Sveučilište u Zagrebu

Akademija dramske umjetnosti

pismeni dio diplomskog rada

BLJESKAVO SVJETLO

Zagreb, studeni, 2002. Student: Davor Pongračić Odsjek filmskog i TV snimanja Mentor: Silvestar Kolbas

SADRŽAJ

1. Uvod 1 2. Vrste svjetla 4

2.1. Prirodno sunčevo svjetlo 5 2.2. Umjetno svjetlo 5

3. Povijesni razvoj bljeskave rasvjete 7 4. Građa i tehnički parametri bljeskalice

4.1. Osnovni djelovi elektronske bljeskalice 11 4.2. Princip rada elektronske bljeskalice (generalno za sve vrste bljeskalica) 12 4.3. Spektralni sastav svjetla elektronske bljeskalice 12 4.4. Temperatura boje svjetla bljeskalice 14 4.5. Načini napajanja bljeskalice 14 4.6. Snaga bljeskalice 15 4.6. Brojka vodilja 17 4.7. Trajanje i količina bljeska 18 4.8. Brzina punjenja kondenzatora – vrijeme recikliranja ( “punjenja” bljeskalice ) 19

5. Suvremene izvedbe bljeskave rasvjete

5.1. Žarulje (vaku)-bljeskalice 22 5.2. Elektronske bljeskalice za SLR fotoaparate 23

5.2.1. Komunikacija između bljeskalice i fotoaparata (vrući kontakt) 24 5.2.2. Automatike bljeskalice i načini mjerenja količine bljeskavog svjetla 25

5.2.2.1.Mjerenje svjetla sa manualnom bljeskalicom 26 5.2.2.2.Mjerenje svjetla sa automatskom bljeskalicom 27 5.2.2.3.Mjerenje svjetla sa kompjuterskom bljeskalicom 28

5.2.3. Sinkronizacija bljeskalice s fotoaparatom 33 5.2.4. FP sinkronizacija 35 5.2.5. “REAR” sinkronizacija 36 5.2.6. “SLOW” sinkronizacija 36 5.2.7. X i M sinkronizacija 37 5.2.8. “Crveno oko”(red eye) 38 5.2.9. Stroboskopski bljesak 39

6. Studijska bljeskava rasvjeta 42 6.1. Osnovne komponente studijske bljeskalice 44 6.2. Vrste dodatne opreme 47 6.3. Promjena temperature boje 48

6.3. Načini okidanja bljeskalice 49

I

6.4. Sinkronizacija sa drugim bljeskalicama 50 6.5. Halogena pilot žarulja 50 7. Dosvjetljavanje bljeskalicom (fill – in) 51 8. Bljeskalica u makrofotografiji 55 9. Bljeskalice za digitalnu fotografiju 58 10. Zaključak 60 11. Proizvođači bljeskave rasvjete 62 12. Literatura 64

II

__________________________________________________________Uvod 1

Elektronska bljeskalica je revolucionirala fotografiju. Danas ona spada u neizbježan pribor svakog fotografa. Elektronska bljeskalica razvila se prije Drugog svjetskog rata i postala je sve popularnija u narednim godinama. Prvu praktičnu bljeskalicu napravio je 1931 g. Harold Edgerton. Godinama nakon njegovih početnih eksperimenata, na tržištu su se pojavile različite vrste elektronskih bljeskalica čija je sofisticiranost daleko premašila pionirske modele koje je konstruirao Herold Edgerton. Elektronska bljeskalica je specifičan fotografski, umjetni izvor svjetla, koji se može postaviti direktno na fotografski aparat (ili pokraj njega) te osigurava potrebno osvjetljenje pri snimanju u vrlo kratkom vremenu (1/100 s-1/10000 s). Elektronske bljeskalice su ksenonom punjene cijevi s plinskim izbojem, koje pri paljenju daju kratkotrajan, jak svjetlosni bljesak. Danas možemo podijeliti bljeskalice po veličini i snazi od malih, portabl bljeskalica koje se mogu vrlo lako staviti na 35mm fotoaparat, do velikih studijskih bljeskalica koje koriste tisuće watt-sekundi snage. Bljeskalica se pokazala kao jedan od najkorisnijih izvora svjetla u fotografiji. Razloga je nekoliko, prije svega to su stalnost temperature boje i količine svjetla kroz cijeli životni vijek rasvjetnog tijela. Tu su zatim mogućnost podešavanja izlazne snage i kratkoća trajanja bljeska, koja osigurava oštrinu ako se model slučajno pomakne prilikom snimanja, te rad sa prigušenim svjetlom prije konačne ekspozicije, što se pak pokazalo posebno efikasnim u snimanju portreta. Naime kod klasičnih (filmskih) reflektora dolazi do zagrijavanja i reflektor mora konstantno svjetliti, što je u osnovi vrlo naporno za osobe koje fotografiramo jer velike količine svjetla i topline koje proizvodi reflektor ometaju model. Kod elektronske bljeskalice energija se akumulira, te se kratak bljesak dogodi odjednom bez zagrijavanja bljeskalice. Kod elektronske bljeskalice možemo slobodno oblikovati intenzitet svjetla u rasponu od +- 7 blendi, dok kod klasičnih reflektora to nije moguće, tj. tako veliki raspon svjetla nije moguće dobiti sa klasičnom rasvjetom. Nije zanemariva pokretljivost i velika količina svjetla koje prilikom snimanja na lokaciji mogu dati male jedinice s baterijskim napajanjem. Bljeskalica se koristi u slučajevima kada količina raspoloživog svjetla nije dovoljna ili kada bi upotreba rasvjete stvarala probleme. Najočitija razlika između bljeskalice i ostalih oblika fotografskog osvjetljenja je kratkoća trajanja. Elektronska bljeskalica proizvodi svjetlost u vrlo kratkim bljeskovima. Jedan od nedostataka bljeskalice kao izvora svjetla je upravo u tome da se ne može unaprijed okom vidjeti rezultat koji će se dobiti (izuzev studijske bljeskave ravjete koja ima dodatne lampe za određivanje položaja [pilot svjetlo] i veličine sjena). Kratko trajanje bljeska može se mjeriti jedino posebnim svjetlomjerom. Zbog toga je pri ozbiljnim snimanjima raširena upotreba polaroid (instant) fotografije za izradu probne snimke.

2

Velika je prednost elektronske bljeskalice što je svjetlost bljeska uvijek iste jačine, dok danje svjetlo mijenja boju i jačinu. Svjetlo bljeskalice ima temperaturu boje oko 6000 K* i često je korigirano na 5500 K, prosječnu temperaturu dnevnog svjetla na koju su podešeni filmovi za snimanje pri dnevnom svjetlu. Elektronsku bljeskalicu uvijek možemo nositi uza se i možemo snimati bilo gdje, u bilo koje vrijeme, a iz ruke možemo snimiti svaki i najbrži pokret, zahvatiti karakteristične geste, naročite izražaje lica, prirodni, spontani smiješak, najbrže sportske pokrete itd. Prednost elektronske bljeskalice nad drugim izvorima svjetla također je kombinacija velike brzine i snažnog osvjetljenja. Brzina bljeska je mnogo kraća nego brzina zatvarača, a može biti od 1/300 i 1/10 000 sekunde (čak i kraća ovisno o snazi i broju bljeskalica). Jačina bljeska omogućuje nam rad pri malim otvorima blende, između f:16 i f:64, čime se postiže veliko područje dubinske oštrine. Svjetlost bljeskalice možemo kombinirati i s drugim oblicima rasvjete; za snimanje pri dnevnom svjetlu možemo bljeskom rasvjetljavati sjene i, obrnuto, kada objekt osvjetlimo bljeskom, sjene možemo rasvjetliti dnevnim svjetlom. Upotrebom bljeskalice, dakle, fotograf u velikoj mjeri postaje neovisan o svjetlosnim uvjetima. _____________________________ *Diskontinuirani spektar rasvjete na bazi električnog izboja u plinu, odnosno električnog luka, ne može se definirati kategorijom temperature boje, nego se za takve spektre uvodi pojam CCT (correlated color temperature), odnosno pojam usporedne temperature boje. Taj pojam govori o vizualnoj impresiji ili o dojmu na ljudsko oko- označava kojem svjetlu (svjetlu koje temperature boje) nalikuje svjetlo određene elektronske bljeskalice. Zbog toga je dobiveni rezultat pri mjerenju svjetla elektronske bljeskalice relativan, jer izražava tek usporednu temperaturu boje, i odnosi se na vizualni dojam, koji se može jako razlikovati od rezultata koji će registrirati filmska emulzija.

3

Vrste svjetla 4

2.1. Sunčevo svjetlo

Temeljno prirodno svjetlo je svjetlo koje nam daje sunce. U prirodi je svjetlost kompleksna. To znači da se nikad ne pojavljuje samo jedna vrsta ili boja svjetlosti, nego uvijek zajedno više boja ili, kao što je to slučaj sa bijelim sunčevim svjetlom, svih sedam spektralnih boja zajedno. Bijela sunčeva svjetlost sadrži sedam osnovnih boja svjetlosti u određenoj proporciji*. Ova proporcija nije uvijek ista, i mjenja se u toku dana zavisno od doba dana i geografske širine.

Tri faktora uvjetuju naše viđenje svjetla u boji : boja svjetlosnih izvora; materijali koji odbijaju neke valne dužine, a upijaju druge – tako raspoznajemo njihovu boju; sposobnost ljudskog oka da reagira na skupine valnih dužina kao na boje.

Svjetlo je samo po sebi izvor svih boja. Mnogi izvori bijelog svjetla, kao sunce, sastoje se od mješavina valnih dužina. Kada svjetlo padne na obojenu materiju, samo se valne dužine koje odgovaraju toj boji odbijaju ili prenose ako je materijal proziran. To je lako dokazati osvjetljavanjem crvene ruže u ateljeu, a zatim stavljanjem tamnoplavog filtra preko izvora svjetla. Ruža odmah postaje gotovo crna, jer se jedino svjetlo koje sada prima sastoji od valnih dužina koje ne može odbiti. Treći faktor, ljudsko oko, nameće svoj vlastiti učinak. Na primjer, receptori ljudskog oka osjetljivi na boju reagiraju samo na valne dužine između 400 i 700 nanometara, odnosno na dio spektra ograničen plavim i crvenim svjetlom. Boje uvijek djeluju življe na jakom svjetlu, a potamnjuju u mraku gdje objekte vidimo samo u sivim sjenama.

Kvaliteta boje svjetla kontinuiranih spektara, kao što je sunčev, može se izraziti pojmom temperatura boje. Temperatura boje je sustav označavanja boje svjetla koji se zasniva na sličnosti boje nekog svjetlosnog izvora s tzv. crnim tijelom usijanim na određenu temperaturu, a izražava se u jedinicama kelvina (K). Kao osnova za pojam bijele sunčeve svjetlosti služi svjetlost sunčevih zraka između 10 h i 16h po vedrom vremenu na srednjim geografskim širinama koja iznosi 5500 jedinica kelvina. Temperatura boje dnevnog svjetla može varirati od 2000 K‚ kod zalaska sunca, pa sve do 18 000 K kod svjetla plavog neba. U većini slučajeva sunčevo svjetlo je pod kontrolom same prirode, tako da fotografima ne preostaje ništa drugo nego čekati kako bi im priroda “podarila” željeno svjetlo. 2.2. Umjetno svjetlo Umjetno svjetlo možemo, za razliku od prirodnog, sunčevog svjetla, pri snimanju mijenjati po svojoj volji. Primjenjuje se u gotovo svim područjima fotografije. Ono je mobilno i naročito prikladno za snimanje motiva u zatvorenim prostorijama. ____________________________ * Sedam spektralnih boja zapravo znači sedam glavnih spektralnih područja, ali puno više valnih dužina; tj. oko u spektru bijelog svjetla može razlikovati oko 150 boja.

5

Uloga je bilo koje vrste umjetnog svjetla da podigne razinu svjetlosti do točke kad se foto materijal može dovoljno osvijetliti. Ta će razina, naravno, ovisiti o osjetljivosti filma, boji, površini i kutu prema objektu što se snima, ali su svakako glavni faktori konstrukcija i snaga izvora svjetlosti koji se koriste, te njihova udaljenost od objekta. Mogućnost potpune kontrole najvažnija je osobina umjetne rasvjete. Svjetlost nekog izvora slijedi zakon obrnute proporcionalnosti: snaga svjetlosnog snopa obrnuto je proporcionalna kvadratu udaljenosti od izvora. Drugim riječima, to znači da svjetlo na dvostruko većoj udaljenosti od izvora svjetlosti ima četiri puta manju snagu. Pomoću umjetnog svjetla mogu se postići izvanredni efekti, ako njime znamo baratati, točno ga usmjeravati onako kako je najpovoljnije za motiv koji snimamo i ako točno znamo procijeniti razne gradacije jačine svjetla koje će se pojaviti na snimci. Pod umjetnim svjetlom ovdje ćemo obraditi svjetlo elektronske bljeskalice. Elektronska bljeskalica čini nas neovisnima o danjem svjetlu. Elektronska bljeskalica proizvodi svjetlo koje pristaje senzibilizaciji filma u boji za danje svjetlo, znači između 5500 i 5600 K. Mnoge bljeskalice kao izvor svjetla koriste malu žarulju ili cijev, s pozadinom sjajne reflektirajuće površine. Kada bljeskalicom direktno osvjetljavamo objekt svjetlo će biti usmjerenije i tvrđe, ali odbijanjem s bijele površine ili raspršivanjem svjetlo će biti mekše ili difuznije.

6

Povijesni razvoj bljeskave rasvjete

7

U ranim godinama fotografije, dnevno svjetlo je bilo jedino svjetlo dovoljno jako da omogući ostvarivo ekspozicijsko vrijeme sa tada niskoosjetljivim fotomaterijalima. Fotografi nisu imali drugih mogućnosti. Ako su željeli načiniti fotografiju, sunce je bilo jedino sa čim su mogli raditi. Da bi iskoristili što više svjetla, neki poduzetni fotografi gradili su svoje fotostudije sa zidovima od stakla, a osobe koje su fotografirali morale su dugo vremena biti mirne zbog vrlo dugih ekspozicija. Fotografija sa upotrebom umjetnog svjetla je bila moguća, ali nepraktična zbog slabe osjeljivosti emulzije. Fotografi su eksperimentirali sa umjetnim svjetlom od samih početaka fotografije, ali veća upotreba umjetnog svjetla došla je tek kasnije kada su se fotomaterijali više usavršili. Najznačajniji napredak u tom pogledu je razvoj visokoosjetljive želatinske podloge tokom 1870 godine. Prvo umjetno svjetlo pojavilo se tokom 1840. godine, kada su dvoje američkih fotografa upotrebili lučno svjetlo ugljenih elektroda da naprave dagerotipiju. Prve portrete za koje se zna napravili su takvim izvorom svjetla ruski fotografi u Rusiji 1857. godine. Tokom tog perioda eksperimentima se pokušavalo zagrijavati vapno pomoću vodikovog plamena kako bi se dobilo blještavo svjetlo. 1860.-tih godina počinju se upotrebljavati goruće magnezijske žice i trake kao umjetan izvor svjetla. U istoj ili drugačijoj formi koristili su se do 1930.-tih . 1886. godine prvi je puta upotrebljen magnezijski prah. Kada se upali, proizvodi jako blještavo svjetlo. Bljeskavi magnezijski prah palio se pomoću iskre, slično kao i cigaretni upaljač. Magnezijski prah davao je dovoljno jako osvjetljenje, ali je imao i svoje nedostatke, bio je lako zapaljiv i proizvodio je oblake dima. 1890. godine raširenost električne energije i električne žarulje omogućila je fotografima do tada nezamisliv pristup umjetnoj rasvjeti. Električne žarulje uvelike su proširile mogućnosti praktične fotografije, ali problem je u tome što one imaju svoje nedostatke. Naime žarulje nisu svjetlile dovoljno jakim intenzitetom kako bi se mogle koristiti velike brzine zatvarača i mali otvori blendi, a ukoliko su bile smještene blizu predmeta koji se fotografira postojala je mogućnost da dođe do zapaljenja. Usavršavanjem električnih žarulja smanjena je mogućnost zapaljenja, ali nije sasvim uklonjena. 1929. godine izvjesni J. Ostermeier patentira u Njemačkoj novu metodu dobivanja bljeska – bljeskavu žarulju. Ta je žarulja izgledala isto kao i električna, s time što se je u toj bljeskavoj žarulji sa unutarnje nalazila tanka aluminijsko-magnezijeva folija. Kada je slaba električna struja prošla kroz foliju, ona se odjednom zapalila, dajući kratko bljeskavo svjetlo. Iako poprilično bučna i dimasta foto-bljeskava žarulja davala je jako svjetlo bez zagrijavanja, tako da je vrlo brzo našla primjenu kod tadašnjih fotoreportera jer je bila vrlo praktična i jednostavna za nošenje. Bljeskava se žarulja mogla upotrebiti samo jedanput, te ju je nakon svakog bljeska bilo potrebno zamjeniti novom. U početku se koristila metoda “ otvorenog zatvarača “: fotoaparat je bio postavljen na tronožac, zatvarač je bio otvoren, kada je bljeskava-žarulja “opalila”, zatvarač se ručno zatvorio. S vremenom se zatvarač sinkronizirao sa pražnjenjem električne struje pa se kamerom moglo snimati iz ruke.

8

Harold Edgerton, profesor na Massachusetts Institite of Technology, Boston, USA, napokon je uspio razviti elektronsku bljeskalicu koja je mogla poslužiti u fotografske svrhe. 1930-31. godine Edgerton je počeo razvijati elektronsku bljeskajuću cijev, prvo neovisno, snažno, kratkobljeskajuće umjetno svjetlo koja daje briljantno svjetlo kraće od jedne-milijunte sekunde i u mogućnosti je da se neprekidno pali i daje multiplicirane slike sa stroboskopskim efektom. Poznat po svojim zadivljujućim stroboskopskim fotografijama, te tehničkim prikazom metka u letu, Edgerton oko 1937.godine dobiva zahtjev da razvije bljeskalicu za komercijalnu upotrebu. 1938-39. godine konačno je napravio bljeskalicu koja se može koristiti i u komercijalne svrhe, te se ujedno ta godina smatra rođendanom elektronske bljeskalice. Zajedno sa svojim bivšim studentima Germeshausenom i Grierom, Edgerton je dizajnirao prvu 200 Ws studijsku bljeskalicu za tvornicu Eastman Kodak koja je 1940. godine ponudila na tržište Edgertonovu bljeskalicu pod imenom Kodatron. U vrijeme Drugog svjetskog rata Edgerton je razvio za Američke zračne snage bljeskalicu od 80 000 Ws za noćne namjene, a koristila se za iskrcavanje američkih snaga u Normandiji 1944. godine. Između ostalog Herold Edgerton razvio je bljeskalice posebnih namjena koje se koriste u avio navigaciji, podvodne i mikroskopske bljeskalice, dok se današnje elektronske bljeskalice baziraju se na njegovom pronalasku i većina današnjih fotografa upotrebljava elektronsko bljeskavo svjetlo kao umjetno svjetlo u fotografiji.

9

Građa i tehnički parametri bljeskalice

10

4.1. Osnovni djelovi elektronske bljeskalice Tipična elektronska bljeskalica razvijena iz H. Edgertonovog istraživanja sastoji se od pet osnovnih djelova: 1. Dovod istosmjerne struje koji opskrbljuje eleketričnom energijom i koji se koristi za

punjenje; 2. Kondenzator (ili kondenzatori) koji pohranjuje električnu energiju; 3. Cijev bljesklice ispunjena plinom (ksenonom), spojena na kondenzator; 4. Okidajući krug koji se aktivira pomoću prekidača na poklopcu fotoaparata . Djelovanje ovog

prekidača omogućava kondenzatoru da otpusti pohranjenu energiju kroz otvor za iskru u cijev bljeskalice sa kratkim i vrlo intenzivnim bljeskom svjetla;

5. Polirani reflektor koji usmjeruje svjetlo po želji fotografa, povećava intenzitet svjetla i daje blještavost

11

4.2. Princip rada elektronske bljeskalice (generalno za sve vrste bljeskalica) Električna energija iz baterija ili akumulatora pretvara se u struju visokog napona (300 volti ili više) i koristi se za punjenje kondenzatora. Pretvarač proizvodi visokorezonantni zvuk koji se čuje kada se bljeskalica puni. Kondenzator je trajno povezan sa dvije elektrode koje se nalaze u staklenoj cijevi od keramičkog stakla napunjene ksenonskim plinom. U ovoj fazi plin ne provodi nikakvu struju i ne emitira nikakvo svjetlo. Drugi, manji, kondenzator puni se istovremeno kada i veliki. Kada bljeskalica treba bljesnuti, mali se kondenzator prazni kroz transformator, koji generira puls vrlo visokog napona (nekoliko tisuća volti). Taj napon prelazi u treću elektrodu u ksenonskoj cijevi. Visoko naponski puls uzrokuje ioniziranje plina. Ioniziranje omogućuje provođenje plina, što uzrokuje da se veliki kondenzator počinje prazniti kroz ksenonski plin. Dolazi do bljeskavog svjetla emitiranog kroz ksenonski plin tokom procesa. U ovoj fazi otpor plina je veoma mali, dok je pražnjenje vrlo veliko. Oko 1/1000 – 1/200 sekunde kasnije kondenzator je prazan, smanjio se napon i ksenon prestaje provoditi energiju, svjetlosni bljesak se prekida. Nakon ove faze sve se ponovo ponavlja.

Impuls paljenja nastaje za vrijeme okidanja fotoaparata. Pri uključivanju kondenzator C2 se nabije preko djeljitelja napona R1/R2. Pri zatvaranju kontakata paljenja u fotoaparatu on se isprazni preko primarnog svitka transformatora paljenja, ZÜ. Struja pražnjenja inducira u sekundarnom namotu visokonaponski impuls paljenja za bljeskalicu.

Shematski prikaz elektronske bljeskalice

4.3. Spektralni sastav svjetla elektronske bljeskalice U sunčevu spektru zastupljene su sve spektralne boje u pravilnim proporcijama i na taj način predstavljaju idealno bijelo svjetlo. Ljudsko oko percipira svjetlo valnih dužina 400 do 700 nanometara kao bijelo svjetlo, odnosno bijelo svjetlo nije homogeni medij, nego mješavina svih valnih dužina između 400 i 700 nanometara koje možemo s pomoću obične prizme ili spektroskopa učiniti vidljivim. Spektre vidljivog svjetla možemo podjeliti na kontinuirane i diskontinuirane. Svjetlo obične žarulje, promatrano u spektroskopu, pokazat će sve boje koje ima i sunčevo svjetlo, ali njihov omjer više nije tako proporcionalan: plavo će zauzeti nešto uže područje, a crveno nešto šire. To

12

znači da će takvo svjetlo biti nešto žućkastije nego sunčevo. No ipak, u oba su spektra zastupljene sve spektralne boje bez prekida, pa takav spektar nazivamo kontinuiranim. Spektogrami fluorescentne svjetiljke, kvac-lampe ili natrijeve žarulje pokazuju na nekim područjima spektra izrazite praznine. Natrijeva žarulja emitira svjetlo samo u području od 589 nanometara, dok u svim ostalim dijelovima njezina spektra vlada mrak. Kada bi svjetlo žarulja koje koriste plinove da bi svjetlile, kao što su neon, hidrogen ili helij, propustili kroz spektroskop vidjeli bi da im spektar nije kontinuiran. Kad je riječ o spektrima u kojima postoje prekidi, govorimo o diskontinuiranim spektrima. Ljudsko oko uglavnom ne registrira diskontinuiranost spektra nekog svjetlosnog izvora. Kad je riječ o diskontinuiranom spektru, oko će jedva osjetiti ikakvu razliku. Na primjer, pri svjetlu flourescentne cijevi, koje nam izgleda jednako “bijelo” poput svjetla žarulje, oko će jedva primjetiti razlike u bojama koje dobro poznaje, ali će zato kolor film, koji je imun na bilo kakvu “varku”, i te kako osjetiti razliku. Znači kontinuirani spektar svjetla, osim dnevnog svjetla, imaju oni izvori koji rade na principu žarne niti (tungsten, tungsten-halogena rasvjeta, klasične žarulje i sl.), dok diskontinuirani spektar imaju svjetiljke koje koriste plin ili mješavinu plinova da bi svjetlile. Kako bi dobili spektralni sastav što bliže dnevnom svjetlu, cijev elektronske bljeskalice punjena je plinom ksenonom. Taj plin proizvodi spektralni sastav svjetla sličan dnevnom svjetlu, a prekidi spektralnog sastava svjetla su tako kratki (dovoljno su blizu jedan drugome) da spektralni sastav svjetla izgleda neprekinut, tj. kontinuirani. Spektralni sastav svjetla ksenonske cijevi prilikom pražnjena (fotografski zanimljiv dio spektra obuhvaća zračenja valne duljine od 380 – 780 nm.)

Na dijagramu se može primjetiti izboj, tzv. ”pik”, na oko 460 nm u plavozelenom dijelu spektra, međutim on je toliko mali da ne utječe da dođe do plavozelene dominante boje bljeskalice. Nakon što dođe do pražnjenja kondenzatora kroz ksenonski plin, emitirano svjetlo koje se u tom trenutku javlja pripada spektralnom sastavu od otprilike 6300 K. S obzirom da u tom trenutku dolazi do UV zračenja cijevi bljeskalice su tvornički premazane sa zlatnim slojem koji štiti od zračenja i ujedno temperaturu boje svjetla “skida” sa 6300 K na 5500 K.

13

4.4. Temperatura boje svjetla bljeskalice Na elektronsku bljeskalicu se primjenjuje temperatura boje izražena u jedinicama kelvina (usporedna temperatura boje-CCT). Bljeskava rasvjeta ima uvijek konstantnu temperaturu boje svjetla, a ona se kreće od 5200 K do 5700 K ovisno o vrsti i modelu bljeskalice. No u većini slučajeva to je ipak 5500 K koliko iznosi standard za temperaturu boje dnevnog svjetla. Temperatura boje može donekle varirati od bljeskalice do bljeskalice, no to su zanemarive razlike. Pomoću UV- upijajuće prevlake koja se nalazi na cijevi elektronske bljeskalice kontrolira se tj. uklanja štetan učinak ultraljubičastog zračenja. Temperaturu boje svjetla bljeskalice moguće je mijenjati pomoću posebnih korekcijskih staklenih filtera, tzv. školjki (kod studijskih bljeskalica, dok se kod malih prenosnih reportažnih bljeskalica koristi plastični dodaci) koji se montiraju na glavu bljeskalice, tako da je moguće postići točno određenu temperaturu boje svjetla. Poneki efekt filtri koriste iz nekih estetskih razloga. Temperatura boje može se promijeniti upotrebom raznoraznih difuzora (soft boxova , kišobrana i sl.), pa tako kada koristimo dodatke morali bismo izmjeriti točnu temperaturu boje svjetla. Te razlike nisu velike, ali ako fotografiramo neke predmete koji zahtijevaju točnu reprodukciju boje na temperaturu boje bi trebali i te kako pripaziti.

4.5. Načini napajanja bljeskalice Bljeskalice se mogu napajati na nekoliko načina načina: a) nisko-naponski akumulatori (baterije) b) direktno preko izmjenične struje Male prenosne bljeskalice koje se koriste na SLR* fotoaparatima u većini slučajeva koriste “AA” tip suhe alkalne baterije. Za fotografe koji mnogo ne koriste bljeskalicu, alkalne baterije su idealan način napajanja bljeskalice zbog toga što njihova snaga ne pada ako ih se dugo ne upotrebljava. Što su više istrošene to im je i manja snaga, pa im je potrebno puno više vremena da napune bljeskalicu nego na početku kada su bile potpuno nove. Vrlo dobro rade na niskim temperaturama, no nije ih moguće ponovo puniti. Nikl-kadmijski tip baterija možemo nakon što se isprazne ponovo puniti (oko 500-1000 punjenja). Nekoliko su puta skuplje od običnih alkalnih baterija. Nikl-kadmijske baterije ne drže toliko dugo snagu koliko to drže zamjenjive alkalne baterije, pa ih je potrebno češče nadopunjavati kako bi imale optimalne performanse, naročito ako su stajale neupotrebljavane određeno vrijeme. Napon nikl-kadmijskih baterija je 1.2 V po ćeliji. Negativna strana te vrste baterija je memo efekt**. ________________ *SLR (engl. Single Lens Reflex – jednooki zrcalni fotoaparat) – fotoaparat koji za kadriranje rabi zrcalo iza objektiva i prizmu u okularu. Omogućuje snimateljima vidjeti sliku identičnu onoj koja će dospjeti na fotografski medij. ** Memo-efekt nastaje kada nadopunjujemo nikl-kadmijske baterije, a da ih predhodno nismo dokraja ispraznili. Baterije “zapamte” do koje su razine bile prazne i do te se razine smanji kapacitet baterije.

14

Svaka ih je dva mjeseca potrebno potpuno isprazniti i zatim ponovo napuniti kako bi se uklonila mogućnost memo-efekta. Pri niskim temperaturama brže se isprazne. Među baterije koje možemo ponovo puniti spadaju i litijske baterije. To su baterije kojima sa istrošenosti ne pada snaga, tj. uvijek drže podjednaku snagu bez obzira da li su potpuno pune ili već skoro prazne. Nemaju memo-efekt. Ako se ispravno koriste njihov radni vijek može biti i do deset godina. Napon im je 3 V po ćeliji. Olovni (engl.lead-acid) suhi tip baterija možemo nadopunjavati bez obzira na njihovu istrošenost tj. one ne moraju biti prazne kao bi ih mogli ponovo puniti jer ovaj tip baterija nema memo-efekt. U ovaj tip baterija spadaju Quantum baterije. Karakteristika ovih baterija je da imaju vrlo jaku snagu, te bljeskalicu pune 4-6 puta brže nego obične baterije. Kada ih ne koristimo one gube samo 2 % snage mjesečno. Također, kao i litijskima, sa istrošenosti im ne pada snaga. Omogućuju 100-200 bljeskova sa punom snagom po jednom punjenju i 500-700 ponovnih punjenja uz vijek trajanja od 5-8 godina. Olovni suhi tip baterija su teže od običnih baterija i predviđene su da se nose obješene za remen. Sa bljeskalicom su spojene preko specijalnog kabla posebno dizajniranog za tu svrhu i za točno određeni tip bljeskalice. Naročito su omiljene kod novinskih fotoreportera kojima je brzina punjenja bljeskalice veoma važna. Suvremeni olovni akumulatori mogu se nagnuti jer više ne koriste kiselinu već želatinastu masu (gel). Studijska bljeskava rasvjeta se u većini slučajeva napaja primarno preko izmjenične struje koja se pojačava putem transformatora, ali postoji mogućnost napajanja i preko akumulatora, tj. baterija specijalno izrađenih za studijsku bljeskavu rasvjetu.

4.6. Snaga bljeskalice Za ekspoziciju je važna količina svjetla koja dopire do filma. Snaga bljeskalice, odnosno, energija spremljena u strujnom kondenzatoru, označava se u joulima (J), koji su brojčano jednaki watt sekundima (W-sek). Watt sekunda* ili joul je oznaka na elektronskim bljeskalicama za jačinu svjetla koje ima bljesak. Male bljeskalice s običnim baterijama imaju od 25 – 100 watt sekundi, dok studijske bljeskalice mogu imati od 200 watt sekundi, pa i više od 6000 watt sekundi. Bljeskalica kapaciteta od 300 joula može (teoretski) pokretati 300-wattnu žarulju 1 sekundu, ili isprazniti 300 000 watta u 1/1000 sekunde. Vrijednosti joula ne pokazuju stvarnu količinu emitirane svjetlosti i zato nisu dovoljno povezane sa ekspozicijama. Strujne oznake zanemaruju važne faktore koji mogu smanjiti iznos svjetlosti za danu energiju. ________________________ *Watt sekunda – je oznaka na elektronskim bljeskalicama za jačinu svjetla koje ima bljesak. Što neka bljeskalica ima više watt sekunda svjetlo joj je snažnije.

15

Za maksimalno emitiranje svjetlosti cijev bljeskalice mora biti primjerena izvoru energije, reflektor dimenzijama cijevi i vodiči dovoljno kratki da minimaliziraju gubitak energije između izvora struje i žarulje. U većini slučajeva korisnik nije u mogućnosti provjeriti vrijednosti što ih daje proizvođač – što ponekad navodi proizvođače da citiraju prevelike vrijednosti u priručnicima. Energija izražena u joulima ili watt sekundama nije kvalitetna mjera količine emitiranog svjetla i nije posebno korisna za usporedbu bljeskalica. Za kompenzaciju spomenutih gubitaka potrebna je direktna indikacija efektivne količine emitiranog svjetla. Proizvođači amaterskih bljeskalica navode vrijednost, brojke vodilje (vidi brojka vodilja), koji je rezultat otvora blende i razmaka između bljeskalice i subjekta potrebnog za točnu ekspoziciju pri osjetljivosti ISO 100. Taj broj mora biti stalan i nezavisan od udaljenosti bljeskalice od subjekta. Ovo vrijedi za mali izvor svjetla, gdje osvjetljenje subjekta prati zakon pada svjetla s kvadratom udaljenosti. Male prenosne bljeskalice imaju svoje brojke vodilje, dok studijske bljeskalice te brojke uglavnom nemaju. Klasične brojke vodilje nisu upotrebljive za studijske bljeskalice. Jačina studijskih bljeskalica 10-ak je puta veća od malih prenosnih bljeskalica te bi iznos brojke vodilje bilo jako veliki. Problem se javlja i kada se koristi više rasvjetnih tjela različite snage, što je ustvari i glavni problem, jer bi se, da i brojke vodilje vrijede za studijsku bljeskavu rasvjetu, moralo za svaku bljeskalicu posebno izračunavati radna blenda što bi fotografu oduzelo puno vremena. Najnoviji međunarodni standardi za studijske bljeskalice su prešli na određivanje broja otvora blende; otvor blende potreban za točnu ekspoziciju na udaljenosti bljeskalica-subjekt na razmaku od 2 metra za osjetljivost ISO 100. Ovo daje fotografu relevantni ekspozicijski vodič za praktične uvjete i kompenzira za gubitke koje ignoriraju vrijednosti joula ili watt sekundi.

Kod studijske bljeskave rasvjete snaga bljeskalice se određuje tako da flešmetrom izmjerimo količinu svjetlosti (blendu) koje daje bljeskalica na udaljenosti od 2 metra pri osjetljivosti ISO 100

16

4.7. Brojka vodilja Jačina svjetlosti bljeskalice određuje se prema pravilu opadanja jačine rasvijetljenosti s kvadratom udaljenosti. Ravnomjerno osvjetljenje objekta na različitoj udaljenosti od bljeskavog izvora svjetla postiže se reguliranjem otvora blende. Bliži objekti bivaju snažnije osvjetljeni, te se ovdje, generalno govoreći, blenda više zatvara. Udaljeniji objekti bivaju slabije osvjetljeni, te blendu treba otvarati. Podrazumjeva se da govorimo o jednakom intenzitetu svjetla, odnosno bljeska, što se u ovom slučaju odnosi na (neregulirane) bljeskove punom snagom bljeskalice. Ekspozicija se određuje pomoću brojke vodilje. Svaka žarulja ili elektronska bljeskalica ima određeni faktor jačine bljeska, tzv. brojku vodilju koja je naznačena u uputama proizvođača. Brojke vodilja je pomoć pri traženju potrebne radne blende sa prijenosnim elektronskim bljeskalicama bez žarulja za modeliranje, tj. pilot svjetla (trenutno govorimo o ne kompjutorskim bljeskalicama). Znajući taj broj, otvor zaslona se lako može odrediti ovisno o osjetljivosti filma te o udaljenosti između bljeskalice i objekta snimanja. Brojka vodilja je umnožak razmaka bljeskalice od subjekta i otvora blende za točnu ekspoziciju pri osjetljivosti od ISO 100. Da bi dobili potrebnu blendu, jednostavno podijelimo brojku vodilju sa udaljenosti: npr. sa brojkom vodiljom 32 i bljeskalicom na 4 metra od subjekta, blenda bi bila 32 / 4 = f / 8 .

F = udaljenost

vodiljabrojka

Proizvođači bljeskalica citiraju brojke vodilje za različite osjetljivosti filma i također alternativne iznose u metrima i stopama. Brojke vodilje su doslovce vodiči – ništa više, jer ne kompenziraju odbljesak sa zidova ili subjekta i postaju posebno neupotrebljive na velikoj blizini. Ako se snima pomoću bljeskalice na otvorenom prostoru ili u velikoj crnoj prostoriji, potrebno je povećeti otvor zaslona za polovicu vrijednosti, jer se faktor bljeska obično izračunava prema refleksu u normalnoj prostoriji. Vrlo često bljeskalice sadržavaju tablice i direktno pokazuju radne blende na različitim udaljenostima. One također pokazuju potrebne razmake i za bljeskalice odvojene od fotoaparata. Potrebnu udaljenost možemo dobiti i ako brojku vodilju podijelimo sa blendom .

Udaljenost brojf vodiljabrojka

−=

17

4.8. Trajanje i količina bljeska

Trajanje i količinu bljeska možemo mijenjati, većinom kod studijskih bljeskalica, dok kod automatskih bljeskalica koji se koriste na SLR fotoaparatima na trajanje bljeska možemo utjecati samo djelomično. Kao što i fotoaparat ima brzinu zatvarača (1/60sec., 1/125sec., 1/250sec., itd…) tako i bljeskalica ima svoju dužinu, kao i količinu svjetla emitiranu tijekom bljeska. Trajanje bljeska i količina emitiranog svjetla su međuovisni, obrnuto proporcionalni, odnosno što je duži bljesak, više je svjetla (veća je snaga), tj. kada je bljesak kraći manje je svjetla, te je i snaga manja.

Pojedini modeli studijskih bljeskalica imaju mogućnost potpune kontrole trajanja bljeska, tako da ovisno što fotografiramo, možemo odrediti trajanje bljeska od 1/80sec., pa do 1/6000 sec.. Određeni tipovi studijskih bljeskalica omogućuju određivanje trajanja i količine bljeska preko kompjutera (npr. Broncolor Grafit A plus). Pomoću specijalnog kabela bljeskalica se spoji sa kompjuterom koji ima instaliran program za upravljanje bljeskalicom. Preko ekrana na kompjuteru određujemo parametre bljeskalice.

Kod malih elektronskih bljeskalica koje koristimo na SLR fotoaparatima trajanje i količinu bljeska ne možemo odrediti kao kod studijskih bljeskalica, jer ne postoji kontrola trajanja bljeska, ustvari trajanje i količina svjetla ovise o udaljenosti bljeskalica-objekt. To znači kada koristimo automatiku bljeskalice, što smo bliže objektu koji fotografiramo to će biti potrebno manje svjetla kako bi ga osvijetlili, te će automatski trajanje bljeska biti kraće i obrnuto. Postoji još jedan način da utječemo na trajanje bljeska. Kod bljeskalice koji imaju mogućnost varijabilne kontrole snage, jednostavno smanjimo snagu na npr.1/2 ili1/4 ili na 1/64 ukupne snage i time smo dobili kraće, odnosno duže trajanje bljeska. Tablica trajanja bljeska za Nikon bljeskalicu SB 28 (tvornički podaci)

Izlazna snaga Trajanje bljeska

1/1 (max.) 1/2 1/4 1/8 1/16 1/32 1/64

1/840 sek. 1/1100 sek. 1/2300 sek. 1/4800 sek. 1/9100 sek. 1/19000 sek.

1/28000sek.

18

Elektronska bljeskalica emitira veliku količinu enegije na početku pražnjenja i sve manje kako se pražnjenje nastavlja. U teoriji, trajanje ekspozicije treba pokriti cjelokupno trajanje pražnjenja, tj. vrijeme od početka do potpunog prestanka bljeska. S obzirom na veliku energiju na početku pražnjenja i brzi pad odmah nakon, “ rep “ pražnjenja ima vrlo mali utjecaj na ekspoziciju. Međunarodni standardi određuju vrijeme pražnjenja kao half peak vrijeme (efektivno vrijeme trajanja bljeska) t 0.5 . To je vrijeme tijekom kojeg je snaga pražnjenja iznad 50 %. Stvarno half peak vrijeme traje između 1/100 i 1/10 000 sekunde, duže trajanje za jake bljeskalice i kraće za slabije. Ponekad se navodi i one-tenth peak vrijeme (vrijeme potpunog trajanja bljeska) t 0.1; ono može biti 3-4 puta duže i predstavlja doslovno cijelo pražnjenje, iako je količina svjetlosti tijekom t 0.1 uobičajeno tek 20 % viša nego količina svjetlosti ispuštena tijekom t 0.5.

Grafički prikaz efektivnog vremena trajanja bljeska t 0.5 i vrijeme potpunog trajanja bljeska t 0.1

4.9. Brzina punjenja kondenzatora – vrijeme recikliranja (“punjenja” bljeskalice) Vrijeme recikliranja je vrijeme potrebno da se kondenzator ponovo napuni između dva okidanja bljeskalice. Koliko će biti potrebno vremena da se kondenzator ponovo napuni ovisi o elektroničkim komponentama u bljeskalici, veličini kondenzatora, tipu i stanju baterija i drugim faktorima. Što je jača bljeskalica (veći je kondenzator) potrebno je više vremena da se bljeskalica ponovo napuni.

Mnoge elektronske bljeskalice imaju “ready light“∗, svjetlo spremnosti, koje se pali nakon što se kondenzator ponovo napuni i signalizira da je bljeskalica spremna za ponovo okidanje. Kod starijih bljeskalica to se svjetlo može upaliti i kod 65-70 % napunjenosti kondenzatora i ne mora obavezno značiti da je kondenzator u potpunosti pun. Zbog toga je potrebno pričekati još

∗ Ready light – (engl. ready-spreman, light-svjetlo). Obično je to mala crvena LED dioda

19

nekoliko sekundi da kondenzator bude spreman za bljesak, kako ne bi došlo do preslabog bljeska, odnosno podekspozicije. U današnjim suvremenim bljeskalicama taj je problem riješen i svjetlo spremnosti se pali samo kada je kondenzator u potpunosti pun. Kod kompjuterskih automatskih bljeskalica sa ugrađenim sklopom za uštedu energije tzv. tiristorom, vrijeme recikliranja će biti puno kraće nego sa bljeskalicom koji nema ugrađeni taj sklop. Ako bljeskalicu punimo direktno preko izmjenične struje vrijeme punjenja će biti kraće nego da istu bljeskalicu punimo preko baterija. Budući da je teško precizno odrediti koliko je vremena potrebno za potpuno recikliranje kondenzatora, proučavanje specifikacija komercijalnih uređaja na niskonaponske suhe baterije pokazuje da imaju karakteristično vrijeme recikliranja od 6 do 10 sekundi. Kad je riječ o onima na punjenje, potrebno je 5 do 10 sekundi za nikl-kadmijske, odnosno 1 do 4 sekunde uređajima na izmjeničnu struju. Studijskim bljeskalicama vrijeme punjenja iznosi cca. od 0.03 – 3.2 sekunde.

20

Suvremene izvedbe bljeskave rasvjete 21

5.1. Žarulje (vaku) – bljeskalice Vaku bljeskalice imaju oblik male staklene kruške. U njima su tanke metalne folije ili niti ili jedno i drugo. One u kontaktu s električnom strujom bljesnu i izgore, pa ih možemo upotrijebiti samo jedanput, a zatim ih bacamo. U staklenoj kruški nalazi se kisik pod nešto manjim pritiskom nego što vlada vani (ispod 1 atmosfere) i to zato da se u trenutku bljeska staklena kruška ne bi rasprsnula (žarulje su dodatno premazane lakom koji sprječava rasprskavanje). Na vrhu je plavo obojena točka (kobaltne soli), koja označava njezinu sposobnost za bljesak. Kad točka promjeni boju u ružičasto, znači da je bljeskalica izgorjela i postala nesposobna za paljenje.

Žarulje za vaku bljeskalice obično se stavljaju u držač u kome se nalazi baterija za aktiviranje bljeskalice i od koga polazi kabl za sinkronizaciju bljeskalice sa zatvaračem aparata. Na držaču se nalazi reflektor koji znatno pojačava bljesak i usmjerava ga u jednom smjeru. Od trenutka kontakta do bljeska potrebno je 12 do 20 tisućinka sekunde, sinkronizacija se prema tipu žarulje mora podesiti tako da zatvarač aparata upali strujni krug prije nego se zatvarač potpuno otvori, tako da se istovremeno dogodi potpuno otvaranje zatvarača i bljesak žarulje (na starim fotoaparatima je to oznaka M

za žarulje bljeskalice, dok je oznaka X za elektronske bljeskalice). Postoje razni tipovi žarulja ovisno o jačini bljeska, trajanju bljeska i vremena u tisućinkama sekunde koje protekne između kontakta i bljeska žarulje. Tip M (Medium) žarulje-bljeskalice ima odgodu bljeska oko 18 do 22 milisekunde i može se koristiti sa X-sinkronizacijom pri 1/30 sekunde i dužim brzinama zatvarača, te sa M-sinkronizacijom kod centralnih zatvarača pri svim brzinama zatvarača. Tip S (Slow) ima veliku prednost u tome što daje veliku količinu svjetla, ali ih duga odgoda paljenja od oko 30 milisekundi čini neprikladnim za sinkronizaciju pri brzinama kraćim od 1/8 do 1/15 sekunde; često su korištene sa otvorenim zatvaračem i ručnim aktiviranjem. Tip F (Fast) žarulja doseže najjači bljesak za oko 5 do 6 milisekundi te se ugasi za otprilike 11 milisekundi. Koristi se uz X-sinkronizaciju. Tip FP (Focal plane) žarulje-bljeskalice vremenski se usklađuje sa focal plane zatvaračem* pri svim brzinama zatvarača (bljeskalica duže vrijeme ostaje pri najjačem intenzitetu). Ovisno o količini potrebnog svjetla može se odabrati veći ili manji model žarulje –bljeskalice. Velike žarulje imaju osnovicu na principu navoja, a male se jednostavno utaknu za to predviđeno mjesto. Kocke- bljeskalice sadrže četiri male žarulje, opremljene staniolskim reflektorima u kockastom sintetičkom kućištu. Nakon bljeska prve žarulje, kocka se okrene, i tako se nova žarulja usmjeri prema objektu snimanja. Ponekad se žarulje u kocki pale pomoću baterije, a ponekad elektromagnetski. ______________________ *Focal plane zatvarač – zavjesni zatvarač kod SLR fotoaparata. Smješten je odmah ispred filma, odnosno paralelno s njim okomito na optičku os objektiva.

22

Žarulje sa prozirnim staklom daju svjetlost temperature boje oko 4000 K, dok žarulje sa plavim staklom daju temperaturu boje od 5500 K. Žarulje sa bijelim staklom predviđene su za filmove senzibilizirane za umjetnu rasvjetu, dok su žarulje sa plavim staklom predviđene za filmove senzibilizirane za dnevnu rasvjetu. 5.2. Elektronske bljeskalice za SLR fotoaparate Postoje tri osnovna tipa bljeskalica za SLR fotoaparate: manualne, automatske i kompjuterske bljeskalice. Ova tri tipa bljeskalica razlikuju se jedan od drugoga po načinu određivanja ekspozicije. Sa manualnom bljeskalicom, otvor blende na objektivu fotoaparata određujemo pomoću brojke vodilje koja je određena za bljeskalicu i osjetljivošću filma koji koristimo, ili pomoću kalkulacijske tablice koja se nalazi na bljeskalici. Manualne bljeskalice su sporije za upotrebu zbog toga što se svaki puta, kada se promjeni udaljenost subjekt-bljeskalica, mora manualno mijenjati i otvor blende na objektivu.

Automatske bljeskalice imaju u sebi ugrađen svjetlosni senzor koji mjeri reflektirano svjetlo od subjekta do bljeskalice i automatski kontrolira koliku količinu svjetlosti treba dati da bi ekspozicija bila korektna. Otvor blende na objektivu se određuje pomoću kalkulatorske tablice koja snalazi na bljeskalici. Kompjuterske bljeskalice, koje koriste najkompleksniju tehnologiju, u osnovi su najjednostavniji za rukovanje. Kompjuterske bljeskalice automatski namještaju na fotoaparatu brzinu

zatvarača i otvor blende objektiva (prilikom uporabe automatike na fotoaparatu), i tada kontroliraju ekspoziciju regulirajući iznos svjetla koje emitira bljeskalica. Ovaj tip bljeskalice mjeri svjetlo pomoću senzora koji se nalazi na bljeskalici ili, češće, mjerenjem kroz objektiv fotoaparata (TTL*) koristeći sistem za mjerenje svjetla fotoaparata. Mnoge bljeskalice koje koriste TTL način mjerenja bljeskavog svjetla pomoću senzora spojenim sa mikrokompjuterom u fotoaparatu dobivaju podatak o svjetlu koje se reflektira sa zavjesice zatvarača, automatski kontrolirajući trajanje bljeska. Svaka elektronska bljeskalica ima svoju maksimalnu (i minimalnu) udaljenost do koje može doseći svjetlo (pri određenoj osjetljivosti filma ) a da pritom subjekt bude korektno osvjetljen. _______________________ *TTL – (engl. through the lens) – mjerenje reflektiranog svjetla kroz objektiv fotoaparata

23

Ta udaljenost ovisi o brojci vodilji i položaju zoom glave bljeskalice. Što je brojka vodilja veća to je bljeskalica jača i njena mogućnost da dalje dosegne svjetlo je veća i obrnuto. Pojedini modeli bljeskalica za SLR fotoaparate imaju mogućnost usmjeriti svjetlost bljeskalice na uži, odnosno širi vidni kut (ručno ili automatski). Te su bljeskalice poznate pod nazivom zoom bljeskalice. Svaki objektiv ima određenu žarišnu duljinu, tj. vidni kut koji zahvaća. Zoom bljeskalice imaju mogućnost promjene položaja reflektora glave bljeskalice, tj. reflektor bljeskalice je moguće prilagoditi, ručno ili automatski, točno određenim žarišnim duljinama objektiva. Kada se zumira na duže žarišne duljine, svjetlosni snop se sužava, a intenzitet mu raste, te se brojka vodilja se povećava. Kada se zumira na šire za kraće žarišne duljine, svjetlosni snop se raspršuje i oslabljuje, te se brojka vodilja smanjuje. Zoom bljeskalice su korisne stoga što osvjetljavaju točno onaj kut koji zahvaća objektiv fotoaparata, tako da se svjetlo bljeskalice u potpunosti iskorištava, tj. svjetlo se ne rasipa na onaj dio slike koji neće biti snimljen na filmu. 5.2.1. Komunikacija između bljeskalice i fotoaparata (vrući kontakt)* Male se bljeskalice obično montiraju na tijelo foto-aparata, a za velike postoje posebni nosači koji se zajedno s bljeskalicom pričvrste na foto-aparat. Bljeskalice su sa okidačem povezani kabl-konektorom ili direktno preko “ vrućeg kontakta “. Kabl-konektor se koristi kada ne postoji “vrući kontakt”, tako da kabl priključimo na za to predviđene sinkronizacijske priključke na bljeskalici i fotoaparatu. Kod SLR fotoaparata “vrući kontakt“ se nalazi na vrhu foto-aparata, što omogućuje da se bljeskalica može montirati na foto-aparat. Kada koristimo bljeskalicu koja je pričvršćena na “vrući kontakt“ nije potrebno koristiti kabl-konektore koji povezuju bljeskalicu sa fotoaparatom. Većina dosjeda za bljeskalicu (“vrućih kontakata”) na fotoaparatu ima na sebi nekoliko kontakata (obično 4) koji odgovaraju kontaktima na bljeskalici. Oni se koriste za kontrolu različitih vrsta podataka između bljeskalice i foto-aparata, kao što su TTL način mjerenja bljeska, sinkronizacija bljeskalice s brzinom zatvarača, kontakt za svjetlosnu signalizaciju ponovne spremnosti bljeskalice za okidanje.

1. Kontakt za spoj mikrokompjutera u bljeskalici i fotoaparatu 2 .Kontakt za sinkronizaciju bljeskalice sa zatvaračem fotoaparata 3. Kontakt kojim bljeskalica dobiva signal za automatsko gašenje bljeska 4. Kontakt svjetla spremnosti za ponovno okidanje bljeskalice (ready light)

Prilikom okidanja fotoaparata dolazi do kratkog spajanja kontakata u fotoaparatu što daje impuls koji incira bljeskalicu da bljesne. __________________________ * engl. Hot shoe

24

5.2.2. Automatike bljeskalice i načini mjerenja količine bljeskavog svjetla Godine 1965., sa pojavom Heiland Auto-Strobonar elektronskih bljeskalica, konstruktori su pokazali da mogu kontrolirati trajanje bljeska bljeskalice gašenjem cijevi prije kraja normalnog bljeska, a kontrolirajući gašenje pomoću količine svjetla koje se reflektira sa subjekta. Time je omogućena kontrola ekspozicije, odnosno njena automatska regulacija. Bljeskalica bez kontrole trajanja bljeska postala je poznata kao “ručna” ili “ne-automatska”. Bljeskalica sa kontrolom trajanja bljeska se naziva “auto”, “automatska”, “kompjuter” i “kompjuterizirana”. Najraniji sistem kontroliranja trajanja bljeska je bio poznat kao “odvodna” ili “prazneća” kontrola gašenja. Cijev bljeskalice se pali na uobičajeni način. Zatim svjetlo koje se reflektira od subjekta pada na senzor spojen na integrator svjetla koja preračunava količinu primljenog reflektiranog svjetla. Kad ono dosegne unaprijed zadanu razinu, integrator pokreće cijevni-kratki krug gašenja. Taj krug istog trena otpušta preostali naboj na kondenzator, gaseći time cijev bljeskalice. Trajanje bljeskalice je dakle kontrolirano da bude obrnuto proporcionalno sa količinom reflektiranog svjetla. Kada je razina reflektiranog svjetla visoka, trajanje bljeska je kratko i obrnuto. Mana je tog postupka bila u tome što se nakon svakog bljeska gubila sva neiskorištena energija. U ranim 70-im uveo se mnogo djelotvorniji sistem kontrole trajanja bljeska. Umjesto odvođenja i gubljenja neiskorištene energije u kondenzatoru kao prije, serijski krug blokira cijev bljeskalice i ostavlja enrgiju koja je još uvijek pohranjena u kondenzatoru, spremna da bude korištena za sljedeće bljeskove. To, naravno, znači da nije potrebno toliko mnogo struje iz akumulatora / baterija da se napuni za slijedeći bljesak, te se kondenzator može brže ponovo u potpunosti napuniti, tj. potrebno mu je kraće vrijeme recikliranja (obnavljanja). Danas integrirajući i prekidajući krugovi automatske bljeskalice koriste poluvodiče poput tiristora . Automatska bljeskalica ima dodatnu vrijednost jer obično može postići više bljeskova iz jednog seta akumulatora / baterija nego što bi to dobili sa običnom manualnom bljeskalicom. Regulacija dotoka (količine) bljeskavog svjetla određuje se na dva načina; pomoću senzora na bjeskalici (bez sudjelovanja TTL-a u fotoaparatu) ili pomoću senzora u fotoaparatu koristeći pritom TTL način mjerenja bljeskavog svjetla fotoaparata. Osim pomoću senzora na bljeskalici ili u fotoaparatu količinu bljeskavog svjetla moguće je odrediti i upotrebom ručnog uređaja – flešmetra. Klasičan svjetlomjer za trajno svjetlo nije moguće koristiti jer reagira presporo, kao i standardni TTL svjetlomjer ugrađen u fotoaparat. Flešmetar je moguće koristiti, osim kod studijske bljeskave rasvjete, i kod rada sa SLR fotoaparatima i jednom malom bljeskalicom (u manualnom radu). Doduše takav način mjerenja gotovo nitko ne koristi jer je malo kompliciran. Pri ovakvom načinu mjerenja svjetla obično koristimo upadno mjerenje svjetla (iako je moguće i mjerenje reflektiranog svjetla).

25

Automatske bljeskalice koriste fotosenzor, tj. brzo reagirajuću osjetljivu ćeliju koja je usmjerena prema subjektu. Aktiviranjem zatvarača pali se i bljeskalica, ali je njezino trajanje određeno ćelijom osjeljivom na svjetlo. Kada se snima tamni subjekt, postoji mogućnost da snaga bljeska bljeskalice ne bude dovoljna da korektno osvjetli film, tada se može napraviti probni bljesak. Auto-check signal (obično je to mala LED dioda) pokazuje da li je ekspozicija u redu ili nije. Kompjuterske bljeskalice su obično pokretane putem centralnog sinkroniziranog kontakta na fotoaparatu. Neke bljeskalice imaju mogućnost da ih se pomoću specijalnog kabla, koja spaja bljeskalicu i fotoaparat, odvoji od “ vrućeg kontakta “ na fotoaparatu, te tada fotograf više nije ograničen samo na prednje osvjetljenje već može koristiti i bljeskalicu pored kamere za različite svjetlosne efekte. 5.2.2.1. Mjerenje svjetla sa manualnom bljeskalicom Danas se pri radu s SLR fotoaparatima gotovo potpuno manualne bljeskalice i ne koriste, međutim način mjerenja, odnosno reguliranja svjetla manualne bljeskalice može biti itekako koristan (automatske i kompjuterske bljeskalice mogu raditi i u manualnom modu). U ekstremnoj close- up i vanjskoj fotografiji pri kojoj koristimo bljeskalicu za nadosvjetljavanje sjena, možemo se naći u takvoj situaciji u kojoj manualna bljeskalica može osigurati puno bolje i predvidljivije rezultate. Kada se fotografiraju bijeli ili crni objekti automatska bljeskalica će krivo odrediti jačinu bljeska, dok se kod manualne bljeskalice to ne može dogoditi.

Princip rada manualne bljeskalice

Kako bi se odredio korektni otvor blende objektiva za točnu ekspoziciju pomoću manualne bljeskalice, mora se znati kolika je brojka vodilja bljeskalice, osjetljivost filma koji se koristi, i udaljenost od subjekta koji se fotografira, te kako izračunati te sve faktore. Većina manualnih (i neke automatske) bljeskalica ima tablice koje imaju već gotove izračune, potrebno je samo namjestiti osjetljivost filma koji se upotrebljava, i zatim očitati točan otvor blende objektiva za određenu udaljenost bljeskalica-subjekt. Ako bljeskalica nema kalkulatorsku tablicu, onda je potrebno upotrijebiti brojku vodilju za izračun potrebnog otvora blende objektiva. Brojke vodilje jednostavne su za uporabu i obično su upisane u tehničku knjižicu bljeskalice.

26

5.2.2.2. Mjerenje svjetla sa automatskom bljeskalicom Kod automatskih bljeskalica koristimo kalkulatorsku tablicu kako bismo dobili ispravan otvor blende objektiva koja će nam dati korektnu ekspoziciju za film koji koristimo, za određenu udaljenost bljeskalica-subjekt. Te tzv. automatske bljeskalice su defacto poluautomatske, jer je potrebno (neprekidno) prenositi, odnosno usklađivati podatke o radnoj blendi na objektivu fotoaparata i automatici bljeskalice. Jedanput kada se namjesti otvor blende, svjetlosni fotosenzor na bljeskalici automatski će odrediti potrebnu jačinu bljeska bljeskalice koja će osigurati korektnu ekspoziciju za određeni raspon udaljenosti, npr. od 1 do 12 metara. Dokle god se fotografira unutar te udaljenosti fotografije će biti korektno eksponirane. Fotosenzor ima kut hvatanja bljeska od otprilike 30 stupnjeva u širinu.

Princip rada automatske bljeskalice

Neke automatske bljeskalice imaju prekidač koji omogućuje da se odabere nekoliko različitih blendi sa različitim udaljenostima. Na primjer, namještanjem prekidača za otvor blende f/5.6 automatika omogućava da se može fotografirati od 0.5m, pa do 8m. Namještanjem za otvor blende f/8 automatika će omogućiti da se fotografira od 0.5m do 6m, a da fotografije budu korektno eksponirane. Kada bi bljeskalicu koristili bliže od zadanih vrijednosti fotografije bi bile preeksponirane, odnosno podeksponirane kada bi bljeskalicu koristili za udaljenost dalju od zadanih vrijednosti. Automatske bljeskalice imaju mogućnost manualnog rada koji omogućava da se izabere najbolji otvor blende za korektnu ekspoziciju u situacijama kada bi automatika mogla “zakazati“. Postavljanjem bljeskalice u manualni rad isključit će se senzor, ali se sada ekspozicija mora određivati pomoću kalkulatorske tablice i upotrebljavati određeni otvor blende određen za udaljenost bljeskalica-subjekt. Znači dokle god se radi sa manualnim radom, potrebno je svaki puta kada se mijenja udaljenost bljeskalica-objekt mijenjati i otvor blende. Objekti koji imaju velike svijetle ili tamne površine mogu, kod automatskog rada bljeskalice, “prevariti“ svjetlosni fotosenzor bljeskalice (senzor mjeri reflektirano svjetlo). Velike bijele površine fotosenzor automatske bljeskalice će podeksponirati, dok će tamne površine preeksponirati. To je greška karakteristična kod mjerenja reflektiranog svjetla ručnim svjetlomjerom ili starijim tipovima TTL-a. Ako se fotografiraju svijetli ili tamni objekti sa automatskom bljeskalicom, kako ne bi došlo do podeksponiranja, odnosno preeksponiranja, moguće je zavarati senzor tako da, kod svjetlih objekata umjesto npr.blende f/8 namjesti na objektivu blenda f/5.6, a kod tamnih objekata umjesto npr.blende f/8 namjesti blenda f/11.

27

5.2.2.3. Mjerenje svjetla sa kompjuterskom bljeskalicom Termin kompjuterski (eng. dedicated) dolazi iz činjenice da su te bljeskalice specifične; one su rađene za točno određeni model fotoaparata sa kojim su u potpunosti kompjuterski povezani. Mnogi modeli sofisticiranih “pametnih” kompjuterskih bljeskalica koje komuniciraju sa “pametnim” fotoaparatima koriste sustav koji mjeri jačinu bljeska unutar fotoaparata koji se reflektira od filma. Većina se kompjuterskih bljeskalica može koristiti kao automatske (ako imaju ugrađen senzor na bljeskalici) ili kao manualne bljeskalice na bilo kojem drugom modelu fotoaparata. One su u potpunosti kompjuterizirane samo sa točno određenim modelom fotoaparata. Većinu takvih bljeskalica proizvode tvornice za svoje modele fotoaparata (npr. Nikon za nikonove fotoaparate, Canon za canonove fotoaparate i dr.). Neke se univerzalne kompjuterske bljeskalice mogu koristiti na svim modelima fotoaparata, ali samo uz upotrebu određenih adaptera. Kompjuterske bljeskalice su vrlo jednostavne za upotrebu, zbog toga što sve potrebne parametre za korektnu fotografiju one izračunavaju same. Jedanput kada se stavi kompjuterizirana bljeskalica na fotoaparat, moguće je snimati slike sa bljeskalicom a da se pritom ne mora puno razmišljati koliko je udaljen subjekt koji se snima i koji je otvor blende potrebno namjestiti na fotoaparatu. To sve radi kompjuterizirana bljeskalica s fotoaparatom. Pomoću elektroničkih kontakata koji se nalaze na fotoaparatu i bljeskalici dolazi do trenutne izmjene podataka između bljeskalice i fotoaparata nakon što su i bljeskalica i fotoaparat uključeni. Nakon što je bljeskalica namještena na fotoaparat, i uključena za rad, fotoaparat daje informaciju bljeskalici o osjetljivost filma u fotoaparatu, i automatski namješta odgovarajuću brzinu zatvarača za sinkronizaciju bljeskalice. Ako se koristi fotoaparat sa programiranom automatikom (tzv. program), fotoaparat automatski namješta i otvor blende objektiva. Kada se pritisne okidač, bljeskalica bljesne i senzor koji je povezan sa mikrokompjuterom u fotoaparatu mjeri jačinu bljeska na ravnini filma; kada je film primio dovoljno svjetla za korektnu ekspoziciju, fotoaparat gasi bljeskalicu. Sve se to događa u stotinkama sekunde nakon što je pritisnut okidač aparata. Kod većine kombinacija kompjuterska bljeskalica – fotoaparat svi podaci (otvor blende, brzina zatvarača) biti će prikazani u tražilu fotoaparata, a ponekad i na LCD∗ ekranu koji se nalazi sa stražnje strane bljeskalice. Ako se želi drugi otvor blende (npr., kako bi kontrolirali dubinsku oštrinu) ili sporiju brzinu zatvarača, jednostavno se premjesti automatika ili na prioritet otvora blende ili na prioritet brzine zatvarača. Ako odabrana kombinacija (automatika blende ili automatika zatvarača) nije moguća displej u fotoaparatu ili na bljeskalici će na to trepćući upozoriti (trepće otvor blende, kod automatike blende, ili trepće brzina zatvarača, kod automatike zatvarača).

∗ LCD – (engl. liquid cristal display) – displej od tekućih kristala. U fotografiji poznajemo dvije vrste- monokromatski LCD koji nam pokazuje postavke bljeskalice, odnosno fotoaparata (kod modernih klasičnih i digitalnih fotoaparata) i LCD u boji koji nam pokazuje kadar i/ili snimljenu sliku kod digitalnih fotoaparata.

28

Bljeskalice sa LCD ekranom pokazuju najbližu i najdalju udaljenost na kojoj se može raditi za odabrani otvor blende. Prednost kompjuterske bljeskalice je u tome da mjeri svjetlo koje se odbije od filma, znači mjeri svjetlo iza leće objektiva. Prema tome nije potrebno raditi nikakve kalkulacije za korekciju ekspozicije bljeskalice ako se radi, naprimjer, makro fotografija, koriste filteri u boji na bljeskalici ili na objektivu fotoaparata i sl. Kompjuterske bljeskalice za autofokus fotoaparate imaju “iluminator“ (crvena rešetkasta zraka svjetlosti) koji omogućuje da fotoaparat može izoštriti prilikom situacija sa vrlo malo svjetla ili kada svjetla uopće nema (vidi sliku). Kada se lagano pritisne okidač fotoaparata bljeskalica kratko (oko 1 sek.) osvjetli subjekt vidljivom crvenom rešetkastom zrakom svjetlosti dajući pritom fotoaparatu dovoljan kontrast (AF* fotoaparati ne mogu izoštriti ako objekt nema dovoljno kontrasta, npr. bijela ili crna ploha) da objektiv može izoštriti. Kod suvremenih fotoaparata AF objektivi imaju u sebi ugrađen čip koji daje podatak bljeskalici o udaljenosti objekta, pa na taj način bljeskalica može vrlo precizno odrediti jačinu bljeska. Postoje dva načina mjerenja količine bljeskavog svjetla : 1) TTL 2) flešmetrom (kod studijske bljeskave rasvjete) 1) TTL

TTL način mjerenja svjetla je kada mjerimo reflektirano (bljeskavo) svjetlo kroz objektiv foto-aparata. Trajno svjetlo,na primjer dnevno, možemo mjeriti prije ekspozicije, no međutim to nije moguće u bljeskavoj fotografiji s obzirom da imamo samo jedan jedini bljesak i nemamo konstantno svjetlo. Nikon je prvi predstavio TTL OTF** način mjerenja svjetla bljeskalice 1980-te godine u svom modelu fotoaparata F3, a taj je način mjerenja bljeskavog svjetla postao standard za ostale modele fotoaparata koji se danas nalaze na tržištu. Ambijentalno i svjetlo bljeskalice mjeri jedan SPD (silicijska foto dioda) senzor smješten između ogledala i zatvarača, a taj je senzor povezan mikrokompjuterom u fotoaparatu i bljeskalici. ________________________ *AF – (engl. autofocus) – automatsko izoštravanje. Fotoaparat laganim pritiskom na gumb okidača sam izoštrava fotografirani objekt (potrebno je imati i AF objektive) **OTF – (engl. off the film) – mjerenje svjetla sa ravnine filma. OTF mjerenje svjetla koristi se samo za mjerenje bljeskavog svjetla bljeskalice.

29

S vremenom su te vrste senzora poboljšavane, a također i mikrokompjuteri, tako da danas u suvremenim fotoaparatima uz upotrebu određenog tipa objektiva mikrokompjuteri povezani s senzorom dobivaju podatak o udaljenosti, svjetloći i kontrastu subjekta koji se snima. Mjerenje svjetla odvija se ovako. Pritiskom na okidač bljeskalica bljesne. Svjetlo iz bljeskalice “ putuje “ do objekta koji snimamo, odbija se od njega i vraća ponovo u foto-aparat. Reflektirano svjetlo prolazi kroz objektiv, odbijajući se od ravnine filma. Svjetlo sada prolazi dalje do senzora za mjerenje svjetla smještenog iza ogledala. Senzor mjeri svjetlo i kada mikrokompjuter smješten u foto-aparatu i bljeskalici izračuna da je dovoljno svjetla “palo” na film za korektnu ekspoziciju, bljeskalica se gasi i eksponiranje filma je gotovo. Sve se to događa prije ponovnog zatvaranja zavjesice zatvarača. TTL način mjerenja svjetla

SPD senzor mjerenja svjetlosti bljeskalice

svjetlosna zraka

ogledalo

zatvarač

film Bljeskavo svjetlo pomoću TTL načina možemo mjeriti integrirano i selektivno. Integrirano – mjerimo reflektirano svjetlo od svih objekata koje zahvaća vidni kut objektiva, preko čitave površine tražila. Integrirano mjerenje možemo podjeliti na nekoliko načina mjerenja svjetla : 3D Multi-Senzor mjerenje svjetla (samo za Nikon D objektive)

Sistem mjerenja svjetla koji koristi 3D tehnologiju mjerenja svjetla. Mjerenje se naziva “3D” zbog toga što se prilikom mjerenja uzimaju tri različita faktora potrebna za što preciznije određivanje jačine bljeska : svjetloća, kontrast i udaljenost objekta snimanja.

30

3D mjerenje svjetla može funkcionirati jedino sa D-tipom AF objektiva, tj. auto-fokus objektiva koji u sebi imaju ugrađen mikročip koji “šalje” podatke o udaljenosti objekta snimanja u bljeskalicu i foto-aparat. Sistem mjerenja TTL svjetla jednak je klasičnom mjerenju TTL svjetla, samo puno sofisticiraniji: - D-tip objektiva šalje podatke o udaljenosti subjekta snimanja u foto-aparat - bljeskalica pali seriju ljudskom oku neuočljivih (fenomen tromosti oka) pred-bljeskova

nakon što se ogledalo pomakne prema gore, ali prije nego se zatvarač pomakne - TTL multi – senzor otkriva pred-bljeskove koji su se reflektirali sa 18 % sive zavjesice zatvarača - mikrokompjuter u foto-aparatu komparira svjetlo pred-bljeskova (TTL senzor sastoji se od 5 segmenata od kojih svaki od njih mjeri svjetlo bljeska na nekom djelu površine), sa svjetloćom, kontrastom i udaljenosti objekta snimanja - mikrokompjuter selektira kombinaciju svih podataka koji će biti korišteni za konačnu jačinu

bljeska - zatvarač se otvara, te bljeskalica bljesne kontrolirana mikrokompjuterom koji izračunajući

sve potrebne podatke određuje jačinu i duljinu bljeska Način mjerenja svjetla na ovaj način posebno dolazi do izražaja kada snimamo objekte koji su izrazito svjetli ili tamni, površine koje imaju velike reflektirajuće površine (zrcala), ili kada objekt snimanja nije u centru slike. Kod takvog mjerenja svjetla ne može doći do podekspozicije, odnosno preekspozicije, zbog toga što bljeskalica dobiva podatak o udaljenosti i daje točno onoliko svjetla koliko je potrebno za tu udaljenost. Multi – senzor mjerenje svjetla Mjerenje svjetla kada se ne koristi D-tip AF objektiva. Funkcionira identično kao i “3D” osim što bljeskalica ne dobiva podatak o udaljenosti objekta snimanja. Matrično mjerenje svjetla Automatsko TTL mjerenje svjetla prilikom kojeg fotoaparat koristi sistem matričnog mjerenja svjetla (mjeri svjetlo u nekoliko unaprijed zadanih točaka pa uzima prosjek) kako bi izračunao ambijentalno svjetlo i onda točno odredio izlaznu snagu bljeska bljeskalice koristeći TTL senzor fotoaparata.

31

Selektivno – mjerenje reflektiranog svjetla iz uskog (spot) područja tražila u sredini kadra. Polu – spot Polu-spot stari je način mjerenja svjetla. Prvi načini mjerenja TTL svjetla upravo su funkcionirali na ovaj način. Svjetlo se mjeri u sredini tražila ( oko 12 % površine ). Spot Točkasto mjerenje svjetla isto kao i polu-spot samo uže (1-2 %). Preporuča se za vrlo selektivnu metodu mjerenja svjetla. 2) flešmetrom Svjetlo bljeskalice nije moguće mjeriti svjetlomjerom za ambijentalno svjetlo zbog toga što taj tip svjetlomjera sporo reagira na naglo mijenjanje svjetlosnih uvjeta, a i nema mogućnost sinkronizacije sa bljeskalicom, dok je sa flešmetrom moguće mjeriti i ambijentalno i svjetlo bljeskalice. Flešmetar koristi drugačiji tip strujnog kruga, te ima ugrađene takve elektroničke sklopove koji imaju vrijeme reagiranja od 10 mikrosekundi ili manje. Kod mjerenja flešmetrom koristimo upadno očitanje (iako to nije nužno) svjetla, tj. mjerimo svjetlo koje pada na predmet. Koristi se svjetlomjer s kalotom koji postavljamo ispred predmeta snimanja tako da je usmjeren prema fotoaparatu. Ovaj način mjerenja svjetla u većini slučajeva koristimo kod kamera malog i srednjeg formata, dok su za kamere velikog formata (kamere za izravno promatranje) na raspolaganju različite metode za mjerenje bljeskavog svjetla. Kod kamera velikog formata bljeskavo se svjetlo može mjeriti upadnim očitanjem, ili kao što je to često slučaj, kroz objektiv mjerenjem reflektiranog svjetla (uračunati su svi gubici svjetla koji nastaju kroz objektiv) pomoću specijalnih sondi s fotoćelijama sa mat-ploče aparata koristeći metodu selektivnog načina mjerenja svjetla. Selektivno mjerenje bljeskavog svjetla uključuje odabir jedne ili više točaka na mat-ploči kamere.Potrebno je točno odrediti one točke koje su važne za snimak. Metoda selektivnog očitanja uključuje tri različita načina mjerenja. Pomoću jedne točke odabire se površina koja odgovara srednjoj svjetloći. Ako na predmetu nema srednje svjetloće može se postaviti 18%-tna siva karta ispred subjekta i očitati svjetlo na njoj. Pomoću više točaka izaberemo različite točke za koje pretpostavljamo da su prosječne svjetloće (te su točke iz različitih plus i minus zona, te njihov prosjek otprilike odgovara prosječnoj svjetloći), a blendu odredimo prema prosjeku svjetala u tim točkama.

32

Pomoću dvije točke mjerimo najsvjetliji i najtamniji (na ovaj način mjerimo svjetloću i kontrast na slici) dio na subjektu i uzimamo prosjek. Takva metoda mjerenja bljeskavog svjetla u ravnini filma, odnosno mjerenja na mat-ploči kamere velikog formata, najpreciznija je metoda očitanja svjetla na kamerama velikog formata. 5.2.3. Sinkronizacija bljeskalice s fotoaparatom Sinkronizacija zatvarača sa bljeskalicom mora biti precizna da bljesak uslijedi točno u trenutku kada se zatvarač potpuno otvori. Foto-aparati koji koriste compur (centralne) zatvarače, kao što su mnogi dvooki refleksni foto-aparati i kod kojih je zatvarač smješten u sklopu objektiva, a ne u tijelu aparata, mogu se sinkronizirati s bljeskalicom sa bilo kojom brzinom zatvarača (do 1/1000 sek.). Kod njih se zatvarač jednostavno otvori i zatvori. Foto-aparati sa vertikalnim ili horizontalnim zavjesnim zatvaračem (zatvarač je sastavljen od dvije zavjesice), kao što je na većini 35mm foto-aparata gdje zavjesice zatvarača prolaze odmah ispred filma, imaju maksimalnu brzinu zatvarača do 1/300 sek. kod koje bljeskalica može bljesnuti a da bi u potpunosti osvjetlila film (profesionalni digitalni fotoaparati imaju sinkronizaciju do 1/500 sekunde). Kada pritisnemo okidač zatvarač se pokrene, prva zavjesica se oslobodi i prolazi ispred filma, u trenutku kada je film potpuno otvoren dolazi do zatvaranja električnog kruga koji daje impuls bljeskalici da bljesne, nakon čijeg se bljeskanja druga zavjesica počinje zatvarati. Otvor između dvije zavjesice ovisi koju smo brzinu zatvarača odabrali. Standardna sinkronizacija bljeskalice

jedan bljesak bljeskalice

vrijeme

film izložen svjetlu bljeskalice prva zavjesica druga zavjesica

33

Ako je brzina zatvarača prebrza (iznad deklarirane brzine za sinkronizaciju sa bljeskalicom), zadnja zavjesica će se početi zatvarati prije nego je završio bljesak bljeskalice, što će uzrokovati da slika bude podeksponirana sa lijeve strane (kod horizontalnih zatvarača), odnosno sa gornje strane slike (kod vertikalnih zatvarača). Slika 1. prikazuje ispravnu sinkronizaciju zatvarača sa bljeskalicom, dok slike 2., 3. i 4. prikazuju sinkronizaciju zatvarača fotoaparata iznad deklarirane brzine za sinkronizaciju sa bljeskalicom

Sl. 1 Sl. 2

Ispravna sinkronizacija pri brzini zatvarača 1/ 125 sek. Brzina zatvarača 1/ 250 sek. Sl. 3 Sl. 4

Brzina zatvarača 1/ 500 sek. Brzina zatvarača 1/ 1000 sek.

Neki profesionalni foto-aparati imaju sinkronizacije brzine zatvarača s bljeskalicom čak do 1/4000 sekunde (vidi FP sinkronizacija), no većina 35mm foto-aparata imaju sinkronizacije između 1/60 i 1/300 sekunde.

34

5.2.4. FP sinkronizacija FP (eng. focal plane) sinkronizacija omogućuje korištenje bljeskalice pri većim brzinama zatvarača (do 1/4000) od onih na koje je foto-aparat normalno sinkroniziran sa bljeskalicom. Sa vrlo velikom brzinom zatvarača otvor između prve i druge zavjesice nikad nije potpun kako bi se osvjetlio cijeli film, već bljeskalica osvjetljava film samo parcijalno, dio po dio. Što to točno znači ? Prilikom ekspozicije bljeskalica daje konstantne pulsirajuće bljeskove (bljeskanje je tako “gusto” da za ljudsko oko to izgleda kao jedan bljesak), prva zavjesica se počinje otvarati, dok za njom, ostavljajući mali razmak, odmah kreće i druga zavjesica. Kroz razmak koji je ostao između prve i druge zavjesice vrši se ekspozicija, tj. bljeskalica sukcesivno osvjetljava dio po dio filma, slično ekspoziciji s trajnim svjetlom. FP sinkronizacija

film izložen svjetlu bljeskalice

stroboskopski pulsirajući bljeskovi vrijeme

druga zavjesicaprva zavjesica

Kada koristimo FP sinkronizaciju, ovisno o brzini zatvarača i pozicije zooma glave bljemijenja se i brojka vodilja. Tablice brojki vodilja za FP sinkronizaciju dobivamo u uproizvođača i one variraju od bljeskalice do bljeskalice i između proizvođača bljeskave Četverostruko kraća ekspozicija znači dvostruko manju brojku vodilju. Brojke vodilje za FP sinkronizaciju bljeskalice za Nikon bljeskalicu SB-28 ( ISO 100; tvornički podaci ) Pozicija zooma fleša

Brzina zatvarača

24mm

28mm

35mm

50mm

70mm

85mm

1/250 sek.

14

15

17

20

23

24

1/500 sek.

10

11

12

14

16

17

1/1000 sek.

7

7.5

8.5

10

11

12

1/2000 sek.

5

5.3

6

7

8

8.5

1/4000 sek.

3.5

3.7

4.2

5

5.7

6

skalice, putama

opreme.

35

Za filmove drugih osjetljivosti nego što je ISO 100, treba pomnožiti brojke vodilje sa faktorom prikazanim u tablici. Npr., za film osjetljivosti ISO 400, sa zoom glavom bljeskalice namještenom na 35mm, i brzinom zatvarača od 1/500 sek., FP brojka vodilja je 12 x 2 = 24 m. ISO osjetljivost 25 50 200 400 800 Faktor

x 0.5 x 0.71

x 1.4

x 2

x 2.8

5.2.5. “REAR” sinkronizacija

Pri normalnoj sinkronizaciji bljeskalice, bljeskalica bljesne na početku ekspozicije u trenutku kada se prva zavjesica otvori. Kod “REAR” sinkronizacije bljeskalica bljesne pri kraju ekspozicije, u trenutku kada se druga zavjesica počinje zatvarati. Kada se koristi duža brzina zatvarača (ispod 1/30 sek.), upotrebom “REAR” sinkronizacije možemo dobiti “blur“ efekt kombinirajući ambijentalno svjetlo sa bljeskalicom. Dakle može poslužiti u nekim kreativnim postupcima.

“REAR” sinkronizacija bljeskalice – bljeskalica bljesne na kraju ekspozicije

5.2.6. “SLOW” sinkronizacija Pri “SLOW “ sinkronizaciji bljeskalica bljesne na početku ekspozicije, nakon otvaranja prve zavjesice. Kada je fotoaparat namješten na određenu automatiku (npr. programska automatika, automatika zatvarača, automatika blende i sl.) bljeskalica ne dozvoljava fotoaparatu duže brzine zatvarača

36

od 1/60 sekunde. Tehnikom “ SLOW ” upotrebe bljeskalice kombiniramo bljeskalicu sa dugim ekspozicijama (1/30 i duže). Kako bi mogli koristiti i duže brzine zatvarača (ispod 1/60 sek.) koristimo “ SLOW “ sinkronizaciju bljeskalice. Ova tehnika nam omogućuje da kada snimamo pri slabom svjetlu imamo korektno eksponiranu pozadinu i prvi plan osvjetljen od bljeskalice. “SLOW” sinkronizacija bljeskalice – bljeskalica bljesne na početku ekspozicije

5.2.6. X i M – sinkronizacija Na starijim foto-aparatima priključak za elektronsku bljeskalicu označen je na kućištu foto-aparata simbolom X, a za žarulje-bljeskalice simbolom M. Važno je upotrijebiti ispravan priključak jer različiti tipovi bljeskalica dostižu punu snagu u različitim vremenskim trajanjima. Žaruljama-bljeskalicama je potreban dulji vremenski period kako bi dosegla punu snagu, nego elektronskoj bljeskalici koja gotovo momentalno dosegne najveću snagu. X sinkronizacija uključuje bljeskalicu u trenutku kada je zatvarač potpuno otvoren, dok M sinkronizacija uključuje bljeskalicu oko1/60 sek. prije nego se zatvarač potpuno otvori. Ako se snima uz ispravnu brzinu, zatvarač će sigurno biti potpuno otvoren u trenutku kada bljesak dostigne maksimalnu jačinu. Kod pogrešne brzine slika vjerojatno neće biti registrirana na filmu. Ako se snimajući pomoću žarulje-bljeskalice, priključak namjesti na M, zatvarač će u trenutku maksimalne jačine bljeska biti potpuno otvoren. S druge strane ako se u M priključak uključi elektronska bljeskalica, ona će

37

bljesnuti prije no što se zatvarač otvori. Uz X priključak žarulja će bljesnuti nakon što se on zatvori.

Sinkronizacija bljeska sa brzinom zatvarača (bijelim je označen period ekspozicije)

- bljesak žarulje uz M priključak - bljesak elektronske bljeskalice uz M priključak

- bljesak žarulje uz X priključak - bljesak elektronske bljeskalice uz X priključak

5.2.8. “Crveno oko“ (red – eye) Fenomen kod kojeg se u centru čovjekova oka pojavljuju crvene točke na fotografijama snimljenim bljeskalicom nazivamo “crveno oko“. Crveno oko uzrokuje svjetlo bljeskalice koje se reflektira sa unutrašnje strane mrežnice oka. Ovaj problem gotovo uvijek uzrokuju fotoaparati kod kojih su bljeskalica i objektiv smješten vrlo blizu jedan drugome, odnosno kad je bljeskalica smještena pod malim kutem u odnosu na optičku os; nije problem samo kod bljeskalica ugrađenih u fotoaparat, već i kod snimanja uskokutnicima i “normalno” pozicionirane bljeskalice. Postoji nekoliko metoda uklanjanja tog problema. Mnoge bljeskalice danas imaju mogućnost uklanjanja efekta crvenog oka pomoću kratkih predbljeskova prije nego što konačno bljesnu. Ti predbljeskovi omogućuju da se zjenice oka skupe (pri slabom svjetlu zjenice oka se otvaraju, a pri jakom svjetlu se zatvaraju) i tako onemoguće da se svjetlo reflektira s unutrarnje strane oka u fotoaparat.

38

Druga metoda je da bljeskalicu udaljimo od objektiva i da promjenimo kut svjetla u odnosu na optičku os. S obzirom da svjetlo neće dolaziti iz izvora blizu objektiva, svjetlo se neće reflektirati natrag u fotoaparat sa stražnje strane oka. Slično tome je usmjeravanje snopa svjetla u difuzor smješten iznad bljeskalice, ili drugi načini korištenja reflektiranog svjetla bljeskalice. 5.2.9. Stroboskopski bljesak Stroboskopski bljesak je bljesak koji daje elektronska bljeskalica u stroboskopskom načinu rada, odnosno u tom načinu rada elektronska bljeskalica neprekidno bljeska (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća bljeskova) pri visokim frekvencijama dajući pritom stroboskopsko svjetlo. Fotografiju koju dobijemo pomoću multipliciranih bljeskova bljeskalice nazivamo stroboskopska fotografija. Vršeći pokuse raznim tehnikama fotografi su ostvarili zapažen i jedinstven doprinos nauci i umjetnosti, te načinu viđenja stvari. Oko nikad nije moglo u potpunosti registrirati pokrete konjskih nogu dok fotoaparat nije omogućio da se “zamrzne“ kretanje. Stroboskopski bljesak omogućuje pomoću “zamrzavanja“ rastavljanje pokreta u dijelove, tj. subjekt može biti fotografiran u različitim pozicijama na jedno slici. Tako se može “uhvatiti“ oblik koje stvaraju ptice u letu, životinje u trku, ispitati oblik kapi vode u padu, registrirati zračni val u putanji letećeg metka. Bez upotrebe bljeskalice, mogućnost fotoaparata da zaustavi ili “zamrzne“ pokret ovisi o brzini zatvarača i, u izvjesnoj mjeri, osjetljivosti filma. Što je veća brzina zatvarača i osjetljivost filma, veća je i mogućnost da se zaustavi pokret. Aparat sa brzinom zatvarača od 1/1000 sekunde obično može zaustaviti kretanje prosječne brzine (npr. čovjeka koji trči ili vozi bicikl, predmet što pada ili leteću tenisku lopticu). Kod elektronske bljeskalice zaustavljanje pokreta ovisi o dužini bljeska. Važnu ulogu ima i snaga bljeska. Kod jakih se bljeskalica može uglavnom raditi uz vrlo male otvore blende. Kompjutorske stroboskopske bljeskalice mogu postići brzine veće od 1/10 000 sekunde i njima “zamrznuti“ akcije koje su toliko brze da ih čovječje oko ne može zamjetiti. Stroboskopska bljeskalica stvara u pravilnim razmacima bljesak za bljeskom kojima može zabilježiti tok čitavog gibanja. Upotrebom stroboskopske bljeskalice mogu se snimati fotografije s više slika objekta u pokretu. Prilikom snimanja bljeskalicom zatvarač fotoaparata mora biti trajno otvoren od početka do kraja ekspozicije, motiv mora biti jednostavan i u mraku, dok pozadina koja se nalazi iza subjekta mora biti tamna ili što je još bolje da je uopće nema.

39

Kod korištenja stroboskopske bljeskalice u većini slučajeva se radi o situacijama gdje je bljeskalica jedino svjetlo (u mraku) ili je toliko dominantna za ekspoziciju, da se ambijentalno svjetlo uopće ne osjeća. Stroboskopska bljeskalica ima promjenjivu kontrolu bljeska koja omogućuje da se frekvencija bljeskalice prilagodi brzini i smjeru pokreta objekta. Ako je bljeskalica, tj. frekvencija bljeska brza, a objekt se kreće polako, doći će do djelomičnog preklapanja većeg broja slika, kao što prikazuje slikovni primjer. Kod rada sa bljeskalicom u stroboskopskom području javlja se jedan problem. Zbog konstantnih pulsirajućih bljeskova dolazi do zagrijavanja cijevi bljeskalice. Proizvođači bljeskalica preporučuju da se bljeskalica nakon 10 serija bljeskova ostavi hladiti barem desetak minuta, u protivnom cijev bljeskalice se može toliko zagrijati da više ne bi dobro funkcionirala. Naime dogodilo bi se to da bi pojedini bljeskovi izostali, tj. ne bi počinjali na vrijeme. Kod stroboskopskog načina rada bljeskalice nije moguće koristiti motor fotoaparata za snimanje nekoliko uzastopnih snimaka, zbog toga što se nakon svake serije bljeskova kondenzator bljeskalice isprazni, te se mora ponovo napuniti. Kada bi koristili motor za snimanje uzastopnih snimaka kondenzator bljeskalice se ne bi stigao napuniti te bi pojedini bljeskovi bili preslabi ili bi potpuno izostali. Kada radimo sa bljeskalicom u stroboskopskom načinu rada ekspoziciju fotoaparata je potrebno namjestiti ručno, tj. nije moguće koristiti automatike fotoaparata. Otvor blende ili udaljenost se određuje preko brojke vodilje. Neki modeli bljeskalica na LCD ekranu, nakon što se izabere otvor blende, pokazuju udaljenost potrebnu za korektnu ekspoziciju, te kod tih bljeskalica nije potrebno određivati otvor blende ili udaljenost preko brojke vodilje. Dužinu ekspozicije potrebnu za osvjetljavanje motiva željenim brojem bljeskova dobijemo tako da podjelimo broj bljeskova po slici sa frekvencijom bljeskova∗

Brzina zatvarača = (Hz) bljeskova aFrekvencij

slici po bljeskova Broj

Npr., ako je željeni broj bljeskova po slici 10 i frekvencija 5 Hz, 10 podjeljeno sa 5 daje brzinu zatvarača od 2 sek. ili duže. Naravno zatvarač fotoaparata se može namjestiti na B (ostaje potpuno otvoren dok se drži okidač).

40

∗ frekvencija (Hz) – predstavlja broj bljeskova po sekundi. Što je veći broj, kraći je vremenski interval paljenja bljeskalice

frekvencija (Hz) LCD ekran bljeskalice Nikon SB - 28

izlazna snaga bljeskalice broj stroboskopskih bljeskova po snimku

Korištenje manje izlazne snage bljeskalice skraćuje vrijeme za punjenje kondenzatora, čime se povećava potencijalna frekvencija i broj bljeskova po slici. Maksimalni broj ponavljajućih bljeskova po slici za Nikon bljeskalicu SB – 28 (tvornički podaci)

aFrekvencijfleša snaga Izlazna

1/8

1/16

1/32

1/64

1 – 2 Hz 14 30 60 90 3 Hz 12 30 60 90 4 Hz 10 20 50 80 5 Hz 8 20 40 70 6 Hz 6 20 32 56 7 Hz 6 20 28 44 8 Hz 5 10 24 36 9 Hz 5 10 22 32 10 Hz 4 8 20 28 20 – 50 Hz 4 8 12 24

41

Studijska bljeskava rasvjeta

42

Studijska bljeskalica radi na istom principu kao i ručne bljeskalice. No, dok se ručna bljeskalica koristi najčešće kao pojedinačan izvor svjetla, kod studijskog bljeskavog svjetla se radi o rasvjetnom sustavu. Studijsko bljeskavo svjetlo podrazumjeva i ideju kombiniranja, odnosno istovremene upotrebe više rasvjetnih tijela (analogno holivudskom svjetlu na filmu, odnosno osnovnoj svjetlosnoj poziciji). Tu se javlja i problem njihove koordinacije, odnosno potrebe za nadzorom pozicija, intenziteta i kvalitete svjetla pojedinih rasvjetnih jedinica, te njihove međusobne sinkronizacije, te sinkronizacije sa zatvaračem fotoaparata. Studijsko bljeskavo svjetlo također podrazumjeva i različite izvedbe rasvjetnih jedinica i njihovih dodataka, s obzirom na njihovu ulogu u svjetlosnoj postavi (ovisno je li to glavno, dopunsko, stražnje ili pozadinsko svjetlo) ili s obzirom na njihovu namjenu (npr. makro fotografija, portretna, table-top, modna i dr.). Osvjetljenje dobiveno od studijske bljeskalice ima specifične osobine; vrlo snažan bljesak bogate svjetlosti koje ima jako kratko trajanje, tvrdo, odnosno mekano osvjetljenje ovisno o postavi svjetla. Kod sustava studijske rasvjete moguće je reguliranje kontrasta svjetla postavom dopunskog svjetla (kod jedne bljeskalice upotrebljene u mraku dobivaju se neprozirne sjene, tj. kontrast je teorijski 1: beskonačno ako nema refleksa i dodatnih ploha). Bljeskalica je pri tom vrlo snažan izvor svjetlosti koji ne stvara toplinu, a omogućuje snimanje veoma kratkim ekspozicijama. Studijska rasvjeta omogućuje fotografu potpunu kontrolu karaktera svjetla, njegove jačine i položaja u odnosu na objekt. Zbog ovih se osobina studijska bljeskalica počeo masovno primjenjivati za modnu i reklamnu fotografiju. Snaga studijske bljeskalice može biti od 250 do 6000 watt sekundi, ovisno da li bljeskalicu koristimo za lokacijski portret ili za osvjetljavanje velikih scena. Glavni problem pri snimanju bljeskalicom je kontrola raspodjele svjetlosti i utvrđivanje točne ekspozicije. Kod modernih studijskih bljeskalica oba su problema riješena na zadovoljavajući način. Za kontrolu raspodjele svjetlosti služe “pilot-žarulje“ smještene u istom reflektoru sa sijalicom bljeskalice. Određivanje ekspozicije vrši se posebnim svjetlomjerom, tzv.flešmetrom, koji je neosjetljiv na svjetlost ambijenta* i registrira samo bljesak bljeskalice. Studijske bljeskalice izrađene su od dvije komponente: glave i izvora napajanja. Glava sadržava bljeskajuću cijev i brine se za svjetlo, dok sustav za napajanje omogućava energiju koja je potrebna glavama da bi radile. ____________________ *Pojedini modeli flešmetara mogu istovremeno mjeriti svjetlo bljeskalice i ambijentalno, te na mjernoj skali pokazuju vrijednosti i jednog i drugog izmjerenog svjetla

43

6.1. Osnovne komponente studijske bljeskalice Glava. Studijske bljeskalice imaju dvije vrste žarulja : “pilot-žarulje“ i cijev bljeskalice. “Pilot-žarulja” može biti stalno upaljena (po potrebi se može i ugasiti), a omogućuje fotografu da vidi scenu kada je namješta, te pomoću svjetla koje mu daje “ pilot-žarulja “ modelira svjetlo. Temperatura boje svjetla “pilot-žarulje“ iznosi 3200 K, dok je temperatura boje bljeskajuće cijevi 5500 K ili 5600 K ovisno o modelu. Bljeskajuća cijev osvjetljava oštro i trenutno, omogućuje briljantno oštro svjetlo potrebno da bi se napravila slika. Mnoge bljeskajuće glave imaju u sebi ugrađene ventilatore za hlađenje. Proizvođači obično ne stavljaju serijski ventilatrore u glave bljeskalica već ih isporučuju kao dodatnu opremu. Ti ventilatori su vrlo bitni ako se želi na bljeskajuću glavu staviti razni difuzori, te druga oprema da modeliranje svjetla. Oni većinom umanjuju strujanje zraka, tako da zbog loše cirkulacije zraka može doći do pregrijavanja, te oštećenja opreme, a ponekad i do požara. Većina bljeskalica ima u sebi ugrađene osigurače koji automatski isključuju napajanje bljeskalice kada temperatura prijeđe određenu temperaturnu granicu. Prikaz glave studijske bljeskalice (model Multiblitz Varilux) 1. - zaštitni metalizirani krug 2. - ručica za namještanje bljeskalice (okomito- vodoravno) 3. - drzač glave bljeskalice 4. - cijev bljeskalice 5. - bajonet navoj bljeskalice za montiranje

dodataka za modeliranje svjetla 6. - halogena pilot žarulja bljeskalice

Većina proizvođača nude više vrsta reflektora za glave svojih bljeskalica. One dozvoljavaju da se jedna glava bljeskalice koristi na više načina. Jednostavna promjena reflektora može npr. promjeniti izvor svjetla male površine u izvor velike površine. Također može modificirati kut osvjetljenja tako da promjenom širine snopa svjetla osvijetli veliku ili malu površinu. Postoje različiti tipovi posebno namjenskih glava bljeskalica, kao što su prstenaste bljeskalice, tračne (vrpčaste), svjetlovodne (eng. fiber-optic) . Moguće je nabaviti glavu bljeskalice različitih snaga i površina osvjetljenja. U praksi, doduše, većina se fotografa koristi samo jednim tipom bljeskave glave. To je djelomično zbog toga jer

44

mogućnost mijenjanja reflektora i modifikacije izvora struje čini jednu glavu mnogo fleksibilnijom. Cijena većine glava bljeskalica čini kupovanje jedna glave ekonomičnijim, čak i sa dodatnim priborom za nju, nasuprot kupovine više specijaliziranih glava. Izvor napajanja. Izvor napajanja je srce studijske bljeskalice, i količina snage koju može proizvesti je najvažnija činjenica koja se mora provjeriti kada se radi sa studijskom bljeskavom rasvjetom. Najmanje studijske bljeskalice koji su u svakodnevnoj upotrebi u komercijalnoj fotografiji moraju proizvesti barem 400 watt sekundi. Postoje dva osnovna studijska sustava elektronskih bljeskalica: monoblock i power-pack sustav. Monoblock sustav ima izvor struje ugrađen u glavu bljeskalice. Takvi sistemi imaju prednost da su dovoljno kompaktni da su prenosivi. Time su posebno popularni kod fotografa koji se specijaliziraju za terenske portrete i slična snimanja u kojima je nemoguće sa sobom nositi mnogo opreme.

Monoblok sustav- pri kojem je napajanje smješteno u istom kučištu s bljeskavom glavom Iako su nekim fotografima takve jednodijelne studijske bljeskalice točno ono što trebaju, za većinu njihovi nedostaci su veći od prednosti njihove prenosivosti. Jedan od glavnih problema takvih bljeskalica je njihov nedostatak energije. Ne mogu biti građene da daju puno energije (što znači i puno svjetla) jer bi bile preteške. Dodatno – i ovo je veliki nedostatak – njihova snaga ne može biti preusmjerena od jedne do druge glave. Fotografi mogu smanjiti snagu u bilo kojoj glavi, ali zbog konstrukcije ovih primjeraka (određivanje snage bljeska vrši se na svakoj glavi posebno) nastali višak energije, tj. neupotrebljeni dio energije ne može se preusmjeriti u glavu gdje god bismo htjeli kao što je to slučaj sa power-pack sustavom gdje se nekoliko bljeskalica napaja iz istog izvora energije (generatora) te je moguće sa power-packa, odnosno generatora, određivati snagu kojom će svaka bljeskalica bljesnuti.

45

Proizvođači zaobilaze ove probleme distribucije struje i težine glave nudeći sisteme u kojima glava bljeskalice i izvori napajanja funkcioniraju kao odvojeni dijelovi (power-pack). Takav dizajn dozvoljava da izvor struje bude puno veći i fleksibilniji. Dvije ili više glava bljeskalice mogu biti povezane na jedan power-pack. Osim što su snažniji, power-pack sustavi su također svestraniji. Njihove lakše glave je lakše koristiti na stativima, te ih je puno lakše učvrstiti jer nisu tako teški kao monoblock sustavi. Ako su četiri glave spojene na 1000 watt-sekundi dovod struje, struja je podijeljena između njih. Podjela struje može biti simetrična za 250 watt-sekundi po svakoj glavi, ili asimetrična kako bi više struje bilo usmjereno ka nekim drugim glavama zbog bolje kontrole svjetlosti.

Power-pack sustav- generator sustav je napajački sustav koji se kablovima povezuje s bljeskavim glavama koje nemaju napajanje u kućištu

Postoje i tzv.Y-kablovi pomoću kojih možemo priključiti dvije glave iz jedne utičnice , a neke glave (Quad) mogu se snabdijevati strujom iz nekoliko power-pack-ova kako bi povećale intenzitet.

46

6.2. Vrste dodatne opreme Svaki proizvođač umjetne ili bljeskave rasvjete uz svoje proizvode nudi i mnoštvo dodatne opreme. To uključuje raznorazne alate za oblikovanje svjetla kao što su standardni reflektori (bijeli ili srebrni), raspršivači svjetla, saćasti reflektori, kišobrani, soft-boxsovi i dr., koje se može pričvrstiti na prednju stranu glave bljeskalice. Dodatna oprema daje nam potpunu kontrolu u kreativnom osvjetljavanju, od vrlo oštrog do vrlo mekog, te je možemo vrlo brzo i jednostavno mijenjati. Dodatna oprema za studijske bljeskalice

47

6.3. Promjena temperature boje Kod konvencionalnih studijskih bljeskalica, temperatura boje se smanjuje za oko 120 K za svaki otvor blende kada smanjujemo izlaznu snagu bljeskalice. Za tri otvora blende temperatura boje se smanjuje oko 360 K. Za pet otvora blende smanjuje se 400 – 500 K, i za 6.7 otvora blende, razlika između temperature boje kod pune maksimalne izlazne snage bljeskalice i minimalne izlazne snage iznosi otprilike 800 K.

Suvremene studijske bljeskalice imaju sistem kontrole temperature boje (eng. Colour Temperature Control – CTC). To je sistem koji konstantno, bez obzira na mijenjanje izlazne snage bljeskalice, automatski preko mikroprocesora kontrolira trajanje bljeska i napon kondenzatora, te na taj način drži temperaturu boje na 5500 K. Ovaj sistem kod točno određenog dijela bljeska prekida trajanje bljeska, tj. pri kraju bljeska na onom dijelu kada temperatura boje počinje padati, odnosno, prelaziti u crveno.

Relativna emitirana energija bljeska u jedinici vremena

Temperatura boje se može promijeniti i zbog različitih materijala kojim su presvučeni reflektori glave bljeskalice i difuzora koje stavljamo da bi omekšali svjetlo.

Promjena temperature boje kod difuzora izražena u jedinicama kelvina

Promjena temperature boje kod reflektora glave bljeskalice izražena u jedinicama kelvina

Difuzor obični – polykarbonat - 150 PVC difuzor - 50 Difuzor od tkanine - 200 Nylon difuzor - 300 Bijeli Perspex - 400 Dupli bijeli Perspex - 500

Bijeli Perspex - 100 Metalizirani + 50 Standardni bijeli matt - 200 Aluminijski polirani 0

48

Temperatura boje kod nekih difuzora se može promjeniti zbog vanjskih utjecaja koji mogu zahvatiti površinu materijala, npr. nikotin od dima cigareta, UV zračenje prilikom vanjskih snimanja, vlažnost zraka i dr. Difuzori od tekstilnih materijala mogu se prati u razblaženoj otopini deterđenta, ali ih nije uputno prati više puta, jer se može doći do oštećenja zaštitnog sloja za korekciju temperature boje. Zbog toga bi difuzore s vremena na vrijeme trebalo promijeniti. Polirane metalne reflektore treba također prati u razblaženoj otopini deterđenta, a bijele mat reflektore potrebno je ponovo premazati originalnom bojom kako se ne bi promijenila temperatura boje.

6.3. Načini okidanja bljeskalice Okidanje bljeskalice obavljamo pomoću sinkro kabla ili infracrvenog daljinskog okidača. Sinkro kabel spajamo s jedne strane sa bljeskalicom, a s druge strane sa fotoaparatom u za to predviđena mjesta. Infracrveni daljinski okidač puno je praktičniji jer njega spajamo samo na fotoaparat, i to na utor za bljeskalicu tj. “vrući kontakt “. Prilikom okidanja fotoaparata uređaj bljesne, za ljudsko oko nevidljivu, infracrvenu zraku, koju senzor koji se nalazi na studijskoj bljeskalici “uhvati“ i istovremeno vrši okidanje. Infracrveni daljinski okidač se napaja iz baterija. Opseg rada mu je oko 10 metara. U sebi ima ugrađenu LED diodu (ovisno o modelu; ne mora je imati) koja signalizira kada je uređaj spreman za rad. Infracrveni daljinski okidači praktičniji su od klasičnih sinkro kabela jer fotograf nije fizički vezan sa bljeskalicom, te ima veći radijus kretanja jer nije ograničen na dužinu kabla, a između ostalog uvijek postoji mogućnost da se nehotice zaplete u vlastiti kabel, te sruši rasvjetu.

49

6.4. Sinkronizacija sa drugim bljeskalicama Studijske bljeskalice nije potrebno fizički povezivati sa sinkro kablovima, već se sinkronizacija sa drugim bljeskalicama vrši pomoću fotoelektričnog senzora koji se nalazi na svakoj bljeskalici. Senzor služi kao okidač na bljeskalicama osjetljiv na bljesak s druge (glavne) bljeskalice. Kada bljesne glavna bljeskalica istovremeno bljesnu i ostale. 6.5. Halogena pilot žarulja Halogena pilot žarulja smještena je uz samu cijev bljeskalice i omogućuje modeliranje svjetla bljeskalice. Proizvode se u jačinama od 50 do 650 watta. Intenzitet svjetla žarulje se proporcionalno smanjuje kako se intenzitet bljeskalice smanjuje, da bi svjetlosni omjer žarulje bio isti kao i bljeskalice. Zato je intenzitet svjetla pilot svjetla proporcionalan intenzitetu bljeskavog svjetla. Ta osobina pilot svjetla omogućava vizualnu kontrolu postave više svjetala, odnosno njihovih intenziteta, smjerova, kontrasta svjetla bez bljeskanja bljeskalicom. To zapravo znači da će glava slabije snage imati pilot svjetlo proporcionalno slabijeg intenziteta. Ponekad se mogu javiti problemi sa izoštravanjem i pregledavanjem scene, no međutim to se može riješiti tako da se pilot žarulja postavi da privremeno svijetli sa 100 % snage. Neke žarulje se isključuju nakon bljeska bljeskalice kako bi ukazale da je svaka glava u bljeskalici zaista bljesnula, te se mogu upaliti da bi naznačile da je punjenje završeno. Žarulje obično imaju temperaturu boje 3200 K, te mogu biti korištene za poneki zadatak koji zahtijeva kontinuirano svjetlo. Iako pilot žarulje imaju 3200 K one ne utječu na temperaturu boje svjetla studijske bljeskalice, te se ne može dogoditi da zbog različitosti temperatura boja (3200 K vs. 5500 K) fotografija dobije narančasto-žućkasti štih. Svjetlo pilot žarulje minimalno je oko 5 do 6 otvora blende slabije od svjetla bljeskalice, a ovisi o jačini pilot žarulje, te o jačini bljeskalice. Vijek trajanja pilot žarulje iznosi do 2000 sati. Halogene pilot žarulje

50

Dosvjetljavanje bljeskalicom (fill-in) 51

Bljeskalicu možemo koristiti kako bi osvjetliti duboke sjene koje se javljaju na fotografijama snimljenim pri jakom (visokom) suncu, budući da je kontrast između najtamnijeg i najsvjetlijeg dijela slike veći od ekspozicijskog raspona fotomaterijala. Pod pojmom kontrasta svjetla podrazumijevamo uvijek odnos glavnog i prednjeg svjetla. Glavno svjetlo, u ovom slučaju sunce, može dolaziti iz bilo kojeg smjera, dok prednje (tzv. fill in) može dolaziti samo iz pravca fotoaparata. Kako bi osvjetlili tamna područja na fotografiji možemo koristiti tehniku dosvjetljavanja bljeskalicom. Prilikom toga moramo paziti da fotografija i dalje izgleda prirodno, te da nema previše dosvjetljenoga svjetla. Najbolji rezultat se postiže omjerom kontrasta 3:1, odnosno kada je intenzitet glavnog svjetla dvostruko veći od intenziteta prednjeg (razlika među njima iznosi vrijednost jedne blende), a postižemo ga tako da jačinu bljeskalice smanjimo za jednu blendu od potrebne za točnu ekspoziciju, u nekim situacijama čak i 2 blende, te se onda radi o kontrastu 5:1.

Fotografija snimljena uz upotrebu bljeskalice Fotografija snimljena bez upotrebe bljeskalice

Kada kombiniramo kratko trajanje bljeskalice s dnevnim svjetlom, možemo očekivati sve vrste neobičnih efekata. Pokret može ostati zabilježen kao mješavina detalja i zamućenosti, a dan se može pretvoriti u sumrak ili noć. Kod ove i sličnih tehnika treba zapamtiti da se primjenjuje isti osnovni princip; mnoge brzine zatvarača djeluju samo na danje svjetlo, ali većina otvora blendi djeluje na oboje – danje svjetlo i svjetlo bljeskalice. Sofisticirani elektronski fotoaparati i njihove automatske bljeskalice omogućuju “prepoznavanje“ svjetloća i kontrasta, i na taj način određuju bljesak bljeskalice koji je potreban kako bi objekt koji fotografiramo bio optimalno osvjetljen, no međutim ponekad su korekcije ipak potrebne. Kod dosvjetljavanja bljeskalicom moramo paziti da nam osnovna ekspozicija bude u redu, jer ako podeksponiramo snimku samo za jednu blendu, a jačinu bljeskalice ne smanjimo, dobiti

52

ćemo “efekt mjesečine“, efekt kod kojega će fotografija izgledati kao da je snimljena po noći uz mjesečinu, a ne, kako bi trebalo izgledati, usred bijela dana. Ukoliko ne posjedujemo automatske kompjuterske bljeskalice koje će sve uraditi same, postoji nekoliko načina da sami odredimo točno “fill-in” svjetlo. (1) Prvi i najvažniji dio je odrediti intenzitet postojećeg (ambijentalnog) svjetla. Npr.,

fotografiramo po danu sa filmom osjetljivosti ISO 100. Mjerenje svjetla pokazuje da će korektnu sliku dati ekspozicija od 1/125 pri blendi f/8. Recimo da je najkraća brzina zatvarača s kojom se može sinkronizirati bljeskalica 1/60. To znači da brzinu zatvarača treba namjestiti na 1/60 i blendu postaviti na f/11 kako bi dobili korektnu ekspoziciju.

(2) Sada treba “prevariti” bljeskalicu kako ne bi došlo do ekspozicije sa punim bljeskom

bljeskalice. Postoji nekoliko načina da se to napravi; Metoda 1: (za manualne bljeskalice); Nakon što se odredi količina ambijentalnog svjetla, potrebno je pogledati tablicu sa stražnje strane bljeskalice. Recimo da je ambijentalno svjetlo, naprimjer f/8 i 1/125. Ali ne smijemo zaboraviti da je maksimalna brzina sa kojom možemo sinkronizirati bljeskalicu 1/60, znači moramo napraviti korekciju na blendu f/11 i brzinu zatvarača namjestiti na 1/60. Objekt ili osoba koju fotografiramo udaljena je 4 metra od fotoaparata. Tablica koja se nalazi sa stražnje strane bljeskalice kaže da bi dobili korektnu ekspoziciju s bljeskalicom moramo fotografirati pri blendi f/8. Kada se sve to posloži u jedno dobivamo da je bljeskalica pri otvoru blende od f-11 već podeksponirana za jednu blendu. Ako želimo da podekspozicija bljeskalice bude dvije blende, namjestimo fotoaparat na blendu f/16 i brzinu zatvarača na 1/30. Metoda 2: (trik sa ISO osjetljivošću za automatske bljeskalice); automatske kompjuterske bljeskalice uvijek daju punu ekspoziciju bljeska, zbog toga moramo“prevariti” bljeskalicu. Prvo se očita korektna ekspozicija koja se namjesti na fotoaparatu, nakon toga se namjesti osjetljivost filma na fotoaparatu jednu blende više (npr. ISO sa 100 namjestimo na 200) ili direktno na bljeskalici ako je automatska, ali nije kompjuterski povezana sa fotoaparatom. Na taj način bljeskalica “misli “ da radi sa osjetljivijim filmom, te automatski “baca” za jednu blendu manje svjetla. Ekspoziciju koju smo namjestili na fotoaparatu ne diramo. Metoda 3: (smanjenje jačine bljeska na automatskim kompjutorskim bljeskalicama); suvremene kompjuterske bljeskalice povezane s fotoaparatom omogućavaju da izlaznu snagu bljeska smanjimo (odnosno povećamo) i do tri blende.

53

Kada se izmjeri ambijentalno svjetlo jednostavno na kompjuterskoj bljeskalici namjestimo koliko želimo da nam bljeskalica slabije bljesne od definirane i na objektivu postavljene blende, jednu, dvije ili tri blende. Sve ostalo će automatika sama napraviti. Ovu metodu danas koristi većina fotografa koja posjeduje automatske kompjuterske bljeskalice. Pomoću funkcijskih tipki određuje se jačina bljeska bljeskalice od +/- 3 blende

54

Bljeskalica u makrofotografiji 55

Nazivom “makrofotografija“ označava se snimanje predmeta čija je slika na negativu između prirodne veličine i deset puta većih dimenzija (omjer reprodukcije 1:1 – 10:1). Makrofotografija se može snimiti na više načina: makroobjektivom, dodavanjem međuprstenova, mijeha ili pribora za krupni plan normalnom objektivu. Izbor opreme ovisit će o željenom stupnju povećanja i vrsti fotoaparata.

Bljeskalicu koji koristimo u makrofotografiji nazivamo prstenasta, kružna ili makrobljeskalica. Ta je bljeskalica smještena na objektivu fotoaparata, slično sjenilu. Sama bljeskalica je prstenasta cijev koja kružno obuhvaća objektiv. Prstenasta bljeskalica daje potpuno prednje osvjetljenje. To je idealno za bilježenje detalja unutar kompleksnih zaokruženih objekata koji bi bili puni kompliciranih i nesređenih sjena da su osvjetljeni bilo kojom vrstom svjetla sa strane.

Upotrebljena vrlo blizu objektu, prstenasta bljeskalica će stvoriti meke središnje sjene zbog svjetla koje ravnomjerno pada na objekt sa svih strana objektiva. Tako prstenasta bljeskalica daje vrlo meko prednje svjetlo. Poželjno je mjerenje TTL-om, u suprotom treba kalkulirati i gubitke svjetla do kojih dolazi zbog izvlake, bez obzira dolazi li do nje uoštravanjem makroobjektiva na neku blisku udaljenost, primjenom međuprstenova, izvlakom mijeha i sl. Bljeskalica za napajanje koristi AA – tip baterija, a vrijeme recikliranja (punjenja) je otprilike od 2 – 10 sekundi u manualnom načinu rada kada se nakon svakog bljeska kondenzator potpuno isprazni, te ovisi i o tipu ( alkalne, Ni Cd, Ni-MH, litijske…etc. ) baterije i njihovoj istrošenosti.

Ukoliko se ne koristi makrobljeskalica već kompjuterska bljeskalica, potrebno je napraviti određene korekcije. Kada fotografiramo subjekt koji je od aparata udaljen manje od 0.6 metara potrebno je kompjutersku bljeskalicu odvojiti od fotoaparata sa posebnim TTL kablom, zoom reflektora bljeskalice namjestiti na najširi kut, te fotoaparat namjestiti na manualno ( M ) ili automatiku blende ( A ). Kada bi bljeskalica ostala pričvrščena na fotoaparatu, s obzirom na Prikaz rada sa kompjuterskom bljeskalicom u makrofotografiji

56

njezinu poziciju prema subjektu, davala bi jako gornje svjetlo, te bi neki djelovi subjekta zbog sjena bili nepravilno osvjetljeni. Zbog toga se koristi TTL kabel kako bi mogli pravilno oblikovati svjetlo. Kada fotografiramo sa bljeskalicom bliže od 0.6 metara blendu dobijemo tako da koeficijent podjelimo sa udaljenosti bljeskalica-subjekt. Koeficijenti se razlikuju za svaku bljeskalicu, a iskazani su u tehničkim knjižicama bljeskalica.

F = subjekt-fleš udaljenostt koeficijen

ISO osjetljivost filma i koeficjent za Nikon SB - 28

ISO osjetljivost 100 ili manje 125 – 400 500 ili više Koeficijent 4 8 11

Npr. ako je objekt koji fotografiramo udaljen od bljeskalice 0.5 metara, uz upotrebu filma od ISO 100, potrebna radna blenda bi bila:

F = 5.0

4 (u metrima) = 8

Za kamere velikog formata ne postoje prstenaste bljeskalice, već se za osvjetljavanje subjekta koristi studijska bljeskalica ili klasična rasvjeta. S obzirom na tehničke karakteristike tih kamera nije potrebno doći blizu (bliže od 1 m) subjektu kako bi se snimila makrofotografija.

57

Bljeskalice za digitalnu fotografiju 58

Bljeskalice za digitalne fotoaparate po svojim su funkcijama i obliku (dizajnu) jednake kao i bljeskalice koje koristimo za klasične fotoaparate, no ipak postoje razlike. Na digitalnim bljeskalicama postoji oznaka DX, DIGILITE, DIGITAL i sl. Kod nekih modela digitalnih bljeskalica funkcijske tipke koje su kod klasičnih modela u jednoj boji, kod digitalnih su u drugoj. Npr. kod Nikonovih klasičnih TTL bljeskalica funkcijske tipke su u sivoj boji, dok digitalni modeli imaju zelenu boju. Ipak to su tek samo vanjske razlike koje se uočavaju između između klasične TTL i digitalne bljeskalice. Koje su onda “unutarnje“ razlike ? Digitalni fotoaparati zahtjevaju pred-bljesak prije glavnog bljeska. Predbljesak daje fotoaparatu informaciju koja je potrebna za točnu ekspoziciju. Oba bljeska događaju se gotovo istovremeno. TTL mjerenje refleksije pred-bljeska od prve (srednje sivo obojene) zavjesice zatvarača koja se nalazi ispred samog CCD (engl. charge-coupled device) čipa, izvodi se pred samu ekspoziciju (Nikon). E-TTL je sistem razvijen za Canon digitalne fotoaparate i njime se bljeskavo svjetlo mjeri tren prije ekspozicije, ali na površini mutnog stakla za izoštravanje i to trenutak prije nego se ogledalo podigne. Ali i klasične TTL bljeskalice imaju predbljesak ? Da, s tim da je kod digitalne bljeskalice ugrađen specijalno izrađeni čip za digitalne fotoaparate. Digitalni aparati imaju jednu manu, a to je određeno kašnjenje okidanja, naime potrebno im je više vremena da bi okinuli nego kod klasičnih fotoaparata sa bljeskalicom. Te se razlike mjere u stotinkama sekunde, međutim upravo je u pojedinim trenucima i ta stotinka izuzetno važna, tako da profesionalnim fotografima koji snimaju određeni događaj, kada je potrebno reagirati u stotinki sekunde, upravo kašnjenje zadaje muke. Šta bi se dogodilo kada bi digitalnu bljeskalicu koristili na klasičnom fotoaparatu ? Ništa. Digitalne bljeskalice mogu se koristiti zajedno sa klasičnim fotoaparatima, ali ne i obrnuto, klasične bljeskalice na digitalnim aparatima. Kada bi klasičnu TTL bljeskalicu koristili na digitalnom fotoaparatu ona bi bljesnula prerano i dobili bi podeksponiranu sliku. Kod upotrebe bljeskave rasvjete na kamerama velikog formata s digitalnim leđima moramo pripaziti koji tip digitalnih leđa koristimo. Prema izvedbi razlikujemo površinski CCD koji je namijenjen za snimanje trenutačnih fotografija, i linijski, odnosno, skenerski CCD kojeg čine samo jedan ili tri reda silicijskih ćelija i koji služi za visokokvalitetno skeniranje statičnih objekata tj. predložaka. Kod digitalnih leđa skenerskog tipa ne možemo koristiti bljeskavu rasvjetu, već svjetlo mora biti trajno, tj. moramo koristiti klasičnu rasvjetu zbog toga što se kod skenerskog tipa CCD-a skenira dio po dio slike tj. čip treba fizički prijeći jedan ili tri puta cijelu visinu formata, a s obzirom da je svjetlo bljeskalice vrlo kratko to ne bi bilo dovoljno da se zabilježi slika. Digitalna leđa površinskog tipa nemaju taj problem te se kod tog tipa CCD-a može koristiti uz klasičnu i bljeskava rasvjeta.

59

Zaključak

60

Da se kojim slučajem možete vratiti u prošlost, te da u svojim Levi ‘s plavim trapericama ponesete malu minijaturnu bljeskalicu koja daleko jače bljeska od ondašnjih tzv. bljeskalica koje su koristile bljeskavi magnezijski prah, vjerojatno bi vas bez milosti objesili na obližnje drvo, ali ne zbog vaših levisica već zbog njma vražjeg uređaja koji bljeska na njima neobjašnjiv način. U današnje vrijeme vjerojatno svaka beba koja se rodi prvo što ugleda nije ni mama ni tata već svjetlo bljeskalice koje ju zabljesne od raspekmeženog tate koji svoje djete ustvari prvi put ugleda kroz objektiv fotoaparata. Znači danas bljeskalica nije nikakav vražji uređaj zbog kojeg će te visjeti na drvetu, već je to normalna stvarčica koja olakšava da napravimo što bolju fotografiju. Koriste je i profesionalci i amateri. Profesionalnim fotografima bljeskalica spada u neizbježnu opremu kao i objektivi. Danas su bljeskalice toliko napredovale da u njma ima više elektronike nego što je imao Apollo za let na Mjesec. Jednostavne su za uporabu, sve obavljaju umjesto fotografa. Sa današnjom bljeskalicom gotovo da se ne može pogriješiti u eksponiranju slike. Profesionalci je koriste i po danu i po noći, dok je kod amatera još uvijek više zastupljena kada broj luksa pokazuje nulu, znači u mraku. Lako su prenosive, napajanje im nije problem, i vrlo su jake snage, tako da lako osvjetljavaju velike površine.Trajanje bljeska im je vrlo kratko, tako da zaustavljaju svaki pokret, a pomak fotoaparata u potpunosti elminiraju. Koliko je elektronska bljeskalica utjecala na medij fotografije govori i činjenica da danas gotovo nitko od profesionalnih fotografa ne koristi klasičnu (filmsku) rasvjetu kako bi osvijetlio model koji snima, već isključivo elektronsku bljeskalicu. Uvođenjem i razvitkom elektronske bljeskalice u medij fotografije fotografima je dana mogućnost da još preciznije i kvalitetnije manipuliraju sa svjetlom, s obzirom da elektronska bljeskalica ima puno više mogućnosti oblikovanja svjetla i određivanja njezine jačine od klasične rasvjete. Mogućnosti koje pruža najbolje dolaze do izražaja u modnoj i reklamnoj fotografiji gdje je zastupljena 100 %. Koristi se svakodnevno u svim segmentima života, te je postala normalna pojava. Napretkom digitalne fotografije sve se više razvijaju bljeskalice koje se koriste za digitalnu fotografiju. Od početka 20. – tog stoljeća, pa do današnjih digitalnih bljeskalica, princip rada joj je ostao gotovo isti, osim što danas u ovoj digitalnoj eri imaju u sebi toliko čipova za koje gospodin Harold Edgerton, dok je stvarao tu zaista čudesnu bljeskajuću cijev, nije mogao ni sanjati.

61

Proizvođači bljeskave rasvjete

62

Web adrese proizvođača bljeskave rasvjete Balcar- www.calumetphoto.com ili www.balcar.fr.

(BKA) Bowens- www.bkaphoto.com.

Britek- Britek Inc. ,12704 Marquardt Ave. , Santa Fe springs , CA 90670 , tel: 1-800-925-6258

, fax : 562/404-0852.

Broncolor- www.bron.ch

Canon- www.canon.com

Elinchrome- www.bogenphoto.com

Hensel- www.hensel.de

Ikelite- www.ikelite.com

Metz- www.metz.de

Minolta- www.minolta.com

Multiblitz- Multiblitz Dr. Ing. D.A. Mannesmann

GmbH & Co KG

Ferdinand-Porche-Str. 19 , D-51149 KOLN

Telefon 02203/93 96-0, Fax 02203/93 96-49

e-mail: multiblitzAt-online.de

Nikon- www.nikon.com

Olympus- www.olympus.com

Pentax- www.pentax.com

Quantum- www.qtm.com

Sigma- www.sigmaphoto.com

Speedtron- www.speedtron.com

Sunpack- www.tocad.com

Vivitar- www.vivitar.com

White Lightning- www.white-lightning.com

63

Literatura 64

1. Beaumont Newhall, The History of Photography from 1839 to the Present Day, The Museum of Modern Art, New York, 1949.

2. Carruci John, Capturing the night with your camera, Amphoto books, 1995. 3. Fizi Milan, Fotografija, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb , 1977. 4. Gernsheim Helmut i Alison, Fotografija sažeta istorija (A concise History of photography) Izdavački zavod “Jugoslavija”, Beograd , 1973. 5. Hedgecoe John, 35mm photography, Collins & Brown, 1999. 6. Hedgecoe John, Sve o fotografiji i fotografiranju (The book of Photography), Izdavačko

poduzeće Mladost, Zagreb, 1977. 7. Jacobson E. Ralph, Ray F. Sidney, Attridge G. Geoffrey, The manual of photography (eight

edition), Focal press, 1988. 8. Kažić Dragoljub, Elementarna tehnika fotografije, Umetnička akademija u Beogradu, 1973. 9. Keene Martin, Practical Photojournalism (second edition), Focal press, 1995. 10. Koshofe Gert, Wedewardt Heinz, Suvremeni foto priručnik, založba Mladinska knjiga ,

Ljubljana – Zagreb, 1990. 11. Langford Michael, Advanced photography (sixth edition), Focal press , 1998. 12. Marchesi J. Jost, Professional lighting technique,Verlag photographie, 1996. 13. Nikon, Instruction Manual of SB-28 autofocus speedlight 14. Prospekti o studijskoj bljeskavoj rasvjeti Multiblitz i Broncolor 15. Spencer D.A., The Focal dictionary of photographic technologies, Focal press , 1973. 16. Tanhofer Nikola, O boji, Novi liber, 2000. 17. Zakia Richard, Leslie Stroebel, The Focal encyclopedia of photography (third edition),

Focal press, 1995.

65

66

18. Web stranice: http://www.nikonusa.com/reference/glossary/glossphotoflash.html http://www.shawgo.net/terms.html http://www.photozone.de/flashtec2.htm http://www.innercite.com/~bettysed/p90flash.html http://mir.com.my/rb/photography/hardwares/classics/nikonfseries/fe2/basic9.htm http://www.maxwell.com.au/photo/acc/NikonSpeed/nikflash.html http://www.moose395.net/f5/flash.html http://www.chem.helsinki.fi/~toomas/photo/flash-faq.html#gn-zoom http://www.bsag.ch/~fs/photo/fillflash.html