1. Uvod

2. Općenito o bioetici i etici životinja

3. Može li se kod etike životinja govoriti o etici ?

Peter Singer - Animal liberation

Peter Singer- Praktična etika

4. Esej Ursule Wolf o važnosti suosjećanja za etiku prema životinjama

5. Dawkinsov Sebični gen i misli o Osam smrtnih grijeha civiliziranog čovjeka Konrada

Lorenza

6. Zaključak

7. Literatura

1

1.Uvod

Potaknuta svakodnevnim užasima koji se dešavaju oko nas i zgrožena indiferentnošću

svakodnevnog čovjeka prema istima, počela sam razmišljati o ulozi svakoga od nas u

stvaranju pravednijeg svijeta, u kojem svako dijete ima pravo na obroke i obrazovanje, svatko

potrebit ima pravo na pomoć i svako živo biće ima pravo na najhumaniji pristup moguć u tom

trenutku. Jednom sam usput čula tako često napamet izgovorenu frazu kako je društvo jako

onoliko koliko je njegova najslabija karika jaka, opet da je demokracija uvažavanje prava

najslabijih i sl. U ovom radu odlučila sam se pozabaviti životinjama jer one jesu dio ove

civilizacije bez kojih bi ista bila nezamisliva. Od davnog početka postojanja, čovjek živi u

međuodnosu sa životinjama. U početku ih je samo lovio, s vremenom pripitomio i postali su

mu najvjerniji suputnici. Životinje su pomogle da nekadašnja plemena prestanu biti

nomadska, omogućile su razvoj ratarstva i svojom snagom pomagale izgraditi najveće

civilizacije naše ljudske povijesti. Glavno pitanje na koje ću pokušati odgovoriti kroz ovaj rad

je može li se kod etike životinja govoriti o etici. Na svom putu prema odgovoru ovog pitanja

pozabaviti ću se raznim stavovima danas aktualnih filozofa na području etike o životinjama

kao i mislima nekih starijih filozofa o postupanju prema životinjama.

Također ću pokušati prikazati odnose životinja jednih prema drugima i prema svojoj

okolini i na taj način pokušati pronaći opravdanja ili neopravdanja za današnje ponašanje

čovjeka koji je izgubio svaku granicu razumnog ponašanja i uzima svijet sve više zdravo za

gotovo, manje ili više svjestan kako priroda ima samo ograničene resurse koji rapidno nestaju.

2

2. Općenito o bioetici i etici životinja

Bioetika je grana etike, ona je etičko promišljanje odnosa čovjeka sa svijetom oko

sebe. Znanstvena disciplina koja se pobliže bavi odnosom čovjeka prema životu; tu mislimo

na odnos čovjeka prema životu drugih ljudi (rađanju, razvoju čovjeka, starosti, bolesti i

smrti) , čovjekovom odnosu prema prirodi i primjenom medicine kako i biotehnologije. Jedan

od primarnih ciljeva bioetike je pronaći društveni konsenzus o tim pitanjima kako bi osigurao

moralni temelj za utvrđivanje normativnih pravila odgovornog pristupa životu (zakone,

konvencije, donošenje odluka, etc. za etička povjerenstava).

Koncept bioetike pokriva golemo područje; od odgovornog korištenja bioloških

resursa (npr., zaštita prašuma) , postizanja sveobuhvatne zaštite vrsta, odgovornog odnosa

prema životinjama u prehrambenoj i istraživalačkoj industriji (Animal Ethics). Sve veća

važnost se daje utjecaju biotehnologije i medicine na razvoj pojedinca, a time i društva.

Najvažnija pitanja na koja bioetika pokušava dati odgovore u današnjici su genetski

inženjering, te reproduktivna medicina koja u posljednjim godinama ima sve više dodirnih

točaka sa genetskim inžinjeringom.

Pod pravima životinja podrazumijeva se da životinje zaslužuju određeni pristup koji

uključuje u sebi pitanje što je u njihovom najboljem interesu, neovisno o tome da li ih ljudi

smatraju 'slatkima', da li su korisne za ljude, da li pripadaju ugroženoj vrsti ili da li bilo koji

čovjek uopće mari za njih (baš kao što i čovjek ima svoja prava čak i ako nije lijep, koristan,

pa i ako ga nitko ne voli). To znači shvaćanje da životinje nisu naša svojina koju možemo

koristiti - za hranu, za odjeću, za zabavu ili za eksperimentiranje.

Teorije o dobrobiti životinja prihvaćaju da životinje imaju prava, no dozvoljavaju da

im ta prava budu uskraćena tako dugo dok postoje dobrobiti za čovjeka, za koje se smatra da

opravdavaju takvu žrtvu. Prava životinja znače da životinje, kao i ljudi, imaju prava koja ne

mogu biti žrtvovana ili uskraćena, samo zato jer bi to moglo koristiti drugima. Međutim sam

status prava ne znači da su ta prava apsolutna; životinjska prava, baš kao i ljudska moraju

ponekad biti ograničena, a različita prava svakako mogu doći i u konflikt. Prava životinja

znače da one nisu naše vlasništvo koje možemo koristiti za hranu, odjeću, zabavu ili za

3

eksperimentiranje. Dobrobit životinja dopušta sve to, tako dugo dok se to čini na 'human'

način.

Životinje bi trebale imati pravo da se prema njima odnosimo s poštovanjem, pravo na

tjelesni integritet i pravo na slobodu kretanja. Kršenje ovih prava nije moralno opravdano, bez

obzira na potencijalne benefite koje ljudi smatraju da imaju. Zagovornici prava životinja

vjeruju da je pogrešno životinje tretirati kao potrošnu robu, kao 'sredstvo prema cilju', jednako

kao što je iz istih razloga pogrešno tretirati na isti način i ljude. Pokret za zaštitu prava

životinja jednak je zaštiti ljudskih prava. Sljedbenici ove filozofije odlučuju ne koristiti

proizvode proizašle iz korištenja ili ubijanja životinja za hranu, odjeću, zabavu ili znanstvena

istraživanja. Također, odbijaju podržavanje ili suradnju sa svima koji koriste ili ubijaju

životinje u navedene svrhe.

Pojam 'prava životinja' često se pogrešno rabi u vodećim medijima kao sinonim za bilo

koji oblik zaštite životinja ili zastupanja životinja, dok zapravo pojam ima specifično

značenje. Pogrešna uporaba pojma može se usporediti sa socijalnim radom naspram prakse

ljudskih prava.

Dobrobit životinja označava rad s ciljem poboljšanja zdravlja i dobrobiti životinja koji

je usmjeren djelovanju prema poboljšavanju uvjeta u kojima se životinje iskorištavaju za

ljudski profit. Korištenje životinja za profit uključuje nekoliko, ako ne i sve, od sljedećeg:

zarobljeništvo, socijalnu deprivaciju, sakaćenje, manipulaciju reprodukcije, nedostojne

postupke i preranu smrt. Kad bi čovjek, poradi profita, isto činio nad drugim čovjekom, nitko

ne bi prihvatio tvrdnju da je činitelj zabrinut za dobrobit osobe koja je ozlijeđena. Situacija

nije ništa drukčija kad ljudi koriste i ubijaju životinje poradi profita, tvrdeći da su zabrinuti za

njihovu dobrobit.

U ovom radu fokus će biti na etičkom ponašanju prema životinjama. Etika životinja je

jedna grana bioetike. Bavi se moralnim pitanjima koja proizlaze iz čovjekova odnosa prema

životinjama, moralnim statusom životinja, ljudske posebnosti, povijesti korištenja životinja i

teorija pravednosti, te posebno legitimiteta korištenja drugih živih bića za dobrobit

čovječanstva. Pošto se životinje međusobno jedu, i kao i ljudi si međusobno nanose bol

postavlja se pitanje dodijeljenih uloga pojedinca u svijetu.

4

Etika prema životinjama kao znanstvena disciplina zaživljava tek u prošlom stoljeću,

iako na rasprave o razumu životinja nailazimo već kod grčkih filozofa, primjerice Pitagore.

Još u staroj Grčkoj su postojala različita gledišta naspram moralnog statusa životinja,

vjerovanja da se ljudi i životinje dijele i razmjenjuju duše, da niti životinje ni ljudi nemaju

duše, da i ljudi i životinje imaju dušu, samo su duše životinja slabije. No najzastupljenije

vjerovanje starih Grka bilo je da životinje postoje za dobrobit ljudi i da ih isti mogu

iskorištavati.

Etička razmišljanja o odnosu čovjeka prema drugim živim bićima, u ovom slučaju

prema životinjama, plod su modernijih vremena. Čovjek pripada moralnoj zajednici koja

funkcionira po etičkom načelu ne činjenja drugima ono što ne želimo da bude učinjeno nama :

"kako hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima..." Biblija:((Matej|7|12)) i "Ne činite ono što

ne želite da drugi čine vama. ..." ((Luka|6|31)) , tj. po načelu Zlatnog pravila. Postoji

mogućnost preslikavanja okrutnosti koju čovjek nanosi životinjama na potencijalnu, ali i

sveprisutnu okrutnost čovjeka prema čovjeku. Polazna točka etike životinja može biti

antropocentričan pogled, prema kojem je čovjek mjera svih stvari, ili patocentrična pozicija,

prema kojoj je sposobnost za patnju živih bića središnji kriterij za njihovo uključivanje u

područje moralne obazrivosti. Također se etiku životinja može izgraditi na biocentričnom

uvjerenju po kojem život sam po sebi, bez obzira čiji, posjeduje jedinstvenu vrijednost koju

treba s moralnog aspekta uzeti u obzir. Bez obzira na polaznu točku, etika na kraju ostaje

uvijek napravljena od strane ljudi za ljude. U antropocentričnoj etici se ne-ljudske životinje i

ne-ljudska priroda tretira kao objekte, no čak i u tom slučaju mogu postojati neka načela

ljudskog djelovanja prema životinjama. Prema tome, okrutno postupanje prema životinjama

za Kanta nije prihvatljivo jer bi čovjek mogao otupjeti i izgubiti osjećajnost prema svojoj,

ljudskoj vrsti. Kant smatra da direktnu dužnost čovjek ima samo prema čovjeku, a prema

životinjama to su samo neizravne dužnosti koje proizlaze iz dužnosti prema ljudima. Zbog

mogućnosti otupljivanja na nanošenja boli prema ljudskoj vrsti, danas su mnoge civilizirane

zemlje uvele kazne za zlostavljanje životinja i nepoštivanje onih prava koja s im dana u toj

državi.

5

3. Može li se kod etike životinja govoriti o etici ?

Peter Singer - Animal liberation

U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, potaknuto djelom „Animal

Liberation“ P. Singera , dolazi do rasprava o tome zaslužuju li, i ako da, zbog čega životinje

zaslužuju da se na njih obaziremo, o tome ću u daljnjem tekstu više govoriti. Središnji zadatak

etike o životinjama je da se utvrdi moralni status životinja. Potom se ravnopravno raspravlja

o moralnom konceptu općenito kao i o moralnoj intuiciji pojedinca, te se procjenjuje

primjerenost i opravdanost etike. No zanimljivo je razmatranje odnosa čovjeka prema

životinjama kroz njihovu zajedničku povijest, jer životinje su stalni pratioci čovječanstva

kroz njegovu povijest i razvoj čovjeka je bio vidljiv i kroz odnos prema životinjama. Ishodišta

aktualnog etičkog pristupa prema životinjama su između ostalog i neljudski aspekti

suvremenog iskorištavanja životinja u kojima se određuje vrijednost živog bića. Primjerice

masovni uzgoj, bestijalni načini transporta životinja u kojima mnoge životinje ne prežive ili

testiranja na životinjama koja su po nekim znanstvenicima u potpunosti nepotrebna;

zanimljiva je činjenica kako ne bismo imali neke od današnjih svakodnevnih lijekova da se u

vrijeme njihovih otkrića koristilo testiranje na životinjama, npr. aspirin bi bio zabranjen. Ako

čovjek ima moralnu obavezu prema životinjama onda možemo razlikovati hijerarhijsko i

egalitarno shvaćanje iste. Pobornici prve smatraju da moralna obveza ne isključuje

iskorištavanje životinja za dobrobit čovječanstva, dok pobornici druge smatraju da je

stavljanje čovjeka na prvo mjesto i time stvaranje nejednakosti među živim bićima

neutemeljeno.

„Animal liberation“ ili „Oslobođenje životinja“ P. Singera smatra se jednim od

najvažnijih djela suvremene rasprave o moralnom statusu životinja u pokretu za prava

životinja i etičkim raspravama. Zajedno s Tomom Reganom, Singera se smatra osnivačem

etike životinja. U ovoj knjizi on opisuje diskriminaciju i iskorištavanje životinjskih vrsta zbog

pretpostavljenog prvenstva ljudske vrste. Singer stoga govori o specizmu ili diskriminaciji na

osnovi vrste. Po njemu pripadnost nekoj vrsti samo po sebi ne bi trebalo imati moralnu

relevantnost.

6

Smatra da su sama sposobnost za patnju i uživanje dovoljni kriteriji da se nekom biću

prizna pravo na jednako uvažavanje. Osobito kod ptica i sisavaca postoji dovoljno dokaza za

pripisivanje boli. Posljedica ovog argumenta kao moralna preporuka je bojkot proizvoda

životinjskog podrijetla, posebno sa farmi za masovni uzgoj životinja (zagovara na primjer,

vegetarijanstvo ili veganstvo). Također smatra da većina testiranja provedenih na životinjama

nisu racionalno opravdane u odnosu na patnje životinja. Te smatra da su testiranja na

životinjama moralno pogrešna. Međutim, on smatra da postoje moralno opravdani pokusi na

životinjama, naime ako kao rezultat tih eksperimenata sprječava više patnje nego što se

testiranjem prouzroči. Pokreti za prava životinja kritiziraju Singerov stav prema životinjama

jer ne odbija u potpunosti testiranje na životinjama, već isto u rijetkim situacijama opravdava.

Na pitanje u kojim je slučajevima ubijanje životinja moralno pogrešno, Singer se u ovom

djelu malo očituje. Tvrdi da je složenost ovog problema visoka i ističe da sama bol životinja

u suvremenom društvu zahtijeva sveobuhvatnu promjenu ponašanja prema životinjama.

Pitanje ubijanja i povezane vrijednosti života je detaljnije objasnio u knjizi Praktičnia etika.

Njegov stav je rezultat njegove utilitarističke etike i ideje o jednakosti, on se ograđuje od

„Prijatelja životinja“ koji djeluju iz ljubavi prema životinjama, kao i od radikalnih pokreta

borbe za prava životinja koji smatraju da je nasilje prema ljudima legitimno sredstvo u borbi

za prava životinja. On kritizira nisku društvenu i medijsku pažnju prema problemima prava

životinja i nedostatak svijesti o situaciji životinja: tako, primjerice, djeca i dalje misle kako su

farme tradicionalne, te kako mnogi nisu svjesni uvjeta u kojima životinje žive u masovnoj

proizvodnji. To je djelomično i zbog toga što mnogi ljudi niti ne žele znati kako ne bi morali

svoje osobno ponašanje kritizirati. Problem pokreta za prava životinja je ne razlikovanje

aktivista za prava životinja i ljubitelja životinja, koji dobrobiti životinja traže u oslabljenom

obliku, a ponekad čak i za samo pojedine životinje. Umjesto da se fokusiraju na velika

problematična područja, kao što su tvornički uzgoj, neke organizacije za dobrobiti životinja se

fokusiraju isključivo na rubna područja okrutnosti prema životinjama i time društvu daju

osjećaj da se nešto radi na planu zaštite životinja, iako to nije tako. Velik dio suvremenog

pokreta za prava životinja pokušava to promijeniti i distancira se od emocionalno

motiviranih boraca za prava životinja. Prigovor da borci za prava životinja stavljaju životinje

prije ljudi odbija.

Peter Singer- Praktična etika

7

Djelo „Praktična etika“ Peter Singer. U općenitom djelu knjige on izražava svoj stav

o temeljnim pitanjima normativne etike kao: Kada su točno neki postupci legitimni. Zašto bi

čovjek uopće trebao moralno djelovati. Kako može prepoznati koje je moralno primjereno

ponašanje u nekim situacijama. Zastupa načelo jednakog razmatranja interesa, što znači da

jednakost nije jednako ponašanje prema svima, već jednako razmatranje interesa pojedinca.

Ne smatra da biološka pripadnost pojedinca ljudskoj vrsti ima moralnu relevantnost.

Relevantna su samo svojstva poput osjećanja boli i samosvijest (koja nisu prisutna kod nekih

ljudi, a s druge strane su prisutna kod nekih životinja). „Osobom“ smatra pojedince koji su

kroz duži vremenski period svjesni svog postojanja. Eutanazija druge osobe je prema tome

ovisna o njezinim pojedinačnim svojstvima (kao i svojstvima svih drugih pojedinaca koji su

time direktno izloženi, primjerice obitelji). Ubijanje neke druge osobe koja želi nastaviti

živjeti je u većini slučajeva moralno neprihvatljivo. U ovoj knjizi on progovara i o pobačaju,

ubijanju novorođenčadi i svjetskom siromaštvu, problematici azila i ekološkoj etici.

U prvom djelu knjige Jednakost i njezine implikacije objašnjava načelom jednakosti

razmatranja interesa. Svaki pojedinac koji može osjetiti bol ima pravo na jednaku obzirnost.

Ne postoji etički razlog zbog kojeg se ne bi ophodilo prema svim živim bićima jednako. Ta se

etika bazira na utilitarnom pristupu i u pravima jedinke ne vidi smisao, već ih smatra

simbolom fundamentalnih moralnih načela.

Naslanjajući se na Lockea razvija svoje poimanje osobe , objašnjavajući tako svoj

etički pristup. Osoba je živo biće koje je svjesno samoga sebe, sposobno osjećati i samostalno

pokazuje interese za nečim. Također mora imati želju za nekakvom budućnošću, kao i biti

svjesno sadašnjosti i prošlosti. To je kontinuirana svjesnost osobnog identiteta .

Singer razlikuje tri kategorije bića:

Nesvjesna bića, primjerice biljke. Ta bića po njemu ne osjećaju bol i s toga ne trebaju

biti uzete u obzir prilikom razmatranja interesa.

Svjesna bića poput ptica, koja su sposobna osjećati i moraju biti uzeta u obzir.

Svjesna bića tj. osobe gdje on uz čovjeka uzima u obzir i čovjekolike majmune. Njih

ubiti je teže opravdati nego ubojstvo bića koja su samo svjesna, jer oni često imaju želju za

nastavkom života u budućnosti.

Posljedica ovog pristupa je da se interesi svih osjetilnih životinja moraju uzeti u obzir, kao i

interesi čovjeka. To se direktno odnosi na moderne tvornice za uzgoj životinja i testiranje na

životinjama, gdje životinje često pate, a time se krši njihov interes da ne osjete bol.

8

Razmatranje različitih interesa zbog pripadnosti vrste (na primjer, ljudi koji smatraju svoje

interese superiornim u odnosu na životinje), Singer uspoređuje s rasizmom ili seksizmom i

naziva takvo razmatranje specizmom.

Zašto ubijanje živih bića nije ispravno ne ovisi o vrsti, primjerice o tome radi li se o

čovjeku ili nekom drugom živom biću, već o stanju svijesti. „Stoga bismo trebali odbaciti

učenje koje živote pripadnika naše vrste smješta iznad života pripadnika drugim vrsta. Neki

pripadnici drugih vrsta su osobe; neki pripadnici naše vrste nisu. Nikakva objektivna procjena

ne može oduprijeti gledište da je uvijek gore ubiti pripadnike naše vrste koji nisu osobe, nego

pripadnike drugih vrsta koje jesu osobe. Naprotiv, kao što smo vidjeli, postoje jaki argumenti

za mišljenje da je oduzeti živote osobama po sebi ozbiljnije od oduzimanja života ne –

osobama. Čini se, dakle, da je ubijanje, recimo, čimpanze gore od ubijanja ljudskog bića koje,

zbog prirođene intelektualne invalidnosti, nije i nikada ne može biti osoba“1. Dok ubijanje

samo svjesnog, ne i samosvjesnog bića tom biću samo uzima priliku za daljnje iskustvene

užitke, ubijanje osobe je po definiciji Singera ozbiljno. Kako su osobe svjesne svoje

budućnosti i imaju želje za svoju budućnost, ubijanje osobe onemogućava ispunjenja njezinih

želja. Pritom je ubojstvo živog bića rijetko bezbolno pa i bol treba biti uzeta u obzir. Tijekom

rasta oplođene jajne stanice u fetus i nadalje u novorođenče ne postoji prava granica u kojoj

ubojstvo postaje neetično. Zajednička točka razdvajanja između rođenja, prisustva svijesti ili

mogućnosti opstanka u odnosu na zabranu ubijanja nema etičko značenje, jer se radi o

nejasnom i često neutemeljenom razgraničenju. Jer kod svake poštene usporedbe moralno

relevantna svojstva kao što su racionalnost, svijest, samosvijest, užitak ili bol, i poneke

životinje imaju prednost naspram fetusu u svakoj fazi trudnoće. Tu se kao najznačajniji

kriterij nameće sposobnost fetusa za osjećanje boli koja je prisutna tek od jednog određenog

trenutka. Interes žene bi prema tome trebao biti uvijek primaran nad rudimentarnim

interesima svjesnog fetusa.

Posljednje poglavlje knjige je doprinos filozofske rasprave o moralnim temeljima.

Naslov- pitanje Zašto moralno djelovati je varijacija na središnjem pitanju ove rasprave,

koju je prvi put postavio Bradley. Zašto se ponašati moralno znači ujedno i zašto se truditi

moralno živjeti ako pojedinac zbog toga mora prihvaćati kompromise. To ne spada pod istu

kategoriju pitanja kao što su Može li se opravdati pobačaj? ili Imaju li životinje prava? , na

koja etika pokušava dati odgovore , već je pitanje etike kao takve. Zašto moralno djelovati je

1 P.Singer;Praktična etika, Oduzimanje života : životinje, str.88.-89., Kruzak, Zagreb, 2003.

9

legitimno pitanje koje ne sadrži logične kontradikcije. A moralno i egoistično gledište, koje

osobni interes smatra prioritetnim, je samo sebi svrsishodno kao i stajalište „Istu stvar čini za

interese svih pojedinaca“. Također, moral nije nešto što je izvedeno iz razuma , te razumno

djelovanje nije nužno moralno.

4. Esej Ursule Wolf o važnosti suosjećanja za etiku prema životinjama

Moralno ponašanje prema životinjama mora biti naša odgovornost, zbog toga što su

to bića koja mogu osjećati i patiti. Francuzi su uvidjeli kako boja kože nije razlog da se

ljudsko biće prepušta mučiteljima. Možda jednog dana prepoznamo da biće koje osjeća,

bez obzira što ne pripada našoj „vrsti“, ne može biti prepušteno svojoj sudbini. Pitanje na

koje ćemo morat odgovoriti nisu pitanja mogu li bića misliti ili govoriti, već jednostavno

mogu li patiti? Moramo raditi na tome da moral civiliziranog svijeta dovedemo do toga da

bude okrenut prema umanjenu sveopće patnje t oporavku sveopće sreće. To proturječi

uobičajenom ponašanju pojedinaca, koji se ne žrtvuju za sveopće dobro. Već Hume

upućuje da općenita dobrobit kao prirodan motiv ne postoji. Sam Schopenhauer govori

kako moralno djelovanje ne služi pojedincu, već je altruistično. Njegov motiv nije osobna

dobrobit, već neposredna dobrobit i bol drugih bića. Mogućnost takvih djelovanja ne treba

biti potvrđena, ona dolazi sama od sebe, kada se identificiramo sa drugim bićima i njihovu

bol osjećamo kao svoju. Tu pojavu možemo nazvati sućut. Sućut se u ovom kontekstu

odnosi na biće koje pati i sadržava moralnu obazrivost prema osjećajnim bićima, koju

možemo primjereno prihvatiti. Ali i biti u stanju moralno djelovanje proširiti u obični

empirijski motiv. Ipak, sućut sama po sebi nije dovoljna da bi se iz nje stvorio moralni

koncept. Nedostatak sućuti je da se dešava u trenutku, te kao takva dolazi do izražaja

ovisno o afinitetima različitih osoba. Da bi došlo do moralne važnosti, mora nastati čvrsto

uporište, jedna vrlina koja će u određenim trenucima biti primijenjena kao obazrivost na

druga osjećajna bića. Takav moralni stav mora biti predstavljen u nekoj formi, tako da bi i

drugi moralni akteri mogli izgraditi takvo stajalište i ponašati se prema tim pravilima.

Nastaje problem da se općenita obazrivost bazira isključivo na patnji bića. Da bismo

ispunili naše moralne obaveze, nije dovoljno ukazivati na sposobnosti bića i time ih činiti

predmetima obaziranja. Smisao naše obaveze ovisna je o vrstama i vezama u kojima

stojimo s tim objektima. Tako na primjer, prema domaćim životinjama, koje se ne mogu

10

same za sebe brinuti, naša obaveza je briga oko dobrobiti nama povjerenih bića i prema

tim bićima razvijamo osjećaje kao što su prijateljstvo, koje rezultira posebnim zadacima

koji nastaju u zajedničkom životu. Suosjećanje zadržava svoju važnost kao ishodište

moralne motivacije u kojoj smo svjesni da se radi o osjećajnim bićima čija dobrobit ne

smije biti uništena nanošenjem boli. Ali, suosjećanje može biti motiv samo kod slobodnih

životinja koju su neovisne o nama. Kod njih se potreba za moralom svodi na to da im se u

posebnim slučajevima eventualno pomogne.

5. Dawkinsov sebični gen

Dawkins smatra da su se u istraživanju evolucije neko vrijeme vrste smatrale

jedinicama selekcije. Tako se u literaturi nekada nailazilo na izjave o tome kako se neka

jedinka žrtvuje za dobrobit vrste. U međuvremenu se vjeruje kako individue kao i njihova

konkurencija stavljaju resurse na prvo mjesto. Dawkins radikalno unaprjeđuje to razmišljanje

i postavlja pitanje zašto pojedini segmenti kromosoma ne bi bili natjecateljski nastrojeni

prems drugim segmentima kromosoma u genu. Kod živih bića koja se seksualno

reproduciraju nije moguće prenijeti čitav genetski materijal obje jedinke na sljedeću

generaciju, te se čini da se prenose manje-više proizvoljne gene obiju jedinki. Tako postoji

konkurencija među genima oko njihove raspodjele u sljedećoj generaciji, u odgovarajućem

trenutku u svakom setu kromosoma. Posebno konkurentni su alela geni, tj. oni geni koji mogu

biti na istom mjestu u genomu i koji ispunjavaju jednak zadatak, ali se ispunjavanju istog

mogu razlikovati jedni od drugih. To nameće genima da budu sebični i svoju raspodjelu čine

na štetu drugih prisutnih gena. Sebičnost gena je u ovom slučaju ilustrativna jer isti nemaju

osjećaje ili namjere. Ovaj proces moguće je objasniti samo pogledom u našu prošlost te se

nameće zaključak kako je neki alel koji je još i danas prisutan u prošlosti morao biti

egoističan naspram drugih gena. Dawkins cijeli razvoj života svodi na selekciju gena koji su

imali najviše svojih kopija u budućim generacijama. Tokom evolucije nastajali su sve

sofisticiraniji načini preživljavanja gena koji su se stvorili u tijelima živih bića. Pritom geni

koji nisu aleli, te stoga nisu u izravnoj konkurenciji, mogu surađivati. Tek tako postaje

moguća složena interakcija u današnjim živim bićima. Nadalje se čak i altruističko ponašanje

pojedinaca može objasniti sebičnošću gena. Naime pomoći ljudima koji su pojedincu u rodu

je nesebičan čin jer pojedinac time ne dobiva nikakve beneficije. Za gen koji određuje

potrebu da se pomogne rodbini, spašavanje druge jedinke, pod određenim uvjetima, može

biti prilično korisno. Jer među najužom rodbinom je i najveća mogućnost da netko nosi taj isti

11

gen. Dakle, kada opasnost ili šteta pomagača manje nego upola velika kao dobrobit

spašenoga, gen će se bolje širiti, jer će kroz generacije biti sve više i više kopija gena. To je

ilustrativno najjednostavnije objasniti žrtvom pojedinca za svoju porodicu. Jer ako pojedinac

umre, ali zato preživi nekolicina njegove braće, to je za gene bolja opcija nego da sam

pojedinac preživi. Kao pandan svom vidu gena Dawkins u svojoj knjizi također uključuje

ideju mema: vrsta misli, modula, koji u velikoj mjeri nepromijenjena može prenijeta, ali može

i poput gena mutirati. Njihov kapacitet skladištenja u mozgu je izboran. U to Dawkins

uključuje ideje, melodije, fraze i teorije, kao i znanstvene teorije. Uglavnom, svaka se misao

može izraziti memama.

Dawkinsov pogled na gen kao takav pokazuje nam da je sama materija od koje su živa

bića napravljena egoistična i upitno je može li čovjek postupati etički bez obzira na činjenicu

da je nastao neetičkim činom.

Konrad Lorenz

Osam smrtnih grijeha civiliziranog društva je knjiga Konrada Lorenza, izdana 1973,

iste godine kada je dobio Nobelovu nagradu. Lorenz u ovoj knjizi proučava načine na kojim

napreduje dehumanizacija čovjeka.

Po njemu svaka životinja, biljka ili gljiva pripada prirodi i ovisni su jedni o drugima u

njihovom prirodnom staništu. Predator i plijen su vrste kao oblik, a ne kao pojedinci, oni čine

zajednicu interesa. Ako gustoća plijena padne ispod određene razine, propada i razina

predatora. Često, vrsta koje biva pojedena je prednost nad predatorom jer bolestan i

neoprezan plijen postaju žrtve i time dovode prirodnu ravnotežu danoj vrsti. Dvije vrste

također mogu egzistirati u međuodnosima. Zakoni koji određuju takve odnose u prirodi

usporedivi su sa ljudskom ekonomijom. Ekologija čovjeka mijenja se mnogo brže nego ona

bilo kojeg drugog živog bića. Užurbani životni stil današnjeg čovjeka, oduzima mu

mogućnost proučavanja i promišljanja svojih djela, te taj isti čovjek postaje destruktivan

prema vlastitom okruženju i devastira prirodu o kojoj je ovisan. Također, taj isti nemar dovodi

do otupljenja ljudske duše i civilizirani svijet uči ne poznavanju poštovanja, ponajprije prema

12

samome sebi a onda i svemu oko njega. Zanimljiva sličnost koju je Lorenz uočio je kako slike

rubova gradova nalikuju rubovima tumora u ljudskome tijelu. Po Lorenzu procesi koji prijete

čovječanstvu su "uništavanje prirodnog staništa, koji ne samo da uništava vanjsko okruženje u

kojem živimo, već i čovjeka kao takvog koji gubi poštovanje prema ljepoti i nadmoćnoj sili

stvaranja . "

13