoliku radost, jer su se sad širom otvorila vrata i Kepek dohrli knama koliko su mu god to dopuštale njegove goleme naslage sala.On mi pruži obje ruke i vikne svojim visokim masnim glasom:

— Slava Alahu za tu veliku radost koju mi je danasudijelio! Kako vidiš, efendijo, nisam zaboravio ona dva zlatnatumana koja si mi dao. Oni su doduše ušli u obliku burmuta u mojnos, ali ipak nisu iščezli jer su se odande spustili u srce. Mi smo sveod onog vremena neprekidno željeli da vas opet vidimo kako bismovas uputili u jednu stvar o kojoj uzalud razbijamo glavu.

Dakle je ipak postojao posebni razlog za tu radost kojomsu nas dočekali. Odnos između toga gospodara i sluge bio je takosrdačan da se ni ja nisam žacao da mu stisnem ruku, što se dodušes obzirom na opseg njegovih jastuka na rukama nije dalo obavitijednim stiskom, već samo malo pomalo.

— Da, tako je - suglasi se i Poljak. Moram te,efendijo, zamoliti za savjet, jer osim tebe nemam nikoga kome bihse mogao povjeriti.

— Budem li ti mogao dati savjet, rado ću to učiniti.Zašto sam upravo ja taj čovjek?

— Jer te smatram jedinim pravim čovjekom na kogase mogu obratiti. Sve ono što se o tebi pripovijeda i što sam ja čuoputem Kepeka dovodi me do uvjerenja da se neću na tebe uzaludobratiti. Zbog toga sam sretan što ste došli, jer će mi vaš dolazakpovratiti mir mojega srca koji sam izgubio.

— A meni će vratiti snagu zdrave probave koju samtakođer izgubio — doda Kepek, udesivši tužno lice. — Moj ježeludac nekad primao sve što sam mu nudio, ali već dulje vremenauskraćuje mi službu, tako da jedva mogu silom toliko ugurati unjega koliko je prijeko potrebno da me za nuždu održi na životu.Uvjeren sam da ću umrijeti polaganom smrću od gladi, pa si tiefendijo došao u Bagdad upravo da me spasiš.

Mogao bih se glasno nasmijati toj gorkoj tužaljci, ali sam

pazio da ne odam svoju potajnu veselost. Ni njegov gospodar nijeni trepnuo okom za tog jadikovanja, već mu naloži:

— Moramo pokazati da su nam ti gosti dobro došli.Kepek, požuri, potrči, skoči i priredi dobro jelo. Već je davnoprošlo vrijeme objeda.

Požuri, potrči, skoči! Kakva li naloga za toga gorostasa!Nije se ni pomakao da ma jednom zakorakne, već je samo polako,kao u krajnjem čuđenju, zakimao glavom, pogledavši pri tomesvoga gospodara s očitim predbacivanjem:

— No, što još stojiš ovdje? — upita ovaj. — Zarzaista ne znaš što treba učiniti za tako dobrodošle goste?

— Da, to vrlo tačno znam.— Onda se požuri i pripremi nam jelo!— O Alahu, o Muhamede! Ja treba da se požurim, a

nikakva žurba ne može ništa promijeniti!— Na čemu ne može promijeniti?— Na potpunom pomanjkanju svake zalihe

namirnica. Gdje ništa ne postoji tamo se ništa ne može ni skuhati.— Ali ti si još prekjučer, kad si donio kavu i duhan,

kupio i pola brava.— Da, kupio sam ga.— I jedno pile?— Bio je to čak mladi pijetao, najbolji od sve peradi

na tržnici.— Donio si i riže, maslaca, rajčica i mirodija?— Da, da, sve sam to donio — prizna Kepek.— Onda imaš svega da prirediš dobro jelo.— O efendijo, ti se izvoljevaš šaliti. Sve to što si

nabrojio, sve je to već pojedeno.

— A tko je to mogao pojesti?— Ja!— Ti? Onda bi morao imati želudac kao kosedž!

Debeljko udesi najbjednije lice i reče:— Efendijo, neka ti Alah oprosti što me uspoređuješ

s takvom morskom nemani! Zar nisi maločas čuo što sam ti rekao?Efendija Kara Ben Nemzi i šeik Hadži Halef Omar su čuli. Oni ćemi poslužiti kao svjedoci da više ne mogu gotovo ništa jesti, jer jemoj siromašni želudac slab i tanak kao mjehur od sapunice kojimože svakog časa pući.

— Mada imaš tako slab želudac, ti si sam pojeo polabrava i mladog pijetla. Ono što sam ja od toga dobio to se uopćene može računati.

— Alah! Ti bacaš moju dušu u silnu tugu. Sve štosam učinio, učinio sam od ljubavi i poštovanja prema tebi. Brav jepred dva dana podnio smrt, tako da je njegov miris počeo čeznutiza sahranom. Zar sam ti dakle mogao dati da jedeš od njega?

— Zašto si ga dakle kupio kad je smrdio?— Jer nisam bio kod kisaba dok još nije smrdio.— Trebao si dakle uzeti svježe bravetine.— Svježe nije bilo. Sve meso koje je visjelo kod

njega smrdjelo je.— Zašto onda nisi otišao kojem drugom kisabu?

Debeljko iskrene oči od saučesnog začuđenja, pljesnu rukama da jeodjeknulo kao da je puklo veliko jedro na glavnoj katarki i vikne:

— Neka me Alah zaštiti! Da pođem drugom kisabu?Pogledaj me, efendijo! Zar sam ja hrt da smatraš kako mogu trčatiod jednog mesara do drugoga? Zamisli samo da ću biti odmahmrtav ako izgubim dah, a on mi se ne vrati! Osim toga tačno znaš

da nisam morao otići samo mesaru, već i u druge dkekine. Mesosam spekao i pojeo skupivši sve svoje samosvladavanje kako ti nebi bio prisiljen da na svom zdravlju iskušaš tužno djelovanjetakvoga jela. Umjesto da zato požanjem hvalu, moram slušati riječiukora.

Činilo se da je starca to predbacivanje dirnulo, jer je blagonastavio:

— Manimo se dakle bravetine! Ali bar taj pijetaonije trebao tako brzo nestati u tvom želucu.

— Molim te ne govori o njemu! Tako je bilozapisano u knjizi života. On je zaklan istoga dana kao i brav. Obojesam kupio istoga sata, zajedno ih odnio kući, pa brava i pijetlaspekao na štednjaku jednog kraj drugoga. Iz toga slijedi da ih jezajedno valjalo i pojesti. Osim toga pijetao me je sigurno spasiosmrti. Kad je naime bravetina pošla putem koji joj je biopreodređen, moj je siromašni želudac pao u stanje takve bijede dasam već pomislio da ću se oprostiti od ove zemlje, i da sam jasnoosjetio da mi je preodređeno da ću se zbog toga što sam pojeo topokvareno meso sastati sa svojim precima. Onda sam pomislio natebe i na to što će biti s tobom, ako te ja, jedina potpora tvogaživota, budem morao ostaviti. Morao sam dakle svladati nevoljusvoje probave, a to sam mogao polučiti samo tako da sam pozvaonatrag svoj želudac koji je već napola bio umro, zamamivši gamladim pijetlom, da još jednom pokuša ispuniti svoje zemaljskedužnosti. Uspjelo mi je. Drugo ništa ti ne mogu reći, efendijo, a sadradi što god hoćeš.

Ovaj snažan dokaz polučio je svoju svrhu. Činilo se da jestarca dirnula jedina potpora njegova života, jer je dobrodušnomahnuo rukom i rekao:

— Ne kanim te žalostiti, pa povlačim svojepredbacivanje. To međutim ne mijenja naš položaj. Moramo jesti, anemamo ništa za jelo.

— O Alahu, o Alahu! Kakvih li kratkih misli i kojeg linedostatka potrebne prisutnosti duha! Poslušaš li dobar savjet kojimi upravo lebdi na usnama svoj će našoj nevolji odmah biti kraj.

— Što mi dakle savjetuješ?— Daj mi opet novaca, pa ću poći da donesem sve

što trebamo.— I nećeš se vratiti prije večeri?— Ta ja moram posjetiti svoje kavane da

pripovijedam kako su k nama došli neusporedivi efendija Kara BenNemzi i hrabri šeik Hadži Halef Omar. Morat ću odgovoriti nastotinu pitanja, pa se nikako ne mogu prije mraka vratiti kući.

Da je evropski sluga tako nešto rekao svi bi ga smatraliludim. Ali Kepek je držao da ima pravo da nas pusti da gladujemokako bi se on mogao prošetati. Činilo se da njegov gospodar usvojoj bezgraničnoj obzirnosti ne zna što da kaže, pa mi se dakleučini da je vrijeme da se umiješam.

Moj je mali Hadži već odavno izgubio strpljivost. Onustane, prijateljski potapša po ramenu toga vječno nevinog krivca iupita ga:

— Oprosti mi, prijatelju polovice brava i posvemladoga pijetla. Možeš li mi reći tko je gospodar ove kuće?

— Efendija kome služim — glasio je odgovor.— Lijepo, ti najgladniji među svim kuharima svih

zemalja na svijetu! Ne smiješ dakle raditi ono što li se prohtije, većono što traži gostoprimstvo tvoga gospodara, a ono traži od njegada njegovi gosti dobiju što prije nešto za jelo. Poželiš li onda kasnije

otići u kavane, možeš to mirno učiniti. Ja ti nemam što zapovijedati,ali ako ondje ... pripazi sad što ti kažem ... ako ondje spomeneš mai jednu riječ o tome da se mi nalazimo u Bagdadu i gdje senalazimo, onda ćeš sutra ujutro biti lešina koju su čitavu noćpostepeno ubijali.

Debeljko od prepasti uzmaknu nekoliko koraka, i to takobrzo kako od njega nipošto ne bih očekivao. Problijedio je sve dopodvoljka i promucao:

— Lešina koju su čitavu noć — postepeno ubijali!— Tako je — vrlo ozbiljno izjavi Halef.— Ali zašto? — Ali zašto? — Zašto mrtva... zašto

ubijena ... zašto lešina ...?— To ću li objasniti. Mi imamo neprijatelje koji nas

progone i koji nas traže u Bagdadu. Pronađu li nas, doći će doborbe. Nas dvojica ćemo doduše pobijediti, ali kuća u kojojstanujemo morat će snositi posljedice. Njihove će stanovnikepolako mučiti do smrti.

— Mučiti — do —smrti—! Neka me Alah sačuvaod đavola, od smrti i od svih ljudi koji me žele ubiti. Ne pada mi nina pamet da zađem u kavane dokle god ste vi ovdje. Držat ću jezikza zubima i nikome neću odati gdje se nalazite. Najradije bih ostaokod kuće, i ne bih uopće izašao izvan granica našeg posjeda.

— To si mudro smislio. Spreman sam da ti olakšamtvoju hrabru povučenost, tako da sam pođem u dućane i danakupujem što trebamo. Ti dotle naloži vatru. Dođi sa mnom ukuhinju!

Obojica izađoše a kad su nestali, Poljak me zabrinuto upita:— Hadži Halef. Omar je sigurno pretjerao. Zar zaista

imate neprijatelje koji vas progone?

— Mi smo se doista sreli s nekim ljudima koji suprema nama tako neprijateljski postupili da su oćutili naš bič. Bili suto Perzijanci — odgovorih mu.

— Ah, dakle opet Perzijanci!— Tako je! Oni upravo plamte od osvete, a budući

da znadu da se nalazimo u Bagdadu, oni će nas potražiti da pronađupriliku i osvete nam se za udarce što su ih dobili. Halef je malopretjerao da tvoga slugu zaplaši zbog poznatih razloga. Čini se da jetaj Kepek prilično plašljiv.

— Varaš se, efendijo! On je bio onbaši i to jedan odnajvrednijih i najhrabrijih podoficira. Kod te bih ti prilike htio reći dase ja zovem Dozorca, i da su me iz vojske otpustili kao bembašu.Kepek je sad star i lijen. Prije je bio spretan, pokretan i vječnoraspoložen za tučnjavu, a njegova silna debljina sad kao da govoriupravo protivno. Možda su i ta ljubav koja ga veže uza me ibrižljivost kojom me neprekidno okružuje djelovale u tom pravcuda se sad čini staloženiji nego što je bio prije. On me je više putaizbavio usred neprijatelja, pa mi je i inače iskazao različite uslugezbog kojih imam obzira prema njegovim slabostima. Uvjeren samda bi i sada stavio na kocku svoj život za mene ako bi to bilopotrebno. On mi je vjeran kao zlato, a ima i iskustva uz štednjak,tako da ne moram držati kuhara. Jede doduše vanredno mnogo, pami daje samo otpatke, ali za mene je i to dovoljno. Što se pak tičenjegove kave, on kuha dvije vrsti, i to dobru i jaku kavu za sebe, arijetku za mene, jer tvrdi da bi meni jaka kava odviše zašla u krv ida moji živci ne bi to mogli... Psja krew! Ja govorim o kavi i pri tomsam se sjetio da još uvijek nemamo kave. To je zaista neobzirnoprema tebi, efendijo! Neka Kepek odmah donese kavu!

Bembaša je dva, tri, pet pa i deset puta pljesnuo rukama, ali

debeljko nije dolazio. Tek kad sam ja otvorio vrata i tako čvrstopljesnuo dlanovima da su me zaboljeli, dovuče se polako i nevoljkoreče:

— I opet! Tek što sam tome Hadži Halefu koji ništane shvaća dao upute kojima se samo smije umjesto da ih primi sdostojanstvom, opet moram trčati ovamo! Što hoćete?

— Kavu! — odgovori Dozorca.— Kavu? Kave nema, pa će je tek Hadži donijeti sa

sobom. Budući da on sam plaća sve što će donijeti, ja sam murekao da ne zaboravi kavu.

Pomislio sam da je debeljko zaboravio na kavu, pa gapodsjetih na to da ju je sakrio na svojim prsima. On mi odgovoritoliko hladnokrvno da me je to zaista iznenadilo:

— Da, ja sam spremio kavu u kaftan, efendijo, alisam je opet izvadio iz njega.

— A gdje je ta kava sada?— Ja sam je sakrio i spremio.— Sigurno je želiš sam popiti?— Tako je! Uvidjet češ, o efendijo, da sam na to

ovlašten. Znaj da je za nekoliko dana moja id jaum u vilede, pa ćupozvati nekoliko znanaca. Oni su izvrsni poznavaoci kave, pabudući da sam vidio da ti imaš bolju kavu nego što je kupuje mojefendiju, ja ću tvoju kavu sačuvati za svečanost, a vama ću skuhationu što će je donijeti Hadži. Samo se strpite. Neće dugo potrajati ion će se vratiti.

— Ali zašto da baš tvoji posjetioci dobiju tu mojudobru kavu?

— Efendijo, kako to samo možeš pitati? Jedno je odnajvažnijih propisa kurana da se gostima treba time iskazati čast da

im se daje ono najbolje što se ima.Sad sam debelom onbašiju ipak morao pokazati strogo lice:— Upravo zato što poznam te propise veoma se

čudim što se ti usuđuješ uzeti moju dobru kavu i meni umjesto njeponuditi lošiju! Smjesta ćeš skuhati moju kavu, jesi li čuo, smjesta, ito onako jaku i dobru kako to traže otmjena gospoda. Ja teuostalom opominjem pred Hadži Halefom. On je navikao da gaveoma pomno dvore i ne dopušta da ga itko zanemaruje. Osim togaon voli jesti i piti što je bolje moguće, a tko se na to ne obazire, onmu brzo umije uliti dužno poštovanje. Čuvaj se njegove srdžbe! Onje slobodan Ben Arab, pa ako mu itko i najmanje povrijedi čast,smjesta uzvraća udarcima ili ubodima nožem.

Ovakav ukor nije debeljko vjerojatno već odavno čuo. Onse sagnu i ponizno odgovori.

— Hvala ti, efendijo, što si me upozorio na ta opasnašeikova svojstva. Pa to je pravi divljak! Odmah ću donijeti tvojukavu, jer voda već kuha, a ja sam kavu već stucao u džurnel binu.

— Već? Ah, kava je dakle bila određena za tebe i mije nismo trebali dobiti?

— Prestani s predbacivanjima, efendijo! Budući dasam kavu htio ponuditi svojim gostima, morao sam je najprijeokušati da se uvjerim je li dobra. Ti si me međutim poučio, pa sadznam kako se imam vladati. Miris te kave ublažit će tvoju srdžbu iosvježiti osjetljivost tvojeg njuha. Već se žurim!

Kepek zatopta nogama o pod kao da vozi dvokolicu, azatim brzo izađe. Nasmijao sam se, ali tako da me nije mogao čuti,a i njegov se gospodar nasmije i reče:

— Dobro znam da sam ga razmazio. Ja ga držim kaošto se u Evropi postupa sa psetancem, i što je drskiji to sam ja

slabiji prema njemu. Sad si mu ulio potrebno poštovanje, pa budisiguran da će to ubrzo djelovati.

Dozorca je imao pravo: debeljko se vratio tako brzo da tonikako ne bih mogao očekivati od njega. Postavi kavu na seririzmeđu nas. Vidjelo se na njemu da mu se voda skuplja u ustima, panam reče dok mu se u glasu osjećala iskrena žalost:

— Evo vam kave! Velim vam da nisam okušao nijedan gutljaj. Ja ću tu kavu i nadalje priređivati samo za vas, pa sveda mi njezin miomiris otme i mir moje duše. Ipak te molim, efendijo— bude li Alah toliko milostiv da ti prosvijetli misli, pa da dođeš napomisao da bih i ja smio popiti šalicu toga pića — nemoj oklijevatida mi to saopćiš.

Kad je Kepek izišao, poslužismo se sami. Na Istoku sekava služi u šalicama a ne u većim posudama. Kepek je međutimdonio ibrik pun kave. To mi je bilo drago, jer mi ne bi bilo ugodnoda me Kepek neprekidno smeta dolaženjem i odlaženjem. Osimtoga očekivao sam da će Poljak iskoristiti okolnost što smo ostalisami, i da će mi reći ono na što me je pripremio.

Dulje smo vremena sjedili tako jedan kraj drugoga.Bembaša je uživao u mom duhanu i mojoj kavi, ne govoreći niriječi. Samo je zamišljeno gledao preda se. Naposljetku me upita:

— Jesi li možda čuo za Džul-i-Siras?— Džul i Siras? Jesam. Ruže iz Sirasa su glasovite,

ali priznajem da mi se uzgoj ruža u Rumeliji više sviđa od onoga uPerziji.

— Nisam to mislio. Ne govorim o uzgoju ružaopćenito, a ni o ružama iz Sirasa u množini, već o jednoj ruži ujednini, o jednoj posve određenoj ruži koju s meni nepoznatogarazloga nazivaju Džul-i-Siras.

— O takvoj ruži nisam još nikada čuo.— To je velika šteta.— Kako to da ti koji već duge godine stanuješ ovdje

smatraš da bih ja morao znati nešto što ti ne znaš?— To mi pitanje kazuje da ne znaš što se o tebi

pripovijeda. Prema opisima koji kolaju o tebi, efendiji Kara BenNemzi, ti sve možeš i sve znaš.

— To je pravo istočnjačko pretjerivanje. Evropljaniraspolažu s više znanja od neukih Beduina.

— Ti međutim uživaš tako neobičan glas da sam i jasklon da povjerujem tome da vrijediš više od bilo koga drugoga. Jeli šeik Hadži Halef Omar tvoj prijatelj?

— Jeste, on je moj prijatelj.— Onda je Hadži Halef Omar upućen u sve što se

odnosi na vaše sadanje putovanje?— Jeste. Pred njim nemam tajni.— Onda neću sada govoriti, već tek kada se on

vrati. Dotle se možemo razgovarati tvojim materinjim jezikom. Jošod onog vašeg prijatnog posjeta znaš da ga razumijem.

Vrlo sam rado prihvatio taj prijedlog, ali nismo dugorazgovarali, jer je Halef ušao u sobu i javio:

— Donio sam sve što sam mogao nabaviti u blizini.Toga je dovoljno da više dana živimo, ako taj debeli otacproždrljivosti ne bude noću opet progutao sve da bi se od ljubaviprema svom gospodaru spasio od smrti. Sad moram pitati tko ćekuhati i peći?

— Kepek — odgovori bembaša.— Alah! Poznaš li njegovu kuhinju? Kad si posljednji

puta bio ondje?

— Nisam bio već nekoliko godina. To jeneprijeporno Kepekovo carstvo, pa mi ne dopušta da ni načaszađem u njega.

— To sam i mislio! Zato se tako razbjesnio kad sammu govorio o čistoći života i o prijatnom izgledu jela. Uostalomodgovorio sam mu kako treba. Od prepasti je odmah sjeo nazemlju, te je zatutnjilo tako da sam povjerovao da je zemlja pukla.

— A onda? — zabrinuto upita stari. — Što sad radi?— Ne brini za njega! Još sjedi čvrsto i ne može zbog

svoje neljudske težine ustati dok mu ja ne pomognem. Ostavi ga dasjedi dok se ne vratim. U prvom te redu moram pitati smijem liiskreno govoriti.

— Smiješ.— Onda ti moram reći da nemaš ni pojma kako je

dosada za tebe kuhao i pekao. Kad bi bio prisiljen da progutam ijedan jedini zalogaj iz tuste ruke toga džida el vasaha, tijelo bi mi seizvrnulo kao vrećica za novce.

Bojao sam se da će se naš gostoprimac uvrijediti, pa samHalefu dao kradomice znak da bude umjereniji. On je međutimnesmetano nastavio:

— Moj sidi mi domahuje da šutim. Ali ako želimokod tebe išta pojesti, onda moram govoriti da te upozorim na tokako ću ja, dokle god se nalazimo ovdje, biti jedini hukumi elmatbah. Ne želim opisivati tu kuhinju, jer za to ne bih našao riječi,ali posuđe — kakvo je to posuđe?! U kutu stoji limena posuda svodom u kojoj tvoj kuhar pere lice i ruke, a onda iz nje grabi zakuhanje. Na dnu posude leži mulj nekoliko prsta debeo. Ja sam mutu vodu, kad je od prepasti sjeo na zemlju, izlio na glavu.

— To nisi smio učiniti! — upadne mu bembaša u

riječ. — Ako Kepek od toga oboli... i...— Nemoj se toliko brinuti za njega! — prekinu ga

Halef. — Ta ga je kupelj osvijestila i bila mu je korisna. Zatim samugledao jednu tandžaru. U njoj se nalazila gusta mast s tragovimaprstiju u njoj, a kad sam ga upitao čemu služi, reče mi da odavdevadi mast da bi premazao svoje papuče. U toj istoj tandžari kuhaonda meso i varivo. Ja sam iz nje izvadio mast i premazao mu je policu.

— Na zdravlje! O šeiče Hadži Halefe, ako si toučinio, onda će Kepek ...

— Ne brini ništa, efendijo! — upadne mu Halef uriječ. — Nije mu nimalo naškodilo. On je to oblizao i činilo se damu dobro prija. Dok se time bavio, ja sam se dalje ogledao pokuhinji i otkrio bakrenu miklaju u kojoj peče meso. Upravo je unjoj bio pripremio marham da pomoću nje istjera stjenice kojestanuju u njegovoj postelji. I tu sam mu mast namazao na prvu mastna licu. Zatim...

— Stoj! — prekinuh ga ja. — Ne želim više ništačuti. Sad ćeš još jednom otići od kuće i kupiti sve posuđe što gatrebaš i pokloniti ga debeljku. Nadam se da ćeš time ponovo stećinjegovu naklonost.

— Ja se dakle smijem smatrati vladarom, kuhinje?Poljak je zatresao glavom i tako mu po tamošnjem običaju

dao znak da je s time sporazuman. Mali šeik izađe. Dozorca senalazio u najvećoj neprilici pa se trudio da isprikama oslabi dojamšto ga je Halefov izvještaj morao izazvati u meni. Pomogao sam muu tome, pogotovu što je glavni uzrok tog lošeg gospodarenja očitoležao u njegovom siromaštvu. Razgovarali smo o njegovoj domovinikoju kao da je još vrlo volio. Upitao me kanim li danas još izaći, a

kad sam mu rekao da ne kanim, prošetali smo se vrtom. Pri tomesam se uvjerio da su naši konji dobro opskrbljeni. Kad smo sevratili u kuću i prolazili kraj kuhinjskih vrata, zastasmo načas daprisluškujemo. Čuli smo zveckanje lonaca i debeljkov glas:

— Nemoj dopustiti salsi da se prelije preko lonca,poštovani šeiče Hadedina, jer je šteta za svaku izgubljenu kap.Vidim da si ti pravi ašči nad aščijama, pa se kao sultan radujemtvom jelu.

Bembaša se nasmjehne, a ja sam bio zadovoljan zbog lijepesloge koja je očito opet vladala među njima. Nismo dugo sjedili usobi kad se u nju dokotura Kepek i upita svoga gospodara:

— Efendijo! Objed će uskoro biti gotov pa šeik tvrdida sam mu ja u kuhinji samo na putu. Smijem li sjesti ovamo, kaošto to smijem uvijek kad nemamo drugoga posla?

Starac me upitno pogleda. Zaista sam mogao zamisliti da tadva osamljena čovjeka vrlo često sjede jedan uz drugoga, jer sujedan bili upućeni na drugoga, pa stoga nisam htio da zbog nasprave iznimke. Zato sam odgovorio onbaši koji je sad izgledaomnogo čišće nego maločas:

— Samo sjedi! Nemamo ništa protiv toga. Kepeksjede sučelice nama, ali kako! Najprije se okrenuo prema zidu ipodbočio se o njega rukama, a zatim je pustio da mu tijelo polakoklizne dolje. Pri tome se nije sagnuo, već je puštao da mu tijelo uukočenom stavu klizi tako da su mu se noge okliznule od jastukaprislonjenih o zid. U trenutku kad se zbog svoje težine nije višemogao uzdržati brzo se i snažnim pokretom prebaci u stranu, patako sjede na jastuk žestoko tresnuvši o njega. Prizor što mi ga jepružio potaknuo me je na smijeh pa sam ga jedva obuzdao. Trbuhmu je ležao na stegnima poput krupnoga balona i napinjao mu

kaftan. Od napora mu se lice jarko zacrvenilo i sav je soptao. Pritome se uzalud trudio da potkoljenice pokrije prekratkim skutovimasvoga kaftana. Kad je opet smogao zraka, duboko i olakšanoodahnu pa izjavi:

— Tako! Sad neću više ustati dok se ne najedem.— Jesi li gladan? — upita njegov gospodar.— Samo gladan? O Alahu! To je mnogo, mnogoviše

od gladi. Efendijo, kad čovjek gleda toga šeika Hadedina odvelikog plemena Samara kako tako marljivo i čisto radi po kuhinji,u ustima ti se skupljaju sve moguće sline s neba i zemlje. Taj serazumije u stvar, da, taj se razumije u to! Htio bih ga bez prekidapromatrati kako kuha i bez prekida jesti stvari što ih pripremi.

Kepek mljacnu jezikom, udesi najsretnije lice i nastavi:— Uostalom, šeik i nije tako zao kao što sam to

mislio. Isprva je prema meni bio veoma veoma zao, a zatim jepokazao lončarske divote i rekao mi da će mi sve to pokloniti, čimese srdžba mojega srca pretvorila u ugodnu tronutost. Zatim je doniovode, pripalio vatru i postavio meso i varivo na pravo mjesto. Kadje tako svršio posao oko štednjaka, ponovo je donio vode, uzeosapun što ga je također donio sa sobom, pa se posvetio temeljitomčišćenju moje ličnosti, čime je stekao moju punu naklonost. Zatimmi je pomogao da ustanem i iskazao mi čast, naloživši mi daneprekidno miješam žlicom rižu kako ne bi pregorjela. Za vrijemetoga posla naše su se duše sve više približavale jedna drugoj.Opazio sam u dubini svoje unutrašnjosti da sam ga zavolio, a kadmi je dopustio da okušam prvi lijepo pečeni komadić mesa, nisammogao drukčije već sam ga morao zagrliti, a on me je na to uljudnozamolio da odem ovamo k vama, te da mirno i pun zadovoljstvapočekam užitak koji me očekuje.

Dok je to govorio na Kepeku se jasno dalo vidjetiunutrašnje zadovoljstvo. Prijaznost mu se još i pojačala kad jeHalef nogom otvorio vrata i ušao u sobu. Ruke su mu bile pune jela.Pošto je to odložio i još nekoliko puta odlazio u kuhinju i natrag,pokrio je cio serir i sav pod proizvodima svoje djelatnosti. Preddebeljkom se sad uzdizalo tako golemo brdo riže i mesa da sam biouvjeren da to neće moći pojesti cijelog današnjeg i sutrašnjeg dana.

Nisam međutim, morao dugo čekati, pa je brijeg iščezao iKepek je počeo čeznutljivo gledati prema nama ne bi li i od nasmogao nešto dobiti. Mi smo mu tu želju tako obilno ispunili da samse najzad poplašio za njega a i on je sam morao uvidjeti da se inajveća rupa jednom ipak mora napuniti. Pogladio se rukama poonom dijelu svoga tijela koji sam maloćas usporedio s balonom irekao, uzdahnuvši:

— Sad prestanite, jer više ne mogu! Oh kako samnesretan što sam sit i što mi je želudac tako malen! Zašto čovjekuprija jelo i onda kad više ne može jesti? Ipak se nadam da će vrsnišeik Hadedina danas još jednom poći u grad i potražiti mesara, jerbi se lako moglo dogoditi da se sutra kod njega više ne nađe ništadobro za jelo.

Mnogo zadovoljniji od toga nezasitog čovjeka bio je Halef,jer smo mu svi priznali njegovu umjetnost tako što smo sve do krajapojeli. Zatim nas je utješio, a pogotovu Kepeka, rekavši da nemora otići mesaru, jer mu je ostavio narudžbu za meso koje če namu sumrak donijeti teklić.

Meso je zaista stiglo u naznačeno vrijeme. Nisam znao hoćuli i ja moći pojesti nešto od njega. Za danas sam bio do grla sit, asutra... sutra smo kanili otići, osim ako budu vijesti što nam ih ježelio kazati bembaša, možda takve da nam dadu povoda da

produžimo svoj boravak.Nakon kratkog sumraka spustila se noć, a vrućina koja je

vladala u toku dana pretvorila se u tako tešku sparinu da smo uzelilule i duhan i popeli se na krov.Nismo dugo sjedili gore kad se ionbaši sopćući uspne za nama i sjede uz Halefovu pomoć najastuke što smo ih za njega pripremili. Njegov gospodar i onnaizmjence su u kratkim stankama pušili na svoj jedini čibuk.

Nebo je neposredno nakon mladoga mjeseca sjalo upunom sjaju. Večernji povjetarac njihao je palmino lišće, pa jesamo tihi šapat tih listova prekidao tišinu koja je vladala u tomzabačenom predjelu grada. Bilo je to pravo raspoloženje iz bajke.

Narod smatra da su se u Bagdadu odigrale gotovo sve onepripovijesti, koje su pod naslovom „Auf leila va leila" našle milijune imilijune slušalana i čitalaca. Izvor se tih bajki vrlo vjerojatno nalazi uHesar efsane, zbirci Perzijanca Rastija. One imaju za proučavanjeIstoka veoma veliku vrijednost, iako se ta knjiga ne može dati usvačije ruke. Bajke su nenadmašive ako se radi o tome daupoznamo život, običaje i nazore, način mišljenja i osjećaje Istoka.Nigdje se tako vjerno ne prikazuje neobuzdana hrabrost i plemenitoviteštvo Istočnjaka, njegov pustolovni duh, žar njegove mržnje injegove ljubavi, pohlepa njegovih službenika, lukavost takozvanogslabog spola, divota bogatstva i golotinja siromaštva, kao upravo utim pripovijestima pomoću kojih se jednako lijepa kao i smionaŠeherazada borila s kraljem Seherbanom za svoj život. Jesu lisjećanja iz tih noći što ih je ona provela bdeći sada šaputala kroztiho lelujanje jorgovanova lišća?

Ako je tome bilo tako, onda ja nisam pravo osjećao taj čar,jer su mi se misli bavile čovjekom uza me, čiji je život također bioneobičan i za kojega sam slutio da ga tišti teret koji mora nositi još i

sada u starosti. Što ga je potjeralo iz domovine i što mu ni sad nijedopuštalo da se vrati onamo? Zašto se zakopao ovdje u dubokojsamoći?

— Efendijo, govoriš li poljski?Gotovo sam se preplašio kad je to pitanje najednom

odjeknulo tako iznenada i neočekivano u dubokoj tišini.— Ne govorim!— Ali poznaš li poljsku povijest?— Poznam.— Povijestte nesretne zemlje i njezinih nesretnih

stanovnika! Ja spadam među te sažaljenja vrijedne ljude.— Molim te, ne govori tako! U takvom se smislu

nikada ne treba i ne smije sažaljevati neki čovjek. Saučešće jepohvalno samo u određenim prilikama, a u svim drugima vrijeđaonoga na koga se odnosi. Postoji jedna vrst nesreće koju čovjekmora podnijeti s plemenitom samosviješću. Saučešće je u tomslučaju jednako poniženju. Ja uopće imam drugo mišljenje oopćenitom pojmu nesreća nego što ga imaju drugi. Za mene rijetkopostoji povod da se s pravom primijeni riječ nesreća.

— Onda si ti sretan? Ili zar možda smatraš da serijetko može primijeniti i riječ sreća?

— Ne mislim. Bar što se tiče općenitoga pojmasreća koji je jednak pojmu sretnoga slučaja.

Poljak zašuti kao da razmišlja, a onda nastavi:— Čuj me dakle, efendijo! Ne trebaš znati tko sam i

što sam bio. Ja to gotovo više ni sam ne znam, ili bar ne volim na tomisliti. Potječem iz starog bogatog plemićkog roda. Odrekao samse svoga imena da se osiguram od progona pa sam uzeo imeDozorca, jer odviše volim svoju domovinu a da bih sebi želio

nadjeti ime koje nije poljsko. Naše prilike, moj odgoj i još mnogošta ne spada ovamo. Htio bih samo spomenuti da su me izučili zaoficira te da sam smatrao da je jedini cilj mojega života daoslobodim svoju domovinu ispod tuđega jarma. Bio sam u Parizuda sa svojim sumišljenicima pripremim ustanak svoga naroda.Mieroslovski me je nazivao prijateljem. Poslali su me u Njemačku,a odanle sam otišao u Rusiju, sudjelovao sam u neuspjelomnapadaju na Poznanj, u pokušaju kod Sjedleca, a u Krakovu sambio blizu diktatoru Tyssowskome. U Galiciji su se skupili naši ljudipod Jakobom Szelom. Unijeli su požar, pljačku i umorstvo udvorove plemića koji su nam bili saveznici. Upravo smo plivali ukrvi. Posvuda poraženi, odrekli smo se svake nade. Kamo dapođem? Svagdje su me progonili. U Pruskoj, u Austriji i u Rusijiprijetio mi je krvnik. Moja je smrtna kazna bila izrečena, apotjernice su me progonile posvuda. Sav moj posjed bio jezaplijenjen. Uzeo sam prosjačku torbu i probio se u Tursku, gdje sume pod sadanjim mojim imenom primili u vojsku. Morao sam sebiizgraditi novu budućnost, pa sam prešao na islam. Ovaj moj prijelazbio je nagrađen višim vojničkim činom. To je bilo i onako sve štosam želio.

— Onda se danas čudiš da ti je život promašen?Iskreno mi reci jesi li želio samo slobodu svome narodu ili sipomišljao i na to da bi, ako ustanak uspije, mogao dobiti kakavistaknuti položaj?

— Oboje.— To je zaista bio otrovan plod. Nije čudo da si

zbog njega propao.— Dopusti mi da ti pripovijedam dalje. Imao sam

uspjeha ne samo kao oficir već i kao čovjek. Živio sam u Bejrutu

čija je posada spadala u arabistan ordisi. Ondje sam upoznaonekog perzijskog trgovca kome sam se svidio. Danomice samzalazio u njegovu kuću u kojoj prema iranskim običajima nisuzakoni harema bili tako strogi kao što su to bili kod sunita. Taj jetrgovac imao jedinicu kćer koja je prema istočnjačkom načinuizražavanja bila lijepa poput jutarnje zore, a pomnije odgojena odsunitskih haremskih kćeri. Zavoljeli smo se i njezin mi ju je otac daoza ženu. Nisam trebao požaliti taj izbor. Moja je prošlost sa svimnjezinim željama bila završena, pa sam živio samo za svoju obitelj isvoju vojničku karijeru. Moj mi je brak pružao sreću koja je izdana u dan bivala sve veća, a još je i više porasla kad mi se najprijerodio sin, a godinu dana kasnije i kćerka. Godinu dana nakonrođenja drugoga djeteta premjestili su me u Damask, kamo senakon nekoliko tjedana preselio i otac moje žene, budući da su on injegova supruga držali da ne mogu živjeti bez svoga djeteta. To jebilo početkom 1860, one godine koja je za Damask bila takokobna. Poznaš li žalosnu povijest te godine?

— Poznam!— Onda ti ne moram o tome opširno pripovijedati.

Imena koja sam nadjenuo svojoj djeci neka ti kažu kako sam biosretan. Moj se sin zvao lkbal, a moja kćer Sefa. I moja žena imalaje značajno ime, naime Almas, jer je za mene bila zaista dragikamen.

— Kako se zvao njezin otac?— Zvao se mirza Sibil ili Sibil-aga.— Sibil znači u perzijskom jeziku brkovi. Je li to ime

bilo naslijeđeno ili ga je možda on uzeo zbog svojih brkova?— To ne znam, ali moj je tast zaista imao tako guste

brkove, kakve ni na kom drugom nisam vidio. Zašto me pitaš za

njegovo ime?— Nemam nekog posebnog razloga za to. Pitanje mi

je nenamjeravano izmaklo, možda samo zbog toga što si spomenuosva imena, a njegovo nisi.

— Ne volim spominjati nijedno od tih imena, jer meona podsjećaju na izgubljenu sreću koja se nikad više neće vratiti.

— Nitko se ne mora odreći onoga što ti nazivašsrećom.

— To vjerojatno ne možeš razumjeti. Čovjek morabiti otac da bi saosjećao sa mnom. Očinska i majčinska ljubav sunešto posve drugo od opće ljubavi prema ljudima koja se od svihnas očekuje. Imaš li djece, efendijo?

— Nemam!— Onda me možeš samo upola shvatiti. Zar bi se ti

ikada u svom životu mogao osjetiti sretnim, kad bi ti netko ubioženu? A meni ne samo što su ubili ženu već i djecu, te tasta i punicu!

Kad je Halef to čuo, viknu:— Alah prokleo te ubojice! Kad bi netko ubio moju

Hanu, najdivniju među svim djevicama, ženama, majkama, tetkamai bratučedima, i moga dragoga sina Karu, u čijim očima svjetlucaponos i hrabrost, onda bi zauvijek nestalo sreće iz moga života, pane bih našao mira dok one nemani koje su to djelo počinile ne bihposlao k najopakijim đavolima u najdublji pakao!

— Da, ti me očito bolje shvaćaš od tvoga prijateljaKara Ben Nemzija, jer imaš sina. I ja sam se sav zažario od osvete.Nažalost nisam poznavao ubojicu, a sav moj trud da ga otkrijembio je uzaludan.

— Pripovijedaj mi kako se dogodila ta nesreća! —pozvah ga. To će ti olakšati srce.

— Neće mi olakšati, nego će mi ono postati još teže- odvrati Dozorca. Čovjeka uvijek boli kad prekapa po ranamakoje neće da zarastu. Ja sam već u Bejrutu upoznao smrtnoneprijateljstvo koje vlada između muslimanskih Druza i kršćanskihMaromita s Libanona i koje vjerojatno nikad neće ugasiti. Budućida ti poznaš tamošnje prilike, ne moram ti ništa tumačiti. Druzi iMaromiti stanuju na planinama Libanona i oba naroda govorearapski. Maromiti su jedna sekta katolika, iako se njihova vjeraprilično odvaja od propisa rimske crkve, a Druzi su muslimani, aliimaju i neki svoj tajni nauk, pa se govori da su odani još starojsirijskoj vjeri. Nekada su Druzi i Maromiti bili saveznici u borbiprotiv Turaka, Planinski narodi se uvijek najdulje opirupobjednicima. Da bi se taj sklad razorio, posijano je između njihneprijateljstvo koje je donijelo ploda. Posljedice su bile krvava inepoštedna klanja do kojih je došlo godine 1842. i 1815.

Kad su Turci izgubili kninski rat, muslimani su stali mrzitikršćane, što je najjače došlo do izražaja na Libanonu. Cijelomzemljom prošao je val ogorčenja, a prvi njegov znak bilo jeumorstvo engleskog i francuskog konzula u Džidi. Na Libanonu suse Druzi podigli da unište kršćane. I jedna i druga stranapodjednako su griješile. Ako si pravedan moraš priznati da suMaromiti u moralnom pogledu stajali duboko ispod Druza i da suim često dali povoda za osvetu. Druzi su opet sa svoje strane bilikrajnje okrutni i krvožedni. Najkrvavije bitke odvijale su se uHasbeji na zapadnom obronku Hermona, te u gradu Rašaj koji ležisjeverno odande. Ondje su poginule tisuće i tisuće Maromita.

Borba se prenijela i u Damask, pa su se evropski konzulisastali kod paše da od njega zatraže zaštitu za Evropljane u tomgradu. Paša ih je umirio, ali je iz predgrađa Selekije skupio oko

tisuću ljudi, većinom Turkmena i Kurda koji su prividno imalizaštićavati Evropljane, ali su zapravo bili određeni za to da ihpobiju. 9. srpnja došlo je do klanja. Pri tome je zaglavilo više odpet tisuća ljudi, a više od tisuću žena je nestalo. Sad su se umiješaleevropske vlade, pa je Visoka porta opozvala Ahmet-pašu,uzročnika i zaštitnika krvoprolića, i umjesto njega postavila Fuad-pašu sa svježim četama koji je imao ponovo uspostaviti mir. Krivcisu pozvani na odgovornost, ali nipošto pravi krivci. Ahmet-paša jeuz velike počasti izašao iz Damaska, pa su ga u Smirni dočekalitopovskim hicima i slavljenjem. Zapadnim silama to nije bilo pravo.Ustrajali su na istrazi pa je Ahmet-paša doveden natrag u Damask iondje ustrijeljen. Ustrijeljeno je i nekoliko drugih zapovjednikagradova, u kojima je došlo do krvoprolića. Povrh toga obješeno jeoko šezdeset stanovnika koji su navodno pljačkali, te ustrijeljenoviše od stotinu vojnika i oficira, među kojima sam se nalazio i ja.

— Ali ti još živiš?— Očito živim. I jedno i drugo je tačno, premda se

čini da se to dvoje protuslovi. To što još živim zahvaljujem svojemonbašiju, pa mu taj spas nikada neću zaboraviti.

— Zaista postajem radoznao, bembašo! Sve što simi dosad pripovijedao ja već znam, ali sad očekujem da ćeš mi rećinešto što će potpuno zaokupiti našu pažnju.

— Možeš zamisliti da mi je bilo strašno kad su meprisilili da dadem pucati na nevine Evropljane. Ipak bio sam oficir imorao sam slušati. Na sreću je moja četa bila priključenajedinicama koje su morale čuvati tvrđavicu, pa tako nisam moraobiti okrutan prema Evropljanima, nekadanjim srodnicima svojeganaroda. Tri dana i tri noći ostao sam kraj tvrđavice, a da za tovrijeme nisam vidio ni svoju djecu, ni svoje žene ni njezine roditelje.

Kad su me onda zamijenili za pola dana, našao sam svoju kućuspaljenu do temelja i čuo da razjareni muslimani nisu ubijali samoEvropljane već i šiite. Moj je tast bio šiit, Perzijanac. To je znalacijela ona četvrt grada u kojoj smo stanovali. Isto tako je bilo općepoznato da je on bogat, a to je bilo dovoljno da pljačkaše navedena to da napadnu našu kuću.

— Možeš zamisliti što sam osjećao. Počeo sam kaoluđak prekapati po ruševinama kuće. Kepek mi je pri tomepomagao, ali ruševine su se još pušile, pa smo se morali povućipred vrućinom. Stali smo obilaziti susjede i tražiti obavijesti. Upravote vijesti su moju žalost pretvorile u bijes. Moju sreću nisu umorilisunitski fanatici, već četa Perzijanaca pod vodstvom nekogzemljaka mojega tasta koji mu je bio neprijatelj. Taj je čovjek ubiomojega tasta i cijelu moju obitelj, opljačkao ih, a onda zapalio mojukuću. Otad onda mrzim sve što je perzijsko, a kasniji događajisamo su još povećali tu mržnju.

Upravo sam izgubio glavu od gnjeva i odlučio da ćupotražiti zločince. U onom općem kaosu uopće nije bilo moguće dase na njih namjerim drukčije osim slučajno. Svo Kepekovonagovaranje nije uspjelo da me odvrati od moje namjere. Naš jedopust istekao pa smo se morali vratiti u puk i Kepek me jeupozorio na posljedice koje me čekaju ako prekoračim dobivenidopust. Na te se opomene nisam obazirao. Nije mi bilo na krajpameti da prekinem svoja istraživanja, ali sam bar njega poslaonatrag i zapovjedio mu da me ispriča kod pukovnika i da ga zamolineka mi produži dopust. Onako uzbuđen nisam ni pomislio da mi jetaj oficir nesklon, jer sam svojim marom rano postigao majorski činkoji on u mojim godinama nije uspio postići. Osim toga postojali suizgledi da ja i ubuduće brzo napredujem, pa mi je stoga zavidio.

Kad sam se nakon uzaludnog traženja koje je potrajalo još dvadana, na smrt umoran i klonuloga duha vratio k njemu, dao me jeuhapsiti i zatvoriti. Izveli su me pred ratni sud gdje sam doznao dasam samo navodno tražio svoje rođake i njihovoga ubojicu, te dasam se time poslužio samo kao isprikom da uljepšam svojuodsutnost. Tvrdili su da je istina jedino to da sam se istakaoubijajući i pljačkajući Evropljane. Čak sam bio suočen s ljudimakoji su to posvjedočili, a ti su ljudi bili... Perzijanci, perzijske slugekoje je moj tast istjerao iz svoje trgovine, jer su ga prevarili.

— To sve mogu dobro razumjeti. Fuad-paša tražioje krivce, a budući da je prave začetnike krvoprolića morao zbogodređenih razloga štedjeti, želio je obijediti bilo koga, pa su tinesretnici morali onda okajati ono što nisu skrivili.

— Pravo si mislio. Sa mnom su ubrzo svršili i osudilime na smrt. Ja sam uostalom svojim vladanjem na sudu znatnoolakšao tu osudu. Umjesto da se mirno branim, ja sam onako napolud vrijeđao suce koji su i onako bili raspoloženi protiv mene, takoda se nije dalo ni zamisliti da bi me poštedjeli. Već u sumrak istogadana izveli su me s ostalim osuđenicima da me ustrijele. Strijeljanjesu imali obaviti vojnici moje vlastite čete, a među njima moj onbašiKepek. Kad su osuđenicima bile vezane oči,

Kepek je prišao k meni. Vežući mi maramu oko očiju, tihomi reče: „Kad puknemo, padni i ostani ležati nepomičan! Dogovorilismo se da nitko neće nišaniti u tebe a s time je sporazuman i askerhekimi. Moram spomenuti da su mi svi moji podređeni bili skloni,jer sam uvijek bio toliko obziran prema njima koliko mi je to samodopuštala moja dužnost. Liječnik je bio Grk, pa sam se čestodružio s njime i on mi je bio prijatelj. Kad su odjeknuli hici, baciosam se natraške, pomno pazeći da ne maknem ni prstom. Ispaljeno

je još nekoliko salvi, a onda sam opazio da liječnik pregledavaustrijeljene da se uvjeri jesu li zaista mrtvi. Kad je došao k meni,osjetih kako mi njegove ruke opipavaju prsa. Nije ništa rekao, većje pošao dalje. Nakon nekog vremena začuh lupu lopata i motika.Mora da se u međuvremenu već smračilo. Zatim me odvukoše malodalje i skinuše mi povez s očiju. Posvuda oko mene vladala je tama,ali ja sam po glasu prepoznao onbašija koji se nagnuo nada me irekao mi:

„Dođi, gospodaru, moramo odmah otići, pobjeći izDamaska."

Skočio sam na noge i upitao ga, pošavši za njim:„Zar ćeš zbog mene dezertirati?"„Hoću, jer te volim."Otkako sam izgubio sve moje, smrt mi je bila posve

ravnodušna, ali pomisao na njihovog ubojicu dala mi je snage daostanem na životu. Htio sam mu se osvetiti, ali ti moram na žalostpriznati da sam ga uzalud tražio. Ne želim te zamarati dugačkompripoviješću, nego ću najprije spomenuti samo to da je Kepekvjerno ustrajao uza me pa i u najbjednijim prilikama. Naš imutaksastojao se od ono nešto malo plaće što ju je on uštedio. Prosjačećismo stigli u Stambul i još dalje. Sretna okolnost navela nas je da sesretnemo sa Midhatom koji je kasnije, postao paša i bio veomarazborit a potom isto tako glasovit kao i krivo ocijenjen. Pošto sammu ispripovjedio svoje doživljaje, primio me je u svoju službu.Zajedno s njime bio sam u Bugarskoj, a zatim isto tako s njimeotišao sam u Bagdad. Ovdje sam dobio čin bembaše pa mi jepovjeren visok položaj kod ovdašnje carine. Njegova bi me zaštitasigurno dovela na još više položaje da se nije zbilo nešto što ću tisad ispripovjedati i što me je prisililo da napustim svoju službu.

Moram spomenuti i to da je i Kepek mogao napredovati u činu, alise zadovoljio svojim bivšim činom onbašija i ustrajao na tome daostane moj sluga.

Debeljko je dakle bio vanredno čestit čovjek pa sam takosad mogao shvatiti zašto njegov gospodar postupa s njime takoneobičnom popustljivošću. Poljak nastavi pripovijedanje, upitavšime:

— Jesu li ti poznate prilike na ovdašnjoj carini?— Nisu — odgovorili.— Onda nemaš ni pojma o kaosu koji je vladao na

carini kad je Midhat preuzeo upravu Irak Arabija. Trebalo je dugovremena dok mu je uspjelo da uvede red, a strogost s kojom jenastupio imala je kao posljedicu da su ljudi ovdje više zamrzilicarinike nego bilo gdje drugdje, gdje im također ne iskazujunikakvu ljubav. Narod se uostalom nije zadovoljio samo mržnjom,već je progonio carinike pa im nije štedio ni živote, jer jekrijumčarenje cvjetalo na rijeci, osobito prema perzijskoj granicitako da su stotine i stotine ljudi živjele od njega, pa su sada moraleda se s nama, službenicima, bore za svoju egzistenciju. Ne znam jeli danas opet tako, pa ni ne marim za to. Ipak te molim da mipovjeruješ da sam ja kao vrhovni carinik bio i najviše omražen. Mismo u ono vrijeme preživjeli opasnosti koje ne bih želio još jednomdoživjeti. Kad danas pogledaš moga debelog onbašija nije čudo damoraš posumnjati u to da mi je uvijek bio vjeran i hrabar pomagač.

— Koja je roba u ono vrijeme krijumčarena? —upitah.

— Ponajprije krzna, svila, šalovi, sagovi, tirkizi i opij.Sad bi, s obzirom na visinu carine kojoj podliježe, šafran mogao bitinajunosniji predmet krijumčarenja.

Kad je bembaša to rekao, i nehotice sam morao pomislitina Pedera-i-baharata, „oca mirodija" i na ono što sam čuo kad samprisluškivao razgovoru što ga je vodio sa svoja dva druga gore naTigrisu. Poljak nastavi:

— Krijumčarenjem se nipošto nije bavio svatkokomu bi se to prohtjelo, već sam zapazio da ono mora da je vrlodobro organizirano. Svakako su postojali vrhovni zapovjednici, nižizapovjednici i obični krijumčari. Ti su ljudi morali imati potajna, alivelika skladišta u kojima se skupljala roba iz svih krajeva i čekalaondje na pravi čas kad se bez ikakve opasnosti mogla odmahprokrijumčariti u velikim količinama. Bio sam već dugo u službi a dami nije uspjelo da otkrijem koje takvo skladište, a kad mi je ta željanapokon bila ispunjena to me je ne samo stajalo službe, već ičitavog imutka, tako da me je taj uspjeh učinio siromahom.

— Kako je to moguće? Ovakav uspjeh morao bi tidonijeti koristi i unapređenje!

— To kažeš jer ne znaš kako je došlo do togaotkrića. Ja sam dosada o tome šutio, ali sad ću ti sve ispripovjediti.To mi je teško govoriti, jer time moram prekršiti zakletvu, pa zatodosad o tome i nisam govorio.

— Jesi li se morao zakleti pretpostavljenim vlastima?— Pretpostavljenim vlastima? Nisam. Zakleo sam se

krijumčarima.— To znači da su te oni prisilili da se zakuneš. Jesam

li pogodio?— Jesi.— Onda ne treba da te peče savjest. Pojam zakletve

traži da se ona polaže pretpostavljenoj vlasti i pred njom. Ako jetakva zakletva dana pod prisilom, onda pogotovu njezino

održavanje može postati zločin pa čovjek ne samo što ima pravo dase od nje oslobodi već štoviše ima i dužnost. Zar se nisi moraozakleti da ćeš prešutjeti zabranjena djela?

— Upravo to.— Onda si počinio veliku nepravdu.— Radilo se o našem životu. Da nismo prisegli,

krijumčari bi nas ubili.— Na tvom mjestu ja ne bih prisegao, a ako bi zaista

to morao učiniti jer mi ne bi preostao baš nikakav izlaz, onda metakva prisega ne bi vezala, jer je nisam dao dobrovoljno, i njomesam samo potpomogao zločin.

— Možda imaš pravo, pa se o tome ne želim stobom prepirati. Uostalom, meni se i nije radilo toliko o prisezi kaoo posljedicama do kojih je moralo doći ako je ne održim. Budete livi, ti i tvoj Halef šutjeli kao grob koji uopće ne umije govoriti, ondavam mogu mirno ispripovjediti sve što bih vam htio povjeriti.

— Mi ti zaista obećajemo da ćemo biti još šutljivijiod groba, osim ako se ne radi o stvari koju bismo bili dužni nekomesaopćiti.

— Takve obaveze nemate, jer vi niste carinici koji suprisegli padišahu. Znam da se mogu pouzdati u tvoju riječ pa ćudakle nastaviti. Kad sam naime povezao neke događaje te iskustvai mišljenja svojih podređenih s rezultatima svojih vlastitih zapažanja iistraživanja, sve me to navelo na zaključak da se čvorištekrijumčarenja mora nalaziti u ruševinama Babilona. Bilo bipreopširno da ti saopćim sve razloge koji su govorili za to. Poslušaosam dakle svoju zamisao i unajmio dva siromašna Beduina koje jenjihovo pleme izbacilo pa stoga nisu ni prema kome imali nikakvihobaveza. Velikodušno sam im obećao veliku nagradu i tako stekao

njihovu vjernost, a zatim ih poslao na ruševine. Morali su se graditikao da ondje iskapaju starine da bi prodali nalaze, ali su imalizadaću da pomno paze, osobito noću i da mi odmah potajice javeako im uspije da nešto zanimljivo otkriju. Bili su to lukavi ljudi i tekšto je prošlo nekoliko tjedana saopćiše mi nešto što me jeoduševilo. Opazili su krijumčare koji su u određeno vrijeme i izrazličitih pravaca s natovarenim životinjama, ili pak sami nosećiterete, došli na određeno mjesto, a onda opet otišli bez tereta.

— Tako si dakle doznao gdje je to mjesto?— Jesam. Moji su mi ljudi to lako mogli naznačiti,

premda su se pomno čuvali da se toliko približe mjestu da bi ihnetko mogao opaziti. Bilo je to na Birs Nimrudu. Još i danas tačnoznam to mjesto pa ću ti ga opisati. Svoje sam uhode bogato nadarioi zapovjedio im da i dalje paze. Vijesti koje su mi donijeli tako sujasno potvrdile sve što sam do tada pronašao da sam odlučio daiskoristim to otkriće. Krenuo sam s deset pouzdanih carinika i sKepekom onamo da pretražim to mjesto.

— Kako ste to htjeli obaviti?— To ću ti kasnije reći. Radilo se o skrivenom

skladištu robe, očito zatvorenom prostoru. Ta je prostorija moralaimati ulaz, a ulaz je valjalo potražiti. U tu svrhu ponijeli smo sasobom alat za kopanje.

— Onda ste taj alat uzalud nosili sa sobom.— Odakle to znaš?— Slutim. Da, ja naslućujem još i više, naime da ste

se unesrećili.— To zaključuješ po tome što sam ti pripovijedio o

prisezi koju sam morao položiti.— Ne samo po tome. Oba su te tvoja uhode

prevarila.— Nisu. To su bili vjerni i pouzdani ljudi.— Jesu li bili uza te da ti pokažu to mjesto?— Jesu.— Jesu li i kasnije podržavao kakve veze s njima?— Nisam. Mora da su ubrzo otišli iz onoga kraja. To

uostalom nije razlog da ih smatram varalicama. Obojica su uvijekdavala dobar dojam, a osobito onaj koji se zvao Safi. Taj jeizgledao kao utjelovljena čestitost.

— Safi? — upitah iznenađeno, sjetivši se onogačovjeka iz Mansurije koji nas je izdao Perzijancima. — Koliko jegodina bilo tom Arapu?

— Zašto želiš to znati?— Jer poznam čovjeka koji se tako zove.— Ima mnogo ljudi koji se tako zovu.— Kad se zbilo sve to o čemu nam pripovijedaš?— Prije sedamnaest godina.— Koliko je godina onda otprilike bilo tom čovjeku?— Rekao je da mu je trideset godina, ali je izgledao

stariji. Drugi Beduin zvao se Aftab, ali bih se zakleo da je bio vjerani bez izdaje u sebi.

— Aftab. Safi i Aftab. To je čudno, hm, čudno!Poljak me začuđeno pogleda i upita:

— Zar možda poznaš i čovjeka koji se zove Aftab?— Poznam ga, pa ako me moje naslućivanje ne vara,

mogao bih ozbiljno ustvrditi da si upao u stupicu koju su ti postavili.— Rzecz smieszna! Smatraš li me tako glupim da mi

se tako nešto može dogoditi.— U stupicu se obično ne hvataju glupe životinje,

već upravo veoma lukave. Molim te da nastaviš svoju pripovijest.— Učinit ću to, ali sam veoma radoznao kako kaniš

dokazati svoju tvrdnju.— To ćeš vrlo brzo čuti. Uostalom, rekao si da ste

odavde ponijeli sa sobom alat za kopanje. Sigurno ste odjahali uHile.

— Jesmo. Čovjek mora onamo ako je pošao uruševine Babilona.

— Ako čovjek kani izvesti nešto što nitko ne smijeznati, onda se ne bi smio svraćati u taj grad.

— Mi smo prenoćili u Hileu pa smo rano ujutropojahali u Birs Nimrud.

— Prema tome nije bilo potrebno da vučete alat.Mogli ste ga nabaviti i u Hileu.

— Nismo htjeli da tamošnji stanovnici znaju štonamjeravamo.

— Ondje su svakako opazili vaše motike i lopatekoje su vaše namjere odale već između Bagdada i Hilea.

— Kako su odale? Kome?— Pretpostavljam da su već putem pazili na vas.— Mi smo svratili samo u han Bir Nust i u han

Mahavil, gdje je bilo vrlo malo ljudi, a putem smo samo izdalekaopazili nekoliko konjanika.

— Samo izdaleka? Ti su se konjanici dakle klonilitoga da ih vi susretnete. Zašto? Nisu vam prišli bliže, jer su vaspromatrali i jer su i oni spadali medu krijumčare kojima ste kasnijepali u ruke.

— Efendijo, ti govoriš tako kao da već znaš sve štoti želim ispripovjediti. Mi smo dakle sretno stigli u Hile, prenoćili

ondje i rano ujutro pojahali u Birs Nimrud gdje su nam Aftab i Safipokazali mjesto o kojemu se radilo.

Okrenuo je ispušeni čibuk u ruci i kamišom povukaonekoliko poteza pred sobom kao da ima pred očima papir, a u ruciolovku da bi urisao prevaljeni smjer. Pri tome nastavi:

— Dakle, ovdje leži Hile, a mi smo pojahali ovakokako ti sad pokazujem. Tu sprijeda leži babilonski toranj. S te smomu se strane dakle približili. Onda su nas Aftab i Safi odveli ovamona lijevo, gdje je stajala hrpa kamenja s klinastim pismom. Odandesmo pošli koso desno gore uz neku guduru, a zatim opet na lijevo,gdje smo zakrenuli oko izbočine koja se sastojala većinom odoštećene opeke. Iza te izbočine nalazilo se ono traženo mjesto.

— Nije! — viknuh gotovo odviše glasno, naglo seuzbudivši.

— Nije? — začuđeno upita major — kako to možešustvrditi?

— Eto, upravo u tome času znam da ono mjesto štosi ga ti označio nije pravo. Pravo mjesto mora ležati više gore.

— Moram ti se zaista začuditi! Koje mjesto treba daje pravo?

— Ono kroz koje se stiže u skrovište krijumčara.— To je tačno, efendijo. Čujem da ti poznaš tajnu za

koju smo morali svečano priseći da je nikada nećemo odati. Kakosi došao do nje?

— O tome kasnije! Vi ste dakle odmah počeli kopatina krivom mjestu, dakle na onom što si ga ti spomenuo.

— Nismo. Ja sam svojih deset carinika ostavio uHileu pa sam najprije s Kepekom i sa svojim vodičima sam odjahaou Birs Nimrud da mi oni ovdje pokažu to mjesto. Možda su se

mogli pojaviti kakvi razlozi da istraživanje ne provedem u prisutnostisvojih podređenih.

— To je bila zaista pogrešna opreznost. Nastavi!Uvjeren sam da će sad krijumčari navaliti na vas.

— Čini se da si ti sveznajući, efendijo, jer je zaistabilo tako. Tek što smo naime sjahali kad li se iz neke udubine sastrane pojavi više od dvadeset naoružanih lopova koji su nas takobrzo napali da nismo imali vremena da se obranimo. Nekolikočasaka kasnije bili smo svezani. Svezali su nam i oči. Čuo sam nekiglas kako zapovijeda: „Odvedite njihove konje! Odvedite ihdaleko, a s njima brzo gore da nijedan džumrug-džijal ne može ninaslutiti što se zbilo. Sigurno će ovamo ubrzo doći i onih desetpreostalih pasa što ih je bembaša doveo sa sobom. Osjetio sam dame uzdižu i vuku za sobom, ali ne vodoravno, već strmo gore, gdjesu me položili na kamenje. Kažem ti da nisam bio baš osobitoraspoložen, jer sam poznavao mržnju kojom su me progonilikrijumčari i imao sam temeljitoga razloga da se zabrinem za svojživot.

— Ipak nije bilo tako zlo, o bembašo. Ti još živiš.— Ne šali se! Dok sam tako ležao na zemlji, začuh

udarce jednog kamena o drugog kao da slušam zidare na poslu. Toje trajalo dulje vremena, a pri tome nisam čuo nijedne riječi. Zatimme opet podignu i odvuku za sobom, pri čemu sam se čas desnočas lijevo udarao o kamenje, vjerojatno o zidove. Zatim me ponovopolegnu na tlo i konačno počnu govoriti, ali na žalost perzijski. Tajjezik nisam tada još tako dobro poznavao kao što ga danasrazumijem. Upamtio sam samo ime Džul-i-Širas koje sam moraozapaziti, jer je nekoliko puta ponovljeno. Nakon nekog vremenazačusmo korake koji su se udaljavali, a onda zavlada tišina.

— A Kepek? — upitah ja. — Što se dogodilo snjim? Gdje se on nalazio?

Sad debeljko prihvati riječ, odgovorivši na moje pitanje:— Efendijo, ja sam ležao kraj svojega gospodara,

jer su i mene dovukli u tu rupu propasti. Drhtao sam od brige zanjega, pa sam se silno obradovao kad sam začuo njegov dragi glas.On je naime upitao da li se još netko nalazi ovdje, a kad sam muspomenuo svoje ime, stadosmo razgovarati o svom položaju.

— A vaši uhode koji su došli s vama?— Oni nisu ležali kraj nas.— To vam rado vjerujem, jer su oni bili u sporazumu

s krijumčarima. Zar vam nije uspjelo da se oslobodite spona?— Nije — odgovori bembaša. — Ja sam to

pokušavao na sve moguće načine, ali uzalud. Tako smo ležali dugovremena. Činilo se da je prošao cio dan, jer su nas i ruke i nogeboljele od toga neprekidnog ležanja. Napokon nam se opet približekoraci. Čuli smo da dolazi više osoba. Odvezali su nam oči i miugledasmo tri čovjeka koji su stajali pred nama i jednog četvrtogkoji je nedaleko od nas sjedio na kamenu. Toga četvrtog su onatrojica upitala što je čuo, a on im je ponovio svaku riječ što smo jemi izgovorili. Iz toga smo razabrali da nismo bili sami, već da nas jetaj čovjek morao čuvati i slušati što govorimo.

— Je li ta prostorija imala prozore ili kakve drugaotvore u zidu?

— Nije.— Onda mora da je bila osvijetljena, čime je bila

osvijetljena?— Zemljanim uljanicama od kojih sam kasnije, kad

sam se smio uspraviti, ugledao u jednoj udubini cijelu zalihu zajedno

s posudom za ulje.— Možeš li mi reći kako je bila građena ta

prostorija?— Mogu. Bila je dugačka i uska i nije bila mnogo

viša od čovjeka.— To dakle prvotno nije bila nikakva soba već

hodnik.— Možda imaš pravo, jer su gole stijene, sagrađene

od opeka, bile prazne pa je samo u jednom kutu ležalo nešto alata icijela hrpa užadi.

— Jesi li vidio kakva vrata?— Nisam.— To ne mogu zamisliti, jer vjerojatno je taj hodnik

bio samo predvorje drugih većih prostorija.— To je tačno, premda ne mogu govoriti o vratima,

bar ne u pravom smislu te riječi. Sve ću to kasnije objasniti. Sad timoram ispripovjediti što mi je rekao Sefir.

— Sefir? Ta perzijska riječ znači poslanik. Odakleznaš za nju?

— Ona su ga druga dvojica tako nazivala. Izgledaoje strašno i to zbog krvavo crvene brazgotine koja je započinjala načelu pa je preko praznog lijevog očnog duplja preko čitavog obrazadosizala sve do kuta usana i ondje dugačke brkove dijelila u dvijenejednake polovine. Udarac koji mu je zadao tu brazgotinu stajaoga je oka. Odjeća u koju je bio odjeven bila je...

— To nije važno — prekinuo sam ga. — Odjeća sedade promijeniti. Kakav mu je bio lik? Je li na sebi imao još neštoupadljivo?

— Imao je samo upadljive brkove. Nije bio visok, ali

plećat i neobično snažan, a glas kao da mu je režao. Osim togaopazio sam da je običavao dlake svoga brka provlačiti prekospomenute posjekotine. Zašto me pitaš za te značajke?

— Jer mi je to običaj. Ja na svojim putovanjimapazim i na najneznatnije okolnosti pa sam često iskusio da su miupravo sitnice koje sam upamtio kasnije donijele velike koristi. TajSefir je za mene važan i zbog tebe. Mi odlazimo u Perziju, a budućida na ovom svijetu nije ništa nemoguće, moglo bi se dogoditi da gaondje sretnem. Osim toga kanim s Halefom pojahati do BirsNimruda, pa je zato...

— To kanite? Zaista? — brzo mi upadne u riječ.— Tako je. Mi doduše ne vidimo razloga da

pomislimo da ćemo ondje sresti Sefira, ali taj čovjek stoji u mojimmislima u vezi s babilonskim tornjem, pa bih zato o njemu htio znatisve što mogu doznati.

— Kanite li pregledati toranj?— Dosad to još nismo kanili.— Onda nemojte na to ni pomisliti, jer bi ta misao

mogla postati za vas vrlo opasna.Ja znam što mi je donio mojtadanji posjet tornju, pa iako ne znam dali se u njemu još skrivajuisti lopovi, ipak mi neki unutarnji glas govori da vas moramopomenuti. Ponajprije se čuvajte da ondje išta istražujete, jer bivam to moglo donijeti onu smrt kojom su se meni zaprijetili. Ja vamne govorim ovo zbog toga da nastavite moja istraživanja, već samozato da čujem tvoj savjet.

— Mi umijemo cijeniti tvoje povjerenje pa nećemopoduzeti ništa što bi ti moglo naškoditi.

— To me umiruje. Ne smijete mi zamjeriti što setoliko brinem, jer za nas još i danas postoji ona opasnost kojoj smo

nekoć izbjegli položivši zakletvu.— Ne pada nam ni na um da tvoje riječi primimo

drukčije nego što su mišljene, Mirno mi reci sve što ste doživjeli uBirs Nimruđu.

— Sefir je neko vrijeme razgovarao sa svojimljudima perzijski i pri tome nam od vremena do vremena dobacivaočas podrugljive čas mrke poglede. Od svoje žene i njezinoga ocanaučio sam samo nešto malo toga jezika pa sam se njime mogao nasilu sporazumjeti. Zato sam i tom prilikom razumio samo nešto malood onoga o čemu se govorilo, pogotovu jer su ti lupeži govoriliveoma brzo. I ovaj je puta češće spomenuto ime Džul-i-Šira. Tek uovom času nadošao sam na pomisao: Istočnjak se voli izražavati uslikama, a osobito svojim ženama nadijeva imena cvijeća. Moždaovdje nije bila mišljena prava ruža, već neka žena. Onda je ta ženamorala stajati u uskoj vezi s krijumčarima. Ako nekoga tako čestospominješ, onda on mora da je važan, a po tomu se prema mommišljenju dade zaključiti da ta veza nije bila obična. Povjerovao bihda je Džul-i-Siras bila žena kojega od vođa krijumčara. Što kažešna to, efendijo?

— Rješenje te zagonetke prepuštam zasada tebi.Meni je mjesto važnije od osobe.

— Kako to?— Zasad za mene nije važno radi li se o osobi ili o

predmetu. Glavna je stvar za mene riječ Širas. Iz toga slutim da bihrješenje te tajne mogao potražiti samo prijeko u istoimenomglavnom gradu perzijske pokrajine Faristan ili u njegovoj blizini. Svekad bih u pogledu te pretpostavke bio u zabludi, ipak bih želioustvrdili da bi se ondje mogla naći uzročna veza između jedne odtamošnjih osoba i tražene Džul-i-Ši-ras. Uostalom, zasad još nije

potrebno da sebi time razbijamo glavu. Ti si dakle pripovijedao daje Sefir najprije razgovarao sa svojim ljudima?

— Jeste. Zatim se okrenuo k nama pa me je upravoobasuo svojom srdžbom. Nadjeo mi je različita pogrdna imena,nabrojio mi koliku sam neizmjernu štetu nanio krijumčarima izaprijetio mi da će oni tražiti nadoknadu i moj život. Govorio jedugo, a ja ću biti kratak i reći samo to da mu nisam ništa odgovorio.Ni Kepek nije rekao ni riječi. Zatim je Perzijanac počeo iznova,spominjući podrugljivo moja istraživanja što sam ih poduzeo daotkrijem skrovište krijumčara. Odakle je sve to znao? Zar semožda među mojim službenicima nalazio netko tko je stajao unjegovoj službi, pa mu je sve odao?

— To je vrlo vjerojatno, jer ja iz tvoje pripovijestizaključujem da je organizacija krijumčara veoma velika i dobrosređena, a njezino vodstvo smiono i lukavo, pa se sa sigurnošćudade pretpostaviti da su krijumčari postavili svoje uhode kako bidoznali sve što si kanio poduzeti protiv njih. Gdje je pak bilo ljudikoji su u to bili upućeni? Samo među tvojim službenicima.

— To je tačno. Da sam bar i u tom pogledu držaooči otvorene! Tek sad biva jasno zašto su mi često propali planovikoji su bili tako pomno smišljeni da bi morali dovesti do uspjeha.Vidim da sam prema svojim podređenima bio odviše povjerljiv, a toje pogreška koju sam morao teško okajati.

— Odmah počevši od onog vremena o kojempripovijedaš?

— Tako je. Već sam ti rekao da mi vođa krijumčaranije samo prijetio smrću već da je tražio i naknadu. Zahtijevao jecio moj imutak, a kad sam mu rekao da nisam bogat, nasmijao mise i spomenuo mi tačan iznos moga imutka, kao da sam mu ga sam

povjerio. Sefir je zatražio doznaku za banku u kojoj su ležale mojeušteđevine, a kad sam to odbio, rekao mi je da će me za jedan satubiti zajedno s onbašijem. Dao mi je taj sat vremena za razmišljanjei sjeo s ostalima da počeka. Kad je vrijeme razmišljanja prošlo,zapitali su me jesam li se predomislio. Rekao sam im da nisam.Zatim oni zabiše dva klina o stijenu pa meni i Kepeku svezaše užeoko vrata. Nisam mogao posumnjati u to da će nas objesiti, pa samdakle više iz obzira prema onbašiju nego prema sebi samomeizjavio spremnost da platim taj iznos. Možda ćeš reći, efendijo, daje to bilo kukavno?

— Nije. Na tvome bi mjestu svatko tako postupio,jer kad se čovjeku pruži izbor da živi kao siromah ili da budeobješen kao bogataš svatko će odabrati ono prvo. Ta ti si imaounosan položaj pa si dakle ubrzo opet mogao postati imućan.

— To sam i sam pomislio, ali sam ubrzo moraouvidjeti da mi je ta nada uzaludna. Skinuli su s nas užeta i donijeli mi— ah, možeš li pogoditi što su mi donijeli?

— Ne mogu.— Donijeli su moj vlastiti pribor za pisanje, zajedno s

hibrom, kalemom i varakom, pa je začudo čak i taj varak bio moj!Ukraden iz moje službene sobe! Sve je to bilo smotano u zamotljaju kojem se nalazio i moj šama ahmar i moj hatim. Što kažeš na to?

— Dakle je ta stvar pripremana dugo vremena i vrlopomno. Ti si dakle napisao doznaku?

— Jesam. Sefir mi ju je kazivao u pero. Mora da jebio vješt trgovac, jer ju je sastavio tako, da bih i ja, da sam bioblagajnik dotične banke, bez ikakvog premišljanja isplatio novac.Isplata mojega pologa nije uostalom bila vezana nikakvim rokom,jer sam ja u svojim prilikama i kao turski službenik te podređen paši

koji mi nije bio sklon, a živeći tako daleko od Stambula, bio izloženkojekakvim neugodnostima, pa sam mogao štoviše računati i s timeda će me iznenada otpustiti. Kad je Sefir uzeo doznaku u ruke,usporedi je s nekim drugim papirima i reče mi:

„Ovdje imam neke papire koje si ti potpisao, pa sam snjime usporedio tvoje današnje pismo. Da si izmijenio rukopis, mibismo vas ipak objesili. Sad ću vam još nešto pokazati, a onda ćute nešto upitali. Promisli dobro prije nego što odgovoriš, jer o tvojojodluci ovisi vjerojatno vaš život."

Odvezali su nam konopce s nogu tako da smo mogli hodati,ali ruke su nam ostale vezane. Dok su nam ostali svijetlili suljanicama, on je pošao u kut u kojem je ležala užad pokrivajući tlo.Odmakli su užad a zatim i pijesak koji je ležao odozdo, bar šakuvisoko. Zatim se pojaviše neke daske a ispod njih, kad su daskebile uklonjene, rupa sa stubama koje su vodile u dubinu. Sišli smodolje i stigli u veliku prostoriju punu takve količine krijumčarskerobe da se ja od iznenađenja uopće nisam mogao snaći. Tu jevisjelo, ležalo ili stajalo ...

— Molim, dopusti mi! — prekinuo sam bembašu —Kako je visoka bila ta prostorija?

— Možda četiri stope iznad čovječje visine —odgovori Poljak.

— Ti to sigurno više nećeš znati, ali bilo bi vrijednodoznati koliko je stepenica vodilo dolje.

— Ipak, to još i danas znam. Kad sam morao sići utu rupu i kad sam pod sobom ugledao tamnu dubinu, pomislio samda tamo dolje leži naša tamnica u kojoj će nas pustiti da poginemo.Odlučio sam da u tom slučaju poduzmem sve što je moguće da sespasemo. Budući da je stepenište bilo pri tome važno, prebrojio

sam stepenice. Bilo ih je osamnaest.— Jesu li bile obične visine?— Jesu. Mislim da se u ovdašnjim kućama računa

šest stepenica na jednu ser-i-šahi.— Tako je. Jedna ser-i-šahi ima stotinu i dvanaest

centimetara. Ako je prostorija bila za četiri stope viša od čovjeka,onda mora da je svod bio debeo devedeset do stotinu centimetara.Razmak između oba poda gore u hodniku i dolje u skladištu moradakle da je iznosio otprilike tri metra i pedeset centimetara,odnosno prema perzijskoj mjeri tri kraljevska lakta i pola vedžeba.

Dozorca me zamišljeno pogleda i reče:— Neprekidno se moram pitati zašto me ti o tome

tako potanko ispituješ, a sad štoviše i proračunavaš tačnu visinu?— A ja ti opet odgovaram da to činim po starom

običaju. Ako znamo kako se duboko nalazi skladište ispodhodnika, onda se može izvana navesti, a da se uopće i ne uđe uskladište u kojoj visini ili dubini Birs Nimruda treba tražiti tuprostoriju. U kojem je kutu hodnika ležala ona užad?

— Desno odostraga. Ipak mi se čini kao da ti imašneke namjere koje želiš preda mnom prešutjeti.

— Zaista nemam nikakve. Na sva moja pitanjanavelo me je samo moje zanimanje za tvoju sudbinu. Ta jeprostorija bila dakle puna krijumčarske robe?

— Do vrha puna, i to tako da ja jedva ostajalomjesta da prođemo između nje. Sefir je zapovjedio svojim ljudimada posvijetle naokolo pa smo opazili veliku količinu kalemkartkanine koja se vrlo teško izrađuje i neobično je skupa, a boja jojdobija stalnost pomoću sakes-smole. Vidjeli smo nadaljeskupocjenu tkaninu iz vune murgus i divne ferše iz Ferahana kod

Kirmanšaha, obojenu svilu i valovite nare i šalove abrišum protkanepalminim vlaknom. Osim toga ugledasmo velike bale sagrija, čermehamadani i puste buhara. Iza toga odveli su nas u još tri drugeprostorije u kojima je čuvana slična roba, a i druge stvari, na primerhašiš, opij, mirodije, ružino ulje i arsen iz Kaswina, određen zaStambul. Pokazali su nam lapis lazuli iz Turkestana i dijamantebrušene u Ispahanu i Sirasu, a zatim veliko mnoštvo barasa, šir-hama i maden-i-naua, koji su sami po sebi predstavljali velikimutak.

— Zašto su sve to pokazali tebi, najvišem carinskomslužbeniku, pred kime su to zapravo morali sve sakriti? Postojisamo jedan razlog, naime da te zavedu u napast i da te potajicepovezu s krijumčarima. Dadeš li se zamamiti i pristaneš li na to, onibi mogli sklopiti još bolje poslove nego dotad.

— Da, to je bila prava svrha. Sefir mi je predložio dapomognem njihovo poslovanje pa je za uzvrat ponudio da će mivratiti moju bankovnu doznaku i da će mi svake godine isplaćivatitoliki iznos novca, zaista veoma znatan, da bi se mnogi drugivjerojatno njime dao zamamiti. Ja sam mu pak odgovorio da nisamzločinac i da ne želim takav postati. On se razgnjevio i rekao nam:

„Radi se o vašem životu. Vi poznate naše skrovište i vidjeliste sve što se u njemu nalazi, pa nam prema tome samo vaša smrtmože pružiti onu sigurnost koje se ne smijemo odreći. Ja ću sadposlati glasnika s tvojom doznakom u Bagdad. Ako ne budeisplaćena, ti si svakako izgubljen. Dobijemo li novac, još ću jednomrazgovarati s tobom. Pošto mi se tako zaprijetio, ponovo su nassvezali i zatvorili. Nisu nam dali ni vode ni hrane.

— Zaboravio si da spomeneš mjesto na koje su vasodveli. Govorio si također još o tri prostorije, ali nisi rekao kako su

bile međusobno povezane i kako ste iz jedne došli u drugu.— Umjesto vratiju kroz otvore koji su bili pokriveni

sagovima.— Ne postoji dakle nikakav sakriveni mehanizam

koji bi onemogućio ulaz nekome tko prodre u te prostorije?— Ne postoji.— Prema tome radi se samo o dva sakrivena mjesta,

naime o vanjskom ulazu i u onome otvoru iznad stubišta sakrivenogužadi. Kako su one ostale tri prostorije ležale u odnosu premaprvoj?

— Iz prve prostorije ulazilo se u srednju kraj koje suzdesna i slijeva ležale obje ostale prostorije. Sučelice prvoj pružalase s druge strane srednje prostorije tamnica u koju su nas zatvorili.Bila je jednako velika kao i ostale četiri uvad.

— Dakle je tih pet prostorija sačinjavalo pravilni liksastavljen od jednako velikih četvorina, koje su se jedna s drugomdodirivale u obliku križa?

— Tako je! Ja ću ti to pokazati.Dozorca je uzeo čibuk i narisao njime sliku koju ovdje

donosim. Zatim nastavi:— U prostoriju broj 1 vode stepenice odozgo.

Odande smo otišli u sobe broj 3, 4 i 2, a zatim su nas opet svezali iodvukli u sobu broj 5 gdje smo morali ostati ležati, nepomični kaosmotljaji robe.

— U tami?— Da. Dok su krijumčari bili još kod nas sa

svjetiljkama, mogli smo se ogledati, ali nismo vidjeli ništa osim golihzidova od opeke, a dolje na tlu u lijevom kutu hrpicu zemlje.

— Je li se tlo sastojalo od zemlje?

— Nije, već od opeke.— Onda je ta hrpica zemlje tako neobična da bi

pobudila moju pažnju da sam bio na tvome mjestu.— Zar možda zbog kanafida koji su kasnije došli?

To su veoma miroljubive životinje koje neće čovjeku ništa učiniti.— Kanafidi? Oh, zar ste u toj prostoriji imali društvo

dikobraza?— Jesmo. Pošto smo tako, kako nam se činilo, ležali

ovdje cijelu vječnost, čuli smo neki tihi šum. Nešto je pucketalo,kao da se sudaraju tanki štapići, a nakon toga je nekoliko životinjapočelo trčati amo tamo. Ponajprije nismo znali kakve su toživotinje, ali kad smo čuli značajno roktanje, kojim se kunfud javljakad je ljutit, razabrali smo da su to kanafidi.

— Neobično, veoma neobično.— A zašto? — upita bembaša.— Zar to ne uviđaš? Najprije je neobično da su se te

inače tako plašljive životinje usudile doći u vašu neposrednu blizinu.To bi se možda dalo objasniti time što je bilo proljeće, dakle dobanjihova parenja kada njihov nagon u traženju ženke može biti jačiod njihove prirođene bojažljivosti. Mnogo je upadljivija okolnost dasu se dikobrazi našli u toj sobi sagrađenoj od opeke. Oni čestokopaju dugačke hodnike, ali ipak ne mogu prodrijeti kroz čvrstuopeku. Mora dakle da je u zidu bio jedan dio sagrađen od opekesušene na zraku koja se raspala, ili se pak možda radi o nekomzasutom izlazu iz ruševine koji vam uostalom nije mogao biti odkoristi, jer ste bili svezani. Mnogo je važnije pitanje kako je vašasoba bila odijeljena, odnosno zaključana od sobe broj 3.Zarobljenici se ne čuvaju u prostoriji koja umjesto vrata ima ćilim.

— Što se toga tiče, krijumčari nisu nipošto bili toliko

neoprezni. Oni su ispod prostorije broj 5 spustili zastor učinjen odčvrstih željeznih šipaka koji se po miloj volji dao namotati, odnosnoodmotati i pričvrstiti uza zid. Da i nismo bili svezani, te da smo uzase imali i svoje noževe, ipak nam ne bi bilo uspjelo da prerežemo tešipke.

— Upravo okolnost da se na tim vratima nalaziozastor od željeznih šipki dopušta nam da zaključimo da su se u tusobu već i prije vas smještali zarobljenici. Nastavi, molim!

— Činilo nam se da je prošla cijela vječnost —nastavi Poljak — dok nismo opet čuli kako zvekeću željezne šipke iponovo ugledali svjetlo. Došao je Sefir, a s njime i svi oni koji suveć bili ovdje. Rekao mi je da je primio novac. Činilo se da je zbogtoga blaže raspoložen, jer je nastupio mnogo manje osorno negoprije. Upitao me je doduše jesam li se predomislio, a kad sam muodgovorio da nisam, primio je to odbijanje bez prijašnje srdžbe, pami je rekao mirno iako veoma odlučno:

„Tim si odbijanjem sam izrekao svoju osudu. Moram sepobrinuti za to da nam ne uzmogneš naškoditi. Mi smo slutili da ćešodbiti prijedlog da priđeš k nama, pa smo: odlučili da ćemo te utom slučaju pogubiti. Netko se međutim, zauzeo za tebe. Nijepotrebno da znaš tko. Obećao sam tom čovjeku da ću ti poštedjetiživot budeš li spreman da nas na drugi način osiguraš. Čuj dakle štoću ti sada reći! Pristaneš li na to, pustit ćemo vas na slobodu. Nepristaneš li, nećeš preživjeti naredni sat. Dakle: vi ćete se zakletizakletvom koju ću vam ja kazivati da ovo mjesto nećete odatinikome na svijetu, a ti ćeš, čim se vratiš u Bagdad, predati ostavkuna svoj položaj. Ne učiniš li to, stići će te naša osveta. Bude li pakovo skrovište ovdje prije ili kasnije bilo kako otkriveno, pauzmognemo li u vezi s time ma samo i naslutiti da ste prekršili svoju

zakletvu, onda vas očekuju grozne muke i najstrašnija smrt. Osimtoga ne smiješ do kraja života otputovati iz Bagdada da neuzmogneš izmaći našoj osveti. Mi ćemo te stalno promatrati inećemo te nikad izgubili iz vida. Usudiš li se izvršiti ma i najmanjepripreme za put bit ćeš izgubljen!"

— Eto, efendijo, ovo je Sefir zatražio od mene. Štobi ti učinio na mom mjestu?

— Nikako ne bih učinio ono što si ti učinio —odgovorih. — Ja se vjerojatno uopće više ne bih nalazio u tojtamnici. Uostalom, sad se ne radi o tome. Vi ste prisegli pa su vaspustili na slobodu, a ti si se onda vratio u Bagdad i dao si ostavkuna svoj položaj?

— Tako je! Zaista ne znam što bih inače mogaoučiniti. Morali smo se zakleti pa su nas odmah odvezali i pustili nasiz tornja.

— Noću?— Ne! Bio je bijeli dan.— Zar zaista? To je bilo vrlo neoprezno od Sefira.— Zašto je bilo neoprezno?— Jer ste mogli vidjeti ono što je dotad pred vama

čuvano kao tajna, naime ulaz, njegov položaj i način na koji se daootvoriti i zatvoriti.

— To smo odista sve vidjeli. Sefir je stajao kraj nas irekao: „Neka vam to što ja ovo ne skrivam kao tajnu pred vamapokaže kako vas čvrsto držim u rukama." Uostalom, što se tičepotajnoga ulaza, mi ga nikako ne bismo mogli pronaći, sve kadbismo ga i ne znam kako dugo tražili, jer nismo zapamtili crtekojima je bila naznačena ona mala opeka koju treba ukloniti prijenego šio se mogu veće opeke pomaći.

Napeo sam uši, kad mi je bembaša to rekao. On jeprisegao da neće odati ulaz, a nije ni slutio da mi je upravo timriječima sve odao. Na opekama Birs Nimruda nalazili su se znaciklinovoga pisma. Dozorca nije govorio o klinovima, već o crtama, ataj je izraz privukao moju pažnju na okolnost na koju se dosadnisam obazirao, jer sam je smatrao beznačajnom. Kako znamo, napergamentu Pedera-i-baharata nalazili su se crteži čije značenje uono vrijeme nisam znao. Kad mi je bembaša opisao put uunutrašnjost Birs Nimruda, taj mi je crtež odjednom jasno iskočiopred oči, pa sam na svoje začuđenje razabrao da su crte, od kojihse taj crtež sastojao, imale prikazati put do skrovišta krijumčara.Kad je on sad rekao „crte" umjesto „klinove", dosjetih se da samispod crteža na pergamentu također primijetio klinove na koje senisam posebno obazreo. Precrtao sam plan, ali nisam precrtao teklinove, no na sreću raspolažem vanredno dobrim pamćenjem koječesto zadržava predmete i zbivanja, meni posve ravnodušne, pa miih onda odjednom jasno pokaže čim se moje misli u vezi s nekimpredodžbama vrate na isto mjesto ili u isto vrijeme. Tako je bilo isada. Tek što je bembaša izgovorio riječ „crte" odmah su mi se uduhu tako jasno pojavili znakovi na onom pergamentu da ne samošto sam znao koliko ih je već sam jasno razabirao i njihovu različituveličinu i njihov uzajamni položaj. To su bile riječi u babilonskomklinovom pismu. Nisam više slušao što mi je starac daljepripovijedao:, već sam uz nešto napora preveo klinove u slijedećeriječi: ... romen a. Illai in tat habad bad a Illai — to doslovno znači:„pridonijeti najvišem božanstvu u jedinoj namjeri da posluži u slavunajvećeg božanstva...".

To je dakle bio ulomak jedne rečenice, svakako još čitljivijidio napisa na tom kamenu, dok su ostali znaci postali nečitljivi.

Uostalom, ovdje se nije radilo o odgonetavanju napisa koji jeprvobitno postojao, već o tome da se zadrži preostali ulomakpomoću kojega se dao onda prepoznati određeni kamen. Sve kadbi čovjek i tačno poznavao napis, ipak bi, ako nikad nije bio ondje,morao naići na velike teškoće da ga otkrije, jer to kamenje običnomjeri jednu staru babilonsku stopu u četvorini. Pratio sam i dalje tupomisao, ne obazirući se na ono što mi je bembaša govorio, a ondaga iznenada upitah:

— Postoji li u blizini onoga kamena s crtama i drugokamenje označeno istim znakovima?

— To više ne znam — odgovori. — Ali kako dolazišna to pitanje? Ja govorim o nečem posve drugom, a ti me prekidašs tim kamenom? Mislim da me uopće nisi slušao što sam ti govorio.

— Vjerojatno. Ja sam naime razmišljao o tome nebismo li možda ipak ...

— Molim te, nemoj razmišljati o tome, molim tenemoj! — upadne mi sad u riječ Dozorca. — Ja sam tipripovijedao ono što sam ti smio pripovijedati, jer znam da si šutljivčovjek. Više ti ne smijem reći. Znaš da ne smijem odati tajnu, jer bime kao kazna neminovno zadesila smrt.

— Ti dakle misliš da te još i sada promatraju?— Mislim!— Onda možda znaju i to da sam kod tebe?— Neka znaju! Ne mogu zamisliti zašto bi mi to

moglo naškoditi. Tebe se sve to krijumčarenje ništa ne tiče.— Što je bilo s onim carinicima koje si poveo sa

sobom dok ste vi bili zarobljeni u Birs Nimrudu?— Oni su u Hileu uzalud čekali na mene, a zatim me

isto tako uzalud tražili. Vratili su se zatim u Bagdad ne brinući se

više za mene. Uostalom, Sefir nam je vratio naše konje i našeoružje, pa smo najprije odjahali u Hile da se ondje najedemo, jersmo više od tri dana proveli u tornju. Čim sam se vratio u Bagdad,javio sam paši da sam bolestan, zamolio ga da me otpusti i nisamozdravio prije dok moj nasljednik nije stupio na moje mjesto.Odredili su mi bijednu mirovinu, od koje smo dosad životarili, paako ti kažem da od onoga vremena nismo ni jedan jedini putaobjedovali ovako kao što smo objedovali danas, onda će ti to bitidovoljno da razumiješ naš položaj. Ima krajeva u kojima bih, jer jetamo jeftino, mogao bolje živjeti nego ovdje u skupom Bagdadu, aline smijem otići odavde, jer mi život stoji na kocki.

— Zar nikad nisi pokušavao otputovati iz Bagdada?— Nisam! Kako bih mogao uopće i doći na tu

pomisao? Mi smo ovdje zarobljenici, jednako kao i onda u BirsNimrudu. Pitat ćeš me zašto ti se nisam povjerio još tada kad siprije više godina bio moj gost. U ono te vrijeme nisam poznavaotako dobro kao što te poznam sada, pa zato nisam imao razloga dati reknem kako smo nesretni. Mi smo od sveg srca čeznuli daodemo odavde, ali smo se ipak osjećali prikovanim za cio život.Upravo mi je odvratan život na koji me ovdje prisiljuju. Počeo samse kloniti ljudi. Ako se tamo na tornju u Babilonu dogodi ma kakvamalenkost, ako se sruši koji kamen pod utjecajem atmosferskihprilika, ili ako se desi što slično, oni bi mogli pomisliti da sampokušao da prodrem onamo. Neprekidno gledam ubojičin bodežkako visi na dlaci iznad mene, pa se trzam na svaki neobičan zvuk,kao da čujem kako tane, namijenjeno meni, izlazi iz puščane cijevi.Ne jedem ništa iz tuđe ruke, jer bi moglo biti otrovano, pa sehranim samo ostacima jela kojega je prije toga pojeo moj onbaši.Želio bih umrijeti, samo da se riješim toga života koji mi razaraju

strah i bojazan.No usprkos tome bojim se smrti, jer u meni živi neki glas i

dobacuje mi da još ne smijem umrijeti, jer moji posljednji daniživota imaju neku svrhu koja mi je nepoznata. Neopisivo samnesretan. To mi možeš vjerovati, efendijo.

Zaista sam žalio toga starca! Strah je tako razorio njegovznačaj, slomio njegovu odlučnost i pretvorio ga u leptira koji bježipred svakom sjenom što padne na njega. Od srca bih mu poželioda se riješi te patnje.

— Ti si nesretniji nego što misliš — rekoh. — Ti sebojiš smrti i bojiš se za svoj život, ali već odavno uopće ne živiš.

— Lako je tebi držati propovijedi, tebi ne prijetinikakva ubojnička ruka!

— Misliš li? Kad bi ti znao koliko su se puta većtakve ruke ispružile prema meni! Meni su život nastojali oduzeti ljudikoje uopće nisam poznavao ili, još gore, ljudi koje sam smatraoprijateljima. Smrt je stajala tik ispred mene, kraj mene ili iza mene, ada ja to nisam slutio. To je gore i opasnije nego kad čovjek poznaosobe pred kojima se mora čuvati, kao što ih ti poznaš. Rekao si mida mi ne prijeti nikakav ubojica, a ja ti kažem da ovdje ima ljudikoji žeđaju za mojom krvlju. Vidiš li možda da sam zabrinut?

— To su sigurno neki obični ljudi, ali moj jeneprijatelj Sefir, moćni vođa bande zločinaca od koga se ne možeobraniti ni bagdadski paša.

— Varaš se. Čovjek koji mi ovdje u Bagdadu želioduzeti život vjerojatno je jednako moćan kao i Sefir. Budući da,sefir" znači poslanik, sigurno se on samo povremeno i prolaznonalazi ovdje. Ja čak slutim da ova dvojica poznaju jedan drugoga,da su prijatelji i jednako veliki nitkovi.

— Što kažeš? Tvoj i moj život ugrožavaju dvačovjeka koji su jedan drugome prijatelji?

— Tako je!— Zar je tvoj protivnik također krijumčar?— Možda je čak i nešto gore.— Tko je to i kako se zove?— Jesi li kad čuo ime sil?— To je perzijski izraz, a znači „sjena",— Ja sam o toj riječi govorio kao o imenu, a on o

izrazu.— Onda ga ne poznam.— Budi sretan da ga ne poznaš! Kao što se sjena

nikada ne može odvojiti od čovjeka, tako ni sil ne napušta onogaiza čijih peta hoda s golim handžarom u ruci.

— Dakle, tebe progoni takav sil?— Nekoliko takvih ljudi. Naslućujem da je njihov

vođa prijatelj i saveznik tvojega Sefira, pa se ne bih začudio kad bise, susrevši jednoga od njih, i onaj drugi našao pred mojim šakama.To bi me radovalo, jer bih tako mogao svu onu sklonost što ju jeSefir dosad tebi posvetio privući na sebe budući da sam uvjeren dabih brzo svršio s njime.

— Efendijo, ti imaš mnogo samopouzdanja, moždačak i previše!

— To ne vjerujem! Tko smatra da može učiniti višenego što zaista može, taj je umišljen. Ali tko se boji da ne možeučiniti ni ono što zaista može učiniti taj nije pravi muškarac. Ja sebiništa ne umišljam, ali želim biti potpuni muškarac, čovjek mora samsebe tačno poznavati, a to dobro poznavanje samoga sebe ne možese baš tako lako postići. Čovjek ga stječe samo borbom s

neprilikama, neprijateljima — a osim toga, i to ne u najmanjoj mjeri— u borbi sa samim sobom. Što je čovjek pri tome hladnokrvniji,to lakše i brže pobjeđuje i to sigurnije stječe spoznaje o samomsebi. Kad ih je pak jednom stekao, može mirno usporediti svojusnagu sa snagom drugih ljudi, pa postupiti prema ishodu teusporedbe. Tko na opravdane i samosvjesne riječi drugoga čovjekanamršti čelo i govori o oholosti, taj ne poznaje punu vrijednostsamopouzdanja, jer sam nema pravoga povjerenja u sebe, premdapotajice misli da je valjan čovjek.

— Efendijo, znam to dobro, ali ja sam star, a ti si jošmlad, a osim toga tebi nisu umorstvom istrgnuti iz naručja oni koji suti bili najmiliji na svijetu.

— Pa ipak sam izgubio isto toliko kao i ti, a možda iviše. Uostalom, ti se žališ da ti je smrt ugrabila sve tvoje. Pitam tedakle možeš li zaista ustvrditi da su oni mrtvi?

— Efendijo! — planu. — Zar se kaniš okrutnopoigrati s mojom tugom?

— Ne kanim! Takvo nešto ne bih nikada pokušao.Nemoj mi povjerovati da sam tu pomisao ubacio u tvoju dušu upovršnoj lakoumnosti. Dobro znam što radim. Kad sad razgovarams tobom, svaku sam riječ promislio, pa je ona zbog toga veomavažna.

— Kako onda dolaziš do toga da moje mrtve ubrojišmeđu žive?

— Ja sam te samo pitao možeš li dokazati da su onizaista mrtvi. Možeš li to učiniti?

— Mogu!... A ipak i ne mogu.— Jesi li vidio njihove lešine?— Nisam.

— Jesi li razgovarao s ljudima koji su bili pouzdanisvjedoci njihove smrti?

— Ni to nisam. Svi su mi pripovijedali da su mojiubijeni, ali nitko nije bio prisutan i nitko nije na vlastite oči vidio todjelo.

— Pa ti ipak tako čvrsto vjeruješ u to? Ja bih natvom mjestu tražio neoborive dokaze.

— Efendijo, nemoj me tjerati da se sam optužim!Nemoj mi srce činiti još težim nego što je bilo za vrijeme svih tihgodina, i nego što je još i danas!

— Ja bih ti ga naprotiv želio olakšati. Ti si mi samoukratko pripovijedao o onim događajima u Damasku. Razmislimalo! Možda se u toj tami koja je dosad vladala ipak dadu pronaćimjesta koja su malo svjetlija pa ti možda daju temelja da seponadaš.

— Oh, priznat ću ti da je bilo sati u kojima sampoželio posumnjati u istinitost onoga što sam dotad smatraoneoborivim. No ma kako se trudio da pronađem jedan jedini razlogkoji bi mojemu sidru nade mogao dati uporište, ono se uvijekvraćalo iz dubine i ponovo mi donosilo tugu.

— Onda ga sad opet baci!— To mi ništa ne koristi! Reci i sam: zar mi članovi

moje obitelji, da nisu mrtvi, ne bi poslali neki znak da žive?— Oni to ne mogu učiniti, jer ne znaju gdje se

nalaziš.— Onda su trebali sve dotle tražiti dok me ne nađu.— To su vjerojatno i učinili. Moraš uzeti u obzir da ti

nisi smio dopustiti da se za tebe čuje. Kako su te dakle moglipronaći?

— Istina je efendijo!— Uostalom, možda te i nisu tražili, jer su te smatrali

mrtvim. Sigurno su doznali da si bio strijeljan.— Ipak su od vojnika koji su me poštedjeli mogli

doznati da nije tako.— Zar su oni smjeli o tome govoriti?— Mojoj ženi i njezinim roditeljima? Svakako su

smjeli, jer ih oni ne bi odali.— Kako možeš pomisliti da bi članovi tvoje obitelji

mogli otići u tvoju četu da pitaju nisu li možda vojnici, da te spase,nišanili kraj tebe, a ne u tebe? Da im je to i palo na pamet, ipak nebi znali koji su vojnici bili određeni da izvrše tvoje smaknuće.Morali bi se posvuda raspitivati, a to bi pobudilo sumnju. Razmislimalo o tome!

— Priznajem da o tome zaista nisam razmišljao.— Bio si uvjeren da su svi tvoji rođaci ubijeni.

Pretpostavit ću da to nije tako. U tom su slučaju pobjegli predrazbješnjelom masom koja ih je ugrožavala. U vrijeme kad je ulicau kojoj su stanovali bila opljačkana i spaljena, oni su se nalazili većna sigurnom mjestu, možda izvan grada. Moguće je također da suse sakrili u tvrđavicu koju je branio Abd el Kadei. U prvom seslučaju tvoji nisu smjeli vratiti u grad, dok u njemu ne budeuspostavljen mir, a isto tako nisu do toga vremena mogli izaći iztvrđavice. U to si vrijeme ti već bio mrtav, to jest službenoustrijeljen i pokopan. Doznali su to kad su se opet smjsli vratiti. Zanjih nije bilo nikakva razloga da sumnjaju u smaknuće, pa su gadakle morali primiti kao činjenicu. Ne uviđaš li to?

— Efendijo, kad mi tako govoriš, ja to ne moguoboriti ni jednom riječju. Što misliš što su članovi moje obitelji mogli

zatim učiniti?— Pretpostavivši da su moja naslućivanja tačno oni

su se ubrzo odselili iz Damaska. Nisu imali povjerenja u mir koji jeiznuđen silom, što je moglo lako dovesti do novoga, još većegakrvoprolića. Zašto da se baš tvoj tast osjeća sigurniji od drugih šiitaili Evropljana?

Bembaša se nemirno pomicao na stolcu. Bilo je pravo čudoda sam nikad nije nadošao na te misli na koje sam ja nadošao.Napokon mi odgovori:

— Čuj, efendijo, sad ni sam ne vjerujem u to da jemoj tast, ako nisu svi bili poubijani, ostao u Damasku dulje nego štoje to bilo prijeko potrebno.

— I ti si uvjeren da bi mirza Sibil poveo sa sobomsamo svoju ženu?

— Ne, on bi svakako poveo i moju ženu i mojudjecu.

— Ali kamo?— Tko bi to mogao znati?— Tačno je da nitko ne bi mogao znati, ali bar

mogao naslutiti. Razmisli malo!— Hm! Ja bih na njegovom mjestu svakako

otputovao u Bejrut, jer je on ranije stanovao ondje i ondje biosretan.

— Na njegovom mjestu ja to ne bih učinio, jer jeupravo u Bejrutu pobuna bila najžešća i najraširenija. Prilike su sesmirile samo zato jer su vlasti upotrijebile silu. Bejrut leži usred togaopasnog područja. Izbije li ponovo buna, dalo se sa sigurnošćupretpostaviti da će opet početi ondje. Ako je mirza Sibil otputovaoiz Damaska bojeći se da bi se ondje moglo ponoviti krvoproliće,

onda sigurno neće poći onamo gdje će najprije izbiti rtova nesreća.— Efendijo, zapažam da si ti nekako sveznajući!— Nemoj pretjerivati! Ja se samo služim svojim

zdravim ljudskim razborom i izvlačim zaključke iz činjenica.— Reci mi onda kamo je mirza Sibil mogao poći,

ako nije otišao u Bejrut?— O bembašo, tome se pitanju zaista moram

začuditi!— Psja krew! Tu nema što da se čudiš! Priznao li ti

to ili ne priznao, ipak je potrebno malo biti sveznajući da se takvestvari pogode. Svatko može nešto izračunati, ako raspolažebrojevima određenim za tu stvar. Što pak ima onaj koji treba danešto pogodi?

— Onda nećemo pogađati, nego ćemo izračunati. Imi ovdje imamo brojke iako se one ne sastoje od jedinica, deseticaili ništica, već od činjenica.

— Izražavaš se učeno, efendijo! To ja ne razumijem.— Odmah ćeš razumjeti ako ti navedem primjer. Ti

se ovdje osjećaš nesretnim i volio bi otići odavde. Kad bi to mogaoučiniti, i kad te ništa u tome ne bi priječilo, koje bi mjesto i kojuzemlju odabrao?

— Kakva li pitanja! Otišao bih u Buluniju, jer samrođen Bulunj. O tome ne može biti nikakve sumnje.

— Nikakve sumnje? — upitah nasmijavši se. — A tiipak gajiš sumnju u koju zemlju bi mogao poći.

— Mašalah! Da, to je zaista čudo! Efendijo, ti mezaista umiješ uhvatiti!

— No, što kažeš sada?— Mirza Sibil otišao je u Perziju, jer je mogao otići

samo u Perziju budući da je rođeni Perzijanac. Nesreća što ju jedoživio u stranoj zemlji, u inozemstvu, morala ga je potjerati onamokamo srce vuče čovjeka sve do posljednjeg dana njegova života,naime u njegovu domovinu. A ja stanujem već tako dugo i takoblizu granici te zemlje, a nisam došao na pomisao na koju si me tisada naveo! Koliko sam samo mogao istraživati, iako ne sam — jernisam smio odavde — ali ono bar po drugim ljudima! Možda bihpronašao one koje sam smatrao izgubljenima. O efendijo, što samja to propustio? To ne mogu sebi oprostiti!

— Smiri se! Kako se čini, mi smo sad zamijenili našagledišta? Ti si poprimio moje, a meni si prepustio svoje.

— Kako to?— Maločas nisi htio ni da čuješ za neku nadu, dok

sam ja pokušavao da ti u srce ulijem prvu zraku nade. Sad se činida u tebi više nema tuge, već da u tebi živi samo nada pa te moramopet dovesti do tvojih prijašnjih sumnji.

— Nemoj to činiti, efendijo, molim te! Ti ni ne slutiškoliko si me usrećio time što si iz moga sjećanja otro krv mojeobitelji za koju sam smatrao da je prolivena.

— Varaš se. Ja nisam zbrisao te krvave tragove, jerbih se s takvom namjerom ogriješio o tebe. Nisam bio nakanio da utebi probudim puno uvjerenje, jer kad bi se ono kasnije pokazalokao varava slika, tvoja bi se tuga morala udvostručiti. Ja sam ti, kaošto sam ti već rekao, želio dati samo tračak nade koji će prekinutitvoju krutu ravnodušnost prema životu. Ti pak skačeš odmah sjednog pretjerivanja u drugo, pa smatraš sigurnošću ono što je unajboljem slučaju samo moguće. Čuvaj se! Ja ću ti sad iznijetiuvjerljive razloge da su tvoji dragi umoreni.

— Ne! Ne čini toga! — odbije me on. — Ja i

previše dobro poznam te razloge. Oni su ubili u meni svu životnuradost, pa mi onemogućili da i najmanje uživam u životu. Obećajemti da se neću pretjerano nadati. Zadajem ti riječ da ću se kretatiizmeđu nade i bojazni, sve dok jedno ili drugo ne postanesigurnošću.

— To je pravi postupak. Vjeruj mi da sam ja, budećiu tebi tu nadu, bio potpuno svjestan svoje odgovornosti, no ipaksam se usudio da to učinim slušajući jedan unutarnji glas. Taj meglas još nikada nije prevario, osim ako ga ne bih krivo razumio. Onme je često spasio iz teških opasnosti i pomogao mi da riješimzadaće za koje bih inače bio preslab. Ne vjerujem ni da sam danaskrivo shvatio taj glas, ali te ipak opominjem da ne očekuješ višenego što ti može dati jedna takva mogućnost.

— Hvala ti, efendijo! Bit ću tako oprezan kao što tiželiš. Ali taj tračak koji je već počeo zagrijavati moje staro umornosrce ne puštam više iz ruku. A sad mi dopusti da o tome više negovorimo. Hoćeš. Veoma sam ga dobro razumio. U njemu serodilo nešto, jedna iskra nade koja mu je obećavala takvu radost itoliku sreću da ga je već i sama pomisao na nju ispunjavalaushićenjem. Htio je da najprije to sačuva u sebi, dok se sve u njemune pročisti i slegne. Zato sam mu odgovorio:

— Imaš pravo! Osim toga već je i kasno. Pođimo naspavanje.

— Ne, to ne, nikako ne! Ako se radi o meni, ondaćemo ovdje dočekati zoru. Zamisli samo da ja ovdje živim ukrajnjoj osamljenosti i da moram tvoju prisutnost iskoristiti što višemogu, te što više uživati u njoj. Popodne mi nisi još mogao rećikako ćeš dugo ostati u Bagdadu, ali možda si se u tom pogledu umeđuvremenu već odlučio.

— Sutra ćemo odjahati.— Zar već tako brzo? — prekinu me Dozorca.

Efendijo, molim te nemoj mi to učiniti!— Nisi mi dopustio da završim rečenicu. Htio sam ti

reći da ćemo sutra odjahati ali da ćemo se ubrao vratiti.— To već bolje zvuči. Ali zašto želiš već sutra otići?

Morate se odmoriti od putovanja.— Naprotiv! Moramo se malo pokrenuti. Mi smo za

vrijeme cijeloga puta morali sjediti na keleku, pa iako ne bismomogli reći da nas je to umorilo, ipak moramo imati obzira i premanašim konjima. Te vatrene životinje morale su neprekidno mirnostajati, a ti kao stručnjak moraš znati da ih ne smijemo dulje ostavitida stoje.

— To priznajem, no vi biste ipak mogli na njimaizjahati samo na dulju šetnju.

— Imamo razloga da to ne učinimo. Već sam tirekao da se moramo čuvati neprijatelja. Mi ih se doduše nipošto nebojimo, ali je uvijek bolje izbjegavati, zlo nego ga izazivati.

— Kamo želite pojahati?— U Birs Nimrud. Pitanja koja sam ti postavio

nemaju uostalom nikakve veze s tim planom. Kad smo te ono prijenekoliko godina ostavili proživjeti smo ondje tako teško vrijeme danam je taj kraj za cio život ostao nezaboravan. Budući da se daklenalazimo u Bagdadu, otići ćemo opet onamo da posjetimo tepredjele.

— Veliš da ste preživjeli teško vrijeme. Što ste todoživjeli? Smijem li to doznati? Hoćeš li mi ispripovjediti?

Tek što je stari Poljak izrekao riječ ispripovjediti, kad semoj Halef brzo umiješa:

— Nemoj, bembašo, tu molbu upraviti mojemefendiji, već je upravi meni. On ne voli da iz svojih usta odmotabeskrajno dugačko devino uže takve pripovijesti, a bude li na toprisiljen, on ga pregrize prije nego što se uže odmotalo, i progutakraj ondje, gdje bi ovaj mogao nanijeti najveću štetu njegovomzdravlju. Mene je pak Alah nadario nerazgrizivim užetom, pa onošto sam jednom započeo običavam uvijek dovesti do kraja, gdjeviše nema što da se kaže. Zato se izjavljujem spremnim da tisaopćim sve što želiš znati. Nadam se da se nitko tome ne protivi.

Pod tim „nitko" bio sam mišljenja. Poznavao sam užitak kojisam priređivao malom Halefu, kad mu je bih uskratio dopuštenje dapripovijeda pa sam mu to uskraćivao zaista samo kad bi se radilo onekom posve stvarnom izvještaju što sam ga sam morao dati. Halefje naprotiv volio svoje pripovijedanje iskititi, pa iako je takvasklonost zajednička svim Istočnjacima, Halef je njome bio takobogato nadaren da sam često bio prisiljen da prekinem njegovopretjerano hvalenje. Uostalom, iskreno moram priznati da sam ga isam volio slušati, jer je bio zaista dobar pripovjedač pa je svojepripovijedanje dotjerivao s toliko humora da sam u tome upravouživao. Budući da nisam odmah odgovorio na njegovo pitanje,protumačio je moju šutnju kao pristanak, i odmah počeopripovijedati, što je potrajalo pun sat i meni pružilo nov dokaznjegove umjetnosti kojom je umio čak i tužne zgode, kao što je tobilo umorstvo naših suputnika, i naše oboljenje od kuge, prikazatitako da je do posljednje riječi privlačio pažnju slušalaca.

Kad je završio, Halef doda na njemu svojstven način:— Kako vidite, nisu nas požderali ni neprijatelji, niti

nas je progutalo ždrijelo kuge. Alah nas je sačuvao za daljnja velikadjela, o kojima ću možda moći drugom prilikom pripovijedati, čim

opet budem raspoložen da vam o tome govorim. Sad vam želimsamo još reći da namjeravamo odjahati u Perziju, kako bismopovećali slavu koju naša imena ondje već odavno imaju. Bude linam se prohtjelo, spremni smo da se borimo s cijelom vojskomtamošnjega vladara pa da ga, ako nas omjeri samo jednim mrkimpogledom, iskorijenimo s lica zemlje zajedno s čitavim njegovimharemom. Što će se nakon toga dogoditi, naime hoćemo li odandeodjahati u Amiriku ili Usterali, to mora zasad ostati naša tajna kojunipošto ne smijemo odati. Sigurno je da će vijesti o našim dijelimadoprijeti do vas prije nego što se mi vratimo u šatore Hadedina.Neka vam Alah dotad sačuva snagu i razbor tijela i duše kako bistemoju pripovijest o tome mogli primiti s istim onim udivljenjem skojim ste saslušali i ovu današnju.

Nakon toga zanosnog završetka napunio je Halef lulu i staopušiti beskrajno zadovoljan time što njegovu govorljivost nisamzakinuo za namjeravam uspjeh, prekidajući ga u govoru. Onbaši jesvoje oduševljenje izražavao dubokim roptavim disanjem i kao danije nalazio riječi. Njegov je gospodar cijelu stvar prihvatio treznije,rekavši:

— Vi ste zaista proživjeli teške stvari, pa zato namogu shvatiti što vas može još mamiti da ponovo posjetite tamjesta. Ja na primjer ne bih nikad viša želio vidjeti Birs Nimrud,ako me tamo silom ne natjeraju.

— To si ti — dobaci Halef — ali mi smo ljudi drugogkova. Kad bismo mi doživjeli ono što je snašlo tebe i tvogaonbašija, mi bismo odmah narednih dana ponovo pošli onamo darazrušimo to gnijezdo i da ga izravnamo sa zemljom.

— Da golemi Birs Nimrud izravnate sa zemljom?— A zašto ne? Zar možda misliš da to ne bismo

mogli učiniti? Uostalom, to ne bi bilo ni potrebno, jer se mi navašem mjestu ne bismo dali zatvoriti, ne bismo položili zakletvu i nebismo potpisali doznaku.

— Lako je tebi sada to tvrditi kad niste bili na našemmjestu.

— Varaš se, jer ne poznaš ni mene ni moga sidija.Što bi taj Sefir o kojem si pripovijedao bio prema njemu? Pa da jene znam kako snažan i lukav i hrabar, ipak mu to ne bi ništakoristilo protiv snage, mudrosti i smionosti moga sidija, a pogotovune protiv moje. Mi smo svladali posve drukčije ljude nego što je tajPerzijanac. Volio bih da nas on zatvori u Birs Nimrud! Ubrzo bidoznao kako smo se hitro umjeli osloboditi da ga oborimo u prahsvojim podrugljivim smijehom.

Hadži nije promislio da bi te riječi mogle povrijeditibembašu. Isto tako nije ni slutio kako će se njegovo hvalisanjeubrzo ostvariti. Umirio sam se kad je Poljak mirno odgovorio:

— Neka vas Alah očuva toga da ikad dođete utakav položaj! I najjači i najmudriji čovjek ne može kad je svezanništa poduzeti protiv svojega neprijatelja, a vaši neprijatelji.. . ah, tavi ste mi htjeli reći tko su oni!

— Da, doznat ćeš to i začudit ćeš se, kad čuješ kakosmo ih se lukavo i lako riješili. Hoćeš li ti to možda ispripovjedati,sidi?

— Neću — rekoh.— Imaš pravo — samosvjesno nadoveže mališan.

— Tko želi pripovijedati o takvoj stvari mora imati otvorena usta,pokretljivi jezik, prodirni razbor i veliku dubljinu uma, te istodobnoveliku umjetnost, da počne i završi upravo na pravom mjestu. Stimznanjem i tom vještinom raspolaže međutim, vrlo malo ljudi, a ako

toga nema, onda se nitko neće začuditi da se najljepše gradivo zapripovijedanje pretvara u staro, razderano i slomljeno sedlo na kojenitko ne može uzjahati. Sad ću dakle početi a vi me pobožnoslušajte!

Razumije se samo po sebi da je Halef našem susretu sPeder-i-baharatom dodao nekoliko pustolovnih pojedinosti kojeuopće nisu postojale. Isto je tako neminovno bilo da je dodušemene hvalio, ali da sebe nije nipošto zaboravio. On je to, kako jepoznato, obično činio tako da je sebe prikazivao kao mogasavjetnika i zaštitnika. Na kraju je još dobacio:

— Kažem ti, o bembašo, da je takav korbač pravipojam pobjedničke neodoljivosti! Ja se bez biča nikad ne bihspustio u Birs Nimrud. Da ste sa sobom ponijeli bič, bila bi vaspratila naklonost sudbine, pa biste odande opet izašli kao slobodniljudi.

Dozorca nije na tu opomenu ništa odgovorio, već me upita:— I ti sad misliš, efendijo, da će te ti Perzijanci

potražiti ovdje u Bagdadu?— Ako uopće dođu ovamo, oni će to sigurno učiniti.

— odgovorih mu.— I zato želiš već sutra odjahati?— Ne samo zato, jer sam ti već rekao da ih se ja

doduše klonim, ali da ih se ne bojim. Nemam nikakva razloga daostanem ovdje.

— Zar moja molba nije dovoljan razloga za tebe?— Nije, jer ćemo se vratiti. Onda ćemo imati razloga

da ostanemo, jer pred nama leži put od više dana, prije kojega semoramo odmoriti.

— Onda neću više navaljivati, ali te molim da kod

Birs Nimruda ne poduzmeš ništa što bi mi moglo naškoditi.Već sam obećao da ću ti učiniti po želji, pa se možeš

pouzdati u to da ću održati riječ.Prvobitno sam namjeravao posjetiti samo ona mjesta uz

koja su me vezale uspomene, ali iskreno priznajem da me jebembašina vijest potaknula da malo više pažnje posvetim BirsNimrudu. Odavno sam znao da se u njemu nalaze hodnici u koje suistraživači već često pokušali prodrijeti. Kasnije su ti pokušajiobustavljeni jer su u mnogo prilika nesretno svršili. Podzemne suprostorije u kojima se nalazio Poljak to više pobudile mojuradoznalost, jer se na njih odnosio i crtež u mojoj bilježnici. Htiosam ih istražiti ali nisam Dozorci o tome ništa rekao. Razumljivo jeda sam odlučio da neću poduzeti ništa što bi moglo njemu naškoditi.

Više nije bilo ni govora o tome da bismo cijelu noć ostalibudni. Malo nakon ponoći pogledasmo što rade naši konji, a zatimlegosmo na počinak.

U HILU Od Bagdada do Hilea računa se tri nepuna dana putovanja.

Sa svojim brzim konjima nismo trebali toliko, pa zato nismo krenulina put već prije podne. Naprotiv, jednako kao prije mnogo godina,pustili smo da prođe najveća vrućina i pojahali zatim, oprostivši seod Dozorce i njegovog debelog onbašija, uz rijeku, pa prekomosta, na desnu obalu Tigrisa.

Kad smo se odande osvrnuli, grad je, jednako kao i nekoć,svjetlucao u odrazu sunčanoga sjaja. Lijevo smo ugledali narodni vrti zgrade karantene, malo dalje tvrđavicu, a tik uz rijeku vladinupalaču. Lijevo je ležalo predgrađe sa starom medresom odMosancira. Zatim se pružalo more kuća iznad kojih su se uzdizaliminareti i kupole mošeja, a iznad svega toga prostirala se maglica itanki oblak prašine, značajni za Bagdad.

Odavde krenusmo prema kanalu Ošah, a kad smo i njegaprešli, ugledasmo pred sobom otvorenu pustinju. Da, ta je krajinabila pustinja. Ondje gdje su se, nema tome tako dugo, redali jedanvrt za drugim, gdje su se njihale tisuće palmi, mirisalo cvijeće i sjalodivno voće, pruža se sada prema zapadu, sve do obala Eufrata,nepregledna prazna pustinja.

Naš nas je put vodio kroz pustinju najprije do han Asada, azatim do han Bir Nusta, do kojega smo stigli u predvečerje. Nismokanili prenoćiti u hanu zbog gamadi. Zašli smo samo u njega danapojimo konje, a onda odjahali još komad puta prema hanuIskenderije. U pustinji smo sjahali, i zabili u zemlju kolčiće, zavezalio njih naše konje i rasprostrli pokrivače da legnemo na njih.

Dosad nismo naišli ni na kojeg šiitskog hodočasnika, a ni na

karavanu mrtvih, no ipak je Halef, kad smo sjeli jedan krajdrugoga, rekao:

— Sidi, ne mirišeš li ništa? Meni je upravo tako kaoda se nalazimo u kužnom dahu karavane mrtvih. Zar tebi nije istotako?

— Da, upravo tako — potvrdio sam. — Na našenjušne živce djeluje sjećanje. Ne samo što upravo vidim gdje krajmene prolazi mrtvačka karavana već je uistinu njušim. Ono vrijemebilo je tako strašno da nije čudo kako naši nosovi još ni danas nisuzaboravili zadah lešina koji im je svojedobno tako naudio.

Što smo doživjeli s mrtvačkom karavanom već samispripovjedio, pa ne moram ponavljati. Ipak je sve to još jednom uduhu prošlo ispred nas kad smo sada nakon mnogo godina sjedili unoćnoj osamljenosti uz isti put kojim smo onda projahali. Sjećanjenam je posve jasno nacrtalo nekadanje događaje, pa nam se zato iučinilo da jasno osjećamo one strašne „miomirise raja". Znali smoda je to samo zabluda, jer je zrak bio svjež i čist, obećavajući namsan koji će nas okrijepiti. Pojeli smo jednostavnu večeru, pobrinulise za konje, a zatim se zajedno sa svojim puškama zavismo upokrivače i sklopismo oči. Mogli smo se mirno prepustiti snu, jer jemoj san lagan pa se mogu u njega pouzdati, a osim toga oba sunaša vranca bila dresirana tako da njiskanjem odaju svakoga tkonam se pokuša približiti. Prislonjen uza svog pastuha, komu sam uuho rekao običaj jednu šuru, ubrzo sam zaspao i nisam se probudioprije dok ne osjetih oštru jutarnju studen.

Budući da ovdje nije uz put bilo vode, mogli smo našekonje napojiti tek u hanu Iskenderiji. Uzjahali smo dakle i krenulinajprije prema tome cilju.

Ovdje se pod "Jači" han razumije ono što se na zapadu ne

baš posve pravilno naziva karavanserajem. Hanovi ili kanovi izmeđuBagdada i ruševina Babilona svi su gotovo jednako građeni.Sagradila ih je Perzija da bi pomogla hodočasnicima, pa je svaki odnjih sačinjavao malu tvrđavu okruženu zidovima koji su imali pružitidovoljno zaštite protiv eventualnih napadaja Beduina. Ispod tornjakoji je omogućavao da se nadaleko razgleda pustinja, ulazilo sekroz čvrsta vrata u dvorište okruženo sobama sa svedenimstropovima. U sredini dvorišta uzdiže se platforma na kojoj gostinoću spavaju. Odostraga se nalaze staje za konje i deve. Noćenje utakvom hanu je besplatno, ali putnik navikao na čistoću mora tonoćenje zbog brojne gamadi skupo platiti. Ono pogotovu postajeodvratnim ako putnika za vrijeme boravka u hanu zadesi ta nesrećada istodobno stigne i karavana s lešinama, pa se smrdljivi lijesoviistovare pred njim. Makar odmah pobjegao, pa se zaustavio tek naSjevernom polu, ipak može biti siguran da će njegov izmučeni nos itamo na vječitom ledu osjetiti zadah lešina.

Nakon dva sata stigli smo do hana i ujahali kroz vrata. Ovajhan bio je dovoljno velik, da se u njemu smjeste stotine ljudi iživotinja, ali je toga dana bilo u njemu malo gostiju. Svi prisutni namposvetiše živu pažnju koja se doduše nije odnosila na nas, nego nanaše konje. Svi su se oko njih nagurali da ih promotre, Mučući odudivljenja. Budući da nas je to smetalo, obratih se nadgledniku kojinas je za bakšiš oslobodio nasrtljivaca.

Kad smo sjahali na bunaru, već su se ondje nalazila dvačovjeka koji su napajali konje. Nismo ih htjeli smetati, većpočekasmo dok dovrše. Dok smo ih tako promatrali, opazio samna prstu jednoga od njih srebrni prsten koji mi je udario u oči.Oštrije sam pogledao onamo i opazio da ima osmerokutnu ploču.Gradio sam se kao da želim pogledati dolje u vodu da ustanovim

hoće li je i za nas biti dovoljno, ali sam pri tome tačno promotrionjegovu ruku. Da, bio je to prsten silana. Napis na njemu sastojaose od slova „sa" povezanog sa slovom ,,lam" a iznad toga nalazio setešdid koji sam jasno razabrao, premda je bio sitan. Prikriveno sampogledao i ruku drugog čovjeka, pa sam opazio da i on nosi istiprsten na istom prstu. Ta su dva čovjeka dakle bili silani.

Uto mi nadođe misao ne bi li to bila dobra prilika daokušam djelovanje našega prstena. Sad kad to pripovijedam i kadpoznam sve što se kasnije dogodilo, znam da je izvođenje te mislibilo vrlo neoprezno.

Vrativši se Halefu, izvukoh iz džepa prstenje što sam gaoduzeo Peder-i-baharatu i njegovim pratiocima, stavio sam zlatanprsten na prst, a Hadžiju dao jedan srebrni prsten, rekavši mu:

— Stavi neopazice taj prsten na prst! Ti su ljudisilani. Radoznao sam što će učiniti kad opaze naše prstenje.

— Mašalah! To je dobra misao! — tiho se nasmijedok su mu oči radosno bljesnule. — Možda će nam taj susretdonijeti pustolovinu o kojoj možemo onda kasnije pripovijedati.Ako me nešto upitaju, ja ću im reći — da ...

— Ništa im nećeš reći! — prekidoh ga. — Prepustimeni da ja govorim. Ne znamo šta ćemo doznati pa moramo daklebiti oprezni. A sad pripazi i nemoj se nespretno vladati!

— Zar ja? Nespretno? — povrijeđeno će on. —Sidi, zar si ti mene, svog prijatelja i zaštitnika, ikada vidionespretnog? Zar bi moja Hana, najljupkija od svih divnih ruža ikatarinčica iz djevojačkog raja ikada mene odabrala kao mužasvojega srca da sam nespretan . ..

Dalje nisam čuo njegove riječi, jer sam brzo napunio svojčibuk, pošao do ona dva čovjeka i zamolio jednoga od njih koji je

pušio:— Duhan je hrana duše, a njegov dim uzdiže misli sa

zemlje. Nemam vatre pa te molim da razveseliš moje srce.Takvoj uljudnoj molbi nije mogao izbjeći. Pretpostavio sam

da će se poslužiti kresivom koje je u tim krajevima bilo uobičajeno.Međutim on je izvukao iza pojasa žigice i jednu upalio. Ta neznatnaokolnost bila je za mene ipak važna, jer mi je dala osnovu zazaključke koje inače ne bih mogao izvući. Bio je tako uljudan da mivatru položi na duhan. To sam iskoristio da čibuk pridržim tako daje njegov pogled morao zapeti na prstenu na mome prstu. Dogodilose dakle ono što sam i očekivao. Opazio je prsten, od iznenađenjaispustio zapaljenu žigicu i viknuo:

— Abaraka lan — blagoslovljen bog! Što to vidimna tvojoj ruci?

Ja sam u znak opomene podigao ruku i ispitljivo se ogledao.On tiho doda:

— Oprosti mi, gospodaru! Toliko sam se iznenadiošto te već ovdje nalazim da umalo što nisam zaboravio nužan oprez!

On me je dakle smatrao nekim koga je zapravo drugdjemorao tražiti. Sad sam morao postupiti veoma spretno.

— Gdje si mislio da ćeš me naći?— U Bagdadu, a ni tamo nisi mogao stići nego tek

jučer.— Pogodio si, ali ja se ondje nisam uopće

zadržavao.— Jesu li ti odmah predali Selirovu poruku?— Jesu.Sefir! Riječ je djelovala na mene kao električni udar. Sefir

je bio ovdje! Je li to bio isti Sefir o kojemu je pripovijedao

bembaša? Gdje se nalazi? Što kani? Na što se odnosila njegovauputa? Tko i što je taj čovjek kojim su me sada smatrali? Sva tapitanja i još mnogo drugih prošla su mi sad glavom. Možda bimoglo to uspjeti da iz njega izmamim prave odgovore.

Taj čovjek pogleda sad ispitljivo Halefa, opazi na njegovojruci srebrni prsten te me onda ponizno upita:

— Oprosti, gospodaru, ako se usuđujem da teupitam: je li taj čovjek možda onaj Aftab za kojega mi je Sefirrekao da te prati.

— Tako je! — potvrdih vidjevši da me taj čovjeksmatra Peder-i-baharatom.

— Ti si se za vrijeme svoga putovanja nazivaoKasim-mirza?

— Kasim-mirza je moje sadanje ime — potvrdih mu.Peder-i-baharat se i prema meni poslužio tim imenom. On

je dakle zauzimao položaj na čelu sila, zbog čega sam sad poprimiodostojanstveno držanje i stao govoriti kao pretpostavljeni. Da nebih dugo ostao u neizvjesnosti, odmah nadovezah pitanje:

— Sefir te je dakle poslao u Bagdad da me ondjepotražiš?

— Jeste, o gospodaru.— I dao ti je poruku za mene?— Jeste, gospodaru.— To „jeste, gospodaru" moglo mi je lako postati

opasno, ako sam ja uvijek morao stavljati pitanje, a od njegadobivati samo takve kratke odgovore. Zato ga upitah oštrije:

— Kakva je to vijest? Govori! Ne volim postavljatinepotrebna pitanja.

— Oprosti, gospodaru, ali je Sefir veoma strogprema nama. Mi smijemo odgovoriti samo ako nas nešto pitaju, a itada moramo biti što kraći. Trebao sam ti poručiti da ne ostaneš uBagdadu, već da odmah dođeš.

— Zašto?— Lešine će ubrzo stići. Ne dovode ih karavanskim

putem, već su zbog veće sigurnosti na Nehr Sersaru otpremljene uEufrat, niz koji se spuštaju kelekima.

— A kamo?Dobaci mi začuđeni pogled.— To ti moraš znati bolje od mene, gospodaru! Eto,

tako sam ipak pobudio njegovu sumnju. Brzo sam dakle ispravio:— Ja dakako poznam obično mjesto, ali sam

pomislio da je Sefir možda za ovu pošiljku zbog veće sigurnostiodredio koje drugo mjesto.

— Dosadanje je mjesto najbolje koje postoji. Nemadakle nikakvoga razloga da se odabere koje drugo mjesto.

Upitao sam se sam u sebi o kakvom se transportu zapravoradi. O lešinama! Tu je riječ neobično naglasio. Sigurno dakle nijemislio prave lešine. Ali što drugo? Zar su se možda silani služilikakvim potajnim jezikom? Htio sam to ustanoviti pa sam zatoupitao, premda sam se pri tome izlagao opasnosti da ponovopogriješim.

— Znaš li kakve su lešine ovaj put?Pri tome sam riječ lešine naglasio isto tako kao on maločas.

Nije posumnjao, već mi je povjerljivo odgovorio:— Ako ti to ne znaš, onda to sigurno ne zna još ni

Sefir. Čovjek koji ih šalje sigurno ima razloga da to čuva kao tajnu.Te su lešine međutim samo jedno od onoga, što ti imam reći. Ima tu

još nešto drugo što se čini mnogo važnijim.— A što to?— Karavan,— Kakav?— To moraš ti najbolje znati!Činilo se da opet želi posumnjati, pa zato oštro rekoh:— Govori uljudnije, jer ću ti inače pokazati kako

imaš sa mnom razgovarati! Dakako da ja to najbolje znam, ali tigovoriš o jednoj karavani općenito, a budući da imamo često poslas karavanama, mogao si ovaj puta misliti običnu karavanu, a ne onuo kojoj se posebno radi. Ako nisi dovoljno pametan da to shvatiš iako ubuduće ne budeš mogao jasnije govoriti, ja ću zatražiti odSefira da mi za slični slučaj pošalje drugog glasnika koji je manjeglup i uljudniji.

Sil sav klonu od prepasti i zamoli me:— Ne čini toga, gospodaru! Ti znaš što bi me to

stajalo. Nisam mislio nijednu drugu karavanu, već samo karvan-i-piškidmet bašil, o čijem si odlasku ti obavijestio Sefira.

— Hudara šukr! Sad postaješ jasniji. Savjetujem tida takav i ostaneš, jer glasnika koji govori u zagonetkama i ne umijeotvoriti usta, takvoga glasnika ne trebamo. Da, ja sam Sefiraobavijestio o njoj. Što mi on poručuje?«

— Sefir je izaslao izvidnike koji su mu javili da ćekaravana još danas ili sutra stići u Bagdad. Ti bi je mogao slučajnosresti, i ljudi iz karavane mogli bi te prepoznati. Zato treba da brzoodjašeš iz Bagdada i da požuriš k njemu. To sam ti imao poručiti.

— Budući da si me na sreću susreo već ovdje, nemoraš odjahati u Bagdad. To će vam dobro doći. Vratit ćete sedakle k njemu sa mnom.

Rekao sam to kao zapovijed, premda sam u sebi želio dami se ti ljudi izgube što prije iz vida. Budem li ih morao povesti sasobom, izvrgavao sam sebe i Halefa slučajnostima koje su nammogle biti neugodne. Obradovao sam se dakle kad je brzoodgovorio:

— Oprosti, gospodaru, da te ne možemo pratiti, jermoramo prijeko u Madain.

— U Madain? Dakle ne samo u Bagdad k meni?— Ne. Mi smo morali najprije potražiti tebe, a zatim

odjahati niz Tigris u Madain. To bi nas najprije odvelo ovamo gore,a zatim tamo prijeko opet dolje, dugačak put, koji možemo takoskratiti da već odavde odjašemo ravno u Madain.

— Hoćete li se vratiti Sefiru?— Nećemo. Moramo, nadalje, prije nego što se

vratimo, odnijeti važnu Sefirovu vijest u Kut el Amaru.Činilo se da taj Sefir održava veoma rasprostranjene veze.

To me se uostalom nije ništa ticalo, pa mi je to u ovom času moglobiti samo drago. Odavde u Madain bilo je osam sati puta, odande uKut al Amaru dvanaest sati, a iz Kut el Amare do ruševinaBabilona, gdje se prema mom naslućivanju morao nalaziti Sefir,opet četrnaest sati. Ma kako se ta dva silana požurila na svojim neodviše snažnim konjima, ipak su put morali prekidati da jedu ispavaju, pa prema tome nisu mogli, kako sam prosudio premanjihovoj vanjštini, stići do Sefira prije dva i pol dana. Do toga ćemose vremena mi, budući da smo htjeli samo ukratko pohoditi nekamjesta, već davno vraćati u Bagdad, pa se nismo trebali bojati daćemo ih sresti. To me je toliko smirilo da sam se usudio izrećiprilično neovlašteno pitanje:

— Kakvu poruku nosite u Madain i Kurt el Amaru?

— Nemoj nam zamjeriti, gospodaru, ali to moramoprešutjeti.

— I prema meni?— Prema svakome, a budući da Sefir nije kod tebe

učinio iznimku, moramo smatrati da si i time obuhvaćen.— Tako je pravo! To mi se kod vas sviđa! Čovjek

ne smije ni za volju pretpostavljenoga odstupiti od svoje dužnosti.Je li vam Sefir označio određeno mjesto gdje bih se imao sastati snjime?

— Ti ga znaš, gospodaru!— Dakako! Ali se on ne zadržava neprekidno ondje,

pa vam je mogao reći gdje bih ga u takvom slučaju mogao jošpronaći.

— Ne bude li ondje, onda moraš počekati na njega.Guštara tamariska iznad Hilea dovoljno je velika i gusta da sakrijetebe i sve one koje ćeš ondje naći. Ni danas tamo nitko ne zalazi,otkad je ondje počinjeno veliko umorstvo. Treba ići gotovo dvasata preko vrućega pijeska, a svi stanovnici Hilea vjeruju da seduhovi ubijenih ljudi onuda šuljaju danju i noću. Ondje si,gospodaru, sigurniji nego u Ibrahimovom krilu.

— Dobro! Vi mi dakle nemate više ništa javiti?— Baš ništa — ili ipak nešto? Dosjetio sam se. Sefir

je rekao da ti nešto još ne znaš pa da bi te to neznanje moglo putemmožda zavesti na kakvu pogrešku. On je naime zbog karavane-i-piškidmet bašija stupio u vezu s Gasajima. Njihova se četicaraspršila ovdje, pa se, da ne pobudi sumnje, izdaju za Solaibe. Totreba da ti kažemo. Sad ti pak zaista nemamo više ništa reći,gospodaru!

— Dobro! Zadovoljan sam s vama i zaslužili ste

bakšiš. Dobit ćete ga od mene kad se budemo ponovo sreli u Hileu.Kad ste krenuli odande?

— Sinoć.— Onda ćete se u Madainu morati čestito naspavati.

Nemojte dakle krzmati, već se požurite da što prije stignete onamo.— Krenut ćemo odmah, jer su nam konji napojeni i

tu nemamo više nikakva posla. Alah bio s tobom! Dour-i ser-etbigar-der, - aga — kružit ću oko tvoje glave, ago.

Vinuli su se u sedla i izjahali kroz vrata. Halef je poveo našekonje do vode i dok ih je napajao, veselo mi i lukavo namigne.

— Alah stvara bistre glave i mračne glave. Tvoja sjajipoput sunca na nebu, a njihove su povijane mrakom nerazbora,tako da u dubine njihove mudrosti gledam kao u mračni zdenac ukojem se ne može pronaći ni kapljica vode. Tvoje ih je okoprogledalo kao što sunce gleda kroz staklene ploče. Oni su tenaprotiv smatrali nekim drugim čovjekom. Oni su tako naivnoisprepleli tri ličnosti da ih ni ja više ne razaznajem, premda samHadži Halef Omar, glasoviti šeik Hadedina od velikog plemenaSamar.

— Zar ti je to razaznavanje doista tako teško? —upitah nasmiješivši se.

— Nije mi lako, sidi, jer nisam razumio sve, budućida se radilo o tri osobe i četiri mjesta koja sam opet smiješao. Dokse govorilo o tim osobama, moja je duša jahala između Bagdada,Nadaima, Kut el Amare i Hilea, amo i tamo, ne nalazeći ulaza udubine mudrosti koja je tekla preko tvojih usana.

— Ne radi se o tri osobe već samo o dvije.— Ne, radi se o tri osobe. Ti, Sefir i Peder-i-

baharat. Vi ste tri osobe i ti to sigurno nećeš poreći. Ti su ljudi

toliko izmiješani da ja više ne znam jesi li ti Peder-i-baharat ili tajSefir, ili je Sefir ti, ili si ti Sefir, ili je pak Sefir onaj Peder-i-baharat.S kime te zapravo zamjenjuju i kako treba da počnem da odijelimtebe od njega, a vas dvojicu onda od trećega.

— Sil me je smatrao Peder-i-baharatom. To simorao razumjeti.

— Peder-i-baharatom? Ako je to učinio, onda ganikako nisam mogao razumjeti, jer pri tome nema nikakve pameti.Tko tebe, glasovitog efendiju Karu Ben Nemzija smatra takvimlopovom, taj je zavrijedio da ga išibaju. Da sam ja shvatio tunjegovu drskost, moj bi korbač izvršio posao o kojem bi leđa togačovjeka mogla još dugo pripovijedati. Kad si mi to razjasnio, sadashvaćam i sve ostalo. Taj Sefir, neprijatelj našeg dobrog bembaše,nalazi se Ji-Hileu.

— U blizini Hilea. Njegovo se skrovište nalazi uguštarima tamariska dva sata iznad grada. On je ondje dobroskriven, jer je put onamo težak, a povrh toga se ljudi boje duhovaubijenih koji navodno ondje lutaju.

— Vrlo dobro! To mi se vanredno sviđa! I ja ćuonuda lutati, ukazavši mu se kao duh. Sa sobom ću povesti jošjednog drugog duha, izrađenog od kože potočnog konja. Taj ćeduh također obilaziti, ali ne vodom ni obalama, već na njegovimleđima! Sve će dotle obilaziti po tim leđima, dok Sefir i sam nepostane duh, naime duh žalosti i jadikovanja zbog udaraca što ih jedobio od mene, jer je našem dragom bembaši oteo sav novac injegovo zaposlenje! Što taj ništarija radi u svojem skrovištu?

— Pa čuo si da čeka lešine.— Lešine mu priuštavam! Neka ih pojede na bilo

koji način, kako god zaželi, kuhane, pržene, pečene ili odmah

svježe iz lijesa. Nije li uostalom bilo govora i o nekoj drugojkaravani?

— Jeste, o karavani piškidmet baši.— To ne razumijem. Govorim prilično dobro

perzijski, no ipak ne znam što znači piškidmet baši.— Ta riječ, isto kao feraš bašil, označava dvorjanina

sa šahovog dvora.— Znači dakle visokog službenika koji sada putuje s

karavanom?— Tako je!— Što Sefir namjerava s njime?— Ne znam!— Ne znaš? Sidi, kako si duboko ražalostio moju

dušu! Tvoje su oči inače tako oštre, a tvoje uši hvataju sve glasove,počevši od urlika oluje i udarca groma do ljupkog pjevanja sarasira.Pa ipak su pred tobom ostale skrivene namjere toga Sefira koji jetisuću puta veći od cvrčka.

— Čuti crvčka gdje cvrči i progledati tajne namjerepodmukloga zločinca dvije su posve različite stvari. Ne mogu znatišto Sefir namjerava s karavanom toga komornika, ali bar mogunaslutiti.

— Dobro, a što naslućuješ?— Da je kani napasti pomoću plemena Gasai koje je

unajmio. Iz te veze s Gasajima uostalom zaključujem nešto što je zanas možda važno da on ili nema uza se dovoljno silana, ili da ovi nebi htjeli napasti karavanu, jer nisu razbojnici i ubojice, već se bavemanje zločinačkim zadaćama.

— Ali Peder-i-baharat je također sil, pa nas je ipakhtio ubiti.

— On može biti iznimka. Ti si ga udario, a mi znamoda se udarci mogu oprati samo krvlju.

— Ne vjerujem da je to iznimka, sidi. Ako Sefir želinapasti komornikovu karavanu, mora od nje očekivati veliki plijen.

— Tako je! To se dade lako shvatiti premda neznamo ništa sigurno, već samo naslućujemo. Sve to stoji u vezi smajdana komal u Parizu.

— U Parizu! Glavnom gradu Franaka?. Majdanakoma, u kojoj se pokazuje sve što je stvorio i izradio neki narod? Ukakvoj vezi stoji ona sa Sefirom i s namjeravanim napadajem? —upita začuđeno Halef. — Sidi, ti si najpametniji čovjek kojegapoznajem, ali nikako ne možeš Sefira dovesti u vezu s Parizom imajdana komom.

— Ja ću to bar pokušati. Šah namjerava naimeotputovati u Pariz, da bi pogledao tu majdana komu. Svi njegovislužbenici su s time sporazumni, ali svećenstvo se tome protivi.Razumljivo je da šah zna, kao i svaki drugi musliman, kako se tipobožni ljudi dadu zadobiti: treba ih kupiti. Dovoljno je da sebogato nadari nekoliko mošeja, da se nekim utjecajnim imamimapošalje zvonki pozdrav, a ako i to ne pomogne, onda trebaposegnuti za najdjelotvornijim sredstvom koje još nikad nije bilouzalud okušana. U svete gradove pošalje se karvan-i-rašva pačovjek može biti siguran da uspjeh neće izostati. Svećenstvo izMešhed Alija i Kerbele ima velik utjecaj na pristalice šije.

— Nastavi, sidi. Sad počinjem shvaćati. Upravo sipočeo pobjeđivati sumnju koju sam maločas izrekao.

— Ovakvu karvan-i-rašvu može šah povjeriti samoveoma prokušanom čovjeku za kojega zna da se u njega možepouzdati. Uzevši u obzir prilike koje vladaju na njegovom dvoru,

koga poznaje šah tačnije od svojih komornika? Među ljudimasvojega povjerenja odabire najpoverljivijega i najpouzdanijega, pamu predaje bogate darove, s isto tako važnim ali tajnim nalozima,pa kad se povorka krene na put, možemo je s jednakim pravomnazvati karvan-i-rašva, kao i karvan-i-piškidmet baši, jer joj se načelu nalazi komornik.

— To zvuči vrlo jednostavno — prizna Halef —pase zaista čudim da to nije meni samome palo na pamet.

— Ja razmišljam i dalje, dragi Halefe. Čuo si, da jePeder-i-baharat obavijestio Sefira o toj karavani. On je boravio uPerziji, vjerojatno u glavnom gradu, pa je dočuo za komornikovenamjere. Putovanje poduzeto na vladarevu zapovijed, a u svrhu dase predaju dragocjeni pokloni, sigurno se čuva kao najveća tajna,pogotovu jer je taj pothvat usmjeren protiv raspoloženja usvećenstvu. Svakako je dakle stajalo mnogo vremena, mnogopažnje i lukavštine, te mnogo novaca, da se podmiti neki upućeničovjek ili nekolicina upućenih, trebalo je dakle neobično mnogožrtava da se prodre u tu tajnu, pa ako sve to nije Peder-i-baharatubilo odviše, mora da se zaista radi o veoma velikoj stvari. Peder-i-baharat je iz Perzije ovamo poslao glasnika, a Sefir je u susretkaravani, otpremio izvidnike. Sve su to okolnosti prema kojimamožemo zaključiti da je ta karvan-i-piškidmet baši vrlo važna zanjih obojicu, vjerojatno još važnija od takozvanih lešina koje ćedoploviti niz Eufrat.

— Je li to važno i za nas, sidi?— Zasad još nije, ali bi u određenim okolnostima

moglo postati. Mi se ne namjeravamo sastati snjima, ni s Peder-i-baharatom ni sa Sefirom. Budemo li se ipak s njima sastali, moratćemo biti spremni da nas uvuku u tu tajanstvenu stvar, jer se Sefir

nalazi pred nama a Peder-i-baharat iza nas, dok je mjesto nakojemu se žele sastati istodobno isto mjesto koje mi želimopotražiti. Ipak vjerojatno postoji način da izbjegnemo te susrete.

— Koji način?— Da se odreknemo svog posjeta tim mjestima i da

se vratimo u Bagdad, pri čemu moramo krenuti drugim putem da nesusretnemo Peder-i-baharata.

— To mi ne pada na um, sidi! Što sam jednompoduzeo to ću i izvršiti. Ponajmanje bih se pak zbog tih lupežaodrekao svoga puta, jer bi izgledalo kao da ih se bojimo. Odlučilismo da ćemo odjahati do ruševina Babilona pa ćemo to i učiniti.Misliš li ti drukčije?

— Ne mislim.— Onda krenimo! Konji su pili, a naše su mješine s

vodom pune. Neka dođe tko god hoće, neka dođu silani ili drugesjene, svakoga sam časa pripravan da im svojim bičem objasnimkako im osjećaji moga srca veoma živahno udaraju u susret. Jesi ličuo, sidi — rekao sam „udaraju u susret".

Rekavši to, izvuče korbač iz pojasa i zamahne njime pozraku da je sve zažviždalo. Zatim reče:

— Tako, sad je mješina privezana, uza sedlo temožemo dalje.

— Da, da, pođimo dalje, ali ne smijemo zaboravitida skinemo prstenje s prsta i da ga spravimo u džep.

— Zašto?— Jer želimo da nas smatraju silanima samo kad nam

to donosi koristi. Kad bi nas svaki sil koji nas sretne smatrao sebiravnim, mogli bismo zapasti u neugodan položaj.

Ponovo uzjahasmo i izađosmo iz hana. Karavane koje

putuju u Hile, posjećuju, krenuvši odavde, još hanove Nasrije iMahavid. Mi to nismo učinili, jer smo željeli izbjeći svaki suvišnisusret, a povrh toga htjeli smo poći istim putem kojim smo krenuli iu ono vrijeme da izbjegnemo karavani mrtvih i njezinome smradu.

Govorim doduše o putu, ali put uopće ne postoji. Jahali smopo otvorenoj krajini ili bolje reći po pustinji. Pri tomu smo moraliprijeći brojne stare, davno već isušene kanale i jarke. Mada sam seu ono vrijeme neprekidno nalazio u omamljenosti od groznice kojuje izazvala kuga, u nekom stanju sanjarenja za vrijeme kojega nisammogao tačno upamtiti taj kraj, ipak smo danas u toj pustinjiprepoznali svaku tačku kraj koje smo bili prošli.

— Ovdje smo, sidi, — reče Halef obuzdavši konja— onda smo sjahali da pustimo neka prođe najveća danja vrućina itu sam zapazio da si se promijenio. Lice ti je bilo sivo, a oko očijusu ti se isticali tamni kolobari. Morao sam ti dati vode i octa, ali tvojje pogled ipak ostao bez duše, pa sam naslutio da naprežeš svusnagu da bi ostao uspravan, i da mi prešućuješ ono što bi rastužilomoje srce.

— Da, bilo je to strašno vrijeme, Halefe — potvrdih.— Bio sam samo sjena. Dok smo jurili pustinjom, ona je kraj menehrlila kao strašna utvara, a ljudi koji su se nalazili kraj mene, bili sunalik na sablasti. Ako ti je pravo, ravnajmo se onako premavremenu kao što smo se i onda ravnali i prenoćimo na istomemjestu Birs Nimruda.

— Kako god hoćeš, sidi. Koliko još moramo jahatido Hilea?

— Otprilike četiri sata.— Onda ćemo stići onamo za najveće žege, pa

možemo prije nego što krenemo dalje počekati da žega prođe.

Oko podne stigli smo do nasada palmi koje su se protezalena lijevoj obali Eufrata. Zdesna smo ugledali ruševine El Himaar, azatim vis Tel Babil te Kasr, ostatke nekadanjeg kraljevskog dvorca,u čijim je dvoranama umro Aleksandar Veliki. Na brežuljku AmramIbn Ali koji nam je ležao još bliže, nekad su se vjerojatno nalaziliglasoviti viseći vrtovi kraljice Semiramide. I s lijeva smo razabiralimnoštvo ruševina. Najveća se od njih još i danas zove Babil. Kadsmo stigli u Hile, projahasmo pontonskim mostom na drugu obalurijeke, te svratisrno u neki mensill u koji smo zašli radije nego u han,jer u njemu danas nije bilo gostiju, ali se zato ondje nalazila priličnovelika podzemna prostorija, veoma ugodno hladna. Ostavili smokonje pod zaštitnim krovom i snabdjeli ih hranom i vodom, a zatimsiđosmo u podrum. Halef je nakon toga uz dozvolu handžije otišaou matbah da sam za nas pripremi pile s rižom, dok ja legoh najastuke.

Cio Hile izgrađen je od opeka babilonskih ruševina, pa sadsačinjava glavno mjesto okruga Divanije. Ovdje se razdvajajukaravane koje putuju u Kerbelu i u Nedžef Ali. Od javnih je zgradanajpoznatija mošeja Eš Semsl. Grad je bio prilično nečist, pa jeizgledao upravo kao smetište sve moguće istočnjačke prljavštine.

Pile nam je zaista prijalo, jer ga je Halef sam ispekao. Kadsmo zatim naručili kiselo mlijeko — Hile je naime zbog svogakiselog mlijeka nadaleko glasovit — morali smo baciti najgornji sloj,jer je bio tako prljav da ga nismo mogli jesti. Handžija je to opazio izamjerio nam. Smrknuo je čelo i upitao nas zašto to činimo. Halef,koji je u takvim stvarima bio uvijek vješt na jeziku, odmah jepronašao izgovor:

— Oprosti nam, uzore pobožne gostoljubivosti! Mismo pokajnici, pa smo se, da sami sebe kaznimo, i da se vježbamo

u odricanju, zavjerili da ni od jednog jela što ga jedemo nećemopojesti najbolji dio, a ti ćeš nam priznati da je ono što smo skinuli ibacili bio baš najbolji dio tvojega mlijeka.

— Neka vam Alah bude milostiv, i neka vam dadesnagu da svoj zavjet ispunite kod svakog jela, a ne samo kodmlijeka! Vi ste morali dakle i od vašeg pileta ostaviti najboljedijelove, ali ste ga cijelog pojeli.

— Varaš se, nismo ga cijeloga pojeli.— Ali ja više ne vidim ništa od njega!— Zaista? Dopusti da se zabrinem za svijetlo tvojih

očiju! Što bi bilo pile da mu Alah nije dao kosti da ga održavaju uuspravnom stavu? Kako bi moglo postojati da nema perje kojesačinjava ukras njegove ljepote? Ako te je dakle Alah blagosloviorazumom, ti ćeš razabrati da su kosti i perje na piletu najbolji.Pogledaj ovamo! Ovdje vidiš kosti, a pođeš li u kuhinju, otkrit ćeš iperje jer nismo pojeli ni jedno jedino pero.

Handžija nije znao što da kaže na to, pa ode zlovoljnomrmljajući, a Halef se veselo nasmije.

Nakon nekog vremena vrati se handžija s tri čovjeka,odjevena u stare otrcane mašlahe koji nisu pobuđivali baš mnogopovjerenja. Pogledali su nas s upadljivom radoznalošću i sjelinedaleko od nas. Kad su naručili čibuke i kavu, jedan se od njihobrati k nama:

— Vidjeli smo prijeko vaše konje i zadivili im se.Tko ima takvoga konja mora biti veoma bogat. Smijem li upitatigdje je vaša domovina?

Halef me upitno pogleda, a ja mu neprimjetno kimnuh, pa jedakle preuzeo riječ:

— Mi stanujemo u dalekoj zemlji Sibiri, gdje se

planine uzdižu do mjeseca i bijele se od snijega u koji se ondjepretvara sva kiša.

— Alah! Kako mora da je ondje hladno! Mi ovdjene znamo što je snijeg, ali smo čuli o tome. Vjerojatno ondjestanuju suniti?

— Ne, sami šiiti!— Onda neka Alah blagoslovi tu zemlju, i neka učini

da za svakog stanovnika izrasle sto tisuća palmi. Jesu li ljudi ondjeimućni?

— Jesu, svi su imućni.To se vidi po vašim konjima. Kad ti stanovnici pođu na

putovanje, onda sigurno napune džepove samim zlatom?Potvrdivši naše bogatstvo, Halef je bio veoma neoprezan,

jer je te grabežljive ljude mogao lako namamiti na nas. Međutimsada je pametnije odgovorio:

— Ne, ne uzimaju ništa sa sobom jer su ljudi ondjetako gostoljubivi da nitko ne treba novaca.

— Ovdje morate međutim svako gostoprimstvoplatiti, pa sigurno nosite sa sobom dragocjenosti. Možda biserje iličak drago kamenje?

— Drago kamenje? Kakvo to kamenje misliš?— Dijamante, rubine, smaragde, tirkize.— Alah! Alah! Zar je to kamenje možda kod vas

plemenito?— Sigurno!— Zato se nitko na njeg ni ne obazire. Putevi su

popločeni dijamantima, a kuće sagrađene od rubina i tirkiza. Zagradnju mošeja uzimamo same smaragde koji moraju biti takokrupni kao deset vaših šljunaka.

— Kakve li zemlje! I kakav ste vi to narod! Kod nasu Sibiri sastoje se sve planine od samog takvoga kamenja.

Tek sada je čovjek uvidio da mu se Halef ruga. Maši senoža i zaprijeti:

— Šuti! Ako nas kaniš vrijeđati, odmah ćeš osjetitiovu oštricu!

— Samo je ostavi na miru! — nasmije se Hadži. — Imi imamo noževe. Tvoja velika radoznalost zaslužila je pouku, pasam ti je dao. Mi sad držimo kef i htjeli bismo se odmoriti. Zaštonas ne ostaviš na miru? Mi nismo dječaci kojima svako možeupućivati neoprezna pitanja. To sam ti još htio reći, a sad nas pustina miru!

Uto taj čovjek skoči na noge, pruži prema Halefu stisnutešake i vikne:

— Za ove bih te uvrede probo da nismo — da nismoSolaibi. Jesi li čuo za to pleme?

Prema nekom starom sporazumu Solaibi uživaju mir u kojinitko ne dira. Nitko ne smije sa Solaibom neprijateljski postupati.Za uzvrat pripadnici toga plemena dužni su da sa svoje straneizbjegavaju sve što bi moglo djelovati izazovno. Sefirovi su namglasnici odali da se Sefir povezao sa četom Gasaja koji se izdaju zaSolaibe. Vjerojatno su i ta trojica pripadala njima. Budući da jeHadži skrivio taj neugodan prizor, nisam mu dopustio da nastavi,nego sam sam opomenuo čovjeka:

— Ako si zaista Solaib, nemoj nanositi sramotumiroljubivosti svoga plemena i mirno sjedi. Ako želimo s nekimgovoriti, običavamo sami zapodjeti razgovor. Počekaj dakle daučinimo ono što želimo.

— Čini mi se da vi sebe želite prikazati otmjenim

ljudima — kaza podrugljivo — a ja ću vam reći što ste vi! Vi ste. ..Skočih brzo na noge, stupih tik pred njega i rekoh osorno:— No, što smo mi? Govori!Usta su mu bila još otvorena, pa je zaboravio da ih zatvori,

premda je oklijevao da odgovori. Dok sam ga čvrsto gledao u oči,polako je ustuknuo korak za korakom, a onda sjeo na isto mjestona kojem je maločas sjedio, ne odgovorivši ni riječi. I sam pođohnatrag na svoje mjesto, vladajući se kao da osim nas nije ovdjenitko prisutan. Nedugo zatim Beduini odoše, ali su nam prije togadobacili poglede pune prijetnje.

— Sidi, ovaj te se preplašio! — nasmije se Halef. —Odmah sam vidio da je kukavica.

— To nije dobra svjedodžba za tebe! Treba likukavicu razdražiti dotle da se razgnjevi?

— Eto, kakav si opet, sidi! Sam si me svojimznakom pozvao da mu odgovorim.

— Jesam li te pozvao da to učiniš ovako kao što siučinio?

— Zar sam mogao drukčije? Što je trebao pitati zanaš imutak? Čestit čovjek to ne čini, a nepošten čovjek me timevrijeđa, jer me smatra toliko glupim da ću mu to reći. Ja sam ti većkazao da ga smatram kukavicom, pa dodajem da je povrh toganitkov, jer ima i kukavnih nitkova. Što misliš o tim ljudima?

— Smatram ih pripadnicima plemena Gasai koji ćesudjelovati u namjeravanom napadaju na karavanu. Bilo bi mi dražeda nisu došli ovamo.

— Bili tko mu drago i što mu drago, meni jesvejedno. Ako su pak zaista Gasai, kako ti misliš, moraju paziti nakaravanu i nemaju vremena da se bave nama. Mi smo sigurni pred

njima. Ali čuj!Začuli smo topot kopita i brzo potrčali gore u dvorište.

Beduini uz koje se nalazio i handžija odvezali su naše konje i sad sunastojali da uzjašu. Ždrijepci su im se opirali. Kad je Halef tougledao, odmah se lati biča, ali ga zgrabih za ruku.

— Nemoj ih tući! To je drsko od njih, ali neka imbude kao hoće. Kaznit ćemo ih tako da ih konji zbace.

Halef je svladao srdžbu i odgovorio ljutito se nasmjehnuvši:— Tako je pravo, sidi! Ipak će tako sletjeti s konja

da to neće baš lako zaboraviti. Prepusti to meni! Meni će to boljeuspjeti, jer sam ja sam uvježbao trik s vrancima.

Mali šeik udesi dobrodušno lice, priđe ktim ljudima i upitaih:

— Htjeli biste okušati konje?— Da, upravo bi to htjeli — dobaci gostioničar. —

Ti konji imaju samoga šejtana u tijelu i ne dopuštaju nikome u sedlo.— Da, navikli su da nose samo dobre jahače, pa se

čini da nemaju povjerenje u te Solaibe.— Neka samo počekaju! Mogu se samo opirati da

ih uzjašemo, ali kad jednom budemo gore, odmah će vidjeti jesmo lijahači ili nismo. Daj ih najprije umiri!

— To mogu učiniti za vas, ali vas ipak opominjem:konji će vas zbaciti. Nemojte kriviti nas ako slomite vratove.

— Naši vratovi pripadaju nama, a ne tebi: mi ćemo ihsami umjeti očuvati!

— Dobro! Uzjašite sada! I čvrsto se držite, jer ćeteinače biti brže dolje nego što ste došli gore!

Nije bilo osobito upadljivo što su ti ljudi pokušali zajahatinaše konje bez naše dozvole. Beduin je rođeni jahač pa se vrlo lako

sav oduševi kad ugleda čistokrvnog konja. Razumljivo je da poželida ga okuša. Zbog toga su se i ta tri čovjeka oduševila i poželjelada uzjašu konje, ali me to nisu mogli zamoliti zbog našemalopređašnje prepirke.

Pastusi su bili uzbuđeni. Još su se ritali, premda smo sad imi, njihovi gospodari, bili ovdje. Uto Halef digne ruku i vikne,,Sus!" Zastadoše odmah nepomični. Dva Beduina zajašu i konji ihposlušaju. Projahali su čitavu školu i na kraju počeli oponašatipokrete igre barud s iznenadnim skretanjem u izlomljenoj crti, štoovdje u tom uskom dvorištu nije bilo neopasno. Opazio sam davranci neprekidno gledaju Halefa. Pametne su životinje znale očemu se radi. Upravo u taj čas pojurila su oba jahača s protivnihstrana jedan prema drugome, kad odjeknu Halefov zov: - Litat,Litat !

Hadži je te dvije riječi odvojio jednu od druge oštrimzviždukom. To je bio znak. Vranci se usred galopa baciše visoko uzrak — svinuli su leđa kao mačke, strelovito klecnuli koljenima iopet visoko skočili u zrak — a jahači izletješe u velikom luku izsedla i teško tresnuše na opeke. Kratko je vrijeme vladala nijematišina. Konji su stajali mirno, a odbačeni ljudi nepomično ležali.Handžija i treći Beduin također se u prvi čas nisu ni pomakli, ali sadpožuriše prema ljudima ispruženim na tlu. Na Halefovom licupokazao se izraz ponosne radosti.

— Što kažeš, sidi? — upita. — Kako su dresiraninaši ždrijepci?

— Izvrsno — pohvalio sam ga. — Čini mi semeđutim da su jahači ozlijeđeni.

— Svejedno mi je. Zašto su uopće dirali naše konje.Opomenuo sam ih, a ti si sam svjedok da su rekli da će se sami

pobrinuti za svoje vratove. Pogledaj, sad su dobili plaću!Jedan se pokušao ispraviti, ali mu to nije uspjelo jer je

slomio nogu. Drugi je ležao onesviješten. Zasad se nije mogloustanoviti je li i on ozlijeđen. Otišli smo po naše stvari u podrum.Kad smo se vratili, ti su se ljudi bili dogovorili i stvorili odluku kojunam je očito imao saopćiti handžija, jer me je neprijateljski upitao:

— Čini se da kanite otići?— Tako je! — potvrdio sam.— To ne možete. Morate ostati.— A zašto?— I sam vidiš što se ovdje dogodilo. Taj je čovjek

slomio nogu, a onaj drugi je možda mrtav.— Što se to nas tiče! Mi smo ih opomenuli,— Ali vi ste dali konjima znak da ih zbace.— To na tebe ne spada. Najprije češ reći što ti

moramo platiti za hranu.— To ćete kasnije doznati. Ja vas ne puštam.— Koješta! Ti nas ne možeš zadržati.— Sigurno ću vas zadržati, a ako me ne poslušate,

tužit ću vas sve do paše.Varaš se ako misliš da ćeš nas zaplašiti što ovdašnjem

sandžakiju daješ visoki naslov paše. Mi stojimo pod neposrednomzaštitom padišaha, sve da i ne bi bilo tako, umjeli bismo se samizaštititi. Hoćeš li nam reći što stoji jelo?

— Neću.— Onda ću ti platiti koliko hoću. To će biti više nego

što bi ti smio zatražiti. Evo ti!Izvadio sam novac iz vrećice i pružio mu ga. On me odozdo

lupi po ruci da se novac rasuo po zemlji. Opomenuh ga:

— Čuj, čovječe, ja nisam naučen da me netko udaraili ovako vrijeđa. Pokušaš li to još jednom, pokazat ću ti kakokažnjavam svaku drskost. Miči se!

Handžija mi je naime zakrčio put, jer je vidio da želimuzjahati. Halef je već sjedio u sedlu. Beduini doviknuše gostioničaruda nas ne pusti. On se zaista usudio da me uhvati za ruku.

— Pusti me! — pozvah ga.— Ostat ćeš! — dreknu on na mene i dalje me

čvrsto držeći.— Onda i ti poleti onamo gdje već leže ona dvojica!Udario sam ga čvrsto po bradi da je zateturao, zgrabio ga

za lijevi bok i ispod desne ruke, uzdigao ga i bacio ga na trećegBeduina, koji mu je htio priteći u pomoć. Obojica padoše nazemlju. Prije nego što su uspjeli ustati, sjedio sam već na svomekonju, pa pojahasmo dalje. Ljudi iza nas zaurlaše. Nismo se na toobazirali, već potjerasmo konje kasom. Nisu nas progonili. Prošlismo zapadnim dijelom grada, i gajevima palmi prema području gdjese jugozapadno od grada nalazi Birs Nimrud u blizini ruševine Ibra-him Halil.

Birs Nimrud bio je udaljen nepuna tri sata. Za to vrijemesreli smo svega nekoliko pojedinačnih putnika. Kad smo stiglionamo, sunce je već zapadalo, te se zaustavismo na podnožjuruševine na istome mjestu gdje smo se bili nekoć utaborili. Nigdjenije nadaleko bilo nikoga. Mogli smo ostaviti konje bez nadzora.Uspesmo se na toranj da razgledamo prostrano polje ruševina.

Gdje je ostao onaj prastari velegrad, jedan od najglasovitijihgradova svjetske povijesti? Ostalo je samo ime. Gdje je grad i gdjeje toranj? Ruševine, samo ruševine.

Sa 600.000 pješaka, 120.000 konjanika i 1.000 bornih

kola, te s nebrojenim tisućama jahaća na devama, došao je kraljKir i osvojio grad unatoč njegovom utvrđenom položaju i premda jeBabilon bio snabdjeven zalihom hrane za dvadeset godina. Kasnijeje Darije Histaspis dao srušiti vanjske zidove, a Kserkso je grad dotemelja opljačkao. Čak ni Aleksandar Veliki nije mogao zaustavitinjegovu sudbinu. Nije dugo potrajalo, pa je u onom dijelu grada,koji je bio opkoljen zidovima, rasla pšenica, a kasnije su se partskikraljevi služili Babilonom kao zvjerinjakom. Otkako su ondjezavladali Arapi, ime je Babilon posve iščezlo iz povijesti, a sad seovdje više ne može vidjeti ništa, osim prostranog polja, pokrivenasamo razlomljenom opekom, u kojem se pravo ne snalazi nitiiskusno oko istraživača.

Sunce je upravo zapadalo te siđosmo k svojim konjima darasprostremo pokrivače za noćenje. Pri tome smo stigli do nekeizbočine u toj golemoj ruševini s koje ugledasmo nešto što maločasnismo zapazili. Tu je postojao stari kanal koji je ljeti vjerojatnoposve isušio, ali sad je bio pun vode. Kanal je vodio do BirsNimruda, ali nije dosizao tik do njega, već je završavao otprilikečetvrt sata hoda do njega. Mora da je ipak stajao u vezi s BirsNimrudom, jer smo ugledali nekoliko keleka koji su plovili ponjemu.

— Tko bi to mogao biti, sidi? — upita Halef.— To ja isto tako ne znam kao ni ti — odvratih. —

Možda to nije nimalo važno za nas, a osim toga ne znamo ni ukojem se pravcu te splavi kreću. Moramo ih malo promatrati.

Već nakon kratkog vremena opazili smo da nam sepribližavaju. Budući da nas na takvu udaljenost nije nitko mogaougledati, još smo neko vrijeme ostali stajati ondje, a zatim smo ipakmorali sići, jer bi nas inače ljudi na splavima bili otkrili. Dok smo se

spuštali, Halef reče:— Sidi, imam jednu misao, ali ne znam je li pravilna

ili nije?— No, što je to?— Sjetio sam se onoga što su rekli Sefirovi glasnici,

naime da će lešine doploviti niz Eufrat.— I ja sam pomislio na to, premda zasad ne nalazim

nikakva razloga za pretpostavku da se ovdje radi upravo o timlešinama,

— Sjeti se da ćemo, ako je to tačno, imati posla saSefirom.

— I na to sam već pomislio.— Moramo biti oprezni. Mjesto na kojem smo se

htjeli utaboriti leži s iste strane ruševine kamo će doći ti ljudi.— Ako uopće dođu ovamo, onda zaista leži s te

strane. Sad moramo mirno počekati da vidimo da li oni to zaistanamjeravaju učiniti. Prema načinu na koji se kreću, ovdje se radi omalim kelecima koje će ljudi doveslati do kraja kanala. Tada ćemovidjeti

Što će se dalje dogoditi. Možda te ljude nešto vodi samodo toga mjesta, a dalje ih ne vodi. Možda se na kelecima nalazestvari koje će iz kanala biti prenesene u ruševine. U tom će ihslučaju ravni pravac dovesti prema nama, ali to još ni izdaleka neznači da će stići upravo na mjesto gdje se nalazimo. Ipak moramobiti oprezni i pobrinuti se za to da bar za svoje konje pronađemomjesto na kojem neće stajati tako na otvorenom kao što su sada.Još je dovoljno svijetlo da potražimo takvo skrovište.

Kad smo stigli dolje, pođosmo malo uz podnožje ruševine.Nije dugo potrajalo kad opazih nešto što je pobudilo moju pažnju,

premda kao da nije bilo u vezi s našom namjerom da potražimoskrovito mjesto za naše konje. Bila je to neka mala sipina od rahlogizmrvljenog kamenja, a sastojala se i od raspadnutih opeka koje suse spustile s gornjeg dijela ruševina. Uz tu sipinu vodio je odande,gdje smo mi sada stajali, slabašan trag. Uostalom, taj je trag biodovoljno jasan za lovačko oko koje se izoštrilo u prerijama iprašumama Amerike. Upitao sam maloga Hadžija:

— Vidiš li te tragove,— Tragove? — upita začuđeno. — Ja ne vidim ništa.

Kakvi su se ljudi po tvom mišljenju ovdje uspinjali?— Ne radi se o ljudima, već o životinjama koje su se

to češće šetale gore i dolje.— Zar su možda bili lavovi? — nasmije se.— Lavovi nisu bili. To su neke manje životinje koje

ovdje imaju svoju stalnu stazicu.— To je moguće ali ja ne vidim ništa! Osim toga,

može nam biti posve svejedno da li ovuda šeću nepoznate životinje.Dođi, sidi, pođimo odmah dalje!

— Ne! Mi tražimo skrovište, a životinje koje ovudaprolaze su divlje. Divlje životinje imaju svoja skrovišta, pa ćemopoći njihovim tragom.

Uspeli smo se dakle uza sipinu i stigli do mjesta koje seodozdo nije dalo razabrati i na kojem se u stijeni ruševine pokazalapukotina. Ta se pukotina prividno nastavljala kroza zid. Nismomogli ustanoviti jesu li se ovdje nekoć nalazila kakva vrata, ili sepak zid zbog posebnoga razloga upravo na tome mjestu istrošiouslijed zuba vremena i srušio. Ipak je pukotina bila dovoljno širokada propusti naše konje. Ušli smo u nju. Ona nas je pored silne maseopeka dovela u četverokutnu unutrašnju prostoriju, koju bismo

najbolje mogli usporediti s takozvanim slijepim dvorištem, iakonismo otkrili nikakve prozore, koji bi se nekada otvarali u nju.Zidovi koji su okruživali to dvorište bili su na mnogo mjestaraspucali i oronuli, a tlo se sastojalo od rahloga sloja opeke kojimora da je bio visok nekoliko katova. U tom unutrašnjem dvorištubilo je tamnije nego vani, no ipak smo vidjeli da je ono puno nekihživotinjskih izmetina. Sad smo otkrili i kakve su to životinje. Činilose da je ovdje bilo njihovo igralište i borilište, jer smo naokolougledali velike čekinje i mnogo bodljika koje su pobijeđenima bileistrgnute ili su se slomile.

— Mašalah! — viknu Halef. — Čini se da smootkrili suk el kanafid. Ne misliš li i ti tako, sidi?

— Tako je — potvrdio sam. — To skrivenodvorište u kojem već tisuće godina nije ušla ljudska noga, jedino jeprikladno za takve noćne bodljikavce. Oni mogu u mekanimsipinama i u zidovima koji su se pretvorili u prašinu lako kopatisvoje hodnike koji kadšto prodiru veoma duboko. — Ah, upravosam se sjetio sobe u kojoj je bembaša bio zatvoren. Rekao je da jeondje bilo dikobraza. Govorio je nadalje o hrpici zemlje u kutu tesobe pa sam pomislio da bi se ta hrpa mogla sastojati odraspadnute opeke kroz koju su te životinje lako mogle prodrijeti. Zanjih je dakle postojao hodnik. Bi li takav hodnik bio dovoljno široki za ljude i svršava li se on u ovom dvorištu? Halefe?

— Sidi, nemoj sanjati! Ti ovdje želiš povezati stvarikoje uopće ne pripadaju jedna drugoj.

— Odakle znaš da ne pripadaju jedna drugoj?— Prema bembašinom opisu zatvor je ležao više

nego što se mi sad nalazimo.— Jeste, računajući od ovoga mjesta. Ali ondje pred

nama, između ona dva kuta, leži sipina, gotovo za jedan kat više.Pogledaj samo onamo. Opažaš li rupe koje vode kroz urušeni zid?

— Hm! Čudim se da su kanafidi iskopali hodnikupravo ovdje gdje ga ti trebaš.

— Ja samo potpuno povezujem okolnosti koje, kakose čini, stoje u vezi, pa ću to dvorište sutra istražiti pomnije nego štoto mogu učiniti danas. Moramo se požuriti, jer će za deset minutabiti posve tamno.

— A skrovište za naše pastuhe?— Našli smo ga. Dovest ćemo ih ovamo.— I ja mislim tako. Morat će se doduše malo

penjati, ali će onda ovdje biti tako sigurni kao u Ibrahimovom krilu.Dođi, dovedimo ih!

Nije bilo prošlo ni deset minuta, a već smo smjestili konje udvorište i vratili se na naše prijašnje logorište, jer smo ondjenajlakše mogli primijetiti bude li nam se netko približio. Počeo jepuhati večernji vjetar. Puhao je sa sjevera, a to nam je bilo dragoutoliko što će nam, ako ljudi s kanala kane prići ruševini, donijetizvuk njihovih koraka. Tako je prošlo oko dva sata, kad Halef počekašljati i nešto zlovoljno mrmljati; dok na kraju ne upita:

— Osjećaš li nešto, sidi?— Osjećam — odgovorih mu, jer sam zamijetio isto

što i on.— U mojem se nosu počinje razvijati bolna

nelagodnost, a temeljni stupovi zdravlja mojih njušnih živaca kao dasu se pokolebali. Ja ih držim — ah bah — šah... fuj! To biva svegore! To više nije miris, to je paklenski smrad, upravo, kao daprolazi karavana s lešinama.

— Ona će i doći.

— Tko? — Što? — Karavana s lešinama?— Jeste, iako neće doći velika karavana, kakvu smo

onom prilikom vidjeli. Jasno se osjeća da se približava. Začepi nos,ali zato otvori uši! Čuj!

— Začuli smo korake koji su prolazili nedaleko odnas. Odjeknulo je nekoliko poluglasnih zapovijedi, a onda opet sveutihnu.

— Hvala Alahu! Prošli su! — olakšano uzdahnuHalef. — Vjetar je odnio njihove mirise, pa sad možemo lakšedisati.

— Onda ti samo diši! Ja ću te miomirise još duljeuživati, jer ću poći za njima. Moram doznati tko su ti ljudi i što tražeovdje.

— Oh, sidi, pusti ih da rade što hoće. Kakve koristimožeš imati ako ih ugledaš, a pri tome ti nos zauvijek oboli?

— Na žalost se ne mogu obazirati na zdravljesvojega nosa. Uvjeren sam da se zaista radi o lešinama što ih Sefiročekuje, pa bih htio da znam što je to s njima na stvari.

— Baš ništa, osim da su to obične lešine kojeprenose u Kerbelu ili u Nedžef Ali.

— Nisu! Glasnik koji je govorio o njima, neobično jenaglasio tu riječ. Obične lešine prevozili bi običnim putem, a ne takopotajice niz Eufrat, zatim u kanal, a najzad ljudskim rukama ovamo.

— Ti zaista želiš poći za njima?— Želim!— Onda te neću pustiti samoga. Otpratit ću te.— To nije potrebno. Ne trebam te.— Želiš li možda sam udisati taj pakleni smrad, dok

ja ovdje uživam u najljepšem i najčišćem zraku? Pojahao sam s

tobom da proživim sve što i ti doživljuješ. Moram dakle i ja primitisvoj dio od tih divotnih darova truljenja koji nas usrećuju. Ako medobrovoljno ne povedeš sa sobom, doći ću za tobom potajice. U tose možeš pouzdati.

— Nije mi drago Halefe da želiš poći sa mnom!— A zašto?— Možda se moram izvrći opasnostima koje će ti...— Izvrći se opasnostima? Ti? — prekine me. — I ja

da te ostavim bez svoje snažne zaštite? Zar zaista misliš da bih tomogao učiniti, sidi?

— Trebao bi.— Onda te uvjeravam da ću potrčati za tobom, sve

kad bi deset tisuća đavola ispružilo svoje čaporke prema tebi!Budući da je tako čvrsto ustrajao u svojoj namjeri, morao

sam popustiti, jer bi on zaista mogao poći za mnom i bez mogdopuštenja. Popustio sam dakle i rekao:

— Ako tako ustraješ u tome ja ti se neću duljeopirati, pa samo želim da mi ne pružiš povoda da ti išta predbacim.Dođi, odnijet ćemo svoje puške do konja.

— A zašto?— Ako se nekome želiš prišuljati, ne smiješ vući za

sobom teško oružje. Budući da se ne odričeš namjere da pođeš samnom, moramo puške sakriti.

— To možemo učiniti i ovdje.— Ne možemo. Ne znamo što će se dogoditi, pa sve

naše stvari moraju biti na jednom mjestu. Dođi, ponesimo ipokrivače.

Halef nije htio uvidjeti da je to potrebno, ali sam ja poslušaoono što mi je nalagala opreznost protiv koje nikada ne postupam,

pa se nažalost kasnije ispostavilo da sam veoma pravilno postupio.Uspeli smo se još jednom do naših konja, čvršće ih privezali

uz kolčiće i sakrili puške zavijene u pokrivače, a zatim krenusmoonim putem kojim su kraj naš prošli tajanstveni ljudi. To nije bilobaš lako, jer je otad sigurno već prošlo četvrt sata. Na sreću smoono što je izmaklo dosegu naših ušiju mogli razabrati očima. Nismojoš dugo hodali smjerom za koji smo smatrali da su i oni njime pošli,kad zaokrenuvši iza jednog ugla ruševine opazismo nedaleko odsebe nekoliko vatri. Istodobno smo osjetili i tako neopisivi smradda smo ustuknuli.

— Neka nas Alah sačuva od devetorepog đavola!— jaukne Halef. — O Muhamede! o svi sveti kalifi, o preci iprapreci svih pravednih i pobožnih ljudi koji žive na zemlji, kakvenas paklene muke i kakve nas patnje prokletnika čekaju, akomoramo poći onamo gdje gore te vatre koje uništavaju moj nos!Zar zaista moramo onamo, sidi?

— Ti ne moraš, ali ja moram!— Onda ću i ja poći onamo, pa sve da se i tisuću

puta moram ugušiti. Moj će me nos doduše jednom, kad mu budemmorao položiti račun, tužiti zbog njegove nasilne propasti, pa ćumorati teško okajati to umorstvo, ali ako ti siliš naprijed, ne mogu nija zaostati. Što li oni nesretnici tamo spaljuju?

— Naslućujem da vatru podržavaju lijesovima ipokrivačima mrtvih koji su natopljeni sokom lešina, i zato razvijajutaj nepodnošljivi smrad.

— Veću glupost ne mogu počiniti.— Nije to glupost, Halefe. Budući da se njihov

posao mora skrivati od danjega svjetla, oni trebaju rasvjetu a osimtoga moraju uništiti sve što bi ih moglo odati. Obje te svrhe polučuju

spaljujući lijesove. Meni je samo nerazumljivo kako mogu izdržatitaj nečuveni smrad. Moraš znati da se oni nalaze u neposrednojblizini tih smrdljivih ostataka, dok smo mi došli niz vjetar, pauživamo samo neznatan dio onoga blaženstva koje nas ondje čeka.

— Isplakao bih pun Eufrat suza, jer mi je srce tolikootežalo koliko su teške sve te ruševine. Ipak nitko ne može izbjećionome što ga očekuje, pa ćemo dakle i mi skupiti svu smionostsvojih duša i sve raspoložive snage svoga duha, i poći u taj pakaođavolskih mirisa. Naprijed!

Hadži Halef htio je da pođe, ali ga gurnuh iza sebe iopomenuh:

— Moraš ostati iza mene i ne smiješ učiniti baš ništašto ti ne dopustim. Ne budeš li se ravnao tačno prema meni, nejamčim ni za što. Ne smijemo dopustiti da nas ugledaju, već semoramo zakloniti.

Zato ćemo se ovdje lijevo ušuljati među ruševine, i provućise njima dok stignemo do vatre. Dođi sada!

Posvuda naokolo ležale su velike hrpe zidova sastavljene odopeka, koje su bile međusobno čvrsto povezane zemljinomsmolom. Čovjek se posve lako mogao sakriti iza njih. Časkoračajući, čas poskakujući, čas šuljajući se, čas pužući, pomicalismo se dalje. Desno od nas pružala se tamna otvorena pustinja, alijevo su se prijeteći uzdizali golemi ostaci Babilonskog tornja, načijem podnožju su se srušeni dijelovi zidova uzdizali visoko kaokuće. Između tih zidova gorjele su vatre. Bile su to tri vatre, kojimasmo se ubrzo približili toliko da smo jasno mogli razabrati ljudskelikove. Istina, smrad je postajao sve nepodnošljiviji što smo mu seviše približavali, a kad smo napokon već bili tako blizu da smojasno mogli razabrati svaku riječ, proze me osjećaj da ću izbaciti

cijelu svoju nutrinu. Morao sam napeti svu snagu da spriječimpovraćanje.

Na sreću vjetar je odnosio gusti dim koji bi se, da je zrakbio miran, spustio na nas. Likovi koji su se kretali amo-tamoizgledali su kraj nemirnog svjetla vatre poput đavola. Zaista su biliraskidali i rascijepali lijesove, pa razvijali dugačke omote sličnemumijama kako bi doprli do lešina. Nabrojio sam više od tridesetljudi, zabavljenih tim strašnim poslom. Obavljali su ga tako da sammogao razabrati kako su tome veoma vješti. Udarcima noguzdrobili su lijesove i upotrebljavali ih kao gorivo. Pokrivači i platnokoje je služilo da se u njega oviju lešine, pošli su istim putem.

Najstrašniji prizor koji nam se pružio bile su same lešine.Da, da su bile čvrste i tvrde poput mumija, ne bih se toliko groziopred njima. Ali ti su ostaci, ne računajući kosti, sačinjavali napolatekuću masu koja je — ipak je bolje da o tome šutim!

Neda se uopće reći kako su ti nitkovi postupali s timljudskim ostacima, određenim za Kerbelu ili za Nedžef Ali. Rođacipokojnika morali su skupo platiti da bi ispunili posljednju željupreminulih da budu zakopani na svetom mjestu, a sad se s njihovimostacima postupalo tako da se to upravo jezovito protivilopreuzetim obavezama.

Dok smo promatrali to njihovo odvratno vladanje, opazilismo da se u lijesovima i u omotima ne nalaze samo lešine, već da unjima ima i različitih manjih i većih svežnjeva koje su ti ljudi vadili snajvećom pomnjom, brisali ih i malo podalje slagali na hrpu. Morada je sadržaj tih svežnjeva bio za te ljude vredniji od lešina koje suim bile povjerene. Od čega se sastojao taj sadržaj? To nas jepitanje vrlo zaokupilo. Uostalom, možda je bilo i važno za nas.Budući da se iz oblika svežnjeva nikako nije dalo zaključiti što se u

njima nalazi, nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimosvoja promatranja i da počekamo što će se još desiti.

Vatra je tako osvjetljivala lica tih ljudi da smo ih mogli jasnorazabrati, ali se među njima nije nalazilo ni jedno lice koje smo većvidjeli. Zbog toga je bila i uzaludna moja nada da se među njimanalazi Sefir.

Premda su se ti ljudi veoma žurili, ipak je dugo potrajalodok nisu otvorili sve lijesove i omote i dok nisu u vatru pobacali svodrvo i sve tkanine koje je natopila tekućina leševa. Sad su složili nahrpu mnogo suhoga granja tamariska, a kad se ta hrpa rasplamsala,bacili su u nju kosti koje su ležale naokolo. Budući da su se tihkostiju držale još napola istrule krpice mesa, smrad je postao takopaklenski, te ga nismo mogli nikako dulje podnositi. Povukli smo sedakle tako daleko dok smo uhvatili toliko svježega zraka da barnismo morali povraćati.

Više nismo mogli razabrati što se događa kraj vatri, jer seizmeđu nas i njih uzdigao tako gusti kužni dim da su nam se vatreučinile sada još samo kao sive tačkice u magli. Halef je takoustrajno kašljao i kihao da sam ga opomenuo da bude oprezan.

— Oprezan? — upita ogorčeno. — Ti tražiš odmene nešto što nije moguće, sidi! Uostalom, posve je svejedno da lida se ugušim oprezno ili neoprezno. Kako može čovjek misliti naoprez kada mu se nos zamoči u najdublji napor džehene, dok muostalo tijelo još boravi na zemlji? Kad bih ja bio đavo, i kad bih zasvoje drage rođake morao izmisliti najgroznije muke, zapovjedio bihim da bacaju lešine u vatru i da udišu njihov miris. Kažem ti da menećeš više odvući onamo gdje smo bili dok se potpuno ne izgubi tajočajni smrad.

— Zar sam ja zatražio od tebe da me pratiš? Ili nisi li

naprotiv ti mene prisilio da te povedem sa sobom?— Jeste, ja sam sam kriv, sidi, što se cio moj život

divlje uzbudio. Sad me nikakva sila na svijetu neće moći prisiliti dajoš jednom pođem onamo gdje na mene vreba propast svih mojihmirisnih živaca.

— Ti ćeš me dakle ovdje počekati?— Počekati? Zašto?— Čim se raziđe najgušći dim, poći ću opet onamo.— Jesi li pametan, sidi? Zamisli što činiš! Ako se

zbog strašnoga mirisa okreneš tako da ti unutrašnjost pakao dođeizvana, onda ćeš od mene uzalud očekivati spretnost kojom bihmogao da te ponovo preokrenem tako da i dalje živiš.

— To ti vjerujem. Ipak moram onamo, jer želim znatišto se ondje zbiva.

— Ne možeš li to i kasnije doznati?— Ne mogu! Čim ti ljudi svrše svoj posao, neće ni

časka ostati ondje, nego će odmah otići. Moram za njima da vidimkamo su krenuli.

— Ne bi li bilo bolje da ih pustimo da idu kamohoće?

— Ne bi! Ne samo što želim doznati koji im jedanašnji cilj, već i koješta drugo.

— Sidi, nemoj mi zamjeriti ako te upitam nije li to odtebe samo radoznalost, iako vrlo hrabra radoznalost?

— Jesi li ikada vidio da sam ja radoznao? Sjeti senašega gostoprimca u Bagdadu, bembaše! Čuo si svaku riječ štonam ju je ispripovjedio, pa moraš jednako kao i ja naslutiti da sesad nalazimo na putu da otkrijemo tajnu njegovoga neprijateljaSefira. Mislim da ispred nas leži mogućnost da našem gostoprimcu

iskažemo veliku uslugu, pa sam uvjeren da tu priliku ne smijemopokvariti strahom pred smradom. K tome pridolazi, iskreno rečeno,još jedan razlog ...

— Još jedan razlog! — klonulo me prekinu Halef. —Sidi, ako ti počneš navoditi razloge, onda tu nema više obrane. Ja tepoznam! Znam da će me taj razlog svladati, ali te ipak molim da miga saopćiš.

— Odnosi se na kraj u kojem se nalazimo. Mistojimo na mjestu koje je u povijesnom pogledu vanredno glasovito.Stara povijest pripovijeda o Birs Nimrudu čije ruševine strše ovdjepred nama poput tamnih sablasti iz pradavnih vremena.

Protekla tisućljeća urušila su doduše građevine koje su većdavno napuštene, ali ih nisu posve razorila. Taj Birs Nimrud vidio jekako nastaju i propadaju golema svjetska carstva, vidio je moćnevladare, koji su vladali brojnim milijunima ljudi i htjeli ga ponovoizgraditi da bi ostao kao spomenik njihova imena i njihove veličine,ali nitko nije uspio ostvariti tu namjeru. Kako vidiš zadržavamo sena historijski veoma značajnom mjestu, u blizini kojega smoobojica, ti i ja, preživjeli najopasnije sate svoga života. Nas moraprivući sve što se odnosi na nas, pa i ta ljudska gamad koja seprobija zidovima Birs Nimruda da bi iza njih nagomilala plodovesvojih zločina. Shvaćaš li sada da me nešto privlači da pođem za timljudima? Shvaćaš li da bih htio doznati što se zbiva iza togakamenja?

— To je dakle ipak samo radoznalost, sidi. Bojaosam se toga tvoga razloga. Doduše ne znam jesi li već rekao sve štosi htio reći, ali ja sam sada — čuj! Tko to puca?

Od mjesta gdje su gorjele vatre dopro je prasak hica.Ubrzo zatim začusmo još jedan hitac. Smrdljivi dim nije više bio

tako gust kao malo prije. Nije dakle više premašivalo ljudsku snaguda podnesemo taj miris. Morao sam znati tko je pucao i zbog čega.Zato sam opet otpuzao prema mjestu s kojega smo maločaspromatrali onaj odvratni prizor. Hrabri Hadži pošao je tik za mnom.Maločas je doduše rekao da ga nijedna sila na svijetu ne bi moglana to navesti, ali ipak nije mogao dopustiti da pođem sam u susretopasnosti. Nisam mu to branio, premda bi mi bilo mnogo draže daje ostao ondje gdje je

Kad smo stigli do svoga prijašnjeg promatrališta, nismo višenikoga vidjeli. Vatre su još gorjele, ali su samo još osvjetljivalepustu krajinu koja je grozno zaudarala po lešinama. Posvuda je bilojoš brojnih ostataka lijesova i tijela koja nisu bila bačena u vatru.Kako smo mogli naslutiti po hicima, cio je prizor bio naglo prekinut.Tko je sad smetao te ljude i zašto ih je smetao?

Bilo kako bilo smatrao sam sigurnim da je tih tridesetlešinara otišlo do onoga mjesta u ruševinama gdje se premaizvještaju našega bembaše iz Bagdada nalazio ulaz u skriveneprostorije u kojima je bio sasužnjen. Ne samo da ne bi imalo svrheda sad pođemo za njima onamo, već bi bilo i opasno, budući da ćeoni — bez obzira na to jesu li sami ispalili te hice ili ih je ispalionetko drugi — svakako biti oprezni pa bismo im lako mogli pasti uruke. Zbog toga sam smatrao potrebnim da na brzu rukupregledamo mjesto gdje smo se nalazili, a sve ostalo da odgodimodok ne svane. Zbog sigurnosti ja sam se najprije odšuljao oko togamjesta u krugu i uvjerio se da se osim nas dvojice nitko ne nalazi ublizini.

Kad je to bilo obavljeno, mogli smo i mi prići k vatrama.Učinili smo to, premda je smrad bio još tako žestok da bi naszapravo morao otjerati što dalje. Moje osjetilo njuha bilo je u toku

mojih putovanja često teško povrijeđeno, ali nikada tako strašnokao danas. Mjesto oko vatre smo samo zbog toga pretražili da pomogućnosti doznamo što se nalazilo u tajanstvenim svežnjevima.Nismo tražili bez uspjeha. Dva su svežnja morala biti oštećena ili suse razmotala, jer smo na dva mjesta na tlu našli dio njihovogasadržaja. Bio je to šafran u nitima i u prašku. Ugledavši to, sjetiosam se bembašinih riječi: „Sad bi prema visini carine kojom seocarinjuje šafran morao biti najunosniji predmet krijumčarenja".Poznato je da je istočnjački, a pogotovu perzijski šafran,nepatvoren, najbolji među svim vrstama. Otkako sam ustanovio daga krijumčare preko granice čak u lijesovima s lešinama, pristajemna to da jela pripremljena sa šafranom okušam samo ako sampotpuno uvjerim da potječe od našeg zapadnjačkog crocusasativus. Upravo je Halef stavio sličnu primjedbu kad nas iznenaditopot konjskih kopita koji nam se brzo približavao. Činilo se kao danam prilazi mnogo konjanika u kasu.

Jesu li to možda bili krijumčari koji su se vratili na konjimada spale posljednje ostatke lešina?

— Eno ih, vraćaju se! — opomene me Hadži i uhvatime za ruku da me odvuče odavde. — Brzo! Moramo se sakriti!Najbolje je mjesto gore na onom zidu. Ja ću se prvi uspeti na njega!

Halef me ispusti i požuri prema nekoj ruševini visokoj poputmalene kuće iz čijeg je zida stršilo kamenje tako da se lako dalouspeti na njega. Bio bih doduše odabrao drugo skrovište, jer je ovobilo izloženo jarkom svjetlu vatre. Uostalom, kad je čovjek jednombio gore, nije ga nitko mogao ugledati, a budući da se Halef većpočeo uspinjati, nije ni meni preostalo ništa drugo nego da sepovedem za njegovim primjerom.

Spomenuti ostatak zida sastojao se većinom od pocaklenih

opeka, međusobno povezanih zemljinom smolom. Ta je smoladržala tisuće godina, pa zašto da joj se ne bismo mogli i danaspovjeriti? Na žalost je njezina pouzdanost bila mnogo manja negošto sam to mislio. Halef se već nalazio nekoliko metara iznadzemlje, a i ja sam upravo podigao nogu da se uspnem za njim, kadse izbočina u zidu preko koje se penjao, slomila i pala na mene. Bioje to komad težak nekoliko metričkih centi, pa me oborio na tlo iostao ležati na meni. Čuo sam prestrašeni Hadžijev krik. Hadži jepao zajedno s tim dijelom stijene. Nekoliko trenutaka osjećao samcio teret na svojim prsima, a onda izgubih svijest, premda mi glavanije bila povrijeđena.

Kad sam se opet osvijestio, bio sam doduše oslobođen odkamenog tereta, ali inače nisam bio slobodan, jer nisam mogaopomaknuti ni ruke ni noge. Kraj mene je ležao Halef jednakosvezan kao i ja. Oko nas sjedilo je dvadesetak asakera čiji je vođabio neki stari kol agasi. Bili su to konjanici, jer sam u blizini ugledaonjihove konje. Kraj njih su se nalazila dva čovjeka u građanskomodijelu, a kad sam ih ugledao, odmah sam znao na čemu sam. Bioje to naime handžija kojemu smo se svratili u Hileu, te onaj trećiBeduin čije su pratioce zbacili naši konji. Ti su prijazni ljudi sačuvaliprema nama takvu privrženost punu ljubavi da su došli za nama čakovamo, i to u vojničkoj pratnji. Iz toga se dalo zaključiti da su nasprijavili, a to me opet dovelo do zaključka da je Beduin kojega smosmatrali onesviještenim bio mrtav. Obojica su nas promatrala, i čimsam otvorio oči, handžija doviknu kol agasiju:

— Probudio se i otvorio oči. Sad je vrijeme da gapreslušamo!

Stari oficir nije ni trepnuo okom, i nije odgovorio ništa. Kadga je handžija ponovo pozvao, okrene lice prema njemu, odmjeri ga

začuđenim pogledom punim omalovažavanja i upita:— S kim ti to zapravo govoriš?— S tobom! — odvrati krčmar.— Sa mnom? To ne mogu vjerovati, jer kad bi to

zaista htio, morao bih ti dati bastonadu, jer mi ne iskazuješ onuuljudnost i ono poštovanje što ih imam pravo zahtijevati.

— Čemu su me onda poslali s vama, ako ne smijemgovoriti?

— Morao sam vas povesti sa sobom da od vassaznam jesu li ljudi koje ćemo uhvatiti zaista oni pravi. Tko ti jeuostalom rekao da ne smiješ govoriti? To ti nije zabranjeno. Smiješti govoriti, ali uljudno i po mogućnosti samo kada te nešto pitam. Tine spadaš k nama, jer nisi vojnik. Ja sam naprotiv oficir vladara svihpravovjernika, pa ako mi nešto želiš saopćiti, onda to smiješ učinitisamo u obliku najponiznije molbe.

Uto se brzo umiješa Beduin:— Ako moj prijatelj mora šutjeti, onda ću to glasnije

govoriti ja. Ja sam slobodan Ben Arab i ne moram slušati ni jednogavojnika. Zahtijevam da smjesta preslušaš ubojice moga druga kojije pri padu s konja slomio vrat! Svi smo mi svjedoci.

— A tko si ti i što si ti? — prezirno reče kol agasi.— Ja ću ti to reći: vi ste doduše tvrdili da ste Solaibi, ali stezapravo, kako se ispostavilo, Gasai, a pripadnici toga plemenapoznati su nam kao razbojnička klatež i kradljivci. Trebalo bi vaspovješati. I ti sad tvrdiš da ne moraš slušati vojnika, pa mi želišzapovijedati što da radim. Budeš li izgovorio još jednu jedinu riječ,a da pri tome ne pogneš glavu u dubokom poštovanju, odmah ću tipokazati tko ovdje zapovijeda.

— Alah! Ti nas nazivaš kradljivcima i klateži?

Odmah ću otići odavde!Okrenuo se kao da želi ustati, ali mu kol agasi zapovjedi:— Ostat ćeš ovdje. Vi ste mi predani da vas

povedem sa sobom. Ja sam dakle odgovoran za vas, pa vas moramdovesti natrag. U slučaju potrebe naša će vas tanad spriječiti danam pobjegnete. Sad više ni riječi prije nego što vas pozovem dagovorite. Mi smo padišahovi vojnici, čiji kismeti neka zasja u punomsvijetlu, i nismo čuvari carinika koje je Alah prokleo da seprehranjuju otpacima krijumčarenja. Ako smo danas prisiljeni dajednom stupimo u stope carinika, mi smo doduše morali poslušati,ali unatoč tome ostajemo ono što smo i bili.

— Nismo mi zatražili od vas da stupite u te stope.— Da ste to učinili, loše biste prošli. Budući da je

tako da su ljudi koje imamo uhvatiti, krijumčari, i budući da ih mimoramo predati, onda je to upravo tako kao da smo preuzelidužnosti carinika. Sad šuti, jer sam s tobom svršio.

Nije mi bilo jasno zašto se kol agasi tako vlada. Zar jezaista toliko držao do svoje vojničke časti da mu se današnja službačinila uvredom. Uostalom, njegovo me se mišljenje nije trebaloticati. Važniji mi je bio dokaz da ona tri Beduina nisu bili Solaibi,već Gasai, kako sam i naslutio. Iz toga se dalo zaključiti da su imoja ostala naslućivanja bila opravdana.

Činilo se da ona nezgoda sa srušenim opekama nije zamene ostala bez posljedica. Boljela su me prsa i teško sam disao.Kako je stajala stvar s Halefom? Ležao je tako mirno uza me dabih mogao pomisliti da spava, pa čak i da je i mrtav da mu oči nisubile otvorene i da se nisu neprekidno pomicale. Okrenuo sam glavuprema njemu i šapnuo:

— Jesi li ozlijeđen?

— Nisam — odgovori Hadži isto tako tiho.— Jesam li dugo bio onesviješten?— Otprilike deset minuta.— Zar nisi mogao pobjeći?— Pobjeći? Bez tebe, sidi? Nisam li ja tvoj prijatelj

koji s tobom mora sve dijeliti, trpjeti i podnositi?— Da si slobodan, mogao bi mi više koristiti nego

sada.— Vojnici su me napali isto tako brzo kao i tebe.

Morao bih se braniti, ali nisam htio, budući da to nije nikakav klatežnego su to sultanovi ratnici.

— To imaš zaista pravo. Je li te kol agasi ispitao?— Dosada nije sa mnom progovorio ni riječi. On nas

je tražio, i kad je ugledao vatre, poslao je dva izvidnika. Krijumčarišafrana pucali su na njih pa misli da smo to bili mi. Zaključio sam topo njegovim riječima.

— Možemo mu dokazati da to nismo bili mi.— Što misliš o našem položaju? Oni navodni Solaibi

bili su zaista Gasai. Jedan je slomio nogu, a drugi je čini se mrtav.— Ja se usprkos tome ne bojim, pa prema tome se

ni ti ne moraš bojati.— Bojati? Ne bih se bojao pa da je i cijelo pleme

Gasai slomilo sve svoje noge i vratove. Kako stoji stvar s tobom,sidi? Opeke koje su me povukle sa sobom i pale na tebe, bile suveoma teške.

— Malo me bole prsa, ali čini mi se da rebra nisuozlijeđena.

— Hvala Alahu! Da je to kamenje palo na mene,moja rebra sigurno ne bi odoljela, jer se sastav mojih lijepo

oblikovanih tjelesnih oblina odlikuje većom nježnošću nego tvojagrađa od čvrstih kostiju.

Halef je to izrekao glasnije nego što je to namjeravao. Zatoga je kol agasi čuo i doviknuo nam:

— Vi imate šutjeti! Zar ne znate da uhapšenici nesmiju razgovarati.

Iskoristio sam tu priliku da mu uljudno odgovorim :— Budi tako dobar, hrabri jizbašo, pa mi dopusti da

te zamolim da mi ispuniš jednu želju.Budući da sam ga oslovio kao kapetana, na njegovom se

licu pokaza zadovoljan osmijeh. Glas mu je zvučao prijazno kad meje pozvao:

— Da čujem što hoćeš!— Vidim na tebi da ne samo što si zaslužan oficir već

da raspolažeš i visokim prednostima pravednosti i blagosti srca. Mine znamo zašto ste nas uhvatili i svezali, pa te molimo da nam kaozapovjednik ove izvrsne čete saopćiš zbog kojih si razlogazapovjedio da nas uhvate?

Taj je čovjek možda cio ljudski vijek bio obični vojnik. Nijebio toliko oštrouman da shvati koja se namjera skrivala iza mojeguljudnog načina izražavanja, pa se zbog toga osjetio polaskanim iodgovorio mi otvoreno:

— Alah ti je dao dar govora obrazovanih ljudi. Zbogtoga tvoje riječi zvuče posve drukčije od izraza što sam ih maločasčuo iz ustiju tvojih tužitelja. Prava, je šteta da upravo ubojica ikrijumčar raspolaže darom takve lijepe govorljivosti.

— Dopusti mi, jizbašo, da te ne razumijem. Ti nassmatraš krijumčarima?

— Tako je! Jasno je dokazano da ste krijumčari. Mi

smo tačno pretražili mjesto na kojem smo vas uhvatili, pa smo vasonda doveli ovamo gdje ne smrdi toliko po lešinama kao ondje. Neznamo kako je s tim lešinama i s time što ste ih potajice spalili, alismo pronašli šafran što ste ga prosuli po zemlji. On nam je odao daste vi krijumčari.

— Veoma mi je žao što su okolnosti pomutile bistreoči inače tako oštroumnog čovjeka kao što si ti. Krijumčari okojima ti govoriš uopće nas se ne tiču.

— Uopće vas se ne tiču? Onda je vjerojatno zabludai to što vas smatram ubojicama?

— Tako je! Neka mi tvoja dobrota oprosti, ako teupitam zašto imaš o nama takvo mišljenje koje nas vrijeđa?

— Reći ću ti, budući da me tako uljudno pitaš. Mismo se nalazili u blizini, naime prijeko na humku s malom, aliglasovitom mošejom u kojoj se nalaze kosti praoca Ibrahima. Utougledasmo nekoliko vatri, pa sam izaslao dva svoja čovjeka daizvide tko ih je zapalio. Oni su izvršili taj nalog, ali ste ih vi opazili,pa ste pucali na njih. Oni su čuli zvižduk tanadi iz vaših pušaka.Niste li dakle ubojice?

— Nismo! Znamo da je netko na njih pucao, jer smoi mi čuli dva pucnja. Ali ja sam već jednom bio tako slobodan datvojoj prijateljskoj sklonosti saopćim okolnost da se krijumčari kojisu pucali nas ništa ne tiču.

— Dopusti mi da sada ja ne mogu shvatiti ono što simi rekao. Ti tvrdiš da ne pripadaš njima, a ipak smo vas mi zateklikod njih.

— Budući da si Alahov ljubimac, jizbašo, on će tiodmah u tom pogledu prosvijetliti pamet. Budeš li tako dobar da semislima svoje duše vratiš malo unatrag, sjetit ćeš se da nas nisi

ugledao kod njih.Kad si ti stigao na mjesto smrada, njih već davno nije bilo,

jer su odmah otišli odande, pošto su pripucali na tvoja dvaizvidnika.

— Možeš li to dokazati?— Ja? Čovjek koji ima tako prodornu bistrinu duha

kao što je imaš ti, tačno zna da ne trebam ništa dokazivati. Stvojimdopuštenjem stvar leži tako da naši tužitelji moraju dokazati da smomi počinitelji.

— Bit ću dakle pravedan i saopćit ću ti da se čini dasi i ti Alahov ljubimac, jer tvoje riječi sadržavaju gotovo isto tolikooštroumnosti kao i moje. Priznajem da smo, kad smo stigli naspomenuto mjesto, ugledali samo vas dvojicu, ali na žalost u bijegu.Zašto to? Čija je stvar pravedna, ne mora bježati pred padišahovimljudima.

— Kad smo pojahali do Birs Nimruda, učinili smo tosamo u namjeri da pregledamo glasovite ruševine ovoga kraja. Pritome nas je stiglo veče, pa smo potražili mjesto na kojem bismomogli prenoćiti. Ugledali smo vatre i prišli im, ali nas je smradotjerao. Ipak smo primijetili tridesetak ljudi koji su otvarali lijesoveu kojima su se nalazile lešine i krijumčarska roba. Lijesove i lešinespalili su, a robu vadili iz njih i spremali na stranu. Uto začusmo dvahica, nakon čega su krijumčari brzo iščezli. Mi smo zatim prišli bliže,jer nas je radoznalost natjerala da pogledamo to mjesto. Dok smoto radili, začusmo vas gdje se približujete. Povjerovali, smo da se topribližuju krijumčari pa smo se htjeli što prije sakriti, jer smo mičestiti ljudi koji poštuju Alahove i padišabove zakone. Pri tome jemoj pratilac pao i mene je kamenje oborilo na tlo. Što se zatimzbilo, to ti znaš bolje od mene. Sad sve jasno stoji pred tvojim

oštrim očima, pa tvoja nepokolebljiva mudrost neće oklijevati da snas skine predbacivanja koja nas opterećuju.

— Tvoje su riječi neoborive kao šure u kuranu, ali ćuti iskreno priznati da se ne mogu pouzdati samo u njih, već damoram najprije pitati svoje izvidnike.

— Prije nego što to učiniš, neka mi tvoja dobrotadopusti još jednu primjedbu. Kad smo prišli vatrama nismo imaliuza se ni svoje konje ni svoje puške, jer smo ih ostavili nasigurnome mjestu. Tvoja dobro uvježbana sposobnost razmišljanjaneće sigurno oklijevati da potvrdi da se bez pušaka ne može pucati.Kako sam čuo, to nisu bili hici iz pištolja, već iz pušaka.

— Od tebe je bilo veoma razborito što se obraćašmojoj uvježbanoj sposobnosti razmišljanja. Ako niste sa sobomimali puške, onda su sigurno morali pucati neki drugi ljudi. Ipakneću krzmati da se raspitam o tom o čem sam govorio.

To je i učinio, pa mu izvidnici izjaviše da se oni doduše nisutoliko približili vatrama da bi uzmogli razabrati crte lica, ali da ipaknisu između krijumčara ugledali dva tako odjevena i tako čistačovjeka. Zatim se kol agasi ponovo okrene k nama rekavši:

— Ćuli ste da je izvještaj ispao u vašu korist. Akoželite tome nešto dodati, samo recite!

— Hvala ti! — odgovorih. — Upoznao sam već vrlomnogo i vrlo visokih padišahovih oficira iz Istambula, ali među njimanije bio nijedan koji bi te premašivao oštroumnošću,čovjekoljubivošću i pravednošću. Ako mi dopustiš, ja ću poslatiizvještaj hasretiju seraskerul, i u njemu te tako spomenuti da on svojpogled uperi u tebe.

— Hasretiju seraskeru, nesavladivome? — upita —upola veselo upola začuđeno. Oprosti što se čudim! Poznaš li ga?

Imaš li ti kod Babi humajuna takav utjecaj da zapovjednik ratnihposlova uopće može primiti tvoj izvještaj, a da i ne pitam hoće li gapročitati i hoće li se obazreti na njega?

Ovo je pitanje dovelo vodu na mlin moga maloga Halefa.Taj je mlin sve dotle stajao, pa Halef nije oklijevao da ga čestitopokrene. Tek što je kol agasi izgovorio svoje pitanje, kad Hadžiživo upadne, ne čekajući moj odgovor:

— Kako možeš izgovoriti te riječi u kojima sezapravo skriva uvreda za nas? Ti si hrabar i pametan čovjek, a ipaksi zaboravio da učiniš ono što si odmah na početku trebao učiniti,naime da nas upitaš tko smo mi. Ja sam šeik Hadedina od velikogplemena Samara. Zovem se Hadži Halef Omar Ben Hadži Abas IbnHadži Davud al Gosara. Ovaj moj drug čiji sam ja prijatelj izaštitnik zove se efendija Kara Ben Nemzi. On potječe iz Almanje,pa je sa mnom projahao sve predjele zapada i istoka, sjevera i juga,da bi izveo smiona i hrabra djela. Njegovi ga prijatelji vole, anjegovi ga se neprijatelji boje. Mi smo ubili lava, a crnu panteruuklonili sa svijeta. Pobijedili smo čitava plemena, a ni u jednoj borbinismo neprijatelju pokazali leđa. Moj efendija govori sve jezikesvijeta, pozna sve zvijezde na nebu po njihovim imenima i umije tireći kako se zovu sve životinje, biljke i kamenje. On je najglasovitijiratnik, najmudriji učenjak i najdivniji čovjek kojeg poznam.Njegove želje ispunjuju sultani, carevi, kraljevi i knezovi, jer ga svivole i poštuju, a kad njegov izvještaj o tebi stigne u Istambulseraskeru, on će efendijino pismo pritisnuti o čelo i svaku će riječtako poslušati kao da ga je napisala ruka vladara nad svimpravovjernicima. To što smo sada tvoji zarobljenici, ne mijenja ništana našoj slavi, jer samo okolnosti da se pod nama zdrobio zidmožemo pripisati da sada pred tobom ležimo ovako kako to nikako

ne dolikuje našem staležu. Ne, ne želim ni spomenuti vašegsandžakija u Hileu, ali kad paša u Bagdadu sazna da smo mi jošsamo jednu minutu bili svezani pošto smo ti rekli svoja imena, ondaće iz njegove kancelarije zapuhnuti vjetar za koji ti ozbiljnosavjetujem da ga odvrneš od sebe, jer si svojim izvrsnim svojstvimastekao sklonost naših srdaca. Sad znaš tko smo mi pa ćeš prematomu i postupiti.

Kol Agasi bio je odviše Istočnjak a da bi ga smetalaHalefova pretjerivanja. Vidio sam na njemu da je Halef pobudionamjeravani dojam. Izvještaj ministra rata i prijetnja s pašom uBagdadu dobro su djelovali. Neko je vrijeme zamišljeno gledaopreda se, a onda kao da je stvorio odluku, jer je uzdigao glavu iupitao me:

— Je li tako kako je rekao šeik Hadedina, efendijo?— Jeste — odgovorih bez oklijevanja.— Onda bih vrlo rado udovoljio pravednosti na koju

ste se pozvali, samo ako mi pružiš mogućnost da preuzmemodgovornost za to.

— Kako ti sebi zamišljaš tu mogućnost?— Možeš mi je dati tako da se legitimiraš.— To je vrlo lako. Odveži mi ruke pa ću ti pokazati

više putnica nego što ih trebaš da se opravdaš. U svom džepu imamjedan bujuruldu, jedan teskere pa čak i ferman s vladarevomtugrom.

— Alah! Zaista s tugrom? — začudi se, punpoštovanja.

— Dakako! — odgovorih mirno kao da je to neštoposve obično.

— Onda ostavi te visoke sultanove spise u džepu. Ja

ih i onako ne bih mogao sad pročitati kod nedovoljnog svjetla vatre.Upravo je tako kao da sam se i sam uvjerio o tome. Molim te da mijoš nešto savjetuješ! Padišahov potpis nalaže mi da vas oslobodim,ali je meni zapovjeđeno da vas odvedem u Hile. Smatraš li mogućimda ja istodobno udovoljim objema dužnostima?

— Smatram!— A kako to?— Ti ćeš nas osloboditi, a mi ćemo s tobom odjahati

u Hile.— Hoćete li to zaista učiniti?— Hoćemo, dajem ti riječ.— Primam je i molim te za dopuštenje da vas sam

odriješim. — Ugled sultanova potpisa bio je tako ispunjenpoštovanjem da nas nije smio dotaći obični vojnik. Nije bilo teškopogoditi zašto se odrekao toga da pročita papire. Sigurno ili barvjerojatno nije umio čitati, odnosno čitao je slabo, a osim togasvakako nije znao kako mora propisno postupiti s ispravom koja jesadržavala tugru. Handžija i Gasai se usprotiviše tome da nas kolagasi oslobodi. Kad nam je dakle sam skinuo spone, vlasnikkonačišta doviknu mu ljutito:

— Stoj! Ti nemaš pravo puštati krijumčare i ubojicena slobodu, a da na to nisi ovlašten. Ako to ipak učiniš, ja ću teprijaviti čim stignemo u makemil.

Stari mu je oficir htio odgovoriti, ali ga zadržah i obratih sesam handžiji:

— Ti nemaš tu ništa određivati, jer budem li ja htioneće makemi odlučiti o nama, nego ćeš ti biti optuženik. Zapravonisam htio s tobom govoriti, ali ću ti ipak u svojoj prevelikoj dobrotiuputiti nekoliko primjedbi: mi nismo krijumčari, i ja ću to dokazati.

Osim toga nismo mi pucali na vojnike. O tome nema nikakovesumnje, jer mi nemamo pušaka. Može se dakle sad raditi samo oona dva unesrećena Beduina. Tvrdim da su oni htjeli ukrasti naševrance, a ti si bio s njima u dogovoru. Da nismo pravodobno izašli udvorište, oni bi odjahali na vrancima, a mi više nikad ne bismovidjeli konje. Budući da smo pravodobno izašli, pa ih je naš dolazaku tome spriječio, oni su se gradili kao da žele samo iskušati pastuhe.Samo zbog nezaslužene uljudnosti i da ne bismo s njima došli usukob, mi smo im dopustili da uzjašu.

— Ali niste im rekli kako je to opasno! — upadne mihandžija u riječ.

— Uvijek je opasno kad te konj zbaci. Uostalom, mismo ih opomenuli. Šeik Hadedina ih je pozvao da ne bace krivnjuna njega ako slome vratove, a dobio je kao odgovor da oni samiumiju čuvati svoje vratove.

— Ali šeik je konjima doviknuo riječ „litat", na što suoni zbacili jahače koji su se unesrećili.

— Možeš li to dokazati?— Mogu! — uvjeravao je on — mogu se na to

zakleti!— Da je to šeik doviknuo konjima?— Jeste!— Mi naprotiv tvrdimo da tu riječ nije doviknuo

konjima već jahačima. Opazio je da je stvar za njih postala odvišeopasna, pa ih je svojim poklikom pozvao da sjašu. Nisu gaposlušali, pa su ih konji zbacili. Možeš li se možda zakleti da on nijedoviknuo jahačima već baš konjima?

Zapanjeno me je pogledao i zašutio, toliko ga je iznenadilomoje neočekivano tumačenje.

— Ti dakle vidiš — nastavih — da smo mi u punompravu i da nepravda stoji samo na vašoj strani. Nesreća seuostalom dogodila u tvom dvorištu, pa sam uvjeren da će makemisamo tebe zbog toga pozvati na odgovornost. Sad poznaš mojemišljenje, pa ako se usudiš da nam rekneš ma i još jednu jedinuriječ, ja ću ti odgovoriti tako da to temeljito osjetiš.

Handžija se razljuti zbog toga što je podlegao u toj prepirci,ali se zbog moje prijetnje ne usudi odgovoriti, već poluglasnoprokle. Njegov drug, Beduin, nije mogao obuzdati srdžbu. Ljutitome napade:

— Ti se gradiš kao da si sam sultan! Nemoj sebiumišljati da te se bojim ili da se bojim onoga što ćeš reći umakemiju. Ti nas namjeravaš nazvati konjokradicama, pa tepozivam da nam dokažeš da smo htjeli ukrasti vaše konje!

— Ti nemaš prava ovdje ništa zahtijevati! —odgovorih mu. — Bude li potrebno pružiti dokaz, ja ću ga većpružiti na sudu.

— Onda nemam više s tobom i sa svim ovim nikakvaposla. Vidjet ćemo se u makemiju!

Ta je prijetnja imala pokriti njegov uzmak. Bio sam uvjerenda je uvidio kako je njegova stvar izgubljena i da se više nije želiopokazati. Kad je ustao, skoči i handžija na noge.

— I ja ću s tobom. Nemam nikakva posla ondjegdje se na slobodu puštaju krijumčari ili ubojice, a čestiti se ljudivrijeđaju. Ostajem kod onoga što smo rekli i što ja ponavljam:vidjet ćemo se opet u makemiju!

Kad su nas vojnici uhvatili, nisu nam oduzeli ništa od našeimovine. Zato sam sad mogao posegnuti u pojas i izvući revolver.Upravio sam ga u njih dvojicu i zaprijetio se:

— Sad stvar stoji posve drukčije nego prije. Prijesmo mi bili uhvaćeni, a sad ćete to biti vi! Htjeli biste otići, a imate irazloga, no nama je do toga da ostanete kraj nas, pa ćemo sepobrinuti za to da ne uzmognete otići bez našeg pristanka.

Zatim se okrenuh kol agasiju i nastavih:— U ime tugre koju nosim uza se i koju mora slušati

svaki službenik i podanik padišaha, pozivam te da ta dva čovjekasvežeš onako kao što smo mi maločas bili vezani. Očekujem da ćešmi smjesta ispuniti tu želju!

Stari oficir dao je odmah takav nalog, pa su ta dva čovjekakoja su bila uzrokom našega sužanjstva sputana isto tako kao štosmo maločas bili svezani mi. Tugra čini prava čudesa. To jesultanovo ime, napisano u isprepletenim slovima u obliku arabeske, ito posebnim pismom koje se naziva divani. Mnogi učenjaci smatrajuda tugra vuče podrijetlo od sultana Murada I, koji je nekoć nekuispravu ovjerovio otiskom svoga dlana. Drugi to opet pripovijedajuza sultana Orhana. Najbolji poznavaoci tvrde međutim da tugrapotječe od sultana Muhameda II, osvajača Carigrada. On je godine1453. osvojio taj grad i time uništio Istočno rimsko carstvo. Kad je,ujahavši u Carigrad, stigao do crkve sv. Sofije, umočio je, budućida nije znao pisati, ruku u tintu i pritisnuo je na crkvena vrata u znakda time zaposjeda tu crkvu. To je bila prva tugra. Riječ vuče svojkorijen iz staroturske riječi turgai, što znači isto toliko kao „nekaostane" ili „neka bude zauvijek!"

Istina, tugra je prilično slična otvorenom dlanu. Ona se kujei na turskom metalnom novcu, pa zamjenjuje vladarev lik, a smještase i iznad ulaza u palače i javne zgrade, kao što su mošeje, zaklade,kasarne i škole, što ih je sultan podigao. Na isprave stavlja se tugrau zlatu ili u crvenoj i crnoj boji, a izvode je posebni službenici koji

se zovu nišandži. Vrlo se rijetko događa da se sultan udostojivlastoručno potpisati neku ispravu koju mu predlože. To se događasamo ako se ta isprava odnosi na nekog čovjeka koji uživa velikusultanovu milost, ili ako pri tom igraju ulogu okolnosti koje umijeiskoristiti samo pravi poznavalac prilika na dvoru. Kadšto neki nižičinovnik putem koji je samo njemu lično otvoren postiže više negošto može postići šeik-ul-islam ili veliki vezir.

Budući da je čovjek koji je meni pomogao nedavno umro,smijem i ja sada reći da sam svoje turske papire uvijek dobivaoputem podređenog službenika čiji bi položaj kod nas na Zapadu biojedan od najnižih. To je bio moj prijatelj, Mustafa Muharem-agakoji je pedeset godina bio kapidži Visoke porte. Da, vratar! To jezaista niski čin, ali utjecaj toga isto tako čestitoga kao i korjenitogkapidže dopirao je do najtajnijih dvorana seraja. Kapidži je uživaogotovo besprimjernu naklonost, pa je vrijedio gotovo sveti običajda se udovolji njegovoj skromnoj želji, koju je uvijek umio iznijetina poseban način.

Za njegove dugogodišnje službe koja je u tom pogleduzaista bila jedinstvena došlo je na Visoku portu cijelo mnoštvovelikih, glasovitih i utjecajnih ljudi, ali su svi opet iščezli. MustafaMuharem-aga ostao je naprotiv na svom položaju sve dok ga nijeopozvala smrt. Kadšto je upravo o njemu ovisilo hoće li netkodobiti zamoljenu audijenciju ili neće. Bilo je dovoljno da on dadekratki, mali mig, pa je posjetilac bio primljen, ili bi se pak moraoodreći svoje želje, pa čak i kada je inače bio istaknuta ličnost. Imaosam prilike da steknem sklonost toga kapidže, pa mi ju je on dosvoje smrti vjerno sačuvao. Nikad je nisam zlorabio, nikad munisam dodijavao kojekakvim željama, i upravo sam zato uvijekimao isprave s vlastoručnom tugrom velikog gospodara. Nije mi ni

padalo na um da ga upitam kako je dolazio do ličnog potpisasultanovog, a kad je jednom u mojim očima pročitao to pitanje,osmjehnuo se i rekao: „Hidmet etmeje oiren-mejen efendilik dahietmes" - tko ne umije biti sluga ne umije biti ni gospodar. Ne moramsigurno posebno istaći da isprava s vlastoručnom sultanovomtugrom uvijek polučuje posve drugi dojam od obične isprave,ispostavljene u jasi odasi. Primjer je zato i ono silno poštovanjekoju je samo spominjanje tugre pobudilo u kol agasiju.

Handžija je bio toliko pametan da ostane miran dok su gavezali, ali Beduin je psovao zbog toga nezasluženoga i nedostojnogpostupka sa slobodnim čovjekom. Oficir bi ga sigurno također bioušutkao, ali ga je Halef pretekao. On nije mogao mirno slušati takveriječi, pa je izvukao bič iz pojasa, prišao Beduinu i zaprijetio mu se:

— Kako se ti nazivaš? Slobodnim čovjekom? Nevidiš li da si svezan? Je li svezani čovjek slobodan? Gdje ti jerazbor? Vjerojatno ga nisi nikada ni imao, jer da je ma i najmanjitrag razbora u tvojoj glavi, ti bi se sad čuvao da otvoriš vrata svojihneopranih ustiju. Vi ste nam rekli da ste Solaibi, a sad se ispostavljada pripadate plemenu Gasai. Zašto ste nas prevarili? Pošteni BenArab neće nikad zatajiti svoje pleme. Ja bih radije umro nego daporeknem da pripadam Hadedinima. A sad bi se ta usta koja sunam lagala htjela pretvoriti u veliku gubicu da nas progutaju. Zatvoriih i ostavi ih zatvorena, jer ću ti inače ovim korbačem ucrtati svojprezir preko lica da bi te svatko dokle god živiš odmah prepoznaokao ništariju što i jesi u mojim očima!

Beduin je zašutio. Halefova ga je prijetnja zastrašila.Pošto su se prilike koje su se u prvi čas činile tako

opasnima zasada riješile na za nas zadovoljavajući način, sad seradilo još o tome kako ćemo se vratiti u grad. Upitao sam to kol

agasija, a on mi odvrati:— Ako ti je pravo, efendijo, mogli bismo odmah

krenuti. Ne moramo čekati dok svane, jer mi poznamo put.— Milije bi mi bilo da počekamo, i to zbog

krijumčara.— Krijumčari me se ništa ne tiču. Već si čuo da je za

starog vojnika uvreda da njuška za krijumčarima.— To sam čuo, pa i ne mislim da bi ti morao trčati za

ljudima zbog toga, jer nisu platili carine. To bi bila usluga koju bimeni iskazao.

— Kako to?— Ja bih htio pročitati njihove tragove što sada po

noći nije moguće.— Zašto njihove tragove?— Da bi se mogla ustanoviti naša nekrivnja.— Alah! Ti govoriš u zagonetkama! Kakva posla

imaju tragovi tih ljudi s vašom nedužnošću?— Radi se o tome da pokažemo kako ne pripadamo

krijumčarima. Mi tražimo naš trag, a onda i njihov. Budeš li ti, kojiraspolažeš potrebnom oštroumnošću, usporedio oba traga, moratćeš se uvjeriti da mi nemamo ništa zajedničko s njima, pa možešdakle u makemiju biti naš svjedok, za što ću ti ja biti veomazahvalan.

Iskreno rekavši, meni se manje radilo o tome da mi onsvjedoči, već mnogo više o tome da doznam vode li tragovikrijumčara do mjesta u koje sam ja sumnjao. Stari oficir zamišljenokimnu glavom i zapita:

— Hoćeš li ti u svom izvještaju seraskeru takođerspomenuti i moju oštroumnost?

— Svakako!— Onda ćemo ostati ovdje i počekati dok svane.

Možete li vi uostalom tako dugo ostaviti svoje konje bez nadzora?— Možemo. Oni su radži pak i radije će uginuti od

gladi nego da ostave svoje mjesto. Mi moramo ovdje ostati zbogtragova. Budete li vi po tami jahali po njima, sutra ih više nećemomoći razlikovati.

— Ta stvar s tragovima mi je nova. Uvijek sammislio da je jedan trag isti kao i drugi.

— U tome se varaš. Čitanje tragova je vrlo važno, alinije lako. Ono predstavlja pravu znanost kojoj se čovjek moratemeljito posvetiti.

— Zar se ljudi u tvojoj domovini bave tomznanošću?

— Ne bave! Ja sam je drugdje naučio,— Dopusti mi, efendijo, da izdam zapovijedi za noć.

Budući da tek ujutro kanimo odjahati u Hile, sada ćemo pokušatida spavamo.

Vjerojatno je kol agasi unatoč svemu onome što smogovorili još bio uvjeren da nas dvojica stojimo u nekoj vezi skrijumčarima. Odredio je dakle straže koje su imale paziti i nazarobljenike, pa se zavio u svoj ogrtač. Njegovi vojnici poveli su seza njegovim primjerom. Halef se također ispruži i upita me

— Misliš li, sidi, da je za nas važno da naizmjencečuvamo stražu?

— Ne mislim — odgovorio sam. — Stari kol agasije u tom pogledu pošten. Mi ćemo i bez naših pokrivača dobrospavati, jer danas nije hladno. Laku noć!

— I ja ti kažem laku noć, premda znam da neću naći

mira. Smrad tih lešina još je tako duboko u mom nosu da bi predamnom danas pobjegla i smrt, pa kako ne bi pobjegao san. Neka jezato tvoj san što čvršći.

Njegova se želja ispunila. Spavao sam vrlo dobro i takodugo dok me Hadži nije probudio. Uvjeravao me da nije sklopio nioka, jer ga je uzbuđenje njegovoga nosa mučilo sve do togatrenutka. Vojnici su pojeli svoj jednostavni zajutrak, a zatim pošlizajedno s nama onamo gdje su stajali naši vranci. Oni naspozdraviše radosnim rzanjem. Čeznuli su za nama, ali ipak nisupokušali da se otrgnu. Kad smo ih poveli niz sipinu i kad ih jeugledao kol agasi, viknu udivljeno:

— Da, to su zaista radži pak! Takvi nema nibagdadski paša, pa vrlo dobro razumijem da se netko možepolakomiti za njima. Takvi konji predstavljaju za kradljivceiskušenje kojem ne mogu odoljeti. Vi mora da ste zaista bogatiljudi. Pripazite da vam ipak ne bi jednom potajice oteli konje!

Sad smo se morali pozabaviti tragovima. Kako sam većrekao, htio sam vidjeti kamo su krijumčari sinoć odnijeli šafran.Gotovo su čitavu noć proveli ovdje, a onda su se tik prije nego štoje svanulo vratili do kanala, jer sam njihove keleke ugledao vani navodi. Veslali su prema sjeveru, odakle su sinoć i došli. To samopazio, ali nisam o tome ništa spomenuo kol agasiju. Skriveno samnamignuo Halefu i upozorio ga na njih.

Najprije sam oficira odveo do tragova što smo ih mi sinoćostavili došavši ovamo, a zatim sam ga doveo do tragovakrijumčara koji su vodili od kanala. Ti su tragovi bili duboko utisnutiu zemlju, jer su ljudi prenosili teške terete. Vrativši se opet na našetragove, i pošavši po njima do dogorjelih vatri, objasnio sam kolagasiju sve što nije sam uspio pronaći, pa sam osobito naglasio

okolnost da se naš trag tek ovdje gdje smo bili uhvaćeni sastajao stragom krijumčara, pa da dakle nismo s njima mogli imati nikakvadodira.

— Sve ja to posve lako shvaćam, efendijo — rečeon. — Budi uvjeren da ti vjerujem svaku riječ. Dokazao si mi daniste poznavali te krijumčare te da niste imali ni pojma da će se oniovdje nalaziti. Ako želiš, izjavit ću to i u makemiju.

— Molim te da to učiniš.— Ne trebaš me moliti, već to zahtijevaj od mene,

jer kaniš poslati izvještaj seraskeru. Da sam prije i sumnjao u to daimaš utjecaja na njega, svake bi moje sumnje nestalo, čim sam tevidio kako sjediš na konju. Tko ima takvoga vranca, i tko jaši kaošto ti jašiš, taj može zaista i sam biti serasker.

Umalo da se nisam glasno nasmijao toj hvali, ali sam se ipaksvladao.

Sad smo pošli tragovima krijumčara koji su od vatre vodiliprema jugu sve dok nisu iz ruševina izašli nadesno u otvorenupustinju. Neupućenom čovjeku bi se moglo učiniti kao da su oninamjerice pošli tako u luku, ali sam jasno opazio da su se ondjegdje je njihov trag skretao od zidina bili zaustavili. Uspeli su sedakle gore, na mjesto o kojem je govorio Dozorca. Onamo goreprenijeli su svoju krijumčarenu robu, a zatim su dolje nastavili put uotvorenu pustinju. Taj je zaobilazni put bio potreban, jer bi se inačenamjerili na vojnike čije su vatre vidjeli gdje gore. O svemu tomenisam ništa rekao oficiru. Na tom smo se mjestu okrenuli, vratili sepo svom tragu, a onda pojahali prema gradu, udaljenom jedvadvadesetak kilometara.

Handžija i Gasai koji su se bili priključili vojnicima daprisustvuju našem hapšenju nisu slutili da će na povratku u grad

sami biti uhapšenici. Sad više nisu bili vezani, ali su njihove konjevodili za uzde vojnici, a za njima je jahao Halef da bi ih držao naoku. Ja sam jahao uz kol agasija na čelu povorke.

Sad sam doznao i zašto taj oficir nije htio povjerovati dasmo ovamo došli samo da pogledamo toranj. Pošto smo naimedosta dugo nijemo jahali jedan kraj drugoga, upita me bojažljivo:

— Je li zaista istina, efendijo, da si ti Evropljanin?— Istina je!— Ima li kod Evropljana krijumčara?— Na žalost ima!— Rekao si na žalost! Čini se dakle da krijumčarenje

smatraš grijehom?— Sve što neki zakon zabranjuje to je s gledišta toga

zakona grijeh.— Ali kako ja kao Turčin moram na primjer da za

šafran koji je u Perziji mnogo jeftiniji nego kod nas plaćam ovdjetoliko više samo što je padišahu palo na um da tu mirodiju ocarini?

— Budući da ja nisam padišah, molim te da topitanje ne postavljaš meni, već njemu.

— Ti mi pokušavaš izbjeći. Reci mi iskreno da limogu postojati Evropljani koji bi se krijumčarenjem bavili i u drugimzemljama, a ne samo u svojoj domovini?

— To bi lako moglo biti.— Onda misao na koju sam nadošao ipak nije bila

posve glupa.— Koja misao?— Smatrao sam te vođom krijumčara, pa sam

pomislio da smo te samo mi spriječili da odeš zajedno s njima, jersmo te uhvatili.

— Nadam se da sada drukčije misliš?— Posve drukčije. Uostalom, ne spadam među ona

carinarska pseta kojima progone krijumčare, pa ti ne bih naudio nida si zaista krijumčar. Htio sam ti to reći da uvidiš da sam ja samovojnik i ništa drugo.

Vrlo sam ga dobro razumio. Naime još nije bio potpunouvjeren da nemam baš nikakve veze s krijumčarima, pa bi u slučajupotrebe za dobar bakšiš o tome u Hileu potpuno šutio. To je bioskriveni smisao njegovih riječi, ali se na sreću nisam trebao upuštatiu to. U njegovu izjavu pred makemijem bio sam siguran i beznapojnice, jer sam ga zadobio kao prijatelja time što se nadao daću o njemu dati dobar izvještaj. Uostalom, moram spomenuti da muu tom pogledu nisam nipošto lagao. Zaista sam namjeravao učinitinešto za njega, pa i onda budem li priliku za to morao i silomiznuditi. Istina, to se baš i nije moralo provesti izvještajemupravljenom seraskeru. Možda sam više mogao postići kodnjegovog neposrednog pretpostavljenog nego kod toga visokoggospodina koji nije nimalo mario za nekog kol agasija u dalekomHileu. Lako se dalo zamisliti da toga čovjeka ne bih malomnapojnicom učinio svojim smrtnim neprijateljem, pogotovu kad seuzmu u obzir njegovi bijedni prihodi. Prihodi kol agasija iznosili su— ako su mu uopće bili isplaćivani — u ono vrijeme u Hileu okoosamdeset pfeniga na dan, i od toga je morao pokrivati sve svojeizdatke.

Naš daljnji razgovor, sve dok nismo stigli u grad, odnosiose na nevažne predmete, no on je ipak svojim držanjem i vladanjemprema meni pokazao da smo na njega pobudili željeni dojam. Činilose da ga nimalo ne smeta što sam Evropljanin. To nije više uopće nispomenuo.

PRED SUDOM U Hileu smo najprije odjahali do mensila, i stali pred njim.— Ja sam vas prema nalogu što sam ga dobio doveo

opet natrag - reče kol agasi handžiji. Možete dakle otići u svojukuću, ali ću postaviti stražu pred vrata koja vam neće dopustiti daizađete iz kuće sve dok vas ne odvedu pred makemi gdje možeteiznijeti svoju optužbu i dokazati da je istinita. Upozoravam vas da sejoš morate smatrati kao uhapšenici. Nemojte dakle ni pokušati dabez dopuštenja odete odavde!

Oni su bili uhapšeni, a mi slobodni! To ih je silno ljutilo, alisu postali već toliko mudri da nisu uopće ništa rekli. Ostavili smojednog stražara, a zatim odjahali dalje prema takozvanomsandžakijevom makam-i-ikametu.

Ondje nas je kol agasi pozvao da sjašemo. Nismo trebalibiti osobito oštroumni da pogodimo koji je uzrok tom pozivu i danam postane jasan naš sadanji položaj. Ipak nisam htio da naševladanje podesim ovdašnjim prilikama, već sam želio činiti samoono što hoću. Zato sam upitao kol agasija, ostavši mirno u sedlu:

— Zašto da sjašemo?— Jer čovjek ne ostaje u sedlu, ako ne jaše dalje.— Hm! Kod nas se kadšto zbiva da se doduše

zaustavimo, ali ipak ne sjašemo.— Ja vas moram izručiti.— To možeš i dok sjedimo u sedlu.— Ali, efendijo, vi se nikako ne možete s konjima

zavući u zatvor.— Treba dakle da pođemo u zatvor?

— Dakako! Ta vi ste uhapšeni!— Ja to nimalo ne osjećam.— Zato jer niste vezani? Ja sam vas uhapsio i doveo

vas bez spona ovamo samo zato, jer ste mi obećali da ćetedobrovoljno poći sa mnom. Sad vas moram staviti u zatvor.

— Ti? Mislio sam da si ti oficir da nisi obični sindadžikoji se brine za zločince.

— Mašalah! Ne bih nikom preporučio da me smatratakvim klipanom! Ja sam oficir vladara svih vjernika, ali nisamtamničar!

— Onda se razljuti sam na sebe, jer si maločas rekaoda želiš vršiti dužnosti takvoga klipana. Na žalost ću i to moratizapisati u svoj izvještaj upravljen seraskeru.

— Alah! To možeš mirno ispustiti, jer ja to nećuučiniti ako mi ispuniš slijedeću molbu: sad ću otići sandžakiju da mujavim da sam vas doveo. Dok to ne obavim, vi nećete pokušati daizađete iz dvorišta. Ništa me se ne tiče što će se zatim dogoditi.Jeste li sporazumni?

— Jesmo, ako mi odgovoriš na nekoliko pitanja.— Na koja?— Kako se zoveš?— Amud Mahuli.— Moram znati kako se zoveš, jer želim tvoje ime

spomenuti U izvještaju, a ne znam hoću li opet imati prilike dagovorim s tobom. Ti poznaš okolinu ove zgrade?

— Poznam.— U kojem dijelu stanuje sandžaki?— Ravno pred tobom. Ondje se nalaze i sobe

njegovih mamurina.

— A gdje je zatvor?— Prizemno desno, ondje gdje vidiš male rupe u

zidu.— Hvala lijepa! To nije stan za nas. Tamo je prijeko

dvorište ograđeno zidom. Što se nalazi iza njega?— Otvorena ulica.— Kako je široka?— Na tom mjestu može petero ili četvero ljudi

prolaziti jedan kraj drugoga. Zašto me to pitaš?— Jer smo mi doduše dobri jahači, ali se iz obične

opreznosti ipak unaprijed raspitujemo kad stavljamo na kockusvoje vratove.

— Vratove? Ne razumijem te.— To nije ni potrebno. A sad čuj što ću ti reći: mi

ćemo te tačno deset minuta čekati. To je dovoljno vremena daobavijestiš sandžakija. Ako se dotle ne vratiš, odjahat ćemo.

— Mogu li se pouzdati u tvoje obećanje?— Ja nikada ne kršim riječ.— Onda ću otići, jer imam povjerenje u tebe. Ne

trebate čekati deset minuta, jer ću se već i prije vratiti.Otišao je, a ja sam se morao nasmiješiti što je zatražio moju

riječ. Ta njegovi su ljudi još bili ovdje. Zašto ih nije pozvao da nasčuvaju i da spriječe svaki naš pokušaj bijega? Zar je njima vjerovaomanje nego što je vjerovao mojem obećanju? Činilo se da je dojamšto sam ga na njega pobudio bio povoljniji nego što sam mislio.Nije vjerovao da bismo dopustili vojnicima da nas zadrže, premdasu oni brojčano bili u premoći. U tom je pogledu imao pravo!

Zgrada je bila, kao i sve ostale kuće toga grada, sagrađenaod opeke izvađene iz ruševine Babilona. Izgledala je prljava i

ruševna. Dvorište nije bilo veliko, ali nam je pružilo dovoljno mjestaza sve pokrete koji će se kasnije možda pokazati potrebnim. Zid okojem sam govorio bio je visok poput čovjeka, ali su na nekimmjestima gornji slojevi opeke bili pali, pa mi se nije činilo da bi biloodviše smiono da na jednom od tih mjesta preskočimo na našimkonjima preko zida. Zato sam ga upitao što leži iza zida.

Zapravo bih se morao bojati. Evropljanin, uhapšen u Hileu,u središtu šiitske netrpeljivosti, obijeđen zbog ubojstva jednogčovjeka i ranjavanja drugoga, a možda i zbog krijumčarenja — biloje dovoljno razloga da čovjek bude zabrinut. Ipak sam posve mirnoočekivao ono što je imalo doći, a kad sam pogledao Halefa, i on senasmiješi s puno pouzdanja.

— Imaš li već kakav plan, sidi?— Nemam — odgovorio sam mu, služeći se

mogrebničkim narječjem da ga vojnici ne bi razumjeli. — Da bihmogao imati plan, morao bih znati što će se sad dogoditi, a budućida to ne znam, ne možemo učiniti ništa drugo nego da mirnopočekamo.

— Ipak mi možeš reći kako ćemo se općenitovladati?

— Mogu! Neću poricati da sam Zapadnjak, a ovdjeponajmanje. Ti se ravnaj samo premi meni i učini onako kao što jačinim. Očekujem da ćemo preskočiti zid. Ulica s druge strane niješiroka. Da ne bi udario u protivni zid, moraš se zaletjeti koso, i tozdesna na lijevo, tako da nakon skoka gledaš prema sjeveru.Moraš pripaziti da se ni načas ne raziđemo i da se možda ne bimorao okrenuti.

— Misliš dakle da nećemo uopće morati dasjašemo?

— Vjerojatno ćemo ipak morati sići sa sedla. Uzgradu nećemo nikako ući, a od naših konja se ni načas ne možemoodijeliti, nego ćemo uzde zadržati u rukama.

— Ali mi smo optuženi, a oni će htjeti da naspreslušaju, pa ne možemo s konjima u zgradu. Ah, ti uopće i neželiš ući u makemu?

— Ne želim. Tko nas kani preslušati, mora izaći knama u dvorište.

— Mora izaći, mora! Htio ili ne htio! O dragi sidi,koliko se radujem! To je najzad opet takav slučaj, takva prilika ukojoj ćemo pokazati da smo navikli da činimo samo što želimo.Vanredno sam radoznao što će se ovdje sve desiti. Možda ćemomorati čak upotrijebiti i oružje?

— Moramo biti spremni i na to, premda ne bih toželio. Nitko nas ne smije dirnuti, jer ako to dopustimo, već smonapola izgubili igru. Ma kako mi bili snažni, ipak će nas svladati akonas premoć toliko stegne da ne budemo imali prostora za obranu.

Gledaj; tamo na vratima one brojne ljude. Ta se zgoda jučerpročula po gradu. Ljudi su doznali da smo uhapšeni, pa se sadskupljaju radoznalci da čuju što će se s nama dogoditi.

— To im možemo već sada reći: odjahat ćemo inasmijati se Hileu!

— Nemoj biti odviše siguran! Nije isključeno da ćese stvar odviti mnogo gore nego što mislimo. Gledaj, igra počinje.Oni već dolaze!

Ugledali smo kol agasija gdje izlazi iz vrata. Za njim je izišaoznatan broj osoba. Najprije je došao neki oficir u uniformi mir alajakoji je vjerojatno upravo bio kod sandžakija. Zatim izađoše sluge,koji su nosili stolicu i veći broj jastuka, a iza njih službenici

makemija, jedan od njih s velikom tintarnicom, perom i papirom. Toje svakako bio pisar, pa smo po tomu zaključili da će sepreslušavanje obaviti ovdje u dvorištu. Kako smo razabrali iz nekihkasnijih izjava, danas je bio dan javnoga suđenja, a budući da je našslučaj pobudio opću pažnju, sandžaki je odlučio da će se najprijezabaviti njime, da nas neće pustiti da dugo čamimo u istražnomzatvoru, ali da će nas zato strože kazniti. Pri optužbi kakva je bilapodignuta protiv nas mogao se pokazati u svom punom sjaju.

Gledalaca je bilo dovoljno. Iza službenika opazili smonekoliko ljudi dostojanstvena držanja, članove suda, kako samkasnije doznao. Zatim je došao on sam, vladar i gospodar Hilea isandžaka koji se pružao oko toga mjesta. Već na prvi pogled nanjemu se dalo razabrati da je Turčin staroga soja, od kojega ja kaoEvropljanin nisam mogao očekivati ni traga sklonosti ili poštede. Bioje malenoga stasa i uskogrud, ali zato mu je to veći bio turban nonije mi unatoč svom golemom opsegu uspio uliti nikakvopoštovanje. Njemu slijeva hodao je neki čovjek na koga se u prvičas nisam pravo obazreo.

Bio je odjeven u perzijsko ruho.Sve te osobe, osim kol agasija, pošle su kraj zgrade do

mjesta gdje je sa zida visio stari prilično otrcani komad platna, a sadsu ga sluge brzo napele. To je platno predstavljalo krov kojim sesud na javnim sjednicama zaštićivao od sunca.

Već spomenuta stolica postavljena je u sjenu platna, asandžaki sjede na nju kao na prijestolje. Njemu zdesna i slijevapolože sluge jastuke da bi istaknutim pravnim veličinama pružiliprilike da što mekše sjede podvinutih nogu. Ostali prisutni, umnomanje nadareni, smjestiše se kako su znali i umjeli. Čovjek odjevenu perzijsko ruho sjeo je neposredno kraj sandžakijeva stolca. Pošto

se makemi tako svrstao, prišlo je mnoštvo gledalaca da bi majdanel adil zatvorili u polukrugu.

Za to vrijeme je kol agasi prišao k nama. Lice mu je biloveoma ozbiljno, a i glas mu je ozbiljno zvučao.

— Prijavio sam vas, a budući da se makemi većskupio za današnju sjednicu, sandžaki je odlučio da će vam odmahodržati suđenje. S vama će postupati s najvećom strogošću pa nemožete očekivati nikakve obzire.

— Zna li on da sam ja Evropljanin? — upitah.— Zna! Rekao sam mu to. Također sam mu saopćio

tko ste vi.— A što je on kazao na to?— Rekao je da ga se ništa ne tiče tko ste vi. On ne

treba da zna ništa drugo nego da ima posla s krijumčarima iubojicama, a takve ljude ne smije štedjeti.

— Hvala ti na tom saopćenju! Kako vidiš mi smoodržali riječ i ostali smo ovdje. Tebi je dakle sad svejedno što ćemodalje poduzeti?

— Nije!— Ta maločas si tako rekao!— Nisam znao što će doći. Mir alaj mojega puka bio

je kod sandžakija. Zapovjedio mi je da sa svojim ljudimazaposjednem vrata kako ne biste mogli pobjeći. Moram gaposlušati, ali se nadam da se zbog toga nećeš ljutiti na mene,efendijo!

— Uživaš moju sklonost u istoj mjeri kao i prije.— A ako želite pobjeći, a ja vas u tome spriječim što

će onda biti s izvještajem o meni?— Napisat ću ga i poslati. Ako onemogućiš naš

bijeg, onda dvostruko zaslužuješ hvalu kojom ću pohvaliti.— Ali ako vas smaknu, nećeš moći napisati izvještaj!— U tom se pogledu ne brini! Prije nego što nas

sandžaki dade smaknuti, mi ćemo njega objesiti na prvo uže!— Kako se možeš šaliti s tako ozbiljnim stvarima?

Sad sjašite i dođite sa mnom. Treba da vas dovedem pred suce.Prije nego što sam uspio na to odgovoriti, Halef prigušeno

krikne od iznenađenja.— Što je? — upitah ga.— Pogledaj onoga čovjeka koji sad stoji kraj

Perzijanca i razgovara s njime! — šapnu.— Okrenuo je lice od mene.— Ali ja sam ga vidio!— Tko je to?— Safi!— Tko, tko? Zar onaj Safi, onaj sil koji nas je htio

predati u ruke Peder-i-baharatu?— I kojega si ti pomilovao, premda bih ja volio da je

okušao moj bič.— Ne varaš li se?— Ne varam! Eto, sad se okreće.Prepoznao sam ga. Da, to je zaista onaj čovjek iz

Mansurije. I on nas je svakako prepoznao. Što traži ovdje u Hileu?Zar je došao ovamo zbog kakvih silanskih poslova? Zašto jegovorio s Perzijancem? Pozna li ga? Onda sigurno i taj Perzijanacspada u tajno bratstvo. Je li mu izdajica rekao da smo to mi bičevaliPeder-i-baharata? Tko je taj Perzijanac? Kakvu svrhu ili kakav jerazlog imala njegova prisutnost? Je li on bio samo odjeven uperzijsko odijelo ili je moguće bio i perzijski podanik? Ako je tomu

bilo tako, onda nije imao pravo da sjedi u makemiju koji nam jeimao suditi.

Dok su mi se sad ta pitanja vrzla po glavi, kol agasi me jepozvao da sjašemo.

— Ostat ćemo na konjima! — odgovorih mu.— Pa nikako ne možete na konjima doći pred

makemi!— A zašto ne možemo?— To je zabranjeno.— Ne postoji zakon koji bi određivao da se čovjek

smije pred sudom pojaviti samo pješice!— Sve ako o tome i ne postoji zakon, ipak se tvoj

postupak protivi običajima!— Varaš se. To je kod mene tako stari običaj da ga

se nikad neću odreći. Svaki put kad izlazim pred sud, dolazimonamo samo na konju.

— I ja! — podupre me Halef. — Ja sam šeikHadedina, kod kojih se ubojica može osuditi na smrt samo akosjedi u sedlu.

— Vaši običaji ne vrijede u Hileu!— Onda je najzad vrijeme da ih mi uvedemo! —

veoma odlučno reče mali Hadži.— Ja ne mogu za to preuzeti odgovornost! Zamisli

što će me zadesiti kod mir alaja, pukovnika moje pukovnije ako vasdovedem na konjima.

— Mi to i ne tražimo od tebe. Možemo se mirnoodreći tvoje pratnje — odvratih. — Dođi, Halefe!

Ne mogu se sjetiti da sam ikad bio tako raspoložen kaotada. U meni je bilo nešto što mi uopće nije dopuštalo da taj

makemi shvatim ozbiljno. Činilo se da je Halef jednako dobroraspoložen. Čuvši što sam rekao, nasmije se široko i vedroodgovori:

— Ne bismo, li se odrekli preslušavanja i radijepojahali ravno među njih da se ta mudra gospoda razleti na svestrane?

— Gotovo bih i ja to poželio. Ipak mislim da je boljeda se odreknemo te ludosti. Time bismo sami sebe lišili užitka kojiće nam prirediti naša pobjeda u dvoboju riječima stim oštroumnimljudima zakona. Budimo dakle razboriti! Dođi! Naprijed!

— Da, naprijed, sidi! Razgovarat ćemo s njima takokako vjerojatno još nitko nije govorio u makemiju.

Slijedila je sudska rasprava koju ne bih smatrao mogućomda je nisam sam doživio. Poznavaoci turskih prilika iz onog vremenaneće se uostalom začuditi ako pročitaju te retke. Cijelo je zbivanjesamo zbog toga bilo neobično, što su oba optužena bili ljudi kojimacio taj visoki sud nije mogao uliti nikakva straha. Jedini razlog zabojazan mogao je ležati u okolnosti što smo se nalazili usrednetrpeljivog pučanstva, i što se polukrug gledalaca od minute dominute povećavao. Svi ti ljudi koji su ulazili kroz otvorena vrata bilisu naoružani, pa je bilo veliko pitanje hoće li makemi u slučajupotrebe imati dovoljnu moć da nas zaštiti pred nasilnostima i hoće liuopće htjeti da nas zaštiti. S druge strane poznavali smo dojam štoga neustrašivi nastup umije izazvati upravo u ljudi koji se tako lakouzbuđuju. Mi smo dakle napeto očekivali što će se dogoditi, alinipošto nismo to očekivali bojažljivo. Pojahali smo prema većspomenutom polukrugu koji se otvorio pred nama da nas propusti.Kol agasi je otišao prema vratima k svojim vojnicima koji su imalizadaću da spriječe naš bijeg. Pukotina u redovima gledalaca odmah

se za nama zatvorila.Predsjednik suda je sebi drugačije zamišljao naš dolazak

pred njegov makemi. Začuđeno nas pogleda i ljutito dreknu na nas:— Kako se smijete usuditi da se pred nama pojavite

na konjima i naoružani? Dolje s konja i odbacite oružje!— Smatram da je bolje da ostanemo na konjima —

odgovorih mu mirno.— Vama nije ovdje dopušteno nikakvo vaše

mišljenje. Vi imate samo slušati! — odvrati sandžaki istimzapovjednim glasom.

— Mi smo zaista poslušni i to upravo time štoostajemo u sedlima. Mi naime slušamo potrebu.

— Kakav je to izgovor! Ne razumijem te. Govorijasnije!

— Ako pravilno naslućujem, tebi su govorili o našimkonjima? — upitah.

— Jesu! Zbog tih ćemo vam nemani vjerojatno izrećismrtnu osudu.

— Mi možemo tu osudu mirno dočekati i u sedlima.Ako pak sjašemo, moglo bi se lako dogoditi nešto što bi dalogradiva za novu optužbu.

— Što misliš? Što bi se moglo dogoditi?— Kako vidiš, naši su ždrijepci radži pak. Oni su

kao svaki čistokrvni konj opasni, ako ih netko odvoji od njihovihgospodara. Kad bi vidjeli da nas vi silite da se odvojimo od njih,pošli bi ipak za nama i pri tome bi svakoga tko ih želi spriječitioborili udarcima kopita. Zato smo ih, da spriječimo nesreću, doveliovamo k vama.

— Ipak možete sjahati i konje držati za uzde. To

vam zapovijeda poštovanje što ste ga dužni iskazati makemiju. Predsucima nitko ne sjedi, već stoji. Zahtijevam da to učinite i vi.

Htio sam odbiti njegov zahtjev, ali me pretekne Halef,upitavši sandžakija:

— Možeš li preuzeti odgovornost za svoj zahtjev?Njegovo je lice pri tome pokazivalo onaj lukavi izraz koji se nanjemu zapažao uvijek kad bi gajio kakvu potajnu misao.

— Za ono što zapovijedam preuzimam i odgovornost— glasio je odgovor.

— Onda ćemo učiniti tako kako tražiš.Hadži skoči sa sedla., a ja se povedoh za njegovim

primjerom, jer sam pogodio što namjerava.Pustimo li uzde nadugačko, tako da naši konji imaju glave

slobodne, oni bi stajali mirno. Oduzmemo li im pak tu slobodu izgrabimo ih kratko ispod glave, oni će se odlučno braniti ipokušavati se na sve načine osloboditi. Sjahavši, Halef je namjernookrenuo svoga konja tako da se upravo iza njega nalazio Safi, sil izMansurije. On opomenu njega i njegovoga susjeda:

— Pomaknite se! Ovaj vranac ne trpi da mu senetko nalazi tako blizu!

Nikome nije palo na um da posluša taj poziv. Mali šeikzgrabi za uzde tik kraj Barkove gubice, a pastuh smjesta pokušaodbaciti glavu da se otrgne. Kad mu to nije uspjelo, žestoko se ritnustražnjim nogama i pogodi sila. Na sreću nije ga pogodio opasno,ali ipak tako da ga je udarcem oborio i da je sil pri tome sa sobompovukao još nekoliko ljudi. Moj Asil Ben Ri se vladao isto tako, jersam ga i ja uhvatio na kratko. Pogodio je čak dva čovjeka iodbacio ih daleko, i dok se zbog toga oko nas podigla velika buka,pustili smo naše vrance da poskakuju oko nas i da se neprekidno

ritaju sve dok polukrug gledalaca nije toliko uzmakao da kopita višenisu mogla nikoga pogoditi. Za to vrijeme su ozlijeđeni ljudiuklonjeni, a koliko god je gledalaca ostalo oko nas svi su namdovikivali kletve i proklinjanja.

Halef je međutim još glasnije zaurlao na sandžakija da ih jesve nad vikao:

— Evo ti posljedice! Sad snosi za njih odgovornost!Tko ne pozna konje, ne smije davati zapovijedi o čijem djelovanjune razumije ništa!

Na sandžakiju se vidjelo da je htio oštro odbiti tu uvredu, aliga pukovnik pokretom ruke smiri i dobaci mu nekoliko riječi kojezbog buke nismo razumjeli. Zatim nam sandžaki zapovjedi ono štosmo i namjeravali postići:

— Uzjašite opet! Zasad neka vam to budedopušteno. Kasnije ćemo već uspjeti da obuzdamo i vas i vašezvijeri.

— Uzjahat ćemo dakle — s visoka mu odvrati Halef— ali dopusti da te upozorimo da su jahači i konji obično jednidrugima slični. I mi se običavamo vladati samo prema svojoj volji.

Na žalost, a možda i na sreću, sandžaki se nije obazirao nanaše riječi jer je bio zabavljen time da izda svojim slugamazapovijedi kako da stišaju buku i da smire opće uzbuđenje. Oni seumiješaju među gledaoce pa im je uspjelo da ih umire.

Samo jedan od prisutnih kao da se nije mogao tako brzoobuzdati kao ostali. To je bio onaj čovjek odjeven u perzijskuodjeću s kojim je Safi maločas govorio. Safija su odnijeli malo daljepa je sad sjedio ondje jaučući i gladeći rukom onaj dio tijela gdje jebio pogođen. Perzijanac je stajao kraj njega, pokazivao rukom unas, mahao prijeteći rukama po zraku, pa je od svih ljudi on bio

posljednji koji je sjeo na svoje mjesto. Prije nego što je sjeo rekaoje tako glasno sandžakiju da je to svatko mogao čuti:

— Vidiš, pašo, da su tri osobe teško ozlijeđene. Tone smije proći bez kazne, jer tomu nisu krivi konji, nego su to jahačinamjerice učinili. Ondje sjedi Safi, vjeran padišahov podanik. On jemoj znanac i stoji pod mojom zaštitom. Nadam se da će udarackopitom koji ga je pogodio biti najstrože kažnjen. Samo ako se todogodi, moći ću te, kako ti želiš, pohvaliti svome gospodaru,kraljevskom silulahul čiji sam ja said.

Tek sada, dok je govorio, našao sam vremena da togačovjeka promotrim pažljivije nego prije. Nije bio visok, ali veomaplećat. Glas mu je zvučao zapovjedno, a uz to je nekako neobičnorežao. Obrazi i brada bili su mu obrijani, ali je zato nosio dugačkebrkove preko čije je lijeve polovine prolazila brazgotina crvenapoput vatre koja se pružala od čela do kuta usana. Očna dupljapreko koje je brazgotina prolazila bila je prazna. Udarac čiji je tragbila ta brazgotina stajao ga je lijevoga oka. Opazio sam da jegovoreći često podizao ruku da bi pogladio brkove i prevukao ihpreko brazgotine.

Svatko će mi lako povjerovati da sam se iznenadio. Upravotako kako je izgledao taj čovjek kraj sandžakija, opisao nam jeDozorca Sefira. Njegova je pojava bila tako izrazita da nije moglobiti nikakve sumnje. On je našega starog gostoprimca i njegovogdebelog Kepeka prisilio u Birs Nimrudu da prisegnu. Preda mnomje stajao Sefir, vođa krijumčara kojega sam toliko želio vidjeti.

Ipak nisam očekivao da ću ga naći kod padišahovognamjesnika. Zaista je bio smion ili bolje reći drzak da uđe u taj gradi u kuću u koju je zapravo spadao kao robijaš. Tko je toga čovjekaimao za neprijatelja ne bi mogao ustvrditi da ima posla s

protivnikom dostojnim prezira. Iz riječi said, kojom je sebe označio,dalo se zaključiti da je ustvrdio kako je on visoki službenikperzijskoga šaha. Vjerojatno je tvrdio da se po njegovom nalogunalazi ovdje. Mene se nije ticalo kakvu je posebnu svrhu pri tomeželio postići. Ona se vjerojatno odnosila na krijumčarenje, a to nijespadalo na mene. Ipak se iz Safijeve prisutnosti te iz okolnosti da jePerzijanac uzeo toga čovjeka pod svoju zaštitu dalo zaključiti da onpripada silanima. Sigurno je bio istaknuti član toga tajnoga društva,a sad kad sam to znao čvrsto sam odlučio da neću otići iz Hilea, ada ponovo ne posjetim Birs Nimrud i da se umjesto našeg bembašeobračunam s tim navodnim ili pravim Perzijancem. Upravo to što jebio tako smion čovjek, pred kojim si se morao dvostruko čuvati,budilo je u meni želju da se upustim u borbu s njime. Kad smo onos Poljakom sjedili na njegovom krovu i kad nam je staracpripovijedao svoje doživljaje, Halef mu je rekao: „Volio bih da nasSefir zatvori u Birs Nimrud", a zatim dodao: „Nikad se bez biča nebih spustio u Birs Nimrud". Sad mu se možda pružila prilika dadokaže kako je to ozbiljno mislio.

Uostalom nisam imao vremena da se u tom času dugobavim tim mislima, jer smo morali pripaziti na Perzijanca koji jenastavio svoje optužbe.

— Ta su dva čovjeka uopće veoma nasilni ljudi kojisu već davno zaslužili da ih na smrt izbičuju.

— Poznaš li ih? — upita namjesnik.— Poznam. Mogao bih ti vrlo mnogo o njima

pripovijedati, ali je potpuno dovoljno da te obavijestim o jednomnjihovom nedjelu. Oni su se na keleku spustili niz Tigris pa su noćunapali nekoliko mojih prijatelja koji su se iskrcali na obali i mirnospavali: Svezali su ih, opljačkali i zatim umalo što ih nisu ubili.

— Alah! Znaš li ti to sigurno?Znam. Postoji ovdje čak i svjedok koji se na to može

zakleti.— Tko je to?— Safi koji sjedi ondje. On je bio prisutan.— A gdje se to dogodilo?— Iznad Bagdada.— Onda se mjesto čina ne nalazi u mom području,

pa ja na žalost ne mogu o tome suditi.— To znam, ali sam uvjeren da se i to djelo može

danas uzeti u obzir kao razlog za pooštrenje kazne.— Ja ću se već pobrinuti za to da tim psima

onemogućim da počine ma kakvu daljnju štetu.— Onda te molim da uzmeš u obzir i okolnost da je

jedan od njih stranac. Drugi tvrdi da je šeik Hadedina. To jenajveća laž koja se uopće dade zamisliti. Dovoljno da ga samopogledaš, pa da ti odmah postane jasno tko je i što je. Tvrdim da jeon konjokradica kojega je njegovo pleme izbacilo. Kako bi inačeovakvi lopovi došli do takvih konja? Tko zna kakvoj su velikojgospodi ukradeni ti konji, jer samo veoma bogati i ugledni ljudimogu imati ovakvu čistu krv. Ako im oduzmeš vrance i izvršišpotrebnu istragu, ubrzo ćeš doznati komu zapravo pripadaju konji,pa ćeš, vrativši konje njihovom vlasniku, moći steći velike zasluge.

To je sandžakiju odmah bilo jasno pa mu brzo odgovori:— Potpuno se slažem s tvojim mišljenjem, pa ću

zapovjediti da te lopove sve dotle batinaju po tabanima dokpriznaju svoj čin i dok mi reknu gdje da potražim prave vlasnikekonja. Sad sjedi, jer im želim pokazati da će njihov zločinački životovdje na pravedan način završiti. — Neka dođe denekdžija sa

svojim ljudima!Na tu zapovijed udalji se jedan sluga i ubrzo se vrati s

denekdžijom. Denekdži, riječ koja bi se dala najlakše prevesti s„majstor batina" obavlja službu koja je veoma bolna za sve one kojimu padnu u šake. Iako mora obavljati i kojekakve druge dužnosti uvezi sa zemaljskom pravdom, ipak je njegova najmilija djelatnostusmjerena na one dijelove tijela koji su veoma osjetljivi, naime natabane, lako nikada nije postojao deinekdži koji bi imao prilike da smnogo Ijubavi ispita osjetljivost mojih tabana, ipak se mogu vrlodobro uživjeti u položaj onakva siromaha kojega je zadesila zla kobda mora sam podnijeti ovakvo istočnjačko izvršenje kazne. Nijedakle čudo da gospodin deinekdžija uživa posvuda na Istoku ugledi da ga se svi silno boje.

Ovaj je došao držeći se dostojanstveno, i noseći ispod rukedesetak prutova. Za njim su stigli njegovi podređeni, „sluge batina".Nosili su drveni uređaj sličan klupi koja nije imala dvije noge.Umjesto tih dviju noga bila su o dasku klupe pričvršćena dvaremena. Stručnjaci koji govore arapskim jezikom nazivaju tu klupudžaman alam. Primjena toga veoma svrhovito sagrađenog alataodvija se ovako: klupa se polaže na zemlju tako da obje njezinenoge strše u vis. Zatim pozivaju krivca da se smjesti na nju. On točini tako da legne na klupu i to leđima prema gore, iako se leđanemaju čega bojati. Zatim mu se, jedan remen veže preko zatiljka, adrugi preko tijela i preko ruku koje mora ispružiti uz tijelo, tako dase uopće ne može ni maknuti. Potkoljenice mu se svinu i privežu uznoge klupe, čime se tabani golih nogu pruže u onaj poprečni položajkoji želi postići prijazni deinekdžija. Čim je postignut taj hal elkabull, sve su važne pripreme izvršene i majstor dijeli prutovepomoćnicima koji na propisan način počinju osuđenika udarati po

tabanima, dok sam denekdži pazi da se sve vrši s propisanomsnagom i u određenom broju.

Sad su dakle i za nas donijeli takvu poznatu „devu bolova" ipoložili je pred nas, a ljudi određeni da izvrše kaznu povukoše se zanekoliko koraka i zastadoše ondje u stavu očekivanja. Opazio samkako su oči svih ljudi koji su nas okruživali počele sjati i kako sunjihova lica poprimila svečani i radosni izraz. Sandžaki pokažerukom na mučilačku klupu te nas opomene:

— Vidite što vas čeka budete li poricali. Dat ću vassve dotle batinati dok sve priznate. Poštedite dakle sami sebebatina, pa mi iskreno odgovorite na moja pitanja!

Prekinuo se i zašutio da poveća dojam svojih riječi papružio čibuk da mu ga ponovo napune. Pri tome moram spomenutida su svi članovi suda pušili, što im ja uostalom nisam zamjeravao,jer i sam volim pušiti. Zatim nas sandžaki izravno upita:

— Vi ste ubojice?Budući da je pri tome gledao u mene, izjavih:— Nismo!— Vi ste krijumčari?— Nismo!— Vi ste ukrali te konje?— Nismo!— Reci „jesmo" jer ćete inače odmah dobiti

bastonadu! Jeste li vi iznad Bagdada na obali rijeke napali one ljudeo kojima smo maločas govorili?

— Nismo!— Jeste li ih opljačkali?— Nismo!— Jeste li ih tukli?

— Jesmo.— Napokon, napokon priznanje! To je vaša sreća,

jer bi vam inače za samih pet minuta iz mesa nogu izvirile kosti.Odgovaraj dalje!

Uto se umiješa i Perzijanac, izjavivši glasno: » Eto, pašo, ovisu ubojice, krijumčari i kradljivci priznali! Sad te još molim dadadeš dozvati onog neozlijeđenoga Gasaja i handžiju koji ćedokazati da su oba optuženika kriva i zbog ubojstva.

Taj se čovjek vladao upravo tako kao da je član makemija,a to nipošto nije bio. Ipak sam tu primjedbu sačuvao za kasnije.Sandžaki posla glasnika po handžiju i Gasaja, pa je rasprava takoprekinuta dok ne dođu svjedoci. Halef je to vrijeme ispunio dajućiprimjedbe o raznim članovima suda i drugim osobama. Te suprimjedbe bile kadšto toliko smiješne da sam se morao glasnonasmijati zbog čega se razljutio sandžaki, a osobito Perzijanac, alinam nisu ništa rekli. Naposljetku su dovedena oba svjedoka ipredsjednik ih ispita. Oni su cijelu zgodu prikazali u krajnjenepovoljnom svijetlu po nas. Kad bi se postupilo po njihovimizvrtanjima i pretjerivanjima, zaista ne bismo mogli računati ni skakvim obzirom.

Pošto su dali svoj izvještaj o događaju u dvorištu mensila,pripovijedali su o našem sinoćnjem hapšenju i o tome što se nakontoga dogodilo. To su također prikazali tako da zaista nije trebalomnogo mašte da nas svatko smatra saveznicima krijumčara. Upravosmo uživali slušajući zatim kako se Perzijanac trudio da iz onoga štosu izjavili svjedoci sastavi neoborivi dokaz da smo mi krijumčari.

— Općenito je poznato — rekao je. — da sekrijumčarenje obavlja u velikom opsegu, i da uslijed njega jednakošah-in-šah kao i padišah gube mnogo novaca. Vlasti paze danju i

noću da otkriju kojim putem i na koji način odavde i odande prelaziroba preko granice, ali sav taj trud i sva pažnja bili su dosaduzaludni, jer nitko nije došao na pomisao da se samo zbog toga nemogu otkriti sve te niti, jer se one skupljaju u ruci jednoga stranca.Kad nam je sad napokon zbog jučerašnje nezgode, koju je takođeron izazvao, uspjelo da uhapsimo njega i jednog od najopasnijihnjegovih ljudi, ne smijemo nipošto dopustiti da nas on zavede ubludnju, već moramo obojicu pomoću bastonade prisiliti da svepriznaju. To je moje mišljenje, a tko misli drukčije, taj je za meneizdajica pravde.

Bilo je to zaista besramno! Taj je čovjek sam bio vođakrijumčara, pa je prema tome morao biti uvjeren da smo mi nevini!Ipak se usuđivao da tako drsko okrene ražanj i da nas pri tomeotvoreno gleda u oči. Da je samo znao kako ga mi poznamo boljenego što on to naslućuje! Veoma bih volio da mu u lice dobacimdokaz njegove pokvarenosti, ali upravo time bih sam sebionemogućio da ga odlučno pogodim. Sve da sam u tom pogledustavio najmanju primjedbu, Perzijanac bi to odmah osjetio, pa bi mimogao pobjeći da ga više ne uzmognem uhvatiti. Zadovoljio sam sedakle time da ga promatram mirno se smiješeći, a kad je završio dareknem sandžakiju, kako će kol agasi dokazati da mi nismo stajalini u kakvoj vezi s krijumčarima.

Amud Mahuli je smjesta pokazao da to zaista želi učiniti.Opisao je tragove, pa uz pomoć tih tragova objasnio da nas jeradoznalost dovela do vatre krijumčara, te je završio pravilnomprimjedbom:

— Oni su mi zadali riječ da neće pobjeći, a vrlo bilako bili mogli umaći, no to nisu učinili. Krijumčar ne održava takvoobećanje. Povrh toga i okolnost da su bez ikakve prisile dojahali s

nama ovamo mora poslužiti kao dokaz njihove nedužnosti.Amud je dakle dobro obavio svoju zadaću, pa me je

pogledao, a pogled kao da mu je jasno rekao: možeš biti sa mnomzadovoljan; hoćeš li dakle taj moj iskaz uvrstiti u svoj izvještajseraskeru? Domahnuo sam mu u znak potvrde, a onda se okrenupadišahovom namjesniku koji se, silno razljućen zbog toga što meje kol agasi svojim iskazom rasteretio, obratio kol agasijevompretpostavljenom, pukovniku:

— Što kažeš na to, mir alaje, da se tvoj podređeniusuđuje braniti zločince čija je krivnja već potvrđena sa punodokaza, te izjavljuje da su oni nevini? Nadam se da ćeš ga zbogtoga kazniti!

Pukovnik koji se već jednom umiješao u našu koristpokazao se i ovaj puta pravednim.

— Amud je kao svjedok izjavio ono što je smatraoispravnim. Kako možeš tražiti da ga zbog toga kaznim?

— Ja ti to zapovijedam!— Ti se u pogledu opsega svoje vlasti varaš. Ti si

upravitelj svojega sandžaka, a ja sam zapovjednik svojega puka. Jasam u određenim i tačno propisanim prilikama obavezan da tiiskažem vojnu pomoć, ali uzajamno ne možemo jedan drugomeništa zapovijedati. Kol agasi je izjavio ono što je prema svojojsavjesti morao izjaviti. Ja bih na njegovom mjestu učinio to isto.

— Ali ti ipak moraš uvidjeti da Amud brani krivce.Dokazano je da su ta dvojica optuženih skrivili smrt jednogačovjeka, te da su krivi da je drugi slomio nogu. Nadalje jedokazano da su oni krijumčari i da su jučer, vršeći svoj zabranjenizanat, počinili oskvrnuće lešina što vapi upravo do neba. Ta se dvazločina kažnjavaju smrću. Treće je dokazano da su na Tigrisu napali

nekoliko osoba, da su ih opljačkali i zlostavili. Upravo mi jeneshvatljivo kako netko može govoriti u njihovu korist!

— Je li to zaista sve dokazano?— Pa ti si to sam čuo!— Dopusti mi da mislim drugačije! Da se

okrivljenome dokaže krivnja, mora ga se u prvom redu preslušati.— Pa ja sam to učinio!— Nisi! Ti si postavio nekoliko pitanja, ali to nije bilo

preslušavanje. Nije sačinjena čak ni mazbata. Ti znaš isto takodobro kao i ja da je preslušavanje bez mazbate samo običanrazgovor i da nema vrijednosti. Ovdje sjedi pisar, ali njegovo jepero suho. Još ga nije ni zamočio u tintu. A ipak je propisano damoramo svi mi potpisati tu mazbatu ako preslušan je treba da imapunu vrijednost. Ja uostalom nisam vidio nikakve nesporne dokaze,a ni optuženi nisu priznali. Osim toga htio bih te upozoriti da samomakemi kao cjelina može donijeti odluku o krivnji ili o nekrivnji, ane možeš samo ti sam. Mi ne sjedimo ovdje samo kao nijemislušaoci, nego smo se sabrali da pod tvojim predsjedništvomizrečemo pravdu!

To je zvučalo oštro. Taj je oficir imao osjećaj časti. Je li seon za nas zauzeo samo zbog toga što je taj osjećaj bio povrijeđen,ili su ga uz to i neki osobni razlozi naveli da se usprotivi sandžakiju?Dok je govorio, opazio sam na njemu neki posebni izraz lica, a ipogledi njegovih očiju, koji bi nas kadšto pogodili, bili su neobični.

Sandžaki nije mogao obezvrijediti pukovnikove prigovore.Uzalud se borio protiv svoje srdžbe. Konačno ljutito rekne:

— U tako neobičnim prilikama kao što je ova, imampravo da se poslužim i neobičnim sredstvima. Ti će ljudi bitikažnjeni!

— Ako im krivnja bude dokazana!— Već sam im dokazao krivnju!Uto se mir alaj poluglasno nasmije:— Oni neće biti kažnjeni bez obzira na to je li njihova

krivnja dokazana ili nije.— To zvuči nejasno. Govori jasnije!— Dobro, onda ću biti jasniji: ta dva čovjeka neće

dopustiti da ih itko kazni.— Ja te ne shvaćam!— Pogledaj ih samo! Zar oni izgledaju tako kao da

će dopustiti da s njima radiš što hoćeš?— Mašalah! Odmah će oni pokazati druga lica!

Budući da ti to zahtijevaš ja ću izvršiti propisno preslušavanje i zatimzapisati mazbatu. Neka se zabilježi svako pitanje i svaki odgovor, aako ti lopovi ma jedno pitanje poreknu, dobit će bez milostibastonadu.

— Hoće li sjahati?— Moraju sjahati!— A tko će se usuditi da za to vrijeme prihvati

njihove konje?— Mi ćemo ih protjerati. Neka trče kamo god hoće,

samo da ne ostanu ovdje u dvorištu. Počnimo dakle.Zaista je već bilo tome vrijeme, jer je ovo dosad sve bilo

samo djetinjarija. Kjatib je namrštio čelo i važnim pokretomzamočio pero u tintu, a predsjednik nam po drugi put dobacistrašno pitanje:

— Jeste li vi ubojice? Savjetujem vam da to odmahpriznate, jer ćete inače bez oklijevanja biti prikopčani onamo!

Rekavši to, pokazao je „devu bolova". Odmahnuh nemarno

rukom.— Hamdulilah! Čini se da se konačno završava šala i

da započinje zbilja! Zato te pitam: jesi li već kada prisustvovaokojem preslušavanju?

— Jesi li lud? Kako mi možeš upraviti takvo pitanje?— Nemaš razloga da se tome čudiš. Naprotiv, svi mi

ovdje imamo povoda da se začudimo kad ti pokušavaš provestipreslušavanje, a ne znaš koje pitanje moraš najprije upraviti.

— Kakvo pitanje? — zagrmi na mene.— U prvom redu moraš znati tko smo mi.— To znam: vi ste ubojice!— Zabranjujem ti da nas tako nazivaš! Taj izraz ne

smiješ primijeniti na nas prije nego što je dokazano da gazaslužujemo. Ako ne znaš što se...

— Šuti! — zapovijedi. — Ako me budeš vrijeđao,dobit ćeš toliko udaraca da ćeš ...

— Mir! — prekinuh ga veoma odlučno. — Sad ćunajzad ja govoriti, a ti imaš mirno slušati dok ne svršim! Dajem tisvoju riječ: ako me još jednom prekineš, a da te nisam ništa upitao,natjerat ću konja na tebe, srušiti te sa stolca i zgaziti te kopitamasvoga konja! Ti nas želiš osuditi a da uopće nisi pitao tko smo mi.Zato ja pitam tebe: a tko si ti? Da nisi možda ovdašnji sandžaki? Dasi to, morao bi imati bar ono najosnovnije znanje koje je potrebnoda se vodi preslušavanje. Budući da to ne razumiješ, smatram tesvim mogućim, samo ne tako visokim upravnim činovnikom. Što ćebiti iz padišahovog carstva ako svoje pokrajine prepusti upravi takoneiskusnih ljudi! Dokaži mi dakle tko si i tražiš da odgovorim natvoja pitanja! Tako, ja sam zasad gotov. Sad možeš opet ti govoriti,dok ja ponovo ne započnem.

U dvorištu je vladala nijema tišina. Takvo se nešto ovdje jošnije nikad dogodilo. Evropljanin, okrivljen zbog brojnih zločina,usudio se ovdje pred makemijem tako govoriti s najvišimslužbenikom sandžaka! Samog sandžakija umalo što nije udarilakap. Promucao je nekoliko riječi što ih nisam razumio, pa zatonastavih:

— Ako si ti unatoč svemu tome ipak sandžaki, ondate pozivam da mi u prvom redu saopćiš pred kakvim se mi tosudom nalazimo. Naše je pravo da to doznamo, pa nemamo ninajmanje volje da se toga odreknemo. Je li to šerijat ili je nisamijat?Ako je nisamijat, moramo opet znati da li se pred nama nalazihukuk-mehkemessi, džeza-mehkemessil ili tidžaret--mehkemessi.Odgovori dakle?

— To je džeza-mehkemessi — odgovori kratko, jerjoš nije uspio svladati svoju zapanjenost.

— Onda članove toga suda nije imenovao ministarpravde, već ste ih vi sami ovdje odabrali. Tko je od vas kršćanin?

— Nitko!— Nitko! A vi ipak znate da sam ja kršćanin. Da

sam ja stanovnik Hilea, imao bi se sud kojemu bih se ja moraopodvrći sastojati od muslimana i kršćana. Ti mi pak priznaješ da stevi sami muslimani. Znao si da nemaš prava izricati nada mnompresudu, pa si ipak to pravo prisvojio. Vrijeđao si me izrazima kaošto je pasji sin, krijumčar i ubojica, a ipak si znao da mi nemašprava reći ništa, baš ni riječi i ništa mi zapovijedati! Ja ću se zbogtoga potužiti kad umru adlije ve mešebije nasaretija i saopćiti kakavsandžaki sjedi ovdje u Hileu! Tvoja je nepravednost bila još i gora,jer ja sam stranac, inozemac, pa si se morao obratiti na sefaret mojevlade. Da bi tome izbjegao i da bi me osudio bez ikakva prava, ti

me radije uopće nisi ni upitao tko sam i odakle sam. Sada terazumijem. To ćeš teško okajati, jer će moj hardžije nasaretizatražiti od vašega račun zbog tih protuzakonitosti i uvreda što samih ovdje podnio. Sad sam opet gotov, pa ti dopuštam da i ti neštorekneš.

— Kako se zoveš i iz koje zemlje potječeš — upitame.

— Zovem se ...— Stoj! Dopusti mi da govorim umjesto tebe! —

prekine me mir alai, koji je najvećom pažnjom pratio moje riječi.Zatim ustane sa svoga sjedala i glasno viknu: — Ovaj stranac zovese efendija Kara Ben Nemzi. On potječe iz carstva Almanje, čiji jecar prijatelj velikog gospodara. Taj se efendija uvijek s mnogopožrtvovne ljubavi i dobrote zauzimao za sirotinju, nemoćnike iugrožene ljude naše zemlje. On ne zna što je strah, ne boji senikakve opasnosti, ne bježi ni pred kojim neprijateljem, a njegova jemudrost jednako velika kao što su veliki i njegova snaga i njegovahrabrost. Njegov vjerni pratilac kojega vidite ovdje kraj njega nikadse ne odvaja od njega i sudjeluje u svim njegovim djelima. On sezove Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud alGosara.

— Što? Ti nas poznaš? Ti poznaš mene? Ti poznašštoviše čitavo moje ime koje bih uostalom mogao još jakoprodužiti? — veselo upita Halef.

— Da, ja vas poznam. Ja sam maločas ustvrdio da vinikako nećete dopustiti da vas netko kazni, jer vam vaša volja dajekrila, a vaša srdžba probija rupe kroz zidove.

— Ali ja se tebe ne sjećam. Gdje si nas sreo?— Ja sam vas vidio prijeko među planinama Jesidi.

Tome je već davno. U ono vrijeme bio sam još milasim, pa sam senalazio kod četa koje su stajale pod zapovjedništvom mir alajaOmara Ameda.

Bio je to pretjerano strog i bezobziran čovjek, zbog čega jekažnjen vatrenom smrću. Vi ste se nalazili u blizini pa ste vidjelikako je Pir Kamek, vrhovni vođa obožavatelja vatre, skočiozajedno s njime u vatru lomače, tako da su obojica izgorjela. Zatimje efendija Kara Ben Nemzi posredovao da se sklopi mir izmeđuJesidija i nas. Tek smo tada doznali, što vam imamo zahvaliti. Mismo bili opkoljeni sa svih strana, pa nitko od nas ne bi spasio živuglavu da se taj efendija nije zauzeo za nas. To se prenijelo od ustado usta i svi su vas zavoljeli. Mi smo također čuli sve ono što steprije toga doživjeli. Kasnije, kad sam službovao u Kerkuku i uSulejmaniji, često sam još čuo pripovijedati o Kara Ben Nemziju injegovom Hadži Halefu Omaru, o vašim konjima, o vašim,puškama i vašim djelima kod Beduina u Džezireu, i kod kurdskihplemena u planinama i dolinama. Ponosio sam se time što vaspoznam i poželio sam da vas ponovo sretnem. Danas mi je ta željaispunjena, pa možete zamisliti kako se tome radujem. Volio bih vamse odužiti što ste mi onom prilikom spasili život, ali ja na žalostnisam sandžaki od Hilea, već sam samo zapovjednik svojega puka.Ako vam uostalom mogu inače iskazati kakvu uslugu, molim vas dami to bez suzdržavanja kažete. Sad mi dopustite da vam neštospomenem: ja sam član makemija, pa sam kao vojnik preuzeozadaću da vam ne dopustim da pobjegnete. Tim dužnostima moramudovoljiti. U svemu ostalome što prelazi taj okvir rado ću vampružiti svoju pomoć i svoju zaštitu, iako sam uvjeren da Kara BenNemzi i Hadži Halef ne trebaju te zaštite, premda su prividnouhapšenici.

Taj susret s mir alajem bio je opet jedan od onih brojnihslučajeva, što sam ih doživio, a koji su mi dokazivali da svakodobro djelo donosi i svoje plodove. Uostalom, činilo se da je tajpukovnik bio valjan oficir, ako je otada iz čina milasimauznapredovao do čina mir alaja.

Kako sam već spomenuo, pukovnik je govorio tako glasnoda su ga svi čuli. Dojam njegovih riječi bio je povoljan za nas. Osimtoga moj je nastup prema sandžakiju bio upravo nečuven. Mogaobih reći da je to bio prizor koji je izazvao živo zanimanje za nosiocaglavne uloge. Svi su zaboravili da sam ja Zapadnjak inovjerac, pasu u meni gledali samo hrabroga čovjeka. K tomu je pridolazilo i toda sandžaki uopće nije bio obljubljen u Hileu. Svi su mu potajnopriuštavali ukor što ga je dobio. Kad se sad mir alaj tako toplozauzeo za nas, raspoloženje je postalo još prijatnije. Međuprisjednicima suda nalazio se i neki stari Indijac koji nam se sadprijazno nasmiješio i domahnuo nam.

Sandžaki i Perzijanac su se dakako posve drukčije vladali.Razbjesnili su se zbog pukovnikove povoljne izjave i stali neštošaputati. Opazio sam da krijumčar poučava sandžakija kako se imavladati da bi ipak postigao svoju namjeru. On je prihvatioPerzijančeve prijedloge. Vjerojatno je pri tome postojalo i nekopotajno utanačenje, jer je sandžaki pružio Perzijancu ruku kao štose čini u znak potvrde nekog obećanja. Zatim sandžaki ponovoprihvati riječ:

— U ovoj stvari došlo je do obrata koji za sobompovlači izmjenu postupka. Da mi je mir alaj rekao da poznaoptužene, i ja bih se prema njima od samoga početka drukčijevladao. Jesu li ta dva čovjeka svojedobno pokazali mir alaju svojepapire i tako mu dokazala da su to zaista oni za koje su se izdavali?

— Nisu — odgovori pukovnik. — Oni su bili poznatikao efendija Kara Ben Nemzi i Hadži Halef Omar, pa su ih svi takonazivali.

— Jesi li kasnije možda vidio njihovu putnicu?— Nisam! Ali ja izjavljujem da su to oni ljudi kojima

ih smatram.— To mi nije dovoljno. Budući da jedan od njih

izjavljuje da je podanik strane države, pa to čini možda samo zbogtoga da izmakne našem pravosuđu, potreban je najveći oprez inajveća savjesnost. Moram vidjeti njihove papire.

— Papire? — nasmije se Halef. — Misliš li da ja,slobodni Beduin i šeik svoga plemena, nosim sa sobom putnicu kadizjašem u okolinu.

— Ipak, vidiš da ovdje trebaš putnicu.— A tko da mi je ispostavi? Gdje je ta oblast na

koju se neovisni Ibn Arab ima obratiti u toj stvari? Takve oblastinema. I ti veliš da ja ovdje trebam isprave? Čemu i zašto?

— Jer stojiš pred sudom koji mora znati tko si.— Pogledaj tamo onoga Gasaja! I on stoji pred

sudom, pa čak i kao svjedok. Je li ti on pokazao svoju putnicu?— To nije potrebno, jer ga handžija pozna.— Je li handžija vidio njegovu putnicu?— To je svejedno.— Mašalah! Nas pozna mir alaj a ti mu ne vjeruješ,

ali ovakvom prostaku poklanjaš svoje povjerenje. Jedan od tedvojice je krčmar, obični varilac kave, a drugi je visoki oficir. Dasam ja mir alaj, ja bih se zbog te uvrede ozbiljno porazgovorio stobom.

Premda te riječi nisu bile upravljene njemu, Sefir je naglo

skočio sa svoga jastuka i ljutito viknuo:— Zar je uopće moguće da optuženik može sebi na

ovom mjestu, dakle pred ljudima koji ga imaju suditi, dopustititakve uvrede? Time je zaslužio bastonadu koju mu treba smjestadati!

Halef posegnu za bičem. Očito je kanio počinitineopreznost, pa sam ga zato pretekao odgovorivši Perzijancu:

— A tko si ti da se ovdje usuđuješ javljati za riječ?Spadaš li ti u ovdašnju makemu ili jesi li bar stanovnik ovoga grada?U tom bi se slučaju bar donekle moglo ispričati to tvoje samovlasnomiješanje.

— Tebe se ništa ne tiče tko sam ja! — odvratiprezirno.

— Dokazat ću ti da me se to tiče više nego što ti toočito misliš. Mi nemamo ni najmanje volje da dopustimo da seovdje miješa čovjek koji spada na posve drugo mjesto, a ne uz boknajvišega službenika okruga Divanije.

— Kako to misliš?— To ćeš doznati kad ja to ushtjednem. Zasad želim

samo upitati da li sandžaki Divanije sam zna što treba učiniti a što netreba, ili mu je potreban tutor koji će umjesto njega govoriti iliraditi?

— Šuti! — viknu sandžaki na mene. — Taj ječovjek moj prijatelj, pa mu dopuštam da govori kad god hoće.

— Posve je nevažno što mu ti dopuštaš. Glavna jestvar da mu ja zabranjujem da se miješa u našu stvar. Ja samEvropljanin, a moj je pratilac slobodni Hadedin. Vaša makeminema dakle moći nad nama. Ako vam poričem pravo da namsudite, onda pogotovu ne želim dopustiti da čovjek koji uopće ne

spada ovamo, već prijeko u Farzistan, bude toliko drzak da segrubo vlada prema nama i da te podjaruje protiv nas. Ako ti nesmatraš svojom dužnošću da mu to zabraniš, mi ćemo sami preuzetina se da mu začepimo usta!

— Alah! A kako ćete to učiniti?— To će se odmah pokazati ako se usudi da nas

opet uvrijedi. Radi se samo o mojoj dobroj volji, pa bih se ovdjepred vama mogao pojaviti ne kao optuženi, već kao tužitelj. Uprvom redu ne priznajemo vašu nadležnost..

— Onda najprije dokaži da si Franak!— To je posve lako.Pritjerao sam konja tik do njega, izvadio svoje tri putnice,

pružio mu ih, a zatim potjerao vranca na staro mjesto. On jerastvorio isprave jednu za drugom pročitao ih i pomno ispitaopečate i potpise, ali nije im iskazao propisano poštovanje. Zatimprogovori, no u glasu mu se jasno razabiralo razočaranje:

— Taćno je! Zaista taj je čovjek! Spada preddrugoga suca. Ne mogu učiniti ništa nego ga dati odvesti u Bagdad.

— Posve tačno! — upadoh mu u riječ. — A ondjeće moj prvi posao biti da posvjedočim da si pečatu i vlastoručnompotpisu padišaha uskratio dužno poštovanje. Čini se da ja kaoinozemac bolje poznam tvoje dužnosti od tebe samoga. Budući dasi se sad uvjerio tko sam ja, predstavljam ti svoga pratioca kao posvem svijetu poznatoga Hadži Halefa Omara, šeika Hadedina odvelikog plemena Šamara. Nadam se da se nitko neće usuditi daposumnja u istinitost mojih riječi!

Uto Sefir brzo upadne:— Ja sumnjam u njih! Te su putnice krivotvorene.

Taj čovjek pomoću njih pokušava izbjeći pravednoj kazni. Putnice

treba rastrgati, odmah rastrgati! Onda on pripada nama, i ne možese usprotiviti osudi makemija. Daj ih ovamo, daj ih meni!

Sefir posegnu i istrgne putnice sandžakiju iz ruke. Moje suisprave bile u najvećoj opasnosti. Nisam smio ni trenutak oklijevatida ih spasim pa zato izvukoh revolver iz pojasa i upraviti ga uSefira.

— Pusti moje isprave, smjesta ih pusti! Čimposegneš drugom rukom za njima, ja ću ti je smrviti!

Perzijanac je držao isprave u ljevici. Samom jednom rukomnije ih mogao razderati, već je u tu svrhu trebao i desnu ruku.

— Nećeš se usuditi da pred makemijem pucaš umene! — nasmija se. — Gledaj samo kako će poletjeti krpicepapira!

Posegnu drugom rukom, a ja smjesta opalih. Ispustio jepapire, glasno kriknuo, uzdigao ranjenu ruku u zrak i skočio premameni. Snažno sam pritisnuo koljenima konja, pa ždrijebac skočiprema njemu i obori ga na tlo. Čas kasnije skočio sam iz sedla,podigao lijevom rukom putnice, desnicom odalamio Sefirakundakom revolvera po glavi, tako da je, pošto se bio već napoluspravio, ponovo pao na zemlju, pa se smjesta vinuh na svoga AsilaBen Rija.

Časni članovi makemija skočili su na noge, kao da ih jeizbacilo čelično pero. Povikali su od prepasti zbog mojih nedjela, alipukovnik je nekoliko puta dobacio — aferim — Gledaoci sutakođer podigli buku. Zavladalo je toliko uzbuđenje da nisam smioda ga ne iskoristim.

— Sad dalje, Halefe, dalje!Dobacivši Hadžiju te riječi, potjerao sam svoga konja ravno

kroz mnoštvo koje je žestoko mahalo rukama i vikalo. Halef se

smjesta natisnu za mnom. Galopom jurnusmo preko dvorišta premamjestu koje sam već prije bio naznačio. Bio je pravi užitak kakvomsmo lakoćom preskočili preko zida na ulicu koja je doduše bilauska, ali je ubrzo ušla u širu ulicu. Zatim projahasmo kroz grad, svedok ga nismo ostavili za sobom, i našli se na poznatom putu uBagdad. Tada me Halef upita:

— Zašto se tako žuriš, sidi? Tko jaše na takvimkonjima kao mi, toga nitko živ ne može stići!

— To je istina, ali želim pobuditi dojam kao da seradujem da smo pobjegli iz Hilea, i kao da i ne mislim na to da seikada vratimo ovamo.

— Zar se kaniš vratiti?— Svakako!— Hamdulilah! Naslućujem razlog i znam što kaniš.— A što?— Razbio si Sefiru metkom ruku, ali to nije dosta,

već želiš i dalje obračunati s njime. Naslućujem li pravo?— Naslućuješ.— Onda priznajem da tvoja odluka dolazi istodobno

i iz mojih usta. Perzijanac je posumnjao u našu hrabrost. Dokazatćemo mu da imamo veću mjeru toga Alahovog dara nego što ga jeon ikada upoznao.

— Oh, meni je posve svejedno smatra li mekukavicom ili junakom. Ipak želim dokazati makemiju, a osobitosandžakiju, tko spada pred sud, Perzijanac ili mi.

— Tako je.Hadži potjera svoga ždrijepca da poskoči, a zatim klikne,

dok mu je lice zasjalo od radosti:— Kakva li užitka, kakve li blaženosti! Eto, upravo

to ja volim, eto to je po mom srcu! Moraju naučiti da nas poštuju,da poštuju tebe i mene! Moraju uvidjeti da svojstva naših prednostii prednosti naših svojstava nikada ne mogu doseći. Moraju spoznatida mi raspolažemo besprimjernošću svih neusporedivosti predkojom svi naši neprijatelji padaju u prašinu. Pozvat ću ih da namnavedu samo jednoga čovjeka komu je Alah dao tako brojne i takodivne darove tijela i duha, kao što ih je dao nama! Oni moraju unajdubljoj poniznosti i podložnosti...

— Šuti, Halefe — prekinuh ga smijući se. — Budemli dopustio da još i dalje tako govoriš, postat ćeš uzvišeniji odAlaha. Sjeti se samo one veličanstvenosti koja je ulijevalapoštovanje, a s kojom smo sinoć pali s onoga smrvljenog zidaravno u ruke vojnicima, pa ćeš se sigurno sam sebi učiniti manjevrijednim divljenja!

— O sidi, nemoj me podsjećati na taj pad! Zar sammožda ja sagradio Babilon? Što mogu ja protiv toga što se opekenisu više držale na okupu? Tvrdio si da me voliš, a ipak si bionepravedan prema meni! Ti si isto tako pao, pa zar sam ti ja topredbacio? Nije li to dokaz da moj razbor ima veće obrazovanjesrca nego tvoj? Ipak te ne želim uvrijediti, jer sam tvoj praviprijatelj, a kao takav ti savjetujem da se više nikada ne upuštaš upenjanje kao jučer.

— Na žalost moram posumnjati, hoću li moćiposlušati taj dobar savjet.

— A zašto?— Jer se vraćamo u Birs Nimrud, pa ćemo se

vjerojatno morati mnogo više penjati nego jučer.— Kojim putem kaniš stići onamo? Zar možda

natrag kroz grad?

— Ne! Moramo preko Eufrata.— Plivati?— Možda. Bilo bi mi uostalom milije kad bismo

mogli sagraditi splav.— Kada ćemo se dakle vratiti?— Nećemo još dugo. Sigurno je da će nas progoniti,

pa moramo pobuditi dojam da želimo što brže u Bagdad. Zato jepotrebno da se u najbližem hanu pokažemo samo na kratkovrijeme, a zatim da pojašemo još komad puta dalje. Našiprogonitelji će vjerojatno dojahati do toga hana, a onda će sevratiti, jer će doznati koliku smo prednost stekli pred njima na našimboljim konjima. Moramo se dakle požuriti, premda se nemamoničega bojati.

KOMORNIKOVA KARAVANA Razgovarajući, stigli smo tako daleko da nam je sada El

Kulea ležala lijevo uz Eufrat. Sad krenusmo prema kanalu Vardije,a kad smo ga prešli, stigosmo u Džimčimu odakle se dugačkizemljani nasipi protežu ravnim pravcem prema sjeveroistoku, azatim se u pravom kutu vraćaju prema sjeverozapadu preko rijeke.Vjerojatno su to bili nekadanji nasipi uza stari tok Eufrata.

Nakon toga stigosmo do srušenoga Tel Amran Ibn Ali kojije to arapsko ime dobio prema nekom ovdje pokopanommuslimanskom svecu, i ugledali goleme hrpe ruševina kasra. Kasrznači dvorac. To ime stoji u vezi sa značenjem ruševine, jer je kasrbio Nabukodonozorova prijestolnica koji je ovdje sagradio utvrđenidvorac, pošto su njegovi preci prije toga vladali u nekom drugomdvorcu na desnoj obali Eufrata. Ruševine su još i sada četiri stotinemetara dugačke, a tri stotine pedeset metara široke. Unatoč tometaj je veliki dvorac, kako pripovijeda neki židovski historičar premazapisima Kaldejca Berosusa, bio sagrađen u ciglih petnaest dana.Sve kad bismo i pretpostavili da je sav građevinski materijal bio namjestu gradnje pripremljen tako da se samo sastavi, ipak nam se todjelo čini nevjerojatnim. Pa ipak iskopan je zapis pisan klinovimpismom koji se sad nalazi u Londonu, a sadrži među ostalim važnimstvarima i slijedeće riječi: „ina XV jumi sibirs a usakli". To znači „zapetnaest dana završio sam to divno djelo". Koliko tisuća ljudskihruku bilo je potrebno da se gradnja izvede u tako kratkom roku.Taj golemi pothvat bio je samo jedan od mnogih koji svjedoče oNabukodonozorovu poduzetnom duhu i njegovoj radinosti. Natpisgovori nadalje veoma ponosno:

„Ja sam podigao palaču, sjedište svojeg kraljevstva, srceBabilona u zemlji Babiloniji. Dao sam njegove temeljne zidovepoložiti duboko ispod razine riječne vode. Cijelu sam građevinupostavio na valjke, okružene asfaltiranim zidovima. Tvojom sampomoći, uzvišeni bože Merodah, podigao tu nerazorivu palaču.Neka bog zadrži svoje prijestolje u Babilonu. Neka se ondjenastani. Neka sedmerostruko umnoži njegove stanovnike. Nekaputem mene vlada narodom babilonskim sve do posljednjih dana!"

Nije prošlo međutim ni stotinu godina kada dođe Kir iosvoji Babilon, a kasnije je Aleksandar Veliki slomio moć perzijskihsatrapa da bi upravo u toj palači umro još mlad i željan velikih djela.Nerazoriva palača, kako je naziva napis u klinovom pismu, leži većnebrojene godine u ruševinama.

Sjeverno odavde stigli smo u Mudželibe, zvan i Tel Babil,koji nas jedino imenom podsjeća na stari Babilon. To su golemiostaci takozvanih visećih vrtova čiji nas neizmjerno skupocjeniuređaj podsjeća na Nabukodonozorovo nepotpuno izliječenoludilo.

Kasnije smo prošli Sat-en-Nilom i kratko se zaustavili u TelKreniu da nam se konji odmore. Sve dosad nas nije nitko sreo.Ondje ugledasmo tri jahača kojima kao da se žurilo. Nisu dolazili izhana Mahavila, već se činilo da su oko njega pojahali u luku, i da sutek sada skrenuli na put koji je vodio iz tih zgrada. Po tome se dalozaključiti da imaju razloga da ih ondje nitko ne ugleda. Tko se pakskriva pred očima drugih ljudi, izaziva sumnju, pa smo ih tako i miveć izdaleka promatrali s opravdanim nepovjerenjem. Kad su namse dovoljno približili, opazismo da su odjeveni u perzijsku odjeću.Nekoliko trenutaka kasnije prepoznasmo i njih.

— Mašalah! — začudi se Halef. — Ta to je Peder-i-

baharat sa svoja dva lupeža! Kakva li sastanka! Tko bi to smatraomogućim?

— Ne samo da je moguće već je čak i vjerojatno —odgovorih. — Znam da je Sefir očekivao Peder-i- baharata.

— Zašto nisi došao na pomisao da mu izbjegneš?— Jer nije potrebno da se klonim otvorenoga susreta

s njime. U Bagdadu smo se morali čuvati da nas podmuklo nenapadne, ali ovdje nema razloga da se pred njima trojicomsakrivamo. Naprotiv mislim da bi se oni trebali nas čuvati.

— To je posve tačno, sidi, ali sam sada radoznaokako će se vladati. Ja ću radi opreza izvaditi bič iz pojasa.

Sjahali smo i sjeli na tlo tako da su se naši konji nalaziliizmeđu nas i njih. Zato nas nisu mogli prerano prepoznati. Kad jezatim pogled Peder-i-baharata pao na nas, on i nehotice obuzdakonja i prokune iznenadivši se i razljutivši se.

— Pogledaj tko tu sjedi! — dovikne svojimpratiocima. — Alah nam ih je predao u ruke. Poslat ćemo ihšejtanu!

Maši se puške da nanišani na nas, ali ga Halef pretečeusmjerivši svoju pušku u njega i zaprijetivši mu

— Makni smjesta tu pušku inače će te prosviratimoje tane. Zar si ti čovjek koji bi nas poslao onome kome spadaš?Gubite se smjesta odavde, inače ćemo vam podgrijati skorašnjebrazgotine!

Budući da i ja, da skratim stvar, podigoh svoju opetušu, nijese nijedan od njih usudio pucati. Srdžba Peder-i-baharata bila jetolika da se unatoč pušaka koje su mu prijetile zaustavio i doviknuo:

— Nemojte misliti, pasji sinovi, da ću vam poklonitiono što ste mi učinili. Svakako ćemo se opet sastati s vama, a onda

ćemo iz vaše kože izrezati remenje da vas njime bičujemo do smrti.Neka vam Alah smrvi sve kosti!

Pojahaše dalje. Halef nije nikako mogao šutjeti na tuprijetnju, već dovikne za njima:

— Neka đavo skuha tvoje kosti i neka ih svojojprababi dade kao erik bulamadžil za jelo.

Zatim se okrenu meni i nasmije se:— Sidi, jesam li dobro rekao spomenuvši erik

bulamadži?— Jesi! Bio si veoma duhovit. Upravo ti se divim,

dragi Halefe.— Nemoj mi se rugati! Morao sam mu odgovoriti,

jer bi bilo kukavno da sam mu prepustio zadnju riječ. Kako se tajglupan može i zaprijetiti da ćemo se opet sastati s njime, i da će seon tada osvetiti? Ta vidio je da se nalazimo na putu u Bagdad.

— Varaš se. On je samo vidio da ovdje sjedimo, ane zna da smo već bili u Hileu, pa smatra da dolazimo iz Bagdada ida nas je stigao. Zato je tako uvjeren da će nas opet sresti.

— To se zaista može dogoditi, jer se kanimo vratiti uBirs Nimrud. Uostalom ondje će doznati od Sefira da smo većondje bili i da smo odjahali u Bagdad.

— Mnogo je važnije za mene da je Peder-i-baharatobišao han Mahavil. Slutim da se ondje nalaze ljudi koji ga ne smijuugledati. Pogađaš li tko?

— Pogađam? Zar ja? Sidi, ti znaš da umijemprogledati sve stvari, čim one smognu hrabrosti da mi izađu predoči, ali ne mogu vidjeti ono što se skriva pred mojim licem. Zatosam sve pogađanje uvijek prepuštao tebi, pa i sada ostajem vjerantome običaju. Reci mi dakle tko!

— Ne mogu to sigurno odrediti, ali smatram dasvojim naslućivanjem nagađam istinu. Slutim naime da je u hansvratila karavana piškidmet bašija. Ljudi iz te karavane poznajuPeder-i-baharata, pa je zato Sefir poslao svoja dva glasnika da gaopomenu. Uostalom i bez te je opomene na oprezu, pa je zaobišaohan, da ga ne otkriju. Sad će potražiti Sefira da mu javi da sepiškidmet baši nalazi već blizu, i da mogu ubrzo napasti karavanu.

— Sidi, ne misliš li da bismo morali opomenuti teljude?

— Da, to nam je dužnost. Nadam se da će nampovjerovati.

— Zašto bi posumnjali u istinitost naših riječi?— Često sam već doživio da su upravo takve

dobromišljene opomene bile odbijene s nezahvalnošću. Možemo liim pružiti kakve dokaze ako oni to zatraže?

— Ne možemo. Ali ako se netko usudi da mi rekneu lice kako nam ne vjeruje, odmah ću njegov mračni razborosvijetliti zrakama svojega biča. Dođi, pojašimo dalje! Želio bih štoprije doznati je li to zaista karavana piškidmet bašija.

Nastavili smo put. Otprilike nakon pola sata pred nama jeležao han pa zakrenusmo kroz vrata. Čim smo ujahali u dvorište,već nam je prvi pogled pokazao da se karavana nalazi ovdje. Osimnje bilo je nekoliko skupina hodočasnika i prenosilaca lešina koji suse skromno povukli u kutove, jer je komornikova karavana bilatako bogato opremljena da se nitko nije usudio prići u blizinunjegove čete. Mi smo međutim bez oklijevanja projahali izmeđuljudi da sjašimo uza zdenac. Činilo se da se naše neprisiljenovladanje ne sviđa Perzijancima. Čuli smo kako o tome mrmljaju iprimijetili njihove neprijateljske poglede, ali se nismo na njih ni

obazreli.Karavana se sastojala od dvanaest dobro naoružanih

konjanika i šest teretnih deva, natovarenih očito dragocjenimsvežnjevima. Konji su bili perzijske rase i srednje kakvoće, ali jejedan bio divan križanac arapske i turkmenske rase. Činilo se dapripada samom piškidmet bašiju, jer je nosio bogato srebromokovano sedlo i uzde. Isticanje bogatstva bilo je za ovdašnje prilikeveoma nerazborito, jer je izazivalo grabežljivost.

U sjeni platforme bio je prostrt dragocjen čilim. Na njemuje komornik pušio svoju hukul. Bio je to čovjek crne brade,tridesetih godina i tako skupocjeno odjeven da je svatko moraozapaziti njegovo nastojanje da istakne svoj visoki položaj. Odjećamu mu je bila opšivena pravim zlatnim rojtama i kićankama. Okobokova bio mu je ovijen bijeli kašmirski šal. Crna visokašmašenska šubara spadala je među najskuplje koje sam ikadavidio, a oružje mu je upravo svjetlucalo od uloženog zlata i srebra.Kako je to bilo neoprezno među stanovništvom koje je grabežsmatralo unosnim sportom! Njegovi su pratioci bili slično odjeveni inaoružani, iako ne tako skupocjeno.

Kad sjahasmo, on pošalje jednoga momka k nama spozivom da dođemo k njemu.

— A šta ćemo kod njega? — upitah.— Da mu prema svojoj dužnosti kažete tko ste vi i

što ste te da mu dokažete da vam pripada pravo da boravite unjegovoj blizini koja usrećuje.

— Tako! A tko je on?— On je piškidmet baši vladara svijeta, i smije se

služiti naslovom emin-i-husur.Čovjek je sve to izrekao tako nabusito, a na licima njegovih

drugova koji su stajali oko nas ocrtavala se tolika preuzetnost dasam ga odbio.

— Vladar svijeta? Gdje postoji čovjek koji vladacijelim svijetom? Piškidmet baši? Dakle namještenik koji moraobavljati službu! Emin-i-husur? Dakle pouzdanik neke druge ličnostiali ne moje. Ja nisam sluga kao što je on. Kako možeš ustvrditi dabih mu morao prići, jer mi je to dužnost?

— Ti se dakle ustežeš? — upita me strogo.— Ustežem? Gle, gle! Zar sam ja sluga koji stoji pod

njegovom vlašću? Nalazimo li se mi možda u Perziji? Vi ste ovdjestranci, tačno kao i mi. Došli ste ovamo da se odmorite, jednakokao i mi. Imamo dakle ista prava. Posve mi je svejedno tko ste, ašto se vas tiče tko sam ja? A ako vaš piškidmet baši želi da odmene nešto zatraži, neka samo dođe k meni. Ovdje nam nitko nemože ništa zapovijedati!

— Dakle ne želiš k njemu? — upita me s istimbezobzirnim tonom kao i prije.

— Ne želim!— Onda ćemo te mi prisiliti!— Samo pokušaj! Ti si za njegovu blizinu rekao da

ona „usrećuje", ali mi znamo da sreću treba potražiti na posvedrugim mjestima a ne u blizini ljudi koji nisu upoznali ni pravilanajjednostavnije uljudnosti.

— To je uvreda! Ne budete li dobrovoljno pošli zanama, mi ćemo primijeniti silu!

Sjedoh na rub zdenca, uzeh henrijevku u ruku i pokazahuzicu, na koju je handžija objesio luk.

— Pogledaj onaj niz basala. Pogodit ću prvih petlukovica s lijeve strane. Pripazite!

Lukovice su visjele u udaljenosti od pedesetak koraka.Opalio sam pet puta, i svaki je hitac pogodio naznačeni cilj.Nekoliko Perzijanaca požuri onamo da se uvjeri. Kad su se vratili,začuđeno javiše da sam pogodio svih pet lukovica, a da uopćenisam punio pušku, premda je ona imala samo jednu cijev.

— To je čarobnjačka puška — razjasni Halef. —Taj efendija, poznat po cijelome svijetu, puca deset tisuća puta a dane puni pušku. Što ste vi prema nama?

Pri tome prezirno odmahnu rukom, a ja mirno dodah:— Htio sam vam samo pokazati što vas očekuje,

ako se itko od vas usudi podići na nas ruku. Vas je dvanaest, a zadvanaest kratkih trenutaka dvanaest metaka iz te puške oborilo bivas na zemlju. A sad radite što god hoćete!

Perzijanci se zbunjeno zgledaše. Henrijevka je izvršila svojudužnost, kao što je to već često učinila i ulila poštovanje. Vrhovnikomornik bio je svjedok događaja, pa se i on zabrinu i pozva svojeljude natrag,

— Odlazite od njega! Stako bezobzirnim i nasilnimljudima ne mogu saobraćati ratnici koji se kreću pod uzvišenomzaštitom vladara nad vladarima. Ta dva čovjeka rođena su nanajdubljoj stepenici stanovništva i odgojena u tami neznanja, pa sestoga i vladaju kao neobrazovani ljudi. Ne prljajte ruke na njima.Mi ih preziremo.

Čuvši te riječi, njegovi se podređeni povukoše od nas, ali seistodobno pokaza još jedno djelovanje koje on vjerojatno nijeočekivao. Moj vanredno osjetljivi Halef smatrao je naime da nesmije otrpjeti uvredu koja je ležala u komornikovim izrazima. Skočis ruba bunara, pohita k Perzijancu i ljutito dreknu na njega:

— Što si rekao? Govorio si o najdubljoj stepenici

stanovništva i o tami neznanja? Vjerojatno poznaš tu stepenicu i tutamu iz vlastitog iskustva? Nama je dvojici ona nepoznata. Osimtoga usudio si se tim svojim nikad neobrisanim usnicama izreći riječprezir. Tko si ti zapravo da ti pada na pamet da s nama razgovarašs takvim tonom? Pužeš po odajama svoga vladara kao niska sakajakroz rupe u zemlji. Padaš pred njim na koljena i lupaš čelom o tlopred njegovim nogama. Ti si sluga njegovih zamisli i rob njegovihhirova. Odjeću i oružje kojima se ovdje dičiš nisi stekao kao častančovjek, već ti ih je on poklonio, jer ližeš njegovu slinu kao da jemed. Mi smo naprotiv slobodni muževi. Mi radimo što hoćemo, i nesavijamo svoju šiju ni pred kime, pa ni pred onim koji se takosmiješno naziva „vladarom svijeta". Tko stoji više, mi ili ti? I komepripada prezir koji je stigao do naših ušiju, nama ili tebi?

Hrabri mališan izgovorio je taj kazneni govor tako brzo daga nitko nije mogao prekinuti. Kad je sad zastao da smogne daha,vrhovni komornik ljutito trgnu bodež iz šala koji mu je služio kaopojas.

— Šuti, pasji sine! Kažeš li još samo jednu takvuriječ, ja ću te probosti ili ću te dati izbičevati da ti se raspuca koža!

I njegovi ljudi zauzeše stav pun prijetnje, ali Hadži se nijedao utjerati u strah. Pokaza na mene koji sam držao pušku spremnuna pucanje i glasno se nasmije.

— Što si rekao? Kako? Probost ćeš me? Pogledajtamo efendiju! Prije nego što bi podigao bodež, njegovo bi ti taneprosviralo glavu. Ili želiš li me izbičevati? Imaš li bič? Ja ga ne vidim.Ali pogledaj ovamo, na moj bok! Ovdje visi korbač koji je smnogo ljubavi ispleten iz traka kože potočnoga konja. Taj jekorbač često razgovarao s leđima ljudi koji su se smatrali višimnego što su im dopirali nosevi, ali smo ih mi svinuli da ih svojim

udarcima naučimo poniznosti i skromnosti. Nemoj možda umišljatisebi da vas se mi bojimo, jer je vas dvanaest, a mi smo samodvojica! Nikada nismo brojili naše protivnike. Što ih je više, to namje draže, pa vam sada iskreno velim što ćemo učiniti: efendija vassvojom puškom drži u šahu. On će svakoga tko podigne rukusmjesta ustrijeliti. Ja pak skidam sad svoj korbač s pojasa, kakovidiš, pa ću ga oplesti oko ušiju prvome tko izrekne samo još jednujedinu uvrijedljivu riječ. Ti si me nazvao „pasjim sinom". Pripazimalo i nemoj me siliti da ti pokažem tko ovdje smije nastupati kaogospodin, a s kime će se postupci kao sa psom!

Halef je stajao pred Perzijancem koji je skočio sa svogačilima, i prijeteći mu mahao bičem pred licem. Izgrđeni čovjek serazbjesni. U drugim bi se prilikama sigurno drukčije vladao, ali jevidio da je u njega uperena cijev moje puške i da mi prst leži naotponcu, a to ga je spriječilo da se odlučno brani. Na njemu sevidjelo da traži izlaz, kako bi se izvukao iz toga škripca, a da se neosramoti. Uto se desi nešto što mu je u njegovoj neprilici priteklo upomoć.

Cio prizor izazvao je pažnju ostalih ljudi koji su se nalazili uhanu. Prišli su bliže da vide kako će se upadica završiti. Tu je stajaoi handžija, te nekoliko vojnika koji su se nalazili ovdje da štite han.Kao upravnik hana imao je dužnost da čuva mir i red, ali se činiloda je miran i neodlučan čovjek kojemu nije ni padalo na um da semiješa u naše stvari. Njegovi su se vojnici zadovoljno smješkali,uživajući u prizoru. On im je pružao divan prekid dosadnesvakidašnjice na koju su ovdje bili osuđeni. Hodočasnici, prenosiocilešina i drugi ljudi vladali su se isto tako. Samo jedan od njih kao dase osjetio ponukanim da se i sam umiješa. Njegovo oštro rezanolice opaljeno od sunca bilo je vrlo pokretno. Trčao je amo tamo da

bi čas pogledao mene, a čas Halefa. Vidjelo se na njemu da neštonamjerava učiniti, a kad je sad ugledao Perzijanca takoneodlučnoga, pristupi k njemu i duboko se nakloni.

— Hasreti, oprosti što te oslovljujem. Mogu ti rećitko su ta dva čovjeka.

— Tko si ti? — upita ga piškidmet baši, očitoobradovan što ga je netko oslobodio njegove neodlučnosti.

— Nekada sam bio hrabri ratnik beduinskogplemena Obeida, ali sam zbog tih ljudi koje neka Alah razdereizbačen iz plemena, pa moram sada, da ne bih gladovao, služitistrane ljude.

Lice toga čovjeka učinilo mi se poznatim, ali se nisammogao sjetiti kada i gdje sam ga sreo. Uto se vrati Halef te mi tihoreče:

— Sidi, ja ga prepoznajem. To je jedan od ona dvaizvidnika koje smo svojedobno kaznili sramotom tako da smo imdali odrezati brade.

Sad sam se i ja sjetio: Halef je imao pravo. Ta dva Beduinaizgubila su uslijed te kazne čast, pa ih je njihovo pleme izbacilo. Sadje taj čovjek iskoristio neočekivanu priliku da nam se osveti. Nisamse nimalo poplašio, a Halef sjede opet k meni na rub zdenca,smješkajući se i sav pun očekivanja.

Perzijanac se spusti natrag na svoj ćilim, zatakne bodež ušal, udesi dostojanstveno lice i pozove nekadanjeg Obeida:

— Pripovijedaj mi što znaš o njima! Ako je tvojastvar pravedna, mi smo spremni da ti pomognemo.

— Moja stvar ne samo što je pravedna već i krvava— posluša Beduin poziv — jer se sramota koju su mi nanijeli, možesamo krvlju oprati. Pleme Hadedina počelo je u ono vrijeme borbu

s plemenom Obeida. Spremili smo se za rat, pa je naš šeik poslaodva izvidnika da istraže što kane Hadedini. Bio sam jedan od tedvojice. Alah je htio da nas je pratila nesreća. Hadedini su nasuhvatili i pretvorili nas u stare babe, ošišavši nam brade. Time smoizgubili čast, pa nas je naše pleme izbacilo.

— Ti govoriš o sebi, a htio si govoriti o njima.— Oprosti, odmah ću to učiniti! U ono vrijeme nisam

još poznavao te ljude, ali sam ih kasnije upoznao i mnogo čuo onjima. Ovaj mali tamo zove se Hadži Halef Omar, te je sada šeikHadedina.

— A tko su ti Hadedini? Šaka bijede u pijesku! —prezirno će Perzijanac. — Tko je onaj drugi?

— Taj uopće nije Ibn Arab, već Zapadnjak.— Što, Zapadnjak? — skoči Perzijanac. — Zar se

to uopće dade zamisliti? Je li ikad netko već doživio takvoobeščašćenje hodočasničkoga puta? Ohrabrite se, ljudi, zgrabitetoga lopova i izbacite ga kroz vrata živog ili mrtvog!

Halef ponovo posegne za bičem i pomaknu se da skoči sruba bunara, ali ga zadržah.

— Stoj! Stvar postaje sada zabavna. Radoznao samhoće li imati hrabrosti da me napadnu.

Nisu je imali, već su samo na sve načine proklinjali i grdili,ali su ostali na svojim mjestima. Obeid ih je još potkrijepio u tojnjihovoj kukavštini, opomenuvši ih:

— Ne budite neoprezni, već pripazite! Taj vam jeEvropljanin nepoznat, ali ga ja poznam, jer sam čuo sve što se onjemu pripovijeda.

— Ti sam sebi protusloviš — ubaci komornik. —Najprije si nam o njemu govorio prezirno, a sada nas opominješ na

oprez pred njim.— Zato jer ne želim da mu podlegnete.— Pa mi smo premoćni!— U borbi niste! Snažan je i spretan kao pantera, pa

jednim jedinim metkom ubija noću lava. Ona velika puška koja jenaslonjena tamo kraj njega izbacuje tanad koja leti više danaputovanja daleko i tamo pogađa svaki cilj kako god se njemuprohtjedne. Njemu pomaže šejtan s kojim je sklopio savez. Aovom malom puškom može, premda je nikada ne treba nabijati,pucati toliko milijuna puta koliko želi, jer je puška napravljena upaklu gdje stanuju svi njegovi preci i pradjedovi. Borbom nemožete protivu njega postići ništa. Postoji samo jedno jedinosredstvo da s njim svršite bez štete po sebe: to je lukavština!

Umalo da se kod tih riječi nisam glasno nasmijao. Upravoto što je u mojoj prisutnosti preporučao lu-kavštinu bio je i odvišejasan dokaz da sam nije raspolagao ni tragom toga svojstva.Perzijanac je to također osjetio, pa ga začuđeno pogleda i zakimaglavom.

— Mi se dakle ne smijemo usuditi napasti togafranačkog efendiju, već bismo trebali biti lukavi? I to si nam ti rekaoravno pred njime?

— A zašto ne? On to i onako zna, pa je posvesvejedno čuo to ili ne čuo, jer je njegova lukavost gotovo još većaod snage njegovoga tijela i nepromašivosti njegovih pušaka.

— I mi bismo ga dakle trebali svladati lukavštinom?Hoćeš li nam reći kako?

— To je vaša stvar. Ja sam vas opomenuo, a sadmožete činiti što god hoćete.

— Čujem da ga se ti vrlo bojiš. Ja ga se naprotiv ne

bojim i znam što treba da učinim.Bile su to prazne riječi. Ipak se bojao, jer umjesto da me

napadne stvarno ili bar riječima, okrene se handžiji koji je stajao ublizini.

— Ti si nadglednik ovoga hana? Postavio te je paša?— Jesam, hasreti — potvrdi handžija, široko se

nasmijavši. Očito je bio u neprilici.On je također čuo opomene, pa se silno poplašio Halefa i

mene, a sad se sav uznemirio, naslutivši da će od njega zatražiti dabilo kako postupi protiv nas.

— Ovaj han stoji na putu prema svetištima pristalicašije koju je Alah blagoslovio i obasjao svojom milošću? — upitadalje Perzijanac.

— Tako je!— Prema tome je taj han sagrađen samo za

pravovjernike?— Jeste!— Pristup svakog nevjernika mora dakle vrijediti

kao obešćašćenje toga mjesta koje se kažnjava smrću?— Jeste!— A ti moraš paziti na to da se izvršuje namjena

zbog koje je han podignut?— Tako je!— I moraš se strogo brinuti za to da ne dođe ni do

kakve nezakonite upotrebe ovoga hana koja bi ga obeščastila?— Moram.Upravo sam uživao, promatrajući kako dobro uhranjeno

okruglo handžijinn lice postaje kod svakog njegovog potvrdnogodgovora sve dulje. Perzijanac ga je i dalje mučio:

— Jesi li čuo da se sad između tih zidova nalazi jedanZapadnjak, dakle kršćanin?

— Jesam.— Onda te pozivamo da izvršiš svoju dužnost!

Prisutnost toga čovjeka je pravi zločin, pa zahtijevamo da on budesmjesta najteže kažnjen, odmah ovdje, pred našim očima! Jesi ličuo? Ako se tomu protiviš, ja ću se potužiti našem vladaru svijetakoji će zatražiti od tvog padišaha da te kazni smrću.

Kad je vrhovni komornik stavio, svoj zahtjev za izvršenjekazne, handžijino se lice već toliko oteglo da se više ne bi moglootegnuti ni za jednu devinu dlaku. Usporedo je porasla i njegovasmetenost. Nije znao što da čini, a to je izazvalo moje saučešćeprema tom bezazlenom miroljubivom čovjeku. Zato sada japrihvatih riječ:

— Priđi bliže k meni, handžijo! Čuo si što drugimisle, a sad treba da upoznaš i naše mišljenje. Ali budi uljudan, jerće inače naše puške opaliti!

Toliko nas se bojao da mi se približio svega za nekolikokoraka.

— Je li taj han sagrađen zaista samo za pripadnikešije? — upitah ga.

— Jeste! — izjavi.— Prema tome je zabranjeno da se u njega svraćaju

pripadnici drugih vjeroispovijesti?— Tako je!— Jesi li ti šiit?— Nisam!— Jesu li tvoji vojnici šiiti?— Nisu.

— Pa ipak ste ovdje? Obeid koji nas je optužiotakođer nije šiit. Ja poštujem zakon, ali očekujem da će ga i drugipoštovati. Ako ovaj han postoji samo za šiite, onda iz njega morajusmjesta izaći svi koji nisu šiiti. Spremi dakle svoje stvari i prtljagusvojih vojnika! Čim vi odete, a s vama iziđe i Obeid, i mi ćemonapustiti han.

Bio je pravi užitak promatrati smušeno lice toga siromaha.Od neprilike se sav skvrčio.

— Osim toga smatram potrebnim — nastavio sam— da svatko koji tvrdi da je šiit pokaže da to zaista i jeste. Tko tone može dokazati mora također otići. Jesu li ti ljudi koji su se takoneprijateljski ponijeli prema nama pokazali svoje putnice?

— Nisu!— Onda najprije pogledaj moje, ali ja zahtijevam da

im iskažeš ono poštovanje koje je propisano pod prijetnjomnajstrože kazne!

Izvadim iz džepa putnice, danas po drugi put. otvorim ih ipružim mu ih. Bilo mi je svejedno umije li čitati ili ne umije. Onugleda pečate i preplašeno viknu:

— Mašalah! To je bujuruldu, to je tesker, pa čak iferman s vlastoručnim potpisom velikog gospodara. Alahovaljubimca!

On položi pečate na čelo, na usta i na srce i tri se putapokloni do zemlje. Zatim mi vrati papire. Izvukoh i četvrti papir tenastavih:

— Budući da naši protivnici tvrde da potječu izFarzistana, ja ću ti dokazati da mi i ondje uživamo najvećepoštovanje. Čak i najviši dostojanstvenici te zemlje moraju namiskazati one časti na koje imamo pravo na osnovu ove isprave.

Vladaš li ti perzijskim jezikom?Upitavši to, pružio sam mu svoj perzijski ferman.— Na žalost ne vladam — odgovori mi on s mnogo

poštovanja.— Onda ću ti reći da je sam šah-in-šah osobno

potpisao ovaj ferman i zapečatio ga. Napis na pečatu glasi: „Čimruka Nasir-ed-dina dotakne pečat carstva, odmah glas pravednostiispuni svijet od mjeseca do riba". Nadam se da uviđaš kako je mojživot obasjan naklonošću velikog gospodara, jednako kao inaklonošću perzijskoga šaha, pa da češ se po tome i prema namavladati. Ti nisi perzijski podanik, pa se dakle možeš nasmijatiprijetnji koju je maločas izrekao piškidmet baši. Da se naprotiv jana tebe potužim, smjesta bi izgubio službu!

Premda je bio Turčin, on je sad i perzijskom fermanuiskazao spomenuto poštovanje, pa mi ga je vratio, ponizno meuvjeravajući:

— Ponizno te molim, ljubimče velikoga gospodarada potvrdiš i u Bagdadu i u Istambulu da vas ja nisam uvrijedio nijednim pogledom i ni jednom riječi, jer mi je već prvi pogled na vasrekao da su za vas otvorena sva vrata carstva, pa dakle i vrataovoga hana. Smatraj me dakle svojim slugom. Spreman sam daispunim tvoje zapovijedi!

— Tome se i nadam! U prvom redu tražim da ovinavodni Perzijanci dokažu da su zaista Perzijanci i da su šiiti. Mismo se legitimirali. Sad dolazi red na njih!

— Ti imaš pravo, pa očekujem da će i oni udovoljititom zahtjevu!

Gostioničar se okrenu od mene prema komorniku. Vidiosam da ga se moj perzijski ferman dojmio. Oružje koje je maločas

uperio u mene razabirao je sad u mojim rukama, a izraz smetenostikoji se pri tome pojavio na njegovom licu, odao mi je da mi nemože pružiti zatražene dokaze. Pokušao je to sakriti izasamosvjesnog tona, upitavši handžiju ljutito:

— Zar se zaista usuđuješ ozbiljno zatražiti od menetakvu legitimaciju? Dosad si bio uvjeren da sam ja piškidmet bašiperzijskoga šaha, a sad me na temelju riječi jednoga stranca pozivašda ti to dokažem? Zar u tebi kao muslimanu toliko kolebadostojanstvo da ga može otpuhnuti laki povjetarac iz zemljenevjernika?

— Ovdje se radi samo o mom dostojanstvu kaoslužbeniku velikoga gospodara. Čim ugledam njegov pečat koji jeAlah blagoslovio moram izvršiti svoju dužnost, ne pitajući kojoj vjeripripada onaj koji mi je dokazao da stoji pod posebnompadišahovom zaštitom. Ti si započeo prepirku s njime, vladajući sekao čovjek koji ima pravo ovdje gospodariti. To pravo nemaš nikao piškidmet baši. Budući da tvrdiš da to jesi, moja je dužnost dazatražim da mi to dokažeš.

— To mogu potvrditi moji podređeni.— Ono što oni vele ne vrijedi ništa jer ih ja ne

poznam. Ako si ti tako veliki gospodin koji se neprekidno kreće uvječnoj šah-ih-šahovoj prisutnosti, moraš imati u rukama njegovpečat i njegov potpis. Budući da ovaj franački efendija ima jedno idrugo, onda je tebi moralo biti mnogo lakše nego njemu da odsvoga gospodara dobiješ takvu potvrdu.

— Ja je nisam od njega zatražio, jer sam smatraoposve nemogućim da bi itko mogao posumnjati u istinitost mojihriječi. Ja imam doduše uza se pisma svoga gospodara koja morampredati na posvećenim mjestima i ne smijem ih pokazati nikome

drugome osim onima kojima su upravljena.— To nije povoljno za tebe. Sam si rekao da ovamo

spadaju samo šiiti i da bi svaki inovjerac morao izaći iz hana. Akomi ne možeš dokazati da si vjernik šije, onda te prema tvojojvlastitoj želji moram zajedno stvojim ljudima istjerati iz hana!

— Kolike li sramote! — plane Perzijanac. — Zar tozaista moram sebi dopustiti?

— Da, moraš! Ti si stranac koji se ne može iskazati,pa moraš slušati mene, zapovjednika ovoga mjesta!

— A što će se zbiti ako ti uskratim poslušnost?Onda ću napisati izvještaj i odaslati ga, a tebe ću zadržati

ovdje dok ne stigne odgovor.— Mi se ne damo zadržati!— Neka te Alah sačuva od štetne nasilnosti. Moji

vas se askeri ne boje, a taj dobro naoružani efendija sigurno će mipriskočiti u pomoć sa svojim hrabrim šeikom Hadedina. Sami stevidjeli kako on umije pucati!

Komornik ispitljivo pogleda svoje ljude. Sad su pokazivaliposve druga lica nego malo prije. Iz njih je potpuno iščezaoskorašnji izraz pouzdanja. Moj pokus s pucanjem i moje putnicepobudili su očekivani dojam. Handžija je postao hrabar, akomornik se pokolebao. Mom je malom hrabrom Hadžiju to bilodrago. Posegnu rukom za oružjem u svom pojasu pa me poduzetnoupita:

— Hoćemo li tim ljudima odmah dokazati kako dvaiskusna ratnika u roku od dvije minute mogu onesposobiti dvanaestprotivnika?

— Da, to ćemo učiniti, ali drukčije nego što ti misliš— odgovorih mu, pa se onda obratih handžiji:

— Hoćeš li ti prihvatiti, ako ti netko koga poznaš,zajamči da je taj perzijski mirza zaista šahov piškidmet baši?

— Hoću — odgovori handžija.— Onda reci da li me sad poznaš?— Tebe? Ti si mi pokazao najviše isprave, pa te

prema tome poznajem tako dobro kao da sam od mladostiodrastao kraj tebe.

— Hoćeš li dakle priznati moje riječi?— Kao da su moje vlastite.— Dobro, onda te ja uvjeravam da je taj mirza zaista

čovjek za koga se izdaje, pa te molim da mu dopustiš da ostane uovom hanu dokle god on to želi.

— Ti si to rekao, pa neka tako bude, efendijo!— Mašalah! — viknu Halef. — Zar ti na uvrede što

smo ih morali slušati odgovaraš tom nezasluženom dobrotom?Kako mi možeš uskratiti sreću da toj dvanaestorici dokažem kakonas dvojica vrijedimo mnogo više nego njih dvanaest?

Odgovorio sam mu pokazavši rukom prema Perzijancima.Odmah me je shvatio. Zapanjeno lice koje je sad pokazivaokomornik pružilo mi je više zadovoljstva nego što bih ga osjetio dasmo proveli Halefovu namjeru. Perzijanac je buljio u mene ipromucao:

— Alah akbar — bog je velik! Ali kako je tek velikomoje začuđenje!

— Zbog čega? — upita Halef smijući se.— Da se inozemac koji me danas prvi put vidi

usuđuje potvrditi da sam ja odsjev vladareva sjaja.— Ako misliš da to znači neko usuđivanje, onda se

varaš. Upravo sad se na tebi tako jasno pokazuje taj odsjev da je

svaka zabuna posve isključena. Tvoje nam lice sja čitavim svojimobiljem mudrosti te razabiremo da si odviše pametan i uzvišen a dabismo ti smjeli reći ono što bismo ti zapravo morali saopćiti.

— Saopćiti? Meni? Što to misliš?— Da se nalazite u velikoj opasnosti, o kojoj ne biste

imali ni pojma da ti nisi tako veliko svjetlo oštroumlja.Perzijanac mora da je u tim riječima osjetio porugu, ali je

ipak, budući da se radilo o opomeni, smatrao potrebnim da se gradikako to nije opazio. On me dakle upita:

— Ne znam kakva bi nam opasnost mogla prijetiti!Mi putujemo pod moćnom šah-in-šahovom zaštitom, pa smouvjereni da nam se nigdje ne može ništa dogoditi.

— O toj zaštiti možete govoriti u Perziji, ali ne ovdje.Maločas ste iskusili kako je neznatna moć te zaštite u usporedbi snašom voljom. Reci mi ima li tvoja četa posebno ime?

— Zašto bi imala posebno ime? To je karavana kao isvaka druga.

— Varaš se. Tvoja četa ima ime koje su joj nadjeli ada ti o tome ništa i ne znaš.

— Koje ime?— Nazivaju je karvan-i-piškidmet baši.— Sigurno si joj ti sam ovoga časa nadjeo to ime!— Nisam! Mi smo ga poznavali davno prije nego što

smo te ugledali i znali smo da je na putu ta karvan-i-piškidmet baši,te da je očekuje. Kad smo ovdje naišli na vas, odmah smo vasprepoznali. Samo zato je moj efendija mogao potvrditi handžiji da siti vrhovni komornik.

— Smisao tvojih riječi mi je nejasan. Rekao si da sunašu karavanu očekivali. Pitam te gdje su je očekivali i tko ju je

očekivao? Mi smo se posve skrovito spremili za putovanje i takopotajice otišli da nitko nije mogao znati za nas.

— Alah je dopustio da postoje ljudi koji imaju oštrijeoči i uši nego što ih očito imaš ti. Vaše su pripreme zapažene.Poznato je da ste natovarili dragocjenu robu da je odnesete nasveta mjesta. Putem vas čekaju razbojnici kojima je već javljeno dadolazite. Napast će vas, pa ako ne poslušate našu opomenu, nesamo da ćete izgubiti šah-in-šahovo vlasništvo nego ćete vjerojatnoizgubiti i glave.

Nisam htio prekinuti Halefa. Osjećao se gospodarempoložaja, pa nisam želio da mu pokvarim taj užitak. Smatrao samrazumljivim da će on za svoju dobronamjernu opomenu požnjetizahvalnost i priznanje. Začudio sam se dakle videći da sam seprevario. Kad je sad zašutio, komornik pogleda čas njega časmene, i prasne u podrugljivi smijeh.

— Blagoslovljen bio Alah što je stvorio tako dobreljude kao što ste vi! Upravo se čudim da ima tako neusporedivihljudi! Mi smo postupali s vama posve drukčije, nikako kao sprijateljima, a kao odgovor na to vi nas pokušavate spasiti! Iz vašihjezika curi blagoslov, a s usana kaplje dobročinstvo. Upravo jesmiješno da očekujete da ću vam povjerovati ono što si sadustvrdio.

— Ti dakle sumnjaš u to što sam ti rekao onamjerama razbojnika? — upita Halef Ijutito.

— Nipošto ne sumnjam, samo što su ličnosti tihrazbojnika vjerojatno druge od onih o kojima nas ti uvjeravaš.Govorio si o dragocjenom teretu samo da bi doznao što nosimo sasobom. Ostalo ti ne moram reći, jer možeš i sam znati što je!

— Jesam li te pravo razumio? — Zar možda misliš

da smo.— Toliko se razljutio da je desnicom posegao za

bičem da njime završi prekinutu rečenicu. Zgrabio sam ga za ruku,čvrsto ga zadržao i opomenuo ga:

— Ne budi nepromišljen, Halefe! Može nam bitiposve svejedno što govori taj čovjek. Neka kasnije na svoju šteturazabere da je sada počinio najveću glupost svoga života. S njimesmo gotovi. Dođi!

— Da, odjašimo odavde, sidi — složi se sa mnomHalef. — Gorko će požaliti što danas nije bio pametniji od svogaoca, djeda i pretka koji su počinili neoprostivu glupost te dopustilida im kismet objesi takvoga sina, unuka i praunuka. Neka Alahdade da popucaju svi šavovi njegovoga tijela i njegove duše kao nastarom razderanom alduvanu.

Morao sam glasno nasmijati toj želji. Perzijanac se međutimusudio samo zaprijetiti objema šakama prema nama, doviknuvšinam u nemoćnoj srdžbi:

— Da, gledajte da se izgubite u ime svih đavola, inemojte da vas opet vidimo, jer ću vas inače udariti nogom danikad više nećete ustati!

Već sam sjedio na konju i udaljio se nekoliko koraka, alikad sam čuo te riječi, okrenuh konja natrag k njemu:

— Mogao bih te sad udariti šakom po licu, a ti se nebi uopće usudio braniti. Ipak to neću učiniti, već te samo pozivamda ne zaboraviš što si sad rekao. Da ti se više ne pokazujemo predočima? Ta valjda ne umišljaš sebi da vas se mi bojimo? To bi nakonsvega što se danas ovdje dogodilo bilo čisto ludilo. Ipak samuvjeren da ćete se od srca obradovati i zahvaliti Alahu kad nas opetugledate. Već sada tačno znam da ćete nas ubrzo opet sresti, a

onda nas nećete nikako udariti nogom, nego pozdravitinajsrdačnijom dobrodošlicom. Upamti što sam ti rekao! Uostalom,na to ću te i podsjetiti.

Zatim odjahasmo, ne osvrnuvši se na to što su Perzijancivikali za nama. Handžija je sa svojim askerima izašao na vrata. Daosam njemu i njima bakšiš koji su očekivali, a oni nam poželješesreću na našem daljnjem putu.

Zbog sigurnosti, a i zato da zavaramo Perzijance, kako nebi Sefiru mogli odati kojim smo smjerom krenuli, pojahasmo putemkoji je vodio u han Nasrije. Jahali smo njime sve dotle dok nasnitko više nije mogao razabrati, a onda zakrenusmo nalijevo dabismo ravnim putem kroz pustinju stigli do Eufrata.

NA EUFRATU Halef je najprije neko vrijeme tiho razmišljao o našem

posljednjem susretu. Kad je sve u sebi složio, upita:— Ti si tom najglupljem od svih perzijskih komornika

rekao da će nas ubrzo opet ugledati. Jesi li to rekao samo onako ilimisliš li zaista da ćemo se ponovo s njima sresti?

— Uvjeren sam u to.— Znaš li već i mjesto gdje ćemo se sresti?— Ne znam, jer mi nije poznato gdje će Sefir napasti

tu karavanu. To se nikako ne može dogoditi na putu iz hana iz kojegsmo maločas otišli do Hilea. Ne može se dogoditi ni u blizinisvetišta; vjerojatno će ih napasti neposredno iza Hilea. Za napadajnije prikladnije ni jedno mjesto od ruševina Babilona. Ako se dobrozadubim u tu stvar, nije mi teško pogoditi kako će se napadajodvijati.

— Ti znaš da je moj um navikao samo na širok itežak posao. S lakšim se stvarima, na primjer s pogađanjem,načelno uopće ne bavi. Zato te molim da uzmeš u obzir dragocjenovrijeme i da mi odmah saopćiš što je izmislio tvoj um koji je uži odmojega?

— Ipak se čini da moj um unatoč svojoj uskoćivrijedi više od tvoga širokog uma, dragi Halefe!

— Ne varaj se, sidi. Ne mogu povjerovati da imašpogrešno uvjerenje kako široka mudrost postaje manja kad serazvuče.

— Zasad nećemo raspravljati o tom pitanju, premdaje vrlo važno. Znaš da se Sefir nalazi u Hileu. Peder-i-baharat,

kojega smo sreli, naći će ga tamo te mu reći da imaju ubrzoočekivati karvan-i-piškidmetbašija. Sefir, kojega Perzijanci sigurnoosobno ne poznaju, upriličit će neupadljivi sastanak s komornikom ipotruditi se da stekne njegovo povjerenje. Ne sumnjam da će mu touspjeti, pa će prema tome dobiti karavanu u svoje ruke. Navest ćeje da krene putem koji se slaže s njegovim namjerama, i...

— Sidi — upadne Halef — sad se tvoja kratkoćasložila s mojom duljinom. Shvatio sam te! Sefir će stati na čelokaravane da je odvede u propast.

— Neće! Vjerojatno je odviše pametan da to učini.— Onda ti moje mišljenje ne smatraš tako izvrsnim?— Zaista ne smatram, unatoč neizmjernoj duljini

tvojega razuma. Kasnije će svakako morati izaći na javu da sekaravana unesrećila. Da joj se Sefir pridruži, kasnije bi ga pozvalina odgovornost, a to mora izbjeći.

— Čuj, sidi, kratkoća tvojega razuma nije baš loša.Ima svoje prednosti, a ja sam, kako vidiš, dovoljno pravedan da teo tome obavijestim.

— Zahvaljujem ti i nadam se da će se tvojapravednost i dalje pokazati na djelu. Dakle naslućujem da ćenapadaj biti izveden negdje u ruševinama te smatram da to mjestoneće biti daleko od onoga na kojem smo prisluškivali krijumčare.

— Zašto?— Jer se u blizini nalazi skrovište u koje će razbojnici

vjerojatno smjestiti plijen. Za nas je svejedno kakvom ćelukavštinom Sefir karavanu namamiti onamo. Glavno je dapravodobno stignemo na to mjesto. Nadam se da ćemo onamo stićiprije karavane, i da ćemo joj, pretpostavivši da je uzmognemopronaći, pomoći protiv Sefira.

— Da, to ćemo učiniti! — pristane oduševljenoHalef. — To moramo učiniti već zbog sandžakija.

— Tako je!— Dovest ćemo mu Sefira kao razbojnika

uhvaćenog na činu. Morat će uvidjeti kako je pogrešno postupao snama i zamoliti nas za oproštenje. Tome se zaista vrlo veselim. Toće biti pobjeda kojom se možemo ponositi. Ne misliš li i ti tako,sidi?

— O ponosu još ne možemo govoriti. Naša jenamjera dobra, ali je između nje i izvršenja put još dalek.

— Između njih leži čak i Eufrat, zar ne?— Tako je.— Ako želimo stići do ruševina, moramo prijeći na

desnu obalu. U Hile, gdje se nalazi most, ne možemo se vratiti.Kako ćemo prijeći na drugu stranu?

— Nadam se da ćemo naći trstike ili granja dasložimo splav. Inače moramo plivati.

— Znaš li kako je rijeka ovdje široka?— Sigurno pet stotina dra.— Oh, ja se ne bojim plivanja, ali na tolikoj daljini ne

može se spriječiti da se na nama ne smoči sve što bi trebalo ostatisuho.

— Postoji način da se to spriječi. Sad ćemo pojahatibrže da bismo na rijeci dobili vremena da sagradimo splav, akopronađemo ono što nam je za to potrebno.

— Bilo bi najbolje, kad bi naišla kakva splav ilikakav čamac da nas preveze.

— Takve se prilike moraš odreći. Moramo izbjećisvaku mogućnost da nas otkriju, a svaki čovjek koji nas sretne

može biti Sefirov saveznik pa ga obavijestiti da nismo odjahali uBagdad. Čuo si da se njegovo skrovište nalazi dva sata iznad Hilea.To takođe moramo uzeti u obzir i sjetiti se da članovi njegovebande neće neprekidno sjediti u guštari, nego da će se kretati i uzobalu. Čim nas opaze, možemo se okladiti s deset prema jedan danam je plan propao.

Naš put do Eufrata nije pružio ništa zanimljivo. Krajinu nijeprekidala nijedna uzvisina, ali zato su je to češće prekidali dubokijarci. Kad smo po radosnom puhanju naših konja opazili da smostigli u blizinu vode, sjahasmo i pješke prođosmo posljednji komadputa da nas nitko ne bi tako lako opazio. Zatim se Halef morao skonjima spustiti u jedan od već spomenutih jaraka, dok sam se jaoprezno približio obali da istražim možemo li se neprimjetno približiti

Nigdje nije bilo žive duše. Sunce se već spustilo vrlo nisko,pa su njegove zrake, odbijajući se u širokom kutu od površinevode, toliko zasljepljivale oči da su me zapekle. Radosno sam seiznenadio, ugledavši mnoštvo grmova vrste tarfa, koji su rasli tikpod vodu i omogućili nam, ako se na njima nismo mogli samiprevesti, da ipak prevezemo sve stvari koje se nisu smjele smočiti.Pošao sam po Halefa, a kad smo se pobrinuli za konje, počesmorezati grančice i vezati ih u snopove.

Na žalost su grančice tarfe bile tanke, ni prst debele. Nijedakle moglo biti ni govora o splavi koja bi nas ponijela. Sunce jezapalo te se spustila večer prije nego što smo na laku hrpupovezanih svežnjeva mogli položiti ugrožene stvari. Halefova jezadaća bila da upravlja splavi tako da je plivajući gura pred sobom.Ja sam imao voditi konje. Privezao sam omče uz dugačke uzde, akroz omče provukao ruke. Tako sam ždrijepce doveo do obale izašao u vodu. Konji su me rado slijedili. Plemeniti konji iz Džezirea

ne boje se vode.Nije nam bilo baš drago što se već spustilo veče, ali danje

svjetlo moglo bi nam postati opasno. I nama i konjima bila jeugodna hladna voda rijeke. Mirno smo plivali, a kad stigosmo naprotivnu obalu, nismo bili nimalo umorni, tako da je Halef rekao:

— To nije bio posao, već kupelj, sidi. Upravo kaoda sam ponovo rođen.

— Nadam se da to nije istodobno bila i kupelj zastvari koje sam ti povjerio.

— Nije, nikako! Tako sam ih pomno čuvao kao štodeva čuva svoje mlado. Sada ćemo opet sve skinuti sa splavi, aonda splav pustiti niz vodu.

— Nećemo! Svezat ćemo je uz obalu.— Zašto?— Jer bi nas splav možda; mogla odati.— Odati? Nemoj mi zamjeriti moje riječi, sidi, ali ti si

kadšto i previše oprezan. Sve da Sefirovi ljudi i otkriju te hrpe tarfe,sigurno ne bi došli na pomisao da smo se baš mi njima poslužiliumjesto splavi.

— Misli su neproračunljive. Milijuni ljudi su već mislilio koječemu što je posve nemoguće, a ovdje se radi o nečemu štoje moguće. U svom položaju ne možemo nikad biti dovoljnooprezni.

— Sidi, kad bi svi veliki ljudi svjetske povijesti bilitako oprezni kao što si ti, onda mi uopće ne bismo imali svjetskupovijest, jer se ne bi baš ništa dogodilo. Gdje sad posvuda sjajuglasovitosti, bilo bi mračno kao u želucu koze ili u čizmi navučenojna nogu.

— Ako čizma nije poderana! — dobacih.

— Molim te, šuti, sidi! Ako navodim primjere danešto dokažem, onda su oni uvijek besprijekorni. Prema tome ni tačizma nije poderana, već je takva da bih je i ja sam mogao navući.

— Onda je brzo obuci, jer moramo dalje. Nismozato preplivali Eufrat da se zabavljamo, razgovarajući o čizmama ikozjim želucima. Moramo se požuriti da što prije stignemo u BirsNimrud.

— Ne misliš li da bi bilo bolje da najprije potražimoSefirovo skrovište?

— I ja bih to predložio, kad bi nam to mjesto bilomalo pobliže poznato, ali pošto bismo za to najprije morali s mnogomuke pretražiti obalu, izgubili bismo previše vremena. Bude lipotrebno da otkrijemo to skrovište, potražit ćemo ga kasnije. Asada dalje!

Za vrijeme toga poluglasnog razgovora ponovo osedlasmokonje i skidosmo sve stvari sa splavi. Sad uzjahasmo i krenusmoprema jugu. Za vrijeme jahanja nismo se smjeli držati tako blizuobale da bi se ondje čuo topot kopita naših konja. Zatozakrenusmo malo na desno. Ni sami nismo znali koliko smozakrenuli, jer je bilo tamno, a nije nam bilo ni poznato kako krivudaEufrat.

Pošto smo neko vrijeme tako jahali, opazismo slijeva svjetloprema kojemu se dalo zaključiti da ondje gori vatra. Zaustavismosvoje vrance, a Halef reče:

— Sidi, naslućujem da se ondje nalazi skrovište.Obala, na kojoj gori vatra, leži dublje od ravnice, pa zato vidimosamo odraz vatre, a ne sam plamen. Misliš li da imam pravo?

— Možda si tačno pogodio — odgovorih.— Hoćemo li onamo da doznamo tko se nalazi

ondje?— Mi? Ako treba nešto istražiti, dovoljno je da se ja

sam odšuljam onamo.— Alah! Zašto uvijek zahtijevaš da baš na tebe

padne slava zbog tih otkrića? Odviše te dobro poznam a da bihmogao pretpostaviti da to činiš zbog zavisti. Vjerojatno kanišponovo sjesti u već poznato sedlo da mi održiš propovijed o tvojojljubljenoj opreznosti.

— Stvarno ću to učiniti.— A ipak znaš koliko me to rastužuje. Možda sam

zaista nekada, u vrijeme kad si me upoznao, bio malo neobuzdan, amožda, i malo neoprezan. Tomu je bila kriva moja mladost, ali to jeprošlo. Sad sam posjednik harema s najboljom ženom na cijelomsvijetu, a imam i sina koji se ravna prema pravilima moje mudrosti imojega odgoja. Ako me unatoč tome smatraš nepromišljenim, ondaje to uvreda na koju bih svakome osim tebi odgovorio bičem. Kaodokaz tvoga prijateljstva zahtijevam da mi dopustiš da pogledamkakvi su to ljudi zapalili vatru.

Što da učinim kad me je tako uporno molio? Osjećao samse obaveznim da odbijem njegovu molbu, jer sam ga poznavao iznao sam da ga ne mogu pustiti da ode sam. Ipak nisam mogao bititoliko tvrd da ga povrijedim odbivši tu njegovu želju. Zato samnakon kratkog oklijevanja pristao, a on se tome veoma obradovao.Sad se radilo samo još o tome da potražimo skrovište za svojekonje gdje bi morali ostati ako bih ja slučajno morao poći zaHalefom. Halef doduše nije htio da shvati da je ta mjera potrebna,ali sam ovaj put proveo svoju volju. Nismo trebali dugo tražiti:posljednji duboki jarak preko kojega smo prešli učinio mi senajprikladnijim. Kad uvedemo u njega konje, ne bi ih ni danju nitko

mogao opaziti, ako bi ga nepovoljne okolnosti i dovele u blizinu.Vratili smo se dakle natrag, pa smo morali jahati otprilike

još pet minuta dok stigosmo do spomenutog jarka. Maločas smo gau svijetlu zvijezda jasno ugledali, pa nam je to svjetlo i sadapomoglo da bez muke siđemo u njega. Kad je Halef odložio svojevatreno oružje koje nije mogao ponijeti u izvide, uspesmo se opet izjarka. Odsjev vatre dao se razabrati i odavde, ali samo stoga jersmo znali u kojem smjeru gori vatra.

— Trebat ćeš otprilike pola sata dok stigneš onamo— rekoh. — Na povratku možeš brže hodati. Računam dakle sat ipol vremena, ali najviše! Čuješ li me? Moramo stići do ruševinaprije nego što onamo stignu Perzijanci, pa je toliko vremena pravavječnost. Više ti ne mogu dopustiti.

— Ne trebam ni toliko.— Trebaš! Šuljajući se onamo, moraš biti oprezan, a

to traži vremena. Neko vrijeme moraš i ondje ostati. Pri tome tiizričito zabranjujem da se toliko približiš tim ljudima da ih uzmognešprisluškivati.

To je za tebe samoga odviše opasno.— Zašto baš za mene? Uvjeren sam da ću to učiniti

isto tako dobro kao i ti.— Nemoj me još u posljednjem času navesti da te

zadržim. Ti znaš što mislim, pa ipak pokazuješ tolikosamopouzdanja da si me opet pokolebao!

— Sidi, što ti moraš to misliti o meni, kad ovakorazgovaraš sa mnom? Da je to čula Hana, biser svih dragocjenostizemlje i mora, morala bi me smatrati beskorisnim čovjekom,premda je inače uvjerena da ja umijem izvesti sve što može izvestibilo koji valjani muškarac ili junak. Sada dakle odlazim, pa ću se

sigurno sretno vratiti. Alah bio s tobom!— Volio bih radije da pođem s tobom! —

odgovorih. Čas zatim njegovi koraci utihnuše.Ima gluposti koje čovjek uviđa tek kasnije, a ima i takvih

koje uviđa odmah. Glupost što sam je upravo počinio spadala jemeđu ove druge. Tek što je Halef iščezao, poželio sam da gazadržim, pa bi bilo i za mene i za njega dobro da sam to učinio. Noja sam ga odviše volio da ga tako povrijedim, pogotovu što je većpošao u izvide. Spustio sam se dakle u jarak i sjeo k vrancima.

Kad čovjek učini nešto što je radije morao propustiti, ondase u njemu javlja osjećaj nelagodnosti koji ne samo da tišti dušu većzahvaća i tijelo. Bar tako je kod mene. Dok sam sada tiho sjedio nadnu jarka, bilo mi je kao da sam pojeo neko otrovno jelo. Ukratko,bio sam silno nezadovoljan sa sobom.

Sjedio sam četvrt sata, pola sata, čitav sat. Zatim se uspehiz jarka i sjedoh gore na njegovom rubu. Vatra je još gorjela, jersam razabirao njezin odsjev. Da su Halefa otkrili, vjerojatno bi jebili ugasili. Ta me je pomisao umirila. Međutim, prođe još pola sata,a zatim još četvrt sata, a on se nije vraćao. Zar je možda sretnoizvršio izviđanje, ali nije pronašao mjesto gdje sam ga očekivao? Taja sam znao da ima dobar osjećaj za prostor!

Kad prođe još pola sata, stadoh se bojati za njega.Smatrao sam svojom dužnošću da ga potražim.

Nije mi preostalo drugo nego da se odšuljam do vatre. Dasam ga tražio drugdje ili da sam ga dozivao, bila bi nova pogreška.Istina, morao sam postupati još opreznije nego što sam biosavjetovao Halefu. Ako su ga otkrili, a pogotovu ako su ga uhvatili,i to vjerojatno Sefirovi ljudi, među kojima je bilo i takvih koji su gapoznavali, morali su pomisliti da se sigurno i ja nalazim u blizini, pa

me potražiti.Ponajprije sam se morao pobrinuti da mi konji budu posve

sigurni. Dalo se doduše pretpostaviti da ih nitko neće moći daotkrije, ali je isto tako bilo moguće da me neka okolnost zadrži svedo dana, a onda sam lako mogao izgubiti svoje dragocjene konje,ne samo njih već i naše oružje. Samo se po sebi razumijevalo danisam mogao sa sobom ponijeti puške. Ako se mojemu Halefudesila neka nesreća, odlazio sam sada u susret neizvjesnosti, panisam smio stavljati na kocku najvrednije što sam imao. Budući dasu naši ždrijepci bili veoma vrijedni, sigurno me ništa neće spriječitida se pravodobno vratim ovamo. .

Sišao sam dakle još jednom u jarak, pa sam sve predmetekoje nisam mogao ponijeti sa sobom, pomno uvio u pokrivače, akonje svezao za kolčiće što sam ih čvrsto zabio u zemlju. Zapojasom sam zadržao samo nož. Potapšavši konje i doviknuvši imriječ ,,sus!", mogao sam biti uvjeren da će do našeg povratka bitimirni, ali da će se od svakoga stranca braniti udarcima kopita.Zatim krenuh na put.

Zapravo mi je bilo nemoguće da sa sigurnošću reknemkakvi su se ljudi nalazili tamo uz vatru. Postoje međutim misli oispravnosti kojih je čovjek toliko uvjeren da uopće i ne sumnja unjih. Tako sam i sada bio čvrsto uvjeren da imam posla saSefirovim skrovištem, te da ću ondje naći, ako već ne njegasamoga, a ono njegove drugove. Sigurno sam znao da se predamnom nalazi opasnost, ali sam isto tako bio uvjeren da me onamože doduše zgrabiti, ali da me ne može svladati. To je istodobnobio i razlog da sam se od naših nenadoknadivih konja i pušakarastao s razmjerno neznatnom bojazni.

Odsjev vatre preda mnom postajao je svjetljiji. Kretao sam

se onamo u ravnoj crti, pa bih svakako morao opaziti Halefa da sevraćao k meni. Hodao sam pognut, i stupao što tiše. Pri tome samprisluškivao pomno nadesno i nalijevo, pa bih čuo njegove korake,da se vraćao prema meni, i da je samo malo skrenuo s puta. Sva tamoja pažnja bila je uzaludna.

Kad sam imao prevaliti otprilike još stotinu koraka, legohna zemlju i stadoh puzati, ali postrance, jer mi je oprez nalagao dane pođem izravno cilju. Morao sam mjesto gdje je gorjela vatra,najprije odnekud promotriti gdje sam bio posve siguran. Takostigoh do visoke obale, ugledah pod sobom rijeku i čuh njezin šumkoji nije prekidao nijedan drugi zvuk.

Čudno! Zabrinut za prijatelja došuljao sam se ovamo da gapotražim, a ipak nisam svoju pažnju usmjerio ponajprije onamogdje sam ga imao tražiti, naime k vatri, već u rijeku koja je teklalijevo kraj mene, a čija je tamna površina bila kao prevučenamekom, svjetlucavom, srebrnastom mrežom koja se neprekidnopokretala. To tajanstveno svjetlucanje privuklo je moje poglede ineko ih vrijeme zadržalo.

Desno od mene, dolje u vodi, ležala je splav od šaša, istogoblika koji su ta prevozna sredstva imala još u prastaro vrijeme.Splav, ili mogli bismo reći čamac bio je nizak i okrugao, te ispupčenpoput zdjele za vodu. Bio je napol pokriven gustim grmljemtamariska koje se bujno i gotovo neprohodno pružalo kraj obale.Dalo se razabrati samo jedno mjesto gdje nije raslo grmlje. Ondjeje gorjela vatra, a kraj nje sam opazio jednoga jedinog čovjeka.Drugi je Beduin čučao uz vodu i držao udicu u ruci.

To je bila prava slika mira. Gdje je tu bio ma i tragopasnosti za mene? Zar sam se zaista nalazio u traženom skrovištuza koje su ljudi u Hileu vjerovali da ovuda noću lutaju duhovi

ubijenih? Ili su ta dva čovjeka bila samo bezazleni ribari koji kušajuu mraku hvatati ribu da bi je sutra ujutro prodali u Hileu? Nešto se umeni bunilo protiv pomisli da su zaista tako bezazleni kao što suizgledali. U takvom okruglom čamcu od šaša koji se lako vrtioveslati puna dva sata uz struju nije baš posao kojeg se čovjek laćaradi hvatanja ribe, a ribu možda uopće i neće uhvatiti. Osim toga,upravo je ta slika savršenoga mira pojačala moju nepovjerljivost.Učinila mi se odviše udešenom, odviše umjetnom. Rekao sam samsebi da se iza toga — kako se to obično kaže — nešto skriva, pabih ta dva čovjeka pustio da i dalje igraju svoju ulogu mirno inesmetano da nisam ovamo došao zbog Halefa. Morao sam znatizašto se nije vratio, a to sam mogao doznati samo ovdje. Tko znašto su učinili s njime!

Svaka je minuta mogla biti dragocjena, pa zato nisam smiobesposleno čekati da vidim hoće li ti ribari uhvatiti ribu ili neće.Najprije sam želio doznati da li se ta dva čovjeka zaista nalazeovdje sami, pa sam odlučio da se prošuljam duž visokoga rubaobale kako bih otkrio da li se još netko nalazi u šikari. Stadoh dakleoprezno puzati po zemlji u tome smjeru.

Prošlo je više od četvrt sata, dok sam posve pretražio golomjesto koje se pružalo dolje kroz grmlje. Opet sam nepomičnoležao i razmišljao. Unatoč svojim oštrim očima i ušima nisamzapazio ništa. Ako se netko ovdje sakrio da me počeka u zasjedi,mogao je to učiniti samo dolje u grmlju. Morao sam dakle dolje, ato je bilo isto tako teško kao i opasno — teško jer se gornji diostrme obale sastojao od dubokoga i rahloga pijeska koji će sevjerojatno urušiti u dubinu, jer me neće moći nositi. Opasno je pakbilo, jer me je svatko tko je čučao dolje u grmlju, morao otkriti, čimkliznem dolje preko gologa mjesta.

Postojao je uostalom još jedan način da polučim svoj cilj.Trebao sam naime poći još dalje, spustiti se do vode, pa se dužvode odšuljati natrag. Tako ne bih došao, sa vrha obale, ne bi memogao doseći sjaj vatre i nitko me ne bi mogao opaziti. To jemeđutim tražilo više vremena nego što sam mogao utrošiti u tenevažne pripreme. Možda mi ipak uspije da se odavde nezapaženospustim, a možda je i rub obale bio čvršći nego što sam to mislio. Ublizini sam ugledao nekoliko tamnih tačaka. Smatrao sam ihkamenjem ili čvrstim mjestima, jer su se svojom tamnijom bojomisticale na svijetlom pijesku. U blizini mjesta gdje sam se nalazio bilesu dvije takve mrlje, a po strani još tri. Ipak sam, uzevši u obzir sveokolnosti, odlučio da pođem zaobilaznim putem, pa sam polakostao puzati dalje.

Tako sam stigao do one dvije spomenute tačke koje su mibile najbliže. Htio sam proći kraj njih, ali sam se zaustavio, jer su sepokrenule. Hoće li se možda to kamenje početi kotrljati uslijedpritiska što ga je moje tijelo vršilo na pijesak na rubu obale? Ne!To uopće nije bilo kamenje, jer su se odjednom iz pijeska pojavilečetiri ruke, četiri šake me zgrabiše za vrat i za mišice, a neki glasviknu:

— Lahaun, lahaun, ja ridža — ovamo, ovamo, ljudi!Imamo ga!

Neka nitko ne misli da sam se prestrašio. Bio sam navikaona ovakva iznenađenja. Ovo me je međutim tako brzo zateklo danisam imao ni trenutka vremena za obranu. Držali su me za vrat i zaruke, no ja sam unatoč tome pokušao da se uspravim. Uspjelo mije da se otresem jednoga napadača, pa sam se napol ispravio i htiozgrabiti drugoga. Uto mi onaj prvi baci dvije šake pijeska u lice, anebrojena zrnca pijeska zađoše mi u oči. Nagonski sam posegnuo

rukama prema ugroženim očima, pa odmah izgubio stečenuprednost. Bio sam zaslijepljen i time sam izgubio mogućnost daumaknem svojim protivnicima. Odmah dojuriše ovamo i drugi. Čuosam desetak, dvanaestak različitih glasova gdje zbrkano viču. Sasvih me strana pograbiše, baciše na zemlju, svezaše pa meodvukoše kroz grmlje niz obalu sve dok me nisu bacili na zemljukraj vatre.

Dragi čitaoče, jesi li ikad imao oči tako pune pijeska da unjima ne bi našlo mjesta više nijedno jedino zrnce? Nisi? Ni janisam baš često, ali sam zato tom prilikom imao toliko pijeska uočima koliko je samo stalo u njih. Ne mogu tvrditi da je to biloopasno za vid ali je svakako bilo veoma neugodno. Ako je čovjektome svezan tako da ne može rukama dodirnuti zaslijepljene oči, auz to zna da ga okružuju ljudi od kojih može očekivati sve, samoništa dobro, onda mu to nipošto ne pruža olakšanje.

Nisam morao dugo razmišljati kako da se vladam. Moraosam ostati miran i paziti samo na ono što se govorilo. Povrh togamorao sam prepustiti suznim vrećicama da postepeno oslobodemoje oči od pijeska. Kad se to dogodi i kad budem opet mogaovidjeti, onda će se pokazati što bih dalje mogao činiti. U prvomredu morao sam pomisliti da se vrlo vjerojatno nalazim u blizinisvoga dragog Halefa, ali to me nipošto nije umirivalo, jer sam iziskustva znao da je lakše da samo sebe spasiš iz takvog teškogpoložaja nego da moraš spašavati još nekoga drugog.

Dok su mi suze pune pijeska neprekidno curile niz obraz,veoma sam pažljivo pratio sve što se događalo oko mene. Nisampropustio nijednu riječ, jer nikome nije padalo na um da govori takotiho da to ne bih mogao čuti.

— Divne li lovine! — radosno je klicao jedan od tih

ljudi kojega sam po glasu prepoznao kao Peder-i- baharata. —Danas smo ih sreli i morali smo pomisliti da žele u Bagdad. Većsmo se odrekli pomisli na osvetu kad nam uletješe u ruke!

— Alah nas voli, hvala i slava mu! — doda drugi. Toje bio Aftab, Pederov pratilac. — Taj se pasji sin i ne miče. Pavaljda nije mrtav?

— Mrtav? A od čega? Vi ste ga dovukli ovamo, pamu je glava pri tome strugala po zemlji. Zato se onesvijestio,premda je pijesak mekan. Takvi lopovi su jaki samo na gubici, ainače ne mogu ništa podnijeti. Počekat ćemo dok se osvijesti aonda mora priznati kakva su posla imali ovdje.

— Sigurno nikakva — doda treći. Po glasu sampoznao da je to handžija iz Hilea. — Mora da ih je ovamo doveosamo kismet, jer je posve nemoguće da znaju za to skrovište i zanaše planove.

— Da, to je nemoguće! — prizna Peder-i-baharat.— Samo zato i nismo iz toga prokletoga šeika

Hadedina, unatoč svim prijetnjama uspjeli istjerati ni jednu riječ.Dovedite ga sa splavi. Neka uživa u tome da svoga ljubljenogefendiju ugleda u našim rukama.

Čuo sam kako je nekoliko ljudi otišlo. Zatim se javi jedankoji još nije govorio.

— Očekujem da će sad početi kazna kojima su ovilupeži izbjegli, pobjegavši iz makemija. Šibat ćemo ih do smrti!

To je bio onaj Gasai koji se izdavao za Solaiba. Ovdje suse dakle skupili gotovo svi naši ovdašnji dobri prijatelji.

— Ne brini se za to! — umiri ga Peder-i-baharat.— Izbičevat ćemo ih do smrti i to tako polagano da

će proteći puni mjesec dok crknu. Ja bih to odmah započeo, ali

znaš kako je Sefir u takvim stvarima strog. On ne dopušta nikakvesamovlasti, pa svako kršenje naših zakona kažnjava smrću.

— Zaista je pretjerano strog!— Nije, jer se samo tako može održati zakon i red.

Svaki drugi savez može neposlušnog člana kazniti izbacivanjem izsvojih radova. Mi to ne možemo, jer bi nas izbačeni čovjek odao.Samo smrt nam pruža sigurnost. Ne smijemo objema zarobljenicimani pretražiti džepove, jer u njih smije najprije posegnuti samoSefirova ruka. Dovoljno je da znamo da sa sobom nemaju oružja,osim svojih noževa, dok šeik ima i svoj bič od kože potočnogakonja.

To mi je zaista bilo veoma milo! Da su nas tačnije pretražili,pronašli bi silansko prstenje što smo ga oduzeli njemu i njegovimpratiocima.

— Zar će ih možda Sefir lakše kazniti nego štoželimo? — upita Gasai.

— Sigurno neće! Kako ste nam vi ispripovjedili, on isam mora obračunati s njima, a uz to ću ja dobiti prvi, a možda inajvažniji glas kad im budemo sudili. To je dovoljno. Ti si semaločas potužio na strogost naših zakona, i to s nepravom, jer tastrogost upravo sada izlazi ususret tvojim željama, budući da onasvakako traži da ti ljudi budu kažnjeni smrću. Treba samo odlučitikako će umrijeti. A sad šutite! Eno dovode mališana. Pokušat ćudoznati od njega gdje se nalaze konji i druge njihove stvari.

Halefa položiše kraj mene. Bio je također svezan, pa su muštaviše bila začepljena i usta, možda da ne bi mogao vikati kad bidošao na pomisaoi da me opomene.

— Odriješite mu gubicu da može odgovarati na mojapitanja — zapovjedi Peder-i-baharat.

Kad su izvršili njegov nalog, reče Halefu podrugljivo:— Imao sam pravo: uhvatili smo ga!— Zar je efendija mrtav? — veoma zabrinuto upita

moj mali šeik.— Nije! Samo je izgubio svijest. Čim se opet

osvijesti, dobit ćete batina koje će vam prodrijeti do kostiju!— To me neizmjerno veseli — nasmije se Halef. —

Kod vas je na sreću uobičajeno da batine padaju uvijek natrag navas.

— Jesi li pri svijesti?— Jesam! Potpuno pri svijesti. Vi ste mi doduše

svezali usta, ali mi niste začepili uši, a budući da ste tako mudri dadovoljno glasno govorite, ja sam sve čuo. Vi nam bez Sefirovedozvole ne smijete čak ni isprazniti džepove pa nas još manjesmijete bičevati.

— Pasji sine! Dokazat ćemo ti da ćemo te odmahbičevati do krvi, ako smjesta ne odgovoriš na moja pitanja. Čujdakle što želim doznati: zašto niste odjahali u Bagdad?

— Jer uopće nismo ni kanili odjahati u Bagdad.— A kamo ste kanili?— Do ruševina kod Kefila.— Ta to leži prema jugu, a vi ste odjahali na sjever

prema Bagdadu. Ti se dakle zaplećeš u protuslovlje.— Neka Alah zaštiti tvoj razbor! Čini se da spadaš

među one nesretnike čiji se mozak smutio, pa upravo zbog toga unajvećem podudaranju otkrivaju najgore protuslovlje.

— Smućenost leži u tvome, a ne u mome mozgu.Zahtijevam da mi to objasniš!

Priznajem da sam bio veoma radoznao što će moj mali

Hadži odgovoriti. Ja sam ga naime dobro poznavao. U svojim jedjelima doduše bio nagao i nepromišljen, ali je inače bio vanrednolukav. Riječima se nije gotovo nikada dao nadmudriti. Zašto jeupravo spomenuo ruševine kod Kefila, predstavljalo je za menezagonetku, ali sam bio siguran da će se dobro izvući i da pri tomeneće baš ništa odati.

— Budući da ti sumnjaš u pravi poredak mogarazbora — odgovori Halef — dokazat ću ti da mu ne možeš ništazamjeriti. Moj efendija spada među onu učenu gospodu koja volepretraživati stare ruševine da bi iskapali spomenike davnih vremena.Došao je sa mnom ovamo da to i ovdje obavi. U tu smo svrhunakanili otići do ruševina kod Kefila, ali su nas na žalost ovdje naBirs Nimrudu uhvatili i odveli nas u Hile. Odande smo dodušeumakli, ali moj se efendija ipak nije odrekao namjere da iskapa kodKefila. Zato smo se gradili kao da želimo krenuti u Bagdad, noodjahali smo samo do hana Nasrije. Nismo mogli natrag u Hile daondje prijeđemo most. Zato smo skrenuli prema Eufratu, preplivaliga i legli da spavamo. Prije nego što smo sklopili oči, ugledali smoodsjev ove vatre, pa sam pošao da pogledam tko ju je zapalio.Kad sam stigao gore na obalu, urušio se rahli pijesak poda mnom,tako da sam uletio u vašu sredinu. Uhvatili ste me. Zrake tvojenenadmašive mudrosti će ti objasniti da je moj efendija bioradoznao zašto se nisam vratio k njemu. Pošao je da to istraži, pa jena nesreću naišao na isti prijem kao i ja. Sad mi reci da li u mommozgu ili u svemu onome što smo učinili možeš naći kakvoprotuslovlje?

Halef je sve to ispripovijedao kao nešto posve logično, takoda se Peder-i-baharat dao zavarati.

— Time je zaista dovoljno objašnjeno zašto ste

ovdje. Ali gdje je mjesto na kojem ste htjeli spavati? Otići ćemo povaše konje.

— Po naše konje? Oni nisu ondje.— Nisu? — glasilo je začuđeno pitanje. A gdje se

nalaze?— U hanu Nasrije gdje smo ih ostavili na čuvanju.— A vaše oružje?— Također je ondje. Ta to je samo po sebi

razumljivo.— Samo po sebi razumljivo? To ne razumijem.— Ne razumiješ? Zaista ne razumiješ? Onda je ipak

smućen tvoj mozak, a ne moj. Mi smo ovdje nedužni napadnuti pasu nas odveli u makemi. Morali smo bježati i preplivati Eufrat, avoda te rijeke oštetila bi naše vlasništvo ili bi ga posve pokvarila. Iunatoč svim tim brojnim razlozima i tumačenjima ti smatrašneshvatljivim da nismo ništa, ponijeli sa sobom.

— Priznat ćeš da ste sve to mogli ustrebati i u Kefiru!— Svakako to trebamo, pa ćemo i dobiti. Mi naime

čekamo još jednog efendiju koji će s nekoliko slugu i pratilaca stićiza dva dana. On će se svratiti u han Nasrije, pa će mu handžija datinaše stvari a on će ih donijeti k nama, a da se one pri tome nesmoče u Eufratu ili da se u Hileu izvrgnu opasnosti da ih sandžakizaplijeni. Ako još nešto smatraš neshvatljivim, ti to samo reci! Jasam i buduće spreman da se zauzmem za bistrinu tvoga uma koja jeznatno smanjena.

Moram priznati da sam se obradovao lukavosti svogamaloga Hadžije. Njegova tumačenja i njegovi razlozi bili su, osobitozbog načina na koji ih je iznio, tako izvrsni da se uopće ne bi dalibolje predstaviti. Činilo se da je Peder-i-baharat uvjeren da mu je

Halef rekao istinu, jer mu je zlovoljno dobacio:— Zbog vrijeđanja mojega razbora obračunat ću s

tobom kasnije, jer sam ovoga časa sklon blagosti, budući da siizvršio moju zapovijed i dao mi zatražene podatke. Zbog toga ću tikao nagradu za tvoju poslušnost saopćiti da je sva ona vašaopreznost bila uzaludna, jer ćemo ipak dobiti sve što ste ostavili načuvanju u hanu Nasrije.

— Kaniš li me natjerati u smijeh? — upita Halef. —Nemoj samo sebi ništa umišljati u pogledu moje poslušnosti! Svešto ja radim ili govorim činim samo zbog toga jer se to meni sviđa, ane možda zbog poslušnost prema tebi ili bilo kome drugome.Efendija, kojeg očekujemo neće nikako dopustiti da bilo kakoizmamite iz njega ono što nam ima predati u Kefilu.

— Ti govoriš kao neiskusni i slijepi dječak koji nevidi što se nalazi pred njim. Vi uopće nećete ni stići u Kefil, negoćemo se mi naći ondje, pa ćemo njega dočekati tako da nikad više ine pomisli na to da zakonite stanovnike toga kraja uvrijedi svojomprisutnošću. Nipošto nećemo propustiti takve konje i takvo oružjekakve vi imate.

— Onda bih te prema tome mogao ubrojiti u onuvrstu ljudi koje nazivamo kradljivcima i razbojnicima?

— Da, da, samo to učini! — nasmije se Peder-i-baharat. — Ti uopće nemaš ni pojma o našim — ah, gledaj taj sestranac pomiče! Čini se da se njegova izgubljena duša vratila dadozna od nas kako ćemo ga poslati u pakao.

Moje se oči doduše još nisu bile posve oslobodile odpijeska, ali sam ih mogao barem načas otvoriti pa sam zbog togasmatrao da je vrijeme da pokažem znakove života. Kad je toPeder-i-baharat opazio, podjari vatru da bi mi jasnije mogao

razabrati lice, a zatim podrugljivo reče:— Budi mi pozdravljen, hrabri junače opeka koje

kanite iskapati kod Kefila! Tvoje buđenje tješi moju dušu i ublažujebol koju sam osjetio videći te gdje kao mrtav ležiš ovdje. Žarkožudim da vam ovdje na Eufratu uzvratim onu ljubaznost koju stenam iskazali na Tigrisu. Za mene će biti silan užitak kad budembičem prodirao u dubinu tvojega tijela i slušao urlik bojazni i boli skojim ćete odletjeti u pakao.

Da sam na te riječi šutio, on bi mogao smatrati da se bojim,pa sam mu dakle najprije odgovorio s kratkim i prezirnim smijehom.

— Ne smij se, pasji sine! — planu ljutito. — Čini seda još ne znaš s kime imaš posla. Otvori oči i pogledaj me! Poznašli me?

Dobacih mu pogled i ponovo se nasmijah.— Neka te Alah uništi! Prepoznao si me, pa se ipak

smiješ! Kažem ti da će se tvoja radost ubrzo pretvoriti u jauk punočaja! Ti ni ne slutiš kakva te sudbina očekuje!

— Zaista ne znam kakva me sudbina očekuje, alizato to bolje poznam tvoju sudbinu, jer ću je ja odrediti —odgovorih.

— Jeste li čuli što je sad rekao? Dok mu je glavamaločas strugala po zemlji, sigurno joj je oštećen sadržaj. Taj jeklipan lud! To nam potvrđuju bezumne riječi iz njegovih usta. Šteta!Nema dakle više dovoljno razbora i osjećanja da shvati onubeskrajnu ljubav koju ćemo posvetiti njegovoj sreći i njegovojugodnosti. Čujte!

S rijeke je odjeknuo zvižduk, a za njim drugi, pa i treći. Sviljudi oko nas skočiše na noge.

— Evo ih već! — reče Peder-i-baharat. — Na

žalost! Koliko bih samo uživao da ovim dvjema ništarijamanaslikam muke kojima ćemo ih usrećiti! Sad ih moramo otpremitiodavde, jer nas niski vodostaj u kanalu sili da keleke razdijelimo ida pretovarimo lijesove. Taj posao ne smijemo ni načas odgoditiželimo li da se sve do zore nađe u mahsanu. Glasnik mora smjestakrenuti da obavijesti Sefira. Neka još jedan čovjek pođe s njime,jer mora sa sobom povesti ove zarobljenike!

Sve je to izgovorio naglo, a onda se okrene prema vodi, pai on tri puta zazviždi. Odgovoriše mu jednakim znakovima, a ondapriđe i pristane nekoliko teško natovarenih splavi, pa ih krijumčariprivezaše uz obalu. Budući da je sva pažnja bila upravljena u splavi,a na nas se nije nitko obazirao, iskoristi Halef priliku da sesporazumije sa mnom. Šapnu:

— Ja nisam tome kriv, sidi! Nisam ja kriv, već je biloupisano u knjizi sudbine da će nas ti ljudi zarobiti. Misliš li da ćenam uspjeti da ponovo umaknemo krijumčarima?

— Samo onda budeš li sad šutio. Ne smijemopropustiti nijednu riječ. Vjerojatno ćemo čuti ono što će nam biti odkoristi.

Kad je pristala prva splav, skoči s nje neki čovjek i priđePeder-i-baharatu.

— Zar si ti ovdje? To je dobar znak. Sve je dakleproteklo kako treba?

— Jeste! Vaš prvi dio je sinoć sretno stigao, pa smotovar smjestili na pravo mjesto. Budemo li i danas do zore gotovi,ne moramo se brinuti za vašu robu. Moramo dakle odmah početiradom.

— Tko leži ovdje? Dva svezana čovjeka? Daklezarobljenici? Ljudi koji bi nam mogli postati opasni?

— Jeste! To su dva psa koja ćemo poslati udžehenu. O tome ću ti kasnije pripovijedati. Sad nemamo vremenaza razgovor. Odmah ću ih poslati Sefiru koji će ih, dok ne obavimoposao s ovom pošiljkom, zatvoriti u aps u Nimrudu.

Pridošlica se okrene prema svojoj splavi, a Peder-i-baharatdomahne dvojici svojih ljudi pa se stane s njima nešto tihorazgovarati, tako da nisam ništa mogao čuti. Ipak su mi njegovipogledi i njegove kretnje odali da se upute što im ih je davaoodnose na nas. Zatim priđe k nama, udari me nogom u trbuh izaprijeti se:

— Na žalost se sad moram rastati od vas, ali nekavam ne padne na um da iz toga izvučete ma i najsitniju nadu. Doćiću za vama, pa ću s vama obračunati. Ne postoji nijedna riječstrave koja bi bila dovoljna da opiše ono što ću izvesti s vama.Neka vas đavo čuva dok vas ponovo ugledam!

— Možda će on nama biti skloniji nego tebi. Uvjerensam u to! — odgovorih.

— Kaniš li mi se možda zaprijetiti, šugavo pseto?— Ono što sam ti rekao nije pusta grožnja, nego će

se to i, dogoditi! Nećeš ti obračunati s nama, nego mi s tobom čimse usudiš da nam izađeš pred oči. Pripremi se na to!

Prokune, još me jednom žestoko udari nogom, a onda dadeznak svojim ljudima. Zgrabili su nas i odnijeli do splavi od rogoza panas jednoga uz drugoga položiše u nju. Oba čovjeka kojima jemaločas dao svoje zapovijedi uđoše za nama u splav, otisnuše je ilatiše se vesala. Splav zapliva.

Ispleteni rubovi splavi bili su tako visoki da nismo mogligledati preko njih. Nad sobom smo razabirali samo komad neba iništa drugo. Pokreti toga lakog vozila bili su blagi i jednoliki. Vidjelo

se da su naši čuvari vješti upravljanju takvom košarom od rogoza.Nisu se ni obazirali na nas, već su veslali iz petnih žila, jer im sežurilo. Budući da smo bili sputani, smatrali su da nas ne trebajuposebno nadzirati.

Nakon nekog vremena približi Halef usta mojem uhu išapnu:

— Smijem li sad govoriti, sidi?— Smiješ — odgovorih jednako tiho.— Ljutiš li se na mene?— Poput lava.— To smiruje moje srce, jer još nisam razgovarao ni

s jednim lavom koji bi mi saopćio da se ljuti na mene. Mogu ti samoponoviti da nisam nimalo kriv našoj nesreći. Tako me je iznenadazadesila kao što se iznenada ispred mene urušio pijesak koji je usvom nerazboru izgubio ravnotežu, pa je najprije s mojim nogama, aonda s čitavim mojim tijelom odletio u dubinu. Kažem ti da su tiPerzijanci, ili što već jesu, bili u prvi čas isto tako zapanjeni kao i jasam.

— Zar nisi mogao iskoristiti njihovo iznenađenje dasmjesta skočiš i pobjegneš?

— O sidi, na kakve ti neobične misli kadšto dolaziš!Najprije je u kismetu bilo određeno da čovjek uvjek brže padanego što skače na noge, što si vjerojatno i ti sam iskusio na sebi. Sdruge je strane moj put odozgo dolje k njima bio dulji od njihovaputa k meni, jer su oni jednostavno ostali sjediti, pa je tako i mojeiznenađenje potrajalo dulje od njihovoga. Treće: ležao sam podpravim brdom pijeska, a oni nisu. Četvrto: imao sam samo dvijenoge da pobjegnem, a oni su zajedno imali dvadesetak ruku da mezgrabe. Peto...

— Prestani, jer inače do jutra nećeš svršiti svojenabrajanje — upadoh mu u riječ. — Ja sam predosjećao tunesreću, pa se dogodilo upravo onako kako sam se bojao. Nisamte smio poslati. Ti nisi dovoljno oprezan!

— Sidi, nemoj me grditi, već grdi samoga sebe. Jasam se vladao onako kako si ti želio, ali ti se nisi vladao premamojoj želji.

— Kako to misliš?— Želio si da budem oprezan, pa sam i bio oprezan.

Da je onda rub obale bio tako neoprezan da se zajedno sa mnomuruši onamo kamo uopće ne spada, to moraš predbaciti njemu, a nemeni. Zatim, kad su me uhvatili i kad sam sebi rekao da ćeš ti poćiza mnom, poželio sam od srca da se i ti ne daš uhvatiti. Jesi limožda udovoljio mojoj želji?

— Hm, nisam!— Dobro! Uviđaš dakle da se ne smiješ ljutiti na

mene, već se moraš ljutiti na samoga sebe. Nemoj me dakle grditi!Mogao bih se glasno nasmijati. Lukavi je mališan sve sa

sebe prebacio na mene i to tako lukavo da nikako nisam mogao dajedino njega smatram krivim. On zatim doda da bi izbjegao svakinapadaj:

— Vjerovao sam da si zaista onesviješten. Sigurnonisi bio?

— Nisam!— Onda si čuo što sam odgovorio Pederu-i-baha-

ratu?— Jesam!— Onda mi iskreno reci nisam li to dobro izveo?— Izvrsno!

— Hvala ti! Tvoje me priznanje usrećuje i uvjeravame da je duljina tvojega razbora ravna kratkoći mojega. Mi smodakle posve jednaki, pa smo izravnali račune s obzirom na to što sunas uhvatili Perzijanci. Zato se možemo u prijateljskoj slozi posvetitiglavnoj stvari. Misliš li da će nam uspjeti da se oslobodimo?

— Sigurno! .— Kada? Gdje? Kako?— Odviše pitaš odjednom. Moramo počekati da

vidimo što će se dogoditi.— Hoće li nas izručiti Sefiru?— Hoće!— Što će on učiniti s nama?— On će nas, kako si to čuo od Pedera-i-baharata,

smjestiti u apsu ruševine Nimrud.— Slutiš li ti kakav je to zatvor?— Mislim da je to ona podzemna prostorija u Birs

Nimrudu u kojoj je bio zatvoren i naš bembaša iz Bagdada.— Alah! Kako dolaziš na tu pomisao?— Ima više razloga koji me dovode na to, ali o tome

ne možemo sada opširno razglabati.— Misliš li da postoji izlaz iz te prostorije?— Gotovo sam u to uvjeren, ali se pitam samo može

li se kroz taj izlaz provući i čovjek. Desilo se što mu drago, moramonastojati da nas ne odvoje jednog od drugoga.

— To je tačno. Zato ja neću, ako nas žele odvojiti,jednostavno dopustiti da nas razdvoje.

— Kako to kaniš izvršiti?— To još ne znam, ali ću u pravom času znati.— Nećeš ništa znati. Budu li htjeli da nas razdvoje,

učinit će to tako da mi to ne možemo spriječiti. Uvjeren sam daćemo se osloboditi, samo ne smijemo pustiti da se to otegne, već izbog naših konja. U prvom redu moramo pretražiti naše spone.Jesu li tvoji prsti slobodni?

— Jesu.— Meni su na žalost ruke svezali na leđima. Okrenut

ću se. Pogledaj možeš li me razvezati!Okrenuo sam se na drugu stranu, tako da sam mu pokazao

leđa. Odmah sam osjetio kako on unatoč svojim svezanim rukamavrlo marljivo barata oko uzlova. Potraja četvrt sata kad osjetih dasu uzlovi olabavili. Pomogao sam mu, okrećući ruke i rastežućiremenje, pa mi je uspjelo da najprije oslobodim desnu ruku. Lijevunisam odmah uspio osloboditi, jer su ti ljudi bili tako oprezni da nisuremen ovili oko oba ručna zgloba zajedno, već oko svakogaposebno pa su ga povrh toga još dva puta provukli ispod pojasa.

Oslobađanje desne ruke tražilo je priličan napor i izazvalotrzaj koji se prenio na laku splav.

— Što radite? — doviknu nam jedan od veslačaokrenuvši se prema nama. — Ostanite mirni, jer ćemo se inačeizvrnuti, pa ćete se morati udaviti.

Drugi je veslač bio oprezniji.— Tko zna što oni to namjeravaju! — reče. —

Lukavi su to psi! Pretraži im spone! Ja ću dotle sam veslati.Čim sam to čuo, znao sam da se nalazim pred odlukom. Taj

će čovjek svakako otkriti da mi je jedna ruka slobodna. Što onda?Zar da dopustim da mi je opet sveže? Nipošto! Doći će dakle doborbe, pa ćemo svi popadati u vodu. Sve ako i ne padnemo uvodu, ipak su naši protivnici bili veoma premoćni, jer su imalioružje, i jer sam se ja mogao služiti samo jednom rukom. Borbu

sam dakle morao izbjeći. Preostalo mi je jedino da pobjegnem.Halef je bio svezan i nije mogao sa mnom. Jesam li ga smionapustiti? A zašto ne? Ako opet steknem slobodu, mogao sam mubiti više od koristi nego ako zajedno s njime ostanem zarobljen.Stavljao sam život na kocku. Noge su mi bile još svezane, a lijevaruka čvrsto privezana uz pojas. K tome je trebalo pretpostaviti daće oni pucati u mene, jer su obojica imala pištolje. Koješta! Trebaosam samo brzo iščeznuti u vodi, pa se nisam morao bojati tanadi.Dakle, samo smiono naprijed!

Te su mi misli tako strelovito projurile glavom da samstvorio odluku prije nego što se veslač nagnuo nad nas. Šapnuosam brzo Halefu:

— Budi bez brige, doći ću po tebe!Onda sam se uspravio, i skočio preko ruba splavi u vodu.

Valovi se zaklopiše nada mnom, no prije toga čuo sam dvostrukikrik. Moj je skok izbacio splav iz ravnoteže. Bila je građena kaookrugla

košara, pa se morala zavrtjeti u krugu i sva je pažnjaveslača bila u prvi čas usmjerena u to da svom keleku povrateravnotežu. Time sam dobio vremena i nisam oklijevao da gaiskoristim.

Upravo smo bili na jednom zavoju rijeke i u blizini desneobale. Sad sam morao što brže stići do kopna. Desna mi je rukabila dovoljna za plivanje.

Utonuvši, trebao sam se samo pomoću nekoliko zamahajaruke okrenuti u željenom smjeru. Izronio sam tek kad mi jeponestalo daha. Ugledao sam košaru od rogoza tridesetak korakaispred sebe. Ponovo sam uronio, pa to nekoliko puta ponovio, svedok nisam više mogao razabrati splav i prema tome morao

pretpostaviti da me ni ljudi sa splavi ne mogu otkriti. Sad sam ostaona površini i bez osobita napora stigao do obale, odakle sam čuokako oba ljutita gusara s Eufrata urlaju.

Sjeo sam uz vodu i oslobodio se spona. Povukao sampojas, sve dok se njegov stražnji dio, a s njime i moja šaka, nepojavi sprijeda, pa je onda desnicom odvezao. Sad mi je naraspolaganju stajalo svih deset prsti da odriješim remenje kojim sumi bili vezani zglobovi na nogama što ne potraja više od jedneminute. Tako sam se opet mogao služiti i rukama i nogama, pa samponajprije mogao potražiti konje.

Naša vožnja po Eufratu trajala je nepune tri četvrti sata, pričemu smo morali ploviti niza sve zavoje rijeke. Sad sam poznavaote zavoje, jer iako nismo mogli gledati preko ruba splavi, ipak su seu gornjem dijelu isprepletena rogoza nalazile šupljine koje su namdopuštale da virimo kroz njih. Nisam dakle morao pratiti tok rijeke,već sam ušao komadić puta na obalu, a onda krenuo u smjeru kojime je morao dovesti do naših konja.

Ako je čovjek imao Winnetoua kao učitelja u trčanju nadugačke pruge, a povrh toga se upravo tako lijepo osvježen imokar izvukao iz vode, kao što sam se izvukao ja, onda može trčatis dvostrukom brzinom. Već nakon dobra pola sata ugledao samdesno vatru, a zatim stigao i do jarka gdje su se nalazili naši konji.

Konji me dočekaše radosnim dahtanjem. Da je bio dan, onibi od radosti zarzali. Ležali su upravo onako kako sam ih ostavio.Pogladio sam ih u znak zahvalnosti što su bili tako poslušni. Zatimsu se morali uspeti iz jarka, jer sam se morao požuriti do BirsNimruda. Najradije bih odjahao prijeko Peder-i-baharatu da njemui njegovoj družbi pokažem kako su me dugo uspjeli zadržati. To biuostalom bilo beskorisno hvalisanje koje bi moglo i naškoditi, pa

sam se toga odrekao.Halefov Bark dobio je puške i ostale predmete, a na Asila

Ben Rija uzjahao sam sam. Tako sam na konju sad pojahao usmjeru iz kojega sam maločas stigao kao trkač.

Bio sam radoznao kakvi me doživljaji čekaju na BirsNimrudu. Morao sam osloboditi Halefa. O mjestu na koje će gaprevesti i o prilikama u njemu ovisilo je kako ću ga osloboditi.Svakako sam odlučio da nikome ne smije više uspjeti da me uhvati.Čovjek tako stvara odluke a pri tome je toliko kratkovidan te sezbiva upravo protivno od onoga što je izračunao.

U BABILONSKOM TORNJU Najradije bih pojašio u galopu, ali se to nisam usudio zbog

brojnih isušenih kanala i jaraka i drugih udubina koje sam moraoprijeći. Unatoč tome sam toliko brzo napredovao da sam već za tričetvrt sata prešao karavanski put koji vodi u Kerbelu. Tada prođohkraj Tahmasije i kasnije kraj Tel Markeha, a zatim skrenuh premaBirs Nimrudu.

Ovdje sam opet trebao prikladno mjesto da sakrijem konje.Jučerašnje skrovište u kojem smo otkrili tragove dikobraza bilo jeizvrsno, ali se u tami dalo teško pronaći. Kad smo u rano jutro svojnicima pojahali u Hile, neupadljivo sam, ali tačno proučio onajdio ruševine kraj kojega smo prolazili. Sjetio sam se nekog ureza uzidu koji je vjerojatno odgovarao mojim potrebama. Pojahah dakleu tom smjeru i nisam promašio.

Sjahao sam i pobliže pretražio to mjesto. Nisam seprevario: ono je vrlo dobro odgovaralo mojoj namjeri. Zato samodveo konje u tu rasjeklinu, privezao ih o kolčiće i zapovjedio imda legnu. Nisam više imao noža, jer mi ga je Peder-i-baharatoduzeo. Uzeh dakle samo jedan revolver. Sve sam ostalo ostavioondje. Zatim pođoh u potragu za Halefom.

Prema mojim računima morao je stići prije mene. Moj jebijeg sigurno natjerao njegove pratioce da se što više požure.Pretpostavljao sam da je onaj aps u koji su nas željeli odvesti bivšatamnica našeg bembaše. Znao sam gdje se nalazi ulaz u nju pa samtako znao i to kamo moram poći u potragu. Morao sam prijećipreko mjesta gdje su otvoreni i spaljeni lijesovi. Pošao sam dakleonamo.

Budući da sam poznavao kraj, nije mi pružao nikakvihpoteškoća, no ipak sam pomno pazio da me nitko ne čuje i neugleda. Iskorištavao sam svaki ugao, svaku izbočinu da bih najprijeprisluškivao a onda pošao dalje. To mi je oduzelo više vremenanego što ga zapravo smio utrošiti u taj svoj put. Posvuda naokolovladala je duboka tišina. Činilo se da se ni zrak ne pokreće. Bilo jekao da na tome mjestu još vlada smrt koja je nekoć, prije dvijetisuće godina, pokrila svojim pokrivačem lakomisleni Babilon.Prošao sam i kraj onoga mjesta s kojega sam sinoć zajedno sHalefom promatrao spaljivanje lešina, pa se ovdje nehoticezaustavili. Onda odjednom začuh neki prigušeni glas slijeva izrazmrvljene opeke:

— Sidi!Ta me riječ odmah odvukla ustranu. Zar je Halefu uspjelo

da sretno umakne i zar me je ovdje očekivao, znajući da ću gatražiti?

— Halefe, jesi li to ti? — šapnuh.— Jesam. Dođi brzo ovamo, jer će te inače otkriti!— Najprije se pokaži! Iziđi! — pozvah ga, natjeran

svojom prokušanom opreznošću.— Evo me! Ali sada brzo dođi! Oni su u blizini,

ovdje, tamo odostraga a i prijeko. Odmah će te ugledati!Halef je načas izašao iz svoga skrovišta. To je bio on, taj

mali uskogrudi čovjek u odjeći koju sam dobro poznavao..Govoreći naglo je mahao objema rukama. Mora da je za menezaista bilo opasno da dulje ostanem ovdje. Kliznuo sam dakleprijeko k njemu i zavukao se među ruševine. Uto me zgrabiše i takome žestoko udariše po glavi kao da su me odalamili ušicom sjekire.Padoh na zemlju kao klada.

Kad sam se opet osvijestio, ležao sam u dugačkoj uskojprostoriji ne mnogo višoj od čovjeka, sa zidovima od opeke.Zemljana uljanica koja je stajala u nekoj udubini u zidu osvijetlila juje samo toliko da se razabirala jedino najbliža okolina te udubine ukojoj sam mogao razabrati još nekoliko takvih uljanica. U kutu, dokojega je dopiralo oskudno svjetlo, ugledao sam u tlu rupu koja jevodila u dubinu. Kraj nje su ležale daske te različiti alat i užad.Odmah sam pomislio da je to onaj hodnik u kojemu je ležaoDozorca sa svojim debelim Kepekom pa nam ga opisao. Zapaosam u stupicu, na sreću u stupicu koju sam poznavao, premda jošnikada nisam bio u unutrašnjosti Birs Nimruda.

Bilo je jasno da me to nije k sebi pozvao Halef. Da to nisami sam uvidio, morao bih razabrati po tome što je meka kojom su meuhvatili sada sjedila uza suprotnu stijenu hodnika i tako me oštropromatrala da sam razabrao da je to moj čuvar. Bio je malen i uskihramena, a nosio je Halefovo odijelo, što neka također posluži kaoisprika da sam ga onako u tami smatrao Halefom. Videći da gagledam, naceri se svojim golobradim licem i podrugljivo mi reče:

— Hvala Alahu da si se napokon probudio! Udaracšto smo ti ga dali bio je malo prejak. Čini se da imaš željeznu glavu,jer bi svakom pravovjerniku taj udarac otvorio vrata raja. Zar ne,lukavo samo to udesili?

Kad mu nisam odgovorio na pitanje, preodjeveni. krijumčarnastavi veoma samosvjesno:

— Vi se nazivate glasovitim ljudima pa se ne smijetečuditi što poznamo vaše osobitosti. Kad su donijeli tvoga pratioca,Sefir je odmah rekao da ćeš ti poći u potragu za njima. Budući dasam ja imao jednaki lik kao on, morao sam s njime zamijenitiodjeću, a zatim se postavismo u zasjedu da te dočekamo. Dali su

mi mjesto kraj kojega si se vjerojatno imao prošuljati, a Sefir me jeuputio da te tako primamim u zasjedu kao što sam to i učinio. Našisu ljudi opazili da te tvoj pratilac uvijek zove sidi. Tom mi je riječjuuspjelo da raspršim tvoju prvu sumnju. Alah ti je oduzeo oštrinuvida i sluha, jer bi inače morao opaziti da te zove netko drugi.

— Gdje se sad nalazim? — upitah ga.Nisam očekivao da ću čuti istinu. Upustim li se međutim u

razgovor s njime, možda bih iz njegovih riječi mogao proračunatinešto što mi zapravo nije htio kazati.

To bi sigurno vrlo volio znati? — nasmije se. — Izlit ću natebe dobrotu svojega srca pa ću ti dati željenu obavijest: ti se ovdjenalaziš u predvorju pakla u kojem te čeka đavo sa svojimpodređenima da ti pokaže kako treba s tebe zguliti kožu. Reci,kako ti se to sviđa?

— Posve dobro!— Ne pretvaraj se! Vidim ja na tebi koliko se

potajice bojiš! Uostalom, ne moram ti ništa ni reći jer i sam znaš daće šejtan za tebe izmisliti sve ono najgore što te u paklu možezadesiti.

Taj je čovjek vjerojatno namjeravao da mi potanko opišeono „najgore" ali nije dospio to učiniti, jer se iz već spomenute rupezaču neki šum kao da se koraci polako i pipajući uspinju stepenicupo stepenicu. Zatim se pojaviše tri čovjeka. Drugoga i trećeg nisampoznavao, ali sam zato to bolje poznavao prvoga. Bio je to Sefir.Dobaci mi ispitljivi pogled, a zatim upita moga čuvara:

— Kako vidim, taj se nitkov probudio. Jesi lirazgovarao s njime?

— Jesam — odgovori mališan.— Što je rekao?

— Da mu se ovdje veoma sviđa.— Nije to rekao Franak, već je to rekao njegov

očaj. Može dobro zamisliti što ga ovdje čeka. Ovdje su drugi suciod onih u Hileu, a nema ni zida preko kojega bi mogao pobjeći.Sad na žalost nemamo vremena da se njime bavimo, ali ćemo sezato kasnije to s većom ljubavlju pozabaviti njime. Odnesite gadolje! Doći će k piškidmet bašiju. Drugoga mjesta nemamo. Nesmijemo ga odvesti k njegovom šeiku Hadedina, jer budu li njihdvojica zajedno, odmah će skovati planove za bijeg, a to moramospriječiti.

— Smijem li opet uzeti svoju odjeću? — upitastražar. — Ne bih odjeću ovog prokletnika želio nositi ni trenutakdulje nego što je potrebno.

— Uzmi svoje odijelo čim se spustimo! Sad zavežiteovom čovjeku oči! Ne smije ništa vidjeti! Zato mu odvežite noge dauzmogne hodati i da ga ne morate nositi!

Krijumčari izvršiše njegov nalog. Morao sam ustati pa meodvedoše do rupe da siđem niz nju.

Nabrojio sam osamnaest stepenica što se slagalo sbembašinim opisom. Kad su ljudi dolje počeli govoriti, čuo sam pozvuku njihovih glasova da se nalazimo u velikoj prostoriji. To jesvakako bio broj jedan od onih pet skrovišta što nam ih je Poljaknacrtao da nam protumači svoje doživljaje.

Poveli su me dalje. Zastor koji sam dotaknuo odao mi je dasmo stigli u sobu broj tri. Ovdje čuvar reče:

— Sad ću uzeti odjeću Hadedina.Opazio sam da je čuvar otišao na desno pa sam iz toga

zaključio da su Halefa smjestili u prostoriju broj četiri. Perzijanac gazadrži.

— Počekaj dok ne svršimo s ovim čovjekom. Jednaminuta više ili manje nije važna.

Zatim začuh kako se povlači željezni zapor i kako suzazvečale željezne šipke. Perzijanci su otvarali zastor, sastavljen odčvrstih željeznih šipki koji sam takođe poznavao iz Dozorcinogizvještaja, pa me gurnuli u sobu broj pet. Tek što smo ušli onamo,odjeknu neki glas:

— Napokon dolazite da me pustite na slobodu! Nebih više mogao izdržati tako u okovima i u toj tami!

Ipak ćeš morati još dulje izdržati — nasmije se Sefir. —Tako drage goste ne puštamo brzo.

— Ta ja sam učinio sve što ste od mene zatražili!Sad i vi održite riječ pa me pustite na slobodu!

— Umiri se, ljubimče moj! Mi još nismo sasvimgotovi s tobom.

— Što hoćete još?— Ti si nam dao samo jednu doznaku. Mi tražimo

više!— Samo jednu? Ta vi ste i tražili samo tu jednu.

Zaista je bila visoka! Iznos što sam ga ispisao na doznacipredstavlja gotovo cio moj imutak!

— Upravo zato i nismo još gotovi s tobom. Mi neželimo gotovo cio tvoj imutak, već baš cio.

— Alah kerim — neka mi bog bude milostiv! Ta štasam vam skrivio da me želite učiniti prosjakom?

Sjetite se da stanujem u vladarevoj blizini koja usrećuje, teda će mi on staviti na raspolaganje čitavu svoju moć da vam seosvetim!

Svi prasnuše u gromki smijeh, a Perzijanac podrugljivo

nastavi:— Ti si ili lud ili si silno glup. Ovisi samo o nama

hoćeš li imati prilike za osvetu ili nećeš. Ako ja ushtjednem, ti nikadviše nešeć ugledati svoga vladara čija blizina usrećuje. Treba samoda ti položim dva svoja pištolja na čelo i da pritisnem otponac pa jesvršeno s tobom i s čitavom tvojom osvetom!

Mora da je zaista uperio pištolj u njega, jer je komornikbojažljivo zakriještao:

— Stoj! Ne pucaj! Učinit ću sve što od mene tražite!— Dobro! Sad od tebe ne tražim više ništa nego da

šutiš dokle god se nalazimo ovdje. Ne možemo podnositi tvojecvilenje. Došli smo samo zato da ti pokažemo da smo ti zaistaskloni. Tužiš se da ti se vrijeme oteglo: mi ćemo ti ga skratiti. Ovdjeti dovodimo druga s kojim možeš razgovarati. On je određen zasmrt pa će u ovoj prostoriji pred tvojim očima umrijeti, tako da će tito pružiti prekrasnu zabavu. Pogledaj ga samo. On je doduše...

— Pa to je efendija Kara Ben Nemzi! — prekine gasad komornik.

Da mu pokaže moje lice, Sefir mi je skinuo povez s očiju ipodigao uljanicu u vis.

— Zar ga možda poznaš? — brzo ga upita. —Odakle ga poznaš?

— Sreo sam ga putem u hanu gde se počeo prepiratisa mnom.

— Onda možete ovdje divno nastaviti svojuprepirku. Imate najbolju priliku, jer vas u toku narednih šest ilisedam sati nitko neće smetati. Prije ga nisi poznavao?

— Nisam! Ali on pozna vas.— Odakle to znaš?

— Kara Ben Nemzi me je opomenuo da vas sečuvam.

— Kako to?— Rekao mi je da smjerate napadaj na karvan-i-

piškidmet baši.— Mašalah! Kako je to mogao znati? Reci kako si

to doznao i tko ti je to odao?Perzijanac se tim pitanjem obrati meni. Oči mu zablistaju, a

krvavo crvena brazgotina na njegovu licu potamni. Budući da nisamodmah odgovorio, doda, zaprijetivši se:

— Govori odmah, jer ću ti inače ja otvoriti zube!Ostadoh miran.

— Nemoj sebi ništa umišljati! Ja govorim samo onošto mi se sviđa. Iz tvojih riječi razabirem da se za šest ili sedam satinamjeravaš vratiti. To mi je dovoljno da odlučim kako ću onda stobom govoriti.

— Dobro! Izvrsno! — nasmije mi se u lice. — Daklenakon toga roka ćeš znati kako da saobraćaš sa mnom?

— Tako je!— A ja znam već sada, u ovom času, kako ću se

vladati prema tebi i kako će završiti naše poznanstvo. Odavdenećeš izaći živ. Umrijet ćeš ovdje, a tvoja će smrt biti strašna, takostrašna da će ti se pakao učiniti mjestom odmora.

— Vjerujem da to namjeravaš, ali sam isto takouvjeren da se ovdje ne moram bojati ni tebe, ni smrti, ni pakla. Istotako vjerujem da će sudbina tebe mnogo brže ugrabiti nego što timožeš zgrabiti mene.

— Pa ja te već imam! — sikne na mene.— Da, zasada, na kratko vrijeme. Ali kad sudbina

zgrabi tebe, neće te više pustiti iz ruku. Ti me ne možeš ovdjezadržati, jer si za to preslab.

Perzijanac ustuknu korak, pljesnu rukama u hinjenomzačuđenju i podrugljivo mi dovikne:

— Kako si ti divan prorok! Želiš li da padnem predtobom na koljena i da ti iskažem obožavanje? Kažem ti da svatkokoji govori kao ti boluje od neizlječive ludosti. Ubrzo ćeš vidjeti tkoje opasniji, ja ili ti. Iz mojih te ruku ne može nitko spasiti. Ovdje uBirs Nimrudu sam samo ja gospodar!

— Hvalisavče!— Ja se ne hvališem. Ja samo poznajem svoju moć,

a ti se usuđuješ da sumnjaš u nju. Čuj što ću ti reći! Kad svane novidan, počet će tvoje smrtne muke, i samo ćeš onda svršiti o zalazusunca ako me budeš molio za milost. Inače će tvoje muke potrajativiše dana.

— Onda i ti čuj što ja tebi velim! Na početku novogadana bit će tvoja umišljena moć na kraju, a na svršetku toga istogdana zgrabit će te šaka pravde. Sad smo obojica izgovorili svojemišljenje pa ćemo vidjeti što će se dogoditi.

Ove riječi nisam nipošto izgovorio svjesno i namjerno, većni sam ne znam kako sam bio ponukan da ih izreknem. Sefir meomjeri s prezirnim pogledom.

— Da, vidjet ćemo što će se zbiti. Ja to znam većsada, a ti ćeš doznati čim se vratim. Da bi u međuvremenu dobiomali okus o užicima koji te očekuju, mi ćemo te sada usrećiti onimpoložajem udova koji daje silan užitak i na koji imaju pravo samotakva istaknuta gospoda. Taj položaj nazivamo mi saadet-i-beden.Svežite ga, ali tako čvrsto da se ne može ni maknuti!

Mogao bih se braniti, ali predvidivo bez ikakva uspjeha.

Zato sam se odrekao otpora pa sam pustio da sa mnom rade štogod hoće. Morao sam sjesti. Uzdigli su mi koljena do prsiju i ondjeih pričvrstili pomoću užeta koje je vodilo oko moga vrata i sagibalomi glavu sve do koljena. Oba kraja užeta ovili su mi dolje nekolikoputa oko zglobova nogu i ondje ih čvrsto stegli. Zatim su mi rukepoložili oko koljena i ondje ih, bar kako su bili uvjereni, tako čvrstosvezali da im se činilo kako je posve nemoguće da bih mogaorazvezati uzlove. Time je moje tijelo poprimio položaj koji nazapadu nazivamo „vezivanjem u klade".

Namjerice sam se poslužio riječima „kako su bili uvjereni",jer ipak nisu posve postigli svoju svrhu, a to nisu primijetili. Dok sumi vezivali podlaktice, zglobove sam ruku postavio što sam god višemogao jedan na drugi a pri tome laktove pritisnuo dolje što je višebilo moguće. Povučem li sad laktove gore, i izvrnem li zglobove,petlje su morale omlohaviti, pa bi mi možda moglo uspjeti daizvučem ruke iz njih.

U toj nadi me je krijepila povoljna okolnost da su mi rukeslobodno visjele dolje. Budući da su mi podlaktice bile čvrstosvezane jedna uz drugu, moji mučitelji nisu smatrali potrebnim da mii šake učine neškodljivima. Smatrali su da sam im u toj podzemnojprostoriji tako siguran da za mene nije bilo ni najneznatnije nade daim umaknem sve da i nisam bio svezan.

Kad su mi tako prividno oduzeli svaku mogućnost pokreta,odvukoše me u jedan kut. Sefir me je zgrabio za rame, zaljuljaomoje zgrčeno tijelo nekoliko puta kao ljuljačku gore dolje i rekao:

— To je dakle saadet-i-beden koja će ti punihsedam sati priređivati užitak i početak sreće koju smo ti namijenili.Sad se prijeti koliko god hoćeš, a ja ti se mogu samo smijati.

— Podsjetit ću te na te riječi — odgovorih — a

onda se više nećeš smijati!— Samo to učini, crviću, već se radujem tome!

Rekavši to okrene se od mene i izađe, a ostala trojica također zanjim. Željezne šipke ponovo zazveče. Začu se škripa zapora a kodnas zavlada potpuna tama. Tek što smo ostali sami, komornik reče:

— Tko bi i pomislio da ...— Šuti! — prekinuh ga. — Budi sad miran!

Moramo prisluškivati!Legnuo sam tako da mi je uho dodirnulo tlo i stao

prisluškivati. Tanki zastor od željeznih šipaka nije bio dovoljan dapotpuno spriječi pristup valovima zvuka. Jasno sam čuo kako su tačetiri čovjeka iz sobe broj tri prešli u sobu broj četiri, dakle kHalefu zbog njegove odjeće. Otprilike nakon deset minuta vrate seodande i prijeđu u prostoriju broj jedan da bi se, kako sampretpostavio, uspeli u hodnik. Jasno sam razabirao korake četirijuosoba pa sam dakle smio biti uvjeren da nijedan od njih nije ostaoda nas čuva. Ta i čemu? Smatrali su to suvišnim, a vjerojatno suvani trebali toliko ljudi da se nikoga nisu mogli odreći.

Sada izvedoh pokušaj s užetom ovijenim oko mojih ručnihzglobova koji sam maločas spomenuo. Dobio sam malo prostora,ali ne toliko da bih mogao izvući ruku. Ipak sam je mogao barokrenuti i time sam prstima dopro do čvora. Sad se radilo o tomeda ga odriješim u što sam utrošio četvrt sata. Dok sam se još timebavio, komornik reče:

— Prisluškuješ li još ili smijem li sad govoriti?— Smiješ, ali posve tiho — šapnuh. — Možda se

netko potajice došuljao ovamo da nas prisluškuje.— Reci kako si došao ovamo? Ta vi ste krenuli

prema Bagdadu?

— To smo samo prividno učinili. Vratili smo sezaobilaznim putem da vas spasimo.

— Da — nas — spasite? Ta ti si i sam zarobljen!— To me ne smeta. Ili zar možda tebe smeta moja

prisutnost?— Ne! Kako si došao na tu pomisao? Zašto me to

pitaš?— Jesi li zaboravio ono što si nam doviknuo u hanu?

Tvoje su riječi glasile: „Nemojte se više nikad pokazati pred mojimočima, jer ću vas inače udariti nogom". Udari me dakle sad nogom!

— Efendijo, ne smiješ ono što sam ti rekao primitidoslovno tako kako je zvučalo, pogotovu jer se sve dogodilodrukčije nego što sam ja mislio. Da sam poslušao tvoju opomenu,ne bih sad ležao ovdje, a moji pratioci ne bi bili umoreni!

— Umoreni?— Jeste! Sva jedanaestorica. Stajao sam kraj njih i

morao sam promatrati kako ih ubijaju a nisam im mogao pomoći.Za njihov sam život nudio mnogo mnogo novaca, ali čovjek kojeganazivaju Sefirom smijao mi se i izjavio da ne smije na životu ostavitinijednog svjedoka, te da će on moj novac i onako posve sigurnodobiti.

— Ubijeno je jedanaest ljudi! Pa to je upravođavolski! Pripovijedaj kako ste pali u njegove ruke?

— Stigli smo u Hile, pa sam odmah potražiosandžakija. Kod njega sam našao Sefira ...

— I onda ste govorili o meni?— Nismo! Govorili smo samo o mom putovanju i o

opasnostima koje u ovom predjelu vrebaju na svakog imućnoghodočasnika.

— To je izvrsno smišljeno! Uvjeren sam da je samSefir poveo razgovor o tom predmetu.

— Dobro si naslutio. Sandžaki mi je obećao svojuzaštitu, ali me je Sefir opomenuo da ga se čuvam.

— Potajice?— Jeste! Potražio me je kad sam onda ostao sam i

rekao mi da je sandžaki u sporazumu s razbojnicima i da dobivavelik dio plijena.

— I ti si mu to povjerovao?— Zašto da mu ne povjerujem? Takve se stvari

događaju, i to ne samo ovdje u zemlji Turaka, gdje službenici čestogodine i godine uzalud čekaju da im se isplati plaća, pa zato morajumračnim putevima zarađivati novac. Sefir mi je u povjerenjusaopćio da i on želi poći na sveta mjesta, ali da se samo dobročuvao da ne povjeri sandžakiju kako već iste večeri želi i samkrenuti. On da je ljude iz svoje karavane, same miroljubive ipouzdane Solaibe, ostavio kod ruševina, pa će poći na put, nerekavši sandžakiju ni riječi otome.

— On te je dakle pozvao da mu se priključiš?— Nije, nego sam ga ja za to zamolio.— Upravo je to i namjeravao postići.— Tako je! Samo što ja to na žalost nisam slutio.

Pojahao je naprijed da nas počeka pred zgradom, a mi smo pošliza njim. Kad smo ga stigli, poveo nas je kao vođa.

— Smatrao sam ga dakle opreznijim nego što je bio.Vjerovao sam da će se pobrinuti za alibi.

— Što je to alibi?— To je rer matra, dokaz da se optuženi u vrijeme

zločina nalazio na drugom mjestu, a ne ondje gdje se dogodio

zločin. Pretpostavljao sam da će ostati kod sandžakija u Hileu i daće pustiti da vas napadnu takozvani Solaibi. On bi dakle mogaodokazati da nije prisustvovao napadaju.

— Zašto si se poslužio riječju „takozvani".— Jer ti ljudi nisu pošteni Solaibi, nego su grabežljivi

Gasaji.— Alah! Upravo zato što je rekao da su njegovi

pratioci Solaibi imao sam u njih puno povjerenje, jer znam da sepripadnici toga plemena žacaju svake ratničke djelatnosti.

— Baš zato da pobudi tvoje povjerenje nazvao jesvoje ljude Solaibima. Da si mi u hanu povjerovao, ne biste bili paliu njihove ruke. Nastavi sada!

— Pošli smo dakle prema ruševinama, ali ne znam ukoji njihov dio, jer je bilo tamno, a ja ne poznam taj kraj. Pojahaosam s njime na čelu, a moji ljudi za nama. Između nas i njih ostalo jenešto prostora.

— Oh, upadoh mu u riječ. — Sefir te je htio odvojitiod njih, jer si ti imao ostati na životu.

— Tako je! Odjednom odjeknuše iza nas krikovi.Kad sam se okrenuo, ugledah svoje ljude u borbi s nekimstrancima.

— Odmah si požurio onamo da im pomogneš?— Htio sam to učiniti, ali me je Sefir kundakom

svoje puške udario po glavi da sam pao s konja.Skočio je za mnom i svezao mi ruke na leđima, prijeteći mi

pri tome da će me odmah probosti, ako viknem ili se samopomaknem.

— Jesi li ga poslušao?— Jesam. Što sam mogao drugo učiniti? Kažem ti da

nisam kukavica, ali u takvom položaju ne pomaže ni najvećasmionost. To sam vidio i po svojim ljudima. Nekoliko ih je bilomrtvo, a druge su svezali kao i mene pa ih zajedno s konjima odvelido nekog zaklonjenog mjesta, gdje su pripalili malu vatru pa nam prisvjetlu te vatre ispraznili džepove i oteli sve što smo imali uza se.Onda su moje ljude jednog za drugim bijedno zaklali. Jesi li ikadgledao kako kisab kolje životinje?

— Jesam.— Tako, upravo tako je izgledalo kad su im redom

zabadali noževe u srce. Spopadne me jeza kad pomislim na to!Jedino sam ja smio ostati na životu, jedino ja, jer sam imao potpisatiisprave što su ih ti ubojice željeli pokazati da bi dobili novaca,mnogo novaca,

— Jesi li to već učinio?— Jesam! Misliš li možda da to nisam smio učiniti?

Sefir je stajao kraj mene s golim nožem u ruci i zapovjedio mi to.Da sam samo trenutak oklijevao, probo bi i mene.

— Gdje si to potpisao?— U susjednoj sobi.— Ima li tamo pribor za pisanje?— Ima pribor za pisanje i sve što je potrebno.

Isprave sam morao zapečatiti svojim prstenom koji su mi oduzeli.Sefir je sve to izvadio iz velikog sanduka okovanog željezom. Ključtoga sanduka nosi ispred prsluka na uzici oko vrata. Ondje samugledao novaca, mnogo srebrnoga i zlatnoga novca. Pokazao mi je isvjetlucave dragulje.

— Kako? Pokazao ti ih je?— Jeste! Nemoj se čuditi! To je istina, jer sam to

vidio svojim očima! Bilo je to jedno čitavo brdo bogatstva!

— Krivo si me razumio. Nipošto se ne čudim tomebogatstvu. Mene se bogatstvo ne doimlje, ali to što ti je ondobrovoljno pokazao svoje blago, nije za tebe dobar znak.

— Kako to?— Ti se nadaš da ćeš se ubrzo osloboditi?— Sigurno! Morat ću doduše još jednom potpisati,

kao što si maločas čuo, a onda će me on pustiti na slobodu.— Je li ti tvoj mučitelj to obećao?— Jeste!— I ti si povjerovao?— A zašto da ne povjerujem?— Čovjek ne bi smatrao mogućim da možeš još i

pitati! Sefir je dao umoriti tvoje ljude da ne bi bilo svjedoka njegovazlodjela. Ostavi li tebe na životu, onda si ti ipak svjedok togazločina. Daj malo razmisli!

— Alah! Alah! Razumijem što misliš.— Kad razbojnik pokaže nekome svoje blago, onda

to čini samo u slučaju ako je uvjeren da dotični čovjek ne moženišta odati. Tu sigurnost pruža jedino smrt.

— Mebada — daleko od toga! Dao si da zavirim uponor, crn kao dubina prokletstva.

— Iskren sam prema tebi! Ti si me već jednomnagradio nevjerovanjem pa si to morao skupo platiti. Ako me sadponovo ne budeš slušao, onda si izgubljen. Nećeš nikad višeugledati nebo, nego će te ovdje isto tako zaklati kao što su zaklalitvoje ljude.

— Jesi li uvjeren u to?— To je moje čvrsto, nepokolebljivo uvjerenje.— Onda neka mi Alah bude milostiv! Moram ti

povjerovati, premda to ne želim. Kad razmislim o tvojim riječima i oopakosti tih ljudi — kad pomislim kako su hladnokrvno pobili mojepratioce, onda ne mogu drugo već da povjerujem da sam zaistaizgubljen!

Sad kad je razabrao što ga očekuje poče jadikovati iplakati. Molio se Alahu, cvilio od straha i stao mi davati kojekakvebeskorisne i neprovedive prijedloge kako da se spasimo. Meni je umeđuvremenu uspjelo da razvežem uzlove i oslobodim ruke.Preostali dio zadaće da skinem uže s vrata, koljena i nogu bio jeprava sitnica. Zatim ustadoh, pa počeh s beskrajnim užitkomispravljati i protezati ruke i noge. Neka se sad pojavi Sefir sa svimsvojim ljudima — ja ih se nisam bojao!

Najprije sam pošao u onaj lijevi ugao na koji me jeupozorio Dozorca pa sam ondje pretražio tlo.

Ovdje se zaista nalazila niska i široka hrpa izmrvljeneopeke, tako fine i lagane da sam u nju mogao zavući ruku gotovodo pazuha, ne naišavši na neki osobiti otpor. Zatim priđoh ulazu daopipam vrata od željeznih šipki. Ovuda nismo mogli izaći. Budući dasu pri tome šipke tiho zazvečale, piškidmet baši me opomene:

— Čuj! Je li netko na vratima?— Nije, to sam bio ja — odgovorih mu.— Ti? — upita začuđeno. — Sad čujem tvoj glas

odozgo. Zar si ustao? Kako si došao do vrata? Ta ti si svezan!— Bio sam, ali više nisam. Dok si ti tamo jadikovao,

ja sam radio i oslobodio se spona. Sad ću odvezati i tebe.— Alah, Alah! Kakva li me je to sreća zadesila! Daj

požuri ovamo, efendijo, i oslobodi me! — Oslobodi— Ne tako glasno! Zapravo te ne mogu osloboditi.— A zašto ne možeš?

— Jer ćeš me ti, čim ti se približim, udariti nogom.— Ne govori tako! Oprostimo i zaboravimo što je

bilo. Izjavljujem ti da te smatram veoma dobrim i plemenitimčovjekom. Zaista sam uvjeren u to.

— Da, sad kad ti mogu biti od koristi sad me hvališ,ali dosad si me nazivao psetom. Ipak ću ti se smilovati i neću teostaviti ovdje dok se vrati Sefir. Kako si svezan?

— Noge su mi vezane jedna uz drugu, a ruke vezaneuz tijelo.

— Onda mi neće biti teško da te oslobodim.Kleknuo sam kraj komornika, pa sam bez mnogo muke skinuo snjega ona dva užeta, a on skoči na noge i stane tako neopreznodavati oduška svojoj radosti da sam mu morao zapovjediti da šuti.

Sad se radilo o tome da onaj kut pretražim tačnije nego štosam to maločas učinio. Pri tome mi je komornik mogao pomoći.Odstranili smo izmrvljenu opeku, vadeći je objema rukama iodbacujući je na stranu na tlo. Ovdje ne samo da je bilo brašno odopeke već i mnogo prhkih komadića opeke. Tako smo uskoroiskopali jamu koja je postajala sve dublja. Posao nam je brzoodmicao. Kad smo stigli metar duboko, naiđosmo na čvrsto tlo.Brašnasta masa nastavljala se desno i lijevo u vodoravnom smjeru.Nalijevo je ulazila u unutrašnjost zgrade, a nadesno je vodila iz nje.Zato smo nastavili kopati u tom smjeru što je sad bilo malo teže sobzirom na to da smo morali masu izvlačiti iz hodnika. Ja samkopao naprijed, izbacivao brašno u komornikov pojas koji je ležaoiza mene a on ga je onda, svinuvši svoj pojas u obliku vreće,izvlačio u sobu i ondje ga istresao. Ubrzo sam naišao na posveneznatan otpor i opazio da je dovoljno da tu laku masu guramnaprijed. Puzao sam dalje i dalje, a Perzijanac za mnom. Osjetio

sam da udišem svježi zrak. U hodniku više nije bilo komadićaopeke, a malo zatim nadošao mu je kraj. Unatoč tami razabrao samda se desno i lijevo uzdižu visoki zidovi te da se ispod mene nalazineka šupljina, a iznad nje mali komadić neba na kojemu susvjetlucale zvijezde.

Prepoznao sam taj prostor sličan ventilacionom otvoru kojije ležao preda mnom: bilo je to boravište dikobraza u kojemu smojučer bili sakrili svoje konje.

Ležeći u jami tako da mi je glava virila iz nje, pogledao samna hrpu ruševina koja se uzdizala uza zid. Nedostajala su još dvametra pa bi doprla do mene. Dikobrazi su se do toga otvora uspeliuza zid služeći se šupljinama nastalim uslijed toga što su se pojedineopeke razmrvile. Ja se nisam mogao njima poslužiti, pa sam sejednostavno pustio da padnem dolje na hrpu, što nije bilo opasno,jer je hrpa bila mekana. Perzijanac začuđeno proviri kroz rupu.

— Gdje se nalazimo? — upita.— Opet na slobodi. Spašeni smo!— Alhamdulilah! Spašeni smo! Na slobodi! Lako

tebi govoriti. Kako da siđem dolje? Ta tu nema ljestava!— Zar sam ja trebao ljestve! Ti zaista previše tražiš

od sreće. Ne bi li možda poželio da ti pošaljem nosiljku i da te unjoj onda odnesem dolje. Povedi se za mnom i skoči! Ili ostani usvojoj jami i pusti da te Sefir iz nje izvadi. Ja odlazim. Laku noć!

Okrenuo sam se i sišao niz hrpu ruševina. Zatim iza menenešto zatutnji: vrhovni komornik je sletio kraj mene zavijen u oblakprašine i doviknuo mi:

— Stoj! Stoj! Povedi me sa sobom, povedi me sasobom! Nikako neću ostati ovdje!

— Ne! Ti mene moraš povesti sa sobom, jer si me

već pretekao! — odgovorih mu smijući se i spuštajući se za njim.Kad sam stigao do njega, stajao je dršćući čitavim tijelom.

Tapšao se po odijelu da istjera iz njega prašinu i jadikovao:— To je bio strašan skok, glavom naprijed! Nikad

se više neću usuditi da takvo nešto izvedem! Ti si me lijepo mogaospustiti dolje! Na svakom mjestu svoga tijela imam osjećaj da samdobio bastonadu.

— Raduj se što nisi svoju slobodu morao platitiskuplje, već samo s tim osjećajem. Umiješ li dobro jahati?

— U to ne smije nitko sumnjati.— To je dobro, jer ćemo odjahati u Hile.— Zato su nam potrebni konji.— Konje imam. Skriveni su ovdje u blizini. Za jedan

sat moramo biti ondje.— Ali donde trebamo tri sata. Zašto tako brzo?— Jer mnogo prije zore moramo opet biti ovdje.— Opet ovdje? Kažem ti da me nijedna sila na

svijetu ne bi dovela ovamo!— O tome ćemo kasnije govoriti. Sad naprijed!— Što ćeš usred noći u Hileu?— Dovest ćemo ovamo vojsku pa ćemo zarobiti

Sefira i sve njegove lopove.— To je sjajna zamisao! Budu li s nama vojnici, onda

ću i ja opet dojahati amo.— Onda dođi!Spustili smo se iz ruševina. Kad smo sišli dolje, zastah

osluškujući. Ništa se nije dalo ni vidjeti ni čuti. Krenusmo nadesno,pa smo nakon pet minuta stigli do mjesta gdje su stajali naši konji.Ovdje smo isprašili odijela da se riješimo prašine od smrvljene

opeke. Uzeo sam svoje oružje, Perzijancu dao Halefovo, a zatimzajahasmo konje da bismo otišli iz Birs Nimruda. Uostalom, nadalismo se da ćemo ga ubrzo opet ugledati.

Kako sam poznavao put, mogli smo se usuditi da unatočtami pojurimo galopom, jer nismo smjeli gubiti vremena.

Najprije sam skrenuo prema putu koji je iz Hilea vodio uKefil, a kad smo došli onamo, potjeram konje, doviknuvši im vedri,,kavem"! Oni pojuriše ravnom krajinom na kojoj nije bilo nikakvihzapreka. Komornik se također pokazao kao dobar jahač, tako dasmo brzo napredovali. Samo dva puta dopustih konjima da pođupolaganije, tako da smo za nepuni sat ugledali prve kuće Hilea.

0SMAN-PAŠA Budući da sam znao gdje se nalazi sandžakijev seraj nije mi

bilo teško da ga pronađem po tami. Držao sam da ću morati kucatina vratima jer je već bilo kasno, ali ne samo što su vrata bila širomotvorena, već smo, ujahavši u dvorište, opazili da je rasvijetljen iulaz u sandžakijev stan. Pojahali smo onamo i sišli s konja. Predvratima su stajala dva stražara koja danju nisam opazio.

— Je li sandžaki budan? — upitao sam.— Jeste! — odgovori jedan od vojnika.— Moramo odmah k njemu. Pridržite naše konje!— Ne smijemo nikoga propustiti.— A zašto?— Iz Stambula je stigao neki oficir, padišahov

poslanik. Razgovara sa sandžakijem pa ga ne smijemo smetati.— Ipak moramo k njemu. Evo vam da osvijetlimo

vašu dobru volju!Utisnuh mu u ruku nekoliko srebrnjaka. On ih prinese k

svjetlu da pogleda koliko ih je, a zatim reče:— Gospodaru, tvoja dobrota premašuje zapovijedi

koje smo dobili. Dajte svoje konje mom arkadašu, on će ih dobročuvati. Ja ću skočiti u kuću da dozovem kol agasija, komandirastraže.

Nestade i vrati se s oficirom. Obradovao sam se videći daje to čestiti Amud Mahuli koji je tako čvrsto vjerovao u moj utjecajna seraskera. Kad me prepozna, začuđeno pljesnu rukama:

— Ti si to, ti? Efendijo, to je smiono, to je štovišeludo smiono od tebe. Uhvatit će vas, zatvoriti i osuditi. Sandžaki se

silno razbjesnio zbog vašega bijega!— Ne bojim ga se. Odvedi me k njemu. Moram mu

saopćiti nešto vrlo važno što ne dopušta nikakve odgode.— Što se dogodilo? Zašto si se vratio?— Sad nemam vremena za pripovijedanje, jer mi je

važna svaka minuta, ali ubrzo ćeš doznati što želiš znati. Daj nasdakle odmah najavi.

— Vjerojatno vas uopće neće primiti sandžaki, većsultanov izaslanik.

— Tko je to?— To je neki general. Ne znam kako se zove.

Uvečer je stigao iz Bagdada, pa otada vladaju u kući same tajne.Sabrani su svi visoki sandžakovi službenici, pa i nekoliko oficira kojinešto potajno vijećaju. Kad bih znao da ćeš me zaista pohvaliti usvom izvještaju, nešto bih ti povjerio.

— Spomenut ću te, pa ću te već i u Bagdadupreporučiti.

— Povjerovat ću ti dakle. Dođi ovamo.Uze me za ruku, odvede me u stranu i šapne mi u uho:— Mislim da stvar sa sandžakijem ne stoji baš

najbolje. Ja sam iza vratiju čuo strogi generalov glas, a zatim kadsam ušao u sobu, bilo je sandžakijevo lice tako smeteno da sampovjerovao da se protiv njega nešto loše sprema. Otkako jegeneral ovdje, nije sandžaki izdao ni jednu jedinu zapovijed, pa sedakle čini da ne smije više zapovijedati. Zbog toga mislim da nećetegovoriti s njime, već sa sultanovim glasnikom.

— To mi je drago. Najavi nas dakle!— To ne smijem. Samo pozvanim osobama smijem

dopustiti da uđu, pa samo zbog tvog izvještaja činim iznimku, zbog

koje ću vjerojatno dobiti oštar ukor. Najaviti vas ne smijem, ali jane mogu cijelo vrijeme biti na vratima, pa ako me koji čas nemaovdje, i vi uđete, ja nisam tome kriv.

— Gdje su ta vrata?— Uspnite se tamo desno uza stepenice pa ćete se

naći ravno pred njima. U prvoj sobi nalazi se moja straža koja ćevas odbiti. Vaša je stvar kako ćete se tu snaći. Morate ući u druguprostoriju. Ja sad odlazim, jer ne smijem znati za vas.

Amud Mahuli iziđe na dvorište, a ja se uspeh stepenicama iotvorih spomenuta vrata. U sobi je bio jedan onbašil s pet vojnika.Priđe k nama da nam zakrči put, ali ga odgurnuh ustranu, rekavšistrogo

— Ruh min haun! — što ga je tako zapanjilo da smonas dvojica prije nego što se on snašao bili već u susjednoj sobi.

Tu je na jastucima duž zidova sjedilo nekoliko službenika,pušeći. Malo podalje sjedilo je nekoliko oficira, a na drugoj strani,sam i posve odijeljen od njih, sjedio je sandžaki, bez čibuka, i savklonuo u se. Kad smo ušli, podigne glavu. Videći tko je došao,brzo skoči na noge, požuri prema vratima iza nas i ondje raširi rukeda bi nam spriječio bijeg pa viknu:

— Eto, to je taj pobjegli lupež, eto ga opet! Zgrabitega! Uhvatite ga da ponovo ne pobjegne!

Ostali se brzo podigoše sa svojih sjedala i zagledaše se unas iznenađeno. Okrenuo sam se sandžakiju i mirno mu rekao:

— Ne uzbuđuj se! Ne pada nam na um da izađemoiz ove sobe prije nego što postignemo svoju svrhu. Požurili smoovamo da govorimo s tobom. Nadam se da imaš vremena?

— Vremena? Da, za tebe imam vremena, veomamnogo vremena, ali samo za to da te dadem svezati i baciti u

tamnicu!— Do toga neće doći, jer u tamnicu ne spadamo mi,

već posve drugi ljudi. Ti se jučer počinio neoprostive pogreške.Morao bi ih skupo platiti. Požurili smo ovamo da ti pružimo prilikeda ih opet popraviš. Imam dakle pravo da od tebe očekujemzahvalnost.

— Zahvalnost? — nasmije se glasno i podrugljivo.— Da, dobit ćeš zahvalnost bastonade, nju ćeš dobiti! Vizločinačka klateži, vi ćete...

Uto se podiže zastor pred vratima i pojavi se neki oficir uuniformi turskog generala pa oštro upita:

— Kakva je to dreka i buka u mojoj blizini? Zar sevi tako obazirete na padišahovog izaslanika, da...

Nije dalje govorio. Opazio je mene, i odmah je ozbiljanizraz njegovog lica ustupio mjesto prijateljskom smiješku. Sandžakito nije opazio, pa brzo upadne:

— Hasretine, ovdje stoji silno opasan lupež koji mi jedanas pobjegao. On je krijumčar, kradljivac, razbojnik i ubojica, paga treba odmah zgrabiti!

General ga prezirno pogleda.— Ja ću ga odmah zgrabiti, i to za ruku.Priđe mi, uhvati me za ruku i srdačno ih stisne, a zatim me

pozdravi njemačkim jezikom:— Koje li radosti da vas neočekivano nalazim ovdje!

Tome se doduše ne čudim, jer sam maločas doznao da se nalazite uovom kraju, pa sam odlučio da ću vas potražiti, da ću vas posjetiti.

— Ako vaša ekselencija nije iznenađena, ja samsvakako iznenađen — odgovorih. — Nisam mogao ni slutiti da senalazite u Irak Arabiju, a pogotovu ne ovdje u Hileu. Vidim da ste u

neočekivano kratko vrijeme prekoračili čin pukovnika. Smijem livam čestitati, gospodine generale?

— Hvala vam! Odabrali su me da u delikatnoj stvarihitno otputujem u Hile da bih, opremljen potrebnim punomoćima,iznenadio i preslušao ovdašnjeg sandžakija.

— Ah! Dakle je pod određenom sumnjom?— Ne radi se više o samoj sumnji, već je meni

uspjelo da protiv njega saberem dokaze. Vi znate da se šah Nassir-eddin pokušava domoći Bagdada. Prije nekoliko godina iskoristioje teške prilike u kojima se nalazila Turska, da zatraži Bagdad, ali jenaišao na neočekivani otpor. Sad se sve više javljaju znaci dapokušava na drugi način ostvariti tu svoju namjeru, a pri tome jeovdašnji sandžaki veoma opterećen. Nisam ovdje još sve ispitao,ali već sada znam da ga najprije očekuje skidanje s položaja, azatim još i veće kazne. On je i s vama i s vašim dobrim Halefompostupao tako da je zbog toga zaslužio i više nego ukor.

— Ekselencija to znade?— Ja sve tačno znam. Mir alai koji vas poznaje sve

mi je pripovijedao.Pokaza pukovnika koji je za njim ušao u sobu. Bio je to

onaj čovjek koji se za vrijeme makemija tako ljubazno zauzeo zanas.

— Taj je pukovnik — nastavi general — čestitčovjek, pa sam njegovom potporom ovdje već mnogo doznao. Jaću ga preporučiti na pravome mjestu.

Kad je to rekao sjetih se Amuda Mahulija pa zato upitahgenerala premda sam mu zapravo morao saopćiti mnogo potrebnijihstvari:

— Vaša ekselencija govorila je o punomoćima. Bi li

se te punomoći možda mogle protezati i na to da se jednog starog izaslužnog kol agasija usreći višim činom?

Nasmiješi se i pogleda me u lice:— Zar je za vas stekao zasluge?— Velike zasluge!— To padišah mora nagraditi. Vi znate da se kod

nas, a pogotovu u toj dalekoj pokrajini, dade učiniti mnogo toga štose drugdje ne bi smjelo dogoditi. Olakšat ću dakle vaše srce viješćuda mi neće biti teško da ga unaprijedim u čin alaj eminija ilibembaše. Hoćete mi reći kako vam je bio od koristi?

— Molim vas da to smijem učiniti kasnije, jer u ovajčas nemam za to vremena. Kod mene je sad važna svaka minuta.Radi se o tome da se uhvati opasna zločinačka banda i da se pritome domognemo lovine kakve ovdje vjerojatno još nije bilo.

— Stoji li to u vezi s vašom prisutnošću u BirsNimrudu, s vašim hapšenjem i vašim bijegom?

— U vrlo uskoj vezi.— Onda mi sve ispripovjedite brzo, ali kratko i

jezgrovito, jer nemate vremena. Koliko vas poznam, sigurno se radio veoma važnoj stvari pa će mi biti milo budem li i ja mogaosudjelovati u jednom doživljaju Kara Ben Nemzija.

— Ah, što se toga tiče, vaša se ekselencija već nalaziusred toga događaja — nasmijah se — pa bi vam zaista bilo veomateško da se izvučete iz njega.

Sad sam mu podnio željeni izvještaj koji on primi s napetompažnjom. Može se zamisliti kako se njegovo prijateljsko držanjeprema meni dojmilo svih prisutnih. Budući da smo razgovaralinjemački, nisu doduše razumjeli nijednu riječ našeg razgovora, ali suipak morali opaziti da stojimo u srdačnim odnosima.

Adolf Farkaš, rođen u Moravskoj, a kasnije madžarskioficir, bio je za vrijeme madžarske bune Bemov ađutant pa se pritome više puta odlikovao. Nakon tih borbi prešla su obojica utursku službu i primila islam, Bem pod imenom Amurat paša, dok jeFarkaš odabrao ime Osman; kasnije je dobio čin paše, pa se sadzvao Osman-paša. Za vrijeme rata godine 1893. Omer paša ga uzeza svojeg ađutanta. Isto se tako iskazao i u ratu godine 1877. Za tezasluge imenovan je pukovnikom, a ubrzo zatim i generalom.Istodobno bio je profesor vojne akademije u Carigradu te je i inačeuživao povjerenje padišaha kako je to dokazivalo i njegovo sadanjeposlanje u Bagdad i Hile. Upoznao sam ga u Stambulu pa sam unjegovom društvu pri živahnom razgovoru popio mnogu šalicu kavei popušio mnogi čibuk. Sad smo se tako neočekivano sreli usandžakijevoj sobi, pa je on sa sve više pažnje saslušao pripovijesto mojim doživljajima. Kad sam svršio, protare radosno ruke i reče:

— To je zaista zamamno pa uviđam da ne smijetegubiti vremena. Veoma bih rado izjahao s vama i sudjelovao u tomhvatanju, ali me dužnost drži ovdje. Ne smijem se pomaći odsandžakija, a neodgodiva istraživanja potrajat će još čitavu noć.Ipak vam stavljam na raspolaganje sve što god zatražite. Recite misamo čime vam mogu poslužiti? Jeste li već smislili ratni plan?

— Ne bih li radije taj cezarovski i napoleonovskiposao prepustio vašoj ekselenciji? Meni se radi samo o tome daopet dobijem svoga Halefa neozlijeđenog.

Sve je ostalo stvar ovdašnje uprave kojoj ja sve radoprepuštam, svjestan da sam ispunio svoju dužnost.

— Vi ste diplomat! Ako stvar ne uspije, na vas nepada nikakva odgovornost. Znade li već sandžaki da je piškidmetbaši napadnut i opljačkan i da su svi njegovi pratioci mrtvi?

— Vjerojatno nema o tome ni pojma.— Onda mu nećemo ništa ni reći. Otkako sam čuo

vašu pripovijest ne mogu se naime osloboditi misli da je u pogledusvojih veza s Perzijom bio pristan prijatelj takozvanog Sefira. Taj ječovjek posrednik. Ne mislite li i vi tako?

— Jeste! To je on ili je Peder-i-baharat, a možda iobojica. Okolnost da su se obratili baš tom sandžakiju čini se daima dva razloga.

— Koje?— Ponajprije, sandžaki je poznat kao potkupljiv

čovjek, a s druge strane sveta mjesta do kojih je šah-in-šahusigurno najviše stalo stoje pod njegovim zapovjedništvom.

— To je tačno. Vi mi otvarate oči.— Osim toga mora postojati važan razlog, zbog

kojega se tako protuzakonito vladao prema Sefiru. On je njemu,inozemcu, dopustio da sudjeluje u makemiju, pa mu je štovišedozvolio da se miješa u preslušavanje. To nam dopušta dazaključimo da između njih postoje sumnjive veze.

— Slažem se! Mi ćemo im već ući u trag. Ipak vasupozorujem da smo nešto važno zaboravili: nismo sami ovdje.Dužan sam da prisutnima dadem objašnjenje.

Okrene se sandžakiju i reče mu turski:— Maločas si govorio o skitnicama, krijumčarima,

kradljivcima, razbojnicima i ubojicama. Kao dosad u brojnimdrugim tačkama, ja se ni u ovom pogledu ne slažem s tobom, većsam posve drugoga mišljenja. Ovaj Franak je moj prijatelj pa seradujem što sam ga ovako neočekivano sreo ovdje. Zove seefendija Kara Ben Nemzi, a stoji pod padišahovom zaštitom.. On tije to objasnio, a također i dokazao, ali ti se nisi izvoljevao osvrnuti

na njegove riječi. Sada sam primio njegovu tužbu pa ću je dodatiostalim optužbama koje postoje protiv tebe i kojima će vjerojatnopridoći još i nove optužbe.

Na sandžakiju se vidjelo da se nalazi u najvećoj nepriliciotkako me je general tako prijazno pozdravio. Pokušao je da seispriča, ali je u tome bio spriječen, jer je u sobu ušao moj stari kolagasi i javio da tri čovjeka žele govoriti sa sandžakijem.

— Tko su oni? — upita Osman-paša.— Ne znam, jer nisu htjeli reći svoja imena. Odjeveni

su kao Perzijanci, a jedan od njih rekao je da dolazi usred noći, jerbi sandžakiju morao predati vrlo važno pismo i prijaviti mu velikoumorstvo koje se zbilo u Birs Nimrudu.

— Tko je to umoren?— Piškidmet baši sa svim ljudima koji su bili s njima.— A tko ih je umorio?— Kara Ben Nemzi i onaj Hadedin, oba stranca koji

su danas pobjegli odavde.Paša pogleda mene, a ja kol agasija. Ta tri čovjeka

odjevena u perzijsku odjeću mogli su biti samo Sefirovi ljudi.Odmah sam pomislio na Peder-i-baha-rata i njegova dva pratioca.Ako su to bili oni, onda su zaigrali veoma opasnu igru. Razumljivoje da su se smatrali sigurnim budući da nisu znali za dvije stvari:naime, prvo da sam ja pobjegao zajedno s komornikom, a drugoda su se, počevši od te večeri, sandžakijeve prilike vanrednoizmijenile. Lukavi i proračunani Sefir želio je da iz razloga koje netreba tumačiti prebaci napadaj i umorstvo na mene i na Halefa, pada tako odmah s početka rastereti sebe i svoju bandu od sumnjekoja bi možda mogla pasti na njega.

— Gdje se nalaze ta tri Perzijanca? — upitah Amuda

Mahulija.— Dolje na vratima — odgovori.— Onda su vidjeli naše konje?— Nisu, efendijo. Budući da ždrijepci pripadaju tebi,

ja sam pažljivo postupio s njima pa ih dao odvesti u staju našegseraja gde će dobiti hrane i vode.

— To je dobro! Jesi li rekao tim ljudima da sam jaovdje?

— Ni riječi! Što misliš ti o svjetlu mojih misli, kadvjeruješ da bih mogao počiniti takvu glupost?

— Ipak će ona dva stražara dolje štošta izbrbljati?— Neće! Dok si ti bio ovdje gore oni su smijenjeni,

a ovi novi stražari i ne znaju za tebe.— Jesi li govorio o tome da je stigao padišahov

izaslanik?— Nisam! Ta tri čovjeka isto tako ne slute ništa kao

ni ovnovi koji se guraju na vrata iza kojih će ih zaklati.— Ta usporedba i nije tako loša. Počekaj samo

časak.Okrenuh se generalu, a ovaj me preteče pitanjem:— Nadošao si na neku misao? Vidim je na tebi.

Imam li pravo?— Imaš!— Na koju?Osman-paša govorio je arapski pa me je dakle oslovljavao

s ti. Prije nego što sam uspio odgovoriti, umiješa se sandžaki:— Čuo sam da je napadnuta karavana piškidmet

bašija i da je on umoren sa svim svojim pratiocima. Ali on stojiovdje! Kako se to dade objasniti?

— Tako jednostavno, kao što ću ti ja danas jošmnogo drugoga objasniti — odvratih mu.

— A gdje je Hadedin? Zašto i njega nisi poveo sasobom? — podrugljivo me upita. — Čini se da se ipak nešto zbilošto moraš prešutjeti!

— Blago tebi kad bi imao toliko malo prešutjeti kaoja. Uostalom, za tebe bi bilo dobro da sad uopće zašutiš.

Odvedoh generala u stranu i dogovorih se s njime o svomplanu. On pristade na njega i brzo izda potrebne zapovijedi: ostaoje sam u sobi, a svi ostali prijeđoše u susjednu sobu iz koje jegeneral maločas izišao s pukovnikom. Desetar je također sa svojimvojnicima morao doći k nama iz predvorja, jer ćemo ih vjerojatnoustrebati da uhapsimo ona tri Perzijanca. Uostalom, Perzijanci bisigurno postali nepovjerljivi da su u sandžakovom stanu naišli natakvu stražu. Sandžakiju je strogo naloženo da se ima vladati mirnoi da mora šutjeti, ako se ne želi izvrći opasnosti da postupamo snjime drukčije a ne u skladu s njegovim visokim činom. Sigurno jeda je upravo njemu koji je dosad bio ovdje svemoćan bilo teško dapokaže željenu poslušnost. Stao sam iza zastora da čujem svakuriječ i da uzmognem Perzijance promatrati kroz rupu u zastoru.

Tek što su te pripreme bile izvršene. Perzijanci uđoše.Očekivali su da će naći sandžakija, pa se nemalo začudiše, našavšise pred generalom o čijoj prisutnosti nisu ništa znali. Na njima sezapažalo da su u neprilici. Nisam se prevario: bio je to Peder-i-baharat sa svoja dva ortaka.

— Zahtijevali ste da vas ovdje saslušaju? Što tražitesad usred noći — upita Osman-paša.

— Zamolili smo da smijemo govoriti sa sandžakijem— reče Peder-i-baharat.

— Sandžaki ne može doći. Ja ga zastupam! Govoritedakle!

Pogledao ih je tako oštro da se nisu usudili odbiti. Peder-i-baharat poče ponizno:

— Naš je izvještaj zapravo određen samo zagospodare ovoga sandžakija. Budući da ti tvrdiš da ga zastupaš, mićemo to tebi saopćiti.

— Izražavajte se uljudnije i opreznije! Ja ništa netvrdim, već ono što kažem to stoji. Upamtite to! O čemu se radi išta mi to imate reći? Nadam se da je dovoljno važno da ispričatesvoj dolazak usred noći?

— Važno je! Radi se o napadaju na jednu karavanu io dvanaestorostrukom umorstvu.

— Na koju karavanu?— O napadaju na karavanu piškidmet bašija koji je

bio gost ovdašnjeg komandanta. Ta je karavana prije nekoliko satinapadnuta vani kod ruševina, pri čemu je piškidmet baši izgubioživot zajedno sa svojih jedanaest pratioca.

— A tko su ubojice?— Onaj stranac i jedan Hadedin koji su već ovdje

zbog umorstva, oskvrnuća lešina i krijumčarenja stajali predmakemijem, ali su pobjegli.

— Možete li to dokazati?— Možemo! Mi smo sami svjedoci. Bili smo prisutni

te smo jedini koji su izmakli krvoproliću.— Kasnije ćete mi ispripovjediti kako se sve to

zbilo. Sad se ovdje radi o pismu o kojemu je bilo govora.— Pismo je određeno za sandžakija — smeteno

odgovori Peder-i-baharat.

— Ja sam njegov zastupnik.— U pismu se nalazi isprava koju on mora potpisati.— On će je dakle potpisati.— Mi bismo tu ispravu morali opet izručiti, pa te

moramo dakle zamoliti da nam je vratiš.— Protiv toga nemam ništa.— Mi tu ispravu smijemo međutim predati samo

njemu i nikome drugome.— Radi li se o tajni?— Ne znam. Dobio sam strogu zapovijed prema

kojoj se moram ravnati.— Od koga?— To ne smijem reći.— Odakle dolazi pismo?— Zabranjeno nam je da i to reknemo. Peder-i-

baharat se sav svijao od straha. Vidljivo je odahnuo kad je generalravnodušno rekao:

— Može biti! Neka zasad to bude po vašemu.Vratimo se dakle na napadaj na karavanu. Kako se to zbilo?

— Evo ovako: nas trojica hodočastili smo nasvetište. Jučer smo stigli ovamo i našli ovdje jednoga zemljaka skojim smo se sprijateljili. Predvečer smo željeli iskoristiti hladnijevrijeme da nastavimo putovanje pa smo ga zamolili da nas otpratikomadić puta.

— Kako se zvao taj čovjek?— Nismo ga pitali za ime. Rekao je da je

sandžakijev daif, pa ću ga i dalje tako zvati, ako mi to dopustiš.Time je dakako mislio Sefira, pa je bio vrlo oprezan da se

tako izvuče iz obveze da spomene pravo ili lažno ime toga „gosta".

Nastavi:— Daif je pristao da pojaše s nama do ruševina.

Putem smo stigli karavanu piškidmet bašija koja je nedugo prije nasotišla iz Hilea, pa smo zamolili za dopuštenje da joj se priključimo.To nam je bilo dopušteno te smo se obradovali, jer smo u Hileu čulida je put veoma nesiguran, a čuli smo i za nekog Franka i jednogHadedina, vođe razbojničkih Beduina koji pljačkaju svakogahodočasnika koji im dopadne ruku.

— Poznaš li imena tih razbojnika? — upita general.— Poznam! Franka nazivaju Kara Ben Nemzi, a

Hadedin se zove Halef.— Ti lopovi! Moramo nastojati da ih uhvatimo! Na

žalost ne znamo kako izgledaju.— Oh, mi to znamo! — ubrzo upadne Peder-i-

baharat. — Ljudi su nam ih opisali, a danas smo ih i mi ugledali.— No, kako izgledaju?Sad je taj nitkov tako tačno opisao Halefa i mene da to ni

sam ne bih mogao bolje učiniti, a zatim nastavi svoju pripovijest:— Neposredno ispred ruševina dojahaše sa strane

dva čovjeka i pridružiše nam se. Alah je pomračio naše oči, inačebismo morali razabrati da su to ta dva razbojnika. Sad sesandžakijev gost oprostio od nas i poželio nam sretan put. Na žalostnam put nije bio sretan, jer tek što je daif otišao, zapraštaše hici inapadne nas mnoštvo Beduina. Opazili smo kako su ona dvojicakoja su se nedavno priključila karavani, dakle onaj Franak i onajHadedin, povukli noževe i proboli dva hodočasnika. Sad smo ihprepoznali i brzo smo okrenuli konje da im pobjegnemo. To nam jei uspjelo, jer nas tanad, poslana za nama, nije pogodila. Nakonnekog vremena namjerili smo se opet na daifa, koji je krenuo natrag

čuvši hice. Ispripovjedili smo mu o napadaju, a on nas nagovori das njim pojašemo natrag i da se odšuljamo na mjesto napadaja, jerda bismo ondje možda mogli spasiti koji ljudski život. Kad smostigli onamo, gorjela je vatra, a oba vođe bili su zaposleni time dapodijele plijen između sebe i Beduina. Kad su to svršili, odjahaše.Sa sobom su ponijeli i lešinu piškidmet bašija da je bace u rijeku.Kad su otišli, usudili smo se prići vatri da pretražimo jedanaest tijelakoja su ondje ležala. Svi su ti ljudi bili mrtvi, ali nisu bili ustrijeljeni,već probodeni. Uhvatila nas je groza. Sandžakijev gost bio je smiončovjek. Odlučio je da će potajice pojahati za obojicom razbojničkihvođa da otkrije njihovo skrovište i da ih onda uhvate uz pomoćovdašnjih vojnika. Nas je poslao natrag u Hile, da sandžakiju jošiste noći javimo taj zločin.

Peder-i-baharat je zašutio pa ga Osman-paša zapita:— Jesi li gotov?— Jesam!— Možete li sve to što si nam pripovijedao

potkrijepiti zakletvom?— Možemo!— U tvom izvještaju ima nekoliko tačaka koje su mi

nejasne. Morat ćeš mi dakle odgovoriti na nekoliko pitanja. Rekaosi mi da ste se sprijateljili s daifom. Kako to da ne znaš njegovoime? Prije nego što se čovjek s nekim sprijatelji, nastoji doznatikako se taj čovjek zove.

— Šiitski hodočasnici to ne čine. Ti si sunit pa todakle ne možeš znati.

— Dobro, to si izvrsno odgovorio! Dalje! Palo jetoliko hitaca, ali nijedan nije pogodio. Ubijeni nisu bili ustrijeljeni,već probodeni. Nije li to čudno?

— Nije! Ljudi nisu očito dobro nišanili.— I svih dvanaest članova karavane ostalo je posve

mirno, dopustivši da jednog za drugim probodu?— To je bilo od straha.— Daif je čuo hice pa sigurno nije bio daleko. Vi ste

se vratili s njime? Mora da je dakle proteklo samo vrlo malovremena od napadaja, najviše nekoliko minuta?

— Više nije.— Pa ipak je već gorjela vatra? I ljudi su se već

bavili raspodjelom plijena? Moraš sam priznati da tvoja pripovijestmjestimice zvuči neobično čudno?

— Alah! Rekao sam punu i čistu istinu.— Vi ste prije toga bili u Hileu?— Jesmo!— Kako dugo?— Nekoliko sati.— Kamo ste nakanili odavde?— Najprije u Kerbelu.— A zatim?— U Nadžef Ali.— Dakle ne opet preko Hilea jer bi to bio zaobilazni

put, već preko Kefila?— Tako je.— A kamo ste nakanili iz Nedžef Alija?— Dolje u Samavat.— A zatim?— Odande smo se preko Korne, Havise i Disfula

kroz dolinu rijeke Kerha kanili vratiti u Perziju.— Dakle niste željeli doći ovamo?

— Nismo — odgovori Peder-i-baharat koji je inačebio veoma lukav, a sada nije ni slutio kakvu mu je stupicu generalpostavio tim riječima. Iznenađenje je potpuno uspjelo. Osman-pašanastavi:

— Kako stoji stvar u pogledu pisma upravljenogsandžakiju? Vi ste ga trebali predati, ali ste odjahali, ne predavši ga,premda se niste kanili vratiti? Sad ste pak došli usred noći da gapredate. Objasni mi to protuslovlje!

Perzijanac je bio potpuno uvjeren da će ga primiti sandžakipa dakle nije bio pripremljen na takvo preslušanje. Sada je razbijaosebi glavu da pronađe ma kakav izgovor. Nekoliko je puta zaustioda govori, ali ne pronađe ništa što bi mogao bar i malo vjerojatnoiznijeti.

— No, govori! — potakne ga Osman-paša. —Zašto sad šutiš? Zar se nisi dosjetio nikakvom izgovoru?

— Mi, mi — mi — mi smo na pismo zaboravili! —konačno izmuca Peder-i-baharat.

— Zaboravili? Zaboravili ste pismo koje je takovažno da ga ti sad donosiš u tako neprikladno vrijeme? Pismo kojeje toliko vrijedno da ga vi ne želite povjeriti ni meni, već ga hoćetesamo vlastoručno predati sandžakiju? Zar ste zaista tako glupi dasmatrate kako ću povjerovati tom izgovoru? Ti si upravonevjerojatno drzak da si mi u lice rekao toliko laži koje biprogledao svaki glupan. Ne samo tvoj posljednji izgovor već svešto si mi pripovijedao o tom napadaju bilo je od riječi do riječi laž.

— Nemoj to misliti! — brzo i bojažljivo upadnePeder-i-baharat. — Moj se izvještaj zasniva na čistoj istini kojućemo odmah potvrditi zakletvom.

— Da, zaista vjerujem da se nećete žacati da

položite tu krivu zakletvu! Vi dakle ostajete kod toga da su KaraBen Nemzi i Hadedin vođe Beduina koji su napali karavanupiškidmet bašija?

— Ostajemo!— Kojemu su plemenu pripadali ti Beduini?— To ne možemo znati, jer nismo razgovarali s

njima. Osim toga bilo je tako tamno da nismo mogli razabratinikakve plemenske značajke.

— A piškidmet baši je zaista mrtav?— I vi ste zaista vidjeli njegovu lešinu? Promisli

dobro prije nego što odgovoriš!Peder-i-baharat se poplaši tih upornih pitanja. Počeo je

naslućivati da ovdje nije zrak za njega tako zdrav i čist kao što je tozamišljao. Ipak nije imao izlaza: nije mogao povući svoje laži pa jeustrajao u njima.

— Da, mi smo je vidjeli! Taj je čovjek zaista mrtav.Bio je jedan od prvih koji su bili probodeni.

— Jeste!Osman-paša umetne kratku stanku da poveća značenje

narednih riječi, a onda oštro pogleda u oči Peder-i-baharatu inaglasi pitanje:

— A ja sam vjerovao da je neozlijeđen i da se nalaziu unutrašnjosti Birs Nimruda kao zarobljenik!

To je Perzijancima došlo tako neočekivano da se nisu moglisvladati. Tako su se trgnuli i stali jedan drugome dobacivatipreplašene poglede da je to potpuno dokazalo njihovu krivnju.Nijemo su i zapanjeno stajali pred generalom. Ovaj nastavi sjednako strogim glasom:

— Sandžakijev gost je pošao za vođom razbojnika

da otkrije njihovo skrovište?— Da, tako je rekao — jedva izusti Peder-i-baharat.

Vidjelo se da je očito u velikoj stisci.— To je bilo posve suvišno, jer ja tačno znam to

skrovište. Hadedin leži odvojen u desnoj prostoriji, kad se sastepeništa dođe u prvu sobu. Pođe li se ravno, ugleda se rešetku odšipki iza koje su ležali Kara Ben Nemzi i piškidmet baši!

— Bere i huda — zaboga! — viknu Peder-i-baharat.— Odakle — odakle znaš... zaustavi se oprezno. U

pravi se čas prekinuo, videći da umalo što nije izrekao priznanje, pase ispravi izmijenivši svoje riječi:

— Ne znamo što misliš. Nemamo ni pojma o tomešto nam želiš reći.

— Zaista nemate? Onda vas upozoravam da vamnisam rekao da se ta dva čovjeka ne nalaze ondje gdje su, već dasu ondje bili. Oni naime više nisu zarobljeni. Vaš Sefir...

— Sefir! Sefir! — viknu Aftab veoma neoprezno.— Ah, prestrašio si se, jer poznam ime toga

takozvanog „gosta" što ste ga tako oprezno krili. Ta tvoja prepastdokazuje vašu krivnju. Dakle, vaš Sefir se veoma prevario upogledu Kare Ben Nemzija. Taj Franak je mudriji i spretniji od svihvas zajedno. On je naime poznavao unutrašnjost Birs Nimrudadavno prije nego što ste ga vi odnijeli onamo pa se potajice smijaoSefiru, kad je taj stajao pred njim i govorio mu o mukama kojimaga kane mučiti.

— Ja — ja— mi— ti — ti vidiš kako smo upravozanijemili od začuđenja zbog toga što nam pripovijedaš. Mi to nemožemo pojmiti — promuca Peder-i-baharat.

— Niste zanijemili od začuđenja, već od straha! Kad

su Kara Ben Nemzi i Halef u onoj guštari od tamariska uz Eufratpali u tvoje ruke ti si vriskao od radosti, držeći da ćeš im moćivratiti one udarce bičem što si ih od njih dobio. Sad međutimpomalo uviđaš da će se dijeliti batine, i to žestoke batine, ali ih nećedobiti oni, već vi!

Sad je Peder-i-baharat smatrao da je došao čas da potisnesvoju zapanjenost i da počne glumiti čovjeka koji je nedužnoosumnjičen. Uspravi se i upita:

— Gospodine, kako dolaziš do toga da nampredbacuješ takve nerazumljive stvari? ...

— Šuti! — zagrmi general na njega. — Mene nezovu gospodinom, a za tebe sam hasretin. Dosad si pomnoizbjegavao da me tako osloviš, ali ćemo te mi brzo poučiti uuljudnosti. Govoriš li pak o „nerazumljivim stvarima", odmah ćeš ihrazumjeti. Pogledaj onamo!

— Poznaš li ih?Osman-paša pokaže prema zastoru. Očekujući taj trenutak,

već sam davno mahnuo komorniku da priđe k meni pa sam sadizašao zajedno s njime. Naše su pojave djelovale još jače nego štosmo očekivali. Premda su ti ljudi bili drski i okorjeli, ipak nisu mogliodoljeti prepasti koju im je donio taj trenutak. Oni klonuše, aPeder-i-baharat potrči prema vratima. Potrčah i ja, postavih seizmeđu vratiju i njega, izvukoh revolver, uperih mu cijev u prsa izaprijetih mu se:

— Odlazi od vrata, jer ću te inače ustrijeliti!To ga potjera nekoliko koraka natrag, ali budući da je pri

tome posegnuo u pojas, dodah:— Dolje s rukom! Sad je šali kraj, sad postaje

ozbiljno! — Onbašo, ulazi!

Desetar je poslušao zov, pa se sa svojim ljudima požurio usobu i postavio se na vrata. Dok sam ja i dalje ugrožavaoPerzijance svojim revolverom, vojnici im oduzeše noževe i pištolje.Puške nisu imali sa sobom. Nisu ni pokušavali da se odupru.

— Tako! — rekoh, okrenuvši se Pederu-i-baharatu.— Znaš li čime si mi se zaprijetio i što se ima dogoditi kad seponovo susretnemo? Eto, susreli smo se, a što će sad biti?

Čuo sam ga kako škripi zubima. Nije mi ništa odgovorio.— Mislili ste da ste ne znam kako pametni, a ipak ste

silno glupi — nastavih. — Zaista je jedva zamislivo da ste me baciliu Birs Nimrud te da ste mi prije toga odali kako se može ući uunutrašnjost te ruševine.

— Tko je to odao? — viknu.— Ti! Ti sam!— To je laž, samo laž!— Koješta! Nisi li sa sobom imao pismo koje je

sadržavaio nacrt ulaza pa čak i znakove urezane u opeku?Stegnu šake i skoči prema meni, ali se ipak nije usudio da

mi priđe posve u blizinu.— Ti si ih imao u rukama? Ti si ih vidio? Proklet bio!— Da, ja sam ih imao u rukama i dobro sam razumio

te znakove.— Onda mora da si ili sveznadar ili se baviš

đavolskom magijom!— Zato nije potrebno ni jedno ni drugo, nije

potrebno ništa nego da čovjek ne bude baš posve tako glup kaošto ste vas trojica. Odreći ću se uostalom toga da vam predočujemvašu glupost, jer je vi i onako ne biste uvidjeli. Radije ćemo što bržesvršiti stvar. Daj mi ono pismo što si ga donio sandžakiju!

On i nehotice trgne rukom prema natrag, ali je brzo opetpovuče s mjesta koje je dodirnuo.

— Ja nemam nikakvog pisma.— Ne govori takve besmislice! Čovjek se upravo

mora nasmijati kad sad poričeš nešto što si maločas tvrdio.— Pismo je bilo samo izlika. Ja ga zaista nemam.

Uostalom, sve da ga imam, ipak ga ne bih dao.— Ja ću ga već naći!— Onda ga potraži! — zaurla ljutito na mene i

prisiljeno se nasmije.Ja mu zađoh za leđa i položih ruku na mjesto koje je malo

prije dodirnuo, pa rekoh:— Ovdje je!— Ovdje za pojasom? Onda ga izvadi!— U pojasu vjerojatno nije već ispod njega u sir-

džami.— Napak! Ti si pravi đavo!Tek što je izgovorio tu uvredljivu riječ, raspalih mu zaušnicu

da se ispružio po tlu.— Pridržite ga! — doviknuh desetaru.Onbaša se sa svojim ljudima baci na Peder-i-baharata prije

nego što se ovaj uzmogao dići. Pokušao se doduše braniti, ali nijemogao odoljeti tolikim snažnim rukama. Uto se rastvori zastor i usobu jurnu sandžaki. Bio je silno uzbuđen, pa se ljutito izdere namene:

— Kakva posla imaš ti s pismima koja su upravljenameni? Jesi li ti možda moj skrbnik ili jesam li ja dječak koji moramoliti za dopuštenje ako poželi nešto što je njegovo? Ako se ovdjenalazi pismo za mene, onda ga ne smije dobiti nitko drugi osim

mene!— Zar ni ja? — upita general.— Ni ti!Osman-paša mu položi ruku na rame pa mu ozbiljno reče:— Čini se da ti još ne znaš zašto sam ja ovdje. Reći

ću ti to dakle kratko i jasno: ja sam padišahova ruka koja seispružila da otvori knjigu tvojih djela. Tu se ti ne možeš ništa opiratini braniti. Ja postupam prema propisima što sam ih dobio, pa budešli se opirao, znat ću slomiti tvoju neposlušnost!

Sandžaki uzmaknu za korak i borbeno mu se zagleda u lice,ali je pred pogledom koji ga je susreo oborio oči i predomislio se.

— Znam da moram slušati ako se radi o službenimstvarima. Ovo je pismo međutim upravljeno na mene u posveprivatnoj stvari.

— Oho! Ti dakle već znaš njegov sadržaj?— Znam!— Onda znaš dakle da je taj čovjek, premda on to

niječe, donio za tebe pismo.— Ja to ne mogu tvrditi, ali ako ima pismo za mene,

onda znam da sadržaj toga pisma nije služben.— Zašto se onda taj čovjek toliko boji? Zašto odbija

da pokaže pismo?— Upravo zato što se njegov sadržaj ne odnosi na

moju službu, već na posve privatnu stvar, na moju obitelj za koju sene smije brinuti nitko, pa ni moj pretpostavljeni, pa čak nipadišahova ruka, kako ti sebe nazivaš.

— Dobro! Ako je tako kako kažeš, ja ću tiprepustiti pismo. Neka ga dakle taj čovjek preda!

— Ja nemam nikakva pisma — uporno je tvrdio

Peder-i-baharat, nemoćno pokušavajući da se podigne s poda gdjesu ga pridržavali vojnici.

— Budući da on još poriče, čini se da to pismosadrži neke sumnjive stvari — dobaci Osman paša. — Pretražitega!

— Ne trebamo dugo tražiti — ubacih ja. — Glasnikje pokretom svoje ruke sam odao gdje se pismo nalazi. To ćemoodmah vidjeti.

Rekavši to, sagnuo sam se i zavukao ruku ispod stražnjegdijela Perzijančevoga pojasa. Ovaj se nije mogao protiv togabraniti. Odmah sam osjetio ono što sam tražio. U unutrašnjem dijeluhlača, ondje gdje se inače ne ušivaju džepovi i gdje ih nitko ne traži,nalazio se džep iz kojega izvukoh pismo. Brzi pogled pokaza naslovkoji je opreza radi bio napisan na pismu. Kad sam se opetuspravio, priskoči sandžaki k meni, ispruži ruku da bi mi istrgaopismo, i pri tome viknu:

— Ovamo s time! To je moje! Ne smiješ ga nidotaći!

Ja sam isto tako brzo stavio pismo na leđa i odgurnuouzbuđenog čovjeka.

— Ne žuri toliko. Radi se o naslovu!— Zar je to možda tvoj naslov? — zaurla bijesno na

mene.— Nije, ali adresa na pismu ne sadrži samo tvoje

ime, već i tvoj službeni naslov. Neka padišahov izaslanik odluči da lise po tom naslovu dade zaključiti ima li pismo službeni ili privatniznačaj.

Pružio sam pismo paši. Sandžaki brzo priskoči k njemu damu istrgne pismo, ali ja ga zgrabih odostraga za ogrlicu, zavitlah

njime i odbacih ga u kut gdje je pao na pod. Opet je ustao daponovi svoj napadaj na pismo, ali prisutni oficiri koji su takođerdohrlili iz susjedne sobe, stadoše pred njega i ne dopustiše mu daizađe iz svojega kuta. Budući da je dobro znao da pismo sadržidokaze njegove krivnje, branio se šakama i kletvama, ali uzalud.General pročita naslov, domahne mi i odluči:

— Imaš pravo. Prema napisu može se zaključiti dapismo ima službeni značaj. Ono pripada meni!

Osman ga otvori i pročita. Pri tome mu je lice postajalo sveozbiljnije. Kad je završio čitanje, stavi pismo u džep, pa se nekolikočasaka razmišljajući zagleda preda se, a zatim priđe k vratima upredvorje i otvori ih:

— Kol agasi! — viknu. Stari oficir uđe u sobu.— Ima li ovdje željeznih okova?— Ima, Hasretine! Vise na lancima dolje u kabu is

sidžul, kamo se bacaju opasni uhapšenici.— Jesu li ti zatvori čvrsti?— Čvrsti? Alah, valah! Zidovi su debeli poput

čovjeka i zidani od kamena, pod je od kamena, a i strop je odkamena. U njima nema prozora, nema nijedne rupe, a vrata su takodebela da bi čovjek morao raditi sate i sate da probuši i sitnu rupu unjima.

— Koliko takvih ćelija ima ovdje?— Nabrojao sam deset ili dvanaest, kad sam bio

dolje.— Tko ima ključeve?— Sindandžija. Treba li da pođem po njega?— Ne treba. Ja ću poći sam, a ti ćeš me odvesti k

njemu.

Zatim se okrene k meni i reče mi njemački:— Taj je čovjek izdajica. Pismo sadrži ugovor koji je

on imao potpisati. U njemu su spomenuti iznosi što ih je već primio išto ih još ima dobiti. Više vam ne smijem reći. Moram biti siguranda mi neće pobjeći, jer to traži moja odgovornost, pa moram daklesam pregledati zatvor. Možete li se pobrinuti za to da se za vrijememoje odsutnosti neće dogoditi ništa što bi naškodilo mojoj istrazi?

— Svakako! Nemajte brige, ekselencijo. Htio bihvas sad upitati što ste odlučili o ta tri Perzijanca?

— Njih ćemo takođe okovati. Jedan od njih, onajkojega nazivate Peder-i-baharat, donio je pismo iz Teherana. Sefirje pravi pregovarač i pozna cio sadržaj toga pisma. Molim vasdakle da se pobrinete za to da se u mojoj odsutnosti ništa nedogodi!

Osman-paša iziđe zajedno s Amudom. Tek što je izašao,sandžaki ponovo pokuša da prodre iz svoga kuta, obasipljućiprijetnjama sve koji su ga sprečavali.

— Mjesta, mjesta! Tko me zadržava njega ćubezobzirno i strogo kazniti. Ja ovdje zapovijedam i nitko drugi!Moja će žalba stići u Bagdad, pa čak i u Stambul. Dat ću vassvrgnuti i zatvoriti! Čujete li? Ili zar se bojite onoga psa tamo? Togaizroda punog opakosti i podlosti...

Za tili čas stvorio sam se pred njim i prekinuo ga:— Misliš li mene?— Da, tebe! — siknu na mene.— I kako si se to usudio da me nazoveš?— Rekao sam da si pas, da si...Nije mogao dovršiti rečenicu, jer sam ga tresnuo po glavi da

se onesvijestio. Izvukao sam mu maramu iz pojasa i njome mu

svezao ruke na leđima.— Tako! Sad nam više neće smetati. Za sve ostalo

pobrinut će se sindadžija!— A možda će se pobrinuti i dželat ili, da se ne bi

zaprljala službenička čast, pobrinut će se svilena uzica — doda miralai. — Vidim, efendijo, da su tvoji udarci šakom isto tako snažnikao i prije. Time si zaštedeo uzice koje bi inače bile potrebne da munjima s vežemo ruke i noge. Zapravo bi i ondje bio potreban takavudarac.

On pokaže prema Peder-i-baharatu kojega su vojnici jošdržali na podu. Povjerovao je da bi generalovu odsutnost mogaoiskoristiti za novi otpor. Dao sam ga svezati njegovim vlastitimpojasom, a kad je desetar već jednom bio kod toga posla, svezaoje i oba ostala Perzijanca, a da ga ja nisam na to ni pozvao.Uostalom, nisu se ni usudili oprijeti.

Osman-paša se vrati. Neposredno za njim ušao je kolagasi, a ja sam pri tome kroz otvorena vrata opazio da je cijelopredsoblje puno vojnika. Zarobljenike odvedoše. Sandžakija sumorali nositi, jer se još nije osvijestio. General je pošao s njima dase uvjeri kako su poduzete sve mjere opreza.

Kad je opet ušao u sobu, upozorih ga da se moram požuritikako bih se što prije vratio u Birs Nimrud.

— Tako je! — odobri. — To je potrajalo dulje negošto si ti vjerojatno htio, ali pri tome smo uspjeli posve raskrinkatisandžakija, a to zahvaljujem samo tebi! Tko će odrediti što se sadima dogoditi, ti ili ja?

— Molio bih te da to ti učiniš!— To je zadaća koju bi ti lakše mogao riješiti od

mene, jer bolje poznaš ono mjesto i tamošnje prilike.

Zato te molim da mi bar savjetuješ, a ja ću se ravnati potvome savjetu.

— Vrlo rado, ali bi bilo bolje da pri tome govorimonjemački.

— Kako god hoćete! — složi se odmah sa mnom,nastavivši njemački. — Sigurno postoji nešto što bismo samo nasdvojica smjeli znati.

— Da, to je velika vrijednost skladišta krijumčarenerobe. Mislim da bi u njega smjele ući samo povjerljive osobe.

— I ja mislim tako. Nije li uostalom vjerojatno da ćedoći do borbe u tim podzemnim prostorijama?

— To je moguće, ali se nadam da ću moći izbjećiborbu. Ako skladište padne u naše ruke, ono će pripastipadišahovoj vladi. Jeste li i vi toga mišljenja, ekselencijo?

— Tako je! Razumljivo je da će ljudi kojimazahvaljujemo taj dobitak, dobiti primjernu nagradu.

— Dobro! Držim vas za riječ.— Tako? Vi biste htjeli — za sebe? — upita malo

nevjerovano. — Sigurno je da ste nam jedino vi omogućili...— Molim — prekinuh ga ja — to nisam bio ja, već

je to bio moj stari bembaša u Bagdadu. Da nam on nijeispripovjedio što je doživio u Birs Nimrudu, sad ne bismo mogliSefiru prekrižiti račune. On je morao krijumčarima predati cio svojimutak, pa molim da njemu isplatite predviđenu nagradu,ekselencijo!

Osman paša mi pruži ruku i tronuto reče:— To sam i mislio! Drukčije nije moglo ni biti. Sad

se pojavljuje poznati Kara Ben Nemzi koji se ne brine za sebe, većza čestite i opljačkane ljude! Vaš će bembaša dobiti toliko koliko

zatražite. A sada: trebamo vojnike. Kakve čete želite i koliko?— Samo konjicu i to zbog brzine.— Konjanika imamo.— Ne znam koliko članova ima Sefirova banda

ovdje i koliko je Gasaja unajmio, ali mislim da će nam pedesetkonjanika biti dovoljno.

— Ako zatražite, ja ću izaslati cijelu posadu.— Hvala! Kad bih ja preuzeo stvar na sebe, trebao

bih mnogo manje od pedeset.— A zašto to ne želite preuzeti?— Zbog odgovornosti.— Koješta! Ja sam ovdje stranac. Ne uviđate li da

biste mi iskazali veliku uslugu, ako me oslobodite od te stvari,preuzevši provedbu svih potrebnih mjera? Poznam vas i znam dasvoju punomoć ne bih mogao povjeriti boljim rukama. Molim vasdakle da to učinite — evo vam ruke!

Pruži mi ruku i doda, osmjehnuvši se, dok sam ja jošoklijevao:

— Ja vam štoviše obećavam da ću vas unaprijednagraditi radošću koju pružam vama i jednome drugom čovjeku.

— Kojom radošću?— Počekajte samo čas! Kako se zove onaj kol

agasi, za kojeg ste se vi založili?— Amud Mahuli.— Dobro! Vratit ću se za dvije minute.Osman paša domahne miralaju da pođe za njim, pa izađe s

njime u susjednu sobu, gdje je bilo pribora za pisanje. Kad su seopet pojavili, pukovnik, koji je vjerojatno imao dati svoje mišljenje,potajice mi se nasmjehne odobravajući, general je držao u ruci arak

papira, pa mi ga pruži rekavši:— Amud Mahuli je od danas bembaša. Ovdje imate

privremenu potvrdu kao jamstvo za pravo imenovanje koje će stićiza nekoliko dana. Možete mu je dati, kad god ushtjednete. Odmene i od mir alaja neće sada ništa doznati. Izvedite to kao da ganagrađujete. Kako vidite, ja sam vam izašao u susret. A sad vamponovo evo moje ruke — hoćete li je sad napokon prihvatiti?

— Hoću, od srca rado! — odgovorih, pa mu pružihruku, a zatim svinuh papir i gurnuh ga u džep.

— Dobro! Odredite dakle što se ima dogoditi! Alinemojte sa sobom povesti manje od pedeset vojnika, jer je za svakislučaj bolje da imate deset momaka previše nego jednoga premalo.

— Onda vas molim za šezdeset vojnika, jerdesetorica moraju ostati kod konja.

— Lijepo! A dalje?— Komandu nad tih žezdeset ljudi preuzima moj

stari Amud Mahuli koji me ima slušati na riječ.— Sporazuman sam! A dalje?— Omot svijeća i žigice.— I više ništa?— Ne, više ništa! Ja sam gotov, pa imam samo još

jedno pitanje: Hoće li vaša ekselencija doći onamo ako pošaljemopo vas glasnika?

— Pošaljete li po mene, znači da me trebate i ja ćudoći.

— Onda vas molim da se četa smjesta spremi zapokret. Trebam i jednog konja za piškidmet bašija.

— Hoće li i on s vama?— Hoće trebam ga.

— Ne smatram ga previše hrabrim!— Trebam ga samo kao čovjeka, a ne njegovu

hrabrost koje on stvarno nema. Taj mi je Perzijanac potreban zajednu pasivnu ulogu.

— Oh, naslućujem da ćete vi po svom običaju cijelutu stvar udesiti tako da bude zanimljiva.

— Bar se nadam.— Onda sam veoma radoznao što ćete mi kasnije

ispripovjediti. Odmah ću izdati sve potrebne zapovijedi.— Ipak vas molim da se sve provede u najvećoj

tišini. Osim toga vam priznajem da sam gladan i žedan.— Ovo se zlo može odmah ukloniti — nasmije se

veselo.Deset minuta kasnije sjedili su svi prisutni kraj hladnoga

pečenja, a četvrt sata nakon toga javi kol agasi da su vojnicispremni za polazak. Bilo je krajnje vrijeme. Komornik nije odbioda pođe s nama. U pratnji šezdeset vojnika osjećao se sigurnim.Međutim, da je znao zbog čega ga trebam, sigurno bi radije ostao uHileu. Amud Mahuli se naprotiv poput djeteta radovaonamjeravanom pothvatu.

PONOVO U TORNJU Krenuli smo i našli malu četu konjanika kako nas čeka vani

pred vratima. Zajedno s kol agasijem i komornikom pojahah načelu čete. Tek što smo izašli iz grada, oficir me upita štozapovijedam.

— Efendijo, ti si mušir naše vojske — reče — a jasam ferik-paša. Tebe moramo slušati svi, a mojih šezdeset ljudimora slušati mene. Mi ćemo se rado boriti, pa smo spremni da zatebe skočimo u svaku vatru. Sad mi reci što imam činiti i kako seimam vladati!

— Najprije moramo brzo i nezapaženo stići do BirsNimruda — odgovorih.

— Neprimijećeno? Onda bi bolje bilo da skrenemosovog puta.

— Bilo bi, no onda ćemo možda naići na loši teren,pa ćemo ugroziti noge svojih konja.

— Nikako! Uzmi u obzir da je ovo naše vježbalište ida mi tu poznamo svaku stopu puta. Ako naši neprijatelji očekujunapadaj, sigurno ga očekuju iz grada. Nije li tako?

— Tako je!— Oni će dakle svu svoju pozornost usmjeriti u tom

pravcu, pa im se moramo približiti s koje druge strane. To će nasstajati svega pet minuta. Jesi li dakle sporazuman da pojašimo umalom luku?

— Jesam!— Onda dođi i pouzdaj se u mene. Tvoji ždrijepci

neće ni jedan jedini puta posrnuti. Pojahat ćemo kao po ravnoj

sofri.Zakrenuo je nadesno s puta, pa moram priznati da nije

preuveličao, pozivajući se na svoje poznavanje terena. Pri tome nijedopustio da razgovor zamre.

— Sjećam se stare poslovice koja veli: sudbinaokreće čovjekov kaput tri puta dnevno, ujutro jednom, upodne jošjednom, a zatim uveče ponovo. Tvoj kaput kao da okreće joščešće, naime i dva puta

— Kako to?— Jer si noću postao zarobljenik, a sad sam izlaziš

da hvataš ljude. Tako si bio moj uhapšenik, ali si nakon kratkogvremena postao slobodan a da nisi nikoga upitao za dopuštenje.

— Poslovica u mojoj domovini glasi: Tko mnogopita, taj se sav smućuje. Ovdje u našem slučaju glasila bi: Tkomnogo pita, ne može preko zida!

— Daj, taj skok preko zida! Trebao si vidjeti onepoglede kad ste preletjeli preko zida! Nitko se od nas ne bi usudiona takav skok. Naš puk nema loše konje, ali nema dobrih jahača.Slobodni Beduini jašu mnogo bolje od nas. Kad bih imao bataljonkako bi moji ljudi naučili jahati! Morali bi letjeti poput sokolova!Ipak neću nikad dotjerati tako daleko. Kismet mi nikad nije bionaklonjen.

— Zar se ne osjećaš sretnim?— Kako čovjek može biti sretan, ako punih pet

mjeseci nije dobio plaću! Padišah je najveći i najglasovitiji,najbogatiji i najmudriji među vladarima svih država, ali — nećeš meožalostiti odajući moje riječi — njegovo bogatstvo ostaje kodnjega. Ono ne dolazi k nama, a njegova mudrost dopire oko cijelekugle zemaljske, ali ne stiže u naše džepove.

— Od čega onda živiš ako plaća tako dugoizostane?

— Zapravo i ne živim, već gladujem, jer volim svojharem, svoju djecu i unuke, pa im dajem one mrvice kruha što ihpobirem sa sagova svojih visokih pretpostavljenih. Rado ćugladovati, ali neka bar oni budu siti.

— Tvoji pretpostavljeni imaju dakle kruha?— Oh, ne samo da imaju kruha, već imaju i mesa i

uopće svega što im srce poželi! Moraš naime znati da rijeka plaćateče odozgo, ali stiže samo do bembaše. Ondje obično prestaje, isamo onda kad se vojnici pobune, otvara se mala brana, ali seubrzo opet začepljuje. Da, kad bih jednom uznapredovao dobembaše, onda bi zauvijek bilo pomognjeno meni i mojoj kući kojojpripada čitavo moje srce.

— Je li tvoja kuća velika?— Imam dva sina s njihovim ženama i dvije kćeri s

njihovim muževima i s djecom. Imam svoju majku, a i majku svogaharema. To je svega jedanaest osoba što ih imam potpomagationom bijednom plaćom koju ne dobivam. Dao Alah da se to ubrzopopravi!

— On će ti pomoći, Amud Mahuli. Budem li danas stobom zadovoljan, govorit ću s Osman-pašom i zamoliti ga da sepobrine za to da ti bude isplaćena zaostala plaća.

— Kad bi to bar htio učiniti, efendijo! Mojazahvalnost i zahvalnost čitave moje kuće blagosivljala bi te do krajanaših dana. Mi smo opazili koliko te general poštuje i cijeni. Danasje u svim važnijim stvarima slušao samo tvoju riječ, pa bi ti sigurnovrlo rado ispunio i tu malu želju. Bit ćeš sa mnom zadovoljan, jer ćuučiniti sve da zaslužim tvoj zagovor. Možda ćeš se onda sjetiti i

svoga drugog obećanja.— Kojega? — upitah ga, gradeći se da sam

zaboravio.— Tvog izvještaja seraskeru. Hoćeš li u njemu

spomenuti i to da smo pojahali prema Birs Nimrudu da pohvatamoubojice karavane?

— Hoću!— I da ja u tom sudjelujem kao komandir šezdeset

vojnika i tvoj neposredni podređeni?— Hoću! Spomenut ću opširno sve što radiš i kako

si se pri tome odlikovao.— Hvala ti! Znam da ćeš održati riječ, pa ću

pokušati da steknem tvoje priznanje i seraskerovu milost. Sad smostigli već dotle da se Birs Nimrud nalazi jugoistočno odavde. Zadeset minuta stići ćemo onamo.

— Već? To je bilo brže nego što sam mislio.— Znao sam da ćeš biti zadovoljan mojim vodstvom.

Sad trebaš samo odrediti na koju tačku ruševine treba da najprijestignemo.

— Sjećaš li se onog mjesta gdje smo sakrili svojekonje, a onda ujutro pošli po njih?

— Da, tačno ga se sjećam.— Najprije moramo onamo, no prije toga moramo

se zaustaviti na domak doziva odande, jer se želim odšuljati pješiceda ustanovim gdje se nalaze ljudi koje tražimo.

Pojahasmo još komadić puta, a onda se kol agasi zaustavi.— Evo, sad smo u onoj udaljenosti koju si želio —

reče. — Ako zovnemo glasno, čut će se do ruševine. Ti nas daklesad želiš ostaviti.

— Tako je!— Kako dugo?— To ne mogu reći. Vi ostanite ovdje i nemojte se

nipošto odavde udaljivati dok se ne vratim. Pri tome se moratevladati potpuno tiho.

— Ako se ne vratiš?— Vratit ću se!— Hoćeš li nas pronaći u tami?— Hoću! Evo, ja ti ovime povjeravam svoje puške.

Nemoj dopustiti drugim konjima da se približe našim vrancima, dokovi leže. Oni to ne vole!

Halefovog Barka doveli smo za uzde ovamo. Njemu i svomAsilu dao sam znak da legnu, a oni me poslušaše. Zatim se stadohšuljati dalje.

Cio svoj plan izgradio sam na pretpostavci da se Sefir nećevratiti u unutrašnjost Birs Nimruda dok ne prođe onih šest dosedam sati što ih je spomenuo, ili da bar neće ući u onu prostoriju ukojoj smo mi ležali. Ako je u međuvremenu došao da vidi štoradimo, onda je naš bijeg bio otkriven, pa nam je umakao, a odonih zaliha i onoga blaga u ruševini odvukao je sa sobom sve što jeu brzini mogao odnijeti.

Bio sam vrlo oprezan. Nož sam držao u ruci, čvrstoodlučivši da neću dopustiti da me itko dotakne, a bude li to netkopokušao, odmah ću ga probosti.

Sretno sam stigao do skrovišta konja. Ondje nije bilonikoga. Krenuo sam dalje u smjeru ulaza u skladišta krijumčara.Ondje je gorjelo nekoliko vatri, čiji mi je sjaj olakšavao daizbjegnem svaki susret. Ležeći na tlu puzao sam sve bliže dok nisamstigao do jednog osamljenog komadića zida koji je s jedne strane

bio osvijetljen vatrom, a na drugu stranu bacao je duboku sjenu.Čučnuo sam u toj sjeni i stao prisluškivati.

Udaljen jedva dvadesetak koraka od onog finog društvakoje se ovdje bavilo svojim mračnim poslovima, mogao sam vidjetite ljude i čuti sve što nije bilo govoreno baš posve tiho. Uostalom,većinom su govorili glasno, po čemu se dalo zaključiti da su seosjećali sigurnima. Sačinjavali su dva odjela, te sam odmahrazabrao da su jedni bili razbojnici, a drugi krijumčari. Krijumčari subili zabavljeni time da cijelu hrpu robe u pojedinim omotima ibalama prenesu do ulaza u skrovište.

Učinili su to od čovjeka do čovjeka, to jest tako da su sesvrstali stvorivši lanac pa je jedan do drugoga prenosiokrijumčarenu robu komad po komad. Tako nijedan od njih nijetrebao prijeći cio put. Uopće se dalo pretpostaviti da pravi ulaz nepoznaju svi, već ga poznaju samo Sefirovi pouzdanici. Ti su sadstajali gore, a ostali dolje. Budući da nisu bili zajedno, te su svojposao obavljali vanredno tiho, nisam od njih mogao ništa doznati.Svu sam svoju pažnju morao dakle posvetiti drugoj skupini,razbojnicima.

Bilo je jasno da su razbojnici, jer je kod njih stajalo i ležaloonih dvanaest komornikovih konja i šest tovarnih deva. Teret je udvije hrpe ležao kraj tih ubojica, pa su podizali pojedine predmete,ogledavali ih, ocjenjivali, prepirali se o njihovoj vrijednosti i na krajuih, kad bi se s mnogo muke sporazumjeli, bacali na drugu hrpu. Potom procjenjivanju i prepiranju razabrao sam da svoj prljavi posaonisu obavili za plaću, već za udjel u plijenu. Nabrojio sam petnaestljudi, samih Beduina, pripadnika već često spomenutog plemenaGasai. Sve su to bili suncem opaljeni, mršavi ljudi mračnog ipohlepnog pogleda.

Sefir je sjedio kraj njih. U ruci je držao knjigu, a kraj njegase nalazila velika vreća s novcem. U knjigu je unosio pojedinekomade i njihovu cijenu, a iz vreće je isplaćivao nekom staromArapinu sijede brade, vjerojatno vođi tih nitkova, njegov udio uvrijednosti. Sve se to obavljalo veoma glasno, uzrujano, uzproklinjanje i prepirku koja je opasno zvučila. Samo je Sefirostajao hladnokrvan. Činilo se da ima iskustva u saobraćaju s timljudima, jer je mirno slušao kako su ga grdili, i na kraju bi donosioodluku kojoj se nitko više ne bi usprotivio. Zatim bi posezao uvreću i polagao utvrđeni iznos novca u prljavu Beduinovu ruku. Tilopovi nisu bili iskusni trgovci, pa nisu umjeli računati. Zato nisuhtjeli da se pojedine stavke zbroje i da odjednom dobiju cio iznos,već im se njihov udio morao isplatiti za svaki pojedini komad.

Jednom je Sefir ipak izgubio mir. Stigli su do nekogistočnjačkog veziva, čije je zlato zasvjetlucalo sve do mene. Gasaisu to vezivo previsoko ocijenili, pa se razvila prepirka koja se tolikootegla da je Sefirovoj strpljivosti došao kraj. Skoči na noge i ljutitoviknu: — Poludjeli ste, pa lajete ni zbog čega, kao što čagljevi lajuna mjesec. Pogledajte tamo moje ljude. Ima ih devetnaest, ali svizajedno nisu u toku cijele noći podigli toliko buke koliko je svakipojedinac među vama podigao za dvije minute. Sad mi je dosta!Mislite li da ja zbog vas sjedim ovdje i da nemam nikakvog drugogposla nego da slušam vaše urlanje? Za pola sata će oni ondjezavršiti svoj posao, a dotle moramo i mi biti gotovi. Imam ja jošsvoga posla. Budete li me zadržavali, pokupit ću sve ovo ovdje tenećete dobiti više ni pare!

To je djelovalo i trgovina se ubuduće brže odvijala.Njegove riječi su mi uostalom rekle i to da se moram požuriti, jersam znao koji je to njegov poseban posao što ga ima izvršiti za pola

sata: htio je otići k meni i komorniku, pa nas je prema mojemnaumu morao prividno pronaći upravo onako kao što nas jeostavio. Ja sam se dakle najprije odšuljao tako daleko da me nitkonije mogao čuti, a onda potrčao što sam brže mogao do svojihkonjanika. Kol agasi se obradovao kad me je ugledao.

— Sad počinje vaša zadaća — rekoh tako da su mesvi mogli razumjeti. — Dobro pripazite! Devet ljudi ostaje ovdje, naovom mjestu kraj konja! Oni se moraju pobrinuti za to da ne dođeni do kakve buke. Deseti vojnik ide sa mnom i s piškidmet bašijem,i kasnije će doznati što mu je dužnost. Kol agasi će odrediti koja sedesetorica prihvaćaju ove službe. Sad dolazi glavna stvar. Čujteme!

Naguraše se blizu meni, pa nastavih:— Odvest ću preostalu pedesetoricu do onoga

mjesta među ruševinama gdje gori nekoliko vatri. Ondje sjedeubojice i dijele plijen. Ima ih petnaest. Ondje se nalaze i krijumčarikoji svoju robu odnose u ruševine. Ima ih devetnaest, zajedno svođom dvadeset. Mi moramo dakle uhvatiti svega skupa trideset ipet ljudi. Ako nam nijedan ne umakne, dobit će svaki vojnik stotinupijastera, a svaki podoficir dvije stotine pijastera!

Odmah se začuše tihi usklici radosti, začuđenja i suglasnosti.Nastavih:

— Uhvatit ćemo ih ovako: vi ćete se svrstati u linijukoja iz ruševina u polukrugu vodi oko vatre, i vraća se opet doruševina. Tako će ti ljudi biti opkoljeni da nijedan ne uzmognepobjeći u ravnicu. Tko se god približi vašoj liniji, njemu ćete glasnodoviknuti i upozoriti ga da se povuče. Pokuša li silom prodrijeti kroznju, imate ga bez obzira ustrijeliti. Htio bih da u zoru budu na okupupa zato želim da ih samo odbijate. Što će se zbiti onda doznat ćete

od mene, jer ću se do toga vremena vratiti. Recite mi jeste li merazumjeli, ali nemojte to reći odviše glasno!

Kao odgovor odjeknu „Jesmo" iz brojnih grla. Ljudi su seoduševili zbog pijastera koje sam im obećao, pa sam mogao bitiuvjeren da će učiniti sve što god budu mogli da zarade taj novac.Da bih i u kol agasiju izazvao jednako oduševljenje, pozvah ga ustranu te mu rekoh tiho:

— Misliš li da će učiniti svoju dužnost?— Oh, efendijo — odvrati Amud Mahuli —

uvjeravam te da će oni radije umrijeti nego da dopuste da pobjegnema i jedan od tih lopova. Ti si jednim mahom zadobio njihovuprivrženost, ljubav i vjernost.

— Onda ću pokušati da steknem i tvoju. Ti simaločas zaželio da dobiješ viši čin, a ja sam ti rekao da će ti Alahpomoći. Ta moja riječ će se ispuniti. Alah ti šalje svoju pomoćputem mene, jer ti velim slijedeće: ako od tih trideset pet ljudi koježelimo uhvatiti, ne pobjegne ni jedan, ti ćeš biti bembaša prije negošto se vratimo u Hile.

Sav se ukoči od radosti i prepasti. Nije mogao izreći niriječ. Onda se sabere i promuca:

— Bem-ba-ša. .. još prije nego — a zatim naglonastavi: — Imam da postanem bembaša prije nego što se vratimo ugrad? Efendijo, znam da si rekao istinu i da se ne šališ sa mnom paću zato...

— Šuti, Amud Mahuli — prekinuh ga. — Još nisibembaša. Ipak to možeš postati a i treba da postaneš ako ispunišmoj uvjet. Nemoj se dakle sada uzbuđivati, već pazi da izvršiš onošto od tebe očekujem.

— O efendijo, mi ćemo ih pohvatati sve, sve!

Uvjeren sam da nam nijedan neće umaći. Dođi da što bržezatvorimo krug oko njih!

— Najprije moraš odabrati onu devetoricu koji ćeostati ovdje i onog jednoga koji će poći sa mnom i koji treba danosi Halefovo oružje.

— To ću obaviti za jednu minutu. Već žurim! AmudMahuli pozove desetoricu vojnika po imenu, a zatim ostalapedesetorica krenuše. U blizini vatri su po uputi kol agasija takopažljivo sačinili lanac da to nije opazio nijedan od opkoljenih ljudi ida nije preostala nikakva šupljina kroz koju bi mogao netkopobjeći.

Sad sam smireno pošao s komornikom i jednim našimvojnikom na mjesto što ga je Halef na svoj smiješan način nazvao„plandovalištem dikobraza". Kako se čitalac može sjetiti, bila je toona skrovita šupljina u zidu u kojoj smo bili sakrili konje i gdje samna svom bijegu s komornikom opet ugledao svijetlo dana, odnosnonoćnu tamu.

Znao sam da se upuštam u opasnu igru, ali sam se osjećaotako slobodnim, tako laganim i tako bezbrižnim kao da sam je većdobio. Dok smo se uspinjali uz sipinu ruševina, Perzijanac me upita:

— Zašto odlaziš opet ovamo, efendijo? Mi ovdjenemamo više nikakva posla, bar ja mislim tako?

— Tražim Sefira.— Maločas sam ga vidio kod njegovih ljudi!— Maločas jesi, ali sad ćemo ga naći u našem

zatvoru.— Zar kaniš možda ponovo zaći u njega?— Kanim!— Alah! Jesi li pri svijesti?

— Mislim da jesam. Neću uostalom sam otićionamo, jer ćeš me — i ti pratiti.

On od prepasti odmah zapne u izmrvljenim opekama,pljesnu rukama i zastenje:

— Jer-ćeš-me-ti — pratiti! Efendijo, to mi ni nepada na um! Ako si ti poludio, onda to nije za mene razlog da i japoludim..

— Onda čuj što ja ovdje tražim: tvoje vlasništvo.— Moje vlasništvo? Kako to misliš?— Ne kanim spominjati tvoje konje i deve. Sigurno

si opazio da su još ovdje, pa ako učiniš ono što želim, dobit ćeš ihnatrag. Deve su međutim nosile težak teret koji se sigurno nijesastojao od bezvrijednih predmeta.

— Od bezvrijednih predmeta? Vjeruj mi da jenjihova vrijednost iznosila cio imutak. Bili su to šah-in-šahovidarovi, a ono što poklanja naš vladar, to vrlo mnogo vrijedi!

— Što će ti dakle reći, ako mu javiš da su ti tidragocjeni predmeti ugrabljeni?

— Izgubit ću njegovu milost, njegovu zaštitu injegovo povjerenje, pa će me opet baciti u prašinu iz koje se nikadviše neću uzdići. Tome pridolaze oni potpisi što sam ih morao datiSefiru. On će me pomoću njih učiniti prosjakom!

— Ne bi li za tebe bila sreća, kad bi sve to mogaoponovo dobiti, te šahove poklone, a i svoje potpise?

— Da, to bi bila sreća za koju se ne bih mogaodovoljno zahvaliti.

— No, dobro! Mi se vraćamo u tamnicu da bismosve to ponovo dobili. Ako se odlučiš da pođeš sa mnom, ja ću tipomoći da dobiješ svoje vlasništvo.

— Je li to istina, efendijo? — upita brzo i staneizvlačiti noge koje su mu duboko propale u rahlu sipinu.

— Jeste!— Ali Sefir će nas zadržati!— To ne može. Mi ćemo naprotiv uhvatiti njega. To

je glavni razlog koji me je potakao da se upustim u tako neobičanpothvat. Ipak znam što radim. Kad bih se naprotiv morao pouzdatiu vojnike, Sefir bi nam mogao umaći. Budeš li imao povjerenja umene, ja ću Sefira prisiliti da nam vrati sve što ti je oduzeo, i što teje prisilio da mu predaš. Dobit ćeš dakle šah-in-šahove poklone, paprema tome nećeš izgubiti njegovo povjerenje, već steći njegovuzahvalnost jer si ih izručio kako treba.

— Kad mi tako obećavaš, ja više ne oklijevam.Čovjek se zaista usuđuje da učini mnogo ako se radi o tome dazadrži naklonost svoga vladara.

— Dobro! Ako se uspnemo na vojnikova ramena,lako ćemo doseći rupu u zidu. Ja ću poći prvi, a ti ćeš za mnom.Počekaj samo još časak.

Rekao sam kijalu neka nas počeka ovdje dok se vratimo,pozajmivši od njega neki stari rubac što ga je imao zataknutog zapojas. Trebao sam ga da njime pokrijem rupu u kutu zatvora. Žigicei nekoliko lojanica uzeo sam sa sobom već u Hileu. Osim toga samondje Peder-i-baharatu oduzeo svoj nož. K tomu su pridolazilirevolveri i henrijevka. Medvjedarku sam ostavio kod konja. Biosam dakle dovoljno naoružan, pa se nisam morao bojati Sefira.Ipak priznajem da je za moj pothvat bila potrebna prilična hrabrost.Tko mi međutim predbaci da to nije bila samo hrabrost, već upravodrskost, toga bih morao upozoriti da sam bio uvjeren kako ću uunutrašnjosti ruševine imati posla s malim brojem protivnika.

Smatrao sam da smijem pretpostaviti da je svega nekolikokrijumčara poznavalo položaj i uređaj zatvorenih skrivenihprostorija, jer bi Sefir bio neoprostivo neoprezan da je sve svojekrijumčare uputio u tajnu. Prema tome sam se imao bojati sveganekoliko ljudi koji su me i unijeli u podzemlje, pa sam smatrao daću ih lako onesposobiti.

Sad je bilo krajnje vrijeme da pođemo u poznate prostorije.Vojnik se naslonio na zid. Njegove sklopljene ruke sačinjavale suprvu stepenicu, a njegova ramena drugu. Tako sam se lako zavukaou rupu, a komornik je došao za mnom. Da mu pri tome nije bilo bašlako pri srcu, čuo sam po uzdisanju i stenjanju kojim se javljaopužući za mnom.

Sad smo imali udoban put, jer u hodniku nije bilo izmrvljeneopeke. Laka i kratka opetuša nije me smetala. Na krajuvodoravnoga hodnika uspravio sam se u okomiti rov i staoprisluškivati. Glava mi se nalazila već u sobi broj pet. Ništa se nijepomaklo, pa sam se izvukao iz jame. Odmah zatim izvukao se iPerzijanac.

Opipao sam rukama naokolo i ustanovio da se našeprinudno boravište nalazi tačno u istome stanju kako smo ganapustili. Naše su spone ležale još ovdje, a na drugoj stranj napipaosam hrpu prašine što smo je izbacili iz jame. Bili smo sami, pa bihvolio pripaliti svijeću, ali bi njeno svjetlo prodrlo kroz zastor odšipki, pa bi nas odmah odalo, ako je netko bio u susjednojprostoriji. Morali smo dakle sve pripreme izvršiti u tami. Najprijesmo zatrpali jamu. U nju stavih opetušu i pokrih jamu vojnikovomtkaninom, pa tkaninu posuh ostatkom prašine od opeka. Tako suotvor u podu i puške sakriveni pred Sefirovim pogledom. Nož irevolver zadjenuh u pojas. Prljavštinu od smrvljene opeke istresli

smo iz naših kaputa koliko se god to dalo.Sad sam ponovo morao svezati Perzijanca, pa ne trebam

reći da on to nije htio dopustiti. Kad mirna predočavanja nisu ništapomogla, ja sam ga nekoliko puta manje prijatno gurnuo u rebra štoga je uvjerilo da su moje mjere potrebne. Svezao sam ga isto takokao što je bio i prije svezan. Zatim i ja čučnuh, pa svezah i sebe istokao što sam prije bio svezan samo ne tako čvrsto, no ipak toliko dase kod površnog pregleda moralo učiniti da se na sponama nijeništa izmijenilo. Sad sam se osjećao umiren. Ispunila mi se želja daovamo stignem prije Sefira. Neka sad dođe!

Komornik nije nipošto bio tako pun pouzdanja. Nekolikosam puta čuo neke tihe i prigušene „ah" i ,,oh", te uzdahe „Alah,Alah!" Bojao se, pa kad smo nakon nekog vremena začuli korake ikad je svjetlo prodrlo između željeznih šipki, komornik promucaperzijskim jezikom, sav dršćući od straha:

— Efendijo — oni do — dolaze! Ja sema i men, ejhejat i men — o nebo, o moj živote! Da bar nisam došao ovamo!

— Šuti! — šapnuh. — Kako čujem, najprije odlazeHalefu: to moramo prisluškivati!

Koraci su pošli prema broju četiri. Čuo sam Sefira a iHalefa gdje govore, no nisam mogao razumjeti ni riječi, ali kad sePerzijanac opet udaljio i kad je moj Hadži povišenim glasomdoviknuo nešto za njime, začuo sam:

— Nemoj da ti se nasmijem! Poznajem ja svogefendiju. On će doći i izbaviti me odavde. Onda ćemo obračunati svama!

— Onda ću ti reći da je on već ovdje — otpovrnumu Sefir glasno — On već dugo leži ovdje dolje, a vezan je mnogočvršće od tebe.

— Lažeš!— Istina je!— Pa sve ako i jeste istina, onda se on s tobom

poigrao, samo našalio. To je njegov običaj. On će se osloboditi, aoslobodit će i mene prije nego što ti i pomisliš.

— Samo će njegova duša biti slobodna, jer ćemonju, a isto tako i tvoju, batinama istjerati iz vaših prokletih tijela!

— Batine su određene za tebe a ne za nas. Kunem tise Alahom i prorokom da ćeš ubrzo osjetiti bič što ste mi gaoduzeli! Onda će ta tvoja duša iz tvoje šugave kože odletjeti dolje upakao!

Sefir se podrugljivo nasmije, a zatim se koraci približišenašim vratima. Razabrao sam da dolaze samo dva čovjeka.Odmakli su kračun i podigli šipke. Ušao je Sefir s onim malimnitkovom koji me je zavarao preodjeven kao Hadži Halef. Sefirispitljivo pogleda po cijeloj prostoriji, a zatim priđe komorniku, jermu je taj ležao bliže od mene, pa se sagnu i pretraži njegove spone.

— Još su u redu! — reče, uspravivši se. — S tobomću se kasnije porazgovoriti. Najprije dolazi na red ovaj lupež, jer snjim dosada zapravo i nisam mogao govoriti.

Postavi se preda me i domahnu mališanu da prinesesvjetiljku kako bi me bolje mogao promotriti.

Nije smatrao potrebnim da pregleda i moje spone, jer sukomornikove spone bile u redu, a moj skvrčeni lik izazivao jedojam da sam ja u jednako nemoćnom položaju kao i prije.

— Vjerojatno si čuo što je maločas zaurlao onajotrovni patuljak, tvoj pratilac? — upita.

— Jesam — odgovorih.— Ta je ružna žaba poludjela!

— Nije.— Nije? Ti se dakle slažeš s njime?— Slažem.— Onda si i ti lud! Od samog si straha posve

poludio.— Moj je razbor svakako bistriji i zdraviji od

tvojega.Perzijanac prasnu u isti glasni smijeh kao i maločas.— On kani biti slobodan, oslobodit će svog Hadžija,

a mene će izbičevati? Taj mi nitkov sve to potvrđuje i pri tomegovori o svom razumu.

— Koješta! Moj Hadži uvijek provodi ono što veli.Ako ti je obećao batine, onda ćeš ih dobiti, pa ma kako se tibranio!

— Pasji sine, ako nisi lud, onda me sigurno želišsamo vrijeđati. Čini se da i ne slutiš što te očekuje.

— Želiš li i mene natjerati u smijeh? Ako jedan odnas dvojice ne zna što ga očekuje, onda si to ti. Nagovijestio sam tišto će se dogoditi. Počekaj do jutra!

— Da, sjećam se — nasmiješi mi se podrugljivo. —Ranom zorom počet će mi suđenje, a uvečer će svršiti. Rekao si toili nešto slično. Uostalom, to bi bilo odviše kratko! Za tebe sam sebolje pobrinuo.

Ti nećeš od mene dobiti samo kratki dan nego ćeš mnogodulje uživati u radostima kojima ću te usrećiti. Ono što si skriviotamo prijeko na Tigrisu...

— Ah, na Peder-i-baharatu! — upadoh mu u riječ.Vođa krijumčara zapanjeno uzmaknu korak i brzo upita:

— Peder-i-baharat? Što znaš o njemu? Odakle

poznaš to ime? Tko ti ga je rekao? Već sama ta okolnost da si kaostranac čuo to ime, zapečatila je tvoju smrt!

— Ponavljam ti da ti neprekidno sebe zamjenjuješ samnom. Nije zapečaćena moja smrt, već tvoja. Tebe su progledali.Poznato je da si ti Sefir o kojemu...

— Sefir! — prekide me. — To je za tebe novi razlogda umreš. Da već i onako nisam odlučio da ćeš umrijeti, onda bihsada odredio da ne smiješ živ odavde!

— Nemoj sebi toliko umišljati! Ti nemaš moći nadamnom. Ja ću zdrav i čitav izaći iz Birs Nimruda, a tebe ću kaosvoga zarobljenika odvesti u Hile, da te dadem zatvoriti k Peder-i-baharatu i njegovoj dvojici drugova koji leže ondje u lancima.

— Ja — kao — zarobljenik — u Hile — u lancima— ! — promuca, piljeći u mene kao da sam sablast. Zaista je takokako sam rekao. Ti si do kraja lud!

— Onda ti sada lud čovjek kazuje da si Peder-i-baharata poslao u stupicu u koju je uhvaćen. Ondje mu nitko nijepovjerovao što si mu zapovjedio da rekne.

— Što — što mu nisu povjerovali?— Da sam ja s Hadedinom napao karavanu

piškidmet bašija i da si se ti odšuljao za nama da otkriješ našeskrovište, a nisu mu povjerovali ni to da sam ja odvukao lešinupiškidmet bašija da je bacim u vodu.

Htio je nešto odgovoriti, ali od zapanjenosti nije uspioizustiti ni riječi. Dođoh sad na pomisao da njegovu smetenostiskoristim da bih otkrio tajnu ruže iz Širasa, pa zato nastavih:

— Kako vidiš, sve su se vaše tajne otkrile.Otkrivena je čak i vaša glasovita Džul-i-Širas.

— Baci se na mene poput zvijeri, zgrabi me za oba

ramena, stane me tresti i sikne na mene:— Džul-i-Širas? Biva-i-emirl, šems-i-husn, naša

sitare-i-džira, koja stanuje tako duboko u tajnosti da sam je ja samsvega tri puta vidio? Naša lijepa, naša divna kraljica, pred kojomsvi sagibljemo glavu i koljena! Ona čiji pogled začarava srca i čijiglas oduševljava za najteža i najsmionija djela? Ti tvrdiš da poznaješnju, ti bijedni crve? Zadavit ću te!

Sefir me zgrabi za grlo. Već sam htio da brzo izvučem rukeiz omče da bih se obranio, kad se dosjetih drugom sredstvu koje ćevjerojatno jednako djelovati, a moglo bi ga navesti i na daljnjeneopreznosti, jer je bio toliko uzbuđen da nije mogao mirnopromisliti o svojim riječima.

— Da me nisi ni dodirnuo! — otresoh se na njega.— I ja sam sil.

Ustukne od mene kao da je dobio žestok udarac i širomrastvori oči.

— Ti - ti - ti si sil?— Ja sam čak sertip-i-silan.— Sertip? Čovječe ili si đavo pa si otkrio naše tajne,

ili si zaista sil. Zašto se onda izdaješ za stranca, a zapravo sipravovjerni šiit?

— Da mi ruke nisu svezane, izvadio bih svoj prsten izdžepa i dokazao tko sam ja.

— On — on također — ima prsten! — viknukrijumčar sve uzbuđenije. — Ako je to istina, onda te moguprovjeriti. Dovoljno je da te upitam za ime našeg vrhovnoggospodara, za Dža ...

Perzijanac se prekinu nakon tog jednog sloga, jer je uvidioda umalo što nije izvršio najveću izdaju koja je uopće moguća za

sila. Lako je bilo pogoditi preostale slogove toga imena, a budućida sam ja one večeri uz Tigris naučio kako je Peder-i-baharatnazvao toga najvišeg gospodara, to sam nadopunio prekinuturečenicu.

— Ah, ti misliš Džafara, emira-i-silana.— Da, njega mislim! Ti ga poznaš! Ti znaš sve! Ti si

dakle ili zaista sertip-i-silan i tvoj je čin viši od mojega, a onda teodmah moram pustiti na slobodu, ili si pak sve to doznao izdajom,pa te moram učiniti neškodljivim.

Perzijanac je stajao preda mnom, položivši obje ruke načelo, slika potpune bespomoćnosti. Zatim se naglim i odlučnimpokretom okrene svom pratiocu i reče:

— Osvijetli ga. Moram vidjeti kakvo mu je lice.Moram se zagledati u dubinu njegovoga srca!

Kad je čovječuljak poslušao taj nalog, Sefirov se pogleddoslovce zabode u moje oči. Brazgotina mu je bila natekla ipoprimila je tamnocrvenu boju, a iz njegova lica, iz njegovihzgrčenih šaka, spremnih na napadaj, i njegovog napetog držanja,kao da će svaki čas skočiti na mene, govorila je odlučnost inapetost, koja je, ako izbije, mogla biti i ubitačna. Usprkos tome jasam tome plećatom čovjeku gledao u lice, mirno se smiješeći, alisam pri tom potajice razvukao omče svojih spona da bi mi ruke bilespremne na obranu.

— U tvom licu ne mogu čitati — reče, premda bi pomojoj bezbrižnosti zapravo lako mogao razabrati što je na stvari. —Ne vidim ništa, ne otkrivam ništa. Moram se uteći posve sigurnomsredstvu: zaklinjem te Alahom ili ako si kršćanin, zaklinjem te tvojimbogom da mi rekneš istinu! Hoćeš li to učiniti?

— Hoću!

— Jesi li toliko hrabar da to priznaš ako nisi sil?— Jesam! Nemoj misliti da te se bojim.— Onda mi reci jesi li pravovjerni šiit ili si zaista

Evropljanin i kršćanin?— Ja nisam šiit.— Dakle nisi ni sil?— Nisam!— Onda si bez našeg dopuštenja prodro u našu

tajnu?— Tako je.— Onda budi proklet i umri!Sefir se baci na mene, slijep u svojoj srdžbi i ne mašivši se

oružja. Ispružio je prema meni zgrčene prste obiju ruku. Naglo sepokrenuti ustranu, tako da je promašio, izvukoh ruke iz uzica,zgrabih ga za vrat, privukoh ga posve sebi, preokrenuh se na njega itresnuh ga po sljepočici. Nemoćno baci ruke u zrak, noge mu segrčevito stegnu i ispruže, i on se smiri. To se sve zbilo brže nego štoto mogu ispripovjediti. Bila su dovoljna dva tri čvrsta trzajasponama da se posve oslobodim, a zatim skočih na noge. Držećiuljanicu u ruci, mališan je stajao kao da se skamenio i buljio u mene.Onda odbaci svjetiljku da se ugasila i u sobi zavlada tama.

— Pasji sine, ipak nam nećeš umaći — viknu. Radiopreza sam mu pokušao izmaknuti, ali me je već napao. Osjetiosam njegovu ruku koja me je zgrabila, a zatim ubod, koji bi mi bioprodro u srce da se nisam već prije toga okrenuo. Ovako me je tajubod pogodio u mišicu u ruke i zadao mi, kako se kasnijepokazalo, neopasnu ranu. Htio sam ga zgrabiti, ali spretni mališan mije brzo umaknuo i latio se pištolja što ja onako u tami nisam opazio.Skočio sam prema ulazu da mu zakrčim uzmak. Uto prasnu njegov

hitac, nanišanjen onamo gdje sam još maločas stajao. Bljesakplamena pokaza mi njegov lik. Skočio sam onamo, širokozamahnuo i udario ga po glavi da je pao na tlo. Odmah sam sesagnuo na njega i uvjerio se o tome da mi više ne može nauditi. Sadje sve bilo tiho, a i ja se nisam pokrenuo da ustanovim je li netkočuo hitac. Ništa se nije ni maknulo. Onda začuh tihi komornikovglas.

— Efendijo!— Što je? — odgovorih.— Jesi li mrtav?— Glupost! Ako ti odgovaram, ne mogu biti mrtav.— Dakle nisi ni udavljen ni ustrijeljen?— Nisam, samo sam nešto malo okrznut nožem.— Gdje su ta dva strašna čovjeka?— Leže ovdje. Moji su ih udarci onesvijestili. Nemoj

sad govoriti. Još ne znamo sigurno je li netko čuo hitac ili nije.Čekali smo još neko vrijeme. Nitko nije došao, pa sam

smatrao da smijem zapaliti svijeću. Uljanicu nismo mogli zapaliti, jerse bila razbila.

— Slava Alahu! — uzdahnu Perzijanac. — Vidim dasi ostao pobjednik.

— Srce mi se upravo ukočilo od straha kad je Sefirstajao pred tobom kao gladni tigar, a onda se bacio na tebe da teudari svojim pandžama. Još nikad u cijelom svom životu nisam takodrhtao i bojao se kao sada. Da te je on ubio, bio bih i ja izgubljen.Kad ćeš me konačno osloboditi tih spona?

— Odmah! Sad ćemo za promjenu svezati njima teljude.

Odriješio sam ga, a on skoči na noge i glasno vikne:

— Slava Alahu da je prošla te velika i strašnaopasnost...

— Ne viči toliko! — prekinem ga. — Varaš se akomisliš da je opasnost već prošla. Uhvatili smo tek dvojicu, a imamoposla još sa trideset i dvojicom drugih.

— Što? Još trideset dvojica? Kako će to svršiti?Od straha su mu toliko zadrhtale noge da je morao sjesti.

Sad sam čvrsto svezao Sefira i njegovog pomagača, koliko je toveć tražila naša sigurnost. Upravo sam s time bio gotov, kad začuhHalefov glas.

— Sidi, sidi, netko je pucao. Jesi li ovdje?— Jesam, Halefe! — odgovorih mu.— Ja sam ovdje. Hoćeš li ubrzo doći?— Odmah!— Samo da su ti lopovi ponijeli sa sobom ovamo

moj bič! Jesi li ga možda vidio?Nisam mogao, a da se unatoč našem ozbiljnom položaju ne

nasmijem. Tek što je moj čestiti Hadži doznao da je spašen, prvamu je pomisao bila upravljena njegovom ljubljenom biču. Rekaosam Perzijancu da ostane miran, uzeo svijeću i prešao do Halefakoji me je čekao. Kad me je ugledao gdje ulazim, nasmije se.

— Sefir me je htio uvjeriti da si njegov zarobljenik.Ja mu to nisam povjerovao, pa sam mu obećao da će doživjetiprisni susret s odlučnošću mojega korbača.

— To sam čuo. On nije lagao: zaista sam biozarobljen, ali sad sam slobodan i imam ga čvršće u svojoj vlastinego što je on imao mene. Sve ću ti kasnije ispripovjediti, ali sad ćute odvesti k njemu.

— Onda mi najprije omogući da se poslužim svojim

rukama i nogama, jer se ovako, kako sad ležim, nikako ne mogupovjeriti tvom ljubaznom vodstvu.

Krijumčari su zavili Halefa u sag, a zatim ga omotali užetima.Samo mu je glava virila iz svežnja. Izbavih ga. Tek što se osovio nanoge, podigne ruku na zakletvu:

— Onako istinski kao što sam se napokon izbavio izkože toga čilima tako ću istinski održati svoju riječ i dati da Sefirokuša moj bič. Oni su mi ga oduzeli, ali ću ga ja potražiti. Naći ćuga, pa ako su ga sakrili i na kraju svijeta, ili još malo dalje od kraja!Ti ne voliš jezik moga korbača, sidi, ali ovaj se put možeš protivitikoliko god hoćeš, ja ću održati riječ!

— Umiri se, dragi Halefe. Danas sam potpunosporazuman s tobom. Kad sam čuo kako ti se on zaprijetiobatinama, odlučio sam da im baš on neće umaći.

— Onda neka budu blagoslovljeni tvoja uviđavnost idubina tvojega razbora koja me usrećuje, dokle god ljudi buduživjeli na zemlji. Sada dođi, odvedi me k Sefiru. Ne smijem ni časkačasiti da mu donesem žuđenu sreću svojega pozdrava. Ne možeš nislutiti kako moje srce žarko žudi za njim!

Halef me uze za ruku i povuče me za sobom. Razabrao samda ga ovaj puta ne bih mogao zadržati da svojem gnjevu — da seposlužim njegovim načinom izražavanja — dade oduška„blagoslovom biča". Sefir je obilno zaslužio takvo kažnjavanje, pase ovaj put iznimno želja maloga Hadžija slagala s mojom željom.Odvukao me u srednju prostoriju i htio da pođe dalje, no ja samzastao.

— Prije nego što pođemo Sefiru moram doznatikako su se vladali prema tebi, počevši od trenutka kad sam skočiou vodu. Reci mi to, dragi Halefe!

— Nema li za to vremena? Poginut ću od žeđibudem li i dalje odgađao sastanak s Perzijancem.

— Onda mi je žao što sam prisiljen da te pustimumrijeti. Moram znati kako se vladao prema tebi da prema tomepodesim i svoje vladanje.

— Onda moram obuzdati obilje svoje čežnje zanjime da te obavijestim. Kažem ti, međutim, da će on za svakuminutu što je dulje moram čekati, dobiti pet udaraca više.

— Onda budi kratak!— Kratak? O sidi, kako malo razumijevanja imaš za

potrebu takvih prijateljskih dokaza! Ja ću naprotiv otegnuti što višemogu, jer što je veći broj udaraca što će ih on dobiti, to više rastespoznaja o mojoj sklonosti, i to se temeljitije u meni razvijajuosjećaji nježnosti povezujući moju dušu s njegovom. Dakle, što bihtio znati i što da ti kažem? Bit će bolje da me pitaš da bih kratkoćusvojih doživljaja mogao razvući prema duljini tvoje radoznalosti.

— Nisi li ti, kad sam skočio sa splavi, nadošao napomisao da skočiš za mnom?

— Jesam! Došao sam na tu pomisao, pa bih jenesmetano mogao izvršiti, jer se naša dva prisna prijatelja nisu uprvi čas mogla brinuti za mene, budući da su bili dovoljno zauzetitime da sačuvaju splav da se ne izvrne. Međutim, već u narednomtrenutku razabrao sam kako treba da se vladam. Budem li skočioza tobom, dok su mi vezane ruke i noge, onda ćeš ti biti prisiljen dapriskočiš u pomoć mojoj nemoćnosti, a time bismo se izvrgliopasnosti da nas ponovo upecaju. Da, ja bih i sebe i tebe doveo uživotnu opasnost, budući da bi ona dvojica mogla nadoći na posvenesvrhovitu pomisao da pucaju na nas. Ti si morao što brže nestati.Morao si zaroniti i plivati ispod vode. To ne bi mogao učiniti da si

morao meni priskočiti u pomoć. Zato sam ostao mirno ležati, pasmatram da sam pravilno postupio.

— Tako je! Inače bi samo ugrozio naš spas.— Eto, i ja sam tako mislio. Uostalom, ti poznaš

povjerenje kojim ja uljepšavam tvoj život. Čim si skočio u vodu,bio sam uvjeren da ćeš pobjeći, požuriti konjima i odjahati doruševina da me izbaviš odande. Imao sam dakle slatku svijest da seu sebi mogu nasmijati našim protivnicima, dok sam im prividno bioposve nemoćno izručen. Ta mi je pomisao obasjala radošću zdanjemoje duše, a bez takvih bi se radosti život na zemlji dao usporediti skostima s kojih je sudbina već strgala meso.

— Ova je tvoja usporedba upravo divna, dragiHalefe!

— Oh, moje usporedbe su uvijek izvrsne i bezgreške što kod tvojih, oprosti mi, nije uvijek tako. Ipak se možešutješiti time da svaki čovjek ne bi mogao podnijeti one prednostikojima ja raspolažem. Potrebno je mnogo poniznosti isamosvladavanja da bi se tako sakrila veličina moga duha da nesmrvi nijednog nedužnog čovjeka.

— Onda nemoj dopustiti da smrvi ni tebe, jer si utom pogledu posve nedužan!

— Kako ti to misliš, sidi?— Razmisli o tome kasnije kad budeš imao vremena.

U tvojoj pripovijesti ti još ležiš svezan i nemoćan u košari od trstike,pa zato imaš mnogo povoda da se vježbaš u poniznosti isamosvladavanju o kojima si maločas govorio. Što se daljedogodilo?

— Sidi, nešto, čemu sam se od srca morao nasmijati.Kad su naime veslači uspjeli ponovo uspostaviti ravnotežu svoje

splavi, stadoše obojica dovikivati za tobom. Najprije su tizapovjedili da se vratiš i obećali ti da će ti u tom slučaju oprostititvoj pokušaj bijega. Kad su onda razabrali da tvoj razbor ne dopiretako daleko da uvidiš kako je to izvrstan prijedlog, stadoše temoljakati. Zaklinjali su te da se vratiš i da ih ne unesrećiš, jer da ćeoni veoma loše proći budu li mogli samo mene predati. Sažalili su mise u tom jadikovanju pa sam ih stao tješiti, rekavši im da mojaosoba bez tvoje predstavlja mnogo veću vrijednost.

— Hvala ti!— Molim! Ti ljudi nisu bili dovoljno uviđavni da mi to

povjeruju, pa su još neko vrijeme jadikovali sve dok nisu uvidjeli dase tebi u vodi očito mnogo više svidjelo nego kod njih. Zaveslali sudalje što su god brže mogli, vjerujući da će, što prije stignu Sefiru ijave da si pobjegao, njemu biti lakše da te opet uhvati. Iz rijekesmo stigli u neki kanal, a po kanalu do cilja. Jedan je od njih dvojiceotišao, a drugi je ostao kraj mene da me čuva, premda samdovoljno star i razborit da se i sam pobrinem za to da me nitko neukrade iz košare. Zatim dođoše po mene, pri čemu su bili tolikooprezni da su mi svezali oči. Nosili su me dugo vremena i veomadaleko. Kad su me napokon položili na tlo i skinuli mi povoj s očiju,nalazio sam se ondje gdje si me ti našao, a preda mnom je stajaoSefir.

— Samo on?— Ne. Kraj njega je bio još neki mališan. Zatim se

zbilo nešto što ne mogu shvatiti. Vjerojatno dakle neće ni tvojaoštroumnost biti dovoljna da mi to objasniš.

— A što je to bilo?— Onaj je mališan pokazao toliko čežnju za mojom

odjećom da me je to iznenadilo. Hoćeš li mi obrazložiti tu čežnju,

sidi?— Znam za njezin razlog, pa ću ti ga kasnije reći.Sad samo nastavi!— Skinuli su mi spone i zatražili da se razodjenem.

Ustezao sam se, ali mi zaprijetiše batinama.Budući da su mi ruke bile slobodne, mogao bih se braniti, ali

je Sefir stajao preda mnom s pištoljem u ruci i zaprijetio mi da ćeme ustrijeliti ako ne poslušam. Nisam dakle mogao ništa učiniti.Morao sam se pokoriti, ali sam ipak stavio jedan uvjet.

— Objasnio sam mu da sam ja muž jedne ljubljenežene i otac jednoga sina, pa da mi je stoga dužnost da se stalnobrinem da očuvam zdravlje. Ovdje u toj podzemnoj prostoriji moglabi me onako neodjevena napasti bardal iza koje će doći neizmjerniraš i sale. Ja ću dakle samo onda ispuniti želju tog mališana, ako midopuste da, pošto sam skinuo svoju odeću, ovijem ljepotu svojihudova njegovom odjećom. Sefir je pristao na to, vjerojatno ne zbogbojažljivog obzira prema mom zdravlju, već da bi skratio stvar.Dok sam se preodijevao, pokušavao je da od mene štošta dozna,ali ja sam mu rekao neka se obrati na tebe, jer da ćeš ti sigurnodoći i da ćeš mu s užitkom dati željenu obavijest. Time se moraozadovoljiti. Kad su me ponovo svezali, udaljiše se, a ja sam cijeluvječnost ostao sam sa sobom, što je doduše neosporno za menebilo najprikladnije društvo, ali mi je donijelo veoma malo razonode.Neprekidno sam pokušavao da se oslobodim spona, ali nisam imaoni najmanjeg uspjeha. Onda sam čuo kako su doveli nekog drugogzarobljenika koji je neprekidno jadikovao i molio milost. Nisu gadoveli k meni već na neko drugo mjesto. Ne znam tko je to bio.

— To je bio piškidmet baši.— Zar on? Prema tomu je uspio napadaj na njegovu

karavanu?— Jeste! Svi njegovi pratioci su probodeni.— Alah! Tome je sam kriv. Zašto je prezreo našu

opomenu? Taj je čovjek velika kukavica, jer je cvilio poput djetetau čijim ustima stanuje vadža sneni. Kad su mu dodijelili njegovomjesto, vratiše se meni da provjere jesam li čvrsto vezan, a onda jeprošlo dugo, dugo vrijeme, sve dok se Sefir i onaj mališan nisuvratili da ponovo zamijene odjeću. Svijest da se opet nalazim usvojoj odjeći, toliko, me je razveselila i smirila da sam blaženousnuo i spavao, sve dok njih dvojica maločas nisu opet ušla. Veomasam se razljutio što su me probudili od sna pa nisam smatraopotrebnim da pred njima zatajim svoju srdžbu. Sefir je postao grub,pa se tako nismo rastali baš u najljepšem prijateljstvu, te sam muspomenuo svoj korbač. Nakon nekog vremena planuo je hitac. Tkopuca, taj je naoružan, taj je neprijatelj. Naoružani Sefirov neprijateljmogao si ovdje u unutrašnjosti Birs Nimruda biti samo ti, pa samzato poviknuo tvoje ime da čuješ gdje me možeš potražiti i naći.Tako, sad znaš što si htio znati, pa nećemo više pred Sefiromskrivati užitak da nas tako lijepo ugleda jednog kraj drugoga.Uostalom, nedavno sam opazio da me je mališan opljačkao.Zamolit ću svoj bič da mu posve prijateljski saopćim da izrađivačmoje odjeće i moga pojasa nije u njima izradio džepove za drugeljude nego samo za mene. Dođi!

Kad smo ušli u prostoriju broj pet, komornik je čučao kaozaplašena ptica u kutu i dočekao nas novim jadikovanjem.

— Sretan sam da se napokon pojavljuješ, efendijo.Morao sam podnijeti pravi smrtni strah.

— A zašto? — upitah ga.— Sefir me je obasuo najstrašnijim prijetnjama.

— Što te je navelo da razgovaraš s njime! Ta on tenije morao vidjeti.

— Ali me je čuo!— Trebao si ostati miran!— Imaš pravo. Kad se osvijestio, upitao je da li je

tko ovdje, a ja mu odgovorih. Od toga časa muči me prijetnjama daće sa mnom postupati krajnje okrutno ako ga ne odvežem dok tebenema ovdje.

— I to te je uplašilo? Budi uvjeren da je taj čovjekovdje potpuno neopasan!

Halef je svoju pažnju najprije posvetio svom dvojniku kojije ležao na tlu. Široko raskrečivši noge stao je pred njega i oslovioga:

— Dopusti mi da te pozdravim, ljubljeni prijateljumoje duše! Ja sam ti neizmjerno privržen, premda zapravo ne bihsmio govoriti s tobom, budući da si me ti svojom nezahvalnošćuizložio tolikoj žalosti. Znaš li što mislim?

Mališan je šutio, ne mičući se.— Šutiš? — nastavi Halef. — Sidi, budi tako dobar,

pa mu osvijetli ljupko lišće. Osjećam čežnju da se malo osvježimnjegovim srdačnim smiješkom.

Kad sam poslušao taj zahtjev i kad je svjetlost svijeće palana lice mališana, a da ga ja nisam pravo ni pogledao, Halef midovikne:

— Što je to? Kako je oboren taj čovjek, sidi?— Oborio sam ga udarcem šake.— Onda si ga ubio! To je lice mrtvaca.Sad sam i ja tačnije promotrio toga čovjeka. Donja mu je

čeljust spala, a oči mu bile ukočene i nepomične. Zdrmao sam ga a

zatim ga, kad to nije dovelo do uspjeha, vrlo pomno pretražio.— Živi li još? — upita Halef.— Ne živi, mrtav je — morao sam potvrditi,

uspravivši se.— Onda je tako kako sam ti rekao: ubio si ga. Tvoj

je udarac bio izračunat za snažnijeg čovjeka, pa si previšezamahnuo. Ne budi tako ozbiljan. Ti nisi ubojica, ti si samo osvetniknjegovih djela. Tko je to maločas pucao?

— On je pucao.— U koga?— U mene.— Je li te pogodio?— Nije!— Onda budi miran, jer ne moraš sebi ništa

predbacivati. Pokušao te ubiti, ispalivši hitac u tebe, pa je dobiozasluženu plaću.

— A već prije toga je pokušao da me probode.— I nije te pogodio?— Osjetio sam ubod, ali sigurno nije ništa važno.

Osvijetlio sam svijećom dotično mjesto i opazio da mi je rukavkrvav. Halef je to također opazio, pa zabrinuto viknu:

— Pa to je krv! Brzo skini kaput! Moram pogledatije li rana opasna, jer inače ne mogu biti miran!

Poslušao sam ga. Ozljeda nije bila vrijedna spomena. Malikomadić platna što smo ga donijeli iz susjedne prostorije bio jedovoljan da se rana poveže. Nakon toga Halef pretraži džepove ipojas ubijenog čovjeka.

— Pogledaj, sidi! Ovdje je sve što mi je ukrao! —reče zadovoljno. — Nadam se da ću isto tako dobiti i svoj bič!

Njega moram najprije potražiti. Upitat ću Sefira gdje je.Sefir nas je promatrao s neopisivim izrazom lica, pa je na

Hadžijevo pitanje odvratio šutnjom. Hadži mu onda izvuče nož izpojasa, položi mu ga na prsa i zaprijeti se:

— Hoću da znam gdje je moj bič! Ako mi to smjestane kažeš, probost ću te! Gdje je dakle moj bič?

Nije dobio odgovora, pa mu zato vrškom noža probodekožu. Ugroženi čovjek klonu, jer nije znao hoće li ga Hadži probostiili neće. Bojažljivim se pokretom izmače nožu i konačno reče:

— Bič je ovdje. Peder-i-baharat ga je donio.— Gdje ću ga naći?— Leži gore u hodniku, a isto tako i tvoj nož!— Gle kako lijepo umiješ odgovarati, kad ti čovjek

otvori usta! Jesi li ga već pretražio, sidi?— Nisam! To ćemo kasnije učiniti. Zasad bih htio

uzeti samo jedan predmet. Oduzmi mu ključ, što ga nosi ispododjeće na uzici oko vrata.

— Pasji sine, što te se tiče moj ključ?— Budi miran, janješce moje — nasmije se Halef.

— Pogledaj ovaj nož! Probost ću te smjesta ako ne ostaneš mirnoležati.

— Onda ga samo uzmi u đavolovo ime. I onakoznam da ću ga ubrzo opet dobiti. Vi držite da imate posla samo samnom ili sa svega još nekoliko ljudi, ali je ovdje toliko ljudi da nemožete izaći, a da se ne namjerite na njih, i da im ne padnete ušake.

Halef mi je predao ključ i ja ga spremih u džep.— Dobro znam da nisi sam ovdje. Ovdje su još

trideset i tri čovjeka.

— Progutao te pakao! Tko ti je to odao?— Ja sam ih vidio i prebrojio.— Vidio — i — prebrojio? — ponovi moje riječi.

— Zar me želiš uvjeriti da tvoj pogled prodire kroz zidove i hrperuševina?

— Ne prodire moj pogled, već sam prodirem kroznjih. Zar si zaista tako glup da vjeruješ, kako sam cijelo vrijemesvezan ležao ovdje? Da si bio tako pametan, pa da si samo jednomdošao ovamo da vidiš, ne bi me našao ovdje. Tek što si izišao izove prostorije, otišao sam odavde zajedno s piškidmet bašijem.

— Lažeš!— Koješta! Odjahali smo u Hile da uhvatimo Peder-

i-baharata i njegove pratioce, a zatim smo doveli vojnike koji su vasopkolili. Vidio sam te gdje sjediš kod Gasaja dijeleći plijen, pa samčuo sve što si s njima govorio. Onda smo se vratili ovamo, pa smose sami opet svezali da te zavaramo. Već si maločas čuo koliko jaznam, pa te je bar to moralo dovesti na pomisao da smo otišliodavde i da sam razotkrio sve tvoje današnje namjere.

— Nećeš me prevariti. Sve je to laž, laž i samo laž!— Posve mi je svejedno vjeruješ mi ili ne vjeruješ.— Sigurno vam ne bi palo na um da se dobrovoljno

opet svežete!— To je bilo samo prividno. Zar se ne sjećaš kako

sam se brzo oslobodio svojih spona kad je došlo vrijeme za to?— Ipak niste otišli odavde! Zastor je bio izvana

zakračunan!— Tvoju beskrajnu lakomislenost dokazuje i to da vi

ni sami ne poznate puteve koji vode u tvoje skrovište. Eto, gledaj!Uklonio sam vojnikovu tkaninu i spremio je u džep da mu je

vratim, a njemu sam pokazao otkrivenu rupu.— Kako dugo poznaš već taj zatvor, a i ne slutiš da

upravo iz njega vodi put u slobodu. Ja sam pak odmah na prvipogled naslutio da se ispod te hrpe smrvljene opeke sakriva prilikaza bijeg.

On se zagleda u kut, ne izgovorivši ni riječi. Izvukoh svojuhenrijevku iz jame i nastavih:

— Ovu pušku nisam imao sa sobom kad ste me vidovukli ovamo. Odakle mi ona? Morao sam je svakako donijeti.Ako još i sad sumnjaš, onda zbog svoje gluposti zaslužuješ još višebatina nego što sam ti ih namijenio.

— Proklet bio! — sikne Perzijanac, a zatim zašuti.Bio je odviše zapanjen. Nisam smatrao pogreškom da mu i daljerastumačim:

— Sjeti se i toga kako sam određeno nagovijestiošto će se dogoditi. To sam mogao učiniti samo zato jer samunaprijed znao da ću izići iz ovog zatvora mnogo prije nego što si tito slutio. Ti si čak tvrdio da nikad više neću prijeći preko njegovogpraga.

Tek je sad zaurlao:— Nečista svinjo! Pravi đavole! Sad mi je sve jasno!

Nitko ti nije odao to što znaš, već si sve doznao prisluškujući. Ipakti to sve neće koristiti, jer ću se spasiti i smrviti te!

Pritegne laktove i koljena uz tijelo, svinu se, a onda seispruži, napevši svu svoju neobičnu tjelesnu snagu. Nešto prsnu ikrknu, no sav mu je napor bio uzaludan. Uzice su čvrsto držale, pasu mu pri tom trzaju zadale tolike boli da nije mogao obuzdati jauk.

— Ne trudi se, jer je sve i onako uzalud! —nasmijah se. — Imam više iskustva u vezanju ljudi od tebe. Koga ja

svežem, taj se bez mojeg dopuštenja neće osloboditi. A sad ti sejoš zahvaljujem na pripravnosti kojom si mi objasnio jednu od vašihnajvećih tajni:

— O tome ne znam ništa! — dreknu na mene.— O silanima! — objasnih mu.— Ja nisam rekao ništa, baš ništa!— O emiru-i-silanu!— Taj ne postoji!— I o Džul-i-Širas.— To je bajka. Ona nije nikad postojala.— Onda ni riječ sil nije ništa drugo nego bajka.— Tako je!— Ali predmete iz bajke ne može čovjek vidjeti.— Ti ih i ne vidiš.— Pa ipak, ja nešto vidim, a budući da vidim, to

nikako ne može biti predmet iz bajke.— A što to?— Prsten na tvojoj desnoj ruci.Sefir se prestraši, ali se sabere i odgovori prisiljeno se

nasmijavši:— To je posve običan prsten, prsten kao i svi ostali.— Nas dvojica, naime ja i ti, mi to bolje znamo. To

je prsten silana, s oznakom čina koji među njima zauzimaš.— Pasji sine!— Stoj! — prekinuti ga ja. — Čuvaj se te riječi!

Ako je još jednom čujem pokazat ću ti kako se postupa s psima.Upamti to! Budući da znam da taj prsten nećeš više u svom životuustrebati, ti ćeš mi ga prepustiti kao uspomenu na naš sastanak.

— I ne mislim na to!

— To nije ni potrebno, jer ovdje vrijedi ono što jamislim. Daj ga ovamo!

Pristupio sam Perzijancu da mu skinem prsten. Privukavšisvezane ruke k sebi on zakriješti silno uzbuđen:

— Da se nisi usudio! Nemoj ga doticati! Branit ću sesvom snagom.

— Koješta! Sve i da nisi vezan, nasmijao bih setvojoj snazi.

— Pogledaj moju šaku! Neću je otvoriti, pa dakle nemožeš dobiti prsten osim da mi odrežeš ruku.

— To nije potrebno, jer je dovoljan samo jedanpritisak. Pogledaj kako se to radi!

Ljevicom sam ga uhvatio za zglob ruke, položio palacdesnice na unutarnju a svinuti kažiprst na vanjsku srednju kost ruke,pa mu tako stisnuo kosti da je vrisnuo od boli i morao otvoriti šaku.Brzo sam posegnuo, zakrenuo prsten s prsta i začas mi je ležao nadlanu.

— Vidi, ovdje je! — nasmijah se. — Nosit ću gakao uspomenu na tebe, pa sam ti od srca zahvalan na pripravnostikojom si mi ga prepustio. Da ti dokažem svoju zahvalnost, sad ću tipokazati da ova rupa zaista predstavlja početak hodnika u slobodu!

Krijumčar zastenje duboko, upravo životinjski. Činilo se damu bijes guši riječi. Komornik mi je morao pomoći da očistimohodnik od prašine i krhotina opeke, a zatim siđoh u njega, otpuzahdo kraja i zatražili od vojnika koji je ondje čekao da mi dodaHadžijevo oružje. Zatim se vratih u tamnicu.

Halef se veoma obradovao videći što sam mu donio.— Sidi, tek sad se opet osjećam kao čovjek —

reče. — Dok čovjek nema ništa osim golih ruku, izručen je

svakome tko ima jedan hitac u pištolji. Sad imam ono što trebam pasam spreman da se upustim u borbu sa svim Sefirima svijeta.Pogledaj onoga ondje! Neće više psovati.

Opazio sam da je Sefiru svezao krpu oko usta i upitao gazašto je to učinio.

— Kad si ti iščezao u ovoj jami, taj je lopov ponovopočeo govoriti o psima. Vjerojatno je mislio da ću ja biti strpljivijiod tebe. Odmah sam mu s njegove odjeće otrgnuo dvije krpe, pamu jednu strpao u usta, a drugu svezao oko glave. Ako je prijegovorio što je mislio, sad ima prilike da razmišlja što bi htio govoriti.Što će biti sada? Ja sam opet naoružan pa sam spreman na sve štozatražiš od mene.

— Moramo izaći da bismo sada, kad imamo vođu,pohvatali i njegove ljude.

— Da, učinimo to! Oni će biti oduševljeni kad seumjesto njihovoga vođe pojave tako dva hrabra čovjeka kao štosmo mi! Hoćemo li se provući kroz tu jamu?

— Nećemo! Proći ćemo gore kroz hodnik dakrijumčarima dođemo iza leđa. Prije toga moramo Sefira malo boljeosigurati nego što je osiguran sada.

— Kako ćemo to učiniti?— Svezat ćemo ga tako da se zadavi čim se pokuša

osloboditi. Donesite ga ovamo.Halef i komornik ga dovukoše u srednju prostoriju. Spustio

sam rešetke i povukao kračun. Zatim potražismo prikladnu uzicu, akad smo je našli, naslonismo Sefira na željezne šipke i svezasmo gao njih tako da mu je uzica bila ovijena oko vrata da bi se moraozagušiti ako pokuša da se većim naporom oslobodi.

Kad smo to obavili, okrenuh se komorniku koji bi nam za

naših daljnjih pothvata mogao biti samo na smetnju.— Sad ćemo se latiti toga da uhvatimo Sefirove

ljude. Jasno mi je da jedva čekaš da se osvetiš. Ti si sam sebenazvao vanredno hrabrim ratnikom, pa se radujemo da ćeš namsvojom hrabrošću znatno olakšati pobjedu.

— Tako je! — ozbiljno naglasi Halef. — Mitrebamo takvoga junaka kao što si ti, jer će tanad kao ose letjetiamo i tamo.

— Letjeti? — preplašeno upita kukavica.— Svakako!— Onda će — onda će — doći do lijepe borbe, pa

mi je zaista žao što ne mogu u njoj sudjelovati. Vi i sami vidite danemam oružja.

— Onda ostani ovdje i počekaj dok dođemo potebe.

— Bere-i-huda — zaboga! — prestrašeno viknuPerzijanac. — Zar da ja sam ostanem kraj Sefira? Ako se umeđuvremenu ovdje nešto dogodi?

— Mi se pouzdajemo u tvoju prokušanu hrabrostkojom ćeš pobjedonosno svladati svaku opasnost.

Rekavši to, ostavio sam ga i dohvatio svijeću da pođemispred Halefa. Volio bih se ogledati po tim prostorijama, ali sam setoga morao sada odreći. Prešli smo iz sobe broj tri u sobu brojjedan. Tu smo ugledali stepenice koje vode gore u hodnik. Budućida se moglo očekivati da će se gore nalaziti ljudi Sefirovogpovjerenja, morao sam ugasiti svijeću. Pipajući pođosmo uzastepenice, ja na čelu, zatim Halef a na kraju Perzijanac. Gore uhodniku bilo je potpuno tamno, ali dalje naprijed razabiralo seslabašno svjetlo. Htio sam krenuti dalje, no osjetih da mi put

zakrčuju kojekakvi predmeti. Kako sam se pipajući uvjerio, bile suto same vreće, sanduci i omoti, dakle krijumčarena roba koja jeovdje bila spremljena.

— Htio bih da znam — šapnu mi Hadži — zašto sutim stvarima tako zakrčili hodnik?

— Ne možeš li to pogoditi?— Ne mogu! Zašto ih nisu odmah spustili niza

stepenice?— Jer svi članovi krijumčarske družbe ne smiju

upoznati ove prostorije i put koji vodi do njih. Većina vjerojatno ine zna da taj hodnik postoji. Oni smiju ući u ruševinu samo doodređene tačke, dokle donose omote. Svega nekolicina pozna ovajhodnik i ništa više. U njega oni unose robu. Naposljetku ima inekoliko ljudi koji znaju za donje prostorije. Oni onda odnose robuonamo, pa ih Sefir ponekad upućuje i u druge tajne. Tako ja sebi tozamišljam, pa će vjerojatno tako i biti.

Hodnik je bio samo prividno zakrčen. Osjetio sam da sulijevo uza zid ostavili uski prolaz. Njime smo polako stigli do ulaza.Pri tome je već spomenuto svjetlo postajalo sve jasnije. Vidjeli smoda je vani u međuvremenu svanuo dan. Vrijeme je proteklo brženego što smo mi dolje opazili.

Uto mi se učini da čujem ljudski govor. Zastao sam i počeoprisluškivati. Da, to su bile poluglasne riječi koje dopirahu k namaod ulaza. Tiho smo se šuljali dalje, pa smo, obišavši oko jedne hrpeomota, ugledali i ljude koji su govorili. Bila su to tri čovjeka: jedankraj drugoga čučali su na zemlji, gledali van iz hodnika i živogestikulirali. Činilo se da ih je nešto uzbudilo. Što smo im se višepribližavali to smo jasnije razabirali njihov razgovor. Naposljetku suse između nas i njih nalazile samo još dvije vreće, jedna na drugoj,

pa sad začuh kako je jedan od njih rekao:— Ne, ne smijemo sad k njemu dolje. Znate da se

neposlušnost kažnjava smrću!— Ovako neočekivani događaj predstavlja ipak

iznimku! Možda će nas baš zbog toga kazniti, jer mu to nismo javili.— Imaš pravo — složi se treći s njime. — Što nas se

uopće tiču ti gasajski psi? Čini se da je cio taj pothvat uperen samou njih.

— Bojim se da je na žalost uperen i u nas —odgovori drugi.

— Zašto tako misliš?— Jer asakeri nisu otišli. Tako su opkolili cijelo to

mjesto da se baš ni jedan od nas ne može odšuljati. Slutim da nisudošli samo zbog Gasaja, već i zbog nas. Zato unatoč Sefirovojstrogoj zabrani ipak predlažem da ga obavijestimo.

Bude li primljen prijedlog toga čovjeka, ovi će naskrijumčari opaziti, jer ovdje nije bilo za nas mjesta da se slobodnokrećemo. Morali smo ih preteći. Zato šapnuh Hadžiju:

— Zgrabi onoga nalijevo objema rukama za vrat inemoj dopustiti da viče! Sve se mora obaviti posve tiho. Ja ćupreuzeti drugu dvojicu.

Polako smo se izvukli iza vreća, a kad je Halef odostragazgrabio onog krijumčara kojeg sam mu pokazao, ja istodobnoudarih šakom njegovoga susjeda, a trećega stisnuh za vrat. Grčevitoje stegnuo ruke i noge, ali je i on dobio udarac po glavi i smirio se.Halef je svojega čvrsto držao za vrat, ali taj se nije još onesvijestio.Svezao sam ga užetom kojih je bilo nekoliko u blizini, a onda sammu, kad ga je Hadži pustio, stavio nož na prsa, zaprijetivši mu se:

— Da nisi ni pisnuo, jer ću te inače probosti! Halefe,

smotaj njegov turban u tri čepa koje ćemo im zataći u usta da neuzmognu govoriti!

— S najvećim užitkom, sidi! — odgovori Hadži. —Ako taj klipan dobrovoljno ne otvori gubicu, ja ću ga — on seprekinu, jer mu je pogled pao na suprotnu stijenu na koju još nismobili pogledali. Halefove oči zasjaše. — Hamdulilah! Eno vidim svojkorbač, a i svoj nož! Dobio sam natrag svoj bič, pa je sadaosvajanje svih babilonskih ruševina i uopće svih ruševina svijeta zanas prava malenkost!

Halef je najprije uzeo svoj ljubljeni bič, a tek je ondakrijumčarev turban razrezao u tri dijela pa mu jedan dio utrpao uusta. Ostala dvojica su također bila svezana i usta im začepljena, pasmo sad svu svoju pažnju mogli posvetiti onome što se zbivalo vani.

Prizor koji smo ugledali bio je veoma zanimljiv. Da nasnitko ne opazi, oprezno smo se primakli kraju hodnika i opazili,otprilike tridesetak koraka od nas, kraj neke stazice kroz ruševinekoja se spuštala dolje, petnaest lupeža sakrivenih iza nekog zida.Nisu željeli da ih opaze vojnici koji su još zauzimali položaj što smoim ga odredili ja i kol agasi. Amud Mahuli sjedio je u sredinipolukruga i promatrao uzvisinu gdje smo se nalazili. Pred njim suležala dva reda ljudi ispruženih na tlu koje je nekoliko vojnikaposebno čuvalo. Po njihovom držanju, dalo se zaključiti da susvezani. Nabrojio sam petnaest ljudi i povjerovao da su to Beduiniplemena Gasai, jer ih nigdje nisam više mogao ugledati. Udaljenostje bila odviše velika a da bismo mogli razlikovati njihovu odjeću, apogotovu crte njihovih lica, no vjerojatno su to bili oni. Kako jeAmudu Mahuliju uspjelo da ih svlada? I Halef je to opazio pa mireče:

— Dolje je cijelo mnoštvo vojnika. Kako su došli

ovamo? Ti mi uopće nisi rekao što se dogodilo otkako si skočio uvodu. Držim da ćeš shvatiti da bih to volio znati.

— Doznat ćeš, jer mi se čini da sad imam vremenaza pripovijedanje.

— Neće li te oni ljudi dolje smetati? — upitapokazujući na krijumčare tamo vani.

— Ne vjerujem, jer ne očekujem da će doći ovamo.— Zar im je to možda zabranjeno?— Zabranjeno im je radi opreza da ne bi doznali

gdje se nalazi hodnik. Kad bi oni smjeli ući u hodnik, ne bi se višenalazili tamo dolje, već bi se povukli u unutrašnjost i bili bi mnogobolje zaštićeni nego tamo vani.

— To je tačno. Oni vide da su opkoljeni, ali bezSefirove zapovijedi ne smiju poduzeti ništa. Sad čekaju da se onvrati iz ruševine. Kako li će razrogačiti oči kad se umjesto njegapojavimo mi. Veselim se tome! No ti si mi rekao da ćeš miispripovijediti što si doživio.

Sjedosmo pa mu opširno ispripovijedih što se zbilo.Razumljivo je da nismo skidali pogleda s krijumčara, no ipak se nijezbilo ništa što bi me smetalo u mom izvještaju. Ni Halef me nijeprekidao. Kad sam završio, najprije se tiho nasmije a onda reče:

— Sidi, imaš li nos?— Stvojim dobrostivim dopuštenjem — imam.— Onda te molim da ga malo nategneš čim ti opet

jednom pade na um da mi predbaciš nešto zbog moje lukavosti!Zar je uopće moguće da si me zamjenio s čovjekom koji nije imaosa mnom ništa zajedničko osim moje odjeće? Trebao bi se stidjeti!Kad moje poštovanje i moja ljubav prema tebi ne bi bili veliki poputcijelog mojeg srca, onda bi se obilje moga poštovanja rasplinulo u

ništa. Kako ću svojoj Hani, najljupkijoj od svih zemaljskih ljupkosti,te Kari, svom sinu i nasljedniku koji nosi moje i tvoje ime, moćitako objasniti tvoje pogreške da mi oni povjeruju? Oboje će klimatiglavama sve dotle dok se izlože opasnosti da im glave olabave iotpadnu! Što će reći Hana kad dozna što si sve noćas počinio? Aipak to još nije sve! Sjećam se nečega što je još mnogo gore.

— A što?— Znam da pišeš knjige u kojima iznosiš sva što

možeš pripovijedati o meni i o sebi. Zamisli sad brojne ljude koji će,čitajući te knjige, otkriti tajnu da u tvom razumu postoji nekolikomjesta što ih treba slijepiti i popraviti! Neće li to za tebe bitistrašno? Međutim, ja ću se pokazati kao tvoj istinski prijatelj pa ćuti dopustiti da to mjesto u svojem knjigama preskočiš, ali zatoveoma ozbiljno zahtijevam od tebe da se ubuduće kaniš toga datražiš kod mene neprekidno takva mjesta koja bi se trebalapopraviti! Nemoj sad biti odviše tužan i potišten, nego se utješi iosokoli! Ne postoji čovjek koji ne bi katkad počinio pogrešku,pastoga ni ti ne smiješ odmah očajavati. Rado ću ti pomoći da seuzdigneš iz svoje duboke žalosti koju si sam skrivio pa ti izdajemutješnu svjedodžbu da se općenito nisi baš loše ponio. Što je istinaistina je i ja to priznajem. Peder-i-baharat i njegovi drugovi leže uokovima, Sefira smo također uhvatili, a Gasaji leže dolje, pa se sadradi samo još o tome da uhvatimo i ovih petnaest krijumčara. Štomisliš kako bismo to najlakše izveli?

— I ti mene pitaš? Halefe! Čovjeku kojemu je tolikopotrebno da ga sljepljuju i popravljaju, kao što je to potrebno meni,ne smije nitko dopustiti da se miješa u tako važne stvari. Naprotiv,smatram potrebnim da ti stupiš na moje mjesto i da dovršiš čitavustvar.

Halef se počeše po zatiljku.— Eto, takav si ti! Ne podnosiš nikakav ukor, a ipak

je kritika živi stric i pradjed svakog popravka. Kad bih sad ja staona čelo ovog pothvata, požnjeo bih cijelu slavu i sve časti pa tebi zatvoje knjige ne bi preostalo ništa nego da rekneš da si i ti bioprisutan. To ne želim. Kao tvoj zaštitnik želim da ljudi spoznajutvoju vrijednost i da se nauče da te poštuju kao moga pratioca.Možeš dakle mirne duše odrediti što se ima dogoditi. Sve će toizvrsno proći, jer ja stojim vjerno uza te, a ti znaš da se možeš umene pouzdati.

— Hvala ti, moj dragi, moj obzirni i moj požrtvovniprijatelju! Moje je uho oduševljeno zbog tvojih riječi, a moje je srcepuno naslade zbog tvoje dobrote i tvoje obzirnosti! Sada, kad mi tito dopuštaš, ja ću napregnuti svoj ograničeni duh da pronađempravi način kako bismo te krijumčare...

— Ne, sidi, ograničen nisi! — uvjereno me prekine.— To nisam htio reći a nisam ni rekao! Tvoj je um svojom duljinommoćniji od moga pa me ne dostižeš samo u širini. Ne može bitidakle govora da si ograničen. Skupi samo svo potrebnosamopouzdanje pa ćeš sigurno naći pravo rješenje! Ja sam sad uztebe, ja tvoj vjerni Halef!

— Dobro! Tvoja me prisutnost krijepi i podstiče. Uzpomoć tvoje uviđavnosti i tvojega vrijednog, uvijek izvrsnogsavjeta, ja ću nadoći na pravu pomisao kako bismo pohvatalikrijumčare na što neopasniji način.

— A što ćeš učiniti ako se oni budu branili?— Branili? A kakvim oružjem?— Svi imaju noževe, a kod nekih vidim i pištolje!— Noževima bi nam mogli nauditi samo u borbi prsa

o prsa, ali mi ćemo paziti da nam se ne približe.Iz daljine ne mogu nam nauditi ni taneta iz njihovih starih

furuda. Puške nemaju sa sobom. Sigurno su ih negdje spremili.Pogledat ću ne nalaze li se možda negdje vani u blizini.

Legao sam na pod i otpuzao iz hodnika. Nisam se prevario.Puške su bile naslonjene na zid lijevo od ulaza, dok je desno ležalahrpa pojedinačnih opeka, a i takvih gdje je po nekoliko bilo jošmeđusobno vezano smolom. Neke od tih opeka pokazivale su navanjskoj strani slova klinovoga pisma pa nije bilo teško pogoditi dasačinjavaju vrata na rupi iz koje sam se izvukao. Ležao sam gornjimdijelom tijela izvan otvora u zidu, ali nitko me nije opazio. Upravosam se htio povući, kad se jedan od krijumčara okrene i pogledagore. Ugledao me je i odmah prepoznao da sam stranac. Kriknuoje, upozorio svoje drugove na mene i pokazao u mene rukom. Brzosam i odlučno skočio na noge, izvukao svoju opetušu iz hodnika iuperio je u te ljude. Halef se odmah poveo za mojim primjerom.

— Efendija! začuh ih gdje viču. - Efendija! Slobodanje! Teško nama!

Skočili su na noge, pa su ih sad vojnici mogli odozdougledati. Mislili su samo na Halefa i na mene, a zaboravljali suvojnike kojima se nisu željeli pokazati. Doviknuh im:

— Ostanite gdje jeste, jer ćemo inače pucati!. Tkose makne s mjesta gdje stoji odmah će dobiti tane!

— Ali ti ćeš prije toga dobiti moje! — odgovorijedan, izvukavši svoj pištolj i opalivši u mene. Tri druga dadoše sezavesti pa se povedoše za njima, ali nijedan hitac nije pogodio.

— Vi ste se usudili da pucate na nas — odgovorih.— Sada dolazi kazna. Oborit ću vas na zemlju, pucajući vam unoge. Pripazite!

Brzo sam ispalio četiri hica, i sva se četiri krijumčara srušiše.Urlali su silno glasno, ali su zato ostali posve zanijemili. Još nikadnisu vidjeli i čuli četiri tako brzo ispaljena hica iz jedne cijevi, pa nisuto uopće mogli shvatiti. Halef iskoristi njihovu zapanjenost da ihpouči na njegov poznati način.

— Što ste toliko razjapili oči i gubice? Efendijeva jepuška čarobna pa može tisuću godina neprekidno pucati a da je onne treba puniti. Sad ste i sami uvidjeli da nijedan njegov hitac nepromaši. Mi smo savladali sve koji su se nalazili u unutrašnjostiruševine. Sad se i vi morate predati, jer će čarobnoj puški nemožete usprotiviti. Efendijo, pokaži im kako brzo slijedi jedno tvojetane za drugim i kako sigurno pogađaš njima.

— Dobro! Neka vide — odgovorih. — Jošjedanaestorica stoje uspravno. U svaku od te dvadeset dvije nogeposlat ću jedno tane!

Nanišanih, a oni u istom trenutku svi čučnuše, pokrišerukama i odjećom noge i stadoše drečati što su god glasnije mogli.

Svi su pogledi bili upereni u nas, pa tako krijumčari nisuopazili što se dogodilo pred ruševinama i što se ondje još događalo.Kol agasi je naime čuo hice i ugledao me. Možda me je unatočudaljenosti prepoznao, ili je pomislio da hici znače borbu. Gdje segod bori, tamo ima i neprijatelja. A neprijatelj krijumčara mogaosam biti samo ja. Morao mi je priteći u pomoć, pa je zapovjediosvojim ljudima da se uspnu na ruševine. Oni se brzo uspeše, a da tokrijumčari nisu primijetili jer su bojažljivo čučali iza kamenja. Kolagasi je bio tako pametan te je svoje askere poslao da se uspnu uširokoj liniji, tako da ni sada nije bilo nikakve pukotine kojom bikrijumčari mogli pobjeći.

Ona četiri ranjenika podizala su veliku buku, istodobno

jadikujući i psujući. Nismo se ni obazirali na njihove uvredljivepoklike. Sve su to bile kukavice. Bili su doduše nadarenipotrebnom spretnošću za noćno krijumčarenje i šuljanje, ali nisuimali nikakve sklonosti za smiona djela pa je to vjerojatno biorazlog zašto se Sefir nije njima poslužio za napadaj na karavanupiškidmet bašija, već je za taj pothvat unajmio Beduine.

Da bi privukao njihovu pažnju i da im ne bi dao vremena dase osvrću, Hadži im je održao govor u kojem im je dokazao da suizmet čovječanstva, a mi smo, naprotiv, najsjajniji junaci. Potpunoje postigao svrhu, jer još nije ni izdaleka dovršio govor, kad seAmud Mahuli sa svojim ljudima pojavi pred ostacima ruševina, izakojih su čučali krijumčari. Zato Halef zastade i obrati se meni:

— Askeri su stigli! Moram dakle na žalost prekinutisvoju kaznenu propovijed. Sad opet dolaziš ti na red. Izvolinastaviti!

— Ne pada mi na pamet. Bit će dovoljno da dademznak rukom.

Kol agasi je stajao iza krijumčara, uperivši pogled u mene.Domahnuh mu. On viknu zapovijed, a njegovi vojnici jurnuše nakrijumčare koje je taj iznenadni napadaj toliko prestrašio da uopćenisu pomislili da se brane. Naša pomoć nije bila potrebna pa smokao gledaoci mogli ostati gdje smo se nalazili. Ipak je moj Hadži bionemiran poput žive, pa se nikako nije mogao suzdržati a da se neumiješa:

— Ovdje u hodniku sam vidio uže od paominog lika— reče — na koje možemo svezati te lopove, jednog uz drugoga,kao što se na uzicu nižu datulje. Poći ću po njega.

Uđe u hodnik, iznese cijelu hrpu užadi, uzica i remenja, pa ihodnese vojnicima. Bio je pravi užitak gledati kako je upravljao

vezanjem krijumčara koji su se opirali. Kad je to bilo gotovo,vojnici odvedu krijumčare, svezane u dugačkom nizu o jedno uže,niz ruševinu. Ranjenike su morali nositi. Ona tri čovjeka koja smoiznenadili na ulazu morala su se priključiti zarobljenicima. Kad ječitava povorka krenula, pristupi mi kol agasi, upitavši me:

— Efendijo, kako ti je uspjelo da se uspneš ovamo?Kad si se ono rastao od nas, pošao si prema drugoj strani ruševine.I sam sam se začudio kad te onda ugledah ovdje gore.

— Jesi li me odmah prepoznao?— Jesam! Mi smo ovu stranu tako čvrsto zaposjeli

da se nitko ne bi nikako mogao provući kroz naše redove.— Možda ću ti ispripovijediti kako sam uspio

preletjeti preko Birs Nimruda i spustiti se ovamo.— Preletjeti? Ne, preletio nisi. Ovdje vidim ulaz.

Možda i na protivnoj strani postoji takav ulaz koji si poznavao.Ušao si ondje i prošao si cijelom unutrašnjošću ruševine.

— O tome kasnije! Sad mi reci kako ti je uspjelouhvatiti Gasaje?

— Posve jednostavno. Promatrali smo ih sve dokonaj Perzijanac, sandžakijev prijatelj, nije svršio i otišao. Mislio samda si mu ti smrvio ruku, ali čini se da ta rana nije bila odviše teška,jer je doduše imao povezanu ruku, ali se ipak mogao služiti prstima.

— Da, to je i meni dokazao.— Kad je otišao, spremiše se i Gasaji za odlazak.

Pri deobi plijena dobili su konje i deve iz karavane piškidmet bašija.Dopustim li da uzjašu te životinje, morao sam računati s time da ćuizgubiti bar nekoliko ljudi. Nisam to dakle nikako smio dopustiti.Privukao sam dio svojih ljudi pa smo ih napali tako neočekivano, dasu se prestrašili tako kao što su se maločas prestrašili krijumčari.

Nekolicinu koji su se branili oborismo kundacima. Tako smo ihlako svladali da sam se upravo začudio. Istina, borba se nije odvilatiho, tako da je buka upozorila krijumčare. Morao sam dakle što segod brže dalo opet povući liniju koja je opkoljavala cio ovajprostor da krijumčarima onemogućim bijeg. Uvidjeli su ubrzo da suopkoljeni pa su se povukli gore, ali se nisu usudili da nas napadnu. Isam znaš što se zatim dogodilo. Znao si koliko ih ima, a tvoj je uvjetbio da ne dopustim ni jednome od njih umaći. Nije bilo samoPerzijanca i još jednog čovjeka, no ne vjerujem da smo tome mikrivi. Potpuno sam uvjeren da se nisu mogli provući kroz našeredove.

— Nemoj se brinuti za svoju nagradu! Mi smo teljude sami pohvatali.

Lice staroga oficira, dosad malko zabrinuto, opet serazvedri. Na njemu se pojavi povjerljiv i lukav smiješak te me upita:

— Onda te vjerojatno smijem upitati: je li netkoumakao, efendijo?

— Imamo ih sve.— Tvoj je uvjet dakle ispunjen.— Jeste!— Budući da si sam upravo spomenuo riječ nagradu,

sigurno se nećeš razljutiti na mene ako i ja pomislim na to. Ili hoćešli mi to možda zamjeriti?

— Zamjeriti? Neću! Ti nesumnjivo imaš pravo da mepodsjetiš na moje obećanje. Druga je stvar da li vjeruješ hoću li gamoći ispuniti.

— Neka to Alah dade! — viknu Amud Mahuli,duboko uzdahnuvši.

— Hm! Ipak se čini da nisi u to baš posve uvjeren.

— Oprosti, efendijo! Ti si glasovit čovjek, stojiš upadišahovoj sjeni i smiješ pisati izvještaje koje čita serasker.Opazio sam i to kako je paša iz Stambula prijazno razgovarao stobom. Uvjeren sam dakle da će ta visoka mjesta u vladi saslušatitvoje riječi i tvoje prijedloge, te da će ih uzeti u obzir, ali —

— Što, ali?— Da bih odmah imao postati bembaša, to — to...— Samo nastavi!— To ti ipak neće uspjeti!— Zašto neće?— U prvom redu jer si stranac, a o meni odlučuju

samo visoki oficiri koji su Turci i muslimani.— Lijepo! A drugo?— Drugo, jer tvoj utjecaj ne može djelovati već

sada, budući da tvoj izvještaj seraskeru nije još stigao u njegoveruke.

— Ako jedino to smeta, onda tvoje imenovanje zabembašu ne stoji loše. Ja nikad ne obećajem ništa za što nisamuvjeren da mogu i održati. Seraskera danas ne trebam. Upravo zatošto sam došao sa Zapada možeš se pouzdati u moju riječ. Rekaosam ti: ako ne dopustiš da umakne nijedan od tih trideset i pet ljudi,ti ćeš odmah postati bembaša. Što sam ti rekao, to vrijedi.

— Alah! Efendijo, onda uzmi u obzir da nam nitkonije pobjegao.

— To i uzimam u obzir.— Prema tome bi ja sad morao biti bembaša?— Ti i jesi bembaša!— Ali ja o tome ne vidim i ne zapažam ništa.— Onda pročitaj, pa ćeš shvatiti.

Izvukoh ispravu što je dobih od Osman-paše i pružih mu je.Amud Mahuli je uze, stade je čitati, teško se mučeći iodgonetavajući pojedina slova. Očekivao sam glasan izraz radosti,ali sam se razočarao. Kad je Amud Mahuli pročitao isprave, nije seni pomaknuo, već je nijemo gledao preda se. Onda mu se tijelogrčevito zatrese, kao da želi glasno zajecati i kao da pokušavaobuzdati jecaje, ali iz očiju mu briznuše krupne suze, skliznuvši nizsuncem opaljene mršave obraze. Zatim priđe k meni i uhvati me zaobje ruke:

— Oprosti mi, efendijo, što sam posumnjao da ćeštako brzo moći izvršiti svoje obećanje. Ti si me oslobodio teškenevolje. Sad sam se riješio svih svojih briga i u mom srcu imamjesta samo radost i zahvalnost. A sad mi kaži što da učinim?

— Ja imam ovdje gore još posla s Halefom, a ti sevrati svojim ljudima da posvetiš svu svoju pažnju zarobljenicima, jerti snosiš odgovornost da svi budu ovdje na broju kad stigneOsman-paša.

— Hoće li on doći ovamo?— Nadam se da hoće! Pošalji odmah glasnika na

brzom konju u Hile. Neka pođe po pašu i neka ga dovede ovamo.— Poslat ću svoga najboljeg jahača. A sad još jedno

pitanje, efendijo! Hoćeš li mi za njega možda zamjeriti?— Sigurno nećeš pitati ništa što mi se ne bi svidjelo.

Govori dakle.— Mislio sam ono obećanje što si ga dao mojim

askerima.— Ah, oni obećani pijasteri?— Tako je! Ne ljuti se što te podsjećam na to, ali ja

od srca priželjkujem takvu radost svojim vojnicima. Veseo sam pa

treba da se i oni raduju.— Ova ti tvoja skrb služi samo na čast. Ponovo ti

velim: što obećam to i držim. Oni će dobiti novac.— Smijem li to saopćiti svojim ljudima?— Smiješ!— Hvala ti!Amud Mahuli krenu, ali se nakon nekoliko koraka osvrnu,

rekavši:— Efendijo, kad bi u srcima svih ljudi bilo toliko

ljubavi i dobrote kao što je u tvojem srcu, onda bi ovaj svijet biopravi raj.Zatim siđe.

RIZNICA BIRS NIMRUDA

Gledali smo za starim, čestitim i sada tako radosnimčovjekom, sve dok nije posve sišao. Bilo mi je neobično drago dasam mu mogao pomoći, pa sam upravo dirnut gledao za njim. IHalef je isto osjećao.

— Eto opet jedan čovjek kojega si učinio sretnim,sidi! Međutim, maločas si mi rekao da svaki vojnik ima dobitistotinu pijastera, a svaki podoficir dvije stotine. To je više od šesttisuća pijastera. Odakle ćeš ih uzeti. Iz svoje vlastite kese? Ondamora da je ona mnogo dublja i bogatija nego što sam dosadpomislio.

— Mi imamo mnogo više novaca nego što gatrebamo, dragi Halefe.

— Pokazat ću ti to.— Alah! Već naslućujem! U ruševinama se nalazi

novac?— Tako je!— Mašalah! Tko će ga dobiti?— Prema mom shvaćanju, moja je dužnost da ga

predam paši.— Paši? Čini mi se da postoji samo jedan jedini paša

kojemu taj novac pripada, a to si ti.— Zašto?— Jer si ga ti otkrio.— Moje se mišljenje o otkrivanju ne pokriva s

tvojim.— Gdje?

— Onda imaš bar pravo na nalazninu, pa možešzahtijevati da ta bude visoka.

— To i kanim učiniti.— Koliko ćeš zatražiti?— Zatražit ću da naš bembaša u Bagdadu dobije

ono što mu je Sefir oteo.— To je dobro, pa me veoma raduje. Dalje!— Nadalje treba od toga platiti nagrade što sam ih

obećao vojnicima.— I to odobravam. Dalje!— Više ništa.— Što? Više ništa? Za tebe i za mene ništa?— Ništa!— Čuj, sidi, to je mjesto u tvom razboru koje treba

slijepiti i popraviti. Zamisli samo što smo mi sve poduzeli i na štosmo se sve usudili, te kako smo pri tom prošli, sve u želji daupoznamo tajne Birs Nimruda. I zato sad nemamo dobiti ništa, bašništa? Nijedan trhonoša ni nadničar ne radi badava, pa zar da smomi, najhrabriji junaci cijele turske carevine, a i svih drugih zemalja,više puta stavili na kocku svoju slobodu i svoj život, a da pri tomene dobijemo ni jednu jedinu paru od svega novca što je otkrivennašom zaslugom? O sidi, ti si odviše tankoćutan!

— Upravo zbog toga jer nisam trhonoša ni nadničar,moja mi čast zabranjuje da za sebe lično zatražim bilo kakvunagradu. Uvjeren sam da će i tebe tvoj osjećaj časti spriječiti dadopustiš da s tobom postupaju kao s nadničarom.

— S nadničarom? Čuj, sidi, ja sam šeik glasovitihHadedina od velikog plemena Šamara, i teško onome tko bi seusudio da mi uskrati dužno poštovanje! Ne treba meni toga novca!

Ne želim nijedne pare. Smatram da odlično postupaš pa se s tobompotpuno slažem u tome da stojimo odviše visoko a da bi nas tomalo novca moglo zamamiti da ga pogledamo. Mi ga ne trebamo.To je riješeno. Nešto je drugo za mene mnogo važnije.

— A što?— Obećanje koje si mi dao. Ti želiš bivšem kol

agasiju a sadanjem bembaši i njegovim vojnicima održati riječ, pa senadam da ću i ja dobiti ono što si mi obećao?

— A što to?— Moj korbač za Sefira.— Ta će ti se želja ispuniti.— Kada?— Čim ga izvadimo odozdo. Sad ćemo k njemu da

vidimo kako mu je. Onda ćemo pregledati te prostorije, a kad toobavimo, izvest ćemo ga napolje. Ti ćeš svijetliti.

— Ja? Ne bi li to radije učinio koji askari?— Ne! Dok ne stigne paša, ne smije u unutrašnjost

Birs Nimruda ući nitko osim nas.— A komornik?— On je dovoljno vidio, pa neka se sad pridruži

vojnicima. Bit će mu milo da smije izići iz mračnoga hodnika.— Treba li da pođem po hrabrog komornika? —

nasmiješi se mali šeik.— Pođi!Kad ga je doveo, piškidmet baši nije umio sakriti koliko mu

je laknulo što je izišao iz šikem-i-herebe, kako ju je nazivao.Duboko je odahnuo i čas kasnije iščezao među askerima.

Mi zađosmo opet u hodnik i to do one udubine u kojoj suse nalazile uljanice. Pripalismo ih i priđosmo kutu iz kojeg su se

spuštale stepenice. Na rubu u hodniku nismo se ni obazreli. Nismopretražili ni prostoriju broj jedan, već smo najprije pošli dapogledamo Sefira koji je ležao u sobi broj tri. Još se nalazio u istomneugodnom položaju u kojem smo ga ostavili, privezan uza željeznešipke. Bio je prisiljen da ostane nepomičan i da glavu neprekidnodrži u vis, jer čim bi je spustio, odmah bi mu uže, čvrsto svezanooko vrata zaustavilo dah. Nalazio se dakle u stalnom strahu da ćese ugušiti, pa je bilo dakle razumljivo kad nam je sav raspaljendoviknuo:

— Jeste li najzad ipak došli! Zar se tako vežu ljudi?Odvežite me i oslobodite me, jer vaš život inače nije vrijedan ni luleduhana! Otići ću sandžakiju i teško vama kad dozna što ste seovdje usudili izvesti. Samo vas moj zagovor može spasiti predpropašću! Halef se raskorači pred njim i upita:

— Ah, ti bi nas dakle htio zagovoriti?— Htio bih, ali samo ako smjesta prekinete svoje

neprijateljstvo prema meni.— Oh, mi jedva čekamo da ti uzmognemo iskazati

takvo prijateljstvo. Na žalost nam to ne bi ništa koristilo, jer je tvojzagovor isto tako nemoćan kao i tvoj sandžaki. On leži u tamnici, aruke su mu ukrašene lancima.

— Lažeš!— Nemoj nas vrijeđati, jer ću ti inače bičem dokazati

da govorim istinu. Upravo se ti ne bi smio čuditi tome što jagovorim o tamnici, jer si jedino ti kriv što je on zatvoren?

— Ja?— Da, ti! Bila je silna glupost što si Peder-i-baharata

poslao k njemu s pismom. To su pismo otkrili i oduzeli. Sad znajukakva posla imaš ti ovdje u Birs Nimrudu, a poznaju i sve ostale

vaše tajne. — Uostalom, što se bavim s tobom?! Ima ovdje ljepšihstvari od čovjeka koji nije vrijedan da ga se i jednom pogleda.

Nisam se obazirao na njihovo rječkanje, već sam, držećisvjetiljku, prešao u sobu broj dva. Sad je i Halef došao za mnom.Ogledali smo se po toj prostoriji, a onda i po susjednoj. Naš staribagdadski gostoprimac zaista nije pretjeravao govoreći o robi kojaje ovdje bila nagomilana. Uostalom, tu je vladao takav savršen redda bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u skladištu nekog urednogtrgovca. Svaki omot i svaki predmet nosio je papirić na kome je biozabilježen sadržaj. Bilo je dovoljno da pročitamo natpis i doznamošto se sve ovdje nalazi.

Bilo je tu duhana iz Rešta, najboljeg opija, hašiša, meda odtamariska, hene, krapova crvenila iz Tebrisa, šafrana iz Saflora,suhog grožđa, sušenih krušaka, grožđica iz Savse, džulabal iprekrasnog skupocjenog etr-i-džula. Bilo je tu mirisnoga sapuna izgrada Kuma, sumpora iz Demavendija, arsena iz Kasvina, za timdragocjenih janjećih krzna iz Buhare i Kuma, velikih teških balamarokena koji u Perziji nazivaju čerm-i-hamadani, te sagri-šagrinaizrađenog od kože s leđa divljih magaraca. Skladište je bilovanredno bogato različitim tkaninama za odjeću, baršunom, svilom,vunom, pamukom i drugim, a isto tako puno bogatih šalova isagova. Sefir je morao biti uvjeren da je ovdje posve siguran, jermu inače ne bi palo na um da ovdje skupi toliku robu. Šta li jemorao sad osjećati, videći nas kako nesmetano promatramonjegovo blago! Bio je miran te dugo vremena nije rekao ni riječi.Kad smo stigli do već spomenute škrinje i kad sam izvukao ključkoji sam mu oduzeo da njime otvorim škrinju, glasno viknu:

— Stoj! Da se niste usudili otvoriti ovu škrinju! Ipakstavih ključ u ključanicu i okrenuh. Kad je Sefir čuo taj zvuk, zaurla:

— Čuvaj se! Ne dirajte ništa! U škrinji je sakrivenamagija koja upropaštava svakoga tko ne pozna njezinu tajnu!

— To me vanredno raduje — nasmije se Halef. —Ta tvoja čarolija vjerojatno spada u područje crne magije, a budućida se vrlo dobro razumijem u bijelu magiju, to mi se ovdje pružanajbolja prilika da doznam koja je magija moćnija, crna ili bijela.

— Crna, crna je moćnija! Čuvaj se! Da nisi ništataknuo!

— Ako je zaista tako, mi se ipak ne moramo bojati,jer je moj efendija majstor u plavoj, crnoj, crvenoj, zelenoj i žutojmagiji, a ti ćeš ubrzo razabrati da se tvoja crna magija nikako nemože suprotstaviti toj četverostrukoj i šarenoj znanosti. Sidi, otvoridakle, mirno!

Podigoh poklopac.— Zatvori škrinju, zatvori je! — opomenu me Sefir

tako žestoko da ga je izdao glas. — Inače će te ta čarolija stajatiživota!

— Ne budi smiješan! odgovorih mu sada. — Zarzaista misliš da će Evropljanin povjerovati u takvu naivnost zbogkoje bi ti se kod nas narugalo svako dijete? Škrinja je otvorena.Gdje je sad tvoja čarolija?

— Onda budite prokleti u životu i prokleti zauvijek!Halef skoči k njemu. Svjetlo svjetiljke nije dopiralo donde.

Začuo sam oštar udarac, a zatim bolni krik, a onda se sve utišalo.Hadži se vratio, ne rekavši ništa. Sve da je i htio nešto reći, ipak bimu riječ zastala u grlu kod prizora koji mu se ovdje pružio. Kaodječak koji se ne sluteći ništa silno iznenadio. Halef raširi prste iukočeno se zagleda u svjetlucavo zlato i srebro, u sjajne draguljekoji su ležali pred nama. U izrezbarenim drvenim zdjelicama vidjeli

smo cijele hrpe inozemnih zlatnika i srebrnjaka, dok je u pojedinimpretincima ležalo mnoštvo brušenih i nebrušenih dragulja ipoludragulja. Osim toga tu je bila cijela hrpa prstenova, ogrlica,narukvica, lanaca i kojekakvog drugog nakita. U toj je škrinji ležaocio imutak. Kad sam izvukao neke pretince, ugledah dragocjenepištolje i bodeže koji su ispunjavali donji dio škrinje. Kraj njih suležale dvije knjige. Otvorio sam ih. Tko bi to mogao zamisliti! Bilesu to poslovne knjige čije su zabilješke obuhvaćale više godina isadržavale sve primitke i izdatke. Doista, da se začudiš!

— Mašalah! — napokon se javi Halef. — Mozak mije zastao! Sidi, daj me udari u rebra da se opet pokrene.

— Zar se mozak kod tebe nalazi među rebrima? —upitah ga.

— Ovoga časa ne mogu znati gdje se nalazi, samoosjećam da nije ondje kamo bi spadao. Koliko li novaca! Kakvih lidivnih dragulja! Ja nisam draguljar pa dakle ne znam kako se zovu.Znaš li ti možda njihova imena?

— Što bi mi koristilo da ti ih i nabrojim? Dragulji nebi ipak postali naši!

— Da, zapravo moja osjetljiva duša veoma tuguješto ih smijem samo promatrati, a ne smijem ih staviti u džep!Pogledaj samo ovu divnu narukvicu! Kakvo je to kamenje?

— To je jedan almas, jedan sumurud i jedan jakut, ana njega se nastavlja trostruki red firusa.

— O, sidi, kako bi moja Hana, najljepša međuženama, kliktala od radosti da joj donesem taj nakit i da njimeukrasim njezinu ljubljenu ruku! Zar mi zaista stojimo tako visoko dane smijemo uzeti ništa od svega toga?

— Stojimo!

— Zar je naša čast zaista tako silno uzvišena dabismo je uvrijedili s nekoliko takvih kamenčića?

— Posve sigurno.— Onda se sjeti ljupke tamnoputne gospodarice

tvojega šatora! Zar ona ne uživa u tome da se ukrašuje?— Najljepši njezin i moj ukras je poštenje, a sve što

ovdje leži tuđe je vlasništvo. Uzmi to u obzir.— Uzimam to u obzir, ali istodobno uzimam u obzir i

to da je prava sramota što smo otkrili to bogatstvo, a ne smijemoga zadržati. Nadam se da je dopušteno bar to da zavučem objeruke u to blago i da ga malo isprevrnem?

— Protiv toga nemam ništa. Ako uživaš u tome, tisamo zavući ruke u zlato!

— Odmah, odmah! Pogledaj samo kako tosvjetluca, kako sja!

Moj mali Hadži bio je savršeno čestit čovjek, ali ga je tokamenje ipak privlačilo. Zato mu rekoh, dok je preturao po njemu ipuštao da mu s jednog dlana curi na drugi:

— Prijazna zraka iz očiju tvoje Hane ljepša je i tisućuputa vrednija od svega tog mrtvog svjetlucanja. Brzo izvuče ruke itoplo mi se zagleda u lice.

— To je zaista istina, sidi! U očima o kojima govoriš,stanuje svjetlo ljubavi, prema kojemu je sve ovo svjetlucanje pukatama, nevidljivi uštap. Ja sam bogatiji, mnogo bogatiji od onogasiromaha kome će pripasti to zlato i to kamenje. Ne bih sezamijenio s njime. Radosni smijeh iz ustiju moje Hane, najljepše odsvih žena, zvuči ljepše od zveckanja tog novca. U njezinim očima injezinom smiješku stanuje duša, ali u tom mrtvom blagu nema duše.— Alah, što to vidim!

Opet zavuče ruke u dragulje i izvadi prvi komad na koji senamjerio. Njegov poklik potakne i mene da pogledam što ima.

— Pogledaj, sidi, slika, dvije slike! — nastavi. —Mora da su pripadale nekom kršćaninu, jer muslimanima jezabranjeno da se dadu slikati. Ipak je odjeća tog čovjeka i te ženeperzijska. Pogledaj samo!

Pružio mi je malu dvostruku sliku uokvirenu draguljima.Kad mi je pogled pao na nju, umalo što nisam kriknuo odiznenađenja. Poznao sam Perzijanca čije sam lice gledao. Ovdje senije radilo o sličnosti, već to je bio on, svakako je bio on, naimeDžafar, s kojim sam se sreo prijeko na zapadu Sjedinjenih Država.Kraj njega sam ugledao upravo divno istočnjačko žensko lice stajanstvenim tamnim očima, ali zagonetnim crtama lica kao u sfinge,lica koje je smjesta zaokupilo moju pažnju. Izvornik te slike nipoštonije bila žena koja je u haremu duševno zahirila, već sigurno nekaistaknuta ličnost. Oštrije pogledavši opazih ispod obje slike dva finapotpisa urezana u zlatni okvir. Potpisi ispod muške slike glasio jeDžafar-mirza, a ispod ženske šahsade Kanum Džul.

Sjetio sam se da riječ mirza, ako stoji ispred imena,predstavlja opći naslov, koji u Perziji dobiva svaki obrazovaničovjek, a osobito učenjaci, pjesnici i drugi. Stoji li pak ta riječ izaimena, onda znači princa kraljevske krvi. Prinčevi koji su u bliskomi krvnom srodstvu sa šahom, nose naslov šahsade. Ako riječ kanumkoja znači dama stoji iza riječi šahsade, onda je time mišljenaprinceza. Iz toga slijedi da je moj nekadanji suputnik Džafar bioprinc, te da druga slika ima predstavljati neku princezu, krvnurođakinju perzijskog šaha.

Budući da su obje slike bile u jednom okviru, morao sampretpostaviti da obje te osobe stoje u uskoj vezi. Nisam mogao

znati u kakvom odnosu, ali iz okolnosti da se oboje dalo slikatimoglo se zaključiti da su se uzdigli iznad običnog načina mišljenja,što nije bilo čudo kod Džafar-mirze koji je toliko mnogo putovao.Što se tiče šahsade Kanum, bio je vjerojatno opravdan zaključakda je ona jedna od onih samostalnih, Istočnjacima nemilih dama.Ako već i kod nas ne zvuči ponajbolje kad govorimo o„emancipiranoj ženi", onda se to na Istoku osjeća još znatno jače.Žena koja uspije da odbaci sve predrasude i sve obzire, te razbijeokove strogo izdvojenoga života žene, sigurno ima veoma živahantemperament, a osim toga — molim da se smijem poslužitiobljubljenim izrazom svoga malog Halefa — različite šejtane u tijelu.Zato Istočnjak nipošto ne želi da mir svojega harema pokvariprisutnošću takve „đavolice".

Okolnost da se princeza zvala Džul, nije bila nimaloupadljiva, ali sam pri tome odmah pomislio na Džul-i-Siras. Moždaje to bila posljedica dojma što ga je slika učinila na mene. Sfinginecrte toga lica neobično su pristajale uz onu zagonetnost kojom je zamene bila okružena „ruža iz Sirasa".

Sve te misli prolete mi brzo glavom, no ipak je Halef opazioda su slike izazvale moju osobitu pažnju.

— Ti te slike tako neobično gledaš, sidi — reče. —Poznaš li možda toga čovjeka ili tu ženu?

— Govori tiše! — opomenuh ga šapatom, spremivšisliku u džep. — Sefir ne smije o tome ništa čuti. Perzijanci se nepridržavaju onog tumačenja kurana prema kojemu je zabranjenoslikati ljude i životinje. Čovjeka kojega predstavlja ta slika moraš i tipoznati. To je Perzijanac po imenu Džafar koji je prije više godinabio gost Hadedina.

— Sjećam se. Zašto si spremio tu sliku? — Šapnu.

— Kaniš li je zadržati?— Kanim!— Ali si maločas rekao da su sve te stvari tuđe

vlasništvo.— Onda nisam vidio još tu sliku.— Čini se da te ona najednom izvukla iz velike

uzvišenosti tvoje časti. A što onda ako se i ja dadem povući doljezamamljen ljepotom narukvice?

— To je nešto posve drugo. S tom je slikompovezana veoma zamršena stvar koju ti još danas ne moguobjasniti. Ne smijem je ostaviti ovdje, već je moram ponijeti sasobom. Možda ću sresti njezinoga pravog vlasnika kome je slikavjerojatno ukradena. Osim toga čini se da je ta slika povezana sjednom tajnom čije rešenje leži na našem putu. To nije krađa, većmi mudrost nalaže da je ponesem, ali ne za sebe samoga. Dođi, sadćemo izaći!

— A kamo?— Van k vojnicima.— Hoćemo li Sefira ostaviti ovdje?— Nećemo, povest ćemo ga se sobom.— A što je s batinama koje će obradovati njegova

leđa i moju dušu?— Zar se to tako žuri?— Da, veoma se žuri, sidi! Ono što netko drugi treba

od mene dobiti ne volim zadržati ni minutu dulje nego što je prijekopotrebno, pa prema tome ni batine koje su već davno trebale prijećiu njegov posjed. Moram ih se riješiti i želim ih se riješiti, jer smetajumojoj ugodnosti budem li ih i dalje morao nositi sa sobom.

— Onda ćemo se sad požuriti da se što brže

oslobodiš toga teškog tereta.Zaključah škrinju i spremih ključ. Kad smo opet prišli Sefiru

i kad ga je obasjalo svjetlo uljanice, opazih na desnoj strani njegovalica oteklinu. Bila je to posljedica udarca kojim je Halef odgovoriona njegovu grubu kletvu. Odriješismo ga od željeznih šipki ioslobodismo mu noge, ali smo mu laktove tako čvrsto svezali naleđima da je i dalje ostao u našoj vlasti, premda je sad mogaohodati. Zatim se uspesmo gore. Pošao je s nama bez opiranja, alinije rekao ni riječi. Činilo se da će ga zagušiti bijes koji je kuhao unjemu. Vani na otvorenom djelovalo je njegovo lice posve drukčijenego dolje kod slabašnog svjetla male uljanice. K onoj starojbrazgotini na lijevoj strani njegovoga lica koja ga je iznakazivala,pridružila se sad tamna oteklina na drugoj strani lica koja je brzorasla. K tome su pridolazili dugački raščupani brkovi, prijetećipogled njegovog krvlju podlivenog oka i obješena donja usnica.Upravo me je spopala jeza kad sam pred sobom ugledao toodbojno lice.

Perzijanac je htio sići niz ruševine, ali mu zapovjedih dasjedne. Učinio je to šutke, ali s takvim pogledom koji bi me biouništio kad bi mu se želja mogla ispuniti.

— Zatvorit ćemo ulaz — rekoh Halefu.— Čime? — upita.— Opekama koje ovdje leže.Kad je Sefir čuo te riječi, podrugljivo se nakašlje, a ja

nastavih, odgovarajući na to ruganje:— To je naime veoma lako, samo ako čovjek zna

kako treba postupiti. Možeš li se, dragi Halefe, sjetiti onoga pismašto sam ga izvadio Peder-i-baharatu iz džepa, pročitao ga i ponovoga stavio u njegov džep?

— Mogu, sidi.— To je pismo sadržavalo crtež koji se odnosio na

ovaj ulaz. Upravo je nevjerojatno kako su svi ti ljudi beskrajnoglupi. Tim crtežom odali su mi tajnu. U njemu je put odozdo dovdegore bio tačno ucrtan, a u njega bilo je ucrtano i pismo koje senalazilo na posljednjem kamenu, na bravi koja je otvarala ulaz. Biloje to babilonsko klinovo pismo što ga umijem malo čitati. Zbog togami je bilo lako da znakove upamtim tako da ih nikad više ne moguzaboraviti. Ti ljudi ne razumiju ništa od onog jezika i od onogapisma, pa se moraju pomoći tako da precrtaju znakove na kamenu.Dotični znakovi znače: — romen'a. Illai ih tat kabad bad'a. Illai'.Pogledat ću sada koji kamen sadrži te riječi.

Opeke su bile složene redom, tako da je bio dovoljan jedanpogled da pronađem pravu. Pokazah u nju i nastavih:

— Evo je ovdje. Sadrži znakove koje mi je odalaneoprostiva i neshvatljiva Peder-i-baharatova neopreznost, pa jedakle posljednja opeka koju treba umetnuti. Iz toga slijedi, damoram početi s opekama koje leže na protivnoj strani.

— Neka je proklet taj lakomisleni nitkov! — zarežiSefir. — Tebe pak proklinjem do...

Proguta ostale riječi, jer je Halef izvukao bič i zamahnuo daudari.

— Sreća tvoja što si sibil koji si upravo htio izreći,progutao natrag na onu nečist koja ispunjava tvoju unutrašnjost! —reče. — Inače bih te ovim bičem prisilio na to. Treba li da tipomognem, sidi, da složiš kamenje?

— Ne treba — odgovorih. — Taj posao moramsam svršiti. Izvest ću ga brže i lakše nego što bi to mogao učinititvojom pomoći.

Prateći rubove ulaza koji su bili posvuda oštri, alimnogovrsni i nepravilni, te su se kretali u isprekidanoj crti, počeosam odozdo postavljati kamenje pa mi nije bilo teško da ubrzoispunim jamu tako kao da sam često već obavljao taj posao. Čimsam umetnuo posljednji kamen, neupućeni čovjek, promatrajući zidne bi nikako mogao pogoditi da se iza njega skriva hodnik.Pojedino kamenje pristajalo je tako krasno jedno uz drugo, kao daih sve od gradnje Babilonskog tornja nikad nije dotakla ljudskaruka. Ljudi koji su otkrili taj hodnik i izradili ova vrata bili su veomaoprezni i umjeli su pažljivo raditi.

Koliko god sam se ja radovao što mi je taj posao uspio,toliko se Sefir zbog moga uspjeha ljutio.

Unatoč njegovim gustim brkovima razabirao sam da muusne dršću od bijesa. Sigurno bi svojim osjećajima dao mahaprikladnim riječima, ali je Hadži još držao bič u rukama, a strahpred tom „omes sefa", kako ju je Halef volio nazivati, prisili ga dabude miran.

Došlo je vrijeme da siđemo s uzvisine pa smo i sišli. Halefpođe prvi, a ja posljednji. Sefir je morao hodati u sredini, a ja samga oštro promatrao. Kad smo stigli k vojnicima, novi bembašaustane sa svoga mjesta i javi:

— Efendijo, glasnik u Hile je već davno odjahao, aja sam mu zapovjedio da se što više požuri. Smijem li sad datiovamo dovesti konje?

— Smiješ. Ja ću u međuvremenu otići po čovjekakoji nas je noću pratio.

— Ne bih li radije ja poslao po njega?— Ne bi, jer ga taj glasnik ne bi našao.Pošao sam sam, jer nisam smatrao uputnim da još više ljudi

dozna za mjesto gdje sam se zajedno s komornikom uspeo u toranj.Kad sam došao k njemu, vojnik je ležao na mekoj prašini i spavao.Probudio sam ga i zapovjedio mu da pođe sa mnom. Protro je oči istao silaziti, čas posrćući, čas pužući na sve četiri ili klizeći naleđima. Namjerice ga nisam odmah poveo na ravnicu, već sam gatako vodio između ostataka zidova i preko hrpa ruševina, da je, jošonako bunovan, izgubio smjer. Kad smo sišli s ruševine, vojnikzastane i ogleda se. Zatim me začuđeno upita:

— Taj je povratak bio neugodan, efendijo! Noćusmo ovamo lakše stigli. Onda je međutim bila tama pa dugo nisamništa ni čuo ni vidio i tako sam zaspao. Gdje smo mi to zapravo bili?

— To moraš i sam znati! — odgovorih muzadovoljan uspjehom svoje male lukavštine.

— Ne znam! Sad smo se verali tolikim spletomzidova da sigurno ne bih našao mjesto gdje sam spavao.

— Nitko ti neće ni zapovjediti da ga potražiš. Smirise dakle i dođi.

Kad smo izdaleka ugledali askere, razabrah još prije negošto smo stigli do njih da se ondje nešto neobičnoga dogodilo.Ubrzao sam dakle korake. Čim su me ugledali, vojnici otvoriše svojkrug. Halef mi pođe u susret i dovikne:

— Sidi, zamisli, onaj lupež htio je zadaviti kol agasijakoji je sada bembaša!

— Koji lopov? Sefir?— Da, on.— Kako je mogao doći na tu pomisao? Ta on je

svezan i ima ranjenu ruku!— Ta rana nije tako opasna kao što smo mislili.

Može posve dobro micati prstima.

— Ali ruke su mu bile svezane na leđima pa daklenikako ne bi mogao izvršiti takav napadaj.

— Sidi, te mu ruke više nisu bile vezane na leđima.— A gdje su bile vezane?— Bile su slobodne.— Onda si ti opet samovlasno postupio. Halefe,

Halefe, ti se u cijelom svom životu nećeš izmijeniti!— O sidi, nemoj željeti da se izmijenim! Čitavo moje

srce pripada tebi, a kad to ne bi smjelo tako ostati, onda bih timorao oduzeti svu svoju ljubav i prijateljstvo koje će ukrasiti mojživot a i tvoj. Molim te da mi vjeruješ da sam najbolji upravoonakav kakav jesam. Varaš se ako misliš da sam počinio pogrešku.

— Ipak se čini da si oslobodio ruke vođi tihzločinaca?

— Samo načas.— A zašto?— Htio sam te osvetiti.— To je bilo krivo. Ovdje nema mjesta nikakvoj

osveti.— Onda nisam trebao reći osveta, već kazna.— Ako nekoga treba kazniti zbog mene, onda ja

odlučujem o kazni, a ne ti. Zbog čega si ga htio kazniti?— Zbog toga što te je u zatvoru dao svezati u

klupko. To te je moralo boljeti, pa sam htio da i on sad osjeti boli.Moraš priznati da ih je zaslužio.

— To priznajem, ali nisi smio postupiti bez mogdopuštenja.

— Ostao si previše dugo, a mene je nešto tjeralo datvoga mučitelja što prije uvjerim o svojoj zahvalnosti. Zato sam mu

dao odriješiti ruke s leđa da ga svežem isto tako kao što je onsvezao tebe. To je bila pomisao koju bi ti morao odobriti.

— To je tvoje mišljenje, a nije moje. Vi ste mu dakleodriješili ruke, a on se odmah poslužio njima?

— Tako je! Taj lupež nije imao dovoljno prisutnostiduha da uvidi kako mu je to zabranjeno. Bivši kol agasi, a sadanjibembaša je, upravo kad smo mu oslobodili ruke, rekao nekolikoriječi koje su ga ozlovoljile. Stegao je prstima vrat našeg druga,oborio ga na zemlju i tako mu stisnuo žile da mu je lice poplavilokao burnaita el kastar, kojim Evropljani na velikim svečanostimaproduljuju svoje glave na njihovu gornjem dijelu. Strašno smo sepreplašili za kol agasija, jer mu je dah htio napustiti udobnostizemaljskog života. Sefir je tako čvrsto visio na njemu kaopustinjska buha koja se zagrizla u goli putnikov palac. Nekolikovojnika moralo je napeti svu snagu da ga otrgnu. Odmah su gasvezali tako kako sam ja to namjeravao. Ne mogu ti uopće ponovitiizraze što smo ih čuli od njega. Još i sad psuje iz svega glasa. Čuješli ga? Dođi dakle k njemu. Nadam se da ćeš mi dopustiti da munajzad rastumačim svoje stajalište, ali ne baš pravo stajalište, većzapravo njegovo sjedište, ono osjetljivo mjesto na kojem sjedi.Krajnje je vrijeme za njega da dozna da su najljupkiji oni osjećajikoje će oćutjeti na spomenutom mjestu.

Halef je mahao rukama po zraku da mi rastumači dubljismisao svojih riječi, a zatim pođe ispred mene onamo gdje je sjedioSefir. Sefir je bio sputan u klupko, i to tako da bi čovjek mogaopomisliti da jedva smaže dah ali je unatoč tome urlao kaonerazborito biće i neprekidno proklinjao, služeći se upravo strašnimizrazima i prijetnjama koje su u njegovom sadanjem položaju bilesmiješne. Kad me ugledao, zaurla tako da ga je izdao glas i stane mi

dovikivati takve kletve da sam ustuknuo. S usana mu se cjedilaslina, a krvlju podliveno oko davalo je njegovom i onako divljemlicu zvjerski izraz. Preda mnom se nije nalazio čovjek, već nekoneiskazivo nisko, prosto biće s kojim je trebalo tako i postupiti.

— Začepi mu usta, Halefe! — viknuh sav izvan sebe.— Hamdulilah! — zaklikće Hadži. Napokon dolaziš

k svijesti!Tek što je to rekao, kad njegovi udarci zapljuštiše tako da

pogođeni čovjek prestade psovati i stade jaukati. Halef ipak nijeprestao udarati dok nije utihnuo i jauk. Onda me upita, milujući sljubavlju svoj bič:

— Treba li da nastavim to uvjeravanje ili je dosta?— Neka bude dosta!— Ali samo zasad, molim te!— A ja to zahtijevam! — javi se Amud Mahuli. —

Pogledaj, efendijo, kako me je udesio! Čvrsto je odlučio da mezadavi. Ležao sam pod njim kao janje u pandžama pantere pa kadni to ne bi bilo dovoljan razlog za najveću strogost, onda bi njegovpogani jezik morao pokrenuti bič sve dok se mrtav ne ispruži na tlu.

Rekavši to, pokaza svoju razbarušenu kosu, poderanuuniformu i izgreben vrat koji je još krvario.

— Da mi je bar uspjelo da te zadavim, ti nedostojnipomagaču ovog prokletnika! — siknu Sefir.

Halef smjesta ponovo zamahnu, opali mu još nekolikoudaraca i dreknu na njega:

— Hoćeš li šutjeti, opaki čovječe! Ne trpimo takvihriječi!

Premda se upravo svijao od bola, Perzijanac ipak zaurla nanjega:

— Ti mi nemaš ništa zapovijedati! Ti si smrdljivopseto koje prezirem pa sa svojim tri puta prokletim efendijomspadaš onamo gdje trunu lešine. Vi ste se okotili kao svinje, kaosvinje vas prezirem, pa ćete kao nečiste svinje i krepati!

Halef smjesta ponovo zamahnu bičem, ali ga zgrabili zaruku.

— Počekaj još! Pokušat ću dobrim. Znam dodušeda će svaka riječ biti uzalud, ali bih ipak htio pokušati da i u ovomstvorenju probudim ljudsko dostojanstvo koje treba da ima svakičovjek.

— Što da probudiš u meni? — podrugljivo dreknuPerzijanac. — Što se tebe tiče moje dostojanstvo? Budite obojicaprokleti kao što još nikad nitko nije bio proklet, vi najpodliji od svihpasa koji uopće postoje!

Kletve i grdnje koje je sad izrekao ne mogu ponoviti. Mirnosam pustio da me obasipa njima, uvidjevši da ne bi bilo samobeskorisno da mu i dalje pokazujem saučešće, nego da bi bilo ismiješno. Kad je iz njega izbio cio njegov gnjev, još pljune na menei na Halefa koji smo mu stajali u blizini pa zaključi riječima:

— Ovako kao što sam pljunuo na vas i kao što vasprezirem neka na vas pljuju i preziru vas svi ljudi do vječnosti.

Nisam uzvratio na njegove pogrde, već ga kratko upitah:— Gdje su lešine ubijenih članova karavane

piškidmet bašija?Nije mi odgovorio, pa ni kad sam dva puta ponovio pitanje.

Sad sam to isto upitao zarobljene Gasaje, ali ni od njih nisam dobioodgovora. Zato sam se obratio onome među njima kojega sammorao smatrati njihovim vođom, jer je prigodom procjene plijenavodio glavnu riječ i jer je spremio novac. Njegov jedini odgovor

sastojao se u tome da je podrugljivo nacerio lice.— Dat ću ti usta otvoriti bičem! — zaprijetih mu se.— Samo se usudi! — viknu. — Mi smo slobodni

Beduini i ne dopuštamo nikome da nas udara. Pošteni smo ljudi i neznamo zbog čega su nas uhvatili i svezali!

— Pošteni ste ljudi? Pa ipak ste tvrdili da ste Solaibi!Sjedili ste tamo kraj vatre, pa ste se kod svakog pojedinog komadacjenkali za svoju ubojničku plaću.

— To je laž!— Promatrao sam to i čuo, a to je dovoljno. Reci

dakle gdje su lešine?— Ne znam ja ni za kakve lešine! Ako postoje

lešine, onda ih potraži sam!Po njegovom podrugljivom izrazu lica jasno se dalo

razabrati da je uvjeren da ih nećemo naći. Zato mu odgovorih:— Ja ću ti dokazati da mi je vrlo lako da ih otkrijem,

a, onda ću te ipak prisiliti da nam kažeš kamo ste ih sakrili. Bič činičovjeka razgovorljivim.

— Bičevati me nećeš! Cijelo bi te moje pleme napalopa bi ti za svaki pojedini udarac uzvratilo stotinu udaraca.

— Daj ga bičevati, daj ga samo bičevati! — doviknumi bembaša — ali prije toga dopusti da i Sefir dobije ono što mupripada.

— Nemam ništa protiv toga, ali očekujem da ćete sedržati uvjeta koji svakako moram postaviti.

— A to je ...— Ne smijete ga ubiti. Moramo ga izručiti paši, a ja

sam uvjeren da bi on uskratio da potvrdi tvoje imenovanje kad muga ne bih živoga predao.

Ta je opomena imala svrhu da spriječi da se strogostpretvori u okrutnost ili surovost. Oficir se dakle požuri da me uvjeri:

— Budi bez brige, efendijo. Za toga nitkova bilo binezasluženo dobročinstvo da ga odmah ubijemo.

Njegova kazna ne smije biti tako kratka. Ti uostalom znašda je on u makemiju zatražio da tebi dadu bastonadu. Sad će samdobiti bastonadu. To nam dopuštaš?

— Dopuštam.— Samo bastonadu? upita Halef. — A ja sam

vjerovao da će se moj korbač porazgovoriti s njime. Kamo kaniš,sidi? — brzo me prekide, videći da sam krenuo da odem.

— Potražit ću lešine ubijenih. To je zadaćačovječnosti i nije krvnički posao.

— Povedi me sa sobom! Moramo dokazati Sefiru iGasajima da uopće ne trebamo njihove podatke, nego da smo samitoliko mudri da doznamo ono što želimo znati. Pogledaj ovamo!Zataknut ću svoj korbač za pojas pa se dakle odričem toga daPerzijancu narišem svjedodžbu njegove pokvarenosti na leđa. Bivšikol agasi, a sadanji bembaša već će se pobrinuti za to da ne dobijemanje nego što je pravo.

Rekao sam dakle Amudu Mahuliju da ćemo sad otići, ali daćemo se ubrzo vratiti. Zatim zajahasmo konje i krenusmo dalje.

Razumljivo bi bilo da sam piškidmet bašija upitao gdje jeizvršen napadaj, ali teško da bi mi on dao određen odgovor, jer nijepoznavao taj kraj. Napadnut je u noći, a na pitanje kamo suotpremljene lešine ne bi mogao odgovoriti. Smatrao sam daklenajboljim da se pouzdam sam u se. Halef mi pri tome nije mogaomnogo pomoći, jer nije umio čitati tragove. Poveo sam ga sa sobomsamo zato da ne prisustvuje batinjanju.

Pojahali smo duž ruševina prema sjeveru odakle smo stigli.Pri tome sam neprekidno promatrao tlo da otkrijem tragovekaravane. Ubrzo sam našao naše tragove a i druge, ali nisam našaoone koje sam tražio. Zatim pojahasmo prema istoku, prešavšitragove krijumčara koji su dolazili od kanala. Ondje smo senamjerili na tragove karavane piškidmet bašija. Sad mi je bilo jasnoda napadaj nije izvršen na sjeveru, već južno od našeg sadanjeglogorišta. Karavanu je Sefir odveo dalje od mjesta na kojem su senalazile podzemne prostorije. Bilo bi uostalom vrlo neoprezno da juje napao upravo ondje, jer bi morao znati da će sigurno ostavititragove. Mi smo se dakle vratili i pojahali natrag.

Kad smo se približili logorištu, doviknu nam vođa Beduinapodrugljivo:

— No, gdje leže ti ubijeni koje tražite? Vaša vam ihje velika mudrost sigurno pokazala!

Očito je očekivao da ćemo nakon toga uzaludnog jahanjasjahati i ostati ovdje. Nisam mu odgovorio, ali moj mali Halef nijemogao šutjeti. Kad smo projahali kraj njega, dobaci mu prijeteći:

— Došli smo samo da ti kažemo da ćeš, čim sevratimo, za svakoga mrtvaca koga pronađemo dobiti pet udaracapo tabanima.

Bilo je tačno onako kao što sam i mislio: tragovi karavanevodili su odavde dalje i pokrivali se sa tragom razbojnika koji su sevraćali s mjesta čina. Nakon pet minuta svi su ti tragovi prestali i mise nađosmo na mjestu gdje je izvršen napadaj. Bilo je obilnonatopljeno krvlju. Tu smo našli doduše dosta oštrih otisaka nogu ipotkova, ali tlo nije bilo izgaženo kao što to uvijek biva nakonborbe. Perzijanci su se dakle dali poklati bez obrane; bili su tokukavni ljudi, isto tako bez hrabrosti kao i njihov gospodar.

To se mjesto nalazilo otprilike dvije stotine metara udaljenood ruševina koje su se ovdje strmo uzdizale u vis. Onamo su vodilestope, tako duboko utisnute u tlo da sam rekao Halefu:

— Lešine su prenijeli onamo iza onog zida.— Po čemu to naslućuješ? — upita.— Pođeš li onamo bez tereta, otisci tvojih nogu bit

će mnogo slabiji nego što su ovi otisci. Stope su duboko utisnute,jer su ti ljudi prenosili mrtve.

— Hoćemo li ih naći?— Svakako. Lešine nisu duhovi koji netragom

nestaju.Pošli smo tragom i opazili da završava kraj neke visoke

hrpe opeke nagomilane uza zid. Neke su opeke bile još povezaneasfaltnom smolom. Malo prije nismo tu hrpu mogli onako iz dalekarazlikovati od zida. Sjahali smo, i čim smo uklonili nešto maloodlomljenog zida, otkrismo široka vrata, visoka kao pola čovjekakoja kao da su vodila koso dolje u unutrašnjost ruševine. Zavukaosam se kroz njih i odmah osjetio snažan zadah truleži, a zatim onajposebni karakteristični vonj koji ukazuje na blizinu lešina, pa čak itada kad je smrt nastupila svega prije nekoliko sati.

Oprezno pipajući na sve strane, spustih se dolje i opazih dase strop iznad mene nastavlja u vodoravnom smjeru, dok se tlo sveviše spušta, a hodnik, u kome sam se nalazio, postaje sve dublji.Hodao sam po pijesku. Stijene i strop bili su glatki pa izmeđupojedinih kamenova nisam pronašao pukotine. Ako je to značilo daje kamenje premazano slojem asfalta, onda je ono što sam jasmatrao hodnikom zapravo bilo kanal, čija je svrha bila daunutrašnjost Birs Nimruda snabdije vodom iz nekadanjeg koritarijeke Eufrata. Pijesak što ga je postepeno nanio u unutrašnjost

ruševina zapadni vjetar malo po malo uzdigao je vani tlo i ulazkanala zasuo gotovo posve do vrha. Tako se dala rastumačiti iokolnost da je pijeska bilo i u unutrašnjosti, ali što sam dubljeprodirao sve manje, te ubrzo nisam morao puzati, već sam mogaoštoviše hodati uspravno.

Prešao sam možda četrdesetak metara, kad pijesak prestapa se nađoh na glatkom tlu prevučenom zemnom smolom. Ovdjesam nogom udario o neki predmet. Sagnuo sam se da ga pretražim iosjetio neodjeveno ljudsko tijelo. Dosjetio sam se da sa sobomimam još svijeću i žigice, pa je pripalih i ugledah onih jedanaestPerzijanaca kako leže jedan kraj drugoga jedan na drugome. Nanjima nije bilo ni komadića odjeće.

Bio sam navikao na takve slike, ali moram priznati da me jespopala jeza, Možda je tome pridonijelo i samo mjesto. Stajao samu zasutom kanalu Babilonskog tornja pred golim krvavim lešinamakoje su svojim ukočenim i ugasnulim očima i razjapljenim ranamapružale jezoviti pogled, pogotovu kraj nedostatne rasvjete. Titravosvjetlo zavaravalo me je tako da mi se učinilo kao da se lešinesablasno miču, a onaj nepoznati dio kanala s druge strane ubijenihkao da je bio sav pun nekih bića lakih kao sjene koja suneprekidno trčkarala amo tamo i plesala. Tome se pridruživao teškivonj po truleži koji je postajao sve odvratniji što sam daljeprodirao. Taj smrad nije mogao potjecati od Perzijanaca koji su jošnedavno bili živi. Morao sam doznati što je bio uzrok toga smrada,pa sam dakle prešao preko mrtvih, budući da nije bilo mjesta daprođem kraj njih, i pošao dalje.

Sad sam opazio da se nalazim u pravoj masovnoj grobnici.Tu je ležalo cijelo mnoštvo lubanja, kostiju i drugih ostataka lešina.Na svakom koraku namjerio bih se na njih sve dok nisam stigao do

nekog mjesta gdje se strop bio urušio tako da nisam mogao dalje.Vratio sam se dakle natrag. Gasaji su ovamo bacali ljude koje suumorili. Oni su dakle poznavali tu jezovitu grobnicu i prema tomeveć su često bili ovdje da bi tragove i dokaze svojih djela povjerilitome tajnom mjestu. Nije dakle bilo čudo da sam odlučio da ćudopustiti Halefu da ispuni svoju prijetnju.

Kad me ugledao da se nakon nekog vremena izvlačim izmračne rupe, preplašeno me pogleda i upita:

— Kako to izgledaš, sidi? Da ti lice nije opaljeno odsunca, rekao bih da si blijed kao lešina. Jesi li pronašao ubijene?

— Jesam!— Onda si se dakle njih preplašio?— Ne bojim se živih, još manje mrtvih. Da sam tako

iscrpljen kriv je onaj strašni smrad koji dolje vlada.— Što si otkrio? Pripovijedaj!— Neću sada, moram odmah Beduinima da im

iskažem veliku radost.— A koju?— Ne pitaj, nego dođi sa mnom!Uzjahasmo i krenusmo prema logorištu. Stari Gasai bio je

očito uvjeren da je naše istraživanje bilo potpuno bezuspješno, jerjoš nisam bio skočio ni iz sedla, kad me upita:

— Jesi li našao pravi put? Udesio si tako sretno licete znam da ću odmah dobiti batina. Silno im se radujem!

Nisam mu odgovorio, već se okrenuh Halefu:— Koliko si mu udaraca obećao?— Pet za svakoga mrtvaca, dakle pedeset i pet —

odvrati Hadži.— Neka ih odmah dobije. Zatim će svaki od

njegovih ljudi dobiti trideset žestokih udaraca. Tabani im morajupopucati!

Starac dreknu na mene:— Da se niste usudili da me dirnete! Gdje su ti

mrtvaci koje smo mi navodno umorili? — Pokaži nam— Našli smo ih dolje u ruševinama kod ostataka

ostalih koje ste već prije poubijali — odgovorih.— Tvoja je prokleta gubica izvor laži, a tvoj ludi

mozak rađa neistine koje...Nije nastavio već se, kriknuvši, prekide usred riječi. Sad

sam se najzad raspalio, istrgao malom Hadžiju bič iz pojasa ibesramnoga čovjeka tako ošinuo preko lica da mu je smjestapuknula koža i da mu je krv briznula s obje strane lica.

— Hamdulilah! Moj se sidi opametio! — kliknuHalef. — Postoji samo jedan jedini jezik kojim čovjek možerazgovarati s tako drskim ljudima! Treba li da nastavim ono što sitako spretno započeo?

— Nastavi! Nisam prijatelj surovih kazni, ali ti su psitisuću puta zaslužili da im se uštavi koža. Stari dobiva pedeset petudaraca, a svaki ostali po trideset. Jesi li čuo, Halefe?!

— Jesam li čuo, sidi! Čuo sam tako jasno kao da simi to puhnuo u uho kroz deset milja dugački nafir i još dvadesetputa dulju surlu. Vidjet ćeš kako ću tačno ispuniti tvoju želju.

— Ja neću biti prisutan, nego ću u međuvremenupojahati u susret paši.

Polazeći prema svom konju, ugledah Sefira gdje leži nazemlji. Tiho je jaukao. Amud Mahuli koji je stajao u blizini pomislida žalim kažnjenoga čovjeka, pa me upita:

— Tvoje je lice tako ozbiljno i strogo, efendijo. Žališ

li možda toga čovjeka?— Moram priznati, bembašo, da me veoma boli kad

vidim nekoga koji se doduše naziva čovjekom, ali nije čovjek.Samo ga pogledaj! I taj je čovjek stvoren da hoda uspravno, da živipošteno i da bude dobar. Što je u njemu preostalo od svega toga?Upravo ništa! Ni najniža i najružnija životinja ne djeluje takoodbojno kao takvo odvratno biće.

— Ne žali za njim, efendijo — dobaci Amud Mahuli.— On je zauvijek izgubljen. Ako sam pravo čuo, ti kaniš pojahati ususret paši.

— Tako je!— Hoćeš li izvijestiti pašu o svemu što se ovdje

zbilo?— Hoću.— Mogu li iz tvojih riječi zaključiti da si zadovoljan

sa mnom?— Pokazao si se kao oprezan i pouzdan oficir, pa mi

je vrlo drago što ću to moći saopćiti Osman-paši.— Hvala ti, efendijo! Smijem li ti saopćiti jednu

misao na koju sam nadošao?— Samo izvoli.— Uvijek sam se trudio da vršim svoju dužnost i da

budem dobar čovjek. To mi je često bilo veoma teško, jer samvidio da mi to nastojanje donosi samo štetu, dok su drugi koji nisupostupali pošteno brzo napredovali i pretjecali me u službi. Uvijeksam se morao boriti sa svojim srcem i sa svojim siromaštvom, pasam se naposljetku morao pomiriti s time da mi je usud da krozživot prođem u turobnom društvu neispunjenih želja. Upravo sam seodrekao svake nade u životu i pokopao svoju čežnju i svoje želje.

Znao sam da za mene nema svrhe i više nema cilja. Onda si došaoti, i sve se neočekivano izmijenilo. I meni je izišlo sunce, probudilesu se tisuće i tisuće cvjetova. Osjetio sam da nisam mrtav, već daživim. Ti si me oslobodio ropstva. Ti si me — efendijo; ja ni sam neznam kako da se izrazim. Ti si upravo pobijedio moju zlu kob izauvijek je uništio.

Zašutio je, sav potresen. U očima sam mu razabrao suze.Nijemo sam ga uhvatio za desnicu i stisnuo mu je. Nakon nekolikotrenutaka on se sabere i upita:

— Kako dugo ćeš ostati u Hileu, efendijo?— Možda ćemo odande odjahati već danas, a

možda tek sutra.— Ako ostanete do sutra, onda te od srca molim da

večeras budeš moj gost. Ja sam doduše siromašan i ne mogu ti ništapružiti, ali bih ipak bio sretan da me posjetiš.

— Dobro, ja ću i u slučaju ako već danas možemootputovati, ipak ostati do sutra da udovoljim tvojoj želji koja i meneraduje.

— Ti me usrećuješ, efendijo! Ja te dakle sigurnoočekujem.

Odjahao sam. U mislima sam još jednom prošao sve štosmo proživjeli u ta dva dana, a toga zaista nije bilo malo.

Jahao sam možda jedan sat, kad mi u susret dojaše cijelačetica konjanika. Bio je to Osman-paša u pratnji nekolicine oficira,podoficira i glasnika kojeg smo mu poslali. Kad je stigao do mene,pruži mi ruku, nasmiješi mi se i reče njemački:

— Kako čujem, imali ste uspjeha. Odmah samuzjahao da udovoljim vašoj želji. Stvari u Hileu su tolikouznapredovale da sam smio odande otići na nekoliko sati. Je li sve

prošlo glatko?— Iako nije prošlo baš glatko, a ono je prošlo bar

tako da mogu biti potpuno zadovoljan. Uhvatili smo cijelu družbu.— Jeste li uhvatili i onog Perzijanca kojeg nazivaju

Sefir?— Jesmo.— Ali što se njega tiče radi se u prvom redu o tome

da dobijemo dokaze!— Dobili smo tako uvjerljive dokaze da je dobio već

i bastonadu.— Vi ste ga dakle dali kazniti? Da to niste vi, ja bih

upitao na temelju čega uzimate pravo na to?— Onda ću odmah priznati da su se u času kad sam

odande odjahao, vojnici upravo pripremali da i uhvaćenim Gasajimadadu bastonadu.

— Odmah petnaestorici ljudi i bez sudske ovlasti?Dragi prijatelju, kako ćete preuzeti odgovornost za to?

— Odgovornost? Koješta! Mi se ne nalazimo uStambulu, već među razbojnicima i ubojicama, usred stanovništvakoje unatoč šerijatuli milteku el muhurul postupa ipak prema staromobičaju: oko za oko, zub za zub! Sudska odluka? Vi isto takodobro znate kako stoji stvar s ovdašnjim sucima kao i ja. Upravovaša prisutnost svjedoči za te strašne prilike. Mogu li preuzetiodgovornost? — udario sam rukom po svom oružju i nastavio: —Ovdje se skriva odgovornost! Tko je želi može je dobiti! Ja sammorao gaziti upravo groznom moralnom prljavštinom, pa ako snjome ne postupam kao s nekim dragocjenim predmetom, većjednostavno kao s prljavštinom, onda je to moje pravo kaočovjeka, Uostalom, kad govorim o dragocjenom predmetu, ne

smijem propustiti da spomenem da nisam samo našao prljavštinuveć sam otkrio i riznicu s blagom koje vrijedi više stotina tisuća.

— Riznicu s blagom? Kako to mislite?— Mislim upravo doslovno, naime riznicu koja se

sastoji od više prostorija dupkom krcatih svakovrsnomkrijumčarskom robom. Ondje ima i mnogo novaca, dragulja izlatnoga nakita.

— Što ne kažete! To je sigurno skladište krijumčara?— Upravo tako!— Onda ste pronašli nešto čemu zaista nema para!

Kako vam je to uspjelo? Molim, pripovijedajte mi!Podnio sam mu opširan izvještaj, ali nisam spomenuo

potajnu družbu silana i moje odnose prema njima, te moja iskustva,zaključke i namjere. Takvo saopćenje nisam samo smatraonepotrebnim, već štoviše nerazumnim, jer sam samo onda mogaoimati uspjeha i ubuduće ako pomno prešutim da mi organizacija„sjena" nije više potpuno tajna. Ipak me paša od časa do časa svepažljivije slušao. Često me prekidao izrazima čuđenja izapanjenosti. Kad sam mu pripovijedao kako sam otkrio onihjedanaest lešina i hrpe kostiju, tako se živo zamislio u moj položajda je i sam problijedio, a kad sam na kraju ispripovjedio da sam,sav uzbuđen zbog tih klanja ljudskih žrtava, odmah požurio natrag idao zapovijed da se ubojice izbatinaju, Osman-paša viknu:

— Pravo ste uradili, efendijo, to je bilo najpravilnije!I ja bih to isto učinio. Taj je Sefir pravi đavo. On ima na savjesti isandžakija kojega je zaveo, pa vam velim da se neću uopćeobazirati na bilo kakve međunarodne sporazume, niti ću ga kaoperzijskog podanika dati iz ruku. Ubrzo će svršiti s njime. Objesitćemo ga, makar bio brat samoga šah-in-šaha. Takve ljude treba

izbaciti iz ljudskog društva, s njima se mora postupati kao s divljimzvjerima. A sad se požurimo da što prije stignemo onamo!

Osman-paša podbode konja, premda smo time mogliuštedjeti svega nekoliko minuta, jer se Birs Nimrud već uzdizaopred nama.

Htio sam generala najprije odvesti na mjesto gdje sam biosjahao s komornikom, ali nije pristao, već reče:

— Najprije bih htio da vidim Sefira, Gasaje ikrijumčare. Jedva čekam da se porazgovorim s njima.

Na njegovom je licu ležao izraz takve odlučnosti da za životzarobljenika ne bih više dao nijednog pijastera. Učinio mi se kaoutjelovljeni i neumoljivi „fiat justitia!"

Kad nas je bivši kol agasi a sadanji bembaša vidio dadolazimo, smjesta svrsta svoje ljude. Paša se na to ni ne obazre.Odmahne rukom, skoči s konja i priđe Sefiru koji je ležao ispruženna zemlji.

— Pasji sine, jesi li ti napao karavanu piškidmetbašija? — upita.

Sefirovo lice imalo je tako zvjerski izraz da sam se,dobacivši mu samo jedan pogled, odmah okrenuo od njega. Čuosam ga, kako je zaurlao poput pobješnjeloga bika:

— Ti si pasji sin! Proklet bio! Paša zapovjedibembaši:

— Za ovaj odgovor dobit će plaću. Kako vidim,njegove su noge već okušale batine, Dajte mu još trideset udaraca,ali ne kao bastonadu.

Zatim se okrene starom Gasaju:— Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija?— Nisam!

— Još dvadeset udaraca!Sad stane ispitivati jednog Gasaja za drugim. Svi su mu

odgovorili „ne", pa je zato svaki puta odjeknula i njegova zapovijed:— Još dvadeset udaraca!

Zatim upita krijumčare:— Jeste li krijumčarili?— Jesmo! — odgovoriše svi jednoglasno. Voljeli su

otvoreno priznati nego da dobiju batira. Oni uostalom nisu moraliočekivati tako teške kazne kao Gasaji.

— Je li Sefir vaš vođa?— Jeste!— Imate li određene zakone koje morate slušati?— Imamo!— Smijete li mi ih saopćiti?— Ne smijemo!— Kakvom biste kaznom bili kažnjeni da mi ih

reknete?— Smrtnom kaznom!— Onda čujte što ću vam reći! Vaš je vođa uhvaćen,

pa će biti kažnjen smrću. On je dakle za vas neškodljiv. Ako mireknete svoje zakone, ja ću se za vas zauzeti kod suca. Zatajite li ih,onda će svaki od vas dobiti sada pedeset batina, a kasnije najstrožukaznu koja postoji. Hoćete li mi reći zakone?

— Hoćemo! — povikaše svi.— To je vaša sreća. Ja držim riječ. Budete li zaista

iskreni, onda ću i ja imati dobru riječ za vas.Sad se Osman-paša obrati meni rekavši da sad ima

vremena da ga povedem kamo želim. Nije nas smio pratiti nitkoosim Halefa. Kad smo se počeli uspinjati, ja s malim šeikom

naprijed, a paša iza nas, upita me Hadži tako da general nije mogaočuti:

— Jesi li mu sve rekao, sidi?— Sve što mora znati, a inače ništa. Nemoj mu dakle

govoriti o silalima, o našem prstenju i drugim tajnama!— Neću! Radoznao sam hoće li on otkriti ulaz.— Uvjeren sam da ne može pronaći pravo mjesto.

Zato su potrebne druge oči a ne njegove.Ubrzo se pokazalo da sam imao pravo. Kad smo stigli gore

i kad sam rekao Osman-paši da se nalazi posve blizu zatvorenogaulaza, dulje je vremena tražio, ali bez uspjeha. Naposljetku postanenestrpljiv.

— Čovjek koji je složio te opeke, postupio je veomapomno. Ne mogu ništa otkriti, pa mi moraš pokazati to mjesto.

Zbog Halefa je govorio arapski. Da bih uklonio prvu opeku,upotrijebio sam oštricu noža i zavukao je u otvor između opeka.Sve ostale opeke mogao sam zatim izvaditi rukom. Položio sam ihjednu kraj druge tako da ih, kad budemo opet zatvarali vrata, neuzmognemo pobrkati. Osman-paša nas je vrlo napeto promatraosve dok nisam završio i on mogao zaviriti u hodnik.

Ponijeli smo sa sobom svijeće. Budući da one paši nisu biledovoljne, odnijeli smo sve uljanice, koje su se nalazile u udubini nazidu, dolje u sobe, gdje smo ih pripalili. Kako se sad generalzačudio, ušavši u te prostorije i brzim pogledom obuhvatio sve štoje ondje ležalo. Nije se uopće mogao da prestane čuditi, pogotovukad je počeo ogledati pojedine predmete.

— Imao si pravo! — prizna. — Ovdje leži cioimutak. Tko bi to mislio!

— Jedan je čovjek to ipak znao — dobacih.

— A tko?— Moj stari bembaša u Bagdadu, o kojem sam ti

pripovijedao.— Da, to je tačno! Moramo ga oštro kazniti!— Kazniti? A zašto?— Jer nije prijavio da postoji ovo skladište.— Nije to mogao učiniti, jer se pod zakletvom

zavjerio da će šutjeti. Umjesto kazne zaslužio je veliku nagradu,budući da samo njemu zahvaljujemo što smo otkrili to mjesto. Ononajmanje, ali zaista baš najmanje što možemo za njega učiniti jesteda mu vratimo novac što ga je Sefir iznudio iz njega.

— Koliko je to novaca?— Ne znam! To mi nije rekao, a ja sam smatrao

neuljudnim da ga pitam.— Dakle zaista nagrada umjesto kazne?— Da! Ja ću ti, iako bez njegova dopuštenja,

ispripovjediti njegovu nemirnu i nesretnu prošlost, pa ćeš shvatitizašto ga žalim i zašto molim za njega.

— Dobro, zasada dobro! — prekinu me Osman-paša. — Kasnije ćeš mi o njemu opširno pripovijedati. Zasad jedovoljno da se zalažeš za njega. Ti njemu pripisuješ zaslugu što jeotkriveno ovo mjesto, ali zapravo si sam čovjek kojemu to moramozahvaliti Ja ću dakle uzeti u obzir tvoje prijateljstvo i tvoj zagovorkako ti to želiš i zaslužuješ. Da bismo mu mogli nadoknaditi gubitak,trebamo novaca. Nisi li rekao da tu ima i novaca?

— Da, ima ga tamo u škrinji. Molim, dođi sa mnom!Izvadio sam ključ i otvorio škrinju. U tom je času

generalovo čuđenje doseglo vrhunac. Potrajalo je dulje vremenadok se nije toliko sabrao, da je mirno mogao ogledati sadržaj stare

škrinje. Najprije je procijenio novac. Bio je to visok, veoma velikiznos. Onda poče pregledavati nakit i dragulje.

— Zaista se ne mogu dovoljno načuditi! — viknu. —Taj je Sefir morao biti uvjeren da nitko ne može otkriti ovo mjesto.Nisam imao ni pojma da se krijumčarenje vrši u takvom opsegu i dapredstavlja tako unosan posao. Volio bih znati je li taj nitkov ovdjeuložio cio svoj imutak ili ima li još više takvih skladišta?

— Možda bismo od uhvaćenih krijumčara mogli otome nešto doznati. Ne vjerujem da je Sefir bio jedini poduzetnik tevrste. Onaj glasnik kojega je sinoć, ili bolje reći noćas, poslaosandžakiju, vjerojatno također sudjeluje u tome. Možda se na čelupoduzeća nalazi cijela družba uglednih ljudi koja ga financira. U tompogledu imam svoje mišljenje.

— Koje ćeš mi saopćiti — molim te da to učiniš!Kako je dobro da nitko drugi osim vas nije pronašao to mjesto! Tajne bi o njemu spomenuo ni riječi. Gotovo je neodoljivo iskušenje dačovjek ne zadrži to blago.

— Za nas nije! — upadne mu u riječ Halef. — Jadopuštam sebi samo malu primjedbu da bi se Hana, sreća mogživota i najdivnija ruža među svim cvijećem cvjetnoga carstva,radovala narukvici koja leži tamo kraj tvoje desne ruke. Trebao sisamo čuti što je rekao na to sidi!

— Koja narukvica, ova? — upita paša.— Da, ova.— Hana se zove vladarica tvog harema?— Tako je! Ona je naslada mojih očiju, duša mojega

tijela, sunce mojih dana...Halef je još neko vrijeme nastavio tumačiti paši

najpjesničkijim izrazima kako je Hana najdivnija od svih žena i

upravo neusporediva. Osman-paša mu pruži narukvicu.— Evo ti je. Neka bude tvoja, dragi Hadži Halefe.

Odnesi joj tu narukvicu da sjaj njezinih očiju uživa u njoj. Nemoj seprotiviti! Uvjeravam te da ti to smijem dati. Sve što se nalazi ovdjepripada padišahu, a ja sam njegov zastupnik. Ja mogu timeraspolagati kako god hoću. Vi poznate naše prilike. Put u Stambulje dug, a što ja ovdje poklanjam čovjeku koji to i zaslužuje ne možeonda putem nestati u džepu osoba koje nemaju baš nikakvihzasluga.

Osman je imao pravo, a Halef se nije ustezao da primipoklon. Naprotiv vrlo je brzo spremio narukvicu, pa je onda tuprehitru pripravnost izravnao žarkim izrazima zahvalnosti. Paša mepozva da i ja uzmem neku uspomenu, ali nisam to učinio. Prešutiosam mu da sam uzeo dvostruku sliku, jer bih mu inače morao reći isvoje razloge. Tu sliku nisam smatrao padišahovim vlasništvom,nego sam držao da je ona zasad predmet bez vlasnika. Predočavalaje jednog mog znanca kojeg sam se nadao sresti u Perziji, pa mi nijepadalo na um da to potajno prisvajanje slike smatram krađom.

Upozorio sam pašu i na Sefirovo knjigovodstvo. Začudio sepa je stao pomno listati po bilješkama. Kako sam već spomenuo, tesu se bilješke protezale cio niz godina unatrag. Odjednom zastane ioštrije pogleda stranicu koju je upravo bio otvorio te reče:

— Upravo je tako kao da me je ovo opomenulo datvom bembaši nadoknadim njegov gubitak. Eto, tu stoji datum,njegovo ime, a i iznos. To je knjigovodstvo zapravo neizmjernaSefirova drskost. Ovdje je ubilježen iznos od pet tisuća perzijskihtumana. Što da učinim?

— Hoćeš li me saslušati, hasretine?— Hoću, ako ne bude predugo trajalo.

— Bit ću kratak, ali smatram potrebnim da ti upravosada saopćim ono što znam o njemu.

Ukratko mu ponovih ono što nam je Dozorca ispripovjedioone večeri na svom krovu, trudeći se da u paši pobudim zanimanje isaučešće prema tom čovjeku. Uspjelo mi je da to postignem, jerkad sam svršio pripovijedanje, Osman-paša mi se prijaznonasmiješi:

— To je i opet pravi Kara Ben Nemzi. Zaista si medirnuo. Tvoj stari čestiti prijatelj ne samo da će dobiti natrag sve štosu iz njega iznudili, nego ću ga se sjetiti i u drugom pogledu, pa ću onjemu porazgovoriti s bagdadskim pašom. Novac je ovdje. Ja bih tiga odmah dao, ali zlato je teško. Ne možeš ga valjda vući sasobom?

Halef mu brzo odgovori:— Vući za sobom? A zašto ne? Ta mi imamo konje.

Sve da nam daš i cijelu škrinju, mi bismo je ponijeli sa sobom.Samo pokušaj! Ovdje leži posvuda dovoljno platna u koje gamožemo zaviti. Ja ću odmah sve to zamotati.

Ukratko, za svega nekoliko minuta odbrojali smo pet tisućatumana i smotali ih, a general, koji je uživao u Halefovom maru,pozove me neka mu mirno saopćim bude li se pokazalo da je Sefirod bembaše izvukao više novaca nego što je uneseno u knjigu.Zatim nastavi:

— Sve ću ovo isprazniti, a započinjem već danas.Zatim ćemo sve te prostorije pomoću baruta dići u zrak, kako ovenoćne ptice ne bi više mogle da se ovdje ugnijezde. Krijumčarskubandu ću raspršiti, ali ne barutom, to jest ne strogošću, većdobrotom koja je istodobno i mudrost, kako ćeš kasnije čuti. Trebazasuti i onu rupu kroz koju ste se i vi provukli. A sad iziđimo na

danje svjetlo! Moram temeljito obaviti svoj posao. Ti si mi daoputokaz: zub za zub.

Nije me se više ticalo je li paša tim riječima zaista iznio mojemišljenje. Time sam mu sve predao, pa sam se s velikimzadovoljstvom povukao iz vodstva toga pothvata.

VESEO POVRATAK Kad smo opet stigli dolje u logorište, bembaša nam javi da

je zapovjeđeno batinjanje provedeno. Uostalom, nije bilo nipotrebno da nam to javi, jer bi nam već i kratak pogled pokazaošto se zbilo. Zatim su vojnici izvadili lešine onih jedanaestPerzijanaca iz zatrpanoga kanala i donijeli ih u logorište. Pogled nanjih bio je u jasnom svjetlu dana gotovo još grozniji nego dolje utamnom kanalu. Na pašinom strogom nepokretnom licu bila jeupisana nepokolebljiva odluka. Pristupio je Sefiru i ponovo gaupitao:

— Jesi li ti napao karavanu piškidmet bašija?— Nisam! — zareži Sefir poput razbješnjele zvijeri.— Dobro! Budući da ne priznaješ, bit ćeš još danas

obješen.— Ja sam Perzijanac! Nemoj to zaboraviti!— Ti si ubojica, pa ćeš dakle biti obješen. Zatim to

isto pitanje ponovo upravi Gasajima.Udarci ih nisu omekšali pa su i opet zanijekali.— Onda ćete i vi biti obješeni - odredi paša. Sazvat

ću makemi da odluči o vama.— Da se nisi to usudio! — odgovori stari Beduin. —

Mi smo slobodni Beduini pa moraš s nama postupati prema našimzakonima.

— To mi je pravo. Neka bude kako hoćete! Kakoglasi vaš zakon o umorstvu?

— Krv za krv, život za život! Mi međutim nismoubojice.

— Ja posve tačno znam što ste vi, priznali vi to ili nepriznali! Glava za glavu! Bit ćete dakle ustrijeljeni, a nećete bitiobješeni.

— Tome se mi smijemo! Naše bi nas pleme osvetilo,a ti ga se bojiš!

— Ništarija se nikada ne bojim! Ako se hoćetesmijati, onda se smijte brzo! Uskoro će za to biti prekasno.Bembašo, nalazi li se među tvojim ljudima koji mubalir?

— Nalazi.— Onda se cijela stvar može obaviti brzo, pa ne

moram slati u grad. Neka čovjek dođe! Tim krvavim gasajskimpsima dajem četvrt sata vremena da se pripreme na smrtstrijeljanjem, iako takvu ne zaslužuju. Sad neka se smiju ili nekamole, kako god hoće.

Nakon tih riječi njegovo lice poprimi prijazniji izraz.Domahne mi da dođem s njime, pa priđe krijumčarima koji su ležalipostrance i poluglasno im reče:

— Vi ste teško zgriješili i zapravo bih vas moraodugo vremena baciti u tamnicu, ali vi bar niste ubojice, a osim togaste sve otvoreno priznali. Zato ću prema vama biti blag i saopćit ćuvam slijedeće: protiv krijumčarenja moramo postupati tako kako jeto padišah zapovjedio. Zbog toga je potrebno da svakidžumrugdžija isto tako tačno poznaje sve smicalice krijumčara kao ivi sami. Ja dakle namjeravam oprostiti kaznu i primiti međudžumrugdžije svakoga koji pristane da mi saopći sve što zna.Istodobno vas upozorujem da će kazna koja bi vas sada pogodila,svakome koga kao carinika uhvatimo u nepoštenju biti odmahudvostručena. Kazna se dakle ne ukida, već se samo odgađa:poštenim ćemo je ljudima pokloniti, a nepošteni će je dobiti

dvostruko! Tko je s time sporazuman neka kaže da!Rijetko kada sam čuo tako veseli „da" kakav je ovdje

jednoglasno odjeknuo. Paša me uze za ruku, odvede me sa sobompodalje i reče:

— Hoćete li se sad nasmijati načinu kojim samkaznio krijumčare?

— Neću! Uvjeren sam da se taj način doduše protivizakonskim propisima, ali da ste ipak postupili veoma mudro.

— To je dovoljno! Što se tiče kršenja zakona,savjest me neće baš mnogo peći. I sami ste rekli da se ne nalazimou Stambulu. Drugi kraj, drugi ljudi, drugi postupak. Zato će Gasajibiti strijeljani i bez prethodne sudske rasprave, čim istekne zadnjirok. Hoćete li biti svjedok smaknuća?

— Molio bih vas da me od toga oslobodite. Mi smodošli ovamo da posjetimo neka mjesta koja smo prije upoznali, adosad nismo imali vremena za to. Ja bih večeras htio biti u Hileu, paje tako za nas vrijeme da pojašemo onamo.

Halef bi volio prisustvovati kažnjavanju ubojica, ali me ipakposluša. Odjahali smo do ceste koja vodi u Kerbelu i nastavilipolako jahati da se prepustimo sjećanju na onaj davni kobni dan.Na istom mjestu gdje smo se svojedobno okrenuli okrenusmo se isada, pa pojahasmo istim putem kojim smo jahali onoga dana kadme je zgrabila kuga. Tako smo stigli do mjesta gdje smo pronašlilešine svojih prijatelja. Ondje ostadosmo dulje vremena.

Zatim ponovo pojahasmo prema tornju, ali nismo ulazilineposredno onamo, već smo ga u krugu obišli sve do njegove južnestrane, pa smo upravo u vrijeme najveće danje vrućine stigli doonog potočića na čijoj smo obali bolovali kad je kuga nakon menezgrabila i Halefa. Budući da je ovdje bilo bar nešto zelenila,

sjahasmo da bi nam se konji malo napasli, pa stadosmo razgovaratio žalosnim danima što smo ih ovdje proživjeli.

Zatim odjahasmo do mjesta među ruševinama gdje smonašim mrtvima priredili posljednje počivalište. I ovdje se nekovrijeme zadržasmo. Moj je mali živahni Halef za jahanja i na svimtim značajnim mjestima iznosio svoje osjećaje vrlo žarkim bojama ibujnim rečenicama. Vjerojatno ne moram posebno spominjati da jeu pogledu našeg novog putovanja gajio najsmionije nade.

Kad smo se vratili u naše današnje logorište, doznasmo dase paša s oficirima nalazi u unutrašnjosti Birs Nimruda da bi sastaviopopis plijena koji je trebalo prenijeti. Poslao je u grad po tovarnedeve i po vojnike da zamijene momčad Amuda Mahulija. Ti suvojnici imali pokopati Perzijance i njihove ubojice, koji su zavrijeme naše odsutnosti ustrijeljeni.

Sefir je ležao miran i zgrčen na svome mjestu, ali se, nisamna njega obazirao. Piškidmet baši me upita kako stoji stvar snjegovim vlasništvom što ga traži natrag. Uputio sam ga na generala.Krijumčarima su bile skinute spone, pa su marljivo bili zabavljeniiznošenjem robe iz podzemnih skladišta.

Bembaša mi saopći da će zamjena uskoro stići i da će se onvratiti u Hile. Obećao sam mu da ću mu se pridružiti i da ću do sutraujutro biti njegov gost. Svežanj s pet tisuća tumana u zlatu ostavilismo gore u prostoriji broj tri, jer je ondje bio siguran, pa sadasiđosmo onamo da ga donesemo. U skladištu je bilo veoma živo.Kad je paša doznao da kanim uskoro u grad, pozove me daodsjednemo u vladinoj palači, ali sam to otklonio, jer sam većbembaši obećao da ću doći k njemu.

Da se ne bih našao u neprilici, paša mi izjavi da ga to nimalone vrijeđa. Rekao mi je da je i onako pretrpan poslom pa mi se ne

bi mogao uvečer posvetiti. Sad sam izvršio i ono što sam dosad biozaboravio. Priznao sam mu da sam vojnicima, da ih natjeram dabudu što pažljiviji i da nam nitko ne umakne, obećao svakomstotinu, a podoficirima dvije stotine pijastera. Osman-paša mepohvali, pa mi je odmah od pronađenog srebrnog novca odbrojaotaj iznos. Budući da me je njegova pripravnost ohrabrila, rekao sammu koliko vremena siromašni bembaša nije dobio plaću. Odgovorimi primjedbom koja je doduše glasila kao šala, ali je ipak bilamišljena ozbiljno.

— Ćini se da biste vi blagoslov Babilonskog tornjaželjeli izliti na cio svijet. Prestanite, jer bi inače vrelo što ste ga ovdjeotkrili moglo usahnuti. Dajte mu ovo kao priznanje, a ne kaozaostalu plaću. Pobrinut ću se da mu plaća bude isplaćena.

Dao mi je punu šaku zlatnika iz škrinje. Srdačno sam muzahvalio i za danas se oprostio od njega. Halef je teški omot snovcem za našeg starog bagdadskog gostoprimca veoma ponosnoiznio iz Birs Nimruda. Kako se samo Amud Mahuli obradovaozlatnim tumanima koje sam mu donio! Kad sam počeo isplaćivatiobećane nagrade, silno se obradovaše i njegovi ljudi. Malo kasnijestiže zamjena, a naše konjaništvo odjaše iz starog Babilona koji je iovaj puta imao prema nama imalo loše namjere. Komornik je ostaoovdje da zatraži od paše ono što su mu razbojnici oteli.

Po cijelom gradu pročulo se naše noćno jahanje u BirsNimrud, njegova svrha, a i njegov uspjeh. Kad smo stigli u grad,dočekalo nas je veliko mnoštvo ljudi, ali nas nije nipošto dočekalo snekom srdačnom dobrodošlicom. Građani nisu bili baš oduševljeništo je neki prokleti stranac koji je najprije bio optužen predmakemijem, a zatim pobjegao, sad najedanput postigao tolikeuspjehe, pogotovu što su mnogi među njima bili potajni saveznici

krijumčara.Bembaša je stanovao u nekoj staroj kućici u čije dvorište

smo smjestili konje. Gostinska soba u koju nas je smjestio biia jezapravo samo izbica, ali mi smo se ipak kod njega osjećali veomaugodno, jer nismo stanovali u tom kutiću, već u njegovom srcu.Zbog neprijateljskog držanja stanovništva bembaša je bio tolikooprezan da je te večeri cijele noći postavio pred kuću stražara.Upoznali smo ne samo njegovu kuću već i cio njegov „harem",žene, djecu i unuke, jednostavne, ali dobre ljude koji su zaistazaslužili da im se položaj popravi.

U prijateljskom razgovoru proveli smo vrlo ugodno večekoje mi je ostalo u trajnoj uspomeni. Kad smo ujutro ustali soskudna ležaja, naš je domaćin već bio kod paše i doznao od njegada ima odjahati u Bagdad da tamošnjem paši odnese pismeniizvještaj o jučerašnjim događajima. Taj pismeni izvještaj imao jenadopuniti svojim usmenim. Pri tome je general vjerojatno želio dame ugodno iznenadi, jer me je vanredno radovalo što me mojbembaša prati.

Prije nego što smo krenuli, otišao sam u vladinu palaču dase oprostim od Osman-paše i da mu se zahvalim. Rekao mi je kakose nada da će me moći pozdraviti kod kuće u Stambolu kad sebudem vraćao iz Perzije, i saopćio mi je sve što je još jučer doznaood uvjetno pomilovanih krijumčara. Za njega je bilo mnogo, ali zamene baš ništa što bi mi moglo objasniti odnos krijumčara premasilanima, ili mi inače bilo kako poslužiti.

Preskočit ću naše jahanje u Bagdad, jer nam nije donijeloništa što bi bilo vrijedno spomena. Kad smo se međutim oprostiliod Amuda Mahulija, koji je morao najprije otići paši, i kad smo sezaustavili pred našim gostoljubivim vratima i čuli kako s druge strane

vrata stružu papuče staroga Dozorce, Halef reče:— Sad će početi iznenađenja! Pusti mene da

govorim, sidi! Lijepo te molim!Na vratima se ukaza šiljati nos i staro, blijedo, ali drago

bembašino lice.— To smo mi, mi! — javi se Halef.S uskih beskrvnih starčevih usana začu se neki poljski izraz

radosti koji nisam razumio; a zatim se otvoriše vrata. Halef odjašesmjesta do kućnih vrata, sjaha ondje, odriješi omot s novcem sasedla i vikne:

— Dođite u sobu! Prije toga nećemo reći ni riječi.Otišao je u bembašinu sobu za dnevni boravak.

On pođe za njim ne rekavši ni riječi. Tek što smo ušli, kadiza nas nešto zasopće, kao što sopće čovjek koji je puna dva satatrčao. To je soptanje bilo razumljivo, jer je iza nas ušao debeliKepek. Sad Halef upita bembašu:

— Možeš li se još sjetiti svega što smo govorili?— Mogu! — odgovori stari.— Rekao sam ti da nikad neću bez biča ući u Birs

Nimrud. Osim toga sam ti rekao da želim da bi nas Sefir zatvorio uBirs Nimrud, pa da ćeš ubrzo vidjeti kako ćemo se mi začasosloboditi i uhvatiti toga lupeža. Možeš li se toga sjetiti?

— Mogu!— Koliko je novaca Sefir iznudio od tebe?— Ravno dvije stotine tisuća pijastera — izjavi

Poljak koji se još nije mogao snaći, gledajući Halefovo lice, sjajnood radosti.

— Je li to pet tisuća perzijskih tumana?— Jeste, vjerojatno!

— Onda znaj da smo mi bili Sefirovi zarobljenici! —Ja sam sa sobom ponio u toranj svoj bič! — Oslobodili smo se! —Uhvatili smo Sefira, svezali ga i izlemali ga! — A ovdje je tvojihdvije stotine tisuća pijastera! — Sefir ih je morao vratiti, pa će bitiobješen! — Eto, to sam ti imao reći. Vratili smo se, pa ti vraćamotvoju zakletvu da ćeš šutjeti i da nikad nećeš napuštati Bagdad. Tazakletva više ne vrijedi, jer se banda raspršila i ne može ti višenaškoditi.

Najednom iza mene nešto teško bubne o pod. Okrenuosam se i ugledao debeloga slugu kako leži na podu, mašući rukama inogama kao kornjača koju čovjek okrene na leđa. Pao je,prestrašivši se od same radosti. Podigao sam ga, ali sam pri tommorao napeti svu snagu. Tek što se opet našao na nogama, zateturaprema Halefu, istrgne mu omot iz ruke i izjuri kroz vrata ne rekavšini riječi. Taj tusti lukavac htio je najprije osigurati nervus rerum ismjestiti ga nekamo na sigurno mjesto. Nitko ga nije u tomespriječio. Njegov gospodar stajao je pred nama ukočen kao kip.Širom razrogačivši oči, gledao je u nas.

— Vi ste dakle — bili u — ? — najzad upita, ali nijemogao završiti rečenicu.

— Jesmo — potvrdih mu rado. — Sve je upravotako kako je rekao Halef. Ti imaš opet svoj novac, a Sefir jezauvijek onemogućen.

Dozorca još nije smogao riječi. Nekoliko je puta otvoriousta da nešto zapita, ali ga grlo nije slušalo. Uto se otvoriše vrata, iKepek pruži glavu u sobu pa javi:

— Novac je bio težak. Dobro sam ga sakrio.— Kamo? — upita njegov gospodar.— U kuhinju. Zatrpao sam ga ispod bahara gdje ga

nikakav lopov neće tražiti i naći. Daj mi pedeset pijastera, efendijo!— Pedeset pijastera! To je veliki iznos! Nemam

danas toliko! Čemu ih trebaš?— Moram kupiti kave i mnoge druge stvari.— Alah! Alah! Zar opet? Ta tek si jučer otišao da

kupuješ! Izišao si iza ručka, a vratio si se tek uvečer kad se većsmračilo.

— O efendijo, o bembašo, zar me opet hoćešpozlijediti svojim neopravdanim predbacivanjima? U cijelom gradune postoji ni jedan jedini seiz koji tako brzo juri kao što ja letim.Zato gubim dah, noge mi dršću od unutrašnje uzbuđenosti, aizmoreno srce zahtijeva da sjednem, da se odmorim i smirim.

— I da brbljaš, što je glavno!— Nemoj ponovo rastuživati ovo umorno srce. Ja

tako nijemo sjedim u kavani kao što preminuli leži u grobu. Jučersam nakupovao stvari za tebe i za sebe. Ti znaš da su za nas dobre iobične vrste, ali kad čovjek ima drage goste, onda mora kupitibolje stvari. Bar u njihovoj prisutnosti ne bih ti to morao tumačiti.Proslavit ćemo njihov sretni povratak pa zato moram izdati pedesetpijastera, manje ne!

— Na žalost nemam danas toliko novaca.— O nesrećo moga života, o obilje mojih briga! Što

će reći kavedžija ako dođem k njemu praznih ruku! Izgubljena jemoja čast, izgubit ću povjerenje svih svojih susjeda.

— A zašto?— Jer mu dugujem dvadeset pijastera što sam ih

pozajmio od njega. Trebao sam naime novi lonac, glineni lonac, amoj imutak nije bio dovoljan da ga kupim.

— Pa zar glineni lonac stoji dvadeset pijastera?

— Ne stoji! Ja sam za njega dao pedeset para, ali mise lonac putem razbio. Morao sam dakle kupiti još jednoga. Ovogami je neki magarac, kašući kraj mene, izbio iz ruke i razbio. Kupiosam dakle trećega, i otišao u kavanu da zaboravim to uzbuđenje.Sjedajući spustio sam se zabunom na lonac, pa ćeš s obzirom natežinu mojega tijela uvidjeti da se morao pretvoriti u krhotine. Biloje to za mene vanredno bolno, zato sam jedno vrijeme morao sjeditida razmislim o bezobzirnosti ostataka mog nesretnog lonca. Ondami je moj prijatelj kavedžija iskazao uslugu da sam pođe kupitičetvrti lonac.

Taj je bio veći i stajao je sedamdeset para. Prijatelji i znancikoji su se skupili u kavani sažalili su se nad mojom nesrećom pa sumi predložili da u čast nepokolebljive čvrstoće četvrtoga loncaispijemo po jednu kavu i jednu limunadu, a ja sam to zahvalnoprihvatio. Iz jedne kave i jedne limunade postalo je za velike iiskrene sućuti svih tih dobrih ljudi više kava i više limunada, pa ćešdakle ti kao uviđavan čovjek znati da je samo po sebi razumljivo dasam se kod kavedžije zadužio za dvadeset pijastera koje mu moramubrzo vratiti ako ne želim da i ti i ja zauvijek izgubimo čast.

Volio bih se glasno nasmijati toj divnoj pripovijesti o loncu,ali sam potisnuo svoje veselo raspoloženje ugledavši turobni izrazbembašina lica i čuvši kako je uzdahnuo.

— Dvadeset pijastera za tri razbijena i jedan čitavilonac! Što može koristiti loncu, ako netko na moj račun pije kavu ilimunadu u čast njegove neslomljivosti! Onbaši, nisam više s tobomzadovoljan. A sad želiš da ti dam pedeset pijastera koje uopće neposjedujem. Što da radim?

— Pa ti ih imaš!— Gdje ih imam?

— U kuhiji, pod mirodijama. Ondje leži i više,mnogo više. Ondje se nalazi punih dvije stotine tisuća pijastera.Nadam se da to nisi zaboravio.

— U taj novac nećemo dirati.— Onda budi tako dobar pa pogledaj ne bi li negdje

našao još nekoliko pijastera koji su se povukli iz tvoga sjećanja.Mogao bih upravo puknuti od smijeha, promatrajući

dostojanstvenu ozbiljnost s kojom su ta dva čovjeka raspravljala. IHalef se trudio da se ne nasmije. Pogleda me pitajući, a kad sam jana istočnjački način zatresao glavom u znak da pristajem, rečebembaši:

— Ja sam čitavog dana sjedio u sedlu, pa je daklesad za mene pravo dobročinstvo da uzmognem malo hodati. Akodopustiš, odmah ću otići u grad da nakupujem ono što onbaši treba.

U istom trenu upadne debeljko, ne čekajući šta će njegovgospodar reći:

— Da, to ti vrlo rado dopuštam! Ti ćeš plaćati, a jaću te pratiti.

— Ne, ti ćeš ostati ovdje — odvrati Hadži. — Kadbih te poveo sa sobom, mi bismo se možda vratili tek sutra ujutro.Bio bih vezan uz tebe kao mala brza ptičica uz golemog polaganogpuža.

— Treba platiti mome kavedžiji, a ti ga ne poznaš ine znaš gdje stanuje.

— Taj može počekati! — odredi Dozorca. — Tebek njemu ne tjera onih dvadeset pijastera koje mu duguješ.

— A što bi me drugo tjeralo, efendijo? — upitadebeljko s nedužnim izrazom lica.

— Ti mu želiš pripovijedati o onih dvije stotine tisuća

pijastera, pa ćeš mu, da dokažeš koliko si pametan i oprezan,dodati čak i to gdje si ih sakrio. Poznam te ja!

— To je zaista strašna optužba! Ako želiš, ja ću rećimanje, mnogo manje. Je li ti pravo da spomenem samo stotinupedeset tisuća ili čak samo stotinu tisuća? Rado ću biti skroman.

— Uopće ne smiješ govoriti o tom novcu! HadžiHalef Omar poći će sam.

— Je li to zapovijed koju moram poslušati?— Jeste!Debeli onbaši zatetura do zida, opre se o njega objema

rukama, pa se na već opisani način uz mnogo muke spusti na jastuki uzdahnu:

— Onda ću sjesti ovamo i neću više ustati. Ako šeikode po stvari, a da me ne povede sa sobom, neka ih sam speče iskuha bez mene. Moram se pokoriti, jer me na to sile. Eto me,sjedim ovdje pa napeto čekam da čujem što ste doživjeli za vrijemesvoje odsutnosti. Molim te, efendijo, da mi to sad ispripovjediš!

Uto se brzo umiješa Halef:— Ne, ne! Sidi, obećaj mi da ćeš šutjeti i da nećeš

reći ni riječi dok se ne vratim! Ti znaš da samo ja raspolažemsposobnošću govora i zvanjem pripovjedača koji ushićuje slušaoce.Ti bi mi uskratio najljepši od svih zemaljskih užitaka kad bi mioduzeo pravo da budem jedini ili bar prvi koji smije govoriti odogađajima na Birs Nimrudu. Ja te dakle srdačno molim dapočekaš dok se vratim.

— Da — odgovorih mu — ali ako sad moraš trčatipo gradu, a onda se još dugo zadržavati u kuhinji, bembašino ćestrpljenje biti stavljeno na preveliku kušnju.

— Požurit ću se, upravo ću letjeti. Ne pada mi na um

da pečem ili kuham, nego ću kupiti samo takvo jelo koje možemopojesti onako kako ga donesem. Ti ćeš dakle čekati i šutjeti.

— Samo pola sata, ali dulje neću.— To je dovoljno a ja ću se još mnogo prije vratiti!

Ostaj mi dakle zdravo i šuti!Tek što je izrekao posljednju riječ, Halef izjuri iz vrata, a

kad je kasnije opet ušao, bila je prošla tek prva polovina drugečetvrti sata. Uznojio se, toliko se žurio.

— Sve već leži u kuhinji — javi. — Što trebanajprije obaviti, pripovijedati ili jesti?

— Pripovijedati! — dobaci bembaša.— Jesti! — javi se debeljko.— Ili oboje istodobno? — upitah.— Ne oboje istodobno! — zamoli Halef. — Moja

usta nisu vrata kroz koja se u isto vrijeme može ulaziti i izlaziti. Akokroz njih uđe komadić mesa, onda se ne može istodobno nausnama pojaviti sjaj ljepote mojega govora. Molim te da midopustiš da zanosnu snagu moga načina izražavanja ne zasjenepotrebe želuca i rad zubi.

— Onda pripovijedaj sada, a kasnije ćemo jesti.Kepek sigurno neće dotle umrijeti od gladi.

Debeljko mi je odgovorio samo dubokim uzdahom punimodricanja, pri čemu je sklopljene ruke položio na mjesto gdje sekod njega ispod debelog zaštitnog sloja masti odvijao plemenitiproces probave. Halef se ugodno smjesti i poče pripovijedati. Poizrazu njegova lica dalo se razabrati da ćemo čuti majstorsko djeloistočnjačke rječitosti.

Čuli smo ga — i time je rečeno sve.Već sam više puta opisao njegov način izražavanja, pa je

dovoljno da ovaj puta reknem da je potpuno postigao namjeravanusvrhu. Češće bi skočio na noge da svoje riječi poprati živimpokretima, pa je upravo zanio bembašu, a i Kepek je bio tolikooduševljen njegovim riječima da je od samoga uzbuđenja sve dubljeklizio sa zida o koji se naslonio, te je, kad je Halef završio jednomefektnom rečenicom, već ležao s glavom na podu.

— To je zaista bio opasan i divan doživljaj! — viknuDozorca. — Nitko ne bi mogao ni naslutiti da ćete nešto takvodoživjeti.

— Ja sam nestao, mene više uopće nema! — potužiose debeljko. Ova me je napeta pažnja upravo ubila, pa me ododuševljenja bole i ruke i noge. U pomoć! U pomoć! Hadži Halefe,podigni me!

Halef se od svega srca potrudio da posluša taj poziv. Kadje napokon podigao na noge Dozorcina slugu koji se od naporazacrvenio poput raka, Kepek pljesnu tustim rukama i prizna,iskrećući oči od udivljenja:

— Vi ste pravi junaci! Vama nije ništa preteško nipreviše! Dakle taj lav koji riče, Sefir, zaista je uhvaćen?

— Jeste! ponosno izjavi Halef. Sve je upravo onakokako sam ti ispripovijedio. Taj lav koji riče, kako si ga ti nazvao,sad je zgaženi crv koji vam više ne može nauditi.

— Možda ipak može? — odvrati bembaša. — To jetako opasan čovjek da se ne moraš bojati jedino njegove lešine. Tošto ste se unatoč mojoj opomeni upustili u sukob s njime bilo jesmiono, čak i ludo smiono. Efendijo, divim se tvojoj hrabrosti,tvojoj promišljenosti i tvojoj hladnokrvnosti, pa sam ti dužan vječnuzahvalnost zato što si na takav način mislio na mene. Ipak ću moćibiti posve miran tek kada budem sasvim tačno znao da Sefir više ne

živi.Kad sam mu htio na to odgovoriti, začu se vani na vratima

snažno kucanje.— Netko je došao, bembašo! — reče Kepek

svome gospodaru. — Pođi ti i pogledaj tko je! Ja sam se tolikoizmorio slušajući da moram ostati ovdje.

Ponovo se spusti na jastuk, pridržavajući se o zid, a njegovposlušni gospodar iziđe kroz vrata, vukući za sobom papuče.Potrajalo je dulje vremena dok se vratio. Doveo je sa sobom —Amuda Mahulija kojemu sam opisao gdje se nalazi naš stan.

— Oprosti, efendijo, što te danas opet smetam! —pozdravi. — Htio sam te posjetiti tek sutra, ali mi je paša povjeriodva pisma koja trebam još danas predati. Amud Mahuli izvuče izdžepa dva pisma, pa jedno od njih pruži Dozorci, a drugo meni. Namojem pismu stajao je napis: „Efendiji Kara Ben Nemzi". Nanaslovu pisma upućenog našem gostoprimcu stajalo je: „Mir alai".

— To je ili zabuna ili pismo nije upravljeno meni —reče Dozorca.

— To nije zabuna i pismo zaista pripada tebi —odgovori Amud Mahuli nasmiješivši se. — Morao sam predatidugačak i opširan izvještaj Osman-paše koji se veoma toplo zauzeoza nas, jer kad je ovdašnji paša pročitao pismo, njegova seprijaznost udvostručila. Pružio mi je ruku i potvrdio mojeimenovanje za bembašu. Dao je donijeti kavu i lule, pa sam moraosjesti k njemu i pripovijedati. Onda je napisao ova pisma i poslaome ovamo. Pročitao sam naslov i dopustio sebi da ga upozorimkako je napisao mir alai, umjesto bembaša. On mi na to reče daOsman paša tako želi i da će sutra uveče kazati sve ostalo.

Otvorili smo pisma. Sadržavala su veoma uljudan poziv na

akšam taami kod paše za sutra i ništa više, no to je ipak bilodovoljno.

— Pozvan sam na akšam taami kod paše! A zatimtaj viši čin — uzbuđeno viknu stari Poljak — što to ima značiti?

— Da je Osman-paša održao riječ — odvratih. —Ti si rehabilitiran, pa još i više, jer mi se čini da ćeš sutra dobiti iimenovanje za pukovnika. — Dozorca ispusti pismo iz ruku.

— Zar je to zaista moguće? Onda bi trebalo jošsamo da se Sefir smakne, pa da u tom pogledu opet zadobijem svojmir.

— Da se Sefir smakne? — upita Amud Mahuli.— Ta on je mrtav!— Mrtav? — začudih se. — O tome ne znam ništa.— Umro je onako kako si mu ti to nagovijestio.— A kada i gdje?— Kada? — još prekjučer uveče. Gdje? — u

zatvoru. Sam se objesio.— Sam se objesio?— Da, tako je! Osman paša je došao u njegovu

ćeliju da ga presluša, pa ga je opet zaključao. Kad je pola satakasnije došao čuvar da mu donese vode, bio je Sefir već mrtav.

— Kada si to doznao i od koga?— To mi je ispripovjedio već Osman-paša dok si ti

još spavao kod mene a on me pozvao da mi rekne kako imam svama odjahati ovamo.

— Zašto si to dosad prešutio?— Jer mi je Osman paša naložio da ti Sefirovu smrt

saopćim tek ovdje u Bagdadu. Možda možeš sam pogoditi njegoverazloge.

Dakako da sam ih mogao pogoditi! Osman je rekao Sefiruda će još istoga dana biti obješen, pa se njegova riječ obistinila.Nisam se morao vraćati u Hile i pitati staroga suca da doznam kakose to dogodilo. On mi i onako ne bi rekao, a ja sam i sam mogaoodgovoriti na to pitanje.

Ta se vijest vanredno snažno dojmila Dozorce. Osjetio seslobodnim od svega straha i brige, pa je od radosti počeoposkakivati po sobi kao da je mladić. Kepek je također daorazličitim poklicima oduška svojoj radosti, ali pri tome nijepropustio da upita Halefa da li jelo zaista stoji već u kuhinji. To jepodsjetilo domaćina da ima dužnosti kao gostoprimac. Zamolio jeHadžija da donese jelo i pozvao Amuda Mahulija da za vrijemeboravka u Bagdadu ostane kao gost u njegovoj kući. Mjesta je bilodovoljno za sve. „Bivši kol agasi, a sadanji bembaša" rado je primiotaj poziv. Vjerojatno je već i sam potajice želio, da dulje ostane umom društvu.

Pojeli smo jednostavnu hladnu večeru u tako vedromraspoloženju kakvo je ta kuća vjerojatno rijetko doživjela. Halef jebio izvrsno raspoložen, budući da smo šutke primali njegovevatrene izljeve o našim neuporedivim junaštvima. Debeli Kepek kojije neprekidno nijemo rabotao zubima, te je samo očima i ušimapratio Hadžijev svečani govor i njegove geste, također nas je sjajnozabavio.

Poslije večere odosmo svojim konjima koji su takođerdobili „svečanu i pobjedničku večeru", kako se izrazio Halef, a kadse smračilo uspesmo se, jednako kao i one posljednje večeri, prijenego što smo pojahali prema ruševinama, na ravni krov da bismo uzzapaljene čibuke neprekidno jedan drugoga uvjeravali kakva jevelika razlika između onoga i današnjeg dana. Spavati smo pošli

zaista veoma kasno.Poziv k paši nije se odnosio samo na mene, već i na Halefa.

Imao je doći i Amud Mahuli. Kad smo stigli onamo, opazismo dase radi o istik-balu, svečanom primanju na kojem su bili prisutni svipašini visoki oficiri i službenici. Za vrijeme prve četvrti sata sve seodvijalo veoma svečano. Tek kad su pripaljeni čibuci, postalo jeugodnije. Paša me pozva da mu ispripovjedim ponešto iz mojih iHalefovih doživljaja, a ja mu odgovorih da je šeik Hadži HalefOmar mnogo bolji pripovijedač od mene. Moj mališan bio je timesav oduševljen, pa je svoju nečuvenu zadaću da zabavi pašu, iznadkojega se vijalo nekoliko bunčuka, obavio tako sjajno da je našgostoprimac na kraju smiješeći se priznao da još nikad nije zbogneke pripovijesti pošao tako kasno spavati kao upravo danas.

Oprostio se od svakoga pojedinačno. Našem Poljaku kojise pojavio u svojoj staroj uniformi bembaše

— Moram ti saopćiti da ti je padišah — neka gaAlah blagoslovi i zaštiti — dao zbog tvojih zasluga čin mir alaja.Pismenu ispravu o tome dobit ćeš narednih dana. Nemojzahvaljivati meni, već zahvali svojem prijatelju efendiji Kara BenNemziju kojemu, kako se čini, čak i vladar svih pravovjernika moraispuniti svaku želju.

Rekavši to, stisnu i meni ruku, vedro se smiješeći, a zatimsmo smjeli otići, prolazeći mimo dvostruki red službenika koji sunam se duboko klanjali. Kući pojahasmo na bijelim magarcima.

Neočekivana posljedica Poljakovog unapređenja bila je daHalef sad nije više govorio samo o „bivšem kol agasiju i sadanjembembaši", već i o „bivšem bembaši i sadanjem mir alaju", te da seKepek još više napuhavo nego što je sam po sebi bio dobeo.Neizmjerno se ponosio time što je sada sluga mir alaja i osoba

njegova povjerenja.

KRAJ

ŽELEZNI

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net