fonetika i fonologija

FONETIKA I FONOLOGIJA

FONETIKA I FONOLOGIJApredavanja prof. Marije Pozojević Trivanović + pregled gradiva

- osnovna podjela znanstvenih područja na jezik i govor- jezična pojava (langage) = jezik (langue) & govor (parole)- švicarski lingvist Ferdinand de Saussure (bavi se jezikom), umire 1913. („Tečaj opće

lingvistike“)- 18/19. st. – bavilo se filologijom (grč. riječ, govor, znanost)- bave se historijskom lingvistikom i njenim različitim domenama- bave se tekstom, kritikom pisanih dokumenata različitih razdoblja (komentar,

bavljenje jezikom na povijesni način – onim što je zapisano i gramatikom)- traže korijen (etimon) i žele doznati koje su sve promjene nastale do danas- traže izvorni jezik- poč. 19. st. – ističe se komparativnost (usporedba različitih jezika)- vidjelo se da su mnogi jezici slični te da gravitiraju nekom starom jeziku- komparativna lingvistika i gramatika

- Franz Bopp – objavljuje dokumentaciju (otkriven je sanskrt, tj. prajezik indoeuropskih jezika) =

- tada u proučavanju jezika vlada dijakronija- postoje dvije dimenzije (povijest i danas)- glavno načelo proučavanja je etimologija- npr. francuski i engleski jezik imaju etimološki pravopis (odražava straro stanje u

jeziku)- etimološki pristup dominira u 18., 19. i 20.st.

- Ferdinand de Saussure – iako se bavio poviješću jezika, spoznao je da ne smijemo zanemariti sinkroniju

- treba opisati jezični sustav (sustav zato što se sustavno drži kao struktura u kojoj se svaka promjena reflektira na čitav sustav) u prezentnom stanju

- on se bavi jezikom kao aktualnom institucijom- jezik je sustav konvencija koje su prihvaćene od čitavog društva koje koristi taj jezik

(on je cjelina kojom vlada načelo klasifikacije)- jezik je norma za sve druge manifestacije, za sve druge jezične pojave - sadrži fizikalno, fiziološko, individualno i socijalno (langage)- „subjekt koji govori“ + komunikacija, priopcavanje + još jedan subjekt (oba moraju

imati koncept, tj. misaoni sadržaj i auditivni sadržaj)- moraju slušati i fonirati (ostvarivati i čuti govor na adekvatan način)- određeni koncepti, sadržaji se moraju događati na adekvatan način kod oba subjekta

(moraju govoriti jedinstvenim sustavom koji rabi zajedničke auditivne slike)- auditivus slika nastaje na perceptivnom nivou onoga koji stvara jezik = slijedi

definiran jezični znak

- jezična pojava se ne smije odvajati (lingvisti praške škole Jakobson i Troubetzkoy)- govorom se komunicira, on je realnost koja se odvija u komunikaciji (on je materijalna

strana jezične pojave iz koje sve proizlazi i u kojem se sve nalazi)

- 1 -


- jezik propisuje norme, on se ne mijenja, ali zato što se njime služi čovjek u komunikaciji dolazi do određenih promjena (ali potrebno je puno vremena da se te promjene prihvate)

- treba uzeti u obzir čovjeka- svaki slušatelj je i potencijalni govornik, tj. tada je komunikacija moguća npr.

komunikacija se ne može odvijati ako se priča na jednom jeziku i prebaci na drugi- postoje i drugi problemi u komunikaciji (buka u kanalu, loš izgovor, drugi jezik,

slušna oštećenja i drugo)

- Ferdinand de Saussure – jezik i govor možemo podijeliti na označujuće i označeno- langue (jezik) – ono što je označujuće je jezična norma (gramatika, tj. fonologija)- označeno (univerzalna značenja, koncepti, ideje)- parole (govor) – označujuće (materijalna strana, tj. govorne forme, ostvarivanje

govora, zračna struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te zračne struje)- označeno (konkretni sadržaji komunikacije koja se odvija, ostvarena u aktualnom

trenutku)

- fonetika i fonologija- jezična norma kojom vlada princip klasifikacije – fonologija- slušanje i govor čovjeka – fonetika- govor i jezik su socijalno uvjetovani (ovisi o mogućnostima komunikacije s okolinom,

ali i ako se živi u okolini koja ne govori)- pojedinac je proizvod sredine (materinski jezik)- govor preuzimamo, imitiramo od socijalne sredine- jezični sustav ovisi o socijalnoj okolini- npr. i oni koji nauče dijalekt, a ne standard (to su dva materinja jezika)- dijalekti imaju potpuno različit fonetski sustav- globalni kontekst daje potpuni smisao- ritam, intonacija, geste, mimika....- fonologija je skup pravila po kojima je regulirana fonička strana govornog akta- jezik/fonologija su normativnog karaktera- govorimo na osnovi zakona gramatike i dr.- dijete ne poznaje norme, ali imitira sredinu koja ga dobro usmjerava (govornici

intuitivno poznaju normu)- treba dobro izgovarati da jezik ne bude manje razumljiv (da se neke riječi ne

izjednače)- usvajanje govora teče po određenim zakonitostima jer sredina komunicira- usvajanje pravilnog izgovora materinjeg jezika ovisi o sredini- jezik/norma nalazi svoje forme u govoru (on je pravi sustav komunikacije i daje

osnovu onome što sustav označuje kao razlikovne elemente)- razlikovna obilježja – načini koji omogućuju da se komunikacija ostvaruje

(razlikovanje elemenata, razl. znakova)- fon. i fon. proučavaju označenje (fonol. pripada jeziku, a fon. govoru)- F. de S. – jezični (lingvistički) znak- riječ koja ima svoje normativne komponente - on je arbitrarus, nemotiviran u odnosu na misao, slobodan- veza forme i sadržaja je povijesno zakonito određena- u različitim jezicima se različiti koncepti različito zovu (slobodan j. znak)- postoje i motivirani, prirodno uvjetovani izrazi (onomatopeje, uzvici i sl.)

- 2 -


- i takvi uzvici se razlikuju u različitim jezicima (to ovisi o čitavom fonološko-fonetskom sustavu govornika)

- l.z. je više nametnut (pojedincima koji usvajaju pojedini govor, oni ga imitiraju)- kod se može promijeniti, ali moraju ga svi prihvatiti- tradicija (povijesni razvoj jezika)- mi naslijeđujemo jezični sustav (usvajamo ga kad usvojimo svoj materinji jezik)- romanski jezici potječu iz klasičnog latinskog jezika- status jezika (oni koji su pisali knjige, povijesne i zakonodavne akte i dr.) se odražava

normom, a jezik se mijenja -- vulgarni (pučki) latinski – onako kako puk govori, slijedi promjene koje govornik

proizvodi (one su polagane) – trajao je stoljećima - te promjene su dovele do toga da su se na različitim teritorijima Rimskog carstva

razvile i druge promjene pod utjecajem substratuma- promjene (različite slie i dr.), tradicija – stalni međusobni utjecaji koji dovode do

stvaranja jezičnog sustava u danoj situaciji- kolektivna svijest- vrijeme unutar kojeg se promjene događaju, dolazi do promjena lingvističkog znaka- „subjekt koji govori“ – i kontinuitet i promjene- mi se u govoru uvijek služimo varijantama koje funkcioniraju u odnosu na normu- promjene se uvijek događaju (bilo u označujućem ili označenomu)- lat. necare (ubiti) > franc. noyer (utopiti)- značenje je postalu suženije- vulg. lat. tutari (zagušiti), tuer (ubiti) > cruoir (pokriti) > e'touffer (ubiti)- mogućnost popunjavanja semantičkog polja

- 3 -


Fonološke metode

- pripadaju gramatičkim metodama- fonologiju zanimaju foničke razlike koje prate razlike u značenju- fonologija ostvaruje razlike važne za izražavanje značenja- kombinacije fonoloških jedinica- fonologa zanima samo onaj dio znaka koji funkcionira u jeziku kao razlikovno

obilježje

- glas/fonem- glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenje koje se ostvaruje govorom kao

najmanja fonet. jedinica- fonem je određena funkcija u jeziku (razlikovna)- svaki fonem ovisi o sustav kojem pripada (o ostalim fonemima u tom sustavu)- npr. /a/ u franc. i hrv. – to nama nije potrebno no u franc. mora imati sadržaj koji

određuje je li nazalan ili nije - mi nemamo potrebu za tim jer nemamo nazalnih vokala- g. i f. se ostvaruju zajedno u govoru, on omogućuje tu diferencijaciju svojim

bogatstvom forme

- govornik je u dvostrukoj situaciji:a) poštuje normu, pravilab) zbog govornih organa dolazi do određenih promjena (to se vidi tijekom vremena)

- za sve romanske jezike dobro je to što se mogu proučavati unatrag (preko latinskog)- kroz vrijeme se promjene ustaljuju- lingvistički znak je istovremeno i konstantan i promjenjiv- fonološke metode – zanimaju ih one razlike važne za ostvarivanje značenja- razlikovni elementi (fonemi) unutar jezika proizlaze iz samog sustava jezika

(povijesno) i mogu se kombinirati- fonemi čine riječi, rečenice itd. (fonologija)- glas je govorno ostvarenje, bogatije i šire od fonema- fonem – dio glasa koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje (udružuju

se u riječi)- razlikuje određene segmente jezika s određenim značenjem, ali sam po sebi nema

značenje- fonologa zanima onaj dio glasa koji djeluje kao distinktivno obilježje- odnosi među dijelovima izraza u odnosu na značenje – to zanima fonologiju (ono što

služi za identificiranje određenog značenja, lingvistička funkcija)- materinji jezik usvajamo intuitivno (i normu)- dijete iz govorne situacije shvaća i smisao- dijete progovara kako bi izrazilo neku svoju želju ili potrebu- dječji govor je u početku rudamentalan (jedna riječ ima značenje rečenice)- dijete sustavno kroz naobrazbu osvješćuje ono čime već u potpunosti vlada (riječi i

njihovo značenje, gramatika)- fonološka/jezična norma prethodi u glavama govornika prije „lingvističkog“ bavljenja

jezikom (na intuitivni, a kod onih koji se bave jezikom i osviješten način)- kao govornici se koristimo istovjetnom normom i tako komuniciramo

- 4 -


- govor je specifična upotreba jezika u aktualnom stanju, to je konkretno ostvarenje jezika

- jezik je društveno uvjetovan, svijet odnosa, funkcija i vrijednosti (na tome se temelji)- fonetičar proučava empirijske (iskustvene) fenomene (govor)- eksperiment je jedan od načina proučavanja (npr. palatografija, kimografija (mjeri se

tlak zraka u tijeku izgovora) je mogla nešto reći o načinu izgovora)- tako i akustičke tehnike analiza zvuka (npr. spektrografija, analizira se akustički

spektar izgovornog segmenta)- ljudsko uho ne prima na isti način te segmente (percepcija govora se proučava)- slušanje i govor – omogućuje nove spoznaje nad situacijom jezik/govor- distinktivni elementi postoje u svakoj govornoj izvedbi, ali to je samo jedan dio glasa

(fonem koji mora biti u konstantnom odnosu s drugim distinktivnim elementima u tom jeziku)

- fonologija izučava apstraktne vrijednosti (odnosi, opozicije koje moraju postojati u govoru materinjeg jezika)

- Trubetzkoy – smatra se ocem fonologije, jedan od suosnivača Praške škole- fonološki opis mora poći od foničkih opozicija koje se ostvaruju u govoru (stvarne

opozicije)

- govor ima 3 plana – 1) ekspresivni (prezentacija) – karakterizira samog govornika2) apelativni (ona govorna sredstva kojima je cilj proizvesti

određenu impresiju)3) reprezentativni (predstavlja stanje stvari o kojima je riječ) –

fundamentalan plan za fonologiju (značenje (intelektualno značenje))

- 1) i 2) proučavaju ono što je konvencionalno utvrđeno nekim jezikom (npr. nešto karakterizira određenu dob)

- ljudski tip (socijalna klasa), spol itd. se može čitati iz ekspresivnog plana (isto tako i stupanj kulture i lokalno porijeklo)

- fonetska stilistika se može baviti dijelovima tog izraza- ekspresivna fonologija se bavi govorom na isti način kako se etnologija bavi

kostimima (predstavnici grupe se proučavaju, a ne pojedinci)- 2) oni postupci koje posebno proučava stilistika- izučava govor u njegovoj cjelovitosti i vrijednost govornog izraza- emocionalno neutralan govor se razlikuje od em. obojenog govora- te ekspresivne funkcije su idealne (uzvici, krikovi, fiziološki uvjetovana boja glasa,

intonacija itd.)- 3) možemo podijeliti na –

a) kulminativnu funkciju (akcent riječi)b) delimitativnu funkciju (određuje granice pojedinih struktura)c) distinktivnu funkciju (omogućuje da se pojedine jedinice govora

međusobno razlikuju, npr. tad/sad – razlika je u prvom elementu strukture)- jedino se preko takvih foničkih obilježja (distinktivnih) vrši razlikovanje- d. f. – uključuje pojam opozicije (suprotnosti) – to se mora temeljiti na stvarnim

foničkim opozicijama- fonologiju zanimaju samo one razlike koje nose razliku u značenju (čije/čuje nose dva

značenja; razlika na fonološkom planu)

- 5 -


- ta razlika proizlazi iz ostalih distinktivnih elemenata određenog jezika, sustava (npr. u različitim jezicima neke razlike mogu i ne moraju biti iste i nositi razlikovno značenje, npr. španjolski i hrvatski „pero“ (ali, pas))

- npr. nazalni vokali u francuskom imaju lingvističku funkciju (fonološku, distinktivnu)

- 6 -


Vrste fonoloških opozicija

- prate se one koje su važne za značenje- količina fonetskih razlika nije najvažnija stvar (čije/čuje – pertinentna razlika)- različito izgovaranje glasa /r/ u našem jeziku nije pertinentna, nema fonematsku

vrijednost- glasovi na fonološkom planu mogu biti permutabilni ili impermutabilni (uvijek se

misli na istu okolinu) – - u istoj jezičnoj situaciji zamjenjivi nekim drugim glasom (/i/ i /u/ u čije/čuje); - nezamjenjiv, u istoj foničkoj okolini, ne mogu stajati te dvije varijante glasa (-ich,

-ach, nisu zamjenjivi, dich/dach), ne mogu se jedan drugim zamijeniti, oni ne mogu činiti pravu fonološku opoziciju

- permutabilnost je kriterij za prave fon. opozicije – na toj osnovi se ostvaruje opozicija- distinktivnost/nedistinktivnost – utječe na značenje/ne utječe- u japanskom su /r/ i /l/ međusobno permutabilni, ali nisu distinktivni (oni ih ne mogu

naučiti u hrvatskom jer nisu svjesni razlike) – u japanskom su /l/ i /r/ pozicijska varijanta (to nisu dva fonema)

- ta opozicija je u njemačkom distinktivna i to potvrđuje korpus riječi- u njem. postoji visina vokala koja nije pertinentna, nije distinktivna- u japanskom je visina vokala distinktivna, pertinentna (ostvaruje se razlikovnost)- fon. opozicija je svaka opozicija u kojoj se mogu razlikovati intelektualni sadržaji (ne

afektivni) u jeziku- fonol. distinktivna jedinica je svaki član takve opozicije (oni mogu biti različitih

duljina i kvaliteta) pr. pas, pas (dugosilazni, kratkosilazni naglasak); prije, brije (zvučnost)

- one fonološke cjeline koje se u datom jeziku ne mogu rastavljati na manje jedinice – fonem

- najmanja fonološka jedinica u sukcesiji (nizu) jednog jezika- označujuće se u svakoj riječi koja postoji u nekom jeziku može predstaviti slijedom

fonema- svaka varijanta koju izgovorima stoji u nekom odnosu s fonemom i ne smijemo toliko

varirati da prijeđemo granicu jer bismo tada bili izvan standardnog sustava- fonem ≠ bezbroj varijanti

- varijanta istog fonema (fakultativna varijanta)

ako se dva glasa jezika nađu u istoj foničkoj okolini, a da se mogu međusobno zamijeniti bez promjene značenja- one mogu biti generalne ili opće i individualne- služe za izražavanje emocionalnih sadržaja (generalne)- to nije karakteristično samo za jednu osobu, već je svojstveno svim ljudima,

npr. duljenje konsonanta- postoje i devijantne pojave – varijante (to su individualne razlike), npr.

uvularni umjesto našeg apikalnog /r/- takvo /r/ je u njemačkom i francuskom norma (iako cijeli jug Francuske

(lokalna varijanta) ne govori tako, a to je i pitanje stila (nonšal. govor ili nametnut stil))

- razlikuju se i familijarni i standardni govor (to je varijanta)

- 7 -


- fonostilistika se bavi svim tim (to je lingvistika govora koja čitav izraz uzima u obzir za postizanje efektivnosti)

- za fonologiju je sve ono što spada u varijante negativno jer se ona time ne bavi- za znanost o govoru varijante nisu negativne

ako se dva glasa pojavljuju u istoj foničkoj okolini, a ne mogu se zamijeniti bez promjene značenja govorimo o dva različita fonema- ta razlika u materijalnom smislu (govorno nije velika (prije : bije)- hladno : -ladno; odmah : odma-; hvala : fala (ova promjena je već zahvatila naš

fonetski sustav); hrana : -rana

ako se dva akustički i artikulacijski (fonetski) srodna glasa u nekom jeziku nikada ne nalaze u istoj foničkoj okolini govorimo o kombinatornim varijantama istog glasa- u korejskom jeziku se /s/ i /r/ nikada ne pojavljuju na kraju riječi, a /l/ se uvijek

nalazi na kraju riječi- postoje jezici u kojima se serija glasova pojavi samo u određenoj poziciji, a

druga serija se nikada ne pojavljuje na nekoj poziciji - u datom jeziku postoji jedan glas koji se javlja u određenoj poziciji i drugi glas

kjoi se nikada ne pojavljuje u određenoj poziciji, npr. velarni /ŋ/ u japanskom nikada nije na početku, a /g/ nije nikada na kraju, oni su kombinatorne varijante

- ako su dva glasa akustički i artikulacijski srodni, a ne pojavljuju se nikada u istoj foničkoj okolini, ne mogu biti smatrani varijantama istog gonema ako se u tom sustavu mogu naći jedan kraj drugoga

- u engleskom se /r/ može naći samo ispred vokala, a /ə/ se nikad ne može naći ispred vokala

- ta dva glasa su fonički slična – profession [prəfeʃən] & perfection [pəfekʃn] - kombinatorne varijante su konstantne fonetske varijane koje su pomoćna

fonološka sredstva pa označavaju granicu riječi ili fonema ili nagovješćuju mogućnost nekog drugog fonema (imaju često delimitativnu, razgraničavajuću funkciju)

- fonološki i ekspresivni plan miješaju se kod učenja stranih jezika u odrasloj dobi- ne smije se početi s gramatikom nego se prvo treba usvojiti govorni jezik- kontekst je jako bitan u govorenom jeziku

- 8 -


Govorna realizacija

- kod govorne realizacije jedne riječi nije lako prepoznati granice pojedinih glasova (mi izgovaramo strukture i nemoguće je naći granicu) npr. kod sonografa

- tu nam pomaže intuitivno poznavanje situacije (jedinicu izdvajamo više u obliku fonema, a ne glasa)

- nikad ne izgovaramo identično, ali takve varijante uvijek imaju neku zajedničku osnovu

- fonem – skup karakteristika koje omogućuje prepoznavanje određenog glasa- konstantno, prepoznatljivo (time je uvjetovano razumijevanje)

- monofonematska vrijednost – jedan izrečen glas ima vrijednost jednog fonema ≠ polifonematska vrijednost

- Trubetzkoy i dr. – to su pravila za potencijalnu monofonematsku strukturu –1. potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi

nikad ne razdvajaju u dva sloga (distribucijsko pravilo)2. m. struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim

aktom (radi se o monofonematskoj vrijednosti, jedan fonem)3. ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom jeziku

(auditivna procjena)

- pr. t+s=c; hrv. li – ce = sun – ce = ci – pele monogonematska sturktura- finski it – se ('isti') polifonematska struktura- eng. ei, ou (diftonzi koji se realiziraju jedinstvenim artikulacijskim pokretom)- to su diftonzi jednosmjernog pokreta (od jednog određenog otvora se ide prema

smanjenju otvora – to je istosmjerni pokret pa su to diftonzi pokreta koji imaju monofonematsku vrijednost)

- u njemačkom postoje dugi vokali (u drugačijem razvojnom tijeku oni su u engleskom dali diftonge)

- tako Englezi kod učenja hrvatskog naglašene duge vokale diftongiziraju- ako se radi o skupu /aia/ [aja] , /eiu/ [eju] govorimo o polifonematskoj vrijednosti jer

artikulacijski pokret mijenja smjer- npr. afrikate (to je jedinstveni artikulacijski pokret) – imaju monofon. vrijednost- radi se i o vremenu trajanja i to su dva artikulacijska pokreta, a ne jedan (tako je u

finskom, it-se) – ima polifon. vrijednost

- npr. aspiracija u engleskom (izgovara se s velikom napetošću, dah iz pluća prolazi kroz glasnice i stvara se šum jer je zrak došao pod velikim pritiskom; kad dolazi do eksplozije na usnama, čuje se i taj terultat trenja daha u glasnicama) – jedinstveni artikulacijski akt

- glotalizirani okluzivi (s usnenim zatvorom nastupa laringalni zatvor i nakon eksplozije u ustima se prekida zatvor u gloti i to se čuje kao udar) – usnena i glotalna eksplozija u malom vremenskom razmaku (jedna iza druge)

- palatalizirani glasovi (kratki i ili j se izgovara istovremeno s primarnim mjestom artikulacije)

- labijaliziranost (konsonant + w, poluvokal)- to su sve jedinstveni, istosmjerni artikulacijski pokreti; monofonematska vrijednost

- treći kriterij je trajanje glasova- naše afrikate su jedinstveni fonemi (traju kao i drugi glasovi našeg jezika)

- 9 -


- ti glasovi postaju efektivni monof. glasovi u sustavu onog jezika koji to dopušta (npr. jezik zahtijeva da na početku riječi bude monofonematska tvorba), inače su potencijalni

- ako sastavni dio neke foničke grupe koja je potencijalno monofonematska ne može biti shvaćen kao kombinatorna varijanta čitavog fonema, ta se grupa smatra polifonematskom strukturom

- npr. slogotvorno r (izgovaramo ga vibrantnije i uz ə) - ə–ne tretiramo ga kao poseban fonem hrvatskog jezika jer se javlja samo u posebnim

situacijama, nije sastavni dio našeg fonematskog sustava- i u drugim jezicima se to događa, ali taj r + ə neće biti tretiran kao monofonematska

nego kao polifonematska struktura (jer on postoji u sustavu, fonološkom, tog jezika)pr. bugarski r + ə - kašta [kəštə]; put [pət]

- dokaz da se ə i u slogotvornoj situaciji tretira kao poseban fonem

- riječ kao struktura nameće realizaciju fonema u njoj (tako i rečenica svojom intonacijskom formom) – to je uvjetovano čovjekom i njegovom izvedbom, realizacijom

- govor – ekspiracija, temeljni pokret se susreće antagonističkim djelovanjem dvaju para mišića

- slogovi se foniraju već na pokretima dijafragme i trbušnih mišića

- 10 -


Distinktivna obilježja fonema

- na osnovi pravila koja vladaju u jednom fonetskom sustavu možemo izvesti kompletni inventar nekog jezika

- fonološki sadržaj fonema – skup distinktivnih (fonološki pertinentnih) obilježja koji taj fonem u nekom jeziku ima, a koja su zajednička svim varijantama tog fonema (u realizaciji će ta obilježja biti zajedno i omogućit će razlikovanje tog fonema) = to nije semantički sadržaj

- razlikovna obilježja proizlaze iz čitavog sistema o kojem se radi (određenog jezika)

- pr. /k/ - u njemačkom se ne može smatrati velarnim konsonantom (treba naći njegove stalne karakteristike- on je nenazalan, napet, okluzivan i dorsalan (proizvodi se leđima jezika) – u

opoziciji je sa /ch/ pr.

- to su minimalne distinktivne opozicije =1. potpuna okluzija u opoziciji/odnosu prema/na ch [h]2. zatvor prema nosnoj šupljini (nenazalnost) ng [ŋ]3. napetost mišića jezika – nenapetost larinksa g4. sudjelovanje leđa jezika u izgovoru (dorsalnost) – t,p

- u sadržaj fonema /k/ spadaju sva ova obilježja i ta obilježja zajedno ima samo taj glas u sustavu njemačkog jezika (to je njegov sadržaj)

- s kojim sve fonemima [k] ima zajednička svojstva:- prvo obilježje okluzivnosti– t, p, tz, pf, d, b, g, m, n, ng- u fonologiji su afrikate svrstane u okluzive (zbog svoje velike zatvorenosti)- zajedničko obilježje oralnosti – g, t, d, p, b- napetost – p, t, ss, f- dorsalnost – g, ch, ng

- opozicije mogu biti raznovrsne u fonologiji (npr. bilateralne opozicije)- slabije pozicije u riječima (kraj riječi, nenaglašenost itd.) – neke osobine se prestaju

ostvarivati (obezvučavanje itd.)- određivanje fonološkog sadržaja fonema pretpostavlja da je fonem član sistema

fonoloških opozicija koje postoje u nekom jeziku- njegova definicjia ovisi o ostalim fonemima kojima je on suprostavljen da bi ostvario

svoj identitet (npr. hrvatski vokali nemaju odredbu nenazalnosti)- definicija fonema ovisi o mjestu fonema u datom fonološkom sustavu- fonem može poprimiti i negativnu definiciju (može biti definiran nečim što nema)

- njemački r se definira kao nelateralni fonem (zato jer mu je l najbliži, a on je lateralni) i još je likvid (to možemo definirati kao nenazalnost), nenazalni sonant (sonant se može definirati kao nešumni glasnik)

- to proizlazi iz njegovog suprostavljanja ostalim fonemima (opozicije) fonološkog sustava njem. jezika

- 11 -


- bilateralne i multilateralne opozicije (u odnosu na čitav sistem) te proporcionalne i izolirane opozicije (gledaju odnos suprot. opozicija) = strukturni sustav opozicija, struktura fonol. sustava

- sustav fonema – skup obilježja izdiferenciranih u odnosu opozicija- dva člana, fonema koja čine opoziciju imaju nešto zajedničko (ta zajednička svojstva

se zovu bazom usporedbe, a svojstvo koje ih razlikuje se zove distinktivna opozicija)

- bilateralne opozicije – one koje imaju zajedničku bazu usporedbe koja je zajednička samo tim dvama fonemima i svojstvo koje ih razlikuje

- multilateralne opozicije – one kod kojih zajedničku bazu usporešivanja ima barem još jedan fonem u tom sustavu (ili više njih)

- bil. opozicije – malobrojne u jednom fonol. sustavu; lako odredive; važne; pr. njemački t / d (baza usporedbe: okluzivnost, dentalnost, razlikuje ih napetost odnosno opuštenost)

- mul. opozicije – pr. dental d / bilabijal b ( baza usporedbe: okluzivnost, slaba napetost; distinktivno obilježje: mjesto izgovora) – sve to ima i / g – to nije bilateralna opozicija: brojnije od bilateralnih; tu se puno lakše utvrđuje fonološki sadržaj; mogu biti homogene i nehomogene

- homogene su one kojih se ekstremni članovi mogu smatrati ekstremnim članovima

- njem. u / e (multilateralna opozicija)- jedino što je zajedničko je vokalnost- bil. op u / o (jedini stražnji zaokruženi vokali, baza usporedbe: zaokruženost,

stražnji) – razlikuje ih stupanj otvora- bil. op. ü / o (jedini zaokruženi vokali srednjeg stupnja otvora; o stražnji, ü prednji

– to ih razlikuje)- bil. op. ü / e (jedini prednji vokali sa srednjim stupnjem otvora, razlikuje ih

zaokruženost, tj. nezaokruženost)- opozicija u / e u njem. jeziku je homogena multilateralna opozicija koju smo rastavili

na tri bilateralne opozicije (ekstremni članovi tih opozicija su u i e)

- njem. h / ŋ (multilateralna opozicija)- bil. op. h / k (zajednička im je napetost i velarnost, a razlikuje ih okluzivnost i

frikativnost)- bil. op. k / g (razlikuje ih napetost, tj. opuštenost)- bil. op. g / ŋ (razlikuje ih oralnost i nazalnost)

- mult. op. p / t ( heterogena je jer se ne može prikazati kao lanas bilateralnih opozicija čiji bi eksremni članovi bili ti fonemi)

- heterogene opozicije su brojnije od homogenih, ali su homogene važnije za sustav

- homogene opozicije – linearne (n / ŋ (opozicija se uspostavlja samo u jednom smjeru) i nelinearne (opozicije se mogu uspostaviti u više pravaca)

- priroda odnosa suprotnosti -

- 12 -


- više parova fonema karakterizirani su istim odnosom suprotnosti – proporcionalne op.

- izolirane opozicije p / š (sch) – takva opozicija ne postoji = ne postoji ni među jednim parom fonem fonema u njem jeziku

- prop. op. – one gdje imamo više parova fonema s istim odnosima suprotnosti- opozicija b / p je bilateralna, slobodno proporcionalna

c) p – b; suprostavlja se napetost – opuštenost; to postoji i kod t – d i k – g, to je priroda odnosa suprotnosti – više parova fonema s istom prirodom odnosa suprotno proporcionalna

d) opozicija p – š i (u njem.) je izolirana

- i c) i d) postoje između a) i b)- npr. r – l ; bilateralna i izolirana

p – s ; bilateralna i proporcionalnap – t ; multilateralna i proporcionalnap – š ; multilateralna i izolirana

- izolirane opozicije su češće od proporcionalnih- bilateralne proporcionalne – 6 %

bilateralne izolirane – 1 %multilateralne proporcionalne – 15 %multilateralne izolirane – 78 %

- među bilateralnim dominiraju proporcionalne, a među multilateralnim izolirane

- različiti tipovi opozicija u fonologiji (o njima ovisi struktura fonoloških inventara (= popis fonema u jednom fonološkom sustavu) određenih jezika)

- fonemi su međuovisni unutar fon. inventara nekog jezika- sve opozicije koje predstavljaju isti odnos suprotnosti mogu se svrstati u istu

proporciju

- pr. b-d = p-t = m-n- zajedničke su labijalnost i dentaalnost- zajednička je vrsta odnosa suprotnosti (mjesto izgovora)

- to je jedna proporcija (istovjetan odnos suprotnosti među tim članovima opozicije)- pr. u-o = ü-o = i-e

- razlikuju se po stupnju otvora međusotno na isti način (stražnji = srednji = prednji) - jedan sustav može biti predstavljen kao paralelne serije opozicija koje se međusobno

križajub-d = p-t = m-nb-p = d-t (zvučnost, bezvučnost)b-m = d-n (labijalnost, dentalnost)

- nizu p, b, m i nizu t, d, n možemo napisati i ovakve proporcijep-b = t-d = k-gb-m = d-n = g-ng [ŋ] (oralnost, nazaln.)

- lanci koji proizlaze iz ovih analiza su p, b, m i t, d, n i k, g, ng

- isti odnosi suprotnosti su izmeđuch – k [h-k] (frikativ, okluziv)f – pf

- 13 -


ss – tz [s-c]- afrikate su za fonologiju zapravo okluzivi- to isto možemo prikazati kao lanac:

w – f – pf s – ss – tz [v – f – ˇp] [z – s – c]ss [s] ss – sch [s-š]

- to je kostur njemačkog fonološkog sustavav z

x f s šp t k ˇ

pc

b d gm n ŋ

(85% čitavog nj. konson. sustava)- oni se međusobno suprostavljaju na određene načine i međusobno su srodni

- r i l nisu upali u ovaj sustav (nisu karakterizirani ovakvim odnosima), oni su likvidi- karakterizira ih bilateralna, izolirana opozicija- bil. op. – imaju zajedničku bazu usporedbe (zajednička karakteristična svojstva) koja

nemaju niti jedna druga dva fonema u sustavu- iz. op. – odnos suprotnosi kakav imaju l i r ne postoji više u njemačkom sustavu

(lateralnost, nelateralnost)

- fonem h u njemačkom stoji u donosu multilateralnih izoliranih opozicija s nekim drugim fonemima

- da bi jedan fonem bio samostalan, trebamo znati njegova distinktivna obilježja koja čine njegov fonološki sadržaj

- sadržaji pojedinih fonema se razlikuju od jezika do jezika- fonološki sadržaj fonema ovisi o strukturi jezika kojem pripada- često se pribjegava fonološkoj transkripciji- možemo foneme klasificirati (prema vrsti odnosa među njima) na privativne,

gradualne i ekvipolentne opozicije (ta klasifikacija je rezultat odnosa suprotnosti koja postoji između dva člana jedne opozicije); to je s logičkog aspekta

- do sada se klasifikacija temeljila na odnosu jednog fonema s ostalim fonemima u određenom sustavu

- bil./mult. – analizira se osnova usporedbe- prop./iz. – je li isti odnos suprotnosti para identičan s još nekim parovima fonema

- privativne opozicije (lišiti, lat.) – one u kojima jedan član posjeduje obilježje (marku) koja je oduzeta (negirana) drugom članu (npr. nazalan – nenazalan, zaokružen – nezaokružen)

- onaj član opozicije koje posjeduje marku je označen, tj. markiran (nazalan, zaokružen je markiran član, a ne nenazalan pr.)

- važna za analizu jednog fonološkog sustava

- gradualne opozicije (stupanjske) – članovi su označeni različitim stupnjevima istog svojstva (npr. fonem u i o; stupanj otvora je različit)

- 14 -


- članove koji imaju najmanji i najveći stupanj jednog obilježja zovemo ekstremnim članovima

- onaj u sredini je srednji član

- ekvipolentne opozicije – članovi su logički ekvivalentni (jednako vrijedni)- radi se o mjestu izgovora; takvih opozicija u fonološkim sustavima ima jako puno (p-t,

f-k; opozicije po mjestu izgovora i načinu)- p-b (opozicija na osnovi napetosti)- dvostruko karakterizirani fonemi (nije još izolirano je li nekom jeziku bitnije je li

fonem zvučan ili napet pa se karakteriziraju s dvije osobine)- naši fonemi (zvučno-bezvučno) su takvi

- vrijednost fonološkog sustava je data objektivno strukturom samog fonološkog sustava (izgovorom)

- sadržaj fonema je skup distinktivnih obilježja koja su fonološki pertinentna (uočljiva, bitna), a to su samo obilježja koja su zajednička svim varijantama tog fonema

- varijanta je svaki izgovoreni glas/fonem- unutar svake varijante (ako govorimo razgovjetno i standardno) se mora nalaziti

fonematska katakteristika tog fonema (na taj način se jedan od drugoga razlikuju)

- opozicije još mogu biti konstantne i neutralizabilne (opozicije koje se u nekim pozicijama mogu neutralizirati)

- konstantne opozicije se pojavljuju na svim mjestima- neutralizabilne opozicije – u nekim pozicijama u lancu se mogu neutralizirati- npr. opozicija zv.-bezv. se ne mora pojaviti na nekom mjestu, pojavi se jedan fonem

- dozvoljene kombinacije fonema u jednom jeziku određuje sam sustav tog jezika i određenost fonološke vrijednosti (sve njegove osobitosti po kojima se on razlikuje od drugih fonema)

- uvijek postoji baza u izgovoru, ali izgovaramo različito (materijalne forme)- kod čitanja je bitno shvatiti što se želi reći, to nije samo dešifriranje slova, teksta- fonološka razina je bitna za razlikovanje riječi- neke opozicije se uvijek ostvaruju, a neke su neutralizabilne na određenim mjestima- u različitim jezicima se određene osobitosti (opozicije) drže u svim pozicijama

danski: ae – e (konsonantska opozicija bitna za razumijevanje većih cjelina od fonema, morfema i riječi)

- fonemi koji čine k.o. su nezavisni, pravi fonemi- kombinatorne varijante istog fonema (kad se fonem nađe uz jednu vrstu glasova

pojavljuje se u jednom obliku, uz drugu vrstu u drugom obliku) = članovi neutral. opozicije

- članovi takve opozicije su međusobno impermutabilni (ne mogu se međusobno zamijeniti)

- takvi fonemi nisu nezavisni i takva opozicija se može neutralizirati u izvjesnim pozicijama

- te pozicije se zovu pozicijama neutralizacije

- pozicije pertinencije – u njima se nikad ne događaju neutralizacijeruski: e – iza j i umekšanih konson. (postoje - um. sr. neum.)

э – s njim dolaze neumekš. kons. (otvoreni, neumekšani)

- 15 -


- oni su međusobno impermutabilni jer se ne mogu jedan s drugim zamijeniti u situacijama u kojima jesu

- oni su kombinatorne varijante fonema e – pojavljuju se ovisno o tome gdje se nalaze u kontekstu

- govore o funkcioniranju fonoloških sustavafrancuski e : ε (u finskom otvorenom slogu (javlja se kao fonematska opozicija))

- to nije fonematski uvjetovano – francuski ima etimološki pravopis- otvoreni slog je onak koji se u govoru realizira tako da je vokal na kraju

je parlai : je parleis [e] : [ε]= o fonematskoj razlici se radi samo u finalnom i otvorenom slogu

- to nije mehanički uvjetovano (ostalo su opozicije mehaničke prirode)- u franc. je velika razlika između kolokvijalnog govora i standarda

- bilateralne opozicije – vlo često u poziciji neutr., ostaje ono što je zajedničko dvama fonemima, zajednička baza usporedbe i *1

- ono što ostaje u poziciji neutralizacije nakon neutralizacije zove se arhifonem ili profonem

- samo se bil. op. mogu neutralizirati (ne uvijek i sve)- *1 jedno obilježje koje ih razlikuje- može se ostvariti na nekoliko načina:

a) da se u poziciji neutralizacije pojavi fonemi koji nije identičan niti jednom članu pozicije o kojoj se radi

ruski: palatalizirani labijali : neparalizirani labijali / neutralizira se ispred palataliziranih dentala

- ostaje specifični polupalatalizirani labijal, palatalnost se smanjuje- arhifonem je predstavljen glasom koji je sličan članovima opozicije, ali ima

neka svojstva karakteristična samo za njega- to je asimilacija

b) predstavnih arhifonema može biti identičan jednom članu opozicije, kažemo da je takav arhifonem uvjetovan izvana (susjednim fonemima)

c) predstavnik arhifonema je uvjetovan nekim unutarnjim razlozima (jedan član opozicije u poziciji neutralizacije se mijenja zbog razloga koje ne možemo objasniti njegovom okolinom)- svaki član opozicije dozvoljen u poziciji neut. u samom sustavu opozicije je

neobilježen (gubi svoje obilježje) ili obilježen (ne oduzimamo mu to obilježje)

- nekad opozicija nije izražena kao privativna nego je gradualna, pa se u poziciji neutr. javlja uvijek ekstremni član opozicije

d) oba člana opozicije mogu predstaviti arhifonem, u različitom susjedstvu drugih fonema

- 16 -


- fonemi koji u bil. op. imaju zajedničku bazu usporedbe i samo jedno svojstvo koje ih razlikuje – oni su najsrodniji

- multilat. op. – foneme je teže analizirati, nisu baš srodni- prop. op. – lako spoznajemo što je istovjetno u nizu- iz. op. – najteže se analiziraju jer su jedinstvene u jednom fonološkom sustavu- razlikovno svojstvo je najuopljivije u logički-privativnom odnosu različitih fonema

(najlakše dolazimo do fonološkog sadržaja- ako su dva fonema u bilateralnoj proporcionalnoj privativnoj opoziciji – BPPO lakše

ih je analizirati- bil., prop., priv. i neutral. op. – lakđe je analizirati fonološki sadržaj takvih fonema, oni

su najsrodniji- mult., izol., net. op. (ne mogu se nautralizirati) – fonemi su nejasni u vezi sa svojim

fonološkim sadržajima- ako neki sustav ima više BPPO hom. opozicija (koje se mogu neutralizirati) od

drugog, takav je sustav koherentniji i pojavljuje se u boljoj formi, sve razlike su jasne)- ako jedan sustav ima u sebi više (logički) ekv. iz. i mult. opozicija onda je manje čvrst,

više sklon budućim promjenama- BPPO – posebna skupina opozicija, pa ih fonologija zove terminom korelacije

- 17 -


Foničke karakteristike

- Trubetzkoy, Jakobson i Praška pkola smatraju da se ne smije zaboraviti da se govor ostvaruje i da se na temelju njega mogu postavljati sva ostala zaključivanja

- fonički – onako kako je nešto proizvedeno; taj glas ima određene karakteristike, fonetske karakteristike

- Trubetzkoy – foničke karakteristike možemo razdijeliti u tri klase:a) vokalske k. – oni fonemi koji imaju vokalske osobitosti razlikovanjab) konsonantske k. – konsonantic) prozodijske k. – nema fonema koji bi isključivo imao te karakteristike, one

pripadaju čas nekom konsonantu itd.

- 18 -


Vokalske i konsonantske osobitosti

- vokal i konsonant - fonetika je u doba T. bila artikulacijsko-akustička- u povijesti su se koristili palatogrami i kimografija- neki autori su pokušavali odrediti ta distinktivna obilježja apstraktno - Trubetzkoy – fonatorni proces ljudskog govora; cijev sa dva otvora (govorni proces)- oni dijelovi zračne struje koje nastaju između zatvora i eliminacija tog zatvora i

minimum artikulacije (zatvor – otvor)- vokali – nastaju tako da se uzimaju u obzir dijelovi između otvora i zatvora;

otvorenost (slobodni prolaz zr. str.) i minimum artikulacije; otvor – zatvor- ritam i. – dijelovi melodije određuju prozodiju- (zatvor – otvor) – prepreka se može različito postaviti u različitom stupnju- kako koristimo govorne organe određuje mjesto i način izgovora konsonanata- u povijesti se govorilo o točki artikulacije (najmanji otvor, najveće približavanje, oblik

otvora)- mjesto artikulacije – najmanji otvor, približavanje (na karakterističan način) organa

koji sudjeluju u artikulaciji određenog glasa- lakše prepoznajemo mjesto art. kod onih glasova kod kojih se ostvaruje jak osjet

(okluzivi)- teže se opisuju vokali jer je stupanj napetosti mali- aparati analiziraju govorni zvuk u tri dimenzije (sonograf) – intenzitet, vrijeme,

frekvencija- Tr. – dao napredne smjernice s foničkim karakteristikama- daje fonetske definicije vokala (otvor, odsustvo prepreke) i konsonanata (prepreka)

- konsonanti – različiti tipovi prepreka i različiti način prelaženja tih prepreka

- vokali -1. različito nepostojanje prepreke (rezovi šupljine imaju različite oblike)

- to su osobitosti stupnja otvora2. cijev se skraćuje ili produljuje, mijenja se mjesto izlaznog otvora

- to je osobitost lokalizacije (mjesto izgovora)3. ako iz cijevi postoji veza s dodatnom šupljinom koja se može u

proizvodnji govora uključiti- akustički elementi ovakvog formiranja se zovu osobitosti

rezonancije- nosna šupljina

- rezonancija pojačava određene harmonike i postavlja ih u drugi odnos s onima koji nisu preferirani volumenom

- formanti – karakteristike određenih dijelova rezonatora usne šupljine (faringalna šupljina, prednji i stražnji dio usne šupljine i kod labijaliziacije između zuba i usta) – to je isto rezonancija

- te karakteristike dijelimo kao visinske karaktristike (fonolobiju zanima konstantan dio te karakteristike)

- i šum se pojavljuje kod nekih konsonanata- 3 – kod nazalnih vokala ili konsonanata- na osnovu 1, 2, 3 dolazi do distinktivnih opozicija

- 19 -


- njem. pr.1. d (opušten) : t (napet) – Seite: Seide = osobitost načina preprelaženja prepreke u

odnosu na t (ta opcija je fonološki pertinentna)2. osobitost lokalizacije d (dentalan) : b ((bi)labijalan) – dir : Bier; d (dentalatn) : g

(velaran) – dir : Gier3. prema rezonanciji d (oralan) : n (nazalan) – doch : noch

- rezonancija se negdje pojavljuje i kod deferencijacije vokala – razlika prema stupnji otvora – pr. franc o : u – dos [do] : doue [du]

- franc. o (oralan) : õ (nazalan) – dos : don – razlika po rezonanciji

- lokalizacija – osobitost vokalskih fonema- mjesto izgovora (mjesto gdje se gov. organi najviše približavaju u izgovoru

nekog glasa); točka izgovora u povijesti- važno je i kakva je rezonantna šupljina i kakva je napetost stijenki, kakva je

brzina i toplina zračne struje

- karakteristike vlastitog tona (osobitost lokalizacije) – to je ustvari timbar- harmonija vokala (nijezadana fonološki nego je izgovor takav) – kod nekih jezika- vokali koji se nalaze u slijedu ovise o svojoj okolini pa nema velikih skokova- kod većine jezika je to uvjetovano fonološki (to je zadano normom)- to je lokalizacija- ima distinktivnu funkciju- sistemi vokala u kojima ta osobitost može biti mogu biti trokutasti i četverokutasti- trokutasti nastaje kad je najotvoreniji vokal jedan jedini (po lokalizaciji nema

opozicije)- vokali se međusobno razlikuju prema stupnju otvora i lokalizaciji- u većini jezika je [a] najotvoreniji- u hrv. a nema svoje opozicije (mi imamo trokutasti sustav vokala)- vokal a diktira osobitosti ostalih vokala- karakteristika vokala – međusobni odnos formanata

- trokutasti sustav (najotvoreniji vokal nema svoju opoziciju po lokalizaciji)- vertikala – stupanj otvora- horizontala – prednji / stražnji- diferencijacija po lokalizaciji i stupnju otvora

- 20 -

o - srednjie

i u - najniži stupanj otvora

a


- najotvoreniji vokal određuje lik u kojem se vokali pojavljuju- po lokalizaciji postoje dvije karakterizacije:

a) gdje je najveće približavanje organab) sudjelovanje usana (zaokruženost i nezaokruženost (pritom su

prednji ili stražnji))

- usne ostvaruju određeni volumen ispred zubi i produžuje vokalski prolaz- tako se ostvaruje klasa vlastitog tona (jezik i usne, lokalizacija)

- klasa lokalizacije a. 1) zaokruženost / 2) nezaokruženostb. 3) prednja / 4) stražnjac. prednja zaokružena d. stražnja zaokružena

- ni jedan jezik ne treba takvu diferencijaciju (dovoljno je četiri)- ∆ i ÿ sistemi fonema se mogu podijeliti na 2, 3 i 4 klase lokalizacije – to je najviše- auditivni dojam tih razlika – prednji su svjetljiji od stražnjih, a zaokruženi su tamniji

od nezaokruženih- ako fonematski sustav ima više klasa lokalizacije, ima klasu tamnih i svijetlih koji su

ekstremi, a između su srednje klase lokaliz.- u 2-klasnim sustavima:

a) distinktivnost se postiže opozicijom mjesta jezika, a ostala svojstva nisu permanentna

b) distinktivnost opozicijom zaokruženost/ nezaokruženost c) kombinacije a) i b) (tamni i svijetli = tamni – na osnovi auditivnog

dojma) – ta opozicija je ekvipolentna (ni privativna ni gradualna)

- u 4-klasnim sustavima = a) i b) u čistim nekombiniranim oblicima- a æ - rijedak odnos u ÿ sustavima

o eu i

- u ∆ sustavima s dvostrukim sustavima lokalizacije- u latinskom jeziku, isto kao i u našem (∆)- ruski ima ∆ vokalski sustav (forma usana je pertinentna, distinktivna, na fonološkoj

razini)

- 21 -

prednje - a

i

e - stražnje

u


- nosi karakteristiku prednji / stražnji (vokas se prilagođava svojoj okolini; uz prednje kon., prednji vok. – to pripada ortoepiji, tako se ne razlikuju riječi, to je fonetika, a ne fonologija)

- prednjost / stražnjost – fonetska razina- usne – fonološki pertinentno- vok. sustavi mogu imati i 3 klase lokalizacije

(3. klasa je srednja klasa lokalizacije) – to mogu biti stražnji nez. vokali ili prednji zaokruženi vokali (to su najčešće zaokruženi, oni najčešće čine 3. klasu lokalizacije)

- neutralizacija – prednji ili stražnji / zaokruženi ili nezaokruženi (forma položaja usana je pertinentnija nego mjesto artikulacije)

- položaj usana je manje pertinentan kod tamnih (stražnjih) vokala (oni su već tamni)- postoje i kompleksniji vokalski sustavi

- lokalizacija i stupanj otvora, manjka rezonantna (nazalni vokal (4))- nazalizirani su najotvoreniji fonemi (zatvoreni nisu)

- stupanj otvora - kriterij – postoji li na najotvorenijem stupnju jedan ili dva vokala; određuje da će se vokal sistematizirati u četverokutastom obliku s tri klase i četiri stupnja (francuski sustav vokala)

- vok. sus. mogu biti i četveroklasnistražnjio – e – ö – ä prednji / otvoreni

u – w – ü – i / zatvoreni- sustav turskih vokala

- tako se pojavljuju u naglašenom slogu- u naglašenom slogu vokal se izgovara napetije (njegove karakteristike su izražajnije)- u nenaglašenom slogu djeluje asimilacija- harmonija v. – harmoniziranje u redanju vokala u nenaglašenim slogovima (to ne

vrijedi na fonološkoj razini nego u ortoepskoj formi)- najmanji broj vokala je 3 (najotvoreniji – a, i – prednji, u – stražnji)- stupanj otvora čuje se kao punoća glasa- svi fonemi s istim s. o. čine skupinu- po vertikali se nižu stupnjevi otvora, a po horizontali klase lokalizacije- dvostepeni sustavi (s tri vokala) nisu rijetki (arapski, perzijski itd.)- takvi sustavi mogu biti četverokutasti (a – prednji i stražnji)

- 22 -

ε

e

i y

⊃

o

u

4 stupnja otvora3 klase lokalizacijefrancuski vok. sustav

xa


- trokutasti sustav s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (češki, poljski, japanski, novogrčki)

- postoje i tr.sus. s 3 klase i 3 st. otvora (i takvi četverokutasti)- četv. sus. s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (opozicije po s.o. je gradualna

(stupanjska))a äo eu i

- trok. s. s 2 klase lok. i 4 stupnja otvora su rijetki, ali postoje

- to je talijanski- klasa – razlikovanje po horizontali; važno je – prednje, stražnje i srednje (i još je li

zaokružen ili nezaokružen)

- 4 stupnja otvora i četverokutasti, dvoklasni sustav također nije čest, ali se pojavljujestr. å a

o eů yu i

pred.

- to je poljski dijalekt- dijalekti imaju sve karakteristike posebnog jezika (vlastiti fonološko-fonetski sustav)

- 5 stupnjeva otvora je veća rijetkost (neki jezici u Švicarskoj)- u pravilu, najtamnija i najsvjetlija kl.lok. obično imaju isti broj stupnjeva otvora (a ako

postoji srednje /e/ klasa /e/ onda one u ∆ sustavima imaju manji broj vokala, a u ÿ sust. isti ili manji broj nego ekstremne lok.)

- u troklasnim sustav. srednja klasa lok. ne može zadržavati više vokala od ekstremne klase

- sr. kl. lok. može biti zastupljena u trokl. sus. samo jednim fonemom (to ovisi o stupnju otvora)

- 23 -

e kl.lok. – prednji i stražnji vok.o

u i

a

e - otvor. vokalo

u i - zatv. v.

a

ą ę


- ako u sr. kl. postoji samo 1 fonem, on će biti nižeg stupnja otvora (najniži)a

o eu ü i

- to je srednjegrčki- postoje sustavi u kojima postoji vokal koji ne pripada niti jednoj klasi lokal.,

nezaokružen, nema min. i max. otvor – neodređeni vokal- nalazi se u opoziciji prema i i u i ne sudjeluje ni u kakvoj opoziciji po lokalizaciji- u mnogim jezicima takav vokal postoji (u nekima i u naglašenoj i u nenaglašenoj

poziciji) pr. bird - naglašeno [ə]- u drugim jezicima se javlja samo u parcijalnim sustavima- taj vokal stoji izvan klase lokalizacije

- međutim u nekim jezicima može ući u opozciju s vokalom maksimalnog otvora- npr. u bugarskom

- (nenaglašeni vokali u nenagl. pozicijama)ə

u i- ovakav vokalski sustav je rijedak

- posebni problem predstavljaju vokalski fonemi koji se zovu diftonzi i to oni koji imaju monofonematsku vrijednost (jedan fonem kombiniran od dvije kvalitete glasa)

- iako se njegova kvaliteta mijenja od početka do kraja, on ipak funkcionira u jeziku kao jedan fonem

- razlikujemo diftonge pokreta (prirodnog pokreta) – uo; ie pr.- oni koji počinju na jednom stupnju otvora koji se povećavao prilikom izgovora (taj

vokal počinje na manjem stupnju otvora nego vokali kji ga čine u tom jeziku)- pokret ide od manjeg prema većem, on je jednostavan i očekuje se (ne izaziva neki

poseban napor)- postoje diftonzi suprotni ovima, takvi počinju od otvorenog vokala i idu prema većem

zatvoru pr. au; eu; ei- oni su nestabilnog (neodređenog) stupnja otvora, zahtjevaju veći napor i imaju

stabilniu artikulaciju- ovi svi diftonzi su povijesno nastali od dugih vokala- dif. pokreta se smatraju nestabilnima- stab./nestab. dift. – po stupnju otvora na kojem počinju i završ.

- lokalizacija, stupanj otvora, osobitost rezonancije

- 24 -

eo

u i

a

ə

nije na najniž. stupnju otvorauz slogotvorno r (ər); individualno (u hrv samo uz r)


- u povijesti su mutni glasovi imali dodatak rezonantne šupljine (za razliku od oralnih) – nazalna rezonancija

- postoje i drugi rezonatori, ali oni su konstanta- nosna r. se priključuje ili ne- uloga rezonatora je da kod kompleksnog zvuka koji nailazi pojačava one frekvencije

za koje je on svojim volumenom i oblikom specifičan- n.r. je nepromjenjiva po svojoj veličini- u nekim jezicima svi oralni vokali imaju svoju opoziciju u nazalnim vokalima (u

nekima je to samo djelomično) – korelacija nazalnosti u različitim jezicima- identifikacija oralnog vokala i njegove naz. opozicije dobiva se ako usporedima kako

oni funkcioniraju u fonološkom sustavu datog jezika- to je vok. sustav birmanskog jezika (južna Azija)

- to su prave opozicije ako identitet nije potpuno ostvaren (jedan vokal je oralan, a drugi nazalan iako nema sasvim istu oralnu bazu)

- u većini jezika čitav sustav vokala nije obuhvaćen nazalizacijom, nego samo djelomično – pr. vokalni fonemi francuskog

- uglavnom su u naz. obuhvaćeni najotvoreniji i vokali srednjeg stupnja otvora (to je u samoj proizvodnji govora izvedivije, što proizlazi iz logike pokreta)

- u franc. ortoepskoj normi postoje još neki vokali- na nivou fonema, fr. ima 14 vokala a inače 10

- osobitosti vokala proizlaze iz lokalizacije, st. otvora i rezonancije nosne šupljine- osobitost lokalizacije konsonanata je lakše odrediti nego o.l. vokala (tu dominira

stupanj zatvora, tj. zatvorenost pogotovo kod okluziva koji imaju potpuni zatvor

- 25 -

ε

e

i

⊃

o

u

anenaz. vok. naz. vok. ~

a~

ai

~

ou~

ei

~

u~

i

~

au

ε

e

i y

⊃

o

u

α anenaz. vok. naz. vok.

∅~∅

~

a

~

e~

o


- zatvorenost može biti djelomična ili potpuna- osjetilno osobitost lokalizacije konsonanata- ako neki fonemi imaju istu osobitost lokalizacije oni se razlikuju na neki drugi način

(npr. način prevazilaženja prepreke i rezonancija)

- grupa konsonanata s istom o.l. čini seriju lokalizacije koja s ostalim dijelovima fonološkog sustava stoji u opreci)

- osnovne (fundamentalne) serije – međusobno stoje u multilateralnim i heterogenim opozicijama

- guturalna serija – u srlu se jezik pomiče svojim leđima stvarajući određeni položaj (*1)

- apikalna serija (dentalna) – vrh jezika dodiruje zube; vrlo rasprostranjena u jezicima svijeta (*1); u svima postoji = taj pokret je jednostavan, logičan i prirodan

- labijalna serija – usne ostvaruju određeni položaj- piskava serija – isto vrlo raširena; tu spadaju piskavi konsonanti, sibilanti; najrašireniji

je glas /s/ (podsjeća na apikalnu seriju); kod nekih jezika s a.s. čini jedinstvenu seriju- lateralna serija – u jezicima nekih američkih Indijanaca- labiovelarna serija – guturalnolabijalna; Sudan- palatalna serija – u nekim jezicima je u bilateralnom odnosu s apikalnom ili

guturalnom)

- ove serije ne spadaju u fundamentalne, ali su u nekim jezicima često

- srodne (ekvipolentne) serije – odnos dviju serija je bilateralan i ekvipolentan – dva istovjetna fonema koja imaju jedno svojstvo po kojem se razlikuju, njihova zajednička svojstva nema niti jedan drugi fonem u nekom sustavu

- mult. op. – barem još jedan fonem u sustavu ima zajednička svojstva kao i ta određena opozicija

- labijalna serija se može podijeliti na bilabijalnu i labiodentalnu seriju (npr. u njemačkom)

- apikalna serija se u nekom jeziku može pojaviti kao retrofleksna i interdentalna serija- apikalna s. se pojavljuje kao bilateralna serija- te dvije srodne serije međusobno stoje u bilateralnoj opoziciji, a serija iz koje su

potekle više nije fundamentalna serija

- „Lingvistika i poetika“ (Fonetika&Fonologija, Jakobson, 12 distinktivnih obilježja)

- piskavi > mat zvuk, šuplji> ravni zvuk- taj bil. odnos se može pojaviti kao priativna opozicija (razlikuje ih to što jedan ima

neko svojstvo, a drugi je karakteriziran odsustvom tog srodstva)- proporcionalna opozicija privativnog karaktera – korelacija – ako jedna serija

posjeduje karakteristiku specifične lokalizacije, a kod druge je to odsutno (označena, markirana serija nasuprot neoznačenoj)

- to auditivno znači posebni timbar ili šum klika (serija s dodatnim radom)- npr.

a) korelacija timbra (uspostavi se veza između fundamentalne serije s onom markiranom posebnim timbrom)

- najčešće među takvim serijama je umekšanje ili palatalizacija (npr. srednji dio jezika podiže se prema tvrdom nepcu)

- 26 -


- kao posljedica mijenja se boja susjednih vokala pa se i oni realiziraju palatalno – ne mogu biti velarni (npr. ruski, opozicija palatalizirani i nepalatalizirani konsonanti

- uz nepal. konsonante idu nepalat. vokali (stražnji ili srednji) - postoji i korelacija emfatičkog umekšanja – pretjeranog (u jezicima

Kavkaza), podiže se larinks (smanjuje se stražnji rezonator), a jezična masa je u prednjem prostoru; nastaje šum sličan promuklosti pa se vokali čuju kao svjetliji, viši; fonološki je pertinentna umekšanost konsonanata (od frikativnog šuma)

- emfatička vealizacija – obojenost izgovora velarnim karakteristikama – velarizacija (korijen jezika se izboči, a larinks se digne – sinergija organa (jedan pokret uvjetuje drugi)

- sinergija organa – organi surađuju u fiziološki prirodnom načinu izvođenja nečega; poput napetosti larinksa i izgovornih organa kod zvučnih i bezvučnih suglasnika

- zvuk vel. je zastupljen i u laringalnoj, apikalnoj i drugim serijama (u svim serijama)

b) labijalna korelacija – zaokruženost usana (Kavkaz i Sj. Amerika) – autohtoni jezici

- korelacija umekšanja može se združiti s k. zaokruženosti - korelacije po timbru često se ujedinjuju u svežnjeve

c) korelacija klika – udar u gloti – larinks (šum)- u nekim afričkim jezicima- pitanje je hoće li biti svrstana u okluzive ili nešto drugo- eksplozija koja nastaje nakon potpunog zatvora (načini prevazilaženja

prepreke)- za nju je najvažnije da osim osnovne okluzije postoji još jedna okluzija,

okluzija oslanjanja, koja je uvijek velarna (leđa jezika su podignuta prema mekom nepsu)

- događa se još jedan pokret za isisavanje zraka između te dvije okluzije (ostvaruje se šum kod nadiranja zraka)

- ta glavna serija je u suprotnosti sa serijom koja ima i dodatni rad (korelacija s klikom se suprostavlja seriji koja ima sve osobitosti osim klika

- serije sa sporednim radomd) korelacije guturalizacije (potpune) e) korelacija labiovelarizacije

- osnovne srije međusobno stoje u multilateralnim heterogenim opozicijama- neki fonemi u jezicima svijeta stoje izvan srerije korelacije, lokalizacije (l, r, h)- funkcija i mjesto u seriji određuje konsonant više od njegovih detalja- u hrvatskom su najbrojnije dvosložne riječi- jednosložne riječi su najteže za prepoznavanje- afrikate su izjednačene s okluzivima- likvidni fonemi (l i r) i fonem h

- l, lj, r – likvidni fonemi u hrvatskom- l : lj stoje u opoziciji = n : nj = t : ć = d : đ- iako su to dva likvida, razlikuju se po palatalnosti

- 27 -


- r – likvid, vibrant- fonemi r : l – češće u jezicima (nema lj); čine bilateralnu opoziciju; u nekim jezicima

opozicija kotrljani – nekotrljani (talijanski), a u nekim lateralni nelateralni (njemački); to nije opozicija po lokaliziaciji nego po načinu prevazilaženja prepreke

- fonem h – u mnogim jezicima j shvaćen kao neodređeni fonem (u odnosu na lokalizaciju); u nekim jezicima pripada guturalnoj seriji lok., a u nekima laringalnoj; on je zapravo spirant

= Osobitost načina prevazilaženja prepreke =- tri faze svakog glasa – priprema / namještanje organa, držanje i eksplozija- držanje – još se zove i implozija (može biti različita); razlikuje se stupanj napetosti- koartikulacija – različita kretanja formanata u vokalu koji se npr. nađe ispred ili iza

okluziva

- načini prevazilaženja prepreke:

- prvog stupnja (rezultira korelacijom približavanja = korelacija približavanja 1. stupnja)

- konsonanti se po ovome(stupnju prepreke, načinu prev. prepreke) dijele na okluzive, frikative i sonante

- frikativi – nemaju eksp. jer im ne treba (imaju usni kanal i veliku snagu zračne struje koja nadire pod velikim pritiskom; bez toga ne bi bilo frikcije; negdje se zovu i sibilanti)

- okluzivi su momentalni, a frikativi traju (možemo ih namjerno produživati- sonanti – prepreka je minimalna, a dominiraju rez. šupljine koje omogućuju sonornost;

najviše sliče vokalima- daljnja klasifikacija se ostvaruje prema kriteriju trajanja – momentalni (okluzivi) i

trajni (frikativi, sonanti)- prepreke mogu biti djelomične (frikativi), vrlo male (sonanti) i potpune (okluzivi)- imamo 5 bilateralnih (logički privativne) opozicija među konsonantima – jedan član

ima upravo ono što drugi nema (tako postoje i različite korelacije)1) sonantska – šumna – bilateralna i proporcionalna opozicija – rijetka

korelacija2) momentalna – trajna bilateralna i privativna – rijetka kol.3) okluzivna – frikativna – obično u više serija lokalizacije se frik.

suprotstavljaju okl.; češća serija, i u hrv. (c : s, dž : ž, č : š – afrikate koje se u fonologiji tretiraju kao okluzivi)

4) frikativna – sonantska – u češkom jeziku (r : ř)5) okluzivna – sonantska – postoji tamo gdje nema spiranata kao korelacije – b :

v, d : l, đ : lj (različite lokalizacije) - može se okarakterizirati i kao korelacija kontrasta (o. imaju potpuni

zatvor, stvara se šum kojem ne treba trajanje nasuprot sonornost, vrlo mala prepreka i utjecaj = rezonantne šupljine prevladavaju, daju harmoničnost (ton) – granične skupine konsonanata)

- u hrv. se pojavljuje samo djelomično

- takve korelacije spadaju u k. načina prevazilaženja prepreka prvog stupnja (tri stupnja prepreke: frik.,okl., son.)

- 28 -


- drugog stupnja – jaki nasuprot slabom članu – ovakve serije se događaju unutar jedne korelacije – a. korelacija tenzije (napetost) očituje se kao opreka jaki : blagi

- odnos snaga napetosti stijenki artikulatora i tlak zračne struje koja nailazi – to je proporcionalno (napetost i tlak zračne struje)

- kod tenzijeb. korelacija intenziteta (tlaka); bukalna muskulatura napeta – tada je tlak zraka jedva

dovoljan da ispuni usnu šupljinuc. vokalna korelacija (nastaje na opoziciji zvučni, bezvučni)

- vrlo raširena korelacijad. korelacija aspiracije (aspirirani (markirani član) : neaspirirani konsonanti)

- asp. k. imaju veliku napetost (glasiljke su jako napete, vrlo su blizu, nisu zatvorene i ne titraju, mirne su, a zračna struja dolazi pod velikim tlakom u larinks), događa se u gloti

- drugi dio se dogaša u usnoj šupljini- sve se to događa kod napetih konsonanata (nenapeti, zvučni k. nemaju

aspiracije)e. rekursivna korelacija (konsonanti koji se izgovaraju pomoću zraka iz pluća i koji

nastaju kod zatvorene glote i zraka iz usne šupljine)- zatvoena glota, larinks se diže i zrak iz usne šupljine se pomakom larinksa

tjera van uz eksploziju – mark. članf. korelacija opuštanja – opozicija između onih okluziva kod kojih se bukalna

okluzija energično prekida i onih kod kojih dolazi do postepenog opuštanja na mjestu izgovora

- eksplozivna nasuprot injektivna

- opozicija neutralizacije (nestaje opreka koja postoji kao pertinentna razlika i na tome mjestu, umjesto razlikovanja dvaju fonema imamo jedan relikt (ostatak), tj. arhifonem, prahonem

- vrlo često na kraju riječi, na granici sloga / riječi jer slabi napetost, jačina izgovora- jači bezvučni konsonant kao arhifonem (nestala je zvučnost, vokalna korelacija

(opozicija bez.:zv.)- ti fonemi su dvostruko karakterizirani (bezvučni = jaki, zvučni = slabi)- tu spada i hrvatski jezik (naši eksplozivni k. su dvostruko karakterizirani, tenzijom i

vokalnošću)- naš v : eng v (naš je jako sonoran)

- stvaraju se svežnjevi korelacija

- trećeg stupnja – uključuje, nastaje na opoziciji geminacije (udvojeni glas)- dvostruki konsonant:

a. dulji je od jednostavnog konsonantab. intenzivniji jec. obično se javlja intervokalno (onda se dijeli u dva sloga i to tako da

implozija pripada prvom slogu a eksplozija drugom)

- priprema (namještanje organa), držanje (zauzimanje određenog stupnja napetosti) i eksplozija

- impl. – dogodi se samo 1. i 2. faza, a 3. ne (u eksploziji da)

- 29 -


- priprema se događa u prvom slogu, a eksplozija u drugom (geminate)- geminate se javljaju samo u onim jezicima u kojima su moguće konsonantske grupe- npr. talijanski jako izbjegava konsonantske grupe- geminate i konsonantske grupe imaju isti utjecaj na okolne glasove (djeluju kao dva

identična konsonanta zajedno)- javljaju se npr. na spoju između dva morfema (npr. u ruskom) ili uopće ne na granici

morgema (japanski) – to nisu prave geminate nego nekakvi prijelazni tipovi (između grupe fonema i jednog jedinstvenog fonema)

- to je prije fonem kojem su početak i kraj tretirani kao dvije odvojene točke- drugi glasovi nemaju odvojen početak i kraj, oni su u jednoj točki – pravi, jednostavni

fonema- geminata – marka korelacije (korelacije 3. stupnja) – fonem kojem je odvojeno

različito postojanje početka i kraja istog fonema = vremenske točke su odvojene- korelacija geminata – postoji unutar različitih klasa drugog stupnja načina

prevazilaženja prepreke

- osobitost rezonancije – ovoj korelaciji pripadaju samo nazalni kon. koji stoje u opreci s oralnim k.

- obilježeni bukalnom okluzijom (zatvorenost u ustima) + spuštenost mekog nepca (dobiva se dodatni rezonator u nosu)

- konsonanti tvore bil. opozicije s oralnim k. (događaju se u ustima, rez. se događa i ustima)

- rez. se događa u ustima i nosu (zr. str. dolazi u nosnu šupljinu i događa se rezonacija) – čini da jedan dio zračne struje dobiva na intenzitetu, ističe se (određena volumenom i napetošću stijenki rezonatora te brzinom zračne struje)

- bil. odnos oralan-nazalan najčešće postoji u dvije serije lokalizacije – b-m = d-n; t-n = k-ŋ – napeti kon. stoje u opreci s nenapetima; velarni s ne.

- odnos okl.-naz. je najčešće bilateralna i proporcionalna opozicija (isti odnos suprotnosti postoji između ovih nizova fonema), privativni odnos = korelacija

- naz. kor. postoji gotovo u svim jezicima (takve kor. se rijetko mogu neutralizirati, u pozicijama neutr. se ne mogu neutr.)

- naz. se pojavljuje u labijalnim, apikalnim i palatalnim lokalizacijama- u hrv. nj stoji u bil. opoziciji prema ć- neki jezici imaju nazalni palatal, ali nemaju okluzivni palatal (francuski)- m : n – ta opozicija se u nekim jezicima osjeća kao bil. op. koja ne pripada nekoj

korelaciji- u finalnoj poziciji (u nekim sustavima) se m i n (opozicija po lokalizaciji) neutralizira

u arhifonem N (sonoran nazal) (u hrvatskom čakavskom) - ovaj arhif. se javlja i unutar riječi (to je nazalni fonem neodređene lokalizacije)- pertinentno je to samo što ima minimum prepreke (on je rezultat neutr. svih nazalnih

fonema u tom dijalektu)- minimalna prepreka pridonosi sonornosti (tonalnosti) - ovaj arhifonem ima naz. rez. i veliku sonantnost i približava se karakteristikama

nazalnih vokala

- jezik se nezaustavljivo mijenja (npr. u francuskom se dva nazalna vokala izjednačavaju)

- jezik ne trpi nasilne promjene (kodifikaciju), govornici ga postepeno mijenjaju

- 30 -


- taj čakavski N nije određen, nema određeno mjesto lokalizacije nego ovisi o susjednim glasovima

- nazalna korelacija je jedina konsonantska korelacija rezonancije

podsjetnik- do sada smo govorili o vokalskim i konsonantskim osobitostima – prelazimo na prozodijske

osobitosti

- 31 -


Prozodijske osobitosti

- globalna ritamsko-intonacijska cjelina

- prozodijske karakteristike su ritamsko-melodijske cjeline muzičke cjeline- jedinica tih cjelina se nekad poklapa sa slogom- slog nije samo puka kombinacija C i V- proz. k. se pojavljuje nekad kao dio sloga, a nekad kao čitav niz slogova- imaju osobitosti intenziteta, načina sefmentiranja melodije i muzičke visine- pojedini jezici imaju različite karakteristike- intenzitet, muzička visina i način segmentiranja melodije- Trubetzkoy – segment muzičke cjeline koji se zasniva na osobitostima intenziteta,

muz. visine – proz. karakteristika- diferencijacija i istraživanje načina segmentiranja (fonologija)- prozodijske osobitosti se dijele na osobitosti (razlikovanja) načina i povezivanja- to sve omogućuje izražajnost govora (osobitost razlikovanja)

- dijafragma i trbušni mišići povezani su različitim smjerom napinjanja (jedni se rastežu, a drugi stežu) – dovode do različitih pokreta

- dovode do pomaka prema gore koji ima svoj oblik zadan vremenom i maksimumom (rečenični akcent)

- interkostalni mišići i pluća – dalazi do pulsacije, zračna struja koja je došla se raščlanjuje (tako nastaju slogovi – broj ovisi o tempu govora)

- takva struktura čini osnovu rečenice i tek tada dolazi u larinks i na kraju u usnu / nosnu šupljinu

- govorni izraz je integralni nositelj smisla, onoga što želimo reći

- prozodija – globalna forma čiji su svi dijelovi dijelovi cjeline i ne mogu je mijenjati (svi slogovi i riječi u intonacijskoj cjelini su zadani), oni su potčinjeni toj cjelini

- fonologija polazi od manjih cjelina (slogova)- centar sloga posebno zanima fonologiju- proz. dist. obilj. su smatrana kao prvenstveno vokalska obilježja (oni ih mogu nositi),

ali unutar sloga nije vokal

- slogovski centar je prozodijska jedinica (jedan dio sloga je fonološki (prozodijski nepertinentan – često ga predstavlja konsonant), nekad vokal nije centar sloga – postoje i slogovi unutar kojih nema vokala (slogotvorno r); to sve ovisi o kojem se sistemu radi, o fonetskom sustavu nekog jezika)

- neke proz. osobitosti / pertinencije mogu pripadati čitavoj grupi fonema polifonematske vrijednosti (V+C; V+V)

- osobitosti centra sloga su osobitosti jednog dijela sloga (centra sloga) koji se mora definirati s obzirom na jezik u kojem se nalazi (jer je jezik globalna govorna forma)

- svaki dio sloga koji prema pravilima datog jezika posjeduje dist. pro. osobitosti nazivamo centrom sloga

- centar sloga može biti:A. vokalB. polifonematska grupa vokalaC. konsonantD. polifonematska grupa vokal+konsonant

- 32 -


- ne postoji jezik u kojem vokal ne bi mogao funkcionirati kao centar sloga- od kons. su sonanti oni koji mogu biti slogotvorni, i to (nazali i likvidi) samostalni ili u

grupi (Trubetzkoy)- hrv. vokali i slogotvorno r – centar sloga- ipak su najčešći jezici u kojima jedino vokali centar sloga

- Stetson – slog je napinjanje i otpuštanje serija mišića- unutar sloga je odmah iza vrha napinjanja i opuštanje (npr. pst = s – centar sloga,

odvija se u vremenu (trajan je) i možemo varirati napetost)- u nekim jezicima, u jednoj situaciji se fonem tretira kao slogotvoran, a u drugoj ne

(npr. l & r, češki jezik)- slogotvorni fonemi su u takvim situacijama uvjetovani okolinom- češki - přemisəl = slogotvoran- ali ovaj fonem nije pertinentan, fonološki distinktivan- u našem jeziku postoje i takvi pertinentni fonemi- hrvatski: r, i- slogotvorni kad se nađu između konsonanata i vokala

gər|o|ce gro|zapi|em pie|na(pijem) (pjena)

- ista pojava se može naći između vokala i konsonanata (ali treba voditi računa o morfološkoj granici)

za|r|đati va|rni|ca- prefiks – to je korelacija posebne vrste- tu postoji morfološka granica- ne pripada cjelini, korijenu ili osnovi- ovdje je r poseban slog

- pitanje sloga je važno pitanje za prozodiju- centar sloga može biti monofonematske i polifonematske prirode- neki jezici imaju samo m. centre sloga, a drugi obje vrste- evidentno je polif. onaj dugi centar sloga u kojem se između početka i kraja tog centra

može postaviti morfološka granica (geminata je to)- tada se dugi vokali tretiraju kao suma dvaju kratkih vokala- finski – talo (dvorište) : talo|on (prema dvorištu)- drugi primjer je suma dvaju kratkih vokala – dvostruki fonem, morfološka granica je

tu- dugi vokali se u nekim jezicima tretiraju kao monof.- klasični latinitet – jedan dugi vokal ima vrijednost dvaju kratkih vokala = jedan dugi

vokal suma je dvaju kratkih – kr.V+C = 1 dugi- ako je slog završavao konsonantom, smatrao se dugim (zatvoren je jer završava na

konson.)- osnovno pravilo: da je naglasak u predzadnjem slogu ako je on dug, a na

predpredzadnjem ako je on kratak- slična pravila vrijede i u indijskom jeziku- u jezicima s 2 akcenta također postoji dvostruki centar sloga; početak i kraj centra

različito se tretira- razlikuju se ili tonski ili respiratorno – dva akcenta

- 33 -


- slogovski centar se u nekim jezicima može podijeliti i udarom glote (glata se ili posve zatvori u jednom trenutku ili se naglo suzi otvor, a to daje dojam podijeljenosti sloga)

- postoje i jezici u kojima se dugi slogovski centar može razlikovati po tonskoj visini (ta činjenica je fonološki distinktivna)

- tako slogovi mogu biti uzl.-sil., sil., uzl., sil.-uz.- takvi slogovi se mogu doimati dužima nego oni kod kojih ne postoji takva promjena- zato se vrijednost geminata u centrima dugih slogova vrednuje više (ne linearno nego

aritmetički)- neki jezici – prozodijska jedinica u njima je mora (jedinica za trajanje sloga)

(određeno trajanje u slogu)- u drugim jezicima se broje slogovi - to su jezici s monofonematskim centrima slogova, geminacija slogovskih centara je

oznaka korelacije u tim jezicima- ako se radi o intenzitetu koji je ostvarem ekspiratorno – dinamički akcent (npr.eng.)- takvo trajanje sloga je neutralno u krajnjim slogovima pa se oni smatraju neoznačenim- slobodni dinamički akcenat postoji samo u npr. njem., engl. (tu su finalni slogovi

uvijek dugi neoznačeni)- kratki vokali su označeni

- 19.st., lingvist Starčević kaže da u hrvatskom postoje tri vrste centara sloga – kratki, dugi i vrlo dugi

- to je pitanje percepcije

- prozodijska obilježja su prvenstveno prozodijska kvantiteta- centar sloga- slog i mora su jedinice prozodijskog razlikovanja- najmanja prozodijska jedinica je prozodem (osnovna jedinica prozodije za

razlikovanje)- prozodijske osobitosti –

a) osobitosti razlikovanja – služi da se prozodemi međusobno razlikujub) osobitost načina povezivanja – gleda načine kako se pojedini elementi

povezuju

- u nekim jezicima se razlikovanje prozodema ostvaruje pomoću intenziteta (slog je jedinica)

- u drugim s morom, pomoću visine

- osnovna prozodijska funkcija prozodema je razlikovanje, ali oni imaju i kulminativnu funkciju (npr. u ruskom jeziku je naglašeni slog jako naglašen)

- kulminantni slog – onaj na kojem je akcent riječi- intenzitet i vrijeme – u drugim jezicima (slog)- mora – povećanje visine naglašava moru- ekspiratorni akcenat – povećanje intenziteta se i dalje odvija (i trajanje)- pojačanje kulminantnog prozodema - kulminacija – isticanje je važno i vrši se svim onim sredstvima koja su prateća; opće

isticanje sloga koje se u fonologiji zove fon ili akcent- korelativna opozicija između akcentiranih i neakcentiranih prozodema (korelacija

akcentacije) – u jezicima koji broje slogove- u jezicima koji broje more, varira ton u centru sloga

- 34 -


- tako se opozicije prozodijskog razlikovanja dijela na kulminativne i nekulminativne (korelacije akcentacije, korelacije varijacije tona)

- korelacija prozodijskog intenziteta (u jedinicama koji broje slogove) i korelacija tona ili registra (u jezicima koji broje more – nekulminativne opozicije = osnovna funkcija im je razlikovnost) te korelacija (prozod.) geminacije

- korelacija prozodijskog int. – dugi i kratki slogovski centri- korelacija registra (ne u europskim nego u afričkim jezicima), muzička visina se

ostvaruje promjenom registra- u centru sloga mogu biti upotrebljena 2 ili 3 registra- to se najčešće vrši na vokalima- korelacije slobodne akcentacije (fonički distinktivna funkcija je ostvarena kao

slobodni akcent)- kulminativno isticanje jednog prozodema nad ostalima (produljenjem, varijacijom

tona, jasnijom artikulacijom vokala i konsonanata) ostvarena je s više sredstava- isticanje može biti samo na jednom mjestu riječi i to mjesto dominira- u riječima istog broja slogova, isticanje ne pogađa uvijek isti prozodem – fonološki je

to bitno- mogu postojati parovi riječi koji će se razlikovati samo po akcentu- slobodna akcentuacija u hrvatskom je distinktivna- razlikovati (na početku) treba dvije vrste akcenata : silazne i uzlazne- slobodni u hrvatskom je uzlazni, a silazni nije (neslobodan je – seli se na proklitiku)- silazni akc. određuje granicu riječi, tj. početak riječi (delimitativna funkcija)- jednosložnu riječ je najteže čuti- težina riječi u slušanju – čujnija će biti npr. dvosložna riječ s uzlaznim akcentom od

one sa silaznim akcentom – ovisi o dužini riječi i o akcentu- uzlazni akcenat dobro priključuje slijedeći slog, integrira ga svojom formom- zato on ne može stajati na kraju riječi, ali može na bilo kojem slogu višesložne riječi- hrv. pjevačica (kukavica) na e : pjevačica na a- ove riječi se nazivaju dubletama- uzlazni akcenat je slobodan jer ne mora biti uvijek na istom mjestu- silazni akcenat je ekspiratorni (povećanje intenziteta) te su riječi s kratkosilaznim

naglaskom teže za slušati – sljedeći slog jedva se čuje- silaznost se bolje čuje kod dugih- silaznost je u dugima realizirana tonski ravno i u istom registru- postoje jezici koji uz prave kacente imaju sekundarne akcente, npr. njemački

(najdulja riječ ima 53 slova) i tu riječi nastaju komozicijom više riječi s jednom osnovnom koja će imati pravi akcenat

- u hrv. jeziku riječi nastaju derivacijom (mijenjanje nastavaka)- naš silazni akcenat ostvaruje se nekulminativno (nekulminativna korelacija

prozodijskog intenziteta)- silazni slog djeluje neizražajno, manji je intenzitet

- 35 -


Prozodija i njezina uloga u fonologiji

- prozodijski oblici – načini povezivanja pojedinih prozodema –a) korelacija udara gloteb) fraktura korelacije tona (u jezicima koji broje more (imaju proz.

geminaciju))

- udar glote razdvaja centar sloga na 2 dijela i ako je on kratak, dijeli ga od slijedećeg konsonanta

- tu se radi o načinu povezivanja jedne more s drugom- korelacija prekida sloga može biti oblikovana kao jaki ili mlohavi centar sloga- postoje proz. opozicije koje služe za međusobno razlikovanje rečenica (ritam i

intonacija – baza svega)

- najmanja fonetska jedinica koju možemo ostvariti je slog (i glas ali tako da je oblikovan kao slog)

- postoje proz. osobitosti koje služe za međusobno razlikovanje rečenica

- ritamsko-intonacijskim strukturama rečenica može poprimiti dva ili više značenja; one su baze svega

- kod uzlazne inonacije na kraju je najveća napetost (i na samom početku napetost postoji)

- u ostvarenju teksta se svaka rečenica mora planirati jer se govorno slijedi misao (zbog misli)

- maksimum izražajnosti postižemo govorom- dobro organiziran govor prenosi maksimum informacije- forme pomoću kojih razlikujemo rečenice su ritamsko-int. cj., u nekim jezicima

promjene registra, a dalje pauze (stanke) i akcenat- int. rečenice koja ima razlikovnu funkciju

fonetski – uzlazna int. fonološki – intonacija kontinuiteta

- očekuje se neki nastavak u istom smjeru ili kao nedovršenost- taj kontinuitet se prekida, očekuje se sugovornikovo sudjelovanje i ono je obično

suprotnog smjera

silaznakonkluzivnost

- postiže se odgovorom sugovornika

- u nekim jezicima postoji više registara, a u nekim se vrlo afektivne rečenice izgovaraju tako da se digne registar (npr. u francuskom)

- mišići – uspon i pad = na vrhu je akcent

- u nekim jezicima postoje i sekundarni i tercijalni akcenti

- 36 -


- u nekim jezicima je velika razlika između akcentiranog sloga rečenice i riječi npr. ruski jezik

- reč. pauza isto ima distinktivnu funkciju, a ne samo razdvajajuću- može se ostvarivati da intonacija padne i prestane napetost, ali to često nije tako (npr.

napetost traje za vrijeme pauze i to će se osjetiti na početku druge rečenice)- strahovito razlikuje smisao iskaza- neki distinktivni elementi djeluju kao abnormalni d.e. (dž u našem jeziku; osjeća se da

je došao iz nekog stranog jezika, tusrkog)- velarno ŋ u njemačkom – njg – na kraju riječi i sloga – i to treba znati u fonologiji

- langage – jezična pojava kao cjelina

- jezik i govor su neodvojivi (sve što je u fonologiji razlikovno obilježje može se eksperimentalno dokazivati, i to u fonetici)

- 37 -


Struktura distinktivnih obilježja

- od kompleksnih gov. jedinica – rečenice do fonema- najmanja jedinica značenja u fonologiji je morfem (u fonetici to je slog)- u nekim lingvistikama se zove i formant (nešto što oformljuje značenje)- u njih spadaju korijen riječi i afiksi- značenje može biti semantičko i gramatičko (npr. sufiks)

- morfemi su lingvistički elementi koji izražavaju odnose među riječima (to su gramatički morfemi, npr. padećni nastavci i glagolski)

- morfem se najčešće upotrebljava za označavanje elemenata tvorbe riječiA. tematski m. (formant) – dodaju se korijenu da bi se dobilo osnovu

(primarni morfem)B. sufiksni morfem (sekundarni) – dodaju se osnovi da bi se dobila

kompletna riječ

- suvr. lingv. zove morfemom svaki element tvorbe- npr. riječ može biti tromorfna, četveromorfna

rus. fizič-esk-j (korijen-osnova-nastavak)eng. un-friend-ly (prefiks-korijen(osnova)-nastavak(sufiks))

- uvijek treba gledati i semantiku i gram. funkciju- morf. je distinktivni lingv. oblik (pomoću njega se vrši razlikovanje) koji je semantički

različit od ostalih fonetski sličnih ili identičnih lingvističkih oblika, koji se ne može dalje rastavljati na manje oblike

- morfem fonetski može biti identičan, ali ima različitu razlikovnu funkciju u različitim sredstvima

- semantika – razvoj značenja uvijek u vezi s funkcijom- distinktivna razlikovna obilježja – najmanje jedinice u fonologiji- lingv. razlikuje dva nivoa jezika:

a) semantički (sem. alnaliza) – obuhvaća jednostavne i kompleksne jedinice značenja

b) nivo distinktivnih obilježja – analizira formu onoga što nosi značenje

- d.o. su sve jednostavne i kompleksne jedinice koje služe tome da razlikuju, povežu i zdvoje (dovedu do punog izražaja) mnogostruke jedinice značenja

- delimitativne (za granice), kulminativne (za isticanje), razlikovne- da se što blje prepozna sadržaj poruke koju primamo- ako d.o. zahtjeva izbor između 2 člana jedne opozicije

- gravis – auditivno (relativno) niži od akutusa (dva oprećna svojstva, dvije suprotne osobine obuhvaćene istom kategorijom visine)

- nazalni/nenazalni vokal – privativna opozicija /bitə/ (gravis) - /ditə/ (akutus)

- razlikovanje samo po jednom svojstvu- jedan je visok, a drugi nizak- to su dvije riječi

/fitə/ (g.) - /sitə/ (a.)- slušatelj ove riječi razlikuje po formi i po smislu (postoji minimum razlike koji u

upotrebi nije uvijek dobro izražen, izgovaraju se varijante)

- 38 -


- taj odnos mora biti takav da konstantno ukazuje na tu razliku- ovo je bila opozicija unutar istog elementa (min.dist. elementi) (polarnost-suprotnost)- kontrast se ostvaruje u slijedu (u gov. lancu) = p : t – gravis: akutus- to ne znači da su po svemu drugom isti nego se ovaj kontrast ostvaruje u tom morfemu- kontrast elemenata u slijedu kji su izgovoreni - spada u prozodiju (polarnost ostvarena susjedstvom u govornom lancu)- d.o. samo signalizira da morfem koji pripada nije istovjetan s drugim m. kji na istom

mjestu sadrži različito obilježje- d.o. ne označavaju ništa konkretno nego samo signaliziraju- različite kombinacije d.o. čine foneme u jednom jeziku- fonemi se zapravo realiziraju u glasu, to je iskustveni proizvod, ali dist.elemente

realiziramo na osnovi onoga što materijalno postoji u glasu

- Jakobson – svako distinktivno obilježje i svaki fonem ima svoj stalni korelat u svakoj fazi govora

- svaki jezik je karakteriziran određenim brojem distinktivnih obilježja- obilježja mogu biti maskirana zbog nekakvih anormalnih uvijeta (npr. šapat, vikanje,

operno pjevanje, mucanje, buka, daljina, buka u kanalu (npr. slušni problemi), filtriranje nekog glasa)

- Jakobson i Trubetzkoy su dokazali da se eksperimentalno (fonetski) može dokazati istovjetnost jednog distinktivnog obilježja (različiti glasovi, fonemi)

- glasovi u govoru, ne fonemi- npr. ako se ne ostvare čitavi slogovi, situacija i kontekst uskaču; zato su moguće

fonetske elipse koje neće naškoditi komunikaciji

- aspirirani glasovi – u engleskom su jako napeti i fonetski intenzivniji (iako se različito realizira p na početku i kraju, ne razlikujemo 2 fonema)

- opozicije – nastaju kad smo u stanju razlikovati distinktivna obilježja (npr. ako nešto slušno ne prepoznajemo, nećemo to moći ni ostvariti)

- kontrast – opozicija ostvarena u jednom slijedu (acutus, gravis)

- inherentna (unutarnja) distinktivna obilježja se materijalno realiziraju u govoru (to je Jakobson dokazao)

- fonem je simultani skup distinktivnih obilježja- unutarnja dis. ob. se zasnivaju na dvojnosti (još se zovu i inherentna razlikovna

obilježja)- ta obilježja moramo slušno razlikovati da bismo mogli to realizirati govorom- visible speech – studije iz SAD-a; jedno osjetilo se htjelo zamijeniti drugim;

sonogrami su bili previše komplicirani i prespori za brzinu govora- sonografska tehnika je bila dobra za istraživanja (fonetske analize)- očitavanje s usana – vizualno očitavanje- Jakobson dokazao povezanost jezika i govora- sonogram – intenzitet, frekvencija, vrijeme- sonogrami su se počeli upotrebljavati za druge svrhe (fonetska istraživanja)- prvo se htjelo pomoći gluhima, ali bilo je prekomplicirano- istraživanje na 100 živih jezika rezultiralo je time da su Jakobson i njegova ekipa

dokazali da postoji 12 pari dist. obilježja (za svaki par)- podijelio je dist. ob. na sonornosna i tonalnosna obilježja

- 39 -


- obilježja sonornosti – srodna intenzitetu i trajanju koji se očituju kao količina energije i njezina koncentracija

- obilježja tonalnosti – srodna prozodijskom obilježju visine glasa- obilježja son. su brojnija i srodna su prozodijskim obilježjima jačine i kvantitete- akustička forma, mjesto izgovora i način izgovora (za svaki par)- ton. obilježja su srodna proz. ob. visine glasa

- 12 pari Jakobsonovih distinktivnih obilježja :- sonornosna obilježja (9)

1. opozicija vokalnost – nevokalnost – očituje se kao prisutnost i odsutnost jasno određene formantske strukture)

- glas j je nevokalski i nekonsonantski (nema prepreke koja generira šum) – to je prijelazni glas

- e i r su i vokalski i konsonantski

2. opozicija konsonantnost – nekonsonantnost – visoki postotak energije; niski postotak izgovorene energije

3. opozicija kompaktnost i difuzija – veća koncentracija energije u centralnom dijelu spektra( pr. s, istureni glasovi); suprotno (unatrag povučeni fonemi pr.e, leave)

- zona kompaktnosti 1000-2000 Hz- radi se o odnosu između mjesta artikulacije; rezonator unaprijed isturenih

fonema imaju rezonator oblika roga (velarni, palatalni i postalv. konson. i istureni vok.)

- unatrag povućeni fonemi se zatvoreni vokali te labijalni, dentalni i alveolarni konsonanti (rezonator ima kuglasti oblik)

- to ovisi o veličini i obliku rezonatora koji su uključeni u izgovor nekog glasa i to ispred i iza mjesta aktikulacije

- rezonatori pojačavaju onaj dio kompleksnog zvuka koji je primjeren određenom rezonatoru

4. opozicija napetosti i opuštenosti – jasnije oblikovanje zvuka u spektru; manje rezonitanje, izntenzitet i čujnost)

- napetiji su oni glasovi koji više deformiraju govorni trakt (oni više sudjeluju u izgovoru)

5. opozicija zvučnosti i nezvučnosti

6. opozicija nazalnosti i oralnosti- pojavljuje se i u konsonantskoj i vokalskoj strukturi- nazalnost karakterizira širenje energije zvuka po većim prostorima,

smanjenje intenziteta prvih formanata i uvođenje dopunskih viših formanata

- oralnost – rezonator je samo usna šupljina, a kod nazalnosti oboje- nazal. konsonanti – jaki formanti u visokom području, a u srednjem

području su praznine- energija se širi po višem spektru- ti formanti imaju dosta velik intenzitet

- 40 -


7. opozicija prekidnosti i neprekidnosti – opozicija između eksplozivnosti i konstriktivnosti (okluzivi i frikativi – tjesnačnici)

- sibilanti (c,z,s) – frikativi (neprekidni)- frikcija (trenje) – nastaje kad jaka zračna struja prolazi kroz suženi prolaz- kod prekidnih glasova prvo imamo tišinu (ili vibriranje glasnica), zatim

širenje (eksplozija)- frikativi – uključivanje govornog trakta i nema naglog prijelaza od zvuka

prema tišini (zr.str. struji cijelo vrieme kroz uski prolaz)- djeluje na vokal (zatv./otv. govornog prolaza)- govor – nije nizanje nego slogovska struktura- vokalska forma pod utjecajem okluziva – tanzijenti (karakteristično

prelaženje)- tranzijenti – utjecaj – taj vokal dulje traje i ima veći utjecaj na onoga koji

sluša, karakteristični su)- bit komunikacije – različitosti koje unose promjene u formu trebaju u

pravom trenutku biti prepoznate- likvid r za razliku od l – uključivanje može biti i u nekoliko vremenskih

razmaka

8. opozicija piskavosti i blagosti – šum većeg intenziteta se suprostavlja šumu manjeg intenziteta

- pravilna / nepravilna distribucija šuma- važno je i tkivo od kojeg je prolaz napravljen- pisk. – gornji i donji zbui - blag. – zubi, donji prekriveni jezikom - pr. s u opoziciji prema θ

9. opozicija pregradnosti i nepregradnosti- glotaliziranost/neglotaliziranost- veća brzina prolaženja energije u manjem vremenskom intervalu- nagli početak ataka zr. struje- manja brzina u istom intervalu – nepregradnost- glot. – s kompresijom; neglot. – bez kompresije- sirkaški jezik (azijski jezik)

- obilježja tonalnosti (3)10. opozicija gravisnosti i akutnosti (nizak,taman/oštar, visok)

- gravisnost – konc. energije je u nižem dijelu spektra; 2 formant je snižen- akutnost – dizanje prvog formanta u višim dijelovima spektra (prema 2.

formantu); ostvaruje konc. energije u višem dijelu spektra (1. i 2. formant)- gravisni fonemi – velari i labijali (stražnji i prednji); imaju veliki rezonator

koji ih karakterizira (što je veći (po volumenu), to je glas niži)- akutni fonemi – medijalni, imaju više ispregrađen rezonator (2 rez.); imaju

višu tonsku karakteristiku; palatali i dentali- različite visine u govoru su rezultat motorike govornih organa- razumijevanje – strukturiranje na najvišem nivou

11. opozicija labijaliziranosti i nelabijaliziranosti - sniženje, slabljenje intenziteta nekih komkomponenata visokih frekvencija

– 2. formant se snižava = labijaliziranost (sniženo-ravno)

- 41 -


- otvor usne šupljine se može modificirati i s prednje i stražnje strane usne šupljine

- velarizacija (suženje str. dijela usne šupljine)- suženi otvor prema širem otvoru (labij.-nelabij.)- labijalizacija – pomak formanata prema dolje ili slabljenje visokih

formanata (ili oboje)- to je vertikalna usporedba (uspoređuju se zaokruženi i nezaokruženi)- npr. u turkom jeziku

12. opozicija povišenosti i nepovišenosti- neke komponente su pojačane (pomaknute više), djeluju više = povišeno-

ravno- sve komponente su iste, ali nisu povišene- palataliziranost, nepalataliziranost (horizontalna usporedba u ruskom

jeziku, npr.)- povišeni fonemi imaju širi otvor, a drugi imaju uži otvor- koncentracija energije u višem dijelu, uzlaženje 1. i 3. formanta susjednih

vokala (kod palataliziranih glasovi)- tu isto dolazi do promjene otvora u usnoj šupljini (palat. smanjuje se

rezonator u usnoj šupljini, pa imamo povišenost)

- s ovim obilježjima možemo upoznati važne jezike u svijetu (niti jedan ne treba svih 12 obilježja)

- svaki ima onoliko koliko mu je dovoljno za sustav, kod- eng. sharpened ≠plain consonants npr.- kod proizlazi iz fonet.-fon. sistema koji je normativno utvrđen lingvističkom analizom

(na temelju akustičkih korelata koji imaju svoje psihološke korelate)- sonornost – količina i rasprostranjenost nervnog stimulusa (energije) – kvantitativni

dio tog procesa- tonalnost – ovisi o mjestu nervnog stimulusa

- distinktivna obilježja – svrstana u foneme- količina dist. ob. zadana unutar jednog jezičnog sustava- simultane skupine d.o. – fonemi – zajedno se pojavljuju u jednom fonemu- slog – elementarna skupina fonema na fonološkoj razini; silabem (fonemski slog);

konstruktivna ćelija jezgre jezika; osnovna formula po kojoj se fonemi povezuju u jeziku (govor)

- slog – osnovna formula po kojoj se vrši povezivanje fonema- definicija slobodne forme – sekvenca koja se može odvojiti pauzama (čini cjelinu – to

može biti jedan ili više slogova)- slog predstavlja skupinu fonema- fonem predstavlja skupinu distinktivnih obilježja- jedan od zakona strukture sloga je kontrast (sukcesivnih elemenata unutar sloga)- najveći kontrast – vokalnost/konsonantnost = CV kontrast- ostali kontrasti – CVC; V; VC; CV – moguće kombinacije- konsonantski dio ne može stajati sam- vokalski element se ne može ponoviti dva puta- srodni kontrasti mogu saržavati više fonema unutar pojedinih elemenata (V i C)- to su fonemi rastuće sonornosti; silabički fonem (na vrhu)

- 42 -


- takav kontrast je ili jedini u jeziku ili dominantan (CV)- kontrast – kompaktnost – difuznost & vokalnost – sonornost

- krakovi: - s motoričkog aspekta, Stetsonova definicija – Slog je pokret zračnog vala potisnutog

prema gore kroz vokalni trakt.- međurebreni mišići vrazdvajaju na slogove- uzlazni i silazni krak,silabički vrh (najtonorniji) - = nuklearni faktor sloga ili kulminacija, granične ili marginalne faze- član najviše sonornosti tonski je viši i glasniji - taj kontrast može biti i likvid – l, r – pravi konsonant; pa čak i s

Prozodijska obilježja- također mogu imati distinktivnu funkciju- izviru iz svojih perceptivnih svojstava : ton (visina), intenzitet (jačina) i kavtitet

(trajanje)- ta obilježja mogu biti intersilabička (između slogova) i intrasilabička (unutar jednog

sloga)

- tonalnost – i inter i intrasilabička- viši prema nižem registru; neutralan prema povišenom; neutralan prema sniženom

- intenzitet – intersilabički – to je onda naglasak- proizvedeno sublaringalnim mehanizmima (abdomen, dijafragma, mišići prsnog koša)- pokret ekspiratornih mišića kojima se ostvaruje je balistički pokret (ne može se

kontrolirati)

- kvantitet – intersilabički- obilježje dužine : između dugog i kratkog – kratki prema duljem ili kratki prema još

kraćem

- kulminativno obilježje naglaska (trajanje i intenzitet)- neka obilježja mogu biti demarkaciona – označuju granicu- u nekim jezicima dužina i akcenat se kombiniraju, npr. u hrvatskom; dužina je

redundantna, a akcenat je distinktivan- sve distinktivne opozicije, i inherentne i prozod. – 2 fonema u slijedu (gravis – akutus)- inherentno obilježje ostvaruje se tako da jedno distinktivno obilježje pravi razliku- treba poznavati jezik kojim se služimo da bismo uklapali foneme u sekvence; najbolji

smo u materinskom jeziu- moguće su elipse (ovisno o kontekstu), nisu dozvoljene tada kada imamo strukture

koje nisu hranjene kontekstom; npr. imena i prezimena- izmjenjivanje eksplicitnosti i eliptičnosti u jeziku- Jakobson je definirao fonologiju, a fonetika za nju skuplja obilježja

- DISTINKTIVNA OBILJEŽJA u hrv. jeziku - prema Muljačiću (Žarko) („Opća fonologija“; ŠK, Zg, 1972.), preuzeo iz Jakobsonove

tabele- vidi tablicu URO u = Škarić, „Fonetika hrv. knjiž. jezika“; slika 203, str.359

- 43 -


Pregled gradiva str.1

FONTEIKA → proučava označujuće u govoru (konkretno govorno ostvarenje)→ nauka o glasovima govora; o fizikalnom fenomenu, koji se ostvaruje govorom i

perceptibilan je sluhom→ proučava glasove s obzirom na njihova akust.-artik. svojstva, nezavisno o tome mogu li te

osobine imati razlikovnu ulogu ili ne→ proučava akustičku stranu govornog akta i ima veze sa psihologijom percepcije→ nauka o materijalnoj strani govora→ fonetiku zanima čitavo govorno ostvarenje

GLAS→ skup akust.-artikul. koje se zapažaju istovremeno→ najmanja ostvariva fonička jedinica→ fizikalna pojava perceptibilna sluhom→ izgovoreni glasovi su uvijek samo varijante fonema!

FONOLOGIJA→ proučava označujuće u jeziku (jezičnu normu, odnose, funkcije i vrijednosti)→ skup pravila po kojima je regulirana fonička strana govornog akta (nauka o „glasovima“

jezika)→ fonologiju zanima onaj dio glasa govora koji ima određenu funkciju u jeziku (distinktivnu

ulogu)→ zanimaju je one promjene u formi koje odražavaju promjene u značenju→ elementi fonološkog sustava se međusobno bitno razlikuju – omogućavaju da se riječi

međusobno razlikuju→ fonol. zanima apstraktna fonička vrijednost fonema→ najčešći odnosi su odnosi opozicije

FONEM→ dio jezične norme koji ima razlikovnu (distinktivnu) funkciju, ali nije nosilac značenja→ najmanja fonološka jedinica u slijedu jednog jezika

- 44 -



Ferdinand de Saussure („Tečaj opće lingvistike“), švic. lingvist→ jezična pojava LANGAGE = jezik (LANGUE) i govor (PAROLE)→ jezik i govor se mogu podijeliti na označujuće i označeno

→ JEZIK = označujuće: jezična norma (gramatika, fonologija); označeno: univerzalna značenja, koncepti, ideje

→ GOVOR = označujuće: materijalna strana, tj. govorne forme, ostvarivanje govora, zračna struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te stvarnosti; označeno: konkretni sadržaji komunikacije koja se odvija ostvarena u aktualnom vremenu

→ jezična pojava se ne smije odvijati→ definiran jezični znak – artikuliran (nemotiviran u odnosu na smisao, slobodan); veza

forme i sadržaja je povijesna, zakonito odrađena

GLAS ≠ FONEM → glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenej koje se ostvaruje govorom kao

najmanja fonetska jedinica, govorno ostarenje bogatije i šire od fonema→ fonem – određena funkcija u jeziku (razlikovna), ovisi o sustavu kojem pripada, dio glasa

koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje; skup karakteristika koje omogućuju prepoznavanje nekog glasa

- 45 -



PLANOVI IZRAZA→ reprezentativni (kulminativna, delimitativna i distinktivna funkcija)→ ekspresivni → apelativni

GLASOVI (na fonološkom planu)→ permutabilni (foničke opozicije : petinentne, fakultativne)→ impermutabilni

FONOLOŠKE OPOZICIJE→ s obzirom na broj fonema sa zajedničkom bazom usporedbe

a) bilateralneb) multilateralne

o homogene o heterogene

→ s obzirom na istovjetnost opozicije s drugim opozicijamaa) proporcionalne b) izolirane

→ s obzirom na logiku odnosa suprotnostia) privativneb) gradualne c) ekvipolentne

→ s obzirom na rasprostranjenost njihove razlikovne moćia) konstantneb) neutraliziabilne

- 46 -



PRAVILA ZA POTENCIJALNU MONOGONEMATSKU STRUKTURU (1 fonem)

1) Potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi nikad ne razdvajaju u dva sloga

2) Monofonematska struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim aktom3) Monofonematska struktura ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom

jeziku

pr. hrv. c = t+s / fin. it-se

- 47 -



Konsonantske osobitosti

LOKALIZACIJA→ osnovne serije lokalizaciije

a) guturalna (dorsalna)b) apikalna (dentalna)c) labijalnad) piskava (siflantska)

NAČIN PREVAZILAŽENJA PREPREKE→ prevazilaženje prepreke 1. stupnja

a) prema načinu i prepreci1. okluzivi2. frikativi3. sonanti

b) prema trajanju1. momentalini (o.)2. trajni (f. i s.)

c) prema količini šuma1. šumni (o. i f.)2. nešumni (s.)

• klasifikacija u 5 bilateralnih skupina1. sonantska – šumna2. momentalna – trajna3. okluzivna – frikativna4. frikativna – sonantska5. okluzivna – sonantska

→ prevazilaženje prepreke 2. stupnja1. korelacija napetosti tenzije2. korelacija intenziteta tlaka3. vokalna korelacija4. korelacija aspiracije5. rekursivna korelacija6. korelacija opuštanja

→ prevazilaženej prepreke 3. stupnja = geminate (dvostruki konsonanti

REZONANCIJA→ nazalni / nenazalni konsonanti

- 48 -



12 JAKOBSONOVIH OBILJEŽJA

→ obilježja sonornosti1) vokalnost – nevokalnost2) konsonantnost – nekonsonantnost3) kompaktnost – difuznost4) napetost – opuštenost5) zvučnost – nezvučnost6) nazalnost – oralnost7) prekidnost – neprekidnost8) piskavost – blagost9) pregradnost – nepregradnost

→ obilježja tonalnosti10) gravisnost – akutnost11) labijaliziranost – nelabijaliziranost12) povišenost - nepovišenost

- 49 -

fonetika i fonologija

Documents

teaj ope lingvistike

istoj fonikoj okolini

za svaki par

japanskom su

jezicima koji broje

traju ostali glasovi

ne nosi znaenje

radi se