ALEKSA ŠANTIĆ

* * *

Na rumene usne tvojeJedan ružin listak pao;

Tu, pun čežnje, drhtao jeI milu ti dušu zvao.

U njoj mu je sunce bilo,O njoj sanjô u samoći,

I šaptao ime miloDuge dane, duge noći.

Ali zaman čežnja dragaKad mrazevi pred njom stoje:

S tvojih usnâ oduva gaDah studeni duše tvoje.

Ti vidjela nisi tadeKako tužno, bez pokoja,S tvojih usnâ mrtav padeJadni listak - ljubav moja.

ČEKANJE

Koliko je sreće u časima ovim,

Kad se mjesec rađa na plavoj visini,

Kada slavuj pjeva negdje u daljini

I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,

U našoj rijeci brdo se ogleda;

Dođi, jer mi srce više mira ne da -

Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se tamo, pred ikonom starom!

1

Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,

Sa koga nam Gospod o milosti zbori,

Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:

Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,

A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

ELEGIJA

Zašto se meni javljaš tajno

Kada mi duša tiho sniva?

I zašto tvoje oko sjajno

Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati

I šta ti jadno srce ište?

Ta ja ti nemam ništa dati

O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,

Nevjerno hladna ljubavi moje -

Sve što sam svojim blagom zvao:

Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,

Šta tražiš ovdje u mrtvaca?

Hladna je, hladna ruka ova

2

Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!

Nek sam ovako trajem dane

Sve dok mi srce ne izgori,

Sve dok mi duša ne izda'ne.EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama

Prođoh pokraj bašte staroga imama

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina

Ne šće ni da čuje lijepa Emina

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti džule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

3

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crk'o!GOSPOĐICI

Nekada sam i vas na koljenu cupko,

I donosio vam slatke šećerleme,

I ljubio dugo vaše plavo tjeme,

I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli ko rijeka nagla,

Ko trenutni snovi, kao puste varke:

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

A na mom jesen i turobna magla.

Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,

Moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju ko dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...

Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -

Po kosama mojim popanulo inje...

PROLAZE DANI

4

Prolaze dani... Ko selice neke

Gube se oni u dugome nizu.

I jednom i ja počivaću blizu

Povijenih vrba, čempresa i smreka...

No moja duša naselju zvijezda

Prhnuti neće da odmara krila:

Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.

Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,

Krševa, polja i ubogih sela,

Gdje raštrkane kolibe stoje -

S ticama one lepršače lako,

I moliti se, i čekati tako

Na zlatno jutro otadžbine moje...O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?

O, kuda stremiš, moja željo laka,Kô zlatan leptir preko mirnog dola?Zar ne znaš tamo da je ruža svaka

Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo lepršaLagana ševa, u jutru i veče,

Nad bistrom vodom, sa visokog kršaŠto doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,

Da nikad nećeš dršćati pod maglomNa hladnom kamu, kô sirak, bez nade?

5

Il' misliš tamo, u valima burnim -U tom svijetu, da te dobro čeka,I da ćeš tako pod nebom azurnimProvesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!Proljeće žarko umrlo je davno...

Pod mraznim nebom smrznula se travka,A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tomeGdje ljudi žive salomićeš krila;Vrati se, vrati zavičaju svome,Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,Gust bršljen trepti i uvela trava.

Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,Anđeo čuva struk bosiljka meka...

Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -Tamo te ljubav i svo blago čeka…

MOJA NOĆI...

Moja noći, kada ćeš mi proći?- Nikad!

Moja zoro, kada ćeš mi doći?- Nikad!

Moja srećo, kad ćeš mi se javit?- Nikad!

Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?- Nikad!

Moja draga, kad će naši svati?- Nikad!

Moja suzo, kada ćeš mi stati?- Nikad!

MI ZNAMO SUDBU

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,

No strah nam neće zalediti grudi!

Volovi jaram trpe, a ne ljudi -

Bog je slobodu dao za čovjeka.

6

Snaga je naša planinska rijeka,

Nju neće nigda ustaviti niko!

Narod je ovi umirati sviko

U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put Bogočovjeka,

I silni kao planinska rijeka,

Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,

I kad nam muške uzmete živote

Grobovi naši boriće se s vama!NA PO PUTA

Ostale su za mnom bašte jorgovana,

Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...

Studena me jesen na po puta srela,

I po meni pada suho lišće s grana.

K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,

Otima se duša iz olovnih dana,

Ali kobni vjetar grabi je sa strana,

Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne cekajte na me,

Vratiti se neću iz studene tame

7

Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...

Jednu crnu ruku moje oči vide -

I ja čujem samo udar tvrde krasne.

NE VERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna

Niti mari, draga, da stihove piše.O, NIKAD VIŠE...

8

O, nikad više, nikad moja rukaStisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -

K'o tužni odjek tajanstvenog zvukaKidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnuLedenih žica zarobljena stoji,

Snivaću i ja o blaženstvu davnuO slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,Raznese lišće u daleke strane,

K'o vječni sužanj, koji zalud žudiOsmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim miromPrel'jeće sanak nečujno i blago,

Besvjesno lutam na grudima s lirom,I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnuI gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,

Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja rukaStisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -

K'o tužni odjek tajanstvenog zvukaKidaće boli moju dušu c'jelu.

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije;

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

9

Za ovu zemlju oni behu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u naručja sveta;

Živite zato da možete mrijeti

Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće;

Bolji su svoji krševi i goli

No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -

U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;

Za ove krše sve vas, sve vas veže:

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

10

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije -

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva

I da sklopiš oči na dušeku mekom!

Kada mjesec sine nad našom rijekom

I na zemlju pane tiha rosa prva.

Rodiće se mlado proljeće! I svuda

Prosuće se miris plavih jorgovana;

I pahulje snježne padaće sa grana

U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se ljeljo nad našim Mostarom,

I svaki će prozor zasuti beharom,

Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,

I na mome srcu miriši do zore!PROLJEĆNJA NOĆ

U ovom času, kad plavim svemiromLjupko i milo zvjezdice se zlate,

Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -

11

U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.

U ovom času, kad priroda sanja,Meke sam tvoje milovao vlasi,

U ovoj noći - sa šumorom granjaLjubavi naše tekli su uzdasi.

Na bujnom plamu mlađanih mi grudiPočivala je tvoja glava mila,

A moja duša, što sad mrakom bludi,Beskrajno milje svetih snova pila.

Ja nisam gled'o nebo noći bajne,Ni zlatna jata na njegovom visu,Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne

Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...

Ti si mi bila sve što nebo krasi:Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,

Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,I slatki izvor duhovne mi snage.

Al' sve je prošlo kao sanak mio…U ovom času, kad se glas ne hori,

Ja samac lutam, a duša mi ti'oKroz ljubav - suze tvoje ime zbori…

RAJ I MILJE...

Raj i milje, sunce, zv'jezde,Sve što ima Bog,

Preliva se, sja i blistaU plamenu oka tvog.

Ti si slika, koja nebuDiže moga duha let!

Ti mi vjera, ti mi nada,Ti mi idol svet!

Tvoja ljubav nebo mi je,U tom nebu Bog,

Kom' se moli, kome služiOltar duha mog!

U SNOVIMA

Još i sad, sveto, na duše oltaru,Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,

U ljupkom milju, nježnosti i čaru,Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama

12

I gledam oči koje život dijele,Osjećam poljub pun nebeskog plama

I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoniKô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;I kad sam srećan i kad bol me goni,Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,Ja dižem tebe nebesnome hramu,

Kao da ne znam da se vijenac srećeSa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačemOd tebe sudba rastavi me mlada,

Kao da ne znam da cvilim i plačemNa mrtvom grobu porušenih nada.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi žari.

Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Ko drug i sabrat, kao duša neka

Što samnom plače i u bolu grca.

13

Negda u take noći, kada otka

Promrzlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila ko vrt jedan,

Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće

Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk, i dim se koluta;

Njegova mis'o nadaleko luta,

I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,

14

Ko simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"

- Usklikne otac: - "on je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo -

Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto -

Sučući brke, stari susjed vješto

počo bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

15

Srca nam dršću u radosnoj tremi,

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počo, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo ko da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!

Vi draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba… Moje srce tavno…

I bez vas više ja sreće ne steko'…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al' gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni

Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

16

U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,

Ko studen travku uvrh krša gola,

Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,

Ja čujem šušanj ko viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,

Sve knjige stare, snovi čežnje duge -

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor ko da pada na me…

Sanjam li? Il bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, ko sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila…

Sve su svijetle! Sve u bljesku stoje!

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, ko da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi…

17

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge

I slušaj! Redom zapjevaše one!

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,

Što svoje duše na zv'jezdama griju -

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vezu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

18

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi žari…

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem…

SESTRI

Kako bi mi bilo da još tebe nije!

Ti si cigli izvor kojim jade vidam,

Sejo, sunce zlatno, što me blago grije,

Kojim crnu ponoć; s duše svoje skidam.

Kô proljetni danak, nakon dugog leda,

Kad se opet vrati pa lug cvjetat stane,

Tako i mom srcu opet sreća svane

Kad me tvoje oko sa dobrotom gleda.

Iskreni i čvrsti zagrljaji tvoji

Sa mutnog mi oka jadne suze gone,

Pa mi opet duša u san mirni tone

I vraća se bogu i pred njime stoji.

19

Stoji, pa se moli: da nad tobom bdije,

Da te vječno štiti od sumornih dana,

Da ti nikad srce ne osjeti rana,

Nit' bola što život smrtnom mukom bije;

Da živiš i cvjetaš kao cvijetak mladi

Što u tihoj doli sniva sanke svoje,

Da nad tobom uvijek čedni slavuj poje

I dane tvog žića rajskom pjesmom sladi.

MAJCI

Ne, ti nisi u grob pala,

Nit' je tvoje lice svelo:

Ja osjećam kako i sad

Kuca tvoje srce vrelo.

Ja osjećam kako diše

Tvoja smjerna duša čista;

Ah, još i sad iz tvog oka

Meni topla ljubav blista.

Svuda, kud mi oko krene,

Ja te vidim, dobra mati,

Tvoga sina osamljenog

Svuda tvoja slika prati.

20

Iz duboke noći tamne

Ti se uvijek javljaš meni,

Rukom gladiš čelo moje

I ljubiš me, blaga sjeni.

A ja padam, željno padam

Na oltare svetog raja -

Željno padam, dobra majko,

Usred tvoga zagrljaja.

Pa tu zaspim slatki sanak,

Kog sam nekad blažen snivô

Kad se na me sa tvog lica

Sami gospod osmjehivô.

Slatko snivam, a anđelak,

Pod vijencem rajskih ruža,

S tvojom dušom sjajne zvijezde

Sa plavog mi neba pruža…

IDILA

Pritajeni vjetrić u prisjenku spava,

Mirisom ga zove ljubičica plava.

Al' nestaško ćuti, za listak se krije -

Ljubičica tuži i suzice lije.

21

Tud prolazi momče, pa o dragoj sniva,

Pa uzabra cv'jetak što suzice liva.

Uzdahnuo vjetrić i od bola ludi,

Pa mlađanom momku trže cv'jet sa grudi.

Cv'jet uzdiše, vene, al' mu nije žao,

Draganu je svome na krioce pao:

"Nek' i žiće mine, sudbu neću kleti,

Dragome na krilu slatko je umreti!"…

KOMŠINICE

Srećan li sam! Oko mene

Anđeoski svijet:

Divne imam komšinice,

Sve do cvijeta cvijet.

Jedne riječca tako zvoni

Kô slavuja glas,

Druge zlatom preliva se

Mirisava vlas.

Treće lice zora ljubi -

Osmejak joj raj,

22

U četvrte na grudima

Zlaćan trepti maj.

Sve su mile, sve dražesne,

Čarobne kô nad;

Sve ih voli, sve ih ljubi

Njin komšija mlad.

Al' tek ono slatko lane,

Onaj živi plam,

Što joj crno oko krasi

Svih milina hram -

Ono lane, onaj cvijetak

Tako ubavi

Zaplijeni mi srce, umlje

Strijelom ljubavi.VELIMIRU RAJIĆU

Kada zaželim luga

Jednog čarobnog sveta,

Gde lepa gori duga

U suzi svakog cveta,

I kada hoću da gledam

U dno gde školjke stoje,

Ja tada za sto sedam

I čitam pesme tvoje.

23

Kada saznati želim

Kako duboko i čedno

Istinskim bolom vrelim

Strese se srce jedno -

Kako u svojoj boli

S dna svoga čuvstva poje

I beznadežno voli,

Ja ćitam pesme tvoje.

Tražim li harfu štono

Ranama mojim zvoni,

Iz čijih struna bono

Moja se suza roni -

Tražim li druga koga,

Što uvek zadrhtô je

Drhtajem srca moga,

Ja čitam pesme tvoje.

Želim li videti gde je

Prah jedne žarke milošte,

Što blago i toplo greje

I posle smrti jošte,

Tvom grobu, pesniče mio,

Duša mi poleti letom,

I celiva ga, i ti'o

24

Pokrije trnovim spletom.

Taki su venci za one

Koji nebesno ljube -

Za srca što ih gone

Patnje i bede grube,

Za srca što iz topline

Svog čuvstva pružaju nama,

Kô more iz dubine,

Pregršti dragoga kama…

25