MEHMEDALIJA MESA SELIMOVICTVRDJAVA

Poslije romana Dervis i smrt (1966), koji je izazvao knjizevnu senzaciju, Mesa Selimovic je dosta brzo, 1970, objavio novi roman slicna roda i oblika, sa srodnim crtama u sadrzaju, u sastavu: Tvrdjavu. Pisac to i sam naglasava u Napomeni Tvrdjave tumaceci joj smisao: "Tvrdjava je pandan Dervisu i smrti. Tvrdjava je svaki covjek, svaka zajednica, svaka drzava, svaka ideologija."

Citajuci brzo se uvjeravamo da je novi roman smjesten u isti prostorni i vremenski okvir kao i prvi, i to odredjeniji, jasniji, sa malo naglasenijom dozom hronicarskog realizma, kojega malo ima u Dervisu i smrti. Gotovo da bi se obavjesteniji citalac i bez pisceva upozorenja mogao lako prisjetiti da djelo ima srodstva sa sarajevskom hronikom Mula Mustafe Baleskije iz XVIII stoljeca.

U Napomeni nam pisac otkriva i vise od toga: "Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Baseskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove Hronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge licnosti, narocito Ahmet Sabo, Mahmut Neretljak i Sehaga Soco. Prva glava je u pocetku napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Sabu."Te se izjave vidljivo u tekstu ispoljavaju, i potvrdjuju, posebno u nekim glavama kao sto je sesta Cudno ljeto, vidno baseskijska sa podacima o nesrecama, posastima koje su pogadjale Sarajevo i okolicu. Hronicarski realizam potvrdjuje se i napomenom u dijelu o braci Moricima: "Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i braca Morici i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili."Ovdje je za tu realisticku baseskijsku stranu djela izrazajno i vidjenje tog dogadjaja, koji je iz hronicarskih anala i ljudskog pamcenja presao i u legendu, naravno preoblicen: "Izdalo je", kaze pisac u produzetku gornjega teksta, i "narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo."Tako je na odredjeni, ne sasvim andricevski nacin, svakodnevica skopcana s istorijom i legendom, kao sto je bas verzija o Moricima karakteristicna i za Andricev Put Alije Djerzeleza, priblizno slicno vremenski smjestena.Slicna je i demitizacija legendi, samo sto se to ovdje kod Selimovica uopsteno potvrdjuje, a u Andrica se pripovjedno razvija. Izmedju dva Selimoviceva romana lako se spoznaju i slicnosti i razlike te bi se reklo, kad se novi roman cita neposredno poslije prethodnoga, da se ovdje slika svijeta iz prvoga upotpunjuje. Slika je drukcija ali dopunska, sa istim polazistem iz pisceva svijeta, intimnog senzibilnog i intelektualnog. O tome je pisac sam govorio povodom Tvrdjave, odnosno Dervisa i smrti. Moglo bi se reci, narocito s obzirom na prvu glavu romana, da je Tvrdjava - sugerisuci nam to i kao naslov, kao rijec i kao pojava pojam - roman rata i mira u njihovoj unutrasnjoj vezi kao ljudsko pojedinacno i skupno iskustvo, moralni iskaz na ispitima medjuljudskog odnosa uz pritisak drustvenog, politickog, drzavnog regulativa gdje je tema vlasti preuzeta iz Dervisa, sa istim pretpostavkama. Ako je ratu posvecena samo jedna glava, prva, koja u pejzaznim slikama izdaleka podsjeca na novelu Magla i mjesecina, a izrazitim naslovom Dnjestarske mocvare, ipak se ratnicka tema sa ratnim tragovima proteze cijelim tekstom, bitno znacajna u postupcima glavne licnosti Ahmeta Sabe, kao i Mula Ibrahima, Ahmetova druga iz rata, i Sehage Soce, koji je u dalekom svijetu, na sasvim neobican nacin izgubio sina, cija mu je smrtna uspomena ostala i ljaga i teska unutarnja ozljeda.

I inace, u tekstu se stalno osjeca prijetnja novih ratova u toj epohi velikih pomjeranja granica turskog carstva, cime se ta proslost mnogo ne razlikuje od XX

vijeka. U zakljucnoj glavi s naslovam Tvrdjava opet smo usred ratnih prijetnji i priprema sa svim pratilackim pojavama uskomesanosti, bunta i nereda. Slika starih ratnika koju je pisac naceo jos i u Dervisu ovdje je jace naglasena, olicena bajraktarom Muharemom, koji je u poslijehocinskom vremenu spao na prosjacki stap. Sjecanje na bivse ratne drugove iz hocinskih suma jedna je od stalnih pratilackih preokupacija Ahmeta Sabe, a njegov odnos prema Mula Ibrahimu sasvim odredjen uspomenom kako je iz Dnjestra izvukao tog ratom smrtno uplasenog covjeka.

Ako, dakle, i nema srazmjera izmedu polazne ratne slike i docnijeg mirnodopskog zivota, pocetna ratna slika bitna je za cio razvoj romana, radnje, atmosfere, vizije. Rat je stoga uzet kao spoznajna skola "zivotnog segrtovanja": - Naucio sam mnogo u ratu. Isuvise. - Ne za mir. Rat je surova, ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima. Pricalac ratnih uspomena nije u pocetnoj glavi jos obiljezen, i tek u daljem tekstu mi doznajemo da je to Ahmet Sabo, koji se vec na pocetku te svoje ratnicke price baseskijski, hronicarski ispovijeda: "Ono sto nije zapisano, i ne postoji". To ozivotvorenje rijecju ima, u stvari, Selimovic je i ovim romanom kao i Dervisem potvrdio svoju romansijersku cistokrvnost, te ga je moguce uporedjivati i sa T. Wolfeom, i sa Dostojevskim, sa Japancem Abe Koubou, kako to cini sovjetski kriticar L. Anninskij, koji Selimovicevu misaonost iz romana dovodi u vezu i sa islamom, ali dodaje: "Citajuci Selimovica vi sve vrijeme osjecate muslimanstvo, ali vi takodje sve vrijeme osjecate da je stvarno roman Dervis i smrt siri od teme islama."

Tvrdjava to samo jos potpunije i izvanrednim knjizevnim sredstvima potvrdjuje, kao jedinstveno djelo modernog izvora i dalekoseznog misaonog i iskustvenog,modernog domasaja.

Midhat Begic1. Dnjestarske mocvare2. Tuga i smijeh3. Sreca, ipak4. Neprijateljska zemlja5. Prazan prostor6. Cudno ljeto7. Mrtvi sin8. Junak koji se boji usamljenosti9. Djecije svirale10. Mladic cista srca11. Necu da mislim na Ramiza12. Tuga i bijes13. Otmica14. Moc ljubavi15. Otac i sin16. Nadgrobni natpis17. Vjecni tragac18. Smrt u Venediku19. Tvrdjava

1. Dnjestarske mocvare

Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti.

Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kisa nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je dosao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, dosao je zato sto sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probuseni camac i sto sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.

Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato sto sam bio umoran, i zbunjen, sto mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se desavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj sto je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Nista nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, isao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaske i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.

Iz tog cuda sto se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato sto su tezi od ostalih vec sto ih nikako ne zaboravljam.

Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i nasih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leseve, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodusne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglusen kricima barskih ptica, uplasen gustom maglom dnjeparskih mocvara sto nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokusavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono sto mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponesto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nesto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, sta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu dosao zato sto je htio, neko zato sto je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, sto sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed

Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe sto se prijavio, ali nikad nije htio da kaze sto se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, sto je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i salio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pismis, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, posao s drugima, u picu i odusevljenju, pa je odusevljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i posten u oba posla, a ne zna se koji je gori.

I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pismis je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.

Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije zavrsetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat zavrsio, dosao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu jurisa i iznio citavu kozu ispred hiljadu kursuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruske i umro.

Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da posteno priznam, volim sto je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo sto ne znam sta bi o meni govorili, kao sto ni oni ne znaju sta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke vise od njih nema. Ostace samo ono sto ja, pravo ili krivo, kazem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nesto sto im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno sto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imena ne znas. Sta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Sta ce tamo krojac Ahmed Misira, sta ce knjigovezac Paro, sta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, sta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i isao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.

Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pistalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strasna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suvise naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.

Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduse, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostanes zaprepasten, i pitas se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

Sa straze sam se predvece vratio konacistu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela jos mlada zena, s troje djece, i s mrsavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o cemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu.

Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom nesem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za sasu, cvrsta, uspravna, ali nismo nista govorili. Mozda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne rijeci o tudjoj zeni. Ili smo se jos stidjeli jedan pred drugim.

Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otisao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. - Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe.

Obisao sam kucu i stog sase, usao u staju. Na zemlji je lezala zena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavsi kais izasao, ne pogledavsi me.

Zena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokusala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je presao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokusao da joj obrisem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepasteno. Nasmijesio sam se, da je umirim: ne boj se, necu ti nista. Ali kao da se jos vise zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, nista nisam ucinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam ucinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga zivota. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, sto joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog salje i cemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je zrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i posla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izasla, oborene glave.

Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a jos teze maglom sto se vukla po nasim dusama. Zena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je usla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu.

Uzdisuci, Paro je pominjao boga.

Ostali su sjedili ukoceni, bez rijeci.

Ustao sam, samo da nesto radim, mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja, prisao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim siblje. Zena je izasla iz kuce, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i usla, zamandalivsi vrata.

Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajala iza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoc savladali? Na prevaru, silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela cuteci, da ne uznemiri djecu. Cudio sam se, divio, zalio, ali o zeni i onome sto se sinoc desilo, nisam ni rijeci progovorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.

Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor.

Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i posao prema sasi, poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vracao, mladji brat je posao da ga potrazi, i nasao ga mrtvog iza sase. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha, da reze grkljan i gumastu cijev dusnika, krv je lila kao iz cesme, natopivsi vlaznu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio strasan, a on nije ni zastenjao. Bili smo petnaest koraka udaljeni, a nista nismo culi.

I dok smo cekali da dodje neko iz stale, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umro ni od kursuma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu, i sa strahom iscekivali sta ce uciniti mladji brat koji je neprestano, bez jauka i bez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. Iz njega se culo samo muklo stenjanje.

Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomocnik, sacinili zapisnik, potpuno nepotrebno, jer se nije znalo zasto se zaklao, a niko nije pominjao sinocnje nasilje, niti se moglo dovesti i u kakvu vezu, zena je bez rijeci pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se s djecom zatvorila u kolibu.

Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop sase na dno, u vodu, i sam polozio brata u jamu, uporno odbijajuci svaku pomoc. Drugi snop sase je rastro po mrtvacu, a lice mi pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivsi da se udaljimo.

Ostao je nad grobom, sam dugo. Ko zna sta je mislio, sta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio vise nego samoga sebe, mi nismo culi, niti ce ikad iko saznati. A onda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo je digao pogled sa vlazne humke, i posao prema mocvari. Zvali smo ga, isli za njim, molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nijemozda ni cuo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka, pa do koljena, i nestao iza sase. Kuda je krenuo, sta je htio, je li izgubio razum, tesko je reci. Vise ga niko nije vidio.

Mladi Mula Ibrahimov pomocnik, student Ramiz, prenocio je kod nas, da se ne bi vracao po mraku.

Pricao je sa svima nama, vise slusao nego govorio, a govorio je cudno, i kao da je vec znao sve sto mi znamo.

Ispricao sam mu cijeli slucaj, a on je rekao, smijeseci se umorno:

- Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.

Nikad ni od koga nisam cuo takve rijeci. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i ljude, ali ovako nismo govorili.

- Zasto si dosao ovamo? - upitao sam ga.- Da vidim i ovo - odgovorio je, zamisljeno gledajuci u tamnu noc sto nas je opkoljavala.

Zaboravio sam druge dogadjaje, vaznije, teze, zesce, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim vise na borbe, na surovost koja se zove junastvo, na gadjenje od klanja, od krvi, od bezdusnog zanosa, od zivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadosao od kisa, kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strasnoj rijeci, a ja sam je preplivao vukuci u probusenom camcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pricam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjecanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. Mozda zato sto ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se duze pamti nego jasna istina.

2. Tuga i smijeh

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.

A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom, otkrivsi se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam makar na nesto u drugom covjeku naisao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hriscanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom posao na vasar u Visegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam dosao s vojne, docekale su me rdjave vijesti. Porodica mi je prosla gore nego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su zurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trosna porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepaznjom, zato sto nije njihova. Ponekad bih otisao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivse stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kuci, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Basta je razvaljena, vocke otrnjavile, bijedno i zalosno. Trazili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, mozda ce mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban nacin, bez duboke tuge i teskog zaljenja.

Obuzela me mirna ravnodusnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja svijest jos bila zbunjena pred tom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. Zivio sam, u stvari, svoj drugi, tudji, poklonjeni zivot, sve ostalo nije vazno, za sad nije vazno. Ovo je visak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu posli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja, jedan jedini: srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

Nista drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutrasnji bol. Niko me nikud nije pozivao, nista mi nije nudio, niti sam ja trazio. I nikome nista nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposljenja, niti sam imao kuce, nisam imao nista, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom dzamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili nista. Slusao sam vrapce i njihovo smijesno cavrljanje, kao u dobrodusnoj svadji, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na male, obicne ljude, pomalo svadljive, dobrodusne, vedre, povrsne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrzljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijeci. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oci i usi, uznemiren.

Volio sam sve sto nije rat, volio sam mir.

A onda i mir uznemirio.

Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub, siromasni serbedzija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tesku posudu sa serbetom, i sjeo na kamen, tesko disuci. Kad bi se odmorio, poceo bi da pjevusi, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih ociju. Znao je svega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o djevojkama sto tuguju za mladicima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, pocinjuci iznova cim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Blijed, mrsav, zutih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrzava slijepu majku, zbog nje se nije ni zenio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tesku kalaisanu posudu punu zasecerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju serbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorazda posjedovao je sume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snasla sreca kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao sta mu se desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevusio tolike godine, i otisao pognute glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodzu Sahinpasica, koji je licio na zenu vise nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam vise dolazio pred dzamiju.

Poceo sam da trazim vodu, tekucu, bistru, plitku. Mozda zbog hocinskih barustina, ili zbog mutnog Dnjestra, sirokog kao more. A mozda i s toga sto sam vodu mogao mirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho sa zuborom, spokojno, sve, i misao, i sjecanje, i zivot.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i pustao da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je ziv stvor. I to je bilo sve sto sam htio, sve sto sam zelio.

Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

- Gledas? - upitao je.

Zvucalo je sazaljivo, zvucalo je zabrinuto.Nasmijesio sam se, ali nisam odgovorio.

- Jesi li svaki dan ovdje?- Svaki dan.- I sta radis?

Slegnuo sam ramenima.

- Zar ti ne dosadi gledati u vodu?

Pogledao sam ga zacudjeno: kako mi moze dosaditi!

- Dokle ces tako?- Zasto?- Od cega zivis?

Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od cega zivim, niti je vazno.

- Poludjeces ovako sam.- Necu.- Doci ce zima, doci ce bolest, doci ce godine. Sta ces onda?- Ne znam.- Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjas li teske snove?- Ne sanjam teske snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan.- Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. I ja hocu da pomognem tebi.- Nista mi ne dugujes.- Otvorio sam pisarsku radnju. Radices kod mene, koliko mozes i koliko hoces. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali ce smeksati.- Nista mi ne dugujes, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao camac, uhvatio sam se nesvjesno. Mozda sam mislio da cu lakse isplivati.- Ne vracam dug. Treba mi pomocnik. Radices, i platicu ti. Koliko mogu i koliko je posteno. Neces se obogatiti. A volim raditi s poznatim covjekom.- Navikao sam na ovu vodu i na tisinu.- Docices ovamo, kad ne radis, ili kad bude manje posla.- Pa, ne znam. Kako hoces.- Radnja je lijepa. Ko kutija.

Radnja je usred carsije, u Mudzelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagusljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nuznike sto su zaudarali nepodnosljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadjenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nista drugo vec da se naviknemo.

I to mi je svejedno. Smijao sam se:

- Covjek se navikne na svaki smrad.

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodusno, s lijepim smijeskom i bez pozivanja na bozije ime, jer smo bili sami:

- Ja uvijek kazem: neka nije gore.- Sto rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vjesala.- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka zivota. A do vjesala jos ima nade.- Uzaludne.- Kakve-takve. I to je bolje nego nista. A ovaj smrad, vidis, meni upravo odgovara.- Kako moze da ti odgovara?- Evo kako: zasto su javni nuznici ovdje? Zato sto je ovo srediste carsije. A meni bas takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmisljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozes staviti, dva dobra tesko mozes sastaviti. Neka nije gore.- Amin.

Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije ranije pronasao. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i djecijeg ucitelja, a jos vise od osamnaest grosa plate na godinu. Omamila ga je pomisao na pedeset grosa pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnickog kazana, a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podrsci, kad se vrati, nekom polozaju koji nece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Kod kuce je nasao dvoje djece manje nego sto je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu sto nije nasao vise, kao neki drugi, uz nesebicnu pomoc onih koji nisu isli u rat. Zena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu sto je ostao ziv, jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja zivota da je on poginuo. Rekla mu je samo:

- Sto da se u tim godinama lomis po svijetu? Zar ne mozes biti pisar i ovdje?

Kao da je od bijesa isao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini sto mora, sastavljajuci kraj s krajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zasto ne bih pokusao? Zasto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otisao je bogatom Sehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i bez priznanice, i sto je jos ljepse, bez kamata. Nasao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu), ocistio radnju od cirisa, misijih ogrizina, malo je uredio, kupio nesto namjestaja, hartije, pribor za pisanje, i sjeo da ceka musterije, moleci se bogu da mu pomogne. I pomogao je: musterije su pocele da dolaze u vecem broju nego sto se nadao, i on se uvjerio da zenina grdnja moze biti vrlo korisna, ako je primis kao savjet, i ako te sreca posluzi. A njega je dobro posluzila, kao da je htjela da ga bogato obesteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred vece prvoga dana isli kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, ni musterija, ni srece, da nije bilo bozije milosti, i mene, Ahmeta Sabe, koji su mu poklonili zivot. Zahvalio se bogu na milosti, a mene poceo da trazi cim se malo sredio. I nije ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usnio me u srcu, srecan sto postoji takav covjek na svijetu, i sto je bas on na mene naisao. Jer, lakse je naici na rdjava, ima ih mnogo vise.

I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Mozda je i on osjecao srecu sto je ziv, mozda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila scepala. Sve vise, i nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva i cuo da postoji. Otkrivao mi je nalicje zivota. Ili njegovu srz. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmisljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac, preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog zaboravljen, pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet iscasen i da zaudara kao javni nuznici pored nase radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, slusao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamisljene pravde, nicemu se ne cudeci, nista ne osudjujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pa se cinilo da je iznad ovog jada, iako je zivio od njega. - Zar nije lijep ovaj nas posao? - pitao me vedro, zadovoljan i sobom, i musterijama, i mladim pomocnikom, srecan sto me otrgao iz ravnodusnosti i opasne samoce. Otrgao me, zaista, i oslobodio cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudio zivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene zene su u jatima dolazile u nasu radnju, da im pisemo pisma muzevima i sinovima, pisma koja nece stici, jer ce se u ratnoj guzvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam poceo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se

cuvam nazeba i da se sto prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad pise, saljuci ih na trecu cetu, od koje je ostalo samo ime, a niko vise tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kazem istinu. Sta bi s istinom?

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. S paznjom je primao zene i starce, naviknuto ih slusao, neraznjezen i nerastuzen, ali nekako prisno siguran, ispunjavajuci ih povjerenjem koje je tesko objasniti. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu sta zele da saopste, pa smo se saplitali i ja i onaj sto je govorio, covjek je trosio opste, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zagusen uzbudjenjem, posrtao rukom po hartiji, pa su mislili da sam nevjest.

A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duse i njihove prilike, i citao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da mu ista kazu, oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao, govoreci naglas: "Dragi moj sine, cedo moje rodjeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (bijese li tako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrecnom ratu, i da nemas vremena da se javis svojoj majci, al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se sto ti cesto pisem, majka ko majka, nesrecnica i ojadjenica, cim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. Po danu jos djene-djene, zabavim se poslovima, al po noci mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ces... (de, nemoj sad plakati, da ovo svrsimo)... ili ce neko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je... (znam da nije dobro, ali ti on ne moze pomoci, a njemu ce ovako biti lakse)... i zaduha mi je gotovo sasvim prosla. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita vise? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."

Zaustavljao sam ruku i slusao te lijepe rijeci sto su licile na starinske pjesme. Tuga, stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima pisanim vise za one koji salju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodjin, i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.

I dok sam ja, rastuzen, jedva uzdrzavajuci suze, slusao to tugovanje i hrabrenje, suzbijajuci ozivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavrsenim retkom, i upozoravao me: Hajde, zavrsi to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze, ljubazno preporucujuci musteriji da opet dodje.

Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?

Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti. Tada sam ga mrzio. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to.

Ali mi platu nije povecavao.

- Plata ti je dobra - rekao je, ne saleci se. - U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Znas li sta je najljepse u zivotu? Zelja, prijatelju.

Zaista, nijednu zelju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak i neprobudjene. Nisam se brinuo nizasto. Kad bih nasao vremena, isao bih do Darive ili Kozje cuprije i, sjedeci na obali, slusao kako voda tece.

Mula Ibrahim me savjetovao:

- Zasto ne lovis ribu? Izgleda velika ludost, sto i jest, ali postane najveca strast. I brani covjeka od njegovih ludosti. Svijet se moze rusiti, a ti ces, nepomican, buljiti u vodu. Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u sake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kazem ti: lovi ribu, Ahmete Sabo!- Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao sto vidis.- Isuvise. Toga se i bojim. Bojim se sta ce biti kad se probudis. Lovi ribu, Ahmete Sabo!

Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu sto nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario.

Jednog dana mi je rekao da ce u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce, sinoc je imam zadavljen u tvrdjavi sa jos dvojicom seljaka, zato sto Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoc. Rodjaci su odmah dotrcali, da ih spasavaju, ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Danas su culi sta se desilo, pa ce pisati molbu da im se izruce lesevi. Ja cu im napisati tu molbu.

- Zasto su ih zadavili?- Zasto? Pitas me, zasto!

Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, ali ustreptao, i promuklo dubok, kao da ga gusi uzbudjenje.

- Sta hoces da ti kazem? Tolike ljude su pobili, a ti trazis razlog zasto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu, Ahmete Sabo!

Izasao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbudjenju, uciniti stogod sto se tesko popravlja.Koliko li je razlicitih ljudi u tom covjeku?

Zupcani su dosli u gomili, zena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako su mi rekli, kao da se pravdaju), braca, sinovi, rodjaci. Stajali su u malom ducanu, zbijeni, drzeci se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuzili, nisu plakali, na moju srecu i veliko cudjenje. Eto, culi su sta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se daju tijela, da ih sahrane u Zupci, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za cekanje, hoce da kaze - vec su mrtvi, vise im u tvrdjavi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane, usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a dosli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako je ikako moguce, odvukli u selo, zuri im se, imaju mnogo posla kod kuce, ljeto je, vazdan stvari ima da se posvrsava, a i ovako ce izgubiti dosta vremena.

Zastao sam, ukocen, zaprepasten njihovim mirnim pricanjem vise nego nesrecom.

- Zasto ne pises, efendija?

Jedva sam pokrenuo ruku da dovrsim molbu kadiji.

Dzaba, zivot je tezi nego sto sam mislio.

Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.

- Je li gotovo?

Rekao im je cijenu, naplatio, i Zupcani su izasli, zaglavivsi se u vratima.

Gledao sam za njima.

- Niko ni suzu nije pustio, ni rijec zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice.- Najmanje se govori kad te se najvise tice. A i navikli su na muku. Na njih sve udara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoces li mi pomoci da okitimo radnju?- Zasto?- Sutra je rodjendan sultanov. Drzi ovo!

Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo sala?

Nije bila sala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci, poduzetan, gotovo razdragan.

Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika, mnostvo sarenih zvijezda i siljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog pozivi jos dugo godina, i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.

Oturao sam od sebe misao sto me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Ali, sta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.

Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izasli na sokak, da se divimo.

Mula Ibrahim je odusevljen svojim djelom:

- Je li lijepo!- Lijepo je.- Niko se nece staviti da stavi sliku janicarskog odreda.- Niko.- A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?- Divno.

Bilo je bijedno, bilo je smijesno, bilo je ruzno. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaskrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom odusevljenju i svome gadjenju. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu, cekaju svoje leseve, a ja gledam u ovo sareno cudo i smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.

- Prestani! - saptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. - Cemu se smijes? Sta je toliko smijesno?

Ne znam, mislio sam, ne znajuci sta je smijesno, ni cemu se toliko smijem.

Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod sarenih zvijezda i junackog sultana zato sto su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce, i to sad njihovi rodjaci cute u mraku, cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato sto su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili sto berber Salih s Alifakovca jos ceka svoje sinove?

Ne znam zasto se smijem.

3. Sreca, ipak

Isao sam sokacima, bez cilja, nikud, a nasao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?

Ta mrtva proslost i nikakva sadasnjost, te crne rusevine svega sto je bilo, na kojima ne mislim nista graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garez. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, sto je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamisljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni mijesa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to sto mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smjestajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da ista razrjesavam.

Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobiste? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prisao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komsije, a otisao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepeniste, sve do carsije. Tijana. I nista vise, samo to neobicno ime.

Kao da sam udaren. Sta je meni ta djevojka? Sta to ime, sto odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tjesio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivsoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogasene, ne vide se zvijezde od sarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leseve, nisam znao zasto idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarista gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama maste bez cilja i uporista. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve sto bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, sto je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva soba, u

nju sam smio uci samo dvaput godisnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao san.

Nista im ne zamjeram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobistu stojim prazan poslije njihove smrti.

Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o onome sto te se najvise tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivseg komsiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?

I samo je to rekla. Cutala je i slusala.

Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno sto sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono sto nisam nikome, sto sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato sto je bila mjesecina, sto u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, sto su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, sto su zamisljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, sto me slusala kako me nikad niko u zivotu nije slusao. Nisam to sebi objasnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet nasli na ogradi izmedju dvije baste. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi je od zubora vode.

Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu vise smijesne. Ne vidim ih. Rastreseno pisem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napisem: voljena moja. Bilo bi smijesno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam posteno rekao da sam rdjava prilika, nemam nista niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati nista, je li joj to dovoljno?

Ali ona je jos ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Nista mi drugo ne treba.

Nasalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo nasu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.

- Bez potrebe je mucio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.- Ti bi otisla?- Otisla bih.- Zato sto me ne volis?

- Zato sto te volim.

Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago sto to kaze, mada je zvucalo suvise ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku nista drugo nisam ni zelio.

Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komsija, stari Omer Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke, postala je Tijana Sabo.

Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se necu bas ozeniti (hriscankom, i jos siromanom!), ali nista nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudjenje na licu, ili sam ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono sto je kazao i ucinio, bilo je posteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadzi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova zena primila nas je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadzi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuzno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda, i mislio kako nas je zalila zbog svega sto nas ocekuje u zivotu.

Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otisli smo u moju ruznu sobu, i gledali se zbunjeno.

- Bilo je lijepo - rekao sam.- Vrlo lijepo.- Docekali su nas srdacno.- Zato sto su dobri ljudi.- Jesi li zadovoljna?- Jesam.- Ne bih rekao. Nesto te muci.- Malo sam zbunjena.- Zasto?- Ne znam. Proci ce.- Mozda ti je zao sto nikog od nasih nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. Sta mozemo.- Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.

Cutala je, pribijena uz mene, kao da trazi zastitu. Preboljevala je sto su je njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hocemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi, kakav je bio onaj zeljeni koga je zamisljala, da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strasnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnosljiva?

Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono sto ce biti njen zivot?

Tada je neko pokucao na vratima.

Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.

Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlazenih ociju, sa srecno sjetnim smijeskom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao narocito pametan, tako raznjezen, a sigurno ni ja: zacudjeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.

Rekao je da trazi mene, i da zeli samo da me vidi. On je Ferhad, blizi rodjak moje majke, a nije cudo sto ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.

Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka, o njemu sam slusao u kuci, a zaboravio sam i zasto je pobjegao, i na cijoj je strani bio, na strani brace Morica, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago sto je neko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, dosao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo.

Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjencanje, i zurio je samo da nas vidi, a dar ce donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom radoscu, uznemiren neznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to cudno. Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i braca Morici, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamisljao svoj grad, korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako covjeku nista nije vaznije ni draze od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepsa su nego kad ih je zamisljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu glad ljubavi.

A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otisao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao.

Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.

Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada, uljepsanog dvadeset godina dugom zeljom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Zbog necega sto su svi zaboravili.

Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je uplasena, dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku.

- Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas? - umirivao sam je blagim dodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.

Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jos ziv. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, mozda je vise volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem.

Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Izasao je iz tame, dotle nepoznat, zivio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otisao u tamu.

Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruzan san.

Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Sehaga Soco. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove, svratio je u nasu radnju radi nekih darovnica skolama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad rodjak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono sto mi je Ferhad rekao. Budala, gundjao je Sehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake, velis? Gledao smrad, gledao svoju i nasu nevolju. Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca a ne ponos. To je razlog da covjek place a ne da se raznjezava. Za cime je ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromasnom zemljom, za pakoscu sto u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za nasom divljom turobnoscu?

- Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno, plasljivo gledajuci u ozbiljnog Sehagu i nasmijanog Osmana Vuka.- Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam palo u oci kako se zovu nasa sela? Reci im, Osmane!- Zloselo, Blatiste, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladus, Vukojebine, Vucjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...- Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog Sehage a jos vise onih kojima se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokusavao da bar sebe ogradi:

- Ne treba sve gledati crno, Sehaga.- I ja tako kazem, Mula Ibrahime, lazem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

To su bile najcrnje rijeci koje sam ikada cuo, i padale su na dusu tesko, kao zagrobne pjesme. Mozda zato sto je govorio bez zestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet mocno. Sigurno nije istina sve sto govori, ali je najveca istina njegova tuga.

Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepastenje Mula Ibrahimovo:

- Zar smo svi zli, Sehaga?- Svi. Neko manje, neko vise. Ali svi.- Seljaci iz Zupce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrecni, Sehaga, bez svoje krivice.

Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i iscilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i izasao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavsi da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove rijeci su mi pale na dusu kao zeravica.

Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nesto boli, zasto mi je potrebno tudje misljenje? On ne drzi ni do svog, a kamoli do tudjeg, i cesto govori i ono sto ne misli, ili ono sto misli samo danas, a sutra, zaboravi. A sta ce meni to?

- Ili hoces da prijavis? - ljubazno se iscerio strasni Osman Vuk.

Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je Sehagi Soci, on je bogat i prebogat, sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju sta Sehaga govori. A sto sam ja? Siromasni pisar kod njega fukare. Neka samo kogod jace kihne, oduvace nas kao prasinu. Cak i mocniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije nase da pitamo zasto Sehaga tako govori. Njegove brige su drukcije, a nase je da ne potonemo u ovom zivotnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!

Znao sam to, odavno sam slusao, u radnji, na ulici, u carsiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, ako najsigurnija zastita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega sto mozes da ucinis, zbog rijeci, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!

Boj se svega, ne budi ono sto si!

Nisam mogao pristati na takvo beznadje, postoji valjda i neka druga mogucnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajednicko mucno iskustvo, koje je zagadjivalo zivot.

Pa dobro, poslusacu: pamet u glavu, Ahmete Sabo! Bas zato da mi ne zgade ovaj novi zivot.

Posao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na carsiji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam zenu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pricinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvorice u zeni pohlepu, a meni ce postati teret. Nista skupo! Vec nesto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nesto korisno, papuce, kad joj se stare poderu, samiju, ako nema u cemu izaci, i lijepu rijec, to je najvrednije.

- A bas sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!- Niposto! To nije paznja, vec ludost.

Nasmijao sam se:

- Rado bih ucinio tu ludost, kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet grosa godisnje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!- Sta ja znam. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja.- Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti.- Zasto si pristao?- Bas me briga.- Ej, tesko zeni s tobom, i tesko djeci koja ce ti se roditi.- Svako se radja sa svojom srecom.- Tako govore svi lakomisleni.

Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom, poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam posao u Kujundziluk, da kupim stogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.

Radovao sam se povratku kuci.

Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nesto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla.

Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam jos isao u skolu, pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.

Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan, kasljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nesto poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim nasim psovkama. Sta on to radi? Slusao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prosao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.

I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivsi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izasli su osamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

- Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo, gledajuci za njima.- Tacno je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlozno.

Nasmijao sam se:

- Slusao sam kako ih ucis.- A sta ti je smijesno?- Pa ti ne znas arapski.- Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?- A zasto ovo radis ?

Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.

- O zanatu vise ne mogu da radim, drugo nista ne znam. Preprodajem ove drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije duzan. Sta gube? Nista. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga zivim.- A kad se cuje da ne znas ? To se ne moze dugo kriti.

Slegnuo je ramenima: bice nesto drugo. Kao lazne bakrenjace.

Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca, u lukave a opet nevine oci prestupnika s mastom, i nesvjesno se smijesio. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace, teske batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Zivot ga je izlomio, bolest ispila, a zivjeti se mora.

- Ja cu ti pomoci - rekao sam, i ne razmislivsi. - Znam nesto arapski.

Mahmut se namrstio:

- Pronadji drugu djecu. Zasto otimas moju?- Pomoci cu ti badava.

Zacudio se, nije znao da li da jos vise sumnja, ili da me zali:

- Slusaj mladicu, ako nista rdjavo ne smjeras, onda nisi bas pametan.

- Dobro, nisam pametan, ali nista ne skrivam. Koristice i meni. Obnovicu ono sto sam ucio.- A ako ti lazem za bolest, ako to cinim da bih imao za pice?- Svejedno. Nece biti stete nikome.

Jos se branio:

- A zasto si slusao?- Slucajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu.- Od ovih drangulija? Vidis, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.

Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.

- Hoces li ovo?... A za ucenje, ako mislis ozbiljno, platicu ti, koliko da nije badava. Ako ovi djecaci ne dodju, a desi se da ne dodju, naci cu druge, sad ce biti lako, mogli bismo dovesti i prave djake, iz medrese, samo, ova soba je malena... Uzmi ove pafte, i ovaj lancic, ako joj se ne svidi, naci cemo nesto drugo... Hoces li sutra poceti, uostalom, kad hoces, i u koje doba hoces, meni je svejedno. A ako si se salio, neces doci, i gotovo... Ove stvarcice sad plati, ako se predomislis za ovo sto si govorio.

Bilo je smijesno ovo njegovo isprepleteno pricanje, ova opreznost, nevjerovanje, cudjenje zbog ponudjene pomoci, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi covjek dodje sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram segu s njim, i da nesto potajno smjeram, ali je sve ostavio bozijoj pomoci, jer nista nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostace na istom.

Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku, tjeseci ih da ce im se sadasnji mrak polako poceti da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povladjujuci mome znanju a mrsteci se djecijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. I nije se cudio sto ovo radim, niti je vise pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene, a nije htio da mi nudi ono sto ja nisam trazio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplacivanju casova, o hvaljenju moje velike ucenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poducavanje.

Pio je, zaista, pio je prilicno, nije bila laz, ali se to jedva primjecivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen, da sam najvise volio kad je pripit. Cak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pica, a ne od bolesti. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu, da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom.

- Evo moga ucenjaka - govorio je ponosno.

Ovaj cudni posao nije izmislio samo zato da bi dosao do kakve-takve zarade. Cini mi se da ga je vise privlacila zelja za neobicnim.

Pricao je, s ceznjom i zaviscu, o zeni iz neke palanke, rodjenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rodjaci pokazivali po vasarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.

Sve drugo, obicno, bilo mu je dosadno, nedostojno covjekove paznje. Zato sto je sitno i nezanimljivo, zato sto dugo traje, zato sto ne ostavlja covjeku dovoljno vremena. A zasto mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.

Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva?

Rekao sam to, smijuci se.

On se uvrijedio.

- Kako mozes tako da govoris! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi, obnovicu ono sto sam ucio. I ucinio sam ti, pomogao, dao ti ducan, dao djecu. Sta je tu cudno, sta neobicno? Znam, reci ces, ti znas arapski, ja ne znam. E pa, cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. Iskoriscavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hocu i sad. Dacu ti sve ako hoces. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo nacisto: da li ti mozes bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.

A vec sutradan, u odredjeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.

Sacekao me ponizno:

- Bojao sam se da ne zakasnis. Zao mi je da djeca cekaju.

Zeni sam rekao da pomazem nesrecnom covjeku koji sve u zivotu cini pogresno, a drago mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje, koje ce rasti izmedju nje i mene, kao izmedju dva duba, zasticeno, netkriljeno, i nece ici ni na kakav Hocin, niti ce uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naucicu ga pjesnistvu, i naucicu ga da mrzi rat.

Slusala je ganuta, sa suzama u ocima sto su postajale sve ljepse i dublje. Zena vise voli njeznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.

Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono sto sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.

- A zasto neces da naplatis?- I on toliko malo uzima, da bi bilo smijesno dijeliti.- Cinis dvije pogreske - poucio me ozbiljno. - Udruzio si se s covjekom koga niko ne postuje. Kako ce onda tebe postovati? I ne naplacujes za ono sto posteno radis. Kako ce onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da nista ne znas. A sto osvjezavas zaboravljeno, to je dobro. Dok nesto ne postignes. Poslije ces opet zaboraviti. Nekome, doduse, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.- Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?- Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lukavstvo?- Lukavstvo je neposteno.- Nije uvijek ni neposteno. Zato sto je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudroscu.- Sta bi prvo savjetovao covjeku kome zelis dobro?- Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.- Ove slike u nasem izlogu nisu izdvajanje.- Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.

- Jesi li ti ucinio ono s cime se u sebi ne slazes? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?- Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti nasim obicnim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje nasa razlicita htijenja. On je visi razlog, koji nas drzi na okupu, kao sila teza. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz pracke izbaceni, kad njega ne bi bilo.- To bi zaista bilo zabavno!

Pogledao me iznenadjeno, uplaseno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide vecina ljudi.

Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza, i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema zlocudne sile koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili tresnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod nasem djetetu koje ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat vise ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekog da udaris, nogom ili sakom, u prolazu, a mozda bi vise pozelio da ga upitas za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nesto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem djaku saopstio neko pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitas je li zapamtio, a mozda i nikad vise, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom sto znam, nizasto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

Nasmijesio sam se toj sasavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalo setno, pomalo podsmjesljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.

Cistio sam od prasine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasusene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smijesno. Sigurno zbog zene, koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i sigurno zbog djeteta, ciji sam rast osluskivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam vise bio sam. Bilo nas je dvoje, i trece jos nerodjeno, jace od nas, spona koja me sve vise vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika, sto se neprestano kvario i osipao. Nisam se vise smijao, zbog njih. Sjecao sam se, doduse, onog smijeha, i mislio na seljake iz Zupce, koji su trazili leseve svojih mrtvaca. Ne suvise cesto, mozda i sve rjedje, jer vrijeme uporno glodje covjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadrzaja. Prilagodjavao sam se, ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnoscu mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze... Najcvrsce od svih: obaveze ljubavi.

Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo dosao trenutak koji je ocekivao. Posteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim vise nego da zivotarim u ovom cumezu.

- Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadzi Duhotine - rekao mi je ponosno.

Znao sam sta to znaci. Taj poziv je isto sto i odlikovanje. I jos vise, mogucnost susreta s ljudima od uticaja. Hadzi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije pusku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.

Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodusnosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. Cak sam pomislio kako imam srece, ili je Mula Ibrahim svemoguc.

Ali je gozba prosla, a mi nismo otisli. I mnogi mjeseci su prosli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu.

- Strpljenja! tjesio me Mula Ibrahim. - Vrijedi pricekati.

A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je sasvim dobro i bez njih. I sve vise sam se ukopavao u uvrijedjenost, postala mi je odbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, sto je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u sanac, cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije postovao niciji polozaj vec covjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izresetanog kursumima kao da je bio meta na strelistu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke, nisu pozivali. Junackog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne, sto je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare, koji ni za rodjenu majku ne bi posli u rat, i otmene gizdavce, pederaste, vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to vise nisu. Koliko zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uzivaju u toj mrtvoj slavi, prljajuci je. Zivio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje nego s njima.

Gotovo cijela zima je prosla, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je usao u radnju zadihan, uzbudjen, veseo.

- Pozvao nas je!- Ko nas je pozvao?- Hadzi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo!- Ti idi, ja necu.

Stao je usred ducana, rasopcan, ugrijan, zaprepasten.

- Neces? Kako neces?- Tako. Nemam volje.- Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Na sijelo.- Cuo sam, i razumio, ali necu. Sta cu ja tamo?- Kako, sta ces tamo, ako boga znas!

Izgubio je svu svoju rjecitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me zacudjeno.

- I tako, neces. A pozvani smo.- Niko nece ni primijetiti da me nema.

- A znas li ti sta ljudi cine da bi tamo dosli?- Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio nista.- Grijesis, mnogo grijesis.- Smetam li ti ovdje?- Ne smetas, boze sacuvaj. Zelim da ti bude bolje. Neces valjda cijeloga zivota ostati sirotinja?- Pravo da ti kazem, svejedno mi je.- Ne znam sta da ti kazem. Nece nam se vise pruziti ovakva prilika. I naljuticemo ih.

Izgledao je tuzan i uplasen. Tuzan zbog mene, sto nisam prihvatio njegovu pomoc, uplasen zbog njih, sto ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je rijeci morao utrositi, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio tesko pristupacnu tvrdjavu. I koliko je vremena izgubio, trckarajuci od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.

Zato sam rekao mekse, pravdajuci se:

- Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.- Cuti i slusaj. To je mozda najbolje. Onda, ides?

Ozivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.

A onda me pogledao sumnjicavo :

- Uvrijedio si se sto te nisu pozvali ranije?- Nisam se uvrijedio. Zao mi je sto si se toliko ponizavao radi mene. Ne vrijede toliko.- Nisam se ponizavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi ovakvu priliku!

Zaista nisam vise imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jos povratnik s Hocina, i porad zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da se nadamo necemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Jos su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teska tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji zivot. A sta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dusi. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smarajuci to ni cascu ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos.

Sad, medjutim, pred sutrasnju izvjesnost, poceo sam da se nagadjam sa svojom savjescu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na istom, i opet je dobro. Cak sam se nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o cemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slusati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noci, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci, samo nase, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opet javljalo, kao ponornica.

A kakve cu rijeci naci za njih?

Uvece sam sjedio s Tijanom u nasoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, sto se sigurno nikad nece desiti. Ta nasa sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Doduse ljeti je tesko, grije nas sunce i vrela pekarska pec, a zohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajuci vrata i prozore. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bascarsiji. Ili smo odmahivali rukom, ziveci s njima u miru. Briga bi me bilo za zohare, da se ona nije gadila, narocito nocu, kad pocnu da suskaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativsi koljena rukama.

- Sta ti je?- Nista.- Boli li te stogod?- Ne boli. Spavaj.- Cudna si veceras.- Srecna sam veceras.

Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od srece ne spava.

Meni je u ovoj nasoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenoj kuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudeci se. sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neceg sto nismo mogli ni zapamtiti.

Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine, ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.

- Zasto da ne odes? Naci ces se s ljudima, popricati. Sta je u tome rdjavo? Hoces li ostati dugo?

Nije znala lagati. U zivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono sto misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijecju.

Suvise je lako pristala. Cak me i nagovara. Zasto?

Upitao sam:

- Ne volis sto idem?

Nasmijala se:

- Ne volim sto ides! Nikad ne volim kad ides od mene.- Mozda bi voljela da ne idem ni na posao?- Naravno da bih voljela.

Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda.

- Ko zivi tako?- Ja bih zeljela da zivim tako.

- Dobro, hoces li da ne idem na to sijelo?- Ne. Otici ces, svakako. Mislio bi poslije da si nesto propustio.- Zasto se sad ljutis?- Ne ljutim se.

A onda je dodala kao da se pravda:

- Malo sam uznemirena. Mozda zbog trudnoce.

To malo lukavstvo, kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci moje, skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, sto nas vec mjesecima drzi u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj zivot, da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu.

Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici cu na to vrazje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.

Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluskivao prstima. Cuteci.

Na sokaku su se stisavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec, zohari su jos mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zasticenom tijelu malog covjeka sto je vec zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovista ovoga svijeta. Htio sam da kazem stogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim stogod o tom dragom punoglavcu koji ce biti ono sto ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno sta se desava u svijetu, nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Da li ce me istjerati iz kuce, ovaj treci, kao sto je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili cemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se podnositi, kao vecina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.

Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise. Nikada: jedina konacnost.

Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?

Htio sam da joj kazem: mila moja, zbog njeznosti sto je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. - Spavaj i ti - rekao sam onom trecem, i ugasio svijecu. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. Mozda su zakasnili na neki svoj obred.

Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se cudio sto je tako.

Kako bi drukcije i moglo biti?

4. Neprijateljska zemlja

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

Sta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve sto nisam ja, ili cu biti ja, kakvog ne bih zelio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.

Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodjem kasno, poslije ostalih, smatrace da sam nepristojain. Ako dodjem rano, reci ce da se utrpavam prije svih ostalih. Kako god okrenes, muka.

- Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je isao pored mene, srecom ili po nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo?- Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije, pa cemo tada krenuti, s bozjom pomoci.- Sad mi je krivo sto sam posao.- Samo se drzi uz mene!

Na raskrscu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina, stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.

Dao sam mu nesto sitnisa, stideci se. Stidio sam se sto mu dajem milostinju, stidio sam se sto idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.

- Strasno je sto ovakav covjek prosi - rekao sam neveselo.- Prosi za inat, sto su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.- Svejedno, opet me stid.- Nisi ti kriv.

Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to cinis iz inata, ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoces da ti bude gore, ja hocu da mi bude bolje. Ti ne mozes ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, cini mi se.

Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci. Postalo je mucno, i smijesno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!

Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu medju tim spomenicima kao majmun, lazno cu se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce, i biti sta hocu i kakav hocu. Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.

- Evo, izlaze s molitve - sapnuo je Mula Ibrahim, kao da oglasava pocetak bitke. - Hajdemo! A sto kazes za zenu, to je lako. Zena ce cekati. Ovi nece. A bez njihove pomoci neces daleko stici.

Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine, pored momaka sa svijecama i fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:

- Budi uza me!

Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od mene trazi pomoc.

- Bojis li se?- Malo.

- Zasto onda idemo? Hajde da se vratimo!- Ne mozemo vise da se vratimo.- E kad ne mozemo, neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro, kao da idemo u neprijateljsku zemlju!- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je zaprepasten.

Nasmijao sam se veselo, oslobodjen straha i nelagodnosti, izlijecen njegovim strahom. A ustrasile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i njima, ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice, jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu, zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi zivjeti, i ne bih ni zivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplasiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu, to mora svako, a drugo je plasiti se uvijek, od svega. Snazni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hocinskim mocvarama: - Boj se ovna, boj se govna', a kad cu zivjeti?

Kad cu zivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda zivjeti, gospodo iz neprijateljske zemlje?

Bilo je smijesno to moje kocoperenje, i znao sam da je smijesno, jer sam i ja maloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se usancio u hladnoj odbojnosti.

Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smijesna, a oklop nepotreban. Domacin, hadzi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kao .nadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao svojim ocima. Sta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni covjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko postovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogresna i nepravedno ruzna! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci.

Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!

Taj divni covjek je prosao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno domacinsko lice, siroko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bili namijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.

Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, sluzbeno uctivo, da se ne mozemo ni pohvaliti ni pozaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavsi njega u srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u posljednju, nevidljivu i nepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti, najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovista, obavijeni nijemim postovanjem i poniznim cutanjem, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?

Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz carsije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mozda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.

Nasmijao sam se, sjetivsi se njegovih ratnih zasluga.

Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi se. I sad je pio, drzao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko ne vidi. A cesto je mislio da je nevidljiv.

- Zasto si dosao? - upitao me smrknut.- Zasto? Nizasto!- Bas nizasto? Sve ti je potaman? Nista ne trazis? Nista ne molis?- Nista.- Jesi li bogat? Imas li veliku platu?- Bogat sam, i imam veliku platu.- E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobicc i s druge. Blago tebi!- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet grosa na godinu, blago meni.- Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije!- Ne pijem.- Neces od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?

Popio sam, da ga ne naljutim.

- Eto vidis da pijes! Hajde jos jednu! Sve, sve, tako!

Druga je otisla lakse nego prva.

- A ne pijes, velis! Vidim kako ne pijes? Veliki si saljivcina, izgleda. Zasto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.

Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo.

- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio preko nabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa mozda su se, velim, mnogi od ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.

Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako je poceo da pije, zagrcnuo se, iskasljao, dosao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa, grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom, vristeci, pa sam se uplasio i za njega i za sebe.

- Pij! - pruzio sam mu bardak, da ga smirim.- O, brate, sta kazes: uneredio se, i to mu je sav rat!

Smijeh mu je prekidao samo kasalj. Ljudi su poceli da se okrecu.

- Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha!- Taman posla! To nije za pricanje. A mozda sam izmislio.- Ako si izmislio, dobro si izmislio.- A ti, zasto si ti dosao? Nije me cuo.- Velis: sav rat i sva ratna zasluga!- Cekaj, ne volis da pricas o sebi, izgleda. Pitam te: zasto si ti dosao?

Zelio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao sam ga, i gurao mu bardak u ruke.

I zaista, pomoglo je. Jos je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tise i rjedje. I pili smo ponovo, nisam se vise pazio, samo da zaboravi ono sto sam rekao.

- Moje je sasvim obicno, nista.- Svejedno, pricaj.- Bio sam u ratu, zarobise me Austrijanci, tesko ranjenog. Izlijecili me, pa zaboravili na mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokusavao da bjezim, pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Pustise me poslije punih devet godina.

Hajde, vele, i ne pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u svatovima vec u zarobljenistvu.

Dosao je kuci i zeni, ali u kuci i na zeni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su djece izrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala, cekala, pa se udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a zenu poklanja. Prosto i lako. Al jest, tu sad pocinje petljarija, a nizasto. Kako se dugo nije javljao, a neki su vidjeli kad je pao tesko ranjen, kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti, i zena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Sta sad da se radi? On trazi svoje, nije prodao ni prokockao, vec sve ostavio u najboljem. redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene, njegov zamjenik, koji je svoj muski posao dobro obavio, kaze ovako: da je covjek ziv, ziv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se zenio njegovom, to jest svojom zenom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer on svoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.

I je li on kriv sto je covjek ostao u zivotu, i sto ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode, ako vec ne moze drukcije, da mu vrati zenu i dvoje-troje djece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da zivi s njima, nece im biti tijesno. A covjek nece, ni zene, ni djece, trazi svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije kriv sto je ostao u zivotu i sto ga je kadija proglasio mrtvim. I vise voli sto je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da bude stalno na ocima ovima sto rjesavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako.

Sad sam ja poceo da se smijesim. Pocela je da me hvata rakija.

- Pa ti rece da je to sasvim obicno!- I jest! Imanje moje, djeca njegova. Sta tu nije jasno?

Tada je, ne zureci, iz srednje sobe izasao Dzemal Zafranija, s naocarima, koje mu nisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluzio.

Poslije, iz blizine, provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je nas glasni smijeh, to je ovdje sasvim rijetko.

- Kod vas je veselo - nasmijesio nam se ljubazno.

On se uvijek smijesi, uvijek govori lijepe rijeci.

- Izgleda da je uvijek smijesno kad se prica o pravom zivotu - rekao je moj novi poznanik, zacudivsi me tom primjedbom. Bila je pametnija nego sto sam od njega mogao ocekivati.

Pa se okrenuo meni:

- Poznajes li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek.- Isli smo zajedno u medresu. Samo je Dzemal-efendija mladji. Usi sam mu izvukao zbog logike. Dobro se poznajemo.- Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.- Sigurno. Moja plata je dvadeset pet grosa A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko.

Vedro se nasmijesio, kao da je cuo lijepu salu.

- Zasto ne svratis do mene?- Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme.- Sjedi, Dzemal-efendija, popij s nama - navaljivao je bivsi zarobljenik. - Nisam ni znao da ste prijatelji.- Ne pijem, hvala.- On ne pije, ne pusi, nema poroka. Osim onih koje krije.

Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim laznim smijeskom, svojom opasnom ljubaznoscu, svojim njuskanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad pogotovu. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od zeljeza, pukla bi za dva mjeseca. A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom mjestu, popece se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Nista mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u zivotu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara, pijanicu i svacijeg spijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodicnu Nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci zrtvu, dok nije stao na noge, i moleci pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kad su svi zaboravili, on nije. Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato sto je bio jad i sirotinja, kriv sto je bio svaciji sluga, kriv sto nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan, niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zlo i nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih napravnti stepenice po kojima ce se popeti, mozda i visoko. Mnogi tako rade. Ali otac je bio slabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti slabic. Ucinice sve, ali ce ispraviti ocevu gresku. Bio je miran, odmjeren, opasan, znao je koliko ga se ljudi plase i, smijeseci se; uzivao u tome.

Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike ruzne stvari u zivotu. Ali veceras sam osjetljiviji, malo pijan, malo uznemiren, malo krut zbog oklopa kojim sam se stitio. Zato mi je smetao. Sjetio sam se kako o njemu govore, sa smijeskom i gotovo s priznanjem, da je vec godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze, nesto zato da bi imao mocnog zastitnika, a najvise za to sto je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazusom. Da li zeli prvo da ga odobrovolji pa ce onda za uzdarje zatrazit' kcerku, ili ce i dalje tkati na dva razboja, sto je vjerovatnije, to ne znam.

Ali znam da mi je gadan, mucno mi je od njegova osmijeha, zelio sam da ode, zato sam ga vrijedjao. Nije pokazivao da se ljuti, iako je dobro mirisao tudje rijeci, i znao je na sto mislim govoreci o njegovom skrivenom poroku.

Zanimalo me sta ce uciniti, bio sam pjanski musicav. Da l'i cu ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira, hoce li poceti da crveni, da se ljuti, da praska, hoce li me udariti prezrivom rijecju? Ili ce poceti da mi se suprotstavlja, da se prepire, ma o cemu, da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci, jer su slobodniji; moja rijec je hrabrija, jer nista ne trazim. Zadovoljan sam svojom sirotinjom.

Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti.

- A koje to poroke krijem? - upitao je veselo.- One za koje ne znamo. Zar postoji covjek bez poroka?- Izgleda da postoji. Nemam poroka, nijednog. Mirno gleda, mirno govori, bezobzirno laze.- Nisam znao da i takav covjek postoji.

- Zasto bi to bilo cudno? Bog nas stvara, i njegova je volja da budem ovakav kakav sam.- Bezgresan?- Bez grijesnih poroka.- Ne kazes to valjda ozbiljno?- Sasvim ozbiljno. Zar ti ne vjerujes u bozju volju?- Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju, znaci zakloniti sebe za nacelo. To je vrlo mudro. Vidis, u ratu, jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. Ispitivali su ga, a on je neprestano govorio da ga je izgubio, i da je to bozja volja. A prodao ga je, tvrdili su svjedoci, volio je da pije. Onda je bozja volja i sto je volio da pije.- A zar nije?

Miran je, vedar, pomalo podsmjesljiv, ne drzi ni do cega sto bih mogao reci. Bijes me hvata.

- Gluposti! Sto ima vise svetih sklonista iza kojih se ljudi kriju, sve je vise prostora za ljudsko zlo. Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Tesko covjecanstvu dok je tako.- Hoces da kazes da svako odredjuje sta je dobro, sta zlo?- Svako! I nijedno zlo ne moze postati dobro, zato sto ga prihvata vecina.- Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere, na primjer?- Odbrana je cesto napad. Zafranija ni tada nije prestao da se smijesi. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost?- Netacno, ali zanimljivo - rekao je bez ljutnje.

Uhvatio me pod ruku, odvojivsi me. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.

- Dobro da te ljudi nisu culi.- Mislis da se bojim? Ono sto mislim, ne krijem ni od koga.- Nemas zasto da se bojis. Ali nije lijepo. Ni korisno. Mogla bi te pogresno shvatiti.- Briga mene kako ce me shvatiti.- Trebalo bi da te je briga. Ovo su nasi najbolji ljudi.- Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji mozda gladuju, ili umiru po tamnicama.

Tada sam primijetio, po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnoscu, i po grobnoj tisini sto je nastala odjednom, da on nista drugo nije ni zelio nego da ja ovo kazem! Zato me doveo u srednju sobu, a ja to nisam ni primijetio, zato me podsticao, racunajuci na moj pijani ponos, da se istrtljam kao budala.

Slusali su uvrijedjeni, smrknuti, zloslutni, Mula Ibrahim je uvijao mrsavim vratom, kao da je progutao zivu jegulju.

Ali moju ludost nista vise nije moglo zaustaviti. Coravi lupez se prevario ako je mislio da cu se uplaseno povuci. Nista rdjavo nisam rekao. I oni to znaju.

Nastavio sam da govorim, sad vec moram. Ne bojim se, ali cu objasniti sta mislim. Potrebno je da neko kaze. Ne mozemo svi cutati, uvijek.

Ne zelim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze), ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. (A onda mi se ucinilo da se pravdam, iz straha. Ponos mi je dosapnuo ostrije rijeci.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kazem: od ovih ovdje! Ah, bijedo!) A koliko ima takvih? Ne

vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. (Eto, to je, to je! Istinu treba reci!) Zivot ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajuci zasto, i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, mozda bi prosili, kao Muharem bajraktar. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.

Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju, i sad je stucao, potpuno modar u licu.

A ja sam znao, cim sam to rekao, da sam izgovorio bezbroj gluposti, bez razloga i bez potrebe.

Dzemal Zafranija se nije nadao da ce njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savrsena. Ali nisam imao kud, niti bi mi pomoglo kajanje. Neka ih djavo nosi, ispao sam budala, ali sam rekao sto odavno nisu culi.

Lijepo je ispao moj pokusaj da postignem nesto bolje u zivotu!

Neki su skocili prema meni, da me biju, neki mladji i nizi po polozaju, uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.

Dzemal Zafranija ih je umirio, i izveo me iz kuce.

- Sta ti je ovo trebalo? - upitao me prijekorno.- Nije trebalo meni, vec tebi. A sad se skloni, da te ne izbijem.

Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv, i vratio se u kucu, bez zastajkivanja.

Docekala me noc bez mjeseca, jos nije izasao. Moje sijelo se zavrsilo rano.

I tako, desilo se.

Cije li sam to rijeci govorio tamo, pred smrknutim ljudima? Mozda su bile i moje, ali ih nikad nisam izrekao tako ostro, cak ni u sebi. Bile su u meni, sigurno, i rijeci i misli, odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti, mislio sam, lako me hvata, i ne vladam sobom. Ali nije bilo samo radi pica. Govorio sam iz prkosa, da naljutim Zafraniju, a onda nisam htio da se povucem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na koncu, usmjerio me tacno kako je smislio, i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza, i ono sto je rekao u tmurnim hocinskim sumama. Zapamtio sam to, i ne znajuci, i ponovio, istim rijecima, u najnezgodniji cas.

E pa, neka mi je na zdravlje!

Jos sam osjecao lako pijanstvo, od kojeg se ne tetura, ali mi se misli tesko sabiru. Odlucio sam da prosetam pored Miljacke, da rakija izvjetri iz mene. Zbog zene. Rekla bi: - Ih, pobogu, zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. A moram i da smislim kako cu joj reci sta sam sve istrtljao. Nista od nje ne krijem, grize me nesto kad ne kazem, a uzalud je i da krijem. Ona osjeti svaku promjenu u meni, i najmanju. Osjeti i kad slazem, makar sitno. Zato cu joj sve ispricati, iako se osjecam nelagodno. Pa, proslavio si se, reci ce kad joj kazem. Sta da kazem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno

sve rekao, jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao sta govorim? Sta je istina? Ili je sve istina, sve pomalo?

Tacno je ono sto sam izgovorio, i zaista tako mislim, ali nije trebalo da kazem. Sebe nisam zadovoljio, jer se stidim, a niko zbog mojih rijeci nece poceti drukcije da misli nego sto je dosad mislio.

Glupo, nepotrebno, nekorisno. A sve zbog Zafranije!

Dusu mu njegovu pedersku, bas me kurvinski namagarci. Cuvaj se pederasta, govorio je Smail Sovo, ili mozda neko drugi, sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. I jos je govorio, taj neko: Oni, sto se ne kriju, jos i nekako, al oni sto se kriju, to je najgori skot.

Pa kud bas na sebi da se uvjerim!

Uostalom, bas me briga. Ko zna za sto je ovo dobro. Sa svojim skrtim, plasljivim, dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima, i pisma vojnicima, uvijek ce ih biti, kao i ratova. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. Ovako od mene niko ne zavisi, ja sam samo posrednik, da tudje molbe dodju do tudjih ociju, i mogu da zalim i tjesim ljude zbog pravih ili zamisljenih nesreca. Tako sam uvijek na njihovoj strani. A ne bi bilo vece muke nego da presudjujem ma u cemu. Ko ce presuditi izmedju bivseg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano, i ni za koga se ne moze reci da je sasvim prav ili sasvim kriv. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude, ali nju niko ne dira.) E pa, u redu, pomislio sam vedro, veceras sam presudio sebi: nikad necu presudjivati nikome. I hvala bogu. A ono sto sam rekao, istina je. Doduse, istina gledana odozdo, ali kako bih drukcije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukcije. I tako, vrag je odnio, Svako ima svoju istinu i to je bas dobro, samo ne znam zasto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi.

Zaplevsi tako svoju ludoriju u kucine povrsnog razmisljanja, i olaksavsi sebi muku, jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom, a stav daje pravo i hrabrost, krenuo sam uskim, sokacina, prema svojoj kuci. Nasmijacu se jos s vrata, reci cu Tijani...

Nisam stigao da smislim sta cu reci. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajuci, cuo sam nejasno kako. oko mene klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvijestio.

Ne znam koliko sam lezao, ni koliko je trajao taj san bez snova, poklonjen udarcem, a kad sam poceo da se osvjescujem, nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. I opet sam zatvorio oci, teske i snene.

Neko je isao sokakom, posao je prema meni, osjetio sam po koracima, ali je naglo zastao, i zurno se udaljio. Sta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom, jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Boljela me glava, boljela me kicma, boljele su me ruke i noge, u ustima je gorjela vatra. I opet mi je nesvijest otjerala muke.

Probudio me neciji glas i necije ruke po meni.

- Hvala bogu, nije mrtav - suskao je glas. - Mozes li ustati?- Sta se to desilo?

To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. Da mi je samo kap!

- Otkud ja znam sta se desilo. Nailazim slucajno, i vidim, neko lezi, napio se, mislim. Pridjem, kad - ti. I nisi pao od pica, prijatelju. Neko te dobro premlatio.

Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak.

Nesto je cistio po meni.

- I usrali su te, nesretnice, od tjemena do koljena. Usrali i upisali. Pih, sto zaudara, ubio ga bog. Skidam govna ovim drvcetom, ali bogami, ne moze, evo sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kim tukao?- Htio bih kuci.- Pa, kuci, sigurno. Neka te zena dobro opere, a za uboje ces vidjeti poslije. Hajde, mozes li ustati? Pljuvao sam, izbacujuci iz usta krv i govna.- Da se malo operem.- Mozes malo. Al ono glavno neka ti opere zena, u luksiji. A ti obuci drugo odijelo.

Drugo odijelo nemam, Tijana je ovo, jedino, krpila i uredjivala za sijelo, a sad ce me vidjeti ovakvog. Uplasice se.

Doveo me do cesme, stavio sam glavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta, mrtvim rukama presao preko odijela, da skinem prljavstinu. Da me Tijana ne vidi ovakvog.

- Ne diraj to, samo ces razmazati. Opet sam stavio glavu pod cesmu, da ublazim bol na tjemenu. Mahmut me pridrzavao.- E vidis ti srece! Ja hocu kuci, a drustvo ne da. Sta si, vele, navalio, sjedi jos malo. Te malo popij malo popricaj, taman da naidjem na tebe.- Neko je prolazio ovuda. Udaljio se kad me vidio.- Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete. Lakse je pobjeci nego pomoci. A i sta ce mu da ide po sudu, da svjedoci, da gubi vrijeme? Ako ces ljudski, nije ni pravo. Hajde, nasloni se na mene. Vidis, i to bi mogao biti posao: voditi kuci one koje nadjes na ulici.

Nije me pitao sta mi se desilo ni ko me premlatio, ni zasto, nije se ni cudio. Rekao sam da me neko udario iznenada, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo.

- Svasta se desava - rekao je mirno. - Mozda su razbojnici, ima ih danas vise nego postenih ljudi. A mozda je i greska. Cekali drugog, pa udari tebe, pogrijesili. Imao si srece, nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas, pa boli unaprijed. Boli i poslije, kao tebe sad, ali to je lakse.

Znam, njega su tukli, namrtvo, za lazne bakrenjake. Mene za istinite rijeci.

- Nista ne govori mojoj zeni - rekao sam.- A sta joj imam govoriti, vidjece i sama. Tijana me docekala budna, cekala bi, cijelu noc, sigurno, i zaprepastila se kad me vidjela. Ukocila se u vratima, prenerazena od straha, Rekao sam, osmjehnuvsi se s naporom, da ne treba po ovom gradu hodati nocu, neko me udario, i pobjegao, ali, srecom, nije opasno.- Bogme je svasta uradio po njemu, pa onda pobjegao - objasnio je Mahmut. - Nego, da ga svucemo. Pa ti operi. odijelo, a ja cu mu priviti hladne obloge.

Skinuli su me, oprali kao dijete, kao mrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. - Pogolema - rekao je. - Steta sto nemas rakije, izvukla bi uboj. A i nama bi dobro dosla.

A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda, sagnuvsi se s nabreklim trbuhom, on se nasmijao:

- Ostavi to, snaho, ja cu oprati. Ti samo ugrij malo vode.- Zasto? Nije mi tesko.- Znam da nije. Ali, bolje ti, blago meni, stavi svoju rucicu na ovu cvorugu, evo je, masala, ko jabuka, bice mu lakse. A ja cu to zacas, navikao sam na svasta. Naviknuces i ti, ali ne treba zuriti. A i trudna si, vidim. Sjedni ti uz njega. Ako pocne groznica da ga trese, malo od straha, malo od udarca, ne brini nista, mlad je, proci ce, uskoro.Groznica me zaista tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjecao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olaksicu, i naprezuci se, lovio je teturavo, da je prinesem rasjecenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporiste. Zelio sam da me odrzi na povrsini, da me odbrani od mucne omaglice sto me vukla u prozivljeno, te noci. Vracalo se, unakazeno, izobliceno. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Isplivavao sam iz zagusljivih dubina, i zaticao je nagnutu nad sobom.

- Vrelo je - kazem. - Nocas mnogo loze u pekari.- Je li ti lakse?- Ne odlazi od mene.

Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, medju utvare. I opet je nalazio kraj uzglavlja, kad god bih otvorio oci. Bila je tiha luka, u ciji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srecan sto se vracam.

Zalio sam je sto bdije, a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila?

- Premorices se. Lezi, lakse mi je. Legla je, ali sam neprestano osjecao njenu ruku na sehi, na srcu, na celu: siljbocila je nad mojom mukom.- Ne das mi da spavam - rekao sam, toboze prijekorno, a nista drugo nisam zelio, ni ljepse, ni draze, nikad, u zivotu.- Je li ti zaista lakse?- Jest. Spavaj.

Zatvarao sam oci, pokusavajuci d'a se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je pocela duboko da dise, savladana umorom.

Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijetece oci iz jave. Imam nju, oni me se ne ticu.

Legao sam, ruka me nije drzala.

Probudila se uplasena:

- Sta je?- Gledam te.

Velike oci su joj zaledjene od straha, usta otvorena, kao da ce kriknuti.

Kako je lijepa!

Poljubio sam je u obraz, i odmah se smirila, izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.

I dok zohari puze i suskaju po sobi, grickajuci stvari, pod, zidove, a onda ce poceti i nas, dok se mjesecina povlaci, ostavljajuci joj lice u sjenci, pa mi je zao, htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slusam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zasluzila je bolju srecu, ali sta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj sto ima, sve sto je sanjala da ce imati, ljubav, njeznost, sigurnost, stit. To mi je pomoc, ti njeni djevojacki snovi, jos me sniva, zeljenog. Ali sta ce biti kad zivotna oluja pokida tu krhku predju, tanju od paucine, i kad covjek iz snova postane ono sto sam ja ove noci, jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. Zastace, prenerazena. Vise nema nista, cak ni varke.

Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca, ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama, nikakve slicnosti, bar vanjske, nije bilo. A eto, sjetio sam se. I iznenada mi je postalo jasno zasto se zaklao. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo, podesavao svoje drzanje prema njegovom, bio hrabar, uz njega, jer je vjerovao u njegovu snagu, divio se.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. A onda je taj brat iz snova, jedne noci, postao jadan i zalostan, kao i svi ostali.

I taj uprljani covjek se osjecao unizen pred samim sobom, prekoravao je i sebe, i ljude sto su ga naveli na ruzno djelo, ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. Sto je sebe uprljao, prezivio bi i odbolovao, jednom bi se svakako desilo, ali je brata utistio, oduzevsi mu sve, u jednom casu, oduzevsi mu i proslost i nadu.

Taj mladji brat je plakao na strazi, poslali su ga da ne vidi ruzan cin, ali je sve vidio, a onda je usamljen cutao cijelu noc, ostavsi odjednoim bez oslonca, potpuno sam u svijetu, oak i bez svoje naivne vjere.

Ljudi su nasa misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u saljivoj igri s maskama, samo sto ovo nije saljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepasteno: sta se to desilo s nasim snovima?

I Tijana ce se upitati: sta se ovo desava s mojim snovima?

Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to cini, cak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslusno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i zalbe, uvijek jednake, ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kuci malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da ce uskoro biti drukcije. A opet sam bio srecan: necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko htjedne da prodre u nase carstvo, da ne bi ugrozio nas mir.

A eto, nocas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom zohara, pacova, kaslja i cegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra sirine, nocas su tog gospodara usrali i upisali. Ni Rusi mi to ne bi ucinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo posteno. A nasi su ucinili; svoji to uvijek i ucine. I to tako da ostane trag za cio zivot. Uzalud su me

prali sinoc, uzalud cu se prati sutra, i godinama, ponizenje necu moci da sperem.

Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: sta su ucinili od mene?

I zasto?

Zar zato sto sam bio glup, sto sam bio pijan, sto sam bio izazvan? Zar zato sto sam rekao sto i ne mislim? Zar zato sto sam rekao ono sto mislim? Kad se tako svete vrapcima, sta ce uciniti kopcima? Sta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri?

Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica sto zanijemi kad kobac nadleti sumu, glista, koju kokos kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih sto se usudjujem da mislim.

Zasto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplase? Da mojom kaznom uplase druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?

Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?

Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?

Ali, ne! San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje, i tugu? - Sve ce proci, gospodine - govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak, proci ce i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepastenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.

Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjecajuci me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i saptao bez glasa, gutajuci gorke suze bijesa: proci ce i ovo, mila moja. Zaboravi sto si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Bice nam opet lijepo, zaboravi ono sto znas. Zaboravicu i ja, ako mognem.

A mozda cu nastojati da ne zaboravim. Necu unistiti svoj zivot zato sto postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tudjom rukom, oni za sve imaju izvrsioce, vjecne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukciji samo po tome sto imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad necu shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.

I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.

Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me nece oboriti. Oni su iz tudje, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv sto smo se sreli. Jezika medju nama zajednickog nema, misli zajednicke nema, zivota zajednickog nema.

Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.

Bilo, i nece vise. Greska je suvise velika da bih je ponovio.

A ako u meni ostane mrznja, zbog ove sadasnje muke u dusi, oni ce biti krivi.

5. Prazan prostor

Dan je proljetni, pun sunca, osjecam ga na licu kao blag dodir, kao talasanje. A necu da otvorim oci, necu da izadjem iz toboznje noci. Dok misle da spavam, nisam prisutan, za njih.

Cujem ih kako sapucu, Tijana i Mahmut. Donio je trave, za jacanje, i masti, za uboj. Trave su dobre, kaze, tu varke nema, i sam se bavio travarstvom, i od toga zivio, u Turskoj, doduse njihove trave nisu iste kao nase, ali opet, covjek se izvjesta pa ocas sazna sta je za sta. On travama vjeruje, uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite, a nije ni cudo, to je sunce, i voda, i svakakve soli, i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka, i ispadne nesto kao rakija, jaca ili slabija, a sve cisto kao suza. Za masti ne zna tacno, pravio je travar Fehim, nije mu rekao za koga je, ne treba pricati ono sto se ne mora, a ne zna tacno zato sto sam Fehim boluje od rana na nogama, pa ne moze da se izlijeci, a lijeci druge. Samo, ona, Tijana, neka to ne govori meni, bolje da vjerujem, mozda ce i pomoci. Ako ne pomogne, za uboj je najbolja medvjedja mast, samo, gdje ces je naci, a dobro je i zecije salo, on ce nabaviti.

Kad je otisao, Tijana je nesto trazila po sobi, otvarala vrata, zavirivala pod sanduk.

- Sta to trazis?- Tvoje cipele. Bile su kraj vrata.- Mozda si ih negdje sklonila.- Nisam.

I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Osim Mahmuta Neretljaka. Onda...

- Da nije uzeo Mahmut?- Kako bi on uzeo?- Pa gdje su, ako nije on? Stajala je kraj vrata, zbunjena i postidjena. Uvijek se osjeca nelagodno kad neko uciini ruzno djelo.- Svejedno - kazem, da je smirim. - Nosicu zimske, dok ne kupim nove.- Nije mi toliko za cipele.- Ne misli vise na to.- Kako si jutros?- Boli me ruka. I ledja.

Ona se toliko zabrinula, da sam se zasitidio zbog lazi.

- Ne brini, nije strasno.

Skuhala mi je trave, mazala me melemom, pustio sam da se brine oko mene, kao oko djeteta, godilo je i meni, da budem nemocan, i njoj, da bude od pomoci, a bavili

smo se neciim, da ne govorimo o onome sto se desilo. A ciijelo vrijeme sam cekao da upita. Ocutao bih, a mozda bih se mucenicki pozalio: zar ne moze cekati, da makar malo prezdravim? Nije upitala, srecom, a ipak mi se cinilo da sam ostecen. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.

Poslao sam je do Mula Ibrahima, da zatrazi nesto novca, i da mu kaze sta je sa mnom, da me neko napao sinoc, pa cu nekoliko dana ostati kod kuce. A ona neka kupi stogod, da ga mozemo pocastiti, sigurno ce doci da me posjeti.

Kad je izasla, osjetio sam olaksanje. Zbog nje sam, znaci, uznemiren. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje sto leti iznad pustinje, vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokosara. Nizasto. Bez straha da ce ikome odgovarati, bez straha da ce bilo ko upitati: sta to uradise od covjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Koga? Mrak, vjestice? I zasto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me nasao, da sam bio pijan. Ne tice ih se ni sto bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim sto god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu, pa da poslije i stradas. Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavas ni smisao ni junastvo.

Tako sam, bespomocno, velikim rijecima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.

Mucenik, budala. Ne zelim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obicna vaska.

A mozda i jesam. Od svega sto bih mogao da mislim i osjecam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tisti ponizenje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mrznje, vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja, kao gorusica.

Tijana me zatekla na postelji, donijela je novac, kupila je pomorandze, za Mula Ibrahima, kad dodje, pozdravio me i zazelio mi svaku srecu.

- Ne ljuti se sto cu ostati kod kuce dan-dva?- Najvaznije je da ozdravis, kaze.- Jesam li ti rekao da je to dobar covjek!- I ti si bio dobar prema njemu.- To je drugo. U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo, podjednako, jedno iza drugoga. Zato sto je nesiguran. A u miru se prozli, misli samo na sebe. On je, eto, drukciji.

Pogledala me usredsredjeno svojim velikim, pametnim, plasljivim, prodornim ocima, sve u isti mah, pa se okrenula i pocela nesto da radi.

Zasto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim kojesta? Ili kako govorim o necemu sto je, za nju, sasvim obicno? Ili sto ne govorim o onome sto se desilo? Ili sto uopste govorim, poslije svega sto se desilo?

Postao sam osjetljiv. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.

Upitao sam, a znao sam da bi bilo bolje precutati, osmjehnuti se, napraviti salu, ali napregnutost je bila jaca od pametne misli:

- Sta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nesto da kazes, pa si se uzdrzala.- Zasto bih se uzdrzala? Znas da ti kazem sve sto mislim.- Jesam li rekao nesto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nesto da upitas? Ili da nesto prigovoris?- Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim.- Mozda se ljutis sto ti nisam sve ispricao? U redu. Evo, ispricacu. Sinoc, na sijelu, govorio sam gluposti pred glupacima.- Sve znam, molim te prestani.- Ne mozes sve znati. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. I zasto da prestanem?- Samo se mucis, nista drugo. Govoricemo poslije.- Zasto bih se mucio? Govorim ono sto treba reci, i upravo sad, da ne cutimo o onome sto se desilo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo.

Poslije sam primijetio kako vise bjesnim i psujem nego sto pricam, i kako sve vise psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom, napadajuci druge. Rekao sam da su se sinoc udruzili jedan coravi lupez i, jedna pijana budala, i da su pred najgorim olosem ovoga svijeta napravili cirkus, koji ce budala pamtiti dok je ziv. Ne zato sto je govorio gluposti, to im ne smeta, vec sto je govorio ono sto misli. Zato i jest budala. Osvetili su se surovo. Istukli su me. Usrali. Upisali. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi, nego su poslali sluge.

- Moga oca su ubili.- Tvog oca su ubili, mene su unizili. Pa neka, hvala im. Zapamticu to. Necu zaboraviti skupu pouku. Ali ce zapamtiti jos neko. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Sabo stene koje mogu slobodno udarati nogom. Jednom sam bio budala, i dosta! Za cio zivot dosta. A neko ce platiti i za to jednom.

Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smijesno (sta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.

Njoj nije bilo smijesno. Slusala me s vecom paznjom nego sto su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog sto sam rekao. Zato sto je vise voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.

Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.

- Drago mi je sto si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se mucis, ali sam mislila da je nesto gore nego sto jest. A zbog ovog, nemoj da zalis. Nemoj ni da prigovaras sebi. Rekao si ono sto mislis, pa sta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, posteno si kazao ono sto svi posteni ljudi misle. Istukli su te, prezdravices. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Nista nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, tesko se gasi. Obecaj mi da ces se cuvati, radi mene.- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.

- Svejedno. Obecaj mi.

Ne znam odakle je nasla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zasto bih kvario njenu naivnu sliku? Zasto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zastita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.

Izgleda da zaista sanjamo zivot.

Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je proslo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu vise uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.

Ne rekavsi joj nista, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.

Dani su prolazili, a ja nisam izlazio iz sobe, niti sam cesto ustajao iz postelje. Osjecao sam se lose.

Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ni Mula Ibrahim.

Kad sam cuo Mahmutov kasalj u dvoristu, rekao sam Tijani da stavi nesto na sanduk pored vrata, nesto sto joj ne treba.

- Sve mi treba.- Stavi casu.- Imamo samo dvije.- Picemo iz jedne.

Stavila je okrnjenu, za svaki slucaj. Mahmut je usao s osmijehom na licu, kao i uvijek, ali mu vedrina nije uvjerljiva, osmijeh je radi nas. Mrsav je, ruke mu drscu, kaslje.

- Jos lezis? - pita veselo, ne zeleci da ikome smeta svojim brigama.- Ne osjecam se dobro.- Sta te boli?- Pa, sve.- Kad sve boli, nije opasno. Evo, donio sam zeciju mast. Da stavimo na ruku.

Pregledao je ruku, pregledao noge, glavu, krsta, i stao nada mnom, gledajuci me vedro.

- Hoces posteno da se odmoris? Dobro. Zecju mast cu vratiti, tebi ne treba, hvala bogu, sve zacjeljuje. Krv ti je zdrava.- Povraca mi se kad pomislim da ustanem.- Zato sto se ne kreces. I sto se bojis da ce svi gledati u tebe kad izadjes. Ma, jok, covjece.

Svako svoju brigu brine. I ja sam tako mislio, u pocetku. Kad sam se vratio u grad, ljudi me gledaju kao mrtvo tele, neko veli: nisam te vidio danima, cini mi se. Neko ni to. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar bas tako, kao da je kuce proslo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zasto da pamtis? Bolje je ovako, svako svojom stazom.

Da je ovako govorio neko drugi, zvucalo bi ozbiljno, i tuzno, a njegovo je nekako lakrdijasko. Zbog njegova smijesnog kreveljenja, i zbog svega sto sam znao o njemu. Sve je nekako obezvredjivao i upropastavao, svoju rijec, svoje djelo, sebe samog. Smijao sam se ovome sto je rekao, a neko drugi, drukciji od Mahmuta, od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.

A kad je izasao, okrnjene case nije vise bilo na sanduku.

Tijana se smijala, ali joj nije do smijeha. Izgledala je zacudjena.

- Kad cujem njegov kasalj, zakljucacemo vrata i ucutati se. Ovaj hrcak ce sve odnijeti - rekao sam veselo.

Ali nismo tako ucinili, nijednom, pustali smo ga u sobu, po neku sitnicu je uzeo, neke sitnurije smo sklonili, i navikli se na taj cudan odnos opreza i povjerenja, pa niti smo se mi ljutili sto on uzima, niti se on ljutio sto mi sklanjamo. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu casu i gotovo nove papuce. Bogzna gdje je to uzeo.

- Poslala ti je moja zena - rekao je jednostavno. - I htjela bi da te vidi.

Vise me nije nagovarao da ustanem. Pustao je svakoga da cini ono sto hoce.

A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi, i opet legao. Bio sam zaista slab.

Poslije deset dana Tijana je rekla: - E pa, je li vrijeme da izadjes?

Mula Ibrahim nas nije posjetio, sigurno zbog posla. Narandze smo pojeli, polutrule.

- Jos sam bolestan - pobunio sam se. Ali ona me docekala neocekivano odlucno, na svoj zenski nacin, koji ne vrijedja ali ne popusta:- Nisi bolestan, samo cuvas svoju ogorcenost. Ali ces se razboljeti u ovoj vrelini. Izadji malo medju svijet, prohodaj, porazgovaraj.

Obukao sam se, ljutit, i izasao uvrijedjen, kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Kako zna biti neugodna! Cuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska.

Na zalost, u pravu je. Zato sam i kivan na nju.

Opio me vazduh, ljepljiiv od sokova, proljetni, glava mi se zanosi, kao da sam pijan, kao da sam u onoj ruznoj noci. I noge tesko vucem, pretoplo mi je u zimskim cipelama, a dugo nisam hodao.

Bolestan sam, pa neka, pascu na sokaku, odnijece me kuci, u postelju, lezacu zatvorenih ociju, blijed, iscrpen, bez rijeci prijekora, bez rijeci zalbe.

Ali, ne padam, noge su sve cvrsce, dah sve sigurniji. Dan je lijep, nisam ni, znao da je proljece ovako ojacalo. Ljudi me ne gledaju, ne cude se, ne pitaju.

Zasto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije?

Jato golubova zauzelo je sokak, po cijeloj sirini, ljudi ih se ne ticu, ne plase se, ne bjeze, pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. - Bjezite, mangupi - prekoravam ih bez ljutnje. - Zar cete nas otjerati s nasih sokaka?

I djeca su na sokaku. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka, on je, kao i uvijek, u curku od zute lisice. Baca sitne pare oko sebe, a djeca se smiju, vriste, guraju se glavama i ramenima, kao vrapci oko zrnevlja zita, pa opet pristaju za starcem, a on se smijesi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice, pretvarajuci ih u svoju i djeciju radost. On je jedini vladar koji daje, a oni jedini podanici koji primaju. Ali on nista nije gubio zbog svoje rasipnosti, a oni nisu nista dobijali zbog svoga koristoljublja. I ta sarena, sasava, neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. jevtino veselje, koje je postalo miris i svjetlost grada, njegova divna djetinjarija.

Zasto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smijesim se.

Pred nasim ducanom zastanem. U prozoru je sultanova slika, veca, ljepsa, u pozlacenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik, nas gospodar.

Smijesim se, i kazem mu: - Dobro jutro, gospodaru. Odsad cemo se sretati svaki dan.

I on se smijesi, cini mi se, nije strog ni smijesan, kao raniji.

Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan, i koliko mi je potreban. Ovakav nikakav, uzak, nizak, tijesan, jadan, ali moj. Pomirisem: zaudara, Sve je isto, i sve ce ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost.

Mula Ibrahim me docekao ljubazno, prijateljski, iako je sjetno ozbiljan, kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Drago mu je, veli, sto sam ozdravio i sto sam svratio do njega, raspitivao se o meni, nada se da su mi rekli.

Jesu, hvala mu. A za ono sto se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine, nisam kriv. Malo sam bio pijan, malo ljut, i eto, izgovorio sto nije trebalo. Zao mi je i zbog njega, i zbog sebe, i zbog nekih cestitih ljudi.

Sta mozerno., desi se, kaze Mula Ibrahim sjetno.

A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Pokusavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom, i ostavila tesku tisinu za sobom.

On ne prihvata salu. Malo smo izmijenili, veli, popravili, dogradili. Koliko se moglo.

Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplasena.

- Morao sam da ih uzmem - kaze Mula Ibrahim. - Zbog posla.- Zar toliko posla ima?- Ima, hvala bogu.

Smijem se, podsjecam ga na njegove rijeci:

- Mnogo nevolja, pa velika zarada.- Tako nekako.- A ja? Gdje cu ja sjediti?

Zatreptao je sitnim ocima, progutao pljuvacku, obuhvatio je rukama uska prsa, kao da, ga je nesto zaboljelo.

- Ti? Bogami, neces imati gdje.- Kako to? Ne razumijem.- Pa, vidis, dugo nisi dolazio, i ja sam zaposlio ovu dvojicu, Mislio sam da si nasao neki drugi posao.- Kakav drugi posao? Znas da sam lezao.- Odakle bih znao? Ne dolazis, nista ne javljas, a musterije navalile, kao za inat.

Postade mi jasno odjednom, sjetim se sta me snaslo. Kao onaj pametni covjek, kad mu skidose gace, obalise na zemlju i uzese sibe, njemu odmah pade na um da ce ga tuci!

A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio, nije pitao za mene, nije me zvao. Sve je svrseno davno, mozda iste veceri kad se ono desilo. I kazem, bez ikakve potrebe:

- I tako, otpustas me?- Nisam mislio da te otpustim. Vidis i sam da je tako ispalo.- Ispalo je kako su drugi htjeli.- Ne dolazis, nista ne javljas, musterije navalile.- Kao za inat. To si vec rekao. Sve mi je jasno.- Dacu ti jednu, dobro, dvije plate, dok nesto ne nadjes.- Hvala, ne primam milostinju.- Dajem zbog prijateljstva.- Ne pominji prijateljstvo!

Pruzio mi je novac, pripremio ga je ranije.

- Molim te, uzmi. Zasluzio si.

Glas mu je tih, prigusen, gnjecav, namreskano lice se grci od napora da ostane mirno, pogled gubi sigurnost. Tanke usne su se opustile, kao pred plac.

Primio sam novac, i sad sam mogao da odem. A jos stojim. Gledam ga i stojim. On strepi od mog pogleda, i od moje kivne rijeci. A ja je nemam. Ja znam da strepi i od neke druge rijeci, vaznije od moje. I mislim: boze rnoj, sta li se sad desava u ovom covjeku, i sta li se desava vec danima? Naredjeno mu je da me otpusti, nije smio da ne poslusa. Drugi bi smio, on ne smije. Njegov strah pred jacim ljudima, bilo u cemu jacim, gotovo je nerazuman. Kao strah od groma, od potresa, od kobi, strah koji se ne moze ni objasniti ni otkloniti. Kad je do njega dospjela ta zloslutna rijec necija zelja i zapovijest, u tudjim ustima, naravno, manje znacajnim ali neospornim, sigurno je odmah pristao da poslusa i da me zrtvuje. Grom je zagrmio s visoka, i nije bilo mogucnosti za daleka sjecanja. A onda je dosla noc, i nesanica, ili je to bilo sutradan, ili kroz dva dana, i odnekle iz sipraga misli izbio sam i ja. Bogzna kako, bogzna gdje. Mozda me vidio ovdje, u ovom tijesnom ducanu, nagnutog nad molbama i zalbama. Mozda nad vodom, nadnesenog, zanesenog, razbijenog u hiljadu komada. Mozda u talasima gnjevnog Dnjestra, kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku covjeka, ne misleci da li cu i sebe izvuci.

Bio sam svakakav, lud, pust, bespomocan, podsmjesljiv, neugodan, ali nikad mu neprijatelj. I eto, znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pruziti da bi me pokusao zadrzati. I znao je da mi se cini nepravda. O on izvrsava nepravdu. Pa, nije mu lako. Sigurno nije plakao zbog toga; ali se dugo

prevrtao po postelji, uzalud se muceci, jer je sve presudjeno, i on ne moze nista izmijeniti, niti je to pomislio ijednog trenutka, makar radi svoje savjesti. A na nesrecu, nije mogao da me zaboravi, ni da me nacrta crnjim nego sto sam. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas, njegovo pravovremeno upozorenje da se cuvam djavola u sebi, i nada da cu mu na kraju reci grubu rijec. Sacuvace je u srcu kao hamajliju, u sjecanju kao lijek, u savjesti kao opravdanje. Ako naidje kajanje, jer covjek nije gospodar svojih postupaka. A mozda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Zlata bi mu vrijedila ta gruba rijec, ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati.

Ostavicu mu opravdanje sudbinom, mada ta sudbina ima ime i prezime, i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Ostavicu mu i utjehu sto me unaprijed upozorio da se cuvam, a ja ga nisam poslusao, tu je zaista u pravu. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rijeci, toliko nije zasluzio.

Izgleda da sam ga tesko razocarao. Rekao sam:

- Ne vjerujem da si to ti smislio, Mula Ibrahime.

Gledao je cas u mene, cas u pregradu, iza koje su slusale tudje radoznale usi, zbunjen, istinski nesrecan, ne usudjujuci se da mi kaze rijec zaljenja, a sabravsi toliko hrabrosti da mi ne kaze rijec pouke. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti, ili savjet da je vise nikad ne ponovim, mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve.

- Hvala ti na svemu - rekao sam na kraju. Zvucalo je prilicno pakosno.

A on je to prihvatio sasvim ozbiljno, zahvaljujuci bogu sto je bio u mogucnosti. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Onda je naglo zastao, sjetivsi se valjda koliko je smijesno to sto govori, i prosaptao zbunjeno:

- Oprosti.

Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko postenje.

Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u proslost.

A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamisljanu.

Zamisljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika, a evo, sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u sredistu grada, na dobrom mjestu, i da cu tu naci svojih dvadeset pet jadnih grosa svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.

Moracu da potrazim nesto drugo, ne znam sta, ali cu potraziti. Svijet je sirok, mogucnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suvise zalosti. Prozivjecemo nekako. I zasto bi se moja buducnost morala vezati bas za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad, zato je mozda bolje sto smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom.

Srecan ti ostanak, dobri covjece, koga strah cini tako nesigurnim prijateljem. Tesko tvojim cosavim pomocnicima, bices nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. A mozda cete zivjeti i dobro, nista vas ne spaja, ne ticete se jedni drugih, nece te muciti sjecanje na tudje pozrtvovanje, i neces strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me

istjeras. I mirno ces me grditi, zbog svega sto ucinim, a sve ce biti ludo, drukcije ne moze ni da bude, sad to vidis, mada si se nadao da ce me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogresnog puta.

A kad budes dobro raspolozen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, mozda ces nesigurno sapnuti sam sebi, da su za sve krivi sejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je sto tada necu biti blizu, jer bih ti odgovorio stogod ruzno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.

Vidis, jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene.

Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo. Alahemanet, covjece kao i svi ostali, koji cine zlo ali ga ne smisljaju. Od onih drugih, koji zlo smiisljaju i obredjuju, neka bog sacuva i tebe i mene.

Kod cesme sam zazelio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su, u nanulama, isli na molitveno pranje, veseli, zeljni svega, glupi od neiskustva, laki od zelje o divnom zivotu sto ih toboze ceka. Kod Morica hana sam izasao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.

Proljece, sunce. vedrina, misao bez tezine.Vedra misao srce obasja,vedra ni zbog cega,misao niocemu...

Sapucem besmislene stihove, cujem mazenje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radoscu djecji smijeh, zao mi je ptice sto je izbezumljeno sunula preko krova, uplasena. Dio sam svega sto vidiim, i znam to, i srecan sairn, i lako mi je, kao da sam od vazduha.

Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.

Smijeseci se, usao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogatas, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.

Za kakvu zenu, mladu ili staru? - pitaju me.

Mladu i lijepu, najljepsu zenu u gradu.

Da li asikujemo?

Da, jos asikujemo, iako je udata za mene.

Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo, kaze:

- Dodji mi kroz godinu-dvije, da te upiitam za asikovanje.- Doci cu - velim i smijem se veselo.

I on se smije, bogzna zasto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.

Maramu sam odnio Tijani, da uzivam u njenoj radosti.

- Zar nisi na poslu? Zasto si se vratio tako brzo?

- Prvo da vidis poklon, poslije cemo i o tome.

Vjecna je steta sto ne mogu da kupujem poklone, svaki dan, svakakve, zbog njenih ociju obasjanih odusevljenjem, kao u djeteta.

Najprije nije imala rijeci, onda ih je bilo isuvise, rekla je da sam divan, rekla je da sam lud, a mozda sam i divan zato sto sam lud, odakle nam novac za ovakve skupe poklone, sigurno ce joj lijepo stajati, nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu, kako je moguce da sam pogodio njenu misao, ali zaista nisam razuman, moram kupiti sebi cipele, bez cipela se ne moze a bez marame moze, iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost.

I tako se neprestano vrtjela u krugu, od radosti do razuma, i natrag.

Smijao sam se.

- A sad da ti kazem zasto sam se vratio tako brzo. Zato sto sam te pozelio, zato sto nije brzo, zato sto nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.

Smijala se i ona.

- Dobro, znam da si sasav, a sad mi kazi sta je bilo.

Rekao sam da nista nije bilo danas, sve se zbilo ranije, samo mi nista nismo znali, i zasto da se sad zalostimo, kad se nije sada desilo.

Oponasajuci Mula Ibrahima, njegov izduzeni vrat i skupljena ramena, treptanje njegovih sitnih ociju, i plasljivo izvlacenje mrsavih ruku iz dugih rukava, kao da dvije lasice vire u svijet, pazljivo njuskaju i povlace se na prvi znak opasnosti, govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom:

- Nema te toliko vremena, pa sam pomislio da si otvorio trgovinu, ili si nasao bolje mjesto.

A ja mu odgovaram da se jos nisam odlucio, nude mi nekoliko mjesta, ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko sam navikao, da cu svaki dan proci tuda, da se malo nakadim.

- Pa, dobro, to znaci... - kaze ona, smijuci se, ne bas veselo.- Nije dobro, ali znaci - smijem se i ja. Ona se vise ne igra, gleda me, nesigumo, i kaze ozbiljno:- A od cega cemo zivjeti?- Ako ovo sto znam nije dovoljno, nosicu vodu u Ciifuthanu! Zasto se plasis od cega cemo zivjeti!

Na zalost, njen odsutni smijesak, kojirn prikriva strah, govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. A ja je ne dam, tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vjestina?

I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirisem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepsa zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je tesko zivjeti, s njom. I sapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.

A ona se pribila uz mene, kao uplaseno kuce uz kujine sise, i krije lice od zivota, od straha, sitna kao igracka, necujna, kao san.

Da li misli na ubijenog oca?

Drzim je na rukama, nju i ono trece sto se naliva njenom krvlju, kao mali vukodlak, i njisem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ruznog sjecanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem njeznoscu sto vri u meni kao vrutak.

Ne boj se, kazem.

Volim te, kazem.

Ko nam sta moze, kazem.

I osjecam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare.

Ostalo je to odusevljenje u meni danima, ne tako sigurno, doduse, kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snasla, jer nisam znao sta bih drugo, a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rjesenje, neki izlaz, medju tolikim mogucnostima koje u svijetu postoje. A da postoje, dokaz su ljudi koji zive. Nekako zive. Ni ja ne trazim vise.

Znao sam:

Od covjeka se nije nista otelo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. Svako cudo za tri dana.

Svasta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.

U pocetku sam jos i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoci. Ali je sve ispadalo smijesno.

Mula Ismail, narodni prvak, koji je predstavljao ljude iz naseg dzemata, primio me ljubazno, pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim, niti je znao ko sam, a nije ni mogao saznati, ma koliko da sam se trudio. Ljubazan je po navici, takav mu je posao, i to prema svakome, jer ne moze sve ljude poznavati, niti mu je potrebno, a ljubaznost se pamti, cak i kad se posao ne svrsi uspjesno. Zacudilo me jos nesto: nije me upitao zasto sam dosao, ni sta zelim. Rekao je da mu je drago sto me vidi, i da ce mu uvijek biti drago da me vidi, mada nikako nisam mogao da odgonetnem zasto bi mu to bilo drago. Onda je, ne zaustavljajuci se, ne dajuci meni da dodjem do rijeci, nastavio da govori o raznim pitanjima, o pitanju rata, koji se ne moze voditi bez sloge. I ovo sto gubimo u Rumuniji i Rusiji, to nije zbog slabosti muslimanske vojske, vec zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoci. Zatim o pitanjima nepostovanja vjere, nepostovanja vlasti, nepostovanja ljudi od ugleda. Eto, ne postuju se ni pase, ni ajani, ni ulema, cak ni kadije. A takva raspusnost sluti na kugu. Doduse, kako kaze Knjiga, na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo, kad se pojavi sa sjevera. I snijeg, kad padne u nevrijeme, kao lanjske godine sto je pao 24. agistosa, i to sluti na kugu. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hriscane. I kad se narod pretjerano mnozi. I kad su ljudi suvise pohlepni. I tako, sve sluti na kugu, na ratove, na nesrece, sto mu nije ni tako glupo, jer se nevolje neprestano desavaju, pa ako se ne mogu otkloniti, mogu se bar objasniti, i time je pola posla obavljeno. A druga polovina svakako ne zavisi od nas.

Mene nisu zanimali ni ratovi, ni nesloga medju vojskovodjama, ni. uzroci kuge, i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje, dan, mjesec, godinu, vjecnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur, pred drugim kosturom mojim? Da li bi, ako ga ne zaustavim?

Mozda on i ne zna da sam ovdje, mozda misli da sam neko, svejedno ko, sto ga je slusao juce, lani, uvijek, oduvijek isti samo s drukcijim imenom, nevazan, bezlican, kao zrno u brojanici. Vazno je sarno ono sto on govori, a svejedno je ko slusa.

- Oprosti sto te prekidam - rekao sam, prikupivsi hrabrost koja je pocela da me napusta. - Dosao sam da te nesto zamolim.- Svakako - odgovorio je ljubazno. - I neposlusnost je predznak kuge.

Znam vec, i ljubav, i. mrznja, i zivot sve je predznak kuge.

Muka me hvata.

- Doci cu sutra, ako imas vremena. Da mi pomognes, savjetom, preporukom, misljenjem.- Da, ima stvari koje su ljudskom umu tesko dostupne. Kad su zadavljeni braca Morici, dogodio se u Sarajevu zemljotres, a kad je umro veliki vezir Sirhan-pasa, iznad grada je preletjela velika repatica.

Boze milosni, ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. Oko njega i u njemu je pustos.

- Mula Ismaile, izgleda da ja ne govorim jasno. Molim te da me saslusas, u nevolji sam.- I vazdan takvih znakova sam upamtio. Desavaju se po bozijoj volji, a mi ih ne razumijemo.

Ah, majko moja, pa Mula Ismail je potpuno gluh!

Ali nije nevolja u torne, vec sto on to ne zna. Ili nece da zna. Dovoljno je da on sam govori. Sta bi mogao cuti od drugih? Nevolje, zalbe, prijekore. Sta ce mu to!

Htio sam da zametnem salu, da ja govorim svoje, sta mi padne na um, a on bi svoje, i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu, kao ljudi. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san, kao mora. jednom, kad ne bih bio spreman za salu, pa bih izludio od strave. Smijesno i strasno mogu biti rod.

Ucutao je cim sam se okrenuo. Govor mu se zaustavlja, izgleda, cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu.

Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Tajanstven i vazan, Mahmut Neretljak mi je saopstio da ce me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera segu sa mnom, ili izmislja, da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno, kao da me pozvao sam veliki vezir.

Da bi me uvjerio, rekao je, sapcuci, da to nije nikakvo, cudo. Njegova zena je ranije bila udata za papudziju Ticu, pa je Tica umro, i ona se udala za njega, Mahmuta. Dok je on bio u izgnanstvu, njoj je pomagao bivsi djever, Salko, isto papudzija, dobar covjek. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar, a njen

sin, zvani Mali Husein, radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core, a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Tako je, od jednog do drugog, moje ime doslo do defderdara, i on je rekao da ce me primiti. Zar nije jednostavno?

Poslije te zapletene price, koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako, a i sad sam je sigurno krivo zapisao, sve mi je izgledalo jos nevjerovatnije. Cak i da je istina da jedan berber moze nagovoriti takvog velikasa da primi nepoznatog covjeka, smijesno je i zamisliti kako je moje ime proslo kroz tolike usi i tolika usta, i bogzna sta je doprlo do defderdara.

Da je svako dodao po truncicu, mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara ce izaci beznacajni pisar Ahmet Sabo, koji nece znati da kaze ni tri rijeci kako treba, pa cemo se naci u cudu i ja i defderdar, ja zato sto cu iznevjeriti tolike lazi o sebi, on zato sto ce zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog segrta. Srecom, to je sigurno Mahmutova izmisljotina, pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamisljivim susretom.

Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra, poslije podnevne molitve, preporucivsi mi da budem tacan, jer Bekir-aga ima mnogo posla, i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti, ja se jos jednom uvjerih da o zivotu ne znam nista.

Nesrecom, ili srecom, jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo, sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. A samo sat-dva poslije vezira, umro je i defderdar Bekir-aga Djugun, dotle zdrav, snazan, neumoran. Presvisnuo. je od tuge za vezirom. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. Usput da napomenem, ovakva vjernost je dirljiva ali opasna, a dogadjaj koji pricam, pokazuje koliko bi bila stetna kad bi narod posao za primjerom svojih vodja.

Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao, ne pretpostavljajuci da ce dan prije toga umrijeti njegov gospodar, zato i nemam prava da mu ista zamjerim, jer je duznost iznad ljubaznosti. Sastali smo se, doduse na njegovoj dzenazi, ali i to je bolje nego da je on dosao na moju.

Njegova nasljednika, koji je dosao s drugim vezirom, nije brijao Ahmetaga Coro, i nevjerovatni lanac nije vise mogao prenijeti moje ime nikud.

Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom, ali sam je sam razbio. I ranije me susretao s osmijehom. i lijepom rijecju, a tada me zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obavijesten, i pozvao me u svoju magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim tkaninama sto su tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu cilimima, sa secijama oko zidova, s debelim zastorima na prozorima. Nije razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, vec je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svijece, izgleda, natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana.

- Volirn mirise - rekao je. - Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava dusa stvari. Cak i ljudska dusa ima svoj miris. Kakav je tvoj miris?- Bogami, ne znam.- Daj mi ruku.

Pruzio sam ruku.

Polako i pazljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i sireci nosnice, udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njusio nadlanicu, golicajuci me zutom bradom.

- Osjetljiv - rekao je, ne pustajuci mi ruku - zatvoren, dobar, vedar. Mozda i neobuzdan, ponekad.

Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.

Upitao me sta zelim, pice, lokum, voce? Uzeo sam serbe, da rastjeram snenost i cudno raspolozenje, kao da me obuzima lako bunilo. To je od mirisa, od tisine, od polumraka, od njegovog mekog saputanja.

- I sad trazis posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. Ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretrzes se, ne ne strepis od gubitaka, a dobitaka imas onoliko koliko umijes. Ali, to je tesko. Zamjerio si im se.- Znam.- Imaju dobro pamcenje. Ne prastaju uvrede. Ne znaju za milost.

Govori o njirna bez mrznje, ali s podsmjesljivim prezirom. I ne zato sto su grubi i sto zaudaraju, vec sto ne znaju da zive. Svojom umisljenom velicinom i gluposcu sire oko sebe strah i dosadu, pa je ruzno i njima i drugima. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti, lice na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne i unistavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamislja, ukocenih debelih nogu, mracno raspolozene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potputno gluhe i slijepe za sve sto je u zivotu lijepo. Uporedjuje ih sa slonovima, jer su to najruznije zivotinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet rusi, a nista se ne desava. Samo sto drugi debelokosci dolaze. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Ali to nece nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uzivanje. Jedan jedini medju njima je izuzetak. On nije debelokozac. Dzemal Zafranija. Pobunio sam se:

- Postace gori od svih. Uskoro!- Varas se. To je divan covjek. Divan! Steta sto si se s njim posvadjao. Po necemu je slican tebi, samo si ti ljepsi. Znas li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili.- Lijep sam, ko izvrnut dzep.- Vrlo si lijep, pravi muskarac. Sve ih je manje, na zalost. Kako ti se svidja ovdje?- Svidja mi se.- Mozes doci kad god hoces. Dacu ti i kljuc, ako zelis.

Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima, i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. Poskropio je i mene, i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta, kao zid.

Upitao sam:

- I Dzemal Zafranija dolazi ovamo?- Dolazi. Cesto. Veliki smo prijatelji.- Ti si ga i namjestio kod kadije?- Volim da pomognem ljudima. Pogotovu ako su mi prijatelji. I tebi cu pomocu.- A Zafranija, i on zna da uziva?- Zna. Oh, zna.

I tada, tek tada, tako mi srece, eto kolika sam budala i bezveznjakovic, tek tada rmi je postalo jasno u sto sarn upao. I ne zato sto sa bistar, vec sto je postalo ocito. Govorio je sve tise, sve muklije, unoseci mi se u lice da sam mu dah osjecao, dah vlazan i vreo, a ruka mu je trazila moju, i gladila je sve mekse.

Vidim, sale vise nema, a nisam je ja ni zapocinjao, i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama, da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo, ili da se nekako izvucem bez svadje i bez stete, dosta mi je sukoba i mrznje.

Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata, moram da se nadjem s Mula Ismailom.

Hadzi Fejzo se osmjehnuo:

- On ti nece pomoci.- Nije ti prijatelj?- Boze sacuvaj!- A tih . . . prijatelja, imas li mnogo?- Vidjeces.- I svi se pomazete?- Dodji, uvjeri se. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Hoces li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila?- Necu imati vremena.- Onda, sutra. Svakako. Cekacu te. Sa strahom sam se osvrno. da kogod ne vidi odakle izlazim, a usao sam slobodno.

Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo, duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Pih, kako se osjecam prljav, nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Sirim prste, da ih prosusi vazduh. Ali, djavo da ga nosi, ne tice me se. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. Namrstila se.

- Nesto mi mnogo mirises - rekla je sumnjicavo.- Mani me, zeno, umalo ti ne stradah.- Vidim.

Ispricam joj, u smijehu, svoju nevolju, a ona me gleda u cudu. To si ti sanjao, kaze. Nikako ne vjeruje u te stvari. I nikako da mi povjeruje potpuno. Zna da ne lazem, a lici na laz, ili na grubu salu. Uzalud, ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom, vec neka nepoznata Fejzija. To, nazalost, nije istina - rekao sam, smijuci se - ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala laksa nego njena izmisljena. Meni ne treba nijedna. Samo, nije pravo da posteni ljudi ostaju pod sumnjom zato sto su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak, vec kaze da je bolje dolaziti kuci nenamirisan.

I eto, to su bile tri jedine mogucnosti, koje zapravo i nisu mogucnosti, vec toboznje nade, sigurne koliko i oblak na nebu. Poslije nije bilo ni toga.

Isao sam od ureda do ureda, od covjeka do covjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu pustali. Sitni cinovnici su me slusali rastreseno, s dosadom, s licem bez izrazaja, bez razumijevanja, cak i bez pakosti.

Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam ocekivao, nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlacili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je stitio od nas sto zivimo cekajuci.

Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorlo sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne cujete? - kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.

Nema me.

Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?

Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

Uzalud.

Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa.

6. Cudno ljeto

Ljeto je naslo vrelo i tesko.

Sunce, kao da se tali, bjesomucno bljuje vatru, ognjene iskre padaju na zemlju.

Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas, i nasu sobicu pretvorila u pakao.

U podnevnim casovima izgledalo je da ce planuti i nebo i zemlja, i da ce se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju.

Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvoristu. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike nasih cudnih komsija, i udarali kopitama konji u staji, u dnu dvorista sto je licilo na han.

Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili, iduci za nepoznatim poslovima, ostavljajuci za sobom nemir.

- Ne boj se, spavaj - umirivao sam Tijanu kad bi se probudila.- Ne bojim se - satptala je, ali su se njene oci okretale za nocnim sjenkama bez lica.

Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparuseno lisce divlje jabuke, jedinog drveta u nasem dvoristu. Preko dana su ispreli paucinu na

patrljcima jabuke, ali su komsijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta.

U okolnim bastama crvi su se toliko namnozili, da su paucinom premrezili stabla zerdelija i sljiva pozegaca, pa i sasusenu travu na otvrdloj zemlji. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale, ili da je pao snijeg. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad.

Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima, kao ispred pozara, ispred poplave. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu, kao u zbjegu, i uzdisuci gledali spepeljene vocnjake; otete kuce.

Sta sve nece udariti na covjeka!

Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom, kao da zele sto prije da osvoje svijet. Pred nasim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca, prozdrljive truncice neprestano grickaju, zvacu, unistavaju, tankom predjom isprepleli su stabla, zatvorili kuce, poklopili zemlju, ljudi ce se povuci na goli kamen, i pomrijeti od gladi i straha.

Bas smo jad, mi ljudi, nemocni pred svacim, mislio sam malodusno, krijuci to pred Tijanom, a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli, gotovo u isto vrijeme, svi kao da su se dogovorili. Ostale su samo njihove kozurice, od vreline pretvorene u prasinu, i ostalo je cudjenje.

Ljudi su se vratili kucama, s gadjenjem skidajuci slabu paucinu.

Onda su se zapalile sume oko Sarajeva. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo, iznad grada, da vidimo i to cudo. Imao je jos dva vazna razloga: htio je da protegne noge, u posljednje vrijeme su ga sve cesce hvatali grcevi a listovima, a smislio je i novi posao, da pise zapise seljacima u Podgrabu, tamo nema hodze.

- Ove baje su uplasile ljude - objasnio mi je svoje razloge - i trebace im zapis od svega. A znam neke zapise od strave, od uroka, od bolesti, njima nece odmoci, meni ce pomoci.

Penjali smo se polako, odmarali se cesto i dugo, zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu, iako je govorio da mu je lakse kad hoda, i da poslije bolje spava. Meni je bilo svejedno, mlad sam, zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema, ovo mi je dobro doslo, zamoricu se drukcije nego sto se zamaram dolje u gradu, i zaboravicu na svoju muku.

Zastajali smo kraj svakog izvora, ispod svakog granatog drveta, ili bilo gdje, kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju.

Ali ako su ga noge izdavale, jezik nije. Govorio je neprestano, nastavljajuci zapoceto, cim bismo sjeli i malo se izduvali, o svemu i svacemu, o ljudima koje smo susretali u zivotu, o Tijani, o meni, o svojoj zeni, govorio je da nadoknadi ono sto je cutao, u izgnanstvu, i ovdje, dok je bio bez ikoga, a sad ima prijatelja koji ga slusa.

Njegovo pricanje nije nezanimljivo, prezivio je svasta, i rijeci su mu zrele od iskustva i muke, ali je sve iskidano, iskrpljeno od sakatih prica koje se nicim ne povezuju, vec upadaju jedna u drugu, svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjecanja, vec komadice, razbijen i

nesastavljiv mozak, niti se om trudi da sve to spoji. I nicemu ne trazi smisao, pouku, zaokruzenje, dovoljan mu je dogadaj, takav kakav je, sta treba jos vise?

Za cudo, najvise je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta, na nekoliko zastanaka, ne uplicuci nista drugo. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. U pocetku sam se smijao, jer je bilo neobicno, a onda sam zacudjeno slusao tu najcudniju izjavu ljubavi.

Sad je ruzna - rekao je - a u mladosti je bila jos ruznija, samo potpuno drukcije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu, sad su ostala dva-tri krnjatka, izmedju podvoljka i sala na obrazima, pa izgleda da se uvijek smije. Zna da se ne smije, ali joj istureni, zubi ne dopustaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. A ne zeli da ih previse pokazuje, zna da nisu bas lijepi, pa najvise cuti. Dok on hoce, tako je, a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh, zna i da je naljuti, samo da progovori. Tada obilato nadoknadjuje cutanje, ne brinuci se za ljepotu, i on s uzivanjem slusa njene socne rijeci, nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba, pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. To sto govori, nije pametno, i to je bas dobro, ne mora da se stidi pred njom. A opet, mora priznati, pametnija je od njega, i to je obicno tako, samo on priznaje a drugi nece. Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe. Najbolje zna po sebi, sta sve nije cinio, ali ona ceka, uvijek, kao da on iz dzamije dolazi. Dzaba, vise vrijede nego mi. Eto, ja sam pametan, ali, bez uvrede, Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. Njegova zena, doduse, nije kao moja, jer sam ja nasao srecu kakvu nisam zasluzio, ali ni njegova nije losa. Nije mnogo uredna, ali u cemu i da bude uredna. Nije ni stedljiva, ali sta da stedi? Mrzovoljna je, ali on ode od kuce, pa mu to ne smeta. Mrzovoljna je zato sto on ode i zato sto ostane, pa on bira sto mu je zgodnije. I sto god ucinio, zna da ce je zateci kod kuce, ceka ga takvog nikakvog, da nastave zivot kakav im je bog odredio. Ne, zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom.

Zakljucak je prilicno neocekivan, a mozda i nije, jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavrsanstva.

Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono sto zivot nudi.

Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?

Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju?

Gubitak je sto je ta mjera sitna, a dobitak sto ne trazimo vise.

Rekao sam:

- Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.- Sta kazes?- Smisljam pjesmu.- Kako se smislja pjesma? Mogi li da cujem?

Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.Sve drugo je laz.Ili smrt.Savrseni ljudi su u grobu.Pa i to vise nisu ljudi.

- Je li to o meni?- O svakome.- Boze moj, sto je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savrseni, ali kad tako kazem, klao da nista nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tuzno. I lijepo. »Savrseni ljudi su u grobu. Pa i to vise nisu ljudi.« A kod zivih je malo vise zla ili malo vise dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cesce.- Pogledaj! - viknuo sam, pokazujuci dim i plamen. - Sve gori!- Vidim.

Dim i tezak miris paljevine osjecali smo odranije, a sad smo vidjeli kako sume gore u nedogled. Na daljinu, preko siroke doline, culo se kako vatra cikti i prasti, ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima sto je prekrio sumu i nebo.

- Tuzno - kaze Mahmut. Zasto bi bilo tuzno? Strasno mozda, tuzno nije. Gledam, opcinjen, to divljanje besmisla, snagu bez duse, neprijateljstvo bez mrznje, uzasnuto se divim ovom unistavanju u igri, iz preobilja snage, i nije mi zao, mozda zato sto nije ljudsko.

A mozda je ovo kao i ljudsko. Strasno divljanje snage, razorno unistavanje, bez zle misli, kao u ratu s oruzjem, kao u ratu bez oruzja.

Vatra je besmislena i unistavajuca, kao i mrznja.

I eto, misao se spustila na zemlju, kao umorna ptica.

- Tuzno - kazem i ja, misleci na mrtvu sumu crnog drveca sto ce ostati iza ovog bijesa.

Kao sto su ostali moji drugovi u hocinskim sumama, kao sto ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.

Pa, umoran, sjednem do Mahmuta, koga su noge odavno izdale.

Onda primijetim da on vise ne gleda pozar. Okrenuvsi se za njegovim pogledom, iznenadjenim, zacudjenim, uplasenim, ne znam kakav je, ugledam na putu, blizu sume, naoruzanog konjanika. Gleda nas i cuti.

- Ko je to? - pitam Mahmuta.

On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.

Ustanem, da bih prisao blize nepoznatom covjeku.

On polako izvuce malu pusku iza pojasa, i nasloni se laktom na jabuku sedla, na okrecuci cjev na nas.

Zastadoh.

- Uzivate u ovom cudu? - upita konjanik, mahnuvsi rukom prema sumama u plamenu.

Mahmut se uplaseno smjeska:

- Ljudi pricaju, pa moj prijatelj kaze, hajde da vidimo.- Imate sta i da vidite.

Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne ticemo, a opet nas uporno gleda.

I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.

- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje, susrece nas samo njegov teski pogled.- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. - Ne vjerujem da ste tolike budale.- Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. A ako hoces bas da vrijedjas, lako ti je, puska ti je u ruci.- Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zasto ste dosli.- Htjeli smo do Podgraba. Da pisemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut ponizno.- E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi da vise ne salje uhode za mnom.- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.- Takve kao sto ste vi.- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.- Od Becira Toske.- Ti si Becir Toska?- Ja sam. Jesi li cuo za mene?- Cuo sam.- Po zlu ili po dobru?- Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.

E, tu je nesrecni Mahmut bas pretjerao, i znali smo to sva trojica.

- Vidis - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivsi. - Tvoj prijatelj je posteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze nista. A ti, brate, lazes. Hajde sad, i ne okrecite se!

Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se sto prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja.

Kad je Mahmut poceo tesko da dise i da batrga po neravnom putu, Toska je bio daleko iza nas, a kao da smo jos vidjeli njegove teske oci.

Strah me uhvatio naknadno, kad sam otisao od njega.

Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni stedio ikoga! A nas je pustio, bez prijetnje.

I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i vise znacima nego rijecima, pitao: sta mi je, zasto se smijem?

Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strasni Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha. Gleda nas covjek, pa samo sto ne zaplace od zalosti kako izgledamo. A ti jos kazes: culi smo za tebe po dobru!

Poceo je da se smije i Mahmut.

- Pa sta da mu kazem? Cuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!

- Znam da nisi mogao. Ali je smijesno.- Smijesno jest. A opet, i nije.- I sta cemo sad reci ljudima u gradu? Smijace nam se.- Sta cemo reci? Nista. Svejedno mi je sto bi se smijali, to bi se lako preboljelo. Ali da ne pomisle stogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku, i da nas je Toska, pustio bez rijeci?- I meni izgleda nevjerovatno.- E, zato cuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo nista da pricamo. Najpametnije je cutati. Takvo je vrijeme.

Slozio sam se da je to najpametnije. Ali, jedno je znati sta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to sto je pametno.

Mahmut je znao da je pametno cutati, i odmah sve ispricao serdar-Avdagi.

Avdaga je porucio da i ja dodjem.

Mogao sam se krstiti od cuda, mogao sam traziti ma kakav razuman razlog, mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Izgleda da on uvijek cini suprotno od onog sto misli. Ili ne moze da ne kaze ono sto zna. Suvise je vazno da bi mogao precutati, cak ako bi mu to nanijelo i stetu.

Mahmut nije mogao da objasni nista.

- Ne znam sta mi je bilo - kaze uplaseno.- I sta je rekao kad si mu ispricao?- Rekao je da idem kuci. Zasto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore. Slijegali su ramenima, odmahivali rukom. Neka tajna je bila oko njega, i nije je dobro pominjati, kao ni svako veliko zlo. Ime, i to, nesto nepoznato, to je Avdaga. Ili jos vise to njegovo nepoznato ime.

Mora covjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrecama kao sto je Mahmut, jadao sam se Tijani, pokusavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Znao sam sta misli: lunjao si bez potrebe, niko te nije natjerao, jedva si cekao da te Mahmut pozove, a ja sam sjedila kod kuce sama. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!

Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja, i kod serdara Avdage, i kod moje zene, i bogzna koga jos, ako nesreci bude po volji da me uzme na zub. I najlakse bih se naplatio na Tijani, ni krivoj ni duznoj, ali bih joj nasao i krivicu i dug, i uvrijedjeno bih ucutao, sazalivsi se sam na sebe sto ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ali, srecom, ona je sprijecila buru i ljutnju, nasmijala se, i otjerala mi zlovolju, odjednom. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene.

- Hajde - kaze mi - sta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta, hoce da cuje i od tebe. Vazan mu je taj hajduk, sta ce mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru!

To njeno podsmjesljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage, a od Avdage sam osjetio studen u srcu. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.

Sve oko tog covjeka je obicno, gotovo prazna soba, bijelo okreceni zidovi, voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima, prozori bez zastora, najnuzniji grub namjestaj od debelog drveta. Pa on sam je obican, tih, ljubazan, ne gleda me prijeteci, kako sam zamisljao, ne plasi me teskim rijecima, cak

izgleda nekako nesiguran, onako mrsav, nemirna lica i treptavih ociju koje najcesce skriva u stranu, ili gleda preda se. A opet sam uznemiren. Osjecam kako oko njega lebdi ono njegovo, neotkriveno mi, nepoznato, ali stalno prisutno. I samo je to vazno, sve ostalo je uzgredno, bez ikakva znacaja, kao odijelo koje nosi.

Nije mnogo pitao o Beciru Toski, sve je vec saznao od Mahmuta Neretljaka. Rekao je samo da smo dobro prosli, imali smo vise srece nego pameti, jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim, mogli smo to glavom platiti.

- Nisam se svadjao. Rekao sam da nas ne vrijedja.- Svejedno sad. Zahvali bogu sto si ostao ziv, i zapali podebelu svijecu.

I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao, a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga, koji cu tek cuti, desilo se nesto kao u naivnim djecijim pricama, ili jos nevjerovatnije, kao kad bi kurjak zapjevao, poput slavuja. Pomenuo je pjesmu koju sam smisljao gore na brdu.

Gospode boze, sta taj Mahmut nije istrtljao!

Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve, znao je samo prvi stih, ostalo je toliko pobrkao, da se i sam smijao. Licilo je na najzamrsenije kucine. »Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.« A dalje?

Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeci sebi. Gruba je, nedoradjena. Stih ne smije da zvuci kao obicno pricanje. Mozda bi bolje bilo: »Nesavrseni ljudi, to je svijet.« Jos treba da zri.

- Svejedno - kaze serdar. - Da cujem. Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo smijesno.

Sta se njega ticu pjesme?

Jos je cudnije sto je slusao pobozno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo ozaren.

- Molim te, jos jednom.

Tiho je micao usinama, ponavljajuci stihove za mnom.

- Da ti napisem?- Tudje pismo slabo citam. A sam slabo pisem. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevjesto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uzivanjem koje nisam shvatao. Upitao sam ga:- Zar toliko volis pjesme?- Ova mi se svidjela cim sam cuo prvi stih. I opet je poceo da kotrlja rijeci po ustima, da im osluskuje zvuk, da okusava slast, da sladostrasno isisava iz njih smisao, kao srz iz kosti. Ovo neobicno i neocekivano uzivanje u stihovima, podiglo mu je ugled u mojim ocima, pogotovu sto je izdvojio bas moju pjesmu. Ako je mogla toliko da ga odusevi, znaci da je dobra. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu, u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.

Zaboravio sam njegovu tajnu.

- I to je sve sto radis, sastavljas pjesme?- Ne mogu da nadjem posao.

- Sam si tako htio, zasto se tuzis? Hoces da govoris svasta. E pa trpi. Da nisi ocekivao orden? Nisi valjda tolika budala.- Bio sam pijan.- Govorio pijan, smislio trijezan. U picu si se samo otkrio.- Rijeci su vazduh, kakvu stetu mogu nanijeti?- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.- Onda, da cutimo!- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jasta da ne valja. Pravo je cudo kako ista valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je lako ovima sto upravljaju drzavom?- Nije lako.- I nije. A ti, po njima! E, to je, vidis, lako. A da, recimo, tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Sta bi ti ucinio? Naljutio bi se, izbacio bi ga. I imao bi pravo.- To je drugo. Moje se ne tice nikoga.- Pa jest, drugo je, cim je tvoje. A da se to tvoje nikoga ne tice, tice se. Tu, vidis, grijesis. Sa svijetom zivis, ne treba mu prkositi.- Cime prkosim?- Pa eto, napadas. Zasto? Svako ce pomisliti: ozenio si se vlahinjom.- Zar je to grijeh, pobogu!- Njen otac je bio protiv drzave.- Ako je bio protiv drzave, platio je glavom. A nikad se s njim ni vidio nisam. Sa zenom nisam o njemu ni dvije rijeci progovorio.- Ako ne lazes onda se tvoja zena krije pred tobom. Otac se ne zaboravlja lako.- E, bogami, da sam juce umro, ne bi znao zasto sam kriv.- Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi.- Onda cu biti kriv dovijeka. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti, kao da ga nije bilo. Ili treba da ostavim zenu koju volim?- Ko ti to trazi? Samo, covjek s manom mora da pazi sta radi. Pogotovu kad nije sam. Zasto da drugi trpe zbog tvojih ludosti?- Jesi li me zato zvao, da mi to kazes?- Nisam. Zvao sam te zbog pjesme. A ovo je usput, u razgovoru, i nece skoditi ni meni ni tebi. Covjek izgleda drukcije dok ga ne vidis i ne porazgovaras s njim, na samu, bez svjedoka. Mislio sam da si opasniji.

I ja o tebi, umalo nisam rekao, toliko je njegov glas bio tih i mekan.

Sta u njemu moze da bude toliko opasno? Na sokaku me sacekao Mahmut Neretljak, kao da je slucajno naisao. A znam da me cekao. Gledao me ispod oka, ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica, nastojeci da pogodi sta je bilo kod serdar Avdage. Cutao sam, toboze zabrinut.

- Zasto te zvao? - upitao je kao usput, praveci se da pita reda radi.

Stao sam i pogledao ga mrko.

- Zvao me zbog tebe. Pitao me sta si razgovarao s onim razbojnikom.- Kakvim razbojnikom?- Sad se pravis da ne znas. Onim zbog koga cemo odgovarati i ti i ja. Becirom Toskom. A meni kazes da nista ne govorimo. Sad cemo biti optuzeni kao spijuni Becira Toske.

Htio sam da mu vratim milo za drago, da mu poklonim strah koji sam osjecao pred Avdaginim vratima.

Ali sam se odmah pokajao zbog te grube sale.

Mahmut je gledao u mene zaprepasteno, kao da se davi.

- Ispricao sam ono sto je bilo - rekao je uplaseno.- A zasto si morao da pricas?- Pa, Avdaga me i poslao u selo, da saznam stogod o Beciru Toski. Kakav sad Toskin spijun, Ahmete brate!

Eto cuda! Tjerao sam glupu salu, a istjerao gadnu zbilju. To je ta vatra, to su ti zapisi zbog kojih smo isli u brda!

- Zar ti mene tako namagarci, Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima!- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece posumnjati u tebe.- Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.- I kako sad da me optuzuje kao Toskina spijuna?- Bojis se serdar-Avdage?- Kako se ne bih bojao!- Je li te tukao, ono ranije?- Avdaga nikog ne tuce.- Nego sta radi?- Ubija.

Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode.

Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu, da dodjem sebi.

To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom plemenitoscu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su nesavrseni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.

Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini to za svoju okrvavljenu dusu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Sabo!

A mozda je i nesto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova misljenja, da su savrseni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.

E, pjesmo moja nesrecna!

Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suvise na Mahmuta Neretljaka. On je ucinio ruznu stvar zato sto je prisiljen, ja od svoje volje.

I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se

vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.

Nisam zadovoljan takvim razmisljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda nase u tom guzvanju? Nesto mora biti moje.

Serdara Avdagu nisam trazio, ni zelio, nisam ga ni poznavao. Naisao je u jednom casu mimo mene, i privezao se uz moj zivot. Nisam mogao da odbijem, a niko nije trazio da pristanem. Desilo se, kao i sve drugo.

Samo, kako da pristanemo na takvu nepravdu?

Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao, i nastojao sam da izmijenim svoju zivotnu putanju. Svako jutro sam odlazio od kuce, nadajuci se da ce jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene, pa cu naci na nekog ko ce mi pomoci. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne, bez ikakve koristi za mene.

Ali sam se nadao uzalud, jer je neobjasnjiva kazna jos trajala, jos sam bio vazduh, bez glasa i bez lika. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoc bila potrebna koliko i meni, ako ne i vise. I vidio me serdar Avdaga, a volio bih da sam za njega nevidljiv i necujan.

U podne sam se vracao, kao svaki radin covjek, i zaticao pripremljen rucak, kakav-takav, i zenu, veselu i nasmijanu, kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Mene, zdravog i mladog, izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak, i moja trudna zena.

Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. Mislio sam da je i to prevara, ali su ljudi bili zadovoljini, sigurno su trazili malo, jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. Donoseci nam novac ili namirnice, zapisivao je koliko mu dugujemo, da nas ne bi uvrijedio.

Tijana je radila u kuci bogatog Muharemage Taslidzaka, brata serdara Avdage. (Poslije sam saznao da joj je taj posao nasao Avdaga, na molbu mog bivseg poslodavca, Mula Ibrahima. Ne znam za koga sam se vise zacudio.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju, kiteci je i mazuci, satima. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogucavalo. Tijana me uvjeravala da joj je to vise zabava nego rad, i da se nimalo ne zamara. Cak joj je prijatno, ne samo zbog novca koji dobija nizasto, vec sto nije sama cijelo jutro. A nije ni daleko, Muharemagin vocnjak je uz nase dvoriste, moglo se proci kroz kapidzik.

Tijana je mjesec-dva isla na taj svoj cudni posao, a onda mi je, snebivajuci se, ispricala; nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. Nije cudno ni nevjerovatno sto vodi ljubav, vec sto je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. I sto se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem, Ibrahimom Pakrom, stanovao u nasem dvoristu, u kuci iznad konjusnice. Mladom Pakri je dvadeset pet godina, Rabija-hanumi blizu sezdeset. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk.

Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.

- Samo neka bog sacuva covjeka da ne poludi - kaze Tijana gadljivo.- Podmladile ste je ti i ljubav.- Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila, da joj se koza i ne vidi.- Srecom!- I kosu boji u crno.- Sta te se tice.- Govori samo o njemu, vise se i ne stidi. Kao da je pamet izgubila. A i on, balavac, kako moze!- Stara je i za Pakru-oca.

Niko nije znao ko su te Pakre, otac i sin, ni od cega zive. Doduse, to bi se moglo reci za vecinu ljudi u dvoristu, pa i za mene. Govorilo se da su dosli iz Beograda, da su tamo neka nasilja pocinili, ali je to vjerovatno nagadjanje, jer se ni s kim nisu druzili. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne, bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao.

Tijana je odlucila da vise ne ide Rabija-hanumi, nije vise mogla da gleda bruku i sramotu, a ja sam se odmah slozio s tom odlukom, jedno zato sto se uvijek slazem s njenim odlukama, a drugo zato sto mislim da ne treba izazivati djavola, i pustati da mlad covjek, lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!), gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu, pravi obojeni grob. Ako je slijep, mogao bi progledati, ako je lupez, mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono sto na njima vrijedi.

Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit, svakako ce mu dati sve sto zatrazi, ali bih mu srce iscupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. A njega ne zanima trepavica.

Kad sam joj to rekao, Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um, i zar ja mislim da se samo nekome prohtije, pa ce zena potrcati? Muskarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo vise postenih nego nepostenih, i sve tako, dok nisam priznao da je u pravu, a u sebi sam bio zadovoljan sto se ne moram brinuti sta se moze desiti a sta ne moze. Vjerujem ti kao sebi, pa i vise, ali sjedi sa mnom, tako je najbolje! Jer, svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica, a eto, zaljubila se. Sto nije ucinila nikad, ucinila je kad se najmanje moglo ocekivati.

Medju zivim ljudima sve se moze desiti.

Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zasto moja zena ne ide vise Rabija-hanumi. I je li istina sto se prica o mladom Pakri i o njegovoj snahi?

Nije posteno govoriti ono sto covjek ne zna, rekao sam. A kako mogu znati, kako iko moze znati? Toliko je nevjerovatno, da bi covjek pomislio kako mu se pricinilo, cak kad bi i vidio stogod sto se ne gleda.

- Mnogo sta izgleda nevjerovatno, pa se desi.- Ne znam, zaista.- Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Kad biste rekli da su opasni, da su vas napali, vrijedjali, prijetili, mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati.- Ko da kaze?- Ti i Mahmut.

- Nikad me nisu krivo pogledali, ni ruznu rijec rekli. Kako bih obijedao nevine ljude?- Da sprijecimo zlo. A njima je svejedno gdje ce zivjeti.- Zasto ne govoris s bratom?- Govoricu.

Zar muz uvijek posljednji sazna?

Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Mozda mu je bilo nezgodno, mozda mu je bilo zao, mozda se nadao da ce se petljanija nekako rijesiti, mozda je zakasnio za jedan jedini dan.

Smijesna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreca, i nase sirotinjsko dvoriste je zamuknulo u strahu pred zlocinom, pa smo cutali u zamracenim sobicama, gledajuci uplaseno u crne prozore, i misleci na nemirne sjenke sto su prolazile nasim dvoristem.

Jedne noci, uoci petka (uvijek smo to dodavali, pricajuci poslije: te noci uoci petka, mozda zato sto ta noc treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmisljanju), Rabija-hanuma se posvetila brizi o svome muzu.

Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca, Ibrahima Pakru, uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga slozno izbodose nozevima, ucinivsi mu milost da umre u snu, ne prenuvsi se ni na tren, ne vidjevsi u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu, te tako ne osjeti ni strah, ni zalost, a ni bol, mozda. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega, da mu bude lakse, ili radi sebe, da ne bi poceo vikati, a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu, ili zbog zene, da Muharemaga ne zazali na nju, kad oprostaja vise nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo, pa zasto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u carsaf, da ne bi ostajao trag od krvi, pa u pokrovac, da lici na denjak, prebacili ga preko konja, i na njegovom imanju na Gorici gurnuli les u bunar. Kad su tako sve lijepo sredili, i konja odvedu u staju, a oni odu u svoj stan nad konjusnicom, jer su se posteno umorili vukuci teskog Muharemagu.

Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Kako je bila cista i uredna zena, prvo je spremila Muharemaginu sobu, na postelju stavila nove jastuke, okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci, okupala se, ocitala nekoliko molitava za dusu mrtvog muza, pa sjela uz prozor, cekajuci zoru. Bila je osjetljive duse, i nije mogla da zaspi. Mislila je, mislila, sacekace da prodje mjesec, najvise dva, dok ljudi zaborave Muharemagu, a onda, onda, ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra zena, koja za svoju ljubav nije zalila ni zivot svoga muza.

Ne tice me se, a volio bih da znam sta je mislila, cekajuci da prodje ta znacajna noc. Je li mislila o dugom zivotu s Muharemagom, je li dozivala u sjecanje sve ruzne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li se kajala, je li se bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim moze uciniti sto joj je volja, ili se radovala sto joj je pao kamen s vrata, sto se oslobodila tamnice, sto je uklonila smetnju na putu u novi zivot. Ili je mislila o tom novom zivotu koji joj je nudio sve sto se cinilo da je proslo. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. I sanjala je o svom lijepom draganu, koji je toliko voli, da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu, saptala je mozda poludjela zena koja se grcevito hvatala za zivot koji sahne.

Sutradan je rekla sluzavci, koja je dolazila ujutro a odlazila uvece, jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kuci, da je Muharemaga otisao na imanje, u

Brezik. Ponovila je to i ducanskim momcima, kad su dosli po kljuceve, i jos im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara, pokazavsi jos jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu.

Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici, neki Misirlija, u potrazi za vodom, jer su svi izvori u okolici presusili, zaviri u Muharemagin bunar, pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin les, te kao bez duse otrca u sudnicu i isprica kako je, nasao ono sto nije trazio, a vise bi volio da je pronasao vodu nego mrtvog Muharemagu, i zbog Muharemage, dobar je covjek bio, i zbog stoke, ne zna sta ce s njom, pocrkace od zedji.

Cijelo dvoriste je odmah znalo ko su ubice, a znala je i vlast. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni, i odmah su sve priznali.

Otac i sin su izjavili da nisu imali nista protiv Muharemage, ali se drukcije nije moglo doci do njegova novca, a sto se ubistva tice, to ti je kao u ratu, jurisas, pa pogines ili ostanes ziv, a eto, ni oni ni Muharemaga nisu imali srece, njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata, pa evo i ovo.

Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbdina, i ljubav, rekla je, gledajuci u mladog Pakru. Mozda zaista, kao i mnogi ljudi, ni ona nije nalazila krivicu u sebi.

Golu su je isibali mokrim konopcima i, mrtvu, objesili. (Oznojen sam se budio iz sna, nocima, sanjajuci njeno staracko tijelo i ustavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama.)

Oca i sina su zadavili, i tako se zavrsio njihov posljednji juris.

Cudno je da ubice nisu pokusale da pobjegnu, a mogli su, zbog guzve sto je nastala, tad su serdar Avdaga i njegova dva pomocnika, sasvim slucajno i sasvim neocekivano, u njihovoj sobi nasli na nepoznatog naoruzanog covjeka. U guzvi i metezu, kad je covjek potrcao niz stepenice, njih dvojica su mirno cekala da se sve svrsi, pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda, da je kod njih dosao prosle noci, htio je da se skloni za neko vrijeme, nista mu nisu kazali o onome sto su ucinili, jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke.

Desilo se to u podne.

7. Mrtvi sin

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i nista nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim sto me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olaksavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduse biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.

To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive tesko, ni sam ne znas kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo sto tog malog covjeka docekujem s utjehom sto nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao sto je tako.

Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono sto me se ne tice.

Nisam se umorio.

Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje, noseci u ruci struk karanfila sto sam ga nasao na sokaku, zgazen i prasnjav, pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice, da obradujem Tijanu jevtinom paznjom.

Cim sam s vrelog sunca usao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u nase dvoriste, vidio sam kako je nepoznati covjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre, i otrcao u staju pod kucom. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Jedan strazar je posao da stane pred konja, ali se brzo sklonio u stranu, i ucinio je pametno, jer bi ga konj zgazio.

Konj je jurio prema kolskom prolazu, a jahac, povijen u sedlu, izvadio je kuburu iza pojasa.

Prilijepio sam se uza zid, zahvaljujuci bogu sto sam mrsav i tanak, pa me valjda nece prignjeciti. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci, jer su iz dvorista zapucale puske, gadjajuci bjegunca, a mene je uhvatio strah da cu samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. Kursumi su zvizdali ispred moga nosa, prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari, ne pogodivsi ni mene ni konjanika. I nikad se nisam obradovao necijoj nevjestini, nego tada, ne zbog konjanika, vec zbog sebe.

Strazari su potrcali prema izlazu, da isprave sto su promasili, ali ih je serdar Avdaga pozvao, i oni su se vratili. Sigurno zbog dvojice Pakra, da im i oni ne pobjegnu.

Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao, vidio sam kako se strazari vracaju po ubice, i znao sam da se sve svrsilo, a jos sam stajao prikrpljen uz neravni zid.

Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost, taj strah sto mi je istjerao krv iz srca, ali sam o tome mislio poslije, tada nisam. Manite, ljudi! Ko to voli da pogine?

Odlijepivsi se od zida koji me stitio sa strane odakle nije bilo opasnosti, posao sam u dvoriste.

Pakre su jos stajale na stepenicama, a strazari su isli prema njima, da ih povedu, kao da nisu znali sami ni hodati.

Zasto nisu pobjegli?

Nepoznati covjek je pobjegao. Sreca mu nije bila naklonjena, tudji dogadjaji su ga skolili, ono sto ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nesto je kriv, sigurno), ali on je pljunuo na sudbinu, i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao.

Sjeticu se toga kad budem imao vise vremena.

Avdaga je stajao usred dvorista, zamisljen.

- Nisi htio da slazes - rekao mi je kad sam prisao. - A kolike bi nesrece sprijecio!

Zar na mene prebacuje svu krivicu?

Glas mu je hrapav, vise tuzan nego prijekoran.

Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz moze sprijeciti zlo.

Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi, i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.

Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin, i cesto ima pravo. Ja ne sumnjam nikad, pa i ja imam pravo. A ono sto se desi, ne moze se sprijeciti. Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali ni zivota. Mrzim zlocin, ali vise volim zivot i sa zlocinom nego opste groblje.

Ali, kako da mu to kazem, kad ni meni nije sasvim jasno. Niti on, pogodjen bratovljevom smrcu, koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima, moze primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje.

I rekao sam, iskreno ga zaleci:

- Zao mi je, Avdaga. Zao mi je, zasta.

Avdaga je bez rijeci posao za strazarima koji su odvodili Pakre.

Tada mi je prisao Mahmut Neretljak, usplahiren.

- Zar ne cujes koliko te zovem?- Sta se desilo?- Sad je sve dobro. Zena ti je pobacila.- Kakvo ti je to dobro, crni Mahmute!- Pa nije dobro, ali je moglo biti gore.- Sta je s Tijanom?- Zene su s njom.

Pozurio sam kuci, nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste, da je obradujem, sad ne znam gdje je, izgubio sam ga odavno, gledajuci tudju nesrecu, ne znajuci za svoju.

Mahmut je spleteno objasnjavao, kako je dosao da me trazi, i kako su Tijanu spopali bolovi, pa je on otrcao po zene u komsiluku, i kad su ga istjerale iz

sobe, vidio je mene u dvoristu, i zvao me, ali ja sam se zablenuo u ono sto me se ne tice, i nisam cuo, a mozda je svejedno, i mene bi zene istjerale, kao i njega.

- Zasto nisi dosao po mene?- Bojao sam se pucnjave.

Kad sam pokucao, komsinica je odskrinula vrata i otresla se:

- Cekaj!

Cekali smo, ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja zena, Mahmut u dvoriste u koje nije smio sici, zbog pucnjave.

Sad je izgledao uzbudjen, naknadno, zbog svega sto se desilo, i govorio je napreskok, jedva povezujuci misli, ili se meni tako cinilo, jer su i moje rasturene.

- Eto, tako ti je to, moj Ahmete. Neko posije kukolj a rodi mu psenica, neko baci cisto sjeme pa nista od roda... onu dvojicu, odvedose ko ovce, sto li ne pobjegose, bogo moj... al ti nemoj da se zalostis, mladi ste oboje, hoce li uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece ce biti... pa, vala, ni taj hljeb nije najvazniji, eto, Muharemaga Taslidzak ga je imao i previse, i svega ostalog, pa mu zena ne dade da pojede svoju nafaku, a mi cemo, daj boze, svoju pojesti, makar bila i tanka... e boze, pomozi ti i gladnima i sitima... a Avdagu odjednom pogodi i nesreca i sreca, izgubi brata a dobi toliki imetak, ne znam samo hoce li mu biti lakse ili teze sto je s bratom jedva govorio, a imetak ce mu olaksati tugu, kakva je da je...

Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Tijana je lezala na cistoj, presvucenoj postelji, vlazne kose od vode i znoja, blijeda, upalih ociju, smanjena, izmucena, kao da je prelezala tesku bolest.

I pod je opran, je li to njena krv? Mladi ste oboje, bice djece, rekao je Mahmut, tjeseci me. Ne, nece vise biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica.

Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku, ne usudjujuci se da je poljubim. Pokusavala je da se nasmijesi, zbog mene, i odmah zatvorila modre ocne kapke, kao da se zamorila i tim slabim smijeskom.

Sve mi je sto imam, i htio bih da joj to kazem, a bojim se da joj ne smetam, izgubila je mnogo krvi, i san joj je potrebniji nego moje glupe rijeci kojima ne mogu iskazati nista od onog sto osjecam. Zaboravio sam rat, nepravdu, ponizenje, postao nesposoban za mrznju, sve zbog ljubavi prema njoj. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strasno), a ti si mi sve namirila. Da nisam nasao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao nista, kao ni sada, ali ne bih znao sta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. Sta sam trazio u gradu, zasto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakse, ali bi meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve sto se desi, desice nam se zajedno.

Ona to nije cula. Saptao sam njeno ime, izgovarao sam budalaste rijeci: spavaj, draga, zeleci da joj san sto prije vrati snagu, a bio sam na smetnji, budeci je iz nesigurnog zanosa.

Dok sam tako klecao, nagnut nad njom, zaleci sto ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova, u sobu je usao Mahmut, s casom linunade u drhtavoj ruci. Ko zna gdje je to pronasao, ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.

- Daj joj ovo - sapnuo je, dodajuci mi casu. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv, na njegov racun.

Podigao sam joj glavu, njezno je nudeci. Popila je, kratkim gutljajima, zudno, kao da je gasila vatru negdje u sebi, i zahvalno mi se osmjehnula.

Mahmuta nije ni pogledala. I opet je zatvorila oci.

- Sad ce joj biti potrebna bolja hrana - opomenuo me Mahmut, kad smo izasli na verandu.

Klimnuo sam glavom, da, potrebna joj je jaka hrana, iako ne znam kako cu do nje doci.

- I dijete treba sahraniti.

Lezalo je, to bivse dijete, u okrvavljenom peskiru, u uglu verande.

Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa, tog nekadasnjeg treceg iz nase porodice, koji nije zelio da se rodi. U pogrebnoj povorci, u kojoj smo bili samo Mahmut i ja, nosio sam ga pod pazuhom, na dasci, pokrivenog komadom carsafa, i zakopao u tudju vjecnu kucu, pored nekih starih kostiju.

- Umro je a nije se ni rodio - rekao je Mahmut, i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru, za kojim vise nisam ni zalio. Bio je radost mojim mislima, dok sam ga ocekivao, sad nije nista.

Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha, odavde, s Alifakovca, i pomislio da je bolje ovako, i ne docekati sina, nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama, kad odraste. Jer, tada vec znas ko je, zavolio si ga, i tuga je teza.

- Sigurno - potvrdio je Mahmut. - Samo sto Salih jos ceka da mu se sinovi vrate.- Zar jos vjeruje da su zivi?- Covjek moze povjerovati u sto god hoce. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odes.- Sta cu kod njega? I sta cu mu reci?- Reci ces mu da su ostali zivi poslije tebe, eto sta ces reci. Sve drugo, sto mu treba, izmislice sam.- Mozda cu i otici.- Sevap je.

Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane, da zamijeni komsinicu s kojom je ostala. Ja idem do Mula Ibrahima, da zatrazim malo novca u zajam.

- Zatrazi vise. Nemam ni ja. Jos nisam primio od trgovaca.

Nasmijao sam se. Bice dobro ako da i malo, a za vise nema nade. A i ovaj Mahmut je cudan, lako ce i dati i uzeti, ne cuvajuci ni svoje ni tudje. Potkradao me, ali i pomagao, samo su kradje sitne i smijesne, pomoc ogromna: odrzala je i Tijanu i mene.

I eto, znam to, a opet, zacudo, nisam mu narocito zahvalan, niti on ocekuje zahvalnost. Mozda zato sto u meni zivi misao, makar i pritajena, o njegovoj krivici i prognanstvu, pa cak i nizoj vrijednosti. Za druge je znao da tako misle o njemu, za mene, srecom, nije. Nisam, zapravo, ni mislio o tome, nesvjesno sam ga primao tako, kao da je to njegov pecat, njegov miris, i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Pa sam opet sve zaboravljao.

Nikad ga nisam uvrijedio, bio mi je ugodan svaki susret s njim, osjecao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom covjeku, ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu.

Kad me ugledao, Mula Ibrahim se nije iznenadio. Kao da je znao da cu doci, i nije mu ni milo ni krivo.

- Kao da si znao da cu doci. Nisi iznenadjen.- Nismo se svadjali. Zasto ne bi dosao?- Ali ti nije drago.- Nakrivo si nasadjen danas.- Nekad sam bio napravo nasadjen. Nije mi mnogo koristilo.

I sam sam osjecao koliko sam neugodan. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam jos zalio? Ili zbog njegove dobrote: covjek je gadan, i lako ce izgrditi neotpornog.

Nije se naljutio, samo je promijenio razgovor:

- Kako je Tijana?- Rdjavo.- Zasto? Sta se desilo?- Svasta se desilo. Posalji kudgod svoje pomocnike, sistim kao gusak.- Nezgodno mi je da ih tjeram. Nemamo sta da krijemo.- Ako nemas ti, nemam ni ja!

Ispricao sam sto sam mogao grdje, a grdno je i bilo, koliko je dug mjesec dana kad se covjek nadje u ovakvom cudu kao sto sam se ja nasao. Postao sam, hvala bogu, bauk, crna ovca, opasniji od razbojnika, samo ne znam cemu imam da zahvalim za tu srecu. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vazno sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije tesko. Cak je ljepse ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja, ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam vise ni straha, saznao sam kako tica zivi, i mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim sto me istjerao iz sluzbe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze sto sam uvidio kakvo je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad, doduse, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno, imao bih se na kome istresti i olaksati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i jos mene tjesi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je, hranio sam je losim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam dosao, da mi on pozajmi stogod novaca. Ovi sto su mi dosad pomagali, nemaju ni sami, ne znam ni zasto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam dosao u skripac, i prisiljen

sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli sto strada bez grijeha i krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.

- I sad smo - rekao je uzbudjeno.- Nismo vise, Mula Ibrahime, badava je. Bili smo, i mislio sam da cemo biti vjecno, ali nismo vise. Zao mi je, ja nisam kriv.- Ni ja.- Onda je kriva sudbina. Sta mozemo. Bio sam zlovoljan, kiseo, neprijatan, i na dusu sam mu tovario teret svojih nevolja, a znao sam da nije kriv. Njegov strah je jaci od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali nista ne moze protiv njega. Dobar je covjek, i u nekim drugim prilikama, manje surovim i manje bezdusnim, bio bi vrijedan svakog postovanja. Ali, gdje su te bolje prilike, i hoce li ih ikada biti? Ne znam, ne vjerujem, ali danas, vidim to dobro, i on je zrtva, kao i mnogi.- Oprosti - rekao sam mekse.

Pogledao me zahvalno, olako sam ga oslobodio krivice, kao sto sam ga olako i optuzio, i njegova dobra kukavicka dusa je odahnula.

Htio je nesto da mi kaze, nesto lijepo, i posteno, tako mi se ucinilo po smeksanom izrazu lica, ali je odustao od namjere da se obaveze rijecju, od koje niko nema koristi, a on bi mogao imati stete.

Pozalio sam sto se predomislio. Od te njegove neoprezne ljudske rijeci imali bismo koristi i on i ja, on bi skinuo dobar komad rdje s duse, mene bi utjesilo saznanje da je covjek, pored svega. I nikome to ne bih otikrio, da mu ne naskodim.

Ucinio je ono sto je lakse, otvorio cekmedze, izbrojio novac, pa dodao vise nego sto je bio odredio.

- Ne znam kad cu ti vratiti.- Svejedno. I dodji opet, ako budes u nevolji.- Bicu u nevolji, dugo, bojim se.- Ne volim sto to kazes. Onda neces uciniti nista da bude drukcije.- Zar sam ja kriv, Mula Ibrahime?- Ako nije krivica, jest nesreca.- U cemu je ta krivica, u cemu je ta nesreca?

Saptao je toliko tiho, da sam morao prici sasvim blizu, kako bih razumio. Nije htio da ga cuju pomocnici iza pregrade, a nije htio da ostanemo sami. Tako smo bili na muci.

- Ne znam. Ne znam tacno, jer te ne razumijem. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. I sad se oznojim kad na to pomislim.- Bilo je suvise blizu to dvoje.- Sve je suvise blizu u zivotu.- Znam, i zlo i dobro. Ali zlocin i podanicka pokornost?- Kako da izmijenis sve sto ne valja?- Ne mislim da mijenjam. Ali vidim da ne valja.- Treba li zato da upropastis sebe? Vidis, to i ne shvatam. Da si buntovnik, stisnuo bi zube i borio se. Nista ne bi izborio, ali bi imao neki cilj, makar i pogresan. Ovako, hoces da kazes, a ne prihvatas kaznu, zacudjen si, uvrijedjen, pozlijedjen. Onda nisi buntovnik. Buntovnici zadaju i primaju udarce, ne cudeci se. Mozda sve ovo suvise volis, pa ti je zao sto se desavaju ruzne stvari? Ne

bih rekao. Ne, ne znam sta si. Ne znam sta hoces, a znam da se upropascujes. Zasto?- Pijan sam govorio ono sto i ne mislim. Zar je to veliki grijeh?- Cekaj, ne ljuti se. Ne optuzujem te. Razgovaramo. Mislis da je meni bilo lako?- Ko ti je naredio da me otpustis?- Svejedno ko je naredio. Trtljao si, velis, ono sto ne mislis? Niko ne pita sta si mislio, vec sta si ucinio. Misao je samo tvoja, cin je svaciji.- Kakav cin? Nisam ukrao, nikakvo nasilje nisam ucinio, nikome stetu nisam namio. Zar su prazne rijeci cin?- Tise! Zasto uvijek zelis da te ljudi cuju? A rijec je cin, i jos kakav. Da si ukrao, nasilje ucinio, stetu nekome nanio, mozda bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o cemu svako pametan cuti. To ne prastaju.- Rekao sam istinu!- Utoliko gore. Rijec je barut, zacas plane. Nezadovoljstava uvijek ima, svakakvih, ali nikad ne buknu sama od sebe. Rijec ih upali.- Zasto onda stedimo tu rijec - barut? Zasto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva?- Ne, nisi ti tako naivan. Nisi ti pijan trtljao ono sto ne mislis! Sad vidim. I upropastices se, a necu znati zasto.- Zar je postenje tolika tajna, Mula Ibrahime?- Postenje mi nije tajna, vec tvoje ponasanje. Mnogo sam mislio o tebi. Pokusavam da te objasnim.- I jesi li uspio?- Kazem, pokusavam. Otisao si u rat sasvim mlad, bez ikakva iskustva, posten kao i vecina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otisao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Ali te jos vise zbunila surovost u zivotu bez rata. Mislio si, rat je strasan, ali zasto i zivot u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide, i da je tvoja duznost da im to kazes.- Zar nije?- Da nisi otisao u rat, zivot bi te polako kljucao, kotrljao, brusio, i neprimjetno bi usao u njegove tokove, podesen, i ne misleci da li bi trebalo da bude drukcije. Eto, to je moje objasnjenje: rat ti je oduzeo godine zivotnog segrtovanja.- Naucio sam mnogo u ratu. Isuvise.- Ne za mir. Rat je surova ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima. Razlika je ogromna.- Ucim polako.

A onda je naglo skrenuo razgovor, cudio sam se kako se i ovoliko izlozio:

- Zao mi je Tijane. Zao mi je i tebe. Gledacu da ti pomognem.- Kako?- Ne znam jos. Razmislicu.- Tako smo se nasistali, kao gusani, da zadrzimo za sebe ono sto bi drugi voljeli da cuju, a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Malo ce reci onima koji ce ih pitati o nasem razgovoru.

Nista mi nije otkrilo ovo mudrovanje, osim da je Mula Ibrahim mislio o meni vise nego sto sam pretpostavljao. I to je nesto, iako nije mnogo. Njegovo objasnjenje je zanimljivo, ali mi nije od velike koristi. Bio sam u ratu, i to ne mogu izmijeniti, izgubio sam vrijeme segrtovanja, propustio sam srecu da me zivot izbrusi, kao rijeka oblutak, i sad sam cudan drugima, nepoznat sam sebi.

Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, povrsan ili mucan, sta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, sta ocekujem od sebe i od drugih?

Meni izgleda da sam sasvim obican, zasto sam onda drukciji?

Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?

Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima.

Ko bi razumio moje neprestano sjecanje na mrtve drugove u hocinsikim sumama, i sta su oni, optuzba ili rana?

Kome da kazem, i koga se ticu moja sitna zadovoljstva, kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja, da slusam noc i njeno duboko hujanje, da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na liscu, da slusam zenino disanje u snu.

I kako da objasnim ikome sto zalim dvojicu Pakra, Mahmuta Neretljaka, berbera Saliha s Alifakovca, stare ratnike sto prose pred dzamijom, nove sto odlaze u rat ne znajuci sta ih ceka.

Sta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mislju, nikome ni od stete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se cini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta, ili jos mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo, i da bez nje ne bih bio ja, vec neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak sam sebi.

Pred Sijavuz-pasinom Cifuthanom, gdje su stanovali sarajevski Jevreji, kao u tvrdavi, susreo sam Asima Pecitavu. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. Pred dvorisnom kapijom, kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio, ljut na cio svijet, spustio je dva velika djuguma, da se odmori. Izgledao je premoren. Dva velika djuguma, puna vode, za drugoga, to je njegov zivot.

- Je li tesko? - upitao sam nepotrebno. Asim me pogledao zacudjeno, kao da ne razumije, ili misli da sam lud. Bilo jedno ili drugo, ili obadvoje, odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje, socno i obilato.- Imas pravo - rekao sam. - Narocito ako ti je od tog lakse.

Mahmut Neretljak me docekao na verandi, gladio je listove nogu, da ublazi bol od grceva sto su ga sve cesce hvatali. Rukom mi je dao znak da govorim tiho, Tijana spava.

- Jesi li dobio? - upitao je sapatom.- Nisam. Ne da nista.- Znao sam. Bogami sam znao. Mula Ibrahimova dusa je sitna. Ko zrno prosa.- Kako si znao da nece dati?- I ja sam trazio, u tvoje ime.- Kad si trazio, nesrecnice!- Eh, kad! Kad je trebalo.- I nisi mi rekao. A ni on.- Da sam dobio, ja bih rekao. A on nema cime da se pohvali.- A ako ti kazem da je dao?- Je li dao?- Jest.- E znao sam. Bogami sam znao. Sto da ti ne da? I ti si njemu valjao.

- Eto vidis da mu dusa nije sitna.- Nekad sitna, nekad siroka. Kao i u svakog.

Sad mu je bila vrlo siroka: izbrojio sam pedeset grosa.

Odvojio sam Mahmutu polovinu, uzeo je novac, ravnodusno, ne rekavsi ni da je mnogo ni da je malo. Samo ga je pogledao na dlanu.

- Da je ovog djubreta samo malo vise, covjek bi mirnije spavao.- Sto se tice spavanja, bolje ti je ovako, ne bojis se da ce te kogod opljackali.- E, to imas pravo. Vise ni vrata ne zakljucavam. Nemam rasta.

Prortresao je novac u saci, i stavio ga u dzep. Upitao sam ga:

- Jesi li se uvijek nadao da ces se obogatiti?- Pa, svako se nada.- A sad?

Odmahnuo je rukom, nasmijesivsi se zagonetno, i otisao.

Eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je vise propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromastva. A sad se konacno mora odreci svoga sna. Ako mogne da se odrece. Jer, ni ranije nije imao vise razloga da vjeruje u cudo. Sad, u starosti, cak mu je i potrebnija ta ludost.

Uskoro se vratio, noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji.

- Kad se probudi, ovo joj isprzi. Nemoj prije, da se ne istvrdne. Hoces li znati?- Zar je i to neka vjestina?- Pa, nije.

Prvu dzigericu sam bacio, druga, sto sam je kupio, pregorjela je pa sam je ja pojeo, trecu je pojela Tijana ali, cini mi se, vise zato da me ohrabri nego sto joj je prijalo.

Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove.

Tako je ostalo samo saljivo sjecanje na moju nespretnost, i ne samo tu jednu, i Tijana se od srca smijala sto sam vezana vreca.

- Zar bi voljela da ti je muz vjest zenskim poslovima?- Ne bih, boze sacuvaj.- Pa sto se onda smijes?

Ali sam ucutao, sjetivsi se da bi mogla upitati: a u cemu si vjest? Sa zahvalnoscu sam zapamtio njenu velikodusnost, sto joj nije palo na um to pitanje, iako se samo nametalo. Zaboljelo bi me da je rekla istinu.

Cemu sam vjest, zaista? Nicemu, izgleda. Toliko sam nespretan, da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. A to je kao da ne znam nista. Ali to nije moja krivica, dodjavola, i ne bi bilo pravo da mi se prigovara.

I eto, cak i takve sitnice su znale da me uznemire.

Zazalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i sto me niko ne krivi nizasto, lakse bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamisljeni prijekor i zamisljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pecini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teske sumnje. Nesto nije u redu sa mnom, ili sa svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono sto imam. Ne biram, u stvari, nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se jos vise, na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer vise vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.

Ali sta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu cak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva.

8. Junak koji se boji usamljenosti

Kad bi me umorilo uzaludno ocekivanje da se, nekim cudom, poruse zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mucni, jer me hvatao strah da cu postati rusevina, kao i vecina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku sto je mirisala na hartiju, prasinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.

Najcesce smo bili sami. Ponekad bi dosao neki stariji djak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utisalo, i stari rukopisi su na policama cutali kao i prije, mirni, mudri, mladi vec stotinama godina.

Ovdje sam tih, tisi nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje, vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke sto je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne presusuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Sve ljudsko ipak ne umire.

Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao cutati satima. On je cutao i sam, i s drugima. U pocetku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokusavao sam da povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci ono sto ga se tice. Ispipao sam da ga se ama bas nista ne tice, ni covjek, ni bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.

Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti, ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj, sve sto bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer, prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom dalekom svijetu koji s nasim nije imao spone ni mosta.

Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i ozivim. Poslije sam odustao.

Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci nista, plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih mastanja, iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet.

Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stisani osmijeh poceo gubiti, a lice se stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije.

Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorisceno, i gore je bilo nego da nista ne zna. Ili je bio najsrecniji, jer mu nista nije trebalo, nista ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li sta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike maste u njemu bile zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska mastanja bila bogatija.

Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne vidis, nista o sebi ne govori.

Jednom, dok jos nisam bio otkrio sarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti. Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se cinilo.

Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:

U zivljenju, u trpljenjusrce blijedi,srce vene,sjena slijedi,bivseg mene,u trpljenju, u zivljenju.

Izgubih se u trazenju.Ja sam bio,ja sam i sad.Nisam bio,nisam ni sad.Izgubih se u trazenju.

U lutanju, u snovimanoc me rubi,dan me vraca.Dan se gubi,

zivot kraca,u snovima, u lutanju.

U nadanju, u cekanjuzivot snijem,a snom zivim.Srce krijem,srce krivim.Sto ne zivim,sto jos snijem,u cekanju, u nadanju.

Pazljivo je saslusao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se ucinila veoma losa. A onda se na njegovom blijedom, mrsavom licu pojavio osmijeh:

- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.- Zasto »zalutali i obijesni«? Zar tako mislis o pjesnicima?- Ne mislim ja, vec Kuran.- Ne sjecam se.- Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesnistvu ucili. Njemu pjesnistvo ne dolikuje.« A sjecas li se poglavlja »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidis da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici ce ih kazna koja ce ih unistiti i uniziti.« Otkad lutas dolinama i govoris ludosti?- Otkako sam se vratio iz rata.- Pa da, »sjena slijedi bivseg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to sto cinis.

Nasmijao sam se:

- Primam taj grijeh na dusu. Pa dobro, kad si me vec osudio, mozes li mi objasniti zasto je tako? Kome smeta pjesnikova rijec?- Nisam te ja osudio. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, cvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli, jer ti nastupas sam, razbijas saf, podrivas cvrsti zid. I ne samo da ne branis vjeru, ti si protiv nje.- Jos i to!- »Vjera je zakon koji uredjuje cio zivot. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, trazi slobodu za rijec i misao, i odrice savrsenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na ovo sto jest. To je pobuna.- Neka me bog sacuva da mi ti budes tuzilac! Sta onda nije pobuna?- Citanje molitava.- Citas li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid?

Osmjehnuo se tuzno, ili blago podsmjesljivo. I nije odgovorio.

Naislo je vrijeme njegova cutanja, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, necem vaznijem i ljepsem nego sto su smuseni stihovi i nekakav Ahmet Sabo.

Rugao se, ocito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome vjestackom snu i van njega, on je daleko od ovog naseg svijeta, i od

ljudi, i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. On se odrice svega sto nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne moze poremetiti.

Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro.

Mene se tice bas to sto se njega nikako ne tice.

Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene.

Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad covjek, prepoznao sam ga po mrsavom licu i vrelim ocima. Student Ramiz!

Izbjegavao sam da se susretnem s njim, a eto, nisam izbjegao.

Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pasinoj dzamiji, govoreci sirotinji s Crnog vrha, Berkuse, Bjelava, Koseva, ono sto pametan covjek nikad ne govori javno. Slusao sam ga jednom, posto sam cuo kako ljudi sapatom prepricavaju njegove rijeci, jedva sam nasao mjesto kraj vrata, a izasao sam prije nego sto je zavrsio govor. Pobjegao sam, uplasen!

Pamtim sta je govorio one mracne noci u hocinskim sumama, ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesrecu, i znao sam da moze svasta reci, ali ne ovo, ne ovako!

Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Tada sam izasao iz dzamije, zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama, koji su, zaustavljajuci dah, slusali ove plamene rijeci pobune.

Odakle mu tolika hrabrost?

Iduci kuci, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujuci svojim usima. Kako je smio da kaze, i kako su ljudi smjeli da slusaju?

Ispiricao sam Tijani, zadivljen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je odusevljeno. Ali mi ja napomenula da vise ne idem u dzamiju. Mozda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje.

I eto, sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao preda mnom, s knjigom u ruci, i gledao me pazljivo.

- Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali?- Slusao sam te jednom u dzamiji.- A ranije?- Ne bih rekao.

Odricao sam se slucajnog susreta, bojao sam se moguce opasnosti.

- Pjevas pjesme? - upitao je, odustavsi. - Kome? I zasto?- Sebi. Nizasto.- Kao slavuj?- Zar treba drukcije?- Ali ti si covjek.

Njemu nisam mogao odgovoriti sta bilo, sva njegova misao je usmjerena prema pobuni, i sve treba njoj da sluzi. Dobro se sjecam svega sto je govorio u dzamiji, i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepsa njegova hrabrost od svega sto je rekao. Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti?

Ali ako to kazem, zamrzice me, prezrece me.

Zadrzacu se na poeziji. Ali sta da kazem?

I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, cvrst kao zid.

Rekao sam, priblizavajuci se i odvajajuci, da se osjecamo sapeto i priguseno, cak i kad nismo pobunjenici. Dovoljno je sto mislimo. A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvisne krvi, rasterecenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je gusi, da priredjuje svecanosti govorenja, ili jos bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao ciscenje. Tako cine neka plemena u Africi, u tome su mnogo pametniji od nas, a mozda i u mnogo cemu drugome. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti da sto vise ljudi slusa i ucestvuje. Poslije bi lakse vukli svoj neizbjezni teret.

- Zar je zaista neizbjezan?

Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se segacim izmisljajuci sta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz

tambure, uz bubnjeve, hodajuci, sjedeci, vicuci u nebo, grmeci u zemlju, ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u casu kad nisam mogao da se slozim s njim, a nisam mnogo drzao do onoga sto sam govorim.

- Zar je taj teret zasta neizbjezan?- Bojim se da jest.- Ne, nije. Ljudi ce zbaciti nametnuti teret, a nece se zavaravati olaksavajuci ga. I sve je bliza taj dan sto je teret tezi, i sto je manje rijeci za utjehu.- Ko ce to uciniti?- Narod.- Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, nista mu nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.

Odmahivao je glavom, ne slazuci se sa mnom.

- Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. Ako sazna, ako se uvjeri, moze sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.- Recimo da je i to moguce. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede.- Zar je to nemoguce?- U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I sta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od odusevljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.

Nasmijao se, pomalo prijekorno, cini mi se.

S mojim malodusnim predvidjanjima se nije slozio, vjeruje u sposobnost naroda da svoj zivot uredi sam, kako mu najbolje odgovara, i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne moze, oni su gruda koja za sobom vuce usov. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za besmrtnost. Ako je to suvise surovo, mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su dosli.

Nije se slozio ni s mojim misljenjem da rijec treba da bude utjeha i rasterecenje, jer je to konacno priznavanje poraza. Rijec mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inace je laz, opijum, i ljudi ce sanjati ruzicaste snove, kao nesrecni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi.

Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali, a nisu docekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.

Ili on pristaje na sve sto ga moze zadesiti, cak i na smrt? Ne znam kako se moze pristati na smrt, a mozda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Ili ne misli o njoj. On moze i to, jer moze sve sa sobom.

Da li misli i o cemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima, djevojku kojoj sapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravljajuci na drugu toplinu, blizu?

Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje postujem ali ne razumijem.

Uhvatio me ispod ruke, i poveo u drugu, praznu sobu. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o cemu se drugi ne usudjuju ni da misle, a o sebi je mogao samo da sapce, bez moguceg treceg, ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio.

Ima prijatelja, rekao je tiho, i ne jednog, drago mu je kad ih stice, zao kad ostavlja, i nijednog ne zaboravlja, s njima je sigurniji. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji, ali bi volio da se promijenim, da postanem covjek, sto i jesam, ali nemam hrabrosti da to i pokazem. Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomocnog, ali ne bi mogao i da me postuje. A to je polovicno prijateljstvo.

Ima i djevojku, veoma je voli, i zao mu je sto mora na duze vrijeme da se odvaja od nje, i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. Ali da nije tako, on ne bi bio ono sto jest. A ako bi sve napustio, i vratio se u svoje mjesto, da bude ucitelj, da u basti uzgaja ruze ili sadi krompir, ne bi bio vise sposoban ni za pravu ljubav, i mozda bi nju okrivio sto se odrekao svoga sna. Sve joj je to rekao, i ostavio da sama bira. Izabrala je cekanje. Tesko je, a opet lijepo.

Kad se uvece vrati iz dzamije, zatvori oci i, zamisljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi, prica joj sta je govorio ljudima, i kako su ga oni zeljno slusali. (A ja sam ruzno pomislio, iako me dirnula ta mladicka nevinost, da bi ta daleka djevojka, umorna od cekanja, mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da sapuce u noci o blizim i obicnijim stvarima nego sto je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu.)

Ima i porodicu, majku, udovicu, udatu sestru, i brata, kovaca, koji zivi s majkom. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni, a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Nagutao se tada gorcine, pretrpio dosta ponizenja, nagledao se bogataskog bijesa i sirotinjske muke, i uvidio kako je svijet ruzno uredjen.

Znao je to, doduse, i ranije, jer za to ne treba mnogo pameti, ali je svoj zivotni put saznao odjednom, u trenu, kao da ga je munja obasjala. Sve mu je otkrio jedan dervis hamzevijskog reda. Upravljaci nisu potrebni, ni vladar, ni drzava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obicni ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne zele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je bozija milost koja ce im pomoci. Dervisa su ubili, ali su njegove rijeci ostale u njemu. Sve, osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono sto sami medju sobom mogu da urede.

Dobro mu je, jer drukcije ne moze. Nije uvijek lako, ali se vec navikao na teskoce, grdnje ga se ne ticu, zatvor je obicna nevolja, batine su neugodne, ali mlad je, izdrzi. Teze je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvoljava sebi slabost.

Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Ne pristalicu, ne sljedbenika, ima ih, vec pravog prijatelja, s kojim se drukcije razgovara, i drukcije cuti, nego s ostalim ljudima, ma koliko nam bili dragi. Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav. Bice mu drago ako postanemo prijatelji.

Pruzio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamljenosti, i potreba da se veze uz drugog covjeka. Nece iznevjeriti svoju misao, ali uz nju moze ponekad da bude hladno i pusto. Nece mu mnogo pomoci moje prijateljstvo, ali mu moze posluziti kao unutrasnji zaklon.

Izasli smo na sokak.

Pozvao sam ga da svrati do moje kuce, jednostavni smo ljudi, rekao sam, i nastojacemo da mu bude ugodno, koliko do nas stoji. Precutao sam da cemo ga pozvati i na rucak, potrebno mu je. Ne bih rekao da jede cesto.

Tako sam, zbog obicnog razgovora, zaboravio na opreznost s kojom sam ga docekao.

Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome sto zeli, strasan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavesce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugusice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivseg, i cuvace, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadasnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadasnji bivsi zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti vise nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zacudo, to je najljepse od svega sto covjek moze da ucini: da pokusa i da ne uspije.

Ostaje tako da zivi zelja i vjera da ce jednom doci sanjani raj, a s tom zeljom lakse se zivi. Ako proroci razocaraju, sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego sto ista ostvare. Dovoljno je sto su jos jednom razgorjeli staru nadu. Zasto da je gase djelom koje razocarava? Mozda treba da prodje neko dugo vrijeme, da se u dusama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, ocisceni, ostvare prastari san.

Otrijeznila me kisa sto je pocela da pada, i istjerala mi iz glave smusene misli, kojima sam se branio od tudjeg zanosa.

Zurio sam kuci, i nisam htio da se sklonim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdar-Avdagu kako stoji pod jednom strehom. Pomislio sam da se vratim, nije mi potreban ovaj susret, svejedno mi je sto ce misliti da ga izbjegavam.

Zastao sam, pa produzio, i tako se smeo, da sam isao kao zaba na zmiju.

Docekao me ljubazno.

- Cesto si u knjiznici.- Merhaba, Avdaga.- Svaki dan te vidim.- Imam dosta vremena. A i ti izgleda.- Nisam znao da si prijatelj s Ramizom.- Danas smo se prvi put sreli - slagao sam.- Bas prvi put! O cemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici, o djevojci, o zelji za pravim prijateljima, o svemu onome sto je za Avdagu nevidjena glupost.- I samo to?- A o cemu je jos trebalo da razgovaramo?- Je li pominjao ono sto govori u dzamiji?- Ne znam o cemu govori u dzamiji. Zasto me to pitas?- Razgovaramo.

Kisa mu se cijedi niz nos. I merti, sigurno. Lakse mi je, nije me strah, izgleda smijesan.

- Avdaga, zar ti je od nevolje da ovako kisnes? Od brata ti je ostalo veliko imanje, mislio sam da ces ostaviti posao. Ne mogu vjerovati da volis ovo sto radis.- Ja volim ovo sto radim.- Pa, ne znam. Naporno je.- Snazan sam.- I ruzno.- Ruzno? Zasto ruzno?- Dobro, recimo, cudno. Sta te se tice sta ljudi rade.- Mene se tice sta ljudi rade. Mnogo je hrsuza.- Je li vise hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me, kao da se cudi sto to pitam. Toliko je iznenadjen, da znam sta misli, i kad nista ne kaze. Vise je hrsuza, naravno, i da nema njega, zavladali bi cijelim svijetom. On mora da zna sta ljudi rade, sta govore, sta misle, s kim se sastaju, a najbolje bi bilo da ne govore, da ne misle, da se ne sastaju, najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Zasto ljudi putuju, zasto idu u druge gradove, zasto sjede po kafanama, zasto razgovaraju, zasto sapucu, zasto izlaze iz kuce? Da moze, sve bi ukinuo, a posto ne moze, ostaje mu samo da bdije nad zivotom, nepovjerljiv prema svemu sto je u njemu zivo i sto se krece. On je najzabrinutiji i najodgovorniji covjek na svijetu, i savjest ga muci zbog svega sto ne moze da predvidi i preduhitri. A sva zla bi sprijecio kad bi sve ljude zatvorio. Na zalost, niko ga ne shvata.

Ali nije vrijedilo da mi to objasnjava. Rekao je samo:

- Ako opet vidis Ramiza, zapamti sta govori.- Necu ga vidjeti.- Ako ga vidis, kazem. Potrazice te, sigurno. Isti ste, samo se ti bojis.- Znas sta govori, znas koga ce potraziti, zasto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija?- Ne tice te se ko je naredio.- Reci mi, Avdaga, molim te, da ti narede da me uhapsis, ti bi sigurno poslusao, iako znas da nisam kriv.- Niko nije bez krivice.- I da ti narede da me ubijes, ti bi poslusao. Zasto, Avdaga?- A zasto ne bih poslusao?- Alahemanet, Avdaga.- Pitao sam te za Ramiza. Sto ne odgovaras?- Ja tebe pitam: zasto? Ti mene pitas: zasto? I samo tako pitamo, i cudimo se. Alahemanet, Avdaga. Neka je bog na pomoci i meni i tebi.- Bogme ce tebi pomoc biti potrebnija - rekao je zamisljeno.

Pokisnuli smo do koze obojica, vodeci ovaj smijesni razgovor.

9. Djecije svirale

Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?

Zelio sam sluzbu vise nego ikad. Tijana je vezla zenske kosulje, i tako nas izdrzavala, a mene je bilo stid sto samo ona radi.

Mahmuta su napustili trgovci, izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore, kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat, antiohijski, i tako se izvukao, ali je ostao bez zarade.

Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan, da je vez umiruje, a dobro se placa, i ne visi nam nad glavom briga o sutrasnjem rucku. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je bas ruzno, navalio sam se slaboj zeni na krsta, i ona ispasta za moju krivicu.

- Nisi ti kriv - umirivala me. - A ne radim za tudjina, vec za nas.

Ili me grdila, kad bih objesio nos, pokunjen:

- Eh, boze, velike li nesrece, zena ga hrani! Hajde, molim te, ne budi smijesan. Radim li stogod ruzno?

Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove kosulje musterijama, ljutila se ako bih pocistio sobu, drzala me cisto i uredno, cuvajuci moje musko dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke, kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji.

Od sestre je dobila nesto novca za svoj dio ocevine, mnogo manje nego sto je vrijedilo, ali mi nismo ocekivali nista, i bili smo zadovoljni, osjecajuci se, za cudo, sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra.

Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja.

Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac, i uzbudjeno saputao s Tijanom, izmisljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci, udesetostruci, sve dok u njegovoj masti nije izraslo pravo bogatstvo. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom, ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Ja sam se samo smijao toj igri, u kojoj je Mahmut bogzna vec koji put sanjao svoj neunistivi san, a ona to slusala kao lijepu bajku, ali sigurna da nece uciniti nijedan nesiguran korak, jer nije voljela kocku.

Mahmut je cak znao u sto bi trebalo utrositi zaradjeno bogatstvo. Trgovac Sabanovic prodaje kucu, cetiri sobe, hajat, doksat, loza ispred kuce, basta oko kuce, u basti ruzicnjak, i izvor, kao oko.

- Popricekacemo mi za takvu kucu, pa i za manju - rekla je Tijana razumno, ali su joj oci ceznjivo sjale.

Iznenada se, medjutim, ukazala prilika ne bas da steknemo bogatstvo, ali da se novac bar udvostruci.

Svojim vezama, koje su uvijek zapletene, Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komsije, da mladi trgovac Husaga, brat kazandzije Abida, ide u Carigrad, po robu, pa je pitao i sebe i nas, kako bi bilo da mu damo novac, da Husaga i za nas kupi kakve robe. Mladic je posten, vjest, za dvije godine stekao je lijepu radnju, i jos ljepsi ugled, lanjske godine je donio citav karavan robe i vec sve rasprodao. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu, koliko mogne, to se najvise trazi, i odmah se moze prodati bazrdjanima. Kad mu isplatimo troskove, pa i kad damo nesto za trud, ostalo bi vise nego dvostruko. Na kraju je rekao da je Husaga vec pristao da nam ucini tu uslugu, nema od toga ni muke ni stete.

Tako smo doznali da je s Husagom vec govorio i sve dogovorio, nas je naknadno ubjedjivao. Izgledalo je cudnovato i nekako suvise nalik na Mahmuta, pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom, a Tijana je otvoreno odbila, govoreci da je to prazna prica, i kome to novac pada tako s neba?

Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti, a reci cemo da smo novac, na zalost, potrosili, nije ga ni bilo mnogo.

Nismo mu to rekli. Husaga je rastjerao sve nase sumnje i strahovanja. Bio je mlad, ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine zivota i iskustva, i vise je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. Rado ce nam pomoci, rekao je, njegova usluga je sitna, samo da kupi i da vidi kako ce se natovariti, ucinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav, a drago mu je sto ima i ljiepsi razlog, jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. A cini i zbog mene, zna sta je sve bilo sa mnom, i kako sam nekriv stradao. Novac mu ne treba, ima dosta svoga, a platicemo kad donese robu. Prodacemo lako, on ce nam pomoci, jer je nezgodno da sam otkupi, bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju, i izgledalo bi da daje milostinju. Ovako je sve cisto.

Dali smo mu novac, naravno, a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Pozeljeli smo mu srecan put i rastali se kao dragi rodjaci.

- Steta sto nismo imali vise - uzdahnuo je Mahmut. - Mogao bi i ti poci u Carigrad.

Tijana je presjekla taj razgovor.

- U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A sta bih ja radila za ta dva mjeseca!- I druge zene ostaju same - rekao sam, braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.- Druge ostaju, ja ne bih mogla.- Nemoj, snaho, tako, mozda ce jednom i poci. Zamisli, Carigrad, trgovine, karavani, veliki hanovi, svakakav svijet! Nemoj tako, grehota je.- A nije grehota da ja ostanem sama!

Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamisljao tu nedostiznu srecu, bacala je na mene ljutite poglede, kao da se spremam da vec danas krenem u Carigrad.

I ja sam se durio, kao da me zaista sprecava da podjem na put, sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. Zasto ne bih otisao, kao i ostali ljudi?

Mahmut je izasao, ne primjetivsi kako varnica sijevaju medju nama. Sigurno ce se napiti, misleci o putu u bogati Carigrad.

A nasa ljutnja je odmah splasnula, postala je smijesna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu sto sam znao, ma koliko bio ljut, da mi nista ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu sto bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Zivot nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve sto nam nedostaje.

Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obestecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.

Husaga se vratio iz Carigrada brze nego sto smo ocekivali. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrusen, izmijenjen, smrsao i potavnio, saopstio mi, zaleci, da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. I jos se zaduzio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljackao, sve je propio. Nikad to nije cinio, sad je ucinio.

Ne zna sta mu je bilo, desilo se jedne veceri, doslo je samo od sebe, iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, placao pjevace, bacao pare, htio da se tuce s prijateljima sto su ga molili da se ne upropascuje, i za nekoliko dana i noci ostao bez icega, pa pozajmio da se moze vratiti. Zao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne moze. Ako hocemo, pozajmice, i vratice nam nas novac. Ako nismo u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.

Nismo u nevolji, rekao sam, pricekacemo. Svakome se to moze desiti, a necemo mu se jos i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i bez nas. Vratice kad mogne.

Sta sam drugo i mogao da mu kazem? Da trazim novac, da covjeka jos dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas, i velikodusno sam mu produzio dugovanje na daleko, mozda i nepostojece dogodine, i to s osmijehom, kao da lezimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a sto je najcudnije, i ja sam bio zadovoljan, kao da sam svrsio dobar posao. Da sam dobio novac, bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A sto smo ispali budale, to ce se zaboraviti. I lako cemo sebi oprostiti.

I Tijana i ja smo nesposobni za zivot, ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava.

Tijana trgovcu nista nije predbacila, niti ikome drugome. Nije nas cak uvjeravala da je predosjecala nesrecu, kao sto je obicno cinila. Nasmijala se i rekla veselo: - Eto, kakvi smo mi trgovci!

I Mahmut se ponasao drukcije nego sto sam ocekivao. Mislio sam da ce odricati svoju krivicu, jer je on samo glasno razmisljao, a mi smo odlucili, cak nije ni rijec rekao kad smo novac dali Husagi, sto je bila istina.

Prevario sam se, nije se branio. Dosao je da primi grdnju, doduse tek drugog dana, dok nas prodje bijes, i svu krivicu primio na sebe.

- Ako mislite da sam spavao, varate se - rekao je pokajnicki. - Nisam ni oka sklopio. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. Izgubili ste ono posljednje, sto se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Cak sam i sebe ostetio, jer sam i ja bio sigurniji s tom vasom crkavicom. Mogao bih reci: ko bi se tome nadao od Husage? Ali necu. Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. Vi to mozda i ne znate, moje je iskustvo vece. Kriv sam. Namiricu vam gubitak.- Sta govoris, odakle ces namiriti?- Prodacu ducan, i dacu vam vas novac.- Ostaces bez radnje.- Nisam se s radnjom ni rodio.- A zasto bi to ucinio? Nisi ti kriv.- Kriv sam. Vi se u poslove ne razumijete.

Pregonili smo se tako, nadmecuci se u velikodusnosti, dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru, rekavsi da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Samo, da joj vise ne dolazimo s tim djetinjarijama, i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Njoj ne treba, naviknula je na sitnu nafaku, a ne treba ni nama dvojici, jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu.

Tako nam je obojici posteno izvukla usi, i Mahmutu, uvrijedivsi, doduse, njegovu trgovacku sujetu, ali ga oslobodivsi odgovornosti, i meni, ni krivom ni duznom, pa sam, ljutit, pomislio kako je Mahmut bio siguran da ce ona tako reci, i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Jevtino je prodavao svoju plemenitost, ne bojeci se stete, a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu, makar i od sale. Kako bi se uvijao kao crv, da povuce rijec!

Ali se sve lijepo svrsilo, i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. Otisao je toboze nezadovoljan sto nismo prihvatili njegovu zrtvu.

A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.

Tijana je odnijela musterijama gotove kosulje, a ja sam posao u biblioteku, da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Kao da je govorio o meni i o danasnjim ljudima, kao da nije proslo cijelo stoljece. Zar vrijeme stoji? - pitao sam se, ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Zar se ljudi ne mijenjaju?

Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom casu izmedju dva zanosa, kad jedan iscezava a drugi jos ne pocinje. Jedino je tada svjestan, i jedino se tada ne smijesi, i tuzno i vedro.

- Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.- Nemoguce - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolji, ljudi su pametniji. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom, drukcije ce ih djavo odnijeti.- Djavo ce nas svakako odnijeti - zakljucio je Seid Mehmed ravnodusno.

Upitao bih ga zasto tako crno misli o ljudima, sta mu se desilo, sta su mu ucinili, zbog cega se toliko krije, od cega bjezi, ali on ne dopusta nikome da mu pridje blize. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.

Otisao je u drugu sobu, ostavivsi me gorka, da sam odgovaram na svoja pitanja.

Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv zivota je, i protiv ljudi. Svih ljudi. A da je samo jedan drukciji, vjerovao bih u njega vise nego u sve ostale. A nije samo jeda. Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

Zar se to ne moze preokrenuti?

Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da ce se ljudi izmijeniti nabolje, bez tog uvjerenja cio njegov zivot bi bio besmislen, i sve ono sto cini. Ako bi zvucalo i neubjedljivo, ja bih mu povjerovao. I zbog njega i zbog sebe.

Mahmut me sacekao na sokaku, mokar kao sudopera. Kisa pada cio dan.

- Sta to radis?- Nista, stojim. Bio sam u kafani, zagusljivo, sve jedan na drugome sjedi, zbog kise.- Hocemo li kod mene?- Sta nam smeta ovdje?

Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kisa pada, i kapljice odskacu od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li cu otici ili ostati.

Kakvi ce ljudi biti sutra, bolji ili gori?

- Ruzno vrijeme - kaze Mahmut, brisuci lice maramom. - Ne volim kisu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kasljes, bole te krsta, boli te dusa. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizasta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece?- Ne znam. Mozda i ima.- Ja nisam vidio. A da znam, isao bih tamo da zivim. Ovako, nevolja. Ili te sunce przi, ili te zima reze. Ruzno. Narocito kad je omorina. Da izludis. Eto, sinoc, ja legao, a ono pritislo, vidim, promijenice se vrijeme, ne mogu da disem, ne mogu da spavam, a kasno je da izadjem na sokak. Zena stenje, hukce, prevrce se. Smiri se, bog te ne ubio, kazem joj. Taman mi san na oci, a ti me probudis.

Prevrcem se od muke, veli, vidis kakvo je vrijeme, udavi. I ja, sta cu, vidim, od sna nema nista, oci ko fildzani, mozak se uzburljao, pa pustim mislima na volju, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostis, nesto radi, koliko se s dusom rastaje, koliko li se radja. Koliko se radja! I eto, dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana, koliko ce biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i preplicu, kao kucine, nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svtjecu i pocnem da racunam, na olovku. I evo kako je ispalo: u nasoj kasabi ima oko sest hiljada domova, sa po troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Osamnaest hiljada djece, puta tri oke, to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa.

Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana.

Nasmijao sam se:

- Pobogu, racunas ih na oke, kao janjce!- Nisu to janjci, vec djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu, i svake godine dolaze nova. Zetva moze omanuti, ali ljudski porod nece. Sad ih je osamnaest hiljiada, razumijes li?- Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.

Otresao je kisu s brade, i s mokrih rukava, i nezadovoljno zamahao glavom sto ga ne razumijem.

- Evo sta mi je palo na um: djece ima visa nego odraslih. A roditelji su obicno slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi neko imao novaca, kad bi kupio nesto sto je za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.- Kad bi, kad bi! Okani se mastanja, molim te.- Nije ovo nikakvo mastanje. Uskoro ce vasar u Visegradu, i moglo bi se kupiti nekoliko tovara djecijih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hiljade, pa dobro, dvije hiljade, to je dvije hiljade para ciste zarade. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete?- Ima precih stvari nego sto su svirale djeci.- Pa, kad ne mogu stogod prece, ljudi ce kupiti svirale.

Zar ce on cijelog zivota misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tuzno i veselo, sve nekako istovremeno.

- E sto ti mozes izmisliti, ne moze niko. Kakve su te sad svirale spopale!- Nisu svirale, vec cista para. Prodas po radnjama, i samo metnes zaradu u dzep.- A odakle ti novac?- Novac? E, to je ono.

Snuzdio se i dugo brisao kapi kise s poplavljenog nosa.

Rekao sam, smijuci se:

- To je ono cigansko: kad bismo imali brasna kao sto nemamo masla, dobar bismo kacamak napravili.- Pa, nije bas tako. Moglo bi se naci i brasno i maslo.- Kako?- Ti imas.- Ja? Dacu ti sve sto imam.- Ako ces dati, onda nema brige. Ja odoh u Visegrad po svirale.- Nemam nista, covjece bozji! Odakle mi?- Imas ocevu kucu.

A, to je on smislio! Nece mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg sto imam. To je kod njega kao bolest.

Cutao sam, on me podsticao:

- Sta kazes? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. Ne kazem nista, i ne mislim nista. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije lose smislio.

Ludo je, ali nije lose.

- Je li ti zao kuce?

Nije mi zao, nimalo mi nije zao. Nista me ne veze za nju, osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam, odavno vec nisam bio na zgaristu, ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene, da te boli pustos. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti moguci bol. Djetinjstva vec odavno nema. Sta cuvam na tom stanistu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjecam, samo prazninu. Zasto je ne zatrpati?

- Sta mislis?- Mislim, sta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se mozes svemu nadati.- Bosanac stice pamet pod starost, kad mu vise ne treba. Nisam vise za ludosti. Onda, pristajes li? Znam ko bi kupio kucu.- Sakricemo od Tijane, naljutila bi se. Pa ako novac propadne, znacemo samo ti i ja.- Nece propasti.

Rekao je to odlucno, kao da se zaklinje.

- Neprestano mislis o poslovima. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan?- Pa, znas - odgovorio je snuzdeno. - To je zenino.

Nadao sam se svemu od njega, i da ce slagati i prevariti i ukrasti, bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac, ali nisam vjerovao da ce se ovako segaciti s nama.

- Pa dobro - rekao sam ljutito - znaci, lagao si da ces prodati ducan, da nam vratis novac. Znao si da smo budale i da necemo pristati. Hvala ti, Mahmute, na takvom prijateljstvu.- Ma ne, zaboga! - zamahao je mrsavim rukama, kao da se brani od udaraca. - Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan, pristala je, tako mi boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko naljutila. A ostalo bi i meni nesto, za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, covjece bozji!

Djavo da ga nosi, niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. I sve mu je toliko zapetljano, zamrseno planovima, zeljama, racunima, lazima, i ko zna cime jos, da se sigurno i on sam tesko snalazi. On je istinit i lazan, posten i neposten, stvaran i nestvaran, bez medje i prelaza, i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga! Ne mogu birati ljude kakve zelim, niti u njima samo ono sto je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi zivot salje, i ono sto je u njima, nerazdvojeno. I mozda bih grdno pogrijesio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnosljivo dosadni.

A kad sam jos vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci, zato sto se pobojao da ce mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao, ili zato sto je iskreno vjerovao u svoju laz, suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu sasavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja nista ne dobijem, nista i ne gubim. A sta ti dobijas a sta gubis, nije moje da odredjujem.

Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neostecenu, vratio mu je i sigurnost, istog casa, kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. A samo tren je prosao kako je pokunjen gledao svoju nesrecu. Taj fanatik jedne ludosti, nikad nije duze sumnjao u svoju srecu, doci ce, jednom, kad bilo, i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci, kao da ga sigumo ceka na nekom cosku, na nekom zivotnom zaokretu.

I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom zeljom, ne obaziruci se na mene.

Sokakom, ispod kestenova, koracao je serdar Avdaga, kao da kisa ne lije, kao da je najljepse vrijeme za setnju. Isao je naprijed i natrag, a onda bi stao, uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas, i strpljivo gledao i cekao.

- Nekog ceka, tebe ili mene - rekao je Mahmut.- Sigurno tebe.- Zasto mene?- A zasto mene?

Tako smo serdar-Avdagu velikodusno poklanjali jedan drugome, kad vec nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s nasih ociju i s ovog pokislog sokaka.

- Hajde da vidimo - predlozio je Mahmut. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Kad smo naisli pored serdara, lijepo smo ga pozdravili, nadajuci se da ce se na tom zavrsiti.- Kuda si posao, Ahmete?

Mene je cekao!

- Ti, Mahmute, mozes svojim putem.

Bilo je to naredjenje.

Mahmut me pogledao, zbunjeno se osmjehnuo, kao da mu je zao sto me ostavlja s Avdagom, ili mu je drago sto njega nije zapala ta sreca i, uljudno pozdravivsi, mrsav, zguren, mokar, ali sigurno srecan, otisao niz sokak.

- Jesi li dobio mjesto?- Nisam.- Nisi? A zasto?

Cutao sam misleci kako je bezobzirno otjerao Mahmuta, ne stideci se svoje surovosti, mozda i ne znajuci da je surov. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli rijecju. Ljudi to i ne ocekuju od njega, ne ljute se, ne vrijedjaju. Mislim na Mahmutov ponizni smijesak i snishodljiv pozdrav, uplasio se i nije ga zaboljela uvreda. I ja sam se uplasio! Morao sam da kazem: - Mahmut je moj prijatelj, idemo poslom, zasto si ga otjerao?

Nisam to rekao.

Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. I sebe. A nisam. Progutao sam uvredu, mozda sam se i ja osmjehnuo, i sad me to peklo, kao rana. Stidio sam se svoga kukavicluka, a ipak sam mislio: dobro je sto nista nisam rekao, da ga ne naljutim. Oboje istovremeno! Dva covjeka u meni, sasvim razlicita, potpuno oprecna, zivjela su snazno u isti cas, jedan zadovoljan sto nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrecan sto je djubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu. A samo casak ranije, pod strehom, mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. A svi smo isto cudo i pokora.

Serdar nije ni slutio za moje muke:

- Od cega zivis ako ne radis?- Zena mi radi.

- To nije dobro, osilice se. Muz mora da radi.- Ne mogu da nadjem posao.- O, brate, ne mozes da nadjes posao! Hoces li da budes bibliotekar! Mehmed Seida ce otpustiti. Nije vise nizasta.- Necu nikome da oduzmem hljeb.- Oduzece drugi.- Za to necu biti kriv.- E bas si budala. Ali ima i drugih mjesta. Hoces li da budes pisar kod sudije?- Da li mi to nudis, ili se salis?- Nudim.- Ako nesto nudis, onda nesto i trazis.- Malenkost.- Da cujem!- Onaj Ramiz, student, svasta govori u dzamiji. Nadam se da se ne slazes s njim.- Ako govori svasta, kao sto kazes, i ako je to svasta ruzno, onda se ne slazem.- Kadija trazi da se sve zapise sto govori.- I ja treba to da zapisem?- Kadijine pisare ce poznati, i govorice drugo.- Pa, vidis, Avdaga, glava me boli, evo vec tri dana. Nista ti zapamtiti necu.- Ne moras pamtiti. Zapisi.- A onda, Dzemal Zafranija je nesto ljut na mene, nece mu biti pravo sto meni dajes taj posao.- Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kazem.

Eto, kakvu budalu salju na mene! Slutio sam, on mi je potvrdio.

- A sto nije dosao sam da mi to kaze?- Ne znam.- E onda mu reci da ne mogu.- Mozes, samo ako hoces.- Dobro. Onda necu- Neces?- Necu.- Kazes, neces!- Kazem, necu! Nikad se tim poslom bavio nisam, necu ni sad.

Vrdao sam, i eto na sto sam izvrdao!

Zacudo, nisam vise osjecao strah.

Ni njegov pogled nije prijeteci, kao sto sam ocekivao. Izgledao je iznenadjen, gotovo zaprepasten. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. Ljudi nisu takvi, on sigurno zna da su drukciji. Sta je onda ovo?

Zbunio sam ga, ne nadajuci se tome, ne nadajuci se nicemu. Gledao me kao nerazumnog djecacica, kao ludaka, kao prikazu. Cak se i osmijehnuo, ne vjerujuci, kao da je sala, cudan nesporazum i uskoro ce sve proci, on nije dobro cuo, ili cu reci da sam se salio, izvinicu se, a on ce me izgrditi, i svijet ce opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Ali nista nije prolazilo, izglobljenost je ostala, poremecenost je trajna, a on nema lijeka za to nepoznato stanje.

Nasao je samo staru, pohabanu rijec, okusanu bezbroj puta, ali je i ona zvucala neuvjerljivo:

- Pokajaces se za to, Ahmete Sabo!- Gore bih se pokajao da te poslusam.

Vise zaista nije imao sta da kaze. Cutao je i zurio u mene, izgubljen, a kad dodje sebi, mogao bi samo da me ubije, ili da ode.

Otisao sam ja, ostavivsi ga ukocenog na kisi, pod kestenom, i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo srece! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vjecno ostane pod kestenom, nepomican, kao spomenik vjernosti koja nista ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas, jer me ledeni grc uhvatio u srcu cim sam se odvojio od njega.

Pred njim nisam osjecao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu.

Lijepo, ponio si se junacki, sad ces to platiti.

Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka cini svoje.

Ne mogu biti neposten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu a posteno. Nisam znao da se i to moze.

Mahmut me sacekao na kraju sokaka.

- Ruzno vrijeme, srecom.

Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme, ali zasto: srecom ?

- Zato sto brzo zavrsiste razgovor.- Meni se ucinilo dugo.- Sta je htio?- Nudi mi posao.- To je dobro.- Ali da zapisem sve sto Ramiz govori u dzamiji.- To ne valja.- Poslao ga je Dzemal Zafranija.- I sta si rekao?- Rekao sam: necu.- Pogrijesio si. Trebalo je da kazes: ne mogu, nemam kad, bolestan sam, imam kijavicu, zena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: necu.- Rekao sam sto sam rekao. Mogu li sad vratiti rijec?- Mozes. Ali ne treba. I neka si rekao.

Zakljucak mu je neocekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:

- Jest da je glupo, ali je posteno. Sad ce ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reci, a zelio sam, ne umijem ni kazati kako sam zelio. Tesko je cijelog zivota biti kukavelj, jest, doduse, da ces duze zivjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu drukcije, pa i ne pokusavam. Skresem, opsujem, kazem: necu, kazem: hocu, za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne raprsnem od muke. Ali to nije ono pravo, dok ne izadje iz tebe. Iz tebe je izaslo. Naskodice ti sigurno, ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan, i da si malo mislio, nikad to ne bi rekao, i spavao bi mirno, a ovako ces cekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer je mene kacilo i bez tebe, a sad ce misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne zalim. Sto god bude, bice s prijateljem.

Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak.

Kazem mu u sali:

- Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom, a ne sa mnom!- Vala, dzaba ti ga bilo. Za korist, ne kazem. Bilo bi bolje. Ali za dusu, da mi je drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali ljudevan. Od tebe i zbog tebe samo steta i strah, ali neka!

Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. Tako bi mogalo i o meni, rekao bi otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sacuvati, jad i golja, sad je budalast ali je ranije bio jos budalastiji, upropastice svaku priliku koja mu se ukaze, uletjece u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolja i sebi i onima oko sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne trazim.

Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi, kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a jos vise moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. - Dok ti se nije stogod desilo - rekao je ozbiljno.

Zavrsili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na brzinu, kao da sam se spremao na bjekstvo. Zato sto sam iznenada osjetio zaljenje, nizasto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao, odvajao sam se konacno od neceg sto nije ni postojalo vise, postojalo je nekad, mozda. Sta bih s tim? Da cuvam sjenke? Pod ovim nasim nebom veze se cesto prekidaju, i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku sam zazelio da sacuvam te sjenke, poslije mi je bilo zao sto nisam poslusao svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslusao, zasto da me muci proslost koje vise nema.

Mahmut je napregnuto cekao da primim novac, i ne sluteci o mojim mukama, srecom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.

Kad smo sve svrsili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja sam se uvukao u sebe, potisten, ali on to nije vidio, od srece.

Kupac je gledao u nas zacudjeno, i pisar u sudu je gledao zacudjeno, kao u dvije budale, sto smo i bili. Jedna luda prodala je jevtmo jedino mjesto mogucih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za najsasaviju stvar na svijetu, za hiljadu bezvrijednih djecijih svirala.

Mahmut je otputovao sutradan, u rano jutro, ne znam kako je i noc prespavao, od nestrpljenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio, neispavan ali srecan, s hiljadu i po svirala. Put, gladovanje i stednja su ga ubijali, a nada vracala u zivot, i evo, sipljivi pobjednik, na kraju snaga, jedva vukuci zgrcenu nogu, ponosno je usao u kasabu, klimav kao trula taraba, sigurniji u sebe nego ikad.

Rasprodao je robu po ducanima, ne bas onako povoljno kako je racunao, uredno mi podnio obracun, i jedva primio novac za trosak putovanja, srecan zbog prve trgovacke zarade u zivotu.

A u gradu, u carsiji, u mahalama, po kucama, hiljadu i po Mahmutovih svirala pistalo je na djecijim ustima, dizuci takvu larmu, da su golubovi bjezali u strahu, a ljudi se hvatali za glavu od muke.

Mahmut je hodao srecan sto je gradu darovao ovu zaglusnu svirku a djeci ludu radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes.

Smijao sam se, a tuga me obuzimala.

U sto se to pretvorilo staniste mojih uspomena? U piskavi zvuk djecijih svirala!

Nisam to smio uciniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s djetinjstvom i sa zivotom iz koga je moj prostekao. Morao sam sacuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporista i tuga zbog izgubljene proslosti. Moje i njihove.

Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.

10. Mladic cista srca

Ostao sam u kafani duze nego obicno i mnogo duze nego sto sam namjeravao. Nisam imao srca da odem, zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi nasao. I mrak je pao, i poziv na vecernju molitvu se cuo s Begove dzamije, a Mahmut je pio i castio, ponosan i odusevljen vec danima, nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Pricao je neprestano, hvalio se, dobrodusno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe, ne primjecujuci ih, i izdasno trosio novac zaradjen na sviralama.

Bio sam ljut zbog ovoga sto cini, i zacudjen sto ismijavanje prima kao salu. Hvalili su, toboze, njegovu pamet, kako se samo sjetio djece i svirala, a nijednom trgovcu to nije palo na um, pitali ga kakav je novi posao smislio, da se oni u to ne upustaju, jer je s njim tesko izaci na kraj, preporucivali su mu da proda ducan, nije on za male poslove, i cudili se sto je dosad krio svoje sposobnosti.

Oznojen, zagrijan picem, ponesen srecom, Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima, da ga je dugo pratila nesreca, a kad se nesreca uzme na zub, badava ti je i pamet i sposobnost, nista ti za rukom ne polazi. Ali se namjerio na dobrog covjeka koji je vidio sta on vrijedi, i kao da je cini odmah nestalo. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, nasao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato sto mu je jedan covjek povjerovao. Niko ne zna, mozda samo on, kolika je to pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnazi, kao da ti kicmu ucvrsti. Smislio je nekoliko poslova, dobro ih je smislio, i nada se da ce uspjeti. U poslovima nikome nece smetati, toga neka se niko ne boji. Svakome ce pomoci i savjetom i novcem, koliko bude mogao, jer zeli da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi.

U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali, udarali ga po mrsavim ramenima da se povijao kao sibljika, i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodusnosti.

Smucilo mi se.

- Hajdemo - zvao sam ga. - Dosta je bilo.- Nije dosta. Ne mogu ostaviti ljude danas.

A onda mi je isaptao, lukavo namigujuci, da su mu sada ovi ljudi potrebni, zbog poslova. Pomoci ce i oni njemu, i on njima, zaradice pare. Nije mu zbog para, vec zbog drugih stvari. Kojih stvari? Kojekakvih. Svako nosi ponesto na dusi. Pa eto, kako da kaze, prijatelji smo, sto da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. Kojem psu? Svome zetu, karadjoz se njime ozetio. Kad mu se kci udala, Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata, bilo je to prije onoga, dok je mislio da ce cio zivot provesti u gradu, i da ce se obogatiti. Zet je trazio, zato je obecao. Ako uzimam ruznu, ne moram golu, rekao je otvoreno. A nije bila ruzna, bog mu je svjedok, licila je na majku. Bisere kupio, dukate

nije mogao, zbog onoga, i zet mu krv popi. Grdi ih, kune u kamen, sto se vezao za prosjake, zenu tuce, a kako otac da gleda nesrecu svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije, ali bi tako unesrecio i sebe i svoje. Da nemaju djece, vratio bi je kuci, da odahne, da prozivi kao covjek, ali imaju, troje, stekli su ih ni sami ne znaju kako, sva u svadji i neslaganju, a ni ona nece da odbjegne, zbog sramote. E pa, nabavice on te proklete dukate, neka se zasiti krvnik, neka mu se dijete smiri. Ni bolesti nece dati na sebe, ni nemoci, ni smrti cak, dok ne oduzi taj dug!

Ta prica mi je zaustavila dah. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost, vec golema tuga. Bio sam nepravedan prema njemu, isuvise. Nista mu ne bih mogao pomoci, nista olaksati, ali sam bio nepravedan.

A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive price. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smeksa srce? I zasto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka?

Ko zna zasto mu treba ta laz. A ako nije laz, onda je mozda nekad i bila istina, ali se iskrenula u varanje samoga sebe.

Kcerku i zeta je izmislio, ili svoju muku s njima, i uzaludno je tragati za istinom.

Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Ovo je njegov veliki cas, dugo ocekivan.

Ne znam da li ga je zamisljao u mnogim godinama nevolja, da li je pripremao rijeci koje ce izgovoriti, i zadovoljstvo koje ce sebi pruziti, kad jednom uspije u zivotu. Nije uspio, znaju to svi, zna i on, ali mu je suvise dugo da ceka pravi uspjeh, pa je ovaj jadni pocetak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Nije to cilj, toga je svjestan, cilj je mnogo veci. Ali je prvi korak, uspjesan, slobodan, pun obecanja. Cini su pale, kob ga je milostivo ostavila na miru, sejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove, a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost, da bi dohvatio sagledljivu srecu. Ne radi novca, bog mu je svjedok. A radi cega, to bi i on tesko mogao objasniti. Mozda zbog prava koje je platio ove noci da sjedi s ljudima zajedno, ne iza vrata, kao uvijek, da govori o sebi kao i ostali, da slusa njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku salu ili kao pohvalu, da osjeti ili izmisli njihovo postovanje. Sve to prima, ganut, zahvalan, sve mozda i podsmijeh, samo neka nije kao drugih veceri, neka nije kao klupa, kao zid, kao pas.

Pa ako je njegova moc veceras i privid, sutra ce biti stvarnost, i on nema sta da zali. Ovo sjedenje s ljudima, rame uz rame, u lijepom razgovoru to nije privid. A ako sutra opet nicega ne bude, ostace sjecanje.

Ali Mahmut nije mislio tako daleko.

Mozda ima i pravo. Njemu nije vazno kako jest, vec kako on misli da jest. I hvala bogu sto je tako. On je veceras drugi Mahmut Neretljak, zeljeni, godinama sanjani, bez sipnje u prsina, bez grceva u nogama, bez skrivenog jada u srcu.

Steta sto varka nece potrajati duze.

Nije se naljutio kad sam rekao da idem kuci, nije me ni zadrzavao, velikodusno mi je mahnuo rukom, kao da me otpusta. Veceras nije sam. Dosad sam, za nevolju, zamjenjivao ove ljude, i ovaj razgovor, i ovu toplinu. Sad moze bez mene.

Neka mu bude, sutra ce me opet naci.

Pozurio sam kuci, mrak je sve crnji i sve hladniji, sokaci tamni i pusti, ljudi su se sklonili u kuce, otjerao ih je mrak, kao ptice.

Tijana me ceka u praznoj sobi, sama, nije pravo sto je ostavljasm samu, reci cu joj da necu vise, mada to cinim iz obzira prema drugima, ali sta mc se ticu drugi, sta me se tice Mahmuit Neretljak i njegova ludost, za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koza.

Nadam se da me nece docekati ljutito, jer joj onda necu priznati da sam kriv, i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Propasce mi uzivanje u lijepom kajanju, i pjenusava sreca zbog svoje dobrote. I zbog njenog prastanja. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. Ako bude trazila svoje pravo, osporicu joj ga, i necu priznati svoju krivicu, bas zato sto sam kriv. Ali to hocu da kazem ja a ne ona. I posvadjacemo se, ona ce plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe, ja cu bjesniti i zazivati bogove za svjedoke, da sam najnesrecniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. Poslije cemo se izmiriti, iznenada, i bice lijepo, kao poslije kise, kao poslije grmljavine.

Bice lijepo, ma kako me docekala.

Pred ulazom u dvoriste presreo me Mula Ibrahim, advokat, moj nekadasnji prijatelj i poslodavac. Hodao je, toboze setajuci, to je korisno pred spavanje, i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku, da mu ne promaknem.

- Udji - sapnuo je i sakrio se u tami dvorisnog prolaza.- Sigurno si cekao dugo. Obicno se vracam ranije.

Rekao sam to samo da nesto kazem, da prikrijem cudjenje sto ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Osjetio sam i strah. Sta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio, pomislivsi da on ne bi dosao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. Iza njega mozes mirno ici po zaledjenoj rijeci, kao iza lisice.

- Je li te kogod pratio? - upitao je oprezno, ne odgovorivsi na moju zbunjenu rijec o zakasnjenju.- Zasto bi me neko pratio?- Razgovarao sam danas...

Prosao je moj komsija, ulicni cistac, pijani Zuco.

Mula Ibrahim se pribio uza zid, i ucutao, sakrivsi se iza mene.

Nasmijao sam se:

- Cega se bojis? Pijan je, ne bi prepoznao ni sebe, da se vidi u ogledalu, a, kamoli tebe.- Danas sam razgovarao sa Sehagom Socom o tebi. Sam je pitao - dodao je posteno.- Sta Sehaga ima da pita za mene?- Mogao bi ti pomoci. Rekao je da dodjes.- Kako ce mi pomoci?- Moze ti naci posao. On moze sve.- Sta bi trazio od mene za tu uslugu?

- Nista. Pomenuo te, pricali smo o tebi, ispricao sam ono sto znam, i eto, rekao je da ga posjetis. Otidji, svakako.- Mozda cu i otici.- Ne mozda, vec sigurno.- Dobro, sigurno.- Imas li novaca?- Imam. Hvala ti.- Eto, samo to. Nikome ne govori da sam dolazio.

Pogledao je iza kapijskog direka, da ga ko ne vidi, i ukoracio u mrak.

Gledao sam za njegovom sjenkom sto se stapala sa mrakom, i zelio da potrcim za njim, da ga upitam zasto je dolazio ovamo, krijuci se tamom, premro od straha. Smijesan je ovaj njegov strah od svakoga, od nicega, ali za njega nije nista manji zato sto je nama smijesan. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kuci i da razgovara sa mnom odbacenim, nepriznatim, makar i ovako skrto, kao da mi je mahnuo rukom u prolazu.

Zasto se brine za mene? Da li zbog sjecanja na Dnjestar, kad sam ga oteo od smrti, ne misleci na svoju? Objasnio sam mu da to nisam ucinio ni iz dobrote, ni iz sazaljenja, ni zbog svjesne odluke. Bio je to nerazmisljeni cin, kao da sam pamet izgubio, i nisan znao sta radim. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici, bez razloga i bez sazaljenja. Zato mi ne duguje nista, rekao sam mu to davno. Ali se ne pamti razlog vec cin. On pamti moj cin i svoj strasni cas, kad se uneredio od straha, raspamecen, pred smrcu ciji je ledeni dah vec osjetio. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobjesnjele talase, zbog njega, nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku, da ne propadnem). Sigurno se tada najiskrenije u zivotu molio za zivot drugog covjeka, makar dok ne izadje na obalu, i za pobjedu nad smrcu, njegovom i svojom. I nikada nikome nije zelio toliko srece kao njemu, jer mu je od njega sve zavisilo. Zapamtio je sve, i tu ludu rijeku, i taj ludi predsmrtni cas, i tog ludog mladica, a poslije, ni otrijeznjen, nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje zivot. Prvi zivot mu je dao otac, u Sarajevu, ja drugi, na Dnjestru. Onaj nije zelio, za moj bi dao i dusu. Morao je zapamtiti roditelja, narocito vaznijeg. Doduse, mogao je i zaboraviti, mnogi zaboravljaju, ali je njegova nevolja sto je dobar covjek, i zeli dobro dobrim da vrati. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnoscu. I mozda je njemu bilo teze nego meni. Sigurno je bilo teze. Ne zaboravlja, dosao je veceras, iako se boji. Nije simio da poruku posalje po nekom drugom. Dosao je sam. Za njega je to isto kao da je jurisao na utvrdjeni sanac.

Zelio sam, nekad, da ga usred noci probudi stid, i kajanje, zbog nezahvalnosti, a eto, mozda je njegova dusa prostranija nego sto sam mislio, pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi.

Neka ti je bogom prosto, pomislio sam. Onda kad je digao ruke od mene, nemajuci hrabrost da me spase, zbog drugih. Neka ti je bogom prosto, kazem i sad, samo blaze i toplije nego nekad. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce, nosio ga je u sebi cijelim putem, kao vatru na kosulji, kao zmiju oko vrata, kao groznicu u tijelu, i sigurno je taj strah bivao sve tezi, nikako laksi, dok je prilazio zabranjenom mjestu. I dosao je, oprljen vatrom, izgrizen ujedima, izranjavljen ubodima, iznutra, iz samoga sebe, da mi, kao ratnik, donese vijest o pomoci.

Neka ti je bogom prosto, posteni covjece, kome ne dozvoljavaju da to bude: izvrsio si duznost, umiruci od straha, Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. Ona je mozda i veca nego kad straha nema.

Ispricacu Tijani smijesnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha, i o postenju rodjenom iz stida. Sada, dok se vraca, posto je ucinio ono sto nije pametno ali je posteno (kako bi rekao Mahmut), strah mu je jos veci, ali i zadovoljstvo samim sobom. A mozda i nije, mozda se vec kaje zbog nerazmisljenog postupka, ali ja to necu znati, i zapamticu samo njegov podvig.

Kad sam usao u sobu, zastao sam na vratima, iznenadjen. Tijana nije bila sama, na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga.

Lakse bi mi bilo da sam ugledao kurjaka.

Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kuci? Onda je njegova hrabrost jos veca.

Pogledao sam Tijanu bez rijeci: sta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam!

Pozdravio sam se s Avdagom, ocekujuci da objasni zasto me obradovao svojom posjetom. Ali se on nije zurio da ista kaze, kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu, nepozvan i neocekivan.

Ali, nije bilo prirodno, cak ni njemu, cini mi se, izgledao je zbunjen, zato je cutao i znacajno ss nakasljavao, smrknut i ukocen. Rekao je samo da se nadao... khkh... da ce me zateci kod kuce, mrak je vec davno pao... khkh... pa sam morao da objasnjavam, vise zbog Tijane nego zbog njega, kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh, i bilo mi je zao da ga ostavim.

- Jad - rekao je Avdaga kratko.- Nimalo gori od drugih - odgovorio sam. A Tijana, nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom, rekla je da je Mahmut dobar covjek, samo nesrecan. To je njeno najvece opravdanje za svakoga.

Za Avdagu je to najgora pokuda. Sigurno misli: da ista vrijedi, uspio bi u ma cemu, a ne bi ostao fukara. Dobar ne moze biti kad je lopov. A nesrecan je zato sto su ga uhvatili. Svi su ljudi moguci krivci, a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad vise biti pravi ljudi. Nista nije rekao, samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane, kao da ne razumije o cemu govorimo. I jos gore, ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Pa sta smo onda?

- Cudni ste vi ljudi - rekao je zamisljeno, sabljajuci se na sanduku, kao da ga nesto pritiskuje.

Znao sam da nas sad odredjuje, i smatrao sam da je bolje ne pogorsavati svoj polozaj u njegovoj glavi, i ne uciniti nista sto bi ga ozlovoljilo. Bolje da ostanemo cudni i nejasni nego sumnjivi.

Njegovi ga preziru, ali ga pustaju da odrzava strah medju ljudima, i on to cini sasvim posteno, slusajuci svoju strogu savjest, koliko i svoje gospodare. Vise je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog, ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi, neuznemirena nicim sto bi je usplahirilo.

Ali Tijana nije mislila tako. Ona ne moze da ocuti na nepravednu rijec, makar nakon toga i umrla od straha, i nikad nije uzela nauk za poslije.

- Zasto smo cudni? - upitala je ostro, i ja sam znao da je sad nista ne moze zaustaviti. - Jesmo li cudni zato sto nikome nismo ucinili zlo, sto nikoga nije zaboljela glava zbog nas, sto nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo cudni sto mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I sta bi trebalo da ucinimo, Avdaga, pa da ne budemo cudni? Da psujemo, kunemo, da se tuzimo, da mrzimo ljude, da o zlu radimo?- Kud ti ode!- Jeamo li cudni sto nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazes za njega: jad. A vidis, kad nas je nesreca pogodila, nesreca kazem, jer druge rijeci nemam, niko za nama ni glavu nlje okrenuo, niko nam nije pomogao, jedino on. Bogzna sta bi bilo od nas bez njega. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje, to mu nikad zaboraviti necu. I sad je on jad, a mi smo cudni! Gdje ti je srce, Avdaga? Sta hoces od nas?

U pocetku su me uplasile njene ostre rijeci, ali kad sam vidio koliko ga je zbunila, uzivao sam i u njenoj ostrini i u njegovoj zbunjenosti. On se, izgleda, izgubi cim ga se neko ne boji, evo vec drugi put to vidim. Mozda zato sto smo mu nejasni, sto nas jos nije odredio, pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A mozda je nesiguran pred zenom. Stari nezenja, koji je sa zenama, tim tajanstvenim sojem, progovorio svega nekoliko rijeci, sad je vidio sta je to zenska glagoljivost, i jos iz tako lijepih usta.

Gledajuci je zacudjeno, Avdaga se okretao prema meni, kao da trazi pomoc. Ali pomoci nije bilo, zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri, i zelio mu jos vece muke.

A ona je, naljucena uvredom, pokrenuta rijecima, samo cekala da on kaze sta bilo, pa da nastavi svoju litaniju, da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci.

- Ja sam mislio...

Ne bih rekao da je ista mislio, sve je u njemu ispreturala. Mozda se pokajao sto je upao ovamo (jos ne znam zasto), a mozda nije mogao na to, zbog cuda sto ona ne osjeca strah pred njim, kao drugi, sto ne bira rijeci koje ce mu reci, kao drugi, sto ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, sto lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca sto sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upoprijecile u glavi, kao dvije kosti u grlu.

Odlucio sam da mu priteknem u pomoc, iz straha da se ne pocne spasavati surovoscu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, mozda je trebalo da se umijesam i ranije.

- Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajuci se da ce me shvatiti. - Avdaga nije mislio nista rdjavo.- Ne znam sta je mislio, znam sta je rekao. Pa ako nece da nam pomogne, zasto nas vrijedja?- E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga dosao do rijeci:- Drugo sam mislio, ne to o cemu ti govoris. Mislio sam: niste bas bogati.- Slobodno reci da smo sirotinja. Je li to grijeh?- Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je.- Necu da upropastim covjeka, Avdaga.- On je sebe svakako upropastio.- Sta onda hoces od mene?- Nista. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja.

Eto sta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem neposten, nisam zvijer, nista mi covjek nije ucinio... Sto god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A cini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da cini postenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka.

Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga sto poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi.

Nikako nije mogao sebi da objasni zasto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nesto ruzno ucinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo!

Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da moze biti i svoja vlastita.

- Vidis, Avdaga, najteze je objasniti ono sto je najjednostavmje - pokusao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, recimo, ubio covjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje?- Ne bih, boze sacuvaj.- Pa zasto mislis da bih ja to ucinio?

Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom.

- To je drugo.- Ili mislis da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe?- Mehmed Seid nije vise nizasta.- Sigumo mislis da nije grijeh ni Ramiza unistiti?- To ce drugi odluciti.- Ali mislis da nije grijeh. A zasto? Zato sto je neko rekao da je opasan po drzavu.- On je protiv drzave.- Tesko drzavi za koju je opasan jedan jedini covjek - rekla je Tijana narogusena. - A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da je drzava.

Sad sam se i ja zacudio njenim rijecima, a ne samo Avdaga.

Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stisa, opasno je presla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je vise vodila racuna o ma kakvoj granici.

- Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslusao. Mozda samo zato sto je nesto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji zivot je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga nece pozaliti. Pa zasto i od postenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo.- Kao rijetke zivotinje - dodao sam, smijuci se, kad vec nisam mogao nista drugo.- A tebi hvala sto si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoris na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je.

Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo.

Ne znam sta bi Avdaga ucinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrstio. Samo je premjestao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu.

Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavsi glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez rijeci, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivsi se po stegnima, i rekao, oprastajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno):

- Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite.

Bas se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!

Ali ne bih rekao da je otisao uvrijedjen. Ko zna sta je uslo u njegovu otpornu glavu, a sta mu je samo proleprsalo pored usiju.

A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti postovanje prema nama, zato sto ne pristajemo na podlost, i sto mu kazemo sta mislimo. Mozda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski covjek, koji drukcije ore i kopa nego njegov otac, ali je nesto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjecanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda desavaju u dusi jednog dzelata.

Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci sta da mu kazem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono sto je receno.

- Zena ti je opasna - rekao je, posto smo sisli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. - Sad znam zasto nisi pristao. Zbog nje.- Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju.- Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zasto? Vidio sam zasto. Hvala bogu sto se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zasto sam dosao.

Dobro se sjetio, makar i na kraju.

- Porucio ti je Dzemal-efendija da dodjes sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemas pravo, ne ljuti se na tebe.- Zasto da dodjem u dzamiju?- Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu.- Sta ce se govoriti?- E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo?- Kada?- U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Posao je, pa se vratio.- Kad sam dosao, tvoja zena nije bila sama.- Nego?- S Osmanom Vukom. Otisao je kad sam ja dosao.- Sigurno me nesto trazio.- Mozda te i trazio. Samo da znas.

Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao zenama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu.

Avdaga je otisao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza.

Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli jos vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a jos vise njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli veceras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake veceri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao.

Sad je sam, uzasno sam, i mozda se sjeca zeljenog prijatelja, mozda i mene, mozda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim.

Ne znam kako mu je, mozda pusto i tesko, mozda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju.

A moze biti i da se varam. Mozda je njegovo lijepo srce zadovoljno sto je ucinio koliko je mogao, mozda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove rijeci klija u njima, mozda je uvjeren da ce neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplaseni.

Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noci, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi covjek na zemlji.

Uzalud je, ne mogu pomoci ni njemu ni sebi. I ma sta je ucinio, svijetla tacka ce se pretvoriti u puhor, a moja vecerasnja tuga zbog njega postace sjetno sjecanje.

Ali sad me u grlu guse suze zbog kobi ovoga svijeta.

Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem.

- Je li stogod rekao? - upitala je, misleci na Avdagu.

I ja cu misliti na njega, da ne mislim na Ramiza.

- Kaze da si opasna.- Mozda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.- Zasto nije trebalo? Govorila si istinu.- Ne, ne, pretjerala sam. Nisam bas ispala pametna.

Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko grijesim: da sam joj zamjerio sto se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce ce zapamtiti da sam bio uz nju.

A onda mi je otkrila ono sto sam znao: bila je takva zbog oca, vec je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da ce umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio.

- Smiri se. Ne misli vise na to. A za grob cemo raspitati. Potrazicu seljake.- Zasto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje cu biti.- Govoricemo o tome poslije. A sad pokusaj da zaspis.- Ne mogu. Krivo mi je sto sam onako govorila. Natovaricu ti jos vecu nevolju na vrat.

Plakala je u mome zagrljaju, uzdisuci, mucena zlim slutnjama.

Otiruci joj suze, sto su odlivale bol, tjesio sam je lakomislenim razmisljanjem, da slutnje ne donose nesrecu, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zasto nas ne bi zaobisle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, vise ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najvise krivice, pa je steta sto nismo vise krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, vec po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti vec potrosili, ostale su nam samo dobre.

I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu naseg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko disuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha.

Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

11. Necu da mislim na Ramiza

I probudio sam se misleci na njega, nepoznatog, a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. Izdvojio se svojim stradanjem, kao da iskupljuje sva nasa zla. Ne, nijedno nece iskupiti, sva ce ostati, netaknuta, a njegova zrtva nema svrhe. Sta moze jedan covjek, sta moze i stotina? Jedan pijetao, milioni spavaca. Zasto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice, niko se ne bi probudio. Znao je sta ga ceka, je li zelio da strada? Je li se nadao da ce svojim stradanjem podici ljude?

Necu da mislim na njega, nekorisno je. Otisao sam u pekaru, da uzmem hljeb. Pekarski radnici su veseli, razgovaraju, sale se, smiju.

- Vidim, smijete se. Jeste li culi stogod lijepo?- Nismo, zato se i smijemo.- Sta ima novo, ljudi?- Sve je poskupjelo, je li to novo?- Vi bdijete nocu, a po noci se svasta desava, drijemaju, ljubavnici se kriju. Za nas se nista ne desava.- Zar niste nista saznali?- Sve sto se po noci desi, po danu se sazna. Saznacemo.

Necu da mislim na Ramiza. Tijana me docekala budna.

- Zasto si ustao tako rano?- Nije rano, lenjivice. Pekari su vec drugu pec ispraznili.- Jesi li bolestan?- Pobogu, zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje?- Spavao si nemirno, cula sam kako se okreces.

Sjednem na postelju do nje. Crna kosa joj je rasuta po jastuku, oci joj vlazne od sna, usne nabubrele kao u djeteta.

- Kako si lijepa kad se probudis!- I nikad vise? Samo kad se probudim?- I nikad vise. Samo kad se probudis. Hocu da te naljutim, zar ne vidis?- Neces uspjeti.

- Onda cu reci istinu, za inat. Lijepa si uvijek, i uvijek to znam, ali necu da kazem. Sad moram, osjecam to svakim damarom.

Necu da mislim na Ramiza.

- I sta jos osjecas?- Hocu da te mirisem, kao cvijet. Hocu da napunim oci tvojom slikom, da nista vise u njih ne stane.

Necu da mislim na Ramiza.

- A sad mi reci, sta ti se desilo?- Zar ti ne smijem reci koliko te volim?- Branis se od necega. Mislis na nesto drugo.- Mislim kako sam srecan.- Zasto bas jutros?- Mislim cesto.- Srecan, pored svega. Cega to?

Uvijek me stjera u cosak, nista od nje ne mogu sakriti. Nije vrijedilo ni da pokusavam.

Ispricao sam o Ramizu, kako je zatvoren u tvrdjavi, to mi je sinoc rekao Avdaga.

- Zasto si sakrio od mene?- Da te ne uznemirim.- Odmah sam vidjela da nesto krijes.- Kako si vidjela?- Nikad nisi tako njezan kao kad ti je tesko. Licis na dijete koje se skriva.- I ne znam ga dobro, a zao mi je. Niko sad nece ni prstom maknuti.- Ko moze ista da ucini?- Ne moze niko. A on se mozda nada, dici ce se ljudi, trazice da ga puste.- Ne vjerujem, i on zna da nece.- Kako bi bilo da odem do Zafranije, da ga zamolim?- Zasto ti? Odmah ce pitati: zasto bas ti?- Nismo prijatelji, a kao da jesmo. Nikoga nema.- Nista mu ne mozes pomoci, samo ces sebi odmoci.

Kaze to nerado, jer je postena, ali kaze, da me zadrzi. I kaze jos vise:

- Sta mozes, kriv je. Govorio je protiv njih.- Badava je, nece ga pustiti.- Ne misli vise na njega.- Ne mislim, nema koristi.

Nema svrhe, nema smisla, nema koristi. Uplasila su nas, ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Niko ni rijec nece reci za njega.

A sta mogu ja?

Ni ime, ni djelo, ni polozaj, ni bogatstvo, ni porodica, nista ne stoji iza mene. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Sta moje sazaljenje znaci ikome?

I zasto? Za nepostojeci dug savjesti, za covjeka prema kome nemam obaveza, za krivicu koju ne prastaju.

Necu da mislim na omo sto je nemoguce.

Necu da mislim na Ramiza.

Doruckovao sam, nisam znao sta jedem, Tijana me gledala kao bolesnika, kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost.

Rekao sam da idem malo u grad, da prohodam.

- Zasto ne ostanes kod kuce?- U podne je nekakav skup u dzamiji. Zafranija je pozvao i mene.- Zasto tebe?- Ne znam.- A kakav je skup?- Zbog Ramiza. Ne znam.- Nista ne govori, molim te, nista! Obecaj mi.- Ma necu, sta imam da govorim. Ne bih ni isao da smijem.- Oh, boze, kud sad i to. Vrati se odmah, cim se zavrsi. A jest, sinoc te trazio Osman Vuk. Nije htio da kaze sta hoce.

Sasvim sam bio zaboravio na njega.

Vlazni krovovi, vlazne tarabe, vlazni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado sunce.

Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koracam kao kroz rosu, kroz svjezu vodu, kroz lisnatu sumu, tijelom mi juri iskricava krv, obuzima me tiha bezrazlozna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.

Necu da mislim na Ramiza.

Koliko li je sati?

Necu da mislim, do podne.

Do podne.

Trazio sam mogucnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve sto mu treba, sve sto mu ne treba, cak i ono sto mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreca ili nesreca sto to ne moze biti potpuno.

A u podne, necu moci nista da izbjegnem. I cim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.

I opet sam covjek koji se muci i nista ne zna.

Ne mislim bas pametno i ne mucim se suvise tesko, ali dovoljno da mi jutro ne bude vise blistavo.

Necu da mislim na Ramiza, a mislim. Ne mogu drukcije.

Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu, ali sam samo trenutak bio biljka, srna, zdravo tijelo. Ne bih zelio da to ostanem. Bicu radije ludi

covjek, koji misli o necemu sto ga se ne tice, sto ne moze popraviti, i sto je od njega daleko kao nebeska zvijezda.

Nista ne mogu uciniti, ali mislim.

Toliko mogu. Mucicu se mislju o dobrom covjeku koji u tvrdjavi ceka smrt. Mislicu i zaboraviti.

Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetljiste istruljelih jada, zaljenja, stida, mrtvih zakletvi, ponizenog ponosa, i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Vec osjecam kako zaudara, jos osjecam, poslije ce mi biti svejedno.

Otisao sam od kuce da se nadjem s kim bilo, da cujem stogod, da porazgovaram, da se raspitam. A nisam se nasao ni s kim, nisam cuo nista, nisam porazgovarao ni o cemu. S kim, sta, o cemu? Niko ne zna, nikog se ne tice, niko nece da kaze. Ili ce reci ono sto znam, da je najbolje gledati svoja posla.

Nasao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena, avlija puna mladog svijeta, udara nevidljiv saz, igra kolo, cuje se smijeh, i pjesma, i veseo razgovor.

Niko od njih ne zna za Ramiza, ni za skup u dzamiji, ni za kakvu tesku stvar, i prozivjece tako, ne znajuci.

Vidio sam ih u prolazu, i dugo ih nosio u mislima. Djavo vas odnio, govorio sam. Blago vama, govorio sam.

Zasto nisam kao oni? Zasto ne vodim brigu o svome zivotu? Zasto me se tice ono sto me se ne tice?

Mozda cu ozdraviti, mozda cu sazreti. Jednom. Ne znam kada.

Necu da mislim na Ramiza.

Sad ne mislim na Ramiza, vec na ono sto ce se o njemu govoriti. Podne je blizu.

Usao sam u dzamiju, ne gledajuci ko sve stoji u dvoristu, i sjeo u kraj, blizu vrata.

Kad se dzamija pocela puniti, posmatrao sam izdvojen, neprimijecen, srecom, jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji, muderise, vaznije imame i vaize, istaknute pisare, i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. Dzemal se smjeskao svima, ne videci nikoga, a kadija je prosao namrsten, zagledan u neku zamisljenu tacku pred sobom.

Mula Ibrahim je usao medju posljednjima, ne gledajuci posao prema meni, a kad me vidio, zastao je i poceo da trazi bolje mjesto, praveci se da me ne primjecuje.

Ima pravo, jer, zaista, sta cu ja na ovom skupu? Svi ce pomisliti da sam samovoljno upao, ili me neko pozvao greskom.

Ovi ljudi su mozak i snaga grada, i kad bi se kojim cudom svod dzamije srusio, grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjecao, bio bih srecan da se ja spasem, makar i jedini, jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima.

Nije to bila pakosna vec smetena misao. Nista od jutros nisam jeo, osjecao sam muku u stomaku, crijeva su mi burljala, ruke gorjele. Ako me potjera napolje, pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. Mislice da bjezim sa skupa.

Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Avdaga ce ustati i reci kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza, a ja sam odbio. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine, pomenuce i da mi je zena hriscanka, a ako pomene sta mu je sinoc sve izgovorila, svi ce se okrenuti da ocima probodu to cudoviste koje se zove Ahmet Sabo.

Znao sam da je to smijesno. Sve bi sa mnom mogao svrsiti serdar Avdaga, sam, ili Dzemal Zafranija, ili posljednji pandur, a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena zivotinja koju uhvati strah i kojoj se cini da je sve protiv nje.

Zasto su me pozvali?

Gore, u procelju, ustalo je Dzemal Zaframja, i poceo da govori. Zazmurivsi kratkovidim ocima, a cinilo mi se da samo mene gleda, smijeseci se ljubazno a opet odlucno, ljubazno u svoje ime, odlucno u ime kadije, rekao je da je po naredjenju casnog i postovanog kadi-efendije, ciji su ugled, postenje i mudrost poznati i izvan naseg grada (poklonio se kadiji, a on je slusao mirno, i nimalo mu nije nezgodno sto ga tako stidno hvale), po naredjenju, koje mu cini cast, zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup, na cemu im on, u svoje ime, zahvaljuje. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan, ali je pravi razlog vrlo vazan, i on ce ga, s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije, saopstiti, najkrace sto moze, da bi pametniji od njega mogli da kazu sta misle. U nasem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz, poznata nistarija, koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara, sto je sigurno laz, a ako je istina, to je sramota za njega a ne za Al Azhar. Niko nema nista protiv toga sto je on bio u gradu, nasa gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. Niko nije ni protiv toga sto je on drzao predavanja, rijec je svakome slobodna, ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrasnije stvari, koje castan covjek ne moze ni ponoviti. (A onda ih je ponovio, kao da je zaboravio sta je rekao, kao da sam za sebe misli da nije castan, sto je sigurno greska ucinjena u govornickom zanosu, a ne iskrena misao.) Taj bjesomucnik je napadao nase zakone, vjeru, drzavu, cak i presvijetlog cara. Pa iako je to strasno i jedva shvatljivo, ne bi nas zbog toga pozvali. U pitanju je teza i vaznija stvar. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana, iz noci u noc, pred punom dzamijom. I niko, bas niko, za punih trideset dana, nije ustao da odbije takvo bogohuljenje, da ga omete u govoru, da ga prijavi vlastima. (Eto, nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio, vec drugi, njihovi!) I pita sad, gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i sta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi, moramo to reci, uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu sto mu na usta dodje. A vlast, koja mora da zna sta sumnjivi ljudi rade, prstom nije maknula. Mozemo li trpjeti da svaki zlocinac, samo kad mu se to prohtije, pljuje na nase svetinje? Mozemo li ostaviti narod da ga truju mracni covjekomrsci?

- Nece vise! - rekao je kadija mrko, prekinuvsi lijepo izvezeni Zafranijin govor, koji se ocevidno jos nije bio zavrsio, jos je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu, na veliku stetu nasu i njegovu, ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu, kao najljepsi zavrsetak i tacku svojim rijeciina. Kao kadijin potpis ispod svega sto je rekao. Zato je blistao kao mlada na vjencanju.

- Vi cete reci sta imate, ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku vise nece biti, a ni ovakve nesmotrenosti. Nadam se da cete reci sve sto mislite, bez obzira sta ja mislim. A sad, govorite!

Kad je kadija ovako umiljato dao rijec slusaocima, nastala je kratka stanka, sigurno da uhvate dah, ali su ubrzo dosli sebi i pozurili da se izjasne. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje, mozda cak i na neslaganje, a od toga neka ih sam bog sacuva!

Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor, gluhi narodni prvak, Mula Ismail. Ne znam kako je uhvatio da je rijec o neprijatelju carstva, ali tu nije pogrijesio. Pred nama je pitanje nepostovanja vlasti, rekao je, pitanje nepostovanja zakona, pitanje nepostovanja vjere. A to sluti na kugu. A i mi smo neslozni, a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi, i to sluti na kugu.

Nisu ga zaustavili, niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge, nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. Onaj ko donosi kugu, sigurno je opasan. To, doduse, ne treba dokazivati, ali je potrebno reci.

Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja, koje odrice svaku vlast i propovijeda nered, u kojem svako treba da se brine o sebi. Iz mnogih podataka, godina, imena, mutnih izraza, izvukao sam za sebe zakljucak, a bogzna je li tako, da se to ucenje pojavilo, ne znam kada i ne znam gdje, kao posljedica siromasenja i nezadovoljstva seljaka, ciji su uslovi zivota bili teski. Danas je to ucenje besmisleno, kao i onda kad je nastalo, i jos besmislenije, jer svako vidi da danasnji seljaci dobro zive i da postuju carsku vlast. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele, bez obzira sto ih je mali broj, kako ne bi nasjedali varalicama.

Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogresno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. Vjera je nepogresiva jer je bozji zakon, a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. On odlucno zastupa slobodu misljenja, bez toga nema napretka ni srece, ali slobodu misljenja u okviru Kurana, jer misljenje izvan Kurana nije slobodno vec nazadno. Tesko grijesi, i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. To nije sloboda vec najgore ropstvo. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh, protiv koga se mora poci u sveti rat.

Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid sto dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. Kao da smo pamet izgubili, kobimo sami sebe, zazivajuci propast. Nasa je duznost da bdijemo, da sve znamo, da se suprotstavljamo. On tu duznost vrsi u svom dzematu, bdije, zna, bori se. Mladi ljudi su posli krivim putem, pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz, govore ruzne rijeci, preziru ugledne ljude, ismijavaju svetinje. On ih grdi, sramoti, pokusava da vrati na pravi put, ali malo moze uciniti sam. Sta radi muselim, sta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. Nece klonuti, borice se dok je daha u njemu, ali moli kadiju da mu pomogne, kad nece oni koji su duzni.

Himzi-efendija, naib, vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaostravanju borbe protiv neprijatelja. Kao sudiji, njemu su ruke vezane, ako drugi ne vrse svoj posao. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne, kao u slucaju pomenutog Raniza, pa da se svi pokrenemo. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje sprijeciti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego cekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan, s njim je najlakse. Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno reci, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvrsimo svoj sveti zadatak, da ucvrstimo vjeru i

carstvo. I to sada, kad neprijatelji na nasim graicana motre pazljivo sta se kod nas desava i cekaju priliku da nas napadnu. Ti ljudi su otvoreni saveznici nasih neprijatelja, a saveznici nasih neprijatelja su takode nasi neprijatelji, i ne treba ih stedjeti. Ne treba ih stedjeti, ni njih ni one koji ih stede.

Tada su poceli da se nadmecu u ostrini, strogosti, napadima na nekakve krivce, kojih je bilo sve vise. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj, a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Stenjali su, vikali, rezali, nabrajali zlocine, zahtijevali kazne i istrebljenje, bolje da nas bude malo, ali dobrih nego mnogo a svakakvih, bolje da je neprijatelj na drugoj strani sanca nego u vlastitim redovima.

Sve se zazarilo od vatre i gnjeva.

Ramiz je zaboravljen, on je vec unaprijed osudjen.

A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija, Sehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s postovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe rijeci za svakoga.

Zar ce i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da, cuti? Boji li se da ce ga okriviti zbog slobodoumlja ako nista ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili rijecima koje ga se ne ticu, kupuje svoj mir. Jer mu nista drugo ne treba.

Smucilo mi se.

U pocetku je govorio sto i ostali, i svi su slusali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene uctivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!

Rekao je da je protiv svega sto je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A sto je mladic toliko vremena govorio svasta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaze zasto smo krivi. Zato sto nam je svejedno, nista nas se ne tice osim nas samih, suvise mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Cudimo se sto nam niko nista nije rekao, sto su ga ljudi krili. A ja se vidite, ne cudim. Zasto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda, i preko granice saljemo samo pandure. Ovo nije jedna drzava, mi stvaramo svoju, narod svoju. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u nasoj oholosti, sebicnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne mozemo zamisliti zivot. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ici, da odredjujemo krivice i kazne. A Kuran kaze: Sve rjesavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Iznevjerili smo i obicnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono sto smo proglasili svojim pravom. Rdjavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put sirokih dzada, nepravedno odredjujemo kazne a jos nepravednije krivice. Eto zasto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad trazimo jos vecu strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hocemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teskom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim rijecima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje traziti, ko ce strozi zakon predloziti. A niko ne pomisli na nase greske, niko ne pomenu dublje razloge nasih nevolja, niko se ne zacudi sto ovakvih pojava nije bilo i ranije, sto ih nije bilo vise. A zasto? Ne mislim da svi mislite tako kao sto govorite,

bilo bi strasno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vrsite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas zalim. Ali, za ime boga, ne sirite strah i izvan ovog kruga, ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstroze ako treba, ali ne izmisljajte krivce medju onima koji to nisu. Natjeracete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike rijeci i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego sto i sami mislimo. Molim kadiju i sve vas, da mi ne zamjerite sto govorim ovako otvoreno. Suvise postujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukcije, ili govorio drukcije nego sto mislim.

Kad je sjeo, nastao je tajac.

O, postena ludo, pomislio sam uzbudjeno, ne usudjujuci se da pogledam oko sebe.

Dok je govorio, pojedinci su se ljutito dizali, uzvikivali rijeci neslaganja i ogorcenja, ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke, i mirno saslusao hafiz-Abdulaha do kraja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo, ali se na njegovom smrknutom licu nista nije moglo procitati.

Zasto ga je pustio da govori? Je li zaista tako sirok? Je li htio da pokaze kako svako moze da kaze sta hoce? Ili je zelio da se nesrecni covjek iskaze potpuno?

Jesu li i mene pozvali, misleci da cu izgovoriti ono sto se ne smije?

Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto sto i ja? I jos gore. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slusao u ovom uznemirenom, uvrijedjenom mnostvu. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom, hafiz bi prosao gore nego ja, i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu.

Ne ustavsi, kadija je zavrsio razgovor, rekavsi da je, bez obzira na neka usamljena pogresna misljenja, skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova ocekivanja. Razlike u misljenjima nije bilo, i ta jedinstvenost ce nas podstaknuti na vece napore za ocuvanje i ucvrscenje svega sto nam je sveto. Ako to ne cine oni kojima je to duznost, ucinice ljudi koji opstu korist pretpostavljaju svojoj, i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. Rekavsi da ce o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti, zahvalio nam je i otpustio nas kuci.

Izlazeci, Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom, trepnuvsi ocima, i odmah se okrenuo. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi, poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija?

Razmisljao sam da li da podjem za njim, da ga upitam sta misli o ovom skupu, ili da ga ostavim na miru, jer sto god mislio ne smije reci, a mozda se toliko uplasio da i ne misli nista. Ali, zacudo, ohrabrio me sto mi se javio.

Odlucio sam da sacekam dok svi izadju, da se ne guram u uskim vratima sa sirokim ljudima.

Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom, duboko mu se poklonivsi. Sacekao me, nasmijesen. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa, mada ne vjerujem da je mogao ista drugo ocekivati.

- Sta kazes o ovom razgovoru?- Ima pametnih ljudi.

- Ima, zaista. A znas da sam se bojao da ti ne ustanes.- Zasto bih ja ustao?- Sigurno ti je zao Ramiza. Ti sa zadusna baba.- Zao mi je svakoga. Iako se ne slazem s Ramizovim misljenjem.- Drago mi je da to cujem.- Sta ce biti s njim?- Za ovo sto je ucinio, kazna je smrt.- Zar se ne bi mogla traziti milost. Dvadeset-cetiri su mu godine.- Niko mu sad ne moze pomoci, ni muselim, ni kadija, cak ni vezrir. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini covjek.- Ko je to?- Ti.- Ja? Sta to govoris!- Zato sam te i zvao.

Pomislio sam da tjera segu sa mnom i s Ramizom.

Vidio je to, mozda, po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima, i pozurio da mi objasni. Prijatelj sam s tim studentom. Dobro, nismo prijatelji, ali se nikome nije povjeravao kao meni. Ne treba da se plasim, zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima, i bas je to imao u vidu kad se sjetio mene. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. i to mi je cudno; cudno je da mi je povjerovao.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja, meni je otkrivao svoja osjecanja. Onda sam mu ja blizi nego drugi, i mogao bih mu reci sto drugi ne moze. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim misljenjem. Zna, u stvari, da ja i nemam nikakva misljenja, samo zalim sto ljudi nisu andjeli, pa bi na zemlji vladao raj. Pa i to je dobro sto se ne slazemo, jer bi Ramiz prema istomisljeniku bio tvrd i nepopustljiv. Jesam li primijetio da ponekad lakse razgovaraju ljudi koji ne misle isto, ako nisu neprijatelji. Zar nas dvojica, on, Dzemal, i ja, nismo dokaz za to? A evo sta bi trebalo da ucinim ako zelim da ga spasem. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu, govori dobro, kako izgleda, ili vjesto, sto je svejedno, obecavao je mnogo jer nije morao da izvrsi nista, bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv, i ljudi su ga slusali kao mesiju, trazili su da govori cesce i na vise mjesta. To nije cudno, lakse je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a moze postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. Ljudi su zapamtili njegove rijeci, i sad ce ih prepricavati, ponavljace ih kao molitvu, suprotstavljace ih svakoj teskoci i svakoj nevolji. Njegova slava postace veca, zato sto je u ocima naroda zrtva a ne krivac. A on ne smije ostati mucenik, ni njegove rijeci posijano sjeme, svejedno sto ce vrijeme opametiti vecinu zavedenih. Treba mu skinuti oreol mucenika, moramo zatrti sjeme njegovih rijeci, da ne iznikne nijedna rdjava posljedica. Kako? Jednostavno. Da se sam odrekne svega sto je govorio. Ja treba da ga nagovorim. Niko drugi ne bi mogao.

Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama, kao da je saptao mome nosu, dah sam osjacao, kiselkast, i jak istocnjacki miris. Okretalo mi se u glavi, jedva sam sabirao misli, drzeci ih na okupu, da ne odlete bas sad, kud koja, kao uplaseni vrapci.

Sta da kazem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada, ne dajuci mi vremena da se snadjem. Znam sta treba da kazem, ali kako sebi da ne naskodim?

Rekao sam, odlazuci odgovor, kao da zelim doci do daha:

- Ne vjerujem da ce pristati.

Zafranija nije kao ja, on ima spreman odgovor na sve:

- Tezak je strah od smrti, moj Ahmete. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogrijesio kad im je onako govorio, da je bio licno ogorcen i tako se svetio, a sad je razmislio o svemu i, kao posten covjek, zali sto ih je upucivao krivim putem. Ako to kaze, to ili slicno, pusticemo ga. Samo, nece moci ostati ovdje, morace otici.

- U progonstvo?- Ziv.- A ako ne pristane?- Ostace ovdje. Mrtav.- Bice ubijen?- Grijeh mu je tezak. Ili mislis da nije?- Jest.- Onda, pristajes li?- Mogu li malo da razmislim?- Zasto? Ne cinis nista rdjavo. Spasavas mu zivot.- Nije rdjavo, ali je neobicno.- I za njega je bolje ovako. Ne volim surovost. Zaista! To je pecinski nacin rjesavanja sukoba medju ljudima. Ne volim ubijanje. Ne volis ni ti. A valjda ni on.- Ne znam, tesko mi je da se odlucim.- Covjecnost ti je, izgleda, samo na jeziku. A pravo da ti kazem, i tebi sam htio da pomognem.- Meni da pomognes?- Sam kazes da ste bili vrlo bliski. Ko bi povjerovao da ti je pricao samo o kuci i djevojci?- Ni ti ne vjerujes?- Vjerujem dok mi treba.- Javicu ti sutra.- Bices pametam, nadam se.

O, boze nepravedni, sta ces jos navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prozive zivot neprestano zijevajuci. Zasto bas mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rjesavam nerjesive zadatke, kao treci brat u prici. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budan bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrasnji dan sa strahom.

Branio sam se pred serdar-Avdagom, pricajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kuci i djevojci, a otkrio upravo ono sto njima treba. E bas sam nasao koga cu ganuti! Sta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu, nece me postedjeti, sam je rekao, upetljace me u Ramizovu krivicu. Znaju da mi nije pricao o kuci i porodici, i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. Ako bih je rekao, bio bih saucesnik i krivac, jer ga nisam prijavio, dokaz ce im biti moje priznanje. Ako ne bih rekao, opet bih bio kriv, dokaz ce im biti njihovo uvjerenje.

Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega sto je govorio? Nije vazno sto ce odbiti, a odbice sigurno, nije najteze ni sto cu opet biti prepusten Zafranijinoj milosti. Jest zlo, ali nije najgore.

Ne mogu, nikako ne mogu da podnesem, i u zamisljanju uvijek tu zastanem, produzetka nema, ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled, kad bih mu to rekao.

Sta bih mu rekao?

»Zao mi je, natjeran sam, primoran.«

Ali ako ne budemo sami, ako s nama bude strazar, ne bih to mogao reci, ne bih smio.

»Bilo bi za tebe najbolje.«

Ali on nije zelio da njemu bude najbolje. A njegov pogled bi bilo strasniji od svega sto bi odgovorio, postidjen, zaprepasten. Postidjen, zbog mene. Uvrijedjen, zbog sebe.

»Zar i ti, pjesnice, koji pjevas samo za sebe, kao slavuj? - rekao bi njegov prezrivi pogled. - Mislio sam da si covjek. Mislio sam da imas dusu. Nudis mi zivot i sramotu. Mogao sam onda bolje unovciti svoj zivot. Oni su bolji od tebe, nude mi smrt i cast. Nude mi da me narod zapamti po dobru. Ti mi nudis da narod pljune kad cuje moje ime. I sta bi bilo od mene kad bih te poslusao? I ti bi se morao uplasiti! Sve bih mogao postati, samo nista dobro. Vucibatina, lupez, ubica, krvnik. Kad bih sebe ubio, zasto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu, zasto bih stedio tudju? Sta bi me sprijecilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti, sve bi mi bilo dopusteno. Ne, prihvaticu njihovu kaznu, postenija je od tvoje ponude. A izabrao sam tu mogucnost davno, kad sam posao ovim putem.«

Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve, samo nista dobro.

Mislio sam da su ljudi izdijeljeni, i jesu, a eto, opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. Putevi su nam izukrsteni, kao rasuti konci. Zar sam mogao i pomisliti da cu zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku?

Ako ga ne izdam, unisticu sebe; ako ga unistim, izdacu sebe.

Ne mogu ni jedno ni drugo, a trecega nema.

Kad mi je tesko, bjezim u samocu. Kad mi je jos teze, trazim dobre ljude.

Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. Spremao se da podje na rucak, pomocnika nije bilo iza pregrade. A opet sam saptao, iz navike, i zbog svega sto sam cuo u dzamiji.

- Na koga je kadija mislio da nije izvrsio svoju duznost?

Bojao sam se da nece odgovoriti, ali nisam mogao da ne upitam. Odgovorio je, ipak. Izgledao sam mozda suvise potisteno.

- Mislio je na muselima. Ne trpe se. Namjesta mu krivicu.- Prijeti i drugima.- Red je, toboze, poljuljan, a kriv je muselim. Usput ce mnogi platiti. Dvije muhe jednim udarcem.- Zasto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplaseni?- Sto je vise straha, vise je reda. Po njemu i njegovom strahu, red bi bio savrsen. A, bogami, i po meni.- Posavjetuj me, Mula Ibrahime, traze da razgovaram s Ramizom. Da porekne sve sto je rekao. Pustili bi ga ako to ucini.- Razgovaraj, svakako.- Nece pristati. Odbice.

- Reci ces im da je odbio.- Kako cu mu pogledati u oci?- Lijepo. Reci mu: moje je da ti predlozim, tvoje je da odlucis. Svakako ce ga ubiti.- Mislis?- Napravili su od njega strasilo. Kako da ga puste?- Mula Ibrahime, najradije bih se vratio nad svoju rijeku.- I tamo bi te nasli.

Svugdje ce me naci. Nema mi spasa.

Kod kuce sam zatekao Mahmuta, potrosio je sav novac, i skrusen je kao i ranije.

Sve sam ispricao Tijani i njemu, odmah, gotovo s vrata, da se ne rasprsnem.

Odgovorili su potpuno suprotno od, onog sto sam ocekivao.

- Kako bi mogao toliko uvrijediti covjeka? - rekao je Mahmut ogorceno.

A Tijana:

- Ostace ziv, a to je najvaznije. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli misljenja.

Mahmut se ceskao po cekinjavoj bradi:

- Doduse, nije rjesenje ni smrt.

Tijana je uzbudjeno razmisljala:

- Znao je sta ga ceka, i nije se bojao. Kako mu mozes reci da ne bude ono sto jest?

Tako smo ostali na pocetku, ni na cemu.

- Oh, boze - uzdisala je Tijana.- Vidi ti nevolje - vajkao se Mahmut.

Ali njegova nemirna misao ne moze da ostane na vajkanju, zeli da nadje izlaz:

- Kako bi bilo da se razbolis? Pojedi sirov krompir, pa ce ti vatra skociti kao u najvecoj groznici. A ja cu dovesti Avdagu da vidi.

U nevolji, to mi se ucinilo prihvatljivo, razboljecu se i bez sirovog krompira, od muke, od straha, od neizlaza.

Ali, badava, ne bih mnogo dobio time. Odakle da groznica dodje bas danas? A sacekali bi da prodje, i kad bi povjerovali. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana.

Mahmut je izrazio misljenje da ce me oni ostaviti s Ramizom, pa cu mu reci: tako i tako, brate, spasavaj, na velikoj sam ti nevolji.

Zaboravio je da je Ramiz u jos vecoj nevolji.

Tako smo dugo grickali tri posne misli, a rjesenje nismo nasli. Toliko sam mogao uciniti i bez njih, ali mi je lakse sto nisam sam.

12. Tuga i bijes

Ni sutradan nisam nasao izlaz, a nisam ga vise ni trazio. Otupio sam od nekorisnog razmisljanja, i mozak je mljeo uprazno.

Cekao sam da dodju po mene, da me povedu, kud me odvedu. Mozda cu na tom putu odluciti da li cu se poniziti ili unistiti.

Kad je neko pokucao na vratima, bio sam uvjeren da je serdar Avdaga, salje ga Dzemal Zafranija, po mene. Odredjen mi je za andjela cuvara, rastavice nas samo smrt. Ne znam cija, ali bih volio da ne bude moja. Pa sta mogu, neka ga, kad vec ne moze da bude drukcije.

Ali nije usao nerado ocekivani crni andjeo, vec neocekivano Osman Vuk, Sehagin momak.

Unio je u nasu sobu svoju lijepu plavu, vjetrovima opaljenu glavu, svoj smijeh, svoju povrsnu i sasavu narav. Ali ga pamtim i drukcijeg.

- Sta vam je? Ko da se molite nekome za dusu! - viknuo je u smijehu.- Tako nekako.- Ba sta onda? Zar je to razlog da objesite nos?- Ocekivali smo jednog covjeka.- Je li ti zao sto nije dosao?- Nimalo. Volio bih da ga djavo odnese.- Ko je to? Sta hoce?- Duga prica. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoc, cujem.- Jesam. Sehaga te pozdravlja i moli da dodjes do njega. Na razgovor.

Zacudio sam se: rekao je to Tijani.

- Koga to Sehaga poziva?- Tebe, koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. I jos mi je priprijetio da nikud ne skrenem, misli, u kafanu, i da te svakako nadjem. A ja zurim i bojim se, budala, da te opet necu naci kod kuce.- Uvijek sam kod kuce - odgovorio sam oprezno. - A zasto kazes: budala?- Zato sto nisam pametan. Nikad covjek nije dovoljno pametan. Ko da bi bilo strasno i da te nisam nasao kod kuce!

Njegov zadivljeni pogled, okrenut Tijani, prilicno je jasno govorio zasto bi volio da me nije nasao kod kuce.

Kako je u nju gledao sinoc? Sta joj je govorio samoj, kad ovako govori preda mnom?

- Ne bi bilo strasno ni da si nas mimoisao - rekao sam ljutito.- Zasto, prijatelju? Sta sam ti ucinio?- Znas ti dobro sta si ucinio - umijesala se Tijana mirno. - Ne volim takve sale.- Ama, sta vam je, ljudi, na kakve sam ja ovo cini udario! Nista zlo nisam mislio, djece mi moje!- Kunes se u djecu, jer ih sigurno nemas.

- A ko to zna, snaho! Ali zlo nisam mislio. Jesam svakakav, ali los nisam. Osim kad se naljutim. A zasto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. Eto, je li u redu? Onda, hocemo li Sehagi?- Sad mi se ne ide.- Zasto? Ako si se na mene naljutio, nizasto za lijepu rijec, sta ti je Sehaga kriv? Hajde, nasmij se, i pruzi mi ruku. Za danas mi je dosta nevolje.- Sam je trazis.- Ma jok, covjece bozji! Kockao sam sinoc. Dodje mi jedan trgovac, njega sam smirio preksinoc, veli: - Stigao jutros neki Brcak, sljivar, umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo, te glupi sljivar potegao u Sarajevo da to spiska. Ako ti nije gadno da opeljesis budalu, nadji ga. Nije mi gadno, velim. Ako necu ja, hoce drugi. Te odem po Muharema Pjevu. Opasan kockar, ja sam dijete prema njemu. Tako i tako, velim mu. Ponesi stogod para, u pocetku cemo malo gubiti, da se sljivaru osladi, a onda, neka mu bog pomogne. Ne vjerujem da ces mu ostaviti i za trosak do Brckog. - Moze i pjeske, veli Pjevo, smijuci se. - Dobitak dijelimo. - Neka ti bude. I nadjemo se u Kamenom hanu. A Brcak, jado. - Igras li cesto? - pitam ga. - Ne igram bas cesto, al ono sto sam igrao, vidim da je sve sreca. Ako me bude pratila, kao ovih dana, pricuvajte se. A ako i izgubim neku paru, nije greda. Bogme, neces izgubiti neku paru, mislim ja, vec sve sto imas. A on, kao da je znao sta mislim, veli: - Ja imam jedno sto dukata, nisam ponio vise. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. Sto dukata, citavo bogatstvo! Vidim, Pjevo nestrpljiv, gleda u hrpu dukata, jedva govori. Hajde, veli, sta cekamo! Polako, kaze Brcak, da porazgovaramo ko ljudi. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. Pjevo ode i pozajmi jos od handzije, a sve trci, i pocesmo igru Pjevinim kockama. Vidim, naivan nekakav covjek, dobar ali glup, odmah poce da gubi, al nista, samo se smije, jos nam porucuje jelo i pice. - S dobrim ljudima nista nije steta, veli. A meni cak ko i zao, volim da uzmem paru, al volim i da igram. A ovo ce sve svrsiti zacas. I svrsiti se zacas. Nesto se odjednom desi, i Brcak prestade da gubi, a mi ga zamijenismo. - Sta je to? - pita sljivar veselo. - Okrenu se sreca! I zasta se okrenula. Sto god mi bacimo, on baci bolje. - Vidi ti cuda! - vice neprestano. I neprestano nosi. Uzalud smo hukali u kocku, obnosili je oko glave, dugo muckali u saci. Brcak samo klima glavom, hrabri nas: - Sve treba pokusati. I dize pare. Mene je opuhao za pola sata, Pjevu za sat. Jos nam na kraju ostavi neku crkavicu, da imamo za pice, veli, i pita da se opet nadjemo. A Pjevo i ja se gledamo, ne mozemo sebi da dodjemo od cuda. Sta to bi, sta uradi od nas glupi sljivar? Pjevo grize usne, prevrce ocima, nije mu toliko krivo sto je izgubio, vec sto ce se cuti, a ja se pocnem smijati kao lud. - Sta ta je? Sto se smijes? - cudi se Pjevo. - Kako se ne bih smijao! Zar ne vidis da smo ispali budale? Kakva tetka, kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar, pobolji od nas! - Pa, ponekad se ovako zabavim - smijesi se sljivar dobrodusno. - U redu - kazem mu. - Lijepo si nas osamario, al daj da makar stogod usicarimo od tebe. Kako uvijek bacis ono sto hoces? - Pravo da vam kazem, odmah sam opazio da je u kocki olovo, i da vuce na vece brojke. Dok nisam ofercio, gubio sam. Poslije ste vi gubili. Glavno je da nema varke. Tako nas sljivar udesi, i jos priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. Kao divljac na lovca. Zamolili smo ga da cuti o ovome, a i mi smo precutali svoju bruku. Zasto da samo mi ispadnemo budale? Zato kazem: dosta mi je nevolje za danas.- Tako ti i treba - kaze Tijana. - Zar ti nije zao da uzmes covjeku pare?- Ja, snaho, rekoh, cini mi se, da je on uzeo meni a ne ja njemu.- Ti drugome juce, on tebi sinoc. Pravo je.- Pravo je, kad kazes, al mi nije drago. Onda, Ahmete, hocemo li ?- Doci cu sutra. Mozda.- Ne sutra, vec sad, odmah. Sehaga te ceka!- Pa idi ako te ceka - pristala je Tijana. - Nemoj ostati dugo.

Osman je to primio na svoj nacin:

- Hvala, snaho. A on ce se vratiti brzo, nije lud da te dugo ostavlja samu.

Uzalud ga je opominjati, on ne moze bez ludosti.

Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom, i rekao da ce mi ispricati nesto, da znam, prije nego sto se vidim sa Sehagom.

Uveo me u dzamijsko dvoriste, pa smo sjeli na perde, da se sklonimo od vjetra sto je otkidao listove sa sljiva. Ispricao mi je cudnu pricu.

Sehaga me nije pozvao. Jest, istina, razgovarao s Mula Ibrahimom o meni, i rekao da svakako dodjem, ali me nije danas pozvao. Osman je odredio da to bude danas, jer niko nije rekao tacno vrijeme, pa moze biti kad god se dogovorimo, a njemu treba, sto prije. Zato je i dosao po mene, da mu pomognem, a da pomognem i Sehagi. Mozda i sebi, jer niko ne zna da ucini dobro kao Sehaga. Ako ga zaboravi, pomoci ce mi on, Osman, a zna sta mi je potrebno, i nije tesko znati, cim sam nezaposlen. A to ne valja. Kad covjek ima onako lijepu zenu, ne smije biti sirotinja. On bi ubijao, ali bi njegova zena imala sve sto zazeli.

O majko moja, kakva je ovo napast!

- Opet ti!- Sta je? Kazem to usput. Ne ljuti se odmah! Da ti kazem o Sehagi! Velika je nevolja sa Sehagom: prestao je da pije mlijeko, evo vec dva dana. To je znak da ce poceti da pije rakiju. A kad on pocne piti, to nije kao kod drugih ljudi, vec da bog sacuva. Da pije kod kuce, pa hajde de, ali jok! Vec ode nekud, izgubi se, u neko selo ili u drugo mjesto, baca novac, pije, spava i opet pije, osam dana tako, nista ne jede, samo povraca i pije, onda tri noci i tri dana spava kao mrtvac, i vrati se kuci procijepljen, poznati ga ne mozes. Tako cini tri puta godisnje, i nijednom vise, nikad ni kap ne uzme. I niko ga odvratiti ne moze, ni zena, ni prijatelji, niko. A jednom ce presvisnuti od te muke i od tog trovanja, ne zna ni kako je ostao ziv i dosad.- Zasto pije?- E, zasto! Moze se piti i bez razloga, ali Sehaga ima debeo razlog. Ne govori o tome nikome. Trpi, vene u sebi, pa kad ne moze vise da izdrzi, podje u pijanstvo, da zaboravi. Tako tri puta godisnje, u jednakim razmacima, kao prorijedjene mjeseceve mijene. Rijetko vise, u nevrijeme, kao ovo sad.

Kao da okolisi, kao da odgadja da kaze razlog.

Upitao sam, ponovo:

- Zasto pije?- Zbog sina. Jedinca.- Nisam znao da ima sina.

Imao je, vise nema. Kad je Sehagin sin navrsio osamnaest godina, zamoli oca da ga pusti u vojsku, u rat, idu neki njegovi drugovi, doduse stariji od njega, ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ali, nisu drugovi jedini razlog, vec svasta uz drugove, mladost, talambasi, bajraci, govori, sveti razlozi, i djecak samo sto nije izludio od odusevljenja. Izgledalo je da ce mu plamen suknuti iz ociju. Sehaga pokusa da ga urazumi, nije rat bajramsko pucanje, vec blato, prljavstina, gladovanje, surovost, krv, smrt. Ali badava, ni da cuje. Pretrpjecu, veli, sve, pa i smrt, ako bog htjedne. Kad mogu toliki drugi, mogu i ja. A ocu zao, sin mu je, jedinac, zbog njega je osjecao radost sto stice, zbog njega je osjecao radost sto zivi, i nije ni krio tu ljubav, nije mogao, mladic zivio kao riba u

ribnjaku, razmazen, presit, ne znajuci sta je ruzno, ne znajuci sta je tesko, a neko mu napunio zelenu glavu velikim rijecima, pa navalio da izgubi i ono sto se samo jednom ima. Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata za zivot. I poginucu, ako treba, kaze ludi mladic. A Sehaga se raspametio. I naljutio. E, neces, veli, ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti, mogu ti narediti! Danas si odusevljen, sutra ces plakati kad te napadnu vaske. Mladoj budali nije stalo do zivota, ali je meni stalo do moga sina, makar bio i budala. I zatvori ga u kucu. A mladic se iskrade, skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. Ujutro nadjose praznu sobu. Sehaga ko lud, htio je da bije momke, kako ga nisu vidjeli, kako nisu culi kad je preskakao zid, jurili smo na sve strane, i od valije je trazio da mu se sin vrati, jer je otisao bez oceva pristanka. I vratili bi ga, valija je duzan Sehagi hiljadu dukata, a cijeni ga i bez toga. Ali mladica nigdje, kao da je u tudju vojsku prebjegao. Pregledani su svi vojni spiskovi, njegovog imena nije bilo. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu, u Besarabiji, ali je ime promijenio, da ga otac ne bi nasao i, vratio. Uskoro se desilo ono sto je Sehaga predvidio, mladicu je brzo dosadio rat, ogadila mu se grubost, uzasnuo se zbog ubijanja, te nagovori desetak vojnika, ovdasnjih, da pobjegnu iz vojske. Lutali su, skrivali se, putovali nocu, izbjegavali vojne jedinice, zaobilazili gradove, i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima, ne mogavsi vise podnijeti napore i strah. Vlast pohvata i ostale bjegunce, i zatvori u tvrdjavu. I oni, svi do jednoga, optuze Sehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske, rekavsi da se kaju sto su to ucinili. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe, moleci da njih ne kaznjavaju. Jos rece da se ne kaje nizasto, jer je rat najveca prljavstina ljudska i najstrasniji zlocin. Osudjen je na smrt. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi, kao da je ocu jedna smrt laksa od druge. Bjegunce su isibali i vratili u rat, mladica su strijeljali, a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. Sehaga umalo nije svisnuo. I kao da je malo senuo. Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zasto li pogibe, za sto li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz price, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz zivota, zalio bih ali bih razumio. Ali, sta je ovo, nesrecni sine! Za djeriz, za razbojnike, za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zasto nisi, bjezao sam, kad si dosao pameti? Kako si mogao da se pouzdas u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji, sakalu, kopcu, nikako nasem covjeku. Izdace te kad mu najvise ucinis, ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj das. Pa dobro sto sebe unisti, sebicni sine, ali sto mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri, nikog nije htio da vidi. Onda smo otisli u Smederevo, da nadjemo grob, ali, niko nije znao gdje je, uzalud smo raspitivali. Svejedno, rekao je Sehaga, mozda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio, poceo je da pije, po osam dana, do potpune besvijesti, da obamire. Kad dodje sebi, cuti, samuje, mrzi ljude, ako progovori, grdi sve odreda, ne misli sta ce reci ni uciniti. Na vrh glave se popeo svakome, narocito ljudima od vlasti, mrze i oni njega, ali mu nista ne mogu. Suvise je mocan i ovdje i u Carigradu. Suvise mu ljudi duguju, a on ne zuri da naplati, drzi ih u ruci. Bojim se za njega kad pocne da pije, udesice da ga snadje kakva nesreca, ne bi bilo tesko, niti bi ko znao. I eto, opet ce u pice, a jos mu nije vrijeme. I svi cemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. A zasto sad, u nevrijeme? Sinoc se desila nesreca Sehaginom najboljem prijatelju, jedinom u gradu, hafiz-Abdulahu Delaliji, sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije, s jacije, i namrtvo prebili. Bio je ziv kad su neki prolaznici naisli na njega, a umro je dok su ga nosili kuci. Sehaga je jutros bio kod kadije, bio je i kod valije, oni zale i cude se, ali nista ne znaju, i obecali su da ce traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. Privesce ih, kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Sehagi

nije lakse. Ubili su mu prijatelja, dan nije mogao proci da se ne sretnu, i sad vise nema nikoga. Vikao je pred valijom, prijetio kadiji, sad cuti, ne pije mlijeko; sprema se na bjekstvo, da zaboravi.

Zaprepastio sam se zbog te cudne price a jos vise zbog strasne vijesti. Da li se to vec ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost?

Juce, dok je starac govorio, slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine, a eto, nije slucajno. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene rijeci, samo su kod hafiz-Abdulaha pretjerali, ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost.

- Juce je govorio u dzamiji - rekao sam tiho. - Nije se slozio da se zavedu stroge mjere.- E, vise nece govoriti. Sad ce se slagati sa svakim.

Onda mi je objasnio zasto je dosao po mene. Cuo je kako Sehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vrsnjak Sehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. Zeli da me poturi Sehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono sto je proslo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strasno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomocan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja zrtva, on, doduse, zna kako sam blesavo ispao zrtva, ali Sehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zastitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Sehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Sehaga bi se odusevio svojom velikodusnoscu.

Smijesno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna sta radi. Mozda samo pokusava, ali vrijedi i pokusati.

Posao sam, nadajuci se da ce Sehaga meni pomoci, a sad se, evo, Osman nada da cu ja pomoci Sehagi.

- Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji.

Kad sam pokucao na Sehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je tesko sto sam dosao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokusavajuci da zaustavi misao na meni.

Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopstio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Sabo.

- Znam - prekinuo me.

Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe.

- Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju.- Doci cu drugi put, ako hoces.- Zelis da pobjegnes od moga mracnog lica? Zar tako lako odustajes od onog sto zapocnes?- Ne volim da budem na smetnji.- Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis zivjeti?- Sirotinjski.

- To nije tesko postici.- Nije ni lako. Treba se odluciti.

Pogledao me zacudjeno.

- Covjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi sta ima u vasoj glavi.- Ova djeca su prosla kroz nat.

Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan sto se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je presla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjecanju?

- Pricaj nesto. Sta bilo.- Zasto, Sehaga?- Nizasto.- O ratu?- Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu!- Hoces li da pricam kako sam trazio posao?- Pricaj.

Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodisnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam?

Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Zelio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Mozda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrasnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta.

Uzdrzao sam se, da ga ne bih jos vise povrijedio.

Suvise je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.

Koliko je strasnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren? Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.

Mozda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godisnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv.

Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo laksom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevsi uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve sto je zelio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreci.

Je li, jecao sinoc, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid?

Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu?

A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li

bi mu bilo lakse ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, mozda bi mu taj girob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoc potrebna!

Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi.

Ne o ratu, rekao je. Suvise ga boli.

Necu o ratu. Postedjecu ga.

Ispricao sam mu ono sto ga se ne tice i sto ga nece povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje sto mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savjescu. On ne zna sta ljude boli, sta im nedostaje, sta zele, zato je najneviniji i najsrecniji covjek na svijetu. Ne mijenja misljenje, jer moze da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrecama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne moze ni potvrditi ni pobiti ono sto govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro sto je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore.

I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduse, mozda su mu krivo rekli moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao sto sam ja, samo zato da bi saslusao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono sto mi je milo nego ono sto je vjerovatno. Nesreca je samo sto sam se bas ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao sto je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A mozda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije posteno da svoju odanu sluzbu zavrse izdajom, sluzeci drugome. Doduse, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se vise niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno ostecen, ali za lijepo nacelo treba nesto i zrtvovati.

O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar covjek, i da nit je pruzao priliku, kao sto je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, sto nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdusnom svijetu. Fejzo je mekan i sirok covjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu sirinu ni za bliskost, sto je moja krivica a ne njegova.

A onda sam izgubio volju da se segacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom salom. Primijetio sam da on jedva slusa. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.

Ucutao sam.

Nije se zacudio, nije upitao zasto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvoristu, i lice mu se opet bolno zategnulo.

Zasto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pricam sta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogrijesio, kao i on.

Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima.

- Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu?

Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci sake uobrucene na krstima.

Nisam odustao.

- Sigurno je volio da gleda onaj jablan?- Kako znas?- Vidim po tebi. Stalno mislis na njega.

Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znas? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti?

Ali, Sehaga je tesko probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet.

Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i dosao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet.

- Od cega zivis?- Ne znam ni sam. Mozda od ljubavi.

Taj razgovor mu je laksi, jer je izvan njega.

- Lijep zivot. Samo je obicno kratak.- Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina.- Gavran i ne zna da je ziv.- Mi znamo, to je nasa sudbina.- To je nasa nesreca.- Sreca i nesreca.

Vidim kuda se krece njegova misao. Dosao je do ruba, hoce li ga preci? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja?

Ne, ne usudjuje se.

Opet sam mu ja zaklon.

- Zasto si ono ucinio kod hadzi-Duhotine?- Pravo da kazem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam.- Je li te Mula Ibrahim zato otpustio?- Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga.- Mula Ibrahim je kukavica.- Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom.- Da li zaista mislis tako, ili si lukav?- Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara.- Koliko ti je godina?- U maisu cu navrsiti dvadeset i pet.- U maisu?- Da zasto?- Pitam sta bilo, govorim sta bilo. Da ne cutimo.

I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome nece da govori.

Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim.

Sat u drugoj sobi odbijao je nesto, vrijeme je prolazilo, a mi smo cutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga.

Ne, nismo zaboravili.

On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I sta ce sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem?

Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tisina, medju dva ziva covjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zasto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zasto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi?

Treba li sad da izadjem, s prijekornom mislju da sam uzalud dolazio oholom covjeku?

Necu, ne mogu, nikad se vise ne bih vratio ovamo, ako bih sad otisao. A mozda mu je potrebna moja pomoc. On tone, kako mu ne pruziti ruku?

Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom.

- Znas li zasto su ubili hafiz-Abdulaha?- Ne znam.- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren.- Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio.

To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako.

Naglo je sjeo, odbacivsi oklop, smanjivsi razdaljinu, izasavsi sav iza sanca, odjednom uvucen u razgovor.

- Sta se desilo? Pricaj! Sve!

Ispiricao sam, ukratko o drugima, opsirno o hafizu, sakrivsi da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Sehage. Juce mi se zamjerio sto je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savrseni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu gresku, ili zabludu. A mozda nije ni greska ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad vec napadaju tudju. Postupio je hrahro i posteno, ne stedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogrijesio kad sam ga uzeo za svjedoka.

- Onda su ga ubili - uzviknuo je Sehaga uzbudjeno. - Zar i njega!

Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najvise volio u zivotu, obojicu su ubili. Nista drugo nije vidio, nista drugo nije ga se ticalo.

Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreca i osim njegove. Pun je svijet nesreca. Znam, ticu nas se samo nase, ali zar i tudje nisu nase?

- Mnoge su ubili, i mnoge ce jos ubiti - rekao sam, misleci na Ramiza.

Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao.

- O, zlikovci! - prosistao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci cu krivca! Zemlju cu prokopati, ali cu ga naci!- I da se osvetis, hafiz-Abdulaha neces podici iz groba.- Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja!- Ucini nesto korisnije. Mladog Ramiza ce ubiti.- Ubice sve postene. Hiljadu smrti su zasluzili!- Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije ocekivao da cu to reci. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepasteno. Bezdusno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce.

Stisnuo je sake, sav se zgrcio, izgledalo je da ce skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kazem?

Nije posao prema meni, nesto ga je zaustavilo. Mozda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogucnost, mozda mu se cinila i nepravedna, u pocetku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako.

Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokusao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjecanju dao vise smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota?

Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici:

- Umrijece neduzan.

Jos se branio:

Je li moj sin bio kriv?

- Zato ti i govorim. Najbolje ces razumjeti. Oca nema, poginuo je u ratu, ima samo majku. Sta ce mu ona pomoci?- A kako cu mu ja pomoci?- Ne znam. Moli valiju da ga puste.- Ne smije, boje se jedan drugoga.- Onda mu nema spasa.- Ima majku, velis. Zasto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe, roditelji ih se ne ticu.- Zaboga. Sehaga, zar ni mrtvom sinu ne prastas sto je mislio drukcije nego ti?

To nije izdrzao, pogodio sam ga u zivu ranu, ni sam ne znam zasto, viknuo je, pogledavsi me krvnicki:

- Pasji sine! Sta hoces od mene!

A onda je sagnuo glavu, i poceo da lomi prste.

Stajao je tako dugo.

Onda je rekao tiho, ne gledajuci me:

- Nije trebalo da mi to kazes.

- Kazem zbog tebe. Pomiri se s njim. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce. Kao tvoj sin, kao Ramiz.- Jesi li prijatelj s tim covjekom?- Nisam. Jedva se poznajemo.- Zasto se onda zauzimas za njega?- Zato sto nece niko, zato sto je sâm, zato sto je posten.- I tebi je potrebna pomoc, mislio sam da ces govoriti o sebi.- Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teze.- Lud li si, boze moj! Sve sto kod nas vrijedi, to je ludo. I moj sin, i ti, i taj Ramiz.- Lud je zato sto ne misli o sebi, vec o drugima. Treba li zbog toga da umre?- Je li vlasti stalo do njega?- Mnogo. Opeklo ih je ono sto je govorio. Odjednom se izmijenio, pakostan izraz mu se pojavio na licu:- Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa!

Eto, taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega, a on sve pocinje po starom. Bol mu je nanesen tudjom krivicom, i lijek mu je samo nevolja koju ce on nanijeti drugome.

- Ne bi im bilo lako - slozio sam se, ugledavsi neocekivanu mogucnost za Ramizov spas. Sehagin razlog me se me tice.

Cudno je kako se nenadno pokrenuo, izraz lica mu nije vise zloslutno mracan, vec sabrano odlucan, tanak osmijeh oko usana otkriva zamisljenu radost likovanja, ruke stoje mirno jedna pored druge, tijelo se ispravilo. To je drugi Sehaga, covjek koji smislja osvetu.

To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Ali ova njegova pakost nece biti samo osveta. Pomoci ce drugom covjeku.

Sad ga nista ne bi moglo zaustaviti. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu, ostala bi blijeda i mlitava.

Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoci.

Udario je dlanom o dlan, ruke su vrsile svoj posao spremno, ne muceci se, ne grceci se vise.

Usla je mlada djevojka.

- Zovni mi Osmana!

Osman je odmah usao, kao da je cekao pred vratima, a mozda je i cekao, stojeci s mladom djevojkom. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.

Sehaga je protrljao ozivjele ruke.

- Sjedi! Treba da spasemo jednog covjeka iz tvrdjave.- Ima nekoliko nacina - odgovorio je Osman, ne razmisljajuci. - Ja sam za najskuplji.- U redu - pristao je Sehaga. To je bilo sve!

Osman Vuk me pogledao veselo, i upitao Sehagu:

- Hoces li da ti donesu mlijeko?- Poslije.

Vrijeme je da odem, da bi oni mogli da se dogovore nasamu.

Ostao sam duze nego sto sam mislio, i mnogo duze nego sto se Tijana nadala.

Pitace me, zasto me pozvao. Nije me pozvao.

Pitace, o cemu smo razgovarali. Nismo o meni razgovarali.

Pitace, hoce li mi pomoci. Ni on ni ja nismo se toga sjetili.

Pitace, zasto sam onda toliko zadovoljan. Necu znati da objasnim zasto sam toliko zadovoljan.

13. Otmica

Ta noc uoci Bajrama bila je burna.

Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je docekao u Zajkinoj mejhani, trijezan, miran, gotovo svecan. Mejhana nije zatvorena za druge goste, kako je Osman obicno zahtijevao, ali su svi znali da je to njegovo slavlje, zbog sutrasnjeg Bajrama, zbog dugog Ramazana, ni zbog cega, niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju, jer bi taj razlog cesto trazili. Znao je da se veseli kao nijedan covjek u gradu, okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tisinu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih zena bili su tada brizni, jer su sinovi postajali nemirni, a mlade zene gubile san i, tuzeci se na glavobolju, dugo u noc sjedile kraj prozora i uzdisale, sto je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih saka koje su, za svaki slucaj, istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova.

Sejmeni su se tada okupljali oko njega, i pratili ga po ulicama, strepeci sta ce Osman izmisliti. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju, bojeci se njegova neljudskog bijesa.

Te veceri, vec u sumrak, cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Zajko, vazan i utegnut, i njegova dva momka, u svecanim odijelima, tiho i uzurbano su vrsili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje, a stari Ciganin Ramo, najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio, i njegovih pet sinova, cekali su spremni, gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove, veseljake, kockare, ukoljice, ludove, pijanice, najvece sarhose u gradu.

Kad je pukao top na Tabiji, oglasivsi kraj posta, Osman se digao, omrsio se, toboze, zalogajem hljeba i casom rakije, zazelio svima srecan Bajram, jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram, i tada je pocelo veselje.

Sejmeni i nocobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane, ali su cijelu noc slusali pjesmu, svirku, smijeh, viku, u noc niko nije izasao.

Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak, koji je cijelu noc pio s Osmanom, i njegovim drustvom, odspavao ujutro sat-dva, i odmah izletio iz kuce, zut kao limun, ali srecan i blazen, kao da su mu svi zivotni snovi ostvareni. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pricao.

Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane, to je za njega daleko koliko i pasin konak, slucaj ga je doveo do te neocekivane srece. Osman Vuk je bio dosao da mene pozove na to bajramsko slavlje, ali su mi Tijanine zloslutno skupljene

obrve ubile svaku volju za veseljem. Nikad nisam bio, ne moram ni sad, tjesio sam se, kad mi nista drugo nije ostalo.

Mahmut je slusao, kao u zanosu, i sigurno mislio da sam jado koji ne zna sta je pravo musko veselje, niti cu ikad saznati, kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio, ako je pravi covjek. Ja, eto, nisam pravi covjek, i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta, on to voli, a i za drustvo je bolji od mene.

Mahmut me pogledao zahvalno, Osmana s nadom, uzbudjen kao djevojka kad se nada da ce je isprositi, a kad je Osman pristao, nesto mu je zaklokotalo u grlu, gotovo se zagusio zbog te pocasti, ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu.

Zacudio sam se, posteno da kazem, sto ga je Osman pozvao, ali mi to nije bila najveca briga. Izasao sam s njim, da ga upitam, zar nece pokusati da spase Ramiza, veceras bi bas bilo zgodno, svi se vesele, a on se samo nasmijao: - I ja se veselim.

Ostao sam zbunjen, a Osman je otisao smijuci se.

Mahmut mi je sutradan pricao da je pijanka bila nevidjena: dzaba, za pice treba da se nadju pravi ljudi. Sile su, nema sta, narocito Osman, ali je dobro sto su i njega, Mahmuta, pozvali. Pokazao im je kako se pije, polako, dugim gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne moze se dugo izdrzati. Doduse, poslije je i on pio naiskap, i srkao iz tanjira, kao corbu, ali to je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili, svi osim Osmana. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju, tiho, gospodski, da se cuje samo do kucnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znas zasto. Osman Vuk mu je priznao znanje, rekao da mu je veselje ljepse zbog Mahmuta, i sve ga grlio, grlio, kao brata, kao pravog prijatelja. A i taj Osman Vuk, nije vuk, vec arslan, on sve moze sto iko moze a ne moze svako sto on moze. Sve mu je novo, sve muzevno, sve veselo, i ono sto zna i ono sto kaze. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci, i da je juce umro, ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. On je najvedriji, najzanimljiviji, najbolji, najpametniji, najhrabriji covjek koga je ikad vidio. A sta sve u njemu lezi, tesko je i vjerovati. Svirao je na sarkiju a Ramo je pjevao, onda je on pjevao a Ramo svirao, onda je igrao neku cerkesku igru, Mahmut nikad nista ljepse nije vidio, pa neku rumunsku igru, sa Zajkom. Oko ponoci dosli nekakvi grmalji, pa hoce da pokvare veselje, traze da Ramo njima svira, naredjuju da se prekine igra, a Osman njima, tako i tako, sjedite i pijte, ne kvarite nam veselje, ne smetajte nam, ni mi vama ne smetamo. Oni, bezobrazni, ni opepeliti, davno su, vele, tutora sahranili, a ako mu se ne svidja, eno mu vrata, slobodna mu dzada, i sve tako, da se pobljujes, a bogami, i prijete, vidim, svasta se moze desiti. Ali se s Osmanom nista ruzno ne moze desiti. On ti ustade, pa polako, ama korak nece da pruzi, ni rukom brze da mahne, jok, vec kao da ima vremena za sve, pridje jednom grmalju, a grmalj golem, jedva je na vrata usao, udari ga po desnom, udari po lijevom obrazu, onako izamaske, grmalj samo klece, Osman pridje drugom, isaketa i njega, a kako ga koji put udari, a njemu glava poleti, i odletjela bi da nije vezana za vrat, pa se vrati na drugu stranu, pola metra se odvoji, pa se opet nekako namjesti, saka mu teska kao topuz, pa grmalj ne zna ni gdje je ni sta se s njim desava. Onda jednome naredi da otvori vrata, a obojici da se gube i da nikad vise u zivotu ne zavire ovamo, i bogami, uvukose vratove, poslusase ga, kao djeca hodzu, i klisnuse u mrak. A on se vrati u drustvo. - Gdje smo stali? - veli, kao da nista nije bilo. Tada Muharem Pjevo, odusevljen, poruci pjesmu, i htjede da plati, Osman samo izdrelji, oci, strah te u njih pogledati kad planu, srce ti se skupi ko oskorusa, a samo tren poslije, sunce iz njih zasija, pa veli Pjevi: -

Veceras ne turaj ruku u dzep. A koliko je platio Zajki, koliko sviracima, koliko momcima, to samo on zna, svrsio je to nasamu, gospodski, ali je para pogolema, vidjelo se po tome kako ga gledaju, kako se ponizno smijese, kako se klanjaju, svi bi ostali; na nogama tri dana i tri noci, da je on htio. Ali kad cu kako mujezin uci sabah, dize se i veli: - Srecan vam Bajram, braco. I hvala sto ste mi ucinili cast. I trijezan, kao da nije proveo noc u picu, oprostio se sa Zajkom, a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom, Bajram je, praznik, ljudi vec idu na molitvu, ne treba da im smetaju. Pratili su ih svirkom do mosta, na mostu su odsvirali jos jednu pjesmu, ljudi su zastajali, iduci u dzamiju, a on se klanjao, s rukom na prsima, i cestitao im Bajram. Onda se poljubio sa svima iz drustva, i s Mahmutom, u oba obraza, i otisao kuci. Mahmut je bio suvise uzbudjen da bi dugo spavao, dva velika djuguma prosuo na glavu, da dodje sebi od rakije i od velike srece, i dugo poslije toga pricao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noci.

Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka, nikad (nisam vidio kako se veseli, ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna, nimalo njegova. Ili je Mahmut nesto pogrijesio, ili ja nista ne znam o Osmanu Vuku.

Poslije mi se ponesto objasnilo kad sam cuo sta se te noci dogodilo u tvrdjavi.

Te iste noci, uoci Bajrama, neko je oteo Ramiza iz tvrdjave, i nekud ga sklonio.

Iza jacije nepoznati ljudi na konjima dosli su pred tvrdjavsku kapiju, snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara, nose vazno naredjenje od valije. Kad je dizdar dosao na kapiju, pokazali su mu pismo, i on je dvojicu pustio u tvrdjavu, drugi su ostali pred zakljucanim vratima.

Sta se nakon toga desavalo, niko nije tacno znao, i moglo se samo nagadjati, kao sto su nagadjali i oni kojima se sve desavalo. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli, udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Onda su obojica dosla do strazara na kapiji, kao da izlaze, on im je otvorio, i tada, kad se okrenuo, nadzak je pogodio i njega. On se prvi i osvijestio, mozda zato sto je najmladji, ili sto mu je glava najtvrdja, ili sto su ga najlakse udarili, zatvorio otvorenu kapiju, digao uzbunu, izbudio pospale strazare, a onda su nasli kljucara koji je dosao sebi, ali je jedva znao sta se desilo, i dizdara koji je najgore prosao. Cijelu noc nije dolazio sebi, trljali su ga, polivali vodom, i sve uzalud, onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta, i dizdar se probudio, ali nije mogao ustati. Na glavi mu je bila velika cvoruga, u stomaku muka, u tijelu slabost, u glavi nejasno sjecanje.

Ramiz je nestao iz tvrdjave.

Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju.

Pricalo se, svuda, kao o cudu, o junastvu, o smaku svijeta, prema tome ko je govorilo. Pronijela se vijest da je to ucinio Becir Toska sa svojim hajducima, drugi su tvrdili da je to djelo dervisa hamzevija, treci su se samo cudili, jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori, drugima da su hrabriji. A mozda je tacno i jedno i drugo.

Vlast se uzbunila. Velika je bruka sto su razbojnici mogli uci u tvrdjavu, ali jos veca sto su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju vec i Portu. Kako ce sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava, kakvi strazari, kakva uprava koja ih drzi?

Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu, ali ljudi nisu znali nista vise od onog sto su odmah rekli, i sto je znao cio svijet. Dizdar, jedva govoreci zbog bolova u glavi, rekao je da je pismo zaista bilo od valije, s pecatom. Nije ga, doduse, docitao, jer su ga zlilkovci udarili po glavi cim je poceo da cita. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru, i nista vise, a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao, jer su mu pokazali pisimo, koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi, i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino, kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren, i ne bas narocito vjesto, na sto je dizdar odgovorio da i on sada vidi, ali onda nije vidio, zato sto nije sumnjao, a i zbog slaba svjetla.

Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zasto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu, zasto ih nije ostavio pred kapijom, a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni, sto su potvrdili i ostali, i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva, a najvise ga je prevarilo sto su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo, kad su njih samo dvojica, a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara, osim njega. A jos ce najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. Najprije ce biti da je tebe prevarila tvoja glupost, rekli su mu ljubazno.

I tako, niko tacno nije znao sta se desilo. Ni ja, iako znam kako je pocelo. Ali, dalje od toga, sve mi je tamno.

Upitao sam Sehagu, kad sam mu cestitao Bajram, gdje je sklonjen Ramiz.

Pogledao me ostro, kao neprijatelja, i prezrivo, kao budalu.

- Odakle bih ja znao? Zasto mene pitas!

Vidio sam koliko sam zaista glup, i koliko sam im nedorastao.

A ne bih Sehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam sugav, i kao da me nikad u zivotu nije sreo, ili je cuo o meni samo najgore.

Sve sam domisljao sam. Dobro, Sehaga je dao pare, a Osman je platio ljude, ko zna kakve, stare ratnike, hrabre a siromasne, ili hajduke iz sume, ili razbojnike, ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani, s velikim drustvom, sa sviracima, s Mahmutom koji ce sve pricati, sa sejmenima koji su cijelu noc nailazili i castili se, s pasvandzijama, s pijanicama, s nocnim sovama, i ostao je od sumraka do zore. Svi to mogu potvrditi, i oprati ga svake sumnje, ako bi nekome palo na um da posumnja u njega.

Ali, koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan, i mogao je bas te noci ne biti na kapiji, a i da je bio, nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Ne, nije on, a udarac po glavi dobio je besplatno.

Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba, jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu, sigurno su dozlogrdili starom ratniku, i mogao je pristati na sve, ako bi mu pristojna nagrada omogucila da se rijesi tvrdjave, u kojoj je zivio kao i zatvorenici. A mogao je i da se ozeni, da okusa ono sto su svi ljudi cinili, a sto on nije mogao. Nije morao znati ljude koji ce doci, i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. Dogovarajuci se s Osmanom, vjerovatno je zelio da otmica bude ubjedljiva, i prisitao je, ne, zahtijevao je da ga otmicari udare, ne bas prejako, malo, koliko da se moze

opravdati. Ali, zasto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo, ili su zeljeli da dokaz bude sto ubjedljiviji, ili su naplatili ko zna kakav dug, tek, dizdar je jedva glavu izvukao, i da je znao kako je teska zlikovacka ruka, mozda ne bi pristao na ovaj posao. A mozda i bi, jer sta je jedan jaci udarac i nesto teza glavobolja prema sreci koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana, ne vjerujem da je zaradio cijelog zivota, a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne moze mnogo zaraditi posteno. Doduse, kad je ustao, a lezao je nedelju dana, glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo, i kad je bilo vlazno. I kad bi poceo stogod da misli. Ali ga vise nije boljela glava zbog drugih stvari, koje su ipak vaznije od glavobolje. A razmisljanja se lako odrekao, zato sto mu zaista nije potrebno, i zato sto se sjetio kako je cijelog zivota mislio uzalud. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku, kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo, kako je tvrdio, mada se svako cudio sto je njegov stric krio da ima ista. Ali, ko se moze zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije, ozenio se mladom udovicom bez djece, i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu, stekao malo imetka a mnogo djece. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo, kad bi ga zaboljela glava, da ga podsjeti da onu srecnu noc, zahvaljivao bogu sto se sudbina jednom u zivotu i njega blagonaklono sjetila, da mu plati za toliku postenu sluzbu zemlji i caru.

Tijana je u dvoristu cula o Ramizovom bjekstvu, a ja sam joj ispricao sve sto sam znao. Prvo joj je palo na um da se zabrine:

- Da tebe ne upletu?- Ko da me uplete? Sta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo.- Jesi li siguran da ti ne moze biti nista?- Siguran sam. Igru igraju veci od nas.- Veci igraju, manji placaju.- Ovaj put nisi u pravu.- Daj boze. Samo ti nikome ne pricaj to sto znas.- Nisam lud.

Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi:

- Izgleda kao hajduk. Samo je on to mogao uciniti.

Pobunio sam se, zelio sam da ga sklonim s puta:

- Dopao ti se taj hajduk. Samo zato sto je rekao da si lijepa.- Hajde, ne luduj.- On to kaze svakoj zeni.- Bas me briga!- A otmicu nije on izvrsio. Cijelu noc je pio.- Mozda je izasao, pa se opet vratio.- Nije se ni maknuo iz mejhane, sve do zore.- Ko je onda?- Ne znam.

Nije izveo Ramiza iz tvrdjave, ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Nisam htio da joj to kazem, uvrijedilo me njeno odusevljenje. Ali je istina. On radi ono sto hoce, uzima od zivota sto mu se svidja, pametan je da smisli sve sto mu treba, a povrsan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Da su otmicari slucajno stradali, njemu bi bilo svejedno. On misli samo na sebe. Zivot je za njega radost, uzivanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kisa, on cini svoje, on zivi, kao priroda, drugi uzmu od njega sto mogu, sto on

dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, vec budan, i zedan svega, ide kroz zivot, ne zeli vec uzima, ne brani se vec napada.

Ali zasto je ovo ucinio?

Sve je smislio, zaklonio se, zastitio, stotinu ociju naveo na sebe te noci, a sve se desavalo kako je on htio. Nikome ni na pamet nece pasti, nije ni poznavao Ramiza, zasto bi se izlozio opasnosti?

A poduhvat je zaista opasan. Ako bi otmicari bili uhvaceni, sigurno bi ga otkrili, a onda mu ni Sehaga ne bi pomogao.

Zasto je pristao? Sam nema nista od toga, mladic ga se ne tice, a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. On slusa samo svoju misao, i slijedi samo svoju zelju. Mozda se upustio iz prkosa, zbog nemirna duha, da ucini nesto neobicno i opasno, da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca, smijuci im se i navodeci ih na pogresan trag. Ni na kakav trag! U mrak. Jer traga nije bilo, kao da je duh prosao.

Znao sam ponesto o junacima, kukavicama, lopovima, siledzijama, sanjarima, otmicarima, plasljivim cinovnicima, sujetnim pisarima, ali o ovom gradskom hajduku nisam znao nista. Sve sto sam o njemu mislio, ostajalo je nedovoljno i sakato, i uvijek se moglo pobiti drugom mislju.

Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan, nocu sam se dugo prevrtao bez sna, slusajuci kako pekarski radnici, pjevaju, sigurno pijani, i kako vjetar duva s Trebevica. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. Bio sam uvjeren da se salio, da me varao, kad je rekao da ce se te noci veseliti. Pocece da pije, i ostavice drustvo, da svrsi posao koji mu je dao Sehaga. I opet ce se vratiti, i svi ce potvrditi da nikud nije izlazio. Tako je mislila i Tijana, poslije.

Odredjivao sam vrijeme kad ce Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i, zamisljajuci stotinu prepreka, pomicao ga dublje u noc. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi, necija pjesma, prisilivsi me da odgodim pocetak. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije, ucio je Salih Tabakovic, u nevrijeme, ni za koga, cudno, kao da jauce, vice u tamnu noc svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog uzasa koji je samo on znao, a cinio je to desetak puta godisnje, kao sto je Sehaga pio, podsjecao je ljude na nesrece, na prazninu zivljenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar sto je jecao, u naletima, izdvajali su ovu noc izmedju drugih, i ovaj cas izmedju ostalih. Sad je vrijeme, ponoc, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. Da li ce Osman udariti halkom na teskoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamisljenog zvuka, jedinog od covjeka u tom trenutku noci. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak, ili ga mora savladala?

Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamrseno klupko opasnosti, strke, krikova, uzbuna, junastva, ali su iz te guzve, koju se nisam usudio da rasplicem, Osman i Ramiz, nekako izlazili, odlazeci u noc, jureci na konju, lebdeci na oblaku, gubeci se u tami.

Pa sam se opet vracao na pocetak. Strazar je viknuo na uzbunu, prije nego sto je Osman uspio da ista ucini, u tvrdjavi su se upalila svjetla, u gradu je usamljeni covjek vikao svoj strah u mracno nebo, a ja sam tonuo u san, odnoseci sa sobom s ovog svijeta, srecan, samo sjenku dvojice hrabrih konjanika.

Kad sam se probudio, sjetio sam se da Osman sinoc nije nista ucinio za Ramiza, prece mu je bilo veselje.

A onda sam saznao da je otmica izvrsena!

Samo sto sam doruckovao, dosao je Mahmut. Nista nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave, niti ga se mnogo ticalo, kad smo mu rekli. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. O veselju u Zajkinoj mejhani, prije svega. Je li Osman izlazio? Ne, nikud nije izlazio. Kud bi izlazio?

Zbunio me, sasvim. Strahovao san za Osmana cijelu noc, a on je cijelu noc presjedio u mejhani. Steta sto Tijana nije to cula, ali je bas tada izasla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Sehagini momci. Korpe je vratila, zdjele ostavila.

- Poslao Sehaga - rekla je zbunjeno, mozda zbog neocekivane paznje.

Mahmut je klimao glavom, s priznanjem, ali ga se i to malo ticalo.

- Sigurno se Osman sjetio - rekao je, i nastavio da prica, i opet o Osmanu Vuku, kakav je covjek, kakav prijatelj, nekoliko puta je ponovio kako mu je drago sto se upoznao s Mahmutom, kako su se poljubili u oba ohraza, u oba!

Ucinilo mi se da je, pricajuci i ponavljajuci ono sto je vec rekao, postajao sve cudniji, sve tuzniji. Pogled mu je zamisljen, glas tih.

- Jesi li umoran? - upitao sam, ga. - Ili si nesto tuzan?- Tuzan? Sta govoris? Zasto bih bio tuzan!- Covjek moze da bude tuzan poslije velikog veselja.- Moze, znam. Ali nisam.

Cak se i nasmijao, da pokaze kako je veseo, i odmah, bez prelaza, samo sto je predahnuo, rekao da je jutros isao da cestita Bajram Osmanu, ali ga momci nisu pustili.

- Kazite Osmanu da je dosao Mahmut Neretljak - naredio im je.

Jedan momak je otisao, i uskoro se vratio.

- Nema Osmana - veli.- Kako nema? Eno, glas mu cujem.- Nema, nije kod kuce.- Vi ste bezobrazni, vi ste takvi i takvi - izgrdio ih je razljucen. - I da znate, sve cu reci Osmanu. Neka zna kakve momke ima, cak ni prijatelje njegove ne postuju!

Uzalud, nisu ga pustili. Cak su ga gledali podsmjesljivo, lupezi!

Hodao je ispred kapije, hodao ulicom, cekao da vidi Osmana, ukocio se od hladnoce, ali nije docekao.

Ljudi su ulazili na cestitanje, momci su ih sacekivali, s rukom na prsima, cuo je Osmanov glas negdje iz kuce, ali nije mogao da ga vidi.

Pokusao je jos jednom. Otjerali su ga.

Vratio se, ojadjen zbog drskih momaka.

Zao mu je, Osman ce misliti da je neuctiv, da je zaboravio prijatelja, ali sta moze, nije kriv, objasnice mu, izvinice se, valjda se nece naljutiti.

Eto, nisam se prevario, zaista je tuzan.

Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.

Zar ce cijelog zivota ostati dijete, i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne moze da dopre? Mi mu nismo dovoljni, svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman, vladar zivota, do juce mu je mogao biti samo san. Sinoc su postali prijatelji. Sta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe, provjeravao sjecanje, sve je zaista bilo, nista nije izmislio, nije mu se ucinilo, Osman ga je grlio, nazivao prijateljem, u oba obraza poljubio. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram, i mnogo su se ogrijesili o njega, iz zavisti, iz zlobe, iz neprijateljstva koje sluzincad osjeca prema svakome.

Samo Osman nije kriv!

A svakome ko nije zaludjen, to bi prvo palo na um, i poslao bi ga do djavola, ako ima malo ponosa. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono sto mu je drago. A nije mu potreban ponos, vec prijateljstvo.

I kud bas da naleti na Osmana koji ocarava ljude, i koristi se njima, odbacujuci ih kad mu vise nisu potrebni!

Osman je hladna pecinska stijena, Mahmut prebijeno mace, zeljno topline. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi krvari.

Sta da mu kazem? Ludo, dodji sebi! Ili: jadnice, zaboravi!

Smijesan je i zalostan, i ne znam da li da ga zalim ili psujem.

- Samo da se Osman ne naljuti - rekao je zabrinuto.

Otisao je toboz veseo, ali me nije prevario. Pece ga daleka sumnja, makar je i odbijao.

Hoce li dugo tugovati, ili ce uskoro zaboraviti? Zivot mu je duga niska prevarenih ocekivanja, valjda se navikao na razocarenja.

- Nisam mu sinoc ucinio uslugu - rekao sam Tijani kad je Mahmut izasao.- Lud je, i umrijece lud - odsjekla je ljutito. - Treba li sad da placem sto ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce, sto ne sjedi s njom!

Na tri coska je danas, cetvrtom ni traga!

Najbolje je da svoju ljutinu odusi sama, bez mene, pomislio sam, zato sam rekao da idem do Sehage, da mu cestitam Bajram. Racunao sam, ne govoreci to, da cu tako uciniti ono sto je red, a izbjeci cu da se na mene neduznog sruci oluja. Jer, vidim, munje sijevaju.

- Hoce li momci, i pred tobom zatvoriti vrata? - upitala je zubato.- Sehaga me pozvao, nezgodno je da ne odem. A ako me i ne puste, necu tugovati kao Mahmut.- E bas crkoste za njima! Kako vas nije stid!

Nisam htio da pitam ko su to oni. Mozda hajduci, kao Osman, mozda bogatasi, kao Sehaga. Ako misli tako, onda je to uvreda. A mozda su oni svi koji su izvan ove sobe, sve sto nije ona. Ako tako misli, onda je to ljubav.

Primio sam ovo sto mi je povoljnije, poljubio je u obraz, da pokazem kako njene rijeci nisam shvatio kao uvredu, i izasao bez zurbe.

Kod Sehage je bilo mnogo svijeta, kuca je puna i ziva kao han. Na kucnim vratima sam sreo Osmana, ispracao je Zafraniju. Napravio se da me ne vidi, ili mu je svejedno sto me vidi.

Sehagu sam sreo u hodniku, upravo je ispratio kadiju. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga, ali dolaze. Ni on njih ne voli, ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju, bice mu drago.

Znam kako mu je drago!

Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja otmica desila po Sehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smjeskali, skrivajuci sta misle i sta stvarno zele jedan drugome?

Prisao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivsi ga u ruku. Mislio sam da cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno sto nismo, ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato sto je medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili primam privid za stvarnost, kao Mahmut.

Ne, nase je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi, i ne znajuci to.)

Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, sta je s Ramizom, gdje je sklonjen?

Odgovorio je bez osmijeha:

- Odakle bih ja znao! Zasto mene pitas?- A koga da pitam?- Nikog.

Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet. Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut. Srecom, svejedno mi je.

A imao sam i precih briga: mislio sam na Sehagin odgovor. Zastidio sam se i naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega. Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu usiju moze da cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su visi od nas?

Sjedio sam namracen i srdit, i slusao razgovor koji sam jedva razumijevao.

Sta cu ja ovdje? Zasto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Sehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam vise nego sto sam mogao i u snu zamisliti, sta hocu jos? Da pricamo o dobrom covjeku, da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista, smijesno.

Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i sta treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono sto dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo. Ja sam ponosan i odusevljen zbog hrabrog djela, oni su izvrsili hrabro djelo, i cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne pustamo lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljini izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripemaju dok mi slabasni spavamo a kad se probudimo, cudimo se: odakle to najednom!

Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem, sveteci se i njima i sebi, poceo sam da slusam razgovor mladih cinovnika.

Govorili su o sinocnoj otmici, segaceci se. Ni tvrdjava vise nije tvrdjava, rekao je jedan. Nekad je bila sigurnija nego grob, sad je han na raskrscu. Svratis, kao taj Ramiz, malo posjedis, odspavas ako hoces, odmoris se, pa izadjes kad ti dosadi. Razlika je samo u tome sto se u hanu sve placa, u tvrdjavi je sve besplatno, i steta sto je tvrdjava visoko, na brijegu, pa se tesko popeti, a bas bi bilo lijepo svratiti kad se umoris od poslova.

Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna, vazniji krivci mogu izaci kad god hoce, a nevaznije ne treba ni zatvarati. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu, za krompir i za zito? Prostora ima mnogo, a sve je suho, nista ne bi istrunulo.

Treci se pitao: ko je mogao izvrsiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka, stara je, ne bi mogla onako dobro jahati, ne bi se mogla lako prerusiti u stasitog sejmena, ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Nije to ucinila ni, sirotinja koja ga je slusala u dzamiji, jer se sirotija ne sluzi lukavstvom, suvise je glupa za to, vec otvorenom silom. Nisu ni bogatasi, koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju, a nisu zato sto nikakvu korist od toga ne bi izvukli, i to otklanja svaku sumnju od njih. Ako bi neko pomislio da je umijesan neko ko zna kako se krivotvori pecat, kako se pise pismo dizdarima, kako se naredjuje, u ime koga se naredjuje, opet bi pogrijesio, jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Zasto bi onda ucinili nesto protiv sebe? I tako, kad se zrelo razmisli, kad se sve uzme u obzir, otmicu nije izvrsio niko. A ako je izvrsilo nesto, on o tome ne moze nista reci, jer se u nadnaravne sile ne razumije.

Bili su to pametni mladi ljudi, ali mi nisu izgledali suvise posteni. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo, ali nisu na Ramizovoj strani. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. Ismijavali su njihovu nesposobnost, u ime svoje sposobnosti, kojoj se ne dopusta da dodje do izrazaja. Da oni imaju pravu vlast, Ramiz ne bi izasao iz tvrdjave. Nije to receno, ali se podrazumijeva. Ovi mladi starci, koji ce svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve sto nauce od starijih, osigurace nam lijepu buducnost. Sadasnja vlast nam dopusta da placemo, ovi nece dopusititi ni to, pa cemo zivjeti vedrije. Sadasnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini, u sebi, cutke, ovi ce i to zabraniti, pa cemo zivjeti srecnije, jer je nezadovoljstvo najveca nesreca.

Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme, opet, ko zna vec koji put, i izasao iz sobe. Da ne bih rekao stogod sto ne treba. Sadasnji tuku, ovi ce kastrirati.

Pored Osmana sam prosao, ne pogledavsi ga.

- Sta je to, ne vidis me? - upitao je, smijuci se.- Ni ti mene nisi vidio.- Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim, zbog Zafranije. Veliko je njuskalo.- Znam.- A vodili smo i zanimljiv razgovor. Znas li sta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda, proguta pljuvacku, i ocuta.- A sto nisi pustio Mahmuta u kucu?- Kakvog Mahmuta?- Bio je s tobom sinoc u Zajkinoj mejhani.- Ah, onaj! Pa sta cu s njim u ovoj tarapani, ako boga znas! Vidis koliki je svijet. Ko sve nije bio! I kadija, i muselim, i muftija, i defterdar. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. A znam, mrze se i grizu kao bijesne kucke. Bas da vidim sta ce biti, kazem sam sebi. A oni sjede na seciji, jedan uz drugog, kiselo se smjeskaju, ponesto cak i govore, da ljudi ne vide sta je medju njima, a svako zna sta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo, dize se, lijepo se, doduse, oprosti, i klisinu prvi. Kadija ostade duze, pa ode i on, zelen. Dzaba, ne mogu ti reci koliko sam se nauzivao!

Uziva i u tome, kaze, sto svi moraju doci Sehagi na noge, iako znaju da ih Sehaga ne trpi. A dolaze zato sto ga se boje. Znaju da je juce bio kod valije, znaju da ce i danas ici, na bajramsko cestitanje, a ko zna sta se uz cestitanje moze jos reci. Umiru od straha da im ne naskodi, pa mu se ljubazno smjeskaju, iako ih stomak zaboli kad ga vide. Boje se Sehage zbog valije. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer, kako se oni medju sobom mrze, tako svi mrze valiju. I valija njih. Da nije tako, jao si ga nama! Da su slozni, pojeli bi nas, ni koscicu nam ne bi ostavili. Spasava nas njihova medjusobna mrznja, bog je blagoslovio! Tako je uvijek, i svugdje, pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu, jer njihova visi o koncu. Sehaga moze mnogo, moze toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Je li Sehaga prijatelj valijin? Ma jok, nema prijateljstva medju mocnima. Obojica tvrde da su prijatelji, tako im treba, ali nisu. Prijatelj je drugo, on ne zna sta je, ali nije ovo. Valija je duznik Sehagin. Veliki je rasipnik, a dosao bez para, i Sehaga mu se nasao pri ruci, ponudio mu novac, da ne oskudijeva. I nije oskudijevao, za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U sto je potrosio? Prvo, trosi mnogo jer je lako dobio, a drugo, nije ni potrosio, odnijece tamo odakle je i dosao. Dolaze s lakim tovarom, vracaju se otezali, s citavim karavanom. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva postenje. Ili se boje guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj takav, pa je tesko ne uzeti, dok te ne smijene. Poslije su i posteni. O vracanju duga ne govore ni valija ni Sehaga, valija zato sto mu se ne vraca, Sehaga zato sto mu se ne isplati, jer je s tim dugom valija manji nego sto jest, Sehaga veci nego sto jest. Bez duga bi valija bio jak kao grad, ali laksi za sto kesa dukata, a to je citavo bogatstvo, pa radije ostaje s manje dostojanstva a s vise novca. Po tome se vidi kako je novac koristan, jer ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snosljivijom. Kako se Sehaga ne boji da bi mu bas taj dug mogao doci glave, jer bi se valija tako oslobodio preteske obaveze? E, to je ono, sto se ne bi oslobodio! Sehaga je pametan, i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije, potvrdjenu svim pecatima, i na sudu ovjerenu, da ce valija isplatiti sav dug u korist vakufa koji bi nosio Sehagino ime, za pomoc medresi i knjiznici, ako se Sehagi stogod desi, svejedno kojim nacinom i razlogom. Obojica tacno znaju sta to znaci, pa valija zeli dug zivot Sehagi koliko i sebi, i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.

- A stite li ti dukati i tebe?- Stite, jos kako.- Onda niste bas veliki junaci.

- Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junastva?

Upitao sam i njega sto i Sehagu: gdje je Ramiz?

Nasmijao se:

- Nije vise u tvrdjavi.- E, mnogo si mi rekao.- Vise ti i ne treba.

Izasao sam s mucnim okusom Osmanove price o mrznji. Kakav je zivot tih ljudi, kakvo prezanje bez predaha, izracunavanje svakog koraka i svake rijeci, naporno razmisljanje o mogucim potezima protivnika, kakva muka, kakva danguba! Kako malo vremena i mogucnosti za obicnu ljudsku misao i osjecanje, za brigu i o cemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Vidimo ih u snazi, u sili, u moci, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od veceg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vjestijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene rijeci, od svega, svega, svega!

Zar je onda cudo sto su zli!

Da li bih se i ja upleo u te djavolje kucine da sam kojim cudom posao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snasla, jer ni oni ne znaju da se moze zivjeti drukcije.

A moze! Bez hljeba ponekad, ali bez mrznje, bez stalne strepnje, bez straha. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli, bezrazlozne radosti, jakog osjecanja, neodgovorne rijeci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. I pripremam se, dugo, istina, za ljudski zivot u miru.

Njima je stalno u mislima onaj drugi, koga ne vole i koji njih mrzi, i onaj moguci, poznati i nepoznati, koji im sprema zamku. I stalno su u ratu, spasce ih muka samo smrt.

A meni je u mislima zena koju volim (zasto je bila ljuta?), i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Gledam odusevljeno, kao da nikad nisam vidio, kako pada u gustim pahuljama, bjelinom pokrivajuci grad.

Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenoscu odvoje od njihova mraka.

Ulicom je isao Mahmut, polako, sljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega.

- Kuda si posao?- Nikud. Hodam. Vidis, snijeg.- Goviorio sam s Osmanom o tebi. Kaze da mu je zao. Toliko je svijeta u kuci, da ne zna gdje mu je glava.

Obradovao se zalosnik, opet!

- Kako bi bilo da sada odem?- Nemoj, velika je guzva. I ja sam ga vidio samo u prolazu. Uspio sam da ga upitam samo to sto ti kazem.- Onda, sutra?- Najbolje sutra.

Moj Mahmute, i sutra ces biti onaj, ni sutra te momci nece pustiti u kucu. Ali ces makar zivjeti u nadi do sutra. Iako ti to nista ne treba. Nismo mi za njih, i sto se mene tice, hvala bogu!

I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao, koju je Mahmut prekinuo.

Prvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinasta sreca, san o lijepom. Izvescu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu. Hodacemo, bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jedinim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces veci razlog!

Upravo se vratila odnekud sa Sehaginim posudama u rukama.

- Gdje si bila?- Podijelila sam komsijskoj djeci sve sto ti je Sehaga poslao.- Dobro si ucinila.- Sigurno da sam dobro ucinila. Milostinja mi ne treba.

Danas je njen dan gnjeva, izgleda. Zar je nije proslo od jutros?

- To nije milostinja - rekao sam mirno. - Takav je obicaj.- Mrzim obicaje koji me ponizavaju.- Sta ti je danas?

Nije joj nista, rekla je ledeno, ali sta je meni? Uvijek je sama, rijec ni s kim nema da progovori, (sve vec znam napamet!), a i ona je ljudski stvor, ne moze vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. I ne zna sta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava, ni sta je meni ucinila da sam takav prema njoj. Odrekla se svega sto je bila, zaboravila rodbinu, zaturila sve na sto je navikla, pogubila prijatelje i poznanike, a sve zbog mene. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Ja izlazim, imam svoje drustvo, svoje brige, koje nisu njene, jer ih krijem, nema me po cio dan, bogzna kuda lunjam i sta radim, sve svoje znam i drzim, Bajram nisam zaboravio, ona ce svoje pozaboravljati i ostace pusta, kao strnjika. U srijedu joj je bila slava, Nikolj-dan, dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana, a u srijedu je presjedila sama, isplakala se sama, i ne zbog kucne slave, vec zbog svoje sudbine. Zasto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu, o Ramizu, o Sehagi, a o njoj ne vodim racuna. Ona vidi na meni svaku promjenu, svaku sjenku kad predje preko mog lica, ja na njoj i u njoj ne vidim nista. Navikao sam se na njenu paznju, vise je i ne primjecujem, ali i ona je kriva, razmazila me, skriva od mene nevolje, nestasicu, cak i svoje neraspolozenje, samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Pa bar da to vidim, ne bi zalila. Drugi muzevi igraju oko svojih zena, ugadjaju im, maze ih. Ona to ne trazi, kaze samo kako je kod drugih. A sta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam, nigdje. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam, nicim. Kao da je sluskinja, a ne zena. Muskarci su grubi i sebicni, pazljivi samo u pocetku, dok se ne naviknu, a kad zena poruzni, kao sto je ona poruznjela, onda bjeze od kuce. Ona to zna, niko ne treba da joj kaze, vidi po svemu, ne volim je vise, i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. Ali to ona nece trpjeti, kao druge zene, otici ce, nista nema i nikoga nema, a otici ce, kud bilo, bice sluzavka, ali ponizenje nece trpjeti.

Tako me izgrdila i za ono sto sam kriv i sto je zamislila da sam kriv, optuzila me za grijehe svih muskaraca, i zivih i mrtvih, okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova, i zbog opste muske pokvarenosti, koju ne treba dokazivati.

U pocetku mi je bilo smijesno, pa krivo, pa sam se naljutio, i na kraju nisam znao sta govorim, kao i ona.

Cekaj, vidi kako pada snijeg, govorio sam. Pa: sta ti je, zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjas!

Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve posteno rekao kad smo se prvi put sreli, i ko sam i kakav sam, nista sakrio nisam, znala je da je ceka sirotinja, i sad mogu samo da je zalim sto se nije udala za trgovca ili zanatliju, bila bi ugledna i postovana zena. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet, pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled, pruzam joj samo ljubav. Ali to njoj nije dovoljno. Briga nju za moju ljubav, mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruskom. I sta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bascarsiji, da je mladici gledaju? A za krsnu slavu, kako mogu znati, kad ni svoje ne znam, ni za Bajram ne bih znao da me Sehaga nije pozvao. Kaze da me razmazila; vidim kako me razmazila, grdi me kao da sam ne znam sta ucinio. Ja sam nju razmazio, pustio sam joj na volju toliko da uskoro necu smjeti ni iz kuce iskoraciti, treba jos samo da mi stavi lanac na noge.

Poslije me bilo stid sto sam svasta govorio, a jos vise sto sam vikao, ali sta mogu, ludost je jaca od covjeka.

I dok su iz mene varnice iskakale, zbog nepravde, zbog moje dobrote koju mi ne priznaje, zbog ljubavi koju ne cijeni, dok sam pjenio, zaleci sebe, grdeci nju, u sobu je usao Mahmut Neretljak.

Zastao je za trenutak, trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima, a onda klimnuo glavom, kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izasao iz sobe.

Ta njegova smijesna zbunjenost, i nespretan pokret rukom, da ne prekidamo zbog njega, presjekli su moju ljutinu, oduzeli joj zamah i ostrinu. Nestala je odjednom, istopila se, uvenula, a ostala je nelagodnost. Mahmut se spleo, iznenadjen sto se i mi svadjamo, a onda je htio da popravi, hrabreci nas da nastavimo sto smo zapoceli, a sto svi cine.

Zaprepastio se i pomirio u jednom casu, mozda razocaran sto smo i mi takvi, mozda zadovoljan sto ni mi nismo drukciji. A mozda je pozalio Tijanu, jer je nasao upravo kad sam ja praskao a ona plakala, i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik, a ona zrtva.

Sta me se tice, uostalom!

Znam, kriv sam, prenagljeno sam buknuo, zar nisam mogao da precutim, da se nasmijem da je salom prekinem, da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da se uzdrzim, pogodjen nepravednim prigovorima. Naljutila se na nekog drugog, i naplatila se na meni. To nije posteno. A mozda je stvarno nezadovoljna ovim zivotom. Onda me ne voli.

- Izgleda da me vise ne volis - rekao sam prijekorno.

Ali moj prijekor nije zestok, zbog nje. Sjedila je na sanduku, sklupcana, s bradom na koljenima, potpuno odsutna. Vise bih volio da je bijesna.

- Kamo srece da te ne volim - sapnula je u pod.- Pa sta ti je onda?- Tuzna sam. Ne mogu ti reci koliko sam tuzna.

- Zbog cega?

Slegnula je ramenima, jedva se pokrenuvsi, zaista tuzna, zaista nesrecna.

Nista joj se nije desilo, rekla bi mi, sigurno. Kako onda moze biti tuzna nizasto, zbog sjecanja, mozda, zbog proslosti, zbog nesigurnog trena, zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog sto jest i sto moze biti. Ali, eto, nismo svi isti, i moracu se, izgleda, navikavati na tugu bez razloga, s razlogom koji se ne vidi, zbog misli koja luta svojim unutrasnjim prostorima, zamorena svejedno cime, tuzna svejedno zbog cega.

Zao mi je, ne mogu da je gledam tako izgubljenu.

Sjeo sam do nje i zagrlio je, njezno, da je ne uznemirim jos vise. Osjecao sam je utisanu, duboko nesrecnu. Sta se to s njom desilo? Zasto sam bio tako grub?

- Jesi li vidjela? Snijeg pada.

Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda. Nesto je u njoj jace i vaznije.

- Mislio sam da prosetamo ulicana. Sve je bijelo.

I na to je ocutala. Dobro, pricekacu da nam tijela postanu bliza, Udaljili smo se dok smo vikali.

Onda je nesto rekla. Nisam razumio, glas joj je suvise tih.

- Sta to sapces?- Izgleda da sam trudna.- Trudna? Stvarno?

Klimnula je glavom.

- Hvala bogu! Dacu ti mustuluk za tu vijest!- Bojim se.

Glas joj je nesiguran, jedva cujan. Ali sad sve cujem, pogadjam.

- Cega se bojis?- Ne znam. Svega.

Zasto bi se bojala, rekao sam. To je zbog trudnoce, sve zene se boje. (Nisam znao da li se zene boje, govorio sam sta bilo, da je umirim.) Kad je prvi put nosila, zivot nam je bio tezak, pun uzbudjenja. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. Sad je drukcije, zivimo mirnije, nije najbolje ali nije ni lose. Moze biti samo bolje, nikako losije. I ja sam kriv za ono prije, ali me proslo, necu vise ponoviti ludost, kunem se. Nekad mi se cinilo da je neposteno cutati. Sad cutim, i ne mislim da sam neposten. Zbog nje. Ona mi je vaznija od svega, vaznija mi je cak i od postenja, sva mi je briga i sva sreca. Ponio sam se ruzno, i grubo, ali zasto mi nije rekla ranije? Zasto je krila kad zna koliko cu se obradovati?

Htio sam da je umirim, i nisam joj rekao svu istinu. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Sta ce joj donijeti taj drugi crvic, rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama?

Zato je i uznemirena, zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj, zbog brige za njega i za sebe, zbog straha da se ne ponovi ono sto je jednom vec bilo, samo sad mozda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleci o onome sto se ne moze domisliti, jer je skriveno i nepoznato, sama, i osjecajuci se zaista usamljena. Prigovorila mi je, mozda i ne znajuci pravi uzrok, optuzujuci mene za svoje muke. S pravom, na zalost, jer bi ih moja njeznost, da nisam bio slijep, bar umanjila, ako ne i odstranila.

Ona je mislila na trudnocu, ja na Ranmza, a vikali smo, izbacujuci nakupljenu gorcinu. Ona nije kriva, sav grijeh je na meni.

Ali svejedno, sad je lijepo, kad je sve proslo, malo se stidim, mnogo je volim, oprostili smo jedno drugome teske rijeci, jer su smijesne, ugodno osjecamo toplinu tijela koja postaju sve bliza, zbog njene tajne i moga lakog kajanja, vrelina pekarske peci je samo nasa, pored prozora praminja snijeg, da nam bude ljepse, nismo vise tuzni ni nesrecni kao maloprije, iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.

14. Moc ljubavi

Pun dobre volje poslije tog objasnjenja, koje sam poceo salom, nastavio srdzbom a zavrsio stidom, trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Potrebna joj je moja pomoc.

Trudna zena je drugo bice, samo sebi nepoznato, bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. Sve sto je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovista duse, namece se, zahtijeva da bude uzeto u obzir. I djeluje, nesaznato a jako. Ona ne vlada mnostvom novih nepoznatih osjecanja, ne potiskuju ih vise ni stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ruznoce, njena naglost je potreba da se oslobodi unutrasnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Krv joj sad drukcije kola, zlijezde drukcije luce, organi se drukcije ponasaju, mozak se drukcije grci. A sve biva bez njenog uticaja. Prepustena je djelovanju jacem od svoga htijenja, i ne moze ga ni zaustaviti ni skrenuti. Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna, a nesigurnost radja misao o smrti. - Ako umrem - govorila je, kao da kaze: ako nazebem.

- Ako umrem, kako ces ostati sam?- Ako umrem, hoces li misliti na mene?- Ako umrem, hoces li se ozeniti? Ozenio bi se, sigurno. Bol za zenom je kao udarac u lakat, bol je zestok ali kratak. Svi se zene.- Ostavi se takvih razgovora, molim te - pokusavao sam da je umirim.- Hoces li se ozeniti ako umrem?- Necu se ozeniti - odgovarao sam, primoran, iako mi je smijesno.- Zar si toliko nesrecan sa mnom da se vise ne bi zenio?- Umro bih od tuge, toliko te volim.- Ne, opekao si se jednom, ne bi i drugi put. A mozda i bi, ne bi ni mnogo proslo od moje smrti.- A da li bi se ti udala ako ja umrem? - okretao sam na salu.- Molim te, ne sali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.)- Zasto? Ista je mogucnost i za tebe i za mene. Ali, pusti to. Zasto da mislimo o onome sto ce biti kroz pedeset godina?- Bice prije, mnogo prije. Predosjecam to. I bojim se.

Uzaludno je bilo govoriti razumno, njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Smirivao sam je njeznoscu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmjesnije rijeci, tetosio je, cuvao od napora, radio i sto sam umio i sto

nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer vise nije mislila da je napustena.

Izvodio sam je uvece u setnju, po danu nije htjela da izadje, bila je uvjerena kako se vec vidi da je unakazena trudnocom. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato sto se mogla slobodno naslanjati na moju ruku, po danu bi se stidjela. Tako se osjecala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen.

- Ti si najbolji covjek na svijetu - govorila je njezno, pokrenuta bogzna kakvim osjecanjem.- Neki dan sam bio najgori.- Sad si najbolji.

Mahmut mi je obazrivo rekao da grijesim. Tijana je divna zena, ali opet, ne treba pretjerivati ni u cemu. Ako je sad naviknem na toliku paznju, sta cu poslije? Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes, a nemas koga da psujes, jer si sam sebe natovario. A onda, davno je receno, sto bolest ne umori, to pokvari. Trudnoca nije bolest, ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti, boze oprosti. Osvetice mi se to, daj boze da on nema pravo, zajahace me zestoko, pa ce mi dusa na nos izaci. A zene vole da vladaju, iz ljubavi ili bez ljubavi, svejedno. Ne kazem, muz treba da bude dobar prema zeni, ako neces ti hoce drugi, a ako i nece, bolje je ljudski nego paski. Ali, malo strogosti nikad ne skodi. Kome to uspije, naravno. Jer, nekom ne uspije, i on govori onako, uopste, kako bi bilo bolje a ne kako jest. A koliko on vidi i zna, kod mene ce ovako ostati zauvijek, a to, bogami, nije lako izdrzati.

Kad sam rekao, radi opravdanja, da se Tijana ne osjeca dobro, predlozio je da dovede svoju zenu, pregledace Tijanu, i znacemo je li dobro ili nije. Dok je bila zdravija, pomagala je zenama pri porodjaju, pa i sad dodju po nju, mole, kume, lakse im s njom, a sve zna o tim stvarima, kao ljekar.

Pristali smo, ako ne bude koristi, nece biti ni stete, i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Da li se stidio nas, nje, ili sebe izmedju zene, Tijane i mene, kad se sretnemo, ne znam. Mozda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego sto jesmo. Ili je njegova zena toliko ruzna i nemoguca, kao sto je govorio, pa se ustrucava da je pokaze, jer lakse podnose usi nego oci, ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se vidi. Ili se boji da ne vidimo kako ga zena prezire.

Ne znam sta je od toga istina, ali mi se zena odmah dopala. Jedva je hodala na zadebljalim nogama, jedva disala od zaduhe, jedva govorila od umora, ali je govorila, veselo gledajuci malim ocima, zaraslim u salo. Prvo je rekla da je cesto slusala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra, pa je mislila da je ruzna i zla, jer on sve naopako vidi. I opet je naopako vidio, i pogrijesio, jer Tijana nije lijepa vec prelijepa. A sigurno je i dobra, nista na njoj nije siljato, nista pakosno, nista skriveno, a smijeh joj je zdrav i veseo, kako odavno nije cula, i voljela bi da je sretne svako jutro, da joj dan pocne lijepo. Rekla bi, po njoj, da ni ja nisam rdjav, jer se zena prozli pored rdjava muza. A mozda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav, jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Iako od muza mnogo zavisi, muz je sud, zena voda. A opet, muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze. Muskarci su djeca, cak i kad ostare. Zene su razboritije, znaju tacno sta je dobro za porodicu, nikad ne prenagle, triput razmisle, narocito ako imaju

djecu. Jer samo zena zna s kakvom ih je mukom nosila, i uzdizala, muskarci misle da je to zenama zabava, i rijetko kad pomognu, cesto i odmognu, ali ne zato sto su zli vec sto nisu pametni. Ali, sta mozemo, rekla je, smijuci se veselo. Ludi su, i nasi su, neka gu nam zivi kakvi su da su!

Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima, i polako trljao cjevanice, ne gledaljuca zenu i njena dva zuba sto su bjelasala iz supljine usta.

Govori li to ona o njemu? Ako i govori, nicim ga nije uvrijedila, i niceg ruznog nema u njenim vedrim rijecima, cak ni skrivene zalbe.

Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh, izasli smo i cupkali na uskoj verandi, braneci se od vlazne hladnoce.

- Jesi li je cuo! Prica, prica! - rekao je Mahmut rastreseno.- Prica, ali pametno.- E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slusao od jutra do mraka.- Nisi kod kuce bas od jutra do mraka.- Dosta mi je i ovoliko koliko jesam.

Pa smo zacutali, on misleci o svojim nepoznatim brigama, ja misleci o Tijani. Sta ce reci Mahmutova zena?

Sta moze reci, sta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama, bajajuci, prepustajuci sve bozijoj volji, pa su umirale ili ostajale, kako ih je sreca posluzila.

Sta me se tice sta ce reci!

- Dugo se zabavila - mahnuo sam glavom prema sobi, udarajuci nogom o nogu.- Nije dugo, vec si ti zabrinut.- Pa, zabrinut sam.- Nemas zasto. Zene su ko macke. Kad nas je Mahmutova zena pozvala da udjemo, prvo sam pogledao u njeno lice. Kakav joj je izraz, vedar ili lazno utjesen? Vidio sam, blista od zadovoljstva. Onda je sve dobro, pomislio sam, srecan. A ona je divna zena, i zasta zna svoj posao. Tijana se smijesila zbunjeno.- Ne moze biti bolje - rekla je Mahmutova zena, ponosno, kao da je to njena zasluga, i kucnula prstom u drvo.- Tijana se brine - htio sam da cujem jos koju rijec ohrabrenja.- Svaka zena se brine. Ali ona nema zasto. Ti nemas zasto da se brines, srce moje, rodices, akobogda, ko od sale, vidim to odmah. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila, ni sama ne znam. A i ja sam cetvoro rodila, pa znam i po sebi.- Cetvoro? - upitao sam zacudjen.- Dvoje je zivo, dvoje je umrlo. Pogledao sam u Mahmuta. Zar nije govorio samo o kcerki?

Nije odgovorio on, vec njegova zena:

- Sin nam je u Mostaru, uci zlatarski zanat. Sad smo nas dvoje sami.

Pa se sjetila, i pogledala po nasoj siromasnoj sobi:

- Tijesno vam je ovdje djeco. Sta kazes, Mahmute, da predju kod nas?- Steta im je da ovo ostavljaju zimi. Vidis kako grije pekara, ponekad i ja dodjem da se ogrijem.

- I za svadjanje nam je zgodnije, kad smo sami - nasalio sam se, kasno se sjetivsi da pogledam Tijanu. Srecom, i ona se smijala.

Nasmijala se i Mahmutova zena:

- Sto se tice svadje, necemo vam smetati. A ni vi nama. Svadjajte se slobodno, poslije je sladja ljubav. Dobro, vidjecemo na proljece. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. Kako ste s parama?- Dobro.- Nije dobro, sigurno. Ako vam usfali, ti kcerko, dodji do mene, naci ce se stogod. Nesto saleti Mahmut, nesto ja, nikad nema mnogo, ali mnogo ne treba ni vama ni nama. A dodji mi i bez toga, da se ispricamo, nemoj da camis sama.- Nisam sama. Ahmet je sa mnom.- Onda ga istjeraj, muskarci ne treba da se vuku po kuci, a ti dodji!

Ostala mi je u vedrom sjecanju ta odlucna zena koja se nekako lako nosi sa zivotom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo sto imamo! Hocete da se svadjate? Zasto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zasto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene, dolazile su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnotezenija stvorenja na svijetu. Te obicne mahalske zene su pronasle tajnu spokojstva, ne trazeci je. Sve ih raduje, nista ne iznenadjuje, ne zele nemoguce, dobre su dok im ne stanes na zulj, zubate ako ih povrijedis, ogovaraju ali ne zavide suvise, jezicave su ali ce pomoci svakome u nevolji, znaju da je zivot tezak ali ne placu zbog toga, i uvijek ce isceprkati ponesto sto je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u basti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori kad sve govore odjednom, uglas, najcesce pronalazeci u ljudima i stvarima ono sto je smijesno. Stedljive su, jer nisu bogate; znaju za uzivanja, jer nisu siromasne. One su kao tresnjin cvijet, razvice se samo ako nije ni suvise hladno ni suvise toplo. Ako su siromasne, onda su mracne, neugodno zle, proste, cangrizave. Ako su bogate, onda su hladne, odvojene od svega, uvijek u strahu od otvorene sale i otvorene radosti, nikad jednostavno vedre.

I Tijanu je zatravila. Boze, kako je dobra, govorila je odusevljeno, kako je vesela, kako je zadovoljna. Sreca da je Mahmut naisao na nju.

Tijana je drukcija. Suvise je rano osjetila bol, samocu, nesigurnost. I moja majka je bila drukcija, neprestano u mislima za nesigurnim ocem.

Da li sam slucajno naisao na Tijanu, ili sam nesvjesno isao za majcinom slikom? Nisam znao, namirisao sam, unutrasnjim culom osjetio, ono sto se ne moze izvana vidjeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo, izgleda.

Mahmutova zena je blagoslov bozji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Mozda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Mozda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjecanja. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh.

Ali, ne vjerujem da Mahmutova zena ne zna za bol i za misao. Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne uniste vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bih da saznam.

Zacudio sam se sto je otvoreno upitala Tijanu da, li nam stogod nedostaje. Kad je Mahmut ljut, kad mu ona ne da za rakiju, on namjerno uzme ponesto od poznanika, sta bilo, da osramoti i sebe i nju, da joj napakosti, i da je prisili da odrijesi maramu s novcem koju krije u njedrima, jer bi on sve potrosio.

Tijana je rekla da nam nista ne nedostaje niti ovdje ima sta uzeti. Mahmutova zena je povjerovala, ili se pravila da vjeruje, ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne.

Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni, ostace sat-dva, i vratice se u podne, da spremi rucak.

Zacudio sam se, pomalo mi je i krivo. Eto, ja joj nisam dovoljan, i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je necu ostavljati samu. Ona ce ostaviti mene. Odvaja se, polako. Ali je ipak prevladala razumnija misao, da je tako bolje, prohodace, potrebno joj je, ispricace se, razvedriti, nesto ce raditi, i nece misliti na strah i smrt. Bice manje razloga za svadju.

A sta cu ja raditi? Zelio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda cu, ni sta cu sa slobodom. Nemam volje da odem u kafanu, ljudi pricaju uvijek jedno te isto, ja cutim.

Da hodam ulicama, kao budala? Bilo bi smijesno, suvise zaludno.

Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato sto pada snijeg, zato sto ne osjecam potrebu, zato sto ni od cega ne bjezim. Nisam vise prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam.

Pale su mi, na um knjige, one nisu covjek sav vec ono sto je u njemu najbolje, covjek odabranih trenutaka. S tim zivim covjekom koga nema, mozes razgovarati, mozes uzivati, a ne moras mu se ni zahvaliti. Mozes se s njim svadjati, a on nema mogucnosti da ti odgovori ista osim ono sto je vec napisao. Mozes se ponositi svojom pamecu, govoreci mu gluposti, strpljivo ce te saslusati. Mozes ga ostaviti i preci drugome, nece se naljutiti. Srdacno ce te docekati, ako mu se vratis, uvijek spreman da pocne razgovor s tobom.

Nisam otisao na taj razgovor, u biblioteku.

Sjetio sam se Mula Ibrahima, otici cu do njega, da vidim sta zna o Ramizu, da mu kazem kako kod Sehage nisam nista ucinio, da govorim sta bilo, od ovoga svijeta, ne o vjecnim otvarima, ne danas, ne mogu bez ljudi, a on mi je najblizi, kakav je da je. Pomagao mi je dok je smio, htio je da pomogne i kad nije smio, i nije kriv sto nije onakav kakvog bih ja zelio. I vise zalim sto nije drukciji nego sto se ljutim.

U radnji sam zatekao Sehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se ucinio zanimljiv.

Sehaga mi je mahnuo rukom, Mula Ibrahim ni to. Slusao je sta Sehaga govori, zamisljen i ozbiljan. Sehaga se prekinuo samo za trenutak, da me pogleda, malo nezadovoljan sto sam upao u ovo povjeravanje, rodjeno iz nekog saglasja medju njima, neke klime, neke potrebe, a sad se treba prilagodjavati trecem. Ali, izgleda, da mu je velika vojska rijeci postrojana iza cela, i mora da ih pusti, nestrpljive su, dosad je premalo rekao, i nastavice, zbog sebe, ne zbog Mula Ibrahima, ne zbog mene.

Trazio je samo razumijevanje, ili cutanje. Kod Mula Ibrahima ce naci oboje. Ja cu mirno cutati.

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slusao). Zato sto zivi, sto se krece, sto se sudara s ljudima. A zeli da nesto ostavi iza sebe, da nesto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nesto

postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suvise su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne nase brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za nasu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zasto bi postojao samo covjek i njegov nacin misljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cosku, uvijek nespremne, i sve sto je bilo, vise nije. Uzalud smo prosli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono sto se u zivotu stvara. A iza te strasne kobi, nepoznata tama. Znas kraj, a ne znas nista o njemu. Pomiriti se s njim ne mozes, a nista ne mozes izmijeniti. Po nasoj volji to se ne desava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj nista ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopsti duh, nimalo slican nasem, a nesaznatljiv, jer je van naseg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamislja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo sta je, niti je nas jezik sposoban da izrazi ono sto nasa misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, pustajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u nista. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a dusa besmrtna, dusa je djelic sveopste svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom visem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Slusao sam ne vjerujuci svojim usima. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog covjeka! On vise ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema vise snage da se nosi s bolom koji ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci sto nije mogao da ga spase od nesrece? Suvise mu izgleda surova, suvise besmislena ta smrt, i trazi joj razlog u volji izvan i iznad nase, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga sto se desilo. Suvise je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u sklopu nekog desavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, dusa je neumrla, i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se njihove duse sretnu!

Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam sta bih mu rekao. Mozda bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih, placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego sto sam mislio.

Ali nije govorio meni, ja sam samo slucajno slusalac. Hoce li Mula Ibrahim stogod reci, ili ce ocutati. Jer, sta se moze reci na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike?

Dok je Sehaga otkrivao svoju krvavu muku, govoreci na izgled mirno, Mula Ibrahim je slusao oborene glave, kao da spava. Ali kad je poceo da govori, vidio sam da je pazljivo slusao. Ali me i on iznenadio. Prema onome sto sam znao, izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja, i Mula Ibrahim se sluzio rijecima koje sam mogao ocekivati od Sehage, a Sehaga rijecima koje su, po mome misljenju, mogle biti Mula Ibrahimove. Jedan, mocan, govorio je o nemoci ljudskoj; drugi, nemocan, govorio je o covjekovoj duznosti da ostane covjek! Sta je ovo? Jedan je blazio svoju nesrecu, trazeci joj visi smisao koji nece prihvatiti, drugi je odricao svoju slabost, hvaleci musku hrabrost, koju nece primijeniti!

Tuzno je to njihovo odricanje sebe.

Mula Ibrahim se slozio sa Sehagom, da ljudi zele moc, i to nije nista ruzno. Kad toga ne bi bilo, povecala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni, pomireni sa svojom nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci. Jedno je zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev za cutanjem, za poslusnoscu bez otpora, po pravu necije sile. Takva zelja za moci je nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponizen tudjim nasiljem, ja sam ostecen njegovim ponizenjem? On zali, on se brani, on optuzuje!) Sasvim je drukcija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjedjuje ljubavlju, koja podstice na sporazumijevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila, sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci, u stvari, priznati svoje beznadje, i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojace i poslije ljudi. Ali, sta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti nikome, i moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo muciliste. Sto se tice duse, i on je mislio o tome, jer se tesko oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog zivota i zbog nestanka u nepoznatoj tami vjecnosti. I razmisljajuci, ucinilo mu se da postojeci red covjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna nista o sebi, o svijetu, o grijehu, o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je divno, jer mu je duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i cim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, ocajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog sto je u zivotu ucinio, jer to najcesce nije zelio, nezadovoljan zbog onog sto nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplasen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj dusi, o trajanju bez prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Tako zavrsava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti, pa oslobodjeni mladici, dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne mislimo suvise ozbiljno, pa bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad, ne znajuci nista ni o cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne

moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti. Tako se lakse zivi, i lakse umire. Ne tice ga se sta ce s njim biti poslije smrti, hoce li dusa istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se odmara i da uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu, sto bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Ali ga se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane medju ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota, da ne cini zlo, a ponekad da ucini i dobro. Misao o vjecnoj dusi ne obavezuje ninasto, jer se o tome brine neka visa sila, ima sta covjek radio i ma kako zivio, pa ce se i dusa okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu ne smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je vise zla. Sta bi i sa duzim zivljenjem? Sta bi sa besmrtnoscu? To je najveca nesreca koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na zivot bez svrsetka, bez konacnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu sto dozivljavamo. Treba sve prozivjeti, osvajajuci radost cistog zivota i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne.

- A gdje su ti ljudi? - upitao je Sehaga silovito. - Ovi s kojima zivimo, gori su nego vukovi. Rastrgace te samo ako posrnes.

Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slazuci se sa Sehagom.

- Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjacili, suvise se vide i osjecaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!

Onda je pogledao na ulicu. Dva njegova pomocnika polako su setala ispred radnje, s tovarom snijega na glavi i ramenima.

Zbog Sehage ih je poslao iz radnje, zbog mene nije htio! Sve sto ucini, suprotno je onome sto je goviorio. Zasto je onda govorio? I on i Sehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono sto im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono sto se zeli i ono sto se mora?

Ovako kao sto je govorio, Mula Ibrahim je sigurno zelio i da zivi, a onda se sve isprijecilo ispred njegove zelje, i u dusi je ostalo samo prazno sjecanje na sebe nekadasnjeg, s dobrim namjerama, sacuvano u rijecima koje nece nikad postati djelo. Ali i ovo sto je ostalo, lijepo je, iako rusevina. Ne znam cije je misli iznosio, ali su mi se ucinile vrednije od svega sto sam ikad cuo, mada sam s nelagodnom sumnjom mislio, kako kukavicluk i covjecnost mogu zivjeti u istom covjeku.

Izvinivsi se, Mula Ibrahim je izasao na ulicu, da porazgovara sa svojim pomocnicima, da ih jos za nako vrijeme odstrani od radnje.

Sehaga je gledao za njim zamisljeno.

- Nema pravo. Pametan je, ali nema pravo.- Meni je sasvim blisko ovo sto je govorio.- Zato sto nemas iskustva. Da znas zivot kao sto ga ja znam, da bolje poznajes ljude, ne bi tako govorio. Zasto on tako ne zivi?- Bogzna sta ga je slomilo.- Ti za svakog imas opravdanje.- Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor?

- Dosao sam zbog tebe, da te opet primi. Pa sam zaboravio. Ne znam zasto sam poceo ovaj razgovor. Slucajno. A mozda i nije slucajno. Nekad covjek osjeti potrebu da govori o onome sto ne zna.

Dosao je zbog mene, a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je sto je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.

- Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo?

Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog sto zna, na glavu mu se popelo. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. Zamisljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol, ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Zasto je onda onako govorio? Je li zelio da svoju nemoc, neoprostivu pred drugim ljudima, opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne moze pomiriti s ljudskom surovoscu, kako moze prihvatiti neku drugu surovost, nepoznatu? Zar samo zato sto je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika, na teskog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare, i trazi spas u gatanju. Navolja je sto ima suvise zdravog razuma, da bi povjerovao u cudo. A nece da prihvati lijek, o kojem je govorio Mula Ibrahim, da se pomiri s ljudima, da kao zakon prizna ljubav, ne mrznju. Cinilo mu se da je lakse za krivca priznati boga nego ljude, ali ce u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude, i ostace bol za sinom, i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine.

Ne znam je li ocekivao da mu nesto kazem, ali sam bio suvise zbunjen da bih ista rekao. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono sto kazu, nije ono sto cine, da li je ono sto misle? Mozda to ni oni sami ne znaju. I sta bih mu mogao reci sto on ne zna, s cime se nije mucio u mnogim besanim nocima? Cutao sam i zbog njegovih ruku, stegnutih u grcevit splet prstiju. On ne razmislja, on se muci.

Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je ucinio nesto nazao sinu za zivota, i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogucila da ispravi krivicu. Ako je tako, onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.

I dok sam cutao, razmisljajuci da li je konacna nesreca ili neostvarena plemenitost sto ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti, u radnju je usao covjek koji je zivio, ne misleci o tome. Osman Vuk. Usao je s Mula Ibrahimom, nasmijan, stresajuci kapom snijeg s ramena.

- Pada! - rekao je veselo, kao da to niko ne vidi, i kao da je to najljepsa i najvaznija stvar na svijetu. I kao da je srecan sto moze nekome saopstiti radosnu vijest koju je donio, osmjehnuo se Sehagi:- Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Imam nesto da ti kazem.- Kazi!- Volio bih nasamu.

Sehaga je prenio pogled s njega na nas, namjeravao je da bude velikodusan i da pokaze kako pred nama nema tajni, ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Opet je sav od ovoga svijeta.

- Oprostite! - rekao je, osmjehnuvsi se, i izasao s Osmanom pred radnju.

Ustao sam, njihove tajne me se ne ticu, razgovor nastaviti necemo, vrijeme je da podjem kuci, sacekacu Tijanu, ako vec nije dosla.

Ali je Sehaga otvorio vrata i pozvao me napolje.

- Da cujes ovo! Reci mu, Osmane.

Osman se nije zacudio, sigurno su se tako dogovorili, i ispricao kako mu je maloprije dosao Zajko, mejhandzija. Usao mu, veli, u mejhanu Avdija, sin Omera Skakavca, malo pijan, pa i tu popio, i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. Srecom, u mejhani je bio samo Mujo Dusica, hamal, ulivao je u sebe rakiju od jutros, pa nije znao ni sam sta govori, a kamoli sta govore drugi. Zajko je dao Avdiji jos pica, i sad spava u mejhani, Muju Dusicu je nekako izgurao, on je mislio da ga to zena izgoni iz kuce pa se nije bunio, momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pusta, a on je pozurio da kaze Osmanu.

- I eto - rekao je Sehaga mirno - ako mladic zaista stogod zna, moglo bi biti guzve. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu, a ne znamo koga da posaljemo. Da Osman ide, nije zgodno, Zajko ne moze, zbog mejhane a i ne tice ga se, a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.

Uvrijedilo me sto sa mnom igraju zmurke. Rijesili su da to ja ucinim, ali da toboze sam odlucim. A i prica mi je nepotpuna, nesto kriju od mene. Zasto je Zajko dosao bas Osmanu? Ali svejedno, ucinicu sto ocekuju, mislili bi da se bojim. Pokazacu im da se ne bojim.

A bojim se. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. I mozda sam bas zato rekao:

- Otici cu ja.- Znas li gdje stanuju?- Znam. Na Bjelavama.- Dobro bi bilo da ides odmah.- Zasto je Zajko dosao bas Osmanu? - upitao sam iznenada, ni trenutak prije toga ne znajuci da cu to uciniti.Sehaga se nasmijao:

- Mislio sam da neces primijetiti tu prazninu u prici. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvrsio otmicu.

Nasmijao sam se i ja:

- Praznina je povelika. I sta da kazem?- Neka odu po Avdiju. I neka ga urazume. Idi slobodno. Ne bih tebe slao da je opasno.- Zar izgleda da sam se uplasio?

Igrao sam junaka, sto zaista nisam bio, ali me vise nije strah. Oni su pomogli Ramizu, ja cu pomoci njima. Nije mnogo, nije ni malo.

- Ne zuri, pravi se da setas - posavjetovao me Osman.

Da li cu na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo, srecom. Cini mi se da mi tajna, koju nosim u mozgu, viri iz ociju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam polozajem tijela i drukcijim hodom.

Drzali su me na odstojanju, sve krijuci od mene, sad su otkrili nesto od tajne, jer sam im potreban.

A snijeg je padao predano, kao i sve sto se cini u pocetku, lijepio se za moja ramena, kiteci me bijelim krpicama, i hladeci moj nos i moje uzbudjenje.

Jesu li Sehaga i Osman sve svrsili preko drugih?

Neko je sigurno otisao do starog Omera Skakavca, predlozio mu da sa sinovima izvrsi otmicu, pogodio se za nagradu, poslije mu isplatio novac. Sad ja uklanjam moguce nezgodne posljedice.

Ali, ko je razgovarao s dizdarom?

Sa Skakavcima je lako, to je za njih posao kao i svaki drugi, mozda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi, sto im je, izgleda, glavno zanimanje. Mogli su pristati ili ne pristati, i sve bi se svrsilo na tome. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlascu.

Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrsi? Da je dizdar odbio, taj nepoznati ne bi dobro prosao. Sigurno bi se nasao u lagumu s Ramizom. Ma ko bio, morao ga je dobro poznavati, da ga ne uplasi opasnim prijedlogom. Je li to ucinio Osman, koji bi bio spreman i da ubije, ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Sehaga, cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treci, koga nikako nisam mogao da zamislim, niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Taj bi morao imati osobine koje je tesko naci zajedno, cestitost, da mu mogu vjerovati kao sebi, mudrost, da zna prici dizdaru a da ga ne uplasi i ne odbije, neustrasivost, da se ne boji posljedica zbog moguceg neuspjeha. Ko je taj covjek?

Da su meni slucajno ponudili, odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu, cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu.

Ovo smijem, zaista nije opasno, dolazim kao slucajni prolaznik, izmamio me prvi snijeg, izrucicu tudju poruku, kao da ne znam o cemu govorim, ne mogu biti sumnjiv ni po cemu, cak i kad bi se saznalo. Eto, svaki posao nadje covjeka po svojoj mjeri. Moja mjera je sitna, kao i posao koji vrsim. I vise mu ne treba.

Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah, s ulice, vilama je skidao sijeno sa stoga, visok, mrsav, zilav, raskopcane kosulje, golih prsa, ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu, pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena.

Dva momka, sigurno sinovi, odnosili su sijeno u staju, iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita.

Starac me hladno pogledao ostrim crnim ocima kad sam mu prisao, ocima opasnim i nepovjerljivim, prijetecim kao vrh noza, ne bih volio da stanem pred njih kad planu, kad iz ovog zara, pod bijelom nastresicom gustih obrva, bukne pozar. I sve je na njemu na oprezu, kao i oci, zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile, u sirok trokut rastavljene zilave noge, isturena koscata brada, stisnute usne.

Nije upitao zasto sam dosao, sta zelim, koga trazim, cekao je, a odredice se kad ja kazem svoje. Ako bude nevazno, znacajno, opasno, sve ce docekati jednako i ucinice ono sto mu je najkorisnije.

Zlokobno je to njegovo cutanje. Dok ne kazem, ja sam mu neprijatelj. Zato sam progovorio neupitan, istresavsi u jednom dahu, Zajkovu i Osmanovu poruku.

Stari Skakavac me saslusao s istom prijetecom mirnocom, samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao ostar usjek, i ljutito pozvao sinove.

Istrcali su iz staje, s vilama u rukama, i gledali u mene prijeteci.

- Uzmite konja, dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. Napio se, svasta prica.

Sinovi su se odmah okrenuli, ocevidno razocarani sto ja nisam krivac, i usli u staju, po konje, a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Nije me ni pogledao, ni zahvalio, razgovor je zavrsen, ja sam ucinio svoje, on svoje, i to je svrseno. Sad mogu da idem.

I otisao sam, promrmljavsi pozdrav, koji on nije ni cuo ni ocekivao, posao sam natraske, da mu bas odmah ne okrenem ledja, zbunjen starcevom cutljivoscu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego sto sam se okrenuo, uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj spilji.

Odahnuo sam kad sam izasao na sokak.

Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj sumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strasnim ocima.

S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti, da bi spasao dobrog covjeka!

Zar bez nasilja nema ni dobra?

Aratos vas bilo, sanjacu vas kao strasila! Hvala bogu sto nemam nikakvih vaznih poslova, pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.

Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.

15. Otac i sin

A ono sto se desilo tri dana nakon te posjete, uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze, da ne skrece na tudju. Ne znam, doduse, koja je staza moja, ali znam koja nije.

Avdija Skakavac, najmladji Omerov sin, umro je iznenada, i danas mu je sahrana. Nije bolovao, bio je zdrav kao zdrijebe, zakovrnuo je naprecac, otrovan picem na koje nije navikao.

Otac i braca su ga sami otpremili, okupali, uvili u platno, i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dusu. Dan i noc je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom sto je, pokriven bijelim carsafom, lezao opruzen na sredini sobe.

Osman me pozvao da zajedno odemo na dzenazu, pred Begovu dzamiju. On mi je i ispricao sve o Avdagi.

- Pa oni su ga ubili - rekao sam uzasnut, sjetivsi se ubilackog pogleda Omera Skakavca.- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.

Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne zalazuci se mnogo.

Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam naveo na tu misao. Sad govori ono sto treba da se kaze.

Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dusu iz tijela, ne zeleci to. Njihova divljina, strasna i bez Avdije, postala je jos strasnija zbog Avdijine gluposti. A mladic je tesko pogrijesio, prekrsivsi njihov zakon cutanja, koji ih stiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu pustali glas o sebi. Avdija je progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume, da zapamti, da vise nikad ne govori sto nije za govorenje, da nauci, jednom zasvagda, da je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke, a tesko je znati sta je za njih dosta, kad su ga pustili da se ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti, poucen da nikad vise ne progovori nista, urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost.

Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja kriv za njegovu smrt!

Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.

Nisam kriv!

Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti moze ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu zaprijetiti, da ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A onda, u svemu tome ja sam nevazan, otisao bi neko drugi da nisam ja, i sve bi bilo isto.

Nisam kriv!

Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, nista nisam kriv. Ali sam neprestano mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili nogama, izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se ujutro probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nesto sto ih je ogorcilo, i poceli su da vrse svoju porodicnu pravdu.

Sta se desavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u njihovom mozgu, u njihovoj dusi? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i to ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da jos prkosi. Mozda je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se zato nije pokorio ni zamolio za milost.

Bolesno sam zamisljao skrsenog mladica, koga je unutrasnje krvarenje davilo, kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zastitio glavu, nadajuci se jos necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci nista. Ili misleci da je pravo sto cine s njime, i zato je cutao, to je njihova porodicna stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo njih, i nikoga vise. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih.

A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto, u malim i velikim zajednicama.

Mucno mi je od tog zamisljanja, od mnostva uzasnih slika, pokreta, uzasa, krvi koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krse, silovitog disanja od napora i od muke, sve do potpune tisine kojoj je ime smrt. A jos mi je mucnije sto sam tim zamisljanjem otezavao osjecanje svoje krivice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa mnom, i vise to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.

Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!

A cinim zlo i kad nista ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono sto bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato sto zivim, jer ne znam kako da zivim.

Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.

Ubio sam covjeka zato sto sam se pomaknuo, zato sto sam rijec rekao. Ne poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv sto ga nikad vidjeti necu. I ne pitam se o njemu, zasto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nesto lijepo, vazno, suvise je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o djelu, mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zasto sam pristao da se umijesam u tudji zivot, ne misleci nista, u zelji da pokazem hrabrost koju nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti, i pitam se, sta sam to rekao sto je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi izmakla neka ostra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva, je li bilo stogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, nista od svega toga nije bilo, bio sam smusen, pomalo uplasen, pomalo uvrijedjen sto me starac gleda kao neprijatelja, sto me jedva slusa, mislio sam na sebe, ne na ono sto govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda. Zato sto sam rekao svejedno kako. Zato sto sam dosao, svejedno zasto. Zato sto sam stao na tudju stazu.

Osman je nesto pricao, ne znam sta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo isli prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Snijeg nije vise cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to usput, nesvjesno, iz ascinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva disem, Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.

- Molim te, prestani da se smijes!

Osman se iskreno zacudio:

- Sta ti je? Sta ti smeta moj smijeh?

Nisam odgovorio, ljut na sebe. Zar mi vec smeta i kad se ljudi smiju?

Zacudo, nije se naljutio. Upitao me veselo:

- Rdjavo si raspolozen, izgleda? Licis na kiseli krastavac.- Mani me, zmija bi se otrovala kad bi me ujela.- Vidim, samo ne znam zasto. Da se nisi posvadjao sa zenom?- Ma kakvo svadjanje!- Ili te boli stomak? Pojeo si nesto tesko, i sad te muci.- Nije ni stomak. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dzenazu.- Zasto bi na njega mislio, molim, te?- Da nisam otisao starom Omeru Skakavcu, mozda bi mladic jos bio ziv.

- A to li je! E, znas, ne ljuti se, ali ti si zaista lud. Da nisi otisao ti, otisao bi drugi.- Onda ja ne bih bio kriv.- Zamisli ti, molim te, Sehaga mi, onda, kaze za tebe: - Nije on za taj posao. Zasto ne bi bio, velim ja. Mozemo i neko dijete poslati, a kamoli njega. A vidis ti, Sehaga je imao pravo. Zaista nisi nizasto!- Kamo srece da ste dijete poslali. Nista ne bih znao, i ne bi me grizlo kajanje.

Osman me gledao sazaljivo, kao maloumnika, kao razmazeno deriste, koje o zivotu nista ne zna. Prestao je da se smijesi, uhvatio me za ruku, okrenuo prema sebi, i rekao grubo:

- E sad ja tebi da kazem! Nista ne bi znao, velis? Jesi li bas sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru, javio bi drugi, i sve bi bilo isto, samo bi ti bio cist, sve bi znao, samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Ali da nikog nismo nasli, ili da smo nasli krivog covjeka, koji bi se uplasio i otisao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu, sta bi se onda desilo? Hajde, mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo sta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav, kao i sad. Zatvorili bi i Osmana Vuka, koji se sad smije, a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. Zatvorili bi mozda i Sehagu Socu, zato sto te poslusao, i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce, svu trojicu. Zatvorili bi, ne daj boze, i tebe, jer pod mukama covjek moze i da ne zna sta govori i koga pominje. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno, bogami, jer kad se nesreca zakotrlja, ne zaustavlja se lako. A zakotrlja se zbog sitnice, sto izaberes krivog covjeka za nevazan posao, recimo. Ovako, samo je jedan mrtav, nicijom krivicom, nicijom! Desilo se, kao da ga je voda odnijela, zagazio je malo dublje, i odnijelo ga. Je li ti sad malo bistrije?

Cutao sam. Gruba stvarnost moze da bude vrlo ubjedljiva.

- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako mu je sudjeno, a ako ces pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas bolje.- Kako da ne mislim?- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Bas je lijepa!- Opet ti!- Zasto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo prijatelji, oteo bih ti je.

Namrstio sam se, kao da me ubo nozem.

- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.- Ni ja - nasmijao se Osman priguseno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvoriste. - Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboravis mladica. Bolje da mislis o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.

Nista mu ne mozes, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom trenu. On je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I bezdusan, kao sat.

Ispred dzamijskog dvorista stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne pruzajuci ruku, nista ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam nista, i zamolio Osmana da mi pozajmi nesto sitnog novca. Izvadio je, ne brojeci, punu saku.

- Daj barjaktaru.

Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivsi.

- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo usli.

Moze li ga ista dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?

- O kome to govoris?- O barjaktaru Muharemu.- Zar ti nije zao covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.- Pa jest, ostavili su starog junaka na ulici.- Zar je to smijesno?- I prisilili ga da pod starost prosi. Da ne umre od gladi.- A zar nije tako?- Pa, nije, brate, nije, sta se cudis? Nije. Sehaga mu svakog mjeseca daje vise nego sto mu treba.

Iznenadio sam se.

- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio sto je trazio, a za ovo nisam znao.- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad cuti, pocelo je.

Stali smo na kraj reda sto se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.

Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid i sustinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prosnja njegova nesreca i nasa sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono sto se mora, nasilje ono sto se moze. Kod njega se da i ne toliko mijesaju da ih jedva razlikujes, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec sto su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama i brigama, kao ludaci.

Ova povrsna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije nego Osman, pored sve njegove povrsnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima, dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima vise nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojisite u kojem su krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da je najlakse plakati i ne misliti.

Moje misljenje je malodusno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Sta je onda prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.

U tom mucaljivom smusenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za oprastanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac, je li za zivota bio dobar i posten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane, izbrazdano lice mu ja ostro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci, kao krila neke bijele ptice. Sta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i posten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teskim brazdama. Gurnuo sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo, vidio je i on. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao zagledan u dzamijski prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam sa sobom. Zastidio se svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li ga savladati tuga i kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne sudbine, i ljudi su ga zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom postolju, pokrivena maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor samo ocu i braci. I eto, sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i drugog. Zrtve su obojica.

Kad sam prisao Omeru, da mu izjavim saucesce, kao i ostali, njegovo kameno lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu, uznemiren starcevom besmislenom mrznjom.

- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na svoju krivicu - sapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.

O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni les. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca, dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmisljanje o njemu rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao zasto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka, kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu je onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke prastare slutnje, bivsa mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam puzio kroz sumu, jedva smirujuci stravu srca sto je osjecalo blizinu tudjeg vojnika. Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve, a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli, u sredistu nekog straha bez razloga. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost, a pominjao sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom, kao sto fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva. Zmijska prijetnja je ostala, iako nisam znao kakva je.

A onda sam se okrenuo, iznenada, nizasto, i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom.

Eto odakle izvire moja nelagodnost!

Mozda sam taj pogled vidio i nesto ranije, bez svijesti o njemu, ne zapamtivsi ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego sto sam ga vidio. Naslutio sam ga, kao neprijateljskog vojnika.

Tako smo stajali, kao metak i cilj.

Poslije, kad sam prisao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.

Upitao sam ga, kad smo se opet nasli:

- Sta si to govorio s Avdagom?- Pitao sam ga, da li je poznavao Avdiju.

Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!

Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:

- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strasno uznemiren cim pocne bitka. Jurio je u najveci okrsaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.- E, ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto, pa sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga - rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo sto se moji poznanici ne kriju preda mnom.- Cijelo vrijeme je gledao u mene.- Gledao je svakog, to mu je posao. Bas te briga!

Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, jos nije zaboravio ni prebolio sto ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.

- Budala je taj tvoj Mahmut. I sto se zakacio bas za mene?- Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.- I ja sam taj vazan covjek?- Danima govori samo o tebi.

Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju salu.

- E veca je budala nego sto sam mislio.

Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nesto krijem. On ne zna sta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna zasto gubi vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi mene, sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i ovako.

Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izasao pa opet usao, neko ga je pozvao ili se necega sjetio.

Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mrsav i visok, govori, drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo jos to da kaze pa da ode. Ali kad smo culi sta govori, zastali smo, pogledali u odskrinuta vrata, pogledali jedan u drugoga, i nismo znali sta da radimo. Ja nisam znao, pa sam mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar iz Mostara, dosao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode boze! Pa

nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad plasljivo ubacivao poneku rijec.

- To mu je sin - sapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.- Cekaj, hocu da cujem!

Stao je sa strane, pored vrate, i slusao napregnuto, ruzno isceren, mrmljajuci nesto nerazumljivo.

- Sramota je, velis, sto tako govorim? Sramota je ono sto ti radis cijelog zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam placao zbog oca lopova, djetinjstvo si mi unistio. Kazem, otac si mi. Jesi, na zalost. Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i ti, ni kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da trazim svoj dio.- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo zajedno.- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.- Pricekaj dok ne nadjem novac.- Necu da cekam, i neces naci novac. Prodaj ducan, prodaj kucu, sta ce vam onolika, uzmite manju.- Zar pod starost, sine! Zar ne mozes cekati da umremo? Necemo dugo.- Ne mogu cekati, novac mi treba.- Jea li razgovarao s majkom?- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio. A majku cu povesti sa sobom u Mostar.- Njoj je dobro sa mnom.- Nikome nije dobro s tobom.

Osman se krto nasmijao, iskezivsi zube, i poceo udarati nogama o prag, da otrese snijeg s cipela, da ga cuju.

Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.

U ducanu je nastala tisina.

- Ne pominji da smo culi razgovor.

Usao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je sasav, ali je ponosan. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.

- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.- Ne smetate, taman posla!

Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije dosla u bolje vrijeme.

A ipak je sarao ocima.

- Ko ti je ovo, Mahmute?- Sin.- Lijep ti sin.

Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi sta su on i sin govorili.

Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.

- Svratili smo da te vidimo.- Hvala vam - promucao je Mahmut.- I da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi je sto se nismo vidjeli. Bas kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da podignem.- Znam, rekao mi je.

Mladic se okrenuo ocu:

- Ja sad idem.

Sad idem, a srescemo se ili cuti uskoro!

Zazvucala je prijetnja!

I izasao, ne pogledavsi nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak, a mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila ravna.

Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponasanje:

- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Bas razgovaramo maloprije, da prodam ovaj ducan, a on da kupi stogod u Mostaru.

O, muko roditeljska!

- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.- Ma ne znam, nije lako ni prodati. Kad prodajes, sve je jevtino, kad kupujes, sve je skupo. A nekako mi i zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nesto radim.

Osman se odjednom necega sjetio:

- A zasto sjedis u ovom praznom ducanu, varas sam sebe da nesto radis. Zasto nesto zaista ne radis?- Ostarilo se, moj Osmane. Sta bih ja mogao da radim?- Znas li onu Sehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primis?- Kako ne bih mogao!- E, onda, nabavi mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju radnju.

Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat, pogledao u mene, da me pogledom upita je li to sala, posao prema Osmanu, pa stao, sasvim zbunjen.

Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?

Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!

I ja sam uzbudjen. Sta se to desilo s Osmanom?

- Ako se ne salis - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno - ako se zaista ne salis... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se ne salis... I ne znam kako da ti zahvalim!- Sta imam da se salim, i sta imas da mi zahvaljujes. Ne postavljam te za muftiju. A ovaj ducan prodaj!

- Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu!- Zasto bi kucu prodavao?- Velika je, sta ce nam onolika? Kupio bih manju.- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kuci.- Pravo imas! Zaista bi bilo tijesno.

Isli smo, poslije, carsijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se jos cudi i ljuti.

Rekao sam mu ono sto sam mislio:

- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.- Naljutio me onaj magarac.- Bojao sam se da ga ne udaris.- Umalo. Ili ga udariti, ili uciniti nesto glupo, druge nije bilo.- Nisi ucinio nista glupo.- E, nisam djavola! Vidjeces kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije ni za kakav posao.- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je posteno da mu to kazem, posteno i zbog Mahmuta.- Zar ti tako o prijatelju?- Bolje bi bilo da ne dodje u iskusenje. Prilika stvara lopova.

Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.

- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskusenje, naravno. I podleci ce. Novca nece imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake vrece, i njemu dosta. Tako je i Dedo radio i, eno, otvorio svoj ducan. I uradice svako, taman da sveca dovedes. E, pa, vrlo vazno. Svaki dobar trgovac uracuna kalo, uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u zivotu. Znas da tako mora biti, i ne ljutis se.

I tako, prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se prevario za Mahmuta.

Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.

Okrecena, ociscena, prozracena, postala je ljepsa i svjetlija, a mala soba u kojoj je sjedio, pretvorila se u ugodno prebivaliste. Na sredini sobice je mangala puna zara, oko zida lijepa secija, pod je opran, zidovi bijeli, Mahmut veseo.

- Lijepo ti je ovdje - rekao sam ono sto je Mahmut sigurno volio da cuje.- Nije bilo lijepo.- Vjerujem.- Kad sam prvi put dosao, smucilo mi se, prljavo, mracno, ruzno, gadno ti da udjes a kamoli da ostanes. Gdje cu primati prijatelje? - mislim. Pa nagovorim Osmanagu, te majstori okrece, ja i zena ocisitimo i operemo, donesemo ove stvari od kuce, i eto, sad je ovako. Sigurno se cudis sto ce mi ovolika secija, i Osmanaga se cudio...- Ko ti je taj Osmanaga?- Osmanaga Vuk. Ova secija je za komsije, trgovce i zanatlije. Vec su jutros bili. Juce sam ja njih posjetio, i pozvao na naselje.- To ti je prvo sto si uradio?- Prvo sam ocistio, a onda ih pozivao. Takav je trgovacki red.- Hoces li im davati savjete o poslovima?

- A ne! To se medju trgovcima ne radi. Osim ako te neko upita. A imam dosta i svoga posla.- Ni rakiju ne osjecam.- Ovdje ne pijem, nije red. Popijem kod kuce, ali malo, pa na spavanje. Na posao valja uraniti, a valja i okasniti.- Cekaj, molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar bas nista nije ostalo od starog Mahmuta?- Dosao sam pameti, to je sva promjena. Na bolje, nadam se. A bilo bi vrijeme da se i ti smiris.

Sta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je krsio sva pravila, kao nedorasli djecak, sad zna sta je carsijski red, kao svaki trgovcic. Sta je od njega ucinio Osman? Je li leptiru iscupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je socan, sad je sparusen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znaci: opametiti se?

- Sanjas li jos da ces se obogatiti?- Ne sanjam - odgovorio je pametno. - Zasto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije, i bolje, i lakse. Posao nije tezak, o plati s Osmanagom jos nisam govorio...- Ko ti je Osmanaga?- Osmanaga Vuk, brate. O plati, velim, jos nismo govorili, ali ako bude kao Dedina, ne bojim se sirotinje pod starost. A nece biti manja, sigurno, vjerujem da ce biti i veca, Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. Jesi li vidio macke u magazi?- Kakve macke?- Donio sam cetiri macke iz komsiluka. Posla je malo vise, mijenjam im vodu, cistim sto unerede, ali je korisno. Love miseve.- To ti je pametno! - rekao sam, ne krijuci da se rugan.

On je to primio sasvim ozbiljno:

- Pa i jest pametno. Vidim, miseva citava vojska, vrece izgrizene, zito pojedeno, steta, i kolika. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine, a ima vise, za godinu ce ih biti dvije hiljade, za deset godina dvadeset hiljada.- Pa sta su cekali dosad? Zasto ih ima, samo dvije stotine?- Lani su sigurno bila samo dva misa, musko i zensko, a kote se strasno. I tako, bice ih dvije hiljade. E pa, neka jedan mis pojede samo dvadeset zrna na dan, dvjesta miseva dnevno pojede cetiri hiljade zrna, godisnje oko miliom i po zrna. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna, to je sedamsto pedeset oka. Ako jos toliko dodje komsijskih miseva na cast, a sigurno dodje i vise, koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.- Ko ti je taj... a, znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.

A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko ce tovara zita Mahmut izvuci iz magaze, sve optuzujuci miseve!

Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman, i iz istog razloga, jer Mahmut vise nije Mahmut. Nista nece odnijeti!

- Zatvorili smo sve rupe, donijeli macke, i sad ce tri tovara vise ostati u magazi.

Nebesa, otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu!

- Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko ce macke unistiti miseva?

- Jesam. Neka svaka uhvati samo deset na dan, cetiri ce uloviti cetrdeset miseva.- Godisnje toliko i toliko, u redu, i tako ce u ovoj borbi macaka i miseva pobijediti misevi, nadam se.- Nece, jer, vidis...- Vidim. Jesi li prodao ducan?- Imam nekoliko musterija, cekam bolju cijenu. Na lijepu je mjestu.

Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo vise nije moj Mahmut. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miseve. Moj Mahmut je bio sasav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.

Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono sto jest.

Mozda nije pravo sto ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zasto sam ga zamisljao kao mastala koji i ne zeli nista da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije steta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom, ostaje zastrasujuca praznina. Sto je vise sivih ljudi u sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.

Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.

Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvise. Njegova vjecna ceznja o sreci, mozda i zamisljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova rasivenost, njegova vedra bespomocnost, njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smuseno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suvise obicno. S ovim covjekom necu imati sta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam vise potreban. Ni on meni.

I dok sam s nesto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga vise nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmisljao sam kako da odem, da ne uvrijedim onog bivseg, jer me se ovaj ne tice.

Tada je u magazu usao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio, pomislio sam da cu lakse otici, bez ikakva objasnjenja.

Ali nisam otisao, izgledalo bi da bjezim.

Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, vise i usluznije nego kad je bio stari Mahmut, ali s mnogo vise dostojanstva. Nekad ga je sacekivao jadan i uplasen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran, siguran, zasticen, i zna sta je red.

Nesto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i skladno, drago mu je, pocascen je, tako nekako. I bas zato sam odlucio da ja ne ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponasanjem, njegovom zalosnom promjenom koja se, eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljasnjom poniznoscu i stvarnom sigurnoscu, najneprihvatljivijom mi od svega sto je Mahmut mogao izmisliti. Ne izmisliti, vec postati. Nista on vise nece izmisliti. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponasanje neprikladno, i nije prkos Mahmutu vec Avdagi, a bez ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i opet sjeo, i opet ustao, i sjeo, kad

je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao nevjestu. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponasanje, a moje smijesno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono sto i drugi cine, jer bi mogao uciniti ono sto niko ne cini.

Steta sto ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao sto sam sjedao i ustajao. Najgore je sto covjek, zbog jedne sitne greske, pocne da ih nize, kao djerdan. Nista toliko ne mrzi usamljenost kao pogreska.

Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

Cutao je i serdar Avdaga.

Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto sto i meni, cak istim rijecima, ne tice ga se sto ja slusam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o pranju, o stvarima, o misevima, o zrnima zita u jednoj oki, o steti, o mackama iz komsiluka, i o koristi od njih, sto je priznao i sam Osmanaga.

Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmjesljivo i gorko, kao ja, on zaista nije znao ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.

Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda jos nepodnosljivije, jer sam slusao drugi put, a ovi zidovi ce ga slusati svaki dan, ja necu nikad vise. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tisinu koja bi nas mogla poklopiti.

Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slusajuci Mahmutovu pricu. A kad bih ga pogledao, vidio sam da cuti i slusa. Cuti sigurnije nego sto slusa, pogled mu je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je tesko, teretno, mucno, puno zle volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!

Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio, koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i djeca, i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potistenost vire mu iz ociju, iz drzanja, iz svake crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.

Ali, sto mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize, i kad se cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i prekinuo ga, ne sacekavsi ni kraj recenice o mackama i misevima.

Mahmut je poslusno zacutao, ni zbunjen ni uplasen, i mirno cekao njegovu rijec.

Avdaga je upitao tiho:

- Zasto ti je Osman dao ovo mjesto?- Zna da sam posten i vrijedan. Zato mi je dao ovo mjesto.- A zasto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. - Ne voli da radi, kao ni ti, ali je posteniji od tebe.- Nije red da mi to pominjes, Avdaga. Svakome se svasta desavalo u mladosti, a i platio sam, i previse. Sto me ne sudis po onome kakav sam bio i kakav sam sad?- Za ovo poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman. Zasto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.- Znas sta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao svaki covjek od ugleda kome su udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitas Osmanagu a ne mene. On ce najbolje znati.

- Mozda cu pitati i njega. Sad pitam tebe. Zasto ti je dao ovo mjesto?- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je uvredljivo.- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.

Pa su zacutali.

Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.

Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci sto mu glava nije od stakla, ili sto je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu nasao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.

Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali nista. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost, i zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze ni da se nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud covjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio, je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva, Avdaga to dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nesto ruzno, i vrijedilo bi znati sta je to.

Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?

Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.

Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teskog pogleda, uplasen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je pomislio: zar prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokusati da stanu na put mojoj sreci? Tako ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.

Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.

Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga sto ne kaze i ne otkriva, ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da klone. A mozda je to i stedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji samo sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.

Ali Avdaga jos nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci krug. Upitao je:

- Jesi li poznavao dizdara?- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut, nemocno lukav.- Dizdara.- A, dizdara!- Jest, dizdara.- Poznavao sam ga.- Dobro?- Samo iz vidjenja.- Jesi li cesto s njim razgovarao?- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni rijec.- Sjeti se!- Znam dobro.- Da li bi se mogao zakleti?

- Mogao bih.- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?- A, to! Ne znam, mozda me pitao za ime.- I za krivicu.- Zaboravio sam.- Jesi li zaboravio jos stogod?- Ne znam na sta mislis.- Kad si posljednji put govorio s njim?- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.- Ne kazes ti, vec ja. A sad, uskoro?- Poslije onog, nikad vise, djece mi moje.- Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva.- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.

Opet je naislo cutanje, kao oblak.

Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo po sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je setao pored rijeke, da je jeo sarmu za rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao, jer ko zna sta sve moze biti sumnjivo i opasno.

A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrsi istragu zbog otmice, i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.

Zao mi je Mahmuta, znam da nije umijesan nista, a ne mogu mu pomoci. Kako da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad je otmica izvrsena.

Zasto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.

Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. Zasto? Zato sto je Mahmut nagovorio dizdara. Po Avdaginoj logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje.

A tuzan je zato sto mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz, suvise je posten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno je priznanje, a gdje su? Nema ih, jos nema, al vise nece pustiti Mahmuta, do njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao sto gladni kurjak slijedi starog jelena, posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od sladostrasca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se oslobodi umora.

A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja slusam, cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni sta ga pitas, i zato ce postati jos sumnjiviji.

I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu je jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao sto drugi zivi da ih tjesi i lijeci. Samo sto Avdaga u svom poslu cesce dozivljava radost uspjeha.

Ali, zasto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto, nesto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju sanja, i ne uvijek bez

razloga. Zla djela se desavaju svaki dan. Ako krivac nije uhvacen, svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka niko nece svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je njegova kob, duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcesce mrak oko zlocina, i pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj posao, smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, mirise, osjeca, mozda se priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag, ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.

Kod Mahmuta je nasao na tanusnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. Najzalosnije je sto je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su uspjeli u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez postenja, i niko se ne cudi. A zalosini Mahmut, samo sto je usao u svoju mracnu magazu, punu miseva i brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju.

I zaista, zasto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je sto ovo pitam, ali zaista, zasto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zasto?

Sta znam zasto! Ja sam zamolio Osmana da ga one veceri povede u mejhanu, ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih rijeci, ja sam kriv sto smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Sve to znam, pa ipak, zasto? Zar samo zato sto je sin bio drzak prema ocu? Osman ne moze dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje.

Eto, kako je tudja sumnja zarazna, podriva te i kad znas da je covjek prav.

Ako je prav.

A sta onda ako nije, ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu?

Ta misao me porazila.

Nemoguce, znam da nije tako!

Ali se misao vise nije mogla zaustaviti, i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja, uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogucnosti.

Ako je tako, onda je sve lako sklopiti, i sve je jasno.

Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom, on mu je najpogodniji, jer Mahmutu niko nista ne bi vjerovao ako bi i izdao, Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom, da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je odbijao, da ne bi sve postalo sumnjivo, a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu.

Sve se slaze. Samo se ne slaze sto sam ja ispao budala, ali to se njih ne tice. Vjesto su se pretvarali, krijuci sve, a ja sam im sluzio kao spona i zaklon.

Sve se slaze. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Ljudi su za njega samo sredstvo, zasto bih ja bio izuzetak?

Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu, vjerovao sam da je svakakav i nikakav, ali da nista skriveno u njemu ostati ne moze. Skrivao je, toboze, svoje bezvrijedne tajne, cutao o njima dan ili sat, a onda je sve iznosio na dlanu, oslobadjajuci ih se olaksano, kao da je skidao teret sa sebe. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dusom, i zato mi drag. Ali ako je igrao ovu ruznu igru, onda je smrdljivi matori lupez koga moram sto prije zaboraviti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom, ovim sadasnjim. Hocu li raskinuti i s onim nekadasnjim, nepostojecim?

Pogledao sam u njega, mracan od sumnje. Pogledao je i on mene, iznemiren, kao da je naslutio moje misli, i kao da se branio kajanjem. Izgleda bespomocan, kao i nekada, i ponovo sam zazalio za mojim, Mahmutom, ali ovome nisam oprostio. Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Avdaga je cutao, dzarajuci masicama po zeravici sto se gasila. Sta ceka, zasto ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj mangale, ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati bez dokaza, optuzeni bez kazne.

Ali je polumrtvi Avdaga, jos ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena, i pogledao u mene.

Je li na mene dosao red?

Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za razgovor ni ti ni ja, sta hoces od mene?

Ali on vrsi duznost, i ne zna sta je umor. Upitao me:

- Zasto Osman nije tebi dao magazu?- Sta bih ja s magazom?- Ti trazis nesto bolje?- Ja ne trazim nista.- Od cega zivis?- Kradem, otimam, ubijam, kako kad.- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.- I ja sam vidio tebe.- Zasto si bio?- Nisam znao da je zabranjeno.- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?

Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.

- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.- Jesi li kupio?- Nisam. Nije imao.- Poslije su njegovi sinovi s konjem otisli po Avdiju.- To ne znam.

Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao sam:

- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.

Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao sto sam istrcao. Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi odgovorio, i to je najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitas!

Posjedio je jos malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne zureci, izasao iz sobe.

Mahmut ga je ispratio, bez volje i bez sigurnosti, i vratio se zabrinut. Odmah mi se obratio, cim je zartvorio vrata:

- Zasto me ono pitao o dizdaru?- I mene je pitao o Omeru Skakavcu.- Ali, zasto?- Mozda ce nam sutra reci.- Mislis da ce doci i sutra?- Sigurno.- O, brate, kako gleda, kako cuti! Strah te uhvati.- Zasto bi te hvatao strah ako nisi kriv?- Kako kriv, pobogu, sta to govoris? I za sto kriv?

Ustao sam i pozdravio se, da podjem. Nisam vise mogao da ostanem s njim. Duboko me zaboljela njegova moguca izdaja.

Uplasio ga je moj odlazak, a mozda i moja hladnoca. Opet je licio na starog Mahmuta, ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.

- Ostani jos malo - molio je.- Moram da idem.

Ostavio sam ga samog, s misevima, s mackama, sa strahom, na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin, ali se nisam, vratio.

16. Nadgrobni natpis

Sutradan, kad sam u podne dosao kuci, Tijana je rekla da me Mahmut trazio.

Objasnio sam joj zasto me trazi, opet se osjeca sam, trgovcima ne moze govoriti o svom strahu, nesto je, izgleda, petljao s Osmanom, pa serdar Avdaga sumnja.

Nagovjestavao sam izdaleka, da se ne uplasi, ali ona jedva da je cula, kao da su joj dosadile gluposti koje cine muskarci. Imala je precih poslova nego sto su nasa podmetanja i nase lazi. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova zena Pasa, radjenu tankom iglom na svili, sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. Zar to nije ljepse od nasih petljavina?

Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo, pa i vise od prijateljstva. Postale su potrebne jedna drugoj. Ako Tijana ne bi otisla na Vratnik, Pasa bi dosla njoj, i odmah bi se razvezao razgovor, nastavljao se od juce, da bi se produzio sutra. Najvise su govorile o djetetu koje je Tijana nosila, spremale se da rade djeciju opremu, nagadjale da li ce biti musko ili zensko, pominjale bezbroj imena, iz pjesama, iz istorije, iz zivota, da bi za taj dan izabrale jedno, obicno najgore, kao sto ce uciniti i kad se dijete rodi, pa ce to nemoguce ime novi covjek vuci za sobom, kao teret ili porugu, kroz cio zivot. Pasa je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece, zalila je sto nije rodila desetoro), a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje, ozbiljno zabavljena sitnicama, zacudjeno obuzeta osjecanjem srece i ponosa.

Mene je pomalo zaboravila, potisnula me u stranu, nisam vise vazan kao ranije. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor, zivlji od mene,

znacajniji od svega na svijetu. Ma sta govorila, znao sam da misli na njega. Kad je pitala, ima li izgleda da cu se zaposliti, bilo je to zbog njega. Ako se sjecala oca, to vise nije bila ona teska tuga koja me plasila, vec zaljenje sto djed nece vidjeti unuce. Ni nasa soba vise nije valjala, zbog njega, moracemo na proljece potraziti nesto bolje, bez zohara, bez vreline, bez tjeskobe. Sve sto je cinila, govorila, mislila, imalo je jedan povod i jedan razlog. Vec je voljela taj plod, to buduce dijete, nerazumno je pitala i mene da li ga volim, i morao sam reci da ga volim, da me ne bi smatrala cudovistem, jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu, a da ce otac zavoljeti zivo stvorenje, mozda tek od njegovog prvog osmijeha. Ja nisam znao nista o njemu, bio mi je stran i dalek; ona ga je neprestano osjecala kao dio sebe. Ja sam o njemu mislio kao o brizi, zbog nje, i zbog zivota koji ce se promijenila; ona je o njemu mislila kao o smislu svega, i bilo joj je prirodno da se zivot prilagodi njemu i njegovoj sreci. Ja sam bio uznemiren, sa strepnjom sam mislio sta bi bilo s njom kad bi pobacila, kao prvi put, ona je mirna, sve u njoj i oko nje je sredjeno, nista nije nahero u svijetu, nista nije prazno ni besmisleno. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao.

Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane, iznenjadjena, siroko otvorenih ociju, blazeno osmjehnuta, i polako sjeda na seciju, uspravljena, sabrana, svecana, i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha.

- Mice se - kaze presrecna. - Osjetila sam nozicu.

Nikakva radosna vijest, nikakav poklon, nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu, kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. Cekace da se ponovi, kao blazenstvo, sanjace ga, kao ljubav.

Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim, prisao sam joj, spreman da budem svecan kao i ona, uzeo je za ruku, rekao da je volim. Lako je stisnula moje prste, zahvalna sto sam joj prisao zbog njega, sto je volim zbog njega, sto postojimo zbog njega. Sirokogrudo primam tu njenu nepravdu, potiskujuci nezadovoljstvo sto sam postao sporedan, guseci u sebi zalost sto sam je izgubio, nadajuci se da ce mi je vratiti njegovo rodjenje.

Zao mi je sto vise ne razgovaramo o svemu, sto joj ne pricam ono sto mi se desi i sto osjecam, bilo da je radost ili strah ili srdzba. Sad to nosim sam, za nju je beznacajno, slusa bez zanimanja i bez paznje, odgovara bez volje i bez ucesca. Ostavlja me samog s mojim mislima, a mozda je uvjerena da osjecam sto i ona.

Trazio me i serdar Avdaga, srecan sam sto me nije nasao. Ne nasavsi mene, sigurno se naslonio na ledja Mahmutu, izludjujuci ga, kao i juce.

Oni su trazili mene, ja sam trazio Osmana Vuka. Nije ga bilo, momci su znali samo da je nekud otisao na konju, i nista vise. Ni Sehaga nije bio kod kuce, sigurno su na nekom poslu. Osman je pominjao otkup vune, ili je Sehaga u lovu, jer je sav posao prepustio Osmanu.

Osmana sam nasao tek treci dan, i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. Odmahnuo je rukom, ne pridajuci tome nikakav znacaj, a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara.

- Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu!- A ko je?- Otkud ja znam!- Kako znas da nije Mahmut?

- Nije za takve poslove, cini mi se. Moze da sjedi u magazi i da mjeri zito. I bolji je nego sto sam mislio. Znas li da je nabavio macke, zbog miseva? Smijesan je, ali je za ovaj posao dobar.

Skrenuo je razgovor, nece da govori o svojim poslovinia, cak to i ne krije, ostavlja me po strani od svega, mozda i za moje dobro. Sto ne znam, ne mogu ni kazati nikome.

Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. Uplasio me koliko zna. Zato vec tri dana trazim njega, Osmana, da mu to kazem.

Nije bio ovdje, kaze. Zbog otkupa vune, i zbog Sehage. Trazio ga je, opet ga nema. Prije nekoliko noci, pred zoru, otisao je na konju, i niko ne zna gdje je. Hanuma je izludjela od straha, po cijelu noc ne spava, ceka hoce li aga doci. Jadnica, ili tuguje zbog sina, ili strahuje zbog muza. A i on se boji, snijeg je, noci hladne, a kako Sehaga u picu nista ne zna (zato i pije da ne zna), moglo bi se svasta dogoditi. A bilo mu je sumnjivo, trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja, iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca, a onda je poslao po Mula Ibrahima, izgleda da je mijenjao testamenat. Zato je Osman pazio na njega, kao strazar, ali eto, umakao mu je dok je spavao.

- I sta ces sad?- Nista. Cekacu.

A bilo mu je sumnjivo jos zbog neceg. Dan prije nego sto je pobjegao, dolazio mu je Dzemal Zafranija, molio da mu Sehaga pomogne, i njemu i kadiji. Kadija je trebalo da postane muftija, a Zafranija naib. Desila se, medjutim, ta nevolja s Ramizovom otmicom, i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu, i ucinice sve da ih ometu. Ali ako bi Sehaga, koga oni veoma cijene, rekao samo jednu rijec, valija bi ga poslusao. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba, i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. Jesu li na nesto pucali, jesu li nesto nagovjestavali, Osman ne zna, ali Sehagu je, izgleda, bas to razbjesnjelo. Docekao ga je na noz, sasvim neuobicajeno, jer se cuva da ne uvrijedi covjeka bez potrebe, i rekao da Zafranija trazi pomoc, a u stvari trazi da im on ne stane na put. Zasto da lazu jedan drugome? Nece im pomoci, sprijecice njihovo unapredjenje, samo ako bude mogao, jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede, a kamoli vise. Neka miruju i cuvaju to sto imaju, jer pametniji i posteniji od njih hodaju bez posla, ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. I neka pripaze sta rade, ljudi se zale na njih, a sirotinjska suza je teska. Zasto da im pomogne? Cime su to zasluzili?

Osmanu je cudno sto je Sehaga tako rekao, mogao je obecati pa ne uciniti, i sve bi ispalo na isto, ali je Sehaga vec bio zapao u svoju muku, i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju sto je njegovog sina osudio na smrt, ili ce osuditi nekog drugog, i nije mogao da se uzdrzi, nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. Zafranija je izasao blijed, drzeci se rukom za zid. A Sehaga je otisao valiji, da sprijeci to unapredjenje koje ga se ne tice. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu, kad nije otrovan mrznjom, mozda bi sve bilo isto, ali uljudnije. Ali Sehaga vise ne vlada sobom, i sve je teze sto je stariji, muci ga misao da iza njega nece ostati nista, cak ni ime. I eto, sad smo u otvorenom ratu, svejedno je, doduse, da li je otvoreni ili skriveni, ali se valja pricuvati, jer ni oni nisu andjeli, i vratice udarac, samo ako mognu.

- I ti se pricuvaj - rekao je smijuci se - jer si na ovoj strani.- Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje?

- Avdaga je od njih najgluplji i najposteniji. Cestit je kao divlji vepar, napada ne misleci zlo. Mozda su ga i poslali. Traze dokaze, bez sigurnih dokaza ne smiju na Sehagu. A gdje ce ih naci?- Hoce li Skakavci reci?- Ako su oni umijesani, nece nista reci. Nemas razloga za strah.- Nemam ni razloga ni straha.- Hvala bogu. Strah je najgora izdajica.

Cudan je covjek Osman, mirno govori o svemu, sve vidi ali se ne plasi, cak kao da uziva u ovoj guzvi. Izaziva postovanje svojom smisljenoscu i hladnocom. Kao da je oklopljen Sehaginom moci, svojim nebojanjem, nadmocnim preziranjem ljudi, drskim lukavstvom, bezobzirnoscu, spremnoscu da ucini ali da cuti, jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. Vjeran je Sehagi, izgleda, zato sto postuje njegovu snagu, zato sto mu je potrebna njegova zastita, zato sto radi sta hoce. A mozda su po necemu slicni, godinama su zajedno, nista ne kriju jedan od drugoga, niti mogu sakriti, toliko se poznaju, jednako su nemilosrdni, jednako opasni, jednako daleki od ljudi, mada svaki na svoj nacin, Sehaga s vrelom mrznjom, Osman s hladnim prezrenjem.

Rastavsi se s Osmanom, i razmisljajuci o njemu, kasno sam primijetio serdar Avdagu, i nisam rnogao promijeniti pravac. Nasao je valjda slucajno, ili je cekao nekog drugog, a mozda je znao gdje sam bio, ali ma zbog cega da ga je djavo doveo bas ovamo, nismo se mogli mimoci bez rijeci. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. Gledao je u mene kao covjek s kojim me veze tajna, ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor, svejedno o cemu. Mozda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam bas srecan sto smo se sreli, i da bih mogao proci ako me ne zaustavi.

Upitao je mrtvo, kao da ga se ne tice:

- Gdje si to bio?- Setam.- Bio si s Osmanom Vukom.- Zasto pitas kad znas?- Jesi li mu rekao o cemu smo razgovarali?- Rekao sam.- I sta kaze? Sigurno se smijao. On se uvijek smije.- Smije se i cudi sta to trazis od mene.- Onda zna od koga treba da trazim.- Pitao sam ga: sta to serdar Avdaga hoce? Ne zna.- I sta ste jos govorili?- O Sehagi. Opet je otisao od kuce.- Sta se tebe tice Sehaga?

Strpljiv je i uporan, kao pas barak, koji ne pusta ono sto uhvati zubima, pa makar mu celjust razbili. Zar ce ovako skljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene, kao zvijer, nesigurna u svoj skok, ali cim bi osjetio da nece promasiti, slomio bi mi kicmu.

Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu, i tu grize. Nece nas pustiti.

Led mi se uhvatio oko srca, zbog te lijepe buducnosti, a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju, bez ijedne misli, ma kakve, ma o cemu. Potrajalo je to samo trenutak, dug i mucan, gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa, u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe, slijepo i prestravljeno, spreman na bijeg, kud bilo, samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje.

Ali kako je naisla praznina u mozgu, kako sam osjetio strah u srcu, nenadno i bezrazlozno, tako se u meni javila srdzba, kao navala krvi nakon naglog zastoja, kao stid zbog ponizavajuceg straha. A kad je srdzba izbila, bio sam svjestan da mi nije korisna, ali suvise vreo da bih je zaustavio. Naljutio sam se i na sebe, zbog malodusnosti. Sta on moze znati o meni? Ako zaista nesto zna, zasto ne trazi, na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji, lomi mene nezasticenog.

Nasavsi tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti, ucinio sam je sigurnom i iskrenom.

- Pitas, sta me se tice Sehaga - zarezao sam pakosno, sa zeljom da unizim i sebe i njega. - Znas li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Sehage, gledam mu pokorno u oko, govorim ljubazne rijeci, samo da mi nadje kakvo mjesto, kakvo bilo, samo da ne jedem sebi utrobu sto su me svi odbacili kao pseto! Eto zasto me se tice Sehaga! Cudo je sto nisam otisao u hajduke, Beciru Toski. Sta hoces od mene? Lako se titrati sa sirotinjom, Avdaga!- Zasto se ljutis? - upitao je mirno. - Sta sam ti rekao?- Zato se i ljutim. Obilazis oko mene, nesto pipkas, nesto trazis. Sto, brate, ne kazes otvoreno, to i to. Reci cu sve sto znam.- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem?- Htio sam da kupim duhan, rekao sam ti. Ako ne vjerujes meni, zasto njega ne pitas?- Pitao sam. - On kaze isto.- Eto vidis! Sta onda hoces?- To i jest sumnjivo, sto govorite isto. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke:- Oprosti, Avdaga, sto ti ovo kazem, stariji si od mene, ali, brate, bas si cudan! Ono sto je svakome dokaz, tebi je razlog za sumnju.- Meni je sve razlog za sumnju. I sto se toliko ljutis - dodao je razlozno. - Ko nema nista na dusi, odgovara mirno, a ko je kriv, on se ljuti, zato sto je uznemiren.- Ali, za sto sam kriv?

Nije zurio s odgovorom, cutao je i gledao me onim svojim teskim pogledom, sazaljivo, uvrijedjeno, tuzno, ni sam ne znam kako, kao da sve vidi u meni, i krivo mu je, i zao, sto necu da priznam. E pa, i necu, mislio sam. Izdrzacu, stisnucu zube, sacekacu da prodjes mimo mene kao svaka nepogoda.

Ali ako ne prodje?

Kad me se nagledao, kao da me je zeljan, poceo je opet da glodje.

- Kazes, lako se titrati sa sirotinjom. A s kim se to nije lako titrati?- Ja znam svoju muku, drugi me se ne ticu.- Imaju li ti drugi ime?- Avdaga, ponovo ti kazem: ne znam sta hoces. A to sto govoris, lici mi na bajanje. Kao da me zelis ucarati.

Jos jednom me pocastio svojim umilnim pogledom, ptice bi se pred njim ukocile i obamrle, kao pred zmijom, i polako posao niz sokak.

Srecom, jer mi je vec bilo mucno, kao da me uhvatio za grlo, pa mi je nestalo vazduha.

Sjetio sam se price, nena mi je pricala, davno, o karandjolozu, crnom demonu, koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskrscima, i popne im se na ledja, smrdljiv i tezak. Covjek ga nosi i posrce pod tezinom, zagusen smradom, obamro od straha, a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Covjek stenje i kaze ono sto

misli: tezak si. Karandjoloz postane jos tezi. Ujutro nadju covjeka mrtva. Ali ko odgovori: nisi tezak, spasce se, jer karandjoloza odmah nestane, i covjek je slobodan. Zbog te rijeci hrabrosti, zbog rijeci prkosa. Docnije sam mislio da je to prica o zivotu: ako se tuzimo kako nam je tesko, klonucemo; ako kazemo zivotu: izdrzacu, neces me slomiti, muka postaje laksa.

Mene je na nekom zivotnom raskrscu presreo karandjoloz Avdaga, i popeo mi se na ledja. Dah mi se krati od njegove tezine, kao da planinu nosim na sebi. Necu reci da mi je tesko, ali nisam rekao ni da mi je lako. Jos cemo se nositi, i necu ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. Jos je ne osjecam, koci me strah.

Cak i kad zaboravim razlog, strah je u meni, i nemir. - Sta je to? - pitam se. - Zasto? - pitam se. I onda iz tame ispliva Avdagina slika, kao objasnjenje.

A kako je Mahmutu? Ako ne zna nista, izludjece zbog Avdagine sumnje. Ako zna, kako ce izdrzati da ne kaze? Priznace, da bi skratio mucenje, skocice u ponor, da ne bi poludio. A mozda je zaista nevin u svemu ovome. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut ista zna? Mahmut je prodrta vreca, i sve bi iz njega ispalo zacas, a Osman odmahuje rukom. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. Otici cu do njega, sigurno je usamljen i nesrecan, a ja sam se ponio kao deriste. Pa cak i da je sve krio od mene, nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze.

Ali magaza je zakljucana, nekud je otisao, bjezeci od svog straha i od Avdage, ostavivsi nenahranjene macke da ganjaju neunistivu vojsku miseva. Kratko mu je trajala trgovacka radost.

Njegov komsija, bakalin, obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani, nesto ga boli stomak, pa je otisao da popije rakiju travaricu.

Zaista sam ga nasao u Zajkinoj mejhani, sjedio je u jednom uglu, sam, podnimljen na mrsavu ruku, stanjen, porusen, prava slika nesrece.

Kad sam stao pred njega, podigao je pogled, i lice mu se odjednom ozarilo.

- Oh, hvala bogu! - rekao je olaksano.

I ustao, uhvatio me za ruku, kao da bih mogao pobjeci, ponudio da sjednem s njim, i neprestano me gledao, dodirivao mi rame, lakat, pes rukava, da bolje osjeti moju blizinu.

- Trazio sam te. Bio sam i kod kuce.

Glas mu je tih i nemocan, kao da je prelezao tesku bolest.

- Kad te covjek vidi tako ojadjena, zakleo bi se da ti je nesto tesko na dusi.- Tesko i pretesko. Cini mi se da cu precrknuti.- Rekose mi da te boli stomak, i da si otisao na travaricu, tako sam te i nasao.

Porucio je dvije case rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.

- Neka si dosao, zbog tebe sam i ostavio poruku, znao sam da ces me potraziti. A stomak me zaista boli. Onaj mi je opet dolazio.- Zato te boli stomak?- Zato!

Onaj, to je Avdaga. Ni ime mu ne valja pomenuti, kao necastivom.

- I meni je dolazio.- Kako ono prvi put dodje u magazu, dobih proliv kao da sam se tatule najeo. Pa malo primirim kahvom i nanom, al kako na njega pomislim, samo mi nesto uzburlja u crijevima, a iz mene ko cesma.- Od straha.- Jest, od straha. I kazem sebi, e necu da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima, o nevoljama koje su me pratile, o drugim ljudima. Al koga god zamislim, a ono njegove oci, njegovo lice, njegov glas. A u stomaku opet kljuc. I samo mi ova travarica pomaze.- Zato sto zaboravis.- Zaboravim i ne zaboravim, ali mi lakse. Sjedim ovdje, pravo da ti kazem, pobjegao sam od njega iz magaze, i mislim: pa dobro, sta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace, i mozda za jos poneku sitnicu, al sta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. Nego, takva mi sudbina, grebena. Al sto, opet, da samo moja bude grebena? Nije pravo. Nikome zlo nisam ucinio, pa sto onda? Godinama sam u snu snio ovo sto mi je sad slucajno palo saka, i nisam se ni na miris u magazi navikao, a ono nevolja. Eto, ti reci, zasto?

Glas mu je placljiv, tuga teska. Svasta je dozivljavao, i ,sam sam svjedok, ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. Zivio je neozbiljno, spreman na varku, ispunjen nadanjem, a sad mu je sve crno pred ocuma. Sreca mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.

- Sta hoce Avdaga od tebe? - upitao sam, da vidim sta ce reci.- Da znam sta hoce, lakse bi mi bilo. Ovako me udavi bas zato sto ne znam.- Jesi li ucinio stogod, sta bilo, sto bi on zelio da zna?- Mislim neprestano, glava mi puce od razmisljanja. Dzaba, nista nema. Al vidim, on nesto sumnja. On sumnju ne moze dokazati, zato i ne kaze sta je, ja je ne mogu odbiti, jer ne znam kakva je.- Sta te se tice! I ostace na sumnji.- Nece, moj Ahmete, nece, na zalost. Vidim, nesto je krupno, ne bi toliko vremena gubio oko sitnica, a nad nekim se mora stap prelomiti. A nad kim ce nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog, posluzice ko bilo, Moci ce posluziti Mahmut. Mene niko nece uzeti u zastitu, niko se nece cak ni zacuditi, niko nece ni pozaliti. Posluzicu kao kurban, vidim ja to. Neko je rodjen za srecu, neko za belaj. Ja sam ti kurban.

Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze, strah i rakija su ga sasvim razmeksali.

- Ne luduj! - rekao sam ostro. - Nisi kriv, i ne mogu ti nista. Kakav kurban, kakav djavo! Ti mislis da Avdaga samo u tebe sumnja. On sumnja u svakoga.

Pomoglo je, izgleda, bas zato sto ga nisam zalio.

- Mislis? - upitao je s nadom.- Ne mislim, vec znam. Ali ako ti budes ovako pio i cmizdrio, postaces zaista sumnjiv.- Mislis?- Sigurno. Idi u magazu, radi svoj posao. Ako ti opet dodje, upitaj ga lijepo: sta trazis? I navikni se na njega. Ja tako radim. On pita jedno te isto, ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad.- Mislis?

Vec treci put pita tako, ne protivurjeci, zeli da bude kao sto ja kazem, trazi da ga ubjedjujem. Ne voli tugu, a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom, i nece u njemu ostati dugo. Vec gleda vedrije, vec izgleda sigurnije, vec govori ludje. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu, makar i laznu. Za njega je stvarna, i dobrodosla. Pomislio sam da bi ovaj sasavi covjek uginuo ziveci sam, bez prijatelja, ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. Uspravila ga je moja prazna rijec zato sto odgovara njegovoj lakomislenosti, i zato sto je prijateljska.

- Imas pravo - rekao je bodro. - Kad mi dodje, upitacu ga: sta to njuskas? Skim mi se s vrata!

A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima, i bodrost mu se sparusila:

- A mozda i necu reci. Ti smijes, ja ne smijem.- Pravo da kazem, ne smijem ni ja uvijek. Ali u ljutini covjek ponnisli: e vala, radi sta hoces, jednom se mre!

Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla.

- Ma to i jest ono, moj Ahmete, sto se jednom mre. Da je dvared, trired, pa da i ne pozalis jednu smrt. A ovako, treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suvise sto nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi slaba... Eto, samo sto se sjetih... Cekaj, sad cu ja...

I odjuri u nuznik.

Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Neugodna je, sigurno, ali nekako suvise smijesna. O svome strahu govori kao dijete, sasvim otvoreno i neposredno, bez ikakva dostojanstva. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog.

Necu tako! Rekao sam, prilicno neiskreno, da bih njega ohrabrio: jednom se mre. Ali sad zaista mislim tako. Nije to hrabrost, vec stid od sebe ponizenog. Strah je najgora izdajica, rekao je Osman. A meni se cini da je strah najveca sramota ovog svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bic, uperen u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plasi ga sudbina, plasi ga sutrasnji dan, plasi ga vladajuci zakon, plasi ga mocniji covjek, i on nije ono sto bi htio biti, vec ono sto mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrasnjem danu, poslusno ponavlja zakon, ponizno se smijesi mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja.

Ako je ponekad tuzan, to je zato sto se sjeca sebe zeljenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo sto jest. I da svijet nije ovakav kakav jest.

Necu tako!

Kazem: ne bojim te se, sudbino! Ne bojim te se, sutrasnji dane! Ne bojim te se, mocni covjece! Ali to kazem u sebi, i kazem strepeci. Upola slobodan, udvojen. Jedan se usamljuje, jer ne moze da pristane, drugi cuti, jer ne zeli da strada.

Onda sam i ja kukavica, kao i Mahmut. Samo na drugi nacin.

Sloboda je u ljudskom cinu, a ne stizem do njega.

Moje snage su slabe, malo sta bih mogao da ucinim. Ne znam ni sta bi trebalo da ucinim, da ne budem ni nekorisna zrtva ni cutljivi nezadovoljnik. Zla je mnogo, a moja ruka kratko doseze.

Zasto onda mislim o tom cinu svoje slobode, kad je neostvarljiv?

Treba li da kazem i da vise ne progovorim?

Treba li nesto da ucinim, pa da vise nikad nista ne ucinim?

Treba li da cutim, zadovoljan sto sam ziv?

Pa ako bih i pristao na zrtvu, a ne znam za sto, kako mogu biti siguran da ne bih naskodio nekome?

Pokrenuo sam se da spasem Ramiza, unistio sam Avdiju.

Treba li onda da ostanem nepokretan, i da ostavim svijet da ide svojim tokom, svakako nista izmijeniti ne mogu?

Svi razlozi govore da je to najbolje, samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. Ne znam odakle mi, ne znam sta ce mi, smeta mi da zivim, a ne mogu da ga se otresem.

Ostavi me, kazem toj nezvanoj savjesti, sta ces mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene, ponakad pospana, ponekad budna, ali me ne napusta. Smijesna si, kazem, tako nekorisna. Ti si moj suvisak. Ne radujem se sto te imam, ne osjecam zadovoljstvo sto si se nastanila u meni, ti nisi moja plemenitost vec moje ostecenje. Zasto nisi nasla nekog mocnog, snaznog, neustrasivog a postenog? Ako takvog nema, sta sam ja kriv? Sklonila si se u mene, kao siroce, i cutis, kao siroce, nista ne trazis, ninasto me ne nagovaras, sve ostavljas mojoj odluci, i dobro je dok te zaboravljam, ali osjetim stid cim te se sjetim. Ne znam zasto, nicim me nisi zaduzila. Ne znam ni sta si, prisustvo koje nema oblika, cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog, nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Kako da ga pronadje, i kako da ne klone, ako ga i pronadje? Ti si razumna, ne tice te se tudje tesko iskustvo, prezires opasnost, vuces na opasne staze, i ne smatras to podvigom vec duznoscu. A kome sam ja to duzan? I zasto bas ja? Pronadji nekog pogodnijeg, sa mnom uzalud gubis vrijeme.

A ona cuci, cuti, ceka svoj cas. Cas moga odusevljenja, ili moje ludosti. Mogla bi da ga ne doceka, sve je manje izgleda da ce ga docekati.

Kad je Mahmut izasao iz nuznika, prekinuvsi moj razgovor sa savjescu, i zatrazio jos jednu travaricu, da smiri grceve u stomaku, rece da je tamo, da oprostim, razmisljao o meni, i da je zakljucio da imam pravo. Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u strahu, pa kao da nije ni zivio. Sta ce mu onda i zivot? Al opet, ne vrijedi se ni istrcavati, a najbolje bi bilo da razgovaram sa Sehagom, da nam nekako skine Avdagu s vrata.

Odgovorio sam, da je izabrao zgodno mjesto gdje ce razmisljati o meni, i nije uzalud gubio vrijeme, dobro je smislio to sa Sehagom, samo je steta sto Sehage nema, ali cemo sacekati. Ako Avdaga htjedne da saceka. Cast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se moze, a jos bolje ako se ne mora. Junastvo traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije je brinuti se

za cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi ubojao unazad.

Pricao sam sta bilo, ne brinuci se o smislu, jer je svejedno, a Mahmut me slusao zadivljeno bas zato sto sam govorio nejasno, i smiren posao u radnju. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. A rekao mi je i da je uhapsena zena kod koje je stanovao Ramiz. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala laksa, pa je stigao da pomisli i na mene.

Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. I za njenu nesrecu sam ja kriv!

Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima, jedan, sto me trazio, drugi, sto bih i ja njega potrazio.

Htio sam da ga upitam, mozemo li stogod uciniti za zatvorenu zenu. Nisam ni znao da postoji, a uvalio sam je u nevolju. Mozda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao, ali je ta pretpostavka suvise nesigurna da bi me oslobodila osjecanja krivice. Nije pretjerano velika ni teska: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnozju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. I evo, pokusavam da pomognem. A docnije cu misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto, cineci dobro, ucinis i zlo. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?

Ne mislim na cilj vec na covjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.

Znam, Mula Ibrahim ce odbiti i razgovor o zeni, ali ja cu biti uporan. Makar i zato da se uvjerim, ponovo, kako ni posteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Moja savjest ce odbiti to opravdanje, kao necasno, upozorice me da svako odgovara sam pred sobom, ali bi mogla biti kakva-takva utjeha, makar i trenutna.

Mula Ibrahima sam zatekao u radnji, i rekao mu da sam dosao zbog zene. Rekao sam to sapatom, kako drugi ne bi culi da molim za nju, a zelio sam da kazem glasno, zbog njega, da i drugi cuju kako odbija da pomogne.

Odbio je i pomoc i razgovor, cutke, odricno masuci glavom, odmahujuci rukom.

Nisam se obradovao sto sam pogodio. Zar joj zaista niko nece pomoci?

Rekao sam da je grehota, niko se za nju nece zauzeti, moja rijec nigdje ne vrijedi, a on bi mogao nesto uciniti, zna kadiju, zna Zafraniju, zna sve ljude na sudu i policiji, neka je puste, zar je ona pitala Ramiza sta misli i sta radi kad mu je dala sobu, dosta joj je njenih muka, muz joj lezi bolestan, komsiluk ga obilazi radi sevapa, ali ljudska milost je kratkotrajna, neizdrzljiva, i jadnik ce ostati sam i bespomocan, a i ona je bolesna, sta hoce od nje?

Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom, a ja sam navaljivao kao osa, sve upornije sto sam bio sigurniji da nece nista uciniti. Znao sam unaprijed, mada bih volio da sam se prevario.

A uzalud sam ga mucio. Nista ne smije, od straha. Sigurno bi rado pomogao nesrecnoj zeni, dobar je covjek, ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Ko se to jos zauzima za zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. E, tu bi vec svaka plemenitost uplaseno uzmaknula. Zeni ne bi pomogao, sebi bi mnogo odmogao.

Napokon je rekao, da ce je sigurno pustiti ako nije kriva, a ako je kriva, uzalud je govoriti. To je opravdanje, staro koliko i svijet, da se ne umijesa, iako zna da je nestinito. Laz je da pustaju svakoga ko nije kriv, i on to dobro zna, ali pominje nacelo nepostojece pravde, da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. A pred onim sto se moze desiti, svakako je nemocan.

Tako smo i on i ja rekli sto smo htjeli, sto smo mogli, sto smo smjeli, i sve je ostalo kako je i bilo. Malo smo se poigrali sa savjescu, mada mi je zao zene, a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nisan na pokojnikovom grobu, i traze ko ce im sastaviti nadgrobni natpis, a oni ce urezati u kamen. Pa se on sjetio mene, sigurno cu to dobro uraditi, a nije ni badava, za smrt seljaci dobro placaju, kao i za tuzbe.

Zahvalio sam mu, misleci kako smo, umjesto zadusnih stvari koje se ne mogu rijesiti, zacas svrsili korisne poslove od kojih se zivi. U tome se ljudi jos jedino mogu sporazumjeti.

Kad sam rekao Tijani da cu sutra u Zupcu, slegla je ramenima i nasmijala se:

- Nisam znala da ce mi muz sastavljati natpise na nisanima.- Nudili su mi da budem, muftija, pa sam odbio.- Dobro si ucinio. Kakva bih ja bila muftinica!

Rano sutradan posao sam u Zupcu. Koracao sam polako, opijen blistavim snijegom pod suncem, i vidikom sto se otvarao na visinama, zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje, oslobodjen jucerasnjih briga u tisini sirokog prostora i mocnih brda. Tijesno nam je, guramo se u zagusljivim gradovima, mrzimo se, smetamo jedni drugima, a ovdje miruje nekadasnji svijet, cist i netaknut, prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. Odavde, sve izgleda sitno i nevazno dole u nizini, u donjem svijetu. Juce sam isao drugom nesrecniku, da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni, a vratio sam se gorak, nisam uspio da prevarim sam sebe. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. Pa ako i nisam zaboravio, sve mi izgleda lakse.

U Zupci su me primili srdacno, Mula Ibrahim ih je obavijestio da cu doci. Brat imamov me nahranio, napojio, htio da mi pokaze gdje cu spavati, i veoma se zacudio kad sam rekao da necu prenociti i da cu posao odmah zavrsiti. Bio je malo i razocaran, jer nije volio brzinu ni u cemu, a pogotovu u onome sto se radi za vjecnost. Umirio sam ga rekavsi da sam kod kuce sve smislio, da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima, i tako u glavi nosim nekoliko natpisa, pa cemo izabrati najbolji.

Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija, ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. Gotovog natpisa nisam imao, ni jednog jedinog, u glavi mi je bilo bezbroj rijeci, svakakvih, ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. Zapravo, pokojniku je svejedno, pristace na sve sto napisem, ali treba zadovoljiti njegove rodjake, njihovu sujetu, mozda i bol, a to nije lako. Najmanje cu pogrijesiti ako o pokojniku kazem sve najljepse, ali ne znam sta rodbina misli da je najljepse i sta zeli da ostane zapisano.

Upitao sam, da ne bih odlucivao sam. Ali mi je imamov brat, tvrd seljak, cija je rijec spora a misao skrivena, prilicno otezao posao.

- Je li volio ljude? - poceo sam od najsigurnijeg.

Zbunio me odgovorom koji nisam ocekivao:

- Neke volio, neke mrzio. Ko i svako.- Da li je znao sta ga ceka kad se suprotstavio carskoj naredbi?- Ma jok! Da je znao, ne bi se mijesao. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok, kako znao! Dogovorili smo se, ako pritisnu, dacemo.- Ali je sigurno bio hrabar covjek.- Pa i nije. Svega se plasio.- Zasto je onda bio protiv ratne pomoci?- Kako zasto? Svako je protiv ratne pomoci, mi rat ne zelimo, a nema se odakle ni dati. On je samo rekao sto svi misle.- Onda je bio dobar covjek.- Lako je biti dobar covjek. Tesko je ostati ziv.- Je li mrzio vlast?- Boze sacuvaj! Zasto bi mrzio vlast?- A ti?- Sta ja?- Mrzis li vlast? Ubila ti je brata.- Odvalila se stijena i ubila covjeka. Mrzis li stijenu?- To su ljudi, nije stijena.- Nisu ljudi, vec vlast.- Hocemo li napisati da nisan podize brat, ili porodica?- Zasto bi to pisao? A ko bi drugi podigao?- Sta cu onda napisati?- E, to ne znam.

Zbunjen, bez ikakvog pravca, bez sigurnosti koju sam osjecao ranije, pisao sam i precrtavao, dok nije, osim godine rodjenja i smrti, ostala jedna jedina recenica:

»Bio je dobar covjek, umro je nevin.«

Ni to mu se nije svidjalo. Imam je bio dobar covjek, to je tacno, ali zasto treba reci da je umro nevin? Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok zivi.

Pa smo se jedva slozili da ostane ovako:

»Bio je dobar covjek, umro je bez krivice. Neka mu Alah da vjecno blazenstvo.«

Za ovo posljednje nismo znali ni sta znaci ni cemu sluzi, ali je zvucalo svecano i lijepo, i njemu se dopalo.

Zahvalio mi je, platio posteno, i spremio sam se da podjem kuci. Ali on je htio nesto da mi kaze, primijetio sam to i ranije, ali bi uvijek odustao, pa sam mislio da nece ni reci. Ovi ljudi mnogo vise precute nego sto kazu. Rekao je, ipak:

- Poznajes li Halila Kovacevica?- Ne znam da sam ikad cuo to ime.- Njegov brat sluzi kod Sehage Soce. Cuva mu kucu.- Vidio sam ga, cini mi se. Visok, kostunjav covjek.- Halil je molio da svratis do njega. Blizu je, treca kuca od moje.- Zasto da svratim?- Neki covjek je pitao za tebe.- Koji covjek?- Ne znam.

Pomislio sam da se izgubljeni Sehaga sakrio u ovom brdskom selu, i seljaci zele da ga povedem, da ga se rijese. Sest dana je proslo kako je pobjegao od kuce.

Halila Kovacevica sam odmah poznao, licio je na Sehaginog momka, kao da su iz jednog jajeta rodjeni.

- Ja sam Ahmet Sabo. Zasto si me zvao?- Nisam te zvao, govorili smo o tebi. Htio sam da te vidim.- Sigurno imas neki razlog kad si htio da me vidis

Pogledao je u mene, pogledao u kucu, ucinilo mi se da oklijeva, a nesto se bio odlucio pa odustao, jos uvijek nesiguran.

- Neki narocit razlog nemam - rekao je smijeseci se oporo, nenaviknuto. - Nego onako.- Imamov brat mi rece da je neki covjek pitao za mene.- Koji covjek?- Odakle bih ja znao!- A, jest, pitao je, onako usput.- Sta je htio?- Sta je htio? Ne znam sta je htio.

Odustao je, izgleda. Nece reci.

- Dobro - kazem mu. - Eto, vidjeli smo se, nagledali, narazgovarali. A sad idem, da zaranije stignem do grada.- Jest, zimski je dan, rano se smrkava. Posao sam putem, niz brdo.- Da te malo ispratim? - upitao je.

I krenuo za mnom.

- Nesto si htio da mi kazes, pa si odustao - rekao sam otvoreno.

Halil se nasmijao.

- Pa jest, htio sam, al mi se ucinilo da nije vazno.- Mozda je i vazno.- Nije.- Ko je pitao za mene? Da nije Sehaga?- Koji Sehaga? Odakle Sehaga?- Nego ko je?- Ko je? Pa, ne znam. Ne znam ni ko je ni sta je, navratio slucajno, danas, i valjda te vidio. Pa kaze: je li ono Ahmet Sabo?- Mlad, crnomanjast, mrsav?- Tako nekako.- Da nije Ramiz?- Ne znam. Mozda je i Ramiz.- Je li taj rekao da me dovedes njemu?- Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem, otisao je odmah nekud dalje.- Kuda je otisao?- Bogami, nisam gledao.- Pa, dobro, ako ga vidis, pozdravi ga.- Ne vjerujem da cu ga vidjeti.- Znas, Halile, drugi put razmisli sta ces reci prije nego sto covjeka zovnes. A sad cu sam, a ti se vrati.- A dole, u gradu, kako je? Mislim, onako.- Onako, cunjaju, ispituju, traze Ramiza, eto kako je.

- A zasto ga traze?- Ne znam zasto ga traze, ali bi bilo dobro da ga ne nadju.

Ustao je na brezuljku, osvijetljen suncem izvana, taman iznutra, a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu.

Izmucio me ovaj nesrecnik, zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. A onda je htio da dozna od mene sta je bilo, da dozna a da sebe ne izda. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kuci, vidio me kad sam usao u selo, mozda je i znao da cu doci, i rekao mu da me dovede. Mozda je odbijao, pa pristao, cekao me pred kucom, razmisljajuci, i kad je sve izracunao, predomislio se, govorio izokola, dopustio da prepoznam Ramiza, ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je dosao, nesto pitao, nekud otisao. Ramiz je sigurno zelio da se vidi sa mnom, Halil je zakljucio da je bolje ovako. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. Obecao je Ramizu da ce me dovesti, stajao sam pred kucom, da nas Ramiz mozda vidi, i sad ce mu ispricati kakvu bilo laz, da sam zurio u grad, da sam se uplasio, da nisam htio da dodjem, i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Ima pravo. Sakrio je Ramiza u svojoj kuci, zbog Sehage, zbog svoga brata, mozda i zbog novca koji je dobio, i dosta mu je straha sto je odbjegli buntovnik u njegovoj kuci. Samo bi jos trebalo da pocne pricati o njemu svakome ko nadje!

Ostacu kriv pred Ramizom, bice mu zao na mene.

A onda sam se sjetio Mula Ibrahima. Zasto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je Raaniz, pa me okrenuo u tom pravcu, nista ne govoreci? Ili mu je sam Ramiz po nekome porucio da dodjem, bogzna zasto? Uzalud bih ga pitao, Mula Ibrahim bi odmahivao glavom i rukama, odricao bi, cudeci se kako mogu i da pitam, on nista ne zna, niti zeli da zna.

Oprezni Halil je pokidao sve konce, i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima.

Da li sam zelio da vidim Ramiza? Ne znam, mozda bih se opteretio novom opasnoscu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. Vidio sam to i ranije, jedan korak a bezbroj posljedica.

A ipak mi je bilo zao sto se nismo vidjeli. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o zivotu. Znam sta bi mi odgovorio, ali bih mozda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem.

A u gradu me Mahmut docekao s ruznom vijescu. Bio je u kuci zatvorene zene, da obidje bolesnog muza, i da mu odnese nesto hrane. I nasao na zalost: zena je umrla, u zatvoru. Ko zna od cega, od straha, od bolesti, od mucenja.

Ruzna vijest, besmislena smrt.

Nisam se sjetio da se upitam, odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe?

17. Vjecni tragac

O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve, Sehaga koliko je htio, serdar Avdaga koliko se domislio. A domislio se, na zalost, mnogo, kao da mu je sam djavo isaptao.

Nisam ni sanjao da ce mi Ramiz biti ista vise od nekog drugog covjeka o koga se u zivotu ocesem, koga zapazim i zaturim, bio je i nema ga, kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razisli, kao zena koju smo voljeli, a onda joj i ime zaboravili. (Ne kazem ovo za sebe, ni o prijatelju ni o zeni, nisam ih mnogo poznavao, to sam cuo od Osmana, i zapamtio, iznenadjen njegovom vedrom bezocnoscu.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o cemu drugom nisam mogao misliti.

Na to me prisilio serdar Avdaga.

Vrijeme je prolazilo, a on otmicu nije zaboravljao. U pocetku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starjesine, ali sam se prevario. Oni su imali toliko nevolja sa Sehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja, nikome ne govoreci gdje je bio, dosao je bez novca, bez konja, bez curka, prljav, mrsav, cutljiv, ne pominjuci ni da je negdje bio), toliko im je jada zadao, toliko su se uplasili njegove mrznje, da su, misleci na svoje glave, sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Sve zbog Sehagine zelje, saopstene valiji, da ih djavo odnese. Ne znam da li je bas tako receno, ili kao molba u ime naroda, u ime koga se cini i zlo i dobro, da se stane na put njihovoj tiraniji, tek, culo se da ce kadija biti premjesiten u siromasni zvonicki kadiluk, a Dzemal Zafranija u srebrenicki, i ostace tamo dugo, jedan kao olinjali kadija, drugi kao ostarjeli pisar, ako ih ne izbavi srecni slucaj, da valija bude smaknut ili smijenjen. Takav islucaj nije rijedak ni neobican, ali zasad nije bilo izgleda da ce se skoro desiti, i njima su visile noge, kao u objesenika, hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada, pisali zalbe u Carigrad, na molbu i prijetnju hvatali ljude da salju predstavke visim vlastima, da ih ostave u Sarajevu, jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to moze sastaviti) niti je bilo niti ce ikad biti, trazili zastitnike i saveznike, a sve uzalud. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne, saveznike i zastitnike nisu nasli jer ih nisu trazili kad su bili jaki vec kad su poletjeli niza stranu, i tako su se pekli na vreloj vatri Sehagine mrznje i ledili na mrazu sveopste ravnodusnosti, nadajuci se u ono sto je nemogucno, da se mrznja i ravnodusnost pretvore u naklonost, i cekajuci ono sto je neizbjezno, da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta, kao u progonstvo.

Sehaga ih je potopio kao macice, bez narocitog razloga koji bi se bas njih ticao, zbog ruznih stvari sto ih je o njima cuo, zbog njihove uobrazenosti i zakasnjele snishodljivosti, a sigurno najvise zbog mrznje na sve cinovnike. To su za njega najgori ljudi na svijetu, najstetniji, najpokvareniji. Oni podrzavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, ostri kao noz, kao psi vjerni svakoj drzavi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema srece na svijetu, jer ce unistiti sve sto je isitinita ljudska vrijednost.

Oni su osjetili Sehaginu mrznju i neprijateljstvo, ne jednom, ali uvijek napreskok, zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje, kad bi se, izgleda, sjetio svoje muke, i svetio se namilosrdno ma kome od njih, svi su mu krivi, i svi isti, kao zmije. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar, i nista ih ne moze spasti. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani, cim je Sehaga pomenuo njihovo ime.

Valija ga je poslusao, zato sto Sehaga nije pominjao vracanje duga, ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja, i zato sto se za sudbinu svojih cinovnika, osim iz svoje najblize okoline, nije mnogo brinuo. Sta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar, koji su mu postali smetnja? Naci ce takvih na stotine, malo boljih ili malo gorih, svejedno, a Sehaga je jedan.

Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih, obiljezila ih je samo njihova nesreca sto ih se Sehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Sjetio i upro prstom u njih. Mozda slucajno, kao sto grom udara u neko stablo za pedalj vise od drugih. A mozda su i oni pogrijesili sto na tu mogucnost, uvijek zivu, uvijek opasnu, kao vulkan, nisu pomislili ranije, i nisu pokusali da nekom lijepom rijecju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Sehagin pogled, da bi se strasni covjek, u casu bjesomucnog praznjenja, sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom, samo da njih mimoidje. Ali eto, moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjecajem nepovredivosti, a Sehaga je bio daleki oblacak na nebu. Bilo je vec kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Branili su se, brani se i utopljenik, udarajuci rukama po vodi sto ga vuce na dno. To sto su pisali na sve strane, moleci pomoc i milost, otkrivajuci cak i razlog Sehaginog uticaja, kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju, ali nisu mislili da je najbolji), samo je pogorsavalo njihov polozaj. Svi ugrozeni cinovnici pisu pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Sumnjivi vec zbog toga sto traze milost, jos vise grijese sto sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama, jer svako zna da nisu andjeli, a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. Tada se vec mogu nazvati i vampirima. Prije nikako. Sad oni posrcu, i na njih pada poruga. To je vrijeme nezasticenosti, samoce, nemocne mrznje. Sve sto ucine, pogresno je, i mutna voda ih odnese u zaborav. I opet se nista ne mijenja, na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovista. U ljudskom rodu gorih nema.

Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepasteni i uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo sto ne mogu misliti ni na sto drugo.

Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrasnje potrebe, kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja duznosti, zbog neceg sto je tesko razumno objasniti. Imanje mu je propadalo, a on je nesebicno ganjao vjestice. Nije to bila upornost izazvama nekim teskim dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom zivotu, zato je tesko razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono sto ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo sto posteno cini ono sto mora. On ne mrzi ljude koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to steta sto su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornoscu kopao zemlju, za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao sto religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.

U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.

Narocito se okomio na mene i Mahmuta.

Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se procjepio, pozutio, smrsao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda izbezumljeno, ruke mu drscu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo, poslusno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispastanje pretesko.

Ali za neke svoje grijehe ispastao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom, koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera nacistac.

Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti jos koju takvu otmicu, njuskao je jedino za Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece, kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas, uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.

Posto bi obisao tvrdjavu, razgovarao bi s bivsim dizdarom, pa sa Skakavcima, pa s Mahmutom, pa sa mnom.

Nije mi uvijek prilazio. Dosao bi u kafanu, i sjeo prema meni, uvijek sam, uvijek cutljiv, uvijak pogruzen, gledajuci me neprestano, kao da ce na meni otkriti nesto sto mu je potrebno. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe, po danu, po mraku, kao svoju sjenku, kao zaljubljenika, tuznog zbog neuzvracene ljubavi. Neki put bih stao, da ga sacekam, smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju, kao da vucem teg za sobom, vise sam volio razgovor, makar i mucan. Ali bi i on zastao, mirno sacekao da krenem, i opet polazio za mnom. Pred mojom dvorisnom kapijom bi stao, poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce, onda bi otisao.

Ponekad mi je prilazio, da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu rijec osim o otmici. Postalo mi je obicno sto me prati i ispituje, ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste rijeci, ista pitanja, isti izraz lica. To je bolest, mislio sam, to je opsjednutost, to je ludilo, on ni o cemu drugom ne misli, on o tome sanja. Kao sto ja sanjam njega i njegov tuzni teski pogled. Mozda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve, ali tim nije stekao nikakvu prednost, jer me uvijek zatice spremna. Ali mi nije lako.

Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja, ali ga nisam mogao izbjeci. Nanjusio bi me, kao da sam ostavljao vonj za sobom, i sreo bi me na ulici, ili cekao u zasjedi, pitajuci sumorno:

- Zasto si bio kod Omera Skakavca? O cemu ste razgovarali?

Moj je odgovor uvijek isti, kao i njegovo pitanje, a on se nije ljutio. Zadrzao bi pogled na meni, kao da se cudi sto tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto, ili bi oborio oci, kao da se stidi sto lazem. I otisao bi bez pozdrava.

Postao sam njegova potreba, a on moja navika, i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nesto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna, ali sam navikao na nju, a umirivalo me i ponavljanje istih rijeci i postupaka, dosad bez ikakvih posljedica. Medju nama se cak stvorio cudan odnos trpeljivosti, nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Istina, desavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga sto me stalno drzi na oku, u stomaku kao da mi je gorjela glavnja, srce se zaustavljalo od crnog predosjecanja.

A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima.

Zar mu je neko rekao?

Odgovorio sam, da to prvi put cujem, i da mi je cudno kako neko moze izmisliti tolike lazi, ali sam poslije zaprepasteno mislio kako se umalo nisam odao, strahom, nespremnom rijecju, neocekivanom klonuloscu i zamorom, kad se, valjda,

odustaje od borbe. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjecanje, ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja, trenutno gubljenje daha, zato sto je promijenio ustaljeni nacin.

Prilagodio sam se odmah, ne pristajuci da se predam.

Ali, koliko on zaista zna?

Dugo me drzao u nedoumici, a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Isli smo carsijom cuteci, nijednu rijec nismo progovorili, on zato sto nije htio, ja zato sto nisam smio. Plasilo me njegovo cutanje, a bojao sam se da ce osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi, i zasto, ili ako pocnem razgovor ma o cemu. Obespokojio me taj njegov novi potez, iza kojeg se krila nepoznata namjera.

Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu, odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu.

Bio sam tu i ranije, sva je licila na njega, teska, cutljiva, odbojna, opasna, samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija.

Sjeo je prema meni, i dugo gledao u sklopljene prste. A onda je, bez uvoda i suvisnih rijeci, ne gledajuci me, rekao da sve zna, i krivo mu je na mene sto necu da priznam. Ucestvovao sam u zlocinu, i on bi me predao sudu, ali bi cijenio moje postenje i iskrenost. (Pomislio sam, kako je bolje da me ne cijeni, nego da me preda sudu.)

Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin, o kojem ja sam ne znam nista, prijekorno je odmahnuo glavom, i ispricao mi sve o otmici, od pocetka do kraja.

Noge su mi se odsjekle, stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta.

Rekao je:

Osman Vuk, sam ili sa znanjem Sehaginim, ali prije sa Sehaganim znanjem nego sam, smislio je kako ce oteti Ramiza. Ne zna zasto su to ucinili, mozda zato sto misle kao i Ramiz, ili zato da napakoste vlastima, ali to nije vazno, niti se njega tice. Najmili su starog Omera i njegova tri sina, sigurno za dobre pare, da izvedu Ramiza. Mahmuta su poslali dizdaru, s novcem, da pusti Skakavce u tvrdjavu. Skakavci su usli lijepo, kroz otkljucanu kapiju, pretukli strazare, i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Zasad nepoznatom, jer ce se Ramiz sam otkriti, on ne moze da miruje. Poslije otmice, Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani, napio se i poceo da prica o svemu. Hvalio se kako on, i jos neko, znaju ko je oteo Ramiza. Hamal Mujo Dusica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo, a kad su ga upitali da nije Osman Vuk, rekao je da bi moglo biti. Zajko je javio Osmanu, i Osman je mene poslao starom Skakavcu, da mu kazem za sina. Dvojica mladjih Skakavaca otisla su s konjem odmah po brata, i odnijeli ga kuci. Ne zna sta se medju njima desavalo, zna samo da su ga ubili, svi smo mu bili na dzenazi.

Ne vjerujuci svojim usima, slusao sam istinitu pricu o otmici. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina, ali smo svi smjesteni na prava mjesta.

Eto sto je on sklopio, sastavljajuci dio po dio!

- Je li tako? - upitao je gotovo vedro.

- Ne znam - odgovorio sam, osjecajuci kako mi huji u glavi. - Mogu samo za sebe da kazem: nije tako! Sto puta sam ti rekao da nista ne znam.- I sto puta si slagao.- Znas, Avdaga, mene se ne tice, ali mi tvoja prica izgleda vrlo sumnjiva. Hamal se ne sjeca, niko nista ne zna, svjedoka nema nizasto, a ti govoris kao da si sve vidio.- Dvadaset godina sam u ovom poslu. Poznajem ljude, i znam sta ko moze da ucini.- Pa dobro, Avdaga - rekao sam srdito - zasto nas ne predas sudu kad sve znas?

Visoko je podigao guste obrve, opet tmuran.

- Znam sve, a jos vam ne mogu nista. Nemam pravih dokaza. Skakavci ne govore. Mujo Dusica se ne sjeca. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Ti krijes. A ni kadija sad nece na Sehagu, jos se nada da ga nece otjerati iz Sarajeva. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen?- Je li ti poznato sta je ucio Ramiz?- Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Drugo me se ne tice. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. To je zlocin. A ako se zlocin ne bi kaznjavao, propao bi svijet. Nista nemam protiv vas, vec protiv onog sto ste ucinili. I naci cu dokaze. A onda ti necu pomoci. Nisi ni ti meni. Rekao bih kadiji da nisi nista znao, i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako necu.- Uradi kako ti savjest kaze. Ali ja ne mogu lagati.- Hocu da ti kazem: uskoro cu imati dokaze. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo vec progovara. A ako kadija pristane da ih zatvorimo, svu trojicu, pa Mahmuta, a i tebe, sve cemo za cas saznati. A pristace, to bi pomoglo i njemu.- Jednom sam ti vec rekao, lako je udariti po sirotinji, Avdaga.- Ako ta sirotinja progovori kako treba, a progovorice, nadam se, niko nece ostati nekaznjen. Niko! Znam na sto mislis, i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Meni je vazna samo pravda.- Da ne ucinis nepravdu, trazeci pravdu!

Nije odgovorio, samo je mahnuo rukom, da idem.

Otisao sam, kao na drvenim nogama, udarajuci o kamenje neravne kaldrme. Porazila me njegova otvorenost. Zar je toliko siguran, da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Dosao je do istine, doci ce i do pravde. Svoje pravde. Opasan je zato sto je tvrdoglav, i sto je uvjeren da spasava svijet. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge, surov ali nimalo nizak, ogranicene pameti ali jake volje, posten na svoj nacin, bez licemjerja, nekoristoljubiv, cist u svojoj nesuvisloj odanosti, i uzasan bas zato sto je takav. On ne zna cemu sluzi, ali sluzi casno. On ne zna zasto kaznjava, ali kaznjava zestoko. Mozda se navikao na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Rodjen je davno, predavno, i radja se ponovo u svakom vremenu, vjecan. I strast mu je ista, kroz stoljeca, da lovi neposlusne, a ako ti neposlusni dodju na vlast, da goni druge neposlusne. I pitao sam se, zbog njega, da li je covjek posten ili neposten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je posten ili neposten, iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?

O svemu tome sam mislio poslije, a tada sam osjecao samo strah, i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. Ako Avdaga nadje sto trazi, a naci ce sigurno, moja koza nece vrijediti ni koliko ovcija. Ali iznad te neposredne opasnositi, i oko nje, kao magla i tama, opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene, nr mozes ih ni izbjeci ni podnijeti, krug je sve uzi, njihova blizina sve teza, okrecem se bespomocno, izlaza ne vidim, ni spasa. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine, ustostrucio se, postao vojska aveti. I mucnije mi je to osjecanje bespomocnosti nego ono sto znam, o cemu mogu da mislim. O toj kobi se ne misli, ona se nosi kao tezina, kao bolest.

Dozivljavao sam tu paniku duse i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u gustoj sumi, nisam vidio nijednog covjeka, nisam cuo niciji glas, ali je opasnost svuda oko mene, ni oblik joj ne mozes odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je jos strasnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne moze ublaziti, nemocan pred njom, kao oko u potpunoj tami.

I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka, da se nisam zgadio nad sobom, i pljunuo na tu bapsku nemoc. Neka ide do djavola taj izmastani strah! Covjek sam, nisam mrtva meta koja ceka pogodak, nesrecu ne mogu sacekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razocarali bi se.

Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?

Necu da drhtim, necu da se bojim!

I zar sve mora biti najgore?

Avdaga sve zna a nista ne preduzima (mislio sam mirnije), i navodi me da priznam, kako bih mu olaksao posao. E pa, necu priznati, niko nece priznati, i Avdaga ce do smrti ici za mnom, i sve tise ponavljati svoje pitanje. On ce umrijeti od muke, a ne ja na mukama.

Ili ce Sehaga uciniti nesto da ga zaustavi i onemoguci. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku, i tako ce tudja osveta pokopati i serdara i nasu krivicu.

Vracajuci opasnost na zemlju, medju ljude, gledao sam je hrabrije. Nije beznacajna, ali je sagledljiva, znao sam dokle doseze i cime mi prijeti, ali se vise nisam osjecao izgubljen.

Avdaga se bori da me unisti, ja cu se boriti da sacuvam citavu kozu. Ne vrijedi mnogo, ali je jedina koju imam, i dobro mi sluzi, a njemu ne bi posluzila nizasto. On meni priprema propast, ja njemu zelim samo neuspjeh, i s obzirom na snage, moju nikakvu i njegovu svakakvu, dobro ce biti ako on nista ne dobije a ja nista ne izgubim. Kockamo se nepravedno, ja na sve, on ninasto, za njega je neuspjeh samo poraz, za mene kraj. E pa, bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Do mog zivota mi je prilicno stalo, do njegova uspjeha ni najmanje.

S olaksanjem koje mi je donijela zelja da sacuvam glavu, i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata, posao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam pomislio cim sam se rijesio na odbranu. Ako iko moze zaustaviti Avdagu, to je on.

Nasao sam ga u Mahmutovoj magazi, punoj vune, koju ranije nisam vidio. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom.

Mahmut se gegao po magazi, prstom povezuci vezove od kanapa, bez ikakve potrebe, ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. Imao je, doduse, vise dobre volje nego strucnosti, pa je Osman ponovo sve provjeravao, naredjujuci da se bolje pricvrsti.

- Vuna je za Venedik - obavijestio me Mahmut, sa zaljenjem u glasu, cini mi se. - Idu Osman i Sehaga.- Zasto nisi zamolio da i ti podjes? - upitao sam, znajuci da je zalostan.

Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo!

I otisao da cima kanap na balama.

- Gdje si dosad, da pomognes? - nasmijao se Osman.- Htio bih da razgovaram s tobom.- Dok ovo svrsimo.- Volio bih odmah.- I ja bih volio mnogo stosta.

Ali je posao prema Mahmutovoj sobici. Krenuo, sam za njim, i zatvorio vrata.

- Je li prica duga?- Kako god hoces.- Onda, skrati! Posao ceka.- Razgovarao sam s Avdagom.- Ma sta mi kazes! Zar tek danas!

I sad se segaci. Uozbiljice se kad mu kazem.

- Avdaga sve zna. Zaprepastio sam se...

U sobu je usao Mahmut, gledajuci nas ponizno, otrovan radoznaloscu. Godinu dana zivota bi dao da cuje o cemu razgovaramo.

- Treba li vam stogod? Hocete li kahvu?- Ne treba nista - grubo ga je odbio Osman. - Imamo neki razgovor.

Mahmut je izasao ojadjen, zbog tog razgovora je i usao.

Ispricao sam sta je Avdaga rekao o otmici, ne propustivsi nista. Slusao je, ne prekidajuci me, ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. Mislio sam da ce biti mnogo zabrinutiji.

Cak se i glasno nasmijao, sasvim neocekivano, kad sam zavrsio.

- Sta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna, pogodio je kao prstom u balegu!- Nego ko je?- Kokalo!- Zasto sve krijes od mene? Valjda se ne bojis da cu nekome reci?- Ne bojim se, brate, nisi lud da kazes. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Je li ti sad lakse?- Odakle bas on?- Mrzi ih, sve. A sa dizdarom se dobro poznaje, bili su zajedno na vojni, jedan star, drugi mlad. Sad su obojica stari...

Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva, ni kriv m duzan!

- A za ostale? Je li pogrijesio za ostale?- Za tebe nije.- Avdaga je opasan. I postaje sve opasniji.- Znam.- Pa sta da radimo?- Uzdacemo se u boga.- Ako nam je to jedino uzdanje, tesko nama.

Osman se nasmijao, prijateljski me udarivsi po koljenu:

- Ni djavo nije crn kao sto se prica.

I veseo, nimalo zabrinut, otisao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.

Izlazeci, vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom, i zalosno gleda za mnom, jer ne moze da me upita o cemu smo razgovarali. Ne podnosi tajnu, ni svoju ni tudju, a najvise ga je izmucila ova u koju je neduzan upao, ne znajuci i kakva je.

Ali, sta bih mogao da mu kazem? Da nije kriv, i da je Avdaga pogrijesio? To on sam najbolje zna, ali mu mnogo ne pomaze. A da mu otkrijem kako ispasta zbog bajraktara Muharema, ni na um mi ne pada. Ne bi bio ponosan sto su ga zamijenili s junackim bajraktarem, a mogao bi pozeljeti da se rijesi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu, otkrivsi mu pravo ime.

Ne znam, mozda bi i bilo pravo da, se oslobodi nepravednog tereta, a mozda i ne bi. A eto, od moje odluke zavisi da li ce biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ako kazem, skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom vec kleca, ali bih upropastio drugog nesrecnog covjeka. Sta je bolje? Ili, sta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu, a on je ne zadrzi za sebe, serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga, i poceo bi da odmotava klupko. Bajraktar bi umro u mukama, ili bi priznao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. A ovako, Mahmut je vezan sa svima nama, nepravedno, doduse, ali je opasnost manja. Neka ostane kako je sad! Mahmut nista ne zna i ne moze nista otkriti. Sve drugo bilo bi gore.

Ali se nisam smirio poslije te odluke. Ma koliko da je mudro to sto sam rijesio, nije pravo. Ostavio sam na mukama neduzna covjeka, i time ga mozda osudio. Tjesio sam se da cu reci istinu o njemu, ako se sve otkrije, i tako ga spasiti makar u posljednjem casu, ali osjecanje krivice prema prijatelju nije nestalo.

Tesko je odlucivati o sudbini ljudi. Nesposoban san za to krojenje pravde, u kojem se uvijek krije makar malo nepravde, ma za koga. Nikad nisam zelio da presudjujem medju ljudima, jer u tome pravde nema.

A eto, prisiljen sam da presudim, i osjecam se kao gubav. Kriv i pred sobom i pred drugima.

A zbunilo me i Osmanovo ponasanje, kad je cuo da Avdaga sve zna. Bezbrizno se nasmijao, i sve prepustio bozijoj milosti. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost, u koju ne vjeruje kao ni ja, kad je zasticen Sehaginim sirokim ledjima. Da li onda nas ostale prepusta nasoj tankoj sreci? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost, mada se od njega svasta moze ocekivati. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen, jer ne bi bilo lako ni njemu ni Sehagi kad bi se otkrila cijela istina.

Zasto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu sto i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji.

Prozivio sam tri teska dana, nista ne govoreci Tijani. Kao i svi ostali, i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu, tmurnu i nijemu. Sta bih mogao da joj kazem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Ne bi mi pomoglo da uzdisemo zajedno. Neka bar ona bude postedjena.

Pred njom sam se, doduse, trudio da izgledam veseo i bezbrizan, kao i obicno. Nisam uspio da ja prevarim, kao i obicno. Da li zato sto je briga grcila moje

lice u smijehu, ili sto sam nevjest da se pretvaram, tek, ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek.

- Sta ti je? - upitala me zabrinuto.- Sta bi bilo? Nije mi nista.

Prvi put je primila to odbijanje, ali je uvece bila odlucnija:

- Zasto mi ne kazes sta ti je? Nesto krijes od mene.- Nista ne krijem. Sta bih imao da krijem?- Da se nisi zaljubio u drugu? I neces da mi kazes, iz sazaljenja?

Da li zene sve objasnjavaju ljubavlju?

Nasmijao sam se od muke. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga!

- Ma kakvo zaljubljivanje, zeno! Mani me!- Ako ti se desilo, reci slobodno. Volim da znam nego da sumnjam. Ne bih se ni cudila, poruznjela sam, vidim sama.- Proljepsala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio.

Rekao sam to uzbudjeno, jer je istina. Ona mi je jedini zaklon, ali je i ona ugrozena sa mnom. Sta bi se s njom desilo ako mene zatvore?

Smirila se, povjerovala.

- Pa sta ti je onda? Nesto jest, sigurno.- Krivo mi je sto ne mogu da nadjem posao. Besposlicim, kao posljednja baraba. Dokle cemo izdrzati ovako?

Prihvatila je objasnjenje, vedro, koreci me zbog malodusnosti i tjeseci me da cu sigurno naci posao. Zasad ne treba da se brinem, s novcem koji imamo i koji ona propusta kroz najgusce sito, mozemo zivjeti i godinu dana, ako treba. Tanko, ali zivjeti. Mladi smo, zdravi smo, sta nam treba vise! Neka nije nesto drugo, a to joj je najmanja briga.

Sigurno joj to nije najmanja briga, ali je hrabro potisnula nespokojstvo, zbog mene, da me utjesi i umiri, ne zmajuci da to nije moja najveca briga. Nije lijecila pravu ranu, ali me dirnula njena privrzenost. Ljekovita je sama po sebi, i lijepa, i draga, kao ljubav.

I tada, kad vise nisam morao, rekao sam sve o Avdagi.

Zamislila se malo, ali je te veceri odlucila da bude hrabra do kraja. Umanjila je moju krivicu kad je naisla opasnost; uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade.

Olako me odbranila:

- Ne znas ni sta se zapravo desilo. Kako mozes biti kriv?

Razlog nije narocito uvjerljiv, ali mi je pomogao da zaspim mirnije.

A onda se sve rijesilo dogadjajem koji niko nije mogao ocekivati.

Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puske.

Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivsi i hljeb da kupim, pozurio do Mahmuta.

Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.

- Istina je, istina! - ushiceno je odgovorio na moje pitanje. - Jutros idem ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: - Jesi li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nesto presjece, hocu da upitam, da kazem sta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica: ubijen je kod Darive, iz puske, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas bas u to doba. Tako Abaz, a ja slusam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: - Nema ga vise! Samo to: - Nema ga vise! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim, kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: - O, boze milostivi, hvala ti sto dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u pomoc bas kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo, ne bi mi vise nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na svijetu, moj Ahmete!- Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.- Bas sam mislio da dodjem tebi, na mustuluk, a ti na vrata. E pa, neka je srecno!- A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to bas kad naidje serdar Avdaga!- Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da vise necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!

Dok sam smuseno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je usao Osman Vuk. Izgledao je ozbiljan.

- Jeste li culi za serdara Avdagu? - upitao nas je obojicu.- Jesmo, hvala bogu! - odgovorio je Mahmut radosno.- Nije lijepo da se radujes tudjoj simrti - prekorio ga je Osman. - Ma kakav da je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu dusi!- Radujem se sto mogu reci: rahmet mu dusi! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.- Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje bas u to vrijeme?

Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne rijeci pokornosti:

- Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.

I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivsi se kad smo mislili o jednom. Medju nama vise nije bilo tajne.

I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.

Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I ne vidim nista osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u dusi, ali ne bih rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svrsio je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu vise ne visi opasnost.

Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom. Ogromna vecina su slabici, kao ja. Sta bismo im mogli?

Mahmut je izgledao surov, a nije. Neposredan je kao dijete, gotovo je igrao od srece koju mu je donijela tudja nesreca, i zahvaljuje zaboravljenom bogu sto ga je oslobodio bijede, od koje on sam nije znao da se odbrani. Osman vise vjeruje u svoju vjestinu nego u boziju milost, ne ceka bespomocno da mu slucaj pomogne, surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega, i mirno koraca dalje.

Nije ubio sam, ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je pozelio. Izmedju njegove namjere, koja je odredila tu smrt, i onog posljednjeg, koji je potegao obarac, stoji citav lanac skrivenih ljudi. Taj posljednji mozda nije nikad ni cuo za Osmana. Ali, bez Osmana, Avdaga bi jos bio ziv. Osman je njegova crna sudbina.

Kad sam posao, doviknuo mi je:

- Sehaga te trazi. Rekao je da odmah dodes.

Izasao sam na ulicu, i koracao oborene glave, zaobilazeci ljude, da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. Volio bih i da ne mislim o njemu, a mislim, neprestano.

Vise se nece pojaviti na kraju ulice, visok, usukan, teska pogleda koji sve vidi, nikad me vise nece presresti da me upita sta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem, necu se buditi sumoran zbog dana koji ce mi donijeti susret s njim.

A ne osjecam radost, mislim: jesam li ga ja ubio?

Zelio sam da se oslobodim straha i opasnosti, ali nisam zelio njegovu smrt.

Plaseci se docnijeg kajanja, nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak, u dnu svijesti, ocekivao upravo ovakav izlaz? Jer, kakav bi drukciji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti, potplatiti, uplasiti? Nije, sigurno. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Sta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost, kao sto se rugao, smisljajuci ubistvo? Ne, to nije Osmanovo. Nasao je rjesenje u onome sto je ucinio, drugog nije bilo. Ni za Osmana ni za Avdagu. Da je Avdaga bio pametniji, uplasio bi se; da je bio neposteniji, primio bi novac; da je bio lakomisleniji, digao bi ruke. Ali je bio ono sto je bio, i mogla ga je omesti samo smrt. A smrt je mogao smisliti samo Osman.

I sve sam to znao, poznavao sam ih obojicu. Sta sam onda htio, sta sam mislio?

Prevrcem po sebi, posrcem, rovim, trazim tu skrivenu namjeru, i ne nalazim je, siguran da je nije bilo. Drugog rjesenja nije moglo biti, sad to vidim, ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka, Morao sam pomisliti, a nisam.

Zar moze covjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar moze prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmisljanje o posljedicama, ne zeleci da zna za njih? Eto, izgleda da moze. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tudje ruke, Osmanove, da on sam rijesi, bez mene, bez moga ucesca!

Ako je tako, a drugog objasnjenja nema, onda je covjek prilicno prljav stvor, cak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, nece da ih bude svjestan!

Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i tezak, ali se ne osjecam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono sto nije moja svjesna odluka i misao. Cak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji vec put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je cekao na moje upozorenje, i tek onda se odlucio.

Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, trazila nova olaksanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduse sa sjenkom lake sumnje i sa nesto nelagodnosti, postenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.

Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti, rekla je ozlojedjeno:

- Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.- Nekad je govorila: - Kako su ljudi nesrecni.

Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. Ne moze i ne zeli misliti drukcije kad stvara svoju porodicnu zajednicu.

I tako, jedna smrt, a toliko misljenja o njoj. I nikome nije vazna ta smrt, vec ono sto misli.

Sehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Zato sto mlad covjek treba da vidi svijeta, zato da on ne bi bio sam, zato sto bi htio da me primi u sluzbu. Ako ne zelim sluzbu, mada je vrijeme da se necega prihvatim, nece mi skoditi ovo putovanje, lakse cu poslije zivjeti u ovoj cami. Ostavice mi novac za Tijanu, a ona moze zivjeti u nasem sadasnjem stanu, ili moze preci u njegovu kucu. Misli da bi to bilo najbolje. Imace svoju sobu, imace poslugu, ni o cemu nece brinuti, porazgovarace s njegovom zenom, kad hoce i ako hoce. Njih dvije ce se lako sloziti, o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?), a i njegova zena je dobra, kao da nije od ovoga svijeta. Ako zaplace, zbog sina (nikako da ga zaboravi, s njim razgovara, kao da je ziv), neka je Tijana utjesi ili ostavi, nece joj zamjeriti ni na cemu. A njemu ce biti lakse kad zna da je neko poznat s njom. Ako se Tijani dopadne, mogli bismo i ostati ovdje, i djetetu bi bilo bolje, avlija je siroka, kuca velika, a ima i druga, manja, u dvoristu, mozemo i tamo stanovati. Necemo smetati ni njemu ni zeni, a ni oni nama, nada se. Nece smetati ni dijete; kad se rodi, neka kmeci, neka se dere, bolje nego da je pusta kuca.

Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost, ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. I mene vodi umjesto njega, nekako nas je povezao, bili smo na istom ratistu, istih smo godina, rodjeni smo u istom mjesecu, ucinili smo istu ludost samo s drukcijim posljedicama, pokusao je da stisa svoju tugu mrznjom, sad pokusava da je ublazi brigom o drugima. Nece uspjeti, bojim se, mozda ce mu cak njegova nesreca postati teza zbog nase srece, ali on trazi lijeka, kao beznadni bolesnik koji nema sta da izgubi.

Necu dopustiti da me zanirzi kad se razocara, kad vidi da lijek ne pomaze, na vrijeme cu se sam ukloniti, ali sad nisam mogao da odbijem.

Dirnula me njegova tuga koju krije a ne moze da sakrije, i trazenje smirenja koje ne moze da nadje. Ni sad ga nece naci. Ja ne mogu biti neko drugi, ni ono sto on nosi u sjecanju, i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepsa od mene zivog. Ali cu mu biti olaksanje, makar i za kratko vrijeme. A i to je dobitak.

Pa, neka bude, poci cu na taj put nade. Ja cu biti samo prisutan, on ce izmisljati sve ostalo. Sve sto mu bude trebalo.

18. Smrt u Venediku

Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Posao sam olako, bez zelje i potrebe, zbog drugoga. A mozda ce mi i koristiti da vidim taj cudni franacki svijet. Kazem: mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim ocima, ali im dusa ostaje prazna.

Sta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a tudja rugoba me nece utjesiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.

Ali sto sam se vise udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca malodusnost i gotovo strah. Narocito pred vece, i nocu. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plasio niceg odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu u dusi, i tugu, sve je tudje, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena.

Ono sto vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.

Sve sam nespokojniji.

Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti tesko dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je izazivao na povracanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu, kamenom plocom pokrivenu, jedno dvoriste ogradjeno suhozidinom, i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu; vikala je nesto nekome, koga nisam vidio, sama u beznadnom prostranstvu krsa. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komsiju, ili nekog od ukucana, zbog stoke, zbog cega bilo. Ali tada, to je bila slika ocaja. Gledao sam pogruzen, nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji covjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u kanien, vice u nebo svoju zalost.

Sta cu ovdje? pitao sam se panicno. Sta ce iko igdje?

Poslije je moja tuga bila obicnija. Kad su se s obale vratili nasi naoruzani pratioci, zavidio sam im, misleci da su najsrecniji ljudi na svijetu, jer se vracaju u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve vise udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Vise nisam nigdje.

S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam nasao, srecna zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugasen, dala mi je zivot, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost, ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udisem, ona je suncana strana moga zivota.

Zasto sam se odvojio od nje?

Mislio sam na sasavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me, mozda zato sto on ne ide u Venedik, a mozda i zato sto se necemo dugo vidjeti; i na mrtvog serdara Avdagu, koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno; i na dobrog uplasenog Mula Ibrahima, koji se radovao ovom putu, ne znajuci kako ce mi biti tezak; mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepse mjesto na svijetu, mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama, mislio sam na sve sto je moje, svakakvo a drago.

Mislio i tugovao.

Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plasili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duse.

Sehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukcija. Ja ne znam sta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i cini samo ono sto mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduse, da li mu je u dusi isto sto i na licu, ali njegov ljubazni smijesak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Sehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve sto vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smjestaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nesto posebno ocekuje od ovog puta.

Mene susrece s lijepim smijeskom bliskog covjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suvise, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, skrto i uzdrzano, doduse, ali za njega zatvorenog sasvim neocekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji ce me zanimati, i s porodicom koja ce me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju cu se skloniti pred svijetom. Nista covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je sancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu sto dalje od svega sto je tvoje i sto ti je drago!

Nisam se slagao s njegovim misljenjem, nastalim iz iskustva koje covjeku daje mudrost, kad mu vise nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.

Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono sto cini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za zivotno puzanje. Odrice ono sto jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne postuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjecanje koje ne umire. Kad bi bilo vise te hrabre ludosti, mozda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plasi.

Nisam mu rekao sta mislim, jer je njegovo iskustvo suvise bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u zivotu.

Na ladji sam primijetio promjenu na Sehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, cesce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplasen, okrenut necemu u sebi. Ili bi zastao usred rijeci, siroko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio neceg mucnog, ili kao da osluskuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario.

Mislio sam da se to javlja njegovo sjecanje, od kojeg nikako ne moze da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu.

A mozda su ta njegova trenutna gasenja samo tjelesna nelagodnost zbog loseg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Pitao sam ga zabrinut:

- Je li more uvijek ovakvo zimi?- Obicno.- Zasto onda putujes svake godme?- Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Sta se njega tice karneval?

- A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas.- Kod nas je uvijek tmurno.- Ne volis Bosnu?- Ne volim.- Zasto se onda ne preselis u Venedik?- Mozda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocasce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog sto je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo odusevljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato sto je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos.

Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu sto je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga sto cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodoslu mogucnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve vise lopova sto je vise zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogucnostima, a najvise trose na skole i na ljepotu grada. Ima bogatasa, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilista. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su zivot uredili kako se najbolje moze.

Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen.

Ja sam taj Sehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se nestedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna.

Nesto mi se ucinio sumnjiv Sehagin raj. Mozda je on lijepu sliku zivota, kako ga zamislja, kako ga zeli, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci nasu sirotinju, da bi se mogao tjesiti, gledajuci nas jad. Mozda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A mozda je i nesto vise od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje zivot nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zasto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz maste stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to nece da zna.

Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu.

- Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra.

Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za misljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogatasa, zato ima i sirotinje.

Nije tesko pozeljeti grad iz snova, tesko ga je zamisliti u stvarnosti, jos teze odrzati vjeru u njega.

Kako je Sehaga sacuvao sliku svoje zelje?

Upitacu ga poslije, kad sam saznam sta zelim da ga pitam.

Na pristanistu nas je docekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Sehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije!

Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Sehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega.

Ostavio sam stvari, umio se, i otisao do Sehage, da se dogovorimo sta cemo danas raditi. Iznenadio sam se sto lezi na postelji, obucen.

- Ne osjecas se dobro?- Malo cu se odmoriti.

Osmjehnuo se:

- Godine nikome ne prastaju. Ranije sam lako podnosio put.- Pokusaj da zaspis. Doci cu poslije.

Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Sehaga lezi, ali je izgledao vise razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Sehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom.

- Da je samo umoran, ne bi legao. Nece covjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja.

Ponovio je to i kad smo usli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se bas to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se veceras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, nece moci, i propasce mu sigurna zarada, jedno zato sto ce sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noc, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je covjek siromah a baksuz. A sinoc je gubio, samo da Grke namami za ovu noc.

- Otkud si ti siromah? Dobro zaradjujes, gdje su ti pare?- Suplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo sto ih vidim.- Na sto dajes? Na zene?- A, na sto ne dajem!- A ako i veceras izgubis?- Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoc vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja.- Zar je posteno da dignes ljudima tolike pare?- Digli bi i oni meni, kad bi mogli.- Dobro, ja cu ostati sa Sehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napisi koliko ima.- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Mozda treba presjediti cijelu noc. Nezgodno mi je, zaista.- Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdis pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio.- Jesam, posteno da kazem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Sta mislis da je Sehagi?- Sigurno je pokvario stomak. Reci cu gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A mozda nece biti ni potrebno.

Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se sto ce noc provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu.

- Zasto Sehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog covjeka koji zna sve tajne.- Bio je ovdje sa sinom. Prije nego sto je otisao u rat. Sin je ludovao cijelo vece. Vidjeces, Sehaga ce sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio.

O, muko moja! Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

Uvece se buka karnevala priblizila nasoj gostioni, i Sehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplasen slaboscu ovog jakog covjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval cemo vidjeti i sutra.

Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivsi oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod nasim otvorenim prozorima.

Pogledao sam na ulicu. Stotine muskaraca i zena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan sum, u kojem se jedva razabiralo ista pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona bljestalo je na tihoj vodi kanala.

Zbunjeno sam gledao tu sarenu gomilu sto se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko ce uciniti vise ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja sto je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze!

Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra ce biti, ugrabi sto vise od danasnjeg slobodnog dana!

- Sta vidis?

To je Sehagin glas.

Prisao sam mu:

- Kako ti je?- Sta si vidio na ulici?

Rekao sam, u tri rijeci.

- Ne svidja ti se, izgleda.- Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra ceka zatvor.- Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo.- Mozda.- To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budes ono sto si svaki dan. I maska na licu, da sakrijes sebe pravog, i da se ne stidis nikakve ludosti. Zato sto ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopusteno, nista nije ruzno, nista nije grijeh. Ne cini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. Vec svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko dana i noci biti ono sto hoces, odahnuti od svega, od zabrana, naredaba, lazi, grubosti, stida, to je lijek za dusu. Mi to ne umijemo.- A onda?- Onda opet po starom, do novog ociscenja.

Ne, nije to ono sto ga boli, a nisam se usudio da ga pitam.

Rekoh da sam pustio Osmana Vuka, otisao je da se kocka s Grcima. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman, i Sehaga je stavio pod jastuk, ne pogledavsi.

Osmjehnuo se:

- To spadalo ce nam pronijeti slavu po svijetu. Ljudi ce misliti da smo svi takvi. A nekad mu zavidim na naravi. Njemu je svugdje dobro.- A ja jedva cekam da se vratim kuci.

I odmah sam znao da sam pogrijesio. Nije trebalo to da kazem.

Nista ne odgovorivsi, Sehaga je okrenuo glavu prema zidu.

Cuteci, slusao sam huk karnevala, raspusni vrisak, stotinu zapocetih a nedovrsenih pjesama, preglasni smijeh, slusao kao i Sehaga, i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Zalio sam ga, mozda i vise sto ne govori, sto krije bol. A nicim mu ne mogu pomoci.

Na brodu je volio da mu pricam o ljudima, pomalo tuzno, pomalo smijesno, kako i jest u zivotu. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao, o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene, a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima; o hadzi-Husenu Pismisu sto se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu, ali je otplatio dugove s najtezim kamatama; o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat vec kriva kruska, o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreci, o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi, o Mahmutovom strahu i prolivu, o ljudima i stvarima koje najjasnije vidis kad im se smijes kroz suze.

Upitao sam ga:

- Hoces li da ti stogod pricam?- Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine - rekao je iznenada. - Cijelu noc smo proveli na ulici, s maskama.

Provalilo je iz njega, nije mogao da ne kaze.

Nista nisam upitao, nista nisam rekao, neka kaze ono sto mora.

- Za osamnaest godina sto je rastao preda mnom, nikad nisam vidio da je tako veseo. Mislio sam da dodjemo svake zime. A onda je otisao u rat.

Ne znam .. . ne znam zasto je otisao. Nije htio da ostavi drugove, mozda. Ne znam.

Glas mu je suh, stegnut, tih.

Rekao je samo to, i opet se okrenuo zidu.

Prisao sam prozoru, da udahnem vazduha, da dodjem sebi.

Ulica se ispraznila, buka utisala, huk je negdje dalje, u drugom kraju.

Odjednom sam pretmuo. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah sto se otkmuo u plac?

Ali kad sam dosao do njega, lezao je u istom polozaju, i tiho disao.

Kasno u noc, kad je zaspao, izasao sam na ulicu. Bila je pusta, zaprljana svime sto je ludost bacila ili izgubila, cudno tiha poslije buke sto je potresla kamene zgrade.

Stao sam na rub kanala, nad tihu vodu, sam na ulici, utopljen u tisinu kao u ovu kanalsku vodu sto ne otice, opkoljen sjenkama tudjeg mraka, bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog.

Pobjegao sam od ove cudne noci, i od sebe nepoznatog.

Sehagu sam nasao pred posteljom, na koljenina, glavu je naslonio na krevetsku dasku, pokusavajuci da se odupre nemocnim rukama.

Podigao sam ga i stavio na postelju. Licio je na samrtnika.

- Da pozovem ljekara?- Ne! - sapnuo je.

Dao sam mu kamilice, i uskoro se smirio. Cak je i zaspao.

Ujutro se probudio gotovo zdrav. Nagovorio sam ga da ne ustaje, i da ne pusi, jer se sa srcem nije saliti.

- Mislis da je srce?- Izgleda.- Pa dobro, da te poslusam. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene, ostacu i bez ovo malo krvi.- Mozda ti ne bi skodilo.- Boze moj, kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.

Salio se. Pricao kako cemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje, provesce me po ovoj venedickoj ljepoti, da ce mi oci ispasti.

Priznao sam iskreno:

- Volio bih da ovoj ljepoti sto prije okrenem ledja..- Zasto? Kud zuris u onaj jad, ako boga znas! Kad god krenes, rano si krenuo.

Osman Vuk se vratio kasno, rdjavo se proveo u igri. Kad su im kola posla nizbrdo, Grci su poceli varati, on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili, te ti on skoci, prebije ih kao macke, stignu policajci kad cuju njihovu dreku, odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca, i jutros ih puste, ali im odrape debelu globu. Tako je Osman ostao i bez onog sto je dobio i bez onog sto je sam imao.

- Zar uvijek moras da pravis guzvu? - smijao se Sehaga.

Ali ga je presjekao iznenadan bol, zgrcio se, sjedeci u postelji, bradom gotovo dotaknuo koljena, pa se ispravio, pocutao trenutak, blijed u licu, i rekao Osmanu:

- Igraj sa mnom!

Zacudili smo se.

- Kako, aga, s tobom? Odakle meni novac?

Sehaga je izvukao novac ispod jastuka.

- Ako dobijes, sve je tvoje. Ako izgubis, ne treba ti veca kazna.- Nije pravo, aga.- Znam da dobro igras. Ali ovdje nema varke.- Boze sacuvaj!- E, onda, sjedaj!

Osman je privukao sto do postelje, i sjeo, zbunjen.

- Ruke ti drscu - upozorio ga je Sehaga. - Smiri se.- Kako da se smirim? Toliki novac!- Hoces li da odgadjimo?- Nemoj da odgadjamo.- Bacaj!

Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vjest kockar i jedan cudan covjek. Jednome kao da je sav zivot u pitanju, drugi se segaci, ili hoce da pomogne ali nece da pokloni. Jednome dusa strepi, drugi uziva u njegovoj muci. Jedan se pece na zeravici, zaprepasten neocekivanom srecom, drugi se zabavlja, i svejedno mu je da li ce dobiti i izgubiti.

Osman je bacao kocku drhtavo, kao uzetom rukom.

- Sta si se ukocio! - grdio ga je Sehaga. - Mucno mi je da te gledam. Nista ne gubis, mozes samo da dobijes.- Mogu da izgubim priliku.- Stotinu je prilika u zivotu. Ne moras svaku da uhvatis. A ti ces svoju uhvatiti, kad bilo. Licis mi na kopca, sve bi nas podavio.- Ne bih, aga, sta to govoris!

- Podavio bi! Zato si mi drag. I volio bih da dobijes. Zasto da prastas ikome?- I ja bih volio da dobijem.

Ali je sreca okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Smanjio se, zgrcio, oznojio, oci mu postale tuzne, izraz lica izgubljen.

Gubio je, i izgubio.

Igrali su kratko, svega u deset bacanja. Meni je izgledalo dugo, kao bolest.

- Sudbina ti ne da - rekao je Sehaga ozbiljno.- Vidim, aga.

Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.

- Nikad vise! - rekao je potisteno.- Zakuni se! Ne u dusu, ne u rijec, vec u srecu!

Zakleo se, kao da se kaznjava, i izasao iz sobe.

Bilo mi ga je zao.

- Zasto si to ucinio? - upitao sam Sehagu prijekorno.- Gatao sam: ako on dobije, dobicu i ja. Izgubili smo obojica, cini mi se.- Kako to? Ne razumijem.

Odmahnuo je rukom, ne zeleci da odgovori.

Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo, ruke je nemocno vukao po pokrivacu, nemajuci snage da ih podigne, lice mu se oznojilo i poblijedjelo, usne se zgrcile.

Uplasio sam se. Je li to smrt?

- Sehaga, sta ti je! Sehaga!

Spustio sam mu glavu na jastuk, jer je poceo da se naginje u stranu, kao da ce pasti s postelje.

Mirovao je nekoliko trenutaka, a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice, gotovo mrtve. Uspio je i da se osmjehne, cak je rekao da se ne plasim. Jaci je i hrabriji nego sto sam mislio. Nije dopustio da odem po doktora.

- Ovo je nasa stvar, i ne treba mijesati strance - rekao je sapatom.

Nisam razumio o cemu govori.

A kad mu se u zjenice vratio zivot, gledao me dugo i ostro. Kao da je nesto trazio iza moga cela. Zasto ne upita? Sve bih mu rekao. Vjerovatno bih rekao.

- Ne boj se - rekao je tiho, ali tvrdo, kao da prijeti. - Necu umrijeti. Nisam ucinio sve sto treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Neposteno je ostati duzan.- Zasto mislis na osvetu? Zar je sreca u osveti?- Nije sreca ni u zivljenju, pa evo, zivim.- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. I odakle ti bas sad ta misao?

Viknuo je, ljutito:

- A o cemu bi trebalo da mislim?

Ali je naglo zastao, zaprepastenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca, i poceo da vuce prema isturenoj bradi, oglasivsi se krikom bola. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peskir kojim sam mu brisao oznojeno celo.

- Ne treba - rekao je tiho. - Gdje je Osman?- Ne znam, nekud je otisao. Mogu li ti ja pomoci?- Gdje je Osman?- Ne znam gdje je Osman. Sta hoces? Reci meni.- Nisi ti za to.- Za sto?- Mozda sam ovo ocekivao, ali drugom prilikom, na drugom mjestu. Ne ovdje, ne ovako.- O cemu to govoris, Sehaga?

Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda, zbog nerazumljivog razgovora, zbog muzike i veselih glasova s ulice, zbog tuzne sobe, zbog tajne koja me plasi.

Bolovi su nalazili sve cesce, kriveci mu lice u bolan grc, a tijelo kao da je postojalo sve slabije.

Mucio se, izgledalo je da ce povratiti, duboko je udisao vazduh sirom otvorenih usta, borio se da odrzi dah, ali nije skidao pogled s mene. Uskoro ce mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.

- Znas li sta je sa mnom? - upitao je sapatom, kad je grc popustio. - Otrovan sam, izgleda.- Kako otrovan, ako boga znas? Sta to govoris!- Utroba mi gori. I grlo. I mozak.- Ko? - kriknuo sam. - Ko te mogao otrovati?- Ko nije! Mozda ti. Ili Osman. Ali, ne. Ti si slab da to ucinis. Osman nije bio s nama, a pocelo je da me sazize na putu. Mozda su momci.- Zasto mi nisi rekao? Sve si krio u zivotu. Zasto i ovo?- Mozda je neko nepoznat, placen, na putu, na konacima, u krcmama. Ali pravi krivac je u Sarajevu.- Prokleti bili!- Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.- Znam zasto ga zoves. Nemoj, molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravices!- Zovni mi Osmana!

Nisam mogao da se maknem, nisam mogao da se saberem, nisam znao sta da ucinim. Covjek mozda umire preda mnom, otrovan, a ja ne mislim toliko na njegovu nesrecu, koliko na surovost, njegovu i njihovu.

- Pretekli su me, nadmudrili, to je sve - saptao je modrim usnama. - Prevario sam se negdje, u nekome. Ili se nije moglo izbjeci.

Da li je bolje da ga ne poslusam, pa da umre, zaleci na mene, ili da ga poslusam, pa da se mrznja produzi?

- Da odem po doktora?- Zovni mi Osmana!

Izasao sam u hodnik.

Osman je razgovarao s gazdom, Talijanom, na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao, ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika, strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni, to bi odbilo druge goste, a Osman se mucio izmedju zelje da ga bas time uplasi, i straha od kobi rijeci koju bi izrekao, pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opstim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«), i, pokazivao prema nebu, a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop, za Osmanovim pogledom.

Rekao sam Osmanu da je Sehaga vrlo bolestan, i da ga zove.

- Sta mu je? - upitao je zabrinuto.- Idem po doktora.- Zar je dotle doslo? A mozda si se ti samo uplasio. Nego, vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge, da se upisem medju ljude.- Idi Sehagi!- Odmah cu. A pravo da ti kazem, cudna mi je te njegova bolest.

Kao da je njusio zlocin.

Gazda me snabdio sa dvije-tri rijeci, i objasnio mi gdje stanuje doktor, treca ulica lijevo, pa druga desno, pa dole, pa gore, pa desno, jedva sam pronasao, reuma sto ga je stegla bas danas pomogla mi je da ga stignem.

Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara, koji lijeci druge a sebe ne moze da izlijeci, ali nisam mogao da biram. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati, koje nisam stedio, pokrenuli su mu skripave kosti. Dukatima sam ga i ubijedio, jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene rijeci su mi pospadale iz glave, zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu sto ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti, niti mi vrijedi da znam, jer je, eto, sudbina upravo njega odredila nesrecnom Sehagi. O reumi, ocevidno, ne zna mnogo, ali Sehaga i ne boluje od reume, a u ovoj njegovoj bolesti vise bi mu mogla pomoci sreca nego doktor. Po srecu nisam mogao otici, po ovog sepavog debeljka jesam. Ako Sehaga bude imao srece, mozda ce mu on biti sreca.

Kad smo dosli u gostionu, vidjeli smo kako u Sehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova zena, ocajni zbog nesrece koja je njih zadesila bolescu ovog stranca, a ipak toliko iznenadjeni onim sto se desavalo u sobi, da su stajali kao ukopani, i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku.

Ne osvrcuci se na njih, a mozda i ne znajuci da su tu, Osman Vuk je klecao pred Sehaginom posteljom, i drzeci Sehaginu mlitavu ruku, polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela, ali ne veselo i posprdno, kako je to obicno cinio, rugajuci se nasoj bijedi, vec muklo i odsutno, kao da je obavljao mucan posao.

U gostionickoj sobi, nad Velikim kanalom sto je proticao kroz grad Sehaginih snova, usred zaglusne karnevalske buke, cule su se sumorne rijeci o nasoj sirotinji:

- Zloselo, Crni vir, Blatiste, Glogovac, Paljevina, Gladus, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje...

Sehaga se odjednom zgrcio, skupivsi se u cvor od nevidjenih muka, modar u licu, i povratio guku ruzne tecnosti na peskir koji je podmetnuo Osman. Na usta mu je udarila pjena.

Doktor je prisao bolesniku i pazljivo gledao, ne dodirujuci ga.

- Znate li sta mu je? - upitao je kratko, sa strahom, cini mi se. Ako ne znamo, i on ce se praviti da ne zna. Nije mu potrebna petljanija sa sudom.

Slegnuo sam ramenima. Neka ostane da ne znamo.

- Srce - rekao je Osman - udarajuci prstima po lijevoj strani grudi.

Doktor je klimnuo glavom. Tako ce i zapisati: umro od srca.

Svejedno je i nama i njemu. Svejedno je i Sehagi.

Ovo nije njihova stvar, rekao je Sehaga. Nemamo se cime hvaliti, a pomoci vec niko ne moze.

Sehaga se malo smirio, jedva mu se pomicala samo ruka, trazeci Osmanovu.

Osman se okrenuo:

- Zelio je da pjevam nase pjesme, pjevao sam. Zelio je da govorim nase rijeci, govorio sam. Ne znam vise.

Ruka je jos dozivala, tiha, klonula.

Osman ga je uhvatio za prste. Pokusali su da se stegnu. Nesto je htio.

Osman me pogledao.

Klimnuo sam glavom: govori, sta bilo!

Tiho, naginjuci se prema Sehaginom licu sto je sve beznadnije blijedjelo, i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut, Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve!

- Jedan, dva, tri, cetiri, pet...

Nesto kao olaksanje preslo je preko blijedih obraza, sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice, a ispod spustenog ocnog kapka kliznula je suza. Jos je bio ziv, jos je drzao Osmanovu ruku, jos je zelio to govorenje, tu skrivenu ljubav.

Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prosla cijelim tijelom, dusa mi se potresla. Osman Vuk, lupez, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u zivotu. U Sehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom, ovdje u tudjini, pred konacnom tudjinom sto ga je cekala, neumitna, za tren, za dva. Ili potreba za ljudskim govorom, za covjekovim glasom, sto mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje, da ne bi bio sam pred velikom samocom, da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustosi.

Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima, bila je samo povrijedjenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena sustina, ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi.

Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom sto se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, mozda? Da li zamislja rodni kraj, iz kojeg je bjezao, bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali sto nije drukcije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjecanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?

U pocetku ljubav,u zivotu mrznja,na kraju sjecanje.

Ljubav je ipak jaca od svega.

A onda me ledeni znoj oblio zbog misli sto mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?

Ne, necu tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je trazio da nasa rijec, kakva bilo, bude posljednje sto cuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu, i sjetio se onog sto je volio a krio.

Ili se sjetio tek posto je zelju za osvetom saopstio Osmanu, umiren, siguran da ce dug biti surovo vracen.

Nisam saznao, obojica su cutali, jedan mrtav, drugi ziv ali nepovjerljiv, a zelio sam da znam, rijetko sam kad nesto toliko zelio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.

Vidio sam smrt mocnog covjeka, ubila ga je tuga, vidio sam mozda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrznju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Kao da je o tome visio sav moj zivot.

Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot.

19. Tvrdjava

Gledao sam zvijezdu vecernjacu, u tudjoj noci, u tudjoj zemlji, tuzan.

I mislio, izgubljeno:

zvijezdo poznata,ne poznajem te.

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativsi se u zavicaj.

Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.

Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni:

bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.

To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.

Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. Mislio sam o dobrim ljudima, mislio sam o dobrom rodnom nebu. Mozda zato sto je jedan nesrecan covjek krio da ga toliko voli.

Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. I groznica sto je pocela da me trese jos na putu.

Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Teska vatrustina me odvojila od Tijane, od prijatelja, od svega svijeta, od mene poznatog.

Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom, mislio sam da lezim u pekarskoj furuni, nisam mislio nista, gorio sam kao glavnja, tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova, jurili su pobjesnjeli konji, propinjuci se nada mnom, iz tame su izlazili iskrivljeni, sitni likovi mojih drugova sa Hocina, bez ruku, bez nogu, bez glava, i rasli pred mojim ocima, pretvarajuci se u ogromna cudovista, iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi, ponekad i ljudski, zbog straha sto vlada svijetom, sve je crveno, sve je uzareno, sve je dubok bezdan, sve je sirina bez granica i medja, a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere, izokrenute ali prepoznatljive, kao u snu, osjecao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu, i znao da je Tijanma, cuo sam njen sapat, i smijeh, Osmanov, vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj, ne! - vikao sam, ubicu! - vikao sam, a kad je teska groznica prosla, ostao je mucan zamor u tijelu bez snage.

- Je li dolazio Osman? - pitao sam Tijanu.- Jest. Svaki dan.- Cuo sam kako se smije.- Nisam ni znala kako je dobar covjek.

Dolazio je, nije to bolesna utvara moje groznice. Jesam li i sve ostalo zapamtio?

Nemoguce, moj uzareni mozak je sve izmislio, u strahu. Nemoguce! Ali se nisam usudio da pitam.

I Mahmut je dolazio, njega nisam zapamtio, nisam ga se bojao. Treci dan, kad sam dosao sebi, suzio je od srece.

- Hvala bogu, hvala bogu - saputao je, srecan.- Je li dolazio Osman? - pitao sam i njega.- Dolazio je. I Osman, i Mula Ibrahim, i moja zena, svi su dolazili.

Gledao me prijekorno sto sam odlazio, i odusevljeno, sto sam prezdravio. I sta cu u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuce ko kuce. A covjeku su od svega najvazniji prijatelji. Bilo mu je pusto i tesko bez mene, izlazio je na drum, u polje, iako je znao da jos necemo doci, tako mu je bilo lakse, cinilo mu se da nam je blizi, a kad me bolest oborila, neprestano je sjedio nada mnom, ljut na mene. Sta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. Ako umrem, mislio je, sta ce on? I sta ce ova moja jadna zena sto je oci isplakala zbog mene, pa su je on i Osman satima tjesili. Doduse, njoj je lakse,

mlada je, lijepa, udala bi se i lako i brzo, ali sta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci.

Za koga bi se udala? - mislio sam. Za Osmana? E pa, zao mi je, nece se udati ni za koga. Ziv sam, ovdje sam, i ostacu ovdje, ziv.

Za sebe je Mahmut rekao da nece ostati na ovom poslu, jedva je cekao da se Osman vrati, da mu preda magazu. Ne moze vise da izdrzi, dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu, kao da je drvo, kao da je kamen. Skodi mu i nogama, mora vise da se krece, a voli i da se vidja s ljudima.

Sta je to sad?

Ovaj smijesni sanjar vise voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. Divio se neobicnim poslovima, a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. Dospio je dotle, da hrani macke i ganja miseve, on, koji je mastom letio po oblacima, i osjecao se prevaren, teze nego da je i dalje tavorio u bijedi, gajeci neostvarivu nadu.

Sad namjerava da gaji kanarince, to je ugodan posao, cist, lijep, zanimljiv, kanarinci vode ljubav, pjevaju i mnoze se. Toliko se mnoze, da ce od prodaje mladih dobro zivjeti.

A onda je zacutao, i rukom nemirno presao preko mrsavog lica.

- Nesto si precutao - opomenuo sam ga.- Sta sam precutao?- Ne znam. Tebe pitam.- Sve glavno sam rekao. Drugo je nevazno.- Sta je to nevazno?- Pa to. Davao sam zito na veresiju. Osman se ljuti.- Zasto si davao na veresiju?- Zasto! Zima teska, a ljudi bez para, eto zasto. Platice, kad imadnu.- Jesi li zapisao imena duznika?- Zapisao sam. Gotovo sva.

Ne, nije on zapisao nijedno. Kako bi velikodusni bogatas, kakav je zaista bio u tom casu, zapisivao duznike?

Ne znam sta je to u njemu sto ga pokrece na neocekivane postupke. Je li to zelja za zahvalnoscu i postovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije ucinio, ucinice on. A mozda je i dobrota.

- I sta ces sad?- Prodacu kucu.- Koliko si vec puta prodavao kucu?- Sad cu prodati.

On zna samo za sadasnji trenutak, ne pamti ono sto je bivalo, ne misli na sutrasnji dan. Upropascuje se svime sto ucini, i zlom i dobrom. Rekao je Osmanu da ce prodati kucu i namiriti manjak, nadajuci se da Osman nece na to pristati. Ali Osman nije Ahmet Sabo koji ima vise duse nego pameti. Briga Osmana za dusu! Pristao je, cak je trazio da se odmah proda. Mahmutova zena se slozila, grdeci Mahmuta dobrodusno: ostario, a nije sazrio. Sta moze!

- Lako je biti dobar na tudji racun - rekao je Osman i mirno primio novac, ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama.

Ispricao mi je kako su sahranili Sehagu. Otisli smo s njim zivim, a vratili ga mrtvog, u okovanom hrastovom sanduku.

Mnogo svijeta je doslo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Sehagu, a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima, ucinio je cast mrtvom Sehagi svojom posljednjom posjetom, a sebi priredio ogromno zadovoljstvo, jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Izgledao je ozbiljan, ali mu je srce pjevalo, kao seva.

I Zafranija je dosao s kadijom. Mozda je i vjerovao onima koji vide, da je to Sehaga i da je zaista mrtav, ali se, za svaki slucaj, sasvim priblizio Sehaginu zutom licu, da bi se sam uvjerio, da bi pomirisao les, kao cvijet.

Svi su izrazavali saucesce njemu, Osmanu, i molili ga da prenese njihovo zaljenje Sehaginici, koja je pala u postelju zbog ove konacne nesrece. Osman se zahvaljivao, kadiji i Zafraniji najusrdnije. Cak je rekao kako se Sehaga, na samrti, sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio, kao sto je i on svima oprostio.

Tesko onima koje je pomenuo, pomislio sam. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud.

- Jesu li kadija i Zafranija krivi za Sehaginu smrt? - upitao sam Osmana.

Odgovorio je prijekornim pitanjem:

- Kako bi oni mogli biti krivi? Sehaga je umro od zalosti za sinom.- Sam je rekao da je otrovan. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu.- Bog s tobom, kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova.

Rekao je to hladno, s ledenim i siljatim osmijehom.

Uvijek je na strazi, uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava.

Rekao sam mu to, a on se nasmijao:

- Kao i svako. I hvala bogu sto je tako. Na sto bismo licili da smo razvaljen obor. Neprijatelji su oko nas.

Da li mu je Sehaga zavjestao osvetu?

Ako jest, uskoro ce se rasprsnuti ovaj prividni mir.

Ko ce od njih biti brzi? Ko ce prvi optuziti Becira Tosku za jos jedan zlocin?

Ipak cu upitati Tijanu o onome sto mi se ucinilo da sam vidio. Nemoguce je, ali cu upitati. Lud sam sto o tome mislim, ali cu upitati.

Odgodio sam dok se u meni ne stisa strah.

Samo sam zelio da sto prije odem iz ove kuce.

A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su placali danak i isli u vojsku.

Pobunili su se samo seljani iz Zupce. Otjerali su carske sluzbenike, i nisu dali ni namet ni ljude.

Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci!

Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplasen surovoscu ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer sve moze biti sumnjivo, i kad kazes da je vrijeme ruzno, i kad se pozalis da se ne osjecas dobro. Ali mene nije zaboravio. Nasao mi je jevtin stan, malen, ali nama dovoljan, i sluzbu djecjeg ucitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Ucim djecu citanju i pisanju, pokusavam da ih naucim dobroti, nadajuci se da ce u njima ostati stogod od mojih naivnih rijeci.

Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak, savijenih siljatih koljena, i cuteci, trlja bolesnu nogu, slusa, klima glavom, i ne znam da li potvrduje ili sumnja.

Narocito je pogruzeno klimao mrsavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam trazio lijek medju njima, posto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Pored njih je isao bivsi austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa strazarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kucu, istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu placao surovoscu.

Zupcani su isli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zasto ih vode? sta su ucinili?

Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju, cuteci.

A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.

I njih prate majke, ocevi, sestre, djevojke. Placu, ili cute ubijeno.

Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se jos nada?

Koji ce poginuti od ovih sto odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim sumama? Na dalekim nepoznatim poljima?

Gledao sam, ozaloscen. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih zena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pismis, Smail Sovo, Avdija Suprda?

Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.

Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti. Ni moji drugovi nisu se vratili. Izginuli su, svi.

Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?

Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?

Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.

Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

"Svjetlost" Sarajevo 1968DERVIŠ I SMRTMehmedalija Meša Selimović1

Bismilahir-rahmanir-rahim!Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur-ana)

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti

ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se

savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukročena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.2

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće. (Moto na početku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana).

Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana, računaću vrijeme, izgleda, od te đurđevske noći, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat je već deset dana ležao zatvoren u tvrđavi.

Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoči DJurđeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se čovjek navikne, išao korakom koji ne otkriva uzbuđenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajući mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi, budem kakav hoću. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvečernji čas, da me noć zateče sama, ali me posao vodio na drugu stranu, među ljude. Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Džanić, naš dobrotvor. Znao sam da leži bolestan mjesecima, i da nas možda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da pođem, nadajući se nečemu.

Išao sam kao i obično, dok su me vodili kroz avliju, kroz kuću, naviknut da ne vidim ono što me se ne tiče, tako sam bliže sebi. Ostavljen na dugom hodniku, čekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluškivao tišinu, potpunu, kao da niko nije živio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigušenog življenja, uz samrtnika što još diše negdje ovdje, u nečujnosti koraka što umiru u prostirci, i tihih razgovora što se vode šapatom, jedva čujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajući kako veče polako opkoljava kuću svilenim sjenkama i drhti na džamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što ću mu reći na posljednjem viđenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeća strah pred onim što ga čeka, pred nepoznatim što već kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.

Govorio sam, tješeči: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.

Govorio sam: Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.

Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duše.

Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je čas. Jer svako kruži svojom putanjom do određenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i nećete biti žalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Uđi među robove moje, uđi u moj dženet.

Govorio sam tako, bezbroj puta.

A sad nisam siguran da to treba da kažem starcu što me čeka. Ne zbog njega, već zbog sebe. Prvi put - koliko ću puta ovih dana reći: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom čohom izdužio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug

oko nas i ostavili me samog, u mučnoj tišini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kažem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneći se od užasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.

Kako sad da kažem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sićušno znanje ni slutnje nema.

Vjerujem u sudnji dan i u vječni život, ali sam počeo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.

Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spuštenilh očiju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta. Lagaću ti, starče, Bog će oprostiti jer ću govoriti ono što očekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.

Ovdje ga nije bilo. l ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesničkog mirisa, koji se, nakon dugog ležanja, ne može ničim istjerati, ni čišćenjem, ni vjetrenjem, ni kađenjem.

Kad sam pogledao, potraživši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na sećiji lijepu ženu, što je podsjećala na život više nego što može biti dobro.

Čudno je možda što to kažem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za viđenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mračnim mislima, a našao se pred njegovom kčerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevješt sam razgovoru sa ženama, pogotovu sa ženama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, čini mi se. Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti čudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oči su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobičnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zrači i kad se skriva, zaštičena je njihovom neprikosnovenošću, ako to samo hoće. A mi pred njima nismo zaštićeni ničim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, držeći je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balčaku, gledaju u nama mogućeg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u čovjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogućnost u neku vradžbinu, u neku tajnu silu iblisovu.

Ova žena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena već soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednički (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublaženi, umekšani nečim što nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjenčenih očiju u prorezu jašmaka, rukom što je savijena kao labudov vrat držala jedan kraj tanke tkanine, čudnom draži što izbija iz nje kao čarolija.

Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.

Mrak se uvlačio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, između nas je nedovoljna razdaljina sobe i mučno očekivanje.

- Pozvala sam hafiz-Muhameda - r.elkla jo, zaštićena polutamom.

Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako učinilo.

- Molio me da dođem mjesto njega. Bolestan je.

- Svejedno. I ti si prijatelj naše kuće.

- Jesam.

Htio sam da kažem više, svečanije: ne bih zaslužio lijepu ljudsku riječ ako ne bih bio, nedostojan pažnje našeg dobrotvora, u našim srcima ova kuća je zapisana i tako dalje, nešto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.

Djevojke su ušle sa svijećama i posluženjem.

Čekao sam.

Svijeće su gorjele između nas, na peškunu, sa strane. Izgledala je bliža, i opasnija. Nisam znao šta sprema.

Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, došao bih i da se nisam nadao čudu, nekoj skrivenoj mogućnosti, nekom srećnom slučaju, da pokušam spasti brata. Između razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje riječ kojom bih tražio milost za njega, možda bi pomoglo, možda bi učinio sevap, pred veliki put o kome ništa ne znamo, možda bi podigao sebi zadužbinu. Možda. Jer pred smrt se sjećamo da nam dva anđela sjede na ramenima i zapisuju naša zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj račun, a teško da se može korisnije umrijeti nego sa plemenitošću koja ostaje svježa i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je više stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrži u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlučio da mu njegovo jednostavno oslobođenje, bez žrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad ništa lakše ne bi zaslužio i ne vjerujem da bi odbio.

A o njoj ništa nisam znao, ni o čemu bi mogla da govori sa mnom, ni za što bih mogao da joj poslužim. Nikakvu vezu između sebe i nje nisam uspio da sagledam.

Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazaćemo se kad krenemo u napad, čekao sam da vidim šta hoče da zauzme, šta hoće da oduzme, nada je još živjela u meni ali nije bila čvrsta kao maloprije, ova žena je suviše mlada, i lijepa, da bi mislila na anđele što bilježe naša djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.

Nije dugo oklijevala, nije dugo tražila riječi, bila je zaista ratnik što polazi u bitku ne zadržavajući korak, ne osvrćući se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustručava, ako se ikad ustručava. U početku sam s pažnjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slušao govor što je ličio na vez, na nizanje bisera, riječima i sklopom sasvim drukčijim od čaršijskog, pomalo uveo ali kićen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.

- Nije mi lako da ovo kažem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si derviš. Vidio si i čuo sigurno svašta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znaš da se u svakoj porodici dešavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznaješ moga brata Hasana?

- Poznajem.

- O njemu bih htjela da govorim.

Rekla je tako, počinjući, sve što je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono što će reći a što nije lijepo, uključivši u to sve porodice, da ne zaboravim da su ružne stvari svačije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo veče, sramota je manja, jer je opšta, i može se o njoj bez zazora govoriti.

Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilično nam poznata žalba zbog šurgave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodičnoj zalutaloj ovci ne smeta njena šuga, a za njih je to tuga i nesreća, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tužbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajući se pomoći, koju obećavamo ali rijetko ispunjavamo, a najčešće da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni učinili sve što su mogli, čak su i božje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica što je zlo neiskorjenjivo.

Napamet sam znao tu priču, odavno nam je već pričaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo čim sam je čuo, i slušao sam je s lažnom pažnjom, prikrivajući to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam očekivao nešto neobično, nešto nesvakidašnje što će me iznenaditi. Ništa me neće iznenaditi, ona će reći ono što je red da kaže, požaliće se na brata i zamoliće me da razgovaram s njim i da pokušam da ga urazumim. Ja ću sa saučešćem primiti to tobože tužno ispovijedanje, i obećaću da učinim sve što je u mojoj slaboj moći, uzdajući se u božiju pomoć. I sve će ostati na istome, ona će biti mirna jer je izvršila dužnost i znaće se za to, ja ću govoriti s Hasanom trudeći se da ne ispadnem smiješan. Hasan će nastaviti da živi kako mu se sviđa, srećan što njegova porodica zbog toga bjesni. I niko neće imati štete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjećanjem društvene obaveze, namijenjenim za tuđe uši. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophođenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokužene, ograđivanje od krivca, njegovo isključivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao tražiti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao što je Hasan, bivalo je sve više, izgledalo je da im je dosadio red i ugled očeva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka naročita sramota, već pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja teško mogla da upravlja.

Neudubljen, neuvučen u njenu priču, kojoj sam znao kraj čim sam čuo početak, nimalo ganut njenim žaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da održi mjeru, ne želeći da pretjera. Dovoljno je da kaže. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vršenju dužnosti koju srce nije tražilo.

Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s pažnjom, počeo sam s pažnjom da je posmatram. To sam činio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih riječi, i tako smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled, uznemiren, nesiguran, u očekivanju onog što će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opčinjenost, kad sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja, povukla me da je vidim očima a ne strepnjom.

Nije to bila obična radoznalost, da bolje sagledamo ova neobična stvorenja, toliko izvan našeg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je čak i ne

osjećamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se našao u položaju da je posmatram skriven, ne remeteći ništa u odnosu, ostajući pred njom derviš koji uvažava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmoćan u sebi zato što znam šta misli, i što je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i ništa ne zna o meni. To je prednost koju bi čovjek uvijek mogao da želi, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova želja da bude nevidljiv. A ne činim ništa ružno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni neće pokrenuti nijedna misao koje bih se sjećao sa stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, sIično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod, da ovlaš dodirne minđušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da čuje neku riječ, pa bi se povlačila, bez mnogo zanimanja za razgovor, idući u susret onoj drugoj što je ćutala, uvrijeđena tom malom nepažnjom.

Pratio sam ih, iznenađen izrazitošću njihova osamo staljenog života, kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, čežnju, blud, u jednom trenutku oduševljen, u drugom uplašen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života, sličnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukčijeg života u meni, koji nisam želio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Počinjale su od zglavaka, oivičene halhalama i vezenim rubom svilene košulje, nježno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozračnih članaka. Najljepši su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sjenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili skupljali u prozirnu čašku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o

godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.

Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.

Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

- Slušaš li?

- Slušam.

Je li primijetila da sam se izgubio?

- Slušam, nastavi.

Slušao sam zaista, to je sigurnije. Slušao i čuo, iznenađen što ona ne priča sasvim običnu priču, nije doduše ni neobična ali nije dosadna, i vrijedilo je slušati, vrijedilo više nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

Ispričala je, a to sam znao, čudnu sudbinu svoga brata, što je svršio škole u Carigradu i dospio do položaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je možda precijenila, drugo potcijenila, jer položaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nešto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaže pravi razlog, čak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u životu onog divnog mladića, rekla je. I svi se zaprepašteno pitaju, kud je otišlo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je službu, ne upitavši nikoga, došao ovamo, oženio se kako mu ne odgovara, počeo da se druži s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, čuda pravi po kasabi sa svojim društvom, kod čengija (glas joj se utišao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridžija (u glasu joj gađenje, gotovo užas), dogoni stoku iz Vlaške, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tuđi sluga. Ištetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao što

je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne može odvratiti. I otac više neće da zna za njega, ne dopušta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oči isplakala pred ocem, ali ništa nije pomoglo. Tada je rekla onko što je probudilo moju pažnju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu. Otac je odlučio da ga isključi iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grđe nego što jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne očeva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija ništa ne zna, neće da se miješa između oca i sina, i ona čini sve na svoju ruku, da umanji nesreću, a mi joj možemo mnogo pomoći, ja i hafiz Muhamed jer, čula je, Hasan dolazi u našu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.

Bio sam joj zahvalan što se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je

doduše da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustručava, ali svejedno, važnije su stvari bile u pitanju.

Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao više razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo, da je možda i smislio riječi koje je njegova žena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lišiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoć. Pa dobro, mislio sam, gledajući je s pažnjom koju sam joj u početku ostao dužan, i nastojeći da mi izraz lica ne bude suviše veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svoga hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem. Želimo to više od svega, oboje, samo što je moje pošteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tiče me se. Ništa ne znam o vama, a čini mi se da jasno vidim koliko možeš da budeš nadmoćna nad svojim beskrvnim kadijom, koji poštuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noć, i jedan tvoj odlučniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulažemo, a toliko mnogo dobijamo.

Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo više razloga da se krijemo. Daću ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog učinio i mnogo više.

Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih.

Rekao sam, pristajući na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (što je bila istina), i moj (što nije bila istina), i da ćemo s njim govoriti da učini što ona traži, jer sam dirnut njenom sestrinskom žalošću i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni oštećeni, svi smo oštećeni, i moramo pomoći da ne padne ljaga na ono što je među nama najbolje, da spriječimo zlurade podsmijehe kad se uglednima dešavaju nesreće. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kći neće). I mislim da je dobra ne samo njena namjera već i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Teško je razbaštiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.

- Krupni razlozi postoje.

- Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije nepošteno zanimanje. Troši, ali ono što zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivšoj ženi, a nije prodao. Teško da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.

Osjećao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono što smo bili u početku, ona gospodska žena lijepih očiju, a ja skromni derviš, vječni seljak, već dvoje jednakih što govore o poslovima. Tu sam jači od nje. Ali dok sam se saglašavao s onim što je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono što nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva počeo je da se grči, pogled joj se zaoštrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadžijsko.

- Otac će ga razbaštiniti, sigurno - rekla je prijeteći.

Nisam se mnogo brinuo da li će ga otac razbaštiniti ili neće. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do čega mi je stalo.

- Može ga razbaštiniti - rekao sam mirno. - Ali otac je star i već dugo boluje. Hasan može podići tužbu za obaranje testamenta, i dokazivaće da je otac bio slab, nemoćan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

- Ko bi mogao da ga nagovori?

- Govorim o tužbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu što se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

Gledala me ćuteći. Skinula je jašmak davno, jos kad su svijeće donesene i kad je počela svoju ružnu priču. Na lijepom licu od mjesečine oči su sjale u uglovima žiškom odsjaja od plamena svijeća, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da ću njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teškoće, mada je sigurno znala za neke.

Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag šale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, moguću nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i žaljenje što je tako. Činilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, ješ teža što nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sačekavši da je preplavi, spriječio sam da izbije. Pristao sam na sve što je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

- Treba ga nagovoriti, da sve prođe bez tužbe.

Mislio sam da će ustrajati u svome prkosu, osporavaće mogućnost ma kakvog parničenja i mijenjanja očeve volje, a onda će otpočeti drugi razgovor, koji joj nudim.

Odustala je, međutim, od otpora odmah. Žurilo joj se.

Upitala je, otkrivajući svoju neuvjerenost: - Da li će pristati?

- Treba pronaći dobre i pametne razloge koji ga neće ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je teško na prkos.

- Nadam se da možete naći dobre i pametne razloge.

To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da će sve biti lakše.

I ja sam tako mislio.

- Pokušaću - rekao sam.

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje oduševljenje je zaista klonulo.

- Ne vjeruješ da će pristati?

- Ne znam.

Da sam izdržao samo još trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jača od moralnih obzira u meni, sve bi se svršilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih možda spasao brata.

Nisam lako odustao od svoje želje, kao što bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu našao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i često je to bio isti razlog, i dok je ona čekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja. Odlučivao sam o svome i bratovljevom životu. Predaću joj njenog lakovjernog brata, nasješće na savjete prijatelja. Naplatiću za trud i izdaju, ne suviše veliku, jer bi i bez mene učinili što hoće, a ja bih mogao pomoći da sve ipak izgleda ljepše. Zašto da se stidim, zašto da predbacujem sebi? Brata spasavam!

Samo, trebalo je da vičem jače, i uvjerljivije, da nadvičem drugi glas koji me opominjao. Ne znam šta je brat učinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je išta teško, suviše je pošten i mlad za veće zlo. Možda će ga i pustiti uskoro. Ali ako i neće, čak da sam i siguran da neće, mogu li pristati na ovu nepoštenu zavjeru protiv čovjeka koji mi nikad ni ružnu riječ nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne poštujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je nešto drugo, nepravda, prljav postupak, nepoštenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, površan je, lakomislen, čudan, ali i da je gori nego što jest, kako ću se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj ženi pomognem u ovoj hajdučkoj pljački?

Šta sam onda govorio drugima tolike godine? Šta ću reči sebi poslije svega? Živ brat će me neprestano podsjećati na moj ružni čin, koji više neću moći popraviti. Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

Tako sam mislio, zaista. Možda će nekome izgledati čudno kako sam mogao da se kolebam između te dvije nejednake stvari, da učinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je čovjek naučio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeći se grijeha možda i više nego smrti, onda to i nije tako čudno.

Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kažem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

Ali nisam mogao, nisam htio ništa da joj kažem dok s njim ne razgovaram.

Požurivala me, razbijajući moje kolebanje: - Ne bih zaboravila učinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne diže buka oko naše porodice.

Čime bi vratila uslugu, veliki Bože!

Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izađi.

- Javiću ti - rekao sam, utirući put za ponovno videnje.

- Kada?

- Čim Hasan dođe.

- Vraća se za dan, dva.

- Onda za dan, dva.

Ustali smo u istom času.

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

Nešto se ružno desilo među nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno čist.3

Moj Bože, oni ne vjeruju!

Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao.

Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodređeniji. Nikakvo zlo nisam učinio, ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu, neproziran mrak, čudna svjetlucanja, mučno čekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i činilo mi se da sam nešto promašio, da sam u nečemu pogriješio, ali ne znam u čemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam učinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Čemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za

nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća u noći.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Kojim se šejtanima predajete?

Uzalud je bilo išta činiti i govoriti te večeri, luđe od drugih. U ponoć otići će ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji što je rasipa vodenični točak, i šejtani, što tad ustaju sa svojih legala, rutavim šapama pljeskaće ih po vlažnim butinama, sjajnim od mjesečine.

Idite kući, kažem mladićima što nailaze, obijesni. Sutra je DJurđev, kaurski svetac, nije naš. Ne činite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noć ne može oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha što griješno miriše na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noći, štedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova želje. Vuče se staro tuđe vrijeme za nama, jače od nas, javljajući se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedeće pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve što je između tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti već u vjekovnom trajanju tuđeg zla, jačeg od prave vjere. Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da poludi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima griješnim ljudima.

Zapamtio sam tu noć, zapamtio bih je po vrelini kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tuđa strast, da ništa drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukčija od ostalih, da se u njoj sluči, kao na dugo pripremanom sretanju, sve što je rascijepilo moj život na dvije polovine, i da me odvoji od svega što sam bio četrdeset mirnih godina.

Vraćao sam se prema tekiji, pogružen, utučen, možda jedini nesrećan čovjek te večeri u kasabi, izmručen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesečinom, bezrazložno oživjelim strahom, nesigurnošću kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio između zapaljenih kuća, i mirna zaspala tekija je izgledala kao željeno utočište, čiji će me debeli zidovi vratiti tišini koja mi je potrebna i miru koji neće biti gađenje. Proučiću jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dušu, što pati teže nego što je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u očajanje i malodušnost. A ja, griješan, bio sam toliko malodušan da sam i zaboravljao razlog što sam ga našao na putu, i vraćao ga naporom svijesti, da ima za što da se drži moj nemir. Htio sam da žilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vještice te noći po sokacima, nije mi bilo stalo do tuđeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskušenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ili nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagovještaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim mjerilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noći nisam mogao da ostanem u bašči, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeća ninašto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne žubori podsmješljivo, i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne ćućore besmisleno, i porušiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utišati život, da ne buja zlo.

Urazumi me, Bože.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i životu. Uplašio sam se. Odakle ta želja da ničega ne bude?

Htio sam da uđem u sobu, morao sam da uđem, a nisam mogao. Čudnom snagom zadržavala me noć koju sam mrzio, jača od mene. A kad sam se već predao, osjetio sam da me utišala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi važnih, svjetlucavim mrakom što je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobičnim sjenkama i oblicima, u mirisima što su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je životom što se sitnim glasićima i pokretima spliće u nešto jako, jače od svega što bih htio, neodvojivo od mene, isto što i ja sam, još nepronađen a željan, zaboravio sam da je maločas mjesečina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag nečega u meni, nečega što je moglo biti i što je bilo, nečega što će biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zaštite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje, i biće kasno kad izađu, nikad više neću moći misliti da su pomrle ili ukroćene, i nikad više neću biti ono što sam bio. A činilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to čak ni želio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snažne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

U tom času nemoći i čekanja, a želio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgrađivanja. Kažem Bog, jer slučaj ne bi mogao biti tako tačan, tako izračunato predusretljiv, da dođe baš u onom neuhvatljivo malom djeliću vremena kad su nepoznate snage u meni počele da rastu, nepoznate, još neobasjane mojim unutrašnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobođene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo što se nisu otele, ali sam žalio što nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naučio da se krijem.

Prišao je tiho, čuo sam ga tek kad je zaškripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stišani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrećući se, jer niko ne gazi tako nečujno, suviše je rano usvojio oprezan korak.

- Jesam Ii te omeo u razmišljanju?

- Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali još nevješto, ptice pjevaju u njemu. I oči ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Ništa ga ne pitam, sam treba da kaže. Pristao je da nema ličnih tajni, osim onih koje niko ne može saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao.

- Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.

- Abdulah-efendija je mističar. On pripada bajramijskom redu.

- Znam.

- Šta je govorio?

- O spoznaji.

- To je sve što znaš? Nisi ništa zapamtio?

- Zapamtio sam stihove koje je tumačio.

- Čije stihove?

- Ne znam.

- Da čujem.

- Tajnu božjeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa, on zna. Može li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica? Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?˙AE

- To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja božje mudrosti moguća samo odabranima, samo rijetkima.

- A šta ostaje nama?

- Da spoznamo ono što možemo. Ako vrabac ne može progutati zalogaj Anka-ptice, uzeće koliko je u stanju. Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš i to je more.

Naglavce, sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, možda prvi put uviđajući da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.

Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik. Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta.

Stajao je poslušno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otišla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadržim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja, da je sigurno slušao samo očima, posmatrajući micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vraćao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mišlju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izložio se mjesečini, još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom, oči su mu širom otvorene, tobože sluša. Ali sjaj nečeg viđenog prije ovog časa, svjedoči protiv njega, kazuje da me ne čuje, izdaju ga. Šta je u njima? Kakva slika ili sjećanje, kakva riječ što još odzvanja, kakvo to sneno pamćenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjenčenih muškim crtama mladog težaka, ženika, i snagom jake krvi. Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviškog reda, on je od ovog svijeta, od ove đurđevske noći, od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka, čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega, možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju. Opoganjen je ovom poganskom noći, uprljan, oprljen, osvijetljen, očišćen, trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuđoj vatri, ugušiće ga ova tekijska tišina, i samoća, zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je, teško će dočekati daleku zoru, miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras, mjesec dugo neće zaći, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec će sjati cijelu ovu noć, mjesec će zvati cijelu ovu noć, otići treba, s njim, otići sam, otići i lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti, otići i živjeti, ove noći što ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duže od trena, koliko očni kapak da se spusti, znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sleđenim odsutnim smiješkom, ništa nije čuo. ništa osjetio od orljave u meni, nezačuđen ludilom što me iznenada obuzelo. Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš. Nisam mogao tada, u tom času zaprepaštenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suviše je još sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevši mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i glub, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjašnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono što sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogućnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo što sam osjetio bio je strah, još dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak. Kazniće me Bog mukom savjesti, i neću dugo čekati da se javi. Možda ove noći, možda sad.

Ali se ništa nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak baštenske staze, rastresen i umoran, jedva još vreo od vatre što je buknula u meni. Oprosti mi, Bože, šaptao sam nesvjesno, bez učešća, ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bježao, i stao uz ogradu nad rijekom.

Činilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi čula pretrnula od udara. Ali za čudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke šumove noći, jasne i prečišćene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajedničko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noći što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I ništa mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je više tih glasova, šumova, brujanja, lepeta, da je više svega, izvan mene, možda sam i čuo tako jasno da ne bih slušao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u životu da su se glasovi i šumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono što jesu, kao zvuk, šum, miris, obličje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slušao i gledao izdvojen, neumiješan, bez tuge i bez radosti, ne kvareći ih i ne popravljajući, živjeli su sami, bez mog učešća, neizmijenjeni mojim osjećanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodušan utisak, kao tuđa neprepoznata stvar, nešto što se dešava, što biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Isključio sam se, i bio isključen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilično avetinjski, živ ali ravnodušan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispražnjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba što spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomični poput mojih misli, ali one će isplutati, neće ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ožive, kad budem mogao da ih primim sa značenjem koje nije samo nagovještaj. Za sad su mirne, i možda moja čula blago piruju, u zatišju, za koje ne znam koliko će trajati, svoja i oslobođena. Za čudo, čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli, ili želja, oslobađala su i mene i vraćala me u mir, u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo, toliko je lijepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje, iako ga sjećanje nosi. Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje, koja nije želja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguće, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao, počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol, u sjećanje, u neostvarive želje. Iscijeđeni sunđer moga mozga počeo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.4

Zar mislite da će čovjek postići ono što želi?

Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u bršljan, čuli su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu pažnju, jedva sam ih i zapazio, po nečemu što je moglo da izgleda neobično, ali je utisak ostao sasvim površan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopuštala da povežem pojavu i mogući uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponoćno doba pored tekije, posljednje kuće na izlasku iz kasabe. Ništa se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjećaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali značaja koliko i let noćnog leptira, i ništa me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome životu. Kakva je to šteta i kakvo čudo što čovjek ne osjeća ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teški mandal na kapiji, i ušao u kuću, neka se tuđe sudbine rješavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeći da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro će ponoć, pomalo sam sujevjerno išao u susret tom času buđenja duhova svakakvog mraka, očekujući da se nešto desi i od ove moje tišine, dobro ili zlo.

Koraci su se vratili, tihi, tiši nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nešto u meni je znalo, uho je zapazilo neobičnost o kojoj nisam razmišljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi nečujan, možda čujan samo zato što je bilo nemoguće zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojećeg koraka. Noćobdija se nije čuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?

Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, nečujni.

Okrenuo sam se i čekao. Počeli su da me se tiču, nametnuli su se jezom. Još sam mogao da priđem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to učinio. Mogao sam da se prislonim na crvotočno drvo vrata i da čujem diše li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Čekao sam, pomagao slučaju nemiješanjem.

Sokakom su se čuli koraci, više ih je, u trku, užurbani i usopljeni. Hoće li im se jednonogi pridružiti, ili ga više nema?

Kapija se otvorila, i neko je ušao.

Stao je na kamenu ploču dovratka i naslonio se leđima na široka vrata, kao da je klonuo, ili ih drži da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadržalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuđen, izdvojen, izložen, a sigurno bi volio da se skloni u najgušću tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prošli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utišali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straža, sigurno su gonioci pitali za ovog što stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomični na svojim mjestima, i čutali. Preko cijele širine vrta vidio sam na ploči dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemoćno razapetim rukama, u ćutanju, bio je užas čekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bježanja. Što je naš položaj postajao nemogućniji, čekanje je postajalo sve napetije. Osjećao sam da sam uvučen u nešto neobično, teško i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj što bježi ili ovi što gone, nije mi bilo ni važno

tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rješavalo pred mojim očima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav čvor sam život, možda malo prejako, sabijeno, preblizu, izraženo grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj položaj je izuzetno važan. Uzbuđivalo me što sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom riječju sve da presudim. Sudbina ovog čovjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moći u onome što sam mogao da učinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kašalj mogli su da ga upropaste, ne zato što me njegove oči, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni što bi to možda bilo nepravedno, već što sam htio da se igra produži, da budem gledalac i svjedok, užasnut i uzbuđen.

Gonioci su se vratili, ne više u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni više nisu samo progonitelji već i krivci: njegovo bjekstvo značilo bi njihovu osudu. Ovdje se ništa nije moglo riješiti mirno, ishod mora biti ružan, ma kakav da je.

Čutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-stražari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavičaja, i ta strana tužaljka, što je ličila na divlji jecaj, činila je naše ćutanje još težim.

Koraci su se približavali, utišani i neodlučni, počeo sam da ih pratim sa dubokom napregnutošću, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam želio da bude uhvaćen i da pobjegne, čudno se miješao u meni strah za gonjenog i želja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mučno uživanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da dišem, damara nabijenih nestrpljenjem proživljavao sam taj trenutak koji je rješavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu još razapete, a lice blješti kao fosfor. Od uzbuđenja počele su da se mute pred mojim očima račve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoće li gonioci otvoriti kapiju i ući? Hoće li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hoću li se nakašljati, od uzbuđenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva očaja, a njih je više, i našli bi se oči u oči. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovošću zbog straha i srdžbe što su ga izgubili, i zbog sreće što su ga našli. Ja bih gledao, zgađen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske bašče. Ali toga časa osjećao sam se kao gonjeni, slučajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a možda i nije slučajno, Njega sam vidio i želio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ružni kraj. Činilo mi se da ta moja želja pomaže čovjeku što se tako nemoćno bori za život da mu daje neke izglede na sreću.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokušati, još su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.

Čovjek je još stajao u istom položaju, ali je sigurno ukočenost njegovih mišića popuštala, i što se koraci više udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je što se tako svršilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje što sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i što sam uživao, bolno, ali uživao, u tom ljudskom lovu. Ovako će kajanje, ako se i javi, biti slabije.

Nisam mislio ko je kriv a ko prav, čak me se nije ni ticalo, ljudi raščišćavaju svoje račune i krivica se lako nađe, a pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba, i onda pravda može da bude sve. I krivda isto tako. Dok ništa ne znam, nema ni određenja, i neću da se miješam. Doduše, već sam se umiješao, ćutanjem, ali to je miješanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji će mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.

Pošao sam prema tekiji, ostavljajući čovjeka samome sebi, sad može da učini što mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga isključim, da pokidam i one tanke niti veze što je postojala među nama samo tren ranije, da ostane ono što je, nepoznati, s kojim se ne ukrštaju ni moje oči ni moj put. Ali, i ne gledajući, vidio sam mu bjelinu košulje i bljedilo lica, možda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije više napregnut, ni svezan u čvor drhtavih živaca što žive samo za taj čas trajanja koji odlučuje život ili smrt, već čovjek riješen trenutne muke, da bi bio oslobođen za misao o onome što ga čeka. Jer, znao sam, ništa nije odlučeno između njega i onih što ga love, samo je produženo, odgođeno na nepoznato vrijeme, možda samo na sljedeći čas, jer on je bio osuđen da bježi a oni da ga hvataju. A onda mi se učinilo da je podigao ruku, neodlučno, jedva je odvojivši od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nešto kaže, da me privoli da se umiješam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista učinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da učini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se više tiče. Ušao sam u tekiju, okrenuvši ključ u zarđaloj bravi.

U sobi sam još čuo taj škripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo oslobođenje, ili možda još veći strah, konačna usamljenost.

Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogućava da živimo i dišemo, drži nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je čudno uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krećem, osjećam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.

Samo, nije dobro što sam htio da uzmem ma koju knjigu, i što sam tražio zaštitu poznatih misli. Čega sam se bojao? Od čega sam htio da pobjegnem?

Znao sam, onaj čovjek je još dole, u bašči, čulo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u žutoj tami sobe, s nogama u mjesečini, i čekao. Šta sam čekao?

Bio je još dole, sve je u tome. Dosta što ga je tekija spasla, treba da ode. Zašto ne odlazi?

U sobi miriše na staro drvo, na staru kožu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, već mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su živjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro sklonište uselio nov, nepoznat čovjek sa bijelom mrljom lica, i sa rašljama nogu i ruku, što je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio položaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet

kostiju, i to je bilo novije, i važnije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grč i napor, njegovu napetost, koja živi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih mišića sposobnih na čudo. Više sam volio tu sliku nego onu drugu, porušenu. Od nje sam se više nadao, lakše me oslobađala, obećavala da se osloni na vlastite moći. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog viđenog, ili neviđenog pokreta, kojim je želio da okrene moje oči prema svojima. Zvao me, molio da ne prođem pored njega i pored njegova straha kao da me se ništa ne tiče. Ako to nije učinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbježni pokret života koji se brani i zove u pomoć, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Šteta što ništa ne znam o tom čovjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.

Prišao sam prozoru, i uplašio se mjesečine što mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga više bilo na kapiji, otišao je. Pogledao sam slobodnije po bašči, da je vidim pustu. Ali nije otišao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesečini, sjena ga je sjekla iznad koljena.

Nije gledao u kuću, ni u prozor, od mene više ništa nije očekivao. Osluškivao je prema sokaku, čuo je sigurno čak i korak mačke, meškoljenje ptice, svoj utišan dah. Pogledao je u krošnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponoćnim vjetrom. Da li je molio da se utiša ili je proklinjao njeno šuštanje? Jer više nije mogao da raspozna šumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i život.

Okrenuo se oko drveta, s leđima uz stablo, u krugu pomičući posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije čuo, kao bez težine, prišao dvorišnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijući se ispod sjenke drveća, došao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom žbunju. Da li je nešto čuo ili vidio, ili ne smije da izađe, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prošao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zaključao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog čovjeka što je nahrupio u ovaj mir, prisilivši me da mislim na njega i da, stojeći uz prozor, posmatram njegov oživjeli strah. Učinio je da zaboravim na tuđi grijeh u ovoj đurđevskoj noći, i na početak svoga, i na dvije čudesne ruke u sumrak, i na brigu. A možda je baš bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem leđa prozoru, da upalim svijeću, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muči osvijetljeni prozor, da učinim šta bilo, samo ne ono što sam učinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, neriješenost u sebi. Kao da nisam više imao povjerenja u sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili još gore, kukavičko, nemam čega da se plašim, čak ni sebe, zašto se pravim da ne vidim čovjeka, i dajem mu priliku da ode a on to neće, zašto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj bašči, da krije zločin ili bježi od njega? Nešto se dešava, nimalo nevino, znam da se stalno dešavaju teške i surove stvari, ali ovo je pred mojim očima, ne mogu da ga otisnem u neznano i neviđeno, kao sve ostalo, i neću da budem ni krivac ni nevoljni saučesnik, hoću slobodno da se odlučim.

Sišao sam u bašču, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro će zaći, dafina je počela da cvjeta, vazduh je okužen njome, treba je posjeći, otužna je, nametljiva. Osjetljiv sam suviše na mirise ponekad, cijela zemlja vonja

nepodnošljivo i guši me, dolazilo je to iznenada, sa uzbuđenjem, izgleda, iako ne znam kakve to međusobne veze može da ima.

Stajao je u spletu šiblja, ne bih ga našao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se čini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u šiblje, izrastao u grane, počeće da se njiše pod vjetrom noćnikom što kroz tjesnac silazi s planine.

- Treba da ideš - rekao sam šapatom.

- Kuda?

Glas mu je čvrst, dubok, kao da nije onaj sitni čovjek preda mnom.

- Odavdje. Svejedno kuda.

- Hvala ti što me nisi odao.

- Neću da se miješam u tuđe stvari, zato i želim da odeš.

- Ako me otjeraš, umiješao si se.

- Možda bi bilo najbolje.

- Jednom si mi pomogao. Zašto da to sad pokvariš? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sječanje.

- Ništa ne znam o tebi.

- Sve znaš o meni. Gone me.

- Sigurno si im zlo učinio.

- Nikakvo zlo nisam učinio.

- Šta misliš sad? Ne možeš ostati ovdje.

- Pogledaj, je li stražar na mostu?

- Jest.

- Čekaju me. Svuda su okolo. Zar me goniš u smrt?

- Derviši ustaju rano, vidjeće te.

- Skloni me do sutrašnje večeri.

- Putnici mogu da naiđu. Namjernici.

- I ja sam putnik namjernik.

- Ne mogu.

- Onda zovni stražare, tu su, iza zida.

- Neću da ih zovem. I neću da te sklonim. Zašto da ti pomognem?

- Nizašto. I skloni se, tebe se ovo ne tiče.

- Mogao sam da te upropastim.

- Nisi imao snage ni za to.

Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najviše me iznenađivalo, iz riječi u riječ, to što sam očekivao da susretnem sasvim drukčijeg čovjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamišljao sam ga, prema žaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplašenog, izgubljenog čovjeka, mislio sam čak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukčije. Vjerovao sam da će ga smekšati jedna moja riječ, da će ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom položaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja očekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoće. Začudilo me i kako je tražio da ga sklonim, kao da je to najobičnija stvar, usluga koja bi mu dobrodošla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio što sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluškivao je, malo podignute glave, ne očekujući više moju pomoć. Ne očekujući više ničiju pomoč, znao je da mu sad niko ne smije pružiti ruku, da nema ni rođaka ni prijatelja ni poznanika, osuđen da bude sam u nesreći. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.

- Sigurno misliš da sam rđav čovjek.

- Ne mislim.

- Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.

- Svako svoje zna.

Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrećom, već primanje onoga što jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osuđenom čovjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iščuđava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, već vrlo sabrano, vrlo određeno, odlučan da se bori sam.

Upitao sam zašto ga gone. Nije odgovorio.

- Kako si pobjegao?

- Skočio sam sa stijene.

- Jesi li ubio koga?

- Nisam.

- Jesi li ukrao, oteo, učinio kakvu sramotu?

- Nisam.

Nije žurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvišna i dosadna, ne cijeneći me više ni po dobru ni po zlu,

ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a neću da mu pomognem. Začudo, to prelaženje preko mene, kao da sam drvo, žbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezličavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim već i u mojim vlastitim očima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu ništa, nikad ga više vidjeti neću, a stalo mi je do njegova mišljenja, uvrijedilo me što se drži kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napuštao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine što me gušila, u đurđevskoj noći što je živjela za sebe, u bašči što je postala svoj svijet, stajali smo, čovjek do čovjeka, bez radosti što smo se sreli, bez mogućnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mučno sam razmišljao šta da učinim s njim što se pretvorio u granje, da ne učinim zlo, da ne podržim tuđi grijeh, ne znajući kakav je, želeći da se ne ogriješim o savjest a ne nalazeći rješenje.

Čudna je to bila noć, ne samo zbog onoga što se dešavalo, već kako sam to primao. Razum je govorio da se ne miješam u ono što me se ne tiče, a umiješao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviški red me naučio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajući šta da učinim, a to je već značilo da činim što ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim čovjeka njegovoj sudbini, a išao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.

I još dok sam mislio o tome, tražeći pogodnu riječ da se izvučem, rekao sam nenadano:

- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, ništa mu novo nisam rekao. Još je bilo vremena da se povučem, ali već sam počeo da klizim i teško se bilo zaustaviti.

- U dnu bašče ima kućica - šapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu držimo nepotrebnu starudiju.

Tada me bjegunac pogledao. Oči su mu žive, nepovjerljive, ali nimalo plašljive.

- Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reći da sam ti ja pomogao.

- Neće me uhvatiti.

Rekao je to s takvom sigurnošću, da mi se smučilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se što sam mu ponudio sklonište. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruženu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogušenosti (šta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara našu nalklonost, hrani je, i povećava značaj našeg djela i naše dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, međutim, nisam stidio, bio sam ljut, činilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam pošao kroz bašču prema oronuloj kućici skrivenoj šibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez određene unutrašnje potrebe, a nisam mogao drukčije.

Vrata su bila otvorena, šišmiši i golubovi su tu stanovali.

Zastao je.

- Zašto ovo činiš?

- Ne znam.

- Već si se pokajao.

- Suviše si ponosan.

- Mogao si to i da ne kažeš. A čovjek nikad nije suviše ponosan.

- Neću da te pitam ko si i šta si učinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve što mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.

- Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.

- Da ti donesem hranu?

- Ne treba. Već ti je krivo što si i ovo učinio.

- Zašto misliš da mi je krivo?

- Suviše oklijevaš, suviše razmišljaš. Što god bi sad učinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli više na mene. Prijavićeš me ako budeš mislio.

Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drži?

- Ne vjeruješ mnogo ljudima.

- Skoro će zora. Ne bi bilo dobro da nas nađu zajedno.

Htio je da me se riješi, nestrpljivo je pogledao u nebo što se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam želio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga više neću vidjeti. Niko mi ne može odgovoriti, samo on.

- Još samo ovo: sam si, zar se ne bojiš? Uhvatiće te, ubiti, nemaš izgleda ninašto.

- Ostavi me na miru!

Glas mu je grub, prigušen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome što je i sam znao, mislio je možda da sam zaista rđav čovjek, da pakosno uživam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:

- Nešto te muči - rekao je s onom neočekivanom pronicljivošću koja me poražavala, loveći me u mojim vlastitim gustišima. - Doći ću jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.

Nije mi odgovorio na ono što me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Čemu je mogao da me pouči?

Otvorio sam prozor, zagušljivo je u sobi. Sišao bih u bašču da njega nije bilo, da bez sna dočekam zoru, kao što ću je dočekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve gušćim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujući modru zjenicu. Drveće je sad sneno u vrtu,

pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro će u prvo svitanje i ribe početi da iskaču iz vode, volio sam taj jutarnji čas buđenja, kao da život tek nastaje.

Čekao sam nasred sobe, s osjećanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga što sam učinio, i što nisam učinio, promašen te noći ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.

Osluškivao sam svaki šušanj, šum ptičjeg krila, čuo ujednačen tok rijeke, a očekivao da čujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoće li pobjeći, hoće li ostati, hoće li ga uhvatiti? Jesam li pogriješio što ga nisam odao, ili što ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: što god bi učinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i našao sam srednje rješenje, nikakvo, jer ništa nije bilo riješeno, samo je muka progužena. Moraću da stanem na jednu stranu.

Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga uništim, ili da ga spasem. Derviš sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoći mu znači izdati svoja uvjerenja, izdati ono u što je uloženo toliko godina moga čistog života. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a još nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogoršao bih i svoj i njegov položaj, našla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, ličilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoć drugome, kad već bratu nisam mogao pomoći. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.

A opet, čovjek sam, ne znam šta je učinio i nije moje da sudim, a i pravda može da pogriješi, zašto da ga uzmem na dušu i opteretim se mogućim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a što sam ih izmišljao i davao im značaj, bilo je samo zato da mi posluže kao zaklon ispred onog pravog, jedino važnog: što sam pokušavao da njime riješim sebe. Naišao je upravo u času kad je mogao da postane jezičac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivši ga, predavši ga vlastima, prešao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono što sam bio bez obzira na sve što se desilo, kao da se ništa nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na žalost zbog njega, žrtvovao bih njega unesrećenog i sebe ozlijeđenog, i išao dalje utrvenom stazom poslušnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konačna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadašnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvraćala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma šta da učinim bio bih miran, sad sam znao da je to određivanje, zato sam ostao na pola puta, neodređen. Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarivalo.

A on je bio u bašči, u staroj kućici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, ništa se nije pomaknulo, ništa se nije čulo, krivo mi je bilo što nije otišao. tako bi sam sve riješio, sad više nije mogao pobjeći, ostaće tu cijeli dan, i cijeli dan ću misliti na njega i čekati noč spasiteljicu, za njega ili za mene.

Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuće, lupao teškom obućom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bašču i uzimao abdest, duvajući snažno kroz nos, čisteći grlo, trljajući se po širokim prsima, klanjao na brzinu, a onda ložio vatru, uzimao i ostavljao posuđe, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je

samo želja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kažemo kako suviše lupa, udara, lomi, zvoni, on se čudio što nekome može čak i to da smeta.

Gotovo u isto vrijeme čulo se i hafiz-Muhamedovo kašljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noći, u proljeće i jesen bivalo teško i zagušljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smiješkom, sa crvenim pečatima na obrazima, govoreći o običnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vršio s posebnom pažnjom, dugo trljajući providnu kožu. To jutro je kašljao manje, lakše, dešava se da ga smiri blagi proljećni dah, isti koji ga drugi put uništava, znao sam da će danas biti ugodan, stišan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuči, ogorčenje.

Onda je sišao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdržan i spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, već sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspoloženju.

Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Ali ova opšta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokušavao da se ukopam u nešto sigurno, da me oluja ne odvuče iz zajedničkog kruga; išao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelično. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidašnje.

Postojao je siguran i jednostavan način da svoju muku umanjim, čak i da je odstranim: da je pretvorim u zajedničku brigu. Bjegunac se sad tiče tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono što je postalo i njihovo. Mogu da kažem svoje mišljenje mogu da se založim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bježim. A treba učiniti da bude naša, ne moja, tako je lakše i poštenije. Sve drugo bilo bi nepoštenje, i laž, znao bih da činim nešto nedopušteno, a nisam imao nikakva razloga za to. Čak ni sigurnosti da je trebalo da tako učinim.

Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac će biti unaprijed žrtvovan. Bojaćemo se jedan drugoga i govorićemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono što je najstrože. Razgovarati s jednim je lakše, i poštenije, ne vuče ga broj, pred manje ušiju ima više obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smiješno da sam se s njim dogovarao, i ne zato što je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjenčanoj ženi, od koje je često bježao, spavajući iz noći u noć u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam čudio što ga pitam o nečemu što on ne zna, a mnogo štošta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu ličio na svoju mnogobrojnu djecu.

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći.ł ł Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja.ł ł U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mučno što ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je dočekao bez groznice, i što ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao što je sudbina čovjeka u tekijskoj bašči. I odgovorio bi tako neodređeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.

Riješio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovršio abdest, i pozdravivši me htio da se ukloni bez riječi. Zaustavio sam ga, rekavši da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, nečega se bojao, ali ja nisam želio nikakvu prednost od njegova mučnog iščekivanja, i ispričao mu sve o bjeguncu: kako sam čuo, i vidio iz svoje sobe, kad je ušao u bašču, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bježi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono što je istina, da sam bio u nedoumici, kao što sam i sad, šta da učinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slučaju. Možda je kriv, nevine ne vijaju po noći, ali sam opet mislio i ovako: ništa ne znam o njemu i mogao bih učiniti nepravdu, a Bog neka me od nje sačuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umiješamo ili ne umiješamo? Je li gore sakriti zločin, ako je zločin, ili ne učiniti milosrđe?

Gledao me napregnuto, skrivajući pažnju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena priča, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svježe od vode i jutra, postalo živo i nemirno.

- Je li još u bašči? - upitao je tiho.

- Do zore nije izašao, po danu ne smije.

- Šta misliš da učinimo?

- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh će pasti na našu dušu. A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

Ružičasto polusvjetlo, još teško sjenkama noći, vedrina neojačalog dana, čas kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači. Ali danas ne primjećujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jučerašnji dan sa današnjim, brige mu ne olakšavši snom.

Kad sam se vratio iz džamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj bašči stražare s Mula-Jusufom. Pretražili su svaki kutak, pregledali kućicu, ali bjegunca nije bilo.

- Možda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim stražarima.

- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoć i sklonio se negdje.

- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su stražari otišli.

- Mislio sam da ti tako želiš. Ne bi mi govorio da nisi želio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olakšano odahnem i ne mislim o prošloj noći.

A mislio sam, više nego što sam to mogao ma čime opravdati. Obišao sam bašču, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve što je ostalo od njega, i polomljene grančice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo nečeg neobičnog što lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustoši, svježina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domašaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom čovjeku veoma čudnovato, kao da je bujica, čist vjetar, kao da je došao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, živ čovjek nije odavdje mogao otići neprimijećen, a dva stopala su potvrđivala njegovo prisustvo, ne potirući tim stvarnim tragom nekakav čudni smisao koji sam osjećao, i ne razumijevajući ga sasvim. Pobjegao je ispred stražara, kroz prozor svoje kuće kad su ga tražili, iz zatvora provalivši zid, skočio je sa stijene, ušao u nepoznatu kapiju ne poštujući tuđi ograđeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom između straža što su ga čekale u obruču, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome više ne vjeruje, bježi od tuđeg straha kao i od stražarske surovosti, siguran samo u sebe, žao mi je što je potpuno izgubio vjeru u ljude, biće nesrećan i pust u sebi. Zato je sada živ, i slobodan doduše, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tiče me se taj čovjek, ništa ne dugujemo jedan drugome, ne može mi učiniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samoću lijepu misao o meni, da u teškoj nevjerici prema ljudima sačuva sjećanje na mene drukčije nego na ostale.

Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednačeno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ružičastu mladićevu ruku što je izvlačila složene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima će lutati tuđe oči a neće ni misliti koliko je trajao ovaj teški rad niti će možda primijetiti njegovu ljepotu. Začudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladićevu neponovljivu vještinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao čudo. Oplemenjene vijuge, sočne obline, uravnoteženi talas vrsta, crveni i zlatni počeci ajeta, cvjetni crteži na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka, pomalo i griješnu, jer nije bila sredstvo, već sama sebi cilj, sama po sebi važna, blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrašenih stranica izbija putena čulnost, možda zato što je ljepota sama po sebi čulna i griješna, a možda i ja vidim stvari kako ne treba.

Dafina je mirisala, ona ista sinoćnja što me gušila svojim gustim dahom, iz mahale se čula pjesma, ona ista sinoćnja što me zaprepastila golom bestidnošću, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinoćnji što me ispunio strahom, izašao sam iz

brazde, ispao iz kruga, ništa me više ne drži, ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otići odavdje, ma kuda, treba otići od ovog mladog čovjeka što me draži ispitivačkim pogledom, treba govoriti šta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrošnjem, nešto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oči nisam vidio.

Okrenuo sam se od njega, od ružne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazložne mržnje što je u meni buknula, gušeći me kao dim, kao gnjilež. Kako je samo mirno otišao po stražare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim životom, ni nad njegovom mogućom nevinošću. Ja sam se lomio cijelu noć, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova, vezući kao pauk svoja čudesna tkanja, vješt, surov, i neosjetljiv kao i on.

Prišao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.

- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf.

Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda želja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kažem sve o bjeguncu, da kažem sve što mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogočemu, čak i ono što ne mislim, samo da bude ružno.

- Možda su ga već uhvatili - rekao sam u omaglici, gotovo gubeći se.

Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se riječ izmijeni. Uplašio sam se ovog mladog čovjeka, zbog onog što sam htio da kažem, zbog onog što sam mogao da postanem, zbog onog što bi on mogao da učini.

Moja riječ je bila neočekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke što se jedva skrila, i sa bojom glasa podešenim za huljenje, i on me gledao začuđeno, kao razocaran.

I tad mi je postalo jasno da sam od prvog časa znao šta će ovaj čovjek uraditi. Kad sam odlučio da sve kažem nekome u tekiji, kad sam izabrao baš njega, unaprijed odbacivši sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne miješamo, bio sam siguran da će pozvati stražare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u džamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Računao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gađenje i prezir prema njemu kad je to učinio. Bio je izvršilac moje potajne želje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali čak i da je moja, djelo je njegovo.

A možda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja želim da se bjegunac preda stražarima, krivica bi mu bila u poslušnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, još juče bih nazvao odlučnošću. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.

Htio sam ljubaznošću da mu se odužim za moguću nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da mišljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mržnja još nije izvjetrila iz mene, i možda je nisam dobro ni sakrio. Rekao sam da će njegov Kur-an biti pravo umjetničko djelo, a on me pogledao začuđeno, gotovo uplašeno, kao da je čuo prijetnju. Možda zato što je iskrena ljubaznost među nama rijetka, a ako se desi, onda služi nečemu.

- Trebalo bi da odeš u Konstantaniju, da usavršiš kaligrafiju.

Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.

- Zašto? - upitao je tiho.

- Ruke su ti zlatne, bila bi šteta da ne naučiš sve što se može.

Sagnuo je glavu.

Nije mi vjerovao. Mislio je da tražim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stiša u tom kratkom času, ali je u meni ostao čudan osjećaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juče, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?

Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se čovjek pomjeri iz ležišta. A ja baš to nisam htio, ni da se pomjerim iz ležišta, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio više što sam, a šta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Možda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Jest, htio sam da predam bjegunca stražarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz dječijih priča, san o hrabrosti, ludački prkos, još opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.

Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela bršljanom i sočnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zračila je stara sigurnost, ispod strehe čulo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena čula, to se vraća spokojstvo, bašča miriše suncem i dahom zagrijanih trava, čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.ł ł Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom koštanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slušam grgoljavo oticanje vode, smještam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mišlju cijelu dugu noć, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.

A kad sam došao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smiješak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline što je osvajala sa danom.

- Jesi li zadovoljan? - upitao je, gledajući me mirno.

- Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.

- Ne možeš da me ubiješ. Niko ne može da me ubije.

- Precjenjuješ svoje snage.

- Ne precjenjujem ja, već ti.

- Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.

- Onda postojim. I utoliko gore po tebe.

Pokušao sam da se nasmiješim sam sebi, nemoćno, gotovo poražen. Samo je tren prošao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim što je mogao da znači, a već je oživio u mome sjećanju, još opasniji.5

Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?

Na dugom hodniku što obuhvata stari han kao četvrtasti obruč, ljudi su zakrčili prolaz. Pred vratima jedne sobe čekali su uzbuđeni, sabivši se u gomilu, zatvorivši nepravilan krug, u čijem je praznom središtu stajao stražar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao začepljen kanal, čula se šuštava šaputanja, ljutita i začuđena, gomila ima svoj jezik, drukčiji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi, liči na zujanje pčela, ili na režanje, gube se riječi a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinačna raspoloženja a ostaju zajednička, opasna.

Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoć, sad će dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio čovjeka.

Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime ništa ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da čujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmišljajući, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Učinio je to sinoć, gonili su ga, sklopio se u tekiju, a jutros otišao da pije, misleći da je siguran. Začudio sam se kako je uzak krug što se zatvara oko ljudskih života, i kako su izukrštane staze kojima hodimo. Sinoć ga je slučaj doveo do mene, a sad je slučaj mene doveo da mu vidim kraj. Možda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze božje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, čekao sam da mu vidim lice što me zbunilo sinoć, i njegovu porušenu sigurnost, ili zločinačku drskost, da ga odbacim. Slušajući oko sebe utišan razgovor kako je izvršeno ubistvo, nožem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umiješan u ružnu stvar, kako sam proveo tešku noć, mučen savješću, ničim ne predosjećajući da je to ubica, uprljan susretom, ponižen njegovim riječima, kriv što je pobjegao i što je mogao da ne učini ludost i da ne svrati u kafanu.

Ali uzalud sam sve zamišljao težim, optužujući se i pretvarajući da osjećam gađenje. Bilo mi je u stvari lakše, mučan teret je spao s mene, nestajalo je more što me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica što nosi tuđu smrt na oštrici hitrog noža, nizašto, za riječ ili za zlato, svim srcem sam želio da to bude, tako bih ga se riješio. Zato me držao taj osjećaj olakšanja: sad ću ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinoćnju noć što je kao vatra ožegla sve što je bilo čuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrećnik, i svejedno je da li ću ga pljunuti ili ožaliti, on u meni može pokrenuti samo tugu, ili gađenje, zbog ljudi.

Po tihim uzbuđenim glasovima što su šumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaći, i oluja i tišina), glasovima punim mržnje, uzbuđenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga življe kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu što su se premještale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima što su nailazili, grč što ih je stegao oduzevši im glas, i dah valjda. U potpunoj tišini čuli su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dižući glavu, pokušavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio između dva stražara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled naviše, ničeg se nisam sjećao od sinoć osim bijele košulje i oštrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih žila, ni o njima ništa ne znam, zaustavio sam pogled na mršavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez žurbe, i bez volje, prenio oči na lice. Nije bio onaj od sinoć.

Znao sam to i prije nego što sam ga vidio.

Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, učinilo mi se da se čak smiješi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je šta se s njim dešava, ili je zadovoljan što ga ljudi posmatraju. Stražari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je ležao ubijeni trgovac.

Pošao sam hodnikom, ovo me se ne tiče. Nisam se začudio što nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a želio sam da bude, čekao sam čudo. Možda sam mu učinio nepravdu, a možda i nisam, dovodeći u vezu spoljašnje uzroke, a zaboravljajući sve što sam jutros i sinoć mislio o njemu. Ali nije bio važan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokušaj da ga uništim, da kaznim sebe i izbrišem trag što ga je ostavio.ł ł Suviše sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, želeći čak da pobjegne potjeri i sačuva slobodu, kao neukroćena rijeka. Bio je jedna mogućnost, rijetka i neobična, koju je trebalo sačuvati.ł ł Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj život u času slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam želio da bude ubica, sve bi tada bilo lakše. Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.

Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i čekao.

Znao sam šta je trebalo učiniti, prići mu i zagrliti ga, bez časa gledanja i oklijevanja. Time bi sve među nama bilo riješeno na najbolji i najjednostavniji način, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponašamo kao otac i sin. Ali je teško bilo pružiti ruke i zagrliti ovog sijedog čovjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plašeći se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se držimo i šta da kažemo jedan drugome, između našeg posljednjeg viđenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je život rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovašeno starošću, oči ukočeno uprte u mene, ništa nije kao nekad, sve sam morao da nadomještam, oštre zategnute crte, snažan glas, jednostavnost jakog čovjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog nečega da ga zamišljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjećanju. A bogzna kako je on mene vidio, šta je tražio i šta je našao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponašaju, a najmučnije je zbog zamišljanja kako je.trebalo da bude, šta smo mogli i šta nismo mogli da učinimo.

Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda,

čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvojen iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muka odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, došao je zbog njega, znam i želio sam da mu kažem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao šta da učinim, sve se iščašilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad.

Ali kad je nježnost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog čovjeka, zbunjenog i uplašenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promašio u životu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da ništa ne bi shvatio od svega što sam mislio da kažem, iako nisam ni mislio već strasno želio, kao dijete, kao nemoćnik: odmah bi me spriječile njegove užasnute oči i budni stražari moga razuma. Željeli smo isto jedan od drugoga, uzdajući se on u moju ja u njegovu snagu, nemoćni obojica, i to je bilo najžalosnije u ovom viđenju bez svrhe.

Upitao sam ga zašto nije došao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi će se čuditi, zašto da traži konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svačije svratište, dobro za čovjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.

Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgađao ono što je trebalo da dođe, odgovarao je samo jedno: sinoć je kasno stigao i nije htio da smeta.

Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.

Nije pristao da pređe u tekiju, po podne se vraća, noćiće kod prijatelja u jednom selu.

- Ostani dan-dva, odmori se.

Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slažući riječi u skladno složene rečenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neužurbanom govorenju, činilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao riječi. A sad je to nemoćno odmahivanje rukom značilo predavanje pred životom, odustajanje od riječi koje ne mogu da spriječe ni da objasne nesreću. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara, užas pred gradom što ga je dočekao zločinom i mrakom, nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao, pa da odmah pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru u život. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oči. Bilo mi je žao i teško.

- Rasuli smo se - rekao je - samo nas nesreće okupljaju.

- Kad si čuo?

- Neki dan. Naišle neke kiridžije.

- I odmah si pošao? Uplašio si se?

- Došao sam da vidim.

Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjući mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.

Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve što ću reći za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni očekivanje, sujevjerno se čuvajući da ne kaže ma šta određeno, pIašeći se zle magije riječi. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo: - Ti si ovdje ugledan, poznaješ sve prve ljude.

- Nije ništa opasno. Govorio je nešto što nije trebalo.

- Šta je govorio? Zar se i za riječ zatvara?

- Danas ću ići muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.

- Treba li i ja da idem? Reći ću da su pogriješili, zatvorili su najpoštenijeg, o, ne može učiniti ništa ružno, ili ću kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku žalost. I platiću ako treba, prodaću sve i platiću, samo neka ga puste.

- Pustiće ga, ne treba da ideš nikud.

- Onda ću čekati ovdje. Neću izaći iz hana dok se ne vratiš. I reci im da mi je samo još on ostao. Uzdao sam se da će se vratiti kući, da mi se neće ugasiti ognjište. A opet bih sve prodao, ništa mi ne treba.

- Ne brini, sve će biti dobro, s božjom milošću.

Sve sam izmislio, osim božje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kažem da o bratu ne znam ništa. Otac je živio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguća zaštita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.

Izašao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajući kako da je izvršim, pritisnut neopreznom riječju što je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova žalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega više ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kažem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je još onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir duši griješnog derviša Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je živ. Nikad ne bih saznao to mišljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukčije, tuđim očima. Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio? Zar ovo što činim za njega nije ništa, zar smo toliko odvojeni, toliko drukčiji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen. A može biti da

pretjerujem, možda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreči onaj kome je najteže.

Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.

S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, đurđevsko veselje se sručivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeći.

Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.

Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni ljutina, već uvrijeđenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji.

Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim, ličilo je na prestup ili na prve korake u životu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolji razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to učinio. U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolju smatraš samo svojom nesrećom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleći na sebe.

Tako bi bilo ljepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmješljivo ili sažaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguće, samo ti se čini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.

Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.

Skrenuo sam iz čaršije, putem pored rječice, idući za njenim tokom, između bašča i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadržavaju se; najbolje bi bilo otići za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje između brda, znam da ne valja kad čovjek želi da pobjegne, ali se misao sama oslobađa kad joj je teško. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni čikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajući, držim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vraćam, uvijek ima vremena za ono što je neprijatno.

Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.

Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.

Putem iza sebe začuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine.

Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, što je zatvorenih očiju jurila na šibe goniča.

Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi, u tom uzbuđenom mukanju, vici i psovkama što su se razlijegali riječnom dolinom.

Uvijek isti.

Poznao je i on mene, i odvojivši se od dželepa, od goniča, od oblaka prašine, dokasao do moje kapije.

- Ne bih želio da baš tebe pregazim - rekao je smijući se. - Da je neko drugi, ne bih žalio.

Sjahao je, lako, kao da je tek pošao na put, i snažno me zagrlio. Bilo mi je čudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A baš to me i čudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvredna jer je svačija.

Vraća se iz Vlaške, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nešto govorim. Sinoć sam bio spreman da ga izdam sestri.

- Potavnio si - kaže.

- Imam briga.

- Znam.

Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tuđim zemljama, hiljade milja je prešao trgujući, i tek što je stigao, sve je čuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

- Zašto je zatvoren?

- Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da učini.

- Da je učinio zlo, znao bi.

- Bio je miran - rekao sam, ne razumjevši ga.

- Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. Žao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?

- U tvrđavi.

- Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam šta je u njoj. Doći ću večeras u tekiju, ako ti neću smetati.

- Zašto bi mi smetao! - Kako je hafiz Muhamed?

- Dobro.

- Sve će nas on ukopati - nasmijao se opet.

- Čekaćemo te večeras.

Neće mi ni pomoći ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i bistar um, prazno i površno. Ali je on bio jedini čovjek u kasabi koji mi je rekao riječ saučešća, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kažem, ličila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

Odjahao je ispred volovskih rogova, spuštenih kao za napad, zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajući ih.

Držao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoć, i zbog onog što čekam.

U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tišinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuće su skrivene u granama drveća iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajući se u samoću i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a želio sam da odem, odlažući sve prije nego što sam išta pokušao. Možda bih i otišao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakše, ali sam tada iz čaršije čuo uplašeno udaranje bubnja, drukčije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove što su se dozivali u zajedničkoj muci, ličilo je na napadnutu košnicu, zujale su uskomešane ljudske pčele, odlijetale da pobjegnu i vraćale se da brane, vičući kletve i dozivajući u pomoć.

Iznad kasabe dizao se polako siv končić dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavši vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.

Uskoro je stub vatre ojačao i počeo da se širi iznad kuća, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, žestok, bujan, skakao sa neskrivenom radošću s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.

Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrećom, uvijek smo ugroženi, uvijek se nešto ružno dešava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teža od ove, i važnija, čak sam sa zadovoljstvom počeo da gledam u vatru, nadajući se da će ljudi pred njom ostati nemoćni, i da će se tako riješiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.

I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvršim ono što sam naumio, odlučio sam da ne odgađam. Nisam mnogo razmišljao, ali je možda oživjela u meni nada da je lakše govoriti o milosti u ovakvoj nesreći koja podsjeća ljude na krhkost i nemoć pred voljom gospodnjom.

A imam prava da znam o rođenom bratu onoliko koliko treba da mi kažu, koliko bi rekli svakome, dužan sam da mu pomognem, ako je moguće. Ružno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrđivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio šta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da žalim njega, čak nisam znao ni šta je važnije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.

Pred muselimatom je stajao stražar, sa sabljom o pojasu i malom puškom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka.

- Je li muselim u muselimatu?

- Zašto?

Potajno sam se nadao da neću naći muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, čudo bi bilo da je baš ovdje kad ga ja tražim, možda me ta skrivena misao i natjerala da dođem, jer ga neću naći, i otišao bih odgodivši posjetu za drugi dan. Ali kad me stražar, s rukom na jabuci puške, drsko upitao ono što ga se ne tiče, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo našlo oduška, jedva dočekavši da se istutnji kako bilo. Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako, s rukom na pušci, makar i zbog ove odjeće koju nosim. Bio sam iskreno uvrijeđen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje možemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i značaj, označilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje. A sve to nije moglo da posluži kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otišao s olakšanjem.

- Ja sam šejh mevlevijske tekije - rekao sam tiho, smirujući srdžbu. - Treba da se vidim s muselimom.

Stražar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim riječima, sumnjičav, uvredljivo nemaran prema onome što sam rekao. Uplašio sam se tog kurjačkog mira, učinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuče kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoć gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrđavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.

Ne žureći, očekujući još nešto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog stražara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav derviš hoće muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezličenja, možda je tako bolje. Muselim sad neće odbiti mene već nekog bezimenog derviša.

Čekali smo da ta poruka prođe kroz hodnike i da se vrati odgovor. Stražar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajući me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li će me primiti ili odbiti, njegovo crno mršavo lice zračilo je spokojnom bezobzirnošću kojom ga je hranilo ovo mjesto.

Čekajući, pokajao sam se što sam se zainatio da pređem ovu prepreku, misleći da je ništavna, a ona je isto što i muselim, njegova ispružena ruka. Sad više nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam šta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguće, pokrenuo sam čitav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor više ne može biti uzgredan, dat mu je značaj prava. A biće priznanje kukavičluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Želio sam da sačuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjećam je u svim žilama.

Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamišljao šta ću reći, uzalud sam zamišljao izraz lica koji ću unijeti u sobu, vidio sam zgrčene crte usplahirenog čovjeka koji nije znao čak ni šta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da čini nešto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Šta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kažem: sve.

Pozvali su me da uđem.

Muselim je stajao kraj prozora, gledao požar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Ničim mi nije pomoglo to nepokretno lice.

U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oči, što su čekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam između njega i počinjenog nepoznatog zločina, i on me gurao od sebe, bliže prestupniku.

Mogao sam da uđem u razgovor na više načina, da nisam bio uzbuđen. Mirno: - Nisam došao da branim već da pitam. Široko: - Kriv je čim je zatvoren, mogu li da znam šta je učinio? Umjereno uvrijeđeno: - Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poći s nekom namjerom, s nekim određenim htijenjem, pokazujući više čvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori način, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.

- Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno, počinjući kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajući slabo mjesto, ne uspjevši da pripremim povoljniji prijem i utisak. To teško neprobuđeno lice me prisililo da kažem šta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.

- Brata? Kakvog brata?

U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u čuđenju što sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nešto nevažno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.

Neka mi oproste svi časni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu doživjeli iskušenje da zaborave ponos, ali moram da kažem, ništa mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strašna daljina koju je postavio između mene i sebe. Uplašilo me to, jer je bilo neočekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrožen, brat nije postojao kao moguća spona između nas, trebalo ga je oživjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali šta sam mogao da kažem da ne nanesem štetu bratu i da ne uvrijedim muselima?

Rekao sam da žalim što se to desilo, nesreća me pogodila kao smrt moga najbližeg, sudbina me nije sačuvala od nevolje da rođenog brata vidim tamo kuda odlaze griješnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s čuđenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama časno služim Bogu i vjeri. I još dok sam govorio, znao sam da je to ružno, činio sam izdaju, ali su riječi tekle lako i iskreno, tužba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plač nad sobom, zbog kukavičluka kojem nisam znao pravi razlog, zbogsebičnosti što je ugušila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nešto u meni, ružno je, zar si došao da sebe braniš, od čega, brat je u opasnosti, stidjećeš se poslije, otežaćeš mu položaj, ućuti i izađi, reci i izađi, reci i ostani,pogledaj mu u oči, samo te plaši svojim kumirskim licem,ućutkaj bezrazložni strah, nemaš čega da se bojiš, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono što moraš.

I rekao sam. Da je brat, kako sam čuo, učinio nešto što možda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nešto teško, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono što nije.

Bilo je malo to što sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno pošteno, ali to je sve što sam mogao. Obuzimao me težak umor.

Njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izađe i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tuđom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tuđeg hira, željan slučajne dobre volje, podložan tuđoj moći, ništa od njega ne zavisi, čak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, što me jedva vidio, prestao sam da očekujem dobru riječ ili milost, i samo želio da odem, a sve neka se svrši kako alah hoće.

Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je već svejedno, mrtvo kao što je i ćutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mučilo gađenje.

- Brat, veliš? Zatvoren?

Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugašena, samo se još dim vukao iznad čaršije, trom, crn. Šteta što nije sve uništila.

- Znaš li zašto je zatvoren?

- Došao sam da pitam.

- Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.

- Nisam došao da molim.

- Hoćeš li da ga optužiš?

- Neću.

- Možeš li da navedeš svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?

- Ne mogu.

- Šta onda hoćeš?

Govorio je lijeno, s prekidima, okrećući glavu u stranu, kao da je uvrijeđen, kao da mu je mučno što mora da objašnjava tako jasne stvari i što gubi vrijeme s nerazumnim čovjekom.

Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavičke sebičnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga što me ponizio, što je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dušmanin. Navikao sam da slušam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, čak i to što sam pitao za brata ličilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog čovjeka, a možda još više njegova prostačka neučtivost, ugušila u meni dugu naviku. Osjećao sam da postajem zelen od mržnje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoće, on nastoji, čak i ne nastoji, on zrači osjećanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zašto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tiče me se, ali kako smije prema meni tako da se ponaša? Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao.

Ljudi žive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj čudni dželepčija, Hasan, što nikad neće prenagliti ni stradati zbog nepromišljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenađenja u sebi.

- Šta hoću? - rekao sam, čudeći se sam sebi i znajući da nije dobro što to govorim. - Nije trebalo to da kažeš. Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglušioo to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?

- Riječi su ti teške - rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teškim očima. - Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.

- Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

- Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?

Htio sam da kažem da je kurjački biti surov po svaku cijenu. Čovjek strada naglo. Dobro je što ništa nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeća potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.

Poslije sam bio potišten, ljutina me brzo prošla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam oštro, jer sam bio suviše napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmišljene porive. Sve što se tada učini, obično je štetno: to je oblik glupog junaštva, samoubilački prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. l zakašnjelo naknadno razmišljanje koje ničemu ne služi.

Desilo se ono čega sam se najviše plašio, rečeno mije da branim brata, suprotstavljajući se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj lični gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore može biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je što u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strašne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje.

Drago mi je što je podne blizu, što neću ostati sam, odvojiću se molitvom od današnjeg dana, ostaviću mučnu misao pred džamijskim vratima, čekaće me sigurno, ali ću bar neko vrijeme biti bez nje.

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i počeo molitvu, jače nego ikad osjetio sam zaštitnički mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i čađave tavanice, materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo na zlatnim zrncima prašine. Ovo je moja državina, pohabani ćilimi, bakreni svijećnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na koljenima, moja tišina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam ćilimsku šaru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome što traje duže od nas, iz dana u dan vršim svetu dužnost u ovoj kući što je postala moja, naša i božija, krijući i od samog sebe da je bila najviše moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobođen more, vraćen iz čudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stišani mir, ja nisam vršio dužnost, bio sam siguran da nikome ne služim već da sve služi meni, da me zaklanja i vraća, da potire ružan san o nečemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrđava, opravdavajući me i potvrđujući. Ne prekidajući molitvu, vršeći je navikom, vidio sam sunčevu zraku što se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala,

izazivajući me; čuo sam vedar svađalački cvrkut vrabaca oko džamije, neprekinut žamor njihovih glasova, veselo žutih, činilo mi se, kao žito i sunce; i nešto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajući me, budeći sjećanje na ono što je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga oživljavam, živo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobličeno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, možda u djetinjstvu, koje više ne postoji u sjećanju već u žaljenju, možda u želji da bude, i biva, prozračno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran šum krvi, sunčana radost ni zbog čega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam želio da prekinem taj čudni zaborav.

A onda se prekinuo sam.

Učinilo mi se da iza mojih leđa, među ljudima u molitvi, stoji moj sinoćnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u džamiji, ušao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Došao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostaćemo sami poslije namaza, da ga pitam što sam propustio sinoć. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bježanje. Bježanje od ovoga što jest, spasavanje nesvjesnim sjećanjem i ludom željom da ne bude stvarnosti, neostvarivom željom, natjerala bi me u očaj da je bila stvarna misao, a ovako se čak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrašnje snage tražile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom času da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i možda sam zato i želio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajući ga od časa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Želio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na riječi bez sadržine, i duža nego ikad.

O čemu bih s njim govorio? O sebi neće da kaže ništa, uvjerio sam se sinoć. Govorili bismo o meni. Sješćemo ovdje, u ovaj prazan prostor džamije, u svijetu a izvan njega, sami, smiješiće se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh već pronicljiva hladnoća, pogled koji sve vidi ali se ničemu ne čudi, slušaće me pažljivo, zagledan u šaru ćilima pred sobom ili u sunčanu zraku što se uporno probija kroz iskričavu sjenku, i reći će mi istinu od koje će mi biti lakše.

Zamišljajući taj razgovor, oživljavao sam njegov lik, ne čudeći se kako sam mnogo od njega zapamtio, čekao sam da ostanemo sami, kao sinoć, da nastavimo neobični razgovor, ne krijući se. Taj nemirni pobunjeni čovjek koji je mislio suprotno od svega što sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao čovjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve što je činio bilo je ludo, sve što je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrećan ali pošten, ne zna šta hoće ali zna šta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put prešao od sinoć. Jutros sam htio da ga predam stražarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga možda prijavio, i to dvoje nema među sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u čvor. Jedini on. Ne znam zašto, možda što je patio, što je u mukama stekao iskustvo, što ga je pobuna oslobodila naviknutog mišljenja koje veže, što nema predrasuda, što je raščistio sa strahovima, što je pošao putem

koji nema izlaza, što je već osuđen i samo junački odgađa smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, više nego mi koji klecamo od naučenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogućom krivicom. I mada nikad ne bih pošao putem odmetništva, ni u mislima čak, rado bih čuo njegovu istinu. O čemu?

Ne znam o čemu.

Reći ću mu ovako:

Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao šta treba da činim, derviški red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri viđenja u ovih dvadeset godina nisu ništa ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri, iako sam više osjećao ponos što sam našao širu porodicu, nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreća. Kažem tu riječ, jer ne znam pravu, ne mogu da kažem ni pravda ni nepravda, i tu počinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasuđivanja, to je i način da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vršeno nad drugima, ćutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujući odgovornost na druge, ili se navikavajući da ne mislim o onome što nije moja krivica, priznavajući čak da se ponekad mora učiniti zlo radi većeg i važnijeg dobra. Ali kad je bič vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladića, nesposoban je za zločin. Ali evo, ne branim ga dovoljno čvrsto, a njih ne opravdavam, čini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suočili sa životom izvan moje prave putanje, natjerali me da se određujem. Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.

Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujući da je više tu, i ne znajući šta bih mogao da mu kažem od sve te muke što ni imena nije imala. A bila je opasna misao da baš njemu povjerim ono što nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan derviš, nijedan od ljudi s kojima se susrećem, već odmetnik, bjegunac, čovjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to čuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Bože, da iz ovih iskušenja izađem isti kao što sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se ništa nije desilo.

Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.

Ljudi su izlazili, kašljucajući, tiho šapućući, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srećom, sam na žalost, bojeći se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mučim neodlučnošću.

Napolju se čula strka, neko je vikao, neko je prijetio, neću da čujem riječi, neću da znam ko viče i ko prijeti, sve što se u svijetu događa ružno je, primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Otac me čeka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je još on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me čeka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo ništa, prvo će me njegove oči upitati, i ja ću odgovoriti, sa osmijehom, imaću toliko snage, zbog njega, rečeno mi je da će brat blti pušten uskoro, ispratiću ga s nadom, zašto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vratiću se tužan.

Udisao sam svježu majsku noć, mladu i iskričavu, volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.

A početka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje.

Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti, Hasan me čeka u tekiji. Otac me danas čekao u hanu, Hasan večeras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskršćima, ne daju mi izaći iz brige. - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku. - Neću se smiriti dok ne čujem. A najbolje bi bilo da dođe kući.

Najbolje bi bilo da nije ni išao od kuće.

- Otiđi sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.

Drago mi je što je otišao, teško je gledati u njegovo lice, koje je tražilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laž. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ružno sjećanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u čelo, opet je bio otac, gledao sam za njim, išao je poguren, vodeći konja kao da se naslanja na njega, okrećući se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tužan i usamljen, sad je to bilo konačno, varke

više nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga baš u času kad smo se prepoznali, ništa nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoći.

Stajao sam usred širokog polja kad je otac uzjahao konja i zašao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.

Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.

Nisam izbjegao Hasanovu netraženu pažnju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prašine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je ličio na mladog agu koga je život razmazio, ne tražeći od njega ni napor ni hrabrost.

Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dželepčija i bivši muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaže ono što zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, šaleći se, ne pridajući značaja ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao. Uvijek sam se čudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajući ih u lude oblike.

Upitao me kad smo se pozdravili: - Jesi li saznao štogod za brata?

- Nisam. Ići ću sutra opet. A ti, kako si putovao? Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.

Rekao je nekoliko običnih rečenica o svom putovanju, šaleći se, kako uvijek zavisi od volje božije i od ćudi stoke, i on svoju volju i ćud podređuje njima, a onda predložio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku živih bića, pitanje od značaja sve dok ima živih bića i pogodno za sporenja, naročito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slažući se u svemu.

Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca ćutao, ili govorio o najobičnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, čudno i netačno, Kur-anom nepotvrđeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je pročitao, maštom oživljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim viđenjima svijet stvarao i rastvarao. Ličilo je na bogohuljenje, ali smo se već navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervišem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepše i najređe pravo u našem redu, i nije se smatralo da je suviše štetno ono što je ponekad govorio, jer je bilo prilično nerazumljivo.

Izgledalo mi je sasvim neobično, nezamišljivo gotovo, kako jedan bezazlen učenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobričini, nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke i pratiocu karavana. Kao

da se sam šejtan potrudio da sastavi ova dva čovjeka koji ničeg zajedničkog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi očekivao.

Ovaj mladi čovjek me uvijek iznova iznenađivao nekom neočekivanošću koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve što je činio bilo je neobično, izvan svega što bi se moglo pretpostaviti. Završio je školu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, službenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog nečeg živio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovačkim trgovcem i njegovom ženom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokožu Latinku crne kose i sivih očiju, što sad s mužem živi u Latinluku, tužio sudu nekog dalekog rođaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tužbe kad je vidio koliko djece taj nesrećni rođak hrani, oženio se kćerkom tog dalekog rođaka koju su mu nametnuli da se oduže za imanje, a kad je vidio čime su ga usrećili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivši u svojoj kući, i počeo da se bavi trgovinom, odlazeći na istok i zapad, na užas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, šta je bilo njegovo, teško je reći. Nijedno, smijao se on, ali se od nečega mora živjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suviše govorljiv za službu na Porti, suviše bujan za muderisa, suviše obrazovan za dželepčiju. Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko priča o njegovu poštenju koliko i o nepoštenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tužbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pričali da je bestidan jer živi sa Dubrovkinjom, pored muža mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muž iskorišćrju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagađanja, naročito u početku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u životu. Družio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijančio s barabama, šalio se s kalfama, ravan svakome u svemu čime se bavio, a opet promašen u svemu.

Nisam želio da govorim s njim o bratu, bio bi ožalošćen ali zakratko, ozlojeđen ali zakratko. A mučio me i sinoćnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije došao.

Srećom, nije nametljiv. I srećom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako ću moći sve da odložim.

Vlaga i toplina su izvor života, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla živa bića, bez oblika, bez udova, zrnca i štapići u kojima je tinjala životna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajući bez svrhe i bez cilja, živeći u vodi, odlazeći na kopno, zavlačeći se u mulj. Hiljade godina je tako prošlo...

- A Bog? - pitao je Hasan.

Bilo je to šaljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga čuje.

- Hiljade godina je tako prošlo, ta mala nemoćna bića su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Rađala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez ičega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokušavanja.

- A Bog?

- Bog je tako htio.

Morao je tako da kaže, iako je zvučalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed više uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opštom tvrdnjom, nego što je odgovarao na izazov.

Začudilo me držanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao božije učešće u stvaranju svijeta, a Hasan je samo šaljivo na to upozoravao, ne želeći da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steći.

Znao sam, bila su to nešto izmijenjena učenja grčkih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom učenju, čovjek je postepeno postajao ono što jest, polako se prilagođavao prirodi, potčinjavajući je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije više tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, prešavši ogroman put od crva do gospodara zemlje.

- Rđav gospodar - nasmijao se Hasan.

Spor je i počeo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rđavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteći se što je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i pošao je za dokazom čak do klice svijeta.

Stotinu prigovora moglo se učiniti svemu što je hafiz Muhamed govorio, od objašnjenja postanka živih bića, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je čovjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od božije volje. Ali kad sam se umiješao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogrešenja, izgledalo mi je smiješno da se sporim oko suviše poznatih stvari. Važnije mi je bilo nešto drugo: zar nije naivno mišljenje da je čovjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplašio sam se da sam razgolitio sve što sam htio da sakrijem. Odgovarao sam današnjem danu i svojoj ozlojeđenosti. Doveo sam u neugodan položaj i sebe i njih dvojicu.

Hafiz Muhamed je gledao u mene začuđeno, gotovo uplašeno, a Hasan rastreseno, smiješeći se, i ja sam tek u njihovim očima sagledao pravu težinu svojih riječi, o kojima ranije nisam razmišljao. Ali me savjest nije prekoravala, čak mi je bilo lakše.

Hasanov izraz lica postao je neočekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujući glavom, kao da se izvinjava što govori ozbiljno. Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.

- Ovdje smo, na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbuđeno. - Poricati da je ovo mjesto za nas, znači poricati život. Jer...

Zakašljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaže sa mnom, ne uspjevši da smiri uzbuđenu bolest.

- Treba da ideš u sobu - upozorio ga je Hasan. - Hladno je, vlažno. Da ti pomognem?

Odbio je rukom: ne treba. I otišao, kašljući: nije volio svjedoke u bolesti.

Ostali smo sami, Hasan i ja.

Šteta što se nismo mogli rastati bez ikakva objašnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otići, teško je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije više bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je služio kao spona i kao razlog za opšti razgovor. Čekalo nas je ono što se tiče samo njega i mene.

Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio načina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do čovjeka, izražava razumijevanje, olakšava.

- Uplašio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.

- Žao mi je.

- Znaš li šta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kažu sve što hoće, i možeš da primiš ili ne primiš, ostaješ miran. A neki u jednu riječ unesu sebe, i odjednom se sve zažari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nešto važno dešava. To više nije razgovor.

- Nego šta je?

- Spremnost da se sve baci na lomaču. Suviše te pogodila bratova nesreća.

Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogađajući suštinu moje pobune, a još više dobronamjernošću, koja nije u riječima već u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u čitavom načinu kako je zračio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obično krije. Ali ako ga i nisam odbio, želio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.

- Šta si mislio govoreći o prastarom strahu koji vučemo iz davnine?

- Zar je ovo večeras prvi put što se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.

Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajući se, da mi je otac danas došao od kuće, i da nisam baš najboljeg raspoloženja.

- Već drugi put me odbijaš - nasmijao se.

- Šta bih mogao da ti kažem? Ništa nisam saznao.

- Ni zašto je zatvoren?

- Ni to.

- Onda ja znam više od tebe.

Nije ga lako odbiti.

Ispričao je čudnu priču, koju sam jedva shvatao svojim ograničenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam živio.

U okolini grada živio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, živio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato što je bio nečim pogođen, ili je bio naivan, ili pošten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za leđima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno šta će se s njim desiti, teško je znati, a sad nije ni važno, tek taj čovjek je počeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optužujući ih jasno i glasno za ono što svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu poručili da dođe sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da čini ono što nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrđavu, napisali saslušanja u kojima je nesrećnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite riječi protiv vjere, države, sultana, valije, objašnjavajući da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je čak da je održavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoć, a njegova kuća je bila stjecište njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslušanjima veziru u Travnik, ali je čovjek na putu isječen, sabljama, jer je pokušao da pobjegne. Sad, što se tiče tog pokušaja bjekstva, može da misli ko šta hoće, možda je i pokušao da bježi, a možda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pričao, nije jedan, ni posljednnji, da u sve to nije umiješan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga čak ni vidio, čovjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladić, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umiješao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su različiti a opet po nečemu slični: u obojici je bilo nešto samoubilačko. Na nesreću, tvoj brat je radio kod kadije, na nesreću, kažem, jer je opasna i teška blizina moćnih, i kao povjerljiv pisar nekako je došao do skrivenih spisa. Kako je došao, niko sad ne može saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naišao je slučajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naići.

- Na što je naišao?

- Na saslušanje krivca, napisano prije nego što je čovjek saslušan, prije nego što je doveden u kasabu, prije nego što je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvaćaš li, unaprijed su znali šta će govoriti, šta će priznati, šta će ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobično, žurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrši, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslušanje ondje gdje ga je i našao. I zaboravio što je

vidio. Ali nije. Šta je učinio, ne znam, možda ga je pokazao nekome, možda je ispričao, možda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suviše je znao.

Slušao sam s nevjericom. Šta je ovo? Ludilo? Užas koji nas obuzima u teškim snovima? Tamna oblast života u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da čovjek može toliko da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom ćutali, je li se suviše tiho šaputalo, jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilično uravnoteženom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savršen, vjerovao sam da je snošljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih riječi i da me upita: kako to da zreo čovjek, koji je proživio tolike godine među ljudima, vjerujući da im je blizak i da proniče u ono što kriju od drugih, a nije glup, ne vidi i ne sazna šta se dešava oko njega a što nije nimalo nevažno? Je li to licemjerje? Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam smatrao potrebom, a krivdu mogućnošću. A ovo je sve suviše zapleteno za moju naivnu misao o životu, stvorenu u izdvojenosti i poslušnosti, trebalo je mnogo crne mašte da se uđe u te zamršene spletove odnosa, koje sam primao kao mučnu i časnu, doduše prilično neodređenu borbu za božiju misao. Ili su ljudi krili od mene, čuvajući se da ne kažu ono što ne bih želio da čujem? Teško je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam čuo, bio sam spreman da ne povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati značilo bi smrtno se uplašiti, ili učiniti nešto, ni riječi nemam da obilježim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne stidim se, iskrenost mišljenja me pravda, da je sama Hasanova ličnost umanjila značaj obavještenja koje sam čuo. Bio je dobronamjeran ali površan, pošten ali lakomislen, i njegova neodgovorna mašta mogla je da izmisli bogzna kakvu priču, dodajući na zrnce istine tovar proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?

Upitao sam ga, bacajući kotvu za koju bih se uhvatio:

- Odakle to znaš?

- Slučajno - rekao je mlrno, kao da je očekivao pitanje.

- Možda je sve to nagađanje, prazna priča?

- Nije nagađanje, ni prazna priča.

- Taj koji ti je ispričao, je li na takvom položaju da može znati.

- Zna samo ovo što sam ti kazao.

- Ko je on?

- Ne mogu ti reći, niti je važno! Od njega bi mogao čuti samo ovo što si već čuo. Šta ti treba više!

- Ništa.

- Bio je toliko uplašen, da mi ga je bilo žao.

- Zašto ti je onda govorio?

- Ne znam. Može biti, da se rastereti. Da ga ne udavi ono što zna.

Bio sam toliko smeten onim što sam čuo, da nikako nisam uspijevao da saberem misli, bježale su kao ptice pred požarom, skrivale se u tamne jame, kao kamenjarke. Strašna se ukazivala preda mnom slika svemočnog zla.

- To je strašno - rekao sam. - Toliko strašno, da jedva mogu vjerovati. Volio bih da mi nisi ispričao.

- I ja bih. Sad. Pa, neka bude kao da ništa nisam rekao, ako ti ne treba.

- To je nemoguće. Stvari ne postoje dok se ne kažu.

- Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu. Da sam znao koliko ću te uzbuditi, možda bih ćutao. Zašto se plašiš istine?

- Šta imam od nje?

- Ne znam. A možda i nije istina.

- Kasno je sad da se povlačiš. Ne možemo potrti što je rečeno. Poznajem li ga, tog što ti je ispričao?

Pogledao me začuđeno: - Htio sam da ti pomognem. Mislio sam da ćeš razmišljati kako da spaseš brata, što prije, što brže. A ti si, izgleda, zapamtio samo tog jadnika koji sigurno noćima ne spava od straha. Kao da ne želiš znati ništa drugo.

Možda je to tačno, možda je imao pravo, tom mišlju o sporednom olakšavao sam svoj užasni teret. Samo, nije trebalo ovako razgovarati, a činilo mi se da znam i kako je trebalo. Na samom rubu usana mi je bilo nepametno, djetinje pitanje: šta da radim, dobri čovječe, koji si prešao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom čovjeku, reci mi šta da učinim? Zaprepašten sam tvojim otkrićem, kao da sam doveden nad provaliju, a neću da pogledam, hoću da se vratim u ono što sam bio, ili da se ne vratim, želim da spasem vjeru u svijet, a to je nemoguće dok se ovaj strašni, ubilački nesporazum ne otkloni. Kaži mi, od čega da počnem?

Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno čuvam davno uspostavljene veze, ne znajući da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo sreće da sam počeo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam šta bi se desilo, možda mi ne bi znao ništa reći, možda mi ne bi mogao ničim pomoći, ali bi popustio grč moje duše, i ne bih bio sam. A možda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj život, da sam prihvatio njegovo veće i gorče iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se naše namjere potpuno razilazile, on je želio da spase jednog čovjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduše, tako sam mislio poslije, a u tom času bio sam pometen, ogorčen, nesvjesno kivan na njega što je otkrio što nisam znao, svjestan da moram učiniti sve da istina izađe na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da čekam, branilo bi me neznanje. Sad više nije bilo izbora, osuđen sam istinom.

Obuzet brigom o onome što je moralo da dođe, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mučno da se rastanemo. Da ode bez riječi, da kažemo nešto suviše obično, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu riječ i pravi odnos kad su moje lične stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao šta da kažem i kako da se držim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna težina predosjećanja, i nezadovoljstvo što nije sve

rečeno, ali sam se i nehotice uzdržavao da ne pokažem hladnoću i uvrijeđenost, jer nisam znao da li će mi ovaj čovjek još biti potreban. Kažem: nehotice, jer nisam svjesno smišljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrašnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A možda će mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam završio razgovor tako da se može ponovo započeti ili ne započeti, kako bude volja božija.

Rekao sam, s najboljom željom da mi glas bude običan i ljubazan:

- Kasno je. Ti si sigurno umoran.

Iznenadio me odgovorom i postupkom, neočekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je baš zato bio čudan.

Stavio je svoje duge čvrste prste na podlanicu moje ruke što je ležala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvši, tek da osjetim ugodnu hladnoću njegove kože i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:

- Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znaš više o svijetu i ljudima, mnogo više. Trebalo je drukčije da razgovaram s tobom.

- Kako si drukčije mogao da razgovaraš?

- Ne znam. Kao sa djetetom.

Te riječi mogle bi da ne znače ništa, ali je na mene ostavio utisak način na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez šumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smiješkom tužnim zbog nečega što se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobađajućim, i pomislio sam s čuđenjem, prvi put, kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno, što se otkriva samo u časovima kad se ne čuva. Pri ovakvoj mjesečini što nas obliva nemirom. U trenucima kad je teško. Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje, i taj osmijeH što miruje, i to pretponoćno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjećanju sve, zbog nečeg jakog a ipak neuhvaćenog potpuno. Možda zato što mi se učinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, doživio da jedan čovjek pokaže svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek radao ili otkrivao, svlačeći zmijsku košuljicu, ne znam ni šta je pokazao, a ubijeđen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbuđenje u stanju da preobrazi svaku riječ, svaki pokret, svaki doživljaj, ali je sjećanje ostalo.

Tada je on ustao, uspješno je razvezao uzlove nelagodnosti među nama, našao je pravu riječ koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopređašnje bezrazložno uzbuđenje me nije više držalo, zamijenila ga je ružna namjera, čudnija zato što se rodila neposredno poslije oduševljenja, nego što se javila.

Na polasku izvadio je iz džepa neki zavežljaj i stavio na klupu. - Za tebe - rekao je.

I otišao.

Ispratio sam ga do kapije. A kad je zašao za ćošak, pošao sam za njim. Koračao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, misliće da sam sjenka. Gubi se u tami sokačića, pratim ga po udaru koraka, moji se ne čuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi

mintan i visoku priliku na raskršćima obasjanim mjesečinom, i slijedim ga, uokrug, čini mi se, a onda razočaran vidim kako se to varljivo kruženje sužava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod džamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorišta i neko je otvorio, kao da ga je čekao iza kapije. Da je ušao u neku tuđu kuću, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao ništa.

Vratio sam se u tekiju, umoran od nečega što nije zamor tijela.

Na klupi je ležao Hasanov poklon: Abul Faradžova "Knjiga priča", u skupocjenim koricama od safijanske kože, sa četiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me što su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene četiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.

Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradža, sjećajući se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.

Sjeo sam na klupu i držeći knjigu u krilu, gladeći prstima glatki safijan, gledao mjesečinom umrtvljenu rijeku, slušao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i čudno stišan, želio da zaplačem. Od dalekog djetinjeg Bajrama što se već izgubio u pamćenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju riječ, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.

Osjećanje je sasvim neobično: kao da je svježe sunčano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kući, kao da me obasjala bezrazložna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.

Otkucala je i ponoć, javljale su se noćobdije, kao noćne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio začuđen. Zbog Abul Faradžove knjige i zbog četiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino što mi je ostalo iz naše kuće, otac mi je donio tvrde gurabije u seljačkom peškiru, davno, i maramu, ljepšu, preko grubog ćetena. I to je zapamtio.

Teško je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca, ili iz šale, možda. Tako se, eto, kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.

Noć je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smiješan sam sebi zbog uzbuđenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam želio da ga se lišim.6

Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.

Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar,

prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

- Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- Ne tiče te se.

- Ideš li u mekteb?

- Ne idem više. Juče me hodža istukao.

- Za tvoje dobro te istukao.

- Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.

- Ne govori ružne riječi.

- Zar je patlidžan ružna riječ?

- Veliki si đavo.

- Ne govori ružne riječi, efendija.

- Jesi li juče tako slobodno govorio?

- Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

- Šta ti kaže otac?

- Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

- Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

- Eno oca - rekao je prijeteći. - Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.

Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.

- Neću - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke.

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplašen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.

Vratio sam se tmuran.

Mala žena je otvorila kapiju, i tobožc sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašču, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću.

U velikoj bašči iza kuće, na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrašnje strane, i mirno gledao, ćuteći, ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam ušao u to travno borilište, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snažan, i mlađi, visok i vitak. Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakše, i čudno je što je Hasan ćutao, puštajući ih da se muče.

Ždrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, žilavih nogu i tankih članaka, stajao je nasred bašče, naljućen, raširenih ružičastih nozdrva, izdreljenih bionjača, trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvučene glave u široka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom, pristajući da budu neprijatelji, i iznenada skočio, nastojeći da se dočepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali čovjek kao da je to očekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativši se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenađen, a onda počeo da ga vuče, nastojeći da se oslobodi, ali je zagrljaj čvrst, i jake ruke ne puštaju vitki vrat. Izgledalo je da će ga savladati, ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišića, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje, kao da ne znaju šta treba dalje da čine. A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.

Srećom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra.

- Lud si ko i on! Izlazite! - viknuo je Hasan, a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje.

Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako pošao prema konju, obilazeći ga u krugu, prilazeći s glave, uporno mijenjajući položaj, ne žureći, ne čineći usplahirene pokrete, ne nastojeći da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren nečim, možda Hasanovim ujednačenim kretanjem, možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje, možda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sačekao da mu čovjek priđe, još na izgled nepovjerljiv, frkćući širokim nozdrvama, ali je Hasan već bio kraj njega, i još ga umirujući tihim šaputanjem, pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje, i opet bez žurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom, polako vraćajući dlan na njušku, na čelo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.

- Evo - rekao je momcima. - Sad ćete valjda moći.

I prišao mi.

- Jesi li dugo čekao? Drago mi je što si došao. Hajdemo u kuću.

- Nisi raspoložen danas.

- Bivao sam i gori.

- Hoćeš li da odem, ako smetam?

- Ne, zašto? Ja bih potražio tebe, da nisi došao.

- Jesu li te momci naljutili?

- Jesu. Želio sam da jedan pogine.

Ništa nisam odgovorio.

On se nasmijao: - Pravi derviški odgovor: ćutanje. Da, nakrivo sam nasađen, i govorim koješta. Oprosti.

Rekao sam: da odem, a želio sam da me zadrži, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna riječ, i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene, tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, našao sam drugog čovjeka, nepoznatog, bilo mi je žao, osjećao sam se oštećen, i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi.

Srećom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes, i postajao je sve više onaj koga tražim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnoštvom ćilima, čitavo jedno zaprašeno bogatstvo, raskoš o kojoj niko ne vodi računa. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviški, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, čovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Začudo, nije mi smetala ova nemarnost, ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne poštujući ih suviše. Iako to ja ne bih mogao.

Smijao se, sklanjajući mintan, čizme, oružje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tuđim očima, kad neko dođe. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarušene. I rekao sam mu to, u šali, da je baš to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je šalu, sa smijehom: tačno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeća potrebu za njim, ne misli o tome više. Jednom u životu se čak i trudio, vršeći nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne poštuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad čim. U stvari, reda se malo i plaši, red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.

Bilo je sasvim neobično kako je ovaj grubi malopređašnji džambas lako uskakao u razgovor koji ne priliči njegovom današnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom.

Upitao sam: - A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?

- Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljen red. I,ako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glava ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš a žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti.

- Zar Kur-an ne odreduje sve odnose među ljudima? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj.

- Misliš? Onda mi riješi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobična, nije daleka od nas. Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči. Žive, recimo, muž i žena, i žive u ljubavi, na izgled. Ili čekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, biće lakše. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, žena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muž. Žive kod mene, u dvorišnoj kući, nije im loše, on putuje sa mnom, zarađuje više nego što im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uživa u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smiješan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobično pažljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog žene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo što se slažu, pobjegao bih od muža i žene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nađu, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo?

- Je li se desilo?

- Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur-an kaže: kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo.

- Ni grijeh ne možeš gledati mirno.

- Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli mladića. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak. Muž je dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći; žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti, ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovome što je sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, ne usuđujući se da je učine ljepšom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću, jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen. Na nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio.

- To se može završiti samo nesrećom, sam kažeš.

- Bojim se. Ali neću da je požurujem.

- Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima, govoriš o nemoći propisa kad se nešto desi, a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.

- Onda da živimo u grijehu?

- Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

- I šta treba da činimo?

- Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago što ne zna.

Ušla je žena, unijela šerbe.

Uplašio sam se da će Hasan početi razgovor s njom, suviše je otvoren i nagao da bi sakrio ono što misli. Srećom, i čudom, nije rekao ništa, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, čak i s nekom podsmješljivom blagonaklonošću, kao što se gleda drago stvorenje, ili dijete.

- Gledaš je kao da si na njenoj strani - rekao sam kad je izašla.

- Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen, ili plačljivo nježan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mlšljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je ličila na lakše disanje. I mislim tako zbog njega, činim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je što ga vidim, drag mi je njegov laki prozračni smiješak što se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oči, prijatna mi je vedrina što ga okružuje kao svjetlost, možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobičnom odijelu, plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože, u bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi, čist kao bjelutak, širokih ramena, snažnih prsa što su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza košulje, ličio je na hajdučkog starješinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plaši ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg, da ga vratim na početak. I pretjerujem, suprotstavljajući ga sebi.

Nekad je bio što i ja, ili sličan meni. Nešto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj životni put, i sebe. Zamišljam šejha Ahmeda Nurudina tako preobraženog, kako putuje drumovima, šenluči po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o ženama, i ne uspijevam da domislim, smiješno mi, nemoguće, morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne saznam od ovoga što znam. Zaželio sam da ga upitam, možda zato što i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim

se, a ne znam kako da to učinim, izgledalo bi sasvim čudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.

Pošao sam stranputicom: - Jesi li zadovoljan svojim poslom?

- Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči, rekao bez okolišenja:

- Priznaj da nisi to htio da pitaš.

- Pogađaš tuđe misli, kao sihirbaz.

Čekao je, osmjehnut, oslobađajući me obzira otvorenošću i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:

- Nekad si mislio kao i ja, ili slično kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo učio da hodaš, da progovaraš prve riječi, da stičeš osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom, kao da sam ga vratio u prošlost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio. Potvrdio je mirno:

- Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve što i ti, kao i ti, možda i tvrđe. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: ˙AFKad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju˙AE. I svukao me na zemlju. - Određen si da živiš ovdje - izgrdio me - e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?

- I šta si sad?

- Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i rđave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male sreće, kao i svugdje.

- Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem?

- Svijet bi bio srećniji. Možda.

Zatvarao je krug razgovora.

- I sad te se ništa ne tiče. Je li to sve što si postigao?

- Nisam ni to.

Sjedim i razgovaram, sa sve manje pažnje, sa sve manje zanimanja, očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio ništa. Njegov slučaj je usamljen. Pomalo je čudak, ili pametan čovjek koji krije svoje razloge, ili nesrećnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suviše slab ili isuviše jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drži čvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zašto? I na koji se način može živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža, koje je ti? Kako možeš bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam pošao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.

- Došao sam da ti zahvalim na poklonu.

- Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.

- Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć. Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle mognem da stignem. Možda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to kažem, zbog sebe.

Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom, dok sam začuđeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, iznenađen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom. Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vođen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku žeđ, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.

Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom,

svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tude živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.

- Drago mi je što imaš povjerenja u mene - rekao je spremno. - Pomoći ću ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

- Ne tražim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.

- Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlućivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.

- Onda bi ostao kriv.

- Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.

- Ja spasavam više: pravdu.

- Stradaćete i ti, i on i pravda.

- Ako je određeno da bude tako, onda je to božja volja.

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.

Slušao sam zaprepašten: - O jadni dervišu! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru,

ako Boga znaš, biće srećniji bez te vaše brige. Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime, koji ti je slučajno i brat, da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali neće, sve će ostati kao što je bilo.

- Onda Bog tako hoće.

- Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?

- Nemam. I ne treba mi.

Prišao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima što su je okružavala, kao da na toj širokoj čistini traži odgovor ili smirenje, a onda počeo da viče nekome u dvorište, pitajući da li je konj potkovan, i da požuri po svirače.

Uzalud, teško ga upoznajem. Čim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.

Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.

- Oprosti - rekao je pokušavajući da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dželepčijski način. Dobro da nisam počeo i da psujem.

- Svejedno. To sad nije važno.

- A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.

Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.

Čutao sam. Šta sam imao da kažem? Te uznemirene riječi su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne može naći kraj. Šta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na čemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne može se uzburkati zbog svake sićušne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujući. A ja bih želio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreća u pitanju.

Nisam htio da objašnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukčije nego ja, da bratovo oslobođenje pripremljenim bjekstvom ili podmićivanjem ne mogu prihvatiti, jer još vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji više ne bi bio moj.

Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato ništa ne govorim, ali ne znam kako bi čovjek mogao drukčije da živi.

Ili može?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.

- Proljeće - rekao sam.

Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti čudna ova moja riječ. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.

Sjetio sam se kako se bijelo i ružičasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbuđena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviškim keškulom u ruci, vođen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge želje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizašto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noći da legnem na drugi ležaj, da nemam obaveza ni žaljenja ni sjećanja, da puštam mržnji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeći ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi želju koju je Hasan maločas izrekao, učinila mi se toliko lijepa, toliko rješavajuća, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. Čak sam je obilježio u sebi njegovim riječima. Odgovarala je mome jutrošnjem bespuću, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom, poslije poniženja koje mi je poklonio muselim.

- Zašto si ga zvao? - upitao je Hasan smijući se.

- Izgledao je bistar.

- Bilo ti je teško, bježao si od muke, htio si da zaboraviš kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u času velike lične tegobe ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere. Je li tako? - Ako mi je teško, jesam li prestao da budem ono što sam? Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili žali.

- Reci da nije, molim te, reci da ti je brat važniji od svega, reci da ćeš sve poslati do đavola da ga spaseš, znaš da je nevin!

- Učiniću sve što mogu.

- To nije dovoljno. Hajde da učinimo više!

- Hajde da ne govorimo više o tome.

- Dobro. Kako hoćeš. Volio bih da se ne pokaješ.

Bio je uporan. Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja čovjeka koga je jedva i poznavao, bilo je čudno i zato što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem: zaista bi učinio, ne oklijevajući ni časa.

Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću da pritekne u pomoć, da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U početku sam htio da ta njegova ponuda bude lažna, prazna riječ koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijeđenost. Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo zanimanje, neprilično i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju žrtvu da ukaže na moju malu ljubav, prigovarao i kažnjavao me.

Izmučio me ovaj razgovor, i želio sam samo da se završi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku, kad je otkrio ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina, ali je smisao svega što je govorio bila pobuna. Iskopavši taj zaključak, zatvorio sam se, postao opsađena tvrđava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakše odbijem, i da počnem težak razgovor koji sam stalno odgađao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao išla drugim putem, onemogućavajući to; mogao sam da kažem kao tuđu poruku, koja me se tobože ne tiče, ali bih se onda mučio da kažem svoju molbu, i sve bi ispalo ružno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijeću tuđi zahtjev od koga ja očekujem korist. Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajući se da pođem, kao da sam se slučajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reći više nego što mi je možda korisno), i zamolila me da mu kažem da će ga otac lišiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.

- Za koga manje bruke?

- Ne znam.

- Neću da se odreknem. Neka čine što im je drago.

- Možda je tako najbolje.

Uzalud je kriti, uzdao sam se da će mi pomoći, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ružnom poslu. Kad je odbio, učinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci. Teško je bilo, riječ mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da učinim drukčije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam počeo, sve sam zapleo, trebalo je reći jednostavno, kao čovjek čovjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo čekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemoćan.

Ali baš tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:

- Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?

- Ne znam, nisam o tome mislio.

- Hajde da učinimo tako! Neka ti pomogne, i odreći ću se svega. Sa munare ću vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostaviće me bez ičega i ovako i onako.

- Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve čini pod nečijim pritiskom.

- Znam.

Naprezao sam se da to kažem, s mukom se prisiljavao da budem pošten, već drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodušnosti, da imam odgovor sam sebi: učinio sam što sam morao, na svoju štetu, nisam ga prevario, neka sam odluči.

- Znam - rekao je - učinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup već nepošten. I gramziv, srećom. Možda će i pomoći, jer mu je više stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne možemo drukčije.

- Poklanjaš suviše. A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću.

Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:

- Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!

Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom.

Zahvalio sam i počeo da se opraštam. Vratilo mi se dobro raspoloženje, i nada, pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću. Srećom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju žrtvu, nije me opteretio zahvalnošću, i nije mi više neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, ništa još nije postao određeno, određivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mržnju.)

- Šteta što si derviš - rekao je iznenada, nasmijavši se glasno. - Pozvao bih te na veselje, doći će mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno: - Ne krijem, jer ćeš sutra svakako doznati.

- Ne voliš red?

- Da, ne volim red. Znam, grdićeš me, ali, ˙AFvama vaši poslovi, meni moji˙AE. Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo. A ovo nije zlo.

Šalio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodušan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim očima: vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište.

- Jesu li i oni došli na veselje?

- Šta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuđenje koje ga je savladalo. Oči su mu zastale među širokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je prošlo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuđeno vedar, mirno radostan što su mu došli prijatelji. Ali ga je uzbuđenje još držalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome što me više nije vidio, što za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obično, ali njegova misao nije sa

mnom: dole je, na dvorištu, uz ženu što mu je išla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mršavi i blijedi, oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju, i prošao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega među njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakše i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muž, dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije. Šta se dešava među njima, nekazano, ili izmucano, između muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje među to dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost koja se, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvaćen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo što nije ona; i ako sam je mrzio u tom času, bilo je to zato što su njena kadifena haljina do tala i njena djevojačka puna usta i zreli mazni glas važniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, uništila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.

Opet sam sam.

Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

Prošao sam pored džamije na čošku Hasanova sokaka, prošao pored medrese što se nije vidjela iza zida, prošao nanuldžijski sokak, došao do kožara, iščilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koračao mimo zanatlijskih radnji i zanačija što su mirno radili svoj posao, počinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zašto u nepoznato? Nisam sumnjao da ću uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga života, ili nečeg još važnijeg. Čeznuo sam za mirom u tom času, išao pognute glave pored ćefenaka, klonulo umoran, osjećao miris kože i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, željan zatvorene sobe i dugog mrtvačkog sna, kao davljenik, iza zaključanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslućenim teškoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu. Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjećanje prijetećih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?

Kad sam čuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oči i vidio dva naoružana sejmena na konjima, jašu uporedo, ne sklanjajući se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz ćefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakače oštre bakračlije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez riječi, i da sačeka dok oni prođu. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.

Mislio sam, da li da uđem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostaću, kao svi. Pustiću da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatiće me stremenom, poderaće mi džube, neću se ni okrenuti, neka čine šta hoće, biću kao ovaj svijet što ćuti i gleda i čeka, šta čeka, šta su čekali ti ljudi ispred ćefenaka dok su sejmeni išli prema meni? da vide kako će me uvrijediti, ili da čuju kako ću viknuti na njih, čin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam želio tada, učinilo mi se odjednom da je važno, da je presudno šta ću učiniti, zbunili su me što su čekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodušni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugaće mi se sejmeni i biću samo smiješan, ljudi me ne bi požalili radi tog poraza. Ne, neka me uvrijede, svi će vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemoćan, čak sam želio da poniženje bude što veće, da bude teže nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjećajući leđima neravnine ćerpiča, oborena pogleda, neuznemiren poniženjem što me čeka, namjerno sam izabrao najuže mjesto, čak sam sa nekom bolnom slašću iščekivao da dođe, čuće se, žaliće me, počinjem da bivam žrtva.

Ali se desilo ono što nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prošli su mimo mene jedan za drugim. Čak su me i pozdravili. U početku sam bio iznenađen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smiješno: i moje nemoćno junaštvo, i suvišno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dižući očiju,između ljudi što su stajali na sokaku i ispraćali me ćuteći, prevaren i postiđen. Bio sam na samoj granici da budem što i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prošao kroz zamišljene šibe očiju, ne usuđujući se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje više nije bilo svjedoka moje promašene žrtve, napregnutost je počela da popušta, osjećao sam se rasterećen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro što se ovako svršilo. Priznali su me, odali mi poštovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i želio, ja sam čak gatao u sebi, stojeći uza zid: ako prođu jedan za drugim, sve će biti dobro, sve što namjeravam da učinim. Ili možda nisam, može biti da sam to pomislio docnije, kad se već desilo, jer bih se ranije sujevjerno plašio da željeni uspjeh vezujem uz nemoguć uslov, uz čudo. Ali svejedno, čudo se dogodilo, ili nije čudo, već znak i dokaz. Kako sam, malodušan, mogao i pomisliti da sam odbačen i obespravljen? Zašto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono što sam, derviš uglednog reda, šejh tekije, osvjedočeni branilac vjere. Kako da budem odbačen, i zašto? Ne želim, neću, ne mogu da budem išta drugo, i svi to znaju, pa zašto bi me onemogućili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio, a sad nam je srce kamičak, mrtvo i hladno. Šta se to desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?

Još je dan, slab, umoran, sjenke ga već grizu, ali mora trajati toliko da ne uđem u noć s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, još dok nisam ni odlučio da li ću ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajući se da mu je žena ispričala naš razgovor, pravićemo se obojica da nismo upućeni niušta, čuvaćemo tobožnju tajnu, nećemo govoriti o Hasanu, ali će moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam čega da se plašim. Možda bi bilo bolje da sam prvo otišao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakše bih onda razgovarao s njenim mužem.

Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorčenosti, i učinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za čudo, Ajni-efendija me primio istog časa, kao da me očekivao, nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju.

Dočekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bučan ni ravnodušan, ne pretvarajući se ni da je obradovan ni začuđen, odmjeren u svemu, neodređeno osmjehnut, ne pokušavajući ni da me uplaši ni da me ohrabri. To je pošteno, mislio sam, ali sam se osjećao nelagodno.

Odnekle se privukla mačka, pogledala me zlim žućkastim očima, i prišla mu, njuškajući ga. Ne skidajući pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu životinjicu što se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, tarući se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i počela da prede škiljeći u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oči, žućkaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu ženu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukočenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda teče u njegovim žilama, kakve su noći među njima u onoj velikoj gluhoj kući?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjećajući potrebu da makne bilo čime (ličilo je na mrtvačku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica što sam ga zatekao kad sam ušao, sa osmijehom koji ništa ne izražava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh više nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neočekivano, oživjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oči što bi pogledale u iste takve, mačje, jedino tada za trenutak smekšane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila žarile su se fosforne oči, začudo i njegove, ili mi se tako činilo, imao je četiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijeće (kao i ono veče, ali nisam više mislio na nju, nisam mogao), i bilo je još gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plašio me njegov mrtvački izgled, plašila me tama iza njegovih leđa i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho šuškanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je možda bilo najmučnije što nijednom nije digao glas, nije izmijenio način govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega riječi, žute, voštane, tuđe, i uvijek nanovo sam se čudio kako ih dobro slaže i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da će se prosuti iz njega, nagomilane negdje u šupljini usta, i poteći bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogućnost, i

ako sam mu protivurječio, rijetko, izgledao je istinski začuđen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim čovjekom, i opet nastavljao da niže rečenice iz knjiga, dodajući vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zašto govori? - pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate rečenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta dužnost? Govori li iz navike, ili da ništa ne kaže, ili se ruga, ili nema drugih riječi osim naučenih? Ili me muči, da me dovede do ludila, a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči?

Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obične riječi, i to mi je izgledalo strašno: ne znati ni jednu jedinu svoju riječ, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuđen na govorenje koje je pamćenje. A ja sam osuđen na slušanje onoga što znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviđenje? Ili najgori mučitelj?

U početku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguće da ga živ čovjek pred njim i živ zatvorenik u tvrđavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu riječ, od ovog časa. Pokušavao sam da ga navučem na ljudski razgovor, da kaže ma šta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i počeo je megdan hiljadu godina starih riječi, koje su zamijenile naše, sadašnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Ličili smo na dvije obataljene česme što su rasipale ustajalu vodu.

Kad sam rekao zašto sam došao, odgovorio je kur-anskom rečenicom: - Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drže prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.

Zavapio sam: - Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta je učinio?

- O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.

- Do groba ću ti biti dužnik. Došao sam da mi se otvoreno kaže. I ovako sam u brizi i očajanju.

- Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli.

- O kome to govoriš? Ne mogu da vjerujem da govoriš o mome bratu. To Bog kaže o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.

- Teško onima koji ne vjeruju.

- Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi.

- Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjerne.

- Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!

- Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!

- Brat mi je, zaboga!

- Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne očekujte milost božiju.

- O pravovjerni, klonite se sumnjičenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjičenje je grijeh.

To sam ja rekao.

Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam više mogao da ostanem na običnim riječima, tako je bio jači od mene. Njegovi su razlozi božji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori riječima stvoriteljevim, a ja sam pokušavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obične čovječanske pravde. Natjerao me da svoj slučaj podvedem pod vječnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti izgubio brata.

Pa i tada on je branio načela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I još: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji. I: Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne želite da vama Bog oprosti? I još: Zaista je čovjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.

Na to je on zaćutao za trenutak, pa rekao mirno, još se smiješeći:

- Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!

- Alah je svačije utočište - odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim što je izgovoreno, misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeći uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza leđa. Trebalo je da odem, kamo sreće da nisam ni dolazio, ništa doznao nisam, ništa pomogao nisam, a rekao sam što nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike. Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slušao, i kazao što bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je značajno. Sinoć je bilo, njega se tiče, i mene, žena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispričao mu kratko, suzbijajući stid što me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. Ništa više, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on će dovesti, mora, i neće moći odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade želje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku:

- Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Sve je moglo da znači to što je kazao, ili ništa. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jači je od mene. Liči na mrtvaca, ali nije mrtvac: načelo bjesni u njemu.

Oči mu svijetle u krilu, ispod ruke, mačije, ne usuđujem se da pogledam u njegove, prožižu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i ćutao, uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem.

- Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne viđamo se često.7

Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan.

Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me učtivo, do hodnika, svijeće su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepiće me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dođem, kad god želim. Možda je još čekao da se vratim, možda bi trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rđavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile žute fosforne oči.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.

Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvandžije, sarhoši i nesrećan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zaključam teška vrata i ostanem sam. Želja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, čineći nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio spreman da ikad išta učinim, čekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koračao sam tihom obalom, slušajuči hod rječice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jači.

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog časa kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem. Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne tiču. On ima neki svoj cilj, i nedaće prima kao kišu, kao oblak. A ja ne mislim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je

ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Možda će neko, dalek i nepoznat, čitati ove moje neobične zapise, i bojim se da neće sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviški način mišljenja o sebi i svijetu, u kome sve naše zavisi od drugih. Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen, tako konačno u sebi upropašten kao mi, ako nas izdvoje. A čak i mi to teško uviđamo dok se ne desi.

Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandžija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, šapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladići gađali su kamenjem fenjer kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo, otišli su bez žurbe.

Pasvandžija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je već ušlo u običaj da svako veče štogod unište. A on se skloni, čuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da plaća on iz svoga džepa. A što ga pitam zašto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noć, mrak, daljina, može čovjek dušu ogriješiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih štedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti čuje, a šta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna čiji su, sve sitopjano, obučeno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traže žensko, da oprosti moj čin, traže belaja. Po cijelu bogovetnu noć bježi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaže: idite malo u drugi kraj; a oni kažu: nećemo; a on im kaže: nemojte; a oni njemu kažu: ti si stara budala; znam, kaže on, i svakog dana sve veća; hoćeš li da te bacimo u rijeku, kažu oni; neću, kaže on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svačega se čovjek nagleda i nasluša. Noć je stvorena za ono što se radi skriveno, pa on, hodajući do zore, sazna i ono što ne želi i što ga se ne tiče. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: što da čovjek gubi vrijeme uzalud? A to što zna, njemu ne treba, ne može ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo poslužiti. Iako mu dođe nekako čudno: on zna a ne tiče ga se, a drugoga se tiče a ne zna. Njega, pasvandžije, tiče se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruči onome kome može biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dođe praznih ruku djeci. Doduše, samo onako kaže: prijateljstvo, a baš da ga ima mnogo, nema; po noći ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog što zna, nije se usrećio. Počeo je i na svoju ženu da gleda ispod oka, da mu ne smišlja kakvo zlo. Sad, što se tiče njegove žene, to pretjeruje i dušu griješi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaže to više kao jedan primjer.

Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu šeretsku otvorenost svačijeg žbira, spremnog da proda tuđe tajne, mene se ne tiču, a nisam žurio da odem, stajao sam dugo, prekraćujući vrijeme i sebi i njemu, on je želio da priča, ja da slušam, svejedno šta, čak me počelo zanimati kako tobože skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao čudan i ćudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plaše samoće. Pozvao me da obiđem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noć, a živ čovjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vrući somuni. Možemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hoću, Hasan šenluči, doveo je svirače, staćemo gdjegod u kraj i slušati, nije to grijeh, a može da razgali svačiju dušu, pa i dervišku. Bilo mu je žao kad nisam pristao. Kako hoćeš, rekao je, kako hoćeš, tvoja volja, a šteta što nećeš. Čudio sam se tom pozivu, ličilo je na grubu šalu ili djetinju želju. Sad će čekati nekog drugog.

- Pa dobro, hajde - rekao je ispraćajući me.

Da li se plašio nečega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom, nevidljivu sjenci.

Čudan svijet, mislio sam idući pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim.

Prolazim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći. Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Molim te, usliši moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je čovjeku drago ili žao, ma zbog čega. I čim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo će vrijeme biti), osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio rođački, iz sjenke tekijskog zida izašao je neki čovjek, pojavila se samo glava na mjesečini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeći da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

- Dugo si se zadržao. Čekam te odavno.

Čutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio, poznato na neki naročit način, kad uočavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo važno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesečini, i dok sam se okretao prema njemu, već sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad već nastoječi da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjećanja čim ga nisam gledao, začuđujuće bezličan.

Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže: - Šalju me prijatelji.

- Kakvi prijatelji?

- Prijatelji. Mislio sam da nećeš ni doći večeras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.

- Hodao sam ulicama.

- Sam?

- Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, učtiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta razvučena u vedar osmijeh, žive oči pažljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srećan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i učinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noć i da nismo sami. Ne bojim se ovog čovjeka, ni traga straha u meni nema, čak ni od nasilja. Samo se osjećam čudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

- Dobro, prijatelju, reci šta hočeš, ili me pusti da prođem.

- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!

Pokušao sam da prođem, ali on je stao preda me.

- Pričekaj. Evo šta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne riječi, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to učini.

- Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da počnem.

- Dugo si čekao, mogao si da smisliš.

Nasmijao se veselo: - Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da uđemo u tekiju.

- Dobro. Hajde.

- Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?

- Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoće. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.

- Taman posla! Baš ste vi učeni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš.

- Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.

- Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše istrčavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta će čovjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još, za svoj račun, zabavlja sa mnom, dajući mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvaćena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

- Dobro - rekao sam stišavajuči srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom. - Reci svojim prijateljima...

- I tvojim.

- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kažu. A za sve što činim, odgovaraću pred Bogom i pred svojom savješću.

Jesi li zapamtio?

- Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. Ali kad se nađeš u mengelama, gore u tvrđavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.

- Nikakve krivice nemam.

- Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...

- Kako te nije stid!

- Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?

- Pozvao sam stražare.

- Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako nećeš, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kažem.

- Je li to sve?

- A kud ćeš više? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako ustreba, pronaći će se još, ne brini. Svi tako u početku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima. Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš.

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku, ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjećao. Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede. Čak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom. To onda znači da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi me upozoravali? Učinili bi što hoće, ne obazirući se na ono što ja činim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam prošao svijetom neviđen i beznačajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to neće, niti imaju zašto.

Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesreće.

Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku.

Neću se predati.

Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.

A Bog neka odluči.

Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obično, unoseći uzbuđenje u poznate pokrete i riječi, sjećajući se sinoćnjeg nemira, misleći o značaju posla što me čeka, kao pred odsudnu bitku, nijednog časa ne sumnjajući da li treba da pođem. U boju se mogu zadobiti rane, može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vraćanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoć predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoć sam se kupao kad sam došao, činilo mi se da će me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila

čista, a uzeo sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa drugima, u redu čvršćem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radošću u očima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom džubetu što se sapliće oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u duši.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoći, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži, iako mi ni on nije blizak. Ličilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina može donijeti sreću.

Nije ga bilo kod kuće. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam već odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet krijući lice, i namještajući kosu, čudno zbunjena. Objasnila je, žureći i spotičući se u govoru, da Hasan nije kod kuće, otišao je sinoć i još se nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih čekaju, obojicu. Njih dvoje čekaju njih dvojicu, zaključani, uzbuđeni, zadovoljni zbog tuđe nevolje koja im je donijela sreću.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da čujem šta misli. Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta što to nisi učinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu čovjeku a kamoli bratu rođenom. I ne ustručavaj se, nikakvo zlo ne činiš. Tako je rekao, iskreno i uzbuđeno, ali me nije naročito ohrabrio, jer sam to očekivao. I znao je da sam očekivao. A dobar čovjek će uvijek tako reći, i to nije mišljenje več prazno saučešće.

Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš.

Prolazeći pored pekare, udahnuo sam miris vrućih somuna, i sjetlo se da od juče ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoć govorio o somunima. I njega moram pronaći, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom. Gotovo je silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otići ću opet u onu ćutljivu kuću, i o Hasanu, šta je činio sinoć i kuda je otišao, i o ocu, javiću mu odmah, čim se riješi sve ovo, i o prošloj noći, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci, zarašće u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve češće sjede pred tekijom, žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunđa i iznosi im hranu, smijaće nam se svijet, već ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da zabranim, i još bogzna o čemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne što ne znam šta ću reći, već što poslije toga nema ništa. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rđava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće. Otišao je iz kasabe.

- Kada će se vratiti?

- Ne znam.

- Kuda je otišao?

- Ne znam.

- Ko zna?

- Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao šta da činim. Ako odem odavde, teško ću stići do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuća? Na koje od imanja? Ugosko? Uglješiće? Gor? Tihoviće? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Često je bježao, i od svega, od vrućine, od hladnoće, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reći.

- Ne znam šta da radim - požalio sam se stražaru - Muftija mi je poručio da dođem, imamo važan razgovor. Moram da ga nađem.

Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

- Mora neko da zna u kući.

Tada su se otvorila vrata, i mršav čovjek, bivši vojnik, sudeći po brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na sebi, sigurno žaleći da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao što i stražaru.

Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih riječi. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jača bila želja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznaće, moraću da tražim oproštaj a ne pravdu.

- Pa ništa - rekao sam povlačeći se.

U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

- Promijenio si se - kaže veselo - ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!

- A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.

- Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Uđi.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

- A muftija te pozvao?

- Moram da govorim s njim. Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao.

Kroz bašču se bijelio ravan čisti put pokockan sitnim riječnim kamenjem, oivičen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listića. U bašči je neko vješto razbacao stabla voćaka, breza, smreka, grmova divljih ruža, ostavljajući ponegdje jedno jedino drvo na čistoj tratini, a negdje ih zbijajući u skupine, stvarajući tako igru što je ličila na prirodu i prirodu što je ličila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao čudo, možda najviše zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na nježnim vršikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvišak.

Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj, ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina, u ovom tihom prostoru ograđenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću. Gledam i ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put između rebara na prsima i leđima. Do tada je boden, zasijecan, sječen, skraćivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska, načinivši otvore da svjetlo sunčevo uđe u njega prvi put, kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije put, kroz pluća, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmičući, i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom, namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noći, od hladnoće, među mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je čuvar bašče, ili kuće, ili nevoljnik što prima milostinju.

- Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara, pomalo ih učim, nadgledam, i tako.

- Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrđavi. Pomoćnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome imanju.

- Zašto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.

Vrijeđalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kući, nekadašnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Čega se boji on koji se ničega bojao nije?

Rekao sam, ne želeći da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio, prežalio možda; no treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, rečeno je što nije trebalo.

Pogledao me zaprepašteno, sigurno već godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeći druge da kažu, da ga se sjete drukčijeg, zar je umrlo i sjećanje? zar ga nema ni u čijoj uspomeni? A možda ni on više ne govori, čemu? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da će se iko sjetiti. U njemu je sve živo, u drugima je umro.

l eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima: Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to riječi iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, čula ih je samo njegova želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavičar, nisam znao da li će skočiti od sreće, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili će me zagrliti, da se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plućima, zbog uzbuđenja:

- Sjećaš se? Da li se zaista sjećaš?

- Sjećam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

- Kako me vidiš?

Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

- U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne osvrćući se, ne čekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu. Ličiš na vjetar što se ne može zaustaviti. Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

- Nisam tako išao.

- To je moje sjećanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.

- Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.

Šapuće opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim riječima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.

I ne mogu više.

- Drago mi je što sam te vidio - kažem opraštajući se.

- Čekaj.

Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žuđeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjećanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za čekanje.

Iste riječi, dva raspoloženja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreća što je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I više. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

- Moram da idem.

- Čekaj. Muftija je ovdje, u kući, Uđi, ako ti je važno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.

- Nije me pozvao. Sam sam došao.

- Znam. Samo tako reci: poručio si da dođem. Ima toliko poslova da se neće sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kaži što znaš. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakše što odgađam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono što sam želio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se začudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem, žalio sam što je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Još u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junačkom ograšju, ponudio mi se za zaštitnika. A odstupio u istom času, čim se sjetio da je to daleka prošlost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isječenom licu još je treptala sreća zbog onoga što je bilo, i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, različita po svemu a neodvojiva: ne može ni iz jednog.

Dok je šaptao s nekim čovjekom na kućnom ulazu, mislio sam smućeno, vajkajući se što mi je izmakla njegova jadna podrška, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Žalosno smo čekali pomoć jedan od drugoga, ne pouzdavajući se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoći da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje porušeno.

Kad je čovjek izašao iz kuće i znakom ili tihom riječju rekao nešto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I ništa ne govoreći, uputio me prema ulazu, ali sad je to značilo: uđi, možda će biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i kržljavi limun pred kućom, i još kržljaviju palmu što je jedva preboljela našu tešku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjećam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo očima, stalno misleći na prvu riječ koju ću reći. Prva riječ! Kao oružje, kao štit. Sve od nje zavisi, ne zato što će nešto objasniti, već što mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, može me učiniti smiješnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo riječi sam okušao u sebi, i pravo je čudo šta se sve nametalo kao prva misao. Ličilo je na poremećaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajući zbrku i besmisao. Dok sam išao tim prolazom što mi je ostao mračan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svečanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napišem šta je sve htjelo da izađe pri tom prvom susretu; pri prvom viđenju. Bila je to teško objašnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo šta sam ja, šta je moj mozak izmišljao tada, bjesneći i rugajući se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i šaptao mi tako nedostojne i odurne riječi, tako smiješne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nađe baš u ovom času kad mi je potrebna najveća sabranost! Ali on dolazi baš onda kad se ne nadaš i kad ti je najgore. Jer, misliti kao što sam ja mislio, ozbiljan i miran čovjek, da

priđem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to može da bude samo đavolov griješni mig. Ostavi me, božji otpadniče! - prijetio sam, još više ga razdražujući.

Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun, pred kućom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srećom, nije bila potrebna prva riječ, nije trebalo ništa da kažem, nije trebalo ništa da učinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao šaha s čovjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila završena, ili prekinuta, u početku nisam znao šta se dešava, niti me se ticalo, a nepoznati čovjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smiješka, pristajao je na sve, uporno okrećući glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe. Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu (a morao je reći da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je čamio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmučen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive dočekale proljeće. Leđima okrenut prozoru, ogrnut ćurkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako raspoređenim, bezbojni i zbrčkani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovače.

Ljutito u početku, a onda sve bljeđe, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je čudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

- Nešto nije u redu.

- Vidim.

- Ništa ti ne vidiš.

- Nešto nije u redu.

- Cijelo vrijeme stajao sam bolje.

- Znam.

- Šta vidiš?

- Negdje sam pogrešno vukao.

- Kako onda gubim?

- Potpuno mi je nejasno.

- Sigurno si negdje pogrešno vukao.

- Sigurno sam pogrešno vukao.

- Odakle tvoj konj ovdje?

- Eto, tu je greška. Nisam mogao doći na to mjesto.

- Onda, šah.

- Tačno. Evo, šejh je došao.

- Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.

- Obično mi se to ne dešava.

- Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem. Ga.

- I mat.

- Koji šejh?

Čovjek je pokazao na mene, srećom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podočnjacima.

Upitao me, ne ustajući: - Igraš li šah?

- Slabo.

- Šta hoćeš?

- Rekao si da dođem. Molio sam da govorim s tobom.

- Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?

- Sunčano. Toplo.

- I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?

- Gotovo uvijek.

- Strašna zemlja.

- Čovjek se navikne.

- Dosadna zemlja. Igraš li šah?

Debeli čovjek se umiješao, tiho: - Ne igra, rekao je.

- A šta hoće?

- Ima neku molbu.

- Ko je on?

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom, ne krijući dosadu, gotovo s očajanjem.

U čemu sam pogriješio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći, pa počeo da hoda po sobi, gazeći pažljivo po sunčanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajući me neveselo:

- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, već što bi znao da kaže nešto neočekivano, što te iznenadi i probudi - razumiješ li, Maliče, sigurno ne razumiješ! - zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O čemu sam govorio?

- O carigradskom muli - rekao je Malik.

- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodređenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...

Nastavio je da hoda, ćuteći, odjednom klonuo, učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu riječ i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga čama.

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlučio sam da govorim.

- Došao sam s molbom.

- Ja sam umoran.

- Možda bi te zanimalo.

- Misliš?

- Pokušaću. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodređena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo određena. Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tuđom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenađeno, obješene oči njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš naročitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o pojedinačnim, koje su naše a ne svačije.

- Zanimljivo - rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s poštovanjem. - Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tuđom glavom?

- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

- Šta je prava ljudska misao?

- Koja se obično nikome ne govori.

- Lijepo rečeno. Možda netačno, ali lijepo rečeno.

I dalje?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća, jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem.

Hitao sam da sa opštih razmatranja pređem na ono što me boli, dok ga opruga drži, dok su mu oči koliko toliko žive, jer sam se plašio njegovog skorog klonuća, kad će moje riječi uzaludno oblijetati oko njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muči čama i dosada. Ležala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovača, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.

Ne pretjerujem, da sam bio siguran da ću rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove džubeta i zaigrao trbušnu igru, učinio bih sve što bi razumnom čovjeku teško i na um palo. Možda bi njegova pažnja, prije nego što splasne, učinila toliko da žuta bezvoljna ruka napiše tri rješavajuće riječi: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajući šta je napisala, ne sjetivši se nikad više. Učinio bih sve, kažem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, čak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvačku ravnodušnost, zbog živog čovjeka, zbog brata. Ali se nisam usuđivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na čas probudio samo pehlivanluk duha, kao hašiš, i morao sam da mu dam još, više, kako se ne bi uvalio u težu nepokretnost.

To je bila najčudnija borba za koju sam ikad čuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnušanja od života. Borba teška i mučna najviše zato što se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim mišljenjem, ružnim parenjem nespojivih osjećanja, silovanjem riječi. A bojao sam se, i još kako sam se bojao, da će njegova pažnja umrijeti onoga časa kad prestanem s igrom i pređem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i činio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, približavajući mu se i krijući ga, jer bi njegova čula mogla da se zatvore, sama od sebe, čim ga osjeti.

Srećom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujući se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenađivao, budio, zagrijavao, vodeći očajničku bitku da održim na životu samrtnika, stalno na granici strave da neću uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, grozničavo kopao po zakutcima da pronađem đavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude još jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nešto zanimanja i živosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

- Imam brata - bulaznio sam ne znajući da li je i to dovoljno. - Ali ako ne požurim da ti kažem, mogao bih reći da sam ga imao, a imam i imao sam isto je što imam i nemam. A može da odluči sijev nečije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato što sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi

bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode ušla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog ničeg za mene, izrasla je veza i obaveza što se zove sin i brat. Bio željena utjeha ili uobičajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez našeg pitanja, uskraćujući nam sva njegova zadovoljstva a opterećujući nas svim njegovim nevoljama i nesrećama, a kao što zna tvoja uzvišena pamet, nesreće su mnogo češće nego zadovoljstva, pa bismo mogli reći da je brat nesreća koju nam Bog šalje, i zato je primamo kao božiju volju i određenje, zahvaljujući mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreći, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreći što slušam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne može biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni derviš, budimo ono što smo: ja molim, ti rješavaj. Ili bolje: ja ću da pričam, ti slušaj. Tebi je teže, znam. Ti ne moraš, ja moram.

Probudio sam ga, oživio je, gleda, sluša, shvata, prima! Nije potrebna čočečka igra, dovoljne su prazne riječi, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrću kao majmuni, da bezglavo jure između proljetnih sunčanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, sluša, čeka.

- l dalje? -kaže prilično živo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, čudi se, možda uči. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tiče. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!

- I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrđavi. Pola života mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.

- Koju polovinu?

- Koju ja još držim, pričajući.

- Kakvoj tvrđavi?

- U tvrđavi, nad gradom.

- Svejedno, nastavi.

- U tvrđavu se zatvaraju rđavi ljudi, lopovi, zločinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najčešće budale. Zato što misle da nisu krivi, a to čovjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih traži. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najviše. Po ovome bi se moglo zaključiti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Još ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoće. Moj brat je bio niko i ništa, srećan čovjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju šta bi mogao da učini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rđav, lijen da bi bio nečiji neprijatelj. Jednom riječju, božijom providnošću određen da ga ljudi pozdravljaju ne poštujući ga, da mu priznaju vrijednost ne tražeći da je pokaže.

- Zašto je zatvoren?

- Zato što nije poslušao oca.

- Zanimljivo.

- Otac je prost čovjek, radi koliko može, daje koliko mora, ne tiče ga se ništa osim kiše, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na pšenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kašika, kao lipov čanak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono što očevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuće, zemlja će ostati pusta a varoši tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogućnosti a mnogo želja, počećemo da se davimo među sobom za veći komad hljeba.

Brat nije poslušao. Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati. Ni to nije poslušao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaže: eto tako prolaze neposlušni sinovi.

Govoreći, primijetio sam s užasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim očima, postajale su teške i umorne, a u izrazu se javilo nešto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajući usta:

- Ko to nije poslušao?

O, Bože veliki! Neprestano koračam, a sve sam dalje. Čim se približim onome što mi je cilj, on se uplaši. Čim poželim da iskoristim što sam izgradio, on sve poruši. Moj posao nema završetka!

Požurio sam, naglavce. Još u njemu ima bar žiška života, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao već rugao, zanijelo me ogorčenje, i sve je počelo da zvuči ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sačekaj još malo, ne ugasi se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleđenoj pustoši, preda mnom duga samrtnička noć. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoće kojom sam miješao riječi, osjećao sam da više neće poletjeti, neće zalepršati, puziće po zemlji poput sljepića.

Još samo pregršt ludih riječi, Bože, moraš mi ih dati, borim se za jedan život! - molio sam očajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promašaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestaješ, brate Harune?

Sve što sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brže potapala dosada, sve konačnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega će početi svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

- Umoran sam - rekao je muftija, užasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.

- Nisam sve rekao.

- Idi sad.

- Naredi da ga puste.

- Koga da puste?

- Moga brata.

- Dođi sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplašen: - Šta se desilo?

- Bože, kako je dosadno.

- Hoćeš li da igramo šah?

- Ništa se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskačući pitanja, pamteći čudom neku riječ na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izašao je ne pogledavši nas, ubijen, možda je i zaboravio da smo ovdje. A možda je bježao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam želio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokušam.

Malik me pogledao krvnički, i poskakujuči, ponio svoje tromo tijelo, žureći za muftijom.

- Rekao je da dođem sutra.

- Ja ništa ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim čukljem prsta u žuto čelo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se činilo da dubim na glavi, da visim između poda i kandilja, da strop podupirem plećima, izgubljen, poblesavio zbog njegove čame i svoje želje da je savladam. Čudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Možda i sutra uzalud, jer će me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh. Moram doći, a doći ću klecajući, i neću znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - već ni kako je ime sinu moje majke. Mučićemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bračnoj noći, poslije prve što je žalosno propala, samo će sve trajati kraće, jer se nećemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da žurim. Žuta troma ruka nije u času kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu?

Izašao sam, izveli su me, izgurali, a pred kućom me sačekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

- Dugo si ostao - kaže gledajući me radoznalo.

- Zar megdan traje kraće?

- Obično izlaze brže. I obično su zbunjeni.

- Jesam li ja zbunjen?

- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.

- Pričali smo o svemu.

- A o meni?

- Rekao je da dođem sutra.

- Tako. Znači, sutra.

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka. I ići ćemo opet, sutra.

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom, da neću ni čuti šta mi kaže, a čuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da će sve izgledati još čudnije kad dođem sebi. Ličiće na pijanstvo, na ružan san, vjerovaću da sam udario na čini, i da ništa stvarno nije bilo.

Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaže - što te zove sutra. Obično ne zove. Znači da si mu se dopao, znači da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rječit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otišao je jedva dišući, a mučenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, traži riječi.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi? Hrabrim ga, bez volje, sjećajući se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči.

Tako je trebalo onaj da kaže meni, maločas.

- Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, već za druge.

- Da li ti se nešto desilo?

- Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.

- Otpuštaju te?

- Znači, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata čuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto groša godišnje...

- Muftija prima dvanaest hiljada.

- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znači, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znači, nećeš se ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se rvao s karanđolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam ništa ne misleći - ali pušku možeš da nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog čovjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li bi pristao za sto groša?

Zbunio se.

- Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o nečemu što može biti.

- Odgovori mi.

- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena...

Sto groša?

- Dvjesta.

- Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin čovjek? Gdje je?

- U tvrđavi.

- Znači, dvjesta groša. I nevin čovjek, u tvrđavi. Ne bih mogao.

- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrđavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

- Pristao bih.

- A sad ne bi?

- Sad ne bih.

- Onda ništa.

- Je li to zbilja ili šala?

- Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?

- Ako te otpuste, ja ću ti naći posao.

- Hvala ti, zapamtiću to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku cijenu. Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega, beznačajnog, i sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je važniji od svega na svijetu.

Sreo me istog časa, pred veče, u najteži čas, kad sam išao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zrači veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je oduševljen. - Neće me otpustiti. Znači, ostajem. Pitali su me šta sam govorio s tobom, i ja sam pričao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pričao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta groša, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar čovjek, kaže, to za tebe, a i ja kažem, jest, dobar čovjek, i tako, znači, ne treba ništa da govoriš sutra.

- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano.

"STRING"