Descartes – Rasprava o metodi

Uvod (Ian Maclean)

- Descartes namijenio knjigu i) znanstvenom čitateljstvu ii) široj više ili manje

obrazovanoj publici iz srednje klase iii) ženama

- uvodna primjedba o jednakoj raspoređenosti razuma u svih ljudi – indikacija

Descartesove namjere da piše pristupačno Svima na koje se odnosi

protuprimjer: u 5. dijelu knjige piše kako među ljudima postoji jednako mnogo

nejednakosti kao i među članovima bilo koje dane vrste – za razumijevanje

njegova djela potrebno je geometrijsko predznanje i prirođena inteligencija

6. dio

- za to vrijeme neobično da djelo nema formalan uvod za čitatelja i zahvalu pokrovitelju –

nešto slično nalazi se u 6. dijelu

- Descartes slijedi tradiciju autora koji sami autobiografijski predstavljaju sebe i svoj rad,

poput Erazma Roterdamskog i Girolama Cardana

- nekoliko motiva za djelo:

i) altruizam spram ljudskog roda – želi dati primjer metode dostizanja istine koja će

biti primjenjiva u metafizici, matematici, mehanici i fizici

ii) u konačnici želi pomoći proboju u medicini [--> možda indikativno za njegov

pedagogizam u pogledu epistemologijskih naputaka?]

iii) eliminacija ili barem redukcija rizika krive interpretacije njegovih stavova – većina

kritičara nema strpljenja, mentalne discipline i skromnosti da dosljedno prouči njegov

rad

- piše na francuskom kako bi indicirao da se bavi čistim razumom i izbjegao dojam da se

oslanja na stare intelektualne autoritete tradicije na latinskom --> to je odbilo znanstvenu

publiku pa se uskoro vraća na latinski

1. i 2. dio

1

- inzistira na tome da on ne moralizira o ispravnoj metodi, nego piše priču, i to

prvenstveno za sebe, no smatra da bi svatko mogao od te priče naučiti što izbjeći u

istraživanju istine

- tvrdi da želi naučiti nešto iz kritike na njegovo djelo i ne piše pod božanskom

inspiracijom pa nije nepogrešiv

- stajalište o tradicionalnoj filozofiji: isprazna retorika i zavaravanje o svom neznanju –

pravo znanje je, tvrdi, stekao iz životnog iskustva – to mu je donijelo sposobnost

multiperspektivnog sagledavanja stvari bez relativiziranja svojih religijskih uvjerenja

2. i 3. dio

- valja povući distinkciju između univerzalne metode istraživanja istine (Raymond

Llull, Pierre de la Ramée, Francis Bacon) i Descartesove „znanstvene“ metode

istraživanja istine o prirodi

- nudi 2 skupa savjeta za a) izbjegavanje pogreške u svome umu, b) izgradnju temelja za

daljnje napredovanje u znanju i c) suočavanje sa svakodnevnim moralnim

problemima:

1. preliminarno discipliniranje mentalnih navika:

i) prihvaćati samo ono što nesumnjivo znam

- izbjegavati predrasude i preuranjene zaključke te prihvaćati

samo stvari koje mi se čine jasne i distinktne (clare et distincte)

ii) podijeliti problem na što je više moguće sitnijih dijelova

iii) razumijevati dijelove problema redom od sitnijih prema većima,

namećući red i onima koji ga prirodno nemaju

iv) tijekom postupka detaljno pobrojati i sistematizirati dijelove

problema

- neke razlike između Descartesa i tradicionalne skolastičko-aristotelovske misli:

• nekontrovertibilnost (évidence, evidentia) u tradicionalnom smislu = značajka

sudova izvedenih iz osjetilnih podataka koji tvore temelj silogističkih zaključaka

• nekontrovertibilnost u Descartesovu smislu = neposrednost mentalne percepcije

nesvodiva na logičku formu i koja je po sebi jasna i distinktna

• predrasuda u tradicionalnom smislu = a priori znanje o činjenicama, značenjima

riječi i metafizičkim principima

• predrasuda u Descartesovom smislu = štetne, neispitane, neizvjesne pretpostavke

2

- Descartes obrće aristotelovsku formulu „ništa ne postoji u umu što nije prije

bilo u osjetilima“ i smatra da valja početi spoznaju od izvjesnosti vlastita uma

- Descartes pretpostavlja, za razliku od filozofije prirode njegova vremena, da i

najsitnije elemente prirode možemo objasniti i da nema prirodnog

nespoznatljivog reziduuma

- aksiome ne shvaća kao nužne neispitljive pretpostavke kao u logici, nego kao

hipoteze sukladne općim principima koje valja testirati empirijskim

promatranjima

- D. smatrao da je rješenje problema epistemologije i ontologije preduvjet ikakve izvjesnosti u

etici

- postavio sebi 3 moralna načela:

1) asimilacija u lokalne običaje – to iz društvene perspektive daje vrijednost ustaljenim

društvenim praksama, a iz individualne perspektive daje mi sposobnost da shvatim

političke i moralne vrijednosti kao lokalne i relativne

2) biti dosljedan i odlučan

3) mijenjati sebe, a ne poredak svijeta (što bi bila nemoguća zadaća) – jedino svojom

dušom (intelektom + strastima + voljom) možemo potpuno upravljati pa se valja

ograničiti na to, umjesto da pokušavamo kontrolirati „ono izvanjsko“ (npr. tijelo,

vlasništvo, ugled, druge ljude...)

- autonomija duše, gospodarenje nad strastima moguće i poželjno

--> 2) i 3) su stoička načela – možda su na D. utjecali popularizatori stoicizma

u Francuskoj i Nizozemskoj poput Du Vaira i Lipsiusa

- D.-ova tvrdnja da je znanje bitno jednako otvoreno svima, bez obzira na obrazovanje, bila je

oslobađajuća za ne-specijalizirane čitatelje, ali šokantna za filozofe – filozofska tradicija toga

vremena vjerovala u • rezoniranje logičkim silogizmima

• hijerarhiju umova

• povezanost duše s tijelom

- 4. dio počinje primjenom metodičke sumnje na bilo kakvo znanje – D. želi izvjesnost

„without controversy“ = to je tada, I. MacLean tvrdi, značilo „vjerojatno znanje“ –

znanje s dokazom stručnjaka

D. vjerovao da njegovi metafizički temelji omogućiti vjerojatno znanje i bez

pozivanja na autoritete

- razlika u poimanju izvjesnosti u tradiciji i kod Descartesa:

3

a) tradicionalno – izvjesnost = ono što se dobiva

silogističkim zaključivanjem

b) Descartes – izvjesnost = oblik neposredne intuicije koja

nije svodiva na logički sud

F. Burman tada tvrdio da argument „cogito ergo sum“ možemo zapisati i kao

silogistički zaključak P¹: Sve što misli postoji

P²: Ja mislim

-----------

K: Ja postojim

Descartes to opovrgavao – da bi takav zaključak bio izvjesno istinit, morali

bismo izvjesno znati P¹, a ne znamo to izvjesno – dakle, izvjesnost argumenta

„cogito ergo sum“ dolazi iz samoevidentnosti neposredne intuicije u umu da

on mora postojati da bi mislio ono što misli

kritičari zatim tvrdili da je to u silogističkom zapisu cirkularna tvrdnja

- tradicionalna koncepcija intelekta:

• dvoslojna i hilmorfična (spaja supstanciju i formu): osjetilni podaci kroz osjetila stižu

u mozak, skupljaju se u zdravom razumu (common sense – sensus communis

[dvoznačno: možda može biti shvaćeno u smislu „zajedničkog razuma“, npr. u smislu

jezika]) i zatim ih pasivni intelekt prevodi u inteligibilan oblik, a aktivni intelekt ih

pretvara u pojam

• materijalistička: razum, imaginacija i sjećanje su fizički smješteni u mozgu, a

imaginacija i sjećanje pritom i sadrže materijalnu komponentu

- Descartes – nematerijalistička koncepcija intelekta:

• razum, imaginacija i sjećanje su nematerijalni, neprotežni i nisu smješteni nigdje – to

je misleća supstancija (res cogitans), a svijet je materijalan, protežan i smješten negdje

– to je protežna supstancija (res extensa)

cogito je objedinjena esencija i egzistencija (što je suprotno tradicija koja

razdvaja esenciju i egzistenciju) jer njegova misleća neprotežna esencija

potvrđuje svoje postojanje mišljenjem

- kritičari su zapazili sličnost između starog dokaza za postojanje Boga (koji je prvi

formulirao Anzelmo Kanterberijski) iz našeg pojma o Bogu sa Descartesovim

dokazom za postojanje Boga iz našeg pojma savršenosti

4

- Descartes je pisao upravo u vrijeme teologijske rasprave o materijalnosti ili

nematerijalnosti i smrtnosti ili besmrtnosti duše koju su započeli tekstovi interpreta

Aristotela poput Averroesa, Aleksandra iz Afrodizija i Pietra Pomponazzija koji su

tvrdili da je Aristotel smatrao da je duša materijalna pa umire s tijelom --> Crkva to

osudila kao herezu i zatražila da se filozofijski obrani besmrtnost duše, što su pokušali

L. Richeome i J. de Silhon

Descartes htio samo razlikovati dušu od tijela i dokazati nematerijalnost tijela,

a ne i besmrtnost tijela [ne podrazumijeva li nematerijalnost besmrtnost? Čini

se da nešto nematerijalno, primjerice pojam, ne može biti uništeno, osim ako

postoji drukčiji smisao pojma „uništiti“ od onog fizičkog?]

*** odavde nadalje odustajem od skriptiranja uvoda i prelazim na Descartesov tekst

Rasprava o metodi ispravnog postupanja s razumom i traženja istine u znanostima

1. dio

- zdrav razum je najbolje distribuirana stvar na svijetu – svi misle da ga imaju dovoljno

svi jednako imamo prirodnu sposobnost suđenja, no različita nam je stupanj

sposobnosti apstraktnog mišljenja i stupanj uspješnosti u primjenjivanju

sposobnosti suđenja

ako svi imamo jednak razum, različita mišljenja ne proizlaze iz toga što su

neki razumniji, nego iz toga što različito usmjeravamo misli i različite stvari

uzimamo u obzir pri mišljenju

- 3 kriterija za vrijedan um sa 3 osnovne sposobnosti:

1) bistar ili brz razum

2) jasna i precizna imaginacija

3) opsežno i oštro pamćenje

- antropologijski racionalizam – uzima klasičnu definiciju čovjeka kao razumnog bića,

što ga razlikuje od životinja

- D. vjeruje da ne postoji nikakve interakcije između res cogitans i res extensa pa

kritizira skolastiku koja je vjerovala da razlike u materijalnim svojstvima tijela

(uglavnom mozga) među ljudima uzrokuju razlike u razumnosti ljudi

5

- epistemologijski pragmatizam kao obilježje moderne filozofije – tvrdi da se vodi

metodom spoznaje čija je vrijednost dokazana praktikabilnošću, rezultatima koje daje

[poveznice s Baconom – znanje kao moć]

- karakteristike Descartesove metode spoznaje kako ih opisuje u djelu Regulae:

1) izvjesnost u razlikovanju istine i neistine (pogreške)

2) lakoća primjene

3) plodonosnost

4) mudrost ili proizvodnja istinitog znanja

- filozofiju smatra jedinom svrhovitom izričito ljudskom spoznajnom djelatnošću –

teologija, koju također poštuje, je božanska, a ne ljudska djelatnost

- tvrdi da ne poučava druge svojoj metodi jer bi to značilo da se smatra mudrijima od

ostalih i odgovornijima za svoje greške no što su ljudi obično, nego ju izlaže kao

povijesnu priču koja možda nekome posluži i želi čuti kritike

- razočarao se svojim prestižnim klasičnim studijem – i dalje je pun sumnji i grešaka

s obzirom da su ga cijenili kao jednog od najboljih studenata, po mjeri svog neznanja

zaključuje da ni među drugima ne postoji takvo znanje na svijetu koje dorasta

njegovim očekivanjima

- ipak smatra konvencionalna znanja vrijednima učenja, koliko god pogrešna možda

bila – vrijedi otkriti njihovu pravu vrijednost i tako izbjeći da nas zavaraju

- posebno cijeni matematiku (zadovoljava znatiželju, pomaže vještinama, smanjuje rad),

medicinu i pravo, a filozofija nam omogućuje plauzibilno (vjerojatno, uvjerljivo)

govorenje o bilo čemu i impresioniranje manje obrazovanih

- čitanje (starih) knjiga uspoređuje s putovanjem – korisno da bismo sagledali svoju

sredinu u perspektivi, no odvlači nas od realnosti

- znanstveno istraživanje (samo u smislu pravilne upotrebe razuma, jer u D.-ovo vrijeme

nema današnjih specijaliziranih organiziranih znanosti) smatra vrednijim od

govorništva i poezije jer nam iskustvo govori da netko razuman uvijek može govoriti

uvjerljivo i elokventno, dakle – biti pjesnik ili govornik [a, po implikaciji, netko

elokventan i uvjerljiv nije u većini slučajeva i razuman]

- smatrao da bi na disciplini poput matematike valjalo izgraditi više no samo mehaničke

vještine jer je naučiva(što, primjerice, nije istina za etiku, pogotovo stoičku), izvjesna i

dokaziva

6

- teologija kao način dospijevanja do raja je nenaučiva jer su vjerske objave nedokučive

običnim laičkim smrtnicima, a u raj ionako dospijevaju jednako obrazovani i

neobrazovani

- u filozofiji je sve osporavano, a ništa pouzdano izvjesno pa sumnja da on može biti

bolji od ostalih zbog te velike osporavanosti svake tvrdnje u filozofiji Descartes

odlučuje svaku tvrdnju koja je samo plauzibilna smatrati lažnom

“plauzibilno” u D.-ovo vrijeme ima 2 značenja:

i) odobreno od najmudrijih autoriteta u nekom području, ili

derivirano iz «textual authority»

ii) ono što može s vjerojatnošću biti derivirano iz osjetilnih dokaza

- nakon studija odlučuje ostaviti knjige i “učiti iz sebe i iskustva svijeta” putovanjima –

cilj okorištavanje životom [ponovno utilitarno shvaćanje znanja, svojstveno moderni,

za razliku od znanja radi znanja u staroj Grčkoj i srednjem vijeku] – smatrao da je

najbolji način otkrivanja istine iskušavanjem svojeg razuma na praktičnim

problemima, a ne spekulacijom

- proučavanje raznolikosti običaja može dati multiperspektivnost, ali također nas samo

čini skeptičnima zbog neizvjesnosti istinitosti i ispravnosti

2. dio

- nakon putovanja, zaključio da je čovjeku potrebna staložena introspekcija, bez

uznemirujućih strasti (MacLean: strasti u stoičkom smislu moralne refleksije,

razmišljanja o dobru ili zlu djelovanja)

- prvi zaključak: stvari sastavljene od više elemenata i koje je načinilo više tvoraca su

lošije od onih na kojima je radio jedan tvorac jer su manje koherentne (za usporedbu

koristi planski i cjelovito građene građevine i gradove koje je osmislio jedan tvorac)*

otuda izvodi 3 političke implikacije:

- i) samozakonodavstvo je bolja politička vladavina nego nametnuta vlast;

ii) vjerska država je bolja nego ne-vjerska jer koristi zakone koje je samo Bog stvorio

iii) 1 zakonodavac je bolji (npr. Likurg u Sparti) nego više njih

otuda također izvodi 2 epistemologijske implikacije:

i) nedokazane tvrdnje oko kojih ipak postoji konsenzus su manje vrijedne od

tvrdnji koje može donijeti racionalan pojedinac [kako to možemo ustvrditi a

7

priori? racionalan pojedinac nije u svakoj svojoj tvrdnji racionalan – vidi

Lehrer]

ii) naši sudovi bi bili čvršći i čistiji kad bi se od rođenja vodili punom upotrebom

razuma i samo njome, a ne i svojim životinjskim strastima ili apetitima i

naputcima svojih učitelja

D. ima idealističku antropologiju – ljudski razvoj je oslobađanje

nematerijalne duše od materijalnog tijela (strasti i apetita) napreduje se od

strasti, čežnji, apetita do volje (= racionalnih strasti)

[1. je li zaista dugoročno racionalno ignorirati strasti? 2. u radikalnim

konzekvencijama ignoriranje znanja po poznavanju bi odbacilo većinu znanja

koje imamo i dovelo do poništavanja napretka znanja]

- razumno je preispitati svako uvjerenje svojim razumom kako bismo stigli do čvrstih temelja

znanja umjesto slijepog prihvaćanja tradicije – kartezijanski skepticizam

- D. oštro razlikuje javnu racionalnu reformu moralnog djelovanja i privatnu racionalnu

reformu moralnog djelovanja i zalaže se samo za privatnu smatra svoju metodu dobrim

primjerom za pojedinca, ali ne i predloškom za javnu reformu – članovi javnosti su

preraznoliki da bi ih politička reforma mogla sve obuhvatiti bez da naruši poredak, bolje je

prepustiti narod običajima

- D. je svjestan radikalnosti svojeg epistemologijskog zahtjeva za odbacivanjem svih

prihvaćenih vjerovanja i dijeli “gotovo sve” ljude na 2 skupine:

a) oni koji vjeruju da su razumniji no što jesu – brzaju sa zaključcima zbog nestrpljivosti pa ih

kartezijanska sumnja samo odvlači ka vječnom skepticizmu

b) oni koji znaju da su manje razumni od drugih – dopuštaju da ih vode drugi za koje vjeruju

da su razumniji umjesto da sami razložno misle

D. sebe svrstava u c) skupinu, onih koji su skromni poput članova b) skupine, ali su

upoznali toliko različitosti u mišljenju među mudrima i u običajima da su uvidjeli da preostaje

samo misliti razumno samostalno

- D.-ova skepsa prema konsenzusnoj teoriji istine i znanja počiva na jednostavnoj pretpostavci

– manje je vjerojatno da će teško dostupne istine otkriti većina nego manjina i skupina nego

pojedinac

- D. je planirao kao osnove svoje metode postaviti formalne znanstvene discipline a) logike,

b) geometrijske analize i c) algebre, no odbacuje te osnove jer a) logika više objašnjava

poznato nego otkriva novo + nemoguće je iz nje ekstrapolirati samo ona pravila koja nisu

8

suvišna i štetna b) geom. analiza stimulira razum, ali zamara imaginaciju c) algebra zbunjuje

svojom notacijom i pravilima i ne stimulira razum

- D. odlučio koristiti što manji broj jednostavnih i praktičnih pravila, 4 poznata metodička

pravila rezoniranja:

1) ne prihvaćati i ne razmišljati pomoću ničega što ne znam neosporno, pouzdano,

izvjesno (incontrovertibly), tj. jasno i distinktno

2) podjela poteškoća koje ispitujem na što više moguće dijelova, onoliko koliko je

potrebno da ih riješim na najbolji način [to su 2 kriterija – ne zahtijeva svaki problem

dijeljenje na što je moguće više dijelova. Vjerojatno misli da valja problem dijeliti na

što je moguće više dijelova, osim ako priroda problema ne zahtijeva drukčije.]

3) postaviti redoslijed pretpostavkama (iz prirodnofilozofijske tradicije = onim

definicijama, ontologijskim pretpostavkama i općim nedokazanim, ali ne i

neopravdanim principima potrebnim da bi se konstruirala znanost, valjda nešto tipa

aksiomi) i predmetima istraživanja od najjednostavnijih, najlakše shvatljivih do

najsloženijih, najteže shvatljivih radi pojednostavljenja čak i ako nemaju prirodan

redoslijed prioriteta

D. ne specificira što je i kakav je prirodna hijerarhija razumljivosti predmeta, ali,

prema MacLeanu, pokazuje se da kao najneposrednije uvide postavlja one

metafizičke, a ne fizičke, osjetilne to donekle obrće Aristotelovu teoriju učenja

prema kojoj napredujemo od «znanja bolje poznatog nama» iz pojedinih osjetilnih

uvida do «znanja bolje poznatog po prirodi» koje je niz univerzalnih principa

deriviranih iz iskustvenih uvida, ali koji su ipak intuitivno razumljiviji nego

pojedinačni iskustveni uvidi

4) numeracija poteškoća kako se ništa ne bi izostavilo

MacLean: 1), 2), 3) su osnove za indukciju, vrlo rigorozne za to vrijeme, i

međusobno su ovisne

- počinje od neosporivih matematičkih predmeta i odnosa i omjera među njima ((odnos

jednakosti, odnos većega prema manjemu i manjega prema većemu) – u djelu

“Regulae” D. ih dijeli u 2 kategorije – kategorija reda i kategorija mjere) smatra da

su ti odnosi temeljne matematičke istine jer su najjednostavnije i najlakše predočive

imaginaciji i osjetilima nije tek neopravdano pretpostavio njihovu egzistenciju (to

bi bilo nekritički), nego je hipotetički pretpostavio njihovu egzistenciju na temelju

neposrednosti intuicije o njima

- matematika od funkcija uma najviše koristi imaginaciju, koja u metafizici samo šteti

9

- od najjednostavnijih matematičkih istina D. napredovao prema složenijima – svaki

otkriven sud koristi kao teorem u daljnjem istraživanju

- epistemologijski fundamentalizam – o svakom predmetu postoji samo jedna istina;

znati tu istinu jest znati taj predmet

- smatra da sve grane znanja nužno počivaju na filozofijskim principima, a filozofija

nema neosporivih principa nužno je ustanoviti neke prve neosporive filozofijske

principe

3.dio

- D. smatra da epistemologijska neizvjesnost potkopava svaku moguću izvjesnost i

ispravnost, pa tako i u moralnom djelovanju, no osmišljava provizoran moralni kodeks

iz nužnosti dok ne dostigne neosporivost u epistemologijskom pogledu kao što je

čovjeku koji obnavlja svoju kuću potrebno sklonište dok ne završi obnovu:

1) konformizam sa lokalnim moralnim normama i vjerom – ideal umjerenosti

- najbolje pristajati uz moralne sudove najmudrijih u lokalnoj zajednici (iako to ne znači

da su najmudriji u ljudskome rodu) jer se naše moralno djelovanje odnosi spram

neposredne lokalne okoline, a ne apstraktnog univerzalnog moralnog zakona

- da bih saznao tuđe mišljenje, valja upoznati tuđe djelovanje, a ne izjave jer

i) ljudi ne govore sve što vjeruju

ii) ljudi katkad ne znaju što vjeruju postoji razlika između vjerovanja i

metavjerovanja, tj. vjerovanja o vjerovanju [koje je predmet

epistemologije] i to dvoje nije nužno povezano

MacLean: D. razlikuje čin volje (npr. moralni sud) od svijesti intelekta o

tome, no oboje pripada mišljenju

- osobne obveze koje ograničavaju slobodu ograničavaju dinamičku (dijakroničku)

racionalnost pa narušavaju umjerenost

- umjerenost kao etička vrlina umanjuje moguću štetu grešaka

2) odlučnost, nepokolebljivost, dosljednost u slijeđenju svojih propitanih gledišta kad

ne možemo odrediti istinita vjerovanja, onda valja a) odabrati opciju koja je

najvjerojatnije istinita b) odabrati opciju nasumično jer nijedna nije bila vjerojatnija od

drugih, no zaključivanje koje nas je do nje dovelo jamči za nju svojom istinitošću i

pouzdanošću (kao što je, kad ne znamo put iz šume, najpametnije poći pouzdanim

pravocrtnim putem u bilo kojem smjeru i doći ćemo na čistinu)

10

3) stoički fatalizam i kinička autarkičnost – pošto ne kontroliramo ništa potpuno osim

svojih misli, valja vladati njima umjesto uzaludno pokušavati promijeniti poredak

svijeta

mudrac razumom predstavlja svoje neispunjive želje volji kao neispunjive kako bi

spriječio razočaranje koje bi nastalo kada bi se volji predstavile kao realni ciljevi, a ne

bi ih se ispunilo naime, volja želi samo one stvari koje joj razum na neki način

predstavi kao moguće [često se čini upravo suprotno, želimo ono što ne možemo imati

i ta nemogućnost dodatno potiče želju – Archer u 'Age of Innocence']

4) odabrati najbolje zanimanje – izabire filozofiju, tj. kultiviranje razuma jer to nudi

i) napredak znanja i zadovoljstvo povezano s time

ii) korištenje Božjeg dara individualnog «prirodnog unutarnjeg svjetla»

razuma umjesto slijepog slijeđenja tuđeg

MacLean i D. Sennert naglašavaju da ii) implicira miješanje filozofije i

teologije, što bi dopustilo «švercanje» dogmatike u filozofiju D. se

izvlači racionalističkim rješenjem: um posjeduje urođene fundamentalne

istine neovisne o osjetilima iz kojih je moguće deducirati elementarne

matematičke i prirodnofilozofijske istine

iii) sreću kao konačni moralni cilj, na sljedeći način:

P¹: Volja je instrumentalna funkcija koja prihvaća djelovanja samo po

kriteriju dobroga ili lošega. [a što je s kriterijem mogućnosti (str. 10 u

skripti)?]

P²: Razum donosi sudove o dobrome ili lošemu.

K¹: Suđenje razumom je dovoljan uvjet dobrog djelovanja.

P³: Dobro djelovanje je stjecanje što više vrline i drugih dobara možemo.

P4: Sreća je svijest o stjecanju što više vrline i drugih dobara možemo.

K²: Suđenje razumom uzrokuje sreću.

ovaj argument pretpostavlja koncepciju volje kao «racionalnog apetita»

(za razliku od «životinjskih apetita» emocija i tjelesnih potreba) koji želi

samo ono što mu razum predstavi kao dobro razumno suđenje, tj. znanje

koje ono stvara = vrlina ≠ nedostatak razumnog suđenja, tj. neznanje koje

ono stvara = nemoralno djelovanje – sokratovska i tomistička ideja znanja

kao vrline

11

- nakon navedenih kontemplacija u osami, kreće na 9-godišnja putovanja i uči o svijetu,

odnoseći se prema svemu sa zdravom skepsom kritizira pironističke skeptike koji

«sumnjaju radi sumnje same» i suspendiraju svako suđenje jer svakom vjerovanju

suprotstavljaju neko drugo pa zaključuju da je sve osporivo ≠ D.-ova sumnja je način

traženja greške u rezoniranju da bi se dostigla sigurnost spoznaje

- D. koristi i fragmente spoznaja iz svojih bivših napuštenih vjerovanja (kao što onaj

koji obnavlja kuću koristi i ostatke stare) i stara iskustva (osjetilne opažaje i

eksperimente)

- odlučuje nakon putovanja pisati o svojoj metodi samo zbog toga što je htio opravdati

glasine da je usavršio svoju filozofiju

4. dio

- mora izložiti neke metafizičke pretpostavke kao temelje svoje filozofije

- u etici je nužno pretpostaviti kao nesumnjive neke aksiome koji su nesigurni ≠ D. u

epistemologiji i metafizici želi pretpostaviti samo nesumnjive aksiome

- kao pogrešive i sumnjive metodičkom sumnjom izolira:

a) empirijsko iskustvo – osjetila mogu varati

b) racionalnost – griješimo i u najjednostavnijim elementima

najegzaktnijih znanosti poput logike

MacLean: čini se da D. izbjegava koristiti argument zlog

demona iz “Meditacija” jer piše za širu publiku

c) sva mentalna aktivnost – ne znam sanjam li jer sve misli iz

stvarnosti mogu misliti i u snovima, a u snovima neće biti

istinite zbog toga odlučuje hipotetički pretpostaviti da

je sva njegova mentalna aktivnost jednako istinita kao i

mentalna aktivnost u snovima

obrat: dolazi do uvida da, dok pokušavam misliti o a),b)c) kao lažnima,

nužno je da sam ja sâm koji to mislim ipak nešto što to misli, dakle da postojim

cogito ergo sum Descartes to smatra konačnom obranom od svih vrsta

skeptičkih pretpostavki i prvim principom neosporive filozofije koju želi

izgraditi [Je li to obranjivo od najradikalnijeg globalnog skepticizma? Mikulić

(pogovor Greco&Sosa) tvrdi da nije. Možemo pretpostaviti da je zloduh u

12

nama izazvao iluziju da mislimo, iz koje smo mi izveli neistinit zaključak da

postojimo.]

• MacLean: 1. to valja u engleskom prijevodu glasiti “I am thinking,

therefore I exist.” to je egzistencijalni sud o subjektu koji misli, a ne o

esenciji bitka – ne proizlazi da je sve što postoji misleće, nego samo vrijedi da

bi bilo proturječno da nešto bez egzistencije misli, a dokaz da misli imamo

intuitivnim uvidom

2. zaključku cogito ergo sum logički prethodi dubio ergo sum – sumnjam,

dakle jesam

3. renesansni mislioci odbacivali su neposrednost tog intuitivnog uvida jer su

tvrdili da ne mislimo simultano o predmetu x i o svome mišljenju o

predmetu x, nego da postoji vremenski razmak između te dvije refleksije

to u punom smislu znači odbacivanje čiste autorefleksije, koju filozofska

antropologija uzima kao pretpostavku (npr. kod Kanta)

Russellov paradoks/paradoks lažljivca? možemo li govoriti/misliti

autoreferentno?

4. Descartesa su kolege upozoravale na sličnost s Augustinovim argumentom,

koji je proširen odgovorom na skeptički prigovor “Što ako sam u krivu?”

koji glasi “Ako sam u krivu, postojim” (si fallor, sum)

- P¹: Mislim, dakle postojim ≈ Nemam razloga vjerovati da bih postojao kad ne bih

mislio. [To je tek vjerojatna pretpostavka, ali ne i nužna. Ako svoju egzistenciju

temeljimo na intuitivnom uvidu, morali bismo dokazati da je intuitivni uvid oblik

mišljenja da bismo ustvrdili da, kada ga nema, ne postojimo. Ako on nije oblik

mišljenja, možda postoji i kad ne postoji mišljenje. ]

K: Ja sam supstancija čija je cijela esencija (bit) u mišljenju i koja je neovisna o

materijalnoj supstanciji i mjesto joj nije uvjet postojanja

konzekvence: duša i tijelo su distinktni (dualizam duše i tijela), duša je lakše

spoznatljiva od tijela i ne prestaje postojati kad ono prestane.

- cogito ergo sum nije pouzdano istinito, ali je jasno i distinktno uzima kao 2. princip

da je ono što shvaćamo jasno i distinktno istinito (i primjećuje da je teško identificirati

stvari koje shvaćamo distinktno)

- P1: Znati je savršenije nego sumnjati.

P2: Ja sumnjam.

13

K: Ja sam nesavršen.

ali ja imam pojam o savršenijem biću konkluzija: taj je pojam morao poteći od

nekog savršenijeg bića

- Bog je nužno duhovno, a ne duhovno-tjelesno biće jer biti dvodijelan je nesavršenost

slijedi iz tvrdnje * u 2. dijelu Rasprave o metodi

- ljudi griješe što Boga i dušu pokušavaju zamisliti, što je kao da pokušavaju vidjeti

miris nije istina da u umu ne postoji ništa što prije nije bilo u osjetilima –

protuprimjeri tome su ideje Boga i duše

- imaginacija i osjetila trebaju razum da potvrdi postojanje Boga

- postojanje Boga je sigurnije od drugih metafizičkih pitanja argument tome u prilog:

kako možemo bez ikakve sumnje tvrditi da su misli u snovima lažnije od drugih misli,

osim ako pretpostavimo postojanje savršenog Boga koji je jamac istinitosti i

distinktnosti naših ideja jer one dolaze od njega

kad ne bismo znali da sve istinito u nama dolazi od savršenog bića, ne bismo imali

dovoljno razloga da vjerujemo da je išta u nama istinito

[ prigovor: to postaje cirkularan onotlogijski dokaz Božje egzistencije

jer tvrdi da je ideja istinita kad je clare et distincte, za što je jamac Bog, a sam Bog

postoji kao taj jamac upravo zato što imamo clare et distincte ideju o njemu.]

- Descartes nije reliabilist – status znanja ne ovisi, primjerice, o tome sanjamo li jer

a) u snu također možemo imati istinite ideje (npr. u snu

nam sine ideja za neki geometrijski dokaz)

b) osjetila nas često varaju jednako kao snovi

znanjem valja smatrati samo one tvrdnje do kojih dolazimo razumom

- pošto smo nesavršeni, vjerojatnije je da do istinitih misli koje imamo dolazimo u

budnom nego u spavajućem stanju jer je naše rezoniranje jasnije i potpunije u budnom

stanju

5. dio

- većinom raspravlja o nekim anatomskim pitanjima, nepovezanima s filozofijskim

temama Rasprave

- iako je općenito sumnjičav prema epistemologijskim zaslugama strasti, emocija, tvrdi

da one ipak mogu prenijeti ideje do mozga

- distinktivne značajke čovjeka:

14

1) govor, jezik - korištenje znakova ili riječi u različitim

kombinacijama u komunikaciji

2) univerzalna instrumentalnost i praktikabilnost

razuma (nasuprot uvjetovanosti situacijom i

kontekstom)

- P1: Čovjek jezikom izražava misli, a životinje (primjerice papige) ne.

K: Čovjek posjeduje razum, a životinje ne.

kad bi, primjerice, majmun posjedovao razum, morao bi imati sposobnost ljudskog

govora na razini djeteta ili bi se nekim od brojnih korespondirajućih organa na svome

jeziku mogao sporazumjeti s čovjekom, no ne može

- govor ≠ ekspresija strasti ili imitacija govora životinjsko oponašanje i učenje nije

jezik i govor

- protiv Aristotela: duša nije dio lanca uzroka jer ne nastaje iz potencijaliteta materije,

nego iz Boga

- duša je povezana s tijelom jer ima sentimente (osjete + možda vjerovanja) i apetite:

nije analogna pilotu u brodu

- P1: Duša je potpuno uzročno neovisna o tijelu, ali među njima postoji interakcija.

P2: Sve tjelesno-organsko je podložno smrti.

K: Duša nije podložna smrti, tj. besmrtna je jer je mogućnost da ju uništi nešto tjelesno

apsurdna, a ne znamo ništa duhovno što bi uništavalo duhovne stvari.

6. dio

- praktikabilnost modernog znanja ≠ nepragmatičko spekulativno znanje

[ novovjeki epistemologijski cilj: ovladati prirodom znanjem i posjedovati je;

okorištavanje znanjem za ugodu i posebice za samoočuvanje jer je ono temelj svih

ostalih etičkih i epistemologijskih dobara (Bacon – «znanje je moć»)

Foucalt: to je nad-diskurzivna praksa «opunomoćivanja istine i znanja» za ne-

epistemologijske svrhe]

- napredak znanja kritikom i nadgradnjom to zahtijeva znanstvenu zajednicu

rezultat: podruštvljenje znanosti

- koraci koje Descartes poduzima u istraživanju prirode:

1) nalazi opće principe ili prve uzroke svega što postoji ( Bog)

15

2) nalazi prve posljedice tih principa – najjednostavnije elemente prirode (nebo,

zemlja, voda, minerali...)

3) prelazi na pojedinačne slučajeve

nemoguće je distingvirati sistematski među svima njima valja ih

individualno empirijski proučiti i objasniti njihovu vezu s općim principima

- javna rasprava vođena kritikom često je neplodna jer je cilj sudionika često pobjeda

(pa se zadovoljavaju vjerojatnošću), a ne istina (kad se zadovoljavamo samo

neosporivošću)

- odbacuje koncept intelektualnog sljedbeništva nastavljači ili epigoni nikad ne

pokušavaju nadrasti znanje učitelja i neopravdano proširuju njegove/njezine misli

- zaključuje da je ipak protiv znanosti kao udruženog napora jer je intelektualno

plodnije individualno istraživanje

- ustrojio sistem tvrdnji u kojima su zadnje (posljedične) tvrdnje dokazane prvima

(uzročnima) i obratno – uzroci se potvrđuju u posljedicama [vidi Lehrer u Greco &

Sosa: Racionalnost]

prigovor: takav niz tvrdnji će biti cirkularan

odgovor na prigovor: nije riječ o cirkularnosti jer uzroci koje je deducirao iz

empirijskih dokaza (učinaka) ne dokazuju nego objašnjavaju te učinke ili posljedice

učinci dokazuju uzroke, a ne obratno

- uzroke naziva pretpostavkama, no smatra da i njih može deducirati iz primarnih principa

(nije to izveo jer želi izbjeći da drugi izgrade novu iskrivljenu filozofiju na njegovim

principima)

16