ožujak 2008. 43

� Piše: Drago BOJIĆ

Pojavom književno-znanstvenog ča sopisa Bosanski prijatelj (1850), prvog franjevačkog i uopće prvog

bosansko-hercegovačkog, započinje pu-blicistička djelatnost bosanskih franjeva-ca, koja će u sljedeće stoljeće i pol pokre-nuti i izdavati preko tridesetak različitih periodičnih publikacija – časopisa, listo-va, revija, glasila, biltena, kalendara – od kojih je današnje Svjetlo riječi jedan od značajnijih izdanaka te tradicije kako po vremenu trajanja, tako i po unikatnosti i zapaženoj ulozi na bosansko-hercego-vačkoj ali i široj regionalnoj konfesio-nalnoj publicističkoj sceni. U ovom krat-kom prilogu, zamišljenom kao povijesni presjek cjelokupne franjevačke publici-stičke tradicije (riječ je, dakle, samo o periodičnim publikacijama), nemoguće je spomenuti sve listove, te ćemo u hodu kroz njezinu povijest zastati samo na naj-važnijim postajama.

Franjevački list

Od prvog franjevačkog časopisa Bo-sanskog prijatelja (koji je isključivo djelo jednog autora – njegova pokretača, Iva-na fra Frane Jukića, strasnog rodoljuba i preteče moderniteta u Bosni), pa do pr-vog franjevačkog lista, zbog nepovoljnih društveno-političkih uvjeta u zemlji i njezinoj kulturnoj odsječenosti od mo-dernih zapadnih ideja, proći će nekoli-ko desetljeća, iako se, u međuvremenu, u skladu sa započetim reformama i za potrebe vlasti, osnivaju prve tiskare u ze-mlji (Sarajevo 1866. i Mostar 1876, prije toga – 1872. i jedna privatna u Mostaru), a počinje izlaziti i nekoliko listova – Bo-sanski vjestnik (1866), Bosna (1866), Ne-retva (1876) i dr.

Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine (1878) općenito su uvjeti za kulturno djelovanje bili znatno bo-lji nego u prethodnom razdoblju, ali to neće bitno utjecati na franjevačku publi-cističku djelatnost, budući je nova vlast

privilegirala redovnu crkvenu hijerarhiju (instaliranu 1881), o čemu zorno svje-doči i broj listova koji su u to vrijeme izdavani: tri dijecezanska, po jedan bo-sanskih i hercegovačkih franjevaca. Iako bosanski franjevci u početku surađuju i u dijecezanskim listovima (Srce Isusovo 1882, kasnije, god. 1887. preimenovan u Vrhbosna), ubrzo postaje jasno da tako ne mogu ostvariti svoje potrebe te počet-kom 1887. godine pokreću list Glasnik bosansko-hercegovačkih franjevaca, ko-jemu je bio cilj okupiti franjevce na juž-noslavenskom području, ali istodobno i prilozima o vlastitoj bosanskoj povijesti, oduprijeti se sve prisutnijim i agresivni-jim stadlerovskim pokušajima marginali-zacije, provođenih politikom oduzimanja franjevačkih župa, ignoriranjem njihovih povijesnih zasluga i konstatnim poku-šajima sekularizacije (i uz vrbovanje za prelazak u dijecenazski kler, vidi knjigu Lucerna lucens? fra Ignacija Gavrana).

List će pod različitim imenima – Glas nik jugoslavenskih franjevaca (1888-1894), Franjevački vijesnik (1895-1901), Serafi nski perivoj (1902-1914), Naša mi-sao (1914-1919), i konačno Franjevački vjesnik (1927-1941) – s dužim prekidom izlaženja poslije Prvog svjetskog rata,

izlaziti sve do 1941. godine kad će se i konačno ugasiti. Bez obzira kako se u kojemu razdoblju nazivao, Franjevački list, bio je zapravo službeni list bosanske franjevačke provincije, dugo vremena i jedini franjevački list na slavenskom jugu, a može se ponositi i velikim bro-jem vanjskih suradnika među kojima i imenima poput S. S. Kranjčevića i A. B. Šimića.

Općenito, razdoblje od austro-ugarske okupacije do kraja Drugog svjetskog rata karakterizira skromna spisateljska dje-latnost bosanskih franjevaca. Istodob no, vrijeme između dvaju ratova obilježe no je procvatom katoličkog tiska na našim pro-storima te postoji i više listova u vlasniš-tvu Sarajevske nadbiskupije, što pla stično odražava odnose toga vremena i fi nancij-sku nadmoć službene Crkve. Najpoznatiji od njih je Katolički tjednik (1925-45) koji je izlazio i cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata, a koji će u povijesti domaćega kato-ličkog tiska ostati zapamćen i po otvore-noj podršci ustaškom režimu!

Ponovno buđenje katoličkog tiska

Nakon Drugog svjetskog rata na cije-lom slavenskom jugu jedini katolički list

Publicistika bosanskih franjevaca

ožujak 2008.44

koji je izlazio bila je ekavicom tiskana be-ogradska Blagovest i nekoliko za internu upotrebu ciklostilom tiskanih biskupij-skih i provincijskih glasila. Ublažavanju toga vakuuma pridonijelo je Udruženje katoličkih svećenika BiH – Dobri pastir, koje je, između ostaloga, bilo angažirano i na kulturno-prosvjetnom i izdavačkom području i čijom su pomoći tiskane vjer-ske knjige (molitvenici, katekizmi) i vrlo popularni pučki kalendar Dobri pastir (1950). Početkom šezdesetih godina po-novno se budi katolički tisak, najprije i u najvećem broju u Hrvatskoj, a neuspo-redivo najznačajniju ulogu imaju 1962. godine pokrenuti zagrebački dvotjednik Glas koncila (od 1985. godine izlazi kao tjednik) i časopisi i publikacije koje je izdavalo teološko društvo Kršćanska sa-dašnjost (osnovali ga 1968. godine profe-sori Teološkog fakulteta u Zagrebu).

Puna dva desetljeća bosansko-herce-govački katolici čitali su listove iz Hrvat-ske (Glas koncila, Kana, Veritas...) i 1971. pokrenuti list hercegovačkih franjevaca Naša ognjišta (jedno vrijeme se zvao i Sveta baština). Kad se katolička publici-stička scena dobrim dijelom stabilizira-la i standardizirala, i u vrijeme najveće naklade hrvatskih listova, pojavljuje se Svjetlo riječi (1983) – s ciljem da se bo-sanskim katolicima progovori iz Bosne. Unaprijed računajući s jakom konkuren-cijom iz Hrvatske, nemogućnošću ulaska na dijecezansko tržište u Bosni, činjeni-com da se u međuvremenu u Hercegovi-ni, ali i u nekim bosanskim župama već udomaćilo Naše ognjište (M. Filipović), i s početnim nesnalaženjima u novinar-skom poslu, pokretači Svjetla riječi (u početku ga izdaju obje franjevačke pro-vincije) strpljivo, ali s jasno zacrtanom koncepcijom i ciljevima ipak pronalaze

put do čitatelja. Već od samog početka listu se predbacivala takozvana lijeva ori-jentacija (L. Fišić), jednako kao što se to i danas čini – po istom scenariju kako se predbacivalo i predbacuje udruženju Do-bri pastir – pri čemu se samozvani čuvari i branitelji hrvatstva i Crkve u Hrvata iz crkvenih, političkih i znanstvenih kru-gova kleronacionalnog mentalnog sklopa, natječu u optuživanju neposlušnih bo-sanskih fratara za izdaju vitalnih nacio-nalnih i crkvenih interesa! Te optužbe i danas prate mnoge aktivnosti bosanskih franjevaca, osobito društveni angažman, pa tako i Svjetlo riječi. One su izraz pred-modernoga doba, apologetsko-militant-no-nacionaliziranog kršćanstva, izopa-čenje i duha i slova zaključaka Drugog vatikanskoga sabora, a da i ne govorimo o evanđeoskim načelima ljubavi i dijalo-ga s onima koji ne vjeruju.

Svjetlo riječi – moderna revija

Današnje Svjetlo riječi, koje od 2000. izlazi u duhu i ruhu moderne revije, da-kle tehnički vrlo primjereno opremljeno, zadržalo je sve oznake ukupne franjevač-ke publicističke tradicije, koja započinje s Jukićem, a koju bitno određuju sud-binska povezanost s Bosnom i narodom kojemu se služi, njegovanje dijaloga s drugima i otvorenost prema drugačijim mišljenjima. Uz Svjetlo riječi i godišnjak Kalendar sv. Ante (od 1993. nastavak ka-lendara Do bri pastir koji je 1992. prestao izlaziti), od današnjih publikacija bosan-skih franjevaca, vrijedno je spomenuti i dva znanstvena fi lozofsko-teološka ča-sopisa – Bosna franciscana (pokrenuta 1993, neke vrste nastavak revije Nova et vetera, ugašene 1990) i Jukić (1971), koji kroz cijelo vrijeme svoga trajanja pred-

stavlja oazu teološke i fi lozofske svježine i otvorenosti (I. Lovrenović).

Općenito, današnje katoličke listove naših prostora (Glas koncila, Katolički tjednik, Naša ognjišta, Crkva na kame-nu...), a isto to vrijedi i za pravoslavne i muslimanske (primjerice Pravoslavlje i Preporod) uza sve pozitivno, karakte-rizira, u većoj ili manjoj mjeri, suhoća informacija, ideološka uskoća i jedno-umlje, zatvorenost i apologetika, ne-dostatak istraživačkog novinarstva i (sa mo)kritičnosti, neprobavljivo propo-vjedničko-moralizatorsko prenemaga-nje, pribjegavanje mekom, populističkom novinarstvu malih zalogaja nauštrb pro-fesionalne i sadržajne dubine, optereće-nost jezičnim čistunstvom, vizualno siro-maštvo i nepreglednost, preopterećenost hijerarhijskim temama (hijerarhijsko jetse-terstvo), slab udio vanjskih suradnika i žena..., ali prije svega nedostatak moral-ne odgovornosti za riječ – da spomene-mo barem nešto od toga.

U tom kontekstu, a posebno za vri-jeme rata, bosanski franjevački list Svje-tlo riječi, u duhu tradicije iz koje izra-sta, predstavlja duhovno i intelektualno osvježenje, s onu stranu ideoloških usko-ća i jednoumlja, s punom otvorenošću za svako dobronamjerno i čestito mišljenje neovisno od lične iskaznice autora koji ga potpisuju. �

Zašto ustrajavam?U čitanju Svjetla riječi ustrajavam godinama, od prvoga broja, praktički već 25 godina. Kad bih sebi pokušao odgovoriti zašto “ustrajavam”, vjerojatno bi najbliže istini bio odgovor: zato što u njemu prepoznajem onu alternativnu poziciju koja je

tako potrebna svakom sustavu, svakom društvu, svakoj institu-ciji, svakom mišljenju. A kad je ta “alternativa” još i na visokoj kvalitativnoj razini, druge razloge gotovo da je i nepotrebno tražiti. Pa ipak, više od alternative, Svjetlo riječi je sve vrijeme svoga postojanja uspijevalo biti i kritička oporba ustaljenom i očekivanom, otvarajući pritom mogućnosti za jedan pogled više, šire, dalje, dublje, za dimenziju više, za drugost i drukči-jost, najposlije – za tako nam potrebnu poliperspektivnost.

Željko IVANKOVIĆ

Dvije su provincije pokrenule Svjetlo riječi: fra Luka Markešić (desno), provincijal Bosne Srebrene i

fra Jozo Pejić (lijevo) provincijal Hercegovačke provincije

ožujak 2008. 45

� Piše: Fra Luka MARKEŠIĆ

Svjetlo riječi je novina koja je nikla iz duhovne klime koju je francuski književnik, nobelovac

Francois Mauriac (1885-1970) nazvao no-vim pro ljećem Crkve. To je ono razdoblje koje je obilježeno Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965), koje se također naziva novim duhovskim događajem ili dolaskom Duha Svetoga Crkvi i svijetu radi njihove obnove u sadašnjosti i otva-ranja budućnosti. To je sigurno najbolje izrazio papa Ivan XXIII. prigodom otva-ranja toga koncila, te svojom enciklikom Mir na zemlji. Potom je papa Pavao VI. u istom smislu nastavio vođenje i dovrše-nje toga koncila, te u svojoj enciklici pod naslovom Crkvu svoju (Ecclesiam suam), gdje iznosi značenje dijaloga kao puta ko-jim Katolička crkva treba da u naše doba izvršava svoju zadaću. Pritom, nakon što je pokazao smisao i nužnost dijaloga, go-vori o njegovoj raznolikosti, te ističe važ-nost triju krugova dijaloga: prvo, dijalog s cijelim čovječanstvom; drugo, dijalog sa svima koji vjeruju u Boga; i treće, dijalog među svim krš ćanima. Tako je, na svoj način, izložio zapravo jasno stav Drugog vatikanskog sabora o dijalogu kao jedino ispravnom putu Kristove Crkve u suvre-menom svijetu.

U povodu sjećanja na početak ovih naših novina, iznosim ovo samo zato da bismo bolje razumjeli odluku uprave naše Franjevačke provincije Bosne Sre-brene, kojoj sam ja tada bio poglavar-provincijal, da zajedno s upravom herce-govačke zajednice Marijina uznesenja na nebo, pokrene izlaženje novog vjerskog lista – Svjetla riječi. Naime, pokretanje toga lista nastalo je upravo iz stava naše zajednice, kao i Franjevačkog reda u cjelini, o smislu i nužnosti dijaloga op-

ćenito među ljudima, vjernicima i kršćanima, po gornjim krugovi-

ma Pavla VI. Zato me obnova sjećanja na početke toga lista raduje jer se, nakon toliko vremena, potvrđuje oprav-danost toga nimalo laganog

pothvata u duhu svestranog dijaloga. Dakako, ovdje iznosim

samo nekoliko svojih zapažanja, kojima to želim pokazati.

Ponajprije, u našoj zajednici postoji samosvijest o važnosti pisane riječi kao sredstva dijaloga, što potvrđuje duga tra-dicija od samih početaka dolaska franje-vaca u Bosnu krajem 13. stoljeća (1291), preko prvih knjiga na slovinskom ili ilirskom jeziku, pa potom izričito i na hrvatskom, sve do izdavanja prvog ča-sopisa Bosanskog prijatelja od fra Ivana

Franje Jukića (1850). Nakon toga se to nastavilo, tako da nije bilo nikada du-ljeg prekida takve naše djelatnosti, pa ni u vrijeme komunističkog režima. To je dobro zapazio Ivo Andrić kada u usta jednoga bosanskoga fratra stavlja riječi: Zapiši, pa će i Bog zapamtiti!

Pisanje je, prema toj našoj tradiciji, služilo kao unutarnji dijalog ili komu-nikacija zajednice, kojom se ona čuvala i potvrđivala u svojoj samosvijesti: sa-mostanske škole su ovdje postojale i u najgorim vremenima od turske okupa-cije do komunističke zabrane vjerskih škola. Isto tako, pisanje je imalo ulogu komunikacije s drugima izvan zajednice, kako pokazuju brojni spisi i dokumenti u našim knjižnicama. Zato se osjećala potreba nastaviti tu tradiciju i u novim vremenima s novim sredstvima, kao što su novine, otvarati mogućnosti svestra-nog dijaloga.

Ovdje ne treba prešutjeti ni činjenicu da su nas neki naši nadzornici napadali zbog tobože naivnog dijaloga ili izdaje, te su nas znali mimoilaziti, ogovarati i klevetati zbog, navodno, manjeg hrvat-stva ili katoličanstva, pa je i to bio jedan od motiva da pokažemo svoje pravo lice i vrijednost jednoga i drugoga u iskre-nom i istinitom dijalogu sa svima. Tako, na primjer, više puta se dogodilo da Glas koncila, novine koje su se i našom zaslu-gom najviše prodavale u Bosni i Herce-govini, jednostavno prešuti ili pogrešno prenosi istine o zbivanjima kod nas.

Zanimljivo je i kako je došlo do tog naziva novina Svjetlo riječi. U igri izbora samog naslova bilo je više riječi: zajednica, život, svjetlo, vjera, riječ… Konačno smo se odlučili da to bude Svjetlo riječi, jer je izraz najbliži značenju riječi kojim počinje konstitucija Drugog vatikanskog sabora o Crkvi: Svjetlo naroda je Krist. Taj Krist je upravo Riječ Božja! Zato smo izabrali taj naslov jer novine žele svjedočiti i u dijalo-gu prenositi Svjetlo Krista kao Riječi Bož-je, kojega svjetlost odsijeva na licu Crkve, koja treba rasvijetliti sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru (usp. Mk 16,15; Konstitucija Svjetlo naroda, I. 1). �

Počeci vjerskog lista Svjetlo riječi

ožujak 2008.46

� Piše: Fra Jozo PEJIĆ

U vrijeme pokretanja Svjetla rije-či, prije ravno 25 godina, Crkva u Hrvata imala je podosta katolič-

kih listova i časopisa na hrvatskom jezi-ku koji su izlazili u Republici Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kad se u javnom životu i medijima zaobilazilo sve što podsje-ća na duhovno-religiozni život. Tako su božićni blagdani – uoči kojih su deseci tisuća “gastarbajtera” dolazili iz inozem-stva svojim kućama – nazivani novogo-dišnjima, a ni uskrsni blagdani nisu bo-lje prolazili. Elektronički bi mediji samo iznimno spomenuli najvažnije događaje iz života vjerskih zajednica. I u zabav-nim programima, pa i onima isključivo građenima na tradicijskim vrednotama, moglo se prikazati/prenijeti sve “samo ne ništa vjersko i ništa politički nepoćudno”! Dapače, vjerskim se zajednicama sve više osporavao i karitativni rad a u ime opće “štednje” dosta vjerskih objekata nije do-bivalo dozvolu za gradnju. Upravo u takvim okolnostima naše su dvije provincije – Provincija Bosna Srebrena i Hercego-vačka franjevačka provin-cija – pokrenule mjesečnik Svjetlo riječi.

Dakako, glavni je razlog za pokretanje izvirao iz sve-ćeničko-redovničkog poslanja: Vjeru živjeti i navješćivati Rado-snu vijest – Isusov nauk spasenja, što će reći: pisanom riječi (koja ostaje i kad živa riječ utihne) pripomoći pojedincima i vjerničkim zajednicama u Bosni i Herce-govini da se, kroz teološka razmišljanja i biblijske teme, predočavanjem duhov-no-moralnih vrijednosti te dono šenjem

vijesti iz crkvenog života, što određenije prepoznaju kao dio žive Crkve, kao ud otajstvenoga tijela Isusova. Bilo je bje-lodano da je crkveni tisak koji je u naše prostore dolazio iz drugih sredina govo-rio nama, ali ne i o nama; koji je imao zahvalno tržište, ali nepokriveno povrat-nim informacijama. Željelo se također otvoriti mogućnosti za potpunije življe-nje franjevačke karizme jednostavnosti i malenosti, služeći istini i ljubavi prema geslima sv. Franje Asiškoga Mir i dobro! i Ne samo sebi živjeti nego i drugima ko-ristiti!, čime su se, kao i boljim međure-ligijskim upoznavanjem, stvarale pretpo-stavke za iskrenije ekumensko djelovanje. Osim toga, mislilo se i na dijasporu koja je, kao uostalom i zavičajna Crkva, bila prikraćena u mnogočemu što je i srcu drago i spasonosno. Sve to zajedno, i uz činjenicu da je govor o vjeri bio isključen iz radijskih i televizijskih programa, bilo je prijeko potrebno pisanom riječju to barem donekle nadoknaditi.

Osim spomenutoga, valja se prisjetiti da nakon prestanka izlaženja mostar-

skog mjesečnika Kršćanska obitelj potkraj Drugoga svjetskog rata i

Glasnika sv. Ante u Sarajevu ni jedna ni druga Provincija nisu izdavale nijedan list, što je pri-ječilo protočnost teološke mi-sli i duhovne svježine, koju je

osobito snažno pokrenuo Dru-gi vatikanski sabor.Za nas hercegovačke franjevce

postojali su i drugi razlozi da zajedno s bosanskim franjevcima pokrenemo vjer-ski mjesečnik. Jedni i drugi napajamo se primjerima i plodovima bosansko-her-cegovačkih “ujaka” koji su se iskazali i na duhovnom i na književno-prosvje-tarskom polju i u dalekoj i u ne tako da-

lekoj prošlosti, te je svaki zajednički rad ujedno značio poštovanje te prošlosti i jamstvo da će se zajedničkim nastoja-njima više uspjeti u sadašnjosti. Posebi-ce je to vrijedilo za našu Hercegovačku provinciju kojoj od 1945. komunističke vlasti nisu dopuštale oživljavanje njezine negdašnje institucije (od novicijata, koji je “na mala vrata” otvoren u Slanome kod Dubrovnika 1959. i preseljen na Humac kod Ljubuškog iste godine, do gimna-zije, teologije, Društva sv. Ante, vlastite tiskare...). Bilo kako bilo, pisanom riječ-ju upućenom narodu Božjem, ali i svim ljudima dobre volje, željelo se odgovoriti

zahtjevima vremena u kojemu u svim vi-dovima života, pa tako i u duhovnome, pisana riječ i slika imaju nenadomjestivu ulogu. Kao negdašnji provincijal Herce-govačke franjevačke provincije ne mogu prežaliti što se suradnja u izdavanju Svje-tla riječi i u drugim vidovima nije nasta-vila. Dapače, neka mi bude dopušteno javno se ispričati braći fratrima provinci-je Bosne Srebrene koja su nakon Drugog svjetskog rata, iako i sama stjerana u kut i dovedena na rub opstanka, široka srca i duše udomila hercegovačke franjevač-ke pripravnike, i to: i učenike, i novake i bogoslove, a na sve to, umjesto dužne zahvalnosti uslijedio je, malo prije po-četka Domovinskog rata, neobrazložen i neočekivan prekid suradnje u pripremi i tiskanju Svjetla riječi kao i nenajavljeno povlačenje sjemeništaraca iz Franjevačke gimnazije u Visokom kao i bogoslova s franjevačke bogoslovije neposredno prije

Za evanđeosku slobodu

Svijetla mukaSvjetlo riječi više nitko ne percipira kao samo jedan u nizu vjerskih časopisa. Društvenom i socijalnom odgovornošću, ne samo prema ciljanoj čitateljskoj skupini, Svjetlo riječi se na-metnulo kao jedan od najboljih časopisa u BiH, pa i šire. Ljud-ska muka nema nacionalni niti vjerski predznak, osnovna je, rekao bih, misao vodilja uredništva ove sjajne revije.

Josip MLAKIĆ

Fra Ljubo Lucić (1931–1995) dugo godina urednik i suradnik Svjetla riječi

ožujak 2008. 47

� Piše: Ladislav Z. FIŠIĆ

Bio je osvit 1983. godine. Brzo se raz-glasilo da bosanski franjevci kane pokrenuti izdavanje jedne vjerske

publikacije. Istina. Da bi se obnovila ča-sna tradicija izdavaštva naše zajednice i potvrdila njezina prisutnost u Bosni. Jed-nima je to bila prilika za radost, drugima za osporavanje, kako je to gotovo oduvi-jek s nama. Neki su se predali zadovolj-stvu i mirno čekali neuspjeh, jer, zaboga, “zar može nešto dobro doći iz Bosne?”, kako se čulo u ožujku 1983. na duhov-nim vježbama hrvatskih svećenika-misio-nara u Njemačkoj i njihovih pastoralnih suradnika u Vierzehnheiligenu. Kad smo primijetili da je došlo vrijeme popunja-vanja praznine, koja se otvorila nakon Drugog svjetskog rata kad su bile stavlje-ne pod led sve kulturne javne djelatnosti predstavnika Crkve, prihvatili smo se po-sla. To ozbiljnije i poletnije što u to vrije-me u Bosni nije bilo niti jednog lista koji bi tematizirao pitanja iz područja vjere i vjerskog života i donosio informacije o zbivanjima u mjesnoj i svjetskoj Crkvi.

Kako sam se osupnuo kad mi je “odozgor” bilo naređeno da budem glav-ni i odgovorni urednik novine koja još nije bila ni ime dobila! Ja, puki amater u novinarstvu i izdavaštvu. Ali, u to je doba još bila itekako na snazi bespogovorna

poslušnost i izostavljanje pitanja: Kako? Zašto? Išlo se mirno na novu dužnost ili u novo mjesto djelovanja. A kako je bilo s izborom imena pročitat ćete u kojem drugom prilogu ovome broju. U mojoj sobi u Visokom bila je i redakcija i skla-dište za novi, još neposlani broj novina i urednikov radni stol. Trebalo je raditi sve: i pisati i pretipkavati tuđe priloge, i lijepiti adrese, i nositi na poštu… Posao za dan i noć. Malo-pomalo počeli su pri-stizati mlađi suradnici.

Prvi broj Svjetla riječi tiskali smo u sa-rajevskoj Svjetlosti, ali to je bio promašaj jer oni nisu imali roto-tehniku, nego su ga tiskali kao knjigu i to je potrajalo petna-estak dana. Već nakon prvog broja prešli smo u sarajevsko Oslobođenje. Kako ni-smo imali dovoljno živog kontakta s na-šim župnicima, Provincijalat nam je dao popis adresata i broj primjeraka za poje-dine župne urede. Međutim, događala su se i iznenađenja. Neki su tražili još, neki su vratili i ono što smo im poslali, a po-pis takvih neka stoji samo u sjećanju. Ne mogu ipak zaobići Fojnicu koja je tada, za župnikovanja fra Ivice Alilovića, primala 500 primjeraka Svjetla riječi.

Nije bilo veselo raditi ovaj posao u ono vrijeme gvozdene pesnice komunističkog

samog početka nove studijske godine. I uz pretpostavku da se radilo o nesnalaže-nju Uprave Hercegovačke provincije pri donošenju spomenutih odluka, na sve nas hercegovačke franjevce koje je kao druga majka podizala provincija Bosne Srebrene, nadvila se sjena nezahvalnosti. Neka se stoga ova isprika, ako je to mo-guće, shvati kao vapaj za svjetlom koje će raspršiti sjene uskogrudnosti i crne ne-zahvalnosti.

Primjećujući kako je u međuvremenu Svjetlo riječi, unatoč ratnim i poratnim nedaćama, i sadržajno i tehnički i orga-nizacijski dignuto na vrlo visoku razinu, na čemu Uredništvu kao i provinciji Bo-sni Srebrenoj od srca čestitam, neka mi bude dopušteno izreći jedan žalac koji sam potiho izrekao uredniku prigodom proslave 200. broja Svjetla riječi u Livnu: Onodobno su naime – u nekoliko na-vrata – bili zaredali, inače, hvale vrijed-ni intervjui s poznatim osobama iz kul-turnog, javnog, i političkog života gdje su sugovornici bili agnostički pa i nihi-listički nastrojeni ili politički zajedljivi, što jest odražavalo evanđeosku slobodu (Isusova riječ: Ako hoćeš...), ali i ne toli-ko poželjan životni optimizam, dok su izostajali razgovori s ljudima vjerničkog svjetonazora, utemeljene nade i život-ne vedrine... No, ovom zakašnjelom, osobnom primjedbom više naglašavam svoju zainteresiranost da Svjetlo riječi ni slučajno ne dadne povoda pojedincima i skupinama, bilo fratara bilo vjernika, za primjenu stereotipnih etiketiranja i podjela “vas” i “nas” s jedne i s druge strane Ivan-planine, što ne služi ni istini niti vodi k ikakvu dobru.

Uredništvu, provinciji Bosni Srebre-noj i čitateljima čestitam 300. broj Svjetla riječi i na sve zazivam Božji blagoslov!

Mir i dobro! �

Iz Bosne, ipak, nešto dobro

Održati korakPosljednjih petnaestak godina, od rata naovamo, od početka tranzicije na ovim

prostorima ili ma kako nazvali to vrijeme, zamjetno je da je velikom brzinom u svim hrvatskim medijima marketing uni-štio novinarstvo. Zahvaljujući golemim količinama novca koje zarađuju, mediji su dostigli tehničko savršenstvo i vizualnu razinu tiskovine kojoj vjerski tisak bez velikih oglašivača i sku-pih oglasa ne može konkurirati.

Svjetlo riječi je jedini vjerski medij koji u toj neravnoprav-noj bitci uspijeva održati korak i razinom izgleda i izborom tekstova i uređivačkom politikom uopće. Čestitam.

Boris BECK

Fra Ladislav (lijevo) – 25 godina u službi Svjetla riječi

ožujak 2008.48

� Piše: Marijan KARAULA

U Svjetlu riječi radio sam nepu-nih dvadeset i pet godina. Kroz to vrijeme, obnašajući različite

službe, u svoju sam novinarsku torbu marljivo skupljao raznovrsna iskustva u radu na pisanju tekstova, uređivanju no-vina i drugih publikacija te formiranju najprije kakve-takve redakcije a kasnije i prave nakladničke kuće…

I danas se, četvrt stoljeća kasnije, vrlo dobro sjećam rađanja same ideje o po-kretanju novina i višemjesečnih, gotovo tajnih sastanaka nas, tadašnjih članova Vijeća za izdavaštvo bosanske franjevač-ke provincije; sjećam se naših rasprava i dogovaranja u svezi s tim do konačne odluke da se tiska prvi broj, iako nitko od nas, osim pune džepove entuzijazma, nije u svojim prstima imao ni mrvice iskustva u uređivanju ozbiljnijih novina. Posve je onda razumljivo kako je trebalo puno vremena, učenja, strpljivosti, ljubavi i, ko-načno, puno osoba da bi se od gole ideje napravila respektabilna institucija kakva je danas Franjevački medijski centar Svje-tlo riječi sa svim svojim sadržajima.

Čini mi se da bi upravo o tim prvim danima života Svjetla riječi, o našem “otkrivanju tople vode” u poslu za koji se ranije nismo baš nimalo pripravlja-li vrijedilo više napisati jer bi mnogima iz sadašnje perspektive izgledalo nevje-rojatno da smo tako radili i u takvim uvjetima. O budućim naraštajima da i ne govorim! No, ja sam dobio zadatak da u ovoj prigodi kažem nešto o listu (reviji) u vrijeme kad sam bio glavnim urednikom. Pokušat ću to učiniti doista ukratko i to samo za vrijeme mog prvog urednikova-nja 1994-1998. godine. O drugom 2005-2006. bit će riječi, nadam se, nekom dru-gom prigodom.

Iz Baške Vode u Livno

Rat još nije bio završen kada sam u pro-ljeće 1994. godine prvi put postao glavni urednik Svjetla riječi. Prošla je bila već go-dina dana kako sam izbjegao iz opkoljenog Sarajeva, u kojemu je i dalje ostao tadašnji glavni urednik dr. fra Ljubo Lucić.

Služba glavnog urednika nije mi bila nepoznata, mnoge sam poslove prvog

čovjeka redakcije godinama obavljao već u Sarajevu, a i u Baškoj Vodi, gdje smo se nas dvojica-trojica urednika okuplja-li 1993. i uređivali list. Naime, izbjegav-ši iz Visokog, u tamošnjem su hotelu Slaviji pronašli utočište profesori i đaci Franjevačke klasične gimnazije. Baška Voda, koja nas je doista srdačno primila, nije bila previše udaljena od Splita, što je nama odgovaralo jer se Svjetlo riječi počelo tiskati u Slobodnoj Dalmaciji. No, usprkos našim pokušajima da u tom gra-du pronađemo neki odgovarajući pro-stor, o nekakvoj redakciji sa svim onim što ona podrazumijeva – prostorija, neka literatura, kompjutor, telefon, faks itd. – mogli smo samo sanjati.

To je i bio jedan od značajnijih razlo-ga, uz one političke i domoljubne, da smo već ujesen 1993. donijeli odluku o našem povratku u Bosnu. Došli smo u Livno, gdje smo, zahvaljujući izvanrednom ra-zumijevanju onodobnih općinskih vlasti, dobili dovoljno prostorija za rad na katu nekadašnjeg Doma umirovljenika. Da nije bilo rata, moglo bi se slobodno reći, imali smo sve preduvjete za normalan i uspješan rad!

Novine, knjige, knjižare, kalendar

Imenovanje za glavnog urednika za-teklo me, dakle, u Livnu. A o našem ži-

režima. Nisu se smjela ni dodirnuti poli-tička pitanja a kamoli komentirati stanje i prilike. To smo itekako osjetili na svojoj koži. U tiskari je na snazi bio strogi nad-zor, te je dolazilo do sporenja. Dogodilo se da je gradski ogranak Komunističke partije u Jajcu nakon jedne božićne po-noćke izbacio iz svojih redova tamošnju tajnicu zato što je bila primijećena na misi. Želio sam to komentirati, ali me direktor pozvao na “informativni razgo-vor” da bi to spriječio. Međutim, nije išlo. Rekao sam mu da ću to mjesto u novina-ma ostaviti prazno i znat će se da su to izrezale škare cenzure. Pristao je ipak, ali mi je naložio da se potpišem. Stavio sam neke izmišljene inicijale i – nikom ništa. Ne bi on to učinio na svoju ruku jer je P. S. u djetinjstvu bio ministrant u Varešu. Inače, nije bilo ozbiljnijih nesporazuma jer smo uvijek znali dokle smijemo ići.

Već nakon prvog broja počela su nam stizati pisma, često s pogrešnim imenom novina. Moglo se pročitati: Svijet i riječ, Svjetska riječ, Svjetlo i riječ, a da ne go-vorim o gramatičkim pogreškama kao što je svijetlo umjesto svjetlo. Ubrzo smo preboljeli “dječje bolesti” i ustalili se kao ozbiljna i odgovorna ekipa. S vremenom se povećavao broj stranica, kao i broj pretplatnika, a naša je administracija s dosta muke i amaterski stizala uraditi svoj posao. Danas je drukčije, a ovo je bio početak.

Danas, nakon 25 godina i 300 brojeva Svjetla riječi, jasno se vidi kakva je to pu-blikacija i koje ju usmjerenje vodi. I ona je jedan od odgovora na pitanje: Može li iz Bosne doći nešto dobro? Neka bude još bolje! �

Bila je čast pisati

Put rastaČestitam na 300. broju! To je hvale vrijedno! A kako komu-nicira Svjetlo ri-ječi? Osobe koje rade u Svjetlu ri-ječi ne vodi ma-

terijalni dobitak njihove tiskovine, nego žele da primatelji koji prate njihovu reviju razumiju i prihvate sadržaj kao put duhovnog rasta i sazrijevanja. Taj put nije nimalo la-gan, ali je ispravan i odgovoran.

Fra Iko SKOKO

Od početka, osim uredničkog posla u Svjetlu riječi, fra Marijan organizira i vodi mnoga predstavljanja naših izdanja

ožujak 2008. 49

votu i djelovanju u tom gradu na rijeci Bistrici svjedoči i ovaj događaj:

U ljeto 1996. posjetio je naše ured-ništvo gosp. Marcel Steiner, vlasnik i izdavač švicarskih dnevnih novina Der Toggenburg i Appenzeller Zeitung. Lista i gleda on naše novine, potom gleda pra-zne prostorije u kojima je od tehničkih pomagala, samo jedan telefaks i kompju-tor s malim ekranom, i ne dolazi sebi od čuđenja. Na koncu tiho izusti: Pa novine su prave!!! Valja znati da je u redakciji njegovih samo jednih novina već tada bilo stotinjak kompjutora!

Osim što je još uvijek bio rat (ili upravo zato?!) potrebno je reći kako su u to doba sav posao i oko uređivanja i oko distribu-cije novina i drugih publikacija, uz pomoć jedne tajnice, nosila na svojim plećima samo dvojica ljudi. Zanimljivo: u vrijeme rata bilo nas je manje nego prije rata! U takvoj situaciji sam ja, osim kao glavni urednik, često bio i novinar, i fotograf, i vozač novina do njihova krajnjeg odre-dišta u nekoj od srednjobosanskih župa. Sjećam se kako me jedanput na vratima samostana u Kraljevoj Sutjesci dočekao prof. Dubravko Lovrenović riječima kako sam ja “jedini glavni urednik u svijetu koji svoje novine vozi do čitatelja”.

K tomu, osim novina Svjetla riječi, i u takvim uistinu nepovoljnim ratnim uvje-tima uređivale su se i izdavale vrlo vri-jedne knjige, pokrenut je naš godišnjak Kalendar sv. Ante, otvorile su se knjižare u Livnu, Jajcu, Vitezu i Zenici, priređi-vala su se obilježavanja obljetnica (150. broj!) i predstavljanja knjiga… Zvuči ne-vjerojatno, ali je doista bilo tako!

Distribucija i suradnici

Svakako želim istaknuti da se Svje-tlo riječi u to doba tiskalo u nakladi od 12.500 primjeraka. Tako visoku nakladu, koju sada možemo samo sjetno priželj-kivati, valja zahvaliti činjenici da se ba-rem njezina četvrtina dijelila besplatno našim sunarodnjacima bilo da su ostali u nekom kutku Bosne bilo da su se kao izbjeglice raspršili diljem Hrvatske. Kako im, naime, naplaćivati novine kad u to ratno doba sami nisu imali novca ni za kruh da prežive?

Osim pitanja fi nanciranja, koje nam je od početka bilo goruće pitanje, tada

nas je mučio još jedan problem: kako našim čitateljima dostaviti novine kad je rat Bosnu tako ispresijecao i izdijelio na enklave? Ipak smo nekako uspijevali i Svjetlo riječi je u vrijeme nesretnog hr-vatsko-muslimanskog sukoba bilo jedini hrvatski list koji je stizao u Zenicu, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Žepče itd. Pa čak i u opkoljeno Sarajevo! Itekako nas je radovalo saznanje da su ga Hrvati srednje Bosne vrlo željno iščekivali i či-tali od prve do zadnje stranice te da im je puno značio u njihovim tadašnjim na-stojanjima da ostanu i opstanu na svojim rodnim ognjištima.

A novine smo slali helikopterom, ten-kom, kamionom humanitarne pomoći, a kad se pružila mogućnost da i civili mogu putovati nesigurnim bosanskim putovima, sâm sam sjedao u automobil i vozio. Bila je pokatkad prava avantura, kad se glava nosila u torbi, s punim au-tomobilom novina prijeći sve punktove i zamke Vrana, Makljena ili Pavlovice!

Kad je riječ o suradnicima, treba ista-knuti ovo: Svjetlo riječi je od svog prvog broja po mnogočemu išlo korak ispred svih drugih sličnih tiskovina. Tako i kad

su suradnici u pitanju. Nikad nam, pa i u vrijeme rata, nije bio problem kako popuniti

novine prilozima nego kako objaviti što više pristiglih pri-

loga. Uvijek smo imali suradnika, onih dragovoljnih kojima je, kažu, bila

čast surađivati u Svjetlu riječi. Vjerojatno se nijedne novine na svijetu ne bi mogle pohvaliti ovakvim kuriozitetom: o Ka-toličkoj crkvi neke zemlje pisao nam je suradnik iz te zemlje (npr. Meksikanac o Crkvi u Meksiku, Argentinac o Crkvi u Argentini itd.).

Osim toga, upravo u to doba počeli su na stranicama Svjetla riječi objavljiva-ti svoje tekstove pisci i novinari kao što su: Ivan i Dubravko Lovrenović, Miljen-ko Jergović, Stipo Manđeralo, Ivo Žanić, Mišo Sirovina, fra Božo Lujić, fra Zvjez-dan Linić, Željko Ivanković, Ivanka Bu-balo, Nikola Oršolić, Kate Šutalo, s. Mir-jam Radošević… Štoviše, neki su od njih imali i svoje redovite kolumne!

Makar se radilo o samo četiri godine, teško mi je, gotovo nemoguće, sva moja iskustva sada ukratko prenijeti na strani-cu-dvije revije. No, bilo bi dobro, podvla-čim, ne zaboraviti da se i u vrijeme rata i neposredno nakon njega, u vrlo teškim uvjetima ali s istinskom ljubavlju i gole-mim entuzijazmom gradila kuća koju na-zvasmo Svjetlo riječi! Jer, trebalo je izdržati sva iskušenja toga vremena i opstati! �

za Svjetlo riječi

Što čitam i nalazim u Svjetlu riječi?1) Odreći se mržnje i fanatizma a ne napustiti bojište.2) Njegovati duh pomirbe bez popustljivosti u sržnome (L. Ko-lakowski).

U ovim je činjenicama naglašena i proročka strana franjevačke djelatnosti. Franjevac, vjernik je sposoban izreći svoja životna i vjer-nička iskustva. On na poseban način, drugačije doživljava i pretače ova “transcendentalna” iskustva (ljubav, sloboda, volja) u riječ i dje-lo. I tako kontinuirano kroz povijest svjedoči i umire za ono bitno.

A bitno je ovo: ljubav spram svome Stvoritelju i svemu stvorenome kojega nam je Isus Krist konačno i nepovratno priopćio u povijesti i današnjem čovjeku (una-toč vjerskoj krizi, mnoštvu mišljenja i vjerovanja) pokazuje pravi put k istinskom čovještvu. Ne bježati od osobne odgovornosti i zauzetosti za dobro i za drugoga. Spriječiti nagomilavanje mržnje koja čovjeka rastače i pravi od njega moralnog, intelektualnog i duhovnog invalida.

U ovoj Isusovoj korjenitoj ljubavi prema Ocu i drugome čovjeku utemeljuje se i čovjekova ljubav prema drugome. Kristovom snagom i milošću, snagom njegova života, smrti i uskrsnuća može čovjek ljubiti drugoga čovjeka i s povjerenjem, ne s očajem, prihvatiti smrt i sačuvati nadu. Ljubav spram Boga i ljubav spram čovjeka su nerazdvojive stvarnosti. Jedno bez drugoga ne ide. U ovome bitnome popustiti značilo bi priznati i vlastiti kukavičluk. Čestitam na 300.!

Zahvalni čitatelj,

Josip ANDRIĆ

VISOKO: travanj 1983. – studeni 1984. /broj 1-20/

SARAJEVO: prosinac 1984. – ožujak 1992. /broj 21-108/

SPLIT (ratna adresa): travanj/kolovoz 1992. /broj 109-113/

BAŠKA VODA – Hotel S rujan/listopad 1(od broja 114. do 122. navLIVNO: listopad 1993. –(do ožujka 1996. navodi sOd travnja 1996. samo a

Travanj 1983.Izdavač: Franjevački provincijalati u Sarajevu i Mostaru; odgovorni urednik: Ladislav Z. Fišić; tehnički urednik: Krešimir Jelić

Lipanj 1984.Izdavač: Franjevački provincijalati u Sarajevu i Mostaru; odgovorni urednik: Ladislav Z. Fišić

Studeni 1984Izdavač: Franjeu Sarajevu i Murednik: Ladisglavnog uredntehnički urednuredništvo: LaKaračić, MarijaBogomir ZlopaMarijan Karau

Lipanj 1994.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ljubo Lucić, Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Eduard Tomić, Franjo Radman; glavni urednik: Ljubo Lucić; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić i Marina Karabatić

Rujan 1994.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ljubo Lucić, Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Eduard Tomić, Franjo Radman; glavni urednik: Marijan Karaula; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić i Marina Karabatić

Siječanj 1995.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ljubo Lucić, Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Eduard Tomić, Jozo Mihaljević; glavni urednik: Marijan Karaula; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić i Marina Karabatić

Veljača 1995Izdavač: Franjeu Sarajevu; ureuredništvo: LaMarkešić, BožoMarijan KarauTomić, Jozo MMarijan KarauLadislav Z. FišiSilvana Lozanč

Studeni 1998.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.j.l.; ravnatelj: Marijan Karaula; glavni urednik: Mirko Filipović; pomoćnik gl. urednika: Zdravko Kujundžija; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Anto Batinić, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Božo Lujić, Luka Markešić, Jozo Mihaljević; grafi čki urednici: Silvana Lozančić i Jasenka Ivanišević

Srpanj-kolovoz 2000.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Marijan Karaula; glavni urednik: Mirko Filipović; pomoćnik gl. urednika: Zdravko Kujundžija; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Anto Batinić, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Božo Lujić, Luka Markešić, Jozo Mihaljević; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić i Srđan Đukić

Rujan 2000.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Marijan Karaula; glavni urednik: Mirko Filipović; zamjenik gl. urednika: Zdravko Kujundžija; pomoćnik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Anto Batinić, Marko Ešegović, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Marko Lovrić; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić i Srđan Đukić

Listopad 200Vlasnik: FranjeSrebrena; izdad.o.o.; ravnateglavni urednikzamjenik gl. uKujundžija; poLadislav Z. FišiAnto Batinić, MFilipović, LadisKaraula, Zdravoblikovanje: B

Rujan 2003.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Petar Matanović; glavni urednik: Zdravko Kujundžija; uredničko vijeće: Janko Ćuro, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Petar Matanović, Miljenko Petričević, Dražana Radman; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Veljača 2005.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Petar Matanović; glavni urednik: Marijan Karaula; uredničko vijeće: Janko Ćuro, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Petar Matanović, Miljenko Petričević; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Ožujak 2005.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Petar Matanović; glavni urednik: Marijan Karaula; zamjenik gl. urednika: Miljenko Petričević; uredničko vijeće: Janko Ćuro, Ladislav Z. Fišić, Jozo Jezerčić, Marijan Karaula, Petar Matanović, Miljenko Petričević; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Srpanj/kolovVlasnik: FranjeSrebrena; izdariječi” d.o.o.; raPetričević; glavKaraula; urednLadislav Z. FišiKaraula, Miljeoblikovanje: B

1983. – 2008.1983. – 2008.

SJED

IŠTA

U

RED

NIŠ

TVA

Baška Voda – Hotel Slavija Livno – Dom umirovljenika

Slavija: 1992. – rujan 1993. /broj 114/115-126/vodi se i ratna adresa u Bosni: Župni ured Vitez)

– travanj 1998.se i adresa hotela Slavija. dresa u Livnu)

SARAJEVO: od svibnja 1998. – Splitska 39, a od srpnja 2002. – Zagrebačka 18

(svibanj 1998. – srpanj/kolovoz 1998. navodi se i adresa iz Livna)

Brojevi travanj/kolovoz (109-113), rujan/listopad (114-115) i studeni/prosinac (116-117) 1992. imaju oznaku RATNO IZDANJE!

4.evački provincijalati ostaru; glavni i odgovorni lav Z. Fišić; zamjenik

nika: Bogomir Zlopaša; nik: Marijan Karaula;

dislav Z. Fišić, Vendelin an Karaula, Ljubo Lucić, aša; tehnički urednik: la

Rujan 1985.Izdavač: Franjevački provincijalati u Sarajevu i Mostaru; glavni urednik: Ljubo Lucić; odgovorni urednik: Ladislav Z. Fišić; zamjenik glavnog urednika: Bogomir Zlopaša; tehnički urednik: Marijan Karaula; uredništvo: Ladislav Z. Fišić, Vendelin Karačić, Marijan Karaula, Ljubo Lucić, Bogomir Zlopaša; tehnički urednik: Marijan Karaula

Travanj-kolovoz 1992. – ratno izdanjeIzdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; glavni urednik: Ljubo Lucić; ratno izdanje uredio: Anto Batinić

Lipanj 1993.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ljubo Lucić, Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Eduard Tomić; glavni urednik: Ljubo Lucić; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić i Marina Karabatić

.evački provincijalat eđuje: Uredničko vijeće; dislav Z. Fišić, Luka

o Lujić, Mirko Filipović, la, Anto Batinić, Eduard ihaljević; glavni urednik: la; zamjenik gl. urednika: ć; grafi čki urednici:

čić i Marina Karabatić

Siječanj 1998.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Jozo Mihaljević; glavni urednik: Marijan Karaula; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić, Snježana Mratinić i Jasenka Ivanišević

Ožujak 1998.Izdavač: Franjevački provincijalat u Sarajevu; uređuje: Uredničko vijeće; uredništvo: Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Mirko Filipović, Marijan Karaula, Anto Batinić, Jozo Mihaljević; glavni urednik: Marijan Karaula; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; grafi čki urednici: Silvana Lozančić, Snježana Mratinić i Jasenka Ivanišević

Rujan 1998.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.j.l.; ravnatelj: Marijan Karaula; glavni urednik: Mirko Filipović; zamjenik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Ladislav Z. Fišić, Luka Markešić, Božo Lujić, Marijan Karaula, Mirko Filipović, Anto Batinić, Jozo Mihaljević; grafi čki urednici: Silvana Lozančić, Snježana Mratinić i Jasenka Ivanišević

01.evačka provincija Bosna vač: NIGTP “Svjetlo riječi”

elj: Marijan Karaula; k: Mirko Filipović; rednika: Zdravko

omoćnik gl. urednika: ć; uredničko vijeće:

Marko Ešegović, Mirko slav Z. Fišić, Marijan vko Kujundžija; grafi čko ranko R. Ilić i Srđan Đukić

Travanj 2002.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Zdravko Kujundžija; glavni urednik: Mirko Filipović; zamjenik gl. urednika: Zdravko Kujundžija; pomoćnik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Anto Batinić, Marko Ešegović, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić i Srđan Đukić

Veljača 2003.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Zdravko Kujundžija; glavni urednik: Mirko Filipović; zamjenik gl. urednika: Zdravko Kujundžija; pomoćnik gl. urednika: Ladislav Z. Fišić; uredničko vijeće: Anto Batinić, Marko Ešegović, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Dražana Radman, Ivo Marković, Janko Ćuro, Marko Lovrić; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Ožujak 2003.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Zdravko Kujundžija; glavni urednik: Mirko Filipović; uredničko vijeće: Anto Batinić, Marko Ešegović, Mirko Filipović, Ladislav Z. Fišić, Marijan Karaula, Zdravko Kujundžija, Dražana Radman, Ivo Marković, Janko Ćuro, Marko Lovrić; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

voz 2005.evačka provincija Bosna vač: NIGTP “Svjetlo

avnatelj: Miljenko vni urednik: Marijan ničko vijeće: Janko Ćuro, ć, Jozo Jezerčić, Marijan nko Petričević; grafi čko ranko R. Ilić

Rujan 2006.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: NIGTP “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Miljenko Petričević; glavni urednik: Ivan Šarčević; uredničko vijeće: Ladislav Z. Fišić, Franjo Ninić, Miljenko Petričević, Darko Rubčić, Ivan Šarčević; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Ožujak 2007.Vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena; izdavač: FMC “Svjetlo riječi” d.o.o.; ravnatelj: Miljenko Petričević; glavni urednik: Ivan Šarčević; uredničko vijeće: Ladislav Z. Fišić, Franjo Ninić, Miljenko Petričević, Darko Rubčić, Ivan Šarčević; grafi čko oblikovanje: Branko R. Ilić

Sarajevo, Splitska 39

ožujak 2008.52

� Piše: Mirko FILIPOVIĆ

Godinu-dvije nakon završetka ra-ta zamoljen sam da prihvatim ulogu glavnog urednika Svjetla

riječi. Dvoumio sam se dugo, jer o toj vrsti posla nisam nikad razmišljao. Isti-na, surađivao sam u listu manje-više od njegovih početaka, gotovo da i nisam napisao ni jedan novinski tekst, osim za Svjetlo riječi, no pisati u svojoj sobi jedno je, a uređivati i voditi izdavačke poslove nešto sasvim drugo, pogotovo u uvjetima kakvi vladaju u gotovo svim crkvenim in-stitucijama, gdje se dvojica-trojica ljudi određuju za poslove koje u profesional-nim situacijama obavlja njih dvadesetak. Na koncu sam ipak prihvatio i pridružio se ekipi dvojice urednika, koji su novine vodili i uređivali od samih početaka. Oni su ujedno toga trena bili i jedini članovi ekipe prisutni u redakciji. Bratski smo po-dijelili titule: jedan je ravnatelj, drugi glav-ni urednik, treći zamjenik glavnog ured-nika, a svi su morali raditi uglavnom sve.

Pripremajući redovite brojeve lista, rješavali smo u hodu najvažnije zadatke. Prvi je bio opremanje redakcije, koja se u to vrijeme preselila iz Livna u prazne prostorije prizemlja kuće u Splitskoj uli-ci u Sarajevu. Malo-pomalo uspjeli smo nabaviti nekoliko računala i uvezati ih u mrežu, što je bilo vrlo važno za normal-no funkcioniranje redakcije. Potom smo počeli oblikovati list u svojoj redakciji, a ne – kao do tada – u redakciji Slobodne Dalmacije, gdje smo još uvijek tiskali no-vine. Raspitivali smo se po Sarajevu ima li koga tko bi nam to mogao raditi, ali doista profesionalno. Novinarka Oslobo-đenja Angelina Šimić predložila nam je Branka Ilića i upoznala nas s njime. Pri-stao je odmah i to radio tako profesional-no, odano i uporno, da je postao zaštitni znak redakcije, jer se urednici, ravnatelji, suradnici mijenjaju a on ostaje te je i dan danas slog svakog novog broja revije dje-lo njegovih ruku. Tražili smo potom pra-vu tiskaru te se selili od Osijeka, Sarajeva pa do Zagreba, gdje smo našli najbolju, u kojoj se i danas tiska revija i koju su još neke sarajevske novine preko nas upo-znale. Tiskanje u Zagrebu, skupa s plaća-njem prijevoza, bilo nam je jeft inije nego u Sarajevu, otiskanu reviju dobivali smo

brže, a o kvaliteti tiska ne treba ni zboriti. Rješavali smo također problem slanja u tiskaru revije složene u redakciji. Najprije smo putovali autom, potom smo CD sla-li autobusom, a onda je profunkcionirao e-mail, naravno jači i drugačiji od obič-noga, te su stranice, odmah nakon što je

koja bila složena, putovale eterom i sutra ujutro se već tiskale. Sad je to vjerojatno još usavršeno, a u početku je bilo pucanja veza i slanje je trajalo po pet-šest sati, nad čime je bdio Brankov kolega Srđan, dok je usput majstorski oblikovao naslovne stranice revije i reklame, koje smo počeli objavljivati kako bismo bar malo podeb-ljali proračun za iz-davanje revije.

Uz tehnič-ki napredak, stvari su se

Pozitivni izazov

Nadziranje sebeSvima koji su na bilo koji način pridonijeli da magazin Svjetlo riječi u proteklih 300 brojeva bude baš ono što je u njegovu naslovu – “svjetlo riječi”, najiskrenije čestitam. Teolog, pjesnik i fi lozof Søren Kierkegaard je tvrdio kako postoje knjige čiji naslovi sve govore. Magazin Svjetlo riječi nedvojbeno ovjerava takvo Kierkegaardovo zapažanje.

U Bosni i Hercegovini, pa ni u regiji, nema publikacije koja tako ustrajno svijetli riječju kao što to čini Svjetlo riječi. Katkad

pomislim kako nema tog mraka u koji ne bi mogle prodrijeti zrake Svjetla riječi, niti svjetla na koje ne bi moglo prionuti Svjetlo riječi. Magazin Svjetlo riječi nije publikacija koja svjetluca, niti daje žmigavce, nego rasvjetljava u širinu i dubinu. To je tiskovina koja prosvjetljuje sljepoću.

Svojim sadržajima Svjetlo riječi pridonosi uzdizanju duha čitateljevog. Maga-zinu Svjetlo riječi se ništa ovozemaljsko ne pričinjava nedodirljivim i prevelikim. Svjetlo riječi je alatka za popravljanje nepoboljšanih ljudi. Skromno se usuđujem izreći generalnu ocjenu za Svjetlo riječi – ono nas uči nadzirati ponajprije SEBE.

Dopustivim se čini Svjetlu riječi poželjeti: neka mu ne pregore žarulje!

Pejo GAŠPAREVIĆ, novinar

Pod fra Mirkovim uređivačkim kormilom Svjetlo riječi započinje sadržajno i tehnički novi korak koji se i danas slijedi

ožujak 2008. 53

� Piše: Zdravko KUJUNDŽIJA

U vremenu mog urednikovanja (rujan 2003. – siječanj 2005.) Svjetlo riječi je pokušavalo kroz

formu suvremene obiteljske revije, kato-ličko-franjevačke orijentacije, komunici-rati s jasno određenim profi lom čitatelja koji žele pročitati aktualne crkvene i ne-crkvene vijesti ali i pronaći Radosnu po-ruku te životno usmjerenje. Kad kažem komunicirati, onda doista mislim da pravljenje novina nije jednostran proces. Potrebno je uvijek osluškivati što čitatelji očekuju od revije, što su njihovi interesi i želje. A najvažnije još od svega, pisati tekstove na način koji je čitljiv i shvatljiv istovremeno niže i srednje obrazovanom čitatelju kao i intelektualcu. Svjetlo riječi nije revija koju piše uski krug autora za samo malo širi krug čitatelja.

Specifi čnost ove revije, za razliku od ostalih crkvenih i necrkvenih, jest u tome što je svaki njezin tekst (pa i onaj o čo-koladnoj torti i plijevljenu korova u vrtu) prožet i nadahnut Evanđeljem i franje-vačkom karizmom. Sve to prati prilago-đenost trendovima modernog doba – od interaktivnosti do modernog grafi čkog dizajna i tiska, kao i otvorenosti novim medijima, prije svega internetu.

Temeljna misao iza onoga što sam ja radio bila je ukorijenjena u katoličkom učenju, posebno Drugog vatikanskog sa-bora i stogodišnjem učenju o socijalnim pitanjima dovedenim do vrhunca kod pape Ivana Pavla II. Franjevački dio sa-žet je u dokumentu Ratio studiorum koji precizira zadaću franjevačkih izdavačkih kuća: zauzimati se za sve stvoreno, širi-ti mir među ljudima, promicati dijalog među kulturama i religijama, prikazivati pozitivne teme i slično.

Jedna od najradikalnijih novosti Dru-gog vatikanskog sabora bilo je učenje da Crkva i svijet nisu dvije odvojene stvar-nosti, nego da Crkva sudjeluje u briga-ma i problemima ovog svijeta. Dakle, ne

mijenjale i u svakom drugom pogledu. U međuvremenu nam je u redakciju pri-spio Zdravko Kujundžija, puno vještiji s računalima od nas svih, poduzetan u lijepim laganim prilozima za obitelj, ali i drugim vrijednim akcijama, osobito reklami revije. Fra Ladislav je uporno i odano prevodio vijesti i lektorirao tek-stove, a fra Marijan je muku mučio i ne-kim čudom na kraj izlazio s fi nancijama, prodajom, prezentacijama i još usput stizao donijeti u redakciju koju lijepu reportažu. Kad je stigla s. Dražana, već smo bili profesionalna ekipa, s kojom je revija mogla dosegnuti takvu razinu da su je ljudi s pravom počeli ocjenjivati kao najbolju svoje vrste na našim terenima. A to je ono, čemu smo upravo težili: da to bude revija prilagođena različitim

uzrastima, obrazovnim razinama i afi ni-tetima čitateljstva, kršćanska ali ne usko vjerska novina, oblikovana prema mo-gućnostima tehničkog dostignuća tiska i grafi ke i po svim pravilima novinarske i novinske profesije, riječju: revija kakva je već odavno prisutna u europskom i svjet-skom kršćanskom izdavaštvu. Uzor nam nisu mogle biti domaće katoličke novine i revije, jer je većina njih toga trenutka bila oblikovana mimo ili čak protiv naj-osnovnijih novinskih pravila, na vrlo lošem papiru, bez dovoljno fotografi ja, s previše teologiziranja na visokoj razini i tematiziranja isključivo crkvenih fešta i izjava najviših dostojanstvenika. Danas je, na zajedničku radost, situacija mnogo bolja i većina crkvenih listova i revija na hrvatskom govornom području znatno je napredovala i kvalitetom tiska i obli-kovanja tekstova i sadržajem. Ako smo išta svojim izazovom tome pridonijeli, drago nam je. Na koncu, svima s kojima sam u tih pet godina surađivao, iskreno zahvaljujem, jer su svi oni na svoj način sebe utkali u ovaj projekt. Posebno pri-tom mislim na vjerne suradnike, koji su nas darivali svojim tekstovima, ali i na Sandru, Katarinu, Emila i fra Marka-Ma-cana, koji su opsluživali tajništvo, rad s pretplatnicima, distribuciju i prodaju izdanja Svjetla riječi: bez njih bismo bili kao bez ruku. �

Odsutnost uvredeSvjetlo riječi pri-pada onoj maloj grupi društve-no angažiranih časopisa teološ-kog usmjerenja koji redovno i rado čitam. Imponira kritičko promi-šljanje religijskih dogmi, ali i vrlo jasno pozicioniranje spram naj-konkretnijih političkih, društvenih, kulturnih i socijalnih problema u Bosni i Hercegovini. Ono što u Svjetlu riječi smatram beskrajnom vrlinom je odsutnost uvrede, nešto tako rijetko u našem zagađenom etnonacionalističkom medijskom prostoru. Zbog nježnosti u pristu-pu ljudima i stvarima, napose živo-tu kao takvom, časopis Svjetlo riječi vraća nadu u mogućnost dijaloga, bez obzira na limite koje koncepci-ja lista kao što je časopis bosanskih franjevaca, nužno posjeduje. Iskre-ne čestitke na obljetnici!

Nerzuk ĆURAK

Slušati čitatelje

Posebni doprinos marketingu naše revije dao je fra Zdravko

ožujak 2008.54

� Piše: Fra Petar ANĐELOVIĆ

O Svjetlu riječi su se izjašnjavali mnogi, ne žaleći podijeliti mu brojne komplimente, ponekad

i upitne. Zašto upitne? Upitna su, naime, bila polazišta davanja tih komplimenata. Nije se znalo je li to usporedba s drugim novinama iste vrste ili s novinama uopće. Nije se također znalo jesu li povod tim kom plimentima bili članci, komentari, vijesti ili možda fotografi je. No, ne treba zaboraviti, da je većina tih komplimena-ta bila zaslužena. SR je, kad se sve uzme u obzir, bila “uredu novina”. Stoga i sam ne mogu i ne želim izbjeći pohvaliti SR. Osjećam se ponosnim što sam sudjelovao kako u njegovu nastanku tako i u njegovu uzbudljivom životu do dana današnjega.

Ipak, umjesto te analize, pokušat ću u ovom kratkom osvrtu naglasiti jednu drugu činjenicu, a ta je, da je SR kroz ci-jelo vrijeme svoga izlaženja bilo više od novine; posebno se to može reći za vri-jeme ratnih događanja: bilo je prijatelj napaćenom narodu donoseći mu vije-sti o Bogu, Crkvi i budućnosti. Da se to može dogoditi potvrđuje i misao osniva-ča Instituta za publicistiku u Münsteru, SR Njemačka, koji je u jednom od svojih udžbenika pisao kako pisani mediji, prije svega novine i časopisi, imaju trostruku funkciju. Uz funkciju informatora i ko-mentatora, treća funkcija je funkcija dru-ga (Kamaradenfunktion) ili kako ju je on nazivao Sociusfunktion.

Dok novine općenito vrše svoju infor-macijsku ulogu pružajući čitateljima rele-vantne informacije s kojima se lakše živi, a komentari traže smisao i značenje tih informacija, neke od njih uz to preuzima-ju ulogu druga, prijatelja. Čini se da se to dogodilo sa SR, posebice, kako smo rekli, u vrijeme ratnih događanja. Ono je uspi-jevalo i u takvom vremenu doprijeti do či-tatelja ne ostavljajući ih same. Pružalo im je ono što je u takvom vremenu najvažni-je: vijesti o Bogu, o Crkvi i o budućnosti. Toga je vjernicima najviše nedostajalo.

Vijesti o Bogu

U ratu se ljudima obično zamagli ra-zum. Počnu u sve sumnjati, pa i u Boga; u njega, možda, ponajviše. Spoznaje o Bogu

više Crkva i svijet nego Crkva u svijetu. Iz toga proizlazi da Crkva i teologija ne mogu više komunicirati samo s fi lozo-fi jom nego sa sveukupnom stvarnošću. Teologija nije više u dijalogu s isključivo fi lozofskim promišljanjem, što je bio slu-čaj sa starom teologijom a u mnogočemu prisutno je to i danas, nego i sa stvarno-šću medicine, ekonomije, sociologije, agronomije, kao i drugim znanstvenim disciplinama.

A kako je to sve izgledalo u stvarnom životu? Trebalo je svaki dan ulagati na-pore u pomirenje ovih ideala s krutom stvarnošću života i rada u poratnom Sa-rajevu i Bosni i Hercegovini. Nedostatak odgovarajućeg radnog prostora (u me-đuvremenu smo ipak prešli u puno bolje

urede), nepostojanje katoličkih novina-ra-profesionalaca, fi nancijske poteškoće izdržavanja revije (troškovi značajno po-rasli tiskanjem u boji), rad na pronalasku oglašivača (i pitanja od nekih zašto baš ta reklama), registracija poduzeća i njegov rad prema zakonskim propisima, otva-ranje novih knjižara po bosanskoher-cegovačkim gradovima i predstavništva Svjetla riječi u Zagrebu, te stotine drugih, velikih i malih zadataka koji su nužni za uspjeh revije i cijele izdavačke kuće.

Najvažniji i najljepši dio svakog pro-jekta jesu ljudi koji na njemu rade. U stvaranju Svjetla riječi bilo je uključeno veoma mnogo ljudi. Imali smo najbo-lje tiskare, grafi čke dizajnere, fotografe, neka od najjačih novinarskih pera, dje-latnike u uredu koji su s velikom ljubav-lju radili one sitne male poslove bez ko-jih bi izostao uspjeh projekta. Svi su oni uložili dio svoga života u mozaik Svjetla riječi. Sretan sam što sam mogao raditi s njima i radovati se svakog mjeseca kamio-nu iz tiskare iz Zagreba s novim brojem revije. Sjeli bismo u redakciji i prelistava-li ga pozorno. Usput bismo komentirali uočene pogreške, koje je možda samo naše profesionalno istrenirano oko pri-mjećivalo, i već planirali novi broj. Još bolji, vjerovali smo. Želim još puno tako dobrih brojeva Svjetla riječi! �

Poziv na suradnjuU povodu značajnog jubileja – 300. broja Svjetla riječi – upu-

ćujem Vam iskrene čestitke uz želju da uspješno doživite još dosta ovakvih svečarskih trenutaka.

Naporno radeći i živeći sudbinu hrvatskog i drugih naroda u BiH, Vaš je mjesečnik stasao u renomiranu i prepoznatlji-vu katoličku reviju uz koju su odrastale generacije, ne samo katoličkih ili intelektualaca drugih vjera i svjetonazora, nego i običnog vjerničkog puka. Stoga, danas uz ovaj jubilej mogu,

zajedno s Vama – a da pritom ne budem pristran – konstatirati da je Svjetlo riječi najkvalitetniji katolički mjesečnik u Hrvata. To me iskreno raduje.

Ono, pak, što me ponekad žalosti jest dojam, koji sam u posljednje vrijeme stekao, da vrlo malo pratite i(li) pisanom riječju podupirete, biskupijske projekte i želeći istaknuti svoje ekumensko i međureligijsko usmjerenje, nerijetko imate preliberalne stavove. Ovo govorim zato što smatram da jedna takva novina mora imati jasno hrvatsko i katoličko opredjeljenje kojim neće povrijediti druge i dru-gačije u ovoj zemlji.

Bez obzira na ovih nekoliko kritika, koje želim da primite dobronamjerno, mišljenja sam da se i dalje svaki katolik i Hrvat, a i iskren čovjekoljub, na ovim prostorima može pohvaliti Vašom novinom i istinski ju smatrati svojom. Zato se nadam da će Svjetlo riječi i Katolički tjednik na čijoj sam realizaciji angažiran, u budućnosti ostvarivati prisniju suradnju.

Uz bratske pozdrave!

Josip VAJDNER, urednik Katoličkog tjednika

Više od Uz urednika fra Mirka (slijeva): Branko, tehnički urednik

naše revije od 1999., sestra Dražana u uredništvu od 2003. do 2005., Katarina je od 1999. do 2008. obavljala

mnoge poslove, posebno oko pretplate i prijema stranaka, Oskar je u svom ateljeu tiskao mnoga naša izdanja

ožujak 2008. 55

koje su stekli kroz prijeratni vjeronauk ili propovijedi bile su im nedostatne: bile su stereotipne, uopćene, neosobne, nisu im pomagale da “shvate” Božju ulogu u ratu. Pitali su se, što Bog nije na vidljiviji na-čin na njihovoj, na vjerničkoj strani, što se krije sada kad im je najpotrebniji.

Svjetlo riječi je “osjetilo” tu nevolju napaćenog naroda, te je pokušavalo svo-jim komentarima i teološkim člancima u taj teološki mrak unijeti svjetla, i ne bez uspjeha. Moglo se, naime, čuti u diskusi-jama vjernika, kako oni završavaju svoje rasprave o Bogu napomenom, da tako “stoji u SR”. Ono im je, dakle, u toj velikoj vjerničkoj nevolji bilo prijatelj i drug.

Uloga Crkve u ratnom zbivanju

Za veliku većinu vjernika Crkva je ona instanca, koja naređuje, koja se brine za ispravan, katolički nauk, koja “ugoni” u vjeru od djetinjstva pa do smrti, koja prosi… Svjetlu riječi je uspjelo svojim či-tateljima posredovati jednu drugu sliku Crkve, reklo bi se one Kristove Crkve, Crkve Drugog vatikanskog sabora, dakle one koja navješćuje spasenje, koja uzdiže, koja pruža. Kroz SR su, što je zanimljivo i, konačno, važno, o Crkvi na ovaj način

govorili i crkveni po-glavari. Govorili su u blagom tonu, objaš-

njavali nastalo stanje, ukazivali na mogućno-

sti izlaska iz takva stanja.Ovo “pojavljivanje” crkve-

nih poglavara u SR, nije od njega napra-vilo “glasilo službene Crkve”, SR je kroz sve ovo vrijeme nastojalo biti Kristovo glasilo i u tome je, tako se čini, i uspije-valo. Naviještalo je Krista, slugu Božjega, ljudima u svemu sličnog osim u grijehu, Krista prijatelja ljudi, koji je blizu onima koji su progonjeni, koji su u mukama, koji na raznim križevima umiru, Krista koji oprašta… No nije to bio Krist s po-božnih sličica, onaj “slatkasti” Krist. SR je naviještalo muževnog Krista, koji ulazi u rasprave kad je to potrebno, koji trgovci-ma u hramu prevrće stolove, koji na “lije-vu” stranu (gdje će biti plač i škrgut zubi) šalje kriminalce, škrtice, one koji su za ovozemaljsko blago prodali svoje duše. Takvo naviještanje Krista bila je velika utjeha napaćenim ljudima.

Vijesti iz budućnosti

Stoljetna je pouka da oni koji žele Krista naviještati, moraju biti proroci u svetopisamskom značenju. Njihovo na-viještanje može biti blago i tiho ali kad treba i žestoko i glasno. Ne smije se za-ustaviti na ponavljanju starih nauka, na jeft inom prepričavanju starih i otrcanih

priča, nego mora biti radosni navještaj da i u nesigurnostima ovoga, današnjeg svijeta postoji sigurnost, da se čovjek s križem na leđima najsigurnije uspinje do Boga. Od takvog navještaja SR nije bje-žalo.

Možda u ovom razmišljanju nije reče-no kakvo je Svjetlo riječi uistinu bilo nego kakvo je trebalo biti. Naravno, ništa nije savršeno, pa ni SR. No, to nas ne smije priječiti da kažemo kako su ga čitatelji doživljavali: ono je za njih, posebice u vrijeme rata, bilo drug (kamarad) i pri-jatelj (socius). Prijatelj i drug mogu imati i mana, ali i prijatelj i drug su tu kad su nam najpotrebniji, kad nam trebaju reći kamo nam je ići, spremni da nas prate kroz našu tamu do svjetla istine. U tom je smislu SR više od novine. �

novine

Istinoljubivost i domoljubljeP o š t o v a n o uredništvo Svje-tla riječi!

Iskreno se ra dujem i česti-tam. Kako smo svi mi – i kao društvo i kao pojedinci – svakodnevno pred teš-kim iskušenjem kazati koju lošu i o sebi, prigoda je izreći kako Svjetlo riječi, pišući o religioznim, društve-nim, kulturnim pa i političkim te-mama uvijek ostaje dijaloški otvo-reno i ostavlja prostor za polemiku, za daljnje promišljanje – i da izno-va kažemo i koju lošu o sebi. Vaša istinoljubivost, odanost domovini Bosni i Hercegovini, vrednotama naroda kojemu pripadamo, otvore-nost i poštovanje prema svima koji su drugačiji – to su odlike vrijedne respekta, pa ako hoćete i načela pravog novinarstva. Očekujući na-gradu ili pak pokoru za svoja djela, bilo grijehe ili kreposti, svakog čo-vjeka čeka odgovor – moli kajanje ljubeć svoju milu zemlju!

Svjetlo riječi redovito dobijem u re-dakciju, redovito ga čitam, ali taj pri-mjerak pročitaju i moji bližnji i moji suradnici! Još jednom iskrene čestitke!

Mijo KELAVA, urednik Radio Herceg-Bosne

Fra Anto Batinić (lijevo) dugogodišnji član uredništva Svjetla riječi, osobito zaslužan za neka ratna izdanja revije

ožujak 2008.56

� Piše: Fra Mijo DŽOLAN

Nakon 300 brojeva magazina Svjetlo riječi svima koji su ga pokrenuli, ravnateljima, ured-

nicima, suradnicima i dakako čitateljima s pravom laska kritička ocjena Svjetla riječi kao najboljeg vjerskog magazina na hrvatskom jeziku, kao i usporedbe s časopisima poput: Famiglia cristiana, Tablet, St. Anthony’s messanger, Christ in der Gegenwart, Sojourners magazine.

Magazin Svjetlo riječi pojavio se prije točno 25 godina kao zajednički projekt franjevačkih provincija Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije.

Nastavio je i do današnje razine se pro fi lirao u okviru Bosne Srebrene os tva-rujući nesvagdašnju mjeru ukusa i aktu-alnosti, prateći lokalna pitanja vjere, dru-štva, kulture u svjetlu univerzalnih ideja, katoliciteta i globalne etičnosti.

Sretno izabran naziv magazina na pr-vi mah sugerira njegove prosvjetiteljske nakane i ukazuje na visoke uređivačke i čitateljske zahtjeve.

Prosvjetiteljski vid Svjetla riječi nasla-nja se na franjevačku prosvjetiteljsku tradiciju Bosne Srebrene i općenito fra-njevaca u hrvatskom narodu počevši od gutenbergovskih iskoraka fra Matije Divkovića do niza drugih pionirskih na-stojanja da se narodu dadne instrumen-tarij za poznavanje svoga stanja i njegovu promjenu nabolje.

Svjetlo riječi odiše tim temeljnim po-vjerenjem u logičnost svijeta i ulogu zna-nosti i istine u oslobođenju čovjeka.

Otuda ovaj magazin gaji poštovanje prema znanstvenom argumentu i traži ga, te tako na tom putu susreće suputni-ke, simpatizere i kritičare.

Pogrešna bi bila ocjena da Svjetlo rije-či ostaje zarobljeno u prosvjetiteljski op-timizam, odvojeno od pitanja etičnosti i zatvoreno za pitanja izvan znanstvene metode. Teologija Svjetla riječi bitno ra-čuna na utjelovljenu Riječ. To je ona Riječ koja se iz ljubavi dala razapeti na križu i od koje naše ljudske riječi mogu svijetli-ti i sudjelovati u univerzalnom značenju pojedinačnog, malenog, rubnog...

Za nastojanje Svjetla riječi oko uspo-stave osloboditeljskog dijaloga suvremenog čovjeka s evan-đeljem gotovo programatski zvuči misao Paula Tillicha u djelu Teologija kulture: Ljudi moraju osjetiti da kršćanski simboli nisu besmislice, nepri-hvatljive za kritički um našeg vremena, nego da upućuju na ono što je u konačnici jedino važno: temelj i značenje naše egzistencije i egzistencije uopće. Svjetlo riječi živi upravo od ove napetosti između kritičkog uma i zagledanosti u zadnji temelj egzistencije.

Suvremeni Areopag je mjesto na ko-jemu Svjetlo riječi nastoji opstati osluš-kujući postojanje nepoznatog Boga u dušama modernih sugovornika kori-steći ovaj medij za obrazlaganje svo-je nade. Ta specifi čna evangelizacija Svjetla riječi događa se u višeslojevi-tom ambijentu: ranjene Crkve, kultu-re i života Hrvata u Bosni i Hercegovini,

multikulturnom i multireligijskom i ra-tom traumatiziranom društvu, sekular-nim europskim i globalnim procesima, fenomenima nasilja, fundamentalizma, neoliberalnog tržišta.

Crkva već dugo ne može svojim pro-sječnim propovijedanjem dodirnuti lju-de s ovim modernim iskustvom svijeta. Još uvijek postoje između kulture i Crkve modernističke i antimodernističke pre-drasude. Zato bi iskustva Svjetla riječi za Crkvu mogla biti dragocjena:

Obogaćenje riječjuSvjetlo riječi je revija u kojoj se sustavno i profesio-nalno obrađuju i oplemenjuju tri temeljne i za bo-sansko-hercegovačko društvo i Crkvu u njemu tako važne odrednice čovjekova života: vjera, društvo i kultura. Uvjeren sam da na ovu reviju mogu i trebaju biti ponosni svi oni koji su sudjelovali u njezinu nastajanju, odrastanju i zrenju. Jer Svjetlo riječi je, nesumnjivo, veliko obogaćenje ne samo za bosansko-hercegovačku duhovnu, društvenu i kulturnu stvarnost. Naime, držim da je riječ o mjesečniku koji, u svojoj kategoriji, na hrvatskome govorno-me prostoru nema premca.

Iako u ovoj bogatoj i znalački uređivanoj reviji po-nekad i ponetko zabode i u zdravo tkivo, ja se radu-jem svakome njezinu broju jer shvaćam i prihvaćam činjenicu da nije moguće uvijek i u svemu pogoditi mjeru. K tome, znam da sve što se mjeri samo jednom vrstom ljudskoga mjerila vrijednosti redovito biva “odrezano” ukrivo.

Zato, od srca čestitam uredništvu i suradnicima Svjetla riječi izlaženje 300. broja uz želju i molitvu da riječju još dugo, dugo pomažu vjeri osvjetljavati a kulturi oplemenjivati ljudska srca i humanizirati bosansko-hercegovačko društvo.

Msgr. dr. Pero SUDAR

Prosvjetiteljski vid Svjetla

ožujak 2008. 57

- iskustvo kršćana kao sociološke ma-njine u društvu može Crkvu okupiti oko bitnoga i obnoviti radost pripadnosti i popraviti njezinu percepciju;

- evangelizacija nužno pretpostavlja sudjelovanje u životu društva i kulture. Samo se tako može čuti proročki glas kulture, ali i prepoznati njezine demon-ske mogućnosti;

- evangelizacija suvremene kulture u najširem smislu znači vraćanje osjećaja poslanja što suvremenom kršćaninu daje dostojanstvo i aktualnost.

S tom vizijom Svjetlo riječi nastoji nad svim događajima iznova čitati Evanđelje, odbacujući svaki oblik njegova “pripi-

tomljavanja“ u svrhu opravdanja i preživljavanja struktura

koje su njegovu duhu izravno protive.

U ovom najizvrsnijem zadatku evangelizacije nema

gornje granice. Nitko nije napra-vio idealne vjerske novine. Nije to ni

Svjetlo riječi.Papa Benedikt XVI. je u povodu svjet-

skog dana komunikacija na temu Mediji: Na raskrižju između vlastitog promoviranja i služenja upozorio na potrebu “info-etike“ u služenju medijima, aludirajući na sličnu aktualnost bioetike za područja medicine i znanstvenog istraživanja života.

Svjetlo riječi u tom duhu nije samo sebi svrha. Poželimo mu da u poslušno-sti evanđelju promovira prepoznatljivu, učinkovitu metodu kako bi mala ljudska svjetlost ukazivala na svoj temelj. Jer lo-gika i ključ Svjetla riječi najbolje izriče molitveni stav: Gospodine, Tvojom svje-tlošću mi svjetlost vidimo! �

riječi Bio je to pravi užitakU uredništvu Svjetla riječi radio sam nepune dvije godine. Pri-premanje svakog broja bilo je veliko zadovoljstvo ali i odgovor-nost s obzirom da sam uvijek bio svjestan značenja Svjetla riječi za hrvatski narod u domovini i svijetu. Često se u Svjetlu riječi rasvjetljuju mnoga mračna i teška životna pitanja i aktualne teme iz političkog i društvenog života. Radio sam u prijateljskom, goto-vo obiteljskom okruženju. O tome koliko mi se svidio uređivački posao dovoljno govori činjenica da sam i nakon odlaska iz Svjetla riječi ostao u tim “vodama” uređujući školske novine i župni list. Uredništvu Svjetla riječi želim još puno uspješnih i dobrih brojeva, a provinciji Bosni Srebrenoj čestitam na ovom lijepom jubileju.

Jozo JEZERČIĆ

Doprinos pluralnostiČestitajući mjesečniku bosanskih franjevaca Svjetlo riječi 300. broj i srebrni jubilej izlaženja, osjećam potrebu istaknuti jedin-stveni doprinos toga lista crkvenom tisku na hrvatskom jeziku. Zahvaljujući upravo doprinosu Svjetlu riječi, taj je crkveni ti-sak u punom smislu riječi po stavovima, temama i naglascima pluralan – a što odgovara i stvarnosti vjernika. Iskreno želim Svjetlu riječi da svojim čitateljima i ubuduće približava Boga i radosnu vijest.

Ivan MIKLENIĆ, urednik Glasa koncila

Raznolikost u riječi i sliciČestitamo visoku 25. obljetnicu i 300. broj mjesečnika! Zna-čenje tih jubileja najočitije je u usporedbama – koliko je no-vina doživjelo toliku obljetnicu, koliko ih je u tom razdoblju pokrenuto i ugašeno!? Revija zaslužuje pohvale za kvalitetu u svakom pogledu – izbor i obrada tema, raznolikost duhovnog štiva, izvrsna fotografi ja, vrhunski humor, recepti… Sa zado-voljstvom predstavljamo svaki broj mjesečnika i promičemo sva izdanja Svjetla riječi. Iskrene čestitke i najbolje želje!

U ime Radiopostaje MIR Međugorje Višnja SPAJIĆ, v.d. glavne urednice

Tolerancija i povratakVeć duži niz godina redoviti sam čitatelj Svjetla riječi i bez pretje-rivanja, po mom osobnom mišljenju, to je najbolji list koji se ti-ska i distribuira na prostoru BiH, tretira ne samo pitanja religije, vjerske zajednice, nego i bitna društvena pitanja. Bez sumnje je u postojećem ozračju, kad je riječ o medijima, jedan od rijetkih koji promovira toleranciju, uvažavanje različitosti i zajedništvo u različitosti. Između ostalih sadržaja, svakako me raduju prilozi iz raznih župa i sredina, od Posavine i srednje Bosne, do Herce-

govine, kulturni i povijesni sadržaji, a posebno posjeti i razgovori s povratnicima.U tom smislu, uredništvu, suradnicima i svim onima koji nam iz mjeseca u mje-

sec omogućavaju da čitamo Svjetlo riječi mnogo uspjeha i u narednom periodu.

Krešimir ZUBAK

ožujak 2008.58

Na usluziČetvrt stoljeća Svje-tla riječi četvrt je stoljeća u kojemu se oko nas i u nama raspao cijeli jedan svijet, ne samo u političkom smislu, nego i u vrijedno-

snom, etičko-socijalnom, psihološ-kom, običajnom. Novi se još ne poma-lja, i ljudi žive u nekoj vrsti povijesnoga limba, gledajući u tjeskobi na sve stra-ne za osloncem i potvrdom ispravnosti i smislenosti vlastitoga života, a nala-zeći je rijetko i slabo. Sasvim začudno, kroz svu tu mučnu i tešku povijest zla, nesreće i nesigurnosti, Svjetlo riječi je prolazilo i prolazi – uvijek bolje, uvijek ljekovitije, a kao list uvijek sve profe-sionalnije. Uvijek na usluzi baš onima kojima je najpotrebnija. Danas, kada su kod nas vjera i nacija na najvećem iskušenju zloupotrebe i profanacije, Svjetlo riječi pokazuje kako se i jedno i drugo može njegovati i ispovijedati ve-dro i nenapadno, bez omraze i zazora kod drugih. Ono doslovno ispunjava zadaću iz svojega imena: Svjetlo je, Ri-ječ je.

Ivan LOVRENOVIĆ

Ipak katoličkiBosanskohercego vačku medijsku sce-nu kad je o štampanim medijima riječ, a ako izuzmemo dnevne novine, či ne s jedne strane politički tjednici, a s druge tzv. “periodika” (časopisi za književ-nost, umjetnost, znanost). Gotovo da i ne postoje mediji koji bi pokušali zdru-žiti dobre strane ove dvije skupine me-dija: aktualnost, angažiranost i široku prijemčivost prvih, odnosno manjak robovanja tržištu te naučniji i studio-zniji pristup temama što karakterizi-ra potonje. Možda i jedini izuzetak je Svjetlo riječi, mjesečnik koji, naročito u posljednje vrijeme, otvara neke od gorućih tema naše suvremenosti, uvi-jek promišljeno i kompetentno. Makar se publicira u okrilju Franjevačke pro-vincije Bosne Srebrene, Svjetlu riječi je uspjelo izdići se iznad čisto vjerskog glasila, jer su u njemu – kako se i na naslovnici naznačuje – uz vjerske re-dovito prisutne i društvene i kulturne

teme. Također, Svje-tlo riječi je katolički mjesečnik, i u oči-tom smislu, narav-no, ali također, što nije manje važno, i u smislu drugog značenja engleskog

(latinskog) pridjeva catholic (sveobu-hvatan, širokogrudan).

Muharem BAZDULJ

Dijalog i ljubavSvjetlo riječi je prvi religijski časopis u BiH koji svojim kon-ceptom pokazuje da je prihvatio načela sekularnog društva i model pozicioni-ranja religijskog dis-

kursa u njemu. Takav koncept časopisa nemjerljivo je važan za ovdašnje društvo obilježeno pokušajem vladajućih politi-ka da se institucije sistema klerikalizira-ju, a religija postavi u funkciju ideologi-je. To znači da Svjetlo riječi vraća religiju njenoj prirodi, pri čemu se ona ukazuje i kao metafi zički i kao bitan društveni fenomen. Na drugoj strani, ovaj časopis daje ogroman doprinos novom postrat-nom bosan sko hercegovačkom interkul-turnom, me đureligijskom i međuetnič-kom di jalogu, nastojeći da detraumati-zira dru štveni kontekst na prelijepoj tra-diciji franjevačke tolerancije i fi lozofi je ljubavi spram svakog oblika drugosti.

Enver KAZAZ

� Piše: Fra Ignacije GAVRAN

Uredništvo Svjetla riječi davne 1983. ponudilo mi je da preuz-mem vođenje stupca zvanog

Naša starina. Ponuda mi je odgovarala ali sam se pitao kakva će se pitanja u njem obrađivati i na koji način. Zato sam od samog početka predložio da obrađujem bosansku i hrvatsku prošlost a napose da iznesem značajne: 1. ličnosti, 2. važne do-gađaje, 3. vrijedne građevine i umjetnička djela, i 4. spomenike pisane riječi. Tako ću imati dosta široki prostor za obradu. Čak ako bih napisao i do 50 raznih članaka, imao bih dovoljno mjesta.

Ustvari moj me zadatak s vreme-nom nadrastao. Umjesto onih “pedeset”

ja sam tijekom vremena obradio preko 220 članaka a nisam se osjećao nimalo stisnut, u onom što sam smatrao važnim i prikladnim to sam mogao sam po vo-lji razviti. Uredništvo mi nije nametalo ograda nego me ponekada i samo poti-calo ponekom pohvalom i priznanjem.

Sebi sam postavio pravilo: biti jed-nostavan i jasan u pisanju, bez tuđica i zapletenih rečenica. Bio sam svjestan da ću time učiniti našim ljudima naše štivo prihvatljivim i dragim. Nastojao sam oko toga pa sam u tome, ako ni u ičemu dru-gom, ipak donekle uspio.

Sa svoje strane osjećao sam zahval-nost i uredništvu lista što mi je bilo ova-ko velikodušno.

Osobit poticaj mi je dolazio od strane naših čitatelja. Teško mi je izraziti koliko

sam bio oduševljen spoznanjem da dobar dio naših čitatelja s odobravanjem i užitkom čitaju te članke i da im oni nešto znače.

U izbjeglištvu god. 1994. susreo sam neku ženu iz Vijake u nošnji meni dobro poznatog kraja, pa sam slučajno upitao odakle je. Kada mi je rekla da je iz mog rodnog Vareša, dodala je da čita moje članke. Ljepše pohvale od ove nisam mo-gao dobiti. �

Naša starina