Aleksandar Aleksandrovič Blok (16. novembar 1880. – 7. avgust 1921.) je bio ruski pesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma. Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pesništva kao i modernog lirskog izraza. U književnost ulazi simbolističkim Pesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898.-1904.) u kojima obrađuje mistično-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedorečenosti uspeva da izrazi nedefinisane težnje svoje generacije za nedostižnim idealom. Postepeno u njegovu poeziju počinje da se uvlači oštar smisao za životnu realnost i tematika se proširuje motivima iz gradskog života. Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pesnik napušta konačno i svoju društvenu izolaciju, priključuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica (1918.) daje grandioznu simboličnu viziju revolucije. Stilski, Blok u toj poemi obogaćuje rafiniranu tehniku svog simbolističnog izraza (muzikalnost i ritmička raznolikost stiha, metaforika i simbolika) smelim mešanjem različitih stilova i tehnika (ubacivanjem žargona, parola, satire i parodija, folklornih elemenata itd.), te postaje jedan od preteča moderne evropske poezije.

Anđeo čuvar

Danas si išla posve sama

Dvanaestorica

Devojka iz spoleta

Glas

Jesen pozna

Neznanka

Noć, ulica, fenjer, apoteka

Nepovratno si otišla u polja

Oni čitaju pesme

Pjesma faine

Poniženja

Snežno vino

Servus regianae

Svud smo. I nigdje

Sve umire na zemlji

Ti u polja, bez povratka, ode

Užasne su večeri hladne

Vračarica nabrana lika

_______________________________

Anđeo čuvar

Volim te, Čuvar, nevidljivi moj

Što si uvek sa mnom na zemlji toj.

Zato što mi sjajna ti nevesta bi,

I što mi oduze tajnu snova svi’.

Zato što nasa veza i tajni i noć,

I što si mi sestra, nevesta i moć.

Zato što dug život imaćemo mi,

O, čak – muž i žena što smo ja i ti!

I za vernost tvoju, moj okov i spas.

I kob naše porodice, što je iznad nas.

Zato što ne voliš to što volim ja.

O bednim što brinem i što me je stra’.

Što se ne slažemo u životu svom.

Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –

Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,

Što je ponižavao mene i rod moj!

Što strpa slobodne u ’apsane tma,

Što mom ognju nije verovo da sja.

Što mi novcem htede kupit život vas,

Pa da mu budem veran kao pas…

Zato što sam slab i što je već tu grob,

I što mi je svaki predak bio rob.

Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,

Što nikad da digne ova ruka mač…

Al’ volim te i za… slabost moju svu,

I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.

Što je čelik slio i ognjeva sto –

Nikad niko neće rastaviti to!

S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –

S tobom sad i ambis gledam crni taj.

I dvojnu zapovest sudbina nam sli:

Slobodne smo duše! Robovi smo zli!

Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.

Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?

Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?

Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!

Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?

_______________________________

Danas si išla posve sama

Danas si išla posve sama,

I ja ne vidjeh Tvojih čuda.

Na gorskom Tvome visu, tamo,

Zupčasta šuma bješe svuda.

I ta šuma krošanja zbitih,

I ti putovi gorski tmasti

Smetahu mi se s neznanim sliti

I plavetnilom tvojim cvasti.

Iz ciklusa ”Stihovi o divnoj dami”

U dokolici mladoj, u mekoti rasvita,

Duša je stremila uvis. Tamo Zvijezdu našla.

Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.

Večernja Zvijezda ćutljivo je čekala.

Neuzbuđena, na tamne stepenike

Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,

I lakom željom, sred mekote zorine,

Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.

Proticala je noć maglom snoviđenja.

Mladost je ropska u željama bezbrojnim.

Bliži se zora.

Sjenki više nema,

Ti, Jasna, pošla si stazama sunčevim.

_______________________________

Dvanaestorica

… I državnim idu krokom …

- Tko je tamo? Hajde van!

Crven barjak je visoko

Sprijeda vjetrom razigran …

Pred njima je – nanos hladni,

- U nanosu tko je – van!

To skitnički tek pas gladni

Za njima šepesa sam…

- Bocnut ću te bajonetom,

Bjež odavde, šugavi!

Stari svijete, kužno pseto,

Bježi – da ne udarim!

… Vuk se gladni dalje vuče,

Ceri zube – rep podaviv -

Pas ozebli – pas bez kuće …

- Hej, tko ide, daj se javi!

- Tko barjakom tamo maše?

- Gledaj samo, kakva tmina!

- Tko to žurnim trkom kaše,

Krijuć se za uglovima?

- Svejedno je, bit ćeš moj,

Bolje predaj nam se sam!

- Hej, ti druže, bit će zlo,

Izlazi da ne pucam!

Trah-tah-tah! – I samo eho

Po kućama zvoni plah …

A mećava dugim smijehom

Zavija kroz snježni prah . ..

Trah-tah-tah!

Trah-tah-tah……

I državnim krokom tako

Idu – pas ih slijedi tragom,

Sprijeda, s krvavim barjakom,

S vijavica nedoglediv,

Od taneta nepovrediv,

Nad mećavom hodom nježnim,

I bisernim prahom snježnim,

Na njem vijenac ruža čist -

Pred njima je – Isus Krist.

_______________________________

Devojka iz spoleta

Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.

Pogled – ko sablja kad blještavo krene.

Ne žalim, devojko, sastanka sreće -

Pusti, ko žreca, na lomaču mene!

Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.

Zar da te povredim nežnošću grubom?

Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže

Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,

Suncem umivena – Marijo! Dozvoli

Oku – da anđela nad tobom vidi,

Srcu – od bola da najslađeg boli!

U lokne crne ti uplićeš redom

Skupi dijamant od stihova tajnih.

Bacam u zaljubljeno srce žedno

U izvor tavni tih očiju sjajnih.

_______________________________

Glas

Žarka zimska magla sjaji -

Krv na nebu – sve do ruba.

Idem tamo gde se gaji

Tajnodelotvorna ljubav.

Ti si – u snu. Kad te sretam,

Ja ne grlim tebe, pamti,

Ja sam – carica planeta,

Ne za tebe – zrak moj plamti.

Prevaren si nepoznatim:

Jer zbog svetih snova nikad

Bestelesni neće dati

Da im pronikneš do lika.

Udubi se, manje strastan,

U sopstvenog duha mrak:

I shvatićeš – lepša ja sam

Od tvog izmišljenog sna.

_______________________________

Jesen pozna

Jesen pozna. Nebo se otvorilo,

po šumama – promaja tišine.

Na obali, rusalka oborila

bolnu glavu, tu da otpočine.

Svoje pruge magla nisko nosi,

ko potka su u tršćaku sada.

Po zelenoj i dugačkoj kosi,

uz šuštanje, žuto lišće pada.

Kroz daleke proplanke dok bježi,

mjesec šuška i vidi sve više –

zapletena u zelenoj mreži,

niti spava ona, niti diše.

Mir bez daha – čarolijom sine.

Neizreciv bol se smiri njen.

A na svijet se, skovan od svježine,

to izlio zvonko-plavi tren.

_______________________________

Neznanka

U večeri, nad restoranima,

Zagušljiv zrak je, vruć i suh,

Te pokličima vitla pjanima

Kroz proljet kasnu kužni duh.

Nad prahom, što u dalji jati se,

Gdje oko villa buja drač,

Pekare perec jedva zlati se

I razliježe se dječji plač.

I svako veče šeću s damama,

Naheriv halbcilinder krut,

Vjetrogonje po mračnim Jamama,

Za brkljama, što sijeku put.

Vesala rašlše škripe jezerom

I svud se ori ženski cik,

A mjesecu, već na sve naviklom,

S nebesa glup se kesi lik.

I svako veče drug moj jedini

U čaši odraz gleda svoj.

Tajanstveno nas piće sjedini

I rasprši nam nespokoj.

Duž stolova već čama počima;

Za konobare težak čas,

Kad pjanci se sa zečjim očima

Deru: In vino veritas!

I svako veče trenut dolazi

(Il prikaza je samo sna?)

Kad djevojka u svili prolazi

Kraj prozora, što mutno sja.

I koracima polaganima,

Dok mirluha je prati ćuh,

Do okna stigne među pjanima

I sjedne sama kao duh.

Starinom miri svila sanana

I sve treperi dahom tim:

Prstenja puna ruka tanana

I šešir s perjem žalobnim.

Kroz veo tamni zurim noćima,

Blizinom njenom zanijet sav,

Al začarano sve je očima,

I obala, i beskraj plav.

Sve tajne mi se tad otkrivaju,

Čuvarom sunca bivam ja,

I vinom što ga svi uživaju

Napaja mi se duša sva.

I nojevo već pero giba se

U mozgu mome kao vlat.

Na obali dalekoj ziba se

Očiju njenih modri cvat.

U duši mi je blaga skrovište

A ključ imadem samo ja.

Sad znam, o pijano čudovište,

U vinu da je istina!

_______________________________

Noć, ulica, fenjer, apoteka

Noć, ulica, fenjer, apoteka,

Besmisleno, mutno svjetlo drijema.

Ma živio ti još četvrt vijeka-

Bit će sve isto. Izlaza nema.

Umrijet ćeš- i sve, k’o prije,

Ponovit će se ispočetka:

Noć, kanalom leden vjetar brije,

Ulica, fenjer, apoteka.

_______________________________

Nepovratno si otišla u polja

Nepovratno si otišla u polja.

Na veki nek je sveto Ime Tvoje.

Opet su zalaska crvena koplja

Pruzila k meni oštrice svoje.

Samo Tvoje od zlata svirale

Tog crnog dana usnama ću taci.

Ako su molitve u nepovrat pale,

Da skrhan zaspim u polje ću zaći.

Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri-

No ja oči otvoriti neću.

U svetu sna daj mi da se smirim,

Da ljubim put obasjan i sreću …

O, iščupaj dušu punu more!

Sa svetima upokoji mene.

Ti što rukom svojom bez promene

Nepomično držiš kopno i more.

_______________________________

Oni čitaju pesme

Vidi: pomešah sve stranice

Kad ti u oku behar sinu.

Veliko krilo snežne ptice

Na um mi vejavicu rinu.

Čudan je bio govor maske!

Razumeš li ga? – Možda… Ko zna!

Ti znaš da su iz knjiga – skaske,

A da je život – samo proza.

Al su za mene nerazlučni

Od tebe – noć i rečne tmine,

I kolutovi dima lučni,

I plamenovi žive rime.

Ne budi ni ti stroga sa mnom,

Ne mami, ako znaš za boga,

Po sećanju ne džaraj tamnom

Drugčiji – onaj strašni – oganj.

_______________________________

Pjesma faine

Kad u te oko moje sije,

To usko oko, oko zmije,

I kad te Ijubim, mazim,

Ej, pazi, pazi! zmija sva sam!

Gle: samo na čas tvoja ja sam

I preko tebe gazim!

Dosadio si! Možeš poći?

Sa drugim bit ću ove noći,

Ti svoju ženu išti!

Otiđi, nek te tuge riješi,

I nek te Ijubi, nek te tješi,

Otiđi ; bič moj zviždi!

U vrt nek dođe tko od vas,

Moj uzak crn nek vidi stas!

Izgorjeti će, neka!

Ja proljeće sam sva i plam!

Ne prilazi mi i ti sam,

Kog Ijubim, koga čekam!

Tko sijed je, tko u cvijetu Ijeta,

Tko više zvonkih da moneta,

Uz poziv može ući!

Pod mladom, lijepom – starom, sijedom”

Nad vašom glupom glavom bijednom

Ti, biču moj, fijuči!

***

Strašno mi je da te sretnem

Ne sresti te – još strašnije

Svemu se čudim – pečate kletve

Nalazim na svemu čudnije

Po ulicama sjenke i lica

Je li to stvarnost ili san?

Došav do crkvenog stepenika

Da se okrenem – prosto me strah

Na ramena mi stavljaju ruke

Imena nestaju iz sjećanja

U ušima čujem zvuke

Nedavnih velikih sahrana

A tmurno nebo visoko visi

I pokrilo je i hram prerano

Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.

Nema te tu. Ti si – tamo

_______________________________

Poniženje

Usred grana crnih golotinjom

žuta zora za oknom u ledu.

(Osudjene na smrt giljotinom

u zoru će takvu da povedu).

Crven štof izlizanih fotelja

i zavese uprljane vazda…

U toj sobi, s čašom, sed veselja,

student, kockar, oficir i gazda…

Ni tih golih crteža žurnala

ne tače se ljudska ruka čila…

I nitkova ruka otežala

u prljavo zvonce je zvonila…

Gle! Mamuza zvek! – niz tepih stari,

i, vratima gušen, smeh iz grudi…

Zar je kuća ta – kuća ustvari?

Zar je tako sudjeno sred ljudi?

Zar današnji susret duša voli?

Što si bleda, ko krep kad se vije?

Zašto posred tvojih pleća goli’

hladni zorin plam ogromni bije?

Usne, s krvlju zakorelom, mali

ikonostas tvoj zlatni, i škrte

(o, zar smo to mi ljubavlju zvali?)

prepukle su ko bezumne crte…

U žutu zoru, zimsku, što se menja

tone krevet (sjajno!) sav od kova…

Još se teško diše od grljenja,

al’ ti pištiš i opet i snova…

Nije ves’o tvoj klik, grobni, strašni…

Gle! Opet zvek mamuza i sada…

Ko car zmijski, teški, sit i prašni,

s fotelja ti šlep na tepih pada…

Smela si! Još smelost nek te kali!

Nisam ti muž…ženik…ni drug lud!

Do juče, moj andjele: raspali

oštrom štiklom francuskom u grud!

_______________________________

Snežno vino

I opet te u vinu gledam,

Osećam strah pred tvojom slikom,

Tvoj osmeh opet blesnu čedan

U kosi teškoj, zmijolikoj.

Oboren tavnim mlazevima,

Uzdišem opet, bez ljubavi,

Nestali san o celovima,

O mećavi što tebe slavi.

Divnim se smehom smeješ meni,

U čaši viješ slično zmiji,

Nad tvojim krznom skupocenim

Čarlija vetrić golubiji.

Kako, kad živa kaplja pljusne,

Ne videt’ sebe u toj peni?

Ne setiti se tvoje usne

Na mojim nazad zabačenim?

_______________________________

Servus regianae

Ne zovi me. I bez poziva

doći ću do hrama.

Glava će moja da se savija

k tvojim nogama.

Slušaću tvoje naredbe klete,

poslušno čekati.

Loviti trenutke i susrete

i želju imati.

Tvojih strasti silom pokoren,

pod igom slab.

Nekad – sluga; nekad – voljen;

Ali vječno rab.

_______________________________

Svud smo. I nigdje

Svud smo. I nigdje. Kročiš,

i zimski te vjetar srijeće.

U crkvi, po danu i po noći,

pjeva i gasi nam svijeće.

I često se čini – u tami,

kraj zida, na uglu, daleko,

gdje smo već pjevali sami,

jos pjeva i hoda Neko.

Gledam taj vjetar, ko vezan:

shvatiću – to plaši mene.

I blijedim. Cekam. Al’ ne znam

na koga je red da krene.

Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.

I niko sad reći neće,

da jos neko ovdje poje,

i neko tu gasi svijeće.

_______________________________

Sve umire na zemlji

Sve umire na zemlji – majka, mladost,

žena iznevjeri i izda drug.

Ali ti traži sebi drugu radost,

gledaj u hladni, u polarni krug.

Uzmi svoj čun, i plovi sve do pola

kroz led – I tiho zaboravu daj

negdašnju ljubav, borbu, boljku bola…

zaboravi pun strasti stari kraj.

I svikni, drhtaj otegnutih zima

umornoj duši neka bude lak,

da bude ovdje ona već sve ima

kad otuda joj doleprša zrak.

_______________________________

Ti u polja, bez povratka, ode

Ti u polja, bez povratka, ode.

I nek sveto bude Ime Tvoje!

Uperivši u mene svoj bodež,

crven–koplja od zalaska stoje.

Frule zlatne ja ću samo Tvoje

na dan crni usnama se taći.

Ako molbe odzvoniše svoje –

Ja ću, snužden, u polju san naći.

Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri –

al’ ne meni oči da otkrivaš.

Nek me ovaj sanjivi svijet smiri,

Obasjanu stazu da cjelivam…

O, iščupaj dušu s rđom bora!

Upokoji sa svecima mene,

Ti – što držiš i kopno i mora

nježnim dlanom ruke prefinjene!

_______________________________

Užasne su večeri hladne

Užasne su večeri hladne,

Vetar što drhti od nespokoja,

I drumom uznemirijući sum

Nestvarnih koraka bez broja.

Ko sećanje na bolest skorašnju

Hladna je svitanja pruga,

Pouzdan znak da smo u vlasti

Neraskidivog nekog kruga.

_______________________________

Vračarica nabrana lika

Vračarica nabrana lika

U trijemu mi gata tmurnom.

Zaveden od uličnog krika

Za promaklim licem sam jurno.

I trčo sam, lica sam gledo,

Na uglima zastajo trenom.

Stadoh pred škripećim redom

Kola, što vuko se lijeno.

K’o zmija se vuko uz kuće-

I ja ga ne mogoh premostit…

A odande pozivi zvuče,

I čuje se:-Ludo! Oprosti!

Dok besmrtna želja je muči,

To je možda poziv Nje same…

Kraj kuća se htjedoh provući

I onda se spustiše name.

-----------

Aleksandar Blok: Priča

G. Čulkovu

U prozorima što mokrom prašinom su zastrti,

Ko mrežom, nagnula se žena tamnog profila.

Breme večernjih spletki, umornih lica strtih

Tma sivih prolaznika revno je pronosila.

Svijetla i uporna, pred oknima izravno

Svakom je prolazniku svjetiljka bacala zar.

I u kišljivoj mreži – ni bijeloj, ni tavnoj –

Svako se sakrivao, niti mlad, niti star.

Bjehu ko priviđenja nežive prestonice –

Slučajno, nehotično, kad uđu u krug zrakā.

I čas nestanu leđa, a čas javi se lice,

Plašljivo i pokorno čami niskih oblaka.

I iznenadno resko – začu se proklinjanje,

Široku prugu kiše ko da je cijepalo:

Neko je, gole glave, a odijelo na njem

Crveno, podizao u zrak dijete malo.

Svijetla i uporna, zraka je stalna lila.

I, kći veselja noćnih, magnoveno ta žena

Sva pobješnjela, glavom od zid je udarila,

S krikom pomame, u noć pustiv čedo tog trena...

I skupiše se mokre čame te sive sjene.

Neko je ahao glasno, i uz klaćenje glave.

A ona – na leđima, ruke joj raširene,

Blatno-crvenog ruha, kadrme sred krvave.

No nekog pogledom su – uporno-smion bješe –

Na gornjim spratovima, tražile oči njene...

Našle su – i srele se u oknu, kraj zavjese,

S pogledom tamne, pune šarenih čipki, žene.

Sreli se i zamrli pogledi, uz krik nijem,

Trenutak trajao je... Ulica sva čekala...

Ali je za tren potom, roletna gore pala,

A dolje u očima sva snaga već umrije...

Umrije – i ponovo sred tankih mreža kišnih

Oštri su i neskladni glasovi bili. Uze

Neko na svoje ruke dijete koje vrišti

I, krsteći se, krišom utirao je suze...

A gore neizvjesna šutnja u svakom oknu.

Prazan u mreži kiše zavjes je gusto-bijel.

Neko je čedu brižno gladio mokru loknu.

I odlazio tiho. Ide, a suze lije.

< januar 1905>

***

Zasvagda si otišla u polja.

Da svjatitsja Imja Tvoje! K meni

Zalazak je uperio snőva

Sve oštrice kopalja rumenih.

Samo tvoje zlatne će svirale

U dan crni taći moje usne.

Ako sve su molbe odzvučale,

U polju ću, utučen, da usnem.

U zlatnoj ćeš porfiri minuti,

Al oči će zatvorene biti.

Daj, u snenom svijetu počinuti,

Obasjanu stazu poljubiti…

Zarđalu dušu meni sprži!

So svjatimi upokoj me sankom.

O, ti more i kopno što držiš

Nepomično svojom rukom tankom.

<15. april 1905>

* * *

Devojka pevaše u crkvenom horu

O svim što u tuđem kraju su sustali,

O svima lađama, nestalim u moru,

O svim što su radost zaboravu dali.

Glas što leti prema kupoli je tako

Pevao, zrak s belog ramena sjao je,

Iz mraka slušaše i gledaše svako

Pod tom zrakom kako belo ruho poje.

I svim se činilo: radost će da bude,

I da u uvali tihoj sve su lađe,

I da će se svetli život, za sve ljude

Od tuđine što su sustali, da nađe.

I glas beše sladak, tanka beše zraka,

I tek visoko se, kraj oltarskih vrátī,

Pričešćen tajnama, čuo plač dečaka

O tome da niko neće da se vrati.

MITING

Besjeda mu umna i reska,

Mutne su zjenice

Sipale pravo i bez bljeska

Slijepe iskrice.

Pogledi ozdo se uprli:

Mnogotisućne oči,

Nije ćutio da umrli

Čas će mu skoro doći.

Kretnje mu čvrste, glas strog ječi,

Ravnomjerno se brada

Njiše u taktu tih riječi

Po kojim prah popada.

I siv, nalik na noćne svode,

Svemu je među znao,

Lancima mučne je slobode

Uvjeren zveketao.

No nisu, dolje, poimali

Ni brojke ni imena,

Nikog znak duga i pečali

Ne žigosa. Tog trena,

Tiho gunđanje diže ruku,

Vatre su zadrhtale,

I šum se čuo, sličan zvuku

Onom od glavnje pale.

Ko da iz mraka svjetlo blisnu,

Ko da to biti mora

Mig… Svjetina se prenu.Vrisnu

Divlje zvižduk prodoran.

Mukli jauk prodre iz zveka

Polomljenih stakala,

Na ploče glava tog čovjeka

Razbijena je pala.

Ko u gomili njega ubi

Kamenom, ne znam, ali

Upamtio sam jasno stub i

Na njem mlaz krvi mali.

I još zviždanje vazduh reže,

I jošte krik ne gasne,

A on na vječni odmor leže

Kraj vrata sale glasne…

No kraj ulaza jedan, pače

Drugi plamičci bljesnu…

Zvonko kraj svoda obarače

Zapete kljocnule su.

Nazrije se pod slabim sjajem

Da čovjek je ležao,

I sa puškom na gotovs da je

Vojnik nad mrtvim stao.

Svaka se crta lica čini

Od crne brade bljeđa,

Svaki se vojnik, u tišini

Okupljen, u stroj ređa.

U tišini je nagloj bio

Krug lica tih pun sjaja,

Tiho je angel proletio

I radost bje bez kraja.

Stroge i mirne bjehu sve te

Pootvarane zjene,

Vitke blještave bajonete

Nad njima izdužene.

Ko da je onaj koga skriše

Cijevi – zjap im tmuo –

Dok slobodu u noći diše,

Bez straha predahnuo.

<10. oktobar 1905>

NEZNANKA

Izveče je, nad restoranima,

Zrak užareni divalj i gluh,

I dozivima vlada pjanima,

Zaraze pun, proljetni duh.

U dalji, gdje prah ulice stere,

Vile dosada gdje mori,

Jedva se zlati pekarski perec,

I djetinji se plač ori.

I svake večeri, za brkljama,

Malo cilinder naheriv,

Šeću kanalom, u društvu dama,

Osvjedočeni maheri.

Nad jezerom ćeš cik ženski, eno,

I škrip rašlji za vesla čut.

U nebesima, disk besmisleno

Krivi se, na sve naviknut.

I svaku večer, drug jedinstveni

U čaši mi je odražen,

Pićem je trpkim i tajanstvenim,

Ko ja, omamljen, i blažen.

A snene sluge, pored stolića

Susjednih, idu sve u kas,

I pjanci, s okom ko u kunića,

Viču: "In vino veritas!"

I u određen tren svako veče,

(Ili sam samo varan snom?)

Stas djevice se, svilom optečen,

Miče u oknu maglenom.

Sporo, prolazeć među pjanima,

Bez pratilaca uvijek,

Zračeći maglom i mirisima,

Kraj prozora bi sjela tek.

Blizina čudna me okovala,

Gledam za velom od tmine:

Začarana se javlja obala,

I začarane daljine.

Gluhe se tajne meni šapnuše,

Dato mi sunce, al čije,

Jer u sve kutke moje se duše

Oporo vino probije.

Peruške su se noja svijene

Zanjihale u mozgu mom,

A oči plave, i dna lišene,

Cvatu obalom dalekom.

U duši krijem rizinicu pravu,

Njen ključ jedini ja imam,

Pjana nemani, ti si u pravu.

Istina je u vinu, znam.

RUSIJA

Neobična si i u snima.

Odeždu ti ni taći nije.

Snen sam, iza sna – tajna ima,

Ti, u tajni, Rusijo, spiješ.

Rusijo, pâs te rijeka ovi,

Guštarama si okružena,

Pa još močvare i ždralovi,

I čarobnjaci mutnih zjena.

Tu narodi razni, od dola

Do dola, i sa kraja u kraj,

Noću narodna vode kola,

Uz zapaljenih sela odsjaj.

Po polju vrazi i čarobnice

Tu začaraju trave umah,

Smiju se vrazi i vještice,

Iz stubova snježnih kraj druma,

Tu sve do krova kuća uboga

Zametena je silovito,

I u snijegu, za dragog zloga,

Djeva sječivo brusi vito.

Tu sve puteve, sva raspuća,

Tušta štapova živih šara,

I zviždeći sred gola pruća,

Predanja vihor pjeva stara.

Iz drijemeža svog pročitah

Rodne zemlje bijedu sinju,

I parčadima njenih rita

Duše sakrivam golotinju.

Noćnu stazu ka seoskome

Groblju utabah, punu tuge,

I noćivah na groblju tome,

Pojući glasno pjesme duge.

Ne izmjerih, ne pojmih toga:

Kome sam pjesme posvetio,

U kog strasno vjerovah boga,

Kakvu sam djevu zavolio.

Živa je duša uljuljkana

Prostorima, Rusijo, tvojim,

I gle – još ti neokaljana

Prvobitna čistota stoji.

Snen sam, iza sna – tajna ima,

Rusija u toj tajni spije.

Neobična je i u snima.

Odežde joj se taći nije.

<24. septembar 1906>

***

Ti ode, a ja sred pustinje

Kolena u vruć pesak spustih.

Al otad niti reč gordinje

Ne može jezik da izusti.

Ne žaleć za tim što je bilo,

Veličinu ti pojmih čistu:

Da, Galilejom ti si milom

Meni, neuskrslome Hristu.

Neka te sada drugi mazi,

Glasinu divlju umnožava:

Sin čovečiji zalud traži

Gde da nasloni mu se glava.

<30. maj 1907>

PRIJATELJIMA

Ćutite, proklete strune!

A. Majkov

Jedan drugom potajno smo tuđi,

Puni mržnje, gluvi, zavidljivi.

Zar bi moglo, ne znajući drevnu

Mržnju, da se i radi i živi?

Šta ćeš! Ta svak od nas trudio se

Da otruje i svoj dom vlastiti,

Svi zidovi natopljeni zlobom,

Nemaš na što glavu nasloniti.

Šta ćeš! Vjeru izgubiv u sreću,

Umovi nam od smijeha šenuše,

I, pijani, s ulice gledamo

Kako naši domovi se ruše.

I životu i drugu nevjerni,

Riječi smo praznih rasipnici,

Šta ćeš! Mi put raščišćamo kojim

Daleki nam sinovi će ići.

Kad pod plotom, u koprivi, zemlja

Razloži nam nesrećnu kost zadnju,

Nekakav će pozni istoričar

Napisati uzvišenu radnju...

I samo će mučiti, prokletnik,

Đače, posve nedužno i milo,

Godinama rođenja i smrti

I odvratnih citata gomilom,

Tužan udes – tako zamršeno,

Mučno, prazno živjeti i biti,

I postati vlasništvo docenta,

Kritičare nove ispiliti.

U svjež treba zariti se korov

I zaborav u snu zauvijek!

Umuknite, vi proklete knjige!

Moja ruka pisala vas nije!

<4 jul. 1908>

***

O junaštvima, podvizima, slavi,

Nisam mislio na toj zemlji bola,

Kad tvoje lice, u prostoj opravi,

Ispred mene je sijalo sa stola.

Al dođe čas da nema te u domu,

Zavjetni prsten ja bacih u tmice.

Sudbinu svoju dala si drugomu,

I zaboravih prelijepo lice.

Let danā, poput prokletog roja,

Vino i strasti kinje dušu moju,

Ja te se sjetih ispred analoja,

Ja sam te zvao, kao mladost svoju.

Zvah te, ali se ti i ne osvrnu,

Plač moj ganuće u tebi ne nađe,

U plašt se modri zalosno ogrnu

I uz noć vlažnu iz kuće izađe.

Ne znam gdje svojoj našla si gordinji,

Ti nježna, mila, zaklon da se skrasi.

Ja spavam čvrsto, snivam plašt tvoj sinji,

U kojem u noć vlažnu otišla si ...

Ne sanjam više o nježnosti, slavi,

Mladost je prošla, život je minuo.

Tvoje sam lice, u prostoj opravi,

Vlastitom rukom sa stola skinuo.

<30.decembar 1908>

RAVENA

Sve stvari smrtne i od trena

U te su vječno pokopane.

Ti, kao čedo, spiš, Ravena,

Na rukama vječnosti sane.

Robovi više mozaike

Ne uvoze kroz rimska vrata.

Zidova hladnih bazilike –

Na njima gasne sva pozlata.

Poljupcima je sporih vlaga

Profinjen grubi svod grobnica

Ponad zelenih sarkofaga

Svetih monaha i carica.

Bezglasne tu su grobne sale,

Prag im je vlažan i pun sjene,

Da ne sprži crn pogled Gale

Blažene kamen kad se prene.

Zaboravljen je, strt, krvavi

Trag sukoba ratnih i hula,

Da strast prošlih ljeta ne slavi

Pjesmom Plakida vaskrsnula.

Daleko se povuklo more

I ruže nasip opkoliše

Teodorika da ne more

Sni o buri života više.

A kuće, pustoš vinograda,

I ljudi – sve grob sami to je!

Ko truba, s grobnih ploča sada

Mjed svečanog latinskog poje.

Tek kroz pažljivu, mirnu zjenu

Djevojaka ravenskih tuga

Za nepovratnim morem, u trenu,

Kao plašljiva mine pruga.

Tek ponad dolina, u noći,

Dante, s profilom sa orlovim,

Knjiži stoljeća što će doći

I meni pjeva Život Novi.

***

Sve mre na zemlji – i mladost i mati,

Izdaje žena i ostavlja drug.

Al ti se uči drugu slast kušati,

Motreć u hladni taj polarni krug.

Uzmi čun i plovi na sjeverni pol,

Obzidan ledom, i zaboravljaj

Staru ljubav, borbu, pogibiju, bol…

I zaboravi strasti bivši kraj.

I na drhtanje ispod hladnog neba

Umornu dušu ti privikavaj –

Da ovdje više ništa joj ne treba,

Kada odonud probije se sjaj.

<7. septembar 1909>

IGRE SMRTI

1.

Mrtvacu lako međ ljudima nije

Hiniti živog, punog strasti vruće!

Al treba da se u društvo uvuče

Zbog karijere zvek kosti da krije...

Spavaju živi. Ustaje iz groba

Mrtvac, i ode u sud, banku, senat ...

Što je noć bjelja, to je crnja zloba,

I pobjednički škripe pera snena.

Povazdan mrtvac radi nad zadatkom.

Uredovanje završi. I eno –

Šaptom golica, vrckajući zatkom,

Sluh senatoru pričom zapaprenom...

Već veče. Sitna kiša blato baca

Na ljude, kuće, i gluposti ine...

Na bezobrazluk nov nosi mrtvaca

Taksi što svaki čas zubima škrine.

Ka mnogoljudnoj, mnogostubnoj Sali

Žuri se mrtvac. Na njem – otmjen frak.

Gdje blagonaklon smiješak su mu dali

Žena–glupača i suprug–glupak.

Činovnička ga smori čama velja,

Al zvek kostiju glazbom je ublažen,

On čvrsto steže ruke prijatelja,

Prisiljen da živ, da živ se prikaže.

Samo kraj stuba susreće se zjenom

S prijateljicom mrtvom poput njega.

Po razgovoru svjetski-ustaljenom

Dođu riječi žića svagdašnjega.

«Umorna drugo, čudno mi u sali.

Umorna drugo, u grobu studenu.

Ponoć je već.» «Da, ali niste zvali

Na valcer NN. U vas zaljubljenu.»

A tamo NN traži okom strasno

Njega, burka se krv sred žila njenih...

Na licu joj je, djevičanski krasnom,

Žive ljubavi ushit besmisleni.

Šaptom razgovor prazan zapodjene,

Riječi što su za žive čar sušta,

Gleda ramena kako se rumene

Kako na rame glavicu mu spušta.

I ljuti otrov vično-svjetske zlosti,

Sa nezemaljskom zlošću sipa on.

Kako me voli! Koliko mudrosti»

I čuje čudni, nezemaljski zvon:

To kosti zvekeću o kosti.

<19. februar 1912>

2.

Noć ulica, fenjer, apoteka,

Besmisleni zamućeni sjaj.

Živi makar još četvrt vijeka –

Sve će biti isto. Gdje je kraj?

Umreš – opet započneš iznova,

Sve prijašnji ponoviće smjer:

Noć, kanal pun ledenih valova,

Apoteka, ulica, fenjer.

<10. oktobar 1912>

***

Z. N. Hipius

Rođeni u doba najgluhije

Ne pamtimo si puteve, niti

Mi – djeca strašnih ljeta Rusije –

Išta možemo zaboraviti.

Godine kada sve u prah ode,

Bezumlje ili glas nade taje?

Od dana rata, dana slobode,

Krvavi odsjaj na licima je.

I nijemost – to huka uzbuna

Da se zavežu prisili usta

Srca, što nekad bijahu puna

Ushita, sada kobno su pusta.

Ponad smrtnoga odra, uz graju,

Neka nam jato vrana se vije, –

I Bože, Bože, nek ugledaju

Najdostojniji tvoje carstvije.

<8. septembar 1914>

DEMON

Pa krenimo, a za mnom gre se

Ko rob pokorni, vjerni: tebe

Pouzdano ću da uznesem

Na zablistali gorski greben.

Nad bezdnom ću te ja nositi

Što bezdanosću čuvstva prene,

Tvoj zaludni će užas biti –

Samo nadahnuće za mene.

Od vrtnje i od prašine ću

Što daždi etrom da te štitim

Mišcama, sjenkom krila, neću

U uzletu te ispustiti.

U gorju koje sja bijelo,

Sred livade neoskvrnute,

Ja čudnovato, svim tijelom

Božanski krasnim, pržiću te.

I znaš li kakvo su bescjenje

Izmišljotine čovjekove,

To tužno zemno sažaljenje

Što divljom strašću ti ga zoveš?

I, dok postaje veče tiše,

Omađijana posve mnome,

Zaželjećeš da letiš više

Po pustu nebu ognjenome,

Da, ti ćeš, dokle sa mnom jezdiš

Vinuti se u one kraje

Gdje zemlja nalik je zvijezdi

A kao zemlja zvijezda je.

Zanijemila od divljenja,

Svjetove ćeš da spaziš ine –

Nevjerovatna priviđenja,

Sve moje igre tvorevine.

Uz nemoć i uz strah, sve veći,

Šaptom ćeš da te pustim htjeti,

Ja ću, osmjehnut, i šireći

Polako krila, reći: leti!

Ispod smiješka božanskoga,

Prelazeći brzo u ništa,

Letjećeš poput drhtavoga

Kama u pustoš koja blista...

<9. jul 1916>

SKITI

Vas – milioni. Nas – tušta se jati.

Čik da se sukobite s nama!

Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati!

S kosim i žudnim očicama.

Za vas – stoljeća, za nas – jedva časak,

Štit drže naše ruke ropske

Između dviju zakrvljenih rasa –

Mongolske i evropske!

Vaš stari viganj, stoljećima, bije

Zaglušujući huk lavine,

Više od divlje bajke za vas nije –

Trus Lisabona i Mesine.

Već stoljećima, s okom put Istoka,

Vadeć i topeć nam bisere,

Vi se rugate, u čekanju roka

Topovi ždrijela da upere.

Evo – rok dođe. I zlo uzlijeće,

Uvreda svaki dan je više,

Vašem Pestumu ni jednome neće

Možda ni traga biti više!

Stari svijete! Dok te smrt ne sledi,

I dok se sladiš mukom jetkom,

Zaustavi se, premudar, ko Edip,

Pred Sfinksom s drevnom zagonetkom.

Sfinks je – Rusija. Kad klikće, kad zebe

I kada crna krv je plavi,

Gleda i gleda i gleda u tebe

I sa mržnjom i sa ljubavi.

Jeste, odavno, vi ljubili niste

Kao što naša krvca ljubi!

Na zemlji ima – to zaboraviste –

Ljubav što žeže i pogubi.

Mi sve volimo: hladnih brojki žar

I vidovnjaštva dar božanski,

Razumljiv nam je – i galski um oštar

I sumračni genij germanski…

Pamtimo sve: pariskih ulica had,

I Veneciju punu hlada,

I limunovih šuma daleki kâd,

I dimljenje kelnskih gromada.

Put nam – njen okus, boja – nije mrska,

Ni sparan smrtni njezin zapah…

I zar smo krivi kad vam skelet hrska

Od naših teških, nježnih šapa?

Mi navikosmo, grabeć za dizgine

Konje koje bijes propinje,

Krhati glomazne rtenjače njine,

Slamati otpor u robinje.

Dođite k nama! Iz rata užasnog

U miran zagrljaj! Odmah vraćaj

Mač u korice, dok ne bude kasno.

Drugovi! Postaćemo braća!

Ako ne – za nas to gubitak nije –

I mi znamo za vjerolomstvo!

Iz vijeka će kleti vas u vijek

Docnije bolesno potomstvo!

Po šumama ćemo se i gorama

Što pred ljupkom Evropom stoje

Razmaći široko, okrenuvši k vama

Azijatske gubice svoje!

Idite svi vi, idite na Ural!

Mi mjesto čistimo za borbe

Čeličnih sprava, gdje diše integral,

I divlje mongolske horde.

Al štit odsad nećemo vam biti,

Odsad nas u bitkama nije!

Uzanim ćemo očima zuriti

Kako samrtna bitka vrije.

Nećemo mrdnut – Hun svirepi kada

Stane da pretresa mrtvace,

Pali gradove, u crkve goni stada,

Peče meso bijelog brace.

Zadnji put – dođi sebi, stari svijete!

Na bratski pir rada i mira,

Na pir svijetli i bratski zove te –

Zadnji put – varvarska lira!

<12. januar 1918>

Aleksandar Blok je ruski pesnik. Detinjstvo Bloka je prošlo u Peterburgu i u posedu u okolini Moskve Šahmatovu. On je 1906. godine završio slovensko-rusko odelenje filološkog fakulteta Peterburškog univerziteta. Pesme je on počeo da piše od malih nogu, izdavao ih od 1903. godine. 1904. godine je objavljen zbornik Stihovi o Lepoj Gospi, u kojima je on liričar-simbolista.

Od 1903. godine u apstraktnu romantičarsku poeziju Bloka je ušla socijalna tema: antiljudski grad s njegovim robovskim radom, bedom.

Revolucija 1905.-1907. godine otkrila je pesniku, prema njegovim rečima, lice probuđenog života. Od tog vremena je tema Otadžbine stalno prisutna u poeziji Bloka. Njegovo stvaralaštvo postaje tragično i duboko, prožeto osećajem katastrofalnosti epohe, predosećajem oluje, koja će sve prečistiti (ciklus Na Kuljikovom polju, delovi ciklusa Slobodne misli, Jambovi). Revolucionarne predosećaje sadrži i nezavršena poema Odmazda (1920.-1921 godina). Uporno i snažno je izražena u stvaralaštvu Bloka mržnja prema miru bogatih, ružnim, neljudskim crtama života. Ljubavna lirika Bloka je romantična, ona sadrži pored oduševlenja i uživanja kobna i tragična načela. Zrela poezija Aloeksandra Bloka se oslobađa apstraktnih mističko-romantičarskih simbola, te stiče konkretnost, crte plastičnog prikazivanja (Italijanski stihovi, pesma Slavujev vrt i dr.) Mnoge ideje poezije Aleksandra Bloka su razvijene u njegovim dramskim komadima: Neznanka, Lakrdija i Kralj na trgu. 1903. godine je Blok oženio Ljubav Mendeljejevu, kćer velikog ruskog hemičara Dmitrija Medeljejeva, junakinju njegove prve knjige Stihovi o Lepoj Gospi.

1909. godine su se u porodici Bloka desila dva teška događaja: umiru dete i otac Bloka. Da bi došli sebi Blok i njegova žena idu u Italiju. Leti 1911. godine Blok ponovo ide u inostranstvo, ovog puta u Francusku. Aleksandar Aleksandrovič pruža negativnu ocenu francuskih običaja: Neotuđiva osobina Francuza (uglavnom Bretonaca) prljavština, pre svega fizička, a zatim i duševna. Prvu prljavštinu bolje da ne opisujem; ukratko, gadljiv čovek neće pristati da se preseli u Francusku. Leti 1913. godine Blok ponovo ide u Francusku. On piše: Biaric je pun sitne francuske buržoazije, čak su oči umorne od gledanja ružnih muškaraca i žena… Inače, može da se kaže da mi je dosadila Francuska, želim da se što pre vratim u kulturnu zemlju – Rusiju, gde ima manje buva, skoro nema Francuskinja, postoje jela (hleb i govedina), pića (čaj i voda), umivaonici (ovde su lavori, iz kojih je nemoguće prosuti svu vodu, blato ostaje na dnu)… Oduševljeno dočekavši svrgavanje carizma u februaru 1917. godine,

Aleksandar Blok je bio jedan od urednika stenodaktilografskog izveštaja Vanredne isledne komisije za poslove bivših carskih ministara.

Prvo je Socijalistička revolucija izazvala u Bloku zanos stvaralačkih snaga. U članku Inteligencija i revolucija (januar 1918. godine) on je pisao: Mi, Rusi, preživljavamo epohu, koja skoro nema premca po svojoj veličanstvenosti… Svim telom, svim srcem, svešću – slušajte Revoluciju. 1918. godine Blok je napisao poemu Dvanaestorica – o propasti starog sveta, njegovom sukobu u novim svetom. Poema Skiti (iste godine) posvećena je istorijskom misiji revolucionarne Rusije. Inače, kod njega se gomilao umor – Blok je opisivao svoje stanje iz tog perida rečima «mene su popili». Verovatno je s time povezano njegovo stvaralačko ćutanje – u jednom privatnom pismu je on pisao u januaru 1919. godine: U toku skoro godinu dana ne pripadam sebi, ne mogu da pišem stihove i mislim na stihove… Teški rad u sovjetskim ustanovama i život u gladnom i hladnom revolucionarnom Petrogradu konačno su potkopali zdravlje pesnika – Blok je oboleo od ozbiljnog kardio-vaskularnog obolenja, astme, psihičkih poremećaja, zimi 1920. godine je počeo skorbut. Blok se našao bolestan u ozbiljnoj materijalnoj situaciji,, te je 7. avgusta 1921. godine umro u svom stanu od zapalenja srčanih zalizaka. Pesnik je sahranjen na Volkovom groblju Sankt-Peterburga.