filozofski i znanstveni pristup bogu esej -...

dr. sc. Josip Planini profesor emeritus, Sveuilite u Osijeku

[email protected]

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

Osijek, 2014.

Nakladnik Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Odjel za fiziku Za nakladnika Izv. prof. dr. sc. Branko Vukovi Recenzenti Akademik Vladimir Paar Prof. dr. sc. Hrvoje Lasi Lektor Prof. dr. sc. Ivan Jurevi Suglasnost Senata Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku broj 6/14 od 28. sijenja 2014. godine. CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Gradske i sveuiline knjinice Osijek pod brojem 131003095 ISBN 978-953-6931-62-0 Tisak Gradska tiskara Osijek, 2014. Naklada 200 primjeraka

dr. sc. Josip Planini profesor emeritus, Sveuilite u Osijeku

[email protected]

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

Sveuilite u Osijeku Odjel za fiziku

Josip Planini

Professor Emeritus

Philosophycal and Scientific Approach to God

University of Osijek Department of Physics

Sadraj

Predgovor ........................................................... 9 Haiku................................................................... 11 Saetak ............................................................... 13 Filozofski i znanstveni pristup Bogu/ Apsolutu u povijesti filozofije

23

Zakljune misli .................................................. 87 Literatura .......................................................... 91 Biljeka o autoru................................................. 93 Kazalo imena .................................................... 95

Josip Planini

8

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

9

Predgovor

Bradley transformira ideju Apsoluta u ideju osobnog Boga. Apsolut moe znaiti svijet u smislu svemira. Za Hegela Apsolut je kao Duh ili samomislea Misao.

Nakon niza autorovih tekstova iz metafizike, znanosti i filozofije, ovdje se navode neke zakljune misli koje mogu potaknuti itatelja da vie upozna pojedine stranice ove knjige. Metafiziki pristup svijetu u zapadnoj filozofiji moe se prikazati kao traenje odgovora na pitanje Koja je narav svijeta, realiteta, i zato on ima tu narav? ili: Zato je uope neto, a ne nita? Na ta se pitanja uobiajeno odgovara upuivanjem na Boga kao stvoritelja svijeta. Kad se pita ljude koji vjeruju u Boga zato oni tako vjeruju, obino se odgovara pa neto je moralo pokrenuti sve to, ili svijet nije mogao nastati iz niega! Dakle, postojanje svemira trai neku uzronost, razlog, objanjenje a to je Bog, koji onda treba postojati na raun svemira. Takvo zakljuivanje o Bojoj opstojnosti obino se naziva kozmolokim argumentom. Veina filozofa misli da treba dokazati da Bog postoji, jer to nije oigledno, i misli da se moe dokazati. U svijetu moderne filozofije postoje idealisti, teisti, fenomenalisti , zdravorazumski pragmatiari , znanstveni realisti , skeptici i materijalisti. Nismo sigurni to je materija. Tvore li materiju kvarkovi ili je ona tamna energija ili pak rezultat kvantnih fluktuacija u vakuumu? Prema hipotezi o Bogu

Josip Planini

10

poeljno je da svemir matematiki postoji kao i konana svjesna bia.

Prema F. Hoyleu, astronomu, vjerojatnost da ivot nastane sluajno na zemlji nije vea od sluajnosti da bi uragan, koji pue po odlagalitu starog eljeza, sastavio Boeinga 747. Prema hipotezi o Bogu nijedan svemir nema vjerojatnost da e postojati sve dok Bog ne izabere da ga stvori. Bog je um u kojem postoje svi mogui svemiri i stanja bitka. Hipoteza o Bogu ini razumljivijom ideju o skupu moguih svemira. Postoji valjan razlog zato Bog i svemir postoje zato to je dobro da postoje. Bog je sloeniji od svemira, i Bog nije nevjerojatan budui da je Bog ili nemogu ili nuan. Bog je nuan i kontingentan. Ako ima konano racionalno objanjenje za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva.

J. P.


11

Haiku

*

*

Proljee ulazi kroz zatvoren prozor s cvrkutom ptica

Spring enters through the closed window with twitter of birds

*

*

Mjeseina utapa nadjaava svjetla ulice

Moonlight of the wane overpowers lights of the street

*

*

U tihoj ulici jo glasnije odzvanja pla djeteta

In the silent street more louder crying of a child

*

*

S vrha dimnjaka galeb pozorno motri siuni svijet

From the chimney top a gull observes attentively the minute world

*

*

Josip Planini

12

*

*

Kaete to je sluajnost - da to je moj Gospodin

You say it is a randomness - yes it is my Lord

*

*

Sunce je kugla uarena a oblaci crveni otoci

The sun is a ball red-hot and the clouds red islands

*

*

Blaga ljetna kia svi etai na rivi bez kiobrana

Mild summer drizzle all the walkers on the shore without umbrella

*

*

Na Veliki petak jaki jugo tui na prozoru crkve

On Good Friday strong south wind howls on the church window

*

*


13

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej Saetak Prema starogrkoj mudrosti (Tales, Heraklit, 7./6. st. pr.

Kr.), govori se o Jednome kao Bogu i kao Mudracu, koji je samo jedan On je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon sadran u svim stvarima, koji povezuje sve stvari u Jedno. Ispravno je rane grke filozofe nazivati kozmolozima, jer su se bavili prirodom svemira, a ovjeka promatrali kao dio svemira. Sofist, putujui uitelj Protagora, kae ovjek je mjera svih stvari; o bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su oblija, jer mnogo toga sprjeava pouzdano znanje, nejasnoa (stvari) i kratkoa ljudskog ivota. Platon jasno ui u Timaju da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara stvari ovog svijeta prema modelu Formi. To znai da forme ili ideje postoje odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su uobliene prema njima, nego i od Boga, koji ih uzima za svoj uzor. Po Aristotelu Bog i priroda nita ne proizvode uzalud. Aristotel stoga definira Boga kao miljenje miljenja; Bog je postojea misao, koja vjeno misli sebe. Glede neprekidnoga gibanja planeta mora postojati prvi nepokrenutni pokreta. Po Plotinu razvijen je neoplatonizam; cilj filozofije je spasenje due; ienje due dogaa se askezom i spoznajom Boga. Od neoplatonovaca latinskog Zapada najznaajniji je Boetije (5./6. st.), kranin koji razvija prirodnu teologiju; Bog je vjean, a

Josip Planini

14

Boje vizije uvijek su u sadanjosti, to se slae sa svojstvom neke radnje u budunosti; Boetije je posrednik izmeu antike i srednjeg vijeka. Meu latinskim crkvenim ocima najznaajniji je sv. Augustin (4./5. st.); njemu je najdrai dokaz za Boju egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. Bog je slian Suncu, koje obasjava nae due, ili poput uitelja koji nas pouava.

Sv. Anselmo (11. st.), augustinske tradicije, oba nisu sasvim razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je mogue ljudskom duhu, kranin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono to vjeruje. U Proslogiumu Anselmo razvija tzv. ontoloki argument, koji iz pojma o Bogu zakljuuje da je Bog stvarnost da postoji. Otkriva da se argument takav moe staviti u obliku Boje poslanice: Bog je ono od ega se nita vee ne moe zamisliti. Ali ono od ega se nita vee ne moe zamisliti mora postojati, i to ne samo mentalno, u pojmu, nego i izvanmentalno; prema tome Bog postoji.

Sv. Toma Akvinski (13. st.) Bog je ponajprije Jedno ili Dobro; kranski filozof, slijedi Aristotela kad odreuje metafiziku kao nauk o biu kao biu; prva filozofija usmjerena prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konaan cilj svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Tomini dokazi o egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od stvorenih bia prema Bogu. Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i egzistencija su identine: Bog postoji nuno zato to je njegova esencija isto to i njegova egzistencija; sve druge stvari participiraju u egzistenciji; znai ta je distinkcija objektivna i neovisna o duhu.

Prvi od pet Tominih dokaza za Boju egzistenciju: osjetima upoznajemo kretanje stvari u svijetu svaka stvar koja se kree


15

pokrenuta je od neeg drugog to drugo je pokrenuto nekim drugim pokretaem; toga je beskonano, na kraju dolazimo do jednoga nepokrenutog pokretaa, svi razumiju da je to Bog.

Kae se, moderna filozofija poinje s Reneom Descartesom (16./17. st.); njegov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu filozofiju s kriterijem istine, Boje egzistencije i egzistencije materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike (korijen, deblo, grane metafizika, fizika, znanosti). Mogue je sumnjati postoji li Bog, ali cogito ergo sum to ne vrijedi za moju egzistenciju. Sumnjam da li postojim proturjeno. Pod nazivom Bog ja podrazumijevam supstanciju koja je beskonana, neovisna, sveznajua, svemona i s kojom sam ja, i sve drugo to postoji, stvoren. Ideja Boga je uroena. Bog nije zavodnik, on je savren. Mi moemo biti sigurni da Bog egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo, prihvaamo to. Dakle, prije nego to smo sigurni da Bog egzistira, mi trebamo biti sigurni je li istinito to mi razumijemo. Sigurni smo da Bog egzistira jer smo pratili dokaze koji to pokazuju.

Pascal, Blaise (17. st.) Po vjeri mi znamo Njegovu egzistenciju, po slavi znat emo Njegovu prirodu. Ako ima Boga, On je beskonano neshvatljiv; on nema relaciju s nama. Stoga smo nesposobni znati to je On i da li je On. Prirodnim nainom ne moemo ispitati Boju egzistenciju, samo nam vjera moe to potvrditi.

Oklada na Boga Ako pobijedi, dobio si sve; ako si izgubio, ne gubi nita. Tu je beskonanost beskonano sretnog ivota za dobitak, jedna ansa za pobjedu protiv konanog broja ansi za gubitak; to ulaete, jest konano.

Josip Planini

16

Spinoza, Baruch (17. st.) Samo je jedna tvar/substantia, beskonana boanska tvar koju nazivamo priroda, Deus sive Natura. Razvio je panteistiki monizam. Samo je jedna supstancija i to je Bog. Ja razumijem da je Bog apsolutno beskonaan, tj. to je tvar to sadri beskonano mnogo svojstava i svako iskazuje vjenu i beskonanu bit/essentia. Zatim, da je beskonana boanska tvar nedjeljiva, jedna i vjena i u Bogu je egzistencija i esencija jedno i isto. Sve to postoji jest u Bogu i nita ne moe egzistirati bez Boga.

Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st.) Priroda je zvono Boje. Kreator Bog eli najveu harmoniju. Leibniz je razvio diferencijalni raun. Tvrdnja da je Bog mogu jest tvrdnja da Bog egzistira. Da Bog postoji, da su svi pravi kutovi meusobno jednaki, to su nune istine; ali kontingentna je istina da ja postojim ili da ima tijela koja pokazuju pravi kut. Zato je Bog odabrao taj posebni svijet? Za Leibniza nije bilo dovoljno rei Bog je stvorio, izabrao taj svijet, nego nai i dovoljno razloga za to; svijet s najveom perfekcijom. Takoer, Bog je stvorio ovjeka tako da on bira to mu se ini najbolje. Sve treba biti zakljueno iz fizike.

Issac Newton (17./18. st.) Prvo je u znanosti eksperimentalna metoda. Zakoni gibanja dani su od Boga. Newton kae da je mehanika teorija dokaz za Boju egzistenciju. On je bio uvjeren da kozmiki red pokazuje Boju egzistenciju, tj. da postoji bie ivo, tjelesno, inteligentno, sveprisutno. Njemu se inilo da gibanje planeta oko Sunca jest argument za Boju egzistenciju.

Bokovi, Josip Ruer (18. st.), redovnik, fiziar, matematiar, filozof, pjesnik. Prekida s tradicionalnom


17

materijalistiko-korpuskularnom teorijom tvari i uvodi dinamistiko-atomistiku teoriju po kojoj se tvar sastoji od tokastih estica koje su jednostavne, nedjeljive i meusobno udaljene. Meu tim atomarnim esticama djeluje na malim udaljenostima odbojna sila, koja poveanjem udaljenosti prelazi u privlanu silu.

Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne znanosti i filozofiju.

Za Kanta su glavni problemi metafizike Bog, sloboda i besmrtnost. Ako nam metafizika daje znanje o Bogu ili besmrtnosti, takvo znanje mora po Kantu biti apriorno. isti razum u Kanta ima koncepciju trai se Perfektno bie, Ens perfectissimum, to je hipoteza za Ens realissimum, i to je personificirano kao Bog u teizmu. Po Kantu, nije mogue dokazati Boju egzistenciju. Samo su tri puta za dokaz Boje egzistencije u spekulativnoj metafizici tako je u osjetilnom svijetu fiziko-teoloki argument, zatim kozmoloki argument te ontoloki argument. Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu; on zastupa pristup k Bogu koji se temelji na postulatima moralnog zakona. Taj zakon zahtijeva svetost, a ta se svetost moe pronai kod osjetilnoga umnog bia samo pod pretpostavkom egzistencije koja traje u beskonanost. Uz besmrtnost ljudske supstancijalne due potrebno je bie koje je vrhovni uzrok prirode. Prihvaanje Boje opstojnosti nije objektivna, nego subjektivna moralna dunost.

Johan Fichte (18./19. st.) Identificirao Boga s moralnim svjetskim redom. Moe se to gledati kao romantini panteizam. Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost. Na filozofski nain trebalo bi rei: Bog nije bie nego ista

Josip Planini

18

aktivnost, ivot i princip vrlo osjetljivoga svjetskog poretka. Bog je aktivni red, izgraen od ovjeka. Moralna aktivnost je ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Bojoj. Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga.

Friedrich Schelling (18./19. st.) Filozof mora rei i pokazati da je Priroda vidljivi Duh , a duh je nevidljiva priroda. Schellingova je metafizika teorija o Apsolutu, koji je isti identitet subjektiviteta i objektiviteta. Prvi moment unutarnjeg ivota Apsoluta je izraen u Natura naturata; Natura kao sustav posebnih stvari. Apsolut je sverazumljiva realnost. Apsolut kao ideal izraava se neposredno u vjenim idejama. Tonije, ima samo jedna Ideja, vjena refleksija Apsoluta koji izlazi iz svjetlosti to istjee iz Sunca. Sve su ideje jedna Ideja. Ova vjena Ideja moe se opisati kao boansko sebeznanje, kao potpostojei Apsolut. Ideja je vjena slika Boja. Konana stvar moe se povezati s Bogom kao njegov uzrok. Apsolut kao vjena Ideja.

Georg Hegel (18./19. st.), najistaknutiji zapadni filozof; doao je u filozofiju iz teologije; on izjavljuje da je subjekt filozofije Bog i nita drugo nego Bog. Za Hegela Apsolut je Duh ili samomislea Misao.

Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. Apsolut je neki proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe. U sferi ljudske svijesti Apsolut se vraa samom sebi kao Duh. Hegel se slae s Aristotelom da je Bog samomislea Misao; to je telos ili cilj koji ocrtava svijet kao njegov svrni uzrok. Apsolut, svemir ili totalnost/sveukupnost doista je definirana kao samomislea Misao. Ali to je Misao koja dolazi misliti sebe. Rei stoga da je Apsolut samo-mislea Misao jest potvrditi


19

identitet ideala i realna subjektiviteta i objektiviteta. Duh vidi samog sebe u Prirodi; on vidi Prirodu kao objektivnu manifestaciju, koja je nuan uvjet za njegovu vlastitu egzistenciju. Zadaa filozofije je konstruirati ivot Apsoluta.

Apsolut ili Totalitet spoznaje samog sebe u ljudskom duhu i kroz njega; i kroz ljudski duh; identificira se kao Misao. Bog ne moe biti jednak ovjeku. Za Hegela Apsolut je ista Misao. Znanost iste Misli je logika. Ukoliko je ista Misao supstancija realnosti, logika nuno koincidira s metafizikom Apsoluta. Hegel govori o Apsolutu u samom sebi kao Bog u njemu samom. Apsolut je doista totalitet, svemirski proces samorazvoja. U jeziku filozofije Apsolut je definiran kao Duh. Stoga moe manifestirati samog sebe adekvatno samo u sferi Duha. Duh je sloboda: Priroda je sfera nunosti vie nego slobode. Apsolut je totalitet.

Prema Ludwigu Feuerbachu (19. st.), Bog je projekcija ljudske samosvijesti. Religija je odvajanje ovjeka od sebe samog. On postavlja Boga iznad sebe i protiv sebe. Bog je beskonano bie, ovjek je konano bie, Bog je savreno bie ovjek nesavreno, Bog je svet, ovjek grean, Bog je svemoan, ovjek nemoan; ovjek reducira sebe na mizerno i greno stvorenje. Tako, religija je neto to treba nadii. Bog je ime za njegovu vlastitu idealizaciju u transcendenciji. ovjek treba stei vjeru u sebe i vlastitu snagu u budunosti.

Lijevo krilo Hegela, Karl Marx (19. st.), po Feuerbachovoj tezi drao da je primarna realnost priroda, i materijalizam je stavljen njoj na tron. Priroda postoji neovisno o filozofiji. Osim prirode i ljudskih bia, nita drugo ne postoji. Marx vidio materijalizam kao ravnoteu Hegelovu idealizmu.

Josip Planini

20

Friedrich Nietzsche (19. st.), njegov najvei dogaaj u posljednjem vremenu je Bog je mrtav. Kranski Bog je postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put za kreativnu ljudsku energiju; koncepcija Boga bila je protiv Boje egzistencije. Vjerovanje je znak slabosti, dekadencija. Njegovo odbijanje Boga pokazuje mu unutarnju snagu i sposobnost ivota bez Boga. Prekid vjere u kranske moralne vrijednosti vodi ovjeka u opasnost nihilizma. Ne humanost nego Superman je cilj. ovjek je neto to treba nadii. Nadovjek je neto neizbjeno. Superman bi bio Goethe i Napoleon u jednom.

John Mill (19. st.) mi ne moemo govoriti o Bogu, recimo, jezikom fizike. Jer pojam Boga se ne nalazi u znanosti fizike.

Herbert Spencer (19./20. st.) engleski profet jedne ere. Povezuje znanost i filozofiju potvruje beskonani Apsolut kao pozitivnu realnost o kojoj imamo nedefiniranu svijest. Mi ne moemo spoznati to Apsolut jest.

Apsolutni idealizam, Francisa Bradleya (19./20. st.) moe li Apsolut biti opisan kao Bog? Bradleyev odgovor: za mene Apsolut nije Bog. Ako mislimo da je Bog sva realnost bez specifikacije, Apsolut bi bio Bog. Ali Bradly misli na pojam Boga kao osobnog bia. Realnost nije osobna, ona je suprapersonalna.

Alfred Whitehead (19./20. st.), engleski filozof metafizike. Svemir je organski sustav, ujedinjeni dinamiki proces. Totalni svemir udruuje oboje, Boga i svijet. Kreativnost, a ne miljenje, konani je faktor.

Bertrand Russell, agnostik, razmatra problem patnje i zla u svijetu; kako je onda Bog svemoan i beskonano dobar; jedna od zadaa filozofije jest da sugerira jake hipoteze o svemiru, to


21

znanost ne moe provjeriti. Ako su hipoteze provjerene, onda je to znanost, i nisu u filozofiji. Tako filozofija ne moe biti vie nego filozofija znanosti i opa teorija znanja, i onog to jo nije rijeeno u znanosti.

Teilhard de Chardin (19./20. st.), paleontolog i antropolog, evolucija je hominizacija i divinizacija. Bog je utjelovljen u Kristu, koji ujedinjuje ljude u ljubavi to je smjesa, mjeavina znanosti, poezije i religijske vjere.

Gabriel Marcel (19./20. st.), katoliki egzistencijalist, ponekad empirist; Bog je za Marcela apsolutni Thou. Razliiti su pristupi Bogu, koji je apsolutno prisustvo. Teilhard i Marcel su krani, ali je vidljiva razlika meu njima. Teilhard je fokusiran na evoluciju svemira; sve je proces, teoloki usmjeren na Omega toku,

Jean-Paul Sarter (20. st.) govori o dvjema vrstama egzistencijalizma, kranskom i ateistikom; kao predstavnike kranskog egzistencijalizma navodi Karla Jaspersa (19./20. st.) i Marcela, a kao predstavnike ateistikog navodi Martina Heideggera (19./20.) i sebe. Osnovna elja ovjeka je biti Bog. Sarter ne vjeruje da postoji Bog, koji je beskonano samosvjesno Bie. ovjek je slobodan, to znai o ovjeku ovisi to e uiniti. Bog moe kazniti ovjeka za neposluh, ali ako je ovjek slobodan, o njemu ovisi prihvaa li boansku naredbu kao etiku normu.

William James (19./20. st.) predstavlja pragmatizam, radikalni empirizam razum ne moe nijekati vjeru, ali je ne moe ni potvrditi. Probleme moramo sami istraiti. Bog ima moralna obiljeja (svetost, pravednost, ljubav); refleksija i iskustvo pripadaju jedno drugom; bez religioznog iskustva

Josip Planini

22

refleksija je prazna, refleksija ivi od iskustva; bez religijske refleksije religiozno iskustvo je slijepo.

Filozofija religije bavi se utemeljenjima vjere, kao A. Plantinga, R. Swinburne.

Prirodna teologija, ili kako pronai Boga u prirodi. Ako je Bog stvorio svijet, morali bismo oekivati da u njemu postoje neke naznake koje na to upuuju. Nauiti u prirodi neto o Bogu, obino se naziva prirodnom teologijom, to je staro koliko starozavjetna Mudrost.

U Zakljunim mislima navodi se Bog je nuan i kontingentan. Ako ima konano racionalno objanjenje za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva. Kozmoloki multisvemir nije alternativa Bogu. Ako Bog postoji, onda postoji uvijek i posvuda.


23

Filozofski i znanstveni pristup Bogu/Apsolutu u povijesti filozofije

Starogrka mudrost kae, prema Talesu (7./6. st. pr. Kr.), sve su stvari pune bogova, magnet pomie eljezne predmete, on ima duu, svijet ima duu, prema tome, postoji svijet-dua, a to je Bog.

Po Heraklitu (6./5. st. pr. Kr.), u Jednome su sve napetosti izbrisane, sve razlike harmonizirane; on govori o Jednome, kao Bogu, i kao Mudracu, koji je samo jedan, i naziva se Zeus. Bog je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon sadran u svim stvarima, povezujui sve stvari u Jedno; u svemiru je stalna izmjena po univerzalnom zakonu. Za Heraklita se uzima da je bio panteist.

Ispravno je rane grke filozofe nazivati kozmolozima, jer su se bavili prirodom svemira, a ovjeka promatrali kao dio svemira; u tome nisu doli do konanog zakljuka.

Sofistika, prosvjetiteljski pokret u ranome razdoblju grke filozofije, druga polovica 5. st. pr. Kr. ; najpoznatiji sofisti Protagora, Hipija i Gorgija, kao putujui uitelji pouavali za dobru plau. Sokrat (5/4. st. pr. Kr.), kritizirao sofiste, da oni kao vrsni govornici nauavaju govornu vjetinu, koja slui iskljuivo pojedinanim interesima. Po Protagori ovjek je mjera svih stvari; interpretacije te izjave su razliite. U djelu O bogovima (Peri teon) Protagora kae: O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su oblija, jer mnogo toga sprjeava pouzdano znanje, nejasnoa (stvari) i kratkoa ljudskog ivota.

Sokrat, openito govori o bogovima u mnoini, to se odnosi na grka boanstva; povremeno se pojavljuje i vjerovanje u

Josip Planini

24

jednog Boga. Sokrat nije posebno isticao monoteizam ili politeizam; ovjekov um je dio svjetskog uma ili duha.

Platon (5./4. st. pr. Kr.), Sokratov uenik, u Fedonu ui kako je dua prije sjedinjenja s tijelom bila u nekom prediskustvenom podruju; spoznajni proces sastoji se u sjeanju na ideje koje je dua nekad spoznavala, a dua je jasno opaala u stanju predegzistencije; ideje postoje odvojeno od osjetilnih stvari. U Timaju Platon jasno ui da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara stvari ovog svijeta prema modelu Formi. To znai da forme ili ideje postoje odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su uobliene prema njima, nego takoer i od Boga, koji ih uzima za svoj uzor. Takoer, Platon kae da je veliko djelo pronai stvoritelja i oca svega; moramo se sjetiti, da demiurg vjerojatno predstavlja simbol djelovanja uma u kozmosu; u estom pismu on trai od prijatelja da se zakunu vjernosti Bogu koji upravlja svim stvarima; Platon je izjednaavao oca s Jednim ili Dobrom, iz Drave.

U desetoj knjizi Drave Platon eli otkriti ureen sustav, i to teistiki sustav. U Timeju npr. Platon prikazuje demiurga kako unosi red u svijet, i stvara prirodu prema uzoru ideja: demiurg je simbolina osoba, koja predstavlja um, kako je vjerovao Platon, to djeluje u svijetu (demijurg kao djelujui uzrok). Kae, da je Bog tvorac svih stvari (ideja krevet, a zatim ostvarenje kreveta); govori o Bogu kao kralju i istini, dok je o ideji Dobra ve govorio kao tvorcu bivstva; moe se initi da Platon hoe izjednaiti Boga i ideju Dobra; oni koji to vjeruju i oni koji Platonova Boga tumae u teistikom smislu pozvat e se na Fileba, gdje se posredeno kae da Um, koji upravlja svemirom,


25

posjeduje duu (Sokrat kae da mudrost i um ne mogu postojati bez due), tako da je Bog u tom sluaju ivo i umno bie.

Tako bismo imali linost Boga iji je um sjedite ideja; Bog koji zapovijeda i upravlja svemirom, kralj i neba i zemlje. Ima puno toga u prilog takve interpretacije; kod Platona se onda vidi ureen sustav, i to teistiki sustav. Boanski um proizlazi iz Jednoga, svjetska dua i demijurg zajedno predstavljaju boanski um (kao um bog) koji je imanentan u svijetu, to bi bilo slinije kasnijem neoplatonizmu nego kranskoj filozofiji.

Platon nije podlegao shvaanjima prethodnih kozmolokih kola, u kojima je dua bila svoena na zrak, vatru ili atome; on nije bio materijalist ni epifenomenalist, ve jedan nepokolebljiv spiritualist. Prema njegovou miljenju , dua se jasno razlikuje od tijela; ona je ovjekov najdragocjeniji posjed.

Na kraju Fedre Sokrat moli: O dragi Pane i vi drugi bogovi, koji ste ovdje, dajte mi da budem lijep unutra i da sve vanjsko bude u skladu s unutarnjim osobinama. Dajte mi da bogatim smatram mudraca.

U Timaju Platon kae jedina od postojeih stvari koja moe stei um jest dua, a ona je nevidljiva, dok su vatra, voda, zemlja i zrak, svi roeni kao vidljiva tijela. Sokrat istie da dua moe upravljati tijelom i njegovim eljama. U Dravi, dua se sastoji od tri dijela: razumnog, sranog ili voljnog i poudnog dijela (dio ovdje nije u materijalnom smislu).

Razumno je ono to ovjeka razlikuje od nerazumne ivotinje; to je najvii dio due. Druge dimenzije due podlone su propadanju. Platon je tvrdio da je dua besmrtna. U Timaju kae da je razumski dio due, besmrtni boanski element, nainio demiurg, i to od onih sastojaka kao i Dua svijeta, dok

Josip Planini

26

su smrtne dijelove due skupa s tijelom stvorili nebeski bogovi, to je dakle mitski izraz. Ovo se dualistiko shvaanje ponovno javlja u neoplatonizmu.

Platonova fizika svijet je imao uzrok, a to je demiurg, koji je boanski Um, ali on nije Bog-Stvoritelj; demiurg je dobar i htio je da sve bude slino njemu. Demiurg dodjeljuje geometrijske oblike za etiri prvobitna elementa, i sve svodi na trokute.

Po Aristotelu (4. st. pr. Kr.), slijedi podjela filozofije: 1. teorijska filozofija, a) fizika, b) matematika, c) metafizika (danas, prirodna teologija), 2. praktina filozofija (politika, ekonomija, retorika), 3. poetika filozofija (teorija umjetnosti).

Aristotelova izreka Bog i priroda nita ne proizvode uzalud. Svako kretanje zahtijeva aktualni uzrok, onda cijeli svemir zahtijeva prvoga pokretaa; prvi ne znai u vremenu, jer po Aristotelu, gibanje je vjeno; prvi pokreta je vjean izvor vjenoga kretanja; tovie, prvi pokreta nije Bog-Stvoritelj; svijet je postojao oduvijek. Bog oblikuje svijet, ali ga nije stvorio. Bog mora djelovati kao finalni uzrok, kao objekt elje.

U Metafizici (L 6), Aristotel pokazuje da ovo naelo gibanja mora biti isti akt, bez potencijalnosti; mora postojati prvi pokreta, koji je ista aktualnost, a ako je ista aktualnost, onda on mora biti nematerijalan, jer materijalnost povlai mogunost djelovanja i mijenjanja; glede neprekidnog gibanje planeta mora postojati prvi pokreta, radi pokretanja neba.

Kako je reeno, Bog pokree svemir kao finalni uzrok, kao predmet elje. ini se, Aristotel je zamiljao Boga kao neposrednog pokretaa prvog neba, koji izaziva dnevno obrtanje zvijezda oko Zemlje; stoga mora postojati jedna umnost,


27

inteligencija prve sfere, a zatim i druge umnosti u drugim sferama. Umnost svake sfere jest duhovna; otprije je Aristotel zastupao platonsko gledanje o duama zvijezda, to je zatim napustio. U nekim poglavljima Metafizike Aristotel govori o jednom nepokrenutom pokretau. Kako je prvi pokreta nematerijalan, on ne izvodi nikakvu tjelesnu aktivnost: njegova aktivnost mora biti duhovna, dakle intelektualna. Drugim rijeima, Boja aktivnost jest aktivnost miljenja; predmet Boje misli mora biti najbolji od svih moguih predmeta. Aristotel stoga definira Boga kao miljenje miljenja; Bog je postojea misao, koja vjeno misli sebe. On nema predmet miljenja izvan sebe. Bog dakle zna jedino sebe.

Je li Aristotelov bog personalan Bog? Aristotel govori ponekad o Bogu kao prvom nepokrenutom pokretau, ponekad kao o Bogu, dok u Nikomahovoj etici on govori o bogovima (teoi). Kao i veina Grka, Aristotel nije mario za broj bogova, ali ako se eli rei da je bio iskljuivo monoteist, trebalo bi naglasiti da je njegov Bog personalan. Moda Aristotel nije tvrdio da je prvi pokreta personalan, a pouzdano je i to da je pripisivanje antropomorfne personalnosti zaista bilo daleko od njegovih zamisli; ipak kako je prvi pokreta umnost ili misao, slijedi da je on personalan u filozofskom smislu. Mogue je da Aristotelov Bog nije personalan secundum nomen, ali je personalan secundum rem. Ali treba dodati kako nema znakova da je Aristotel ikada zamiljao prvog pokretaa kao objekt oboavanja, a jo manje kao bie kome bi se molitelji mogli obraati, da bi dobili neku korist. U spisu Velika etika, Aristotel kae da grijee koji misle da postoji prijateljstvo prema

Josip Planini

28

Bogu, jer Bog ne moe uzvratiti nau ljubav i ne moe se rei da volimo Boga.

U Aristotelovim spisima, u nerazvijenom obliku, nalazimo i druge dokaze za egzistenciju Boga; u peri filozofias, ljudi opaaju ljepotu zemlje, sve je to djelo bogova uope gdje postoji neto bolje, tu postoji i najbolje, a koje je boansko. On pokazuje jasnije poimanje boanskog, to je vie nego kod Platona.

U Fizici Aristotel kae sve to se kree jest pokrenuto neim, ili samim sobom ili neim drugim, ali ne kae da je svaka stvar koja se kree pokrenuta neim drugim; nijedna stvar koja se kree ne moe biti apsolutni zaetnik kretanja; ono to je apsolutno zapoelo gibanje, ono samo mora biti nepokretno; drugo je pitanje, ima li vie nepokretnih pokretaa.

Neiva tijela u sebi imaju naelo pokrenutosti, ali ne i naelo kretanja (ivotinje kreu za hranom, to nije kretanje od sebe, jer je hrana izvanjski privlani uzrok). Aristotelovo gledite loptasta Zemlja miruje u sreditu svemira, a oko nje su koncentrini sferini slojevi vode, zraka i vatre. Iznad njih su nebeske sfere od kojih je krajnja sfera zvijezda stajaica koja se kree zahvaljujui prvom Pokretau.

Aristotel ne vidi evoluciju u vremenu, on ima teoriju ljestvice stvari; na dnu je anorganska tvar, iznad nje organska tvar, s time da su biljke manje savrene od ivotinja. Ipak, ak i biljke imaju duu, koja je naelo ivota; tijelo je radi due, svaki organ ima svoju svrhu. Razliite su vrste due, najnii oblik je vegetativna dua. ivotinje imaju duu vie aktivnosti, osjetilnu. Ljudska je dua via na ljestvici. Aristotel ne zagovara Platonov dualizam, nego zagovara tjenju suradnju, sjedinjenje due i


29

tijela. O djelatnom umu neki govore, po Aristotelu, kao o Bogu; on je opisao Boga kao nepokretnog Pokretaa; Aristotel slika Boga, imanentnog u ovjeku. Etika Aristotelova kae najvii predmet metafizike je Bog.

Po Plotinu (3. st., Egipat), razvijen je neoplatonizam; njegov uenik Porfirije napisao Eneade, to je uenje Plotinovo: Bog je potpuno transcendentan. On je Jedno i Dobro; Jedno u usporedbi sa Suncem koje osvjetljava, ali se ne smanjuje. Prva emanacija Jednog jest misao ili um, nous, iz kojeg potjee Dua, koja je kozmika, bestjelesna i nedjeljiva, ali povezuje osjetilni i nadosjetilni svijet. Dok je Platon govorio o jednoj dui, Plotin je postavio viu duu, bliu Umu, i niu duu, od pojavnog svijeta, ili prirodu. Pojedinane ljudske due dolaze iz kozmike due, podijeljene na vii element, iz nousa, i nii element povezan s tijelom. Dua je postojala i prije sjedinjenja s tijelom. Bog je svuda prisutan. Govori o etiri osnovne vrline, vrhovni stupanj je sjedinjenje s Bogom ili Jednim, to je ekstaza. U neoplatonizmu filozofija tei prijei u religiju, ili ona/filozofija ukazuje iznad sebe; umovanje nije vrhovni cilj, koji treba dostii; neoplatonizam postaje rival kranstvu; ipak neoplatonizmu je nedostajala narodska privlanost; a bio je intelektualistiki odgovor na osobno spasenje.

Cilj je filozofije spasenje due; ienje due dogaa se askezom i spoznajom Boga. Od etiri vrline najnii je stupanj drutvena vrlina; iznad toga je vrlina apatheia, bestrae, to se postie u nalikovanju Bogu; trei stupanj, kad se dua okree k umu, dok najvii stupanj vrline pripada umu, nous. Da bi se to postiglo, potrebna je askeza, npr. uzdravanje od mesa, braka,

Josip Planini

30

kazalinih predstava i dr. Bog cijeni djela mudrog ovjek, a ne rijei; valja ivjeti u skladu s uvjerenjem.

Od neoplatonovaca latinskog Zapada, najznaajniji Boetije (5./6 st.), kranin, koji je u zatoenitvu pisao poznato djelo O utjesi filozofije, gdje razvija prirodnu teologiju; posrednik izmeu antike i srednjeg vijeka (prevodio Aristotela, i pisao komentare). U djelu De Trinitate, Boetije u deset kategorija tumai kako mi Boga nazivamo supstancija, ali ne kao neku stvar; Bog je supstancija nad-supstancijalna. Dok je ovjek velik, Bog je velikost.

Izlae racionalni dokaz za egzistenciju Boga, kao nepokretnog pokretaa, raspravlja o potekoi da se pomire ljudska sloboda i boansko provienje; Bog predvia ne samo ljudska djela, nego i namjere, onda ljudska slobodna volja ne postoji; bolje bi bilo rei da Bog ne predvia nita: Bog je vjean, a Boje vizije uvijek su u sadanjosti, to se slae sa svojstvom neke radnje u budunosti.

Boetije se naslanja i na Porfirija, te dijeli filozofiju na fiziku, matematiku i teologiju. U Utjesi filozofije kae da se bit Boga sastoji u dobroti. Bog je stvorio svijet iz niega, ne iz svoje supstancije, a sve stvari koje jesu, jesu Bog. Boetije je pokuao kao filozof izraziti kransko uenje jezikom neoplatonovaca u sintezi srednjeg vijeka.

Grki oci, krani, bili su uglavnom pod utjecajem platonske tradicije; nisu jasno razlikovali filozofiju od teologije; oni su helensku filozofiju smatrali propedeutikom (predkola) za kranstvo. Crkveni oci su najvie tovali Platona.

Meu latinskim crkvenim ocima najznaajniji je Aurelije Augustin (4./5. st.) , koji je dominirao do 13. st. U zreloj dobi


31

obratio se na kranstvo. Augustin kae za znanjem treba teiti ne iz akademskih razloga, ve zato to donosi sreu ili blaenstvo; jedino mudar ovjek moe biti sretan, a mudrost pretpostavlja spoznaju istine; on tu tenju gleda kao potragu za Kristom i kranskom mudrou. Dua je slika Boga. Najnii stupanj spoznaje jest osjetilno znanje, koje zavisi od osjeta, to je platonska psihologija. Bog je slian Suncu, koje obasjava nae due, ili poput uitelja koji nas pouava.

Kae se da je Augustinu najdrai dokaz za Boju egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. On doista dokazuje Boju egzistenciju iz vanjskog, tjelesnog svijeta, ali to je vie aluzija nego dokaz u akademskom smislu. Njega nije toliko zanimao dokaz ateistima da postoji Bog, koliko da pokae, kako svako stvaranje najavljuje Boga, ivog Boga, kojega dua moe iskusiti u samoj sebi. Dua tei srei i mnogi su skloni traiti duu izvan sebe; Augustin kae, ivog Boga treba traiti u sebi; zatim, osim nekolicine ija je priroda izopaena , itav ljudski rod vjeruje da je Bog tvorac svijeta; svi se slau da Bog nadmauje sve drugo po uzvienosti.

Ivan Skot (9. st., Irska), slavan po De Divisione Naturae; tu raspravlja o prirodi, sveukupnost stvari koje jesu (to zapaamo osjetilima) i nisu (moemo spoznati razumom); predmeti koji transcendiraju mo razuma jesu stvari koje nisu; tako je priroda ne samo prirodni svijet nego i Bog i natprirodna sfera, to je cjelokupna stvarnost. Bog i stvorena bia zajedno ine universitas, univerzum ili sveukupnost. Uz etiri vrste prirode (koja stvara, a nije stvorena, stvorena i stvara, stvorena a ne stvara, niti je stvorena niti stvara) priroda koja stvara a nije stvorena jest Bog koji je uzrok svih stvari, a sam nema uzroka.

Josip Planini

32

Bog je priroda koja stvara i nije stvorena (Natura quae creat et non creatur). Preuzeo ideju od Pseudo-Dionizija da Boga ne treba nazivati npr. Istina ili Mudrost ve radije Nadistina, Nadmudrost; to se prenosi metaforiki. Iz stvorenih bia razabiremo da Bog jest, ali ne moemo razabrati to On jest. Zakljuujemo, On je neto vie od supstancije, vie od mudrosti, ali primjena na Boga to ne pokazuje, ne moemo spoznati, jer On transcendira svaki razum, i onaj aneoski i onaj ljudski.

Kategorije su neprimjenjive na Boga i transcendenciju, gdje je apsolutna distinkcija izmeu Boga i stvorenih bia. Ne moemo pretpostaviti da je Bog postojao prije nego je stvorio svijet jer tada bi Bog postojao u vremenu a stvaranje bi bilo sluajan dogaaj proiziao iz njega, to nije mogue. Boje stvaranje mora biti vjeno kao i On sam. Kad ujemo da je Bog stvorio sve stvari, tu razumijemo da je Bog u stvarima, tj. da je bit svih stvari. Jer jedino On jest.

To je blisko panteizmu; njegova racionalna interpretacija filozofska Svetog pisma ponekad tako izgleda iznad autoriteta i vjere. On ipak uspijeva Bogu pripisati stvaranje iz niega. Tako svaka priroda se moe reducirati na jedno Naelo te se Stvoritelj i stvorena bia mogu promatrati kao jedno.

Nepojmljiv Bog otkriva se u prirodi, to je teofanija. Bog odvojen od teofanije jest apstrakcija. Skot je htio filozofski opravdati kransko uenje tada nije bila razlika izmeu filozofije i teologije bila je opasnost da ga se nazove racionalistom. Bog i stvorena bia nisu odijeljeni nego su jedno te isto (unum et id ipsum). Bog je stoga Priroda koja stvara i koja je stvorena.


33

Sv. Anselmo (11. st., Kenterberijski nadbiskup, benediktinac), Augustinovske tradicije, oba nisu sasvim razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je mogue ljudskom duhu, kranin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono to vjeruje, tako i Boje postojanje i uenje o Sv. Trojstvu. Boje postojanje pripada filozofiji dok Sv. Trojstvo pripada teologiji. U Monologiumu (Monolog o Boanskoj biti) Anselmo razvija dokaz o Bojoj egzistenciji na temelju stupnjeva savrenosti, koji se mogu nai u stvorenim biima. U sedmom poglavlju Anselmo razmatra odnos izmeu uzrokovanog i Uzroka i zakljuuje da su svi konani predmeti stvoreni iz niega, ex nihilo, a ne iz prethodno postojee materije ili uzroka kao materije; briljivo razjanjava kako to ne znai da je materija stvorena od niega, kao nekog materijala; to znai da je ta stvar stvorena non ex aliquo (ne iz niega) ranije nije imala egzistenciju, sad je ima. Najvie Bie jest Mudrost, Pravinost, ivot , itd. Bog nuno transcendira prostor zbog jednostavnosti i duhovnosti, a vrijeme transcendira zbog svoje vjenosti. Moemo Ga nazvati supstancijom, ako imamo u vidu Boju bit, ali ne kao kategorije.

U Proslogiumu, Anselmo razvija tzv. ontoloki argument, koji iz pojma o Bogu zakljuuje da je Bog stvarnost da postoji. Otkriva da se argument takav moe staviti u obliku Boje poslanice: Bog je ono od ega se nita vee ne moe zamisliti.

Ali ono od ega se nita vee moe zamisliti mora postojati, i to ne samo mentalno, u pojmu, nego takoer i izvanmentalno. Prema tome Bog postoji ne samo mentalno.

Josip Planini

34

Velika premisa jednostavno daje pojam Boga, pojam koji ovjek ima o Bogu, ak i kada porie njegovo postojanje/egzistenciju.

Mala je premisa oigledna, jer ako ono od ega se nita vee ne moe zamisliti postoji samo u duhu, onda ono nee biti neto od ega se vee ne da zamisliti; ovaj dokaz poinje pojmom Boga kao onog bia od kojega se ne moe nita vee zamisliti, tj apsolutno savrenog bia; to je ono to se podrazumijeva pod Bog.

Anselmo zakljuuje da nitko ne moe istodobno imati pojam Boga i poricati njegovo postojanje. Samo luak moe u dubini due rei Bog ne postoji. Bit apsolutno savrenog bia jest da postoji, odnosno nuno ukljuuje postojanje, jer bi se u suprotnom moglo zamisliti jo savrenije bie; Bog je nuno Bie, a nuno bie koje ne postoji predstavljalo bi kontradikciju.

Dokaz Anselmov u Proslogionu napao je redovnik Gaunilo, koji primjeuje da pojam koji imamo o nekoj stvari ne jami njezino izvanmentalno postojanje te da je kriv nedoputen prijelaz s logikog na realan nivo.

Mi takoer moemo rei kako najljepi otoci moraju negdje postojati zato to ih moemo zamisliti. Anselmo zatim porie analogiju s pravom, jer ako je pojam Boga pojam svesavrenog bia i ako apsolutna savrenost ukljuuje postojanje, taj pojam jest pojam o postojeem, i to nuno postojeem biu, dok pojam ak i o najljepim otocima nije pojam o neem to mora postojati: ak i na logikom planu ta dva pojma nisu analogna. Ako je Bog mogu, tj. ako pojam svesavrenog i nunog bia ne sadri nikakvu kontradikciju, Bog mora postojati , jer bi inae bilo besmisleno govoriti o samo moguem nunom biu (to je


35

kontradikcija termina), dok u pojmu samo moguih lijepih otoka nema nikakve kontradikcije

Sv. Toma Akvinski (13. st., Napulj), dominikanac, njegova je filozofija realistina i konkretna. Bog je prvenstveno Jedno ili Dobro; kranski filozof, slijedi Aristotela kada odreuje metafiziku kao nauk o biu kao biu; prva filozofija usmjerena prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konaan cilj svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Metafizika ima svoj vlastiti predmet i izvjesnu autonomiju ali treba biti dovrena u teologiji, inae ovjek ne bi shvatio svrhu za koju je stvoren i ne bi teio tome. Kako se potpuna spoznaja Boga ne moe dostii u ivotu, konceptualna spoznaja Boga u ovom ivotu kruni se misticizmom. Mistina teologija ne zadire u podruje filozofije i moe se razmatrati bez upuivanja na nju. Toma je eksplicitno razlikovao dogmatsku teologiju od filozofije. Filozofija i druge humanistike nauke/nauci zasnivaju se jedino na ljudskom razumu: filozof primjenjuje naela koja su spoznata ljudskim razumom, i on ukazuje na zakljuke koji su plod ljudskog rasuivanja. Teolog s druge strane, iako koristi svoj razum, prihvaa naela na osnovi autoriteta, na osnovi vjere on ih prima kao objavljene. Osnovna razlika izmeu teologije i filozofije nije u razlici izmeu predmeta koje one razmatraju. Postoje istine koje su zajednike i teologiji i filozofiji, jer su objavljene iako su mogle biti ustanovljene i razumom. Npr. filozof razmatra o Bogu kao stvoritelju, premda i teolog razmatra Boga kao stvoritelja; za filozofa spoznaja Boga kao stvoritelja dolazi kao zakljuak isto razumskog dokaza, dok teolog prihvaa injenicu da je Bog stvoritelj iz otkrivenja/objave te je to za njega prije premisa nego zakljuak,

Josip Planini

36

i to premisa koja nije hipotetika ve objavljena. Prema Tomi, gotovo sva filozofija usmjerena je ka spoznaji Boga; prirodna teologija (drugo je dogmatska teologija) treba znatan dio filozofskog uenja, tj. onaj dio metafizike koji razmatra Boga. Metafizika se zanima prije svega za samu Istinu, za Boga, koji je naelo istine, ali nije kadar isto ljudskim racionalnim istraivanjem otkriti sve ono znanje neophodno ovjeku da bi postigao svoju krajnju svrhu. Aristotel je za Tomu filozof par excellence, i nastojao ga je interpretirati, gdje god je mogue, u skladu s kranskom objavom.

Tomini dokazi o egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od stvorenih bia prema Bogu. Razvila se polemika je li Toma distinkciju izmeu esencije i egzistencije smatrao realnom. Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i egzistencija su identine: Bog postoji nuno zato to je njegova esencija isto to i njegova egzistencija; sve druge stvari participiraju u egzistenciji; znai ta distinkcija egzistencije i esencije objektivna je i neovisna o duhu. Trei nain dokazivanja Boje egzistencije ini se da pretpostavlja realnu distinkciju izmeu esencije i egzistencije u konanim stvarima.

Toma dokazi za Boju egzistenciju. Kranski pisci spoznaja Boga uroena; Anselmo ide na dokaz/pokaz neegzistencija Boga je nezamisliva. Toma tumai kako je to neodreena spoznaja, on hoe eksplicitno razjanjenje. Povodom ontolokog dokaza ili apriornog dokaza Boje egzistencije koji daje sv. Anselmo, Toma kae da ne zamilja svatko Boga kao ono od ega se nita vee ne moe zamisliti. Anselmo je drao da je njegov argument dokaz, a ne tvrdnja o neposrednoj intuiciji Boga. Toma kae da Anselmov


37

dokaz ukljuuje nedoputen prijelaz ili skok s idealnog na realan nivo. Iz tvrdnje da se ne moe zamisliti nita vee ne proizlazi da postoji takvo bie; to nije dovoljan dokaz (po Tomi); zbog slabosti ljudskog uma ne moemo razabrati apriorno o egzistenciji najviega savrenog bia, dakle ne po ideji nego iz argumenta njegovih uinaka, tj. aposteriori. Ako se Boja egzistencija ne moe dokazati a priori, onda ostaje da se dokae a posteriori, istraivanjem Bojeg uinka. Moemo iz posljedice zakljuiti o egzistenciji uzroka.

Prvi od pet Tominih dokaza za Boju egzistenciju: osjetima poznajemo kretanje stvari u svijetu svaka stvar koja se kree pokrenuta je od neega drugog to drugo je pokrenuto nekim drugim pokretaem; toga je beskonano, to nije mogue, na kraju dolazimo do jednoga nepokretnog pokretaa, svi razumiju da je to Bog (manifestior via; Aristotel). Drugi dokaz (Aristotel, Metafizika) polazi od niza eficijentnih uzroka. Nita ne moe biti uzrok samog sebe, inae bi moralo to biti prije samog sebe; to ne moe ii u beskonano, prvi eficijentni uzrok koga svi nazivaju Bog. Trei dokaz neka bia nastaju i propadaju, bia su kontingentna (ne nuna, mogu postojati i ne moraju), Toma zakljuuje, mora postojati nuno bie koje je razlog za nastajanje kontingentnog bia. Ako ne bi postojalo ni jedno nuno bie, ne bi postojalo uope nita. etvrti dokaz (Augustin, Anselmo), poinje od stupnjeva savrene dobrote, istine itd. U stvarima ovog svijeta stupnjevi savrenstva nuno sadre egzistenciju najboljeg, najistinitijeg koje e biti najvie bie (ens summum). To ide samo do relativno najboljeg; zakljuak mora postojati najvie bie koje je uzrok bia, dobrote , istine u stvarima ; mora postojati najvie bie kao

Josip Planini

38

uzrok bia, dobrote i svih savrenstava u nekom drugom biu; et hoc dicimus Deum (i ovo nazivamo Bogom). Peti dokaz jest teoloki dokaz, naglauje unutarnji finalitet, red u anorganskom predmetu, tei nekom cilju (to je usmjereno od nekog razuma); to vodi prema Konstruktoru, Upravljau, Arhitektu svemira, to je i Stvoritelj. Toma daje prednost prvom dokazu; peti dokaz (iz Knjige mudrosti i Poslanice Rimljanima): Bog se moe spoznati preko svojih djela, kao onaj koji nadilazi ta djela.

Mi u ivotu ne moemo saznati Boju bit kakva je ona po sebi, nego kako je u stvorenim biima. Bog spoznaje budue dogaaje na osnovi njegove vjenosti preko koje su prisutne stvari u njemu. Po Tomi najprimjerenije ime za Boga jest koje je dao Mojsiju iz gorueg grma Qui est On koji jest. U Boga ne postoji razlika izmeu esencije i egzistencije; njegova esencija je da egzistira.

Stvaranje Kako je Bog prvi uzrok svijeta, jer konana su bia kontingentna i svoju egzistenciju zahvaljuju nunom biu, konana bia moraju proizlaziti iz Bojeg stvaranja. tovie, to stvaranje mora biti stvaranje iz niega. Mo stvaranja pripada samo Bogu. On je stvarao da bi proirio svoju dobrotu.

Toma je vjerovao da se moe dokazati filozofski kako je svijet stvoren iz niega; te da je stvoren u vremenu, ne u vjenosti; svijet nije oduvijek postojao, kae, kako vjeruje Katolika crkva.

Toma se ne bi sloio s Leibnizom da je to najbolji svijet od svih moguih (npr. ako bi konja stvorio racionalnim, onda to ne bio taj svijet).

Po Aristotelovoj Nikomahovoj etici ljudska je srea u filozofskoj kontemplaciji nepokretnog pokretaa, Boga. Za


39

razliku, Toma uvodi razmatranje budueg ivota, dok Aristotel ne.

Nearistotelovi elementi u Tome postoje; svijet je vjean i njega nije stvorio Bog. U prirodnoj teologiji Tome Bog je prvi eficijentni uzrok i stvoritelj.

Tomizam se afirmirao i stekao potovanje kranskih mislilaca zahvaljujui svojoj potpunosti, jasnoi i dubini temeljno promiljena sinteza teologije i filozofije koja je ukljuivala prolost i koristila najvei sustav filozofije antikog svijeta.

Ivan Duns Skot (13./14. st., kotska), franjevac, predavao u Oxfordu. Ponekad se govori o razlikama tomizma i skotizma, ili da je Skot nastavljao Tomu. Skotova je filozofija inspiracija razliita od Aristotelove, zamisao o Bogu kao Prvom pokretau nedovoljna je; Toma je bio primoran Aristotela dopuniti Augustinom. Spoznaja, gdje se teologija uzima po Aristotelovoj etici kao znanost, premda je bolje rei da je mudrost; teologija nije podreena metafizici, iako je njezin predmet sadran u predmetu metafizike, jer je Bog spoznatljiv prirodnom svjetlou razuma, pa spada u metafiziku, ali uzima svoja naela od metafizike, koja nije podreena teologiji, jer metafiziar ne uzima svoja naela od teologa. Skot razlikuje intuitivno i apstraktno znanje: intuitivno znanje je o postojeem, apstraktno znanje o nepostojeem predmetu.

Metafizika: to je znanost o biu kao biu. Pojam bia je najjednostavniji od svih pojmova i ne moe se svesti na druge osnovne pojmove: stoga se bie ne moe definirati. Zato svako istraivanje Boga pretpostavlja kako razum ima

Josip Planini

40

jednoznaan pojam, koji ve ima o stvorenim biima. Skot ne priznaje realnu distinkciju izmeu esencije i egzistencije.

Prirodna teologija; pravo govorei Bog nije predmet metafizike znanosti, iako je metafizika nauk o biu, a Bog je prvo bie, kae Skot; metafiziar zna istine o Bogu samo a posteriori, stoga Bog je pravi predmet teologije. Bog je predmet metafizike samo preko neega, secundum quid. To ipak ne znai da filozof ili metafiziar nije u stanju postii neku spoznaju o Bogu. Po prirodnoj moi moemo spoznati neke istine o Bogu kad filozofija promatra Boje uinke. Prirodnom moi moemo spoznati mnoge stvari o Bogu, da je jedan, dobar, savren, ali i ne da je trojstven. Boga treba racionalno dokazati, i to a posteriori. ovjek ne spoznaje Boga intuitivno, nae spoznaje poinju osjetima, a spoznaja Boga je preko refleksija.

Skot dokazuje egzistenciju Boga: savrenija je i neposrednija spoznaja prvog bia kad se ono spozna kao prvo ili nuno bie, nego kao prvi pokreta. Skot najveu panju usmjeruje na beskonanost Boga, On je beskonano moan, poznaje beskonano mnogo inteligibilnih predmeta, zatim Bog je jedan i samo jedan; beskonanost uvodi za ontoloki dokaz Anselma. Nije drao da mi moemo dokazati razumom sve bitne atribute Boga. Skot je tvrdio da se Boja mo stvara iz niega, da se moe dokazati preko prirodne svjetlosti razuma. Kao i Toma, Skot je bio sklon miljenju da ni stvaranje u vremenu nije podlono filozofskoj demonstraciji. Dua je ujedinjena s tijelom radi savrenstva cijelog ovjeka koji se sastoji od due i tijela. Prema Tomi, dua je ujedinjena s tijelom za dobro due. O Aristotelu Skot tvrdi da je njegovo miljenje nejasno jer govori razliito na raznim mjestima i ima razliita naela.


41

Etika moralni zakon ovisi samo i jedino o boanskoj volji. Boanska je volja uzrok dobra. Tomizam je sinteza kranske teologije i grke filozofije. Tomina je filozofija sinteza aristotelizma i platonizma. Skot je kao most izmeu vijeka Tome i vijeka Williama Ockhama (14. st., Ockham); franjevac, studirao u Oxfordu; po Ockhamu, ako ne znamo kako se moe uivati Bog, mi to ne moemo eljeti. Bog nije obvezan moralno, dok je ovjek ovisan o Bogu; relacija stvorenja i Boga je mentalna. Bog proizvodi i uva stvorenja koja ne mogu egzistirati bez Boga. Egzistencija Boga poznata je na druge naine, ne po a priori zakljuivanju.

Premda Bog moe biti spoznat na neki nain, ipak moe li se filozofski pokazati da Bog postoji? Bog je najsavreniji objekt u ljudskoj pameti, ali On nije prvi objekt u intelektu kao prvi spoznat. Nae znanje o Bojoj prirodi vie je teoloka nego filozofska ideja. Jer postojanje Boga kao apsolutnog bia ne moe biti vrsto pokazano od filozofa, oito je da oni ne mogu dati neko znanje o Bojoj prirodi. Ni teoloko rezoniranje ne daje nam znanje o Bojoj prirodi. Ockham je negirao da egzistencija Boga moe biti filozofski pokazana.

Francis Suarez (16./17. st., Granada), Metafizike rasprave (znaajno djelo). U 29. raspravi Suarez razmatra pitanje moe li se Boja egzistencija spoznati razumski mimo objave. Prvo od pitanja je fizikalni argument, zasnovan na Aristotelovu gibanju. Suarez zakljuuje da je argument nedovoljan da pokae, demonstrira Boju egzistenciju; naglauje da se ne moe ispitati ta egzistencija kao nematerijalna tvar, supstanca i isti akt, s argumentom iz fizike. Da se pokae Boja egzistencija, treba ui u metafizike argumente. Nemogue je zakljuiti o Bojoj

Josip Planini

42

egzistenciji iz njegova uzroka, jer nema uzroka. Bog je autor prirodnih zakona i kao Kreator hoe da ovjek pravilno prosuuje.

Kae se, moderna filozofija poinje s Descartesom (16./17. st.). Descartesov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu filozofiju s kriterijem istine, Boje egzistencije i egzistencije materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike (korijen, deblo, grane metafizika, fizika, znanosti). Mogue je sumnjati, postoji li Bog (neki ljudi u to sumnjaju), ali cogito ergo sum to ne vrijedi za moju egzistenciju. Sumnjam da li postojim proturjeno. Pod nazivom Bog ja podrazumijevam supstanciju koja je beskonana, neovisna, sveznajua, svemona i kojom sam ja, i sve drugo to postoji, stvoren. Ideja Boga je uroena. Bog nije zavodnik, on je savren. Mi moemo biti sigurni da Bog egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo i prihvaamo to. Dakle, prije nego smo sigurni da Bog egzistira, mi trebamo biti sigurni je li istinito to mi razumijemo. Sigurni smo da Bog egzistira jer smo pratili dokaze koji to pokazuju. Pojavljuje se pitanje da li Descartes ispituje Boju egzistenciju, tako po nekim aksiomima ili principima. Koritenje memorije nije bitno za ispitivanje Boje egzistencije. On ne pretpostavlja postojanje materijalnih stvari kad ispituje Boju egzistenciju. Ako me je Bog stvorio, ne mogu nai greku u razumijevanju to bi bila odgovornost Bogu. Mogu li ja demonstrirati Boju egzistenciju motrei savrenosti koje sadri ideja Boga? Da, po Descartesu. Ne mogu zamisliti Boga osim da postoji, tj. ne mogu razumjeti ideju Boga koja iskazuje njegovu esenciju i u isto vrijeme negira egzistenciju. Nije u mojoj moi misliti o Bogu bez egzistencije, premda je u mojoj moi


43

zamisliti konja s krilima ili bez krila. Ideja o Bogu je tako privilegirana ideja; ona je jedinstvena. Razumljivo je da Bog egzistira u injenici kao ideja nae pameti. Nakon to smo istraili tono prirodu Boga, moemo jasno razumjeti da egzistencija pripada nepromjenjivoj prirodi. Stoga moemo u istini potvrditi Bogu da on postoji. Descartes tako vjeruje da mi imamo pozitivan uvid u boansku prirodu ili esenciju. Bez te pretpostavke ontoloki argument ne moe opstati. On postoji nuno ili u vrlini njegove esencije, to nije pomo ateistu, koji nije siguran da li je to to on vjeruje istinito. Bog ne postoji samo u relaciji prema nama nego On postoji nuno i vjeno u vrlini njegove esencije.

Pascal, Blaise (17. st.) Po vjeri mi znamo Njegovu egzistenciju, po slavi znat emo Njegovu prirodu. Ako ima Boga, On je beskonano neshvatljiv; on nema relaciju s nama. Stoga smo nesposobni znati to je On i da li je On. Prirodnim nainom ne moemo ispitati Boju egzistenciju, samo nam vjera moe to potvrditi. Ima dijelova gdje vrijedi filozofski ispitati Boju egzistenciju. Prvo, metafizika provjera Boga daleko je od ovjeka. Ako objekt provjere Boje egzistencije jest uvjeriti agnostika ili ateiste, apstraktan metafiziki ispit nije koristan, jer su fizikalni argumenti loi i nekorisni. Pascal je imao dublji razlog za odbacivanje tradicionalnih ispita Boje egzistencije.

Ali mi ne znamo ni egzistenciju niti prirodu Boga; jer On nema niti egzistenciju, niti granice. Po vjeri, meutim, mi znamo njegovu egzistenciju i po slavi mi emo znati njegovu prirodu, po prirodi svjetla. Ako ima Boga, On je beskonano nerazumljiv. Mi smo nesposobni znati/spoznati to je On i je li On. Samo nam vjera moe osigurati tu istinu; ima redaka u

Josip Planini

44

kojima Pascal doputa da postoje filozofski dokazi za Boju egzistenciju. Na prvi pogled moe se initi da tu ima proturjeja. Ali ima i razjanjenja. Na prvom mjestu, metafiziki dokazi o Bogu su daleko su od ljudskog zakljuivanja i tako su sloeni da imaju mali uinak. I ak kad su korisni nekima, tako je samo u trenu kad to gledaju. Sat kasnije oni se boje da su zavedeni. Ljepota prirode kao Boje djelo ne pomae ateistima. Dakle, ako objekt dokazuje Boju egzistenciju, za agnostike i ateiste saetak metafizikih dokaza nije koristan, dok su fizikalni argumenti nekorisni. Zakljuivanje o oba tipa dokaza je neuinkovito. Ali Pascal je imao dublje razloge za odbacivanje tradicionalnih dokaza za Boju egzistenciju. Poznavanje Boga koje je on imao u glavi, bilo je poznavanje Boga objavljenog u Kristu, posredniku i spasitelju, znanje koje je odgovor na vlastitu mizeriju.

Ali isto filozofsko poznavanje Boga ne sadri ni znanje ljudi potrebno za otkupitelja niti spasitelja Krista. Kranska religija tie se ovjeka, s tim dvjema utjehama zajedno; jednako je vano za ljude znati obje ove toke. Poznavanje jedne od tih istina po sebi stvara, ili ponos filozofa koji su upoznali Boga, ali ne njihovu mizeriju, ili oaj ateista, koji poznaju vlastitu mizeriju bez utjehe. Drugim rijeima, filozofski dokaz za Boju egzistenciju nije samo nedovoljan da uvjeri tvrde ateiste nego je takoer neupotrebljiv i sterilan. To bi bio deizam: i deizam nije kranstvo. Bog kranstva nije Bog koji je jednostavno autor geometrijskih istina i reda elemenata; to je koncept pogana (epikurista).

Kako je Pascal jednostavno zabavljen poznavanjem Boga, nadnaravno ovjeku, Boga objavljenom u Kristu, posrednikom i


45

otkupiteljem, on iskljuuje prirodnu religiju i filozofski teizam svih namjera i svrha. Dovoljno je jasno da upotreba geometrijske metode ne e voditi ovjeka k poznavanju Boga u tom smislu. Pascal, bez sumnje, razlikuje Boga filozofa i Boga Abrahama, Izaka i Jakova, ali ostavlja nas u sumnji znaenja uz - poznavanja Boga. I on ide prema Descartesu; Ja ne mogu zaboraviti Descartesa. Ne mislim sugerirati da je Pascal bio uz Descartesa; ne mislim tako. Njegovo je dranje nestalno. Ako je filozofija nesposobna ustanoviti egzistenciju Boga, nesposobna je objaviti ovjeku gdje lei prava srea. Stoici kau: povucite se u sebe, tamo ete nai svoj odmor. A to nije istina. Drugi kau: Idi izvan sebe; sreu trai u razliitosti. Ni to nije tono. Srea nije niti izvan nas, niti unutar nas, ona je u Bogu, i oboje, izvan nas i u nama. Instinkt nas pouruje da traimo sreu izvan nas; i vanjske stvari vuku nas ak ako to i ne dostignemo. I tako je nekorisno za filozofe rei: Povucite se unutar sebe; nai ete vae dobro tamo; ljudi tome ne vjeruju. I oni koji vjeruju tome prazni su i najlui.

Ne treba se uditi ako Pascal izjavi mi ne mislimo da je cijela filozofija vrijedna jednoga radnog sata te rugati se filozofiji pravo je filozofiranje. Pod filozofija on misli najprije na prirodnu filozofiju i znanost, poznavanje vanjskih stvari, koje on podcjenjuje u usporedbi sa znanou o ovjeku. Ali naglasak je da je razum sam nesposoban ustanoviti znanost o ovjeku. Jer bez svjetlosti kranske religije ovjek je neshvatljiv sebi samom. Razlog ima svoju vlastitu sferu, matematiku i prirodne znanosti, ili prirodne filozofije; ali istina je doista vana za ovjeka, da zna, njegova priroda i njegova

Josip Planini

46

nadnaravna sudbina ne moe biti otkrivena po filozofu ili znanstveniku.

Prvo, matematika i znanstvena metoda nisu jedino znaenje po emu e se znati istina. Drugo, matematika i znanstvena istina nisu najvanije za znanje ovjeka. Ali kad on tvrdi da je srce koje osjea Boga, a ne razum, on misli na prihvaanje Boga u ljubavi. Openito, srce je intelektualni instinkt , ukorijenjen najvie u prirodi due.

Po Pascalu, bijedan je ovjek bez Boga. Ako ovjek ne moe rijeiti problem koji nastaje iz njegove prirode, neka poslua Boga. Ali gdje nai Boji glas? Ne u poganskim religijama, koje nemaju autoritet i dokaza. U idovskoj religiji? Stari zavjet izgleda ispunjen u Kristu. Tu imamo posrednika, otkupitelja, o njem svjedoe djela njegova. Poznavanje naeg jada bez poznavanja Boga vodi u alost. Poznavanje Isusa Krista sredinja je toka; tako nalazimo oboje Boga i bijedu.

U Mislima nalazi se famozni argument oklade. Znaenje i svrha nisu odmah jasni te ima vie tumaenja. ini se da Pascal ne izvodi argument kao dokaz za Boju egzistenciju, niti namjerava zamijeniti kranske dokaze. Bog sam daje svjetlo vjere.

Bog postoji ili ne, nema Boga. Skeptik blamira kranina jer on izabire konano rjeenje problema, premda ne moe pokazati koje je rjeenje istinito. Oklada na Boga Ako pobijedi, dobio si sve; ako si izgubio, ne gubi nita. Tu je beskonanost beskonano sretnog ivota za dobitak, jedna ansa za pobjedu protiv konanog broja ansi za gubitak; to ulaete jest konano. Dakle, konano je nita u usporedbi s beskonanim ne treba dalje raspravljati.


47

Oito Pascal pie kao uvjereni kranin, on ne trai obraenje ljudi na teizam ni na kranstvo. Pascal je bio eminentan matematik i znanstvenik te kranski apologet, je li bio filozof? On je analitiar, metafiziar i kranski filozof svoga doba (uz Descartesa).

Spinoza, Baruch (17. st., Amsterdam) Samo je jedna tvar/substantia, beskonana boanska tvar koju nazivamo priroda, Deus sive Natura (Bog ili Priroda). Bio je pod utjecajem Descartesa. Razvio panteistiki monizam. Samo je jedna supstancija i to je Bog. Ja razumijem da je Bog apsolutno beskonaan, tj. to je tvar to sadri beskonano mnogo svojstava, svako iskazuje vjenu i beskonanu bit/essentia.Zatim, da je beskonana boanska tvar nedjeljiva, jedna i vjena i u Bogu je egzistencija i esencija jedno i isto. Sve to postoji jest u Bogu i nita ne moe egzistirati bez Boga. To bi ilo po teistikom filozofu, ali Spinoza misli da su konana bia modificirana od Boga, jedine supstance. Priroda nije ontoloki razliita od Boga. On mora razumjeti sebe u svim realnostima. Bog je beskonano i potpuno neovisno bie. to vie razumijemo stvari, vie razumijemo Boga. Ako razumijem odnos svih ljudi prema Bogu, ja ne bih trebao osjetiti mrnju prema nikome. Najvea uloga/funkcija pameti je upoznati Boga. Najvee dobro razuma je upoznati Boga i najvea vrlina razuma jest spoznati Boga. to vie ovjek upoznaje Boga, vie Ga ljubi. Ne prihvaamo da Bog daje/uzrokuje muku. Intelektualna ljubav Boja je upravo ljubav kojom Bog voli/ljubi samog sebe; ljubav Boja za ljude i razumska intelektualna ljubav prema Bogu je jedna te ista stvar. Spinoza kae da ta ljubav Boja jest nae spasenje, blagoslov

Josip Planini

48

ili sloboda. Ipak ta intelektualna ljubav Boja ne treba biti tumaena na mistian nain. Jezikom filozofa ne moe se rei da Bog eli bilo to od nekog ovjeka, ili bilo to neugodno ili ugodno prema Njemu; to sve su ljudske kvalitete i nemaju mjesta u Bogu. Poslije svoje smrti Spinoza je bio nazivan ateistom; glavni razlog je bila njegova identifikacija Boga i prirode.

Spinoza moe rei da on definira Boga kao apsolutno beskonano Bie, i da krani takoer razumiju pod Bogom beskonano bie, premda oni implicitno ne uzimaju tu definiciju. Njegova identifikacija Boga s prirodom, moe se rei, nije izraz ateizma nego pravog razumijevanja to se misli pod Bog, ako je Bog definiran kao apsolutno beskonano Bie. Ostaje injenica da kranin, bio filozof ili ne, potvruje Boju transcendenciju, i ne identificira Boga s prirodom; ateisti nijeu Boju egzistenciju po kranima.

Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st., Leipzig) Studirao matematiku u Jeni, doktorirao pravo, boravio u Francuskoj i Engleskoj, bio povezan sa Spinozom; kae da filozofija Descartesa preko Spinoze vodi u ateizam. Priroda je zvono Boje. Kreator Bog eli najveu harmoniju (Horologium Dei). Razvio diferencijalni raun, tri godine prije Newtona. Objavio Principe prirode i Monadologiju, gdje se principi dovoljnog razloga odnose na egzistenciju Boju. Jer tvrdnja da je Bog mogu jest tvrditi da Bog egzistira. Da Bog postoji, da su svi pravi kutovi meusobno jednaki, to su nune istine; ali kontingentna je istina da ja postojim ili da ima tijela koja pokazuju pravi kut. Zato je Bog odabrao taj posebni svijet? Za Leibniza nije bilo dovoljno rei Bog je stvorio, izabrao taj


49

svijet, nego nai i dovoljno razloga za to. Svijet s najveom perfekcijom. Takoer Bog je stvorio ovjeka tako da on bira to mu se ini najbolje. Sve treba biti zakljueno iz fizike. Pravi razlog, da neke stvari egzistiraju radije nego druge, izlazi iz naredbe boanske volje, prva od kojih je elja uiniti sve stvari na najbolji mogui nain. Priroda Boga je da On preferira najsavrenije. Po mom miljenju ako ne bi bio najbolji niz, Bog ne bi sigurno htio stvoriti nita, jer On ne moe djelovati bez razloga, ili radije imati manje perfektno, nego vie perfektno. Bilo bi moralno potrebno, da bi On djelovao za najbolje, i on bi tako djelovao. Ali ne bi bilo nuno logiki ili metafiziki da on izabere najbolji mogui svijet. Moe se rei, na neki nain, nuno je da Bog izabere najbolje. Ali nunost nije nespojiva s kontingencijom. Potekoa se moe pojaviti, da je Boja egzistencija nuna i da On mora biti nuno dobar ako je On posvema dobar. Nuno Bie ne moe biti kontingentno dobro. Ali Leibniz pravi razliku izmeu metafizike savrenosti i moralne savrenosti ili dobrote. Dobro je to doprinosi perfekciji, dok perfekcija sadri najbolje od esencije. Kako je Bog beskonano bie, On nuno posjeduje beskonanu metafiziku dimenziju. Ali dobrota je razliita od metafizike perfekcije: ona raste kad je potonji objekt pametnog izbora. Boji izbor mora imati dovoljno razloga, i to je slobodno od ljudskog ina. Ako Bog stvara, On sigurno djeluje slobodno i stvara najbolji mogui svijet. Leibniz kao skolastik uzima tradicionalno gledite da je Bog slobodno stvorio svijet i da je ovjek slobodan. Uvijek sam drao i jo drim da je Bog uroena ideja, to je i Descartes smatrao. To ne znai da svi ljudi imaju jasnu sliku Boga. Rei da je ideja Boga usaena, to

Josip Planini

50

znai za Leibniza, da razum moe doi do te ideje iz sebe i same vlastite refleksije te moe spoznati istinu da Bog egzistira. Leibniz je priznao valjanost nekoliko argumenata za Boju egzistenciju. Prvo o tzv. ontolokom argumentu. Tu se nastoji pokazati kako tvrdnja Bog egzistira jest analitika, i njezina je istina evidentna a priori. To hoe rei, ako netko razumije pojam subjekta, Bog, on e vidjeti da predikat, egzistencija, jest sadrana u subjektu. Pojam Bog je pojam najviega perfektnog Bia; egzistencija je neka perfekcija. Stoga je egzistencija shvaena u pojmu Boga; tj. egzistencija pripada esenciji Boga. Tako se Bog definira kao nuno Bie ili kao Bie koje nuno egzistira. On mora stoga egzistirati; jer bila bi kontradikcija negirati egzistenciju Bia koje nuno egzistira. Tako iz analize ideje o Bogu moemo vidjeti da Bog egzistira. Leibniz je vjerovao da je egzistencija perfekcija i govorio je o tome kao predikatu. On je prihvaao da bi bio apsurd govoriti o Bogu kao tek moguem Biu. Jer ako je nuno Bie mogue, Ono egzistira. Govoriti o tek moguem nunom biu bilo bi proturjee u nazivlju. Pretpostavka da je Bog mogu, da On postoji jest privilegija samog boanstva. Ideja o Bogu jest ideja o moguem Biu. Rei da ako je Bog mogu, On postoji, ne pokazuje sebi da je Bog mogu. Prije argumenta moe se zakljuiti da treba demonstrirati kako je ideja Boga ideja mogueg Bia. On pak govori o argumentu bez demonstracije toga kao imperfektnoga. Moe se rei da je egzistencija Boga demonstrativna geometrijski a priori. Npr. moemo koristiti rijei kvadratni krug, ali koji je smisao ideje o kvadratnom krugu? Leibniz pie uredniku ako je nuno bie mogue, ono postoji. Drugi a priori argument za Boju egzistenciju, po


51

Leibnizu, jest argument iz vjenih i nunih istina koje su bile najbolji argument kod sv. Augustina. Matematike su izjave npr. nune i vjene u smislu da je njihova istina neovisna o egzistenciji bilo koje kontingentne stvari. Izjava da dani lik omeen s tri pravca ima tri kuta, nuna je istina, da ili ne, bez obzira na bilo koji trokut. Ove vjene istine, kae Leibniz, nisu fikcije. One pak trae metafiziku osnovu i mi smo primorani rei da oni moraju imati svoju egzistenciju u odreenom subjektu apsolutno i metafiziki nuno, tj. u Bogu. Stoga Bog egzistira. To je dosta teko razumljiv argument. Ne moramo pretpostaviti, kae Leibniz, da vjene istine ovise o boanskoj volji. Razlog istine lei u idejama stvari koje su sadrane u boanskoj esenciji/biti njih samih. Razumijevanje Boga je podruje vjenih istina. Moe se rei da su vjene istine pretpostavka (npr. za dani trokut zbroj tri kuta je 1800) i da one pripadaju sferi mogunosti. Leibniz rabi i princip dovoljnog razloga za tvrdnju o egzistenciji Bojoj. To Leibniz gleda kao argument a posteriori. Izjava Bog postoji, jest kontingentna, tj. nije metafiziki nuna. Nuno bie je samo sebi dovoljan razlog. Taj argument ovisi pak o ontolokom argumentu. Ali a posteriori argument za Boju egzistenciju ne sadri ontoloki argument. Leibniz tvrdi a posteriori za Boju egzistenciju iz prestabilizirane harmonije ta perfektna harmonija s toliko supstance koja nema komunikaciju sa svakim drugim moe doi iz zajednikog uzroka. Tako imamo novi dokaz za argument Boje egzistencije, to je jedno od iznenaenja. Argument Boje egzistencije dolazi iz reda, harmonije i dobra. Za Leibniza je najvei problem moralnog zla. Bog nije odgovoran za moralno zlo u svijetu kau teisti. I premda je On

Josip Planini

52

stvorio najbolji mogui svijet slobodno, ali je stvorio nesavrena bia. Ipak Bog ne moe biti odgovoran za zlo u svijetu. U razvoju miljenja Leibniz je blizu Spinozi. Bog je stvorio svijet slobodno, ali On je elio pozitivne elemente, ne elemente moralnog zla. Bog upravlja svime i nee ostaviti nita bez kazne. Kazne postoje , sloboda treba biti potvrena. Ako je Bog beskonaan, On ne moe biti potpuno poznat.

John Locke (17./18. st., Engleska) Bog je beskonaan, ali on je beskonaan i za na uski kapacitet. Prvo misli na Boju vjenost i posvud prisutnost. Ideja o Bogu slae se s realnim biem. Pojedina demonstracija znanja o Bojoj egzistenciji osniva se u intuitivnom znanju njegove egzistencije; mi moemo sumnjati u nae vlastito bie, kao i je li istinita Boja objava. Ipak ne znai da je sve o Bogu prihvatljivo u vjeri.

Issac Newton (17./18. st.) Lockeov prijatelj, kao i Boylea, kae da je prvo u znanosti eksperimentalna metoda. Zakoni gibanja dani su od Boga. Newton kae da je mehanika teorija dokaz za Boju egzistenciju; vrst vjernik u Boga. On je bio uvjeren da kozmiki red pokazuje Boju egzistenciju, tj. da postoji bie ivo, tjelesno, inteligentno, sveprisutno. Njemu se inilo da gibanje planeta oko Sunca jest argument za Boju egzistenciju. ak vie, Bog dri na udaljenosti zvijezde da se ne sudare te popravlja nepravilnosti svemira. Ne samo da uva stvoreno nego i intervenira da stroj ide dalje. Nadalje on daje teoloku interpretaciju te teorije apsolutnog prostora i vremena. U drugom izdanju Principia mathematica navodi o Bogu da je uvijek i posvuda; beskonani prostor je njegov senzorij. On je bio matematiar i fiziar i filozof. Ali nije toliko jasno kako se njegova metafizika prilagouje prirodi i fizikalnoj znanosti;


53

refleksija fenomena pokazuje da postoji duhovno, inteligentno Bie koje vidi sve stvari u beskonanom prostoru to je njegov senzorij. Njegova je filozofijska teologija slijedila iz znanstvenih ideja. To je sklad izmeu metafizike i pozitivne znanosti prirode.

Samuel Clarke (17./18. st.) Razvio duge dokaze a posteriori za Boju egzistenciju. Po 1. propoziciji apsolutno je sigurno da neto postoji od vjenosti ako sad neto postoji; 2. oduvijek postoji nepromjenljivo i neovisno bie; postoje ovisna bia, mora postojati neko neovisno bie; 3. mora egzistirati samopostojee bie koje je postojalo od vjenosti. Nuno bie mora biti jednostavno i beskonano, i dr. On treba biti vrni upravitelj i sudac svijeta.

Morajui dokazati da Bog egzistira, Clarke tvrdi da beskonani prostor i trajanje moraju biti svojstvo Boga. Kako to moemo znati a da ve ne poznamo Boga? Leibniz dodaje ako ne bi bilo stvorenja, prostor i vrijeme bi bili samo ideje o Bogu. U polemici neki su vjerovali u besmrtnost due, drugi ne. Neki pak da je Bog stvorio svijet i onda ga ostavio prirodnim zakonima (to je utjecaj mehanikoga koncepta za ureenje svemira). Drugi su vjerovali u boansku providnost. Neki su nastojali poistovjetiti Boga i prirodu, dok su drugi vjerovali u osobnog Boga. Tijekom tog vremena koritena je rije teist koja oznauje razliku od naturalistikog panteizma, tj. panteista, koji su negirali boansku providnost u vladanju svijetom. U 18. st. deizam je znaio de-supernaturaliziranje religije i odbijanje prihvaanja propozicije s religijskim autoritetom jer, razlog deista, i razum sam bio je sudac o istini u religiji i drugdje. Nazivali su ih i slobodni mislioci, free-thinkers, to e rei

Josip Planini

54

njihova aktivnost razuma nije ograniena nikakvom tradicijom, autoritetom, niti Pismom Crkve. Najpoznatiji oponent deistima bio je Joseph Butler, 18. st. biskup Durhama. Prihvaanje istine o kranstvu nije nerazborito. Prirodu poznajemo vjerojatno po iskustvu.

George Berkley (17./18. st.), studirao u Trinity Collegeu, Dublin (matematiku, filozofiju), radio u Oxfordu, bio biskup. Egzistencija Boja vie je evidentna nego egzistencija ljudskih bia, jer je broj znakova Boje egzistencije vei nego broj znakova neke ljudske egzistencije. Ako Bog djeluje udotvorno, dakle drugaije nego normalno, on ne prekida snani zakon prirode. Egzistira beskonani razum ili Bog. On esto govori o osjetilnim stvarima premda one ve postoje u naem razumu; te ideje egzistiraju u naem razumu i unesene su u osjete. To sugerira da je svijet obnovljen ili ponovno stvoren. Osjetne stvari ili ideje egzistiraju u razumu; stvari su obino spoznate po Bogu. Osjetna tijela moraju egzistirati jer ih Bog zapaa, razumije, usvaja. Bog razumije sve stvari, ali ne po osjetilima. Bog proizvodi svaki znak, On je stalno aktivan, preko znakova govori konanim duhovima; vidljive znakove mogu koristiti samo duhovi s tijelom. Bog moe uiniti ovjeka vjeno sretnim ili jadnim. Razuman e ovjek uskladiti svoja djela s Bojom voljom. Jer Bog stvaratelj i odratelj svih stvari vrhovni je zakonodavac. Za cijelo je ovjeanstvo dunost zadovoljiti Njegove zakone. Na nama je pitati se to je njegova volja; kraj mora biti dobar, jer je Bog beskonano dobar.

David Hume (18. st., kotska), kao i Locke, izvodi sve sadraje razuma iz iskustva. Je li bio ateist, agnostik ili teist, nije lako odgovoriti; odbacivao je vrijednost argumenta o Bojoj


55

egzistenciji; odbacivao je demonstraciju za Boju egzistenciju; moda je bio agnostik (kad se govori o osobnom Bogu s moralnim atributima, kao kod krana). Njegov skepticizam slijedio je iz znanosti.

Montesquieu, Charles de, (17./18. st.), pretea francuskog prosvjetiteljstva: Bog je kreator i uvar svijeta, ustanovio je zakone koji upravljaju fizikim svijetom. I ovjek kao fiziko bie, kao i druga tijela, upravljan je po nepromjenjivim zakonima. Kao razumno bie on je subjekt prema zakonima koje on moe primijeniti. Montesquieu je vjerovao u Boga, kao i Voltaire. Oni su napadali crkvene doktrine, ali nisu bili ateisti. Voltaire (17./18. st.) daje dva niza argumenata za Boju egzistenciju prvi je svrna uzronost, kad se vidi sat na ruci, mislimo da je to to pokazuje vrijeme, tako i promatranje prirode upuuje na inteligentnog Kreatora. Drugi je dokaz iz kontingencije; katehist navijeta Boga djeci, a Newton prenosi to mudrima. Voltaire govori o velikom potresu u Lisabonu (18. st.); mogli bismo Boga drati odgovornim za zlo, ako je tu djelovao slobodno. Navodi Newtona, koji ree da nae znanje o prirodi nije veliko, ali vodi na Boga. Govori se o prirodnoj religiji ili deizmu.

Bokovi, Josip Ruer (18. st., Dubrovnik), fiziar, matematiar, astronom, filozof, pjesnik. Prekida s tradicionalnom materijalistiko-korpuskularnom teorijom tvari i uvodi dinamistiko-atomistiku teoriju po kojoj se tvar sastoji od tokastih estica koje su jednostavne, nedjeljive i meusobno udaljene. Meu tim atomarnim esticama djeluje na malim udaljenostima odbojna sila, koja poveanjem udaljenosti prelazi u privlanu silu, a nakon to dosegne maksimum, postupno se

Josip Planini

56

smanjuje dok ponovno ne prijee u odbojnu; time se revidira Newtonovo shvaanje o apsolutnom prostoru i vremenu.

Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne znanosti i filozofiju. U Koenigsbergu bio ordinarius profesor logike i metafizike. Prirodno je da profesionalni filozof pita je li mogue strogo pokazati Boju egzistenciju. Svi dokazi/proofs za Boju egzistenciju moraju ostati ili na konceptu mogueg ili na empirikoj ideji egzistencije. Provjera Boje egzistencije mora se, prema Kantu, slagati u jednom od etiri oblika.

Prva crta: osnova za egzistenciju Boju odgovara tzv. ontolokom argumentu, pretpostavljen u razliitim oblicima sv. Anselma i Descartesa, i koji je prihvaen od Leibniza, odbaen od Kanta; drugo, to je pretpostavka da se egzistencija pretkazuje, to je krivo. Trea linija argumenta; to je Kant kasnije nazvao kozmolokim argumentom, koji se puno koristi kod filozofa; mi ne moemo demonstrirati da je prvi uzrok, a to mi nazivamo Bogom. To bi bila jedina mogua osnova za demonstraciju Boje egzistencije. To bie mora biti jedno, jednostavno, nepromjenjivo, vjeno, duhovno i sve to se ukljuuje pod nazivom Bog u metafizici. Za Kanta su glavni problemi metafizike Bog, sloboda i besmrtnost. Ako nam metafizika daje znanje o Bogu ili besmrtnosti, takvo znanje mora po Kantu biti apriorno. isti razum u Kanta ima koncepciju trai se Perfektno bie, Ens perfectissimum, to je hipoteza za Ens realissimum, i to je personificirano kao Bog u teizmu. Po Kantu, nema ga i nije mogue dokazati Boju egzistenciju.

U spekulativnoj su metafizici samo tri puta za dokaz Boje egzistencije; tako u osjetilnom svijetu fiziko-teoloki argument,


57

zatim kozmoloki argument te ontoloki argument. Kant poinje tretiranje s treim ontolokim argumentom. U pojmu najsavrenijeg bia ukljuena je egzistencija. Jer ako to ne bi bilo, onda to ne bio koncept savrenog bia. Stoga, ako je takvo bie mogue, ono nuno egzistira. A koncept najsavrenijeg bia jest koncept mogueg bia. Stoga takvo bie nuno postoji. Ideja Ens realissimum ideja je apsolutno potrebnog/nunog bia. I ako je takvo bie mogue, ono egzistira. Jer ideja tek moguega nunog bia proturjena je ideji. Ali ideja apsolutno nunog bia ideja je mogueg bia. Stoga Ens realissimum, naime Bog, egzistira. Kant primjeuje da je nonsens govoriti o ideji tek moguega nunog bia, to biva proturjena ideja. Misliti o takvom biu kao tek moguem znai moram misliti dalje od egzistencije. Ako netko kae da Bog ne egzistira, on nije ukinuo egzistenciju i ivua svojstva kao to je svemo. Sud da Bog ne egzistira nije samoproturjeje, to je i krivo. Za Kanta egzistencija nije realno predvidiva. Kad bi bila, onda bi slijedilo da, kad ja potvrujem egzistenciju neega, ja sam dodao ideju toj stvari. Ako ja negiram Boju egzistenciju, ja ne negiram predikat od subjekta ja jednostavno ponitavam u miljenju cijeli subjekt zajedno sa svim predikatima. I nikakva logika kontradikcija ne nastaje. Moemo zakljuiti da sve nevolje nastaju na famoznom ontolokom ili kartezijanskom dokazu o supremnom Biu.

Kantova formulacija kozmolokog argumenta za Boju egzistenciju zasniva se na Leibnizu. Ako neto egzistira, apsolutno nuno bie mora takoer egzistirati. Sada najmanje ja egzistiram. Stoga egzistira apsolutno nuno bie. Najmanja premisa sadri neko iskustvo; najvea premisa zakljuuje iz

Josip Planini

58

iskustva openito do egzistencije nunog bia. Sve kontingentno ima neki uzrok. Kozmoloki argument, po Kantu, sadri kompletan niz pojava u neuvjetovanom jedinstvu nunog bia. Nuno bie je Ens realissimum, najrealnije ili perfektno bie. Mnogi filozofi i historiari filozofije moraju pretpostaviti da Kant pokuava pokazati kako se kozmoloki argument nuno vraa u ontoloki argument. Ali to izgleda neuvjerljivo. Po Kantu, dokaz bi mogao uspostaviti egzistenciju nekog arhitekta svijeta ija bi aktivnost bila ograniena na vrijednost materijala. To je vidljivo. Ideja nacrta vodi nas na ideju dizajnera. Ispitati egzistenciju Boga u fiziko-teolokom dokazu ide na pomo ontolokom argumentu. Po Kantu, to ponovno vraa na ontoloki argument. Kod svakog razmatranja Boje egzistencije to se ne moe ispitati bez upotrebe ontolokog argumenta, a to je krivo. Sva tri dokaza imaju zajednike pogreke i svaki ima svoju pogreku. Prirodna teologija ili transcendentalna teologija nevrijedna je kad se gleda iz posebnoga gledita kao pokuaj demonstracije Boje egzistencije pomou transcendentalnih ideja ili teoretskih principa koji nemaju primjenu izvan podruja iskustva.

Kad smo stigli do praktine vjere (moral) u Boga, moemo koristiti koncept razuma za pomisao na objekt nae vjere, dosljedno. Kritika prirodne teologije ima dvostruku funkciju. Ona pokazuje pogreke teorijskog dokaza Boje egzistencije i pokazuje da Boja egzistencija ne moe biti demonstrirana. Po razumu ne moemo ni potvrditi niti ne potvrditi Boju egzistenciju. Kritika prirode tako naputa put u praktinu vjeru ili moral. Kad je vjera pretpostavljena, razum moe korigirati i oistiti na pojam Boga. Premda razum u svojoj spekulaciji ne


59

moe ispitati Boju egzistenciju, on je najvea korist u korekciji naeg znanja o vrhovnom biu, pretpostavljajui da to znanje moe biti izvedeno iz nekoga vanjskog izvora.

Konano, transcendentna Ideja Boga, kao o nekoj vrhovnoj inteligenciji i uzroku svemira, vodi nas na misao o prirodi kao sustavnoj teolokoj jedinici.

Kantova pitanja: Je li metafizika mogua kao znanost; kako je metafizika mogua kao prirodna dispozicija? Metafizika kao prirodna dispozicija mogua je zbog prirode ljudskog razuma. Metafizika kao znanost, meutim, nemogua je; tj. spekulativna metafizika pretpostavljena je da bude znanost u odnosu na objekte i da odgovara transcendentnim idejama istog razuma. Stoga ne moe biti znanosti o tome. Dakle, metafizika nije besmislena. Mi ne moemo znati pomou spekulativnog razuma o stalnoj egzistenciji due ili o Bogu; premda su ideje o dui i Bogu slobodne od logike kontradikcije. Moemo misliti o Bogu, ali po simbolima; naa je ideja Boga samo simbolina.

Kantovo znanje o ljudskoj prirodi naziva se antropologija. Fiziku dijeli na istu fiziku ili metafiziku prirode i empirijsku fiziku. Tako se etika ili moralna filozofija dijeli na metafiziku morala i primijenjenu etiku ili praktinu antropologiju. Vjerovanje u Boga zasnovano je na moralnoj svijesti. Volja Boja je dobra volja, ali je apsurdno rei da Bog ispunjava svoju dunost. Npr. ako kaemo da je volja Boja moralna norma, jo moemo pitati zato smo duni ispuniti volju Boju. Autonomija moralne volje tako je vrni princip morala za racionalna bia. Ako Bog i dua nisu dani kao objekti, ne moemo ih poznavati kao objekte. Egzistencija Boja vie je usklaena sa zahtjevima razuma. Nada u sreu poinje jedino s religijom. Po Kantu,

Josip Planini

60

prava se religija sastoji u tome da u svim naim dunostima gledamo Boga kao univerzalnog zakonodavca kojeg treba potivati sa strahopotovanjem. A to znai vriti moralni zakon, djelovati po dunosti; Bog je vrhovni, beskonani uzrok svih konanih stvari.

Moramo vjerovati i shvatiti Boga kao stvaratelja i podravatelja svemira za konani cilj. to je to? Po Kantu to je ovjek. Bez ovjeka sve bi stvaranje bilo prazno i bez konane svrhe. Dunost je morala prepoznati ovjeka kao svrhu kreacije. Ne moemo demonstrirati egzistenciju ili atribute Boje; to je stvar praktine vjere a ne teorijske spoznaje. Vjera je moralni nain miljenja. Po Kantu, Bog nije mogui objekt iskustva. U isto je vrijeme vjera u Boga je osnovana na razumu u njegovoj praktinoj i moralnoj primjeni. Svijet je ovisan o Bogu. Nemogue je zakljuiti o Bojoj egzistenciji iz Ideje. Vjera u Boga postulat praktinog razuma. Nije mogua teorijska demonstracija Boje egzistencije.

Ideja o Njemu jest u isto vrijeme vjerovanje u Njega i u Njegovu osobnost. Ideja o njemu je i postulat njegove egzistencije. Misliti Njega i vjerovati u Njega identina je propozicija. Ba nije da ja prvo imam ideju o boanskoj esenciji iz koje ja izvodim Boju egzistenciju. Imati ideju Boga i vjerovati u Njega jedna je ista stvar, tj. zamisliti Boga kao imanentnog u meni i kao moralni komandni subjekt, jest zamisliti Njega kao postojeeg. Zamiljati Boga kao komandni moralni subjekt i vjerovati u Njega ista je stvar. Jer imati ideju Boga u moralnoj svijesti jest postulirati Njegovu egzistenciju. Ali je pristup vjerovati u Boga vie moralan. Dakle, sinteza je izmeu ideja o Bogu i Svijetu; ovjek je mislei subjekt. Ideja


61

svijeta je subordinirana ideji o Bogu. Bie iznad svijeta je naime duh ovjekov. ovjek je osoba u kojoj je slobodno bie, samosvjesno moralno postojanje. Metafiziki pojam, koncept ovjeka kao mikrokozmosa, koji misli makrokozmos odnosno Svemir, Universum, kako je miljen od ovjeka u regulativnim idejama Boga i Svijeta; to je projekcija ljudske dvostruke prirode. Nijedna ideja nije i ne predstavlja dani objekt. Iz regulativne ideje Boga kao transcendentnog Ideala ne moemo izvesti Boju egzistenciju kao supstancu.

Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu; on zastupa pristup k Bogu koji se temelji na postulatima moralnog zakona. Taj zakon zahtijeva svetost, a ta se svetost moe pronai kod osjetilnoga umnog bia samo pod pretpostavkom egzistencije koja traje u beskonanost. Uz besmrtnost ljudske supstancijalne due potrebno je bie koje je vrhovni uzrok prirode. Prihvaanje Boje opstojnosti nije objektivna nego subjektivna moralna dunost.

Za G. Galilea (17. st.) Bog je pisao knjigu o prirodi matematikim znakovima. Po Descartesu, egzistencija svijeta moe se izvesti iz egzistencije Boga. Po Kantu, besmrtnost i Bog nisu demonstrabilni, ali za nas su znanost, moral i religija usklaeni, harmonizirani.

Johan Fichte (18./19. st.) identificirao Boga s moralnim svjetskim redom. Moe se to gledati kao romantini panteizam. Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost. U aforizmima o religiji i deizmu pie o razlici Boga religije i Boga filozofa. Kranska religija kao da je vie dana srcu nego razumijevanju. Srce trai Boga koji moe odgovoriti molitelju, dok je razumijevanje ono to Fichte naziva deizmom. Za

Josip Planini

62

pobonoga kranina, koji zna malo ili nita od filozofije, nema problema.

Fichte razlikuje teologiju i religiju; Bog je svet i pravedan; Fichte to gleda kao Kant. Bog za Fichtea znai osobno samosvjesno Bie; on ne kae da je Bog nemogu, on ne odobrava ateizam. Na filozofski nain trebalo bi rei: Bog nije bie nego ista aktivnost, ivot i princip super osjetljivoga svjetskog poretka. Bog je aktivni red, izgraen od ovjeka. Ne slijedi da je apsolutno Bie osobni Bog. Moralna aktivnost je ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Bojoj. Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga; beskonani ivot i osjeaj tog jedinstva bitan je za vjerski i blaen ivot (das selige Leben); tu je ukljuen niz popularnih predavanja, to nije za profesionalne filozofe. Etika ne smije nita znati o Bogu, ali uzima koncept sebe kao Apsolut. Fichteova filozofija apsolutnog Bia jasno sadri logiki prioritet bia pred miljenjem. Fichte bi mogao ocrtati apso

filozofski i znanstveni pristup bogu esej -...

Documents