MEA SELIMOVI

TVRAVA

***Poslije romana Dervi i smrt (1966), koji je izazvao knjievnu senzaciju, Mea Selimovi

je dosta brzo, 1970. objavio novi roman slina roda i oblika, sa srodnim crtama u sadraju, u sastavu: Tvravu. Pisac to i sam naglaava u Napomeni Tvrave tumaei joj smisao: "Tvrava je pandan Derviu i smrti. Tvrava je svaki ovjek, svaka zajednica, svaka drava, svaka ideologija."

itajui brzo se uvjeravamo da je novi roman smjeten u isti prostorni i vremenski okvir kao i prvi, i to odreeniji, jasniji, sa malo naglaenijom dozom kroniarskog realizma, kojega malo ima u Derviu i smrti. Gotovo da bi se obavjeteniji italac i bez pieva upozorenja mogao lako prisjetiti da djelo ima srodstva sa sarajevskom kronikom Mula Mustafe Baeskije iz XVIII stoljea.

U Napomeni nam pisac otkriva i vie od toga: "Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Baeskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove Kronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge linosti, naroito Ahmet abo, Mahmut Neretljak i ehaga Soo. Prva glava je u poetku napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta abu."

Te se izjave vidljivo u tekstu ispoljavaju, i potvruju, posebno u nekim glavama kao to je esta udno ljeto, vidno baeskijska sa podacima o nesreama, poastima koje su pogaale Sarajevo i okolicu. Kroniarski realizam potvruje se i napomenom u dijelu o brai Moriima: "Samo dvadeset godina je prolo, a sve se zaboravilo, i braa Morii i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili."

Ovdje je za tu realistiku baeskijsku stranu djela izraajno i vienje tog dogaaja, koji je iz kroniarskih anala i ljudskog pamenja preao i u legendu, naravno preoblien: "Izdalo je", kae pisac u produetku gornjega teksta, i "narodno pamenje, pa se pjevala tuna pjesma o vjeanju dvojice brae, kao da su junaci a ne surove siledije. I moda ba ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljeima daleko, doveli su moga roaka u Sarajevo."

Tako je na odreeni, ne sasvim Andrievski nain, svakodnevica spojena s povijeu i legendom, kao to je ba verzija o Moriima karakteristina i za Andriev Put Alije erzeleza, priblino slino vremenski smjetena.

Slina je i demitizacija legendi, samo to se to ovdje kod Selimovia uopeno potvruje, a u Andria se pripovjedno razvija. Izmeu dva Selimovieva romana lako se spoznaju i slinosti i razlike te bi se reklo, kad se novi roman ita neposredno poslije prethodnoga, da se ovdje slika svijeta iz prvoga upotpunjuje. Slika je drukija ali dopunska, sa istim polazitem iz pieva svijeta, intimnog senzibilnog i intelektualnog. O tome je pisac sam govorio povodom Tvrave, odnosno Dervia i smrti. Moglo bi se rei, naroito s obzirom na prvu glavu romana, da je Tvrava - sugerirajui nam to i kao naslov, kao rije i kao pojava pojam - roman rata i mira u njihovoj unutranjoj vezi kao ljudsko pojedinano i skupno iskustvo, moralni iskaz na ispitima meuljudskog odnosa uz pritisak drutvenog, politikog, dravnog regulativa gdje je tema vlasti preuzeta iz Dervia, sa istim pretpostavkama. Ako je ratu posveena samo jedna glava, prva, koja u pejzanim slikama izdaleka podsjea na novelu Magla i mjeseina, a izrazitim naslovom Dnjestarske movare, ipak se ratnika tema sa ratnim tragovima protee cijelim tekstom, bitno znaajna u postupcima glavne linosti Ahmeta abe, kao i Mula Ibrahima, Ahmetova druga iz

rata, i ehage Soe, koji je u dalekom svijetu, na sasvim neobian nain izgubio sina, ija mu je smrtna uspomena ostala i ljaga i teka unutarnja ozljeda.

I inae, u tekstu se stalno osjea prijetnja novih ratova u toj epohi velikih pomicanja granica turskog carstva, ime se ta prolost mnogo ne razlikuje od XX vijeka. U zakljunom poglavlju s naslovom Tvrava opet smo usred ratnih prijetnji i priprema sa svim pratilakim pojavama uskomeanosti, bunta i nereda. Slika starih ratnika koju je pisac naeo jo i u Derviu ovdje je jae naglaena, oliena bajraktarom Muharemom, koji je u poslijehoinskom vremenu spao na prosjaki stap. Sjeanje na bive ratne drugove iz hoinskih uma jedna je od stalnih pratilakih preokupacija Ahmeta abe, a njegov odnos prema Mula Ibrahimu sasvim odreen uspomenom kako je iz Dnjestra izvukao tog ratom smrtno uplaenog ovjeka.

Ako, dakle, i nema srazmjera izmeu polazne ratne slike i kasnijeg mirnodopskog ivota, poetna ratna slika bitna je za cijeli razvoj romana, radnje, atmosfere, vizije. Rat je stoga uzet kao spoznajna kola "ivotnog egrtovanja": - Nauio sam mnogo u ratu. I suvie. - Ne za mir. Rat je surova, ali potena borba, kao meu ivotinjama. ivot u miru je surova borba, ali nepotena, kao meu ljudima. Priaoc ratnih uspomena nije u poetnoj glavi jo obiljeen, i tek u daljem tekstu mi doznajemo da je to Ahmet abo, koji se ve na poetku te svoje ratnike prie baeskijski, kroniarski ispovijeda: "Ono to nije zapisano, i ne postoji". To oivotvorenje rijeju ima, u stvari, Selimovi je i ovim romanom kao i Derviem potvrdio svoju romansijersku istokrvnost, te ga je mogue usporeivati i sa T. Wolfeom, i sa Dostojevskim, sa Japancem Abe Koubou, kako to ini sovjetski kritiar L. Anninskij, koji Selimovievu misaonost iz romana dovodi u vezu i sa islamom, ali dodaje: "itajui Selimovia vi sve vrijeme osjeate islam, ali vi takoer sve vrijeme osjeate da je stvarno roman Dervi i smrt iri od teme islama."

Tvrava to samo jo potpunije i izvanrednim knjievnim sredstvima potvruje, kao jedinstveno djelo modernog izvora i dalekosenog misaonog i iskustvenog, modernog domaaja.

Midhat Begi***

1. Dnjestarske movare2. Tuga i smijeh3. Srea, ipak4. Neprijateljska zemlja5. Prazan prostor6. udno ljeto7. Mrtvi sin8. Junak koji se boji usamljenosti9. Djeje svirale10. Mladi ista srca11. Neu da mislim na Ramiza12. Tuga i bijes13. Otmica14. Mo ljubavi15. Otac i sin16. Nadgrobni natpis17. Vjeni traga18. Smrt u Veneciji19. Tvrava

1. Dnjestarske movare

Ne mogu da priam to je bilo u Hoinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato to ne pamtim, nego to neu. Ne vrijedi priati o stranom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni aliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjeanje na sve to je runo, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Rei u samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono to nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kia nabujali Dnjestar, i tako se spasio. Ostali su poklani. Sa mnom je doao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kui, prema dalekom zaviaju, doao je zato to sam, plivajui, izvukao iz opasne rijeke njegov probueni amac i to sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na lea, i nepomino zurio u mutno tue nebo, elei da umre.

Nikome nisam priao o tom Hoinu, kad smo se vratili. Moda zato to sam bio umoran, i zbunjen, to mi je sve to hoinsko izgledalo udno, kao da se dogaalo u nekom drugom ivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj to je suznih oiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajui. Nita nisam alio, nisam bio pozlijeen, nisam se osjeao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto uitelja, i djecu koju sam poduavao, iao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hoina, meu ui i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog uda to se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogaaja, i priam o njima ne zato to su tei od ostalih nego to ih nikako ne zaboravljam.

Prvi se tie jedne bitke, meu mnogima. Otimali smo se o jedno utvrenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u movarama oko utvrenja, i naih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmea od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leeve, koje nitko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! to smo mi dobili, a to su oni izgubili? I nas i njih okruivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu. Drao sam glavu u rukama, te veeri, sjedei na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oi, zagluen kricima barskih ptica, uplaen gustom maglom dnjestarskih movara to nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noi uspio da preivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zviducima, u oajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noi nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, nego od neega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Drugi dogaaj je ruan, i uzalud pokuavam da ga izbacim iz sebe. esto je u meni, i kad ne elim. Sve ga ponovo vrati, ak i ono to mu je suprotno, neiji veseo smijeh, golubje gukanje djeteta, njena pjesma o ljubavi. A moje sjeanje uvijek potjee od kraja, ne ovako kako sada priam, zato je moda poneto netono, ali drukije ne biste razumjeli. U treoj eti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo neto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zaviaju i obitelji, nijemo gledanje i uenje, to to traimo u tuoj zemlji, osim svoje i tue nesree. Vraao sam se meu njih, kao da sam dolazio kui. Bili su obini ljudi, dobri. Netko je na vojnu doao zato to je htio, netko zato to je morao.

Ahmet-aga Misira, krojaa, a ne pamtim ga drukije nego pijana, dugo je elio da postane

aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, to sigurno nije elio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snani Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najrunijim rijeima je psovao i rat i onoga tko ga je izmislio i sebe to se prijavio, ali nikad nije htio da kae to se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjeene gornje usne, to je, kau, biljeg sretna ovjeka, imao je tri ene u Sarajevu, i alio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oeve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za ivu glavu nikoga drugog. Hadi Husein, zvani Pimi, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandija, poao s drugima, u piu i oduevljenju, pa je oduevljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pie. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i poten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih ena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku enu. Husein Pimi je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku movaru. Stariji od dvojice brae zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanoili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kui prije zavretka vojne, nestalo ga je jedne noi, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat zavrio, doao u Sarajevo, izbezumljen od brige za enom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se niega nije bojao, koji je ostao iv u stotinu juria i iznio itavu kou ispred hiljadu kursuma, poeo je da se bavi voarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruke i umro.

Tako, eto, ja iv, jedini, priam o njima mrtvima. Pa, da poteno priznam, volim to je tako nego da su oni ivi pa da priaju o meni mrtvom, pogotovo to ne znam to bi o meni govorili, kao to ni oni ne znaju to u ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke vie od njih nema. Ostat e samo ono to ja, pravo ili krivo, kaem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je neto to im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne mislei da se ne tie ni njih carevina ni oni carevine, to su saznala njihova djeca, za kojom nitko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me muila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno to su izginuli toliki dobri ljudi, za neku matariju kojoj ni imena ne zna. to e oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? to e tamo kroja Ahmed Misira, to e knjigovezac Paro, to dva sina berbera Saliha s Alifakovca, to e kazandija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrali taj nesretni Hoin, da su osvojili tuu zemlju, to bi se promijenilo? Da li bi bilo vie pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tue muke? I da li bi sretnije ivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi kroja Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i iao da pogine u nekim nepoznatim movarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hoinu i nekom drugom Dnjestru.

Pametni Mula Ibrahim kae da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se meu sobom. Zato svaka pametna carevina potrai neki Hoin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni tete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, tko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A tko je izvukao iskustvo iz poraza? Nitko. Ljudi su zla djeca, zla po inu, djeca po pameti. I nikad nee biti drugaiji.

Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smru drugova u hoinskim pitalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strana sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more

sjeanja, suvie naglo sam iz miroljubive dosade uenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potraio na zemlji.

Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo sluaj koji hou da ispriam. Dodue, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, moda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kua, moda zbog surovosti koju nameu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom trenutku ostane zaprepaten, i pita se u udu: tko su ovi ljudi? Nemogue je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuio, i zlo u njima, dotle skriveno, moda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

Sa strae sam se predveer vratio konaitu, stopi vrste zemlje meu barama, s kolibom u kojoj je ivjela jo mlada ena, s troje djece, i s mravom metiljavom kravom u staji od prua. Brinula se o djeci i o kravi, sama, mu joj je sigurno s onu stranu movare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o emu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uveer se s djecom zatvarala u kolibu. Sliila je na lijepu mladu nevjestu u nekom naem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za au, vrsta, uspravna, ali nismo nita govorili. Moda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog rune rijei o tuoj eni. Ili smo se jo stidjeli jedan pred drugim.

Toga dana, kad se sve dogodilo, nije bilo bajraktara, otiao je nekim vojnikim poslom, a ja sam bio na strai. Saekali su me namraeni, s nekakvom zluradom prijetnjom u oima. - Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao nareenje, pourujui me i ne odgovarajui na moja pitanja. Djeca su uala kraj vrata kolibe. Obiao sam kuu i stog ae, uao u staju. Na zemlji je leala ena. Ibrahim Paro se otresao od slame i pauine, i pritegavi kai izaao, ne pogledavi me. ena je leala mirno, golih butina, nije ni pokuala da se pokrije, ekala je da sve proe. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oi zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uas je preao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokuao da joj obriem krv s lica. Tada je ona otvorila oi i pogledala me zaprepateno. Nasmijeio sam se, da je umirim: ne boj se, neu ti nita. Ali kao da se jo vie zaprepastila zbog toga, u oima joj je sijevnula mrnja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strai, i pruio eni: uzmi, daj djeci.Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, nita nisam uinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukoila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u asu. Da sam uinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga ivota. A ljudski obzir i saaljenje, nakon nasilja, to joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog alje i emu lijeka nema, nenadano su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponienja. Od rtve nedohvatne sudbine postala je rtva surovosti. Ja sam tu enu najtee povrijedio, tee nego svi ostali. Ustala je i pola prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izala, oborene glave.

Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojeeni jedan na drugoga, ozlojeeni na sebe i na cijeli svijet, zadavljeni barskom maglom a jo tee maglom to se vukla po naim duama. ena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ula u staju, ne gledajui nas, dublje zabraena, da sakrije krvave peate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kuu. Uzdiui, Paro je spominjao boga. Ostali su sjedili ukoeni, bez rijei.

Ustao sam, samo da neto radim, muila me ova utljiva napetost i enina mirna mrnja, priao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poeo da sitnim iblje. ena je izala iz kue, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ula, zamandalivi vrata.

Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajala iza

vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sino savladali? Na prevaru, silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela utei, da ne uznemiri djecu. udio sam se, divio, alio, ali o eni i onome to se sino dogodilo, nisam ni rijei progovorio. Ni itko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost. Zatvorena kua i sklonjena djeca bili su utljivi prijekor. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i poao prema au, poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vraao, mlai brat je poao da ga potrai, i naao ga mrtvog iza ae. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po ilama od uha do uha, da ree grkljan i gumastu cijev dunika, krv je lila kao iz esme, natopivi vlanu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio straan, a on nije ni zastenjao. Bili smo petnaest koraka udaljeni, a nita nismo uli. I dok smo ekali da doe netko iz tale, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umro ni od kursuma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu, i sa strahom iekivali to e uiniti mlai brat koji je neprestano, bez jauka i bez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajui da se mrtvac prekrije. Iz njega se ulo samo muklo stenjanje. Kad su Mula Ibrahim i njegov mlai pomonik, sainili zapisnik, potpuno nepotrebno, jer se nije znalo zato se zaklao, a nitko nije spominjao sinonje nasilje, niti se moglo dovesti i u kakvu vezu, ena je bez rijei pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se s djecom zatvorila u kolibu. Mlai brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop ae na dno, u vodu, i sam poloio brata u jamu, uporno odbijajui svaku pomo. Drugi snop sase je rastro po mrtvacu, a lice mu pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivi da se udaljimo. Ostao je nad grobom, sam dugo. Tko zna to je mislio, to je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio vie nego samoga sebe, mi nismo uli, niti e ikad itko saznati. A onda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo je digao pogled sa vlane humke, i poao prema movari. Zvali smo ga, ili za njim, molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nije moda ni uo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do lanaka, pa do koljena, i nestao iza ae. Kuda je krenuo, to je htio, je li izgubio razum, teko je rei. Vie ga nitko nije vidio. Mladi Mula Ibrahimov pomonik, student Ramiz, prenoio je kod nas, da se ne bi vraao po mraku. Priao je sa svima nama, vie sluao nego govorio, a govorio je udno, i kao da je ve znao sve to mi znamo. Ispriao sam mu cijeli sluaj, a on je rekao, smijeei se umorno:

- Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. ivot naroda je glad, krv, bijeda, muno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuoj. A velikai e se vratiti kui, svi, da priaju o slavi, i da preivjelima piju krv.

Nikad ni od koga nisam uo takve rijei. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i ljude, ali ovako nismo govorili.

- Zato si doao ovamo? - upitao sam ga.- Da vidim i ovo - odgovorio je, zamiljeno gledajui u tamnu no to nas je opkoljavala.Zaboravio sam druge dogaaje, vanije, tee, ee, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se

po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim vie na borbe, na surovost koja se zove junatvo, na gaenje od klanja, od krvi, od bezdunog zanosa, od ivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadoao od kia, kada smo ostali odsjeeni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u stranoj rijeci, a ja sam je preplivao vukui u probuenom amcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne priam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjeanju samo ova dva dogaaja koja su se mogla i zaboraviti. Moda zato to ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se due pamti nego jasna istina.

2. Tuga i smijeh

Prvi put sam sve ovo ispriao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od poetka do kraja. Tako sam i sam sebi sloio razlonu priu, koja se dotle gubila u komeanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, moda i izvan nekog odreenog smisla, kao teak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zato ba njoj, i zato o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Uinilo mi se da zna sluati, razumjeti svakako nee, a sluanje je vanije od razumijevanja.

Iskustvo me nauilo da ono to se ne moe objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe moe obmanuti nekim dijelom slike koja se nametne, teko izrecivim osjeanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjei u omaglicu, u opijenost koja ne trai smisao. Drugome je neophodna tona rije, zato je i trai, osjea da je negdje u tebi, i lovi je,nju ili njenu sjenku, prepoznaje je na tuem licu, u tuem pogledu, kad pone da shvaa. Slualac je babica u tekom poroaju rijei. Ili neto jo vanije. Ako taj drugi eli da razumije. A ona je eljela, i vie nego to sam se nadao. Dok sam priao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me moda i naveo na neoekivani razgovor, a zamijenilo ga neto nenadano zrelo, i tuno. Rekla je samo: - Boe, kako su ljudi nesretni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se ini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naroito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam oekivao, nego uvjerenost s kojom je izreena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivi se preda mnom, otkrivi se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam sretan to sam makar na neto u drugom ovjeku naiao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, ki je pokojnog Mie Bjelotrepia, kranina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronaenih ubojica, prije dvije godine, kad je s urijskom robom poao na vaar u Viegrad. Vlasti nisu ni dugo ni paljivo traile ubojicu, po emu se moglo zakljuiti da nisu eznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobino, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam doao s vojne, doekale su me hrave vijesti. Obitelj mi je prola gore nego da je bila na Hoinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i ivi su urili da ih zatrpaju gdje bilo. Trona obiteljska kua je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepanjom, zato to nije njihova. Ponekad bih otiao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oi mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bive stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kui, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio netko drugi. Bata je razvaljena, voke otrnjavile, bijedno i alosno. Traili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da e se vratiti sjeanja, moda e mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban nain, bez duboke tuge i tekog aljenja. Obuzela me mirna ravnodunost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neoekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od uda. Moda je moja svijest jo bila zbunjena pred tom neobinom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znaaj. ivio sam, u stvari, svoj drugi, tui, poklonjeni ivot, sve ostalo nije vano, za sad nije vano. Ovo je visak, ovo je srea, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu poli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kae, moda samo ja, jedan jedini: sretan sam, iv sam. Nisam to govorio, ali sam

snano osjeao, svakom ilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visjeli nad ponorom.Nita drugo me se nije ticalo, ak ni mogui sutranji bol. Nitko me nikud nije pozivao,

nita mi nije nudio, niti sam ja traio. I nikome nita nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati udan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposlenja, niti sam imao kue, nisam imao nita, a bilo mi je svejedno. Satima sam sjedio pred Begovom damijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili nita. Sluao sam vrapce i njihovo smijeno avrljanje, kao u dobrodunoj svai, ili u vedrom prianju o svemu i svaemu. Sliili su mi na male, obine ljude, pomalo svadljive, dobrodune, vedre, povrne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijei. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oi i ui, uznemiren.

Volio sam sve to nije rat, volio sam mir. A onda i mir uznemirio.Pred damiju je dolazio i Salih Golub, siromani erbedija s Vratnika. Skinuo bi s

ramena teku posudu sa erbetom, i sjeo na kamen, teko diui. Kad bi se odmorio, poeo bi da pjevui, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih oiju. Znao je svega nekoliko rijei jedne jedine pjesme, o djevojkama to tuguju za mladiima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, poinjui iznova im doe do ruba svog kratkog pamenja. Blijed, mrav, utih onih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrava slijepu majku, zbog nje se nije ni enio, zbog nje je od jutra do mraka vukao teku kalaisanu posudu punu zaeerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju serbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Goradu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorada posjedovao je ume i ifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se ulo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drao ergelu konja, ubili su ga hajduci Beira Toske, a kako mu je ena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noi snala srea kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred damiju sutradan, nimalo sretan, mirno ispriao to mu se dogodilo, i ponudio mi novac, da ponem neki posao, ili da poem s njim u Gorade, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je elio da s nekim podijeli nesreu. Kad sam odbio, Salih se nije zaudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevuio tolike godine, i otiao pognute glave. Umro je iste noi, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodu Sahin-paia, koji je sliio na enu vie nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Nitko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imetka. ivot je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam vie dolazio pred damiju. Poeo sam da traim vodu, tekuu, bistru, plitku. Moda zbog hoinskih barutina, ili zbog mutnog Dnjestra, irokog kao more. A moda i s toga to sam vodu mogao mirno gledati, ne mislei. Sve je otjecalo, tiho sa uborom, spokojno, sve, i misao, i sjeanje, i ivot. Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo sretan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i putao da mi preko ruke prelazi obli val, dragajui me, kao da je iv stvor. I to je bilo sve to sam htio, sve to sam elio. Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

- Gleda? - upitao je.Zvualo je saaljivo, zvualo je zabrinuto. Nasmijeio sam se, ali nisam odgovorio.- Jesi li svaki dan ovdje?- Svaki dan.- I to radi?

Slegnuo sam ramenima.- Zar ti ne dosadi gledati u vodu?Pogledao sam ga zaueno: kako mi moe dosaditi!- Dokle e tako?- Zato?- Od ega ivi?Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od ega ivim, niti je vano.- Poludjet e ovako sam.- Neu.- Doi e zima, doi e bolest, doi e godine. to e onda?- Ne znam.- Jesi li ljut na koga? Jesi li tuan? Sanja li teke snove?- Ne sanjam teke snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuan.- Pomogao si mi kad mi je bilo najtee. I ja hou da pomognem tebi.- Nita mi ne duguje.- Otvorio sam pisarsku radnju. Radit e kod mene, koliko moe i koliko hoe. Ruka ti

je sigurno otvrdnula, ali e smekati.- Nita mi ne duguje, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao amac, uhvatio sam se

nesvjesno. Moda sam mislio da u lake isplivati.- Ne vraam dug. Treba mi pomonik. Radit e, i platit u ti. Koliko mogu i koliko je

poteno. Nee se obogatiti. A volim raditi s poznatim ovjekom.- Navikao sam na ovu vodu i na tiinu.- Doi e ovamo, kad ne radi, ili kad bude manje posla.- Pa, ne znam. Kako hoe.- Radnja je lijepa. Ko kutija.Radnja je usred arije, u Mudelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i

zaguljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nunike to su zaudarali nepodnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neiste sile smrada. Ali je to kaenje malo pomagalo, i nije nam ostalo nita drugo nego da se naviknemo. I to mi je svejedno. Smijao sam se:

- ovjek se navikne na svaki smrad.Mula Ibrahim je odgovarao dobroduno, s lijepim smijekom i bez pozivanja na boje

ime, jer smo bili sami:- Ja uvijek kaem: neka nije gore.- to je rekao onaj pametni ovjek kad su ga vodili na vjeala.- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko asaka ivota. A

do vjeala jo ima nade.- Uzaludne.- Kakve-takve. I to je bolje nego nita. A ovaj smrad, vidi, meni upravo odgovara.- Kako moe da ti odgovara?- Evo kako: zato su javni nunici ovdje? Zato to je ovo sredite arije. A meni ba

takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajui izmeu istog zraka sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan ovjek nee mnogo razmiljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne moe staviti, dva dobra teko moe sastaviti. Neka nije gore.

- Amen.Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo udo kako ga nije ranije

pronaao. U vojsku se prijavio bjeei od jednoline dunosti damijskog imama i djejeg uitelja, a jo vie od osamnaest groa plae na godinu. Omamila ga je pomisao na pedeset groa pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnikog kazana, a potajno se nadao i nekoj srei, neijoj podrci, kad se vrati, nekom poloaju koji nee biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu slubu a ne gospodarsku. Kod kue je naao dvoje djece manje nego to je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu to nije naao vie, kao neki drugi, uz nesebinu pomo onih koji nisu ili u rat. ena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu to je ostao iv, jer bi se s preostalo troje djece muila do kraja ivota da je on poginuo. Rekla mu je samo:

- to da se u tim godinama lomi po svijetu? Zar ne moe biti pisar i ovdje?Kao da je od bijesa iao u rat! Sirotinja ne bira, nego ini to mora, sastavljajui kraj s

krajem. A onda se poeo navikavati na tu misao. Zato ne bih pokuao? Zato bi za svojom sreom morao trati na kraj svijeta? Otiao je bogatom ehagi Soi i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijei i bez priznanice, i to je jo ljepe, bez kamata. Naao je i duan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hoinu), oistio radnju od iria, mijih ogrizina, malo je uredio, kupio neto namjetaja, papira, pribor za pisanje, i sjeo da eka muterije, molei se bogu da mu pomogne. I pomogao je: muterije su poele da dolaze u veem broju nego to se nadao, i on se uvjerio da enina grdnja moe biti vrlo korisna, ako je primi kao savjet, i ako te srea poslui. A njega je dobro posluila, kao da je htjela da ga bogato obeteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred veer prvoga dana ili kui), da ne bi bilo ni ove radnje, ni muterija, ni sree, da nije bilo boje milosti, i mene, Ahmeta abe, koji su mu poklonili ivot. Zahvalio se bogu na milosti, a mene poeo da trai im se malo sredio. I nije ovo uinio iz zahvalnosti, nego iz ljubavi: usnuo me u srcu, sretan to postoji takav ovjek na svijetu, i to je ba on na mene naiao. Jer, lake je naii na hrava, ima ih mnogo vie.

I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Moda je i on osjeao sreu to je iv, moda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila epala. Sve vie, i nehotice, i ne znajui, tonuo sam u ovaj udni posao, za koji sam jedva i uo da postoji. Otkrivao mi je nalije ivota. Ili njegovu sr. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi duan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisali smo molbe za zaostale plae starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmiljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac, preotet, utajen, nevraen, za neki davni inat kojemu je ve i razlog zaboravljen, pa mi se ponekad inilo da je cijeli svijet iaen i da zaudara kao javni nunici pored nae radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, sluao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za traenjem zamiljene pravde, niemu se ne udei, nita ne osuujui, sve primajui kao obino jer je ljudsko, pa se inilo da je iznad ovog jada, iako je ivio od njega. - Zar nije lijep ovaj na posao? - pitao me vedro, zadovoljan i sobom, i muterijama, i mladim pomonikom, sretan to me otrgao iz ravnodunosti i opasne samoe. Otrgao me, zaista, i oslobodio udne omamljenosti, pa sam se neprestano udio ivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene ene su u jatima dolazile u nau radnju, da im piemo pisma muevima i sinovima, pisma koja nee stii, jer e se u ratnoj guvi zagubiti, ili e ih nai mrtve. Tada sam poeo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se uvam nazeba i da se to prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad pie, aljui ih na treu etu, od koje je ostalo samo ime, a nitko vie tamo i ne zna da su pod Hoinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa

se otac ljuti kako su mu sinovi nepaljivi i ne ure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kaem istinu. to bi s istinom?

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga promatram, i ne znam gdje da ga smjestim izmeu plemenitosti i hladne poslovnosti. S panjom je primao ene i starce, naviknuto ih sluao, neraznjeen i nerastuen, ali nekako prisno siguran, ispunjavajui ih povjerenjem koje je teko objasniti. Ja sam pisao ekajui da mi kau to ele da saope, pa smo se saplitali i ja i onaj to je govorio, ovjek je troio ope, nepotrebne rijei, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zauo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zaguen uzbuenjem, posrtao rukom po papiru, pa su mislili da sam nevjet.

A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove due i njihove prilike, i itao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije ekao da mu ita kau, oslobaao ih je muke ispovijedanja i muanja, i sam pisao, govorei naglas: "Dragi moj sine, edo moje roeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (bijee li tako?)... a od tebe ni usa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesretnom ratu, i da nema vremena da se javi svojoj majci, al da mi je makar da ujem glas o tebi. Ne ljuti se to ti esto piem, majka ko majka, nesretnica i ojaenica, im je stotinu konaka daleko od svog djeteta. Po danu jo djene-djene, zabavim se poslovima, al po noi mislim samo na tebe i na oi tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. ekam, nee li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doi e... (de, nemoj sad plakati, da ovo svrimo)... ili e netko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je... (znam da nije dobro, ali ti on ne moe pomoi, a njemu e ovako biti lake)... i zaduha mi je gotovo sasvim prola. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita vie? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."

Zaustavljao sam ruku i sluao te lijepe rijei to su sliile na starinske pjesme. Tuga, stara stotinama godina, osjeala se u tim rijeima, u tim pismima pisanim vie za one koji alju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedoin, i sagorjet e na nekoj komordijskoj vatri, u prvoj hladnoj noi.

I dok sam ja, rastuen, jedva suzdravajui suze, sluao to tugovanje i hrabrenje, suzbijajui oivljena sjeanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. ak je primjeivao da mi ruka stoji nad nezavrenim retkom, i upozoravao me: Hajde, zavri to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u ekmede, ljubazno preporuujui muteriji da opet doe.

Od dva potpuno razliita ovjeka u njemu, koji je pravi?Uveer je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujui bogu na milosti. Tada sam ga

mrzio. Runo je zaraivati na tuoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to. Ali mi plau nije poveavao.

- Plaa ti je dobra - rekao je, ne alei se. - U tvojim godinama ja sam dobivao upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Zna li to je najljepe u ivotu? elja, prijatelju.

Zaista, nijednu elju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, ak i neprobuene. Nisam se brinuo nizato. Kad bih naao vremena, iao bih do Darive ili Kozje uprije i, sjedei na obali, sluao kako voda tee.

Mula Ibrahim me savjetovao:- Zato ne lovi ribu? Izgleda velika ludost, to i jest, ali postane najvea strast. I brani

ovjeka od njegovih ludosti. Svijet se moe ruiti, a ti e, nepomian, buljiti u vodu. Najvea mudrost u ivotu je da ovjek pronae pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u ake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kaem ti: lovi ribu, Ahmete abo!

- Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao to vidi.

- I suvie. Toga se i bojim. Bojim se to e biti kad se probudi. Lovi ribu, Ahmete abo!Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je on podozriv

prema svemu to nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Usamljenost raa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario.

Jednog dana mi je rekao da e u radnju doi roaci imama iz sela upe, sino je imam zadavljen u tvravi sa jo dvojicom seljaka, zato to upani nisu htjeli da daju ratnu pomo. Roaci su odmah dotrali, da ih spaavaju, ali je pravda bila brza od roake brige. Danas su uli to se dogodilo, pa e pisati molbu da im se izrue leevi. Ja u im napisati tu molbu.

- Zato su ih zadavili?- Zato? Pita me, zato!Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, ali ustreptao, i

promuklo dubok, kao da ga gui uzbuenje.- to hoe da ti kaem? Tolike ljude su pobili, a ti trai razlog zato su zadavili imama i

dva seljaka iz upe! Lovi ribu, Ahmete abo!Izaao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbuenju, uiniti

togod to se teko popravlja. Koliko li je razliitih ljudi u tom ovjeku?upani su doli u gomili, ena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako su mi

rekli, kao da se pravdaju), braa, sinovi, roaci. Stajali su u malom duanu, zbijeni, drei se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuili, nisu plakali, na moju sreu i veliko uenje. Eto, uli su to se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se daju tijela, da ih sahrane u upi, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za ekanje, hoe da kae - ve su mrtvi, vie im u tvravi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drati nepokopane, usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a doli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako je ikako mogue, odvukli u selo, uri im se, imaju mnogo posla kod kue, ljeto je, vazdan stvari ima da se posvrava, a i ovako e izgubiti dosta vremena. Zastao sam, ukoen, zaprepaten njihovim mirnim prianjem vie nego nesreom.

- Zato ne pie, efendija?Jedva sam pokrenuo ruku da dovrim molbu kadiji. Daba, ivot je tei nego to sam

mislio. Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.- Je li gotovo?Rekao im je cijenu, naplatio, i upani su izali, zaglavivi se u vratima. Gledao sam za

njima.- Nitko ni suzu nije pustio, ni rije albe nije rekao. Kao da ih se ne tie.- Najmanje se govori kad te se najvie tie. A i navikli su na muku. Na njih sve udara, i

nebo, i zemlja, i ljudi. Hoe li mi pomoi da okitimo radnju?- Zato?- Sutra je roendan sultanov. Dri ovo!Gledao sam ga u udu: kakva je ovo ala? Nije bila ala. Ozbiljno je radio neozbiljan

posao, sav mu se predajui, poduzetan, gotovo razdragan. karama je rezao obojeni papir, isijecajui polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nunika, mnotvo arenih zvijezda i iljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski umez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poivi jo dugo godina, i sliku jednog janjiarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku. Gurao sam od sebe misao to me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjeala preko Dnjestra. Ali, to e mi to

sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.Stavili smo svijee u prozor i, kako je ve pao mrak, upalili ih, pa izali na sokak, da se

divimo. Mula Ibrahim je oduevljen svojim djelom:- Je li lijepo!- Lijepo je.- Nitko se nee staviti da stavi sliku janjiarskog odreda.- Nitko.- A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?- Divno.Bilo je bijedno, bilo je smijeno, bilo je runo. Ne bi bilo udo da sam zaplakao ili

zakrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom oduevljenju i svome gaenju. Potpuno su me raskrojili utljivi seljaci iz upe. Oni sad sjede u velikom tuem gradu, ekaju svoje leeve, a ja gledam u ovo areno udo i smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostat e samo suze.

- Prestani! - aptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrui. - emu se smije? to je toliko smijeno?

Ne znam, mislio sam, ne znajui to je smijeno, ni emu se toliko smijem.Jesmo li okitili duan i upalili svijee ispod arenih zvijezda i junakog sultana zato to

su ubijeni imam i dva seljaka iz upe, i to sad njihovi roaci ute u mraku, ekajui jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato to su pod Hoinom izginuli svi moji drugovi? Ili to berber Salih s Alifakovca jo eka svoje sinove? Ne znam zato se smijem.

3. Srea, ipak

Iao sam sokacima, bez cilja, nikud, a naao se pred pocrnjelim zidovima svoje kue, nigdje. Zar kod nas svaki pojas poinje sve iz poetka?

Ta mrtva prolost i nikakva sadanjost, te crne ruevine svega to je bilo, na kojima ne mislim nita graditi, ipak su nekakva spona s neim. S ime? Prepoznajem staru mjeseinu, slii na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajui gare. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, to je sad nema, ili pod hoinskom utvrdom, zamiljajui da sam ovdje? Ve dugo se u meni mijea vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se dogodilo to to mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjeanja mirno prelaze, smjetajui se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, ak je ugodno: ne osjeam potrebu da ita razrjeavam.

Kad sam uo njen glas, zaudio sam se. Zar ovdje ima ikog ivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moe doi na ovo grobite? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio? Priao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo susjedi, a otiao sam kad je sahat na kuli odbio pono.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zauen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenite, sve do arije. Tijana. I nita vie, samo to neobino ime. Kao da sam udaren. to je meni ta djevojka? to to ime, to odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tjeio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivoj kui. Svijee pred sultanovim slikama su pogaene, ne vide se zvijezde od arenog papira u prozorima, zaboravio sam seljake iz upe koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, ekajui jutro i svoje leeve, nisam znao zato idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj peini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarita gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? estoka a neodreena enja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djeja soba, naseljena vrelim slikama mate bez cilja i uporita. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog ivota lakomisleno gubio sve to bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, nego na njega, oca, i koja je sigurno umrla od alosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom planom ljubavlju i siktavim priama o muu, to je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, emu se nisam udio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oeva soba, u nju sam smio ui samo dvaput godinje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradniku. Sad i to izgleda kao san. Nita im ne zamjeram, pa ni to to mi nisu uspjeli ostaviti ak ni uspomene. ivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu eljeli da na ovom grobitu stojim prazan poslije njihove smrti. Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najtee se govori o onome to te se najvie tie), a ispriao sam, ve druge veeri, djevojci iz svog biveg susjedstva, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je iva ili mrtva. Prve veeri govorio sam o vojni, toboe ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boe, kako su ljudi nesretni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi? I samo je to rekla. utjela je i sluala.

Vraajui se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao pono), nisam se udio, iako sam znao da je udno to sam gotovo nepoznatoj djevojci ispriao ono to nisam nikome, to sam tek pred njom sloio u rijei. Govorio sam zato to je bila mjeseina, to u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, to su se dvije tanke bijele ruke njeno savijale po truloj ogradi, to su zamiljeno a blago gledale crne djetinje oi zrele djevojke, to me sluala kako me nikad nitko u ivotu nije sluao. Nisam to sebi objanjavao, nije bilo potrebno. Znao

sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice. Nismo se dogovorili, a sutra uveer smo se opet nali na ogradi izmeu dvije bate. I treu veer, i etvrtu, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne elei da itko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Sve vie sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepi je od ubora vode.

Zvijezde od papira i sultanova slika ostale su na prozorima duana za neku drugu sveanu priliku, i nisu vie smijene. Ne vidim ih. Rastreseno piem albe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo proitavam, da ne napiem: voljena moja. Bilo bi smijeno da to kadija proita na tubi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predloio da se vjenamo. Iskreno sam to elio, nisam mogao zamisliti da e biti nekako drukije, ali sam poteno rekao da sam hrava prilika, nemam nita niti ima izgleda da u ikad imati, i ne dobiva mnogo udajom za mene. Moda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljet u je, i neemo imati nita, je li joj to dovoljno? Ali ona je jo lua od mene. Voljet emo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Nita mi drugo ne treba. Naalio sam se da e nam u poetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazit emo se kako znamo, osvjeavat emo nau ljubav, kao stari Dezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenavao sa svojom enom.

- Bez potrebe je muio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nae enu s kojom se nee nikada rastati. Ili da ivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otii.

- Ti bi otila?- Otila bih.- Zato to me ne voli?- Zato to te volim.Nije mi sasvim jasna ta enska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago to

to kae, mada je zvualo suvie ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku nita drugo nisam ni elio.Uskoro smo se vjenali. Mula Ibrahim, i prvi duanski susjed, stari Omer Tandar, berber,

bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepi, ki pokojnog Mie i pokojne Ljubinke, postala je Tijana abo. Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se neu ba oeniti (krankom, i jo siromanom!), ali nita nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu uenje na licu, ili sam ga oekivao pa mi se inilo da ga vidim, ali ono to je kazao i uinio, bilo je poteno. Pohvalio je djevojku i njenu obitelj, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kui, gdje nas je ekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova ena primila nas je srdano, zbog neeg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjeao tog njenog suutnog pogleda, i mislio kako nas je alila zbog svega to nas oekuje u ivotu.

Poslije ruka kod Mula Ibrahima, otili smo u moju runu sobu, i gledali se zbunjeno.- Bilo je lijepo - rekao sam.- Vrlo lijepo.- Doekali su nas srdano.- Zato to su dobri ljudi.- Jesi li zadovoljna?- Jesam.

- Ne bih rekao. Neto te mui.- Malo sam zbunjena.- Zato?- Ne znam. Proi e.- Moda ti je ao to nikog od naih nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. to

moemo.- Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.utjela je, pribijena uz mene, kao da trai zatitu. Preboljevala je to su je njeni napustili.

Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hoemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojaki snovi, kakav je bio onaj eljeni koga je zamiljala, da li je i u najrunijem snu vidjela ovu stranu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnoljiva? Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono to e biti njen ivot?

Tada je netko pokucao na vratima. tko bi mogao da bude? Nikog nismo oekivali. Otvorio sam: nepoznat ovjek je stajao preda mnom, udno ozaren, ovlaenih oiju, sa sretno sjetnim smijekom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao naroito pametan, tako raznjeen, a sigurno ni ja: zaueno sam gledao njegovo lice obasjano sreom, koja mi je bila nepoznata kao i on. Rekao je da trai mene, i da eli samo da me vidi. On je Ferhad, blii roak moje majke, a nije udo to ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune brae Moria i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.

Potpuno sam bio zaboravio za tog svog roaka, o njemu sam sluao u kui, a zaboravio sam i zato je pobjegao, i na ijoj je strani bio, na strani brae Moria, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago to je netko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, doao da me posjeti upravo u trenutku kad smo mislili da nikog svog nemamo.

Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjenanje, i urio je samo da nas vidi, a dar e donijeti sutra. Priao je, priao, pa bi zautio, obasjan nekom radou, uznemiren neznanom sreom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to udno. Samo dvadeset godina je prolo, a sve se zaboravilo, i braa Morii, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamenje, pa se pjevala tuna pjesma o vjeanju dvojice brae, kao da su junaci a ne surove siledije. I moda ba ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljeima daleko, doveli su moga roaka u Sarajevo. I enja za rodnim gradom. Govorio je o toj enji suznih oiju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, inilo mu se da e umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamiljao svoj grad, korak po korak, kuu po kuu, bojei se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako ovjeku nita nije vanije ni drae od zaviaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepa su nego kad ih je zamiljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra e opet, ini mu se da nikad nee utoliti tu glad ljubavi.

A ja sam se udio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otiao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu enu koju sam nenadano stekao.

Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obeani dar. Omeli su ga. Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavljelog zbog ponovo pronaenog grada, uljepanog dvadeset godina dugom eljom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvravu i zadavljen. Zbog neega to su svi zaboravili.

Tada sam na Tijani prvi put primijetio udnu uznemirenost. Izgledala je uplaena, dugo je utjela, odsutna, zagledana u jednu toku.

- Ako bismo otpatili svaiju nesreu, to bi bilo od nas? - umirivao sam je blagim

dodirom i grubim rijeima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.

Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog enje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jo iv. Ali, tko zna. Koliko je bio lud, moda je vie volio da umre u svome gradu nego da ivi u tuem. Tako smo izgubili i tog jedinog roaka. Izaao je iz tame, dotle nepoznat, ivio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otiao u tamu. Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve sliilo na ruan san.

Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, spomenuo ga je ehaga Soo. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovake poslove, svratio je u nau radnju radi nekih darovnica kolama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad roak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispriati samo ono to mi je Ferhad rekao. Budala, gunao je ehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zaviaj! povazdan gledao sokake, veli? Gledao smrad, gledao svoju i nau nevolju. Rodio se ovdje, e pa udna mi uda! To je nesrea a ne ponos. To je razlog da ovjek plae a ne da se raznjeava. Za ime je eznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromanom zemljom, za pakou to u nama ivi due i jae i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da inimo zlo kad god moemo, za naom divljom turobnou?

- Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno, plaljivo gledajui u ozbiljnog ehagu i nasmijanog Osmana Vuka.

- Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oi kako se zovu naa sela? Reci im, Osmane!

- Zloselo, Blatite, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladu, Vukojebine, Vujak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...

- Eto! Sve emer, sirotinja, glad, nesrea. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zato je tako? Ne znam. Moda zato to smo po prirodi zli, to nas je bog obiljeio. Ili to nas nesree neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da emo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda udo to se uvijamo, krijemo, laemo, mislimo samo na dananji dan i samo na sebe, svoju sreu vidimo u tuoj nesrei. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Mula Ibrahima je oblio znoj, bojao se monog ehage a jo vie onih kojima se njegove rijei ne bi dopale, pa je pokuavao da bar sebe ogradi:

- Ne treba sve gledati crno, ehaga.- I ja tako kaem, Mula Ibrahime, laem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako esto, kad

mi se zgadi la, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u tekom vremenu ivimo, a ivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo to e oni koji budu poslije nas ivjeli, preturiti preko glave jo tea vremena, i spominjati nae dane kao sretne.

To su bile najcrnje rijei koje sam ikada uo, i padale su na duu teko, kao zagrobne pjesme. Moda zato to je govorio bez estine, mirno i uvjereno, hrabro a opet mono. Sigurno nije istina sve to govori, ali je najvea istina njegova tuga. Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepatenje Mula Ibrahimovo:

- Zar smo svi zli, ehaga?- Svi. Netko manje, netko vie. Ali svi.- Seljaci iz upe, uo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hoina nisu zli. Mi smo nesretni,

ehaga, bez svoje krivice.Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i iscilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i

izaao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavi da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove rijei su mi pale na duu kao eravica.

Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor neemo nastavljati. Ako me to zanima iz obine radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me neto boli, zato mi je potrebno tue miljenje? On ne dri ni do svog, a kamoli do tueg, i esto govori i ono to ne misli, ili ono to misli samo danas, a sutra, zaboravi. A to e meni to?

- Ili hoe da prijavi? - ljubazno se iscerio strasni Osman Vuk.Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je ehagi Soi, on

je bogat i prebogat, sve visoke inovnike dri u depu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju to ehaga govori. A to sam ja? Siromani pisar kod njega fukare. Neka samo tkogod jae kihne, otpuhat e nas kao prainu. ak i moniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije nae da pitamo zato ehaga tako govori. Njegove brige su drukije, a nae je da ne potonemo u ovom ivotnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!

Znao sam to, odavno sam sluao, u radnji, na ulici, u ariji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, kao najsigurnija zatita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega to moe da uini, zbog rijei, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu! Boj se svega, ne budi ono to si!

Nisam mogao pristati na takvo beznae, postoji valjda i neka druga mogunost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajedniko muno iskustvo, koje je zagaivalo ivot. Pa dobro, posluat u: pamet u glavu, Ahmete abo! Ba zato da mi ne zgade ovaj novi ivot.

Poao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na ariji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam enu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, priinjava radost i posrava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvorit e u eni pohlepu, a meni e postati teret. Nita skupo! Nego neto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili neto korisno, papue, kad joj se stare poderu, amiju, ako nema u emu izai, i lijepu rije, to je najvrednije.

- A ba sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!- Nipoto! To nije panja, nego ludost.Nasmijao sam se:- Rado bih uinio tu ludost, kad ne bih morao ivjeti sa svojih dvadeset pet groa

godinje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!- to ja znam. Tvojoj eni je isplaen njen dio imanja.- Dobila je takvu sitnicu da me sramota i spomenuti.- Zato si pristao?- Ba me briga.- Ej, teko eni s tobom, i teko djeci koja e ti se roditi.- Svatko se raa sa svojom sreom.- Tako govore svi lakomisleni.Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neoekivano steenom sreom, poslije

pasjeg ivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rije, jer znam da mi ovaj udni ovjek eli dobro, i veseo sam poao u Kujundiluk, da kupim togod sitno, prsten od srebra, jeftine pafte, lani, da pokaem dobru volju, a uz to u dodati struk cvijeta i lijepu rije.

Radovao sam se povratku kui. Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: neto privjesaka i sitnjarije visjelo je iza prljavog stakla. Nisam znao da je opet otvorio duan. Dok sam jo iao u kolu, pravio je u ovoj radnji lane pare bakrenjae, i proturao ih kao prave. Zakaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom duanu. Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam uo glasove u sobici iza radnje, krupan, kaljucav, Mahmutov, i sitne djeje. Pouavao ih je, emu? Sliilo je na neto poznato. Gospode boe, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakaen, nadlomljen turskim, perzijskim i grkim rijeima, zain sonim naim psovkama. to on to radi?

Sluao sam zabezeknut, tu nevjerojatnu papazjaniju, taj niiji skitniki jezik, koji bi mogao da posvjedoi o dalekim putovima kojima je ovaj izgnanik proao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nee mnogo pomoi. Napravit e mete u njihovim malim nevinim tikvama.

I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izali su oamueni, posrui pod teinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

- Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo, gledajui za njima.

- Tono je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlono.Nasmijao sam se:- Sluao sam kako ih ui.- A to ti je smijeno?- Pa ti ne zna arapski.- Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?- A zato ovo radi ?Pruio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.- O zanatu vie ne mogu da radim, drugo nita ne znam. Preprodajem ove drangulije, i

uim djecu. Ja malo znam, oni malo plaaju, pa nitko nikome nije duan. to gube? Nita. Nauit e u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga ivim.

- A kad se uje da ne zna? To se ne moe dugo kriti.Slegnuo je ramenima: bit e neto drugo. Kao lane bakrenjae.Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaa, u lukave a opet nevine oi prestupnika s

matom, i nesvjesno se smijeio. U djetinjstvu su nas uzbuivale njegove lane bakrenjae, teke batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu icu i pravile lani novac. ivot ga je izlomio, bolest ispila, a ivjeti se mora.

- Ja u ti pomoi - rekao sam, i ne razmislivi. - Znam neto arapski.Mahmut se namrtio:- Pronai drugu djecu. Zato otima moju?- Pomoi u ti badava.Zaudio se, nije znao da li da jo vie sumnja, ili da me ali:- Sluaj mladiu, ako nita hravo ne smjera, onda nisi ba pametan.- Dobro, nisam pametan, ali nita ne skrivam. Koristit e i meni. Obnovit u ono to sam

uio.- A ako ti laem za bolest, ako to inim da bih imao za pie?- Svejedno. Nee biti tete nikome.Jo se branio:- A zato si sluao?- Sluajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za enu.- Od ovih drangulija? Vidi, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jeftini nakit.- Hoe li ovo?... A za uenje, ako misli ozbiljno, platit u ti, toliko da nije badava. Ako

ovi djeaci ne dou, a dogodi se da ne dou, nai u druge, sad e biti lako, mogli bismo dovesti i prave ake, iz medrese, samo, ova soba je malena... Uzmi ove pafte, i ovaj lani, ako joj se ne svidi, nai emo neto drugo... Hoe li sutra poeti, uostalom, kad hoe, i u koje doba hoe,

meni je svejedno. A ako si se alio, nee doi, i gotovo... Ove stvarice sad plati, ako se predomisli za ovo to si govorio.

Bilo je smijeno ovo njegovo isprepleteno prianje, ova opreznost, nevjerovanje, uenje zbog ponuene pomoi, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi ovjek doe sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram egu s njim, i da neto potajno smjeram, ali je sve ostavio bojoj pomoi, jer nita nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostat e na istom.

Sutradan sam poduavao djecu pravom arapskom jeziku, tjeei ih da e im se sadanji mrak polako poeti da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderi, povlaujui mome znanju a mrtei se djejem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slino njihovom. I nije se udio to ovo radim, niti je vie spominjao plaanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tie samo mene, a nije htio da mi nudi ono to ja nisam traio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplaivanju satova, o hvaljenju moje velike uenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poduavanje.

Pio je, zaista, pio je prilino, nije bila la, ali se to jedva primjeivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blaeno raspoloen, da sam najvie volio kad je pripit. ak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pia, a ne od bolesti. Poslije satova me vodio u Idrizovu kavanu, da za uloeni trud mene asti kavom a sebe rakijom.

- Evo moga uenjaka - govorio je ponosno.Ovaj udni posao nije izmislio samo zato da bi doao do kakve-takve zarade. ini mi se

da ga je vie privlaila elja za neobinim. Priao je, s enjom i zaviu, o eni iz neke palanke, roenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je roaci pokazivali po vasarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva udnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi. Sve drugo, obino, bilo mu je dosadno, nedostojno ovjekove panje. Zato to je sitno i nezanimljivo, zato to dugo traje, zato to ne ostavlja ovjeku dovoljno vremena. A zato mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam. Da li sam mu i ja sliio na enu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva? Rekao sam to, smijui se. On se uvrijedio.

- Kako moe tako da govori! A tko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristit e mi, obnovit u ono to sam uio. I uinio sam ti, pomogao, dao ti duan, dao djecu. to je tu udno, to neobino? Znam, rei e, ti zna arapski, ja ne znam. E pa, udna mi udna! Ostat e magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za enu bez ruku dobro sam razumio. Iskoritavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hou i sad. Dat u ti sve ako hoe. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo naisto: da li ti moe bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.

A ve sutradan, u odreeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje. Saekao me ponizno:

- Bojao sam se da ne zakasni. ao mi je da djeca ekaju.eni sam rekao da pomaem nesretnom ovjeku koji sve u ivotu ini pogreno, a drago

mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako oekujemo nepoznato drago stvorenje, koje e rasti izmeu nje i mene, kao izmeu dva duba, zatieno, netkriljeno, i nee ii ni na kakav Hoin, niti e uiti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Nauit u ga pjesnitvu, i nauit u ga da mrzi rat.

Sluala je ganuta, sa suzama u oima to su postajale sve ljepe i dublje. ena vie voli njenu rije, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba. Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da

i sam obnavljam ono to sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.- A zato nee da naplati?- I on toliko malo uzima, da bi bilo smijeno dijeliti.- ini dvije pogreke - pouio me ozbiljno. - Udruio si se s ovjekom koga nitko ne

potuje. Kako e onda tebe potovati? I ne naplauje za ono to poteno radi. Kako e onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislit e da nita ne zna. A to osvjeava zaboravljeno, to je dobro. Dok neto ne postigne. Poslije e opet zaboraviti. Nekome, dodue, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.

- Zar lukavstvo moe zamijeniti znanje?- Iskusan ovjek bi upitao: zar znanje moe zamijeniti lukavstvo?- Lukavstvo je nepoteno.- Nije uvijek ni nepoteno. Zato to je neophodno. Kao kaput zimi. Netko to zove i

mudrou.- to bi prvo savjetovao ovjeku kome eli dobro?- Da se svojim miljenjem ne izdvaja meu ljudima s kojima ivi. Zato to e se

onemoguiti prije nego to ita uini.- Ove slike u naem izlogu nisu izdvajanje.- Drugi moj savjet ovjeku kome elim dobro bio bi: ne govori uvijek ono to misli.

- Jesi li ti uinio ono s ime se u sebi ne slae? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?

- Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti naim obinim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naa razliita htijenja. On je vii razlog, koji nas dri na okupu, kao sila tea. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz prake izbaeni, kad njega ne bi bilo.

- To bi zaista bilo zabavno!Pogledao me iznenaeno, uplaeno: mislio je da sam se izlijeio od ludosti koje sam, kao

jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se udne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da poem odavno utrtim putem kojim ide veina ljudi. Ali mi se odjednom uinila nadasve zanimljiva mogunost da nestane sila tea, i da sve pone da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi rtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome eli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i damije, sokaci, groblja, drveta, kue, uselio bih se u jednu sa svojom enom, vrsto bih je drao u zagrljaju, da mi je svemirski vihor ne odnese, i bili bismo sretni, znajui da nema zloudne sile koja nas moe vratiti u runo ivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trenju, da mi cvjeta, neprestano kruei i da daje plod naem djetetu koje e se roditi u tom kruenju. Ni rat vie ne bi bio mogu, jedino ako bi uspio nekog da udari, nogom ili akom, u prolazu, a moda bi vie poelio da ga upita za zdravlje. I poduavanje djece bilo bi neto drukije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom leteem aku saopio neko pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upita je li zapamtio, a moda i nikad vie, na njegovu sreu. Samo bih svoje dijete nauio svemu lijepom to znam, nizato, iz istog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

Nasmijeio sam se toj aavoj misli, kao izlijeeni pijanac mirisu rakije, pomalo sjetno, pomalo podsmjeljivo. Ne bih joj se zaudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.

istio sam od praine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasuene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smijeno. Sigurno zbog ene, koja me

doekivala kao da joj donosim sreu na poklon, i sigurno zbog djeteta, iji sam rast oslukivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi ivot javljao iz nepostojanja. Nisam vie bio sam. Bilo nas je dvoje, i tree jo neroeno, jae od nas, spona koja me sve vie vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno ureivao nebeski svod pored javnih nunika, to se neprestano kvario i osipao. Nisam se vie smijao, zbog njih. Sjeao sam se, dodue, onog smijeha, i mislio na seljake iz upe, koji su traili leeve svojih mrtvaca. Ne suvie esto, moda i sve rjee, jer vrijeme uporno gloe ovjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadraja. Prilagoavao sam se, ne mislei o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obinou mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kae: oeni se! Raaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namee obaveze... Najvre od svih: obaveze ljubavi.

Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Uinilo mu se da je upravo doao trenutak koji je oekivao. Poteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim vie nego da ivotarim u ovom umezu.

- Spremi se, ii emo na sijelo kod hadi Duhotine - rekao mi je ponosno.Znao sam to to znai. Taj poziv je isto to i odlikovanje. I jo vie, mogunost susreta s

ljudima od utjecaja. Hadi Duhotina je nekad tucao sol, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca prireivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije puku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neeg volio ratnike i uivao da ih saziva i asti u svojoj prostranoj kui. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran. Nisam odbio, izlijeio sam se od ravnodunosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. ak sam pomislio kako imam sree, ili je Mula Ibrahim svemogu. Ali je gozba prola, a mi nismo otili. I mnogi mjeseci su proli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kuu.

- Strpljenja! - tjeio me Mula Ibrahim. - Vrijedi priekati.A ja sam odgovarao, da me se ne tiu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je

sasvim dobro i bez njih. I sve vie sam se ukopavao u uvrijeenost, postala mi je obrana. Poeo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, to je na banjalukoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskoio u sanac, uvenog junaka i uvenog pijanicu koji nije potovao niiji poloaj nego ovjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjeenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izreetanog kursumima kao da je bio meta na strelitu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i ibuke, nisu pozivali. Junakog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjaluke vojne, to je bez rijei prosio stojei pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nee da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali poloaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru uglaene pisare, koji ni za roenu majku ne bi poli u rat, i otmjene gizdavce, pederaste, vinopije, zabavljae, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to vie nisu. Koliko rtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uivaju u toj mrtvoj slavi, prljajui je. ivio sam bez njih i dosad, mogu i odsad, i bolje nego s njima.

Gotovo cijela zima je prola, i jednog etvrtka Mula Ibrahim je uao u radnju zadihan, uzbuen, veseo.

- Pozvao nas je!- Tko nas je pozvao?- Hadi Duhotina! Sutra uveer, na sijelo!- Ti idi, ja neu.Stao je usred duana, raskopan, ugrijan, zaprepaten.

- Nee? Kako nee?- Tako. Nemam volje.- ekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadi Duhotina. Na sijelo.- uo sam, i razumio, ali neu. to u ja tamo?- Kako, to e tamo, ako boga zna!Izgubio je svu svoju rjeitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me

zaueno.- I tako, nee. A pozvani smo.- Nitko nee ni primijetiti da me nema.- A zna li ti to ljudi ine da bi tamo doli?- Ne znam, i ne tie me se. Ja ne bih uinio nita.- Grijei, mnogo grijei.- Smetam li ti ovdje?- Ne smeta, boe sauvaj. elim da ti bude bolje. Nee valjda cijeloga ivota ostati

sirotinja?- Pravo da ti kaem, svejedno mi je.- Ne znam to da ti kaem. Nee nam se vie pruiti ovakva prilika. I naljutit emo ih.Izgledao je tuan i uplaen. Tuan zbog mene, to nisam prihvatio njegovu pomo,

uplaen zbog njih, to ne prihvaam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je rijei morao utroiti, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio teko pristupanu tvravu. I koliko je vremena izgubio, trkarajui od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju. Zato sam rekao meke, pravdajui se:

- Bit e nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.

- uti i sluaj. To je moda najbolje. Onda, ide?Oivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razoaram. A onda me

pogledao sumnjiavo :- Uvrijedio si se to te nisu pozvali ranije?- Nisam se uvrijedio. ao mi je to si se toliko poniavao radi mene. Ne vrijede toliko.- Nisam se poniavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi

ovakvu priliku!Zaista nisam vie imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jo povratnik s

Hoina, i porad ene, i pored djeteta koje smo oekivali, i pored potrebe da se nadamo neemu to nije uboga sirotinja, radi njih. Jo su mutne hoinske magle u meni, i ponekad teka tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim tko zna pred kim, za neko mjesto koje e mi omoguiti bolji ivot. A to bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dui. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smatrajui to ni au ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponienje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spaavao moj ponos.

Sad, meutim, pred sutranju izvjesnost, poeo sam da se nagaam sa svojom savjeu. Ni pred kim se neu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao sluaju da se pobrine za moju sreu. Ako ga ne bude, ostat u na istom, i opet je dobro. ak sam se nadao da me nee nitko zapaziti, pa u se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o emu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hoina, umio sam samo gledati u vodu, sluati vrapce i pisati tube i albe nesretnom svijetu. Rijei,

naroito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noi, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noi, samo nae, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjeanje, pa se gubilo, ak do sljedee noi, a onda se opet javljalo, kao ponornica.

A kakve u rijei nai za njih?Uveer sam sjedio s Tijanom u naoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih

prostorija, u koje neu moi ui ako odebljam, to se sigurno nikad nee dogoditi. Ta naa sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jeftina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjei miris kruha. Dodue ljeti je teko, grije nas sunce i vrela pekarska pe, a ohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajui vrata i prozore. ohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Baariji. Ili smo odmahivali rukom, ivei s njima u miru. Briga bi me bilo za ohare, da se ona nije gadila, naroito nou, kad ponu da ukaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativi koljena rukama.

- to ti je?- Nita.- Boli li te togod?- Ne boli. Spavaj.- udna si veeras.- Sretna sam veeras.Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od sree ne

spava.Meni je u ovoj naoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hoinu, njoj gore nego u njenoj kui.

Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo paljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudei se. Sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neeg to nismo mogli ni zapamtiti. Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadi Duhotine, ispriao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.

- Zato da ne ode? Nai e se s ljudima, popriati. to je u tome hravo? Hoe li ostati dugo?

Nije znala lagati. U ivotu nisam sreo nikoga tko je bio toliko nesposoban da sakrije ono to misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijeju. Suvie je lako pristala. ak me i nagovara. Zato? Upitao sam:

- Ne voli to idem?Nasmijala se:- Ne volim to ide! Nikad ne volim kad ide od mene.- Moda bi voljela da ne idem ni na posao?- Naravno da bih voljela.Sad sam i ja poeo da se smijem. Sasvim je luda.- Tko ivi tako?- Ja bih eljela da ivim tako.- Dobro, hoe li da ne idem na to sijelo?- Ne. Otii e, svakako. Mislio bi poslije da si neto propustio.- Zato se sad ljuti?- Ne ljutim se.A onda je dodala kao da se pravda:

- Malo sam uznemirena. Moda zbog trudnoe.To malo lukavstvo, kojim je ublaavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajui moje, skrenulo

mi je misli prema onom treem, prisutnom a nevidljivom, to nas ve mjesecima dri u napetosti, i prisiljava da ga upliemo u svoj ivot, da svoj put i svoja htijenja odreujemo prema njemu. Zbog njega, i zbog nje, moram izai iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otii u na to vraje sijelo. I bit u pametan, i bit u lukav. Stavio sam ruku na njen trbuh, i oslukivao prstima. utei.

Na sokaku su se stiavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pe, ohari su jo mirovali u svojim rupama ekajui da ugasimo svijeu. A ja sam drao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zatienom tijelu malog ovjeka to je ve ivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovita ovoga svijeta. Htio sam da kaem togod lijepo ovoj eni ije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim togod o tom dragom punoglavcu koji e biti ono to ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaeni damar. Uhvaeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vano to se dogaa u svijetu, nije vano to e biti sutra, vaan je ovaj trenutak blaenstva bez misli. Da li e me istjerati iz kue, ovaj trei, kao to je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili emo se ponositi jedan drugim? Ili emo se podnositi, kao veina? U ovom trenutku to nema nikakva znaaja. Hiljadu neijih sretnih trenutaka bit e kao ovaj, ali ovaj nikada vie. Hiljadu tuih ljubavi bit e kao ova, ali ova nikad vie. Nikada: jedina konanost. Prvi put znam to je srea, osjeam je, vidim, miriem. Cijeli svijet, cijeli svemir, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima srea. Da li je mogu zadrati?

Htio sam da joj kaem: mila moja, zbog njenosti to je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujui se, u snu. - Spavaj i ti - rekao sam onom treem, i ugasio svijeu. ohari su sigurno nestrpljivo ekali da ih pustim u sobu. Moda su zakasnili na neki svoj obred.

Napolju je proljetna no, i mjeseina. A ja ne mogu da zaspim, od sree kojoj nisam traio razlog. I nisam se udio to je tako. Kako bi drukije i moglo biti?

4. Neprijateljska zemlja

Nitko nikome ne moe natovariti toliko muke na vrat koliko ovjek sam sebi.to mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem u biti sve to nisam ja, ili u biti ja,

kakvog ne bih elio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kue. Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako doem kasno, poslije ostalih, smatrat e da sam nepristojan. Ako doem rano, rei e da se utrpavam prije svih ostalih. Kako god okrene, muka.

- Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je iao pored mene, sreom ili po nesrei, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo?

- Saekat emo da ljudi izau iz damije, pa emo tada krenuti, s bojom pomoi.- Sad mi je krivo to sam poao.- Samo se dri uz mene!Na raskru, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadi Duhotina, stajao

je stari bajraktar Muharem, i prosio. Dao sam mu neto sitnia, stidei se. Stidio sam se to mu dajem milostinju, stidio sam se to idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.

- Strano je to ovakav ovjek prosi - rekao sam neveselo.- Prosi za inat, to su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.- Svejedno, opet me stid.- Nisi ti kriv.Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to ini iz inata, ja

ovo inim iz nevolje. Ti hoe da ti bude gore, ja hou da mi bude bolje. Ti ne moe ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, ini mi se.

Stajali smo u mranom sokaku, kao djeca, skrivajui se, kao budale, ekajui. Postalo je muno, i smijeno. Zar ovako izgledaju asne uzvanice! Pa sam poeo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledat u meu tim spomenicima kao majmun, lano u se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa enom kod kue, i biti to hou i kakav hou. Nikad ovjek ne moe tako upropastiti ivot kao kad eli da ga popravi, a ne zna ni zato ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.

- Evo, izlaze s molitve - apnuo je Mula Ibrahim, kao da oglaava poetak bitke. -Hajdemo! A to kae za enu, to je lako. ena e ekati. Ovi nee. A bez njihove pomoi nee daleko stii.

Dok smo ulazili u kuu starog hadi-Duhotine, pored momaka sa svijeama i fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:

- Budi uza me!Pogledao sam ga iznenaeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od mene trai

pomo.- Boji li se?- Malo.- Zato onda idemo? Hajde da se vratimo!- Ne moemo vie da se vratimo.- E kad ne moemo, neka ih avo nosi! Dri se hrabro, kao da idemo u neprijateljsku

zemlju!

- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je zaprepaten.Nasmijao sam se veselo, osloboen straha i nelagodnosti, izlijeen njegovim strahom. A

ustraile su ga moje neozbiljne rijei, kojima sam prkosio i sebi i njima, ne znajui zapravo ni od ega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice, jedva savijajui ukoena koljena. I gledao me kao palikuu, zauen i ogoren zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi ivjeti, i ne bih ni ivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplaiti se kad ima razloga, u nesrei, ili ratu, to mora svatko, a drugo je plaiti se uvijek, od svega. Snani Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hoinskim movarama: - Boj se ovna, boj se govna, a kad u ivjeti?

Kad u ivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad u onda ivjeti, gospodo iz neprijateljske zemlje?

Bilo je smijeno to moje kooperenje, i znao sam da je smijeno, jer sam i ja maloprije osjeao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se usanio u hladnoj odbojnosti.

Na prvom koraku u ovoj bogatoj kui vidio sam da je moja odbojnost smijena, a oklop nepotreban. Domain, hadi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kao naev, doekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao svojim oima. to li je to Mula Ibrahim ispriao o meni? Ili je ovaj divni ovjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko potovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrena i nepravedno runa! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njenu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijei.

Ali, avaj, niemu neka se ne nada grbava djevojka!Taj divni ovjek je proao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno domainsko

lice, iroko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bili namijenjeni nama, nego kadiji koji je dolazio iza nas. Mula lbrahima i mene doekali su sinovi domainovi, slubeno utivo, da se ne moemo ni pohvaliti ni poaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavi njega u srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domain proveo u posljednju, nevidljivu i nepristupanu sobu, za najuglednije goste. Ti, najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovita, obavijeni nijemim potovanjem i poniznom utnjom, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz arije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjesto gdje

se vrijedi pokazati. Moda su mnogi slini mome Mula Ibrahimu. Nasmijao sam se, sjetivi se njegovih ratnih zasluga.

Do mene je sjedio stariji ovjek, prilino neuredan, podbuo, ve pijan, ini mi se. I sad je pio, drao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga nitko ne vidi. A esto je mislio da je nevidljiv.

- Zato si doao? - upitao me smrknut.- Zato? Nizato!- Ba nizato? Sve ti je potaman? Nita ne trai? Nita ne moli?- Nita.- Jesi li bogat? Ima li veliku plau?- Bogat sam, i imam veliku plau.- E, blago tebi! Tko ima s jedne strane, dobit e i s druge. Blago tebi!- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet groa na godinu, blago meni.- Au, takav li si! Bogme si ti prilian jad. Uzmi malo rakije!- Ne pijem.

- Nee od mene? Da ti nije ispod asti, sluajno?Popio sam, da ga ne naljutim.- Eto vidi da pije! Hajde jo jednu! Sve, sve, tako!Druga je otila lake nego prva.- A ne pije, veli! Vidim kako ne pije? Veliki si aljivina, izgleda. Zato si se ono

maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.Pohvala mi je prijala, osjeao sam se lijepo.- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog ovjeka prenio preko nabujale

rijeke, a on se uneredio od straha. Pa moda su se, velim, mnogi od ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.

Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako je poeo da pije, zagrcnuo se, iskaljao, doao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa, grohotom, udarajui se rukom po koljenu, klatei se cijelim tijelom, vritei, pa sam se uplaio i za njega i za sebe.

- Pij! - pruio sam mu bardak, da ga smirim.- O, brate, to kae: uneredio se, i to mu je sav rat!Smijeh mu je prekidao samo kaalj. Ljudi su poeli da se okreu.- Ispriaj to, molim te. Ispriaj svima! Pocrkat e od smijeha!- Taman posla! To nije za prianje. A moda sam izmislio.- Ako si izmislio, dobro si izmislio.- A ti, zato si ti doao? Nije me uo.- Veli: sav rat i sva ratna zasluga!- ekaj, ne voli da pria o sebi, izgleda. Pitam te: zato si ti doao?elio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smi