BOLESTI DIVLJAČI – KOLOKVIJ

Bolesti divljači, naročito u posljednje vrijeme, postaju sve prisutnije u

veterinarskoj literaturi, kako stručnoj i znanstvenoj tako i u veterinarskim

udžbenicima.

Ovakav trend nije samo rezultat želja i nastojanja za aktivnije uključivanje struke u

područje patologije i uzgoja divljači, kao u razvijenijim zemljama već je i odraz prijeke

potrebe koju život svakodnevno nameće. Za očekivati je da će veterinarska struka u

dogledno vrijeme ustaliti svoje mjesto u lovnogospodarskoj privredi naše zemlje te će

na veterinarima koji stasaju biti obveza da opravdaju i unapređuju odnose tj. suradnju

ovih djelatnosti. Imajući to u vidu, potrebno je postupno, sve više davati naglasak na

patologiju divljači. Razlog tome djelomice se nalazi u načinu i uvjetima života divljači

kao i značaju i svrsi takvog uzgoja koji se u mnogome razlikuje od uzgoja domaćih

životinja.

Stoga i tekst koji slijedi ima za zadaću približiti ovu patologiju studentima

veterine te im omogućiti da njome suvereno ovladaju.

Najbolji način na koji se, iz didaktičkih razloga, mogu podijeliti bolesti divljači

teško je odrediti. Takova podjela vršena je ili po uzročnicima oboljenja (opravdano s

veterinarskog stanovišta) ili prema vrstama divljači (što također ima svojih prednosti).

Kako su studenti veterine, po prvom konceptu, već savladali najveći dio bolesti

stoga ćemo u daljnjem izlaganju uz kratki repetitorij obraditi ovu problematiku prema

vrstama divljači, naglašavajući radi li se o patologiji koja nastaje pretežno u uzgoju ili

u slobodno živuće populacije.

UVOD

Za nastanak bolesti u prirodnim uvjetima važno je stanje područja u kojem

divljač obitava, a koje dobrim dijelom ovisi o stupnju obrađenosti tla. U područjima

intenzivne obrade tla, ostatci poljoprivrednih kultura pogoduju tome da uzročnici

bolesti ostaju duže vremena životno sposobni. Pored toga važni su i drugi čimbenici

kao klima, vrsta krajolika, brojnost tj. gustoća populacije, brojnost dlakavih i pernatih

predatora, nomadsko stočarenje itd. Mnoge od tih životinja mogu biti prijenosnici i

kliconoše što je posebno važno za brojna parazitarna oboljenja.

Potrebno je spomenuti da se još i danas nedovoljno zna o učestalosti

pojedinih bolesti, njihovu kretanju i širenju i da se nažalost svemu tome još ne pridaje

potrebno cjelovito značenje. Također još nije poznat stvarni opseg šteta na divljači

nastalih raznim bolestima, premda njihovo značenje prelazi interese pojedinih struka

i zapravo je od općeg interesa. Dešava se i da pored utvrđivanja neke od tih bolesti

ostaje neistražen razlog njenog nastanka, odnosno koliki utjecaj na poboljevanje

imaju promjene u prirodi nastale industrijalizaciom i urbanizaciom odnosno

intenzivnom poljoprivredom, uspostavom komunikacija te promjenom staništa

divljači. Sigurno da pri tom određenu ulogu imaju gustoća populacije divljači,

nedovoljna ili pak prekobrojna populacija predatora (dlakavih i pernatih),

premještanja i seobe u potrazi za boljim klimatskim ili prehrambenim uvjetima te

izravni ili posredni kontakti s domaćim životinjama. Također povećanje broja divljači

na nekom prostoru (usljed prevelike gustoće populacije ili prirodnih nepogoda)

uvjetuje nastanak i širenje bolesti neposrednim kontaktom. Opasnost za divljač može

postojati i onda kada je prihranjujemo na hranilištima, jer ukoliko se to primjereno ne

radi (ili su neadekvatno uređena hranilišta) ta mjesta mogu postati izvorištima širenja

zaraznih i parazitarnih bolesti. Velika opasnost, a to je ćesto uočljivo u urbanim i

ruralnim sredinama prijeti i od nekontroliranog odbacivanja različitog (organskog)

otpada ili njegova odlaganja na veća ili manja odlagališta bez primjene zaštite

okoliša. Specifičnost u očuvanju zdravlja divljači je da su moguće čovjekove

intervencije vrlo ograničene ako se nešto i želi učiniti potrebno je primjeniti specifične

zaštitne mjere sa stajališta znanosti kao i u smislu praktične provedbe takovih radnji.

Samo u iznimnim slučajevima moguće je i preventivno cjepljenje divljih životinja ili

davanje određenih lijekova na hranilištima, solištima i tome slično. Tako i sve bolesti

koje se mogu pojaviti ili se pojavljuju u divljih životinja treba razvrstati prema važnosti

ali tako da ih ne precjenjujemo. U obrani zdravlja divljih životinja koje žive u

slobodnoj prirodi važan je rad veterinarske službe u spriječavanju i liječenju mnogih

bolesti koje mogu biti zajedničke domaćim i divljim životinjama. Također je posebno

važno provesti karantenu za novo nabavljene životinje, te kontrolirati promet stoke i

stočnih proizvoda te promet ubijene divljači i njezinih dijelova. Zakonom je propisano

prijavljivanje čitavog niza zaraznih i parazitarnih bolesti a postoje dogovori i obveze

među državama o redovnom prijavljivanju mnogih opasnih bolesti. U svemu tome

važno je prosvjećivanje stočara i poljoprivrednika te dobra suradnja lovačnih

organizacija sa službama koje se brinu o zdravlju ljudi i domaćih životinja. Lovačke bi

se organizacije morale brinuti da se na vrijeme uoče bolesne životinje koje treba

ukloniti iz lovišta. Naime, divljač slično domaćim životinjama pokazuje neke opće

znakove bolesti kao što su nakostriješena dlaka ili perje, teško disanje, kašalj,

otresanje glavom i mršavost. Posebno je važno zapaziti kretanje ili zadržavanje

divljači na mjestima gdje se ona normalno ne nalazi, kao i pitomost tj. gubitak straha

od čovjeka i tome slično. Redovnim pregledavanjem lovišta potrebno je pronaći

trupla uginule divljači i neškodljivo je ukloniti a svježe lešine treba slati na pretragu u

veterinarske institute. Nadzor nad zdravljem domaćih životinja mora se provoditi

dosljedno i savjesno u skladu s propisima i mjerama o sprečavanju širenja zaraznih i

parazitarnih bolesti. Provedba zaštitnih mjera posebno je otežana i složena kod

suzbijanja zaraznih bolesti, dok se suzbijanje parazitarnih bolesti može provoditi bolje

i uspješnije.

U divljih životinja može doći do stvaranja otpornosti na specifične infekcije ili

imunosti po preboljenju nekih bolesti i stvaranju specifičnih protutijela. Osim takve

imunosti postoji i prirodna otpornost koja ovisi o konstituciji, ishranjenosti, općem

zdravstvenom stanju, životnoj dobi i spolu te određenim individualnim obrambenim

sposobnostima. Općenito uzevši divljač je u odnosu na domaće životinje otpornija na

zajednička im parazitarna i zarazna oboljenja.

Recimo još i to da oštre i dugotrajne zime, prirodni neprijatelji, stradavanja u

prometu i krivolov mogu prouzrokovati jednako velike gubitke, kao i razne bolesti,

premda se često tako ne misli.

Bolesti divljih životinja, osobito one koje su zaraznog karaktera, mogu nanijeti

velike ekonomske štete, uključujući i opasnost za zdravlje stanovništva.

Budući da prisutnost divljači nije izdvojena iz ostale prirode, ostaje zaključak,

da štiteći divljač, štitimo i prirodu u cijelosti.

Dakle, među mnogobrojnim uzrocima koji utiču na gubitke i smanjenje

populacija divljači, značajno mjesto zauzimaju bolesti. Posebice treba istaknuti da se

bolest pojavljuje u uvjetima u kojima se organizam nije u stanju prilagoditi životnoj

sredini, bez obzira radi li se o nepovoljnim uvjetima okoline (vanjski uzroci) ili

narušene homeostaze organizma (unutarnji uzroci). Ukoliko su dakle adaptacione

sposobnosti organizma nedovoljne za nastale nepovoljne uvjete životne sredine ili su

one smanjene unutarnjim razlozima u okviru normalnih uvjeta okoliša uslijediti će

pojava bolesti. Ustvari, u prirodi pojavi bolesti, predhodi kombinirano djelovanje

vanjskih i unutarnjih faktora koji sinergističkim djelovanjem izazivaju bolest. Što se

divljači tiče, vanjski uvjeti daleko su bolje istraženi nego unutarnji. Uzroke bolesti

možemo podijeliti na unutarnje i vanjske.

UZROCI BOLESTI

Bolesti mogu nastati zbog: unutarnjih uzroka vezanih za

konstituciju, dispoziciju i nasljednost ili vanjskih uzroka, a to su čimbenici:

FIZIKALNE PRIRODE - prirodni kalamiteti (poplave, požari,suše, oštre zime i tome

slično) mehaničke ozljede od žica, ograda, otpada, od poljoprivredne mehanizacije,

povrede na saobračajnicama i slično.

KEMIJSKE PRIRODE - alimentarne

- kvalitativni i kvantitativni deficit u ishrani, glad i slično

- toksične prirode = kemizacija tla, zaštitne mjere u poljoprivredi i šumarstvu

- nečista industrija = zagađene vode, zagađeno tlo, zagađena atmosfera (kisela kiša i

slično)

ŽIVI ČIMBENICI BILJNOG I ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA -

bakterije, virusi, viroidi, vironi, gljivice, parazitne bolesti, jednostanični i višestanični

paraziti (vanjski i unutarnji)

POJAVA DEGENERACIJE I ANOMALIJA

Unutarnji uzroci

Unutarnji uzroci su nasljednost, konstitucija, kondicija i anomalije. O

nasljednosti , konstituciji i kondiciji nije potrebno posebno govoriti jer su studenti

veterine s njima upoznati u predhodnim kolegijima.

Anomalije

Hermafroditizam

U srneće divljači pojavljuje se tzv. prava-lažna dvospolnost

(pseudohermaphroditismus verus) muškog tipa. Za nju je tipično postojanje oba

testisa premda sekundarne spolne oznake odgovaraju ženskom spolu (klitoris-sličan

penisu, labioskrotalni nabori slični vulvi). Kod ove divljači pojavljuje se i ženska lažna

dvospolnost s prisutstvom oba jajnika ali uz vanjske genitalije muškog spola (stav pri

mokrenju tipičan za srne, dobro razvijena vagina, normalno razvijeni skrotumi s

zakržljalim testisima).

Kriptorhizam

U srndaća i jelena poznati su unilateralni i bilateralni abdominalni i ingvinalni

kriptorhizam (kryptorchismus abdominalis, k. inguinalis). U takvim slučajevima

nerazvijenih testisa i izostanka spolnih hormona rogovi ne rastu, odnosno ukoliko

izrastu nepravilno se razvijaju (ne mogu okoštati) i formira se tzv. "perika" tj. "guba".

Albinizam i melanizam

Albinizam je urođeni nedostatak pigmenta u koži, dlaci i perju. Poznat je u

zečeva, fazana, jarebica, srneće i jelenske divljači i divljih svinja.

Melanizam (melanismus) je urođena prevelika količina pigmenta, pa divljač

ima izrazito tamnu kožu i dlaku. Pojava je poznata u jelenske i srneće divljaći.

Osim navedenog poznate su i druge anomalije i deformiteti, mahom u srneće i

jelenske divljači npr. abnormalno izrasli i savijeni papci (onihogrifoza), mladunčad s

potpunom sljepoćom - nerazvijene oči (anophtalmija) itd. U zečeva primjerice nađeni

su slučajevi smanjenog broja prstiju (oligodaktilija) ili uginuli mladi zečevi s dvije

glave (dicefalus) itd.

Vanjski uzroci

Vanjski uzroci bolesti mogu biti fizikalne, kemijske i biološke prirode.

Uzroci fizikalne prirode

U ovu grupu uzroka ubrajamo mehaničke uzroke i prirodne kalamitete -

klimatski uzroci.

Mehanički uzroci

Veliki broj uginuća divljači temeljen je na povredama- ranjavanju organizma.

Ranjavanja i uginuća najčešće nastaju djelovanjem poljoprivrednih mašina,

mehaničkim povredama od ograda-žica, otpada, povrede na putevima, nastrela,

zamki, hvatanja divljači, grabljivica, rivalstva itd.

Poljoprivredne mašine siječenjem, pritiskom, drobljenjem i bodenjem nanose

takove povrede naročito na mladoj divljači kojih je posljedica uginuće a rijetko kada

zacijeljivanje i invaliditet. Posebnu pažnju treba posvetiti košnji livada tokom proljeća,

jer u to vrijeme se u travi nalazi skriveni podmaldak (pilići, lanad, zečevi). U cilju

preveniranja takvih gubitaka potrebno je na poljoprivredne mašine postaviti plašilice

za divljač. Tehnički takvi dodatci mogu biti jednostavni tj. u vidu lanaca obješenih

ispred pokretnih dijelova mašine ili tome slično, pa sve do složenih s infracrvenim

senzorima koji isključuju pogon stroja.

Na putevima koji prolaze lovištem uginuća divljači nastaju, na posljedicama

udara i gaženja odnosno unutarnjim krvarenjima, nagnječenjima, kontuzijama,

prelomima kostiju i kičme, naročito u zečeva, srneče i jelenske divljači. U

preveniranju ovih ozljeda na puteve se uz mjesta prelaska divljači postavljaju znakovi

upozorenja vozačima ili se prilikom izgradnje ispod ceste grade tuneli.

Ustrelne i prostrelne rane predstavljaju oštečenja tkiva sačmom ili tanetom. Za

ove rane potrebno je provjeriti dali su nanesene zaživotno ili po uginuću, nadalje

pregledati ulazni i izlazni otvor kao i prostrelni kanal. Za ove rane treba primjeniti

znanje stečeno iz kirurgije i forenzičke veterine. Potrebno je još reći da će zrno

lovačke municije za razliku od vojnih projektila svojim djelovanjem, kako je to

opisano u poglavlju balistike, izazvati izrazito opsežna tj. atipična ranjavanja npr.

evisceraciju unutarnjih organa ili odbijanje pojedinih dijelova tijela.

Zamke obzirom na svoju konstrukciju mogu zadati različite ozljede ali

prevladavaju one zadobivene udarcem pretežno u području glave i vrata. Te ozljede

mogu se prepoznati na usmrčenoj ili živoj iz zamke odbjegloj životinji a čine ih

kontuzije , krvni podljevi, frakture i oguljena koža.

Prilikom hvatanja divljači mogu nastati različite ozljede poput povreda na

očima, koži, prsnuće jetre te prelomi kosti i kralježnice. Ozljede na očima u zečeva

nastaju prilikom utrčavanja zeca u mrežu za hvatanje, premda takove i druge

povrede mogu biti posljedica grube manipulacije. Gotovo u 50 % mrežom uhvačenih

zečeva javlja se upalni proces na očima kao posljedica povrede prilikom hvatanja ili

grube stelje u transportnim sanducima. Ukoliko se ne intervenira u takvim

slučajevima za 2-3 dana razvijaju se teške upale koje mogu izazvati sljepoću. Zbog

toga sa u svrhu prevencije svim uhvaćenim zečevima aplicira oftalmička mast s

antibiotikom.

Grabljivice odnosno predatori također nanose ozljede, posebice je to uočljivo

na prestarjelim, bolesnim, vrlo mladim i gravidnim životinjama. Sitna divljač poput

zeca, fazana i jarebice u prvom redu ugrožena je od lisice, vuka, risa, divlje mačke,

kune, lasice, jazavca, pasa i mačaka lutalica, sokola, jastreba, škanjca, svrake, vrane

itd. Krupna divljač poput jelenske i srneće ugrožena je od vuka, lisice, risa i pasa

lutalica. Lisica napada ugrizom za vrat pri čemu žrtvi puca vratni dio kralježnice.

Nakon toga odvaja glavu i raspori grudnu i trbušnu šupljinu. Vuk napada također

ugrizom za vrat nakon čega rastrga plijen. Ris napada skokom s drveta, usmrćuje

ugrizom za vrat i nakon toga liže krv. Pas također napada ugrizom za vrat, međutim

nanosi i postrane ugrize na tijelu dok obilazi oko žrtve i to najviše na plećima i

butovima.

Pernati predatori najprije oštećuju oči plijenu i to većinom napadom na tlu.

Izuzetak od toga je sokol koji lovi plijen samo u zraku.

Ranjavanje s teškim pa i smrtnim posljedicama javlja se u muških životinja u

borbama za pravo parenja. Uglavnom se radi o ugriznim ranama, plitkim ili dubokim

razderotinama, a u cervida nastaju i rane usljed uboda rogovima, naročito u predjelu

abdomena. Poznati su i slučajevi usmrćivanja, što naročito čine jeleni šilaši-ubojice.

Ozljede za vrijeme parenja također se mogu nači i kod zečeva, kako mužjaka tako i

ženki. U ženki su one posljedica agresivnog parenja. Dešava se da u međusobnoj

borbi jeleni ili srndaći tako isprepletu rogove da ih nisu u stanju rastaviti. Kao

posljedica toga je uginuće zbog iscrpljenosti ili preloma vratnog dijela kralježnice.

Također se dogodi da jelen pobjednik usmrti pobjeđenoga jelena ukoliko ovaj zbog

iscrpljenosti nije u stanju napustiti borilište.

Prirodni kalamiteti-klimatski uzroci

Ovi faktori svojim djelovanjem znatno utječu na populaciju divljači, naročito

ukoliko su izrazito dugotrajni ili ekstremni, jer tada nadilaze adaptivne sposobnosti

životinja. Klimatski uvjeti različito djeluju na pojedine vrste divljači odnosno dok za

neku vrstu mogu biti pogubni, druga vrsta će ih podnijeti.

Zečevi primjerice u uvjetima dugotrajne zime s dubokim snježnim pokrovom i

uz nemogučnost glodanja kore s drveća ugibaju od gladi. Ukoliko je snježni pokrov

prekriven s ledenom korom tada predstavlja nepovoljnu okolnost za brojne vrste. U

takvim uvjetima zečevi kao ni pernata divljač ne mogu razgrtanjem snijega doći do

hrane, a visoka divljač (srne i jeleni) kretanjem po takvom terenu zadobivaju rane po

nogama.

Dosta teški gubitci mogu nastati na zečjem podmlatku ukoliko je početkom

godine hladno i vlažno vrijeme. To se dešava ukoliko je početak zime blag i u

prosincu vladaju relativno visoke tamperature, pa nakon parenja zečeva koje usljedi

zbog blagih temperatura nastupi tokom ili krajem veljače i ožujka iduće godine naglo

zahlađenje. Tada se govori o katastrofalnoj "zečjoj godini" jer podmladak iz prva dva

legla može potpuno nastradati. Obrnuto od toga u uvjetima blagih temperatura

početkom godine i suhog perioda od svibnja do srpnja može se očekivati vrlo dobra

"zečja godina".

Fazani dosta dobro podnose zimu odnosno hladnoću, međutim veliki problem

im predstavlja debeli snježni pokrivač pa se stoga i ne zadržavaju u predjelima višim

od 400 m nadmorske visine.

Veliki gubitci u populaciji jarebica nastaju također usljed duge i snježne zime s

velikim hladnoćama. Za održavanje visoke tjelesne temperature (42 o C) potrebna je

veća količina hrane koju u uvjetima dugotrajnog snjega jarebice ne mogu pronaći.

Kako temperatura okoline utječe na populaciju jarebica vidi se iz idućeg

primjera. Naime, ukoliko tokom 6 i 7-og mjeseca vlada suho i toplo vrijeme prosječan

broj mladih po jednom roditeljskom paru jarebica može biti 12-13. Ukoliko su u

navedenom periodu nepovoljne vremenske prilike s niskin temperaturama brojnost

podmlatka je svega 1-2 po roditeljskom paru.

Općenito je mlada pernata divljać vrlo osjetljiva na vlagu i hladnoću jer im se

mehanizam termoregulacije uspostavlja tek 14 - 18 dana života, te se stoga oslanjaju

na roditeljsku tjelesnu toplinu. Za lošeg vremena potraga za hranom je dugotrajnija

pa majka duže izbiva iz gnjezda i podmladak može stradati od hladnoće. Ukoliko pak

majka ostaje u gnijezdu na uštrb potrage za hranom tada pilići postaju neishranjeni.

Za dugotrajnih kiša blatan teren onemogućava kretanje i traženje hrane

fazanskim pilićima i jarebicama jer se blato ljepi između prstiju formirajući loptaste

naslage koje onemogućavaju kretanje.

Srneća divljač također je osjetljiva na hladnoću, kako mlada tako i stara.

Smrznuta divljač obično se pronalazi u blizini hranilišta. Smrt nastupa usljed teških

poremećaja u cirkulaciji zbog hipofunkcije kore nadbubrega. Na obdukciji se obično

ustanovi dobra punjenost buraga. Jelenska divljač je otpornija na hladnoću.

Divljim svinjama probleme stvara duboki snijeg, posebice krmačama ukoliko je

snježni pokrov deblji od 50 cm. U takvim uvjetima kretanje i traženje hrane gotovo je

onemogućeno.

Kod muflonske divljači poteškoće nastaju također usljed ledene kore na

snježnom pokrivaču. Mužjaci ove vrste imaju relativno duge skrotume te ih staklasto

zamrznuta kora snijega lako ozljeđuje, a kao posljedica ozljede nastaje rana i upalni

proces koji najčešće završava uginućem životinje. Osim takvih promjena moguć je

nastanak kongelacije skrotuma i testisa.

Recimo i to da osim negativnog utjecaja oštrih zima i tako uzrokovanih

kalamiteta na divljači hladnoća može imati i pozitivnog uticaja na populaciju divljači.

Naime u uvjetima oštre zime ali uz dostatnu ishranu ugibaju slaba i nekvalitetna grla

pa se time vrši prirodna selekcija.

Za razliku od zime poplave djeluju uvijek neselektivno pa time isključivo

nepovoljno jer nanose velike gubitke na fondu divljači.

Treba pomenuti i drugi ekstrem u pogledu vlage odnosno sušu. Dugotrajna

suša pogubno djeluje na fond divljači, posebice na podmladak.

Kemijski uzroci

U ovu skupinu pripadaju uzroci alimentarne prirode - odnosno kvalitativni i

kvantitativni deficiti, gladovanje, uzroci toksične prirode - kemizacija tla, trovanja

različitog karaktera, zaštitne mjere u šumarstvu, zagađenje voda, tla i atmosfere

( kisele kiše) i druga industrijska zagađenja.

U ovoj skupini uzroka, kada već govorimo o alimentarnim faktorima spomenuti

ćemo i nedostatak vode odnosno žeđ iako bi se ona mogla ubrojiti u skupinu

prirodnih kalamiteta kao suša.

Potrebe divljači na vodi su raznovrsne, te osim vrste hrane diktiraju ih i

vremenske prilike. Primjerice, zečevi svoje potrebe zadovoljavaju vodom iz hrana

većim dijelom godine ali za suše te količine su nedovoljne pa moraju potražiti vodu

za piće.

Srneća i jelenska divljač također svoje potrebe za vodom zadovoljava sočnom

hranom i rosom, ali u sušno doba godine migrira u potrazi za vodom.

Kvantitativno gladovanje nastupa u ekstremnim prirodnim uvjetima kad se o

divljači ne vodi briga (dohrana). Nastala uginuća su posljedica gladovanja, pada

otpornosti, lakog plijena predatorima, itd.

Kvalitativno gladovanje predstavlja nedostatak pojedinih sastojaka u ishrani.

Treba imati na umu da se potrebe na esencijalnim komponentama hrane ne razlikuju

samo od vrste do vrste divljači već i o starosti jedinke unutar iste vrste. Primjerice u

jarebica starosti 14 dana udio animalne bjelančevine u ishrani iznosi oko 93 % a u

starosti od 21 dana svega 50%. Ukoliko divljač nije u stanju zadovoljiti potrebe na

ishrani na jednom području nastaje migracija i potraga za kvalitetnijim područjem.

Ukoliko u ishrani i dalje ostaju prisutni deficiti pojedinih komponenti na divljači se

javljaju znaci zaostajanja u rastu, u pernate divljači slabije operjavanje, pad

otpornosti organizma itd.

U umjetnom uzgoju vezano uz deficite u ishrani nastaje patologija

karakteristična za pojedine vrste divljači, naime fazani i jarebice naročito su osjetljivi

na A i B hipovitaminoze. Kod srneće divljači u ograđenim prostorima javlja se

osteomalacija (usljed nedostatka kalcijevih soli) pa se kod mužjaka mogu pojaviti

svrdlasti rogovi. Takve jedinke grizu svoju dlaku, pokazuju nastran apetit odnosno

jedu zemlju, zauzimaju neprirodan stav, oslanjaju se, zadebljavaju im kosti lica, zubi

ispadaju, učestali su prelomi itd.

U rano proljeće s prvom pašom naročito usljed prisutstva leguminoza javlja se

u srneće divljači akutni nadam s poremećajem disanja i cirkulacije što dovodi do

uginuća.

Otrovanja

Otrovanja divljači mogu biti uzrokovana prirodnim toksinima primjerice

porijeklom iz otrovnog bilja ili sintetiziranim spojevima porijeklom iz umjetnog gnojiva,

insekticida, rodenticida, otrovnih meka itd.

U normalnim uvjetima, u prirodi divljač izbjegava otrovno bilje. Premda su

zabilježeni i takvi slučajevi trovanja, ipak su oni češći u uvijetima zatočeništva

odnosno nuđenja hrane. Igličasti listići tise (Taxus baccata) djeluju toksično na

fazane, a na jelensku i srneću divljač vučja trava (Lupinus luteus). Za neke po

čovjeka škodljive pa i otrovne gljive je poznato da ih srneća i jelenska divljač

konzumira bez posljedica, vjerojatno zahvaljujući sposobnosti detoksiciranja.

Stupanj toksičnosti umjetnih gnojiva osim njihova kemijskog sastava ovisi i o

njihovoj topivosti u vodi. Pretežno se radi o spojevima dušika, fosfora, kalija, kalcija i

magnezija, te ih divljač rado uzima u uvjetima kroničnog deficita mineralnih tvari

(močvarni degradirani tereni, nedostatak solišta).

Otrovanja nitratnim gnojivima poznata su kod jelenske i srneće divljači te u

fazana i jarebica. Otrovanje nastupa kada se u organizmu dio nitrata reducira u nitrite

koji se lako resorbiraju i imaju paralitični učinak na krvne žile. Već nakon nekoliko sati

od konzumiranja javljaju se prvi simptomi u vidu kolika, drhtanja, nemira, dispnejom i

padom tjelesne temperature. Uginuće može nastati već par sati od pojave prvih

simptoma. Sekcijom se nalazi ulcerativni hemoragični gastroenteritis, hemoragije po

bubrezima, mokračnom mjehuru i sluznici dušnika. Ostala umjetna gnojiva gotovo da

nisu otrovna za divljač ukoliko nemaju primjese flora ili arsena (kronična otrovanja).

Insekticidi i akaricidi su kontaktni otrovi, ili djeluju per os a koriste se u

šumarstvu i poljoprivredi.

U skupinu kloriranih ugljikovodika ubrajaju se DDT, HCH Lindan, Toksafen itd.

Treba napomenuti da pravilna primjena ovih preparata ne izaziva otrovanje kod

divljači međutim ukoliko to nije slučaj, odnosno ako se predoziraju ovi preparati

uzrokuju akutna otrovanja kod zečeva, pernate i srneće divljači. Predoziranje

ovimpreparatima nastaje kod avio zaprašivanja bez kvalitetnog navođenja kao i kod

rada po vjetrovitom vremenu. Toksafen djeluje na CNS te se javljaju uzbuđenost,

trzanje mišića i drhtavica a kasnije i grčevi, slinjenje i povraćanje.

Organofosforni spojevi (Malation, Paration idt.) djeluju kao nervni otrovi

odnosno inhibiraju kolinesterazu ali i druge esteraze, lipazu , katalazu i peroksidazu.

Otrovanje ovim preparatima poznato je u pernate divljači, divljih kunića i zečeva.

Toksično djelovanje ogleda se u tome da inhibiciom kolinesteraze dolazi do

nakupljanja acetilkolina koji uzrokuje potencirani rad parasimpatikusa (usporavanje i

prestanak rada srca, pojačana peristaltika, vazodilatacija, suženje zjenica). Uginuće

nastupa brzo a sekciom se ustanovi hiperemija i tumor slezene.

Za smanjenje brojnosti populacije poljskih miševa i voluharica koriste se

otrovne meke. To su ustvari zrna žitarica s dodatkom cink-fosfida ili talijum-sulfata ili

pirimidinskih derivata. Ukoliko se nepravilno izlažu i razbacuju po polju, predstavljaju

veliku opasnost za divljač te nastaju masovna trovanja fazana, jarebica, zečeva,

srneće i jelenske divljači. Fazanska divljač ugiba nakon konzumacije desetak takovih

zrna u roku od 5 sati.

Dokazivanje otrovanja fosfornim preparatima za vrijeme sekcije izvodi se

probom po Šereru. Za tu probu potrebna su dva komada filter papira od čega je

jedan natopljen u 5 % srebrninitrat a drugi u 5 % olovni acetat.Rasjecanjem želuca

odnosno voljke oba papira nadnose se nad sadržaj te se prati promijena boje papira.

Ukoliko probavni sadržaj sadrži spojeve fosfora potamniti će papir natopljen u srebrni

nitrat ( srebro + fosfor = srebrni fosfid koji je crne boje). Ukoliko potamni i papir

natopljen u olovni acetat to je znak da su procesi truljenja uznapredovali odnosno

nastupila je reakcija s sumporovodikom iz sadržaja. Ova proba aplikativna je na

svježim slučajevima dok stariji materijal treba slati u laboratorij na toksikološko

ispitivanje.

Kronična otrovanja divljači, kao posljedica kemizacije sve su prisutnija a

ogledaju se upalnim nalazom na želucu i crijevima, distrofičnim promjenama u jetri,

bubrezima i srcu uz izostanak bakteriološkog i parazitološkog nalaza. Otrovanja

industriskim otpadcima koji su sadržavali sumpor (sumporna kiselina) poznati su kod

srneće i jelenske divljači.

Kod kroničnog otrovanja arsenom promjene se počinju pokazivati na dlaci tj.

ona se počinje uvijati poput čuperka a nakon toga ispada, bezdlačna područja su

tamnije obojena, čak i crna s pojavom hiprkeratoze. Primjese arsena u hrani srneće i

jelenske divljači izazivaju hemoragičnu upalu sirišta s erozijama i ulceracijama.

Otrovanje olovom odnosno olovnom sačmom opisano je u divljih pataka, a

nastaje u sredini u kojoj se lovi ova divljač u većem obimu. Gutanjem olovne sačme u

pataka nastaje teška ulcerozna upala u mišičnom i žljezdanom dijelu želuca.

Ukoliko se na nekom području pojavi veći broj oboljelih ili uginulih životinja,

opravdano je postaviti sumnju na akutno otrovanje, naročito ukoliko se radi o

različitim životinjskim vrstama a da su pri tome infektivna oboljenja isključena.

Dijagnostika otrovanja u takvom slučaju podrazumjeva skup radnji od kojih je

početni uvid na mjestu zbivanja sa svrhom upoznavanja okolnosti u kojima je

otrovanje nastupilo, a istovremeno se pretraži dotično područje glede otkrivanja

oboljelih ili uginulih životinja kao i nalaska otrova odnosno ambalaže u kojoj se otrov

nalazio. Ukoliko izostana nalaz uginulih ili još bolje oboljelih jedinki potrebno je

poduzeti odstrel na otrovanje sumnjivih kako bi se omogućio idući korak a to je

sekcija odnosno uzimanje materijala za toksikološke pretrage. Sve aktivnosti i nalaze

potrebno je popratiti pedantnim vođenjem zapisnika.

Sumnju na otrovanje moguće je potvrditi samo toksikološkim ispitivanjem

odnosno da se materijal za ispitivanje od sumnjive divljači (cio leš, pojedini organ,

ekskreti, sekreti) mora dostaviti u laboratorij i to u takovom stnju da je pretrage

moguće obaviti. Rezultat takvog ispitivanja u sudskom postupku služiti će kao

neoboriv dokaz. Uz materijal na ispitivanje se šalje kopija zapisnika, pronađena

ambalaža ili uzorak samog otrova. Na kraju ipak treba imati na umu da nije moguće

na sve postojeće otrove i toksine izvršiti laboratorijsko ispitivanje.

Biološki uzroci

U ovu skupinu ubrajamo čimbenike biljnog ili životinjskog porijekla, a to su

bakterije, virusi, vironi, viroidi, gljivice te jedno i višestanični paraziti.

Zarazne bolesti divljači rjeđe su po intenzitetu u odnosu na domaće životinje,

premda to ne znači da je divljač otpornija. Naime, razlog ovoj otpornosti može se

naći u biologiji odnosno načinu života pojedinih vrsta. Primjerice divlji papkari uvijek

mijenjaju ležaj a prije nego legnu prekopaju ga, odnosno odstrane gornij sloj zemlje.

Suprotno tome čimbenici koji potpomažu nastanak bolesti jesu bare s stajaćom

vodom, zajednička kaljužišta, pojilišta, hranilišta, solišta, prevelika populacija divljači,

glad, klimatski utjecaj (velika vlaga) itd. Jedan od ovih faktora je i neprovođenje

higijenskih mjera u lovištu odnosno razbacivanje hrane po tlu, ostavljanje lešina,

nepostojanje lovočuvarske službe, nestručno unošenje novonabavljene divljači u

lovište tj. bez zdravstvenog pregleda i karantene.

Paraziti i parazitska oboljenja česta su u divljači. Pri tom su od nešto manjeg

značenja ektoparaziti izuzev slučaja kada mogu biti posrednici pri prenosu drugih

oboljenja, odnosno kada svojom velikom brojnosti izazivaju bolest (šuga).

Endoparaziti svojim djelovanjem izazivaju lokalne promjene a u slučaju velike

infestacije mogu uzrokovati opće poremećaje i uginuće domaćina. Značaj i težina

parazitskog oboljenja ovisi o brojnosti i vrsti parazita. Posebno teška oboljena nalaze

se u mlade divljači. Indirektna štete od parazitskih invazija ogledaju se u narušenoj

otpornosti organizma te lakšem podljeganju drugim oboljenjima.

Gljivična oboljenja relativno su rijetka u divljači u prirodi a učestalija su u

divljači u umjetnom uzgoju i u zoološkim vrtovima.

Bolesti divljih papkara

Jelen obični

- bedrenica, slinavka i šap, enzootska pareza, parašuštavac, nekrobaciloza,

bjesnoća, aujeszkijeva bolest, Q groznica, pastereloza, tuberkuloza,

paratuberkuloza, bruceloza, leptospiroza, listerioza, nekrobaciloza, aktinomikoza,

verminozne pneumonije, želučano crijevni paraziti, štrk (kožni i nosni), ektoparaziti,

filarioza, fascioloza, cisticerkoza, paramfistomoza, lišajevi i plijesni.

Jelen lopatar - isto kao i jelen obični

Srna obična - osim navedenoga za jelene još i salmoneloza i proljetni proljev srna

Divokoza - zarazna sljepoća, šuga, papilomatoza

Muflon - kao i ostali papkari ali je otporniji na endoparazite

Divlja svinja

- svinjska kuga, pastereloza, vrbanac, kompleks zaraznih bolesti, trihineloza,

crijevni i plućni paraziti, šuga

Bolesti zečeva i divljih kunića

-bjesnoća, miksomatoza, tularemija, stafilokokoza, bruceloza,

pseudotuberkuloza, hemoragična septikemija, kokcidioza, paraziti , endoparaziti

(plućni, želučani, crijevni, cisticerkoza, toksoplazmoza) pastereloza, salmoneloza

Bolesti pernate divljači

Fazan

- Atipična kuga peradi, kuga peradi, CRD, marekova bolest, TBC, zarazni

laringotraheitis, boginje, kolera, zaraza slijepog crijeva i jetre, singamoza, kokcidioza,

želučano crijevni paraziti, ektoparaziti, anaerobne infekcije-intoksikacije (botulizam)

Poljska jarebica - kapilarioza i ostale bolesti kao kod fazana

Divlja patka - salmoneloze, anaerobi, (i prethodno navedene bolesti pernate divljači)

Bolesti dlakavih predatora

Lisica - bjesnoća, aujetszkijeva bolest, toksokarioza, ankilostomoza, trihineloza, e.

granulosus, e. multilokularis, krenosomoza, šuga

Vuk - isto kao u lisice

K O N S T I T U C I J A

Konstitucija je skup urođenih i stečenih osobina jedne individue kojim se ona

po svojim strukturnim i funkcionalnim osobinama razlikuje od ostalih pripadnika iste

vrste. U biološkom smislu to znači da se pripadnici jedne vrste mogu uvelike

razlikovati, a zbog čega djelovanje istih čimbenika neće na sve pripadnike imati

jedinstvene posljedice. Osnova konstitucije zadana je nasljeđem odnosno genotipom

a u ekspresiji tog genotipa tj. formiranjem fenotipa bitnu ulogu imaju uvijeti u kojima

se jedinka razvija. štoviše taj fenotip odnosno konstitucija i kada se razvije ne mora

doživotno biti nepromijenjena. Drugim riječima premda konstitucija ima trajni karakter

ona ipak ne predstavlja konačnu osobitost jedinke već se ona formira naizmjeničnim

utjecajem nasljeđa i okoline.

Primjerice u ljudi se razlikuje nekoliko tipova konstitucije: astenik, piknik

(gojazni), atletik itd. To još uvijek ne znači da astenik vježbom ne može poprimiti

atletske osobine ili da piknik izglađivanjem neće podsjećati na astenika.

U životinjskom svijetu ta je podijela nešto drugačija, pa se primjerice stanjeno

ili izduženo tijelo naziva Leptosomnim tipom (engleski punokrvni konj, bekon svinja),

dok se široko tijelo naziva Eurosomnim tipom (masni tip svinja). Kako je ovo samo

načelna podijela ona danas više nije od većeg značaja, pa se stoga u opisu pojedine

vrste odnosno pasmine više pažnje poklanja opisu svake pojedine pasminske

osobine. Unatoč tome i dalje ostaje uočljiva razlika između dobre i slabe konstitucije.

Pri tom je slaba ili loša konstitucija u smislu podobnosti za neku bolest, dok je dobra

ili zdrava konstitucija u smislu opće otpornosti tj. rezistencije.

U tom smislu govorimo o konstitucijskim bolestima, čime se označavaju razna

patološka stanja koja nastaju na osnovu abnormalnih, urođenih ili stečenih

konstitucijskih grešaka (primjerice sipljivost u konja ili debljina u ljudi s posljedicama

srčanih tegoba).

K O N D I C I J A

Kondicija je skup pozitivnih ili negativnih osobina neke jedinke. Premda je

kondicija sastavni dio konstitucije ona nije direktno ovisna samo od genotipa štoviše

podložnija je djelovanju okoline. Ona ovisi o različitim čimbenicima kao što su

ishrana, klimatski i higijenski uvijeti, upotreba jednike odnosno trening itd.

D I S P O Z I C I J A

Dispozicija je sa gledišta patologije latentna sklonost ka nekoj određenoj

bolesti. Međutim da bi se bolest razvila potrebno je prisutstvo uzročnika. Prema tome

dispozicija nije nikakav uzrok bolesti već samo izraz smanjene adaptivne

sposobnosti organizma.

Dispozicija može biti urođena ili tijekom života stečena pojava. Kao stečena

dispozicija može biti posljedica preboljenja neke parazitarne ili zarazne bolesti,

klimatskih uvijeta, iscrpljujučeg rada itd.

Urođene dispozicije dijele se na dispoziciju vrste, podvrste, obitelji, doba,

spola.

ZNACI SMRTI – POSTMORTALNE PROMIJENE

( Atria mortis)

Smrt

Sama smrt konačan je i nepovratan prekid svih životnih funkcija. Po prestanku

životnih funkcija u stanicama i tkivima počinju se odigravati biokemijski (autolitički)

procesi na osnovu kojih nastaju postmortalni znaci. Smrt može biti i samo lokalna tj.

da odumiranje zahvati samo neke organe ili tkiva koja nisu vitalna za iopstanak

cijelog organizma. takve promijene nazivamo nekroza. Umiranje organizma

započinje prestankom funkcije mozga, srca ili pluća. Dakako i drugi organi poput

bubrega , jetre ili žlijezda bitni su za preživljavanje, ali njihovim otkazivanjem ne

nastupa direktna smrt, već se njihovo otkazivanje manifestira prestankom rada

mozga, srca ili pluća. Mozak pored ostalih funkcija održava djelovanje srca i centra

za disanje. Prestankom rada pluća, dolazi do zasićenja krvi sa CO2 usljed čega

prestaju s radom srce i mozak. Zbog toga se ova tri organa nazivaju “vratima smrti”,

pa se prema tome razlikuju tri vrste smrti.

Prestankom rada mozga nastupa mors per cerebrum tj. mors per apoplexiam.

Ukoliko je smrt nastala prestankom rada srca, premda ostali organi normalno

funkcioniraju, naziva se mors per syncopem (infarkt).

Ako je smrt nastala prestankom rada pluća, uz normalan rad ostalih organa

naziva se mors per asphyxiam.

U većini slučajeva smrt ne nastupa izolirano kako je to prethodno navedeno,

samo po jednom organu, već uslijed iscrpljenosti , kroničnih bolesti ili starosti, smrt

nastupa kombiniranim zastojem funkcija mozga srca ili pluća.

U krajnjoj liniji smrt nastala prestankom rada mozga i posljedičnim

prestankom cirkulacije i disanja, a isto tako i prestanak rada srca i protoka krvi,

uzrokuju nedostatak kisika i gušenje. Time se zapravo gušenje može smatrati

univerzalnim uzrokom smrti.

Kako prepoznati brzim gušenjem uzrokovanu smrt? Razudbom takve lešine

pored ostalih znakova, nalazi se u velikim tjelesnim venama nezgrušana ili samo

djelomično zgrušana krv, zgrčena i prazna lijeva strana srca te prepunjena desna.

Ukoliko je duže trajalo i organizam bio iscrpljen znaci asfiksije obično nisu jasno

izraženi, ili nisu u potpunosti prisutni.

Još slabije su izraženi znaci prilikom smrti nastale zatajivanjem srca. Srce

prestaje raditi u dijastoli, te se nakon nekog vremena javlja ukočenost lijeve strane.

Izraženost ovog kočenja ovisi o stanju srčanog mišiča prije nastupa smrti tj. ukoliko je

on bio iscrpljen ili stanjene stijenke ukočenost će biti slabija. Srednje izražana ili

izostala ukoćenost srčanog mišića također može ukazivati na smrt koja je nastupila

postupnim prestankom rada srca ili pluća.

Znaci smrti

Obzirom da postmortalne promjene pradstavljaju niz fizičkih, morfoloških,

kemijskih i biokemijskih promjena koje se odigravaju time njihovo pojavljivanje i

redoslijed mogu poslužiti za određivanje vremena kada je smrt nastupila.

Osnovne postmortalne promjene su:

- hlađenje leša

- slijeganje krvi

- zgrušavanje krvi

- mrtvačka ukočenost

- raspadanje leša

- zadah

Hlađenje leša

Hlađenje predstavlja postupno izjednačavanje temperature leša s

temperaturom okoline. Samo hlađenje u osnovi nastpa zbog prestanka oksidativnih

procesa koji tijelu daju toplinu. Hlađenje ovisi o nekoliko čimbenika: veličina životinje,

njeno gojno stanje (količina potkožnog masnog tkiva), vanjskoj temperaturi te da li je

koža s lešine skinuta ili ne. primjerice leš psa na vanjskoj temperaturi od 9-25 oC

hladi se od 12 do 30 sati. Ukoliko je s njega skinuta koža hlađenje traje od 12 do 14

sati. Iznimno od toga postoje i rijetki slučajevi u kojima temperatura leša po nastupu

smrti poraste. To su primjerice uginuće od tetanusa, trovanja strihninom te u kasnijoj

fazi razvoja truleži pod djelovanjem truležnih bakterija.

Slijeganje krvi

Slijeganje krvi u lešu je pojava koja se objašnjava poniranjem još nezgrušane

krvi u krvne žile koje se nalaza najniže. Dakako to se odigrava pod djelovanjem sile

teže. Ova pojava se naziva hipostaza i može započeti još za života, usljed

dugotrajnog ležanja na jednoj strani ili što je češće u agoniji pred smrt. To znači da će

ova pojava biti izražena na onoj strani na kojoj je leš ležao. Slijeganje krvi rezultira

formiranjem crvenila tj crvenih pjega koje se još nazivaju mrtvačke pjege. Posebice

su uočljive na goloj koži i u životinja s nedostatkom pigmenta (albinizam). Obzirom

da vremenom dolazi do razlaganja krvne boje hemoglobina tj. njegovog prelaza u

razgradne metabolite od kojih svaki ima drugu boju (ljubičasta, plava, zelena i žuta),

boja mrtvačkih pjega ukazivati će na starost leša. Tijekom prva 3 sata od nastanka

smrti, ukoliko je mijenjan položaj leša pa time i smjer slijeganja krvi mrtvačke pjege

mogu nastati na strani tijela na koju je leš položen. Nakon tog perioda

rasprostranjenost mrtvačkih pjega ostaje manje više konstantna tj. ne može se

promijeniti. Nasuprotna gornja površina leša karakterizirana je izraženim mrtvačkim

blijedilom. Osim na koži istovjetna pojava odigrava se i u unutarnjim organima, a

najizraženija je na plućima. potrebno je reći i to da je pojava mrtvačkih pjega od

manjeg značaja u životinja koje imaju gusto krzno jer je teže uočljiva.

Zgrušavanje krvi

Zgrušavanje krvi ne nastaje odmah po nastupu smrti, već krv ostaje tekuća još

pola do jedan sat. Dakako postoje izuzetci i od ovog pravila, a to su smrt ugušenjem,

trovanje antikoagulansima (dikumarol-rodenticidi9, udara el. strujom tj. groma te

manjka trombocita (leukemija-trombocitopenija). Zgrušana krv tj. koagulum se nalazi

najprije u srcu i u velikim krvnim žilama, odnosno u malim krvnim žilama i kapilarama

krv se vrlo malo ili gotovo nimalo ne gruša. Kao što je već rećeno u pravilu nema krvi

u ljevoj srčanoj komori i u arterijama jer je posljednjom kontrakcijom i postmortalnim

grčenjem srca i aorte (žila koja vodi krv iz srca) krv odatle potisnuta prema periferiji tj

kapilarama i venama.

Krvni ugrušak može biti bijeli, crveni ili mješoviti.

Crveni krvni ugrušak nastaje od eritrocita (crvena krvna tjelešca) i to u

slučajevima brze koagulacije, tijekom koje nije bilo vremena za izdvajanje ostalih

krvnih tjelešaca. Nastajanje ovakvog koaguluma posljedica je brzog nastupa smrti.

Bijeli krvni ugrušak nastaje pri sporom procesu koagulacije, kada se teža

crvena krvna tjelešca izdvajaju te ugrušak formiraju bijela krvna tjelešca (trombociti i

leukociti). Nastanak ovakvog ugruška posljedica je sporog nastupa smrti.

Mrtvačka ukočenost (rigor mortis)

Mrtvačka ukočenost je jedan od najupečatljivijih znakova smrti i postmortalnih

zbivanja. Taj proces odvija se u nekoliko faza: početak, stupanj izraženosti, vrijeme

trajanja te završetak. Intenzitet i vrijeme nastupa ovih stupnjeva osim muskulature

ovise i o nekim drugim čimbenicima. Prema vrsti muskulature razlikuje se kočenje

skeletne, srčane i glatke muskulature. Po vremenu nastupa razlikuju se uobičajena i

kataleptična ukočenost.

Kataleptična ukočenost nastaje odmah u trenu smrti, bez prethodnog intervala

kočenja. Usljed toga tijelo ostaje fiksirano u položaju u kojem ga je zatekla smrt.

Ovakva pojava je rijetka i javlja se u slučajevima naprasne smrti uzrokovane

povredama mozga, kičmene moždine, srca, grudi te u uvijetima krajnje izmorenosti

organizma. Poznati su primjeri kod jelena ubijenih u lovu tek nakon duge hajke. Osim

toga mrtvačka ukočenost dosta brzo nastaje i u slučajevima trovanja strihninom kao i

kod tetanusa. Prosec kočenja također je ovisan i o temperaturi kojoj je lešina

izložena. Mrtvačka ukočenost pojavljuje se ranije i ranije popušta ukoliko je viša

temperatura (ljetni uvijeti, zagrijana prostorija itd.).

Uobičajeno kočenje skeletne muskulature započinje na lešu nakom perioda od

2 do 8 sati po nastupu smrti. Taj proces teče određenim redom i to najprije na

mišićima ošita (dijafragme), mišićima za žvakanje, mišićima vrata, trupa, prednjih te

konačno stražnjih ekstremiteta. kod zečeva i kunića kočenje se odvija obrnutim

redoslijedom, odnosno prvo počinje na mišićju stražnjih te potom prednjih nogu.

Ovakav redoslijed tumači se jače razvijenim i intenzivnije korištenim mišićjem

stražnjih nogu u odnosu na prednje.

Ukočenost skeletne muskulature traje od 20 do 48 sati. Nakon tog perioda ona

počinje popuštati istim redoslijedom kako je i nastupila. Kod životinja koje su pred

smrt bile iscrpljene dugom bolesti ili gladovanjem ukočenost može nastati nešto brže

ali će zato brže i popustiti. U pravilu se smatra da ukoliko je životinja imala razvijeniju

muskulaturu i smrt brže nastupila utoliko će brže i intenzivnije nastupiti kočenje

lešine. Obrnuto kod životinja sa slabo razvijenom muskulaturom (atrofija) ili

degenarativnim promjenama u mišićju intenzitet kočenja je daleko slabiji a naročito u

uvijetima sporog nastupa smrti.

Ukoliko se stanje mrtvačke ukočenosti nasilno prekine savijenjem

ekstremiteta, premještanjem ili prijevozom lešine neće doći do ponovnog ukočenja,

osim ako se taj prekid nije desio u početnoj fazi kočenja.

Prema svemu sudeći nastanak mrtvačke ukočenosti uvijetovan je količinom

mliječne kiseline koja je prije smrti u mišiću bila prisutna (nastala radom mišića tj.

utroškom glikogena). Međutim nastavak procesa kočenja odvija se postmortalnim

djelovanjem aktinomiozina na mišična vlakna. Kako nema cirkulacije krvi koja bi

razgradne metaboličke produkte koji su uvijetovali ukočenost odnijeli iz mišića to

njegovo popuštanje nastupa tek kada autolitički procesi dovedu aktinomiozin kao

kontraktilnu tvar do takvog stadija da ukočenost mora popustiti.

Raspadanje leša

Nastupom smrti ne prestaju istovremeno sve vitalne funkcije u različitim

tkivima. Naime i po nastanku smrti u nekim tkivima još je moguće utvrditi znakove

života. Tkiva koja su visoko izdiferencirana i s ppsebno intenzivnim metabolizmom su

najosjetljivija pa stoga najprije gube svoja svojstva, ne samo po nastupu smrti već i

zaživotno.

Daljnje promijene koje nastaju na lešu odigravaju se pod djelovanjem

staničnih enzima, koji u mrtvoj stanici izazivaju raspadanje (lizu)tj. razlaganje same

stanice i njene neposredne okoline. Na tako započete autolitičke procese ubrzo se

nadovezuje enzimsko djelovanje truležnih bakterija i njihovih fermenata koje su

porijeklom iz probavnih organa. obzirom na to najprije će se raspasti organi čije

stanice su bogate encimima. jetra, bubrezi i žlijezde. Ovaj proces naziva se autoliza.

Za razliku od autolize truljenje je proces koji nastaje pod djelovanjem truležnih

bakterija, koje su posljedica onečišćenja. Pri tom dominiraju anaerobne bakterije.

Jedna od osnovnih karakteristika truležnog procesa je zadah leša.

Zadah leša

Zadah leša je vrlo pouzdan znak da je proces truljenje uzeo maha. Kako

prilikom truljenja (putrefakcije) nastaju vrlo smrdljivi i prodorni plinovi, mahom

sumporovodih i amonijak zadah leša može se osijetiti već na velikoj udaljenosti od

leša. Ovo je posebno izraženo u blizini stočnih groblja i kada strujanje zraka nosi taj

smrad. Uvijeti na nastanak ovih plinova najpovoljniji su u crijevu, ali se ipak oni

najviše stvaraju u želucu i u debelom crijevu. Posljedica tog stanja je nadutost lešine

zvana postmortalni meteorizam. On je jaće izražen kod životinja koje su prije smrti

uzele veću količinu hrane. kao posljedica meteorizma i tlaka koji on razvije može

nastati ispadanje dijelova crijeva, rektuma te dijelova materice i mokraćnog mjehura.

Osim u probavnom traktu kako proces napreduje do nakupljanja plinova dolazi

i u kompaktnim tkivima. Anaerobni uvijeti u lešu pogoduju njihovom širenju u sve

dijelove pa tako krv, jetra, slezena, bubrezi i pluća postaju pjenušavi. Isto se dešava

sa stijenkama crijeva i želuca. U ostalim tkivima zbog nakupljanja plinova dolazi do

promjene strukture te ona poprimaju spužvasti izgled. Opipom takvog tkiva osijeća se

šuštanje i pucketanje. Ovakvo stanje naziva se emphysema cadaverosum. Dakako

svi ovi procesi doprinose nadutosti i posljedičnom zadahu leša.

SLANJE MATERIJALA NA PRETRAGU

Slanje na pretragu leševa uginule ili radi bolesti odstreljene divljači višestruko je

korisno. Osim što te mjere treba poduzimati za otvorena lovišta posebno je važno to

činiti u uzgajalištima i gaterima za divljač. Time se kroz povratnu informaciju

lovoovlašteniku ili uzgajivaču omogučuje uvid u patologiju na terenu. Na temelju

takvih podataka moguće je odrediti zoohigijenske sanitarne i preventivne mjere koje

je potrebno poduzeti.

Svaku na bolest sumnjivu divljač, svejedno je li sumnja nastupila prije ili poslije

odstrela potrebno je dostaviti veterinarskoj službi ( stanica, institut, fakultet) i to cijelu

po mogućnosti u što kraćem roku od nastupa smrti. Ukoliko je sumnja nastupila za

vrijeme rasijecanja lovine tada sve dijelove trupa pa prema tome i izvađene organe

također treba poslati.

Postoje i iznimke od toga pravila a one se primjenjuju kada se ciljano želi

izvršiti dijagnostička pretraga na neku određenu bolest. Primjerice kod sumnje na

bjesnoću dovoljno je poslati samo glavu odstreljene lisice, ali pri odsjecanju glave

operater mora primjeniti sve zaštitne mjere. Kod sumnje na trihinelozu dovoljno je

poslati uzorak mišićnog dijela dijafragme ili žvačne mišiće. U slučaju da su pri

otvaranju divljači uočeni promijenjeni organi, njih treba poslati na daljnju pretragu,

meso odvojiti, zapakovati i označiti te pohraniti na način da se ne pokvari (hladnjak),

te osigurati da se to meso ne dira sve dok veterinarska služba ne potvrdi da se meso

može koristiti.

Ukoliko se radi o krupnoj divljači takvo slanje nije uvijek moguće, pa stoga

treba razmotriti mogućnost da se lešina transportira vozilom veterinarske higijenske

službe. Ukoliko pak niti to nije moguće jedino što preostaje je da se na pretragu

pošalju vidljivo promijenjeni organi ili da se na uviđaj pozove veterinar patolog.

U svakom slučaju treba stalno imati na umu da se možda radi o zaraznoj

bolesti koja moze biti prijetnja ne samo ostalim divljim i domaćim životinjama već i

ljudima. Stoga treba pažljivo postupati u manipulaciji s promjenjenim organima,

krvlju, dijelovima divljači. Treba se služiti nepropusnom ambalažom (plastične kante,

čvrste PVC vrećice) pri rasjecanju krupne divljači i nošenju organa na pretragu.

Manipulacija lešinama koje su sumnjive na bolest, kao i zbog bolesti

odstreljene divljači a čiji simptomi ukazuju na zoonozu treba biti sto je moguće manja

i sa svim zaštitnim sredstvima (gumene rukavice, zaštitne pregače, gumene čizme

nepropusne vreće itd.). Ukoliko je bolesna divljač još živa treba je dokrajčiti

samislosnim hitcem, ali ne u glavu već u vrat. Isto se može učiniti udarcem u potiljak.

Materijal za pregled se može slati na razne načine tj. po kuriru, sredstvima

javnog prometa, vozilima higijenske službe ili osobno. Bez obzira na vrstu transporta

potrebno je osigurati da da materijal čim prije stigne na odredište te da ne može doći

do širenja eventualne zaraze. Upravo stoga se primjenjuje plastična ambalaža, koju

posleduje lovoovlaštenik, ili lovac osobno. Osim PVC vreča u obzir dolaze i papirnate

vreče za cement tzv. ventilirajući višeslojni natron. Vetrinarski instituti čak posjeduju

drvene sanduke za tu namjenu te je po dogovoru dostavljaju na teren. Ti sanduci se

po pakiranju materijala zatvaraju čavlima kako ih nitko znatiželjan ne bi otvorio. Kada

se truplo divljači pakuje u priručnu ambalažu tj. PVC ili natron vreće poželjno je

koristiti dvije vreće jednu u drugoj kako di bili sigurni da iz njih ništa neće iscuriti.

Pri svakom slanju materijala na pretragu treba obratiti pozornost popratnom

dopisu. On je sastavni dio pošiljke i sadrži što iscrpnije anamnestičke podatke. To

znači da je u dopisu potrebno navesti o kojoj se vrsti divljači radi, njenom spolu te po

mogućnosti i dobi. Osim toga ukoliko je poznato treba navesti okoliš (nađena u polju,

uz rub šume ili potok) i okolnosti u kojima je divljač pronađena ili je na očigled uginula

(primjerice primjena pesticida, nomadsko ovčarenje u lovištu itd.). Treba navesti ime

predjela (lovišta) s mjestom nalaza kao i eventualnu blizinu ceste ili naselja. Također

treba navesti da li je već bilo slličnih uginuća ili nalaza u tom području iste ili druge

divljači, te kada seto dogodilo i u kojem broju. Ukoliko lovovlaštenik rasplaže

konkretnim nalazima prethodnih razudbi treba navesti one poslijednje s datumom.

Naravno ne smije se zaboraviti napisati tko šalje materijal, kako bi se mogla uputiti

povratna informacija o nalazu.

Takav dopis nikada se ne stavlja u vreću s truplom, već se posebno kuvertira

te pričvršćuje s vanjske strane pošiljke ili se umeće između vreća ako su to prozirne

PVC vreće.

NEŠKODLJIVO UKLANJANJE

Kada se dogodi da se u lovištu pronađe truplo ili dio trupla neke divljači koji je

u poodmakloj fazi raspada da više nije pogodan za razudbu potrebno ga je

neškodljivo ukloniti. To je najbolje učiniti zakopavanjem ili spaljivanjem.

Zakopavanje je moguće tamo gdje se zamlja može otkopati. Ukoliko se radi o

sitnoj divljači to može biti na licu mjesta, ako posjedujemo lopatu. Jama treba biti

toliko duboka da je truplo pokriveno s 50 cm zemlje. Za krupnu divljač bolje je

predvidjeti mjesto u lovištu i iskopati veliku jamu za tu namjenu. Takve jame ne smiju

biti na podvodnom niti poplavnom terenu kako se poplavama i podzemnim vodama

nebi širila zaraza. Po odlaganju trupla u jamu i prije nagrtanja zemlje na njega

poželjno baciti par lopata vapna. Ukoliko se radi o kraškom terenu na kojem nije

moguće ručno kopanje, tada se na takvo truplo treba naslagati deblji sloj kamenja.

Pri tom treba koristiti teže kamenje kako da mesojedi i psi lutalice ne bi razgrnuli.

Spaljivanje je nešto kompliciranije te zahtijeva osim više vremena, da pri ruci

bude dovoljno suhih drva, te benzina ili nafte. Na mjestu spaljivanja iskopa se plitka

jama u nju polože drva, na njih truplo te se sve polije uljem, naftom ili benzinom.

Premda je spaljivanje sigurniji način uklanjanja lešina, jer se osim trupla visokom

temperaturom uništavaju eventualni uzročnici bolesti, ova metoda ipak nosi određene

rizike, u prvom redu od širenja šumskog požara.

OSNOVE EPIZOOTIOLOGIJE

EPIZOOTIOLOGIJA – znanost koja proučava pojavu, razvoj, kretanja i suzbijanje mnoštvenih bolestipredmet proučavanja je populacija životinja i kretanje bolesti i patoloških stanja u njojEnzootija – trajna pojava neke zarazne bolesti životinja na određenom području (bolest nije ograničena vremenom nego prostorom i nema tendenciju širenja)Epizootija – učestala pojava pojedine bolesti životinja u nekom određenom vremenu i na nekom ograničenom području(odlikuje ih često brzo širenje)Panzootija – pojava bolesti s izuzetno velikom prostornom raširenošću(više zemalja, čitav kontinent ili čak u svjetskim razmjerima), ograničena vremenom, a ne prostoromMorbiditet (pobol) – broj oboljelih u odnosu na ukupnu populaciju ugroženih životinjaMortalitet (pomor) – broj uginulih u odnosu na ukupnu populaciju ugroženih životinjaLetalitet (smrtnost) – postotak uginulih od broja oboljelih životinjaInfekcija – prodiranje(aktivno ili pasivno), zadržavanje i umnožavanje patogenog mikroorganizma u tkivo domaćina (lokalna, opća, supklinička, perzistirajuća, monoinfekcija, miješana, primarna, sekundarna, septikemija)Inkubacija – vrijeme koje protekne od ulaska patogenog mikroorganizma do pojave prvih znakova bolestiTijek bolesti

perakutan – nekoliko sati ili kraćeakutan – pet do osam danasubakutan – deset do četrnaest danakroničan – nekoliko tjedana ili mjeseci

Epizootiološki faktori – Vogralikov lanac

- Virulencija i količina mikroorganizma- Izvori infekcije

- Načini širenja i prenošenja infekcije- Ulazna vrata- Dispozicija i rezistencija

Virulencija i količina mikroorganizma• virulencija – stupanj patogenih svojstava nužnih za uzrokovanje bolesti• ona može varirati unutar sojeva jedne vrste(avirulentni – izrazito virulentni), a

može se smanjivati ili povećavati• pojedini mikroorganizmi imaju posebnu sklonost za infekciju određenih tkiva -

tkivni tropizam• tenacitet (otpornost) mikroorganizma – sposobnost preživljavanja izvan

domaćina(u uvjetima okoliša)• Količina mikroorganizma potrebna da izazove infekciju ovisi o vrsti m.o.

(njegovim svojstvima) i o načinu infekcije, tj. o ulaznim vratimaIzvori infekcije

Način širenja i prenošenja infekcije

• kliconoša – inficirana životinja koja izlučuje patogeni ili potencijalno patogeni m.o., a sama je klinički zdrava

• rezervoar – neka životinjska vrsta o kojoj ovisi mogućnost preživljavanja m.o.(npr. lisica kod bjesnoće)

• Osnovni načini širenjadodirom(kontaktom)

Izvori infekcije – početno mjesto nekog

epizootiološkog procesa

Primarni- životinje i čovjek

(bolesne i kliconoše) - sirovine i proizvodi

(bolesnih životinja i kliconoša) - leševi zaraženih životinja

- člankonošci

Sekundarni- zemlja - voda- zrakhrana

neživim posrednicimauz pomoć vektora

• širenje infekcije dodirom• širenje infekcije zrakom• širenje infekcije vodom• širenje infekcije hranom• širenje infekcije preko posteljice i jaja• širenje infekcije člankonošcima• jatrogeno širenje infekcije • ostali načini – prjevozna sredstva,oprema i dr.

Ulazna vrata (mjesto na kojem patogeni m.o. prodire u domaćina)

• koža• sluznica dišnog sustava• sluznica probavnog sustava• sluznica mokraćnog sustava• sluznica spolnog sustava• konjunktive• posteljica

Dispozicija i rezistencija• dispozicija – genetska primljivost pojedine životinjske vrste spram određenog

uzročnika zarazne bolesti• rezistencija – nespecifična otpornost na određenu zaraznu bolest

OPĆA PROFILAKSA

sastavni dio epizootiologije, a obuhvaća sve postupke koji su usmjereni na sprečavanje, suzbijanje i iskorjenjivanje bolesti u određenom području ili u nekoj populaciji

Mjere sprečavanja• nadzor nad ukupnim prometom životinja, životinjskih proizvoda, krmiva i dr.• karantena• zabrana prometa pri izbijanju zaraze• odvojeno držanje raznih vrsta životinja• nadzor nad kretanjem ljudi i njihova kontrola zdravlja• kontrola hrane i vode• uklanjanje kržljavaca• neškodljivo uklanjanje leševa i životinjskih otpadaka• načelo “sve unutra-sve van”• odmor objekta• uništavanje rezervoara i vektora• stalno prorjeđivanje mikroflore u okolišu životinja• sprečavanje pasaže m.o. preko životinja• tehnološki i uzgojni postupci – higijena smještaja, higijena okoliša, imunizacija,

optimalna prehrana

Mjere suzbijanja i iskorjenjivanja zaraznih bolesti• zabrana prometa životinjama i sirovinama životinjskog podrijetla• zabrana kretanja životinja• ograničavanje kretanja ljudi• uništavanje izvora infekcije• DDD• sanacija zaraženog stada (jata)• povećavanje obrambene sposobnosti životinje• selektivno uklanjanje životinja• depopulacija

• karantena• masovno lječenje • masovna imunizacija• nadzor nad okolišem i prosvjećivanje ljudi