2

janja

3

janja

rokleta je to dinastija. Živjela je od krvi i umorstva, a sada pod slomljenim prijestoljem uništena i mrtva još uvijek vuče za sobom lješine i na njima kani sagraditi novi prijestolj. Na kovčezima s mrtvacima! Ni u snu ne bih pomislio da ima još ljudi koji bi se još danas htjeli za tu

dinastiju eksponirati. Razmotri samo tu beskrajnu infamiju: umorenoga čovjeka svoga protivnika šalju u kovčegu baš u Zagreb. Vidiš, to je ona tajnovita tendencija koju si ti naslutio već u Mariboru, a da nisi znao kakvu pogađaš strašnu istinu! To je besprimjerna drska poruka — cinička prijetnja svima nama koji smo se otkinuli od Habsburgovaca i svom smo dušom Jugoslaveni. Ali na ovu poruku ja ću im odgovoriti. Neću mirovati dok ubojicu nemam u šakama.

4

janja

I. DIO

5

janja

U KRIOMČARSKOJ ZONI

usta mrka noć. Vjetar zviždi prvu zimsku pjesmu. Laterna pred kolodvorskom stanicom sumorno pilji u tamu. Pod njom drijema noćobdiја naslonjen o stup. Pred vratima stanice zazveče signali vlaka.

Noćobdija protare oči pa ide da upali svjetla. Odnekud se pojavili željeznički namještenici, jedan od činovnika polazi prema stražarnici da pogleda skretnice. Nekoliko trhonoša dolazi na peron i čeka. Četiri žandara stoje na ulazu u carinski ured da paze kod pretrage putnih kovčega. Glavar postaje dolazi iz ureda da kontrolira je li sve u redu. Tamo kod stražarnice netko vije signalsku svjetiljku. Iz tame čuje se štropot vlaka. Dva svjetla lokomotive jure sve bliže.

Zaglušnim štropotom uleti vlak na stanicu i zaustavi se.

— Špilje! — viče kondukter.

Lupanje vratima vagona, trka, dozivanje i žurba. Ljudi vuku prtljagu i guraju se uskim prolazom do carinare. Lokomotiva sopće — šum pare zadire u mozak. Oko vlaka vitlaju željezničari svojim signalnim svjetiljkama, a vagoni se sudaraju kao da se lomi željezo. Iz carinare prodiru vika, galama i prigovori.

Tamo u blizini magazina s onkraj tračnica skoknuše dvije muške pojave i šuljaju se prema posljednjim vagonima vlaka. U njihovim kretnjama nešto je tajnovito i lupeški. Kod trećeg se vagona zaustave, obazru lijevo i desno. U blizini nema nikoga. Jedan se drugome popne na rame, prereže plombu, rine vrata, povuče drugog za sobom i obojica se nađu u unutrašnjosti vagona.

Malo svjetlo električne lampice osvijetli do vrha naslaganu tovarnu robu. Hitro ogledavaju sanduke i kovčege. Gdjekojeg podignu, prosuđuju, nagađaju brzinom strukovnjaka, koji jednim pogledom umije ocijeniti sadržinu i vrijednost. Njihovu pozornost zaokupi veliki kovčeg od fine žute kože. Pomno ga ogleduju te izmijene značajni pogled:

— Trefer? — šapćući pita jedan.

— Trefer! — zadovoljno odgovara drugi.

— Daj šperu.

Jedan segne u džep, izvadi otpirač i gurne druga k vratima.

— Zrakaj!

6

janja

Ovaj uz sanduk čeka, onaj na vratima sluša i gleda na stanicu. Za nekoliko sekunda se vrati, uzme svjetlo pa reče:

— Baštaj!

Jedan svijetli, drugi kleči pred sandukom, uzima otpirače pa ih nečujno primjenjuje bravi. Čelo navorano, lice zategnuto, oči upiljene u jednu točku. Sva su mu ćutila stopljena u dodiru otpirača s ključanicom. Ova popušta. Provalnik digne pokrov, obojica napetim očekivanjem zagnjure glave u kovčeg.

— Kristuš Božji! — krikne onaj sa svjetiljkom, odskoči i ostane skamenjen od užasa.

Drugi se ne miče od kovčega i samo grdno prokune. Svjetiljka utrne kao da je ugasnula od straha.

Dvije-tri sekunde mrak i tišina. Tada ponovno plane lampica u ruci provalnika. Onaj pred sandukom još uvijek kleči. Sasvim se sabrao i bijesno okosio na druga:

— Klepećeš kao klinka.

— Izvijaj!

— Šašav! Ovaj tu ne reda. A možda ima somovine?

Kad htjede da posegne u kovčeg, iza njegovih leđa zaškripe sanduci. Provalnici se trgnu. Trak svjetla padne im u oči kao bljesak. Među sanducima pojave se dva čovjeka. Jedan drži u ruci električnu lampu, drugi se baci na provalnike. Strelimice navale ovi k izlazu vagona. Prvi gurne vrata i štropošta se na zemlju. Drugi zaostane u nečijim čvrstim šakama. Otimlje se, grčevito opire, ali nekoliko podmuklih udaraca u rebra slože ga na zemlju. Neki se čovjek bacio na njega i provalnik je na rukama i nogama svezan. Sad protivnik ustane sa svoje sputane žrtve i usopljenim glasom reče drugu:

— Jednog imamo, drugi je umakao.

— Baš smo im iz ustiju istrgli plijen.

— Daj mi svjetlo, da vidim što ih je tako preplašilo.

On uzme električnu svjetiljku pa se uputi na drugu stranu k otvorenom kovčegu.

— Gle, odabrali su baš naj...

— Šta je? Zašto si se zapanjio? Kao da je nešto neo...

I ovome zamre riječ na ustima. Obojica zure u kovčeg u kojem ugnječen sjedi mrtav muškarac. Glava mu počiva na ramenu. Lice je iznakaženo. Jedno oko u krvavoj očnici, bijeli zubi nad kojima je nestalo gornje usne te neoštećena dolnja čeljust jedino još podsjećaju na izgubljeni ljudski oblik. Mračni vagon, provaljeni kovčeg, u njemu lješina osvijetljena zrakama male električne lampe, pružaju neprijatnu sablasnu sliku.

7

janja

— Bože, kakva je to strahota!

— Grdno mu je razmrskano lice — primijeti onaj koji je svezao provalnika.

— Dozlaboga grdno!

— Pa šta to znači? Da nije zločin?

— Ko umire naravnom smrću ne običaje se voziti u putnom kovčegu.

— Što ćemo sad?

— Što? Dalje se ne možemo voziti s njime.

— Da što?

— Vlak se dugo zadržaje zbog carine. Valja nalaz javiti, a ovoga u lisičinama spremiti pod krov.

Provalnik promrmlja kletvu.

— Čuješ, ne kuni! Hvali Bogu da imaš svjedoke, inače bi pao u sumnju da si s ovim u kovčegu imao posla — reče onaj sa svjetiljkom i okrene se drugu: — Dragi moj prijane, naš je inkognito pri vragu. Sad nema druge — idi glavaru postaje pa mu javi što se zbilo, a ja ću ostati na straži.

— Dođavola, baš nam to nije trebalo — odgovori ovaj i skoči s vagona.

U malu sobicu kolodvorskog ureda uleti mlad, visok gospodin u športskom odijelu i bez ikakvog uvoda najavi glavaru postaje:

— Gospodine, u putnom sanduku teretnog vagona u vlaku, što je sad stigao iz Austrije, leži lješina muškarca.

Glavar postaje pogleda mladića, činilo mu se da je gospodin naderan pa da zbija neslane šale.

— Uvjeravam vas, gospodine, da je doista tako kao što sam rekao. Izvolite poći sa mnom.

Konačno se glavar uvjerio da je strani gospodin potpuno trijezan i pošao s njim do vagona, gdje je čekao onaj drugi čuvajući kovčeg i provalnika. Baciv pogled u kovčeg, glavar postaje naglo okrene glavu, a hladna jeza preleti mu tijelom. Da to prikrije, pođe do svezanog provalnika, upravi na nj nekoliko pitanja pa onda pogleda obojicu strane gospode i upita ih:

— Vi ste se vozili u ovom vagonu?

— Da, gospodine glavaru.

— Kako je to moguće? — iz njegovih riječi prodirala je neka sumnja.

Gospodin koji je uhvatio provalnika odgovori:

— To je odviše duga pripovijest a da bismo vam je u ovom času mogli ispričati. Molim vas, odredite da se ovaj tat odvede, zatim izvolite zatvoriti vagon, baciti ga na posebne tračnice i postaviti stražu. Vama je sigurno poznato da vagon ne smije nitko dirati dok ne dođe komisija i ne provede očevid.

8

janja

— Nije nužno da me to učite — reče glavar postaje promjeriv gospodina koji mu je davao savjete. — Znam i sam što mi je činiti.

— Tim bolje, gospodine glavaru. Ali molim vas, prijavite taj nalaz odmah u Maribor, da komisija može stići do jutra.

— I to znadem — reče glavar postaje. — Molim vas i gospodina da dođete sa mnom u ured i ostanete tamo dok ne dođe mjesni žandarmerijski narednik da vas presluša.

— Sad bih ja mogao vama da kažem: Ne treba da me učite, ali vidite, ja primam svačije ljubazno upozorenje — reče mlad gospodin, primakne se svome prijatelju pa mu šapne:

— Pazi, ovaj nas sumnjiči!

Glavar postaje siđe s vagona i pošalje jednog željezničara po žandarmerijskog narednika, koji se nalazio na stanici. Kad je ovaj stigao, sporazumi se s glavarem da se vagon otkopča od vlaka, baci na sporedne tračnice i postavi straža od dvojice žandara; zatim da se provalnika smjesti na stanici dok stigne komisija, a konačno da nepoznata gospoda imadu poći u ured i ondje pričekati. Sam glavar postaje otpratio ih onamo sa dvojicom željezničara.

Kad stigoše u glavarev ured, ponudi im da sjednu, a on se uputi da hitno javi dogođaj mariborskoj policiji. Dok je on brzojavljao, oba se gospodina stisnuše k peći.

— Ovi nas uistinu sumnjiče — šapne mlađi svome drugu.

— Rekoh ti.

— To nam je trebalo! Ja ću...

— Pusti, pusti, da vidimo kako će se to razviti.

Obojica zapale cigarete, čekajući dok glavar postaje svrši svoj posao.

Nakon četvrt sata uđe u sobu narednik, ispod kape stršili mu napadno dugi kuštravi brci. Ravno se uputio k strancima i oštro ih uzeo u oko.

— Kako se zovete? — upita mlađeg.

— Milan Slavušić.

— Otkuda ste?

— Iz Zagreba.

— Vaše zvanje?

— Posjednik.

Narednik omjeri mladog čovjeka nekako sumnjičavim pogledom. Po njegovom športskom odijelu, što je isticalo snažnu i vitku pojavu, razabiralo se da pripada otmjenom društvu. Plemenito mlado obrijano lice s malim crnim brcima i crne ugurzurske oči, pa guste, nešto kuštrave kose unatoč simpatičnog izgleda očito

9

janja

nisu u narednika pobudile povjerenje. Ne rekavši više ništa, okrene se k drugome gospodinu, koji je komotno prekrstio noge i pušio cigaretu. Njegovo potpuno obrijano lice, oštrih markantnih crta bijaše mirno i hladno. Glatko unatrag učešljana tamna kosa ispoljavala je visoko inteligentno čelo. Male sugestivne smeđe oči gledale su izazovnim mirom narednikov omašni brk. Nehotice podigne narednik ruku da brkove poravna, a onda uzevši bilježnicu upita svoga posmatrača:

— Kako vam je ime?

— Branko Vitor.

Narednikov pogled bivao oštriji.

— Vitor? Kakvo je to ime?

— Ne sviđa vam se?

Dugi brkovi stali se micati.

— To je vaše prezime? — upita reskim glasom narednik.

— Jest, moje prezime, čisto narodno prezime.

— Vaše zvanje?

— Policajni činovnik iz Zagreba.

Na ove riječi podigne narednik glavu, lice mu poprimi strogi sumnjičavi izražaj.

Oštro pogleda gospodina i reče:

— Upozoravam vas da iskazujete istinu.

Gospodin se ne makne, tek upilji u narednika uvažujući pogled i upita:

— Zašto vi ne vjerujete da sam policista?

— Jer policist ne bi prekršio propise i ušao u teretni vagon. Civili nemaju tamo nikakva posla! — reče on s omalovaženjem.

— E, čast, ova vam vrijedi. Uza sve to ja sam ipak putovao u teretnom vagonu.

— Kako ste dospjeli onamo?

— Kriomice, ali ne trudite se. Priznat ću svoj zločin samo komisiji.

Narednik je očito htio nastaviti, ali neizdrživi pogled malih sugestivnih očiju smete ga pa spremi svoju bilježnicu i mrko reče:

— Dok komisija ne stigne, gospoda se ne smiju udaljiti iz ove sobe.

— Pravo je tako, samo vi strogo sa mnom — primijeti gospodin, na što se uplete njegov drug da posreduje:

— Čuj, Vitore, bolje bi bilo...

— Nemoj, ne pomaže nam ništa. Uhvatio nas je pa sad nikud nikamo iz te kože. Priznat ćemo sve komisiji. Najbolje je skrušeno priznanje!

Narednik pođe glavaru postaje, još uvijek zaposlenom kod brzojava, nešto mu šapne pa izađe. Glavar ode za njim.

10

janja

— Zašto mu nisi ponudio legitimaciju, neka se uvjeri da si policista — upita Milan Slavušić druga kad ostadoše sami.

— Da jadnom čovjeku razbijem možda najljepšu senzaciju njegovog zvanja? Zamisli divnu kombinaciju koja se rodila u njegovoj glavi: kovčeg — lješina — dva otmjena gospodina, koji navode kriva imena i zvanja. On je tako čvrsto uvjeren o našoj nečistoj savjesti da mu nije ni palo na um zatražiti legitimaciju. Baš mi godi ova pustolovina.

— Zašto si mu ti sumnjiviji od mene?

— To dolazi od toga što u nama policajcima imade uvijek nešto lopovskog.

Obojica se nasmijaše.

— Boga mi, nisam se ni u snu nadao da će naša ekskurzija ovako svršiti — reče Slavušić.

— Valjda ti nije žao?

— Bilo bi mi milije da smo ulovili kriomčara nego običnog tata.

— I kriomčari su sasvim obični tati. Razlika je među njima samo u tome da tat okrade pokojeg pojedinca, a kriomčar krade milijune ljudi. Uostalom, kriomčari nam neće pobjeći, a s ovim u kovčegu doživjeli smo sasvim neobičnu pustolovinu.

— Nismo ni slutili kakvog imamo suputnika.

— A da ti kažem odakle putuje?

— Otkuda znaš? — upita Milan Vitora.

— Kad si otišao javiti glavaru postaje ogledao sam kovčeg izvana i po tiskanici razabrao da su ga poslali iz Beča.

— Iz Beča u Jugoslaviju?

— Ravno u Zagreb.

— Čudnovato. Baš u Zagreb. Nije li to značajno?

Vrata ureda malo se otvore, a jedna željezničarska glava proviri u sobu. Iza nje pomole se još dvije glave.

— Pazi, kako nas promatraju. Eto moje glave da nas ne smatraju ubojicama.

Vitor se nije prevario.

Vani u hodniku postavio je narednik stražu da budno pazi na sumnjivce.

Sve što je na stanici bilo živih, željezničari, carinici i žandari okupili se u hodniku pa raspravljali o strašnom sadržaju putnog kovčega i nepoznatoj ubojici nepoznatog čovjeka. Konačno su zaključili da ona dvojica u glavarovoj sobi nemaju čiste prste. Okolnost što se dovezoše u teretnom vagonu zajedno s lješinom pružala je obilno gradivo njihovoj mašti.

Čitav dio noći probdiše u raspravi i očekivanju komisije.

11

janja

Prema jutru zatrubi pred stanicom automobil. Sve poleti van, da dočeka gospodu koja bi imala da riješe zagonetku što je zaokupila njihove misli i živce.

Narednik pristupi državnom odvjetniku, koji je stigao na čelu komisije, pa mu najavi da je internirao dva muškarca koji obrekoše priznati zločin samo državnom odvjetniku. Ovaj se uputi u pratnji narednika ravno u ured.

Milan Slavušić i Vitor pozdraviše unišlog gospodina. Naličio je više posjedniku nego državnom činovniku. Rumeno okruglo lice, puni sijedi brkovi, prijazne plave oči, vanredno dobroćudni izražaj pa jednostavni ležerni nastup odavahu prirodnog čovjeka, koji se nije mogao zaraziti birokratizmom.

Milan i Vitor prikažu se predavši svoje legitimacije. Državni se odvjetnik nasmiješi.

— Dakle vi ste dvojica izazvali toliku sumnju? Nema druge nego da se opravdate!

Pritom pruži obojici ruku rekavši:

— Ja sam dr. Brežan. Oprostite ako je narednik počinio glupost.

— Krivac sam ja — reče Vitor — htjelo mi se da mu malo podvalim.

Narednik se zbuni i mrko pogleda policistu.

Ovaj se nasmiješi.

— Nemojte se ljutiti, ali nije lijepo što me onako na prvi mah strpavate među zločince. Zar ja tako izgledam, brate?

Gospoda shvatiše sve kao šalu, a narednik iziđe razočaran u svojim nadama da je uhvatio ubojice.

Kad su gospoda ostala nasamu, sjedne državni odvjetnik k peći da ogrije prozeble ruke pa zamoli svoje nove znance da mu saopće kako su otkrili lješinu.

— Gospodine doktore — reče Milan — ponajprije dopustite da vam saopćim predigru neka vam bude jasno kako smo upali u ovu pustolovinu.

— Molim, izvolite.

— Malo je čudno da ovu pripovijest započinjem, ali to je u uskoj vezi s našim doživljajem u vagonu. Bavim se publicistikom, naime izdaj em svoj list.

— Čekajte, čekajte — upadne državni odvjetnik. — Vi se zovete Milan Slavušić. Niste li možda vi onaj koji izdaje Savremeni svijet?

— Da, gospodine doktore.

— Ah vidite! To mi je baš milo! Vrlo ste bojovni, ali pravedni. Čitam vaše članke s velikim zanimanjem.

— Hvala na ustrpljivosti, gospodine doktore. Kako vidim, nije potrebno da opširno razjašnjavam — jer kad čitate moj list, onda vam je poznata moja publicistička afera zbog kriomčarenja?

12

janja

— Dakako da mi je poznata.

— Prema tome znate da sam u jednom članku ustvrdio kako neki državni carinari i neki željezničari pomažu kriomčare. Htio sam to dokazati konkretno i pođem u kriomčarsku zonu. Poveo sa sobom svog prijatelja, evo ovog čovjeka što stoji pred vama. Kao policista vanrednog opažanja bio mi je potreban na toj ekskurziji. Pošto je upravo na dopustu, mi smo dvojica otputovali u Austriju.

— Pa kako ste dospjeli u teretni vagon?

— To je djelo mojeg prijatelja. Neopaženo, kao kakvi tati, uvukli smo se u vagon mješovitog vlaka što je imao krenuti u Jugoslaviju.

— I tako su vas prokriomčarili preko granice zajedno s onim kovčegom?

— Kao luksuznu robu! Stigavši u Špilje čekali smo s najvećim interesom hoće li nas kriomčariti dalje. — Ali jedva što je vlak stajao deset časaka, prodriješe u vagon provalnici. Eto — to je naš zločin.

Doktor Brežan se nasmije.

— Vani u svijetu nije baš ništa neobično ako se publicista posluži ovakovim načinom da uhvati sižea za svoj list. Ali molim vas, što je bilo dalje?

— To će vam mnogo bolje ispričati moj prijatelj.

Državni odvjetnik pogleda mladog policistu.

— Gospodine doktore — reče Vitor — ne bi li bilo bolje i shodnije da vam to ispričam na licu mjesta, gdje vam mogu sve točno pokazati?

— Da, to je mnogo bolje.

Dr. Brežan ustane i dade obavijestiti ostale članove komisije da se polazi na očevid.

13

janja

ZAGONETNI ŽIG

utno zimsko sunce svanulo nad malom stanicom, gdje su noću otkrili tajnoviti kovčeg. Na sporednoj tračnici stoji vagon, čuvan žandarima. S one strane na terasi magazina skupilo se znatiželjnog svijeta. Ljudi su zurili u velika crna kola, stojeći ustrajno na zimi i magli. Uzalud ih

žandari uvjeravahu da neće ništa vidjeti ni čuti. Ništa ih na svijetu ne bi uzdržalo tako ustrajnima na vjetru i zimskom jutru kao predodžba da se u vagonu nalazi kovčeg, a u njemu muška lješina.

U vagonu oko putnog kovčega sabrali se članovi komisije, s njima glavar postaje, žandarski mjesni narednik te oba prijatelja Zagrepčana. Ponajprije su saslušali iskaz Branka Vitora, koji je potanko ispričao kako su provalnici naišli na kovčeg. Iz ovog se iskaza razabiralo da su slučajno odabrali taj putni kovčeg, naslućujući u njemu velike vrijednosti. Nakon toga pozove državni odvjetnik izaslanika mariborske komisije, da poduzme prve izvide.

Dignuše pokrov kovčega.

Na svim licima odrazivao se neprijatni osjećaj, izazvan pogledom na iznakaženu lješinu. A jer je već počela zaudarati, pokušaše neugodni zadah zatomiti pušeći cigarete.

Izaslanik mariborske policije pretraži lješini odijelo, rublje, žepove i domalo izvijesti državnog odvjetnika da su žepovi prazni, monogrami sa rublja, a firme s odijela odstranjene te da kod lješine nema ni novaca niti dragocjenosti.

— Dakle, jednom riječi, kod lješine nema ničesa što bi moglo podati trag ubojici ili identitetu mrtvog čovjeka — reče državni odvjetnik. — Čini se da je pripadao imućnom društvu. Ne mislite li i vi tako? — obrati se doktor Brežan Vitoru.

— Sasvim se slažem s vama, gospodine doktore. Odijelo je sašiveno od najfinije engleske tkanine, vanredno otmjene smeđe boje. Takove se tkanine ne nalaze svuda. Prsluk je od teške svile. Odijelo je očito krojio umjetnik krojač, fina rubenina, njegovane ruke, nokti, sve odaje da taj čovjek nije cijepao drva, a bogme niti mrčio papir po državnim uredima. Ovakovu garderobu posjeduju danas samo ljudi sa malo većim suviškom.

— Da, da, čovjek je morao biti imućan — reče državni odvjetnik — tim više izgleda da se radi o grabežnom umorstvu. Lupeži su naravno odstranili sve po

14

janja

čemu bismo mogli naslutiti tko je umoreni.

— Gle, treba da skinemo ogrlicu — upozori Vitor. — Pralje ih običavaju obilježiti brojevima ili početnim slovima imena vlasnika. Ako ogrlica nije nova i jednom bila u ruci pralje, onda nam je možda ona ostavila kakav trag imenu umorenog. Doduše, ogrlica je sva zakrvavljena, ali kad se krv odstrani, vidjet ćemo ukoliko je ubojica pogriješio kad je zaboravio na oznake.

Skinuše ogrlicu i doista opaziše neku malu oznaku, koja još nije bila sasvim prožeta krvlju, ali se nije moglo razabrati da li je broj ili slovo. Pošto su ogrlicu stavili na stranu, upozori državni odvjetnik da još pretraže kovčeg.

Viktor klekne i stane s kolegama ogledavati kovčeg, dok se državni odvjetnik okrene k glavaru postaje i zapita:

— Kovčeg je predan kao putna prtljaga. Nije li neobično da je zalutao u ovaj vagon?

— Vidim ovdje više ovakovih putnih kovčega — odgovori glavar postaje. — Događa se, naime, da je vagon u koji se tovare putni kovčezi često prepun, pa suvišak bace u koji drugi.

Na kovčegu od vanredno fine žute kože razabirala se postrance popratnica, kojom se obilježuju putni kovčezi, pa se jasno razabirale riječi:

— Zanimivo — primijeti dr. Brežan. — Šalju ga iz Beča u Zagreb.

— Zašto baš kao putnu prtljagu? — upita Milan.

— Na putnu prtljagu nije trebalo označiti imena predatelja, pa je i to ubojica učinio da zametne sebi trag. Nije mu trebalo drugo nego kupiti putnu kartu i tako predati kovčeg. A onda je popratni list, kojim bi morao kovčeg iskupiti, sigurno spalio pa sad ga tražite — pričao Vitor pa nastavio pretraživati vanjski dio kovčega.

— Sasvim se dobro razabire da je kovčeg već koji put putovao. Ima tragova da su starije putne tiskanice pomno odstranjene. A sad, gospodo, gledajte nešto sasvim čudnovato — reče Vitor i okrene kovčeg te im pokaže prednju stranu. Svima padne u oči prilijepljena bijela artija, a na njoj udaren žig.

15

janja

— Što je to zapravo? — začudi se državni odvjetnik.

— Đavo bi ga znao! Izgleda kao žig, a ne razabire se nikakav napis ni slova, ni figura. Daj, Milane, ti se razumiješ u ovakve stvari — pozove Vitor svoga prijatelja, koji je čitav očevid promatrao iz pozadine. Slavušić pristupi bliže:

— To izgleda kao nekakov rebus.

— Koji će ga vrag odgonetnuti!

Državni odvjetnik zagledao se u žig:

— Okladio bih se, mnoga će se glava izmučiti dok ove hijeroglife odgonetne — ako je to uopće moguće.

— Vrlo me zanima kako je i zašto je taj žig udaren na kovčeg.

— I to je, čini se, opet zagonetka — reče mariborski policista.

— E, gospodine kolega, u tom je upravo sav čar našeg zvanja, da nam vječno zadavaju zagonetke — reče Vitor.

— Biste li, gospodine Vitore, mogli bar izdaleka naslutiti kako je taj žig mogao dospjeti na kovčeg.

— Pokušat ću, gospodine doktore. Artija sa žigom još je sasvim čista i nezaprljana, ne nosi tragove da se je mnogo kojekuda smicala. Ne izgleda li, molim vas, da je žig udaren na artiju, a ova prilijepljena na kovčeg tek pred koji dan?

Svi se u tom mnijenju složiše.

— A sad, kakva je svrha vodila čovjeka da taj žig udari na kovčeg? Da je u kovčegu roba, mislio bih, htio je putnik žigom obilježiti da se tako lako ne izgubi. Ali tu je druga stvar. U tom kovčegu leži ubijen čovjek, a ubojica je pomno odstranio sa kovčega sve što bi moglo pokazati kakav trag. Zašto je dakle ostavio ovaj žig?

— Možda ga je zaboravio skinuti — upozori mariborski policajac.

— To je sasvim isključeno. Žig je udaren na tako napadnom mjestu da se

16

janja

upravo nameće oku i silom izazivlje pozornost.

— Zašto bi htio da žigom izazove pozornost, kad je sve drugo odstranio? — upita mariborski policista svoga kolegu.

— E vidite, to je baš ono. Odašiljatelj ovog kovčega kao da je sve odstranio sa kovčega da tim više istakne ovaj žig. Tu bi mogli postaviti dva razloga: da svoje djelo prikrije zagonetkom ili se tu doista krije neka zagonetka. Ako je ovo drugo, onda je očito ubojica vrlo siguran da mu žig ne može otkriti trag.

Mladi se policajac tako zanjeo za svoju stvar, da nije ni opazio, kako ga svi sa interesom slušaju, a najviše brkati narednik, koji se divio što se je razvilo iz njegovoga sumnjivca. Državni odvjetnik potapka Vitora po ramenu:

— Dragi moj mladi čovječe, vi mi se vrlo sviđate. Vaše tumačenje je posve ispravno. Dakle mi ćemo taj zagonetni žig snimiti s kovčega, a time su za ovaj čas naši izvidi svršeni pa ćemo sada zamoliti gospodina doktora da on pregleda lješinu i da nam dade svoje liječničko mnijenje.

Nakon što je liječnik pregledao lješinu, izvijesti komisiji da je čovjek pogođen sa dva eksplozivna hitca u lice i čelo. Rane su zadane po svoj prilici dum-dum tanetima pošto je lice pokojnika napadno iznakaženo. Hitci nisu bili opaljeni iz veće daljine od dva-tri metra.

Nadalje liječnik izvijesti da je pokojnik bio visoka stasa, dobro razvijen, plavokos, po donjoj čeljusti, koja je ostala pošteđena, razabiralo se, da nije nosio brade. Nadalje, da je bio u muževnoj dobi oko 42-43 godine. Konačno je liječnik ustanovio da lješina nije dulje ležala u kovčegu od 2-3 dana. Točniji podatci imadu se ustanoviti razudbom u mariborskoj bolnici.

— Gospodine doktore, je li to posve sigurno, da je pokojnik ubijen tzv. dum-dum tanetima? — upita Vitor.

— Poznam točno rane ovog oružja.

— Prema tome je ubojica za vrijeme rata bio vojnik ili je dobio oružje od nekoga tko ga je sačuvao jer se ovakove patrone nisu ni u vrijeme rata prodavale u slobodnoj trgovini.

Konačno je očevid svršio, a državni odvjetnik odredi da se lješina opet položi u kovčeg.

Kad su lješinu spustili na dno, naćuli Vitor uho i upozori:

— Pozor, kolege, nešto je na dnu zaštropotalo. Kao da je udario tvrd premet o sanduk. Molim vas, dignite još malo lješinu.

Detektivi poslušaše, a Viktor uhvati viseće uglove na kaputu mrtvoga.

— Između podstave i tkanine nešto je tvrdo.

Policajac izvuče džepove kaputa.

17

janja

Bili su potpuno cijeli, samo je desni džep imao nezamjetljivu rasporinu kroz koju je tvrdi predmet mogao pasti u kaput. Raspori podstavu i segne u dubinu.

— Gospodo, evo nekakav ključ.

On ga izvuče napolje i pokaže državnom odvjetniku.

— Ključ sa pločicom, kakove imadu u hotelima!

— Na pločici ključa stoji broj dvadeset i tri — očito je ovo broj sobe nekog hotela — tumačio je Vitor. — Pošto je lješina poslana iz Beča, prvi trag vodi onamo.

— Nije li vam to sumnjivo, gospodine Vitore — obrati se državni odvjetnik mladom policajcu — da je baš taj ključ ostao kod lješine, a sve drugo su odstranili?

— Da i ne. Ili ga je pokojnik zatvorivši vrata svoje sobe u hotelu turio u žep od navade i zaboravio — a ubojice ga nisu primijetili jer je ključ pao u dubinu kaputa — ili ga je ubojica sam podmetnuo da zavede istragu.

— Jedno i drugo je vjerojatno. Za sada je ključ jedina polazna točka istrazi — dovrši dr. Brežan te odredi da se kovčeg zatvori, a lješina preveze u Maribor.

Poslije očevida preslušao je državni odvjetnik provalnika, kojeg je Vitor u vagonu uhvatio i svezao. Provalnik iskaže da je s jednim drugom ušao u vagon u dobroj vjeri naići na skupocjenu kriomčarsku robu, a budući mu se taj kovčeg pričinio najvrednijim, nadao se i dobrom plijenu. Kad su međutim našli u kovčegu lješinu, on htjede pobjeći, ali ga drug zadrži u nadi da će kod mrtvog naći novaca. Nu još prije nego što bi se lješine dotakao, bili su zatečeni, a on svezan. Državni odvjetnik uputi narednika da uhićenika preda dalnjem postupku radi provale, a onda se komisija spremi na povratak u Maribor.

Na polasku ponudi dr. Brežan Milanu i Vitoru da ga prate.

— Upravo smo vas htjeli za to umoliti — reče Milan — da nas povedete sa sobom. Vanredno nas zanima kakove će rezultate donijeti obdukcija.

Dr. Brežan i oba Zagrepčana odvezoše se autom, dok su ostali članovi komisije putovali prvim vlakom, a s njima je otpremljena i lješina u pratnji žandara. Poslijepodne poduzeta je obdukcija u mariborskoj bolnici.

Vitor pođe sa svojim mariborskim kolegom u prosekturu. Pošto je lješina fotografirana, dade se Vitor na posao da sakupi sve što bi moglo poslužiti ustanovljenju identiteta lješine. Oduzimao je mjeru sa pokojnikovog odijela, sa cipela, odrezao s kaputa komad sukna, pomno izmjerio samo mrtvo tijelo, snimio otiske nogu i ruke te odrezao čuperak kose. Dotle je prosektor svršio svoj posao i konačno skinuo s pokojnikove ogrlice krv. Sa nutarnje strane dosta se jasno razabirala dva slova: I. O.

Pošto je prosektor sastavio izvještaj za državnog odvjetnika, uputi se Vitor k njemu, gdje ga dočeka i Milan. Prikazavši državnom odvjetniku sve podatke što ih je donio od prosektora, ponajprije pročita izvještaj o samoj obdukciji, koja je

18

janja

međutim uglavnom potvrdila prvobitne izjave liječnika prigodom očevida. Druge potankosti nisu pružale podloge istrazi. Mnogo više očekivali su od dvaju slova što su pronađena na ogrlici. Naposljetku je državni odvjetnik uglavio:

— Čitav materijal na koji se može osloniti istraga sastoji se iz zagonetnog žiga, dvaju slova na ogrlici i ključa sa brojem dvadeset i tri.

— A to nije sasvim malo — primijeti Vitor i doda u pola šale: — Ovaj ključ mogao bi otvoriti prava vrata jer nosi brojku »tri«.

— To je tvoj broj — nasmije se Milan. — Taj ti uvijek podmićuje sreću.

— Samo je pitanje — pridometne državni odvjetnik — hoće li donijeti sreću i onome tko će za ubojicom voditi istragu. Predbježno vodi trag u Beč pa treba da obavijestimo tamošnju policiju.

— Ali trag identitetu lješine vodi u Jugoslaviju — reče Vitor naglasujući.

Državni odvjetnik pogleda dobroćudnim svojim očima mladog policistu.

— Vidim, vi imate neku kombinaciju. Htio bih je čuti.

— Stvar je sasma jednostavna. Meni kopa po glavi jedno pitanje: kako to da taj ubojica, koji iz Beča šalje lješinu da je se riješi, nije našao nigdje na svijetu ni jedne države, ni jednog grada kamo da šalje svoju žrtvu, nego baš Jugoslaviju i baš Zagreb?! Lako je mogao odabrati kakovo udaljenije mjesto i po samog sebe sigurnije. U ovoj gesti krije se i neka drskost i — možda je smjelo što ću sada reći — ali izgleda mi kao neka — značajna namjera... Zašto baš Jugoslaviju? Zašto baš Zagreb?

— Da, to imate pravo. Tu mora da je ipak neka veza.

— Nešto se iza toga krije kad nepoznati ubojica odabire kao prihvatnika lješine grad Zagreb. Snalazi me jaka slutnja — da u toj adresi lješine imade osebujna tendencija, makar da to izgleda i odviše drsko i vratolomno za samog ubojicu.

Milan se sagne k državnom odvjetniku.

— Gospodine doktore, uvjeravam vas da se možete pouzdati u slutnje moga prijatelja. Taj vam je dečko pio bratimstvo s vragom. I jučer u noći kad smo tragali za kriomčarima htio sam da se uvučem u posljednji vagon, a on mi reče: Ne, u ovaj nećemo, slutim da je ovaj treći straga pravi vagon u koji treba da uđemo. Nije li eto pogodio upravo onaj s lješinom? Je li to bez vraga, recite?

— Ali pusti, dragi Milane, to može da je slučaj — ali kad ubojica šalje ubijenog čovjeka u Zagreb, to nikako ne može da bude slučaj.

— Vaša slutnja gospodine Vitore doista nije nevjerojatna — odgovori državni odvjetnik. — Moguće da je ubijeni i naš državljanin. Da, vidite, hm, predizvide ipak neću da prepustim bečkoj policiji, poslat ću tamo kojeg našeg detektiva.

— Ili dvojicu — naglasi Vitor pogledavši značajno Milana pa onda opet državnog odvjetnika.

19

janja

— Razumijete li, gospodine doktore, na što nišani? Ja sam sasvim spreman i ako se, gospodine doktore, pouzdajete u nas dvojicu — onda možete s nama raspolagati.

Državni odvjetnik promotri najprije jednog pa drugog, a onda primijeti: — To bi značilo da osnivam svoju privatnu policiju od dvojice mladih, poduzetnih, inteligentnih ljudi? No, nije loše, doduše propisno bi bilo...

— Gospodine doktore — upadne Vitor — vi najbolje znate koliko propisi i paragrafi sprečavaju hitru i logičnu potragu.

— Iskreno vam kažem — reče državni odvjetnik — vi ste mi se obojica već na prvi mah vanredno svidjeli. Gospodina Slavušića poznajem po člancima, a talenat gospodina Vitora opazio sam danas i ja se zaista sasvim pouzdajem u vas. Primam vašu ponudu. Vidim unaprijed da ćete vi dvojica i đavla iskopati iz pakla i dovući ga na sunce. Pravda mora da prihvati u svome vlastitom interesu pomoć ovakovih dobrovoljaca. Ali stvar treba da ostane u tajnosti.

— To se razumije — primijeti Milan.

— Kako vidite, moja mlada gospodo, ova glava nije osijedila pod znakom birokratizma. Ja sam vazda hvatao pamet, a ne paragrafe, pa činim to i sada, a glede troškova ove prve potrage...

— Nemajte brige — upadne Milan. — Ove preuzimam na sebe.

— E, pa to je lijepo, samo možete li nekoliko dana izostati?

— Kako ne — reče Milan. — Nit mi mlado plače, nit mi staro kuka — veli narod. Slobodan sam.

— A vi, gospodine Vitore, ne morate li vi u Zagreb u svoju službu?

— Mene je zadesila velika sreća da sam jedanput na dopustu.

— Prema tome — vrijedi!

Oni sjedoše k stolu, da se još o raznim stvarima posavjetuju, a konačno uglaviše da nalaz neće publicirati u novinama, neka bi ubojica mislio da se je lješini zameo trag pa će zanemariti nužni oprez.

Prvim vlakom otputovaše Milan i Vitor u Beč.

20

janja

SOBA BROJ 23

ladni jutarnji sjevernjak goni bečkim ulicama ljude što hite na posao. Kroz okna jedne kavane na Opernom ringu promatraju ih Milan Slavušić i njegov prijatelj Vitor, pijući kavu.

— Gledaj, Milane, kako se raspoloženje ljudi na gradskim ulicama u stanovito doba dana mijenja. Ujutro je sve tmurno, sneno, zlovoljno, čak beznadno. Svi pognjure glave, kao da ih nešto u zatiljku tišti. Nitko od ovih ljudi vani ne bi u to doba izašao na rad od svoje volje. O podne je slika druga. Stotine, hiljade gladnih ljudi trči na objed. U očekivanju zalogaja izgledaju svi ispunjeni nadom — nose glave uspravljene, razgovorljiviji su i poduzetniji. Uvečer vidiš svuda spokojnost, veselje i napeto očekivanje ugodnosti i veselja. Moje je uvjerenje da je ova psihologija različitog raspoloženja publike u razno doba dana važna za detektiva koji ide za nekim ili nečim u potragu.

— Kako to?

— Eto tako. Kad detektiv polazi na tajnovite izvide i nađe ljude u dobrom raspoloženju, saznat će više nego ako dođe u doba kad je vjerojatno da su ljudi zlo raspoloženi. Osim toga, raspoloženje znatno mijenja fizionomiju čovjeka pa može detektiva i zavesti. Mrka nezadovoljna fizionomija proizvodi u tebi krivi psihološki utisak.

— Onda nećemo započeti našu raciju na sobu broj dvadeset tri sada?

— Ne, u ovo jutarnje doba svi su vratari zlovoljni, i oni koji su probdili noć i oni koji su primili službu ujutro. Najbolje je poći poslije objeda. Međutim, nadam se da bečki vratari doručkuju, a iza doručka već su ljudi u prilično dobrom štimungu.

— Posve se pouzdaj em u tebe — odaberi još hotel s kojim bismo našu raciju počeli.

— Mi držimo da je pokojnik bio bogat — dakle je stanovao u otmjenom hotelu. Počnimo s jednim takovim, koji nosi ulični broj tri.

— Ti baš vjeruješ u sreću broja tri!

— Čak u trinaest, i to na sam petak.

— Čudak si, ono čega se boji čitav svijet prihvaćaš svojim amanetom.

— Nisam kriv da mi nosi sreću.

21

janja

— Dakle da vidimo taj tvoj odnošaj sa brojem tri.

Oko 10 sati uzeše prijatelji auto i počeše svoj ophod.

Po prethodnom dogovoru, kad su ušli u hotel Milan je uvijek pošao ravno k vrataru i s njim raspravljao o sobama koje bi imali naručiti, a Vitor je tobož gledao posjetnice ili na ploči napisana imena gostiju koji se nalaze u hotelu. Zapravo je kontrolirao da li je pločica na ključu, što ga nađoše kod umorenoga, jednaka pločicama dotičnog hotela. Kad je rezultat bio negativan, Vitor bi skinuo šešir s glave. Tako je neprestano skidao šešir, ali prijatelji proslijediše put u tvrdoj odluci obaći sve hotele, pa makar i onoga posljednje vrsti u predgrađu.

Kad stigoše u hotel Sacher, Milan pođe ravno vrataru, a Vitor pogleda na tablu gdje vise ključevi. Oko mu zapne o pločicama i opazi da su istovjetne onoj koju imade u žepu. Hitro baci pogled na broj dvadeset tri. Ključa ne bijaše. Sad se vrati k ploči sa izloženim imenima gostiju. Pod brojem 23 pročita ovo:

Ivo Oranović Desanić, inžinjer.

Lice mu ostane mirno, a u duši zatrepti vesela nada. Uputi se prema Milanu pokrite glave.

»Ovaj ne skida šešira«, poveseli se Milan te nastavi svoj razgovor s vratarom. Vitor se umiješa i upita gospodina u modroj uniformi vratara:

— Je li gospodin sa broja dvadeset i tri kod kuće?

— Nije kod kuće.

— Kad će doći?

— Ne znam, gospodine, nije ništa rekao kad se vraća.

Vitor pogleda Milana pa mu reče:

— Dakle, Milane, mi ćemo svakako ovdje uzeti sobu.

— Dobro, uzet ćemo.

Vratar slušaše. Suho blijedo lice, jaki orlov nos, pod njim crni brci napadno ispoljavahu ispod kožnatog okrajka vratarske kape. Modri kaput sa svijetlim pucetima ležerno se spuštao oko njegove visoke suhonjave pojave.

Nemirnim tamnim očima držaše u oku oba nova gosta, a da je uza to pazio lijevo i desno na svakoga tko bi izlazio ili ulazio u hotel.

— Gospoda žele ovdje stanovati? — upita vratar.

— Da, gospodine, svakako.

— Dobro, ja ću potražiti negdje sobu, lijepu, zračnu i veliku. Želite u I. ili u II. spratu?

— Najvoljeli bismo da nam dadete sobu tik uz onu našega prijatelja na broju dvadeset i tri — dakle ili sobu broj dvadeset dva ili dvadeset četiri.

22

janja

— Mi smo se ovdje s njime ročili — primijeti Vitor — pa bismo htjeli da smo što bliže.

— A tako, razumijem — upadne vratar i onda zažmirne očima: — Bit će malo teško, ali nemajte brige. Ja ću sobu do podneva isprazniti, pa bilo što mu drago. Gdje imadu gospoda prtljagu?

— Na kolodvoru. Mi ćemo ju sami dopremiti.

— Izvolite odmah ispuniti prijavnice, a ostalo je moja briga.

Milan upiše svoga prijatelja i sebe kao posjetnike iz Zagreba, a dotle je Vitor ispunjavao pauzu, obrativši se k vrataru:

— Gospodine, možda je gospodin sa broja dvadeset tri ipak kod kuće. Njegov ključ nije na klinčanici. On vrlo često uzima ključ sa sobom. Sigurno znam da nije kod kuće. Nalazi se po svoj prilici na izletu negdje u okolici.

— Onda je otišao danas u ranu zoru?

— Ne, gospodine, nego prije tri dana.

— To bi bilo lijepo, da se ne vrati.

— Nemajte brige, on je sobu platio za čitav mjesec, pa i njegove su stvari gore.

— Onda je nešto drugo, dakle ga možemo mirne duše čekati.

— Da, gospodine.

Zamalo iziđoše prijatelji iz hotela i sjedoše u auto da dopreme svoje kovčege.

— Dakle, što veliš na moju sreću broja tri? — upita Vitor.

— Bogme imaš pravo, kad vjeruješ u njegovu moć.

— Barem dosele.

— Dakle, kako se zove gospodin sa broja dvadeset tri?

— Čudit ćeš se: ime mu je Ivo Oranović Desanić, zvanjem inžinjer.

Milan pogleda prijatelja iznenađeno.

— Zaboga, onda slova na ogrlici odgovaraju slovima njegovog imena.

— Da, samo imenu i jednom prezimenu. Ono treće D. manjka. Međutim, moguće se pralji nije htjelo bilježiti i treće slovo, a moguće je da je sve slučaj.

— Vratar veli da ga nema tri dana kod kuće i o tom govori s potpunim mirom, kao da u tom nije ništa neobična.

— Mnogi gosti polaze na izlete, to je posve nenapadno.

— Čudno da je taj i ključ uzeo sobom.

— Dovle bi stvar bila u redu i sa ključem i sa izletom od tri dana, toliko je lješina ležala u kovčegu — samo da li je taj čovjek pošao na izlet mrtav u kovčegu ili se negdje vozika automobilom po okolici Beča — razmatraše Vitor.

— Još nam se može desiti da nas kod povratka u hotel taj inženjer dočeka pa se

23

janja

začudi otkuda smo mi njegovi prijatelji.

— Treba da smo pripravni na sve.

O podne su prijatelji prenijeli iz drugog hotela svoje kovčege i nastanili se u sobi broj dvadeset i četiri.

Vitora je zanimalo imade li spojila vrata sa sobom njegova susjeda. Uvjerivši se o tom, obojica se veselo stadoše preodijevati.

Prije nego što su izišli na objed, pozvoniše sobarici.

Mlada punana Bečanka sa plavom kosom i prijatnim smeđim očima uljudno pozdravi.

— Molim vas, gospođice — zapita je Milan — kada dolazi kući gospodin sa dvadeset i tri?

— Oh, on je čitav dan odsutan i dolazi kasno u noć, a sad ga nisam vidjela od srijede.

— Ne biste li nam znali kazati kamo je otišao?

— Ne, gospodine, to doista ne znam.

— Šteta! Mi smo se s njime ovdje ročili.

— A tako! Gospoda su znanci — upita djevojka i lice joj se razvedri, a glas i ponašanje poprimi neku intimnost.

»Gle, gle. Gospodin inženjer je očito bio ili ljubezan ili darežljiv ili oboje«, pomisli Vitor, pristupi djevojci, uhvati ju za bradicu pa odgovori na njezino pitanje:

— Da, lijepa plavušo. Mi smo njegovi prijatelji. I kanimo se s njime ovdje sastati da zajedno pogledamo lijepe Bečanke.

Ona se osmijehne vragoljasto pa odvrati:

— Doći će, on često izostaje.

— Što bi bilo, ljepotice, da nam otkrijete tajnu, kamo on tako često odilazi?

— U okolicu na izlete. Tako je bar jednom rekao.

— Kako je moguće polaziti u okolicu kad čovjek imade ovdje ovako dražesni pejsaž — reče Vitor pa se ugursuski podboči, gledajući djevojci u oči. — Bit će, lijepa moja, da mu niste dozvolili niti jednog uštipnog cjelovčića. A vidite, to nije lijepo, zar on nije pristali dečko?

— No, dečko baš nije — nasmije se ona — već ga sigurno tišti četrdeseta godina.

— E, draga ljepotice, ipak je stasit, snažan gospodin, elegantan, a kraj toga bogat!

— Da, to je sve istina — smijala se ona. — Ali ja... — a smijeh joj zakrči riječ.

— Ali ja? No, recite, recite.

24

janja

— Ja ne volim plavokose.

Vitor se glasno nasmije. Samo je ovu izjavu još čekao.

Djevojka je njegov smijeh shvatila krivo i zaokružila pogledom Milanovu crnokosu glavu, pa onda opet Vitorovu glatko učešljanu smeđu kosu.

— Vidim, vidim, mala, sviđaju vam se crnokosi, kakav je moj prijatelj.

— E pa i takovi kakovi ste vi.

— Hvala, ljepotice moja, vi ste baš dražestan stvor. A sad vas molim, kad se inžinjer vrati kući, recite mu...

— Reći ću mu da ga ovdje iščekuju dva dobra prijatelja.

— Rekoh, vi ste predražesno biće.

Vani je zvono pozivalo sobaricu i ona hitro ode.

Kad prijatelji ostadoše sami, Vitorovo se lice uozbilji.

— Jesi li čuo, Milane? Opis toga čovjeka što stanuje, ili je možda stanovao u našem susjedstvu, sasvim pristaje opisu lješine.

— Da, navlas.

— Uza sve to, pričekajmo do navečer.

Prijatelji se uputiše iz hotela u grad i sprovedoše večer u zabavi, da ne pobude nikakovu sumnju.

U 12 sati noću povratiše se opet u hotel. Na hodniku je potpun mir. Na klinčanicama pred pojedinim vratima soba vise odijela, a na pragu stoje cipele. Znak da je velik dio gostiju već legao. Pred vratima broj dvadeset i tri nema ničesa. Prijatelji uđu u svoju sobu i zaključaju vrata.

Vitor ogleda vrata koja su spajala sobu s onom broj dvadeset i tri. Ključ je manjkao, ali vrata bijahu zaključana.

— Čuj — reče mu tiho Milan. — Kad već nosiš u žepu ključ broja dvadeset i tri, možda bismo ušli ravnim putem?

— Detektiv nikad ne ide ravnim putem, ovo je uvijek sigurnije.

On izvadi iz žepa otpirač pa se stade spremati na posao.

— Čuješ, Vitore, što bi bilo da se inžinjer vrati i nas obojicu zateče u svojoj sobi!?

— Ništa. Pokušao bih mu razjasniti stvar.

— Ako ne bi vjerovao?

— Predao bi nas obojicu policiji.

— Pa da novine donesu vijest kako je urednik i vlasnik Savremenog svijeta u Beču s jednim policistom provalio u sobu svog susjeda!

— Ništa, rekli bismo da smo hotelski tati.

25

janja

— Možda bi čak i u to vjerovali.

— Ne boj se, svaki pravi provalnik umije da osigura svoj »Rükzug«, a nadam se, neću biti od najlošijih. Uostalom, svucimo cipele. No, zar oklijevaš?

— Nipošto. Promatram tebe. Kao da ti se fizonomija promijenila, oči ti se svijetle kao mački pred mišjom rupom.

— E, dragane, na pragu sam prve svoje provalničke karijere. Opasnost da nas zateče živ inžinjer i opet neizvjesnost pomiješana s mogućnosti da tamo u sobi leži zagonetka — to draži detektivski nagon i fizički i psihički. Ti nisi uzrujan?

— Pravo da ti kažem, imam potpunu tremu.

— Eto vidiš, ali puklo kud puklo — naprijed dječaci!

Nečujno u čarapama stupili su k vratima susjedne sobe. Vitor se lati otpirača i oprezno ih otvori. Uđoše u sobu. Potpun je mrak. Vitor spusti zastor na prozorima, upali ručnu lampicu, postavi ju na noćni ormarić, dok se Milan približi vratima i polahko stavi ključ nađen kod lješine u bravu, da se tako osiguraju od iznenađenja da tkogod izvana otvori vrata duplim ključem.

Promotriše veliku elegantno uređenu sobu. Potpuno je spremljena, krevet netaknut. Na pisaćem stolu knjige, novine i pisaći pribor. Na umivaoniku toaletne potrepštine čovjeka koji se umije njegovati.

Na stalku u kutu postavljena su dva mala kovčega, a na ovisokom stalku opet veliki kovčeg od crne kože, oblijepljen prtljaškim popratnicama koje pokazivahu da je vlasnik ovoga kovčega putovao gradovima: Berlin, Pariz, London.

Milan stade kod vratiju na straži, Vitor se baci na kovčege. U bravi velikog kovčega nađe ključeve koji su otvarali ostale.

»I taj posjeduje tipičnu pogrešku muškaraca«, pomisli u sebi Vitor, »ostavio je sve otvoreno.«

Upravo ova okolnost nije mu podavala mnogo nade da bi u kovčezima našao kakovih važnih stvari, ipak posegne u svaki pojedini kovčeg i razgleda svaku stvarcu koju je tamo našao. Ogleda točno monograme na rubenini, uzme nekoliko ogrlica i sve što je držao važnim.

Svršivši kovčege, pristupi pisaćem stolu. Na njemu romani, kakove ljudi običavaju čitati na putu, jedna bilježnica, nekoliko inžinjerskih risarija, pisaći papir sasvim netaknut, na bugačici nikakovog traga da bi stanovnik ove sobe bilo kome pisao.

Najposlije pođe Vitor k ormaru, u kojem nađe u najljepšem redu izvješenu mušku robu, pa je stade pregledavati.

Milan promatraše od vratiju prijatelja, kome se glatko visoko čelo navoralo, lice istegnulo od napetog iščekivanja, male oči povećale i sjale nekim tamnim sjajem, a tanke male ruke posizale sad za jednim, sad za drugim kaputom, gubile se u

26

janja

žepovima i opet pojavljivale, radeći hitrinom žepara. Ruke, uha i oči stopile se u jedno ćutilo. Nalikovaše provalniku što žedno traži plijen, a Milan kod vratiju njegovom ortaku, što u zasjedi čeka da zaustavi svakoga tko bi se drznuo da ih smeta. Ali vani sve miruje. Ne čuje se ništa no šuštanje haljina pod dodirom Vitorovih prstiju.

Najedared Milan podigne ruku, kao da navješta pogibelj.

Vitor zaustavi posao, stoji i sluša. Izvana čuju se muškarački koraci. Zamjećuje da su koraci snažnog i čvrstog muškarca — razabire da se uspinje stubama, stupa po sagu pa dolazi bliže, upravo prema vratima sobe broj dvadeset tri.

Policista pristupi k Milanu i prisluhne. Obojica čekaju gledajući se napeto okom u oko.

Vani se koraci zaustaviše baš pred njihovim vratima. Prijatelje obuzme iznenađenje.

U napetom iščekivanju zamjećuju da onaj pred vratima traži po žepu ključ od sobe.

»Dođavola«, pomisli Vitor, »zar je moguće da taj inžinjer nije u onom kovčegu, nego stoji tu pred vratima?«

Milan ga kretom ruke ponuka da se sklonu.

— On je!

Vitorov tanki sluh sasma se prenio u hodnik i već zamijeti nježni dodir kovne pločice s ključem.

Još malo i muškarac otvori vrata — nasuprot sobe broj 23.

— Tako je — zadovoljno šapne Vitor, nasmije se nezgodnoj situaciji, odbrza k ormaru i nastavi svoj prijašnji posao. Za dva-tri časka se zaustavi pa najednom zavitla u zraku u širokom zavoju nekakov prsluk i baci ga na pod. Tad uhvati crni žaket, pregleda mu žepove pa izvuče lisnicu i spusti ju u svoj žep. Svršivši to, uzme centimetar i poput krojača stade mjeriti inžinjerovo odijelo, još izmjeri cipele, a onda pokupi sve i smjesti čitavu garderobu na mjesto u potpunom redu: poravna svaku stvar kako ju je našao, dade Milanu znak i u tren oka svjetlo opet utrne, zastori se spuste, ključ iz vratiju oprezno izvade i zamalo nađoše se obojica ponovno u svojoj sobi, zatvorivši pomno susjedna vrata.

Milan se baci na divan:

— Poštenja mi, pred puškom nisam zadrhtao, ali ta provala, taj prokleti vis-a-vis! Tati mora da imaju željezne nerve.

Ali Vitor nit slušao nit čuo što mu prijatelj govori, već složio na stol u nekom posebnom redu stvari nađene u pokrajnjoj sobi i gledao ih izražajem kakovim bi tat promatrao dobar plijen. Tad uhvati Milana za ruku i ne rekav ništa, pokaže mu muški prsluk smeđe boje. Milan spusti nad njim glavu, da mu je crna kosa pala u

27

janja

čelo, pa iznenađeno klikne:

— Taj prsluk?!

Vitor izvadi komadić sukna što ga je odrezao s kaputa čovjeka u kovčegu i primijeni ga prsluku.

— Bože moj, taj je prsluk njegov — reče Milan. — Sasma isto sukno.

— Sasvim isto. Onaj u kovčegu imao je prsluk od svile. Dakle je ovaj ostavio kod kuće. Kakovo drugo odijelo iste tkanine ne nalazi se u ormaru, a odijela od ovakovih tkanina ne prodaju se po dućanima na tucete.

Časak su šutjeli pod dojmom svog otkrića, onda Vitor uzme ogrlice što ih je izvadio iz kovčega u sobi broj dvadeset tri i dade Milanu.

— Sravni ogrlicu koju smo našli na lješini s ovima ovdje.

— Sasvim je ista.

— Ista forma, tkanina, isto tako ubilježena slova I. O.

— Što veliš na to?

— Nema više sumnje. Lješina koju smo našli identična je s inžinjerom.

— Mjera odijela i cipela na milimetar odgovaraju mjeri koju sam uzeo sa odijela lješine. Ondje je bila firma krojača istrgnuta, a odijela u ormaru nose firme iz Pariza, Londona i Berlina. Prtljaške popratnice na kovčezima i ove firme dokazuju da je putovao ovim gradovima.

— Prema tome se ne trebamo bojati da bi se inžinjer vratio sa izleta.

— A sad da vidimo druge stvari.

Ponajprije pregledaše bilježnicu. U njoj ne nađoše ništa osim poslovnih inžinjerskih bilježaka i risarija. U knjigama, makar su ih prelistali list po list, nisu našli niti jedne crtice ni papirića, baš ništa što bi im pružalo i najmanji podatak za istragu.

Najzad uzeše lisnicu. Vitor je stade pomno promatrati.

— Koža je vanredno fina i urešena umjetnički izrezbarenim srebrom. Nije nova, kako vidiš, često je upotrebljavana. Po svoj prilici da nije kupljena u dućanu, već naročito pravljena po narudžbi. To dokazuje ures od srebra. Inžinjer je nosio lisnicu samo u svečanije zgode, jer sam je našao u žaketu. Očito je imao dvije lisnice. Kavalir s takovom garderobom nije nosio uvijek jednu lisnicu.

Vitor je otvori i stade pregledavati pretince. Ali ne nađe ništa nego inžinjerove posjetnice bez oznake prebivališta.

— Gledaj, ovo bi moglo značiti da je neprestano putovao pa zato na kartama nije označivao svoje obitavalište.

Konačno segne u posljednji pretinac pa izvuče...

— Pismo — klikne Milan.

28

janja

— Adresa na omotu glasi na inžinjera — upozori Vitor. — Marke ni poštanskog žiga nema, dakle je pismo poslano živom poštom.

Konačno izvadiše iz omota list pa ga razmotaše.

— Pisano je hrvatski — reče Milan.

— Bez naslova i potpisa.

— Ženskom rukom.

— To je dobar znak. Gdje je žena, tu nađeš uvijek otvoren kakav prozorčič da se uvučeš u tajnu.

— Daj zaboga, Vitore, čitaj, gorim od ljubopitljivosti.

— I ja, ali navlaš sam sebe navijam — to mi pruža osobit užitak.

Obojica se nasmiješe, a onda stade Vitor čitati:

»Pozivljem Vas prije svoga odlaska iz Beča još jednom da pisma, koja ste mi oteli, do večeri dobrovoljno vratite. Upozorujem Vas, naši pristaše neće nikada dozvoliti da sa otetim pismima unesrećite pristaše u Z.

Svaki se Vaš korak slijedi...

Nikad nećete s ovim dokazima preći granicu...«

Vitor ušuti. Milanove oči ispod dugih crnih trepavica sijevnuše u prijatelja. Nekoliko sekunda gledali se oni pitajući.

U hotelskoj sobi i vani nijema tišina. Čuje se samo udaranje sata na stolu. Nekako sustezljivo zapita Milan:

— Što misliš o tom?

— Ovo bi pismo prevrnulo čitavu stvar naglavce.

— Mjesto grabežnog umorstva imali bismo nekakov drugi motiv?

— Mnogo zanimiviji od razbojstva!

Opet su nekoliko sekunda šutjeli.

— Da čitamo još jednom?

Kod svake se pojedine izreke zaustaviše.

— Ali kakovi su to dovraga pristaše?

— Razmislit ćemo od kraja — započne Vitor motajući cigaretu. — Recimo, mi više ne vjerujemo u grabežno umorstvo jer nas ovo pismo upućuje da je motiv zločina nešto drugo. Ponajprije razabiremo da su inžinjer i ona što je pisala ovo pismo u doba kad je predano bili u Beču. O tom nas uvjerava okolnost da je inžinjer imao pisma vratiti do večeri. A sada idemo dalje. Iz sadržaja pisma razabire se da u Beču postoje nekakovi pristaše koji opet imaju svoje pristaše u Z. Ova žena

29

janja

posjedovala je neke dokumente koji su kompromitovali one pristaše u Z.

— Možda ih je imala da odnese u taj »Z.«?

— I to je vjerojatno. Međutim je inžinjer toj ženi pisma oteo i htio ih upotrebiti proti ovih pristaša. Iz toga proizlazi da je morao biti njihov protivnik. Međutim ga ovi u Beču staviše pod pasku pa mu isporučuju: prvo da pismo vrati dobrovoljno, a drugo, ako ih ne bi vratio, neće mu dopustiti »da pređe granicu«.

— A pošto inžinjer nije htio da ih vrati — nadoveže Milan — oni ga nekamo namamiše, umoriše, a pisma oteše.

— Mogli su ih oteti i bez krvi. Ali očito da im je inžinjer bio uopće kruto opasan, pa su ga možda bili već unaprijed odlučili ubiti. U tom bi slučaju grabežno umorstvo bilo samo maska.

— Reci mi, Vitore, ne znači li taj »Z.« — Zagreb?

— Truplo je poslano u Zagreb, žena u ovom listu veli da inžinjer neće sa dokazalima preći granicu, dakle taj Z. ne nalazi se nigdje u Austriji, pa kako se radi o našem državljaninu, to je najvjerojatnije da se tu radi o Zagrebu.

— Čovječe Božji! To je eto ona veza koju si već u Mariboru naslućivao po adresi kovčega?

— Sve to, dragi Milane, izgleda vrlo vjerojatno, ali ničim još otvrđeno. Međutim, ogledajmo se sada za počiniteljima.

— Da, to me zanima.

— Pismo govori o nekim pristašama. Oni postoje po svoj prilici ovdje i u Zagrebu, predmnijevajući da taj Z. uistinu označuje naš grad. Ako pisma, o kojima žena govori, mogu da kompromituju one u Zagrebu, čak da ih unesreće — onda bi to značilo da ovi pristaše stoje u protimbi sa zakonom, da je njihova stvar nedopustiva i kažnjiva. Ali kakova je to nedopustiva i kažnjiva stvar kojoj su oni pristaše. U tom leži zagonetka toga pisma.

— Ja bih ukratko mogao na to da odgovorim — primijeti Milan — ali bih htio prije čuti što ćeš reći ti...

Vitor odloži cigaretu, podigne ruku k očima, zatvori vjeđe i odgovori polagano:

— Mogao bih reći mnogo toga. Iza ovih pristaša može se sakrivati kakovo nedozvoljeno udruženje, zasnovani atentat neke skupine ljudi, možda i politička ideja, propaganda.

— Prva moja misao kad smo pročitali pismo bila je: politika, a opet, ne vjerujem.

— Da u nas ima političkih stranaka koje bi se služile ovim sredstvom?

— Ne, to ne vjerujem — odlučno će Milan.

— A onda?

30

janja

— Ne znam što da mislim!

— Za političke opreke ne ubija se čovjeka. Ako su ga ubili ovi pristaše radi nekih pisama, morala su ista sadržavati neku vanredno opasnu stvar.

— To je naravno, a ipak ne nalazim nigdje nikoga na koga bih mogao posumnjati. Političke borbe kod nas nisu dospjele do toga stadija da bih mogao s uvjerenjem ustvrditi: »to je umorstvo čin političke osvete«.

— Bi li se moglo predmnijevati da je neka skupina ljudi kanila ili kani provesti nešto velika i opasna, to se sukobljuje sa zakonom?

— Ovo bi mi se činilo vjerojatnije. Možda se radilo zbilja po kakovom zasnovanom atentatu.

— Ništa nije nemoguće, pa ni ovo što ću ti sad reći.

Milan upre ljubopitan pogled u prijatelja.

— Ovaj list je pisala žena, traži od njega »oteta pisma«. Kad je imao prilike da joj otme pisma, očito je bila s njim u bližim odnosima, zar ne?

— To je razumljivo.

— A sad, recimo da je s njim imala odnošaj i prekinula ga pa traži da joj vrati ljubavna pisma?

— A što bi onda govorila o pristašama?

— Da stvar maskira. Možda imade muža ili ljubavnika u političkim krugovima pa se dosjetila ovakovoj varci za slučaj ako pismo dospije u krive ruke. Ako ona navodi da inžinjera slijede pristaše i da neće s dokazima preći granicu, mogla je pod tim misliti i kakovog prijatelja, brata ili koga drugoga koji se za nju zauzeo pa budno pazi na inžinjera i hoće da od njega dobije pisma, da zaštiti njezinu čast ili bračnu sreću. Ako se inžinjer nećkao vratiti pisma bivšoj ljubovci, zar ga nije mogao ubiti koji od zaštitnika ove žene?

— Sve to baca nas na čitave kilometre daleko od rješenja zagonetke.

— Ne, dragi Milane. Ovo je bila samo mala dobrovoljna ekskurzija u kombinacije koje bi mogle biti vjerojatne. Međutim, pustimo pristaše i sve drugo pa se vratimo natrag k onomu što nam je najbliže i najsigurnije. A to je eto pismo što leži pred nama. Pisala ga je žena. Nisam se našalio kad rekoh da žena u ovakovim stvarima obično dovodi do otkrića počinitelja. Da je to istina, dokazuje i pismo. Da ga nije napisala, ne bismo imali u ruci tako zanimive podatke. Ne razbijajmo si, dakle, glavu, već pođimo ravno tragom ove žene pa ćemo možda i naći bilo koje vrsti »pristaše«, a među njima bi mogao biti ubojica.

— Dakle dobro, ja se potpuno prepuštam tvome vodstvu.

— Ponajprije pogledaj ovaj rukopis.

— Sasvim je inteligentan.

31

janja

— I sadržaj je potpunoma inteligentno sastavljen. Ne čini ti se da je pismo iskrivljeno?

— Ne bih rekao. Ne razumijem se baš u grafologiju, ali ovo izgleda da je pisano prirodno.

— Ni ja se ne razumijem u grafologiju, ali nešto sam malo ipak ogledao. Vidiš, ova žena nikada ne piše položeno, već uvijek okomito. A onda njezin »r« nije točan. Ona nije nikada pisala to slovo ovako, već obrnuto. Uostalom, to ćemo razgovarati s grafolozima.

— Sigurno je htjela rukopis nešto iskriviti, bojeći se da ne dospije u tuđe ruke!

— Sasvim naravno! Ali sad nastaje pitanje: kakova je veza bila između inžinjera i ove žene, kad je mogao naći priliku da joj pisma otme. Pretpostavljući da se doista radi o pismima pristaša. Ako je inžinjer znao da su u nje važna pisma, i to baš on, kojih se on htio dočepati i s kojima je mogao da škodi tim pristašama, to je taj čovjek poznavao i njezino mišljenje — jer se i ona očito priznaje pristašom ovih pristaša — a onda morao je sigurno poznavati i njezine veze s njima. Dakle je bio s njome vrlo dobro poznat. Ako je mogao da joj otme pisma, onda je svakako morao naći osobitu prigodu za to. U kavani ili na ulici ne bi to mogao ipak učiniti.

— Jest, to je razumljivo. Njihovo poznanstvo nije sasvim jednostavno.

— I opet nije isključeno da je motiv umorstvu ljubomor, ali recimo da nije.

— Neka vrag nosi te žene.

— Milane, nezahvalan si prema ženama. Hoće da za tobom iščaše oči i srce.

— Marim ja...

— Ne renomiraj, ti im uzvraćaš milo za drago. Uostalom, danas možemo da budemo zadovoljni.

— Što smo se zapleli u još veću zagonetku?

— Pronašli smo pismo nepoznate žene, a iz njega saznali za nepoznate pristaše nečesa nepoznatog!

— Ali ja slijedim trag ove nepoznate žene, a gdje je žene, tu nećeš manjkati ni ti.

— Pa to je naravno! — nasmije se Milan.

Po stoti put promotrili su sve mogućnosti i sve kombinacije i tek kasno u noć legoše na počinak.

32

janja

U TRAGU ŽENE

ad su prijatelji drugi dan ustali i odjenuli se, sporazumješe se o svojoj daljnjoj potrazi.

— Dakle, nastavit ćemo gdje smo jučer prestali — dovrši Vitor raspravu, pozvoni sobarici i nasmjehne se Milanu:

— Molim te, ako ustrebam kakav cjelov za djevojku, da mi ga uzajmiš.

— Gle, ti naprosto naručuješ u mene cjelove. Ne bi li sam plaćao svoje račune?

— Ne, dragi prijatelju. To bi kvarilo ozbiljnost istrazi — nasmije se Vitor. — Meni je mnogo jeftinije ako ti preuzimaš na sebe i ovaj dio istražnih troškova. Ja iskorišćujem ženske slabosti u svoje studije ili za svoje izvide bez ovih formalnosti.

— Ako ti se desi da koja tebe iskoristi?

— To je isključeno. Žene su lukave, ali mene neće nadmudriti, baš zato jer im ne pokazujem da uopće kanim biti lukav.

Uto stupi u sobu sobarica i već se na vratima nasmiješi, očekujući da će se gospoda s njome šaliti kao jučer. Ponajprije joj Vitor dade nekoliko naloga, onda, kad je već htjela da izađe, stade u pola šale:

— Najljepša djevojčice; sad znam zašto niste inžinjera pridržali sebi.

— Zašto? — zapita ona smijući se.

— Jer ga je osvojila druga.

— Koja druga?

— Ona s kojom se je ovdje sastajao — od koje je dobivao pisma. A? Što velite sad?

— Što? — začudi se ona. — Ovdje? Ne. Ovdje ga nisam nikada vidjela s nikakvom damom. Niti znam da je dobivao kakova pisma.

— Gle, srdašce, vi ste čak diskretni.

— Vjerujte mi, nisam. Gospodin inžinjer uopće s nikim ne druguje, ni s muškima ni sa ženskinjama. Jedino znam da su ga dva puta zvali na telefon.

— Eto vidite! A na telefonu čuli ste ženski glas.

— To ne znam. Telefon je kod vratara.

33

janja

— Niste se zanimali?

— Duše mi, nisam.

— E, onda je propao. Pa što je mogao drugo nego da traži zabave drugdje — da polazi na izlete čak izvan Beča!

— Vi mislite u Baden?

— Da, da Baden — potvrdi Vitor kao da on to odavna znade. — Tamo ga je zarobila ljepotica kojoj nisu plavokosi zazorni kao vama.

— Ha-ha — nasmije se ona slatko. — Inžinjer polazi rijetko u Baden, a to samo večerom u klub.

— U klub bečkih ljepotica?! Je li?

— Baš ste zločesti! U tom su klubu samo gospoda koja tamo...

— No, no, recite, recite, slatka moja.

— Ne znam, bih li smjela?

— Ako nam otkrijete ovu tajnu, koju su vaša ustašca progutala, poljubit će vas moj crnomanjasti prijatelj. Evo vidite, već jedva čeka da vam može dati honorar.

— Za poljubac? — nasmije se ona i pogleda Milana. — Vrijedi?

— Kako da ne vrijedi — reče Milan.

— Dakle, reći ću vam. U Badenu ima Vila Marijeta, u kojoj postoji Klub otmjenih stranaca. Tamo se gospoda kartaju.

— No, pa što ste se toliko nećkali! Zar je to tajna?

— Dakako da jest. Znate, policija ne smije za to doznati. Tamo se karta na veliko. U klub imadu pristup samo vrlo otmjena gospoda i ne može se ući ako vas kakav prijatelj ne preporuči da vam dadu pristupnicu. Znate, u taj klub dolazi samo bečka aristokracija, a Madžara ima tamo — kao žohara.

— Eto vidite, lijepa moja, sad ste nam otvorili put do male zabave. I mi ćemo pokušati štogod dobiti ili izgubiti.

— Ovo drugo je vjerojatnije.

— Kako se vi u to razumijete. A sad idemo. Ako inžinjer dođe, evo, predajte mu naše karte.

— A moj poljubac?

— Milane! Ne časi!

— Nisam lud — i on pristupi k djevojci, poljubi je tri puta u zdravo rumeno lice.

Ona se istrgne pa istrči.

— Čuješ, ali bogami drugi put nemoj da raspolažeš s mojim cjelovima. Ne znam hoće li svaka žena koju trebaš za izvide biti lijepa i mlada.

— Ne vjerujem da ćemo u ovoj istrazi imati posla sa starim ženama. Kako vidiš,

34

janja

stvar se isplatila. Eto, sad znamo da se inžinjer nije u hotelu družio s nikakovom ženom, ali je bio dva puta pozvan na telefon. A osim toga da je polazio u Baden u nekakav klub. Badava, žene su najbolji prijatelji detektiva.

— Mi ćemo poći u taj klub još danas — reče Milan.

— To se samo po sebi razumije. Samo treba da pribaviš pristupnice.

— Lahko za to. Imam u Beču znanca, baruna Radovanskog. Živi odavna ovdje. Taj će mi pribaviti što god trebamo.

— Dobro, a sad hajdemo k vrataru.

Kad su stigli dolje, vratar je momentano slobodno vrijeme proboravio u sobici, da ispuši cigaretu. Oni sjedoše k njemu i ponude mu finog duhana.

— Molim vas, prijatelju — reče Vitor. — Gospodin se inžinjer još nije vratio?

— Ne, nije.

— Znate li možda u kojem hotelu stanuje dama s kojom je bio u društvu?

— To zaista ne znam. Ja sam je samo jednom vidio.

— Ali ona je s njime govorila na telefonu, možda je rekla ime hotela u kojem stanuje.

— Da, zvala ga je na telefon, mislim dva puta, ali nije rekla ime niti što drugo, tek je tražila da dozovemo inžinjera.

— Zacijelo je s njim otišla na izlet?

— Vrlo vjerojatno jer je s njime na telefonu razgovarala upravo u srijedu ujutro, prije nego što je gospodin inžinjer otišao.

— Eto vidiš — obrati se Vitor Milanu. — Oni su sigurno ugovorili taj izlet na telefonu. Zar ne? — okrene se on opet k vrataru.

— Nisam razumio jer su razgovarali »jugoslavenskim« jezikom.

— Tako? — začudi se Vitor i tobož iznenađeno pogleda Milana.

— Onda to i nije bila njegova prijateljica, ona ne govori naš jezik.

— Vidiš lopova — odvrati Milan shvativši na što Vitor smjera. — Već je našao drugu!

— Pa da — potvrdi on i sa diskretnim smiješkom zapita vratara:

— Molim vas, gospodine vrataru, recite mi, kako je izgledala ona dama s kojom ste ga vidjeli u društvu?

— Vrlo žalim, gospodine, što vas ne mogu o tom informirati. Naime, nisam je zapravo nikako vidio. Bilo je to prije kojih osam do deset dana. Opazio sam ujutro da gospodin inžinjer stoji pred hotelom i čeka. Htjedoh mu dozvati kočiju, ali on mi odvrati da nije od potrebe. Malo iza toga stigoše zatvorena kola. Vidio sam u kočiji samo ženski šešir sa koprenom. Gospodin inžinjer odmah uđe u kola i oboje se odvezlo.

35

janja

— Možda se slučajno sjećate da li je bila privatna kočija ili fijaker?

— Očito je bio fijaker, zaista nisam htio gledati, neka gospodin inžinjer ne misli da sam radoznao.

»Prema tome, vratar ne zna broj fijakera«, pomisli Vitor, koji je to pitanje stavio u svrhu da sazna broj, pa nastavi:

— Kad bi barem taj nesretnik vama štogod telefonirao, da znate kad se vraća!

— Ah, to nikada ne čini. Dođe i ode, izostane a ne reče ništa — kao leteći Holandez. Pogotovo ne trpi da ga se što pita, pa napokon razumljivo je — vratar se dvolično nasmiješi.

— Gle, gle ugursuza — znade on mnogo više nego što nama iskazuje — reče Vitor Milanu, a ovaj se približi vrataru i nasmiješivši se povjerljivo šapne:

— Čujete, prijatelju! Zadajem vam riječ da ćemo biti potpuno diskretni ako nam pomognete da prijatelja pronađemo. On neće saznati a vama neće biti krivo...

Vratarovo lice bude vrlo ozbiljno i važno.

— Vjerujte, gospodo, ja ne običajem nikada izdavati tajne naših gostiju. Ali vidim, gospoda traže inžinjera samo radi društva, a ne možda da uhode njegove sastanke.

— Ah, nije nam ni na kraj pameti.

— Dakle reći ću vam ovo: gospodin inžinjer izostaje po dva-tri dana, a ne uzima sobom prtljage. To znači da on ide na izlete u nečije — tuđe gnijezdo u Beču. To je već onako stara praksa gospode.

— Ah, razumijem — primijeti Milan. — Vi držite da je grlica u tom gnijezdu ona dama s kojom je govorio na telefonu i s kojom se je izvezao u kočiji?

— Nije li to jasno — tiho će vratar.

— Sasvim jasno! Ali recite nam, imate li za njega kakovu poštu? — upita Vitor.

— Inžinjer se nalazi kod nas već tri tjedna, ali nikad nije dobio nikakovih pisama niti novina.

— Niti loco?

— Da, to jest, jednom je primio po jednom boyu loco-pismo.

— Kad je to bilo?

— U srijedu ujutro.

— Dakle onaj dan kad je izostao!

— Da, upravo onaj.

— Jeste li vi primili pismo?

— Nisam, dečko je imao nalog pismo predati vlastoručno pa je otišao gore i to mi je odmah palo u oči. Nisam se zanimao jer mi je bilo jasno da će to opet biti ona

36

janja

dama.

— Ali vi ste rekli da ga je u srijedu zvala na telefon — upozori Vitor vratara.

— Da. Pismo je stiglo ujutro, dok je još spavao, a na telefon je pozvan oko deset sati prijepodne.

— A nakon što su razgovarali na telefon, on je izišao? — upita Vitor.

— Da.

— Možda ste ipak stvar pregledali — moguće da je izišao u putnom odijelu, s kovčegom.

— Nipošto. Kovčeg nije uzeo, a slučajno se točno sjećam njegove toalete. Gospodin inžinjer ima vanredno finu garderobu, a to danas bogme izazivlje pozornost. Osobito mi se dopalo njegovo tamno smeđe odijelo — takovog sukna sigurno nema čitavi Beč — to je smeđe boje sa tamnim prugama i vanredno finim svilenim prslukom. Ovo je odijelo obukao u srijedu, a vjerujte, ovakova se toaleta oblači samo za izlete — u ženske budoare!

— Vaše je oko izvježbano, dragi gospodine — pohvali ga Vitor.

— E, šta ćete — to mi je zanat: sve vidim, a ništa ne smijem da vidim.

— Koliko nam truda zadaje taj magarac! Roči nas ovamo, a onda se skriva. Nije li možda ručao ili večerao s tom damom u vašem hotelu? — opet će Vitor.

— Ne, nikada. Pogodio se s direktorom hotela da plati više za sobu samo da može jesti gdje ga volja.

— Šta da radimo? Ne preostaje nam drugo nego da i mi potražimo kakovo tuđe gnijezdo. Je li, Milane?

Vratar se diskretno osmjehne, a Milan mu ljubeznu indiskreciju nagradi s novih 100 dinara.

Prijatelji se oproste i upute u blagovaonu na doručak.

— Eto, Milane, kamo se god okreneš za inžinjerom, naiđeš na ženu.

— Nesumnjivo je tu upletena žena. Ona mu piše pisma, telefonira, on odilazi i više se ne vraća, nego putuje mrtav u kovčegu preko granice u Zagreb. Po onom što smo čuli od vratara, jasno je da je imao prilike oteti joj i nešto više nego pisma.

— Da, ali ova vratareva pričanja pružaju vjerojatnosti i onom drugom motivu, da je ubijen zbog ljubomora, bilo zbog nevraćenih ljubavnih pisma.

— Ti više ne vjeruješ u ovo drugo?

— Nipošto, samo napominjem da vratarevi iskazi dokazuju neki sakriveni odnošaj, bilo to odnošaj sasma ljubavni ili politički — onaj prvi izgleda vjerojatnije.

— Morali bismo se ipak odlučiti da vjerujemo u jedno ili drugo. Mislim da detektiv u ovakovoj zagonetnoj stvari mora za sebe odabrati jedno uvjerenje: to se je dogodilo ovako ili onako, a onda izraditi osnovu prema kojoj ide u potragu.

37

janja

— Moguće. Meni je to jednostrano. S takvim unaprijed stvorenim uvjerenjem ide čovjek u potragu slijep i gluh za sve što govori protiv toga uvjerenja. I navija sve što vidi na svoj mlin pa onda prolazi mimo istine. Potraga u zagonetnom dogođaju nije drugo nego psihološka studija svega što je u vezi sa zločincem, žrtvom i prilikama jednog i drugog prije i poslije čina.

— Kako ti počinješ ovakovu potragu?

— Dobro si pitao: kako počimlješ. Prvi korak, prvi momenat kako se dadeš u potragu može da sve pokvari. Ja se ponajprije iskopčam svakom uplivu unaprijed smišljenih osnova i uvjerenja i spuštam u zagonetku svu svoju unutrašnjost poput seizmografa, koji osjeća, prima i bilježi svaki trzaj tla moje zagonetke, onda pokupim sve te dojmove i stavljam ih pod kontrolu logike. Ali sad ću ti otkriti stvar koja me često pred samim sobom zbunjuje. Dogodi mi se da me iznenada uhvati jedan osjećaj, kao da čujem glas koji me vuče stanovitim putem protiv moje volje, upravlja mojim koracima i onda kad bi mi mozak nijekao mogućnost da ću ovim putem naći istinu.

— Taj te osjećaj vodio i onda kad si me odvukao u onaj vagon i onda kad si ponukao državnog odvjetnika da nas šalje u Beč?

— Priznajem da je tako. Ima dana kad je taj moj osjećaj mutan, ali ima opet momenata kad je tako jasan i snažan pa mi se čini kao da vidim pred sobom sve što se je zbilo, vidim ljude koji su tu učestvovali u dno duše, pogađam njihove misli i čine unatrag i unaprijed. Više puta me to i zastrašuje.

— Da li ti se u ovom slučaju pojavio takav osjećaj?

— Jest, jučer u noći. Probudio sam se pred jutro i osjetio u sebi jaki glas koji mi odlučno pokazuje motiv umorstva.

— Čuješ, da te nije priroda ožigosala šestim ćutilom — reče Milan, na što se obojica nasmijaše, a Milan nastavi:

— Dakle reci, što ti telegrafira taj tvoj nepoznati psihički telegrafista, što je motiv umorstvu: ljubovni odnošaj, atentat, nedozvoljeno udruženje ili politička osveta?

— Znaš što, htio bih sam iskušati koliko se smijem pouzdati u taj svoj osjećaj. Ako ti sada kažem, mi ćemo o tom raspravljati i time proizvesti štetni upliv na našu potragu, nego — ja ću napisati što sam noćas osjetio, a ti ćeš to spremiti pa kad bude sve na vidjelu, onda ćemo kontrolirati koliko je moj osjećaj pogodio ili ne.

— Dobro! Ovo mi se sasvim sviđa.

Vitor pođe u salon. Za nekoliko časaka vrati se sa zatvorenim pismom i preda ga Milanu:

— Otvorit ćemo pismo tek onda ako se nađe ubojica ili barem kad čitava stvar bude posve bjelodana, ako je to uopće moguće.

38

janja

— Baš sam ljubopitan — reče Milan spremivši pismo u svoju lisnicu.

Svršivši doručak, Vitor se uputi opet u svoju sobu, a Milan ode da potraži svoga znanca, baruna Radovanskog.

Barun primi svoga znanca iz Zagreba vrlo ljubazno. U razgovoru pripovijedaše Milan da se nalazi na odmoru u Beču pa bi htio sa svojim prijateljem poći u Klub otmjenih stranaca, da se malo pozabavi. Radovanski mu najspremnije dade preporuku na klupski ured da digne pristupnice i sam obrekne doći u klub, kojemu je članom.

Nakon što su odulje čavrljali, Milan se oprosti i pođe ravno u klupski ured koji se nalazio u Beču, izvadi pristupnice pa se vrati u hotel. Našao je prijatelja u sobi, naslonjena nad pismom što su ga jučer našli u inžinjerovoj lisnici.

— Studiraš rukopis? — upita Vitora.

— Studiram palac nepoznatog ubojice ili njegovog ortaka.

— Gdje si, dovraga, našao taj palac?

— Evo, gle!

On mu pruži pismo i pokaže sasvim u kutu neku mrlju.

— Jučer kod svjetla nismo je opazili, ali danas razabrao sam je, kupio povećalo i pronašao otisak palca. U Zagrebu ću ga dakteloskopski snimiti.

— Oprosti, to je malo odviše znanosti za mene. Što to zapravo znači?

— Nije to zamršena stvar kako misliš. Eto, gledaj! Na nutarnjoj strani ljudskih prstiju ispoljava se koža u gustim crtama koje se nazivlju papilarne linije. Kako vidiš, tvore na koži neku vrst uzoraka. A pošto dakteloskopi u svom istraživanju po čitavom svijetu nisu pronašli dva prsta koji bi posjedovali jednaki broj tih linija, to se ovim otiscima služe policije i moderni sudovi za ustanovljenje identiteta pojedinih individua. Otisak tvojih prstiju ne može naličiti drugom čovjeku. Dakle, ako negdje nađem tvoj otisak, koji sadržava stanoviti broj stanovitih linija, onda si na tom mjestu mogao biti samo ti i nitko drugi. A sad gledaj: netko je ovo pismo uhvatio oznojenim palcem i ostavio sasma točno svoj otisak. Ovako to izgleda kroz povećalo.

39

janja

— Doista zanimivo. Ali što znači ova crta?

— To je očito brazgotina. Bit će da se je taj čovjek jednom negdje porezao ili mu je palac operiran pa je na koži ostao trag noža, koji može biti prostim okom jedva zamjetljiv, ali kod snimanja se vrlo dobro razabire.

— Misliš da taj otisak pripada ubojici?

— Za sada znamo da su pismo imale u ruci dvije osobe. Žena koja ga je pisala i prihvatnik kome je poslan, naime inžinjer. Otisak njegovog palca ne odgovara ovomu. Gledaj, to je otisak što sam ga snimio sa lješine. Dakle, ili taj otisak pripada toj ženi ili nekome tko je bio prisutan kad je pismo pisala. To može biti sam ubojica ili ortak. Ali nemoj da se mnogo nadaš od tog otkrića jer ako onaj kome pripada nije nikada bio instaliran kod policije, otisak njegovih prstiju ne posjeduje ni jedna policija na svijetu.

— Razumijem. Samo u tom slučaju bi nam otisak mogao biti od koristi ako je posjednik toga palca već imao posla s policijom. Šteta. Meni se čini da ova žena, a možda i ubojica pripadaju društvu u kojemu imade samo nežigosanih zločinaca.

— Moglo bi se desiti i to da inžinjera nisu ubili oni sami, nego najmili čovjeka koji je izveo umorstvo.

— Da, vidiš, to je lahko moguće. Takav najmljeni čovjek mogao je slijediti inžinjera na izlete i na kakovom osamljenom mjestu sasuti mu u glavu dva hitca. A za takav posao odabiru se obično ljudi iz društva zločinaca, kojima nije teško posmicati ljudski život. U tom bi slučaju ovaj otisak bio za našu potragu dobitak.

— Hoće li nam koristiti ili ne, to je vrlo problematično — reče Vitor — ali treba da mislimo na sve i da računamo sa svakom sitnicom. Na putu u takovoj potrazi susreće čovjek toliko nemogućih mogućnosti i nevjerojatnih vjerojatnosti da nijedna kombinacija koju smo raspravljali nije isključena, čak ni to da je ubojica najmljen.

Pošto je Vitor pomno složio nađeno pismo da ne izbriše mrlju, ispričao mu

40

janja

Milan što je čuo kod baruna Radovanskog i saopćio mu da se moraju poskrbiti za frakove jer u klub ne može nitko bez ove večernje toalete. I tako su prijatelji čitavo poslijepodne potrošili sa uređenjem večernjeg odijela, koje nisu ponijeli i moradoše ga iznova nabaviti da ne budu ni u čemu napadni, pa ni manjkavošću otmjene večernje toalete.

41

janja

KLUB OTMJENIH STRANACA

jevernjak je rastjerao snježne oblake. Noć je vedra, hladna i zvijezde kao da su izblijedile od studeni. Ulicama Badena jure automobili. Sirene i trublje svakojake vrste proizvode zaglušno distonirajuću glazbu. Bučna nametljiva vozila drskim štropotom i uvredljivim klopotanjem ulaze u

veliki perivoj i zaustavljaju se pred zgradom sa širokim prozorima i prostranom gospodskom terasom. Na rastvorena vrata moderne vile prodire u noć sjaj velikoga lustera što visi nad bijelim stubama, po kojima se uspeo mekani sag, a oko njega s obih strana balustrade spušta se svježe zelenilo.

Pod vežom popostaje auto za autom u nepreglednom lancu. S njih silaze dame dovrh glave u krznenim ogrtačima, gospoda u teškim zimskim kaputima mehkim se sagom uspinju u široko blistavo predvorje. Lakaji u modrim odorama sa svijetlim pucetima čekaju goste, skidaju im zimska krzna i nose u garderobu.

U dubini predvorja u trokutnom otvoru tamnog zastora razabire se šarolika slika velike blagovaone. S obih strana mali intimni stolovi prostrti snježnim stolnjacima, suđem starobečkog porculana i priborom od teškog srebra. Na svakom stolu po jedna šarenom svilom zastrta svjetiljka.

Oko stolova smjestila se društvanca gospode i dama. Na tijelima ljepotica bez staznika leprši crepe de chine, skrojen u nešto nalik svilenoj košuljici ili se smotao oko njih u tunikama do koljena. Moda je damama razgalila bijela ramena i otkrila do pojasa leđa. Bijelu put vrata i fantastično zavijenu kosu rese dragulji pa se natječu sa žarom ženskih očiju. Kavaliri su prema damama u dvostruko većem broju i hvataju njihove poglede kao cvijeće sunčane zrake. Ženski svijet u čarnim svijetlim opravama zaokružuju crni frakovi kao tamni okvir šarnobojnu sliku.

U tom se krugu pojavi Milan, vitak, elegantan. S njime je barun Mirko Radovanski. Obojica prođoše sredinom blagovaone i sjedoše uz jedan stol. Milanove oči zaokružiše dvoranom pa se zaustaviše u kutu kraj stijene, gdje je sam samcat sjedio Vitor. Tamnim sjenama prikrito lice ispoljavalo zagonetni mir njegovih malih očiju. On nikoga ne gleda, a vidi svakoga. Pogledi se prijatelja susretoše u neopaženom sporazumu i opet razdvojiše u promatranju slike pune sjaja i lagodnosti. Dogovorili su se da će ući u klub kao nepoznati. Smatrali su to potrebnim znajući da će svaki Jugoslaven koji bi došao u klub poznati Milana, a po

42

janja

njemu bi tada upoznali i Vitora, koji je htio ostati u klubu neopažen i nepoznat, da tim laglje uzmogne promatrati i slušati ljude i njihove razgovore i tako možda naći kakav trag inženjerovim znancima. Zato je Milan saopćio svome znancu barunu Mirku da je njegov prijatelj s kojim je imao doći u klub zapriječen.

Poslije večere svatko se žurio ostaviti blagovaonu i sve je hrlilo kroz salon za konverzaciju u veliku, ogromnim lusterom obasjanu dvoranu. Stol do stola, a svaki je pokriven zelenim suknom. Svečana gomila ljudi sletila se oko kartaških stolova kao leptirići oko svijeće. Blistaju oči, dragulji, šušte svile i banknote. Za koji čas nastade u dvorani mir i red, kakvog ne bi nitko živ ni jednom disciplinom ovog svijeta proveo. Svi sjede i šute i zure u karte.

Iza baruna Mirka Radovanskog, koji je sjeo da igra, stao Milan da kibicira. Frak napadno ističe vitku i čvrstu građu njegova tijela. Tamna gusta kosa podaje plemenitom licu obasjanom žarom crnih očiju izražaj mladosti, koja u svome životu nalazi užitak. Kad bi se nasmiješio, ukopale bi se u jabučicama dvije duboke smjehulice. Ovo osobito obilježje njegovog smijeha podavalo nešto odviše milog njegovom licu, što gotovo nije pristajalo čitavoj muževnoj pojavi, ali je vazda privlačilo žene.

Tako je prolazilo vrijeme, kad k njemu pristupi lakaj i diskretno mu preda neko malo pismo. Milan je znao da mu to nešto javlja Vitor jer se tako dogovoriše. Povuče se malo u pozadinu i otvori pisamce. Vitor mu je olovkom napisao riječi:

»Do sada nemam još traga nikakvim pristašama ni muškim ni ženskim. Ne čujem ni jednu riječ. Iza mene sjede dva gospodina, jedan ‘stokfiš’ i jedan ‘presvrät’. Govore napadno povjerljivo i važno, ne razumijem ništa, samo čujem neprestano: ‘Zagreb i Hrvatska’. Razabirem da žena jednoga od njih sjedi u kartaškoj dvorani«.

Milan spremi pismo u džep i preko glava igrača pogleda u salon za konverzaciju. Tamo opazi Vitora, a iza njega dvojicu gospode. Stariji od njih uistinu je naličio osušenoj ribi kojoj ga je prispodobio Vitor. Visok i suh. Odijelo je na njemu visjelo. Lice sitno, navorano, obraslo sijedom bradom. Sva pojava činila je dojam kao da su nekakvu sivu pergamenu napunili piljevinom i stavili u nj aparat koji ga stavlja u pogon.

Drugi pokraj njega pružaše ilustraciju prototipa. Malen, odebeo, ćelav, crven, lice mu se svijetlilo kao da ga probija mast. Milan se sagne barunu Mirku, koji načas nije pratio igru i upita:

— Molim vas, tko su ona dva gospodina preko u salonu?

— Onaj suhi je madžarski grof Nandor Almasy.

— Zar onaj čuveni madžarski političar što je bio za vrijeme rata ministrom?

— Da, to je on.

— A tko je onaj drugi zdepnasti, debeli gospodin?

43

janja

— Barun Segen, odlični član bečke aristokracije. Čuli ste o njemu u doba bivše Austro-Ugarske. Imade imetka i lijepu raskošnu ženu, što mu je očito neprilično — jer je vrlo škrt.

— I žena mu je ovdje?

— Pogledajte onu blondinu što karta drugi stol meni slijeva.

— Ah, to je njegova žena! — prihvati Milan tobož kao da je poznaje. — Već sam ju nekoliko puta danas oštro uzeo u oko!

— Pazite, dragi gospodine, ona je vrlo dobrostiva prema lijepim južnjacima.

Barun nastavi igru, a Milan iza njegovih leđi upravi diskretno svoje plamene crne oči u damu, koja je ispod plavih čuperaka na čelu pozorno pazila u karte. Tad mladić pođe pokraj njezinog stola, tobož gledajući igrače. Plavokosa dama ga spazi. Njihovi se pogledi sretoše. Milan diskretno svrne oči na karte, ali njezine ostadoše još uvijek upijene u njegovu mladu i lijepu pojavu. U tom času pade gospođi velik dobitak. Igra se opetovala. U banci leži mali imetak. Mladić promatra i malo se približi, spusti oči kartama dame. Ona ih promatra, podigne oči k Milanu posve otvoreno, neprikriveno, i stade bacati karte jednu za drugom i opet je zadesi čitava svota na blagajni. Njezinim usnama preleti smiješak. Milan tek odvrati pogledom od kojega žene nikad ne ostaju ravnodušne, onda se polako vrati k barunu Mirku, osjećajući da za sobom povlači njezine oči. Odavle promatrao je prikriveno i diskretno njezinu igru.

Barunica je dobivala. I Milan je igru dobio.

Sagne se barunu Mirku pa ga upita:

— Poznajete li osobno barunicu Segen?

— Kako ne, dobri smo znanci.

— Ja bih vas molio da me predstavite.

— Gle, već ste zagrizli. Ali neka vam bude, zemljak ste mi pa vam je priuštim.

Malo iza toga svrši barun igru, uzme Milana ispod ruke i povede ga k stolu gdje je barunica kartala. Barun izmijeni s njome nekoliko riječi, a kad je dovršila igru, ustade i zamoli baruna da ju povede u salon.

— Smijem li vam prikazati svoga zemljaka iz Zagreba? — upita Radovanski barunicu. — Mladić je vrlo ugledan posjednik i potomak plemićke obitelji.

— Vaši znanci uvijek su mi dobro došli — odgovori barunica, dok je Milan promatrao lijepu, visoku i stasitu plavku sa vanredno zanimivim profilom. Od plave kose i bijele puti sasvim se napadno isticale tamne oči. Barun pozove Milana bliže. On se pokloni, a barunica mu pruži ruku na cjelov, upravi mu nekoliko običnih pitanja, a onda sve troje pođe u sobu za konverzaciju. Tu odabra barunica mali stol do prozora. Nekoliko su vremena čavrljali, kad ona pogleda Radovanskog:

— Dragi barune, umirem od žeđe.

44

janja

Ovaj shvati da barunica želi govoriti s Milanom nasamu i udalji se da naruči šampanjca.

Lijepa plavuša upre tamne oči u Milana:

— Vi ste mi donijeli tamo u igračnici mnogo sreće — ja sam to dobro razabrala. Kako da vas za to nagradim?

— Svoju sam nagradu primio u prevelikoj mjeri.

— U čemu nazrijevate tu nagradu?

— U velikoj sreći koja me je zadesila što sam se smio vašoj ekselenciji prikazati.

Njezine oči odgovore mu platnenim pogledom. Nato pristupi lakaj, noseći šampanjac i natoči čaše.

Kad se lakaj udaljio, upita barunica svog novog znanca:

— Vi ste dakle iz Jugoslavije?

— Jest, premda se bojim, gospođo barunice, da to priznam.

— Zašto? — iznenadi se ona.

— Rekao bih da Jugoslaveni nisu ovdje sasvim simpatični.

— Naprotiv, gospodine, mi ih vrlo volimo — značajno će ona, ali mladić kao da ne shvaća nastavi:

— Vi ste vrlo dobrostivi pa me tješite, ja ipak znam kako je. Otkinuli smo se od Austrije, a to nam sigurno ne stiče ovdje simpatija. O tom bi vas mogao uputiti gospodin barun.

— Moj muž? Vi mislite zato jer je političar? Baš protivno. On druguje sa Jugoslavenima.

— Možda da ga vežu kakve rodbinske veze s našom aristokracijom pa zato?

— Rekla bih više političke, ali pustimo to, politika je prilično monotona i tako u pomanjkanju druge zabave laćam se igre. Vi sumnjate u moje riječi?

— U pomanjkanje zabave...

— Uvjeravam vas, muškarci koji me okružuju ili se kartaju ili politiziraju. To nije zabavno.

— Priznajem.

— Koju od ovih triju krijeposti posjedujete vi?

— Nijednu.

— Dakle ste došli u Beč zbog?

— Zabave.

— Onda vas proglašujem idealom muškarca. Već davno nisam u svome krugu našla kavalira koji hoće da se zabavlja.

Ona prihvati čašu i pogleda ga žarkim očima:

45

janja

— Neka živi zabava!

Oboje nastavi razgovor o Beču, o Milanovom boravku, o kartama i drugim sitnicama. Govorili su neznatne stvari, ali su baruničine oči pričale vrlo važne i značajne. Najednom ona prikrije svoja rumena usta lepezom iz slonove kosti i pogledavši mu ravno u oči zapita bez oklijevanja: — Zašto ste vi, gospodine, zamolili baruna Radovanskog da vas prikaže, i to upravo meni, a nijednoj drugoj dami?

»Ova se ne šali«, pomisli Milan, uzvrati barunici pogled i ne odgovori ni riječi.

— Vaš značajni odgovor jasan je kao i moje pitanje — smiješeći će ona, nasloni se na oslon divana i baci malo podulji pogled prema kaminu. Milan ga je slijedio diskretno i na svoje iznenađenje opazio tamo Vitora, gdje naslonjen na kamin puši spokojno cigaretu pa se pričinja kao da ih ne vidi.

»Gle lopova, kako je elegantan«, pomisli gledajući Vitora.

Njegova inteligentna glava sa visokim čelom, karakteristično, glatko prilizanom kosom unatrag pružala je sliku sasma protivno Milanovoj nešto kuštravoj kosi i rasnom obilježju. Vitorovo lice osuto nekim čudnim tamnim sjenama i snažnom brazdom od nosa do jakih usna prožimaše hladni ustaljeni mir, ali je kroza nj u nekim časovima prodirala topla blagost. Male sugestivne oči pod diskretno uvijenim obrvama izgledale su kao mirna površina tamnog jezera kome se ne može zagledati u dno. Milan je uživao gledajući kako Vitor izazivlje pozornost barunice.

— I vi ste opazili onog čovjeka tamo kod kamina? — upita barunica Milana uhvativši smjer njegovog pogleda. — Kako je čudan. U blagovaoni sjedio je sam, ovdje samuje, čini mi se kao da vidim nekakvog osamljenog stranca što sjedi na osamljenom otoku.

— Vaša ekselencija posvećuje mnogo vremena promatranju tog gospodina — primijeti Milan sa ljubomornim prizvukom.

— Gledam ga samo kao zanimivu sliku. Ni s kime nije progovorio, a niti mu lice ne odaje da bi ga štogod zanimalo. Čini dojam kao da je gluhonijem.

— Podilazi me želja da probudim njegov sluh i dar govora!

— Vi biste se mogli s njime na mjestu pobiti?

— Možda.

— Prava južnjačka krv! Ali pustimo onoga tamo. Recite rađe, što kanite raditi sutra?

— Badavadžiti.

— Ako vam je s voljom, možete me dočekati u 11 sati prijepodne u Prateru i pratiti na svagdanjoj šetnji.

— Na tolikom odlikovanju neizmjerno sam vam zahvalan.

46

janja

Uto prođe Vitor pokraj njih u igračnicu kao da ih i ne vidi.

— Razumijem zašto se čini gluhonijemim — reče Milan. — Uzeo vas je u oko i prisluškuje.

— Odviše ste brzo ljubomorni!

— Slutim da mi od toga čovjeka prijeti pogibelj!

Uto se povrati barun Radovanski, koji je dosele razgovarao s baruničinim mužem i grofom Almasyjem.

— Pričao sam gospodinu barunu Segenu da ste iz Zagreba — reče barun Milanu — gospoda se žele s vama upoznati.

Barunica odmah ustane i pogledav Milana reče mu značajno:

— Ne izostajte dugo, moj muž i onaj grof sigurno će opet da politiziraju, a meni vaša prisutnost nosi sreću — u kartama.

Međutim su grof Almasy i barun Segen došli k stolu, a barun Mirko prikaže im Milana. Barunica je tek nekoliko časaka ostala u razgovoru i uhvativši baruna Mirka ispod ruke vratila se opet u igračnicu. Barun Segen i grof Almasy razvili su prema Milanu napadnu ljubeznost, što ga je učinilo vrlo ljubopitnim.

Već onaj čas kad ga je Vitor malim pisamcem upozorio na dva gospodina koji govore o Zagrebu i Hrvatskoj i spomenuo mu da žena jednoga od njih u dvorani karta, odluči Milan da prodre do obojice starih političara najnapadnijim putem: da upozna tu ženu. Ali gospoda su mu preko svih očekivanja sama došla u susret na pola puta s toliko napadne ljubeznosti da mu je ova nametala opreznost, a ujedno dražila njegovu publicističku radoznalost. Držeći se Vitorove lozinke: »Kad hoćeš saznati mišljenje drugoga, pritaji sebe i podredi se njegovom mišljenju« odluči da se povuče i pritaji i u početku prepusti vodstvo konverzacije gospodi aristokratima, a onda tek zagrabi sam i pomakne temu prema svojoj volji.

S ovom je Vitorovom metodom sjedio okom u oko sa svojim novim znancima.

— Jugoslaveni rado dolaze u Beč? — primijeti barun Segen ponudivši Milanu cigaretu.

— Privlači ih zabava i vaša valuta — odgovori on.

— Možda i stare tradicije.

— Mislite?

— Zar je moguće preko noći izbrisati našu zajedničku prošlost?

— Ne, to zbilja nije moguće — odgovori Milan glasom koji je prikrivao dvoličnost riječi. Barun je shvatio onako ozbiljno kao što su izrečene pa tiho primijeti:

— Vi ne pripadate stranci »ultra« Jugoslavena?

— Za sada još ne pripadam ni jednoj.

47

janja

— Ovako mlad, inteligentan, bogat i ugledan čovjek — uplete se grof Almasy — treba da se angažira u javnom životu.

— Ne velim da ću ostati uvijek postrance. Možda ću se priklopiti kakvoj političkoj ideji koja bi odgovarala mojem mišljenju.

— Sasvim pametno — reče barun Segen. — Međutim, htio sam vas nešto upitati, a vi kao neutralac sigurno prosuđujete prilike u svojoj domovini objektivno. Kako je zapravo kod vas?

Milan slegne ramenima.

— Svakojako!

— Nezadovoljstvo na sve strane, zar ne?

— O tom se ne govori na sva usta.

Barun primakne svoju ćelavu glavu bliže k Milanu:

— S nama možete govoriti sasvim otvoreno, kao inteligentnom čovjeku poznato vam je naše mišljenje iz vremena austro-ugarske vladavine.

— Da, to mi je poznato, ali vrijeme...

— Nije promijenilo naše nazore ni za vlas!

— Uza sve to ne znam koliko bi vas mogle zanimati prilike u Jugoslaviji nakon što se je Hrvatska odcijepila.

— Koliko bi nas mogle zanimati?! Pratimo dogođaje u vašoj domovini.

— Onda vam ne bih znao reći ništa što vam nije već poznato.

Debelo barunovo lice nasmiješi se:

— Pravo rekoste, ne biste nam mogli mnogo nova pripovijedati. Mi smo dobro informirani o raspoloženju u Hrvatskoj. Držite da kod vas neće nastupiti proces obraćenja koji se pokazao u Slovačkoj — nastavi barun.

— Obraćenja? Nije mi ništa poznato.

— Ali mi — upadne grof Almasy — znademo da se tamo mnogo toga promijenilo. Danas Slovaci, pa i Rumunji, koji su se otkinuli od Ugarske i priklopili Češkoj, uvjeravaju da im je ipak bilo bolje s nama nego u novoj državi. Oni to sami priznavaju. Madžarsku su raskomadali kao nekad Poljsku. Dugo je trebalo dok se opet našla na okupu, ali Madžarskoj neće biti od potrebe da čeka tako dugo kao Poljska.

— Vi držite da bi se vaše granice, opredijeljene mirovnim ugovorom, mogle promijeniti? — zapita Milan.

— Ništa nije tako vjerojatno kao to — s uvjerenjem će grof. — Konačno će narodi uvidjeti da je madžarski ustav najslobodniji, a vlada najsposobnija da modernom državljanu osigura zadovoljan život pa možda nije daleko dan kad bi mogao nastati znamenit preokret.

48

janja

— Zaista? Vi se tome nadate?

— Dragi gospodine, sveti Stjepan još imade riječ kod Boga i kad jednog dana pošalje svog zemaljskog namjesnika da se okruni njegovom krunom, svi će se narodi svojevoljno vratiti k materi zemlji!

— Ništa se ne može proreći, a niti oporeći — primijeti Milan. — Međutim, pokreti o kojima govorite mogli bi nastati samo putem novih prevrata.

— Pa da, to je razumljivo.

— Zar je to u ovo doba moguće?

— Eh, gospodine, treba da se zato i radi — upadne u riječ barun Segen. — Vi biste mogli svojoj domovini mnogo koristiti.

— Ja? Kako?

— Nije vam jasno?

— Da stupim u opoziciju? To ne odgovara mojem naziranju. Opozicija se većim dijelom ograničuje na nerad, ja bih se mogao zagrijati i svim sredstvima raditi samo onda kad bi tu bila ponajprije konkretna ideja, a onda sasvim stvarno i jasno izrađena osnova!

— Malo ste rekli, ali dosta da vas shvatim — reče barun Segen. — Htio bih se s vama drugdje podrobnije razgovoriti ako vas zanima.

— Svakako, ekselencijo, zanimalo bi me baš izvanredno.

— Molim vas, izvolite me sutra posjetiti u mojoj palači u tri sata popodne.

— Pristajem.

Pošto mu je barun dao adresu, Milan se doskora oprosti pa izađe u igačnicu i stane iza leđa barunici. Promatrao je njezinu igru, ali sve njegove misli bijahu zaokupljene razgovorom s dvojicom aristokrata.

Međutim, još nije prošlo nekoliko časaka, kad opazi u dvorani nekog malog suhonjavog gospodina — bjeloputnog lica, obrasla plavom bradom.

Gospodin kao da je nekoga tražio. Obilazeći igrače ravno naiđe na Milana.

— Dobar večer, gospodine Stein — oslovi ga Milan. Mali se gospodin iznenadi, ali kao da ga ovo iznenađenje nije osobito obradovalo.

— Vi ste to, gospodine Slavetiću? Da me niste oslovili, ne bih vas prepoznao.

— Niste se nadali ovdje naići na zemljake.

— Rijetko se desi. Jeste li već dugo u Beču?

— Nekoliko dana.

— Poslovno?

— Nemojte da zbijate šale! Kad ja polazim u Beč poslovno! Znate da se zabavljam. Ali što radite vi ovdje?

49

janja

— Ja? Nalazim se već dosta dugo ovdje.

— Čini se od nekoliko mjeseci. Ne sjećam se da bih vas vidio u Zagrebu od prevrata.

— Da, istina je, prevrat me je zatekao u inozemstvu, gdje sam našao dobar posao i tako sam i ostao ovdje.

— Kanite se skoro vratiti u Zagreb?

— Predbježno ne. Posao me sasvim svezao sa inozemstvom pa se ne mogu maknuti. Ali kad nađem slobodnog vremena, svakako ću doći u Zagreb na odmor. Imate ovdje kakvog znanca ili ste sami? — upita Stein.

— U društvu sam s barunom Mirkom Radovanskim. Došao sam ovamo da nađem prijatelja, rekli su mi da zalazi u taj klub. Vi ste sigurno ovdje domaći i poznajete sve naše ljude koji posjećuju kartašnicu?

— Ne, još nikad nisam sreo u ovim prostorijama Hrvata.

— Šteta, ali dopustite mi još jedno pitanje: ne bih li ovdje u Badenu mogao naći kakav zgodan stan za nekoliko tjedana?

— To zbilja ne znam.

— Mislio sam da stanujete u Badenu? Ali kako vidim, vi ste u Beču, je li?

— Moj je posao takav da se nigdje ne zadržavam stalno. Veseli me što smo se sreli. Sad moram dalje, čekao sam ovdje nekog poslovnog druga, ali kako vidim, nije došao.

Gospodin Stein pruži Milanu ruku i pođe dalje.

Jedva što se je udaljio, potraži Milan pogledom po dvorani ne bi li našao Vitora. Spazio ga gdje naslonjen o zid promatra nekog muškarca s crnim jakim zaliscima i svijetlim očima. Stajao je u blizini Vitorovoj i nehajno promatrao kartanje. Najedared taj gospodin krene sa svog mjesta i pođe prema Vitoru!

— Pardon — reče mu — molim, dopustite mi proći.

Vitor se uljudno povuče k zidu da se prolazniku makne s puta i baci oko k Milanu, pa mu dade znak da dođe bliže. Nije se mogao lako provući između kartaša i kibica i samo se polagano približavao k prijatelju, što nije skinuo oči sa gospodina kojemu se čas prije ugnuo. Taj je stao kod jednog kartaškog stola, zurio u karte pa opet pogledao na ulaz u dvoranu. U tom času spazi Vitor da je gospodin Stein hitro izišao.

Nepoznati gospodin sa zaliscima zaokupi sada svu pozornost Vitorovu. »Taj mora da mi je kolega«, pomisli on i prije nego što je Milan dospio do njega zagrmi dvoranom glas:

— U ime zakona, svi ruke uvis!

Gospodin sa zaliscima položio je obje ruke na kup banknota.

50

janja

Riječi bečkog policajca pale su na glave igrača kao udarac iz zasjede. Nekoliko sekunda svi su se ukočili, a iza toga nastade po dvorani bučni štropot stolaca. Svi skočiše u zrak. Neke se glave okrenuše k njemu, druge se opet sagnuše na stol, pokušavši spremiti novac. Ali ponovno odjekne zapovijed redarstvenika:

— Svi ruke uvis! Tko dirne karte ili novac na stolu bit će uhapšen!

Dvorana je nalikovala izlogu preplašenih lica. Tad nastade gužva i guranje k vratima. Tu su već stajali detektivi i svakomu zakrčili put. Bučni prosvjedi odjeknu sa svih strana:

— Što je to? Mi smo u privatnom klubu!

— To je nedoličan postupak!

— Kakova je to novotarija? Mi smo ovdje za sebe u svojem domu. Tu policiji nema mjesta.

— Molim gospodu da se okane prigovora i da se pokoravaju odredbi redarstva — čuo se glas bečkog policiste.

Ogorčenje premetnulo se u zgražanje. Gospođe i gospoda jednako prosvjedovahu osjećajući se uvrijeđeni i poniženi. Male skupine i grupe uzrujano raspravljale o provali policije u klub.

U jednoj grupi stajala je barunica Segen. Lice joj se do vrh čela zarumenilo, oči sipale bijes, a glas joj je drhtao: nervoznim rukama neprestano je tuckala po stolu svojom dragocjenom lepezom, te uzrujano razgovarala sa suigračima. Dotle je policajac plijenio novac sa stolova, a njegovi drugovi čuvali su vrata puštajući ljude iz dvorana tek nakon što su se legitimirali.

Vitor se našao s Milanom u toj vrevi sasvim u kutu dvorane.

— Što sad? — zapita Milan prijatelja.

— Ništa, dragi moj. U gajbici smo. To me baš ne bi nimalo uznemirivalo, samo što će mi kolega otkriti inkognito, a to mi baš nije ugodno.

Legitimiranje igrača obavljalo se hitro: Milan i Vitor čekali su dok dođe na njih red. Za malo pristupi k njima Nijemac. Vitor mu pruži malu crvenu knjižicu. Bečanin je već po koricama osjetio da se tu radi o kolegi i jedva što ju je otvorio, njegovo lice poprimi ljubezan izražaj.

— Gospodine kolego, oprostite — reče — ali kako vidite, našli ste se u situaciji...

— Razumijem. Ne čini ništa.

— Ako ste ovdje, gospodine, u kakvom poslu — primijeti Nijemac — to sam vam spreman podati uputa, pomoći.

— Hvala, gospodine. U Beč ne dolazim raditi. Na dopustu sam pa se, kako vidite, kanim malko razonoditi.

51

janja

— A, tako! Ali vi ste ovdje sigurno stranac. Ako vam mogu čime poslužiti?

— Najljepša hvala, imam prijatelja koji je dobro upućen u bečke zabave.

— Tim bolje. Međutim, dopustite, pratit ću vas u grad. Za koji čas vraćam se onamo pa bismo mogli zajedno. Smatram svojom dužnošću da kolegi budem na uslugu.

— Vrlo ste ljubezni, gospodine — nasmiješi se Vitor pa onda s Milanom zajedno izađe iz dvorane.

— Zašto ti se ovaj vješa za vrat? — zapita Milan prijatelja.

— Da uhađa što radim ovdje. Policajac ne vjeruje kolegi da se tu zabavlja. Mi se među sobom poznajemo! Taj će nam biti uvijek za petama.

Vitor se nije prevario. Za pola sata odvezoše se sa bečkim ljubeznim kolegom put Beča. Pratio ih je sve do njihovog hotela, nuđajući neprestano Vitoru svoje usluge, ispitujući ga što sve radi i kakav program imade za sutradan. Vitor mu je vješto izbjegavao i rekavši baš protivno onome što je nakanio.

Kad se prijatelji nađoše u svojoj hotelskoj sob, zapališe cigarete da se porazgovore o svojim doživljajima u klubu.

Sakupivši sve što su vidjeli i čuli, konstatirali su da im ova večer u izvidima nije mnogo poslužila. Niti su našli trag inžinjeru niti njegovoj nepoznatoj prijateljici. Sreli su tamo jednog jedinog jugoslavenskog državljana, gospodina Steina, koji im nije znao dati nikakovih podataka. Osim toga, upoznali su dvojicu aristokrata od kojih se također nisu nadali da bi ih mogli dovesti u trag onima koje traže. Kraj svega toga nisu bili nezadovoljni.

— Poznanstvo sa barunom i barunicom Segen ne može biti sasvim bez koristi — reče Milan. Našao sam političkog »štofa« za svoj list. Sutra saznat ću možda još zanimivijih političkih stvari.

Samo me ljuti što tajnik kluba nije htio da ti kaže kad mu je ispostavio pristupnicu.

— Rekao mi je da ne bilježe imena onih kojima daje pristupnice jer je klub privatno zabavište aristokracije, a nikakova organizacija. Nakon posjeta policije u klubu, razumijem da zbilja ne vode imenik onih koji u klubu ostavljaju svoje milijune. Međutim, ako barun Segen mnogo druguje sa Jugoslavenima, kako to veli barunica, i ako je inžinjer zbilja dolazio onamo, mogli su se i s njime upoznati. Pokušaj svakako da štogod o tom saznaš, ali nipošto ne izusti njegovo ime. Držim da će barunica biti za ovaj izvid najsposobnije sredstvo.

— Prema tome, moram svakako s njome sutra na randevu?

52

janja

— Bezuvjetno. Saznaš li što ili ne, započeo si s njom pa moraš i nastaviti.

— Ne čini li ti se čudno da me je odmah pozvala na sastanak?

— Ni najmanje. Iza rata pojavljuju se u ženama predratne pogreške u znatno potenciranom obliku. A ona je očito i prije rata bila dosta lahka roba.

— Samo ako se pod tim ne krije njezina lukava namjera da me možda osvoji za kakovu političku stvar svog muža?

— Ni izdaleka. Ona niti je lukava niti prikrivena. Lahkoumna je, nervozna i histerična.

— Po čemu to sudiš?

— Promatrao sam je kod kartanja. Karte su povećalo za psihološki uvid u karakter. Pokušaj to promatrati kod ljudi koje bi htio upoznati. A što se tiče barunice, ona će ti slijepo zapasti u svaku stupicu, samo treba da joj malo udvaraš i pružiš nade...

— Ne boj se, slijedit ću tvoj savjet. U našoj smo potrazi nekako dospjeli u svijetlu ulicu, ali politički moram priznati, našao sam vrlo zanimivih podataka. Ne bi se čovjek ni nadao da političari starog režima, koji su nekoć slovili kao pametni ljudi, danas još uvijek vide pred sobom nekakovu budućnost. Pa su me zaokupili s toliko povjerenja i otkriše u meni najednom saveznika!

— S jedne strane, ti si dobro glumio, a s druge treba da se preneseš u psihičko stanje ovih austro-madžarskih aristokratskih veličina. Od onoga stoljeća kad su pronašli dvije krvi; crvenu i modru, zapovijedali su državama i ravnali njihovim sudbinama. Sad se nađoše bespomoćno na ruševinama svoje vlasti pa svakom tko im se približi pružaju ruke da ih pomogne izvući. Kao što su se na vlasti kočili, tako sada puzaju, kao što su onda bili silnici, tako su sad kukavice. Ti ćeš kao publicista moći dobro izrabiti. Ali sad mi kaži, molim te, ne sumnjaš li možda da se gospodin Stein i danas bavi špijunažom? Kao što se bavio za vrijeme rata.

— Bilo bi vjerojatno, samo ne znam koliko bi danas to unovčio? Austrija nam ne može ništa nauditi. Ovi ljudi ovdje sretni su da žive.

— To je ono što su ti rekli barun Segen i grof Almasy?

— To su tlapnje za staru djecu i ne može imati nikakvog realnog uporišta. Danas je prijezda gospodina Steina utrnula. Zato i nema kruže da se vrati u Zagreb i kuburira po Beču.

— Ne bih rekao da odviše kuburira — kad može da polazi klub aristokracije.

Prijatelji legoše na počinak s nešto manje sreće nego prvu noć svoje potrage.

53

janja

UHODA

rugi dan prijepodne stigao je Milan u zakazano vrijeme u Prater. Dan je bio tih i vedar. Kroz golo granje grijalo je hladni zrak zimsko sunce. Šetajući alejom, čekao je barunicu.

Točno u 11 sati dovezla se ona kočijom i sišla u aleju. Zagrnuta u crnu krznenu kabanicu sa crnom kapom na lijepoj plavokosoj glavi, osvježena hladnim zrakom, bila je upravo zamamna. Milan joj poljubi ruku i pođe s njom po aleji. Izmijeniše nekoliko običnih pitanja i odgovora. Iz njezinog držanja razabrao je Milan da nije najbolje volje, ali se ustručavao da ju što pita. Najedared ona stane i upre u nj lijepe tamne oči.

— Moj vas je muž pozvao za 3 sata poslijepodne.

— Da — odgovori on. — Njegova ekselencija bila je tako ljubazna da me pozove na mali razgovor.

— Mislite da ne znam kakav je to razgovor?

— Da izmijenimo svoje misli.

— O politici! — upadne ona. — Ne poričite. Ništa zato. Ne srdim se što ste jučer rekli da se ne bavite politikom jer...

— Samo sporedno — primijeti on.

— Zašto se ispričavate? Meni je vrlo drago da je barun u vama našao saveznika.

— I vi ste mi, barunice, rekli jučer da se ne bavite politikom, pa ipak...

— I rekoh istinu, ali tko da se nakon jučerašnjeg dogođaja izmakne politici? Recite, nije li skrajnja drskost što je jučer učinila policija? Usuđuju se provaliti u klub naše aristokracije i zapriječiti nam da se u svom krugu zabavljamo kako nas je volja! To je sramota! Takova apaška provala u aristokratski krug ne bi bila nikada moguća u doba carstva.

— Ne, to doista ne bi bilo moguće — prihvati Milan iskoristivši njezinu uzbuđenost — Ali, ali treba da se smirite.

— Da se smirim? — planu ona još više. — To je nemoguće. Tu čovjek ne može da bude miran. Dozlogrdilo mi je ovo demokratsko doba. Postupaju s nama kao sa klateži u krčmi. Skrajnje je vrijeme da se car povrati i svu tu socijalističku bagažu rastjera kamo spada. Osjećam se kao u tamnici, među razbojnicima, lupežima,

54

janja

tatima!

— Zamislite kako je to poniženje našega plemstva. Doba demokracije nije drugo nego doba razbijača, provalnika i pljačkaša. Orobili su nas — okrali naše novce u vlastitoj našoj kući. Razbojnici dolaze barem okrinkani s revolverima, a policija ove socijalističke bande ulazi bezobrazno goloruko i mi joj se moramo pokoravati. Oh, kad se samo sjetim kako mi se danas narugala vlastita moja sobarica. Pseto! S ironijom je pripovijedala kuharici: »Baš mi je drago da su ovu aristokratsku bagažu ščapili za vrat«. Udarila bih ju bila da me nije zadržao muž. A sve to zato jer nas je neka ništarija prijavila da se kod nas na visoko karta.

— A tko je to prijavio policiji? — zapita Milan.

— Tko? Nitko drugi nego opet uhoda onih koji bi htjeli da nas sasvim dotuku.

— Vi ga znate?

— Oh, da mi ga je znati! Zakrenula bih mu vratom, kao što smo zakrenuli onome koji nam je oteo pisma.

Milan osjeti u prsima udarac. Riječ »uhoda« i »oteta pisma« proletiše mu tijelom poput munje. Hitro sabere svoje misli, svlada prvo uzbuđenje i prihvati nabačenu temu, da što više čuje i sazna o čemu i o kome se radi.

— Nije dobro da spominjete ovo ime — reče on sagnuv se k njoj tihim, povjerljivim glasom.

Ona se uplaši.

— Nisam spomenula ime, pa i ne poznajem ime onomu čovjeku.

Mladić se opet sagne k njoj:

— Kad ste već spomenuli ovu stvar, zaista moram da se začudim kako su ona pisma mogla dospjeti u ruke uhodi?

Milan je napeto čekao njezine odgovore.

— Kako? Kad su ih povjerili njegovoj ljubovci.

— Da, znam to, ali baš ova okolnost sačinjava nevjerojatnu nespretnost. Kome je to moglo pasti na um, da ih povjeri ljubovci svoga protivnika.

— Ne znam. Meni uopće stvar nije poznata u detalje. Vrlo bi me zanimalo kad biste mi htjeli o tom nešto kazati.

— Zašto ne? Samo ne znam koliko je već vašoj ekselenciji o tom poznato.

— Samo malo. Naime, moj muž svoje političke poslove preda mnom uvijek taji. Prije nekoliko dana ušla sam u salon da baruna pitam hoće li u klub, kad spazim u kutu gdje sjedi s nekim gospodinom u vrlo povjerljivom razgovoru. Gospodin je sjedio leđima okrenut prema meni pa nisam znala je li kakav znanac ili tkogod od barunovih političkih prijatelja. Htjela sam da se orijentiram i povukla se malo natrag, da čujem o čemu govore i po tom prosudim tko se to nalazi kod muža. Dok

55

janja

sam tako iza zastora na vratima stajala, čujem gdje taj nepoznati gospodin pripovijeda da je neki inžinjer, gorljivi Jugoslaven, zaprijetio našim pristašama da će ih u Jugoslaviji raskrinkati. On je s nekom svojom davnom znanicom zapodjeo ljubavni odnošaj samo da joj može oteti važna pisma, što ih je imala ponijeti kući u Zagreb. A pošto su ova pisma mogla škoditi čitavoj našoj stvari, to su inžinjeru naši pristaše u Beču začepili usta — naime ubili ga. Kad sam kasnije pitala o tom baruna, nije mi htio ništa reći, nego mi naprotiv naložio da o tom ne govorim, a niti se za ove stvari brinem.

— Taj gospodin, koji je baruna izvijestio o ubijstvu inženjera, čini se također nije bio informiran, a nije ni čudo, pošto je Nijemac — navede Milan hotimice, da sazna tko je taj čovjek.

— Ne. On nije Nijemac, naprotiv, vaš zemljak.

— Ali sigurno jedan od onih koji živu u Beču pa nije informiran.

— Ne, on živi u Jugoslaviji. Opraštajući se od baruna rekao je da će prije nego što se vrati u Zagreb još jednom moga muža posjetiti.

— Imena mu ne znate?

— Kako bih znala kad mi je muž zabranio da ga o tom ispitujem.

— A niste ga ni vidjeli kad je izašao?

— Nisam. Obavio se je nekom tajinstvenošću. Kad je odilazio, barun je iz predsoblja odstranio čak i našeg slugu da ga ne vidi. Očito je taj gospodin tako želio.

— Dakako, to je razumljivo.

— Dajte pričajte mi što podrobnije o tim pismima i o toj ženi — zamoli barunica.

— Bojim se da bi me gospodin barun ukorio.

— Zaboga — prenerazi se barunica — valjda mu nećete reći da sam s vama o tom razgovarala. On bi se strašno srdio što govorim o toj stvari. Moj muž tvrdi da su žene za ove poslove loši tajnici.

— Time nišani sigurno na ženu kojoj su oteli pisma.

— Vi je poznajete?

— Samo po tom što sam čuo. A vi?

— Ne znam ništa o njoj, ni tko je ni što je. Ali mora da je glupa kad uzima ljubavnika u krugu protivnika.

Barunica je međutim sjela na klupu, dok je Milan ostao pred njom stojeći.

— Kako je taj inžinjer mogao pomišljati na izdajstvo poznavajući vas i gledajući u vaše oči?

— Mene je on poznavao?

56

janja

— Dolazio je u klub.

— U klub? — začudi se ona. — Sasvim nemoguće. Kažu da je odavna bio poznat kao veliki Jugoslaven, a takvomu ne bi nitko mogao priskrbiti pristupnicu u klub.

»Ta njihova policija je slabo informirana«, pomisli Milan pa se onda opet obrati barunici:

— Možda se je pritajio.

— Ne, to ne vjerujem — reče ona. — To nije moguće. Uostalom, najbolji je dokaz da ga ni barun ne poznaje. On je družio samo s vašim zemljacima u Beču.

Ona se nasloni na klupu pa nastavi:

— Sva sam još uzbuđena. Drhću mi živci od jučerašnjega i današnjega mog doživljaja sa sobaricom. Ali za šest mjeseci bit će sve opet kako je i bilo. Vratit će se car i rastjerati svu tu pljačkašku bandu.

— Šest mjeseci? Mislim da je to premalen rok.

— Varate se. Naša gospoda su uvjerena da će donle sasvim sigurno provesti svoju osnovu.

»Kakva je to osnova?« pitao se Milan s odlukom da temu razvije u svoju korist.

Držeći se Vitorove metode, koju je zamijetio prigodom njegovih razgovora sa vratarem i sobaricom, on reče:

— Vi najbolje znate da je osnova vrlo komplicirana i teška.

— Nažalost ne znam, a to me baš uzrujava. Znam samo da se caristička vremena moraju skoro vratiti — kako, nisu mi rekli. Moj muž govori sa mnom samo općenito o povratku carstva, ali neće da govori o tom kako će se to udesiti. Međutim, bolje je da ne znam, samo me uzrujava. Promislite moj položaj: nekoć za carstva imala sam svoje časno mjesto na dvoru, primala sam diplomaciju, odlične goste, oko mene vječno vreva najotmjenije gospode. Kad sam se provezla ulicom policija je svakoga istjerala sa ceste, da bude mjesta mojoj kočiji. Danas se niti ne ufam sjesti u svoju kočiju da me ne bi prostota napala. Živim u zarobljeništvu i jedva čekam da se car vrati. Oh, kako ću se osvetiti ovoj razbojničkoj bandi! Danas sam u raspoloženju da bih mirne duše strojnim puškama šišala glave bečkoj prostoti. Ali, sjednite kraj mene, smirit ću se.

Milan udovolji njezinoj želji.

— Danas vas ne zabavljam odviše ugodno, gospodine Slavušić. Zar ne?

— U vašoj blizini sve je lijepo i ugodno.

Ona ga pogleda vrućim pogledom i prisloni se bliže k njemu.

— Biste li me htjeli posjetiti u mojoj vili?

— Vaša ekselencija zna da ću se s najvećom radosti odazvati.

57

janja

— Dobro. Dođite danas u pet sati poslijepodne.

— Doći ću!

Barunica mu dade adresu, a Milan njoj u znak zahvalnosti poljubi ruku.

— Vrijeme je da se vratim — reče ona. — Povezla bih vas sobom u grad, ali bojim se da me tkogod s vama vidi. Vi razumijete.

— Ne bih ni primio vašu ponudu, ekselencijo, ni za živu glavu neću da vas kompromitiram.

— Doviđenja!

On joj poljubi ruku, a ona se uspne u kočiju i odveze u grad.

Milan upade u sobu hotela vrlo uzbuđen. Vitor koji je studirao nad nekom knjigom začuđeno ga pogleda i ustane:

— Tebi se nešto desilo?

— Sjedni, molim te, da ne padneš u nesvijest.

— Nosiš baš neobične vijesti.

Bacivši šešir, poravna kuštravu crnu kosu unatrag, a Vitor upilji u njega prodirljivi pogled:

— Govori ako boga znaš. Šta je?

— Reci, Vitore, jesi li upamtio o čemu smo prekjučer na ovom mjestu u toj sobi razbijali svoje glave?

— O čemu? O nepoznatim pristašama nečega nepoznatog, o nepoznatoj ženi, o nepoznatom ubojici — o čemu još?

— A znaš li što sam jučer govorio u klubu sa barunom Segenom i madžarskim grofom Almasyjem?

— Pa kako da ne znam? Govori, brate, jasno.

— Dakle znaj: jučer sam mislio da je taj naš razgovor samo siže za kakav novinski članak.

— A danas? — napeto će Vitor.

— Danas znam mnogo više. Taj politički razgovor bio je zapravo uvod u našu potragu.

— To bi bilo zanimivo. Ali ti si suviše uzbuđen. Smiri se pa onda govori.

— Daj ono pismo.

Vitor izvadi iz džepa lisnicu, koju su dan prije našli u sobi broj 23 te izvuče iz nje pismo nepoznate žene.

58

janja

— Čekaj da ga pročitam.

I stade čitati:

»Pozivljem Vas prije svoga odlaska iz Beča još jednom da pisma koja ste mi oteli do večeri dobrovoljno vratite. Upozoravam vas, naši pristaše neće nikada dozvoliti da sa otetim pismima unesrećite pristaše u Z...

Svaki se vaš korak slijedi. Nikad nećete s ovim dokazima preći granicu«...

— Dakle znaš tko su ovi pristaše? — upita Milan.

— Tko?

— Prijatelji Karla Habsburškoga.

— I oni su umorili inžinjera?

— Da, oni.

— Tko ti to veli? — hitro će Vitor.

— Barunica.

— Ona je to povjerila — tebi?

— Da.

Vitor uzme stolac, stavi ga pred Milana i sa dobrim smiješkom reče:

— Molim te, sjedni, bit ćeš mirniji.

Milan se baci u stolac.

— Tako — zadovoljno će Vitor i pogladi Milanovu raskuštranu kosu. — Sad mi pripovijedaj redom sve, kako je uopće došlo do toga priznanja?

— Razbješnjena radi policajne provale u klub bubnula je stvar kao iz neba u rebra.

— Reproduciraj mi čitav dijalog.

Mladić stade pripovijedati, dok mu je prijatelj gledao u oči i pomno slušao.

Kad je Milan svršio, Vitorove se oči uprle u pod. Lice mu prelazile neke tamne sjene, brazda od nosa do ustiju jače se udubla. Čas-dva ležaše u njegovoj čitavoj pojavi neka pritajena zapanjenost.

Dugo je šutio.

— Što je tebi? — upita Milan prijatelja.

On se prene, lice mu poprimi topli prijateljski smiješak, a ovaj ga sasvim preobrazi.

— Ništa, zanijemio sam od ovoga otkrića.

— Opažam, nešto ti se mota po glavi.

— Ima i što da mi se mota! Ti si, moj dragi, donio toliko novosti — da bi mi

59

janja

glava smjela i puknuti!

— Tvoje poznanstvo s barunicom vrijedi više nego sva naša dosadašnja potraga.

— A ti si me na nju upozorio.

— To je slučaj. Reci mi: dakle, barunica veli da taj koji je saopćio barunu o umorstvu ne živi u Beču?

— Ne, već u Zagrebu.

— Ako je mogao saopćiti inžinjerovu sudbinu, onda je ili sam ubojica ili ortak. Da barem imamo kakav mali opis njegova izgleda.

— Barunica ga nije vidjela, samo ga je čula stojeći iza zastora, kad se opraštao, otišla je.

— A o ženi koja je pisala ovo pismo ne zna ništa.

— Baš ništa osim da je bila neka znanica inžinjerova s kojom je on započeo odnošaj samo zato da joj može oteti pisma.

— To nešto vrijedi. Mi smo u početku naše potrage pošli pravim putem i saznali tako mnogo o toj ženi da nam je njezino sudjelovanje prilično jasno.

Vitor podupre glavu na ruke i zagleda se u pod. Milan je šetao gore-dolje po sobi i uzrujano govorio:

— Prokleta je to dinastija. Živjela je od krvi i umorstva, a sada pod slomljenim prijestoljem uništena i mrtva još uvijek vuče za sobom lješine i na njima kani sagraditi novi prijestolj. Na kovčezima s mrtvacima! Ni u snu ne bih pomislio da ima još ljudi koji bi se još danas htjeli za tu dinastiju eksponirati. Razmotri samo tu beskrajnu infamiju: umorenoga čovjeka svoga protivnika šalju u kovčegu baš u Zagreb. Vidiš, to je ona tajnovita tendencija koju si ti naslutio već u Mariboru, a da nisi znao kakvu pogađaš strašnu istinu! To je besprimjerna drska poruka — cinička prijetnja svima nama koji smo se otkinuli od Habsburgovaca i svom smo dušom Jugoslaveni. Ali na ovu poruku ja ću im odgovoriti. Neću mirovati dok ubojicu nemam u šakama.

— Ako se nalazi u krugu gdje smo jučer bili, onda je, dragi moj, naš trud vrlo problematičan. Ubojicu su sigurno dobro zaštitili!

— Pa neka. Tako mi Boga, potrošit ću makar pol imetka u potrazi za tim ubojicom jer kad njega ščepamo, onda smo zgrabili za vrat i čitavu družbu, sa svim pristašama i čitavom njihovom osnovom. Moram ga iskopati makar ispod zemlje. Zaštitili ga oni svim svecima ili svim đavlima, treba li provaliti u pakao ili u nebo, ubojicu moram naći. Eto, to je moja životna svrha, a ti treba da me u toj borbi vodiš.

— Dragi moj Milane, znaš da živim i umirem za kriminal, ali ovo je prevelika zadaća za moje vrlo skromne sposobnosti. Ogledajmo se za iskusnijom silom.

— Čuješ! Nemoj me ljutiti. Ako te omalovažuju oni tamo kod kuće, barem budi

60

janja

ti prema sebi pravedan. Tko u tebi ne vidi sasvim neobični detektivski talenat, taj mora da ima vodenu glavu! A u mojoj je sve u redu. Hoćeš li sa mnom ili si izdajica?

Inače mirne prodirljive oči mladog policajca se nasmiješile i čitavo njegovo lice obasjale nekom toplinom i blagošću.

— Bože sačuvaj da te izdam — idem s tobom do smrti. Ali u to ime mogli bismo na objed!

Kad se barunica sa randevua s Milanom vratila kući, našla je u predvorju sobaricu. Skinula je svoju kabanicu i šešir i dobacila djevojci. Ona je tek prezirno stegnula usta i ujedljivo dvoličnim glasom najavila:

— U vašem budoaru čeka vas gospodin Martini!

Barunica se ugrizla za usne. Makar je glas sobarice bio uvredljivo povjerljiv i dvoličan, ona je šutila i hitro pošla u svoj budoar. Neki omaleni mladić pružio se na divanu kao da se nalazi kod kuće. Na svilenom modrom jastuku počivala je njegova glava. Kao ugljen crna kosa raštrkala se naokolo — tamnoputno lice namračilo se, a crne divlje oči buljile u barunicu. U pogledu i čitavom licu mladića bilo je nešto životinjsko divlje. Kad je barunica ušla, nije se ni maknuo.

— Kakovo je to ponašanje? — ukori ga ona. — Kompromitiraš me pred sobaricom.

On se ni ne makne:

— Oho! Najedanput! Otkad imadeš pred njom tajne?

— Otkad je bestidna. Ustani! Ne mogu da trpim ovakovo ponašanje.

Polako se mladić ispravljao buljeći u barunicu kao bijesni pas kad se sprema ugristi. Onda najednom skoči i zgrabi ju za ruke:

— S kim si bila u Prateru?

Nenadano pitanje lecne ju.

— S kim? S nikim.

— Lažeš. Vidio sam te s jednim klipanom, promatrao sam vas kad ste sjedili na klupi.

— Ah, tako — kao da se je dosjetila. — To sam se slučajno sastala u Prateru s nekim gospodinom.

— Lažeš, ročila si ga!

— A da jesam? — razbjesni se ona, a rumenilo joj posu lice. — Ne boj se, neće te prikratiti za rentu.

61

janja

Ujedljivi njezin glas bocnuo ga, on skoči, isprsi se pred njom grčeći pesnice:

— Što hoćeš da kažeš?

— Ono što jest.

— Što jest? Reci, što? Jesi li mi štogod poklonila? Nisam li od tebe uzajmljivao novac samo za našu stvar?

— Ovi zajmovi »za našu stvar« već me ponizuju. Dosta mi je toga. Razumiješ?

Barunica ustane i pođe po sobi. Mladić se pako okrene i zaprijeti povišenim glasom:

— Dobro. Onda idem barunu i reći ću mu: Neću više da radim s vama, nisam više vaš pouzdanik jer sam bio ljubavnik vaše žene, a sada je uzela drugoga! Moja je politička misija dovršena!

— Prostačka marvo!

— Prekrasni izraz u ustima barunice Segen.

— Za vas, gospodine, i odviše fin. Srami se.

On poleti k njoj, zgrabi ju za vrat, zamahne glavom da mu je kosa pala u čelo, izbulji oči i baci ju na divan. Sve bijaše glumljeno.

— Ubit ću te, zagušit ću te!

I stade ju vući i lomati njome s jednoga kraja divana na drugi držeći ju čvrsto za vrat. Ona se nije ni jednim kretom ruke branila ovog zlostavljanja. Grozničavo užarenim očima, gledala je kuštravu glavu koja se nadvila nad njom kao glava neke zvijeri. Njegove ruke sve više se suživale oko njezina vrata. Ponestalo joj daha. Oči joj se sklopile. Prepustila se toj slici i rukama divljega mladića koji ju je sve više gušio. Kad je stala blijediti, mladić je pusti. Ona se nije ni maknula.

Dok je on prošetao nekoliko puta gore-dolje po sobi teatralnim koracima, oglasi se ona:

— Pepo, dođi bliže.

— Što si nakanila s onim mladićem? — upita je on hineći ljubomor.

— Ništa, ništa. Hoćeš me gušiti?

— Ko je taj mladić, govori — zapovijedajućim glasom upita on.

— Neki posjednik.

— Aha, bogat je. On ne treba zajmova. Cincarka.

— Dođi bliže. Nemam nikakve nakane uzeti drugog ljubavnika.

— Zašto si onda s njime šetala u Prateru?

— Zato jer je pouzdanik moga muža.

— Pouzdanik tvoga muža? Taj čovjek? Što ti pada na um?

— Ah, dakle ga ti poznaješ? — naglo će ona i podigne glavu.

62

janja

— Ulovio sam te. Pomamila si se za njim. Već vidim.

— Velim ti da nisam.

— Ali kakav je on pouzdanik tvoga muža? Što on znade čime se tvoj muž bavi i što misli?

— Taj gospodin Slavušić? On znade više nego ja i ti.

— On znade više? Tko ti to veli?

— Pa razgovarala sam s njim o svemu.

— Kako o svemu?

— Ali si dosadan. Pa o svemu, o našim osnovama — ma znade on sve kao što je to razumljivo.

— I o inžinjeru?

— Pa kako ne bi znao kad je naš pouzdanik.

— On je s tobom govorio o inžinjeru?

— Da je uhoda i — pa znaš što se je s njime dogodilo.

— Slavušić to znade?

— Nesnosan si! Zašto ne bi znao kad znadu i drugi naši pristaše?

Martini skoči, pograbi svoj šešir i potrči k vratima.

— Kamo ideš?

— Poslom. Pusti me, nemam kad — on istrči iz sobe. Barunica pohiti za njim da ga zadrži, ali već je trčao niz stube.

Tad se ona vrati u budoar. U licu joj plamtio bijes. I kao da ju je snašlo ludilo pograbi sa stola vazu, slike, sitnarije od porculana i stade sve bacati po sobi. Ta u bjesnilu počne trgati svoje vlastito odijelo, čipke, svilu, sve to raščini na komadiće, a onda se baci na divan pa ostane nepomična kao luđakinja koju je svladao umor od razarajuće bjesomučnosti.

Poslije objeda pođe Milan barunu Segenu. Ovaj ga dočeka vrlo ljubezno. Bio je razgovorljiv, ali i on vrlo ogorčen radi provale policije u klub. Pripovijedao mu je po prilici slično kao i prijepodne barunica i tako se tome nadovezala politička tema, koja je isprvice bila samo opetovanje jučerašnjih razgovora u klubu. Konačno se barun dotakao i Milanove jučerašnje izjave, da bi bio voljan raditi za neku ideju i osnovu kad bi bila jasna i konkretna.

— Žrtvovao bih ne samo svoje skromne umne sile, nego i mnogo materijalno — reče Milan — kad bih znao da sve to nije platonička priča, nego stalni cilj i osnova sa realnim uporištem.

— Da, gospodine — reče barun — ideja je tu i osnova je tu.

— Defenzivnog ili ofenzivnog karaktera?

63

janja

— Ofenzivnog.

— Ne bih je mogao saznati?

— Danas još nisam opunomoćen da vam je obrazložim. Onaj koji našu stvar vodi kao vrhovni šef naše stranke ne nalazi se ovdje, a bez njega ne smije nitko od nas ništa da učini. Toliko vam smijem samo odati da u Hrvatskoj imademo od kratkog vremena jednu odličnu ličnost koja će ondje provesti organizaciju pristaša i našu osnovu.

— Da se obratim na tu ličnost, mogao bih vam pružiti mnogo svojih sila na pomoć.

— Predbježno ne mogu vam reći ime ove ličnosti. Razumljivo je da se vojskovođa drži u pozadini. Predstavnik naše stranke ugovorio je s njim sve potankosti, a on je stavio prvim uvjetom da se njegovo ime nikome ne saopći, ako on sam na to ne pristane.

— Kako će onda pristaši u Hrvatskoj znati na koga da se obrate?

— On ima svoje pouzdanike, a doskora moći ću vam kojega od njih imenovati.

— Dobro, gospodine barune. Ali i ja vas molim da moje ime zadržite tajnim pa ću se u svemu obraćati k vama. Vi znate da se imademo uzroka bojati izdajstva od raznih uhoda, protivnika pa bih htio da se za me ne zna.

Milan je ove riječi rekao mirno gledavši barunu u oči. Ovaj se, međutim, nije smeo, već sasvim ravnodušno odvrati:

— Da, da. Uhađaju nas sa svih strana. Osobito sa strane vaših »ultra Jugoslavena.« Ali ja ću svakako vaše ime pred svakim zadržati kao svoju tajnu.

— Vi znate, gospodine barune, da je za me važno ako u Jugoslaviji ne posumnja na me nikoja oblast, osobito pako kod naše policije, jer tako imadem potpunu slobodu kretanja.

— Sasvim pametno, međutim mi imademo i na policajnim oblastima svojih pouzdanika.

— U Zagrebu?

— I ovdje i tamo.

— I ovdje? Kako vas nisu obavijestili o nakani policije da prodre u klub?

— Socijalisti dobro znadu da imamo na policiji pouzdanike, ali jer ih ne poznaju, to su provalu zadržali u potpunoj tajnosti dva istaknuta pouzdanika socijaldemokrata.

Konačno su još dulje raspravljali o općenitim političkim pitanjima, na što Milan ustade da se oprosti. Barun ga pozove da ga češće posjeti za svoga boravka u Beču, Milan to obeća pa izađe iz barunove palače. Pošao je ravno u hotel gdje ga je čekao Vitor.

64

janja

Razgovor s barunom prijatelje je sasvim zadovoljio.

Pretresali su sadržaj toga razgovora i sravnavali ga s onim što ga je Milan vodio prijepodne s barunicom.

— Ona je govorila o nekome koji je saopćio umorstvo barunu Segenu, a ovaj govori o jednoj uglednoj ličnosti koja će u Hrvatskoj organizovati cariste. To bi mogla biti jedna ličnost, a mogle bi biti i dvije. Ali vjerojatnije je ono prvo.

— Nisam mogao razabrati radi li se o jednoj ili dvjema. Ipak smo mnogo toga saznali — reče Milan. — Sad znamo za pristaše, znademo da je među njima ubojica i da imadu jednu osnovu — samo kakovu? Da mi je to znati!

— Potraga za njom vodi u kovčeg.

Milan se nasmije.

— Ne smij se. Inžinjer nije sigurno ništa drugo radio nego ti. Tragao je za carističkom osnovom!

— No čuješ, to bi bilo lijepo, da nas dvojicu pošalju natrag u kovčezima. Sreća da nemaju povoda slutiti što radimo ovdje.

— Dugo im neće ostati tajnom. Ubojica je prepreden i neće pustiti s vida što se događa oko sobe broj dvadeset i tri.

— Zar si štogod primijetio?

— Danas sam sreo nekog crnobradatog muškarca tri puta pred našim vratima. Ovo mi je upalo u oči!

— To bi nam trebalo, da paze na nas.

— Isključeno nije.

65

janja

NARAGA

ad je Martini ostavio barunicu letio je ulicama grada, zašao u neku gostionu, naručio piva, zapušio cigaretu i neprestano gledao na sat. Kad je odbilo tri sata poslijepodne, izađe i nastavi trčati.

U Kartnerovoj ulici uđe u neku ogromnu kuću i uspne se stubama. U četvrtom spratu sa dvorišne strane pozvoni. Vrata se otvore a pred njim stajaše suhonjav, bljedoliki gospodin s umornim tamnim očima.

— Servus, Janko — pozdravi Martini. — Je li general već doma?

— Jest, imade vizitu, prečasni je kod njega.

Obojica pođoše hodnikom i uđoše u malu sobicu. Tu su sjedila trojica kod karata. Neki visoki koštunjavi muškarac sa ošišanom glavom, zatim omaleni smeđokosi u čijem se lijepom muškom licu isticale rumene usne i jaki bijeli zubi. Treći mali plavokosi i bradati gospodin Stein.

— Evo, kartamo od dugog časa — reče Stein. — General nas je pozvao na kavu, a međutim je došao prečasni pa hoće da s generalom govori nasamu.

Martini pogleda po sobi.

— Bogme, žalosno je to. Nekoć je general imao šest elegantnih soba u Zagrebu, a danas eto strpan je u dvije dvorišne sobice kao hausmajster!

— Imade carskih maršala koji nemaju ni toga. General je napokon samac pa to nije najgori stan.

— Samac? A ona dama što je bila prošlog tjedna kod njega?

— Ne brini se za nju — reče Stein — ostani samo kod barunice. Ova imade više drobiša nego ona što si je vidio kod generala.

— A ti ju, dakle, poznaješ? Zašto ti uvijek više znaš nego ja? Koliko si ti bolji, reci? A što je ta dama generalu?

— Pitaj ga.

— Poslao bi me kvragu.

Sad uđe u sobu stari gospodin u sivom odijelu, snažnog srednjeg stasa. Njegovo vojničko držanje u napadnoj je opreci sa građanskim kaputom. Na carsku rezana prosijeda brada oštro ističe okruglo navorano, ali prijatno lice, nad kojim se svijetli

66

janja

ćelava glava. Stao je među gospodu s ljubeznim smiješkom na usnama, ali njegovo tijelo ostalo je ukočeno i ravno kao da stoji pred frontom vojnika. Svaka njegova gesta odaje čovjeka koji je ostario u vojničkoj odori i vojničkom životu.

— Prečasni je otišao — reče on. — Dajte, gospodo, još čašicu moje siromašne kave. Kad se uspostavi carstvo, podvorit ću vas mokom sa njezine rođene grude.

Stein uhvati kantu i stade spretno nalijevati crnu kavu u male okrhane šalice.

— Gle, Martini je tu — opazi general. — Imade li što nova?

— Imade. U Beču se nalazi zakleti Jugoslaven Slavušić.

Grohotan smijeh poprati ovu novost. Martini odvrati bijesnim pogledom.

— Nikad iz tebe detektiva — smijao se Stein. — Mi već odavna znamo da je tu Slavušić.

— Tako? — isprsio se je Martini. — A znate li i to odavna, da je on uhoda, da je upućen u sve?

General okrene svoju ćelavu glavu, a drugi pogledaše zapanjeno Martinija.

— To nije moguće — rekoše svi u jedan mah.

— Velim vam da jest. Saznao sam to od barunice Segen. Upoznala se s njim u klubu i danas sam ih zatekao na randevuu. Razgovarali su o svemu — čak i o inžinjeru; riječju, on zna sve!

— Ako je tako, onda mi biva jasno zašto me je u klubu tako lukavo ispitivao — primijeti Stein. — Sve je nešto htio da sazna. Sad traži nekog prijatelja, sad opet stan u Badenu, hoće znati gdje ja stanujem. Slutio sam da nije došao u Beč na zabavu, ali da je upućen u...

— Jest, a bit će da je saznao od barunice. Ova histerična luda pomamila se za njim, a on, lukavac, sigurno je iz nje znao da izmami što je htio.

— Zar taj Segen ne zna pred svojom ženom sakriti svoje političke poslove? To je ipak malo odviše lakoumno!

— Upozorujem vas da nam od Slavušića prijeti velika pogibelj. Čim se vrati u Zagreb, udarit će u sve velike bubnjeve i sve nas kompromitirati.

— To bi trebalo bezuvjetno zapriječiti.

General ustane:

— Javit ću to gospodinu Naragi. Na svu sreću, još se nalazi u Beču.

Starac ode u drugu sobu na telefon. Ovi drugi ostali su čekajući. Kad se general vratio, saopći gospodi:

— Gospodinu Naragi je poznato da se tu nalazi Slavušić, znade gdje stanuje, a znade i to da je s njim još nekakvi drugi gospodin koji čitave dane sjedi kod kuće. Znade i za randevu s barunicom.

— Taj ima dobre detektive — primijeti Stein. — A što veli? Kako će odstraniti

67

janja

pogibelj koja nam prijeti od Slavušića?

— Udesit će kako bude najbolje. Svoju odluku javit će za koji čas telefonom.

— Recite nam, generale — upita Martini — zašto se taj gospodin Naraga od nas krije?

— Jer je potrebno da ga što manje ljudi poznaje i da što manje znade njegovo pravo ime.

— Ja sam odmah znao da »Naraga« znači samo pseudonim.

General nastavi:

— Čovjek koji živi u tako velikoj opasnosti kao on, koji imade da organizira u Hrvatskoj tako veliku vratolomnu osnovu, imade prava tražiti da ostane potpuno neviđen. To je u interesu i same stvari. Naša se osnova može samo onda bezuvjetno provesti ako čak ni pristaše ne slute tko im je vođa. Vidite da nas neprestano okružuju uhode, a tako on može lijepo i neopaženo bez kontrole oblasti provađati ono što je nakanio. Zato je postavio uvjetom da ga nitko ne pozna i nitko ne sazna njegovo ime. Uvjeravam vas, on imade sva sredstva i sve uvjete da možemo u njega potpunoma vjerovati. Dakle, nemojte da se puntate i ovu tajnovitost krivo shvatite.

— Ali on imade u Beču svoje ljude, a nas mimoilazi — nastavi rogoboriti Martini.

— Mislim da imade jednoga ili dva pouzdanika, pa to je naravno, ali vas, gospodo, ne kani mimoilaziti. Evo, poslao je Orlovića da se nastani u hotelu i pazi što radi Slavušić. Uostalom, nije vam valjda krivo ako samo po meni dolazi s vama u saobraćaj?

— Ah, nipošto — upadne Stein — mi smo sasvim zadovoljni.

Uto se oglasi zvonce od teleona. General pođe u drugu sobu. Za njegove odsutnosti uleti u sobu crnobradati muškarac.

Svi se okupiše oko njega pitanjima:

— Što je nova, Orloviću?

— Zlo, braćo moja. Slavušić zaigrao mi je dozlaboga. Strahota božja! Čitav dan letim za njim. U 3 sata bio je kod Segena.

— Taj Segen je zbilja lud. Treba da ga uputimo.

— Slavušić je uhoda — pripovijedaše usopljeno Orlović. — Najinfamniji uhoda. A ima sobom još nekog, inače sasvim simpatičnog elegantnog čovjeka. Taj ti čitav dan sjedi u sobi pa ne možeš da razgledaš njihove kovčege. Vrag bi znao kojeg đavla tamo radi. A Slavušić šeće čitav dan od barunice do baruna i opet natrag.

Uto se general vrati i ostane kod vratiju, slušajući pričanje Orlovićevo.

— Ja ne znam što je zapravo u stvari. Što to traži Slavušić po Beču?

— Znamo mi što!

68

janja

— Zar inžinjera? Ali brate, još nije nikomu ni poznato što se je desilo! Nigdje nisam čuo da su ga našli.

— Policiji nije stigla nikakova prijava?

— Nije. Naš prijatelj komesar Fröhlich pomno pazi, kad stigne prijava, uzet će stvar u svoje ruke pa istragu povesti takvim putem da s naših leđi sasvim ukloni tu neugodnu stvar.

— Pustimo to, gospodo — čuo se je glas starog generala. — Nije dobro o tom govoriti niti kad ste nasamu. Ne želim ni čuti o toj stvari.

— Istina je — prihvati Stein — govorimo rađe o pogibelji koja nam prijeti od Slavušića.

— Što da s njim uradimo?

— Prepustite to gospodinu Naragi — reče general došavši bliže. — Čas prije javio mi je telefonom.

Svi se okrenuše generalu.

— Što veli?

— Javlja vam da će ovaj čas stići jedan njegov pouzdanik i saopćiti što nam je raditi.

— Dobro, pričekajmo.

— Dotle možemo ispiti još jednu crnu kavu — ponudi general.

Prošla je četvrta ura kad je Milan iza posjeta kod baruna Segena sjedio s

Vitorom u kavani i dogovarao se o svom posjetu u vili barunice Segen. Pošto se dogovoriše, Milan još jednom upozori prijatelja:

— Ali molim te da me pravodobno spasiš njezinog zagrljaja.

— Ako ti bude krivo? — značajno će Vitor.

— Nemoj da me pustiš na cijedilu! Žene s bolesnim živcima odbijaju me. Da nije neophodna potreba radi naše istrage da ostanem s njom u vezi, ne bi me svi vrazi natjerali da idem k njoj!

Uto pristupi k njima vratarev pikolo i dade Milanu neko pismo, rekavši da ga je ostavio kod vratara neki gospodin i odmah otišao.

Ljubopitno skine Milan omot, a u ruci mu ostane papir na kojem bijaše muškom rukom napisana samo jedna jedina izreka:

»Danas u 8 sati uvečer očekuje Vas u gostioni K bijeloj mački u Prateru čovjek koji vam želi saopćiti nešto važno u vašu korist«.

Pismo nije imalo ni naslova ni potpisa. Ova okolnost kao i njegov sadržaj prijatelje nemalo iznenadi.

69

janja

— Šta je to? Tko se to zauzimlje za me i rad česa? — pitao se Milan, dok je Vitor posmatrao crte pisma.

— Grafološka analiza, ukoliko se u ovu znanost razumijem, glasila bi da je to neki energičan, inteligentni, u sebe povučeni opasni i bezobzirni čovjek.

— Gospode Bože! Koliko si toga nabrojio. Prema tomu me on ne kani odviše zaštićivati!

— Sumnjam.

— Ajde da vidimo tko je donio pismo.

Pođoše k vrataru, ali nisu mogli ništa saznati osim ono što im je prije rekao pikolo. Sa posve nejasnim informacijama izađoše obojica iz hotela.

— Taj anonimus vrlo je sumnjiv.

— Ništa zato. Ipak idem na sastanak.

— Ali ne bez mene — odlučno će Vitor.

— Oprosti, dragi, ostat ćeš tu.

— Bogami neću.

— Znam da se bojiš za me, ali ja se ne dam čuvati. Da mi onaj nepoznanac spočitne kukavičluk? Prije ću mu ponuditi svoju glavu na tasi. Od barunice moram reći da se bojim, ali Bijele mačke nipošto.

— Pamti, dragi Milane, dobar detektiv mora da bude hitar, smion i — oprezan!

— Ne boj se za me. Pokušat ću da sve tri kreposti ujedinim.

Oni sjedoše svaki u posebnu kočiju da se po dogovoru nađu na sastanku s barunicom.

70

janja

U SAMOTNOJ VILI

agana kočija juri lijepom bijelom cestom izvan grada Beča. S obje strane redaju se vrtovima okružene vile. Zapadajuće sunce tone u zarumjenjelim oblacima. Odsjev crvenog žara upro se u prozor tornjića jedne vile i sijeva

kao krvavi plamen. Milan ga promatra sjedeći u kočiji.

Za nekoliko časova stiže pred vilu. Kočija stane, Milan siđe, plati kočijašu i otpošalje ga, a onda pođe do ograde koja je zaokružavala vrt i čitavu vilu. Mala vratašca nisu bila zaključana. Lako ih otvori i uđe u vrt pa se uputi uskim puteljkom prema stubištu. Tu pozvoni. Za nekoliko sekunda već se vrata otvoriše. Ušavši ugleda Milan pred sobom barunicu Segen. Sama mu je otvorila, po čemu je zaključivao da osim nje nema nikoga u kući. Sasvim kavalirski kao da se nalazi u salonu poljubi joj ruku. Ona ga povede hodnikom i otvori jedna vrata.

Mladić se našao u salonu uređenom staromodnim pokućtvom. Čitava okolina proizvede na njega neugodni dojam: baruničina ljepota, njezina domaća svilena oprava, čudni neprijatni žar njenih očiju i nervozno drhćuće ruke.

On počme temu o ljepoti vile, o ugodnosti stanovanja izvan grada.

— Šteta — govorio je sasvim mirno i sustezljivo — da nitko ne stanuje u tako lijepo udobnoj zgradi.

Ona iznenada klikne:

— Preselite se iz hotela ovamo!

— To ne bi bilo shodno, ekselencijo, radi vas.

— Nipošto. Mi u zimi iznajmljujemo vilu na više tjedana raznim odličnim strancima. I sad je vila iznajmljena na čitavu zimu, ali najamnik je otputovao u inozemstvo, inače ne bih mogla da vas ovdje primim.

Ovo Milanu došlo u horu pa joj odvrati:

— Kad bi se vratio pa nas ovdje zatekao?

— Ne bojte se. Vraća se tek za dva mjeseca.

— Iznajmio je vilu pa odlazi u inozemstvo? — reče Milan da što više zavuče temu.

— Tko bi ga znao. To je neki samac gospodin, ali imao je nekakvu damu uza se i

71

janja

s njom otputovao. Vidite kako biste mogli lijepo da se ovdje nastanite, a da to ne bi nikomu palo u oči.

— Da se slučajno vrati i mene ovdje nađe? Još bi me predao policiji!

— Ah da. Sigurno je otmjeni kavalir taj gospodin Orano.

— Kako mu je ime? Nisam pravo razumio.

— Karleto Orano. To nešto zvuči talijanski, je li?

— Da, zvuči strano. Sigurno kakav notorni Don Juan, koji se ovamo sklonuo s kojom odabranicom!

— Moguće, vidjela sam ga kad se je pokraj vile provezao. Sjedio je u kočiji s jednom damom koja je bila zastrta gustom koprenom, a to je uvijek sumnjivo! Kad je kočija prolazila, upozorio me je vratar: evo, ovaj gospodin iznajmio je vilu! Ja sam se upravo spremala da uzmem svoje stvari da mu ostavim sve ormare prazne.

— Čini se, nije dugo uživao ovu udobnost.

— Mjesec dana, baš mi je učinio uslugu što je otputovao.

— Kamo je otputovao?

— Ne znam. Zar vas toliko zanima?

— Razmišljam, naime, kad bih bio siguran da se neće brzo vratiti, naime ako je daleko otputovao, još bih se odlučio da primim vašu ponudu. Nije nikomu saopćio kamo putuje?

— Naš pazikuća obavlja sve to sam. Znate, nismo privikli iznajmljivati svoju vilu, pa i ne želim da znadu ljudi u čijoj zgradi stanuju, zato sve to prepuštam pazikući, koji je s nama u gradu.

— Prošli četvrtak saopćio je pazikući neki čovjek da je gospodin Orano otputovao u inozemstvo pa će se vratiti za dva mjeseca. Ujedno je taj čovjek ostavio najamninu za čitavu zimu. Dakle vidite, dva mjeseca imate dosta vremena — zgrada vam ostaje na raspolaganje.

— U tom slučaju, ekselencijo, primit ću vašu ponudu.

Ushićena dotakne se njegove ruke i stisne ju. Milan osjeti da je njezina ruka hladna kao led — dok su joj oči gorjele kao u groznici.

— Bit će prekrasno ovdje — reče on i ogleda se po sobi.

— Da vam pokažem druge sobe?

— Ako vam nije teško, molio bih.

Barunica ustane pa ga stade voditi sobama i pokazivati mu uređaj s uskim pritajenim smiješkom, kao da mu hoće da kaže: »Tu ćemo nas dvoje uživati«.

Kad su stupili u spavaću sobu, pogleda Milana zavodljivim smiješkom. Ali on ga nije htio da primijeti, već se zaustavi kraj prozora i pogleda na cestu — ona ostade usred sobe pa se iznenađeno zagleda u sag, koji je pokrivao sredinu sobe. Njezino

72

janja

je lice odavalo neku zapanjenost.

— Vaša se ekselencija nečemu čudi? — upita on.

— Čudnovato mi je, taj sag bio je prije drugačiji.

— Možda mu se nije sviđao vaš sag pa ga je zamijenio svojim.

— Ali gdje je onda moj?

Stojeći kod prozora promatrao je Milan barunicu i slušao njezine riječi, koje su ga sve više zanimale. I on upita:

— A niste prije opazili da je sag promijenjen?

— Otkad je najamnik preuzeo vilu nisam bila ovdje do ovoga časa.

— A kad je iznajmio vilu?

— Prije mjesec dana.

— Čudnovato — primijeti on, pogleda kroz prozor pa onda živo klikne:

— Ekselencijo!

— Zovite me Magda — reče ona i približi mu se zaboravivši odmah na sag i uhvati ga za ruke. On osjeti da je sada odlučan čas pa hitro reče:

— Zaboga, onaj čovjek stoji tamo na cesti.

— Koji čovjek? — uprepasti se ona.

— Onaj iz kluba, što ste ga jučer promatrali kod kamina.

Barunica pristupi k prozoru, opazi preko ograde Vitora gdje stoji u svjetlu laterne i uporno gleda u vilu.

— Zaboga, što to znači?

— Bit će da vas je slijedio, a očito i mene.

— Ali zašto?

— Opazio sam ga danas sakrivena u aleji kako vreba, ali nisam htio da vam kažem.

— Što hoće taj čovjek?

— Zar vam nije jasno? Zagledao se u vas i ne pušta vas s oka. Rekoh vam jučer »slutim da mi od njega prijeti pogibelj«.

— Ne, od njega vam ne može prijetiti pogibelj, ja ne marim za nj. Ja volim samo vas.

Stisla mu je ruke i zagledala mu u oči, a onda se opet trgnula pogledavši kroz prozor.

— Zaboga, taj čovjek dolazi bliže.

— Čini se da kani ući u vrt.

— Što ćemo sada?

73

janja

— Taj čovjek biva sve bezobrazniji.

— Bože, što da radim? — plašila se barunica.

— Izaći ću i pozvati ga na odgovornost — reče on — pa bilo što mu drago.

Milan pohiti na ulicu gdje je stajao Vitor.

Oni se povukoše od laterne u tminu da barunica ne može posmatrati njihov razgovor.

— Jesi li me odmah opazio? — zapita Vitor Milana.

— Jesam, sve je u redu. Ona je zastrašena, naš rendes je pokvaren, ali ima nešto drugo što ću ti reći, kad se je riješimo.

— Dakle, žuri se.

Za nekoliko časaka vratio se Milan opet u vilu. Barunica ga dočeka pitajući:

— Što se desilo vani?

— Ništa dobra. On je izjavio da će ostati dotle dok vi ne iziđete. Mogao bih ga maknuti s puta samo ako ga ustrijelim.

— Ne zaboga, ne činite nikakvih ludosti, kompromitirat ćete mene!

— Ali on se neće udaljiti ispred vile. Što mogu, dakle, da uradim s njim?

— Najbolje je da odemo — predloži ona u strahu.

— Pa dobro — predomisli si on. — Neka bude zbog vas! Vidim da ste vrlo uplašeni.

— Taj infamni nametnik — srdila se ona pa uzrujano bijesno radi neuspjelog sastanka navuče hitro kabanicu, uzme šešir i u pratnji Milanovoj iziđe iz vile.

Milan zaključa vežu pa onda pođe s njom da ju otprati do obližnje gostionice gdje je čekala barunicu kočija.

Kad su prolazili cestom stajaše u svjetlu laterne Vitor poput crnog kipa obasjanog svjetlom. Namrštio je hotimice svoj obraz i grdno upiljio oči u barunicu. A ona se žurila sve više naprijed govoreći Milanu:

— Strašan čovjek. Njegove oči pilje kao dvije puščane cijevi. Mislim kad pogleda čovjeka polučio je isti učinak koji bi polučivao drugi kad naperi čovjeku u sljepočice dvocijevku.

— Izbit ću mu ja taj pogled — reče Milan i pomogne barunici u kočiju.

— Molim vas, ne činite ništa zbog mene — šapne mu ona.

— Smijem li zadržati ključ od vile — prišapne Milan — da se mogu već sutra useliti?

— To se razumije — odgovori ona — veselim se da ćemo se što brže vidjeti.

Kočija krene, a malo iza toga stigao je k Milanu i Vitor.

— Ti si dobro strašilo — reče Milan svome prijatelju. — Vrag bi znao, pa ti si

74

janja

tako simpatičan dečko, a umiješ se nakostrušiti i napraviti kao kakav razbojnik. Kako je to?

— Ne znam, a ne osjećam da je u meni nešto razbojničkog.

— Zaista nije — nasmije se Milan pa onda povede svoga prijatelja u gostionu, gdje mu je pričao o baruničinom najamniku i njezinom opažanju u spavaćoj sobi. Ime Orano obojicu je napunilo nekom sumnjom pa su se sporazumjeli, da će sutradan Milan doista prividno seliti u vilu, da tako mogu istražiti potanje tko je taj Orano. Pošto su se sporazumjeli, Vitor se oprosti, da pođe u grad, jer je Milan želio da ode sam na sastanak Bijeloj mački.

75

janja

NEVIDLJIVI

oć je dovukla na obzorje sive magle. Gustom alejom tišina i mir. Od vremena do vremena zavitlao bi vjetar golim granjem drveća pa opet utihnuo, kao da se odmara. Iza starog stabla miče se živi stvor. Visok muškarac prislonio se uz deblo platane. Kad bi negdje alejom odjeknuli

koraci maknuo bi glavom, zirnuo u tminu i opet se povukao iza stabla, kao da nešto ili nekoga vreba. Prolaze časovi. Aleja opustjela.

Iz daljine kroz maglu dršće pokoja svjetiljka. Tamo daleko netko dolazi. Čovjek iza stabla upro se pa gleda, sluša, koraci bivaju jači, glasniji. Približuje se. Došljak kreće smjerom onamo gdje kroz tamu pilje dva rasvijetljena okna pol sata udaljene gostione.

Onaj iza stabla makne se, ustoboči i čeka kao zvijer kad osjeća približavanje žrtve. Onaj na cesti stiže do pred stablo, kad mu u lice mala električna svjetiljka saspe svjetlo. U njemu se razabire Milanovo lice. Trenutak i već je svjetlo utrnulo. Milan stoji na cesti pa gleda u tminu. Nije ni dospio da se na sve strane obazre kad iza stabla skoči pred njega čovjek u haveloku s kapom na glavi. Milan se povuče korak natrag da uhvati revolver. Ali već stranac u njega upire ubojito oružje. Milan osjeća kako napadač nateže kokot.

Hitac prasne.

Ali je tane odledio u zrak. U skrajnjem času zaleti se Milan smiono prema napadaču u susret na sebe uperenoj cijevi i odbije hitac udarcem, ali revolver je ostao u ruci protivnika. Milan nije imao toliko vremena da dosegne svoj revolver pa se odluči boriti svojim jakim mišicama. Baci se na svog napadača. Zahvatiše jedan drugog do vrhunca nategnutom snagom. Vjetar je zanijemio a kroz tminu čuje se soptanje i škripanje zubima dvojice ljudi, koji se bore na život i smrt. Milan baci svoga napadača na zemlju.

Ipak mu je uspjelo da izmakne ruku i udari Milana po glavi. Krv mu oblije lice. Unatoč toga bori se s njime osjećajući kako se čitava njegova snaga upinje da ga svlada. Časovi hite, a oni se valjaju po cesti kao dva hrvača koji se bore za prvenstvo.

Najedared iskoči iz tmine netko treći i baci se u borbu. Milanov napadač jaukne, skoči i poleti niz aleju. Netko se dade za njim.

76

janja

Milan ustane i prisluhne. U tmini ne razabire ništa, samo čuje divlju trku dvojice niz cestu. Onda opet prasne hitac.

Milan se povuče iza stabla, trgne iz žepa revolver i čeka.

Tamo uzduž ceste zadrnda motorbicikl, netko jurne strelimice u tminu. Iza toga nastade mir. Milan stoji iza stabla, prisluškuje i razabire da netko trči natrag.

U njegovoj blizini stane. Kraj uha mu prozuji zvižduk. On ga dobro prepoznaje — izađe iza stabla i zovne:

— Vitore!

— Gdje si, zaboga? — pita Vitorov glas.

Milan pristupi svome prijatelju, koji ga zabrinuto zapita:

— Je li te ranio?

— Tvrda je moja lubanja. Nije mi ništa.

— Hitac te nije zgodio?

— Odbio sam ga, ovo je od udarca.

— Boli te?

— Ne, samo krv je navalila, ali, kako si ti dospio ovamo?

— Zabranio si mi da te pratim, ali da te dočekam, to mi nisi mogao zabraniti. Pošao sam, dakle, naprijed, pogledao gostionu K bijeloj mački i ne opazivši ništa odlučio sam te pričekati neko dvije stotina koračaja od gostionice. Najednom opazim tebe u aleji obasjana svjetlom. Lopov te je osvijetlio da vidi jesi li to ti! Odmah me je obuzela slutnja i potrčim pravcem svjetla. Kad prasne hitac, baš me stegnulo u srcu! Mislio sam: gotov je. Kad sam stigao bliže, našao sam vas obojicu u hrvanju. Baš si me prestrašio. Prokleti taj lopov. Pripravio si je negdje u tmini motor, da može brže pobjeći. Da nije toga bilo, stigao bi ga, a da nije tama, dostiglo bi ga barem moje tane što sam ga poslao za njim.

— Tu je još gore nego kod nas, pucaju, a nema ni žive duše u pomoć.

— Rekoh ti da nosiš revolver u ruci.

— Činilo mi se odviše kukavno.

— Eto, sad si dobio vizitkartu.

— Mislim da si mu čestito uzvratio. Riknuo je kao vol.

— Nisam li ti rekao da je tvoj anonimus sumnjiv?

— Misliš da je on?

— Da tko?

— Obični razbojnik.

— Da, da, razbojnik. Samo nije mu bilo do tvoga blaga, nego do tvoje glave. Hajdemo u gostionu da si opereš ranu.

77

janja

Pošli su još četvrt sata i stigli u gostionicu, gdje je Milan oprao ranu, a onda obojica pođoše u gostionsku sobu, ali svaki za sebe, kao da se ne poznaju.

Bila je mala oniska soba, priprosta kao seoska krčma. Kod jednog stola večerala je jedna obitelj s djecom. Kod drugoga pili su pivo neka dva stara gospodina. U kutu sjedilo malo društvance izletnika, a sasvim u dnu sobe kartala su dva mladića odjevena u trošne otrcane kaputiće, glave im pokrivale stare kape.

Vitor sjede k jednom stolu i naruči pivo. Neopaženo stade promatrati okole goste. Međutim nitko se nije obazirao na nj.

— Pazi, čovječe — reče Vitor sam sebi — oni kartaši tamo odjeveni u trošna odijela kao skitnice samo su maskirani!

— Gle kako jedan i drugi imaju bijel i čist vrat — bijele fine ruke! Njihova su tijela u potpunoj protimbi s ovim otrcanim odijelom. Sad je ušao i Milan pa sjeo za posebni stol. Njegov prijatelj uze u oko kartaše i opazi da su počeli promatrati iznenađeno Milana.

Zapušiv cigaretu promatrao je goste čekajući što će biti. Ali nitko se nije k njemu približio.

Milan pozove konobaricu i plati. Ali ni sada se bezimeni pisac nije javio. Nakon četvrt sata iziđe Vitor i pričeka vani. Doskora dođe i Milan.

U hodniku nasamu šapne mu Vitor:

— Dakle, tvojeg anonimnog prijatelja nema. On te je, kako vidiš, dočekao u aleji.

— Što bi to moglo da znači? Da barun ne igra dvoličnu ulogu prema meni, kao ja prema njemu?

— Do danas poslijepodne je to svakako isključeno jer ti inače ne bi bio toliko toga odavao. Ali iza tebe se nešto događa. Netko traži tvoju glavu. To je više nego jasno. A tko bi to, dragi, mogao biti nego ubojica?

— Kako je mogao naslutiti da smo mi dvojica za njim u potragi?

— Ako se nalazi u krugu baruna i barunice, onda nije bilo teško saznati. Mogli su mu reći da se ti zanimaš za njihovu stvar, a tko zna što se je sve popodne iza tvojih leđa dogodilo! Ubojica sigurno nije tako neupućen o tvome mišljenju kao barun Segen. Svakako se nešta iza naših leđa zbiva!

— Unatoč toga uselit ću se sutra u baruničinu vilu.

— Nećeš! Naprosto te ne puštam. Nakon današnjeg napadaja to bi bilo upravo ludo.

— Zar da odemo iz Beča da se ne ogledamo za najamnikom baruničine vile? Taj »Orano« ne zanima te?

— Itekako, ali predlažem da vilu još večeras razgledamo i neopaženo opet

78

janja

ostavimo.

— Dobro, dakle idemo u vilu odmah.

Oni izađoše iz gostione.

Vani je bilo tamno i pusto. Držeći se ispod ruke, prolazili su alejom noseći u ruci revolver. Kad stigoše do tramvajske stanice gdje je stajalo nekoliko kočija, iznajmiše jednu od njih pa se odvezoše.

Putem razgovarali su o tome napadaju i svojoj potrazi, koju su naumili poduzeti u baruničinoj vili.

Nakon što su se vozili četvrt sata, Vitoru se pričinilo da ih neka kočija neprestano slijedi. I Milan se obazirao nekoliko puta te se konačno obojica složiše u mnijenju da ih netko slijedi. Kad su stigli do jedne male ulice, zapovjedi Vitor kočijašu:

— Zakrenite u ulicu lijevo.

Kočijaš posluša. Kad su ušli u malu usku ulicu, zaustavi Vitor kočiju. Već za nekoliko časova gotovo je najurila na njih kočija koja ih je slijedila. Kočijaš je morao pritegnuti konje te voziti sasma uz Milanova kola, tako da su mogli pri svjetlu laterne dobro vidjeti dva mladića koji su sjedili u kočiji.

— Pazi — šapne Vitor Milanu. — To su isti koji su kartali kod Bijele mačke.

— Zaista! Samo su uzeli kapute i šešire.

— Gledaj kako su zatečeni i u neprilici! Ne znaju što bi!

Kočija s mladićima kretala je naprijed, ali u mnogo polaganijem tempu.

— Obaziru se za nama — upozori Milan.

— Plati kočijaša — uputi ga Vitor.

— Mi smo kod kuće — obrati se Milan k fijakeru i dade mu novce.

Oni siđoše s kola i zaokrenuše hitro u drugu ulicu predgrađa.

— Sad put pod noge, da se što prije izgubimo.

— Ulica je pusta i ne vidim nikoga — reče Milan ogledav se okolo.

Prošli su još nekoliko ulica amo-tamo, da sebi zametnu trag, a onda pođoše do prvoga stajališta automobila, iznajmiše jednoga od njih i odvezoše se u rajon vila, gdje su se nalazili poslijepodne.

79

janja

NOĆNA POTRAGA

amna i gluha noć. Vjetar se smirio. Nigdje traga ljudskom životu. Čitava okolica utonula u noćnom snu.

Pred vilom barunice Segen šuljaju se Milan i Vitor. Došli su dobar dio puta pješke, uvukli se u vrt pa tiho, jedva čujno otvaraju vrata, ulaze u

tamnu zgradu i opet za sobom zaključaju ostavivši ključ u bravi.

U čitavoj zgradi grobni mir. Nečujno prolaze sagom što pokriva hodnik pa ulaze u sobu. Ne htjedoše upotrebiti elektriku, makar se je Milan mogao iskazati kao novi stanar barunice. Noćni napadaj na Milana uputi ih na oprez. Uzeše dakle svoje ručne električne lampice i prođoše duž svih soba da razgledaju teren. Tad se upute u spavaću sobu, gdje je barunica poslijepodne opazila promjenu saga. Klekoše na pod. Milan je podigao sag, a Vitor svjetiljkom ogledavao parkete. Pod sagom ispred otomane opažale se na parketu bjelkaste pjege.

— Kakav dojam čine na tebe ove pjege? — upita Vitor Milana.

— Kao da je parket strugan.

— Hvala Bogu da se to i tebi čini. Već sam mislio da je to autosugestija.

Kad je Milan podigao sag, opaziše da se pjege nalaze samo u jednom prostoru, dočim je čitav ostali dio parketa bio sasvim netaknut, jednobojan i taman.

Nekoliko časaka promatrali su ovaj pojav, na što Vitor ustane, pogleda po sobi, ode k vratima pa stane.

— Strugalo se samo u ovom dijelu — reče on. — Gledaj, tu je otomana, tamo stolić, s ove strane pjege.

Promatrao je sliku hitrim kretnjama svojih bistrih očiju, koje su mu zasjale. Osjećao je radost nade u istinitost svoje slutnje.

— Razumijem te — reče Milan. — Ti vidiš pred sobom čitavu sliku.

— Nemoj da mi se rugaš, ali osjećam u toj sobi krv. Tu se je bezuvjetno nešto zbilo. Ako je Karleto Orano inženjerovo krivo ime, onda je umoren u ovoj sobi. Ne osjećaš i ti da je tako?

— Čim mi je počela barunica govoriti o njemu, i mene je snašla sumnja da je to on — premda to može biti i pod utiskom što se čitav dan bavimo ovim umorstvom.

80

janja

— To si dobro primijetio, ali stvar se odviše slaže. Vidiš, ubojica je mogao ući na vrata, ispaliti hitac, evo gledaj. Prostor između vratiju i onoga mjesta gdje su pjege odgovarao bi daljini s koje su inženjera pogodila taneta u glavu. On je pao upravo na ovaj kraj i tu ležao. Krv se iscijedila u mlaku i tako upila da su ju morali istrugati. Tako su ostale ove male pjege. Ubojica je promijenio krvavi sag.

— A krvavi sag?

— Toga je sigurno spalio, ovako je najsigurnije odstranjen svaki trag.

— Tu u ovoj samotnoj vili mogli su ga zbilja sasvim mirno ubiti, strpati u kovčeg i poslati na kolodvor — opazi Milan.

— U najvećem miru, pogotovo kad ti je barunica rekla da ni pazikuća nije u zgradi. Samo, tko je inženjera ovdje posluživao?

— Možda kakva pouzdanica one žene.

— I to je moguće. Dakle vidiš: stanovao je u hotelu u Beču, a katkad bi dolazio u vilu i ovdje proveo po više dana — po svoj prilici se tu sastajao s tom svojom ljubovcom, vozio se s njom u kočiji ovamo. Sad znamo vezu između njihove vožnje od hotela do ove vile. Imamo vezu od umorstva u vili do putovanja toga Orana. On je otputovao baš u četvrtak i poslao poruku o svom putu po drugoj osobi i platio najamninu za čitavu zimu.

— Zašto za čitavu zimu?

— Da što dulje zadrži barunicu od posjeta u vilu — i što kasnije primijeti promjenu sagova. Da se nije pomamila za tobom, ne bi je sigurno bilo ovdje do proljeća.

— Niti bismo znali da je tu stanovao Oranović.

— Dosele je naša sumnja samo opravdana, a nipošto dokazana. Međutim, ako je taj Orano zaista naš inžinjer, kako je on naišao baš na baruničinu vilu? Tko i što ga je navelo da upravo ovu vilu iznajmi?

— Barunica nema ni pojma da je uhoda, inžinjer indentičan sa Oranom — reče Milan.

— Odviše je površna žena a da bi o tom uopće i razmišljala. Konačno, ona ne zna ni imena tome inžinjeru.

— Ne.

— Hm. Kad ne bi prijetila tebi pogibelj sa strane nevidljivih progonitelja, nastanio bih te ovdje, a ja bih se sakrio negdje makar na tavanu.

— Pa da me barunica napade ljubomornim ponudama?

— Nikad se nisi odviše branio žena.

— Ova me odbija.

— Uostalom, pođimo još malo po kući, možda bi se našla kakva stvarca koja je

81

janja

pripadala najamniku vile.

Ponajprije pretražiše pisaći stol, ladice, ormare. Ali nigdje ne nađoše ništa. Sve je bilo prazno. Barunica je sve svoje stvari uzela da najamniku ostavi prazno, a ovaj je na putovanje uzeo sve sobom — ili, kako je Vitor sumnjao, nije uopće imao u toj zgradi ništa svoga.

Najposlije dadoše se u potragu na tavanu, kuhinji, smočnici. Svuda je bilo sve u najboljem redu, nigdje ničesa. Kakvom starom sagu ni traga, što je Vitor i očekivao. Konačno nađoše ispod stuba kojima se uspinjalo na tavan malu komoricu. Tu su bile ljestvice, metle, krpe, četke i svakojake druge potrepštine za čišćenje kuće.

Među ovim stvarima nađoše i posudu za smeće.

— Vjerojatno je da to smeće ne leži ovdje od onda kad je barunica stanovala u vili. Ali da i jest, svejedno.

— Čudim se da ovo smeće nisu odstranili.

— Jer u njemu nema ništa važna. Ipak, pretražit ćemo ga. Smeće uvijek karakteriše kućanstvo, a i to nešto vrijedi.

On saspe posudu na kameni pod komorice pa se čučne i stade zajedno s Milanom pretraživati.

— Baš je nepristojno čeprkati po tuđem smeću — reče Vitor — ali zanimivo. Vidiš, nijedan papirić nema ni slovca, ni jedne črknje. Sve što je bačeno u smeće, pregledali su. Tu je oprez i odviše očit. Odavle je otkinuta polovica listovnog papira, po svoj prilici bilo je nešto na drugoj polovici napisano, a zato su je otkinuli.

— Kako vidiš — nastavi Vitor — ovaj najamnik nije kod kuće kuhao, ali je jeo fine bombone, ananas, jabuke. To je sve.

Pregledaše srebrene papiriće bombona, otpatke od raznih bečkih novina koje su bile razderane i zgužvane.

Konačno uzeše smeće bacati natrag u posudu, kad na dnu u prahu nešto sitna zasjaji.

— Valjda nije briljant — reče Vitor i prstom iskopa svijetli predmet.

Bijaše mali srebrni trolist, očito od negdje otkinut. Sa zanimanjem su ga promatrali. Najedared se Vitor udari po čelu.

— Čemu si se dosjetio?

— Nisi nigdje vidio slični srebrni nakit?

— Da nije rezbarija lisnice?

Vitorovim usnama preleti nehotice smiješak zadovoljstva. Segne rukom u džep, izvuče inžinjerovu lisnicu i primijeni srebrni trolist ukrasu lisnice.

— Što veliš?

— Pa to je komadić ove rezbarije.

82

janja

— A nismo opazili da štogod fali.

— Ne bi se nikada moglo zamijetiti.

— Možda povećalom.

Sjedeći na posudi za smeće uzeo je Vitor iz žepa povećalo i tražio da li srebrenom ukrasu štogod manjka.

— Evo ga — klikne on. — Tu se razabire sitni trag, da je komadić otkinut. A znaš kako se to moglo desiti? Vidiš, ovako se lisnica stavlja u džep, ovako uzima. Trolist je po svoj prilici malo stršio nad kožom i kad je lisnica izvađena, otkinuo se, pao na zemlju ili sag, a odanle su ga pomeli. Eto, sad je sve što smo u spavaćoj sobi nagađali i naslutili vjerojatnije. Milan se snebivao.

— Dakle je taj Orano uistinu bio Oranović! Kako je sve to čudnovato, a ipak naravno. Koliko dobivamo niti i slika biva sve jasnija.

Dok je Milan govorio, Vitor promatraše povećalom trolist. Dva skrajnja listića bila su omanja, a onaj srednji veći i dugoljastog oblika. Njegovo je lice odavalo napetu pozornost. Hitro ustane i prinese srebreni listić maloj ručnoj svjetiljci.

— Milane! Tu imade nešto gravirano! Slova, riječi.

On se prigne k Vitoru koji nastavi:

— Slova su izlizana, ali pročitat ću ih samo... — Vitor zašuti, sakupi obrve, naćuli uši, pa onda šapne prijatelju:

— Nešto čujem.

— Da nije vjetar?

— Tiho!

Prisluhnuše. Vani se čulo gibanje.

— Netko je u kući.

— Kao da se šulja hodnikom?!

— Pazi! Šaputaju.

— Koraci.

Prvi Vitorov pogled padne na vrata. Nijesu imala brave, već samo kvaku. Dakle, zaključati se ne mogu.

Hitro spremi lisnicu i nađeni trolist, posegne za revolverom, ponuka na to i Milana, pa utrne svjetiljku. Tad se povukoše obojica k zidu držeći u ruci oružje.

U jednoj sekundi proleti Vitorovim mozgom stotinu misli. Tko su ovi ljudi vani — i što mu je činiti, pitao ste on. Njegova protančena osjetljivost sluha razlikovala je i ustanovljivala kretanje onih na hodniku. Odmah je znao da ih je više, da otvaraju vrata soba, nekoga ili nešto traže, a pritom se šuljaju. »Ili su provalnici koji nisu sigurni da nema nikoga u vili ili ubojice. Ali zašto bi ovi bili nesigurni? Znadu li tko se nalazi u vili? Ako su provalnici, zaskočit ćemo ih oružjem, ako su ubojice,

83

janja

valja čekati. Sve ostalo ovisi o momentu u kojem se što dogodi.« On prinese svoja usta Milanovom uhu i reče:

— Čini sve što činim ja.

Ovaj mu stisne lakat u znak sporazuma.

Prislonjeni na stijenu u tamnoj komorici napeto su slušali i čekali. Obojica bijahu načistu da su oni što se šuljaju zgradom ušli bilo kroz prozor, bilo verandom, pošto je Vitor ključ ostavio iznutra u bravi.

Koraci po sagu na hodniku hitro se približiše i zaustaviše baš pred vratima komorice. Onda se čulo tiho šaputanje. Prijatelji spremiše oružje.

Ali za malo se oni na hodniku opet udaljiše. Vitorov osjetljiv sluh pratio je šušanj od dodira nogu na sag pa izračuna da su oni u hodniku dospjeli do spavaće sobe.

Zato uzme električnu lampicu, osvijetli mali prostor u komori. Jednim pogledom ju obuhvati, pograbi sa stalka velike krpe za parkete i pranje kamenog poda, objesi ih na dvokrilne ljestve kao da se tu suše. Onda ponuka Milana i stadoše s onkraj ljestva — prilično zaštićeni krpama.

Vitor je odlučio tu pričekati dok se uvjeri da li su provalnici ili ubojice, jer o tom je ovisilo što mu je raditi.

Za koji čas već se koraci na hodniku približavali. Ali sad su bili polagani, svaki čas bi se zaustavljali. »To znači da traže nešto po hodniku. Možda trag našim stopama?« Napeto gledeći u tminu vidio je s onkraj vratiju čitavu sliku — ne znajući vara li se ili ne.

Onaj vani se približio vratima komore i stao. Vitor hvata zvukove i šušanj pa razabire kako se onome vani cipela smiče po kamenu, a kosti u koljenu pucketaju.

»Sagiba se i traži trag! Ili je što izgubio?« bljesne Vitorovom glavom.

Uto se nečija ruka dotakne kvake, vrata se malo otvoriše, a kroz pukotinu padoše u komoru zrake eletrične lampe. Neka okrinkana, u tamni ogrtač odjevena muška pojava osvijetli komoru.

Ne vidjevši ništa nego ljestve, a na njima krpe, spusti lampicu k zemlji. Iza njega stojahu još trojica. Svima su lice skrivale crne maske.

Ovaj prvi rasvjetljivaše prag pa onda šapne njemačkim jezikom:

— Jest, trag njihovih stopala vodi iz hodnika ovamo.

Crnom krinkom zakrinkani čovjek s električnom lampicom pređe prag komore, baci svjetlo na kameni pod, gdje je ležalo raščeprkano smeće pa tiho upozori one druge:

— Ovo smeće ilustrira da znadu što traže u vili! Jedan od njih mora da mi je kolega. Samo policista može da se dosjeti takvim im stvarima. A čini se ima nos

84

janja

policajnog pseta.

— Kako i kada su izašli? — upita jedan glas lošom njemštinom.

— Nisu mogli izaći — odgovori drugi pravim bečkim narječjem. — Nisam se maknuo ispred vile od poslijepodne, kad je Slavušić pošao na randevu s barunicom, sve dotle dok niste vi stigli.

— Ako su nam utekli, prosvirat ću si tane kroz glavu — opet će onaj sa svjetiljkom. Kad sam ja nekog hvatao, dospio mi je u ruke živ ili mrtav.

U tom trenutku sagne se k smeću pa revolver što ga je dosele držao u ruci stavi u žep i uzme da pregledava papiriće što su ih Milan i Vitor naslagali na podu.

— Nadam se, nisu ništa našli — reče on.

Uto padne nečiji pogled na ljestve.

— A što je tamo?

Onaj odzdola podigne oči k ljestvama:

— Tu netko suši krpe.

A iza ovih krpa stojaše Vitor, napeto držeći u oku svaku kretnju one četvorice. Po ovim je kretnjama prosuđivao njihovo psihičko raspoloženje, a po tom njihove namjere. I kad je vidio upravljene poglede u ljestve, osjetio je blizinu opasnosti da onaj na zemlji malo zaviri iza krpa. Bili su mu tako blizu da im je mogao čuti dah. Ako ih otkriju, naći će vremena za otpor. Njih je četvorica, a oni dvojica. U njih dva, u njih četiri, a možda i više revolvera. Razmjerje fizičke snage treba nadomjestiti psihičkom — iskoristiti pravi momenat. Vitorove oči opazile su kad je onaj dolje spremio revolver u žep. Sad je razabirao kako su oni drugi koncentrirali svoju pozornost pazeći na papire što ih razgledava njihov drug. Jaki nutarnji osjećaj gurne Vitora iza ljestava van i oštrom jakom kretnjom naperi revolver na njih te poviče gromko:

— Tko se makne, mrtav je!

Milan je stao iza njega s uperenim oružjem.

Okrinkani se trgnuše i ostadoše preneraženi i zapanjeni nad nenadanim istupom, kojemu se nisu ni u snu nadali. Držali su svoje oružje spušteno prema dolje i zurili u Vitora i Milana. No još prije negoli bi se oporavili od prvog iznenađenja povikne Vitor:

— Spustite oružje na pod ili ću vam ga odstrijeliti!

Tri revovera padoše na pod.

Ovo se desilo u jedva pol sekunde.

Vitor je računao sa časovitim iznenađenjem i nije se prevario.

— Međutim se onaj četvrti, klečući na jednoj nozi kraj smeća oporavio a Vitor mu reče:

85

janja

— Izvolite podići ruke i ustati!

— Ako to ne učinim?

— Onda ću vas jednim hitcem poleć na pod.

Okrinkani ustane držeći uzdignute ruke.

Vitor mu se približi oštro upiljiv u njega oči:

— Upozorujem vas: znam odbiti svaki trik kojim biste me htjeli spriječiti da vam oduzmem oružje.

Laganom kretnjom povuče Vitor svojem okrinkanom kolegi revolver pa onda reče onoj četvorici okrinkanih muškaraca:

— Gospodo, molim lijepo polagano natrag, a kome bi bilo drago sutra ručati na ovom svijetu, neka ni ne pokušava da se mojim odredbama usprotivi. Moj drug i ja bit ćemo svakako ljubazniji i čovječniji nego što biste vi bili s nama da se nalazite na ovoj strani.

Ispod crnih krinka bijelili se zubi gnjevnih nepoznanaca.

— Samo molim mir, gospodo! U takvoj situaciji je najoportunije podati se sudbini s potpunim mirom, osobito kad vam ne prijeti smrt jer mi vas ne kanimo ubiti niti smo vas zvali ovamo anonimnim pismom, kao vi mojeg druga.

— Gospodine, vi ste sebi priuštili drskost koju biste mogli skupo platiti — oglasi se bečki okrinkani policista.

— Vrlo ljubezno da me upozoravate — odgovori Vitor — ali molim, samo mirno natraške na otvorena kuhinjska vrata.

Dok je Vitor ovo govorio, misli su radile svoje. Kad je prije pol sata pregledavao vilu, opazio je da kuhinja nema nego jedan izlaz. Jednom zrakom svoje lampice otkrije da ključ stoji izvana u bravi. I tako ih potisne prema kuhinji. Milan je naslućivao njegove osnove i posve mu prepustio vodstvo.

Nekoliko časaka vladaše potpuna tišina. Okrinkana četvorica nazadovala prema kuhinji, a Vitor i Milan upravljahu njihovim koracima s uperenim cijevima oštro nabitih revolvera.

Protivnici su napredovali. Lica su im prikrita krinkama, pojave crnim ogrtačima. Ispod njihove crnine osjeća se napetost njihovih živaca — do skrajnosti navinutih namjera, spremni da iskoriste jedan jedini neoprezni momenat sa strane Milana i Vitora. Ali sigurnost i odlučnost njihovih lica i ruku djeluje sugestivno. Oni se pokoravaju vidno, ali u duši čekaju trenutak u kojem bi mogli da se bace na svoje progonitelje.

Tad se javlja bečki policajac i prozbori naoko pokorno, pobijeđeno:

— Vidim, u vašim smo rukama. Ne želimo pred vama stojati okrinkani poput kukavica. Dopustite da skinemo svoje krinke.

86

janja

Vitor je osjetio zamku.

Da im dozvoli ovu jednu kretnju, izgubljen je zajedno s Milanom.

— Ne — odgovori on hladno i strogo. — Najmanja kretnja i mi pucamo!

— Dakle ne želite znati koga progonite?

— Ne. Pazite što rekoh.

Dotle stigoše već na prag kuhinje.

— Znam što kanite — reče Bečanin.

— I ja znam kako ćete se izvući — odgovori Vitor.

— Ipak ću ja vas uhvatiti — zaprijeti bečki policista.

— Živa ili mrtva? — pita Vitor.

— Nadam se živa.

— Bojim se da ćete biti prisiljeni prosvirati tane kroz svoju glavu!

— A sad molim oprez, gospodo — povikne Vitor kad su prolazili prag kuhinje. — Naše oči i ruke sigurne su i ne promaše nikad. Gađamo točno.

Okrinkani su natraške unilazili u kuhinju. Zamalo i Vitor i Milan stajahu na pragu.

— Molim sasvim do štednjaka — uljudno će on.

Kad su stajali u dostatnoj daljini uhvati Vitor jednom rukom kvaku vratiju, isproba ključ, dok je drugom upirao u svoje protivnike oružje. Milan, shvativši njegov naum, povukao se iza njega da mu ne bude na putu, ali je uporno ciljao u glave svojih neprijatelja. Tad Vitor naglo zalupi vratima i okrene ključ. Bijaše to djelo jednog hipa.

Opasni protivnici bili su zatvoreni.

Hoće li pokušati da uteknu kroz prozor prvoga sprata ili će razbiti vrata?

Odabraše ovo potonje. Dakle ne napuštaju borbu. Vitor je očekivao da bečki kolega umije hitro otvoriti vrata — i zato povuče Milana za sobom.

Dosele je situacija bila u korist njima, ali odsele krenula bi protiv njih. Okrinkani traže Milanovu glavu, a ovu može očuvati samo bijegom. Do veže bio je put predalek, a bilo je više no vjerojatno da su ključ iz nutarnje strane brave izvukli. Preostaje im samo da se spase bijegom kroz prozor. Ali u razizemlju bile su rešetke, a sa prvog sprata previsoko. U Vitorovom sjećanju sine slika tavana. Povuče za sobom Milana. Hitro pokupe od protivnika odbačene revolvere, a onda obojica preskočiše po dvije i tri stube, uspeše se gore, provukoše ključ i zabrave vrata s unutarnje strane.

Bez ijedne riječi izvadi Vitor žepni nož, prereže na dvije strane uže što je bilo razapeto po tavanu za sušenje rublja. Milan je razumio svaku njegovu kretnju. Složiše uže na duplo, svezaše o jedan debeli tram. Onda potražiše prozor, koji se

87

janja

otvarao sa stražnje strane zgrade u dvorište.

Na stubištu tavana čuli se glasovi, a vrata se drmala.

— Već su se izbavili iz kuhinje.

— Provalit će ovamo, žuri se.

Milan se spusti po užetu u tamno pusto dvorište. Iza njega spuštao se Vitor.

Izvedoše to hitrinom akrobata.

Kad su bili dolje, ogledoše se.

Oko njih gusta tmina. S desne strane dvorišta nađoše ulaz u vrt koji je okružavao vilu. Pohitaše između drveća i grmlja pa na mala vrata iziđoše na cestu, upravo u susret automobilu koji je stajao nedaleko vile, okrenut prema gradu.

Jedan muškarac iziđe iz tmine i upita tiho:

— Jeste ih ulovili?

Vitor hitro odvrati isto tako tiho:

— Jesmo!

Prijatelji se sporazumješe stiskom ruke. Ovaj auto čekao je okrinkane, a njihov drug, valjda šofer, držao ih je u tmini drugovima i stavio na njih ono pitanje.

Situacija nametne Vitoru misao. Ležerno se uspne na auto. Milan ga shvati i u tren oka sjedne do kormila — auto zaštropoće. Onaj tamo u pozadini se obazre.

— Šta je? — upita, ne znajući u prvi čas što to rade. Ali već je auto u kretnji i jurne cestom u grad.

Sve to dešavalo se bez osnove i velikog razmišl_jаnja. Vitorove misli napete opasnošću situacije u koju su zapali radile su gipko, hitro, reagirale na svaku sitnicu, odgovarale svakom izazovu opasnosti. Stao je okom u oko svakoj situaciji, kao vrsni mačevalac protivniku, dočekujući svaku navalu da ju odbije.

Kad je sjedio u automobilu upravljanom od Milana činilo mu se da uopće nije ništa mislio, da je sve proletilo nad njim kao jedna kinematografska slika. Njegove čine kao da je upravljalo neko posebno biće, diktiralo mu i vodilo ga, prikazivalo mu kombinacije, slike i puteve kojima valja da ide. A pritom su njegovi živci zanijemili, ustalili se i prepustili ga potpuno vlasti onog nečega nutarnjeg što je ravnalo njegovim kretnjama i činima.

Uza svu opasnost koja je ostala iza njih, morao je Milan da razmišlja o tom i kad su izišli iz razona vila reče mu:

— Ne mogu to zaboraviti! Izgledao si sasvim drugačiji. Kao da si radio u nekom »transu«. Tvoje su oči bile tako sugestivne da bi i desetoricu mogao prisiliti na pokoru.

— Pusti to, moj dragi — odgovori on. — Gostionica u blizini vile imade telefon! A moj kolega je toliko pametan da pozove policiju i dade nas uhititi kao tate

88

janja

automobila.

— Onda zakrenimo sasvim protivnim pravcem.

— Na primjer u onu aleju pa iziđimo na cestu s onkraj ovog perivoja.

Auto obrne i nastavi put okolišnim putem.

— A kamo sad?

— Kući u Jugoslaviju. Što prije to bolje!

— Dakle na kolodvor?

— Negdje bi trebalo predati auto.

Dok su prolazili ulicama grada, već je danilo.

Prvi prolaznici zamotani u zimske ogrtače hitili su ulicama.

Ljudi se stisnuli u ogrtače u kapute i trčali trotoarom da se ugriju. Bili su to prvi jutarnji radnici kojima se žurilo na posao. Gdjegdje susreli bi pokoja teretna prazna kola na prolazu po robu.

Prijatelji su krenuli sasvim izvan predgrađa smjerom posve protivnim kotaru gdje se nalazio njihov hotel.

Ušavši u jednu napola seosku ulicu opaziše starog služnika koji se zagnjurio u kabanicu i nekud klipsao.

— Stani — ponuka Vitor Milana.

Auto se zaustavi.

— Hej, služniče — zovne Vitor prema starome.

Ovaj pođe odmah prema autu:

— Imate li kakvog posla? — zapita Vitor služnika.

— Do sada ne.

— Onda dođite s nama.

— A kamo? — pita služnik.

— Pitajte rađe za koliko. Recite, biste li vi htjeli zaslužiti u jednom satu toliko novaca da možete čitav mjesec živjeti bez posla?

— Kako ne bih, gospodine!

— Onda uđite u auto.

Služnik pogleda začuđeno, ali se ne opre.

— Tako. Sad mi dajte svoj kaput i svoju kapu.

— Moj gospodine, to je teško.

— Ne bojte se. Za jedan sat vratit ću vam oboje — zajedno sa osam stotina dinara. Evo ih unaprijed.

Spazivši novac, služnik otkopča svoj dugi zimski kaput.

89

janja

Ulicom nije prošao živi stvor.

U jutarnjem polumraku skine Vitor svoj kaput i uzme služnikov. Na glavu natakne njegovu kapu. Prednji obod pao mu do obrva. Milan ga promatrao šuteći.

Pošto je ovratnik kaputa dignuo do ušiju upita prijatelja:

— Kako izgledam?

— Ni rođena mati ne bi te prepoznala. Boga mi, kao da si s kapom nataknuo na vrat i drugu glavu i uzeo drugo lice.

— Dobro. Ja ću u hotel po naše kovčege, a ti me sa služnikom pričekaj ovdje u gostionici. Vidiš, tamo imade prostrano dvorište. Uvezi u nj auto, uzmi okrepe i čekaj.

— Pusti naše kovčege. Neka ih vrag nosi.

— Ne radi se o njima, nego o inžinjerovom prsluku i ogrlicama. To ne možemo ostaviti, pa i račun treba da platimo. Zašto da bježimo kao nepošteni tati automobila, a ovako me ne može nitko prepoznati. Žurim se dok je još mrak. Služnika dobro pogosti.

Milan uveze auto u dvorište gostione predgrađa, a Vitor pohiti dalje. Ponajprije išao je pješke u nadi da će skoro sresti kakav automobil. I nije trebao dugo čekati.

Zaustavi ga i reče šoferu:

— Neka gospoda poslaše me po svoju prtljagu u »Sacher«. Vozite me onamo. Evo, tu je kaucija ako ne vjerujete, samo brzo, moraju stići na vlak.

Šofer primi novac. Stekavši tako sigurnost za svoj honorar pojuri u grad.

Vitor zaustavi auto iza ugla ulice u kojoj se nalazio njegov hotel. Stigavši pješke u sam hotel, pođe k vrataru i preda mu kartu koju je napisao za vrijeme vožnje i priklopi k tome veću svotu novca. Napisao je u ime Milanovo da mora prvim vlakom otputovati, neka naplati račun, polovicu preostatka ostavi sebi, drugu polovicu razdijeli drugom osoblju, a kovčege neka preda služniku.

Vratar pođe odmah u sobu br. 24. Kovčege je našao sasvim spremne na put.

Milan i Vitor bili su vazda opremljeni za putovanje, pošto je Vitor uvijek očekivao da će biti prisiljeni naglo otputovati.

Na to ih je još više ponukalo otkriće mladića sa crnom bradicom, kojeg je Vitor toliko puti susretao pred njihovim vratima.

Vratar dade kovčege sluzi, a ovaj ih odnese dolje i predade služniku. Međutim je ovaj stajao u blizini telefonske izbice iz koje se čuo jedan muški glas.

— Tko je na telefonu? — upita vratar svoga pomoćnika, koji je pospan sjedio na stolici.

— Redarstvo. Tražili su da nekome nešto hitno jave.

Dok je Vitor čekao na kovčege, dođoše dva gospodina. Jedan mladić, a s njim

90

janja

neki visoki gospodin s obrijanim licem i upitaše vratarevog pomoćnika:

— Stanuje li ovdje neki gospodin Slavušić iz Zagreba?

— Da — reče on — u sobi br. 24.

— Je li kod kuće?

— Nije.

— Ja sam od redarstva.

I onda pođe na telefon.

Vitor je ostao čekajući i slušao.

Redarstvenik je davao nalog da se automobil broj 356 bilo gdje zaustavi, a šofer i svi koji se u autu nalaze uhite.

Dok je to policajac telefonirao, Vitor primi od vratara kovčege te izađe na ulicu. Pošao je pravcem gdje je ostavio svoj auto. Koracao je polagano, lijeno, katkad bi stao, spustio kovčeg dolje da se odmori i opet krenuo dalje. Pritom bi neopažljivo zirnuo natrag da vidi dolazi li tko.

Doskora opazi da netko za njim trči. On spusti kovčeg na zemlju kao da se odmara.

Dva gospodina koji su baš prije bili na telefonu dostigoše ga.

Dan još nije bio jasan.

— Kamo nosite kovčege? — upita onaj visoki obrijani.

Vitor je još u hotelu prepoznao glas okrinkanoga.

— U hotel »Astoria« — reče Vitor vješto oponašajući bečki naglasak.

— Nosite ih na policiju — zapovjedi onaj visoki.

— Kako to, gospodine? Meni je naloženo da nosim u hotel Astoria.

— Tko vam je to naložio?

— Dva gospodina koja su onamo pošla da nađu stan, a ja moram da izvršim nalog, vidite da o tom ovisi moja egzistencija.

— Ali vi treba da slušate policiju.

— Kad mi ona zapovjedi, to je drugo.

— Ja sam policista — reče onaj niski obrijani.

— Moguće, ali nemojte mi zamjeriti, vremena su opasna, to može svatko reći.

— Evo ti — i onaj visoki odvrne kaput, a pod njim se ukazao poticajni znak.

— I to se može danas već pribaviti — ne zamjerite, ali ja moram čuvati svoju egzistenciju.

— Evo vam moju iskaznicu — reče policajac i pokaže služniku malu crvenu knjižicu.

91

janja

Vitor pročita hitro ime Fritz Fröhlich, policajni kriminalni činovnik.

— E, sad je dobro, gospodine.

Služnik salutira i reče:

— Molim, kamo da nosim kovčege?

— Ravno na policiju, ali na centralu.

— Komu da predam?

— Tražite detektiva Fuksa i recite da to šalje komesar Fröhlich.

— Na službu, gospodin komesar. A što da uradim iza toga?

— Možete ići kud vas je volja. Ali pazite, vaš je broj 53, dakle da nalog pošteno izvršite.

— Najpoštenije, znam ja što je policija, gospodine. Samo tko će...

— Što hoćete da kažete?

— Tko će mi platiti moj trud?

— Dođite u Astoriju, ondje potražite mene.

— Dobro, gospodine.

Uto pođe služnik s kovčezima, ali ga policajac sa svojim pratiocem ne ostavi.

»Kojeg vraga ide sa mnom«, pomisli Vitor začuđen.

Neko deset časaka su prolazili ulicom, kad bečki policista sretne jednog redara.

— Ajde ovamo. Prati ovoga s kovčezima na policiju.

Stražar salutira.

»Što to znači?« pitao se Vitor. »Prije sam imao kovčege nositi sam. Ili je instinkt koji ga upućuje da mi dade pratnju ili me prepoznaje? Nije moguće.

Bit će ono prvo.«

Vitor ostane sa stražarom.

Prolazeći prvim svanućem jutra služnik je često popostajao i pričao redaru svoju dogodovštinu sa dvojicom gospode koji su mu povjerili kovčege i policajcem koji mu je naložio da prtljagu odnese na policiju.

— Gospodine, po mojem broju vidite da nisam tkogod — reče Vitor. — Služnik sam grada Beča, pošten čovjek, radim za mali novac veliki teški posao. A nisam još ni fruštukao.

— Ni ja — reče redar.

— Eto vidite, dakle obojica nismo ništa zajutarkovali, a vjerujte, ovo je važna funkcija čovjekova za dobru volju i sretni početak dana. Dođite, idemo na jedan mali fruštuk.

— Što bi rekli na policiji?

92

janja

— Valjda im nećete reći.

— E pa dobro, idemo.

Uđoše u dućan delikatesa koji se upravo otvorio i tu ponudi Vitor policistu svakovrsnim jelom i pićem. Stražar je zažmirio jednim okom nad svojom službenom savjesti da ugodi svome želudcu. I tako je dobrano zalio fine jestvine. Dok je on pio, iziđe Vitor u prvu sobu gdje je ostavio svoje kovčege, plati, iziđe na ulicu, sjedne u prvi auto, snimi s glave služničku kapu i odveze se u predgrađe. Kad je stigao do Milana, pozdravi ga nenadnom viješću:

— Bježimo što brže možemo preko granice, ali ne željeznicom. Onaj policajac imade ozbiljnu namjeru da nas uhvati. Sve mislim da će nam i granicu pred nosom zatvoriti.

— Pa kako da onda utečemo?

— Pokušat ćemo.

— Kojim putem?

— Krenimo pravcem koji će najmanje držati na oku. Koruškom.

— Dobro.

— Ali iznajmi auto. Ovaj ostavit ćemo gosp. Fröhlichu.

— Znaš li da će policija tražiti služnika broj pedeset i tri? — upita Milan.

— Znam. Ali kad će ga naći, mi smo već preko granice.

— Kamo ćeš sa služnikom, da nas prije reda ne otkriju?

— Naručio sam mu papreni doručak i onda iznajmio sobu.

— Kaniš ga internirati?

— Pomalo.

Vitor uđe sa služnikom u malu gostionicu. Tu sjedoše k doručku. On mu naruči dobrog piva. Služnik nije mogao da dostatno hvali kavalirsku mušteriju, dok mu je Vitor neprestano naručivao piva. Konačno se služnik dobrano nakresao, na što ga Vitor otpremi u sobicu da se ondje otpočine. Ostao je dotle s njim dok je ovaj tvrdo usnuo, a tada se požuri u gostionicu. Tu napiše pismo.

»Cijenjeni gospodin Fröhlich! Hvala na automobilu. Ostavili smo ga u dvorištu predgrađa kod Crnog slona. Izvolite poslati po njega. Inače budite mi zdravo!«

Adresa je glasila na naslovnika na policiju, a onda pismo baci u poštansku škrabicu. Kad je to svršio, priopći gostioničaru da će o podne doći po auto, a dotle ga ostavlja kod njega u pohrani, pošto se nešto pokvarilo.

Milan pođe po drugi automobil pa ga iznajmi za odulju vožnju.

Smjestivši u nj svoje kovčege, zapita šofera:

— Poznajete li najbliži put u Korušku?

93

janja

— Znam, gospodine.

— Onda nas vozite što brže možete jer putujemo po važnom poslu.

Malo iza toga oni su jurili cestom izvan grada Beča.

Putovali su bez odmora. Računali su da će Fröhlich dobiti pismo sutradan, uzeti auto i time bi ova stvar bila uređena.

Putem su prijatelji bili vrlo veseli. Ne samo da su sretno utekli, nego su još saznali ime policajca koji je bio s njihovim progoniteljima u savezu, a od toga su očekivali u potrazi veliki uspjeh.

Podvečer dospjeli su u mali gradić nedaleko od granice Koruške i Slovenije. Kad su prolazili gradićem, iziđe pred njih neki čovjek i zaustavi auto.

— Što želite? — zapita Vitor gospodina pred kojim je šofer ponizno skinuo kapu.

— Ne mogu vas pustiti dalje.

— Zašto?

— To ćete saznati na općinskoj kući.

Milan i Vitor se zgledoše.

— Tko ste vi? — upita Milan.

— Policajni komesar ovoga grada.

— Možete to dokazati?

— Izvolite — uljudno će Nijemac i on se iskaže.

— Molim — uzvrati Vitor istom uljudnosti. — Spremni smo vas slijediti.

I oni pođoše na varošku kuću. Tu su našli oblasne organe koji su stranu gospodu primili vrlo pristojno.

— Oprostite — ispričavao se činovnik. — Doduše, mi vas ne držimo lopovima, ali takav je nalog. Svaki auto koji bi htio da pređe granicu moramo zaustaviti.

— Mislite da smo kriomčari? — upita Vitor.

— Mi ne mislimo ništa. Ali takav je nalog. Nitko ne može preći granicu. Molim vaše isprave.

— Nalaze se u našim kovčezima — primijeti Vitor, ne htijući da se legitimira dok ne sazna o čemu se radi. Sumnjao je da su oni povod ovoj mjeri.

Kad je ostao sam sa jednim pisarem, upita ga vrlo uljudno bi li mu znao kazati zašto su zaustavljeni. Pritom se Milan ulaskao pisaru dinarskom banknotom.

— Bečka policija traži dvojicu provalnika koji se odvezoše autom da uteknu preko granice.

— Razumijem. Doduše, nije ugodno da nas zaustavljate, ali dakako, kad se radi o lopovima, onda je svakako stvar opravdana. A što su lopovi ukrali?

94

janja

— Ne znam. Provalili su u neku privatnu vilu kraj Beča i onda utekli.

— Sigurno posjedujete i opis, kao i točna imena lopova?

— Da. Jedan se zove... — i pisar pogleda brzojavku što je ležala na stolu komesara.

— Ne možete pročitati? — upita Vitor.

— Čudna imena, teško ih čitam. Izvolite, pogledajte, ali hitro, dok ne dođe komesar.

— Jedan se zove Milan Slavušić, drugi Branko Vitor, obojica iz Zagreba. Točni opis obadvojice slijedi tijekom dana.

— Stvar je fatalna — primijeti Vitor — jer moramo što prije stići na granicu, tamo nas čeka roba — šapne on pisaru.

Ovaj, držeći da su šverceri, bio je vrlo ljubezan, ali izjavi da im ne može dati nikakovih uputa.

Kad se vratio komesar u sobu, reče mu Vitor:

— Gospodine, mi vam se stavljamo na raspolaganje, jedino molimo da nas pustite u gostionu. Gladni smo, a treba nam i soba za prenoćište.

— Nadam se, do večeri primit ću daljnje upute — primijeti komesar.

— Naš auto ostao je pred nekom gostionom i ondje imademo svoje isprave.

— Dobro. Poslat ću s vama jednog detektiva.

Neki odebeli gospodin sa zelenim šeširom i crvenim nosom pođe s njima. Vitoru je osobito imponovao njegov nos. Stigavši pred gostionu, iznesoše iz auta kovčege, a onda platiše auto pa sa kovčezima sjedoše u gostionu.

— Gdje su ključevi kovčega? — upita Vitor Milana.

Ovaj je tražio, ali uzalud. On ih tobož nije mogao naći.

— Otvorit će ih bravar na policiji — reče detektiv.

Međutim, stigne sa policije detektivu telefonska obavijest da je iz Beča stigao točni opis dvaju provalnika i zato neka bi gospoda odmali došla na policiju.

Oba se prijatelja zglednuše.

Ovo je značilo da im nema pomoći.

Obojica su bili načistu da im je bečki policajac na put preko granice zavalio ogromnu zapreku. Odredba da ih zadrže kao provalnike bila je i odviše jasna. Protivnici htjeli su da se dokopaju Milana, kojeg su držali uhodom, a u toj nakani poslužio se bečki kriminalni komesar svojom policijskom vlašću. Svaki pokušaj da detektivu uteknu bio bi izlišan i sumnjiv.

Milan se opremao da pođu opet do mjesne policije, a pritom pitajući gledao Vitora.

95

janja

Ovaj je razumio i u spretnom času prišapnuo:

— Predbježno nam preostaje bajbuk!

Otišli su na policiju i pokazali svoje isprave. Opis provalnika, imena, sve je odgovaralo zahtjevu bečke odredbe. Za nekoliko časaka sjedili su prijatelji u maloj grdnoj sobici provincijalnih uza, kao prosti provalnici.

96

janja

NA BLEDSKOM JEZERU

zimskoj vedrini ponosno se sunčaju slovenačke planine. Nad njima zaiskrio snježni vršak Triglava. Dolje u okviru brdina počiva jezero. Na površini uzdigao se otočić sa malom crkvicom i visoko pruženim zvonikom kao da je labud ispružio svoj vitki vrat i zagledao u sunčano

obzorje. S one strane jezera u divljoj gorskoj tišini, pod šiljastim gorskim obronkom, između guste crnogorice viri mali ljetnikovac sa velikom verandom u pročelju. Nad njom na prvom spratu veliki napis: Vila Kessler.

Na verandi obrasloj zelenilom stoji mlad muškarac. Visok, suh, bujna tamnoplava kosa razdijeljena stazicom pada mu s obih strana u visoko čelo. Glava na visokom tijelu nešto se pognula. Svijetle plave oči leže duboko u očnicama, okružene crnim kolobarima. Dugoljasto upalo lice požutjele puti pokazuje vidne tragove burnog života. Pune ispupčene usne strasno srču cigaretu. Sumorni pogled zaustavlja se na bajoslovnom vidiku. Čitavo jezero, zaokruženo bijelim vilama, a iza njih brdinama, leži pred njegovim očima. Kao da sve to ne vidi. Misli su mu negdje daleko.

Na verandu iziđe gospođa. Koraci su joj hitri, mlađahni, kretnje žive, gipke, oči pronicave, mlade, kosa naravno plava. Sve je to u protimbi s njezinim staračkim licem. Pristupila je k mladom čovjeku.

— No, što je to, gospodine Perkoviću. Opet buljite u daljine. Da mi je znati koliko ste kilometara daleko od nas? Koga to imate tamo negdje preko gora?

— Nažalost, milostiva, nikoga — odvrati on s pritajenim uzdahom. Gospođa pristupi bliže pa će mu dobrostivim glasom:

— Dragi gospodin Perković — dopustite da vam nešto rečem. Vi ste kod nas već dva tjedna kao kupališni gost, a nijednog dana niste sproveli na kakvom izletu, čak niti na šetnji. To nije dobro. Vi ste svakako došli da oporavite svoje nerve.

— Hvala vam, milostiva, da se brinete za mene, ali osjećam se umornim, najbolje mi prija sjediti.

Uto pristupi k mladom čovjeku služavka i preda mu pismo. On ga brzo otvori i pročita pa spremi u žep.

— Pismo je iz Amerike? — upita gospođa.

97

janja

— Ne, milostiva. Moj principal nalazi se već u Europi.

— Molim vas, recite mi, je li taj vaš šef onaj Kamilo Sejan koji imade u Južnoj Americi rudokope?

— Da, to je on.

— Čitala sam u novinama da dolazi u Hrvatsku.

— Da, budući mjesec.

— Onda ga svakako dovedite k nama, neka malo pogleda i Sloveniju, a gotovo Bledsko jezero. On ga sigurno nije nikad vidio.

— Ne, on je rođen u amerikanskoj hrvatskoj koloniji.

Gospođa nastavi pitati sa izvjedljivošću živahne stare gospođe koju sve zanima:

— Je li mu otac Hrvat?

— Jest, milostiva. U ranoj se mladosti iselio u Ameriku, gdje mu se rodio jedinac sin, naime Kamilo Sejan.

— A tko je od njih stekao milijune, otac ili sin?

— Stari Sejan bijaše jednostavni čovjek, knjigovođa u nekog trgovca. Sin mu je tada otišao u Južnu Ameriku s jednim drugom i tamo su otkrili rudokope. Tako je moj šef stekao bogatstvo.

— Imade li obitelj?

— Nema. Živio je uvijek povučeno i samotno.

— Šteta! Čovjek sa tolikim imetkom pa da ne usreći nijedne djevojke. Vječna šteta. A je li star?

— Nije, u najljepšoj je muževnoj dobi.

— No, onda još uvijek može da se oženi. Hoće li dugo ostati u Jugoslaviji?

— Po svoj prilici nekoliko mjeseci.

— Trebali biste ga oženiti, zašto da koja Hrvatica ne uživa njegove milijune?

— E, da.

— Možda je već nekoga odabrao preko oceana?

— Nije. On uopće živi na svojoj farmi u Sjevernoj Americi, tamo imade i centralni ured, ali ne prima nikakvo društvo.

— Zar je čudak? — zanimala se gospođa sve većom ljubopitnosti.

— Donekle jest. Ali svakako vrlo inteligentan čovjek, bavi se mnogo knjigama. Ove mu zamjenjuju društvo, a čini se i ženu.

— To ne smije da bude. Komu će da ostavi tolike milijune? Zaista nije pametno. A imade li onako, kako da to kažem, društvene civilizacije?

— Dapače! Vrlo otmjen gospodin.

— A pristao?

98

janja

— I to.

— E, onda mu tražite u Jugoslaviji ženu.

— Možda će to učiniti sam, ukoliko mu preostane vremena.

— Zašto mu ne bi preostalo vremena?

— Jer dolazi u Jugoslaviju po važnom poslu.

— Kakvom poslu?

— To je, oprostite, još poslovna tajna.

— Tako. A gdje se kani smjestiti?

— U Zagrebu.

— No, onda! U Zagrebu će naći lijepih djevojaka. Ali svakako ga dovedite na Bledsko jezero.

— Hoću, milostiva, i tom zgodom zamolit ću vas da mu iznajmite svoju vilu.

— Vrlo rado, mi ionako nismo čitavu godinu ovdje.

Iza vrhunca iznad vile spuštao se dolje stari čvrsti gospodin sa naprtnjačom na leđima i upravio korake prema vili. Bijaše to dr. Brežan, mariborski državni odvjetnik. Gospođa ga veselo oslovi:

— Kako je bilo gore?

— Prekrasno — reče on. — Nažalost, moram se već sutra vratiti u Maribor. Moj sam posao dovršio. Ali molim vas, nije li za me stiglo kakvo pismo iz Maribora ili možda brzojav?

— Ništa — odgovori stara gospođa. — Što vi to tako neustrpljivo očekujete?

— Nekakve važne poslovne vijesti.

— Uistinu poslovne?

— Žene misle da se uvijek bavimo samo ženskim poslovima, ali ja sam tome već ostario. Gospodin Perković bi mogao više udovoljiti vašoj izvjedljivosti.

— Ja sam stariji od vas, gospodine doktore! Vjerujte, mnogo stariji!

— Pronevjerili ste svoju mladost — vidim, ali mlađi moj gospodine, popnite se gore na brdine, to je zdravo za tijelo i dušu.

Stari gospodin isprsi svoje snažno tijelo i pogleda blijedo turobno lice suhonjavog visokog mladića.

— Zar ste vi i u Americi uvijek sjedili kao ovdje?

— Uvijek su mi pune ruke posla.

— Ne vjerujem da tajnik Kamila Sejana imade previše posla.

— Vjerujte mi, i previše. Jedva sam izmolio ovaj kratki dopust, da se oporavim.

— Vidim, živce vam je nagrizao crv, ali solidan život još bi vas spasio. Oženite se.

99

janja

Mladićeve modre oči zasjenile se. Njegov pogled izgubio se nad jezerom, a lice mu poprimi turobni izražaj.

— Moj mladi čovječe, vama je đavo odnio srce na pazar! To nije zdravo. Uspnite se svaki dan u brda, pođite gore na Triglav pa da vidite hoće li vam srce ozdraviti.

Međutim je dotrčao na verandu neki dječak i priopćio staroj gospođi:

— Dolje na cesti stoji automobil sa gostima i pitaju da li imate još soba za iznajmiti.

— Imamo — odgovori gospođa.

Neka samo dođu.

Dječak otrči opet dolje na cestu.

— Kako vidim, dobit ćemo nove sustanare — reče dr. Brežan staroj gospođi.

— U našoj zabiti neće škoditi.

— Ionako živimo kao usred šume.

— Meni je to milije nego kupališni centrum.

— Gle, nekakva gospoda dolaze — upozori gospođa. — Lijepo izgledaju. Prašni su kao miševi kad ih izvadiš iz posija.

Doktor Brežan pogleda dolje, gdje se uzbrdice prema vili uspinjala gospoda. Najednom se prekrsti te iznenađeno klikne:

— Gospodine Bože, jesi li mi oduzeo vid ili...

Gospoda stajahu već pod verandom.

— Ili su skitnice, gospodine doktore — reče glas pod verandom.

Dr. Brežan podboči svoje snažno tijelo, raširi noge i upre svoje dobre plave oči dolje u mladiće, koji su stajali pod verandom, prašni, zablaćeni i neuredni.

— Za ime Božje, kako vi to izgledate?

— Kao provalnici na bijegu.

Bijahu to Vitor i Milan.

— Gospoda traže sobu? — upita ih stara gospođa.

— Da, milostiva. Nigdje nismo našli stana na Bledu pak nas uputiše na zadnju vilu na obali.

— I dobro su vas uputili — primijeti državni odvjetnik dr. Brežan. — Kako vidite, i ja sam tu. Bio sam na komisiji i stanujem kod svoje rođakinje. Sva sreća da ste me ovdje još zatekli. A sad hajde uredite se pa onda na »raport«.

Dr. Brežan ostao sa Perkovićem na verandi, a Milan i Vitor pođoše sa gospođom u kuću. Označila im je sobu gdje su se hitro oprali i uredili pa onda već za četvrt sata pokucali na vratima dra. Brežana.

— No, hvala Bogu da ste tu. Čekao sam neustrpljivo od vas glasa, ali uzalud. Sad

100

janja

sjednite pak mi pričajte kako ste vi ravno iz Beča došli na Bled.

— Nije sasvim ravno iz Beča — reče Vitor — nego iz bajbuka.

— No to je lijepa stvar! Pa kako ste tamo dospjeli?

— Na bijegu su nas zadržali i zatvorili kao proste provalnike — reče Milan. — I prosjedili smo u nekom malom austrijskom selu nekoliko sati. Moram vam reći da se je u Vitoru izgubio sigurno jedan od najtalentiranijih provalnika. Da samo znate s kakvim je virtuozitetom skinuo bravu s našega zatvora! I to jednim žepnim nožićem. Velim vam, opasan je to čovjek! Noću, kad su svi spavali, izašli smo iz zatvora, podmazali noćobdiju, pobrali svoje kovčege u najvećem miru i put pod noge. Prešli smo pješice granicu, kad smo stigli u jedno malo kupalište u Koruškoj, našao se ondje neki auto sa Bleda, a mi ne promišljajući mnogo sjedosmo i eto nas ovdje.

— Boga mi, baš ugodan slučaj da smo se našli — reče Brežan — a sad mi ispričajte predigru ove vaše pustolovine.

— Duga je to pripovijest. Neka vam ju ispriča Vitor. On će biti stručniji i točniji od mene.

Čitav sat pričao je policista državnom odvjetniku pustolovnu potragu po Beču od početka pa do konca. Stari gospodin je slušao raširivši oči i usta. Katkad bi lupio rukom po koljenu u znak čuđenja ili bi zakimao glavom, stavio pokoje pitanje, a njegovo dobro i rumeno lice zadovoljno bi se nasmiješilo. Kad je Vitor svršio, digne se stari gospodin, pritisne dva prsta na sljepočice i prema Vitoru pozdravi vojnički.

— Klanjam se vašoj detektivskoj spremnosti. Poštenja mi, ovo nadilazi svako moje očekivanje. Ali moram vam odmah kazati da bih vas morao sada ja zatvoriti. Dragi moj mladi gospodine, vi ste policajac, a okrali ste bečku policiju. Je li to još ikada čuo svijet?

— Ne, gospodine doktore. To svijet nije još nikada čuo — odgovori Vitor. — Krađe koje se dešavaju među policijom nikad nitko ne doznaje.

Stari se gospodin srdačno nasmije, a onda pristupi k Vitoru, pogleda u njegovo markantno lice prekrito nekim zadovoljnim mirom i njegove oči male i sjajne, u kojima se sada sjalo zadovoljstvo.

— Mladi moj gospodine — reče državni odvjetnik. — Vi idete ususret lijepoj karijeri.

— Ah, gospodine doktore — mahne Vitor rukom, otklanjajući komplimenat. — Nije mi ni na kraj pameti karijera. U kriminalu ne može biti karijere. Tu može biti samo ljubavi za stvar i nešto što čovjeka tjera naprijed samo od sebe. Kad bi me netko na sve to natjerao za novac, ne bi se čovjek izložio niti za čitav svijet, pa tako čovjek sam ne zna zašto ide naprijed, ali mora, nešto ga goni što je u samom tebi, a to nije želja za karijerom.

101

janja

— Znam, razumijem vas i ne mislim da biste htjeli postići karijeru, ali vaš talent vodi vas i proti vaše volje onamo.

— Ne bih rekao — primijeti Milan. — Kod nas je moda ako netko posjeduje talenta za kriminal, onda ga stave računovodstvu, ako ima talenta za matematiku, onda će ga sigurno dodijeliti kriminalu.

— Gle — reče Vitor — ti već pušeš u isti rog sa barunom Segenom. Prigovaraš.

— Došao sam u »švung« u saobraćaju s njime. Uostalom doma mogu prigovarati koliko me volja, a napokon i u krvi nam je da se puntamo.

— Tako je — potvrdi dr. Brežan. — Ali Boga mi, tako sam se nadivio vašoj pustolovnoj potrazi da sam smetnuo s uma stvar. Tko bi bio ikada zamislio da će onaj mrtvac u kovčegu izvući na javu toliko živih i neobičnih krivaca.

— Nije li to sve opasna stvar, moja gospodo — reče Milan.

— Naoko se i meni čini — odvrati Brežan — ali držim da čitavo to karlističko društvo neće baš nikome mnogo naškoditi. Mislim da njihove osnove ne mogu privući pametne ljude ni u Austriji ni kod nas.

— Nitko ne može znati što se sve iza brda valja, ali ja ću im pomrsiti račune — odlučno će Milan. — I držim da ni to neće biti odviše teško.

— Hoćete li dalje igrati ulogu njihovoga saveznika?

— Svakako, gospodine doktore. Naša stvar ima dvije strane. Jedna je politička, a druga kriminalna. Vitor i ja smo obje stvari podijelili pa ćemo sve to izvesti do kraja. A vas molimo da nam budete u pomoći.

— To se razumije samo po sebi. Izvijestit ću bečku policiju samo o nalazu sasvim suhoparno, a ona neka traži i radi kako zna. Kako vidim, ionako ne bi bila ništa učinila i sve bi bilo pohranjeno u onom kovčegu da nismo slušali gospodina Vitora i poslali vas u Beč. Bogami, vi me zanimate, mladi čovječe, koji vam je đavo prišapnuo tu namisao?

— Ha, ni sam ne poznam toga đavla, ali dozvolite, gospodine doktore, da malo promotrimo naš corpus delicti.

Vitor se sagne nad stol na kojem je poredao sve stvari koje je donio iz Beča i koje je našao u sobi broj dvadeset i tri.

— Upravo u času kad su nas okrinkani lopovi zatekli opazio sam na srebrenom listiću kojeg smo našli u vili barunice Segen gravirana nekakova slova. Ali nismo imali vremena da ih tačnije razgledamo. A putem ovamo brinuli smo se samo oko toga da što prije stignemo s onkraj granice.

— Hajde, hajde da vidimo!

Državni odvjetnik se zagleda u stvari koje su ležale pred njim na stolu, po stoti put uzme u ruke inžinjerov prsluk, ogrlicu, lisnicu i po stoti put pročita žensko pismo koje su mladi ljudi našli u lisnici:

102

janja

— Koliko dokaza i znakova, a ipak još uvijek nam je dalek put do ubojice — reče Brežan.

— Zlo je, gospodine doktore, što nam je zameten svaki trag do žene koja je pisala ovo pismo. Ali ništa zato. Ja ću se ipak maskirati i jednog dana opet izgubiti u Beč. Tvrdo sam uvjeren da nam samo ova žena može skinuti krinku s lica onoga koji je inžinjera ubio.

Vitor je, međutim, izvadio iz džepa povećalo i uzeo srebreni listić koji je našao u vili barunice Segen te ga stao pomno promatrati.

— Dođavola — reče on — pa tu je čitava izreka. Slova su izlizana, to je znak da je inžinjer mnogo upotrebljavao lisnicu, a i sitno su gravirana — ipak ću ih pročitati.

Pristupivši k prozoru stavi Vitor srebreni listić pod povećalo.

Dr. Brežan i Milan pozorno su čekali rezultat. Za dva časa digne Vitor oči.

U njima se odražavala neka daleka misao, a u licu potpuna duševna tišina.

— Ne možeš pročitati? — upita Milan neustrpljivo.

Mjesto odgovora okrene se on k obojici što su tako pozorno čekali razjašnjenje i upita:

— Mi smo nesumnjivo ustanovili da je listić otkinut s ove rezbarije. Je li?

— Kako da nismo — reče državni odvjetnik.

— Jeste li mojeg mnijenja da je lisnica nečiji dar? — nastavi pitati Vitor.

— U tom sam se složio s tobom već u Beču — reče Milan.

— I ja sam toga uvjerenja — primijeti dr. Brežan.

— Kad nekome darivamo malenu stvar, onda smo sigurno s njime u nekom osobito prijateljskom odnosu. Zar ne?

— Jasno je.

— A na takov dar običaje darovatelj urezati svoje ime. Je li?

— Neki graviraju ime onoga koga darivaju, a onda svoje, ili samo potonje.

Na ove riječi pristupi Vitor državnom odvjetniku.

— Molim, izvolite pročitati.

Dr. Brežan stavi na srebreni listić povećalo, zagleda se u nj i pročita:

Dina Rosandić Zagreb 1915.

Sva trojica se zgledaše, a onda će Milan trijumfirajući:

— Dakle to je žena koju toliko tražimo!

— Ona je pisala ovo pismo! — radosno će državni odvjetnik.

103

janja

— To još ne znam, ali svakako je s inžinjerom podržavala vrlo prijateljske odnose — reče Vitor.

— Prekrasna li otkrića — klikne Milan veselo.

— Samo pazite, datum je vrlo dalek — upozori dr. Brežan. — Godina 1915. već je dobrano odmakla.

— Ništa zato — odgovori Vitor. — Valjda ju nije već pokosila smrt, ako jest, očito ima kakvog roda koji će znati inžinjerove veze. Kad polazi prvi vlak u Zagreb?

— Sutra u 8 sati ujutro.

— Milane, mi putujemo! — kratko će policista.

— Dobro. Spreman sam.

— E, onda putujemo zajedno — pridruži se Brežan. — Ljubopitan sam živi li ta ženska ili ne.

— Nadajmo se da živi — reče Vitor. — Stare žene rijetko dolaze u prigodu darivati kavalire. A ovaj lakonsko urezani napis ne pruža nikakvog povoda mišljenju da je ta Dina Rosandić inžinjeru bila tetka i prababa.

— Vidim, slutite da ja ljubovca s kojom se u Beču vozio u kočiji, sastajao u vili i oduzeo joj dokumente?

— Nije li to vjerojatno?

— Dapače, i više nego vjerojatno.

— Doduše, mogla bi to biti i koja druga od njegovih ljubovca, čini se da takav kavalir kao što je bio inžinjer nije oskudijevao na prijateljicama, ali svejedno — Dina Rosandić zove nas u Zagreb.

— Baš nam nisu odviše nahudili kad smo morali da bježimo kući.

— Prema tome, moja gospodo, sad vam je prvi posao pronaći tu žensku.

— Da, gospodine doktore, a onda ćemo vidjeti što nam je dalje raditi.

Ugovoriše da će o svemu izvjestiti dra. Brežana i pospremiše svoje dragocjene nalaze, na što Brežan pozove svoje mlade prijatelje da ih predstavi obitelji u čijoj je vili stanovao.

On ih povede u malu intimnu blagovaonu, uređenu staroslovenskim pokućtvom. Stara gospođa, tri kćeri, njihovi muževi i dva mala dražesna momčića sjedili su kraj starinske peći u toplom veselom domjenku. Brežan prikaže oba Zagrepčana kao svoje davne znance, zatajivši Vitorovo policajsko zvanje.

Slovenska obitelj primi došljake vanredno ljubezno. Raspreo se razgovor o Zagrebu i općim prilikama, a malo zatim uđe i mladi gospodin Perković. Brežan ga prikaže svojim znancima. Kad je izustio ime Milan Slavušić, Dragan Perković upre u nj pitajući pogled, a kad su svi opet sjeli, izvadi on iz svoje lisnice neko pismo, sagne se k Milanu i reče:

104

janja

— Oprostite, gospodine, imam čast govoriti s gospodinom Slavušićem, članom ravnateljstva Industrijalne banke, čije pismo nosim ovdje?

— Da, to sam ja — odgovori Milan.

— Ja sam tajnik gospodina Kamila Sejana.

— Vi ste njegov tajnik? — iznenađeno će Milan. — Pa ovdje na Bledu?

— Gospodin Sejan nalazi se u Milanu.

— Dakle već na putu u Jugoslaviju?

— Jest, a mene je poslao naprijed, da mu pripravim u Zagrebu stan. Dao mi je na put ovo pismo ravnateljstva banke, gdje eto vidim i vaš potpis i uputio me da se obratim na kojega od gospode u banci. Davno me nije bilo u Zagrebu pa se ne bih znao sam tako brzo snaći.

— Vrlo me veseli da smo se ovdje susreli, ako vam što ustreba, izvolite se samo obratiti na mene. Ali što vas je nosilo ovamo na Bled?

— Labavi živci. Htio sam da ih prije nego započnemo posao u Zagrebu malo oporavim.

Gospoda se zavezoše u razgovor, a Milan zamoli društvo da se može s Perkovićem udaljiti radi nekog poslovnog razgovora.

Iziđoše na verandu, odakle se pružao široki vidik na jezero i čitavo kupalište.

— Gospođin Sejan korespondirao je s našom bankom — reče Milan — i saopćio da želi posjetiti Zagreb s nekom poslovnom idejom, koja bi mogla zanimati našu banku i čitav naš novčani svijet. Njegova osnova nije sasvim nepoznata u strukovnom svijetu Zagreba, ali do danas nije nitko pokušao da je ostvari jer iziskuje veliki kapital. Međutim moj šef je odlučio da postavi temelje toj osnovi koja bi mogla donijeti suradnicima dakako kasnije doba dobre kamate, a Zagrebu i čitavoj državi ogromnih ekonomskih probitaka.

— U tom slučaju naći će kod nas velike potpore. A kakova je to osnova koju želi provesti?

— Njegova je želja da je sam predloži i obrazloži, međutim vam smijem već unaprijed odati da bi ostvarenje ove osnove značilo ekonomsku senzaciju ne samo u državi, nego i vani u čitavoj Evropi. Tim bi naša država stekla veliki ugled u inozemstvu.

Milanove oči zasjale iskrenim ushićenjem.

— Vi ste dobrano načeli moju ljubopitnost i vjerujte da ću gospodina Sejana poduprijeti i svojim materijalnim i moralnim sredstvima, pa makar i žrtvama.

— Ne traži on žrtava, sam želi uložiti u taj pothvat jedan dio svojih milijuna.

— Hvala Bogu, ipak jedan prekomorski koji nije zaboravio svoju domovinu. To me vanredno veseli. Zaista, ovo je radosna vijest. A kad će gospodin Sejan stići u

105

janja

Zagreb?

— Mislim za osam ili deset dana.

— Dragi moj gospodine, onda ste se već morali pobrinuti za stan.

— Upravo sam mislio ovih dana otputovati u Zagreb.

— Skrajnje je vrijeme jer naše stambene prilike nisu tako lagodne kao kod vas u Americi.

— Molim vas, gospodine, bih li se smio pridružiti k vama za put u Zagreb?

— Naravno, izvolite, barem ćemo se putem dogovoriti što sve treba da učinite. Ja putujem već sutra ujutro.

— Dobro, gospodine. Spremit ću se.

Drugo jutro u osam sati sjedili su sva četvorica — Milan, Vitor, dr. Brežan i Perković, u vlaku koji je kretao prema Ljubljani.

Putem razvila se debata. Raspravljali su o Americi, tamošnjim prilikama, o Kamilu Sejanu, njegovim rudnicima. Dragan Perković zamijenio je u debati svoju melankoliju živim zanosom, njegove misli zadojene jakim idealizmom, gotovo fantazijama pobuđivale su u Milana i njegovih suputnika simpatije. Vitor, koji se svuda rado povlačio i promatrao druge, razabrao je nervozne kretnje mladog čovjeka, grozničavi sjaj njegovih očiju i nadasve jaku ćutljivost njegove duše. Ništa nije govorio bez nutarnjeg uzbuđenja i vidnog uzrujavanja. Pričajući o svome šefu Kamilu Sejanu naglašivao je s najvećim oduševljenjem.

— Ako je osnova koja ga vodi u Hrvatsku provediva, čitav svijet će govoriti o Jugoslaviji. Ta osnova bila bi pljuska posred obraza svima onima koji se još nadaju da naša država neće postati velika i jaka. On će donijeti kapital, a vi drugi treba da dadete svoje talente. Jugoslaviji ne treba drugo nego da netko okupi sve talente na okup i uloži u njih svoj kapital.

— Gospodine Perkoviću, ova vam vrijedi — prihvati Milan vanredno ugodno iznenađen. — Vi ste moj čovjek. Svega imamo u našoj zemlji, i bogatstva i talenta, samo treba sa svime dobro gospodariti, pametno iskoristiti, svakoga postaviti na mjesto gdje bi mogao svoje sposobnosti razviti — pa eto ti najsjajnije države na svijetu.

Perkovićev idealizam sve više osvajao Milana i on se s njime upusti duboko u razgovor. Konačno ga upita:

— Molim vas, kako ste vi dospjeli u Ameriku gospodinu Sejanu?

— Malo odulja pripovijest dugočasila bi vas gospodu.

— Nimalo, naprotiv, zanimat će nas — uvjeravahu Perkovića, na što im on stade pričati:

— Rodio sam se u Slavoniji, ali zarana izgubio sam roditelje. Tutor me poslao u

106

janja

Beč na graditeljsku školu. Prije svršetka mojih nauka zateče me rat. Vazda sam bio na učilištu žigosan radi svoga jugoslavenstva, a ova me je moralna oznaka pratila i u ratu. Progonili me i zatvorili. Dvije godine kažnjavali su me tako da sam morao gledati kad su vješali moje zemljake — ovo mi je rastočilo živce. Tada mi uspije pobjeći u Galiciju. Kad je onamo prodrla ruska vojska, pridružio sam se Rusima i pobjegao u Rusiju, a poslije rata otišao sam u Ameriku. Ondje sam tražio službu, kad mi se javi Kamilo Sejan, uzme me u posao, a kasnije me učini svojim osobnim tajnikom. Naravno, prije toga proživio sam mnogo toga!

— Niste oženjeni? — upita Milan.

— Ne-e — odgovori on.

Vitor je zamijetio kako mu se ujedared oči zasjenile, a brazde njegova lica produljile. Ujedared je njegovo biće uhvatila melankolija. Ustao je, pošao u hodnik i buljio u daljinu.

— Taj nosi neki teški teret na duši — šapne Vitor Milanu — bit će kakova ljubavna tragedija.

— Pogodili ste — primijeti dr. Brežan. — Kad god mu se spomene žena, onda zapada u melankoliju.

Čitav daljnji put nije Perković više ni o čem debatirao.

U Ljubljani oprosti se državni odvjetnik sa svojom tajnom policijom i ode u grad, dok su Milan, Vitor i Perković krenuli dalje.

Stigavši u Zagreb, ostavi Milan Vitora u gradu, a Perkovića povede sobom u Bukovac. Mladić mu se toliko svidio da mu je ponudio svoje gostoprimstvo dok ne nađe za sebe i svoga šefa stan.

Dok su se vozili u Bukovac, pričao je Milan svome gostu:

— Bit ćete skromno, ali srdačno podvoreni. Stanujem u svojoj vili. Kućanstvo mi vodi vrlo daljnja rođakinja Milanić, udovica odlične ličnosti iz Khuenovih doba. Mirovina joj ne dostaje pa se odlučila da dođe k meni. Njezina kći, vrlo otmjeno odgojena gospojica, snašla se u skromnim prilikama pa je uzela mjesto na vladi. Vrlo lijepa i mila djevojka.

Doskora se auto zaustavi pred lijepom jednospratnom vilom. Milan povede svoga gosta u kuću. U salonu nađoše visoku, elegantnu gospođu snažna stasa, sijede, valovito učešljane kose. Milan joj prikaže Perkovića, ispriča joj tko je i zašto ga je doveo sobom pa ju zamoli da mu pripravi u prvom spratu sobu.

Sat kasnije sastali se opet sve troje na doručku.

— A gospojica Neda? — upita Milan. — Zar nije ovdje? Mislim, danas je nedjelja?

— Bezbožniče — nasmjehne se gospođa — da, nedjelja je. Neda je po običaju već jučer došla, ali je gore u sobi.

107

janja

— Molim vas, pošaljite po nju, da nam bude veselije.

Za neko četvrt sata uđe u sobu djevojka. S njezine pojave strujila svježina i vedrina. Lijepa glavica, prepuna kuštrave svijetloplave kose, koketno se nagnula gledajući gospodu. Bjeloputno ružičasto lišce otmjenih crta sjalo svježom mladosti, na rumene nasmijane tanke ustne provirili bijeli zubići. Vitko tijelo osrednje veličine odijevala jednostavna modra haljinica. Milan joj pođe u susret, poljubi ruku i pogleda duboko u modre oči:

— Gospojice Nedo, vi štrajkujete?

— Nipošto — odgovori ona mekim glasom. — Šest dana proboravim u gradu, a sedmi kod mame pa nije ni čudo ako se osjećam ovdje kao strani gost i najvolim sjediti u sobi.

Milan joj prikaže Perkovića, a onda sjedoše svi k stolu.

Neda se živo zanimala za sve što je Milan pripovijedao o Perkoviću i o njegovu šefu i putu, višeput bi svoje lijepe modre oči zaboravila u njegovima, ali se opet dosjetila i oborila ih.

Poslije doručka pozove Milan Nedu da pođe s njim i Perkovićem, kojeg je htio povesti gradom i okolicom.

— Ako mama dopusti — upita Neda majku.

Perković se tome začudio, a Neda se nasmiješi i upita ga:

— U Americi su žene slobodnije?

— Tamo imade žena sva prava, a muškarci samo dužnost da za njih rade i da ih obožavaju.

— Oh, onda sam ja strahovito starinski odgojena, trebala bih samo još da obučem krinolinu. Vidite, ovdje mi zapovijeda mama, u gradu tetka i ako sam prisiljena da zaslužujem svoj kruh sama, imam dva tutora!

— Dok ne dođe treći, naime onaj koji će vas ljubiti — reče Milan.

— Ah, gospodine Slavušiću, siromašne djevojke ne ljube muškarci danas više ni u romanima.

— Tako! — reče on i pogleda joj duboko u oči. Ona ih obori, okrene glavu, uzme šešir i pođe iz sobe.

— Dražesna gospojica — primijeti Perković kad je izašla.

— Pa kako čista i nepokvarena — hitro će Milan. — Nju nisu dotakle ženske ratne pogreške. Ova djevojka jedino je žensko biće koje bi me moglo povući pred oltar.

— Kolike sreće, naći ovako pošteno čisto srce koje ne pozna podle prevrtljivosti — reče on, a lice mu se zarumeni bijesom, ljutinom i boli.

Čitav dan sproveo je Milan sa Perkovićem i Nedom, a podvečer odvezla je

108

janja

gospođa Milanić svoju kćer u grad tetki, gdje je Neda stanovala radi svoga namještenja.

Drugi dan sproveo je Milan s Perkovićem u traženju stana za Kamila Sejana. Našli su čitavu jednu malu novograđenu vilu koju je Perković iznajmio za svoga šefa i odmah se pobrinuo kod jedne tvrtke pokućstvom da ju potpuno uredi, a dok se to dovrši, imao je stanovati kod Milana.

109

janja

DINA ROSANDIĆ

arednoga dana ujutro, kad je Milan razgledavao svoje gospodarstvo, dođe mu u susret gospođa Milanić i reče da je Vitor telefonirao neka bi se odmah dovezao u grad, on ga čeka u kavani Zagreb.

Slutio je neku važnu novost pa se odmah spremi i svojim autom odveze u Zagreb te pođe u kavanu. Kod prozora u jednom kutu našao je Vitora gdje s najpokojnijim mirom čita novine. Ovo je Milana razočaralo. Prijateljevo lice nije mu odavalo da imade povoljnih ili barem važnih vijesti. Nekako nezadovoljno skine šešir sa guste kose pa mu se ova razasula po glavi.

Sjeo je k Vitoru i gledao ga napeto pitajući, ovaj mu opet pruži svoju meku lijenu ruku i s najravnodušnijim izražajem lica i očiju upita:

— Jeste li našli stan za američkog milijunaša?

— Jesmo, a što onda?

— Ništa, zanima me.

— Zato si me pozvao?

— Ne, zato te nisam zvao. Dakle, što je nova?

— Dosta.

Vitor složi novine, pogleda svome prijatelju u oči.

— Vidim — upadne Milan — ono što ćeš mi reći za našu je potragu vrlo nepovoljno.

— Tako je.

— Dakle, Dina Rosandić ne postoji?

— Naprotiv, ona postoji.

— Negdje u Australiji?

— U Zagrebu.

— Valjda na Mirogoju?

— Na Prilazu.

— Ali sigurno na samrti?

— Živa i čitava.

110

janja

Milan se vidno razljuti.

— Čuješ, ne gnjavi me. Zašto si rekao da mi o našoj potrazi imadeš reći nešto neugodna?

— Pa to da moramo k njoj, a ja mrzim vizite.

— Čuješ, magare, drugi put ću ti razbiti glavu ako me ovako nasadiš.

— Učini to odmah.

— Malo kasnije, kad mi tvoja tikva neće biti više od potrebe.

Sasvim iskreno prijateljski nasmiješi se Vitor.

— Dakle reci, tko je ta ženska? — ljubopitno će Milan. — Je li udata?

— Neudata.

— A čime se bavi?

— Namještena je u jednom komptoaru.

— A kakvog je roda?

— O tom dosele nisam mogao ništa saznati. Ali pazi! Pronašavši u prijavnom uredu gdje se nalazi, telefonirao sam na tvrtku i upitao za gospojicu Dinu Rosandić. Rekoše mi lakonski: »Ona je na dopustu«.

— Na dopustu? — iznenađeno će Milan.

— Da, a ja upitam gdje sprovodi svoj dopust, a muški glas na telefonu odgovori: »U Beču!«

Dok je Milan raskolačio svoje oči, gledao je Vitor sa užitkom kako se preneražava i snebiva pa onda nastavlja pitati:

— Još se nalazi u Beču?

— Čekaj, kad mi rekoše da svoj dopust održava tamo, upitam dalje: »Molim vas, biste li mi znali reći kad je onamo otputovala?«

— A što je rekao?

— Otputovala je prije četrnajst dana.

Milan sklopi ruke od čuđenja.

— Za ime Božje, pa onda taj datum upravo nečuveno odgovara vremenu kad je nepoznata inžinjerova prijateljica boravila u Beču i s njim se tamo vozikala i sastajala.

— Preostaje nam samo pitanje je li to slučaj ili je uistinu to žena koju smo u Beču uzalud tražili. Svakako treba da još danas idemo k njoj.

— Kako, zar je u Zagrebu?

— Da, već tri dana.

Milan udari prstima po stolu.

— Zaboga, prema tome je ona boravila u Beču istodobno s nama.

111

janja

— Svakako, vanredno sam ljubopitan na tu vizitu. Ali pričekat ćemo do poslije objeda, znaš moju lozinku, da su ljudi poslije objeda mnogo pristupačniji, a i žene su povjerljivije kad nisu gladne.

— Dobro. A sad pođi sa mnom na ručak. Uvjeravam te, dobro ćeš jesti i steći potrebito raspoloženje o kojemu očekuješ toliki uspjeh kod drugih. Uostalom, za današnju ekskurziju treba da mi pružiš temeljite instrukcije.

Oni se još malo prošetahu Zrinjevcem, a onda odoše u gostionu na ručak. Tu je Vitor s Milanom točno podijelio uloge, kako će nastupiti kod ove žene koju su držali sudionicom ili barem ortakom ubojice u čiju su potragu uložili toliko sile, energije i vremena, a čije su otkriće smatrali najvažnijim dogođajem dana.

Poslijepodne uzme Milan svoj auto da bude nastup što ozbiljniji pa se obojica odvezoše na Prilaz. Tu uđoše u vežu jedne dvokatnice.

U drugom spratu zaustaviše se pred vratima na kojima je bila mala pločica sa napisom: »Udova Ana Reich«, a dolje ispod pločice mala posjetnica sa napisom:

Dina Rosandić.

Pozvoniše. Starija gospođa otvori vrata i zapita gospodu što žele.

— Bismo li mogli govoriti sa gospođicom Rosandić? — upita Milan.

— Izvolite ovamo.

Gospođa im pokaže u hodniku jedna vrata. Oni pokucaše, ali nitko im se ne odazove.

— Izvolite samo ući — ponuka ih stara gospođa. — Odmah ću gospođicu obavijestiti. Prijatelji se nađoše u prostranoj sobi, uređenoj nekim posebnim ukusom. Na prvi pogled se razabralo da tu stanuje žensko biće koje prezire obični građanski uređaj. Svaki kutić sobe odavao neku republiku. Sve je odisalo jakim protestom proti redne svakidašnjosti.

Ogledavši se prišapne Vitor Milanu:

— Kad stupiš ovako u tuđu sobu, dobivaš o njezinom stanovniku po prilici isti dojam kao u operi kad prije toga slušaš njezinu uvertiru.

— Kakav dojam čini na tebe ova soba?

— Ponajprije u njoj stanuje mlada žena, dosta tvrdoglava i nešto kao što se kod nas veli »eksaltirana«, ali ja rabim sasma drugu riječ za ovaj pojam.

— Alaj bih se nasmijao — šapne mu za odgovor Milan — ako sada iza ovih vratiju uđe kakva stara debela nadžak-baba.

— To je isključeno.

— Ajde za pet boca šampanjca da nije mlada.

112

janja

— Na šampanjcu hvala, ali za jednu kriminalnu studiju koju ću naći u knjižari?

— Dobro, prihvaćam.

— Ali molim te, pazi. Duge rečenice i vrlo kavalirski otmjeni ton, ja ću priskočiti kad bude trebalo udariti iz busije.

— Nemaj brige!

Ušutiše. Susjedna se vrata lagano otvore, a u sobu uđe dama. Bila je još mlada. Na prvi pogled upadala u oči njezina gusta i naravno kovrčasta kosa, koja kao da uopće nije bila učešljana u nikakvu frizuru. Ova kosa obrubljivala je pristalo ovalno lice: tamnomodre oči, potpuno u kontrastu sa tamnom puti — gledale su suvereno i sabrano. Usta napola otvorena činila dojam bezosjećajnosti. Odijelo, makar moderno, pokazivalo je znakove samovoljne korekture te ispoljavalo skladan uzrast, a da se nije moglo zamijetiti je li sve to namješteno ili ne. Njezin nastup pružio je dojam vrlo trijezne, sabrane i proračunane žene.

— Dopustite, gospođice — reče Milan — da se prikažemo. Moje je ime Milan Slavušić, posjednik iz Bukovca. Moj prijatelj Branko Vitor.

— Dina Rosandić — reče ona mirnim i zvonkim glasom te ponudi gospodi mjesta i onda nastavi:

— U kojem se poslu izvoljeste potruditi k meni?

— Ponajprije oprostite što dolazimo ovako iz oblaka sasvim nepoznati. No prilike su nas na to ponukale pa molim po stoti put da nam oprostite što prije nismo zamolili dozvolu da nas primite.

— Molim — reče ona mirno gledajući ravno u Milanove oči i čekajući da on nastavi svoj govor.

— Stvar je sasvim moja lična, odnosno obiteljska, pa ipak je čudnim slučajem donekle vezana s vama i to je povod da sam se usmjelio doći do vas pa ako dopustite...

— Molim, izvolite samo nastaviti — reče ona istim mirom kojim je ušla.

— Glasom oporuke moje pokojne bake — tu se okrene Vitoru i nastavi — ovaj moj prijatelj izvršitelj je te oporuke, dakle glasom ove oporuke jedan dio bakinog imetka imade da pripadne nekom mojem daljnjem rođaku. Pukim slučajem doznao sam da ste vi bili znanica tog mog rođaka i tako sam se, eto, usmjelio da vas posjetim i zamolim za nekoliko podataka o njemu.

— Ako ga uistinu poznajem, vrlo ću vam rado poslužiti.

Milan je nastavio:

— Taj moj rođak zove se — Ivo Oranović Desanić.

Vitorove oči uprle se tobož ravnodušno u damu, ali sva njegova unutarnjost u tom je času napeto stražarila nad svakim trenom oka i svakim trzajem živca u

113

janja

njezinom licu i čitavoj pojavi. Ali ona ostade mirna kao da je svaki dan o tom čovjeku čula i razgovarala. Njezin glas zvučio je isto tako mirno i hladno.

— Da, ja sam ga poznavala.

U čitavom njezinom držanju nije se mogao zamijetiti nikakav znak iznenađenja ili i najmanje nutarnje emocije.

— Dakle ste ga poznavali — prihvati riječ Milan vrlo radosno kad je ona ušutila, očito očekujući njegova pitanja. — Od devetnajsto-četrnajste sasvim sam s njime izgubio vezu.

— Ja sam ga upoznala tek godine devetnajsto-petnajste na fronti.

Milan se malo osmjehne, a pritom mu se u licu udubile smjehuljice koje su ga činile milim i ljupkim i morale izbrisati svaku i najmanju sumnju kakve zapletnjačke misli s kojim je došao.

— Vi ste bili na fronti? — upita on.

— Da — reče ona — kao bolničarka.

I opet je ušutila kao da čeka daljnja pitanja.

— Onda vam je sigurno poznato da li je Oranović ondje postigao kakav čin?

— Bio je doduše vrlo talentiran i sposoban, ali nije dalje dospio od poručnika, makar da mu je moj otac bio sklon.

— Da, čuli smo da mu je vaš otac bio pretpostavljeni — uplete se Vitor.

— Jest — kratko će ona svrativ opet oči u Milana.

— Vi dakle velite da nije postigao nikakav čin — uzme sada riječ Milan. — To je zbilja vjerojatno. On se odviše bavio politikom da postigne kakvu višu karijeru, pogotovo jer su ga poznali kao protivnika Austrije. To vam je sigurno poznato?

— U politiku se ne razumijem i zato se za nju ne zanimam. Jedino mi je poznato da se jednom u vinu vrlo oštro izrazio protiv habsburške dinastije, uslijed česa su ga poslali s njemačkim trupama u Palestinu.

— U Palestinu? — čudio se Milan. — A odande?

— Rekli su mi da se je dao od Engleza zarobiti pa im je otkrio svoj izum: zaštitnu masku protiv otrovnih plinova.

— Ako je tako, onda to znači da je njegova mržnja na Austriju bila vrlo kobna po njega.

— Bilo kako mu drago, svakako nije imao sreće. Prijatelji, među koje je spadao i moj otac, mogli su za nj učiniti samo toliko da ga nisu zatvorili i streljali, nego ga poslali u Palestinu.

— I to sam čuo, da mu je vaš otac bio osobitim prijateljem, što me je još više ponukalo da se obratim na vas.

— Da, ja sam bila tamo bolničarka i tom sam prigodom upoznala inžinjera, ali

114

janja

kako vidite, ne mogu vam dati potanjih uputa, osim ovo što sam vam rekla.

I riječi i ton kojim je to izrekla značilo je da time drži njihov razgovor dovršenim. Ali sada se baci u borbu Vitor:

— Oprostite što se na vas obraćam jednim indiskretnim pitanjem — vi razumijete, ja sam izvršitelj oporuke — ova bi mogla da pomogne kakvoj zapuštenoj ženi koja možda negdje zapušteno i zaboravljeno živi. Molim vas, nije li se gospodin inžinjer na fronti zaručio ili oženio i gdje ta njegova obitelj živi?

— Zaručio. Ili oženio? Ni jedno ni drugo.

— Vi ste o tome posve sigurni?

— Sasvim sigurna, barem za našu frontu. Što je bilo onkraj naše fronte, ne znam.

— Dobio sam informacije da se na našoj fronti ženio, naime da je uzeo kćer nekog oficira. Za taj slučaj imala bi njegova žena ili zaručnica dobiti znatni dio ostavštine iz imetka bake g. Slavušića. Kako vidite, bilo bi vrlo važno, a vi biste učinili dobro djelo kad biste mi učinili ljubav da me o tom uputite.

— Ne, gospodine, na našoj se fronti inženjer nije ni oženio ni zaručio.

Vitorovo lice bilo je sasvim hladnokrvno, a ipak se on spremao na žestok napadaj:

— Oprostite, ali doznao sam da se je iz odnošaja inžinjera i ove dame rodilo nezakonito dijete, a to je, kako vidite, za oporuku važno.

Tamnoplave oči dame zaustavile se na Vitorovom ravnodušnom licu, a onda kao nehotice glednule Milana, čije su lijepe crne oči bile uprte u nj i titrale njemu posve nesvjesnim žarom. Nakon vrlo kratke i jedva zamjetljive stanke ona odgovori:

— S onom damom nije bio ni oženjen ni zaručen, a niti je moglo biti kakvog nezakonitog djeteta. To su očito pripovijesti što su ih raznosili na fronti zli jezici bilo od zlobe ili dosade.

— Možda se je ipak kasnije s njome oženio, što vama nije poznato? — nastavi Vitor.

— Ne, gospodine. Između inženjera i te dame pala je, doduše, riječ o ženidbi, ali je mnogo pio, mnogo kartao, rasipavao novac, svaki čas se usred svoje impulzivne čudi zapleo s nekim u sukob, a sve to nisu kreposti za brak.

— Vjerujem — primijeti Milan — osim toga, njegovi jugoslavenski politički nazori nisu mu onda otvarali najbolje izglede u budućnost.

— To ne znam.

— Prema tome, nije nikako došlo do ženidbe niti je tu kakovo dijete? — upita Vitor naglasujuči ponovno svoju izmišljenu zamku.

115

janja

— Ne.

Kratko izgovorena riječ s potpunom ravnodušnosti zvučila je kao točka, ali prijatelji je nisu htjeli da shvate.

— Vama je dotična dama sigurno poznanka, kad ste tako dobro upučena — prihvati Vitor.

— Da.

— Najljepše vas molim da mi oprostite što vas toliko uznemirujem — uljudno će Vitor — ne biste li možda bili tako ljubezni pa mi dali njezinu adresu.

— Oprostite, ali nisam ovlaštena izdavati tuđe tajne.

— Pardon, mišljah samo u najboljoj namjeri jer držim da bi ostavljeni imetak prema tekstu oporuke mogao zapasti nju.

— Uvjeravam vas da ga ona neće primiti — odgovori Dina.

— Onda se je očito s njime neprijateljski rastala.

— Ne znam.

— Neću dalje da diram ovu stvar i pouzdajem se u vaše riječi pa bi bilo suvišno da molestiram dotičnu damu. Ali sigurno mi ovo nećete odbiti, naime da mi izručite inžinjerovu adresu u Beču.

Ne trenuvši okom odgovori ona:

— Nažalost, gospodine, njegova mi adresa nije poznata, pa ni to da se nalazi u Beču.

— Čuo sam, naime, da se nalazi ondje — reče Vitor — ali uza sve to, bilo nam je bliže do vas pa smo držali da gojite još uvijek staro poznanstvo ili vi ili vaš gospodin otac pa bismo uštedili suvišne puteve.

— Niste ga nikad susreli u Beču? — upita Milan.

— Nisam, gospodine. Možda ga ne bih danas ni prepoznala.

— Sigurno imadete, gospođice, znance u Beču koji ga poznaju.

— Ali ne vjerujem da oni štogod o njemu znadu jer bi mi inače bili štogod rekli.

— Dakle nam ne preostaje ino nego da ga pokušamo tražiti po Beču, ako se uistinu tamo nalazi.

Milan i Vitor ustadoše.

— Po sto puti vam zahvaljujem za vašu ljubeznost — reče Milan.

— Učinili ste mi veliku uslugu što smo barem doznali da inženjer nema žene i djece. Molim još jedanput da mi ovaj korak oprostite.

— Molim — reče ona — nemam vam što oprostiti.

S ovim jednostavnim riječima ona se lako nakloni, a gospoda ostaviše njezin stan, siđoše dolje i sjedoše u auto. Milan naloži šoferu da ih odveze u Tuškanac.

116

janja

Putem nisu ništa govorili, tek su se značajno zgledali. Stigavši u Tuškanac siđoše s auta i pođoše na samotnu šetnju.

— Dakle? — obrati se Milan svojem prijatelju. — Što veliš ti?

— Svakako imade tu toliko sumnjivih podataka pa sve izgleda da bi ona doista mogla biti žena koju tražimo. Ali dok ne dobijemo njezin rukopis, ne možemo ništa tvrditi.

— Samo, kako se domoći toga rukopisa?

— Već ćemo to nekako udesiti.

— Svi znaci pokazuju da je ona pisac onog pisma.

— Vidjet ćemo. Svakako je jasno da je ona identična s onom tajnovitom damom o kojoj se na fronti govorilo da mu je zaručnica, makar da je preko toga prelazila i htjela nam zatajiti. Očito mu je kao prijateljica ili zaručnica poklonila onu lisnicu, koja nam je bila tako dragocjeni putokaz do nje. Druga je okolnost da je bila u Beču istodobno s inženjerom.

— Kako se je uklanjala kad sam joj govorio o politici. Tobož, ona nema o ničem pojma i za ništa se ne zanima! Zanimivo je i to da je kći oficira. Bit će svakako nekakav viši časnik?

— I ovo treba da istražimo. A znaš li što mi se najviše čini sumnjivim?

— Što? — upita Milan.

— Hladnokrvnost kojom ona govori o inžinjeru. Ovakova savršena hladnoća prema čovjeku koji je imao oženiti nije nipošto svojstvo žene. I baš to da se ona pokazuje tako ravnodušnom i tako neinteresiranom za inžinjera pokazuje kako je ova ravnodušnost puka naprava. Sad se radi o motivu s kojeg to čini? Ili doista zna za umorstvo, ili je nešto drugo posrijedi.

— Imaš pravo. Ona je govorila o inženjeru sa tako malo osjećaja i tako malo zanimanja kao da se radi o kakvoj staroj iznošenoj opravi.

— Jedno smo ustanovili nedvoumno: ona je imala davno prije s inženjerom bliske veze i sada bezuvjetno imade posebni uzrok da se prema njemu i našim pitanjima o njemu ponašala potpuno hladnokrvno.

— Tebi će biti lako — reče Milan — da nešto više od nje izvučeš.

— Lako? Ova žena, dragi moj, nije navinuta po svagdanjem receptu onog nesretnika koji je stvorio ovo nerazumljivo i dovijeka neshvaćeno komplicirano biće kao što je žena. Tu je taj stvaralac sam sebe prevario.

— Vidim, proizvela je na tebe jak dojam.

— Ja bih rekao, nikakav dojam. Ono što rekoh samo je refleks mozga. O dojmu ne može biti govora. Kad želim da prozrem nekog čovjeka, prepustim se posve njemu pa onda pazim kakav će proizvesti na mene dojam i što osjeća moja

117

janja

nutarnjost o njemu, a tek onda te dojmove kontroliram. Ova žena pustila me je na cjedilu. Nisam ni časa mogao naći kontakt s njezinom nutarnjošću. Činila mi se kao telefon u kojem nema struje. Znala se pokriti dovrh glave, a takvoj ženi može se imputirati i mnogo više negoli vezu s političkom propagandom.

— Ona je kadra ubiti ili dati ubiti znanca i svoga ljubavnika.

— Svakako može mnogo više nego što mi predmnijevamo. Najglavnije je, dakle, da vidimo njezin rukopis. Do tebe je sada da nađeš kakvu žensku ili muškarca koji bi nas doveo u njezino društvo.

— Ah, pada mi na um! U tom će mi poslužiti tajnik Amerikanca koji ima doći u Zagreb.

— Onda se požuri jer tu valja raditi hitro i bez odmora.

Krenuše smjesta u grad, Milan potraži svoj auto pa se odmah odveze kući.

Tamo je našao Perkovića kako obavlja korespodenciju za svoga šefa. Na stolu je poredao pisma za Ameriku.

— Dragi gospodin Perković — reče mu Milan — vi ste me zamolili da vam nađem neku gospojicu koja bi vam mogla obavljati korespodenciju. Upravo sam saznao za vrlo spretnu silu.

— Hvala Bogu — reče Perković — odviše sam nervozan i mnogo zaposlen sa uređenjem stana g. Sejana pa će mi baš dolaziti u horu.

— Izvolite joj odmah pisati pismo, ja ću vam diktirati.

Perković sjedne, a Milan mu kazivaše u pero kratko pismo, u kojem veli da je Perković saznao u banci kako je ona vrlo spretna sila pa joj nuđa mjesto za drugog sekretera kod Kamila Sejana. Mjesto može nastupiti odmah. Neka bi odmah odgovorila kretom pošte da li je spremna, a iza toga će se usmeno dogovoriti.

Na adresu je Milan hotimice diktirao samo broj vile izostavivši ime posjednika, da djevojka ne bi saznala gdje potpisani Perković stanuje. Milan je pod izlikom, da imade uvečer sjednicu u banci ponio sam pismo u Zagreb i poslao ga po jednom služniku Dini u stan.

S velikim interesom očekivali su Milan i Vitor odgovor Dine Rosandić, uvjereni da će na pismo stići odgovor.

Drugi dan, međutim, najavi Milanu sluga da neka gospojica traži gospodina Perkovića. Izišav na hodnik opazi on damu u jednostavnom tamnozelenom kostimu, sa istobojnim šeširom. Lice je pokrila crnom koprenom, kroz koju je Milan opazio tamnoplave oči, što su u njega gledale ponešto začuđeno.

Milan se pokloni, a djevojka reče:

— Čini se da sam zalutala. Tražim gospodina Perkovića.

— Onda ste na pravom putu. On stanuje gore u prvom spratu. Dopustite da vas

118

janja

odvedem k njemu.

Ona makne glavom u znak da pristaje, a Milan ju povede uz stepenice.

— Poznajete gospodina Perkovića? — upita Milan kao da ne zna o čemu se radi.

— Ne. Primila sam ponudu za neki posao.

— A tako! Gospodin Perković je u neku ruku moj podstanar dok se njegov stan ne uredi.

On joj otvori vrata i pusti naprijed, a sam uđe za njom da ju upozna s tajnikom Kamila Sejana.

— Vi ste mi, gospodine, pisali da vam odgovorim putem pošte — počne ona bez uvoda — da li bih htjela primiti mjesto drugog sekretera. Ali sam se bojala da bi pismo predugo putovalo pa bih tako možda izgubila posao koji mi vrlo konvenira i zato dođoh osobno.

— Dakle ste voljni preuzeti taj posao? — upita Perković.

— Jesam, pošto sam u komptoaru zaposlena samo do 2 sata mogla bih zadržati oba posla. Vi ste, naime, pisali da biste me trebali samo poslijepodne.

— Predbježno, ali kasnije po svoj prilici čitav dan, dakako da bi time vaš honorar bio dvostruki. Kad biste mogli nastupiti?

— Kad god želite.

— Možda već sutra?

— U koliko sati?

— Oko 3 sata. Za nekoliko dana bit će poslovnica moga šefa uređena, a dotle biste morali dolaziti ovamo, ako to nije nezgodno, naravno da ću vam poslati kola.

— Moj auto ionako ide svaki dan popodne u grad — umiješa se Milan — pa se gospojica može dovesti, a navečer opet odvesti natrag.

Dina ne reče ništa, tek pogleda Perkovića da on odluči.

— Hvala vam na ljubeznosti — reče tajnik Milanu.

Dina se nakloni pa izađe ne rekavši više ni riječi. Milan ju otprati dolje i putem upita:

— Vi ste došli pješke?

— Mala šetnja!

— Dopustite da vas povezem u grad autom — ponudi joj Milan galantno — ionako polazim na sjednicu.

Čas kao da je oklijevala, a onda prihvati:

— Ako vam ne bude na teret.

— Naprotiv. Veseli me što mi nenadani slučaj daje prigode da vam samo donekle zahvalim za ljubazne upute koje ste nam dali prekjučer. Molim vas,

119

janja

počastite me i uđite u salon dok se auto spremi. Odmah ću dozvati svoju rođakinju, gospođu Malenić.

Dina je ušla u salon i ne ogledavši se ni lijevo ni desno sjela na ponuđeni naslonjač. Za čas uđe stara gospođa sa lijepom bijelokosom glavom u jednostavnoj crnoj haljini i radoznalo pogleda neznanu gospojicu. Milan prikaže staru damu Dini pa joj reče uzrok s kojeg je došla, a onda izdade nalog da šofer spremi auto.

Dotle su sve troje pripovijedali. Milan je s najvećim interesom učestvovao u razgovoru, dok se naprotiv stara gospođa pokazivala nešto hladno, ali sa prikritom znatiželjom ispitivala Dinu o njezinom rodu i namještenju.

— Ne, majke nemam — reče ona na upit gospođe.

— A otac je živ?

— Da, živ je.

— U Zagrebu?

— Ne. On se je sasvim povukao u tišinu. Ja sam pako primila mjesto u komptoaru. To je danas sudbina mnogih mladih dama koje ne mogu živjeti od malih mirovina svojih otaca.

Ove riječi kao da su gospođu osupnule, pa je prestala dalje ispitivati, što je Milanu bilo krivo, žaleći da nikako ne može saznati gdje se zapravo nalazi taj Dinin otac — nije htio da ju pita.

Međutim sluga najavi da je auto spremljen, Dina ustane, Milan pođe za njom. On je uzeo sam da šofera, a Dini ponudi mjesto pokraj sebe.

Ni putem nije mogao mladić navesti djevojku da bude razgovorljivija. Govorila je samo kad ju je štogod pitao, ali i onda kratko i lakonski, sjedeći pokraj njega šutljivo i povučeno. To je ponukalo i njega da bude sustezljiv, kako ne bi razabrala njegovu znatiželju. Ipak je pokušao da ju barem promatra. Katkada bi se osvrnuo na jednu pa na drugu stranu ceste, da može baciti pogled na djevojku kraj sebe, obavijenu sumnjom da vuče za sobom lješinu u putnom kovčegu. Koliko god je nastojao da izdaleka navrne razgovor opet na inžinjera, to je odustao od toga videći njezinu šutljivost i povučenost. Ali okolnost da ju je uveo u kuću davala mu je nade da će svoj cilj postići drugi put.

Sutradan dovezla se Dina autom u vilu. Na svoje zaprepaštenje opazi Milan da je dovezla pisaći stroj, dok se on nadao da će Perkoviću pisati rukom.

»Je li joj sam đavo došaptava moje namjere«, mišljaše Milan. Mjesto da odgovori pismeno, onda dolazi sama, a sad eto vuče za sobom mašinu.

Makar da mu se to činilo naravno, ipak je pobuđivalo i sumnju.

Sve što se je događalo dojavljivao je Milan Vitoru, a ovaj ga je neprestano upućivao na oprez. Konačno ga uputi da sprijatelji Nedu s Dinom i tako otvori put do što užeg saobraćaja s njome.

120

janja

Ovaj predlog izveo je Milan već naredna dva dana, udesivši stvar tako da je gospođa Malenić pozvala kući Nedu. Djevojke se dovezle zajedno u Milanovom autu, tom se prigodom upoznale i kao djevojke razgovarale čitavim putem o svom poslu i namještenju i životu. Dina je tu bila sustezljiva.

Stigavši u Bukovac ona je odmah pošla gore Perkoviću i sjela k pisaćem stolu, dok je Milan izašao na staklenu verandu i pozvao Nedu da s njime pije kavu. Ali se začudio njezinom šutljivom držanju.

— Što vam je, gospođice Nedo?

— Tako, nešto sam žalosna.

— A zbog čega?

— Mama mi je savjetovala da vam to ne rečem.

— Ali ja vas molim da mi kažete i držim da imate toliko povjerenja u me.

— Pa dobro, reći ću vam. Malo mi je žao da niste gospodinu Perkoviću preporučili mene, ne bi mi bila na odmet ova lijepa zarada.

— Ja nisam preporučio gospojicu Dinu, a nisam je ni poznavao. Perkoviću su je preporučili u banci.

— Tako! A Perković mi reče da ste mu je vi preporučili.

— Krivo ste ga razumjeli, to je učinila moja banka, ali vjerujte, nisam ni mislio da biste vi preuzeli tako teški posao. To bi vam, gospođice Nedo, škodilo.

— Ali kad moram da radim.

— Nećete valjda uvijeke tako raditi?

— Dašto? — začudi se ona i pogleda ga svojim malim, lijepim plavim očicama.

— Eh, tko zna nema li gdjegod kakav čovjek koji na vas misli.

— Ne šalite se. Nitko ne misli na mene.

— Vi se ozbiljno ljutite na me?

— Moram da zaviđam toj gospojici što je stekla baš po vama takvu zaradu.

— Ako biste baš htjeli, Perković mi je rekao da će biti od potrebe još jedna sila, spomenut ću mu vas.

— Onda bismo mi dvije zajedno radile?

— Zar vam to nije simpatično?

— Priznajem, nije!

— A zašto? Gospojica je vrlo mirna i očito ugodna djevojka.

— Vidim, vama je simpatičnija nego meni.

On se nasmiješi, kao da mu godi glas koji je odavao neki mali ljubomor, pa onda reče:

— Meni je sasvim ravnodušna. Ali sad možete svaki dan dolaziti k mami, ako

121

janja

vas je volja, a meni će biti drago da vas mogu svaki dan vidjeti.

Ona ne odgovori, već se zagleda u pod. Milan promatraše sa zanimanjem Nedu i njezinu vidnu antipatiju prema Dini koja mu je bila sasvim nezgodna jer se je nadao djevojke što više zbližiti u uvjerenju da bi se tim prijateljstvom mogao dokopati Dininog rukopisa.

Dina je svršila posao, sišla dolje i spremila se na odlazak. Milan je zamoli da ostane jer bi želio s Nedom svirati na glasoviru. Ona se tome odazvala svojim običnim mirom i hladnokrvnošću. Sjela je, slušala njihovo sviranje i gledala oboje mladih ljudi nešto zamišljeno. Dotle je sobarica prostrla stol i donijela okrijepe.

Ovo se opetovalo kroz nekoliko dana i očito da se je Neda trudila pokazati ljubeznijom prema Dini, a Milan je opazio da joj nikako ne ide od srca.

Bila je subota. Vitor je stigao u Milanovu vilu na Bukovcu odmah poslije objeda. Oni se povukoše u njegovu sobu da se sporazume kako bi se sasvim neopaženo domogli toliko traženog rukopisa Dine, a onda kako bi izveli po Vitoru zasnovanu ataku na njezinu očevidno nepokolebivu šutljivost.

Kad je Vitor raspreo svoju osnovu, uspeše se u prvi sprat, gdje je još uvijek stanovao Perković. On je bio u gradu i tako su prijatelji mogli da budu nesmetani.

— Gdje je taj pisaći stroj — zapita Vitor Milana.

— Eno, u drugoj sobi.

Policista uđe onamo, ogleda papire, naslove na listovima, ali sve bijaše pisano strojem.

— Čekaj — reče on. — Danas neće gospođica pisati mašinom.

I on zahvati temeljito u stroj.

— Samo ako ne primijeti da je namjerice pokvaren.

— Ne boj se, naučili su me kod jednog trgovca strojeva kako se tu dade podmetnuti noga. Gospodin Perković morat će joj danas listove kazivati u pero.

— Samo što Perković obično nosi svoja poslovna pisma sam na poštu.

— Ne škodi. Postavit ću tamo nekoga i mi ćemo pisma na pošti uapsiti, odnijeti grafologu, a onda ga opet lijepo vratiti na poštu, tako da gospojica neće ni slutiti, a Perkoviću, odnosno njegovom Amerikancu neće nimalo poslovno škoditi. Naslovnik će pismo ipak dobiti sa nekoliko dana zakašnjenja.

— Valjda će nam to uspjeti.

— Ako joj sam vrag ne pomaže.

Obojica siđoše opet dolje i zapalivši cigarete raspravljahu o svojoj dosadanjoj

122

janja

potrazi, čiji su rezultat pismeno priopćili dru. Brežanu u Maribor.

Oko četiri sata stigoše Milanovi prijatelji, istomišljenici odvjetnik dr. Orlića i urednik Savremenog svijeta Jurica Pavlin pa se povukoše u Milanovu sobu. Orlića je zavalio svoje ugojeno tijelo u naslonjač, ispruživši debeljkasti vrat na kojemu se je komotno smjestila okrugla ćelava glava i okruglo debelo crveno lice. Iz ovog lica sa vječno nasmiješenim vedrim izražajem virile male, svijetle, vrlo ljubezne oči. Jurica Pavlin je naprotiv bio tanak, nježan, obrijana, vrlo ljepušna lica. Ravnom nosu priljubio se cviker, kroz koji su vjernim izražajem gledale tamne oči pune života i sjaja. Crne, uvis počešljane kose kao da su nagoviještale mladenački polet. Obojica odavahu mladost, snagu, vedru djelatnost te iskreni zanos.

— Dakle, što si nas zvao? — upita Orlića svoga prijatelja smotavši prvu cigaretu.

— Dečki, nemojte se onesvijestiti, ali ja se predbježno povlačim iz redakcije našeg lista.

Jurica Pavlin i Orlića zablenuto pogledaše Milana.

— Ti da se povlačiš? — primijeti Jurica glednuv u prijatelja svojim nasmiješenim tamnim očima.

— Da, uistinu, ali samo na neko vrijeme.

— Meni će izrasti od čuđenja opet kosa — reče Orlića, uhvativ se za ćelu.

— Onda bih bio tvojim dobrotvorom. Ja se, dakle, uistinu povlačim.

— A rad šta?

— Hoću da budem tobož posve neutralan.

— Tebe drži Španjolka — reče Orlića.

— Predbježno, Bečanka! — dobaci u šali Vitor, koji je sjeo postrance.

— Gle, gle, to su zanimive novosti. Ženi za volju.

— Ne ženi — ispravi Vitor — već za volju njezinom mužu.

— Ne razumijem, govorite, ljudi, jasnije.

— Sve će biti kako jest, ali ti Jurica moraš da fingiraš vlasnika lista.

— A ti ćeš plaćati deficit lista.

— To sam činio i dosele.

— Dobro, ali meni reci sad šta se povlačiš — upita Orlića. — Da te nisu potkupili šverceri?

— Šalu na stranu, dečki. Imam veze s Bečom i hoću da se prikažem saveznikom baruna Segena.

Sad im stade Milan pričati svoja politička otkrića u Beču i otkriće redarstva.

Objasnio im je čitavu političku zavjeru u vezi sa umorstvom i konačno saopćio

123

janja

svoja iskustva kod baruna Segena i ulogu koju je tamo odigrao pa im je izrazio svoju želju da ovu ulogu produlji i radi toga želi da se prividno povuče.

Mladi ljudi zapanjeni su slušali neočekivano otkriće. U prvom času nisu smogli riječi ni snage da u sve to vjeruju. Konačno kad se snađoše, planuli su svim svojim mladenačkim žarom i ogorčeno raspravljahu o čitavoj stvari, a konačno ponudiše Milanu svoje sile u potrazi za ubojicom i još nepoznatim pristašima carizma.

— Moj prijatelj Vitor — nastavi Milan, pogledavši svoga prijatelja koji je nijemo pušeći svoju cigaretu sjedio postrance — zapleo je mreže da uhvati ženu čije nam je pismo pokazalo motiv umorstvu, ali nemojte se ljutiti ako predbježno zadržimo ovu stvar za sebe jer još nijesmo načistu da li je trag kojim smo pošli ispravan. A onda svaka mala neopreznost mogla bi nas odati. Zato je najbolje da tu stvar prepustimo posvema njemu, a kad kojega od nas ustreba, pozvat će nas. Dotle valja šutjeti i ničim, pa ni najmanjim aluzijama u našem listu pokazati da poznajemo tu veliku tajnu. Ovako ćemo najlaglje i najsigurnije doći k cilju. Odvjetnik Orlića i Jurica Pavlin sasvim se složiše s prijateljem.

Kad su o stvari dosta debatirali, upute se u blagovaonu. Upravo istodobno stigao je i Perković, na što ga Milan upita za Dinu.

— Gospojica još gore piše — odgovori on. — Pokvario se stroj pa je zaostala.

— Tako? — začudi se tobože Milan. — Onda ste morali kazivati u pero, a to baš nije sasvim ugodno?

— Nipošto. Dina je stroj popravila, ali to nas je zadržalo pa sada još radi.

Milan i Vitor se zgledaše. Jedna kretnja Vitorovih usna, koje su znale zboriti bez riječi, razotkrije Milanu Vitorovo neraspoloženje. Kad se nađoše kod prozora nasamu, prišapne Vitor svome prijatelju:

— Čini mi se, ova ženska bi htjela da popravi sve vražje strojeve koje joj kanim podmetnuti.

— Ne vjerujem da će tebe natkriliti. Nije li pravo čudo kako ona neprestano izmiče da piše rukom, i to upravo podmuklo.

— Neka, neka, što više će me pokušavati da vuče za nos, to će više izazvati moje nemilosrđe. Šćapit ću je za vrat da joj neće ostati vremena popravljati strojeve. Rekao sam ti odmah, ova žena ima tvrdu glavu. Ali ništa zato, to me baš draži na provalu u njezinu dušu. Baš me je danas razbjesnila.

— Misliš li štogod još pokušati?

— Itekako ću pokušati. Dođi u tvoju sobu, da malo priredimo pozornicu. Odigrat ćemo joj tamo scenu kakvoj se ni u snu ne nada.

Prijatelji odoše u Milanovu sobu, dok su oni drugi ostali u blagovaoni zabavljajući se s Nedom.

Oko sedam sati sišla je Dina dolje, odjevena na polazak, ali je Neda zadržala i

124

janja

prikazala mladoj gospodi.

U osam sati sjedoše svi oko večere. Gospođa Milanić zauzela je pročelje. Njezina bijela glava isticala se je kao neka antikna slika, dok su ostala gospoda s obim djevojkama zaredali s jedne i druge strane oko stola. Društvo se šalilo, smijalo i zabavljalo. Poslije večere uputio se Milan s Nedom u salon, gdje su na glasoviru odigrali dvije skladbe, a poslije razvio se ples.

Dok se mladež zabavljala sjeo je Vitor u kut blagovaone i ovako iz daljine kroz otvorena vrata salona promatrao Dinu, uzevši je neopažen u oko a da to ona ni slutila nije. Razabrao je da djevojka nije tako hladna i ravnodušna kako se je pričinjala prigodom posjeta na Prilazu. Njegovom oku, što je znalo zahvatiti svaku i najmanju njezinu kretnju, svaki pogled i svaku trzavicu njezinih zjenica, nije izbjeglo baš ništa. Hvatao je psihološkim svojim opažanjem sve, što god se je oko nje zbivalo, i pazio kako ona na sve reagira govorom i kretnjama, a konačno je naslutio da je u nje neka prikrivena i dobro zatajena strast, koja samo katkada sijevne bilo u očima ili se nehotice odaje u kakovoj kretnji. Bilo mu je jasno da se u toj djevojci sakriva lancima sapeti temperamenat, kojeg ona vješto drži na uzdi. Katkad bi se nasmijala kojoj šali gospodina Orlice, a u tom smijehu razotkrivala se neka putenost.

Sve to izazivalo je Vitorovu pozornost i on bi sve većom pažljivošću primao u sebe sve ove od drugih nikako neopažene sitnice pa ih onda vezao, sređivao i po njima zavirivao u njezino tako tajanstveno biće. Gledao je kao kakav zvjezdoznanac daleku zvijezdu, čiji život može tek naslućivati.

Milan se čitavu večer napadno mnogo bavio s Dinom, mnogo je zvao na ples, živo raspravljao, a njegove crne oči, što su se u zabavi i bezbrigi nasmijale i svijetle, upravljaše prema njoj tako da su oni drugi morali opaziti kao da joj iskazuje neke posebne simpatije. Samo Vitor je znao da je njegovo ponašanje puka naprava.

Sve to pratio je Vitor i konstatirao da je Dina ovako u zabavi mnogo pristupačnija, da posjeduje mnoge od onih ženskih vrlina koje nesvjesno osvajaju muškarce. Opazio je da imade lijepih, vrelih kretnja, zanimivih pogleda, katkada sasvim sanjarski izražaj lica, a katkada bi opet prešao taj izražaj nenadano u nešto divlje, tvrdoglavo i strasno. Njezina crna, kovrčasta kosa pričinjala se kao gusti grm, iza kojega se pritajila neka vrebajuća pogibeljna zvjerka.

Promatrav Milana i Dinu, Vitor se odmakne se diskretno od stola, kao da se povlači:

— Možda smetam?

— Što ti pada na um? — čudio se Milan. — Ono što sam htio pripovijedati gospojici nije nikakovo ljubavno očitovanje.

— Tko bi znao — nasmjehne se Vitor.

— Dođi bliže i pokušaj ispuniti obećanje da se gospojica neće dosađivati.

125

janja

Policajac pristupi k stolu, nasloni se na stolac gledajući Dini izravno u lice. U njemu je ležalo nešto tvrda i teška poput olova. Tamnocrveno odijelo isticalo je bljedoću puti. Nekoliko crnih pramova, zakuštranih od plesa, palo joj na sljepočice i rasjenilo tamnoplave oči pa se pričinjahu crnima.

— Sjećate li se, gospojice, kad smo onomadno bili kod vas na Prilazu radi mog rođaka? — upita Milan.

— Da, sjećam se.

— Napokon smo dobili vijesti o mome rođaku.

— Tako — reče ona mirno.

Očekivali su da će nešto upitati, ali se prevariše. Vitor zaklopi knjigu pa je stavi na stol. Milan je ovu gestu shvatio kao početak juriša.

— Napokon sam — reče policajac — riješen dužnosti da trčim po svijetu za baštinicima.

— Našli ste ih?

— Ne, nisam, ali čitava je stvar pala naglavce — nastavi Vitor. — Gospodin inžinjer je — mrtav.

Ova riječ pala je mirno, ravnodušno, ali njezin odjek drhtao je po svim kutovima sobe i zadrhtao nad glavom djevojke. Ali Vitorove male tamne oči smiješile se i gledale u njezine zjenice. Nisu ni trenule, ali glas joj bijaše nesiguran kad je otvorila usta i upitala:

— Mrtav?

— Da, umorili su ga.

Rekavši to, zgrabi Vitor djevojku pogledom koji ju stisne poput kliješta. Njezine vjeđe se spustile kao zastor na okna njezine duše. Vitorove oči držaše ju, a njihova snažna sugestija podigne joj opet vjeđe i pogled se zaustavi na lisnici. Onda se djevojka nasloni čitavim tijelom o naslon stolice, kao da se upire sabirajući snagu. Sve to trajalo je nekoliko sekunda, kad Dina, složivši ruke u krilo, reče:

— Uvijek sam naslućivala da će inžinjer neobično svršiti.

Glas joj je zvučio kao u telefonu u kojem nešto šumi.

— Zašto? — upita Milan.

— Bio je talentovana, ali usijana glava, vratolomnih navika. Šteta za nj!

— Dakle vas njegova smrt nimalo ne iznenađuje? — upita Vitor, još uvijek držeći čvrsto svoju poziciju.

Trenutak je stala, zapela, a onda odgovori:

— Rekoh, unaprijed sam bila uvjerena da neće umrijeti kao obični smrtnik.

— Možda bi vas zanimalo zbog česa je umoren? — nastavi Vitor, osjećajući da se sve jače približuje žrtvi i korak po korak potiskuje o zid.

126

janja

— Sigurno bi me zanimalo. Što se je desilo?

— Ne biste li pogodili?

Vitor i Dina si gledahu okom u oko.

— Sigurno u kakvoj svađi?

— Onda bi to bilo ubojstvo, ali on je umoren, potajice, iz zasjede.

— Zaista?!

— Da, iz zasjede. A znate li tko je u to upleten?

Ovo pitanje zvučilo je kao zvonce što prati osuđenika pod vješala.

— Ne znam! Otkuda bih znala?

— Upletena je — žena.

Ukočeno gledaše mu u oči:

— Žena?!

Njezin je glas pao.

— Da, žena i — politika...

Djevojka ne odgovori. Ramena joj lako zadrhtala, vrat je pognula kao pod udarcem u zatiljak. Vitor nastavi lupati:

— Doskora bit će krivci pod ključem.

Trepavice joj zadrhću, licem preleti bljedilo poput tankog vela. Ukočene zjenice piljile su u Vitora bespomoćno, poput nastrijeljene ptice. Vitor je osjećao da je drži obim šakama. Stojaše pred njom kao lovac pred svojom lovinom što se trza u posljednjim trzajima. I dok je u njemu trijumfirao detektiv, pojavi se najednom samilost čovjeka. Ali on ga gurne na stranu da nastavi onaj prvi:

— Gledajte, ovo tu je njegova lisnica.

On je uzme sa stola i pokaže joj.

Dina je prihvati, zagleda se u srebreni ures.

Osjećao je da nešto po njemu traži, očito gravirani napis. Lipov list, na kojemu je bilo napisano njezino ime, manjkao je. Dok je gledala srebrenu rezbariju, omjerio je Vitor smjer njezina pogleda pa se uvjerio da traži srebreni list sa svojim imenom. Dina upita tamnim prizvukom glasa, pogledav Milana:

— To je sve što je preostalo od njega?

— Sve — odgovori on.

Ova riječ iznenada joj povrati sigurnost. Podigne glavu, energičnom kretnjom stavi lisnicu na stol i reče:

— Šteta za toga čovjeka!

— Niste nikad vidjeli kod njega ovu lisnicu? — upita opet Vitor, razabravši da već uzmiče.

127

janja

— Čini se da jesam, zacijelo sam ju vidila. Sedam je godina što nisam o njemu vodila računa pa se zaboravlja.

— Sasvim je neobična ova lisnica. Bit će nečiji dar.

— Moguće.

— I to ženski. Ne čini se to i vama?

— Da, izgleda.

— Možda dar one dame koju je htio oženiti.

— Nije mi poznato.

Iz blagovaone čula se svirka valcera.

— Gospodine Slavušiću, ne biste li sa mnom jedan valčik? Baš me pozivlje...

Time je nit bila prerezana. Milan ustane:

— Gle, mi vas tu zabavljamo crnom pripovijetkom jednoga pokojnika, a tamo plešu!

— Na prvi mah vrlo me se kosnula sudbina toga čovjeka — reče ona sada već zvonkim, mirnim tonom — ali život svakoga od nas čeka u zasjedi s kakvim udarcem u rebra. A dok nas ne stigne, najbolje je plesati.

— Sasvim shodna filozofija — oglasi se Vitor, povukavši se u pozadinu i pustivši Dinu da prođe pokraj njega. Milan joj galantno ponudi ruku i oboje ostavi sobu.

Policista ostane i zapali cigaretu pa sklopi oči i zavuče se u sebe da prisluhne odjecima što ih je u njemu ostavila netom izvedena ataka na Dinu. Njegova nutrinja bijaše u tom času kao napeta struna, na kojoj je svaki pokret djevojčinih nerva odigrao mračnu melodiju. Razumio je svaki glas, svaku notu, svaki akord.

Kad je opet otvorio oči, spazi pred sobom Milana. Prignuo se k njemu i šapnuo:

— Kriva je!

— Dokaži joj!

— Očekivao sam svaki čas njezino priznanje.

— Do toga je dalek put. Tek mi je uspjela prva izvidnica. Tu treba da postupaš kao pravi provalnik koji se sprema da provali u tuđu kuću i otme plijen. Najprije se uvučeš u dušu, da razgledaš, imade li tamo nešto što je u vezi s deliktom — ako ima, onda tek valja izvesti provalu i oteti toj duši tajnu koju tražiš. Ove vrsti provala traje višeput dosta dugo, što je vlasnik tajne oprezniji, to su priprave za provalu teže i dulje traju. Ja bih znao jedan prečki put. Ali na ovom bi morao poći napred ti.

— Ja? Kako?

— Nisi kod Dine opazio ništa neobično?

— Što to?

128

janja

— To da si na nju proizveo jak dojam.

— Zar? Što ti sve ne vidiš!

— Uvjeravam te da joj se sviđaš.

— Hvala na tom zgoditku.

— To je glavni zgoditak u našoj potrazi.

— Kamo smjeraš?

— Sjedni.

Milan posluša:

— Dakle, kakvu mi opet kuhaš poparu?

— Udvarat ćeš Dini.

— Boga mi, do konca naše potrage imat ću gotov harem. Ajde, pusti me. Ti si stekao neumjesno uvjerenje da se svakoj ženi sviđam.

— Poprečno svakoj, pa zar je to čudo? Mlad si, lijep i bogat.

— Bogat? Čuješ, ovo mi ne laska.

— Nisi ti iznimka. Prije rata lutao je Amor po svijetu strjelicom; poslije rata nosi vrećicu s novcem. Strjelica nije uvijek gađala, ali novac danas gađa svuda, točno. Ali to je samo u zaporci, ne mislim da će Dini imponirati tvoj novac više od tvoje muške ljepote.

— Čuješ, ne bi li ti ovo obavio sam mnogo spretnije od mene?

— Učinit ću za ovu potragu sve, ali taj eksperimenat nipošto. Ja sam sebi u pogledu mojih najintimnijih osjećaja stvorio svoj sud, sagradio svoj dom i svoje ognjište na temelju ljubavi prema mojoj drugarici života, a i odviše volim nju i sebe a da u svojoj službi žrtvujem samo najmanji dijelak moje ljubavi.

— Valjda se tu ne radi o ljubavnom odnošaju — pokušaj! Što bi bio odnošaj? Epizoda, ludorija, ludost, zabavica, u kojoj ne daješ ni trunka svoje duše ni svojih osjećaja. Takav odnošaj ne bi mogao da tangira osjećaje prema ženi ili vjerenici. Ali Dina je opasna, u njoj tinja zatajena strast, ako se zaplamsa u ljubav, kako da se je riješiš?

— Ti lopove! Ovakvu žensku hoćeš da nametneš meni, a sebe čuvaš.

— Ti ćeš laglje s njome na kraj, srce ti je slobodno.

— Tko ti to veli? Eto i ja ljubim.

— Dakle opet?!

— Reci: napokon jedanput. Zenit ću se, i to sa siromašnom djevojkom.

— E, u tom slučaju, naravno, moram ti vjerovati da ljubiš. Ženu koju muškarac uzima da s njom zajedno živi mora uistinu jako voljeti ili ju uzima zbog novca. Pošto u ovom slučaju nije novac, može da bude samo ljubav! Ali sad mi pada na um

129

janja

— reče Vitor i uspravi se. — Ima još jedan izlaz. Poznajem nekog dobrog policistu koji inače onako od športa zavitlava ženskim srcima, a posjeduje neviđeni i rijetki talenat da se znade žene, kad hoće, na vrlo zaplotnjački način riješiti. On tobož nikad sam ženu ne ostavlja! Vidiš, taj će nam pomoći. Upoznat ću ga s Dinom i sve drugo prepustit ćemo njemu. On je svojim hipnotičkim nastupom mora osvojiti.

— A tko je taj čovjek? Kakav je?

— Vrlo zanimivi tip: nešto ispod srednje veličine, ali snažni muškarac u najljepšoj dobi, crnokosi i crnoputni. Sa zanimivim licem i očima umije glumiti da bi mu smio zaviditi najveći kino-glumac. Dakle vidiš, čovjek imade sposobnosti da nam lovinu natjera u šake.

Milan časak šutio gledajući preda se, a onda prozbori:

— Ipak je to policajsko zvanje ružno.

— I sa općeg gledišta nemoralno. Nijedno sredstvo nije tako nisko da ga ne bi smio i morao lukavo izrabiti. Provalnik provaljuje u tuđu kuću otpiračem i otme što mu je najvrednije, mi provaljujemo u tuđu dušu, na vrata, prozore, krov i potkapajući joj temelje, nama ne smije biti ništa sveto, pa ni najskrovitiji i najljepši osjećaji u čiju dušu provaljujemo.

U blagovaoni pojavile se Neda i Dina.

Nešto su šaputale prisloniv jedna k drugoj glave. Glatka, svijetloplava kosa Nede i crna kovrčasta kosa Dine sačinjavale su napadni kontrast.

— Gle — upozori Vitor — kakova slika. Ove dvije djevojke mora da su u svojoj duši jedna drugoj u velikoj opreci.

— O tom sam uvjeren — odgovori Milan. — Tajnovitost Dininih očiju, okruženih crnim kolobarima, pa njezine crne kose sakrivaju nešto u sebi podmukla, a gle Nedu, ono blago, milo, nevinom dušom prodahnuto lišce.

— To je dakle ona koju ljubiš?

— Da, nju ću uzeti.

— Vrlo dražestno djevojče, a da li ti je intelektualno dorasla?

— Od žene tražim samo toplo srce i dobro kućanstvo. Intelektualna žena je opasna. Ona zahvaća u sveukupni tvoj život, hoće da posjeduje tvoju čitavu dušu, čitavoga tebe, a ja za to nemam smisla. Nikad me žena nije osvojila tako da bi posjedovala komadić moje unutarnjosti. To je moja muška svojina. Prijatelj sam žena, da, ali imam za njih samo cjelova i zagrljaja, i to samo kao razbibrigu. S toga razloga mogu voljeti samo ovako dobro i milo stvorenje kao što je Neda. Dina bi me odbijala i onda kad je ne bih smatrao ubojicom.

— Sutra ću dovesti sobom mojeg policajca Mihu da joj ga predstavimo, neka odmah započne juriš na njezino povjerenje.

— Ako ga ona odbije?

130

janja

— Onda moraš ipak da se žrtvuješ ti ili treba da još dulje vremena čekamo.

— Što bih, dakle, ja imao da radim kad bih primio tvoj predlog?

— Prikazivati joj veliki interes, sklopiti s njom barem neko prijateljstvo, da ju možeš posjećivati i tamo naći kakov njezin rukopis, uhoditi s kim ona korespondira u Beč, da li imade brazgotinu na palcu i konačno saznati sve ono što ću kazivati tvojoj lukavosti.

— Pokušat ću da ju namjestim u našoj banci.

— Nije loše.

Uto se pojavi na vratima Orlića, zarumenjen od plesa sve dovrh svoje ćele.

Ugojeno tijelo puhalo je i nadimalo se.

— Izgubit ću danas pet kilograma — reče on brišući znoj. — Ova gospojica Dina pleše, ah čovjek bi s njom plesao do na kraj pakla, a vi dva opet stišćete svoje glave i šapćete.

— Šuti — reče Milan opaziv da se iza Orliće pomolila crnokosa glava Dine.

Došla je da predloži povratak u grad.

Pošto su to prihvatili i drugi, odvezoše se autom u Zagreb.

Dotle je u Milanovoj blagovaoni sobarica spremala stol, dok je Milan stajao kod prozora pušeći cigaretu i promatrajući spretne i lijepe Nedine kretnje.

— Što je taj gospodin Vitor po zvanju — upita Neda kad je sobarica izašla.

— Gle, gle, zanima vas sasvim neobično?

— Mene nipošto, nego Dina me još čas prije odlaska zapitala, a ja toga gospodina još nisam nikada vidila kod vas pa pitam.

— Dakle ste s Dinom sklopili prijateljstvo? — upita Milan, htijući tajiti Vitorovo zvanje dok bude moguće.

— Donekle jesam, vama je to sigurno milo?

— Meni? Zašto?

— Jer se vrlo zanimate za nju.

— Oho! Tko vam to veli?

— Cijelu večer ste se bavili s njome — čak ste me ono otposlali iz vaše sobe da pazim na gospodina Orliću.

— Jer smo htjeli da mu pišemo iz sobe anonimno pismo. To zaboravljate.

— Ipak ga niste napisali niti namjeravanu šalu izveli.

— Gospojice Nedo, vi ste sasvim na krivom putu.

— Onda su i oni drugi zalutali na tom krivom putu jer su mi svi spomenuli da vam se Dina osobito svidjela.

— Svi se varaju, a najviše — vi!

131

janja

Uto uđe u sobu stara gospođa i pozove Nedu na počinak.

— Laku noć — reče Neda Milanu sa prisiljenim smiješkom — i snivajte o njoj!

— Da, ja ću snivati o — njoj! — odgovori on pogledavši snažno u modre Nedine oči.

132

janja

II. DIO

133

janja

KAMILO SEJAN

utradan prijepodne, kad je Milan ušao u predsoblje direktora Industrijalne banke da tamo obavi svoje dnevne poslove, spazi na klinčanici pravim krznom podstavljeni kaput.

— Tko je to kod direktora? — upita podvornnika.

— Nikad nisam vidio toga gospodina.

Milan pokuca na vratima i uđe u direktorovu sobu.

Mali gibivi živahni direktor banke, sa vedrim okruglim licem i toplim ljubeznim smiješkom na punim usnama, nešto je živo govorio gospodinu koji je sjedio njemu naprotiv. Kad je Milan ušao, direktor ga veselo pozdravi, a strani gospodin ustane. Mladić ga omjeri izvjedljivim pogledom. Pojava visoka, otmjena, odjevena u odijelo diskretne elegancije. Lice izrazitih jakih crta, obraslo plavom kratkom bradom, mirne tamnosive oči i plava glatko unatrag učešljana kosa. Pružao je sliku povučenog, sređenog svjetskog čovjeka.

— Član našega ravnateljstva Milan Slavušić — prikaže direktor unišlog mladića strancu.

— Kamilo Sejan — reče ovaj dosta tihim, ali dubokim glasom.

— Gospodin Sejan! Kakva li iznenađenja. Vaš tajnik Perković i ne sluti da ste ovdje.

— Znam — reče Sejan — ali nisam dospio brzojaviti. Stigavši iz Milana u Trst dignuo sam poštu koju mi je onamo slao poste restante. Međutim, videći da mi do odlaska prvog vlaka preostaje samo malo vremena, otputovao sam ne javivši svoj dolazak. Uostalom, ne smeta.

— A kad ste stigli?

— Jučer uvečer. Stanujem u Palast hotelu i eto me ravno gospodinu direktoru, da zamolim upute.

— Odmah sam telefonirao k tebi i obavijestio Perkovića — reče direktor — ali ti si već bio na putu ovamo.

Gospoda sjedoše i uvezoše u poslovni razgovor te ugovoriše da će prvi svoj dogovor o Amerikančevoj osnovi obdržavati sutradan u banci. Međutim je stigao i

134

janja

Perković i pošto se sa svojim šefom pozdravio, odvezoše se u hotel. Milan i direktor Bijelić još su nekoliko vremena raspravljali o Amerikancu i njegovoj nepoznatoj poslovnoj osnovi, našto se Milan uputi k Vitoru, koji je još uvijek bio na dopustu i u svom stanu posvetio se studijama. Milan mu saopći dolazak Amerikanca, kojim će se neko dva dana poslovno zadržati pa mu neće biti moguće ovo vrijeme baviti se sa Dinom.

Isti dan poslijepodne najavio je Amerikanac Milanu svoj posjet u Bukovcu. U četiri sata stigao je u pratnji Perkovića. Milan ih povede u salon. Amerikanac pričao je vrlo mirno sa ozbiljnim zadovoljstvom o ljepoti grada i okolice.

— Veseli me ljepota i kultura koju razabirem — govoraše Sejan. — To me bodri da će moja osnova, koju sam odlučio provesti, biti shvaćena i prihvaćena — samo...

On pogleda Milana i ušuti.

— Nešto ipak izazivlje vaše sumnje?

— Gospodine Slavušiću, upućen sam s kime govorim pa mi dopustite da budem iskren.

— Molim vas da to učinite.

— Trebam posve iskrenu muževnu riječ s vaše strane, ali prije svega reći ću sam što je potrebno da se razumijemo. Odlučio sam u svoju osnovu uložiti velik dio svoga imetka. Jasno je, dakle, da moram steći uvjerenje kako svoj novac ne ulažem u nešto nesigurna.

— Sasvim razumljivo.

— Tako je, vidite, a sad da vam kažem što me zabrinjuje. U politiku se ne razumijem, u Americi poznavanje političkih prilika ne uvjetuje sticanje imetka — poslovan sam čovjek i ne brinem se za političke javne poslove. Znam samo to da se moja domovina odcijepila od habsburške dinastije i Austrije i Madžarske pa danas sačinjava dio jugoslavenske države. To me iskreno veselilo i držao sam da su time nastali sređeni odnošaji. Međutim, kako znate, stigao sam u Europu preko Italije i ondje čuo stvari koje su me nemilo iznenadile. Tamo sam u vrlo ozbiljnim novinama čitao da se ovdje kod vas pokazuje oduševljeno pristajanje za uspostavu carističke vladavine Habsburgovaca.

— Ah, gospodine Sejan — klikne Milan — to su sasvim krive vijesti.

— Talijanske novine pišu otvoreno da su cariste već tako jaki da vođe jugoslavenstva nisu sigurni svoga života.

— Kako? — začudi se Milan.

— Tamo se spominje da je istaknuti pristaša jugoslavenstva, neki inžinjer, bio po caristima kažnjen smrću što ih je uhađao — to da je najbolja ilustracija raspoloženja. Kako vidite, ovo je stvar koja me čudi i uznemiruje. Ne bih nipošto htio da moja osnova bude u korist tuđincu.

135

janja

— Možda ste donijeli ove novine? — upita Milan.

— Da — reče Amerikanac i izvadi iz lisnice dvije talijanske novine i preda ih Milanu. Milan stade čitati glasno. U dva članka opisuje neki dopisnik iz Pešte sve ono što je saopćio Sejan, samo još mnogo oštrije i jasnije. Taj je Peštanac posve ozbiljno tvrdio, da vođe Jugoslavena osjećaju premoć carista pa se i ne ufaju odveć javno govoriti protiv carista niti raditi protiv njih jer ih je sudbina uhode inžinjera I. O. D. i odviše prestrašila.

Pročitavši članke, Milanovo se lice uozbilji.

— Gospodin Sejan, vi dolazite u svoju domovinu da joj pomognete, doduše još mi nije poznata ideja s kojom želite to učiniti, ali nemam razloga sumnjati da vaša osnova nije važna i za našu državu vrlo korisna. Stoga sam dužan da vam o tome kažem čistu istinu jer mi je do tančine poznata. Jest, taj inžinjer je doista umoren od carista u Beču.

— Dakle ipak — zabrinuto će Amerikanac.

— Ali otuda ne slijedi da su ti caristi jaki, nego naprotiv. Ovih carista kod nas niti nema. Njihova je domovina u austrijskoj i peštanskoj aristokraciji, koja nastoji da privuče i neke naše elemente koji su i prije bili gorljivi pristaše carizma. Ali napokon, otuda nikakve pogibelji za naš mir i poredak. Uostalom, mi ćemo sve te ljude otkriti, a onda je lako da se s njima borimo. Upro sam sve sile da pronađem ubojicu, a s njim će mi pasti u ruke i čitava ta grupa ljudi — jer se radi samo o grupi, a nipošto o većem dijelu bilo kojeg sloja naroda.

— Prema tome bi vaše riječi znatno umanjile moju bojazan.

— Vi ćete se uvjeriti sami o tom čim dobijemo u šake ubojicu.

— Dakle je istraga u toku?

— Jest, samo je teška i komplicirana pošto niti vode u Beč i Zagreb, a to je dosta nezgodno. Zakleo sam se da ću ubojicu pronaći, makar potrošio pol imetka.

— Ukoliko razabirem, gospodine Slavušiću, vi ulažete u potragu za ubojicom svoje moralne i materijalne sile, to je pohvalna žrtva.

— Ne, gospodine Sejan, to je dužnost prema samom sebi i mojim idealima, rad koje sam nosio glavu u torbi za austrijsko doba i kako rekoh, zakleo sam se da ću ubojicu, iza kojeg stoji politička propaganda, uhvatiti, predati pravdi i sudu javnosti, a propagandu skršiti.

— Čini se, to neće biti lako, ubojica je uistinu vrlo drzak kad se na ovakav način svojim činom hvališe u stranoj štampi.

— Od prvog dana sam razabrao tu besprimjernu drskost i ne marim izložiti svoju glavu da mu dokažem kako sam i ja drzak i neslomiv. Ubojica me zna, to sam iskusio u Beču, ali i ja ću ga znati i s njime obračunati.

— Bude li vam trebalo materijalnih sredstva, gospodine Slavušiću, izvolite se

136

janja

obratiti k meni. Znam da otkriće ubojice sačinjava opću korist moje domovine pa smatram svojom dužnosti da doprinesem koliko god bude trebalo. Mislim da uspjesi ovakvih potraga u mnogom ovise o tome da izvrsni potragatelji mogu izrabiti i najskuplja pomoćna sredstva. Tako bi vam trebalo da uzmete kakvog detektiva svjetskog glasa, to sam spreman.

— Hvala, gospodine Sejan — živo će Milan — vašu ponudu o materijalnoj potpori za potragu primit ću kad mi bude trebalo. A glede detektiva, taj mi ne manjka. Imadem čovjeka s toliko detektivskog talenta da bi mogao uzajmiti i mnogom svjetskom detektivu, ali njegove su sposobnosti isto tako velike kao što je glas o njima neznatan.

— Opet novi dokaz da u mojoj pravoj domovini imade na svakom polju talenta.

— Samo što uginu a da im ne pruže prigode domovinu oploditi.

Još su raspravljali o ubojici i potrazi za njim, a onda Kamilo Sejan odluči vratiti se. Pošto je i Milan odilazio na sjednicu u grad, pridružio se svome gostu. Prije odlaska pođe u svoju sobu. Kad otvori vrata, naleti na gospojicu Dinu. Sukob iznenadi oboje. Nekoliko hipova gledahu se okom u oko. Njezino lice odavalo je zbunjenost, zapanjenje, što li.

»Prisluškivala je«, mišljaše Milan, »čula je sve što sam govorio o potrazi za ubojicom, slušala je Sejanovu ponudu«, govorile su Milanove oči uperene u Dinu pa reče malo ironičkim prizvukom:

— Nisam se nadao zateći vas ovdje, gospojice Dino.

— Stigla sam na posao. Sobarica mi reče da se gospodin Perković nalazi kod vas u sobi pa sam ušla da zamolim neka mi izruči korespodenciju, ali razabrah da imate stranog gosta pa htjedoh otići.

Milan se obazre u salon i zovne Perkovića u svoju sobu.

— Gospojica želi da joj odredite posao — reče Milan Perkoviću.

— Bit će mnogo toga — primijeti Amerikančev tajnik — a danas se to ne može dovršiti jer...

— Može — upadne Milan — gospojica može raditi dok je volja, moj auto dolazi po mene u grad vrlo kasno — danas imam u banci sjednicu pa sam radi toga na večeri kod gospodina Bijelića, dakle se gospojica može dovesti u grad makar i kasno uvečer, osim ako se vi, gospodine Perkoviću, želite vratiti prije, onda...

— Ne, nipošto, ionako imam posla, sutra selim svoga principala u iznajmljenu vilu.

— Dobro, onda ćemo se telefonski sporazumiti i zajedno vratiti. Mislim da do pola noći bit ću spreman.

— I meni je tako pravo.

— Dakle, gospojice, kad svršite posao, izvolite naručiti mome šoferu do kojeg

137

janja

doba želite da bude spreman. Gospođa Milanić se nalazi u gradu pa morate sami voditi brigu o svom povratku.

— Dobro — reče ona i uputi se gore u prvi sprat na posao, a Milan se s Kamilom Sejanom i Perkovićem odveze u grad.

138

janja

PROVALNIK

ebo sakrili gusti oblaci, a zemlju prikrila gusta noć. Vjetar šuštio suhim granjem golih maksimirskih jablana. Cestom juri auto. Milan i njegov gost Perković voze se u Bukovac i raspravljaju o Kamilu Sejanu:

— Vaš opis moga američkog zemljaka, dragi Perkoviću, daleko zaostaje za simpatičnim dojmom što ga je Kamilo Sejan učinio na direktora Bijelića i mene. Predmnijevao sam da ću u njemu naći ipak samo američkog bogatuna, kojega zanima samo to kako da steče što više novaca. Ipak se nije otuđio našem idealizmu. Pokazuje razumijevanja i za druge prilike u našoj zemlji. I njegova spoljašnost vrlo je simpatična, dapače odlična i na prvi pogled me je osvojila. Njegov dostojanstveni mir upravo mi imponira, čini se da ništa na svijetu ne može probuditi njegove živce.

— Pogodili ste. Nikad ga nisam vidio uzbuđena ili samo uznemirena.

— Kako je to moguće, da ovako lijep čovjek nije potražio nigdje ženu? Držim da imade sreću kod ženskog spola.

— Živi povučeno, o ženama ne govori. Uostalom, preporučila mi je ona gospođa sa Bleda, gdje sam stanovao, neka bismo ga ovdje oženili.

— Nije loša kombinacija.

Auto se zaustavi pred vilom. Svi su prozori tamni. Mladi ljudi siđu. Milan izvadi ključ od veže, otvori i obojica uđu u hodnik. Tu se Milan oprosti s Perkovićem, našto ovaj pođe u prvi sprat. Milan ostane u prizemlju. Prošao je blagovaonicu, salon i ušao u svoju sobu da spremi u pisaći stol bankovne spise što ih je trebao kod sjednice. Napali svjetlo i pristupi k stolu te pođe da otključa ladicu. Ali ključ je zapinjao. To ga začudi pa ga povuče opet van, kad se za njim pomakne i ladica.

— Što? Otvorena je? Zar da sam zaboravio zaključati?

Milan izvuče ladicu i uprepasti se. U njoj sve porazbacano, neuredno, sve stvari i spisi raštrkani. Pokuša ostale ladice, ali svaka pojedina bijaše otvorena, a sadržaj porazbacan.

— Provala — šapne on poluglasno sam sebi i pogleda po sobi. Nigdje nikakvog traga kakvom neredu.

139

janja

Onda opet sjedne k stolu i pogleda u srednju ladicu, u kojoj je imao veliku mapu sa novcem. Ova je manjkala. Pred otvorenom ladicom buljio je preda se, razmišljajući što da čini. Prva mu je misao bila: Vitor. Zidna ura pokazivaše jedan sat. Uza sve to uzme slušalicu i nazove direktora Bijelića. Ovaj se javi.

— Jesi li već spavao?

— Baš se spremam — odgovori Bijelić.

— Molim te, učini mi ljubav, pošalji slugu k mojem prijatelju Vitoru, neka ga probudi i kaže neka mi se smjesta javi na prvi telefon koji u to doba može da nađe. Kod mene se nešto desilo. Sutra ću te obavijestiti potanje.

Pošto je Bijelić obećao ispuniti njegovu želju, Milan zapali cigaretu i zaveze se u misli. Ovako prođe pola sata, kad oštro zazveči telefon. Hitro dohvati slušalicu.

— Halo!

Odmah je prepoznao duboki tamni Vitorov glas, koji je pitao:

— Što se dogodilo?

— Provala u moj pisaći stol.

— A služinčad i ukućani?

— Spavaju svi.

— Ne budi nikoga, ne diraj ništa — ako hoćeš, doći ću odmah.

— Molim te, uzmi auto da stigneš prije.

— Idem kući po neke stvari, za pol sata evo me.

Još nije isteklo određeno vrijeme, već je u dvorištu stao auto. Milan dočeka Vitora i dovede ga u kuću.

Do mala stade policista na pragu Milanove sobe, u kojoj je bio pisaći stol, pa reče Milanu:

— Zapali sve žarulje.

Luster plane, a sva soba napuni se svjetlom. Vitorove inače mirne oči kao da je oživilo sto života. Skakale s predmeta na predmet. U jednoj sekundi zahvati čitavu sliku. Stojeći na pragu sobe šapne sam sebi:

— Prozori zatvoreni, nigdje nereda! Provalnik je imao samo jedan određeni cilj!

Onda baci pogled na pod pa na Milanove noge:

— Ti si hodao po sobi.

— Jesam.

— Prije svega da ustanovimo otkuda je dolazio i kuda je sve hodao.

Vitor se sagne, uzme iz žepa svoju ručnu lampicu i stade tražiti po parketima. Onda iziđe pa otvori vrata koja su vodila iz hodnika u sobu. Sagne se opet, klekne i zagnjuri oči u pod. Milan ga promatrao kako odmiče postrance i slijedi trag po

140

janja

tamnom sagu sve do pisaćeg stola. Tu ustane, ogleda pod oko prozora i sam prozor. Bijaše iznutra zatvoren, a zastor pušten. Tada uzme nešto na podu mjeriti i opet pođe istim tragom sve do vratiju pa onda u hodnik. Tu se spusti na sag dugo tražeći sve do pola hodnika. To je trajalo čitavih četvrt sala. Onda ustane i vrati se u sobu.

— Dakle — reče Milanu — ovdje je bila neka ženska sa malom nogom i francuskim cipelicama. Žena osrednje veličine.

— Kako to znaš?

— Po veličini noge dade se to odmah proračunati. Ženski trag vodi od pisaćeg stola po sagu, sve do polovice hodnika. Ondje se sasvim gubi jer su tragovi drugim nogama izbrisani. To je naravno, pošto onim dijelom hodnika prolazi čitavo osoblje tvoje kuće. Ali kod prozora, dragi moj, imade drugi trag jake, velike bose noge. Taj čovjek mogao je biti ovisok, po nozi sudeći vrlo primitivan. Trag vodi od prozora do pisaćeg stola i opet natrag. Ali vodi i do ormara s knjigama, nadesno pisaćem stolu. Ostanimo sada kod prozora. Ovaj je zatvoren iznutra i zastor spušten. Kvaka nema nikakvog traga čijih prstiju. Vidiš, ni povećalo ne pokazuje ništa.

Vitor otvori nutarnji prozor. Između ovoga i vanjskog prozora, koji nađe također zatvoren — stajaše tamnocrveni jastuk od baršuna.

— Pazi! Ovdje je netko stao na jastuk — vidiš, svakako bosa prašna noga. Trag je svjež.

— Onda je provalnik ušao na prozor. Ali kako je izišao, kad je zatvoren; tko je za njim prozor zatvorio i zastor spustio? Druguda nije izišao jer po ostalom dijelu sobe nema traga bosoj nozi, a ovdje se jasno razabire povratak.

— Da nije tkogod od služinčadi bio s njim u vezi?

— Vidjet ćemo kad ustanovimo imade li u vrtu kakav trag da je provalnik ušao na prozor.

Vitor iziđe s Milanom u vrt. Ispod prozora bila je zemlja suha pa se nisu opažali tragovi nogu, ali je grmlje odavalo da se tu netko verao. I na zidu opažale se svježe odrtine zida i jasno pokazivahu da se netko morao popeti na prozor. Nakon što je sve to Vitor pregledao, vratio se u kuću. Tu pomno pretraži pod i sag na hodniku, ali kakvoj bosoj nogi ne bijaše ni najmanje traga. Kad se vratiše u sobu, konstatirao je:

— Provalnik je svakako ušao na otvoreni prozor. Netko je iza njega prozor zatvorio. To je očito. Ponajprije da vidimo kako izgleda stol i što li manjka.

Sad obrati policista svoju pozornost pisaćem stolu. Na njemu bilo je sve u redu, samo je crvena tinta iz jedne boce bila prevrnuta.

— Red na stolu i po sobi pokazuje da je provalnik prilično dobro znao pošto je došao i gdje će što naći. Dakle je bio upućen. Ti si sve ladice otvarao?

— Hotio sam da vidim jesu li sve provaljene.

141

janja

— Tvoj pisaći stol starinskog je stila, imade sjajnu crnu polituru, a ova vanredno hvata otiske prsti. Bit će da su ovo tvoji prsti. To ću odmah konstatirati.

Vitor je donio sobom potrebite stvarce da odmah napravi pokus i doskora uistinu ustanovi da su otisci Milanovi.

— Sad gledaj, provalnik nije nigdje ostavio tragove svojih prstiju. To znači da je radio sa rukavicama. Ladice je otvarao modernim otpiračem, ali ova zdesna eto imade trag prostog alata. Sad pazi: tu je trag noge i običnog alata, ovdje moderni otpirač i apsolutno nikakov trag prstiju, dakle rukavice od gume. To mi izgleda kao da su ovdje radile dvije provalničke metode — jedna primitivna, druga je proizašla iz više provalničke škole.

Ova okolnost stvar komplicira. Ali sad ajdemo dalje. Pogledaj dobro što ti sve manjka!

— Osim novaca, nisam ništa ustanovio.

— Vidiš, u ladicama je više nereda. Provalnik je raščeprkao sva pisma. Kakve su bile novčanice?

— Hiljadarke. Jučer sam ih digao u banci!

— Je li to tko znao u kući?

— Nitko ništa.

— Imaš li možda serije banknota?

— Gle! Na to nisam ni pomislio. Pošto kolaju krivotvorene hiljadarke, to sam ih u banci dao ubilježiti.

— Vrlo dobro. Pregledaj dobro sve papire, da li ti što drugo manjka?

Milan je slagao i pregledavao papire, ali ne nađe ništa što bi mu falilo.

— Uložnih knjižica nisi imao?

— Ne, one su u banci.

— Prema tome fali samo novac?

— Da, samo novac.

Najedared Vitor podigne oči i upita:

— Inžinjerova lisnica s pismom nije bila u ladici?

Milan se trgne.

— Boga mi, na to sam zaboravio. Jest, bila je u ladici.

— Gdje? Na mapi?

— Ne, samo onako, bacio sam je jučer u ladicu i zatvorio.

Vitor stegne usne, a oči se načas smirile kao da su negdje uhvatile jednu misao.

— Tko je ostao u kući kad si ti otišao u grad?

— Pošto je gospođa Malenić otišla već poslijepodne k Nedi, ostale su u kući

142

janja

samo kuharica, koja je kod mene već od dvadeset godina, zatim sobarica — i onda gospojica Dina.

— Dina?! A kako to?

— Tako. Dok sam se odvezao s Amerikancem i tajnikom, ona je imala da obavi dnevnu njihovu korespondenciju.

— Molim te, probudi sobaricu, neka nam tobož kuha kavu. Ona ne sluti da sam policista?

— Nitko u kući to ne zna. Da, zbilja, Dina je Nedu ispitivala o tvome zvanju.

— Aha, tome sam se nadao. Ništa zato. Ako sazna od drugih, ti reci da je moj brat policista, a ja sam sretni privatnik!

Milan izađe i zamalo dođe sobarica. Polusnena uzme samovar za kavu i stavi ga na stol. Vitor je pušio cigaretu i promatrajući djevojku smiješio se.

— Čujete — reče Vitor šapćući sa ugursuskim pogledom — što je vaš dečko danas radio ovdje u vili?

Djevojka se trgne, zapanji i pogleda široko Vitora:

— Moj dečko ovdje?

— Da, ja sam našao tu mladog čovjeka, a on mi reče da je vaš dečko, neka ništa ne rečem gospodaru.

— Ali kako bi on došao da mi ne javi? Pa on ne može dobiti dopusta do Božića — he, a možda su mu ipak prije dali? Molim vas, gospodine, gdje ste ga vidjeli?

— Tamo, pod prozorom gospodareve sobe.

— I rekao vam je da je moj Tomo?

— Dakako da je rekao i želi s vama govoriti.

— No, taj magarac dobit će sutra svoje. Zašto mi ne javlja da je tu? Da ga opet nije spuntala njegova mama?

Njezino je lice odavalo zabrinutost. Vitor steče uvjerenje da djevojka nema nikakove veze s provalnikom pa se onda stade smijati i s djevojkom šaliti, da je samo navarao. Ona se gotovo ljutila na to, dok policista skrene razgovor na Dinu. Sobarica je očito nije voljela.

— Ili piše ili misli, nekog vraga mora da ima na duši — reče ona. — Danas je sjedila gore pokraj mašine kao kakav kip i buljila preda se. Jedva sam je otpravila.

— A kad je otišla — zapita Vitor.

— U devet sati. Išla je po stubama dolje kao mjesečnjak, onda se najednom opet vratila.

— Po što se vratila?

— Išla je na telefon.

143

janja

— Gle, gle, a s kim je telefonirala?

— Vrag bi znao, nisam išla za njom, a vrata je zatvorila i govorila je na telefonu tiho, samo da ne bih čula ja. Bogme se nimalo ne intresiram za njezine stvari.

Uto uđe u sobu Milan.

Vitor pako otvori vrata Milanove sobe i reče:

— Uh, kakva je vrućina u tvojoj sobi, ja volim spavati i zimi kod otvorenog prozora.

— Zašto si zatvorila prozor u mojoj sobi? — upita Milan sobaricu koja je točila kavu u šalice.

Ona se začudila.

— Nisam ga zatvorila, on ostaje uvijek otvoren dok se vi ne vraćate.

— Ipak je zatvoren.

Ona pogleda u sobu i začudi se.

— Tko ga je zatvorio? Kuharica je legla još prije nego što je gospojica tipkačica otišla.

— Možda je ona zatvorila kad je telefonirala?

— Moguće, nisam ništa zamijetila, čekala sam na nju kod veže, da zaključam vrata.

— Kad si legla? — zapita Milan.

— Odmah iza što je gospojica otišla.

— Dobro, sad možeš opet leći.

Sobarica iziđe.

— Vidiš, tragovi ženske cipele potječu od Dine — reče Vitor.

— Sad sam načistu sa tragovima ženskih cipela koji se opažaju od tvoga stola, gdje je telefon, do polovice hodnika. Kuharica veliš da je apsolutno pouzdana?

— Pripada mojoj obitelji.

— Onda zovni šofera.

— I ovaj je pouzdan.

— Svejedno, hoću da ga pitam koješta.

Šofer se još bavio u garaži oko automobila pa Vitor nije trebao dugo čekati. Međutim taj novi preslušanik potvrdio je sobaričine iskaze, da se Dina vratila od automobila opet natrag k telefonu i tek onda odvezla.

— Kako znate da je telefonirala? — upita ga Vitor.

— Čuo sam jer je prozor gospodina bio otvoren.

— Možda ste čuli s kime je razgovarala i što?

144

janja

Šofer se zamisli:

— Toliko znam da je govorila sa muškarcem, rekla mu da ju čeka pred kavanom i da je sve prikladno, neka se spremi. To je bilo sve.

— Da li je gospojica zatvorila prozor prije nego što je izašla?

— Nije, prozor je ostao otvoren kao i prije.

— Znate li to za stalno?

— Posve stalno, prošao sam s autom ispod prozora.

— Kad ste stigli u grad? — zapita Vitor.

— Vrlo brzo, gospojica me je molila da se žurim.

— A gdje je izašla?

— Na Jelačićevom trgu.

— Tamo je sigurno netko dočekao?

— Da, jedan gospodin pred kavanom.

— Poznate ga?

— Bio je u tmini pa ga nisam vidio, a niti gledao.

— A gdje ste vi bili dok se vaš gospodar vratio?

— Kao obično, kod gospodina Bijelića.

— Da — reče Milan — bio je ondje čitavu večer.

— Slušaj, Francek — primijeti Milan svom šoferu — da nikome ne kažeš što smo te pitali.

— Vi znate, gospodine, da nisam brbljavac.

Na to Vitor šofera otpusti.

— Reći mi sada, da li je Dina mogla znati ovo troje: da gospođa Malenić nije kod kuće, da se noćas neće vratiti, a ti da ćeš izostati do pola noći?

— Znala je.

Mladić se udari u čelo.

— Sad mi pada na um! Slušaj! Kad sam poslijepodne htio da Kamila Sejana pratim u Zagreb, uđem u ovu sobu i naletim na Dinu. Imao sam dojam da je prisluškivala razgovor sa Sejanom, morala je sve čuti što sam ti danas uvečer pričao.

— Dakle o ubojici, o potrazi, a kako je izgledala kad si je zatekao?

— Upropašteno. Ispričala se da je htjela potražiti Perkovića. Kasnije sam se s njim pred njom dogovarao i kako ćemo se uvečer naći da se vratimo u Bukovac.

— Sad je stvar jasnija. Da se lisnica nalazi u onom pisaćem stolu, to je morala slutiti kad smo joj jučer ondje podmetnuli, a provalnik je očito tražio po ladicama i pismo.

145

janja

— Nije ona to samo slutila — kad me je ono pozvala na ples, bacio sam lisnicu u ladicu ne misleći ni na što — dakle je vidila! No, to sam glupo učinio.

— I dok si s njom plesao, ona je zasnovala provalu! Što sam ti o njoj rekao prvi dan? To je opasan protivnik. Dok sam je ovdje jučer pokušao slomiti, ona je prignula glavu samo da je opet uzdigne i smisli podmuklu provalu.

Vitor ustane, turi ruke u žep i pođe po sobi pa se onda sustavi pred svojim prijateljem:

— Ili je provalnik tražio novce pa uzeo lisnicu s pismom misleći da je dragocjena — ili tražeći samo lisnicu, a novce uzeo da maskira provalu kao grabež.

— Koje ti se čini vjerojatnije?

— Ovo drugo. Ali ne samo da je vjerojatnije, nego moj osjećaj govori da je to.

— Onda je provala razjašnjena.

— Samo izvedenje nije jasno. Tu bose noge, od prozora do pisaćeg stola, pa do ormara s knjigama, a ondje zatvoren prozor. Da li je Dina mogla uzeti otisak ključa od veže ili možda ključ da napravi duplikat?

— Najlakše. Mnogoput je bila posve sama u kući, a ključevi vise u sobaričinoj sobi.

— Onda bi stvar izgledala ovako:

Moderni provalnik, koji je znao da nema nikoga u kući osim sobarice i kuharice, koje spavaju gore pod krovom, mogao je ući sa ključem u vežu, na nogama imati gumu, na rukama rukavice i sve izvesti bez tragova, ali ove bose noge pa zatvoren prozor, tu je zagonetka u izveđenju. Ovdje se nešto izvanredno desilo. Kad sutra dolazi Dina na posao?

— Sutra se Amerikanac seli u svoju vilu i ona neće više ovdje raditi.

— Tako! Lijepo. Dakle je stvar izvela u posljednji čas.

Vitor turi ruke u žep:

— Čuj, Milane, ove mi je ludorije dosta. S tom ženskom nećemo na kraj doći. Hoćeš li da ubojicu što prije dobijemo u šake ili nećeš?

— Kako da neću?

— Onda sutra kupi najljepšu kitu cvijeća, pošalji joj u stan, onda ju posjeti i udvaraj. Ona će odsele raditi kod Amerikanca, ti imaš s njim nekakve poslove, dakle možeš naći stotinu izlika da ju poslovno posjetiš, a onda joj iskaži makar i ljubav, ali ti joj se moraš uvući u stan i u srce.

— Ako me odbije?

— Isključeno. Ja se nisam prevario, ti si joj opasan kao muškarac, a onda joj je itekako u interesu da te učini robom. A ti joj ga odglumi. Hoćeš li ili nećeš?

— Hoću, samo se bojim. Neda je već sada na nju ljubomorna.

146

janja

— Ne škodi, uostalom ne trebaš joj o tvojim posjetima kod Dine ništa govoriti, a ona će sigurno šutiti. Žene su prema sebi uvijek jako diskretne. A sad treba da stvar prijaviš policiji.

— Bilo bi bolje da ti sam stvar istražiš.

— To nije moguće. Niti je u redu da to na moju ruku činim, a niti shodno. Policija ima veliki aparat za potragu. Gospodin Franjo Robi vrlo je dobar policajac, prijavi mu sve.

— I dokumenat?

— I to, ne moraš baš reći kakav je to dokumenat, a uostalom, možda je mariborski državni odvjetnik već izvijestio u Zagrebu o tom umorstvu. Svakako ujutro podnesi prijavu.

Ostali dio noći prospavao je Vitor kod Milana.

Čim je zadanilo, pođe da razgleda teren oko vile pa se ponovno uvjeri da se je netko penjao na Milanov prozor. Ovi su se tragovi danju još jasnije ispoljavali.

Kad je poslije izišao i Milan, obojica se uputiše k izlazu iz dvorišta vile. Konstatirali su da je provalnik mogao lako ući na mala vratašca drvene ograde vrta jer su uvijek bila otvorena. Psa nije držao, dakle nije bilo zapreke. Promatrajući teren, opazi Vitor s desne strane ulaza odbačeni komadić cigarete.

— Puši li tvoj šofer? — zapita Vitor prijatelja.

— Samo cigare.

— Ovakve cigarete ti ne pušiš niti je običaješ tako zasliniti. Ipak je ovaj čik mogao baciti ovamo samo čovjek koji je dolazio u tvoju vilu. Prekjučer bilo je kiše i malo snijega, ovo bi čitavu cigaretu smočilo — dakle otpadak je bačen tijekom jučerašnjeg dana ili noći. Bit će tkogod od tvojih gosti.

— Jučer su bili kod mene Amerikanac, koji uopće ne puši, i Perković. Taj je, koliko znaš, pušač.

— Ali on puši samo cigarete s tuljčićem, uvijek ispuši do kraja, višeput mu zagori čak i tuljčić.

— Kako ti je palo na um paziti na ove sitnice.

— Odavna se bavim time da promatram kod svih ljudi ove stvarce. Opazio sam, naime, da »čik« cigarete zanimivo karakteriše pušača. Po ovom komadiću eto vidim da pušač nije bio siromašan, pošto je cigareta fina, da nije pušio u lagodnom raspoloženju; ili je bio zamišljen ili uzbuđen, jer je povukao duboko u usta, onda ga je nešto moralo ponukati da je odbaci napola ispušenu, a to strastven pušač ne čini. Da strastveno voli cigaretu opaža se po tome što je upravo siše, to vidiš po ovom dijelu koji je imao u ustima — vidiš kako je stisnuo, da je postala pljosnata. Međutim, nemoj misliti da čik držim provalnikovim, već samo onako, zanima me svaki otpadak cigarete koji spetim na ulici. Ali sad treba da krenemo u grad.

147

janja

U deset sati prijepodne pokuca Milan na jednim vratima kriminalnog odjeljenja policije. Nitko mu se nije odazvao, ali on uđe.

Pogled mu padne na pisaći stol, uz koji je sjedio sagnut nad poslom neki gospodin.

Razabravši da je u važnom poslu, ostane Milan kod vratiju da čeka. Pritom je promatrao onoga kod stola. Njegovo puno lice, tamne puti i oštrih crta, odavalo je nešto mrka, zavučena. Napola otvorena, ispupčena usta učinila su dojam kao da su vazda spremna iz zasjede nekoga ugristi. Kad je podigao tamne oči i pogledao k vratima, ošine Milana pogled od kojega osjeti neku neprijatnost, a da sam nije znao zašto. Crta od glave do jake šije odavala je snažnu, željeznu tvrdoglavost. Sva njegova pojava proizvodila je na mladića dojam zaplotnjačke, podmukle duše.

»Ako smo potekli od zvijeri, onda se u ovoga sakrila jedna od najopasnijih«, pomisli Milan u sebi pa pristupi bliže.

— Što želite? — upita gospodin ravnodušno, ali oštro.

— Ne znam da li sam ušao u pravu sobu, tražim gospodina Maksa Robija.

— Taj sam ja.

— Moje je ime Milan Slavušić. Već jutros sam podnio prijavu radi provale koja se desila kod mene pa bih želio o tom govoriti s vama.

— Kakva je to provala?

Milan mu ispriča dogođaj, a gospodin Robi je slušao, ne skinuv oči s njega. Kad Milan dovrši, reče mu:

— Vama je dakle najviše do ukradenog dokumenta?

— Jest, pošto je vrlo važan. Radi se o nekom pismu koje želim svakako dobiti natrag.

— Je li već tkogod od policije bio vani?

— Gospodin Branko Vitor.

— Ko ga je onamo poslao?

— Poznajem se s njime pa sam ga još noćas umolio da pogleda situaciju.

Robi nešto zabilježi, a Milan nastavi:

— Molio bih vas da njemu povjerite vodstvo ove istrage.

— Smijem li pitati, zašto vam je do toga stalo?

Ton kojim je ovo pitao Milana malo osupne:

— Jer mu je već stvar poznata i prijatelj mi je pa bi se istraga požurila jer — kako rekoh — stalo mi je do tog pisma, a držim da lopov nije tražio novac, nego upravo dokument.

— To vam je sigurno kazao Vitor — reče Robi, a oko usna zatitra omalovažujući smiješak. — Ako vam je stalo da što prije dođete u posjed ukradenih stvari, onda

148

janja

treba da vam dadem drugog čovjeka. Gospodin Vitor je u kriminalu još potpuni novajlija i kao svaki početnik na tom polju boluje na fantazijama, svaku stvar komplicira i razvlači. On neće nikada uhvatiti provalnika.

— Dopustite, ja nisam toga mnijenja.

Gospodin Robi ustane, promijeni svoje držanje i reče vrlo ljubezno:

— Vi imate svoj sud, a ja svoje iskustvo — međutim razumijem vašu zabrinutost. Okradeni je uvijek nervozan i nepovjerljiv prema mjerama potrage.

— Nemam uzroka sumnjati u sposobnost ostalih vaših ljudi, tek sam mislio da bi Vitor požurio...

— Želim da zadržite dobro mnijenje o nama — prekine Robi Milanovu rečenicu pa onda upita:

— O čemu radi ukradeno pismo?

— U vezi je s nekim dogođajem. Ne znam da li vam je poznato umorstvo otkriveno u Mariboru?

— Znam, primili smo izvještaj mariborske policije.

— Pismo je pronađeno kod umorenoga pa jer je političke naravi, povjereno je meni, a sad je ukradeno.

— Pošto se dakle radi o tako važnoj stvari, poći ću sam na lice mjesta.

— Hvala. Ako vam je s voljom, mogli biste se sa mnom odvesti u Bukovac. Dolje je moj auto.

— Vrlo dobro. Za par časaka eto me dolje.

Milan iziđe nešto iznenađen.

Čudilo ga rad česa je to Vitor u tolikoj nemilosti gospodina Robija. Međutim je ovaj ušao u jednu sobu, u kojoj je neki gospodin sortirao spise.

Pristupiv sasvim blizu k njemu, šapne mu:

— Čujte, Justin, pripazite malo na Vitora, ali po vrlo pouzdanom čovjeku. Čas prije sam doznao da Vitor izvodi kriminalne izlete na svoju ruku.

Dva mala crna ironička oka zirnuše ispod trepavica u gospodina Robija, a tanke usne prošine zloradi smiješak:

— Nisam li vam to uvijek govorio? On je lud! Utvara si da samo on sve zna i vidi.

— Ipak se ne može dozvoliti da se svuda plete i vodi nuz-potrage.

— Što ćeš! Sherlock Holmes!

Robi se omalovažujući nasmije.

— Sherlock Holmes! Navlas je nalik Vitoru. Ali samo oprezno, da ne nanjuši.

— Mene neće nadmudriti — reče Justin samouvjereno.

149

janja

Robi zovne jednog detektiva i za malo se s Milanom odvezoše u Bukovac. Kad je ušao u Milanovu sobu, pođe ravno k pisaćem stolu, baci pogled naokolo pa izvuče ladice.

— Gdje su bili novci, a gdje dokument?

— Oboje u srednjoj ladici. Pismo je bilo u lisnici.

— Provalnik je otvorio i ostale ladice, dakle je tražio imade li još gdje kakve vrijednosti. A da li je lisnica u kojoj je bilo pismo vrijedna?

— Srebrom okovana.

— Dakle, vidite, lopov je lisnicu uzeo radi vrijednosti. Pismo je moglo zanimati samo ubojicu, a on nije tako lud da šeće po Zagrebu kad može da se negdje na sigurnom mjestu krije.

Milan ne odgovori.

Dok je detektiv pretraživao zid na prozoru, Robi je ogledao parkete oko pisaćeg stola.

— Tragovi bosih nogu. Lopov koji ulazi ovako, traži novac.

Detektiv izvijesti da se na zidu nalaze vidljivi tragovi uspona na prozor.

— Je li prozor bio otvoren kad ste ušli u sobu? — upita Robi Milana.

— Zatvoren, i svi ostali prozori bili su zatvoreni, a baš to stvar komplicira — reče Milan, opetujući Vitorove tvrdnje.

— Naprotiv, to stvar upravo razjašnjava. Netko je iz kuće bio s tatom u vezi i kad je ovaj izišao, zatvorio je prozor. Veza između nekog u kući i onog izvana odviše je jasna.

— Ali ja ne sumnjam na nikoga u mojoj kući.

— Eh, to vjerujem, pa baš zato sam ovdje ja, da krivca izvučem napolje. Preslušat ću šlužinčad, ali nasamu.

Pol sata iza toga čuo je Milan u hodniku plač sobarice. Istodobno uđe k njemu Robi i reče:

— Vaša sobarica imade dragoga i veli da nije u Zagrebu. Dok nađemo njega i dok on ne dokaže svoj alibi, ostaje ona u pritvoru.

Uzalud je Milan tvrdio da je ne drži krivom, djevojku odvedoše na policiju. Kad je Robi otišao, pozove Milan Vitora te mu saopći rezultat potrage.

— Pusti — reče on — Robi je iskusan policajac, moguće da je ipak nešto našao što mu daje povoda da djevojku drži sumnjivom. Pričekaj i umiri se.

Nezadovoljan krene Milan poslije objeda u grad, da po Vitorovoj želji posjeti Dinu.

Još prijepodne poslao joj je kitu crvenih ruža, a u 4 sata uđe u njezin stan. Bila je kod kuće. Ruže su stajale u vazi na stolu, a ona je čitala neku knjigu.

150

janja

Spazivši Milana, hitro ustane i pođe mu u susret.

Milanu upadne u oči bljedoća njezina lica i neki umor njezinih očiju. Pruživši mu ruku, govorila je ipak mirnim sigurnim glasom:

— Hvala na posve nezasluženoj pažnji.

Pritom pogleda ruže na stolu.

— Nisam znao kako da vam se drugačije zahvalim na ugodnim časovima što sam ih proveo u vašem društvu kad ste dolazili u moju kuću. Saznao sam naime od Perkovića da odsele radite u poslovnici gospodina Sejana, ipak se nadam da nećete sasvim zaboraviti na Bukovac.

— Ne, nipošto.

Ona mu ponudi mjesto i nastavi:

— Perković me je posve angažirao za ured gospodina Sejana uz vrlo dobre uvjete.

— To me veseli, a nadam se, neće vas izmučiti odviše poslom jer uzima još jednu žensku silu.

— Gospojicu Nedu?

— Ne znam, ako ga je za to zamolila. Onda će sigurno nju angažirati.

I pitanje i odgovor osjećao je Milan kao neku tešku kušnju.

— Veselilo bi me s njome raditi, ona je vrlo mila i dobra djevojka.

— Čini se — odgovori on ravnodušno osjećajući ono pitanje kao rekognosciranje njegovih osjećaja prema Nedi.

— Kavalirski bi bilo da kažete: jest!

— Pravo velite, gospojice Dino, ali ja sam tako mnogo zaposlen da nisam imao vremena sticati o tom mnijenje. Vi najbolje znate kako čovjeka ozbiljni poslovi sprečavaju da oko sebe promatra ljude, pa tako nemam pojma kakvi su oni koji se nalaze oko mene.

Sam se je nad sobom zadivio što je ovim riječima tako nedvoumno zameo svaki trag svojim osjećajima prema Nedi, ali u ovaj čas lebdio mu je pred očima samo cilj, rad kojeg je trebalo da te osjećaje pred Dinom posvema zataji. Njezino zanimanje za Nedu i način kako je zavela razgovor o njoj potvrđivali su mu kako se Vitor nije prevario u svom opažanju da mu ona priklanja izvjesne simpatije.

Ipak je želio taj škakljivi razgovor skrenuti na drugo i zato posveti pažnju otvorenoj knjizi što je stajala na stolu:

— Dostojevski. Je li to vaš ljubimac?

— Pogodili ste. Bit će da ga poznajem već naizust, a ipak ga ne mogu nikako odložiti.

— Kad biste ga mogli čitati u originalu! — usklikne Milan.

151

janja

— Ništa ne bih više željela, ali trebalo bi imati vremena naučiti ruski.

— Možda će vam se ova želja ispuniti u poslovanju kod gospodina Sejana. Uostalom, nije to ni tako tegodno — donijet ću vam gramatiku iz koje sam ja vrlo brzo naučio ruski.

— Vi umijete da čitate Dostojevskog u originalu! Kako ste sretni!

— Rado bih s vama podijelio tu sreću — reče on gledajući je svojim svjetlucavim očima. Ona odgovori nepokolebivim mirom:

— Tolike žrtve ne bih primila.

— Da je žrtva, ne bih je ni ponudio.

Njezin se pogled upro u nj kao da pita: Zašto taj sve to govori? Je li to fraza ili?

Nastavili su razgovor o ruskom jeziku, a onda, spominjući još jednom da će joj donijeti gramatiku, ustane da se oprosti. Po Vitorovoj uputi nije joj ništa spominjao o provali. Predbježno je našao povod da ju ponovno posjeti, a to je bila i svrha posjeta.

Na oproštaju pruži mu ona ruku te ga isprati do vratiju.

Izišavši Milan na ulicu, pođe nekoliko kuća dalje, kad mu iznenada dođe u susret Neda.

Ovaj susret nakon posjeta kod Dine gotovo ga zbunio.

— Što radite, gospodine Slavušiću, na Prilazu? — upita Neda prijazno, ali Milanu se činilo da je vidila odakle je izašao. Uza sve to odluči da svoj posjet zataji.

— Kojekuda me vode poslovi. Ali što radite vi ovdje?

— Idem gospojici Dini. Perković me je zamolio da joj odnesem posao. Danas još ne može raditi u uredu. Šteta da ne dolazi više u Bukovac.

— Zašto šteta?

— Ta tako, sasvim je zgodno bilo svaki dan provesti se k mami, a konačno sam Dini posve privikla.

— Isprvice bila vam je nesimpatična.

— Da, priznajem.

— Zašto?

— Ne znam, valjda je odviše inteligentna za mene i nekako je šutljiva. Ljudi vele da je podmukla, ja mislim da je ljudi sude krivo jer je tako u se povučena. Ali ja sam vidila da bi vama bilo drago kad bih s njome bila dobra i zato...

— Meni drago? Gospojice Nedo, nemam zbilja nikakva razloga željeti da joj vi poklonite svoje prijateljstvo.

— Ja sam mislila, samo tako, rado ste s njome raspravljali. Perković je oduševljen njezinom inteligencijom a sigurno i vi...

152

janja

— Meni je milija dobrota i iskrenost žene. Mislim da to vi najbolje znate.

Pritom joj zagleda duboko u oči. Ona ih obori i ušuti dok on nastavi:

— Uostalom, vi sad ne možete ići gospojici Dini. Poslat ćemo Perkovićevu pošiljku po služniku, a vi morate sa mnom u Bukovac. Danas imadem goste, dolazi Amerikanac i više gospode pa će mami biti drago ako joj malo pomognete, a ja bih vrlo rado da prisustvujete večeri i da zajedno sviramo gostima. Hoćete li, gospojice Nedo, sa mnom?

— Ako vas veseli, idem.

— Kad me ne bi veselilo, ne bih za to molio.

Ona prihvati i oboje pođoše zajedno prema Kazališnom trgu.

Dok su ovako koracali uporedo i raspravljali o večeri koja se imala obdržavati, Milan je bio zaposlen svojim mislima.

»Kakav som to lopov. Eto rekao sam ovoj gotovo iste riječi kao i onoj gore! Onoj tamo mogu lagali, za nju mi je svejedno i slobodno joj lažem. Ali ovoj ovdje ne bih smio slagati. I nisam joj slagao. Samo nije lijepo da sam se služio istim riječima.«

Osjetio je grižnju savjesti i krivnju prema toj djevojci, za koju je osjećao iskreno čuvstvo. Tek sada opazi da će ga igra koju je započeo s Dinom izmučiti baš zato što prema Nedi osjeća iskrenost i sklonost. Prestrašio se nemira koji ga hvatao kod toga, ali se tješio da nešto mora žrtvovati otkriću ubojice jer je to postavio predbježno svojom glavnom svrhom i zadaćom.

Kad sretoše prvoga služnika, ponuka Nedu da otpošalje Dini spise, a pritom je spustio djevojku da služniku kazuje adresu jer je bio potpuno u neizvjesnosti da li je Dina Nedi pričala Milanov prvi posjet s Vitorom kod nje, no s obzirom na njezinu šutljivost, imao je razloga vjerovati da o tome uopće s Nedom nije ni govorila.

Malo iza toga odvezao se Milan s Nedom u Bukovac.

153

janja

ZAGREB – JADRAN

ko pet sati poslijepodne sakupili se u sobama Milanove vile njegovi znanci i prijatelji, kao i neki uvaženi novčari što ih je direktor Bijelić pozvao na sastanak. Mali i živahni direktor Industrijalne banke svojim nastupom, koji je ulijevao svakom simpatije, raspravljao je o nepoznatoj

osnovi kojom je Amerikanac Kamilo Sejan došao u domovinu. Društvance sakupilo se u salonu. Bio je tu član ravnateljstva banke Đuka Kralj, bogati tvorničar sa prosijedom glavom i vrlo proračunanim mirnim gestama, koje su njegovu snažnu pojavu činile impozantnom.

Uz njega sjeo je Janko Papuk, elegantni sijedi gospodin visokog stasa, uskog obraza i jakih sijedih brkova sa nekim dobrim, zadovoljnim smiješkom, koji mu darovali njegovi brojni milijuni. Njima nasuprot zauzeo je mjesto Veljko Jakšić, čije su tijelo i dobra volja bili vazda u dobrom odnosu, kao što je podržavao dobre odnose sa srećom.

Uz njega slušao je pričanje Ivan Mosor, poznati bogataš, u kojem licu kao da su bile uvijek odražene samo brojke. Postrance se odvjetnik dr. Orlića zagnjurio u naslonjač pa mu je odavle virila samo ćelava glava i rumeno svijetlo lice. Kao novi gost došao je doskora i Vlatko Domin, inžinjer i prijatelj direktora Bijelića.

U pet i četvrt zatrubi pred vilom auto.

Svi pogledaše na sat, a Milan iziđe u susret gostu.

— Amerikanac — reče Bijelić. — Točno na minutu kako je urekao.

— Baš sam ljubopitan — reče gospodin Mosor.

— Vidit ćete, vanredno simpatičan čovjek, odmah vidiš da s tobom govori pravi Amerikanac koji živi — u jednoj ruci drži sat, a u drugoj bilancu.

— A njemu bilanca sigurno uvijek štima — primijeti Orlića.

Dvokrilna se vrata otvore, a u sobu stupi otmjena visoka pojava Kamila Sejana. Njegovo blijedo lice, oštrih crta, uokvireno kratkom plavom bradom i osvijetljeno sivim očima, učinilo je simpatičan dojam na svu gospodu. Amerikanac pristupi bliže i prikaže se dok se Perković povukao u pozadinu, čekajući naloge svoga gospodara. U ruci je držao neki veliki smotani karton.

154

janja

Gospoda sjedoše na prijašnja mjesta ostavivši srednji naslonjač američkom gostu. Pošto su izmijenili nekoliko običnih formalnih i uvodnih rečenica, primakne se Amerikanac bliže k stolu i držeći u ruci notes, pogleda gospodu istražujućim pogledom.

Kao da je tim obuhvatom bio načistu da ovim ljudima može mirno reći svoju osnovu, složi ruke na svoju bilježnicu pa započme diskretnim glasom:

— Hvala vam, gospodo, da ste predujmili interes onom što bih vam želio razložiti. Došao sam iz preko oceana. Moji su rudnici u Južnoj Americi, a ja živim većinom u sjevernom dijelu Amerike. Sigurno je moj život bio tako jednostavan i povučen da glas o meni nije nikada dopro s ovkraj mora pa...

— To se ne može reći — prekine ga direktor Bijelić — znali smo da postoji imućnik Kamilo Sejan.

— Da, to je vjerojatno — nastavi Amerikanac — ali to je ujedno i sve što ste o meni znali. Nisam drugo niti zaslužio, a niti ne zaslužujem danas. Provodio sam samotni život u radu i sticanju novaca. Kretao se samo u svojoj poslovnici i svojem domu pa ni sami američki Hrvati nisu imali prigode da o meni što drugo čuju nego da sam u Južnoj Americi stekao imetak.

Tako sam doživio svoju 45. godinu i dočekao nove prilike u svojoj domovini. Jednog dana sastao sam se s nekim znancem iz svoje domovine, koji mi je pričao kako je ovdje. Uzeli smo zemljovid, promatrali nove granice naše države i raspravljali kako bi se ekonomsko stanje države podiglo — mimogred spomenuo mi je i neku zanimivu i posve neobičnu osnovu koja već dulje vremena leži među građevnim osnovama budućnosti u zagrebačkom građevnom odsjeku. Počeo sam o tome razmišljati i konačno sam se odlučio da je pokušam izvesti.

Samac sam, nemam obitelji i za svaki eventualni gubitak od nekoliko milijuna svoga imetka odgovaram zapravo samo sebi. Kako gospodin direktor Bijelić znade, korespondirao sam sa Industrijalnom bankom o mom dolasku, a konačno sam evo i prispio. Osnova koju ću vam dakle reći nije nova, nisam je prvi uhvatio, ali bih htio da je provedem. To bi bio vodeni put koji bi Savu proširenjem Kupe upravio direktno u Jadransko more. Značilo bi to znatno proširiti Kupu, provesti ju jednim dijelom u novo korito, odnosno izgraditi njezino korito tako da bi lađe iz Save mogle Kupom ravno u Jadransko more. To bi značilo graditi kanal kakvih ima u svijetu, a taj bi kanal, da se malko izrazim u pučkim žargonu, spojio Zagreb sa morem, Zagreb sa širokim svijetom! Nadalje bih htio Savu u Zagrebu tako regulirati i njezino korito pripraviti da bismo ovdje mogli imati zagrebačku trgovačku luku. Samo se po sebi razumije što bi to značilo za naš grad, kao i za prijestolnicu te za čitavu državu.

Dok je on govorio mirnim poslovnim tonom, proračunanog Amerikanca gospoda su slušala sve većom napetošću i konačno su njihova lica odavala skrajnje

155

janja

iznenađenje i zapanjenost. Nu videći da Sejan kani čitavu stvar izreći bez prekidanja, ostadoše u dosadanjoj pozornoj šutnji, a predlagač je govorio dalje:

— Ovako veliku izgradnju kanala mogao bi provesti jedan privatni konzorcij koji bi bio u nedvoumnom posjedu za izvedenje potrebite novčane snage. Ukamaćenje uloženog kapitala sudionika odbacuje vrlo povoljnu sliku, kako će se to gospoda uvjeriti iz proračuna što ću ga prikazati, te pruža stalni i ničim neugroženi dobitak. Dao sam po strukovnjacima izraditi ponajprije projekt izgradnje, kao i temeljiti proračun.

Kako vidite, gospodo, makar sam prvobitno spomenuo veliku dobrobit koju bi državi donijelo izvedenje ove osnove, stvar je sasvim poslovne, trgovačke naravi. Samo se po sebi razumije da takova izgradnja kanala iziskuje ogromni temeljni kapital. Ja sa svoje strane sam pomoćju svojih strukovnjaka proučio čitavu stvar, odlučio sam, ako bi se takav konzorcij mogao kod vas ustrojiti, pristupiti sa polovicom za izgradnju potrebitog kapitala. Time sam predbježno završio svoj predlog pa molim gospodu da se poslužite sa predloženim projektom, da ga po svojim strukovnjacima podvrgnete temeljitom istraživanju i onda izrečete svoje mnijenje.

Tajnik Perković razmotao je nacrte i stavio pred gospodu na stol.

— Ovdje su nacrti kanala, a ovdje su izrađeni proračuni — reče Sejan. — Moram još primijetiti da sam, uočivši potrebu istraživanja da se ustanovi ukoliko je moguće izvedenje ovoga kanala sa geološkog gledišta, doveo sobom dva strukovnjaka geologa, a želim čuti i vaše strukovnjake. U vili koju sam ovdje iznajmio uredit ću u tu svrhu ured, gdje želim provesti sve potrebite predradnje.

Kamilo Sejan ušuti. Velik dojam njegovih riječi zrcalio se vrlo jasno na svim licima prisutne gospode. Direktor Bijelić uzme prvi riječ te pozdravi Sejanovu namisao i njegovu patriotsku misao, da se svojim kapitalom sjetio domovine. Ali on odmah upadne:

— Ne smatram se ovlaštenim prihvatiti ovu pohvalu, nisam ništa drugo učinio osim što sam se odazvao dužnosti da stečeni imetak ukamatim u svojoj domovini.

— Ali dosele nismo nažalost našli nešto slična — reče Bijelić. — Nijedan naš bogataš zemljak u svijetu nije stečeni imetak uložio u domovinska poduzeća. I zato ćemo mi dvostrukim marom prionuti uz vas, gospodine Sejan, te vaš predlog poduprti svom svojom snagom. Izvedenje toga projekta značilo bi imponovati čitavom svijetu, značilo bi našoj državi steći ogromni ugled, njezin trgovački promet i snagu staviti uz bok svjetskoj. Značilo bi našoj trgovini i našoj izvoznoj produkciji otvoriti nove puteve u široki svijet.

— Predbježno — prekine Amerikanac Bijelića — valja da se ograničimo na ozbiljno i pomno istraživanje mogućnosti realizovanja toga projekta.

Bijelić osjeti da Amerikancu nije ni do kakvih priznanja, nego do točne bilance

156

janja

pa se dadoše na pregledavanje nacrta i predloženih proračuna. Sejan je obrazlagao svaku pojedinu točku, informirao i odgovarao na sva pitanja, a gospoda primijetiše da je stvar proučio do najmanjih sitnica. Dok su novčari raspravljali, Milan se povukao s prijateljem Ivicom Orlicom k prozoru:

— Dakle što veliš na ovo? — upita mladi odvjetnik svoga druga.

— Zapanjen sam. Ovo je bajoslovno, a ipak moguće. Zamisli samo što bi to značilo Zagrebu! Zagreb ima luku! Na obali Save novi trgovački grad!

Po zagrebačkoj Savi plove parobrodi! Sjedneš na parobrod, otploviš ravno iz Zagreba u Jadran, u Sredozemno more — iz Zagreba u široko more! Vrti mi se u glavi od ove pomisli.

— Boga mi, i meni. Takova ideja! Ovaj Amerikanac je zavredio da mu digneš spomenik.

— Malo tiše, čini se ne voli komplimenata. On to shvaća poslovno, doduše jest tako, ali uza sve to, ipak je stvar sa općeg stanovišta grandiozna. Kad to sazna publika, ostat će frapirana.

— Neće ni vjerovati da to nije samo priča.

— Zar bi bilo čudo? Ja nisam nikakav romantičar, ali kad je počeo da o tom govori, posve mi se prividilo da čitam roman. Vidio sam pred sobom sliku obale, luku, parobrode i gle, uzdrmali mi se živci, sve me podilaze trnci. Sav sam izvan sebe kao cura kad je iznenada zaprosi čovjek kojega tajno ljubi.

Milanove se oči sjale, a lice mu posulo rumenilo.

I oni tamo kod stola pokazivahu nemalo uzbuđenje, jedino Amerikančevo blijedo lice ostalo je mirno, ozbiljno i hladno, odavajući potpun nutarnji mir i potpuno poznavanje onoga što je predložio.

Vijećanje produljilo se do osam sati uvečer. Odlučilo se odmah sastaviti konzorcij i sudjelovati kod predradnja, za koju je Kamilo Sejan već unaprijed uložio dva milijuna jugoslavenskih kruna.

Kad je sve to ugovoreno, reče Sejan prisutnima:

— Konačno bih zamolio gospodu da naša stvar predbježno ostane našom poslovnom tajnom. Ne bi bilo shodno da se objelodanjenjem publiku uzrujava prije reda. Solidni postupak iziskuje da ponajprije istražimo mogućnost izvedenja, da svestrano osnovu ispitamo pa kad sve bude točno ustanovljeno i fiksirano izađemo pred šire mase sa potpuno gotovom i sigurnom stvari. Prema tome sačuvajmo svemu potpunu diskreciju.

— Barem to bismo mogli javiti, da se u Zagrebu nalazi jedan od naših prekomorskih imućnika — reče Milan.

— Ne, gospodine Slavušiću, lijepo vas molim, učinite mi ljubav i zadržite me posve neopažena. Želim ovdje živjeti u radu i miru, sasvim neviđen i nezamjetljiv.

157

janja

Takove sam prirode — i to je jedini uvjet, da se sasvim predam pripravama naše osnove.

Ovoj Amerikančevoj želji pristadoše svi prisutni i tako se vijećanje dovršilo. Gospoda se grupirala u salonu živo raspravljajući sve po dvojica, dok se Amerikanac pridružio Milanu:

— Gospodine Slavušiću, imam da vas nešto molim. Vi ste o svim prilikama ovdje potpuno upućeni pa bih vas molio da nam pomognete urediti moj ured za predradnje. Trebam inžinjera, arhitekta, jednog pravnog zastupnika, blagajnika, upravitelja ureda, riječju čitavo osoblje. Vi ste mlada agilna sila, niste vezani na uredovne satove u svom poslu.

— Gospodin Sejan, izvolite sa mnom disponirati. Veselim se što mogu da radim za ovu veliku veličanu ideju koja me oduševljava. To doduše nije u vašem stilu, ali ja sam dijete južnijeg temperamenta.

— Možda vam to i zaviđam, ali mene su odgojili Američani. Dakle smijem li sutra moliti za jednu malu konferencu?

— Bezuvjetno, kad god zaželite.

Uto pozvaše Milana na telefon.

Bijaše Vitor.

— Halo! Što je nova? — upita Milan.

— Mnogo.

— Daj govori!

— Tvoja sobarica priznala je gospodinu Robiju da su provalu izveli ona i njezin ljubavnik.

— Ona — i ljubavnik? Zar je to moguće?

— Gospodin Robi mi je rekao neka ti ovo javim.

— Kakvo mnijenje imaš ti o tome?

— Priznala je, a tu nemam što da kažem.

— Slušaj Vitore, ne vjerujem da si prema tome ravnodušan. Ti si bio o provali posve drugog mnijenja. Zar si ga promijenio?

— Nisam, ni za jednu črknju.

— Pa onda?

— Znam što bi mi bilo činiti.

— A ti ne časi.

— Trebao bih te sutra.

— Ne bi li mogao bez mene? Imam važnog posla. Amerikanac je s našom gospodom ovdje. Radi se o velikoj vanrednoj osnovi, koja me silnoj zaokupila, ali

158

janja

nipošto toliko da bih samo časak napustio ovu našu stvar. Samo bih te molio da mi ovo nekoliko dana podijeliš dopust.

— Uza sve to, potraži me sutra makar na nekoliko časaka da ti nešto saopćim, o čemu ne mogu govoriti na telefonu.

— Oko podne bit ću kod tebe.

— Dakle doviđenja!

Milan zatvori telefon i časak ostane zamišljen.

»Hoće li me posao oko grandiozne ideje kanala otimati potrazi, posjetima kod Dine? Ne, neće! Ona je namještena u Amerikančevom uredu! Sejan me je zamolio da mu pomognem urediti uredovanje. To baš divno podudara. Imat ću Dinu u očima. Ako Sejan hoće, sam ću upravljati uredom — samo da što više dođem s njome u saobraćaj, da joj udvaram, a ne trebam kriomice zalaziti k njoj. Vrlo dobro!«

Zadovoljan ovom kombinacijom pođe u blagovaonu. Stol je bio otmjeno i ukusno prostrt. Gospođa Malenić u crnoj svilenoj odjeći čekala je da se servira večera. Neda resila je vaze sa cvijećem. U ružičastoj večernjoj opravici dražesno se isticalo njezino lijepo skladno tijelo. Lijepu svijetloplavu kosu savila je u grčku frizuru, modrina njezinih očiju napadno se odražavala od ružičaste boje lagane opravice. S udivljenjem gledao je Milan lijepu djevojku, a onda obe zajedno s majkom povede u salon te ih prikaže gospodi i američkom gostu. Malo iza toga sjedoše dame i gospoda k večeri.

Raspoloženje bijaše vanredno prijatno.

Konverzaciju je vodio direktor Bijelić svojim duhovitim šaljivim načinom, a nisu ga pustili na cjedilu ni Milan ni Orlića. Amerikanac uplitao se katkada, pričajući mirno razne američke anegdote i odgovarajući na upite o američkim prilikama.

Osobito je pažljivo objašnjavao kad bi ga štogod upitala Neda. Čitavu večer posvećivao joj diskretnu kavalirsku pažnju.

I sva druga gospoda mlađa i starija iskazivahu joj poštovanje ne samo kao prema ljepotici, nego i prema djevojci potekloj iz otmjenog društva. Neda nije to primila kao pažnju, nego kao dužnost i s elegancijom ispunjavala mjesto kućne gospojice. Njezina majka sjedila je navrh stola i posvećivala svu pažnju serviranju, upravljajući slugama tek kretnjom glave. Bijela snježna, u valove složena kosa dostojanstveno se ispoljavala od crne, do vrata zakopčane odjeće. Katkad uplitala se u razgovor s Perkovićem koji je sjedio tih, povučen kao uvijek.

Večera se dovršila u najugodnijem čavrljanju, začinjenom duhovitim šalama direktora Bijelića. Tada dame i gospoda ustadoše i raspršiše se po sobama, gdje su im servirali crnu kavu. Kamilo Sejan ponudi ruku Nedi i dovede je u vrlo udobni i udaljeni ugao salona. Tu je ona sjela na divan, a on njoj nasuprot u fotelj. Neda

159

janja

uzme sa stola srebrenu pušaću spremu u kojoj su bile spremljene omotke i cigarete.

— Hvala, ljubim ruke — reče on — nisam pušač. Ali možda vi?

— Ni ja — odgovori ona. — Kako vidite, nisam moderno odgojena djevojka.

On se lako osmjehne i odgovori kavalirskim komplimentom pa svojim mirnim sivim očima s hladnim izražajem lica promatraše Nedu, koja je u svijetloružičastoj odjećici izgledala kao proljetna procvala jabukova grančica. Njene svjetlomodre oči nevinim se pogledom upirale u mirnoga Amerikanca i djetinjom pozornošću slušale njegovo pričanje. Makar da je njegovo lice odavalo ravnodušnost, ipak je vidno pokazivao veliki interes za dražesnu plavušu. Svaki bi čas zaustavljao svoj pogled na lijepom lišcu, sjajnoj plavoj kosi ili bi spuštao istražujući pogled niz njenu skladnu pojavu, što je graciozno naslonila glavu o naslon divana.

— Vi ste, gospojice, namješteni u uredu? — upita on s nešto malo začuđenja, nadovezujući njihov razgovor kod stola.

— Da — odgovori ona — namještena sam i radim do 2 sata popodne. Htjela bih ipak da nađem još kakav posao za poslijepodne.

— Ta to je nevjerojatno da vi toliko radite!

— To je itekako vjerojatno! Otac mi je davno umro, majka dobiva tako malenu mirovinu pa se moramo ograničiti na vrlo skromni život, a ipak sam rođena i odgojena u dobrim prilikama i ljepšim izgledima za budućnost. Međutim, desilo se drugačije.

Ona uzdahne, a njene modre oči prelije žalost:

— Ovako mlado i lijepo biće mora da nosi brige za svagdanji život! To je doista neviđeno!

— U Americi nije tako?

— U Americi štuju u muškarca rad, u žene ljepotu. Žena je tu zato da bude ljubljena, obasipana svim udobnostima koje poljepšavaju nju i njezin život.

Nedine se zjenice širile, a u očima se pojavi izražaj pritajenih težnja. Ona uzdahne gledajući u mirno lice amerikanskoga gosta.

— Ah kako to lijepo zvuči, gospodine Sejan!

— Vi uzdišete kao da se ne nadate životu biranih ljepota i odabranih užitka.

— Zaista nemam nade u to.

— A čini se, u duši svojoj čeznete za tim ljepotama.

Ona ga pogleda s pritajenim priznanjem dok on nastavi:

— Lijepa, dražesna vila snabdjevena svim udobnostima, uređena čarobnim sjajem... pa onda otmjeno društvo, gosti, kočije, auto — potpuna bezbrižnost u posjedu svih raskoši, svega što nam život pruža u imućstvu i shvaćanju toga uživanja, zar ne?

160

janja

Dok je ovako govorio, njezino lice užarilo se, oči su sjale, čitavo njeno biće kao da je nešto tajnovita snažno pokrenulo, svi njeni živci napeli se, mišice njenih obraza vidno su zadrhtale, kao da pred sobom gleda čarobnu i iskićenu sliku što ju je čas prije Amerikanac tako jednostavno orisao. Onda najednom sva se spustila kao uvenuti cvijet.

— Ah, to sve neću nikada uživati!

— Ali zašto ne?

— Jer sam siromašna.

— Vi! A onaj ko će vas uzeti?

Ona upadne:

— Tražit će miraz.

— Miraz, gospojice? Onaj kome vi postanete ženom dobiva u vama tako veliko blago da ni jedna vila na svijetu neće biti dostojna da vas dosta lijepo primi, nijedno blago dostatno da vas njime uresi...

Njezino lice obaspe rumenilo. Smela se i zbunila. Dok je Amerikanac ovo govorio, stajaše kraj njih Milan slušajući zvučne riječi Kamila Sejana, koje su bile po svom oduševljenju potpuno u kontrastu s mirnim tonom kojim je govorio i čitavim njegovim hladnim proračunanim bićem. Milan je slušao i razumio svaku riječ pa sjedne k njima. Kamilo Sejan kao da nije nimalo iznenađen njegovim prisustvom pogleda svoga kućedomaćina pitajući:

— Zar ne, gospodine Slavušiću, i vi potvrđujete ove moje riječi?

— Od početka do kraja!

— Vi ćete, gospojice, biti obožavani i ljubljeni i sretni — reče Kamilo Sejan tako napadno svjesno i naglasujući svaku riječ da ga Neda nehotice široko pogledala.

— Tko veli da gospojica i danas nije već ljubljena? — uplete se Milan.

— Sasvim naravno — odgovori Sejan — da je drugačije, značilo bi da mladež u Zagrebu nema ni oči ni srca. Međutim, ja sam uvjeren da gospojica Neda neće imati kad da traži rada za poslijepodne — nasmiješi se sad Amerikanac djevojci i doda: — ali predbježno radujem se što vam smijem, gospojice, ponuditi u svom uredu dva sata poslijepodne vrlo mali posao. To će mi pružiti prilike da vas svaki dan vidim! Eto kako sam ja zapravo u svemu amerikanski egoista. Primate li, gospojice?

— O da — reče ona, obori oči pa ih opet podigne, pruži ruku Amerikancu koju on kavalirski poljubi.

Milan je gledao i slušao šuteći. U njegovoj duši proizveo je taj prizor jedva zamjetljivu disonancu. Zato brzo promijeni temu razgovora.

Oko pola noći ustane američki gost da se oprosti, a s njim i ostala gospoda. U tri automobila odvezoše se gospoda u grad.

161

janja

Pošto ih je Milan otpratio do auta, vrati se u salon. Neda i njezina majka spremale su blagovaonu. Ona je pričala majci o svojem namještenju kod Amerikanca:

— Ah, mama, kako se radujem — govorila je Neda — imat ću dvije plaće i uštedjeti čitav mali miraz.

— Ti ćeš moći birati muža po srcu — čuo se odgovor stare gospođe.

— Oh, za to bih morala imati veliki, vrlo veliki miraz!

Iza njezinih leđa oglasi se Milan, stojeći na pragu salona:

— Ne biste li mi to pobliže razjasnili, gospojice Nedo?

Ona se trgne.

— Razjasniti? Ne znam što da razjašnjavam. Tako sam samo rekla.

— A što ste mislili pritom?

— Čini mi se, mislila sam što bi se desilo da mi ova vaza padne iz ruke — odgovori ona, gledajući cvijeće što ga je nosila prema salonu.

Milan se nasmiješio, oprostio i uputio u svoju sobu.

»Gle, čini mi se, ona me smatra čovjekom koji traži miraz? Možda i moju šutnju razjašnjava time? Drži da ju ne prosim jer je siromašna! Zato tako često naglašuje svoje siromaštvo, pomanjkanje miraza... Da sam dosele oklijevao izjaviti se krivnja je ipak samo u tom što nisam imao bjelodanih dokaza da me voli. Što zapravo tražim od nje? Poštena i ponosna djevojka neće mi svoje osjećaje donijeti na taci? Ah, ništa! Izjavit ću se i vjeriti s njom.«

Time je ovu temu u mislima dovršio i povratio se Amerikančevoj osnovi o gradnji kanala, koja je danas istisnula iz njegove duše svaki drugi utisak i svako drugo osjećanje, ne ostavljajući ga ni onda kad je legao na počinak. Ova ideja tako mu je ušla u nerve da je ležeći u postelji vidio nacrte i u mašti prenosio ih u prirodu i u svojoj predodžbi ih oživljavao. To ga je tako obuzelo da je opet ustao, uzeo zemljovid i stao risati, prateći u sjećanju nacrte koje mu je pokazao Kamilo Sejan. Nakon što je na sve moguće načine slijedio tok Kupe i na stotinu načina sa olovkom u ruci proširivao njezino korito, provodio ga kroz brdine, produbljujući joj smjer u gorama, vidio je svu tu grandioznu osnovu izvedenu u svojoj mašti, gledao je brodove kako plove Kupom pa onda ispod gorskih tunela prolaze u Jadransko more. Prejaka napetost živaca sasma ga umori i on se opet baci u postelju. Kad je već htio da usne, iznenada izmilji odnekud pitanje pred kojim se sam začudio:

Zašto je Kamilo Sejan posvećivao Nedi toliku pažnju? Na koga je mislio kad je govorio o njezinoj udaji za čovjeka koji će joj život uljepšati? Zašto joj nuđa mjesto u uredu?

Pred očima mu se prikaže hladna proračunana slika Amerikančeva.

»Ah taj ne misli na ženidbu. Kavalir je pa udvara. Uostalom, doskora vjerit ću

162

janja

Nedu, a time je i kraj njegovom udvaranju.«

On spusti glavu na jastuk, ali onda se opet trgne:

»Vjeriti Nedu? A ondje se spremam da glumim poklonika Dini?«

Načas zaustavi svoje misli pred ovim nenadanim faktom.

»Dina ipak mora ostati u uvjerenju da prema Nedi ne osjećam ništa. Inače je igra izgubljena.«

U istom času pridruži se novo otkriće:

Neda i Dina u istom uredu!

»Oh, kako mi to nije palo prije na um! Kako da sada izvedem Vitorovu osnovu? Neda je pokazala neki ljubomor prema Dini. Mogu li joj u uredu iskazivati simpatije da ih Neda ne opazi, opet kako ću se ponijeti prema Nedi da to ne spazi Dina? Zar je uistinu ova igra s Dinom jedini put do otkrića ubojice?«

Kod ovih misli obuze ga zlovolja.

»Malo odviše velika žrtva koju traži od mene ovaj ubojica. Ali treba da ju doprinesem!

Konačno, neće to dugo trajati. Da se Nedi povjerim? Ne znam bi li ona shvatila... Ne, ipak nije dobro da joj govorim o tome.

Što bi mi rekla da dovodim u kuću i privađam za prijateljicu djevojku nad kojom leži tako teška i crna sumnja da je ortak ubojice! Nipošto. Nedi moram to zatajiti.«

On klone na jastuk i ponovno sklopi oči. U istom času Neda i Dina iščeznuše iz njegovih misli. Predodžba Save i Kupe s brodovima pojaviše se plastično i potisnuše iz njegovih misli i osjećaja svaku drugu sliku.

163

janja

U ŠPILJI KUSTOŠIJE

o tamnim visinama muklo zavija vjetar goneći snježne oblake. Gradske ulice zanijemile, opustjele. U noćnoj tmini nalikuje grad tvrđavi u koju se sklonuli ljudi od bure i zime. U tišini i tami svjetlucaju ulične svjetiljke kao nijemi noćobdije. Iz jedne veže u Ilici iziđoše dva muškarca u dugim

zimskim ogrtačima. Ovratnici im sižu do vrh glave. Hitno krenuše dolnjom Ilicom. Žure se i ne govore, sve dublje zalaze u tminu, ostavljajući za sobom sneni grad. Nikoga ne susreću na pustoj cesti. Kad stigoše u blizinu Kustošije, obojica se zaustave. Onaj manji skine crni ogrtač i dade ga drugom. Onda snimi šešir pa naćuli na glavu kapu, dok mu drug šapne:

— Pazi, Vitore, da ne izgubiš glavu!

— Nisu mi je odnijele ratne granate, valjda neće ni lupeži. A ti se žuri natrag u društvo. Iziđem li živ, telefonirat ću još noćas.

Prijatelji si pružiše ruke. Milan zaogrnut zimskim ogrtačem, a noseći Vitorov zimski kaput hitro krene natrag u grad. Vitor, međutim, udari prema Kustošiji. Koracao je po tmini. Preskočio grabe, verao preko grmlja i stramputicama, očito dobro poznavajući puteve. Napokon se sustavi pokraj male kućice sa uskim otvorenim hodnikom, prisloni uho na mala drvena vrata pa onda tri puta pokuca.

Pred njim se vrata otvorila, a on uđe u neku mračnu polutminu. U njoj se javi hrapavi ženski glas:

— Koga vraga tak kasno!

— Tiho, tiho, Lojza, ne bu ti žal da si me tak dugo čekala. Vužgi svetlo.

Malu nisku kuhinju osvijetli svijeća. Na podu slamnjača, a u kutu mali posivjeli štednjak. Kraj njega stoji žena odebela, uvela lica sa visećim grudima, kuštrava joj kosa pala po čelu, a na tupom nosu ističe se bradavica.

— Danas nemaš sreće — reče ona. — Svi su bangalozi doma i kartaju se.

— No, pa kaj je onda, valda ne buš hitila van tvojeg vernog Ivesa.

— Vrag te dal i z vernošću. Baš zglediš lak, Bog i bogme kad si prekčera opal v moju kuhinju kak sirela z vedra neba, taki sam prepoznala tvoju nesnažnu gubicu, čisto si onakav kak si bil pred osam let — samo znaš, ipak si se nekaj malo postaral.

164

janja

— Je kaj češ, nis bil mežnar v cirkvi, nek reštant v Lepoglavi. Samo da sam tebe našel, sad me ne buju tak hitro dobili v gajbicu.

— Joj, idem im povedati da je Ives tu.

— Pa kaj, em oni me ne poznaju.

— Je, rekla sam im ja s kim buju danas skup spali — reče ona s ponosom, otvori susjedna vrata i uđe.

Vitor pristupi k vratima i kroz pukotinu zaviri u nutarnje prostorije. U svjetlu petrolejske lampe sjedilo je pet muškaraca. Svi su bili mladi, neuredno odjeveni, kuštravi, svi su buljili u karte što su ih bacali po daski. Oko njih praznina. Nad njima čađavi strop krova. Desno u kutu kotao pun lužine i korita s mokrim rubljem.

Nigdje u čitavom prostoru prozora ni otvora, samo se sa stropa blješte mokre crne čađe.

Lojza je dogegala do njih, prekrstila ruke na svome debelom tijelu pa ih zapitala:

— No, kaj ste čineći? Idete spat ili bute kartali?

— A kaj tebe briga — okosi se jedan od mladića.

— Drži gubicu ti nesnaga, kaj ti misliš da si gospodar v kući? Ives je tu, pak bi se štel počinuti.

Oni pogledaše ljubopitno u Lojzinu bradavicu.

— Ah, tak je došel? — zapita neki suhi visoki mladić. — Čuješ, Lojza, ak nam dofiraš kakvog frajera dotepenca, tak te zabaštamo kak pišće.

— Drži gubec — ljutila se ona. — Lojza zna kaj dela. Ives je dečko na mestu. Vi si skup niste mu par.

— Ho, Boga ti, otkud ti to znaš?

— Hje, prije osam let je bil pri meni na celoj opskrbi.

— Onda sigurno nisi imala bradavicu na nosu!

— Kuš ti, svinjče, bila sam frajla kak se šika. Ives je bil dečko — pregrizel je kasu na financiji kakti da je korica kruha, pofehtal je banknote i jen-dva, vre je bil doma. Uh, al sam živela!

— Al on sigurno nije ni baš fino živel kad ti je odšumlal.

— Kaj? On meni odšumlal? Bogme ni, nek se je zaplel ze soldačkom patrolom, zaprli su ga i vrag je odnesel i banke i njega v Lepoglavu.

— Pa kaj je odslužil?

— Je vraga, del im je soli na rep i odšumlal.

— Tak je pobegal z Lepoglave? Čast!

165

janja

— I vrag bi znal — šapne ona sagnuvši se k njima — ima vam penez kak pljeve! Nosi mi piti i jesti kak nor. Navek je takvi bil.

— A zakaj ga ne pozoveš k nam? Em ga ne bumo ofetili.

Lojza docapka do vratiju kuhinje i stane dozivati:

— Ives, Ives, dojdi nutri!

Vrata se otvore, a na pragu pojavi se muškarac. Svi okrenuše glavu k njemu. Nekoliko sekunda zanijemiše ušutkani mističnim dojmom tobožnjeg odbjeglog uznika, o kojemu je pričala Lojza.

Blijedo, tamnoputno lice, dopola obraslo crnim gustim četkama, dvije duboke bore spuštene do punih usna. Glava pokrita sivom kapom ispod koje viri tamna kuštrava zaprljana kosa, iz ovog neobrijanog mračnog lica sjekne u njih pogled malih očiju, u njihovoj tami blještile dvije zjenice kao dvije oštrice noža.

Tijelo srednjeg stasa odjeveno je u stari, nešto preveliki kaput i duge preširoke hlače, rukama u žepovima, načulenom kapom na glavu, izravno upereni pogled u mlade ljude — tako je pošao Vitor polaganim čvrstim koracima k stolu, pogledao svakog pojedinca sugestivnim pogledom u lice, a onda ne skinuvši kapu i ne povukavši ruke iz žepova reče odlučno, oštro, ali poluglasno:

— Dobar večer, mladi kameradi!

Vitor je osjetio da je proizveo željeni respekt i svojim nastupom i svojim naglaskom »mladi kameradi«. Oni mu odzdrave gledajući ravno u njegovo lice i njegove oči i ne sluteći da ih hvataju kod prvog suočenja svojom sugestivnom snagom.

— Kartate — reče on oponašajući kajkavski dijalekt — najte se nikaj ženirati, ja bum samo malo gledal.

Oni nastaviše kartati, a on ostade promatrajući i slušajući njihove primjedbe i razgovore. Ovako kod karata mogao se vrlo dobro orijentirati o njihovim ćudima i slabostima, a razabirao je i njihove nadimke, kojima se nazivahu među sobom, zamijenivši ih sa prezimenima. Nekog visokog suhonjavog mladića plave rijetke kose, koji je svaku kartu mnogo puti ogledao prije nego što ju je bacio, nazivali su Šmule. Zdepastog mladića sa niskim čelom i plahim pogledom, što je uvijek pokazivao nespretnost i gubio, nazivali Kuburant, a mladog odebelog sa tupim nosom, jakim ramenima i prijetećim pogledom Barabom. On je vazda psovao i grdio svojim jakim glasom, što se neprijatno razlijegao pustim prostorom ispod krova.

— Baraba ne grmi! — opominjao ga neki šaljivi mladić, kojeg su nazivali Benefaktor. On je neprestano naručivao u Lojze vino, a mladi ljudi bi svoju igru katkada popustili kucanjem čaša. Ponudiše i pobjeglog uznika Ivesa, ali on tek okusi.

166

janja

Dok su ovako kartali, začulo se na vratima kucanje. Nije ih iznenadilo niti smelo u igri, a Lojza, vukući za sobom papuče, izgega u kuhinju. Domala uđe u sobu mladić od kojih 20 godina, odjeven u tamnomodro čisto odijelo. Činio je više dojam kakvog studenta ili vježbenika negoli čovjeka koji pripada ovom društvu. Blijedo ljepušasto mlađahno lice, svijetle bistroumne oči, smeđa kosa pružali su sliku lijepog simpatičnog mladića.

— Servus kameradi! — reče on ušavši u njihovo skrovište.

— Škarica! — kliknuše svi začuđeno.

Samo Vitor nije odavao nikakve emocije. Prepoznao je u mladiću provalnika za kojim policija potražuje već godinu dana, a on ga je sam nekoliko puti preslušavao.

»Ako me prepozna«, mišljaše policista, »onda mogu odmah preporučiti dušu Bogu.«

Pouzdavao se u svoju dobru masku, ali ipak je nastojao da što manje zagledava u oči bistrom dečku.

Međutim se on pozdravio sa svima, a onda se zaustavio upitavši Barbu tiho:

— Tko je taj?

— Jedan pobjegli uznik, Lojzin poznanac.

— Vrag me dal ak nisam negde videl ove oči.

Međutim se oni ostali okupili oko njega nazivajući ga njegovim nadimkom.

— Kaj si znorel, Škarica, da si došel v Zagreb. Saki stražar nosi v žepu tvoj kipec.

— Nek samo nosi — fino je to kad stojiš na uglu Velike kavane, oko tebe šeću stražari i nose tvoju glavu u svom žepu. To me škaklja, to ti je život — kad svaki čas osjetiš policajca za vratom, kao cucak šintara! — a pritom mu pogled nehotice padne na Vitora.

Policista izdržao je taj susret očiju sa svojim bivšim delinkventom ravnodušno, dapače on se osjetio ponukanim da mu reče:

— Vi ste dečko! To mi se dopada.

A nije ni rekao laž. Vitoru se doista sviđalo mladićevo naginjanje vratolomijama već onda kad je stajao pred njegovim uredskim stolom kao uhićenik.

Međutim provalnik prihvati čašu i povikne:

— U zdravlje najvećeg policajca gospodina Justina!

— Oho! — kliknuše drugi. — Kaj si ž nim v kompaniju prešel?

— Čujete, ne vređajte! Idiot i kukavica ne može da bude lopov, on može biti samo štreber.

— Zakaj mu onda nazdravljaš?

— Jer da njega nema, ne bi više stražari nosili moju fotografiju na srcu, već bi bila u torbi kakvog kriminaliste Petrinjske ulice.

167

janja

— O, vraga, kaj ti je Justin lojtre pridržal?

— Baš, kad sam skoro frknul! Stojim ja na tramvaju, kad eto ti Justina. Hop, rekoh u sebi, sad si Vlatkec v drotarnici! Hoću da se proturam do stuba i skočim dolje, a Justin se povuče natrag, gurne me u rebra. Okrene se, a ja — već sam dignuo nogu da preskočim preko glave šofera na pločnik, a Justin žmirne u me i uljudno mi reče: Pardon!

Svi se nasmijaše grohotom i sam Vitor nije htio da ostane ozbiljan.

— Lojza, dvije litre na moj račun — naruči mladić koji se nazivao Vlatkom, a drugi mu radi njegove oštre rječitosti nametnuli nadimak: Škarica.

— Nosi vino — govoraše on — danas jesmo, sutra nismo: danas Kustošija, sutra Petrinjska.

— Ah, kaj — klikne sad najedared Ives lupiv rukom po stolu — nosi šampus! Ovaj mladić ima pravo. Sutra već morem biti u Petrinjskoj! Nosi šampus, Lojza, velim ja!

— Šampus? — iznenađeno će oni drugi.

— Hja — upadne Lojza iskesiv svoje zube, podignuv nos na kome se crnila bradavica. — Ives je navek bil kavalir — il pije šampus ili vodu.

— Hajd, dajte karte — opet će Ives — da vidim je li mi Lojza ostala verna.

Oni se smijali.

Stara Lojza donese uistinu šampanjca što ga je Vitor još prošlu noć donio iz Milanovog podruma, tobož kao ukradeni plijen, i dao Lojzi da spremi. Pili su hitro i pohlepno, a Vitor je kartao. Bacao je loše, gubio hotimice i vadio iz žepa banknote, a uz to je dobacivao šaljive primjedbe na svoj bijeg iz Lepoglave.

— Ispred nosa stražara i čitave lepoglavske bande odletiti kak šišmiš — smijao se Baraba. — Čuješ, Ives, to zgledi kak da imaš travu pod jezikom.

— Travu? Koji je to vrag?

— To je tajni patron našega zagrebačkog »ceha«. Burno te navčili. Kad na večer opadne rosa, doplazi kornjača pak si na travi prespi. Ak najdeš travu na kojoj je ona prespala noć pod mladim mesecom i deneš ih pod jezik, nigdar te nijedan drot ne spravi pod krov drotarnice v Petrinjskoj. Gdo ima travu pod jezikom, taj more da živi i vumre kak tat — i nigdar mu nigdo nemre dokazati da je tat!

Škarica skoči. Vinom užarene oči bljesnuše:

— Kakav tat? Ko je tat? Ti ili ja? Tko nije tat? Svi kradu — svi kradu! Kradu novce, robu, ideje, poštenje, savjest, osjećaje, kradu ti sve jer sve živi od krađe! Svi su tati i žepari! Samo što jedni kradu po noći, iz zasjede, a drugi po bijelom danu kraj pulta. Jedni imadu škole i talenta pa mogu drugog okrasti da ga se i ne dotaknu, a drugi opet nemaju škole niti talenta, a imaju kuraže da razbiju kasu. A svi kradu, svi provaljuju, svi žive na tuđi račun; jedni imadu svoj alat tu — on se

168

janja

udari po čelu — a drugi tu — pritom udari po žepu u kojemu zazveči kovni alat. — Samo što se za one prve veli da su se obogatili, a nama se veli da smo ukrali. Ali jednaki smo svi, svi! — vikaše on lupajući po stolu. Međutim, mali nespretni Kuburant kao da sve to nije shvatio, lupi u situaciju polupijanim glasom šatrovčanku:

»Na štajgec smo hodili

Medveda smo razbili

I mi, i mi, mi smo šatrovi.«

Šmule i ostali s njim nastave:

»Na tren smo hodili

Barke smo fetili

I mi, i mi, mi smo šatrovi.«

Dok je na to udario Baraba svojim debelim, grmljavini naličnim glasom:

»Kaj god zaradimo

To i zacugamo

I mi, i mi, mi smo šatrovi.«

Najedared nešto lupi po stolu. Svi se zglednuše. Ives je udario šakom po stolu i bacio na nj čitavu lisnicu banaka.

— Jesmo ili nismo? Imate kuraže z menom se vadlati, da se podufam oditi pod obloke črlenoj lampi v Petrinjskoj otpopevati šatrovački štendhen?

Ali družbu nije toliko zanimala originalna oklada koliko hiljadarke što su zabijelile u Ivesovoj lisnici, pa zapanjeni upreše oči u novce.

— Hu, boga ti — klikne Škarica — ali se u Lepoglavi dobro služi!

— Dragi moj, te su zagrebačke, te su hiljadarke bukovačke!

— O, vrag te dal, što si i ti u Bukovcu licitiral? — klikne Škarica smijući se.

Riječ »i ti« trgne Vitora i on osjeti da je natapkao pravu nit. On se je uhvati čvrsto i odgovori isto tako u smijehu:

— Nek kaj misliš, da si ga ti z rende zel? Bukovac je velik, a ima tam bogme lepih vila z odprtimi obloki i v sredi zime.

— U vili s odprtimi — obloki? Čuješ, a v kojoj si to vili zagepario? — sumnjičavo će Škarica.

169

janja

— Sejedno v kojoj, samo da je šrebtiš bil pun. Gospon Slavušić je imal veselje!

Najednom se Škarica raskoračio i zagledao u Ivesa:

— Ti, ti si to bio u crnoj kapuci?

On se lupi po koljenu i počne grohotom smijati.

Ovaj je smijeh odavao koliko Škarica znade o toj provali. Vitor se smijao zajedno s mladim provalnikom, a misli frcale mu u glavi poput munjevitih iskra.

U jednoj polovici sekunde proletilo mu glavom stotinu kombinacija pitanja i odgovora.

Tad prihvati čašu i reče:

— Bog poživi bosonogog kolegu!

Škarica skrsti ruke na prsima i nastavi se smijati:

— Ja bos, a ti u kapuci! Ha-ha-ha! Da umreš! A jedan i drugi juriša jednu te istu vilu, jedan te isti ormar, jedne te iste novce! A jesi li me odmah prepoznao kad sam ušao ovamo?

— Kak ne bih, samo sam mučal.

— A reci mi, tko je bio onaj drugi?

Ovo pitanje Vitora iznenadi, ali on odmah spremno upita:

— Ti misliš — treći?

— No, pa da, treći, onaj s tobom!

Misli mladoga policiste uzbunile se kao pčele u košnici. »Dakle su bila trojica?! Dođavola!«

— Onaj treći bio je moj kompanjon iz Lepoglave — odgovori hitro.

— Čuješ, ne vodi me za nos, onaj drugi ili kako ti veliš treći nije nikada ribao hodnike lepoglavske kaznione.

— Kak ti to znaš?

— Imao je previše fine ruke! Ti si lopov svoje crne cape! — reče mladić, gledajući Vitorove male, tanke, otmjene ruke namazane nekom tinkturom. — Ti si svoje cape obukao u rukavice da ne ostaviš fotografiju svojih žigosanih prstiju, ali onaj tvoj prijatelj nije imao rukavica, on je samo nadzirao tvoj rad. Je li kakav gospodski provalnik? Reci mi, dosele sam ja sebe držao najgospodskijim u ovom zanatu.

— Svakako je bio čovjek koji ne radi! — reče Vitor, pograbi za čašu, stade se smijati i hitro se okrene ostalima:

— Takve pripovesti još niste čuli! Karambol — zusamenštos dvih kamerada baš pri poslu!

— Kaj, kaj, pripovijedaj nam — počeše tražiti Baraba, Šmule i drugi.

170

janja

— Nek vam pripoveda Škarica, on ima brušeni jezik!

— Škarica, reži! — vikne Baraba. — Reži ak nećeš da ti mi režemo jezika.

Mladić se neprestano smijao, a onda stao kroz smijeh da isprekidano priča. Svi su ga slušali pozorno. Vitor se pustopašno smijao, ali kriomice pohlepno lovio svaku njegovu riječ.

— Kad sam se povratio u Zagreb — reče Škarica — sakrio sam se u blizini Bukovca. Tamo imadem curu. Dvije večeri vidio sam u vili gospodina Slavušića otvoren prozor. No, tomu je i zimi vruće, pomislim ja, ali me nije spopalo ništa. Tek treće večeri čujem kroz prozor žensku. Govorila je s nekim na telefon i rekla: »Nema nikoga kod kuće. Da, sad bi bilo najzgodnije«. Bogme bi, rečem sam sebi. Kako bi bilo da skočim unutra. Vani je stajao auto i nekakva se gospojica odvezla. Ali nisam imao kod sebe nikakav alat. Idem dakle kući i vratim se. Za jedan sat već sam bio tu, svukao cipele i skočio kroz prozor u sobu. Nisam znao je li se tko vratio kući ili nije, ali mene baš to draži, što ne znam kako je. Počnem ja da otvaram jednu ladicu, kad se dogodi ono — ono — da pukneš od smijeha. Niti sam čuo korake niti šušanj, a vrata se otvorila. Na pragu pak stoje dva muškarca u crnim kapucama. Jedan drži električnu lampu, drugi revolver, a jedno i drugo naperili baš u moju gubicu!

»Ruke uvis«, zapovjedi onaj sa svjetlom, ali mi je bilo napadno da on šapće — kao tat!

»Natrag k ormaru«, zapovjedi mi čovjek u crnoj kapuci i ja sam se povukao do ormara.

»Zato su, dakle, tamo tragovi bosih negu«, mišljaše u sebi Vitor, »a da nije bilo tragova nogu one dvojice?«

— Kak da nisi nikaj čul? — zapita Vitor.

— Došli su tiho, imali su na nogama gume. Savršene gume, nisi čuo ni dotik noge sa parketom!

— A onda, onda? — neustrpljivo pitali drugi.

— Onda je onaj s rukavicom otvorio srednju ladicu, pretražio sve, uzeo nekakvu srebrom okovanu lisnicu i tražio neko pismo. Pošto je sve našao, otvori ostale ladice, ali sve samo pretrese i površno pogleda. Činilo mi se, ovi ne traže novaca! Ali onda se opet povratiše u srednju ladicu, a onaj bez rukavica uzme nekakvu mapu i stade brojiti novce, pritom prelije crvenu tintu i zamaže prste, ali je hitro opet pridigao i spasio banknote. Onda dade meni cijeli kup hiljadarka pa mi reče: »Evo. Pošteno smo podijelili.« Ja uzmem novac, a on mi reče neka idem kud sam došao. Ja skočim kroz prozor.

— A oni su ga za tobom zatvorili — upadne Vitor.

— Da, zatvorili jer su oni izišli s ključem iz vile, ja sam se pritajio i čekao.

171

janja

— No, što velite drugovi?

— Samo gdo su bili oni u kapucama?

— Evo ga, jedan sjedi tu — Škarica pokaže Ivesa.

Nastade smijeh i hihot, dok mladi policista osjeti veliku radost. Sad je napokon znao tajnu provale, a sasvim se podudarala s njegovom slutnjom da je tu bio osim bosonogog još netko. Okolnost da je pogodio ga obradovala, nu nije još dovršio. Dok je družba raspravljala o slučaju koji je zadesio Škaricu kod »posla«, on je pokušavao saznati što se dogodilo dalje.

— Kaj, ti si se skril? — upita on svoga tobožnjega druga.

— U grmlju uz cestu i čekao. Vi ste dvojica izišli iz vile, jedan je od vas zapalio cigaretu. Malo iza toga čuo sam sa ceste kako je odjurio auto. Izgledalo mi je kao da vas je negdje dosta daleko čekao.

»Zapalio cigaretu«, pomisli Vitor sjetivši se nađenog otpatka cigarete pred vilom i na cesti. »Bit će da je strastven pušač kad se u tako opasnom času izvrgavao pogibelji zapaljivanja cigarete?«

— A kaj smo razgovarali cestom? — upita on Škaricu.

— Čuješ, ti nisi govorio kajkavski, obojica ste govorili štokavski.

— Kad je on štokavac, govoril sam i ja tako, evo i s tobom mogu da govorim štokavski kao i kajkavski ako te volja!

— Meni je svejedno, ali činilo mi se i to da su obojica bili viši od tebe? Čuješ, kako to?

— Eh, to ti se samo tak pričinilo u noći, kapuca, guma na nogama — sve to čini čoveka vekšim!

— Da, da, to je istina. Samo se čudim kako je moguće da ste mi dali toliki novac.

— Eh, Ives je bil i ostane kavalir.

— Ali mi smo si ostavili još dve polovice.

— Na ovo je vrijedno piti — reče Baraba.

Svi se kucnuše, a na to upita Ives svoga druga:

— Čuješ, kaj su hiljadarke koje smo tebi dali sve prave?

— Oho?! Valjda nisu krivotvorene, pa si mi zato dao polovicu?

— Čuješ, ne vređaj. Ovaj još nigdar ni svoga kamerada nalantal. Ali valda znaš da sad ima toliko felšovanih hiljadarki da se gospoda u bankama ne spoznaju. Moj kamerad je novce pri Slavušiću razdelil na tri polovice. Jednu dal tebi, druge dve su ostale nam. I tu smo našli jednu krivu hiljadarku.

— Još imam nekoliko borkica od onih.

Škarica izvadi lisnicu pa izvuče iz nje novac. Vitor ga uzme i stade ogledavati

172

janja

nekoliko hiljadarka. Serija je odgovarala broju serije Milanovih novaca. Tad opazi da su dvije zaprljane prstima koji su bili vlažni od crvene tinte:

— Vidiš — reče on Škarici — ove dve su felšovane. Ali ja ti dam druge dve, da ne buš rekal Ives je lopov, prevarant!

I on promijeni crvenom tintom uprljane banke čistima. »Time sam ja gotov«, pomisli Vitor u sebi pa odluči ostaviti špilju.

Na to priđe Škarici Lojza i dade mu neko pisamce.

— A što je to? — zapita on ženu.

— Ha, kaj ja znam. Zaboravila sam na toga vraga. Vre ščera donesel je to pismo nekakvi čovek. Kad sem mu odrapila da ja s tobom nemam nikakvog posla, da nisi bil v Kustošiji loto dan, ali taj mi je nazaj odrapil: No, no, em znamo kak je. Vlatkec se bu najenput od negde stvoril. Je, kaj sam čineći — zela sam list.

Škarica razdere omot iz kojega izvuče ceduljicu. On je pročita i dobaci Vitoru:

— A tako je to, dakle ti si zato došao ovamo, da mene tražiš? Bojao si se da neću doći, je li? — pritom je vitlao u zraku ceduljicu.

— Kaj? Ja? — Vitor posegne za papirićem. Na njemu spazi strojem napisanu izreku:

»Sutra srijeda u 2 sata noćju čekam te za dobar posao u tunelu pod štrekom na južni kolodvor.

Onaj s kapucom«.

— To je danas — reče Vitor pročitavši. — Ali nije od mene, to piše onaj moj kamerad, nismo se videli nekoliko dana. Samo hodi, sigurno ima kakav dobri posel za te.

— Kako on mene pozna? Zar je možda ipak od našeg zvanja?

— Rekel mi je kad si skočil kroz oblok u Slavušićevoj vili: to je dečko — ja ga dobro poznam.

— Zašto mi ne kažeš tko je?

— Neka ti reče on sam. Ives nigdar ne cinka svoga kamerada nikomu.

Na to se Vitor okrene Lojzi.

— Kako je izgledal čovek koji je donesel ovu ceduljicu?

— Kak je zgledal? Kak zgledi čovek: bila je kmica, nisem ga fotografirala!

Vitor ne reče ništa. U sebi je već imao gotovu osnovu: poći će ravno na policiju i kod tunela pod tračnicama na južni kolodvor postaviti sakrivenu stražu i onoga s kapucom kad dođe uhvatiti.

Obuzelo ga veliko zadovoljstvo. Ovako hitro dokopati se čovjeka koji bi morao da bude ortakom ubojice inžinjera nije se nadao ni u snu. A da je taj sa kapucom, odnosno da su obojica u vezi s Dinom i njezinim nepoznatim prijateljima, to je

173

janja

Vitoru bilo više nego jasno.

»Sad idem«, zaključi u sebi, »a onda ću i ove pohvatati ovdje.«

Da se uvjeri imadu li kakvo posebno skrovište, upita Lojzu s prikrajka:

— Čuješ, kaj bi ja napravil da ovak najenput opadne pred tvoja vrata racija.

— Vrag po raciji! Imamo mi na policiji svojega čoveka. Ak se kajgod v Petrinjskoj počme mesiti, Futač taki dobeži pak se onda si razbežiju, a ja se taki stvorim pri kotlu i perem veš.

— Imam još nekaj posla — reče on Lojzi — ali se skoro vrnem.

Uto netko oštro lupi po vratima kuhinje.

— Vrak te stvoril, kakva je ovo noć, od vetra i zime si bežiju k meni kak piščanci kvočki.

Ona iziđe, a Vitor pričeka da vidi tko je taj novi došljak.

Međutim vani u kuhinji upita Lojza s ove strane vratiju:

— Tko je vani?

— Futač — odgovori muški glas.

Ona hitro otvori i šapćući upita:

— Kaj, racija?

Vjetar hukne u kuhinju val zime, a s njom i čovjeka u zimskom ogrtaču, sa šalom oko vrata, koji mu sizao do nosa. Na glavi mu kapa, natučena do očiju. On ne odgovori, već upita:

— Ima li tko u tebe?

— Ima ih dosta.

— Zovi mi Škaricu, ali da drugi ne opaze.

Lojza izvrši hitro nalog.

Za čas stajaše smeđokosi i modrooki mladić u kuhinji začuđen i ljubopitan kakvih to novosti donosi njihov pouzdanik sa policije.

— Što je, Futač? Što se dogodilo?

— Pazi, ne primajte k sebi na konačište nikoga koga dobro ne poznajete.

— Zašto? — začudi se Škarica.

— Tako, jedan detektiv imade nalog paziti za jednim policajnim činovnikom i tako ide svuda za njim. Danas uvečer opazio je da se taj gospodin odjenuo u lopova i otišao u Kustošiju.

Škarica se nehotice zamisli.

— Pazi, velim ti opet, ne primaj nikoga ako ga osobno ne poznaješ.

— Neću, doduše Ivesa ne poznajem osobno, ali sam o njemu čuo pa...

174

janja

— Ivesa? Kakvog Ivesa? — upita onaj u zimskom kaputu.

— Kakvog? — otresnu se Lojza nešto nervozno. — Onoga koji je suđen v Lepoglavu, sad je pobegel i došel k nam.

— Ives je pobegel u diku nebesku — reče čovjek zaogrnut šalom do nosa — on je umro!

— Ose! — upadne Lojza. — Valda ga ja poznam.

Škaričino lice poprimi sumnjičavi izražaj pa odmah povuče svoga pouzdanika k vratima, koja su bila tek pritvorena. Ovaj zaškilji u sobu. Nekoliko časaka promatraše Vitora, koji se nesvjestno ogleda. Čovjek se povuče od vratiju u kuhinju i reče sav zapanjen:

— To je on kojeg taj detektiv imade nalog slijediti. To je policajni činovnik na kriminalu, gospodin — Vitor!

Škarica se udari po koljenu:

— Jest, to je on — divno se maskirao, samo oči njegove bile su mi sumnjive, njih nisam zaboravio.

Lojza je međutim stala kleti i groziti.

— Kaj mislite, da sam pijana? Sve ima kak Ives, i obrazi i govor i navade, riječi.

— Imade na policiji fotografija i opise svakoga lopova, a on je baš izabral Ivesa jer je najlaglje mogao uzeti njegovu masku, a naštudiral je njegov život i osebine. To je sasvim kao na dlanu. Zato se gospodin Vitor nekoliko dana nije brijao!

— Eh, ali sad je stvar vruća — reče Škarica. — Lojza, ostani u kuhinji i ne miči se.

— Ja idem — reče Futač. — Imaš drobiša?

Škarica segne u žep i dade mu hiljadarku.

Ovaj se izgubi u tminu, a Škarica pristupi k vratima, zovne Barabu u kuhinju tu mu sve ispriča i pošto se sporazume, krenu obojica u sobu. Lica su im odavala ravnodušnost, ali Vitorova osjetila opaziše da se vani nešto desilo. Snašla ga neka neprijatnost. Kao da se ondje vani radilo o njegovoj glavi. Ovaj ga osjećaj uhvatio u onom času kad su oba provalnika stupila u sobu.

»Živci«, šapne on sebi. Ali ovaj priziv na hladni razbor nije mogao da ga otme neprijatnom osjećanju koje se stalo sve više razvijati.

Baraba i Škarica pođoše mirno k njemu, prvi sjedne do njega, a drugi ostane njemu iza leđa.

»To je zlo«, šapne Vitor u sebi i instinktivno se nagne nadesno, pokušav ruku približiti žepu u kojem je imao revolver. Ali Škarica je već ovu ruku uočio i zgrabio. U istom času uhvati Baraba drugu ruku i povikne:

— Cinkar! Na njega svi!

175

janja

U trenutku bile su sve ruke na Vitorovu tijelu — držale ga za noge, glavu, ramena, kamo je tko dospio.

— Svežite ga! — komandira Škarica.

Opirati bilo bi ludo, izlišno, mišljaše Vitor pa se posve bez otpora predao tom nenadnom napadaju, ni u snu ne sluteći tko bi ga odao. Sve ruke bacile se na Vitora i za nekoliko časaka ga svezaše, a kad je bilo svršeno, upraviše vinom smućeni, pitajući pogled u svoja dva druga. Škarica povikne:

— Eto, gledajte ga, to je policajac! Preobukao se i glumio nam kamerada.

Njihova lica planula, pesnice se grčile, oči sipale bijes, a riječi osvetu:

— Udri ga! — viknuše gotovo svi u isti čas.

— Ubite ga! — viknula Lojza i u velikom ogorčenju što je toliko prevarena, zgrabi željezni vijak za peć.

Ovo je sugestivno djelovalo na druge pa jedni zgrabiše cjepanice, drugi prazne boce i zaletiše se na Vitora. U istom času stade pred njega Škarica i zapovjedi:

— Stanite!

— Ne smije živ odavle — vikali drugi.

— Pričekajte! Najprije da saznamo čiju je glavu htio, a onda slijedi naša osuda.

Dotle je Vitor sjedio na zemlji svezanih ruku i nogu. U licu mu ledeni mir.

Družba stade pred njim kao prijeteći osvetnički val koji se na čas zaustavio, da ga tim bjesnije poklopi.

— Gospodine Vitore — reče Škarica zauzevši pozu sudije — koga ste tražili među nama?

— Provalnika u Slavušićevoj vili. Htio sam dobiti natrag lisnicu i pismo.

— I tako ste iz mene izmamili priznanje da sam ja bio onaj bosonogi! Dobro ste izveli. Vi dakako niste bili onaj u kapuci, ali danas biste bili došli na moj sastanak s njime?

— Jasno je da bih došao.

— I bili biste nas ovdje sve zajedno uhvatili?

— To je razumljivo.

Ovaj odgovor razbjesni one druge. Siknuše kao osinjak.

Ali Škarica ih zadrži, a Vitoru dobaci:

— Kuražni ste, gospodine. Vi ste htjeli uhvatiti nas, ali batina se okrenula. Sad mi imamo vas.

— E, vidite — reče Vitor — tome se nisam nadao. Međutim, posve je naravno da ćete mi se osvetiti, ali učinite to ne kao babe, nego kao ljudi. Nije kavalirski tući svezanog čovjeka.

176

janja

— Naučili smo to na policiji — vikne Baraba, dignuvši pesnice.

— Od mene ne, ja nisam nikad nikoga tukao niti dopustio tući. A vi mi se osvetite kao muškarci. Eto, tu sam pa me kako se pristoji ljudima — ustrijelite!

Ove riječi, izrečene savršenim mirom, djelovale su na njih kao hladni mlaz vode. Policista iskoristi taj čas i nastavi.

— Ako nemate možda pri ruci revolver, uzmite ga iz mog žepa. Jedan hitac — i vi ste osvećeni. Da me utučete kao psa, to ipak nisam zaslužio, to ne bi bilo dostojno niti vas.

— On ima pravo — reče Škarica. — Mi smo protivnici. Jedanput stajao sam ja s Barabom svezan pred vama, danas ste vi svezani pred nama. Kad su nas htjeli tuči, vi ste to zabranili. Postupali ste s nama kao s ljudima i mi ćemo postupati isto tako s vama. Nismo mi nekakovi razbojnici. Ubiti vas nećemo, ali osvetit ćemo se i vama i policiji. Učinit ćemo ono što će ju najviše zapeći. Hajde, pospremite hitro sve boce i čaše.

Bez otpora izvršiše njegovu želju, a onda će opet Škarica:

— A sad, gospodine Vitore, čekajte dok vas ne stigne kazna. Žalim što nećete moći da prisustvujete mojem sastanku u tunelu i što niste mogli da nas zatvorite! Zbogom!

Policista se osmjehne i slegne ramenima, dok se oni pokupiše i zajedno s Lojzom ostaviše kuću.

Vitor je čuo kako su za sobom zaključali vrata. Ostavili su ga svezanoga na rukama i nogama. Oko njega tama i pustoš. Nad krovom zavijao vjetar.

— Što li kane učiniti? — pitao se mladi policista. — Dosad sam dobro prošao. Nu što će biti sad?

Nije osjećao ni najmanje straha. Pokušao je ne bi li zubima mogao da odveže svoje ruke, ali užeta kojima su ga svezali bijahu čvrsto zauzlana. Ipak nije gubio nadu da će mu uspjeti nekako se osloboditi.

Međutim je čitava družba pošla sa Lojzom u gustu burnu noć. Tu se nešto tiho dogovoriše, a onda se svi raspršiše.

Pol sata iza toga uđe u prvu stražarnicu Lojza, pozdravi smjerno stražare i stade im pričati:

— Ja sam Lojza Podgoršekova. Služim svoj kruh pošteno i perem lučki veš. Danas pred pol noć došel je k meni nekakav čovek i prosil me da bi mogel prespati noć. Bili su pri meni dva suseda i prepoznali toga čoveka. On je bil odsuđen v Lepoglavu. Sam je pripovedal da je od onde pobegel. Onda su ga zvezali i sad je pri meni, a ja sam došla da ga otpelate na policiju.

Čuvši to stražari, odmah se dvojica dadoše sa Lojzom na put, da uhite lopova.

Kad stigoše u Lojzinu kuću, nađoše doista ondje svezanoga uznika. Odmah mu

177

janja

skinuše užeta i staviše na ruke lisičine. Vitor je šutio i pustio da ga vode, ne rekavši ni riječi. Razabrao je da ga stražari doista ne poznaju.

Kad su ga izveli iz kuće na cestu, Vitor stane.

— Zar me uistinu ne poznate? — upita ih on. — Ja sam policajni činovnik.

— Ni vraga! — nasmije se jedan od njih. — Kaj nisi morti i šef policije?

— Znam da vam je to nevjerojatno — reče Vitor — ali doista je tako. Pošao sam ovako maskiran u lopovsku špilju, da nađem jednog provalnika.

— Taj je prefrigan, ali mi nismo na glavu opali!

— Ako ne ideš mirno s nama — zaprijeti se drugi stražar — pomoći ćemo ti s bajunetom.

Vitor je uvidio da tu nema šale. Radilo se o tom da ga što prije puste.

»Tu nema šale«, zaključi Vitor, »oni me neće pustiti. A Škarica će sigurno pod tunel. Moram prisustvovati tom sastanku, pa makar samo s prikrajka. Barem da čujem što će ugovoriti i zašto je nepoznati s kapucom ročio Škaricu. Što će se tamo desiti?«

Ova ga je misao neprestano progonila i hitrinom svoje domišljatosti prebirao je po sveđer novima osnovama kako da se oslobodi iz ruku stražara. Ako se dade dovesti na stražarnicu, tamo ga opet neće poznati i dok telefonski dozove kakvog detektiva da ga legitimira, proći će odviše vremena, a do druge ure iza polnoći nema još prevelik razmak.

Što dakle da radi? Da mu nisu sapeli ruke lisičinama, mogao bi se spretnim udarcima nekako izvući i stražarima umaći. Ali ovako njegove ruke vješte džiu džici nisu mu sada mogle pružiti pomoći.

Pošao je mirno cestom i dao se voditi stražarima.

Osveta kojom su ga udarili provalnici činila mu se vrlo zgodnom i bila bi ga zabavila da ga nije vukla misao sastanka u tunelu pod tračnicama.

Koracajući tako po gustoj zimskoj noći ne videći ni prsta pred sobom tražio je izlaz iz ove situacije.

Zimski vjetar donio mu do ušiju štropot sa strane grada.

— Ha, to je auto, vrlo dobro — reče on u sebi.

Štropot auta dolazi sve bliže. A oni mu idu mirno u susret. Već se vidi trak svjetla kojim automobilska svjetiljka rasvjetljuje cestu. Već su posve blizu. Stražari htjedoše da se ugnu.

U tom času baci se Vitor nasred ceste. Stražari, nepripravni, na trenutak se zbuniše, a onda ga pograbe da odvuku. Ali on je težak kao olovo — svom svojom gombalačkom vještinom upire se o sredinu ceste. Stražari kunu, vuku ga, ali strah da ih auto ne prevozi oslabljuje njihovu snagu. Jedan se od njih otkine, poleti

178

janja

nekoliko koraka naprijed, stane na nasip od šljunka i vikne prema autu:

— Stoj — stoj!

U svjetlu automobilskog reflektora razabire se stražarska kaciga. To ponuka upravljača i auto se ustavi.

U njemu sjedio je sam šofer.

— Što je? — pita on.

— Uhvatili smo jednog čovjeka. Bacio se pred auto na cestu.

Šofer ostavi kormilo, siđe i ode onamo gdje je ležao Vitor.

— Prokleti lopov — prokune stražar — kakve nam pravi zbrke.

— Ako ne ustaneš, razbit ću ti kundakom glavu — okosi se na nj drugi stražar.

Vitor digne glavu i upre pogled u šofera pa će mirnim glasom:

— Gospodine šoferu, nisam nikakav lopov, vjerujte mi, navlače me. Kad bi samo znali kako mi čine krivo!

— Hm — promrmlja šofer pa se onda obrati stražaru:

— Hajde da ga metnemo u auto, odvest ću vas s njime u grad.

— To je pošteno — reče Vitor i sam ustane te pođe prema autu.

Šofer je hitro pošao naprijed i sjeo na svoje mjesto. Vitor jednim skokom skoči u auto. Stražari se spreme da se ukrcaju, kad najednoč jurne auto naprijed.

Stražari ostadoše zapanjeni, iznenađeni, zatečeni. Auto odjuri takvom silnom brzinom da se u prvi čas nisu snašli. Da bi im šofer ispred nosa odnio uznika, nisu ni u snu slutili.

Prošlo je nekoliko časaka dok se oni latiše pušaka. Dva hitca zažvižde kroz tamnu noć.

»Boga mi, to je otmica«, pomisli Vitor u sebi sjedeći kraj nepoznatog mu šofera.

»Tko je taj? Zašto me nije odveo u grad?«

Ovo mu bijaše sumnjivo.

»Da nisu lopovi nešto drugo izmudrili? Zar bi imalo smisla da me puste i opet uhvate?«

Nekoliko je časaka čekao da vidi što će biti. Šofer se obazre prisluškujući, onda uspori brzinu automobila i pogleda svoga otetoga putnika.

Ovaj upita:

— Čujete, gospodine, što ste to uradili? Mogli smo obojica dobiti tane u glavu.

— Kad ne bih ja bio brži.

— Molim, zašto ste to učinili?

— Valjda vam nije žao?

179

janja

— Bogme nije, ali htio bih znati što hoćete sa mnom.

— Ništa. Možete sići ako vas volja.

— Ali što vas je ponukalo da to učinite?

Šofer se nasmije.

— Da malo potkurim policiji. Samo šteta da nemaju oni tamo auto pa da dođu za nama u potjeru. Vidjeli biste čuda. Baš sam im fino ispred nosa odjurio!

— To ste dakle učinili iz pukog jogunluka?

— Zašto ne bih? Vidio sam takvih stvari u kinu pa sam višeput mislio: baš nije odviše kunštno! To bih i ja znao. Što bih dao da mi je samo bilo vidjeti lica stražara.

— A niste se bojali mene? Da sam lopov?

— Nisam se bojao. Vaš glas, čovječe, ne zvuči lopovski.

— Dobro pogađate. Uistinu nisam lopov, vjerujte mi.

— Vjerujem.

Vitor je bio svjestan svoga sugestivnog upliva na nepoznatog čovjeka s kojim je sjedio u autu i odluči da se time odmah okoristi.

— Učinite mi uslugu pa me odriješite ovih lisičina.

Šofer zaustavi auto, uzme iz ormarića alat i za malo bijahu Vitorove ruke slobodne.

— Tako. U zahvalu uzmite ovu malu uspomenu.

Vitor mu pruži jednu banknotu pa onda nastavi:

— A sad vas molim, odvezite me malko natrag da ne moram čitav put provaliti pješke. Stražari su nesumnjivo otišli u grad, dakle nas neće sustaviti.

Šofer okrene natrag. Doskora ga Vitor opet zaustavi, oprosti se s njim i krene preko polja prema željezničkoj pruzi. Žurio se, preskakivao grabe, gotovo trčao. Jedina mu bijaše misao da za vremena stigne na tajinstveni sastanak u tunelu pod tračnicama.

Ova ga je misao vodila preko oranica i polja prema željezničkoj pruzi. Znao je točno gdje leži tunel pod tračnicama o kojem je govorio sa Škaricom.

Noć je tamna. Nebo sakrivaju gusti oblaci. Njegova se pojava izgubila u tmini, a svaki štropot njegovih koraka zatomila zimska bura.

Kad je već bio u blizini željezničke pruge na neko sto koračaja, spazi u crnoj tmini malu žarku crvenkastu točkicu. Stade pa gleda, prozire tminu, a onda pođe polagano oprezno napred. I opet stane.

»Cigareta! Netko je tamo!«

Stoji i gleda. Misli mu se roje u glavi munjevitom brzinom. Slavušićeva vila... Čovjek sa kapucom puši cigaretu... Otpadak pokraj puta!

180

janja

Žareća cigareta što ju gleda pred sobom dozivlje mu sumnje i nade. Ovaj što se sakriva pod tunelom bit će isti.

Vitor se hitro sagne, polako približi željezničkom nasipu, uspne gore i rubom nasipa polako puzajući krene prema mostu.

U žvižduku vjetra gubi se svaki šušanj.

Poput mačke dopuzao je na most sasvim nad tunel. Dolje, dva-tri metra pod njim kao u crnoj rupi čas sijeva cigareta, čas opet iznikne.

On je prati napetom pozornošću. Svu snagu svoga vida i sluha koncentrirao je u nj. Ležeći popreko tračnica gleda i razabire kako pušač hitro, gotovo nervozno prinosi cigaretu ustima, dugim je dahom uvlači, a onda opet spušta dolje.

»Taj ovdje puši! Ili je nespretan ili drzak. Ali strastven pušač!«

Ne čuje ništa. Val vjetra prozviždio kroz tunel u daljinu.

Časak nastala tišina. Vitor čuje dolje gibanje i čuje šapat. Njegov vanredno osjetljivi sluh hvata tek nekoliko riječi.

— ... Deset hiljada... primi sve na sebe... Vrijedno sjediti godinu... za vašu provalu...

Cigareta sijeva, pušač je ne uzima iz ustiju, vjetar zadune i onda se opet smiri. Kratka šutnja i tama.

Vitor hoće da što bolje iskoristi ovaj mir, pomakne se malo naprijed, ali u tom času odroni se nešto šljunka sa ugla zemlje ispod njegove lijeve ruke i skotrlja dolje.

»Prokletstvo«, razljuti se u sebi.

Vjetar opet dune. On ne čuje ništa. Ne vidi više cigarete.

Nepomičan je u nadi da se zataji.

Pod mostom uzgibale se dvije crne pojave. Jedna šapne:

— Škarica bježi.

Vitor ništa ne čuje, ništa ne vidi — čeka što li će biti.

Dva čovjeka veru se tiho i oprezno na most. Iznenada osjeti Vitor na sebi snažne ruke. Trgne se, skoči, ali netko ga prignječi na zemlju. On se opire, hoće da ustane, a jedan glas šapne:

— Gospodine Naraga, svjetlo!

Ručna električna lampica bljesne mu u lice. Iza njega opazi konture snažnih muškaraca sa crnim kapucama i krinkama na licu. On upre u njih revolver, ali četiri jake muške ruke razoružale ga.

— To je on koji traga za ubojicom inžinjera! — reče opet prijašnji glas.

Oba nepoznanca svom snagom pritisla Vitora o zemlju. Po tom kako su ga hvatali osjeti da imade posla s vještim ljudima. Jedan je od njih vanredno spretno upotrebljavao udarce džiu džice i vješto oslabljivao Vitorovu snažnu obranu.

181

janja

Osjećaše da su oni jači, ali pokuša lukavošću izmaći. Jak udarac u glavu omami ga.

Borio se sa nesvjesticom. Ako ga ova svlada, izgubljen je.

Ponovni udarac u glavu slomi njegovu otpornost. Osjeti da mu je tijelo nadjačano. Duh ipak ne popušta, bori se instinktivnom snagom da svijest sasvim ne potamni. U toj borbi pada u polusvijest. Razabire samo da se s njim nešto događa, da se oko njega vrzu ljudi, a oko tijela nešto savija. Kao u magli čuje glas:

— Oslobođeni smo.

Prolaze časovi. On gubi račun o vremenu. Snaga duha i hladni zrak raspršiše maglu. Svijest mu se othrva i probudi se iz polusvijesti na javu. Gleda oko sebe. Nepoznanaca nema i sasvim je sam.

Hoće da skoči, ali tijelo ne slijedi njegovu volju. Ne može se maknuti.

»Što je to?«

Noć, tmina, vjetar, pod njim most, pruga, razabire sve što je oko njega.

Opet hoće da se digne, ali ga nešto pritište o tračnice — jedan trenutak i njemu je jasno: svezan je o tračnice!

Ljudi s kapucom položiše ga popreko i svezaše.

Od ove spoznaje zadrhću mu živci. Ogleda se duž željezničke pruge... sad zdesna, sad slijeva. Pogled mu zapne u daljinu. Odanle dopire k njemu muklo drndanje vlaka. Osjeća svu strahotu svoga položaja... To mu daje snagu.

Upire se, previja, kida, kako bi se iskinuo iz strašne mreže koja ga sapinje o tračnice.

Užeta mu režu tijelo, ali ne pucaju... Čas se odmara, a onda opet upire do vrhunca napetu snagu. I fizična jakost i životni instinkt združili se i podavaju njegovu tijelu ogromnu otpornost. Hoće da se otme smrti. Ali snaga pada sve niže i on bespomoćno leži na tračnicama.

Njegove se oči upiru o tminu. Dva svjetla jureće lokomotive sijevaju kroz noć i jure sve bliže k njemu.

Pričinja mu se kao da je noć crno, mračno more, a on mu leži na dnu. Neka gadna crna zvijer sa užarenim očima spazila ga i strjelovitom brzinom bacila se prema njemu. Čuje njezino klopotanje, gleda njezine ognjene oči... Tijelom mu prelazi hladni mraz. Živci se polako ledene, misli blijede. Zaglušna grmljavina lokomotive prolazi mu kroz mozak. U njegovoj svijesti samo još ostaje blijeda apatična spoznaja:

»Svršeno je!«

Omrtvio je. Svi mu osjećaji okamenili. Ledena apatija obuzela ga svega. Bešćutnim mirom gleda u crnu smrt, koja mu se približuje plamenim očima...

Nekoliko časaka... On osjeti jaki udarac, a onda mir.

182

janja

BARUNICA TEA

ilan je probdio čitavu noć u svojoj sobi, čekajući telefonsku vijest svoga prijatelja. Ali uzalud. Nitko se nije javio. Prema jutru nešto zadrijema, a konačno tvrdo zaspi. Kad su ga probudili, rekoše mu da ga traži neka strana dama. To ga začudi i kako je bio nezadovoljan i neustrpljiv, tek

mahne rukom u znak da gospođa može ući.

Dotle on pograbi slušalicu telefona i upita se za Vitora kod kuće i na policiji, ali svuda mu dadoše odgovor da ga nema. Bivao je nervozan pa odluči odmah u grad. Ali trebalo je još da primi tu neku nepoznatu damu i on se uputi u drugu sobu i pričeka posjet.

U salon uđe mlada žena srednjega stasa, tamni kostim vanredno skupocjene tkanine i umjetničkog kroja elegantno je odijevao njezinu vitku pojavu. Ispod crnog šešira od baršuna gledale su lijepe, velike smeđe oči mekana izražaja. Lijepo, otmjeno lice vanredno bijele, gotovo prozirne puti činilo je dojam mladosti i svježine. Crte lica izražavale su inteligenciju, mir i potpunu duševnu sređenost. Crvene, tanke usne rastvoriše se, a njezini zubi zabijeliše.

— Moje je ime barunica Tea Waldemann — reče ona.

Milan se pokloni, reče joj svoje ime i pomakne k njoj naslonjač.

Mlada dama sjedne, uprijev svoje baršunaste oči u Milana.

— Dopustite, gospodine, da ispustim suvišni uvod i odmah kažem zašto sam došla. Ja sam ovdje posve strana i rekoše mi da se kod vas nalazi tajnik nekoga Amerikanca, gospodin Perković.

— Gospodin Perković ne nalazi se više kod mene.

— Oh, pardon, onda sam vas sasvim suvišno smetala. Ali tako mi je nužno da govorim s njim pa se nisam žacala doći ovamo.

— Ako mi dopustite, ja bih mu telefonirao. Vi ste mu sigurno znanica?

— Upoznala sam se s njime, a po njemu i sa gospodinom Sejanom na putu. Tako sam saznala da i oni putuju u Jugoslaviju, odnosno u Zagreb. Pošto sam ovdje posvema nepoznata, obećali su mi, kad stignem, da će mi biti na uslugu glede smještanja. Kako vidite, ozbiljno sam shvatila njihovu kavalirsku ponudu i evo

183

janja

došla sam ravno da tražim gospodina Perkovića.

— On će se sigurno veseliti što vam može da služi, međutim gospodin Perković i gospodin Sejan moji su dobri znanci pa ako je štogod važno i prešno, dopustite mi da ja možda vašu stvar uredim. Oni će sigurno ionako da se obrate na mene.

— Vi ste ljubezni. Razabirem da ne bih imala nikakvoga razloga vašu kavalirsku ponudu odbiti. Ali bih prije morala da vas dugočasim sa jednom malom pripoviješću. Treba, naime, da znadete tko sam i što tražim ovdje. Udova sam iza ruskoga baruna Waldemanna. Nakon prevrata u Rusiji on je nastradao životom kao i toliki drugi, a ja sam pokupila svoje dragocjenosti i pobjegla. U Italiji sam se nenadano upoznala sa vašim znancima i pripovijedala da želim u Jugoslaviju. Oni mi preporučiše da idem u Zagreb. Eto, stvar je jasna. Trebala bih dakle dozvolu boravka i stan, a ne znam kamo i kuda da se obratim.

— Molim, gospođo barunice, da stvar povjerite meni. Međutim, ako dozvolite, otpratit ću vas gospodinu Sejanu.

— Ne mogu dopustiti da se toliko trudite.

— Nipošto, ja ionako polazim u grad po važnom poslu. Moj auto je već spreman. Vi ste se dovezli?

— Kočijom — reče ona.

— Smijem li kočiju poslati natrag?

— Smijete.

Među tamnim zastorima na ulazu u salon pojavi se bijeli šešir, a ispod njega nasmiješene modre oči.

Barunica Tea pogleda ljubopitno na vrata. Milan ustane:

— Izvolite, gospojice Nedo, dođite.

Djevojka uđe, sva rumena i svježa od zime.

— Dovezla sam se na čas s gospodinom Juricom. Traži vas.

— Kći moje rođakinje koja mi vodi kućanstvo — prikaže Milan Nedu lijepoj otmjenoj dami. Djevojka pozdravi nešto rezervirano, barunica naprotiv vrlo ljubezno. Pošto su izmijenili nekoliko riječi, obrati se Milan Nedi:

— Molim vas, gospojice, pozabavite malo gospođu barunicu dok svršim posao s Juricom.

Tada zamoli gošću da ga za nekoliko časa otpusti rad važnog posla.

Obje su žene ostale same. Barunica je vodila konverzaciju, zanimajući se za Nedin život i rad, nu ona je odgovarala sustezljivo.

Mlada strana ljepotica promatrala je Nedu pogledom iskusne žene, slušala pozorno svaki njezin odgovor i reagirala na sve vrlo rječito i vrlo ljubezno. Barunica bivala sve ljubeznijom, Neda sve hladnijom.

184

janja

Doskora se Milan vrati i umiješa u konverzaciju. Neda je najedared sasvim ušutila promatrajući ljepoticu, čije su kretnje, geste i način govora odavale svjetsku damu. Unatoč njezine jednostavne odjeće i diskretnog držanja, izbijao je od nje zamamljiv čar. I dok su riječi i kretnje prema Milanu pokazivale potpunu rezerviranost, njezine baršunaste oči gotovo se upijale u snažnog lijepog mladića, što je mladu djevojku očito ljutilo. Osim toga je ona zamijetila baruničinu premoć nad sobom u ljepoti, u otmjenosti, a još više u inteligenciji. To ju vidno ozlovoljilo pa je šutila. Milan se zavezao živo u razgovor s barunicom pa je izgledalo da ga odviše zanima. Tada se on okrene k djevojci i naglo zapita:

— Gospojice Nedo, zašto ne sudjelujete u tako zanimivoj konvezaciji? Zar ste zlovoljni?

— Ne, nisam.

Barunica ju pogleda sa dobrostivim smiješkom:

— Tko imade tako divne modre oči i ne treba trošiti riječi. Vaše oči govore ljepše nego sve pjesme ovoga svijeta.

Onda se okrene k Milanu:

— Vaša rođakinja je doista prekrasno čedo, već davno ne vidjeh ovako savršeno dražesno žensko biće.

Neda obori oči, a Milan odvrati:

— Vaše je opažanje vrlo ispravno. Samo je danas gospojica nešto zlovoljna.

— Varate se — reče Neda — tek slušam.

Uto sluga nešto najavi Milanu. Ovaj se obrati k barunici:

— Auto je spreman. Ako je gospođi barunici s voljom, možemo poći.

— A gospojica? — upita ona.

— Ja ću se vratiti s Juricom.

— Dođite s nama — zamoli Milan.

— Ako ne smetam!

Barunica hitro odgovori:

— Ali, lijepo moje dijete, ovako šarmantno krasno biće može samo da nam ukrasi vožnju.

Međutim je ušla gospođa Malenić. Milan prikaže staroj dami svoju novu znanicu, a nakon kratkog razgovora oprostiše se i krenuše u grad.

Milan je sjeo do šofera, a barunica i Neda sjele otraga, jedna do druge. Barunica nije prestala da obasiplje Nedu svojom ljubežljivošću, a konačno joj izjavi:

— Već davno nisam osjetila prema ženi tolike simpatije kao prema vama, gospojice, i vjerujte, mi bismo dvije mogle sklopiti iskreno prijateljstvo, kad bih i ja mogla steći vašu sklonost, ali čini se to će biti teško.

185

janja

— Oh, ne, gospođo barunice, ja sam tek skromna siromašna djevojka pa nemam odvažnosti prema tako otmjenoj dami.

— Siromašna? Vi? Dijete moje, ovakva ljepota uvijek je bogatstvo. A odvažnost je stvar rutine. Valja da zađete u društvo, to je vježba.

— Nemam dosta vremena za društvo, a ni sredstva.

— Lijepi ste, a to je dosta. Vjerujte, ljepota je najveće bogatstvo.

Nedi su godili komplimenti otmjene ljepotice pa je postajala razgovorljivijom i one su čavrljale čitavim putem do grada i kroz grad sve dok nije auto stao pred velikom, jednokatnom vilom u Tuškancu.

— Ovdje stanuje gospodin Sejan, a s njim tajnik Perković — saopći Neda barunici.

— Vi ga poznajete? — upita ona.

— Namještena sam kod njega za poslijepodne.

— Ah tako, onda molim, učinite mi dobrotu i pratite me. Zagovor tako lijepih očiju neće mi biti naodmet.

Sve troje uđoše u prostran vrt, ograđen visokim zidom. Uđoše u prizemlje. Na jednim vratima stajaše pločica s napisom:

»Poslovnica«.

Milan otvori. U prvoj sobi sjedila su dva mlada gospodina, zaposlena risanjem mapa, obojica u radnim bluzama.

U drugoj sobi radila su trojica kod pisaćih stolova, u trećoj nađoše Perkovića kako šetajući po sobi nešto diktira u stroj gospojici Dini.

Spazivši goste, prekine Perković rad, pozdravi barunicu vrlo radosno, a onda ih povede u četvrtu sobu, mali salon za primanje stranaka. Odmah javi kućnim telefonom u prvi sprat Sejanu baruničin dolazak i njezine pratnje. Amerikanac isporuči svoju molbu, da bi ga dame počastile svojim posjetom u prvi sprat.

Amerikanac im je sišao ususret na stube i poveo ih zajedno s Milanom u svoj stan.

Predsoblje u tamnocrvenoj boji naviještalo je eleganciju stana.

Uđoše u salon. Okružila ih tmina tamnosmeđe boje. Stijene, kožnati naslonjači, pokućtvo, sagovi, sve tamno, skupocjeno, jednostavno bez ikakvog sitničavog salonskog ukrasa. Na otvorena vrata salona razabirale se i ostale sobe — prolazi pričinjahu se kao dugi tamni hodnik, odlične ozbiljne elegancije. U ovoj tmini boja ljeskala se samo stakla na lusteru i pokoji zlatni okvir stare uljene slike. Sobe su pružile dojam da tu stanuje čovjek bogat i otmjen, ali tih i povučen, kulturan i modernih navika, željan udobnosti, ali nipošto ženske komotnosti, finog, ali potpuno muškog ukusa. Čitav je uređaj pokazivao da vlasnik ovog stana imade u

186

janja

sebi nešto od starovječne muževnosti i novovjekog gospodstva. S ovim bijaše u skladu i njegova pojava, u tamnom odijelu sa tvrdom ozbiljnošću u svakoj crti lica. Ali kad je primio goste, lebdio mu na punim usnama mirni, vrlo zadovoljni smiješak.

Dame su sjele.

Barunica pričala što ju je dovelo ovamo. Neda kriomice pogledava po sobama, osjećajući tajinstvenost dosele neviđenog i njoj posve novog ukusa u kojem je nazrijevala gestu bogatstva. Tiho je uzdahnula i hvatala očima dragocjene stvari, kao što bi ih hvatao tat spremajući se na krađu.

Milan, koji se u tom stanu čestim posjetima od nekoliko dana već udomio, pođe u neku treću sobu, zatvori i nazove policiju:

— Halo? Tamo gospodin Robi?

— Da. Vi opet tražite Vitora?

— Jest, silno ga trebam.

— Ne znam kamo je. Nije stigao u ured. Bit će spava kod kuće.

— Ali gospodine, ne običaje on u vrijeme ureda spavati. Samo da mu se nije što zla desilo?

U telefonu čuo se omalovažujući smijeh.

— Kakvo zlo! Rad šta?

— Policista pa...

— Ah šta, kakav policista! Tko se brine za nj! Ustrpite se. Kad njegov posao čeka, pričekajte malo i vi. Sluga!

Telefonska slušalica padne u aparat. Milana obuzeo njemu nerazumljivi nemir.

S ovim nemirom u duši vrati se on opet k društvu te se zaveze u razgovor. Barunica je konačno ispripovijedala što bi sve željela. Gospoda se sporazumiše da će Milan kao najupućeniji posredovati kako bi se za barunicu našao stan i dobila dozvola stalnog boravka u Zagrebu. Kad se o tom prestalo govoriti, zamoli Sejan goste da ostanu kod njega na doručku, što je barunica primila odmah, a Neda nakon što je strana ljepotica dugo za to molila, a konačno to želio i Milan.

Za čitavo ovo vrijeme što ih je dijelilo do doručka približavala se Neda sve više otmjenoj stranoj gospođi. Okolnost da je neprestano hvalila njezinu ljepotu donekle ju smirivala. Barunica Tea pako živo razvijaše debatu s Milanom, dok je Sejan zabavljao Nedu i pokazivao prema njoj toplu, ali diskretnu pozornost. Perković je otišao da odredi potrebito za doručak.

Sejan opazi da je Neda nešto povučena i tiha pa je nastojao doznati uzrok njezinoj zlovolji. Ona se svakojako ispričavala, dok napokon reče:

— Kad me silite, gospodine Sejane, reći ću vam! I nisam sasvim raspoložena.

187

janja

Posao na dvije strane nije ugodan, sva sam raskidana, a opet i dolje kod vas nekako nije sasvim prijatno.

— Nije? A zašto? — iznenađeno će on.

— To vam ne mogu da kažem.

— Ali kad bih lijepo molio da mi se povjerite? Uvjeravam vas bio bih sretan kad bih vam smio i mogao svojim odredbama iskazati ugodnost. Molim vas, recite mi, što vam je neprijatno?

— Kad ste tako dobri prema siromašnoj djevojci, bit ću iskrena. Osjećam da nešto nisam po volji onoj gospođici koja se nalazi u vašem uredu.

— Toj gospojici?! Vidio sam ju jednom. Tko je ona?

— Ime joj je Dina Rosandić, privatna činovnica. Gospodin Slavušić, tako barem čujem, preporučio je gospodinu Perkoviću.

— Uredit ću to kako bude vama ugodnije.

— Samo molim vas, gospodin Milan će se srditi ako sazna da sam bila tako iskrena. On se, čini se, vrlo zanima za nju.

— Ne bojte se. Ja ću to udesiti da nitko neće saznati ništa. Bude li vam makar i najmanja sitnica smetala u uredu, izvolite mi saopćiti.

Neda pogleda Sejana zahvalno pa onda baci pogled u kut salona, gdje je Milan razgovarao s barunicom Teom.

— Čini se, oni se vrlo dobro zabavljaju — primijeti Sejan. — Barunica je vrlo sretna što je našla već na prvom koraku znanaca. Niste li opazili da joj se vanredno sviđate?

— Možda, ne znam, ne razumijem zašto je tako ljubezna.

— Zašto? Očarana je vašom dražesti. Vi očito niste svjesni onog čara što ga krijete u sebi. Rekao bih da ste čak i ljubomorni.

Kod ovih riječi pogleda joj Sejan oštro u oči pa onda baci pogled na Milana u kut salona.

Kao da ga je razumjela, odmah je kimnula glavom rekavši:

— Što vi očito mislite! Ni izdaleka. Ja uopće nemam prava da budem ljubomorna bilo na koga. Nemam ništa nego svoje namještenje i nikoga nego svoju majku.

— Čini se ipak, vi biste trebali samo ispružiti vašu lijepu ručicu i uzeti sve što hoćete.

Oborivši oči poravna ona svoje odijelo kao da je zbunjena i prošapće:

— Ah, gospodine Sejan, vi to velite samo kao kavalir, ali sami u to ne vjerujete.

— Velim i vjerujem!

Naglasio je riječi i popratio ih pogledom koji ju ponovno smete.

188

janja

Gospodin je Perković najavio da je doručak na stolu, a gospoda povedoše dame u blagovaonu. Tu se je razvila konverzacija o izletima, o kazalištu i o zabavama, za koje se barunica vrlo zanimala.

— Još u Švici pripovijedali su mi Rusi kako je u Zagrebu lijepo i ja sam slušala njihov savjet da se preselim ovamo, ne samo radi povoljne valute, nego i radi onih ugodnosti koje su mi obećavali moji zemljaci.

— I nijesu vas prevarili — odgovori Milan. — Vi ćete ovdje sigurno naći ugodan krug i poznanaca i lijep boravak.

— Ako su i ostale dame u Zagrebu tako lijepe i mile kao gospođica Neda, a gospoda kao vi, gospodine Slavušiću, onda se zaista veselim što sam došla ovamo.

— Ja sam doduše novajlija u Zagrebu — reče na to Sejan — ipak ću vam rado služiti bude li vam uopće preostalo vremena da se dosađujete.

Baruničine baršunaste smeđe oči gledale su sad jednog, sad drugog gospodina. Njezin je pogled bio mekan i topao kao da svakog miluje, a kad bi se upilio u njihove zjenice, činilo se da svojim očima ljude upija.

Premda je Milan učestvovao u debati, njegove se misli neprestano bavile Vitorom. Nakon svršenog doručka bio je već toliko nervozan da su to primijetili i drugi i pitali ga za uzrok njegovoj rastrešenosti.

— Imam vrlo važan posao u banci pa ne znam kako bih zamolio dame neka bi me za četvrt sata ispričale. Odvest ću se autom i brzo vratiti.

To je bila samo izlika. Milan se odvezao ravno Vitorovoj kući, ali njemu ni traga. Ni tamo nijesu ništa o njemu znali pa se je morao vratiti ne saznavši ništa.

Što je vrijeme više odmicalo, to je bivao zabrinutiji za svoga prijatelja. Što se je to s njime desilo? Da mu nisu lopovi štogod učinili nažao? Ovako ipak ne može da bude. Morao bi se s nekim posavjetovati. Da ide na policiju? Ali kome?

Nije se mogao dosjetiti nikoga kome bi to mogao da povjeri, bojeći se jer mu je Vitor naložio da nikome od policije ništa ne kaže. Ipak, nekoga bi trebao da se posavjetuje. Nije poznavao nikog osim Robija, a posljednji put razabrao je da nije sklon Vitorovom uredovanju. Dakle, njemu ne smije da govori.

Pokušat će opet da telefonira. Možda je Vitor pošao u onoj toileti ravno na policiju. Milan pođe u kavanu i zatraži telefonski spoj s policijom.

Kad je stavio slušalicu na uho, čuo je nečiji razgovor. Riječi se razabirale samo izdaleka. Neki je čovjek silno vikao u telefon i Milan razabirao samo raskidane riječi:

— Što... povožen... vlakom... pitajte tko je... halo, čujete...

Milan baci slušalicu. »To je glupost, ne mogu dobiti spoja.« Onda iziđe iz kavane a da nije opet telefonirao.

Čudio se svome rastućem nemiru. Konačno se odluči ipak još pričekati.

189

janja

Vrativši se opet k Sejanu uđe u salon. Tu spazi Nedu u vrlo ljubeznom razgovoru sa Amerikancem. On je prisloniv se o njezin naslonjač govorio djevojci gledajući ju nekim sugestivnim izražajem, a ona se smiješila, nešto pričala.

Milan je stao na vratima i osjetio neko neugodno čuvstvo.

— Što se taj čovjek toliko ulaguje Nedi? Zar joj kani ozbiljno udvarati?

Kad se oglasio, Neda ga dočeka sa smiješkom, a Sejan ne promijenivši svoje pozicije mirno zapita:

— Jeste li svršili svoj posao? Sad očito nemate više uzroka da se uznemirujete?

— Barem se tome nadam! — odgovori on pogledavši Nedu, koja je svojim plavim očima bezazleno gledala po sobi.

Međutim se barunica pojavila iz sporedne sobe u društvu s tajnikom Perkovićem te izrazila želju da pođu.

— Otpratit ću dame — ponudi se Milan.

— Molio bih vas — upadne Kamilo Sejan — da ostanete kod mene, imam s vama važni razgovor. Hoćete li se, moje dame, zadovoljiti pratnjom mojeg tajnika?

One prihvatiše te se oproste sa svojim kućedomaćinom koji ih otprati do auta.

Kad su oni otišli, zapita Sejan Milana:

— Vidio sam u uredu neku gospođicu koju je angažirao Perković. Čini mi se da baš nije najbolji radnik.

— Naprotiv, vrlo je sposobna pa znade i engleski, što je u vašem uredu potrebno.

Engleski ionako znade moj tajnik. Međutim, meni bi draže bilo kad bismo tu gospođicu zamijenili s vašom rođakinjom Nedom. Tako bi ona bila zaposlena samo kod mene, a to bi bilo unosnije i udobnije.

Milanovom glavom preleti misao koja ga nije nimalo veselila. »Ovo je Nedino djelo. Ovaj Amerikanac uistinu djevojci udvara. A ona sakriva još pritajni ljubomor prema Dini, ona ga je to zamolila! Predbježno ću ipak Dinu dolje zadržati!«

— Vaša je namjera, vidim, vrlo ljubezna, ali Nedu ne bi bilo shodno angažirati jer ona ionako neće dugo raditi u uredu.

— Kako to?

— Bude li htjela, udat će se vrlo imućno pa je stoga bolje da gospođicu Dinu zadržite.

— Dobro. Vi znate da prihvaćam sve vaše savjete — mirno će Sejan.

— Možda vam gospođica Dina nije sasvim simpatična. Nešto je povučena, šutljiva i vrlo kratka.

— To su dobre odlike, uostalom, nisam imao prilike da o njoj stečem bilo kakov dojam. Ona je Perkovićeva pomoćnica, dakle meni je svejedno. Htio sam samo da

190

janja

učinim gospođici Nedi komotniji rad, ali pošto velite da joj predstoji udaja, naravno nema o tom svrhe dalje raspravljati.

Kad je Milan saopćio Sejanu da se Neda imade udati, oštro ga je promatrao, međutim u Amerikančevom licu nije našao ni najmanje promjene. To ga nije ipak umirilo, ali je bio uvjeren da odsele Amerikanac neće više Nedi udvarati.

— Imate li možda kakav posao ili biste me htjeli pratiti na mali izlet u okolicu? — zapita Sejan Milana.

— Ne bih se htio udaljiti iz grada. Vanredno sam zabrinut za nekog svog prijatelja.

— Tako, a što mu se desilo?

— To još ne znam. Radi se o jednom detektivskom poduzeću što ga je poduzeo da uđe u trag provalniku koji je iz moga pisaćeg stola odnio neke spise.

— Provala u vaš pisaći stol? To mi niste ni kazali. Zar su vas mnogo okrali?

— Odnijeli su mi nešto novaca, ali mnogo neugodnije je što su mi odnijeli neko pismo, jedini trag po kojem smo mogli slijediti ubojicu inženjera.

— To je vrlo fatalno. Valjda će ipak pronaći provalnika?

— Baš o tom se i radi. Moj prijatelj poduzeo je nešto, ali se iz svoje ekspedicije nije povratio. Bojim se zla.

— Onda ne časite, dragi prijatelju, već smjesta pođite na policiju, saopćite tamo sve. Oni će ipak najbolje znati kako da svoga druga potraže i spase.

— Da, to ću učiniti odmah. Zato oprostite što vas ne mogu pratiti na izlet.

Oprostivši se, siđe Milan u prizemlje i prođe uredom gdje je Dina nešto radila, ne dignuvši oči s posla. On se zaustavi kod vratiju i zagleda u djevojku:

»Kakva zanimiva pojava, kakvo podmuklo držanje«, mišljaše u sebi, gledajući njezin profil, bujnu kovrčastu kosu i čitavu njezinu pojavu što se naslonila nad pisaćim stolom. Samo ovako može da izgleda ubojica! Poštenoj i dobroj djevojci nisu kose tako divlje raštrkane, kao da vidim pred sobom razbojnika! Mirno radi, nema straha. Otkad je dala ukrasti iz moga pisaćeg stola svoje pismo, sigurna je... Ta djevojka znade sve, tko je ubojica, gdje je, kamo su pristaši ubojice, ona znade tko je pod kapucom provalio u moj pisaći stol! Najvolio bih je zgrabiti za vrat i zapovjediti joj: Govori!«

U njegovoj se duši porodila odvratnost pomiješana bijesom. Da se ovakovo stvorenje s njime poigrava, nosi u sebi tvrdokorno tajnu, radi koje on troši toliko snage i ulaže toliki trud. Pa da je barem muško!

U ovom času osjetio je poniženje što je prisiljen da šuti ženi, mirno obilazi oko nje i ulaguje se da štogod dozna, a on bi s njome svršio u kratko!

Kultura ga svlada i on pristupi k njoj poput kavalira pa joj reče ukoravajućim

191

janja

glasom:

— Vi dakle ni ne opažate da sam ovdje?

Dina se lecne, napola ustane i hitro pokrije bugačicom pismo što je ležalo pred njom.

— Ah, oprostite — galantno će Milan — smeo sam, vi nekome pišete.

— Ništa ne čini, uhvatila sam časak slobodnog vremena.

Makar da su Milanove oči bile hitre, nije mogao zaviriti u pismo. U nadi da će ipak možda pomaknuti bugačicu ili nekako drugačije naći prilike da pogleda rukopis, upusti se s njome u razgovor.

— Kad vam mogu donijeti rusku gramatiku o kojoj smo onomadne govorili?

Ona se nasmiješi:

— Niste već zaboravili na to?

— Otkud vam toliko smjelosti da mi dobacite u lice toliku nepravdu? Ako do danas nisam stigao da vam gramatiku donesem, krivo je samo to što me je Sejanov dolazak zaokupio, a onda želim da me nitko i ništa ne smeta kako bih se mogao sasvim posvetiti vašim studijama.

— Oprostite, gospodine Slavušiću, nije mi bilo ni na kraj pameti da izazovem ispriku s vaše strane. Vrlo sam vam zahvalna što mi posve nezasluženo želite žrtvovati svoje vrijeme za studiju ruskog jezika, ali ja znam da imade i nježnijih dužnosti od prijateljskih pa ne bih mogla da prihvatim ovu žrtvu, zato vas molim da se ne trudite.

Ove mirno izrečene riječi iznenadile su ga. Ako ga odbija, to je znak da ga više ne treba. Bit će, dakle, da je onomadne prihvatila njegovu ponudu da nađe prigode oteti mu dokumenat. Pošto je sada to pismo u njezinoj ruci, ne treba više da s njim druguće. »Ali ona je potrebna meni«, dovrši Milan svoje razmatranje, »i zato se ne dam tako lako izbaciti napolje.«

— Gospođice Dino, ne poznajem nikakvih nježnijih dužnosti od onih koje su me uputile da vama posvetim dio moga vremena.

Ton kojim je odgovorio zvučio je tako uvjerljivo, kao da ove riječi imadu ozbiljnu pozadinu u njegovoj duši i ona mu nešto toplije odgovori:

— Ako vas dakle ne otimljem drugim važnijim stvarima, onda hvalim na dobroti i prihvaćam.

Njezine plave oči uprle se u njega i Milanu se činilo da mu govore: Znam što hoćeš, ali ja sam ti izbjegla iz šaka, sad sam opet sigurna!

— Znate, gospođice, što sam primijetio?

— Što? — upita ona.

— Da ste se od posljednjeg puta kad sam s vama razgovarao u vašem stanu

192

janja

znatno promijenili.

— U kojem smjeru?

— Nekako ste ravnodušniji nego što ste bili prije.

— Ravnodušnija? Mislim da sam bila uvijek takova i nikad neću biti drugačija.

— Nikad? Prema nikome?

— Ne! — zvučilo je hladno i odlučno.

— Ja to ne bih mogao reći za sebe.

— Ne znam kakvi ste, ali ja sam takova. Uostalom, ravnodušnost vrlo je dobar filozof za život, ravnodušnost donosi mir, a to znači udobnost i ugodnost.

— Čudnovato. U vas dakle nema živaca. Vi shvaćate život običnom kretnjom jedne mašinerije?

— Sasvim tako — nasmije se ona.

Ovaj smijeh pričinjao mu se izrugavanjem njegova neuspjeha da izmami iz nje tajnu za kojom je toliko hlepio. Njezino vladanje danas bilo je neobično veselo i vedro pa je zaključivao da ova veselost proizlazi iz sigurnosti koju je osjećala nakon krađe pisma te inžinjerove lisnice. Zato ga ovo živo i vedro ponašanje sve više raspaljivalo.

»Bože moj, da ona znade što se desilo sa Vitorom? Ali on je pošao u Kustošiju među lopove, tamo valjda ne dohvaćaju njezini pod kapucom skriti ortaci? Pa ipak, tko zna...«

— Već je kasno, moram se žuriti na sastanak, maloprije telefonirao mi je da hitro dođem moj prijatelj Vitor.

Zagledao joj se oštro u oči, a njezino lice preleti smiješak:

— Onda se morate požuriti, gospodine Slavušiću.

Nije znao da li je njezin glas uistinu porugljiv ili je taj zaključak samo posljedica njegove sumnje.

Nije se mogao toliko pretvarati u ovom času da joj pruži ruku, već se samo pokloni:

— Doviđenja. Sutra ću vam donijeti gramatiku.

Tad baci pogled na pismo pokrito bugačicom, nu ona je držala ruku na pismu. »Bit će da je nešto vrlo važna kad se toliko boji da bih mogao zaviriti u nj«.

Pošavši iz ureda, morao je proći kraj pisaćeg stroja, kad opazi u njemu kuvertu sa početom adresom i sasvim nehotice pročita ove riječi:

»Preuzvišeni gospodin general«.

Adresa nije bila dovršena. Riječ »general« zabola mu se u oči pa stane uz stroj i obazre se.

193

janja

— S kakvim to generalom »mi« korespondiramo — naglasi riječ »mi« čime je htio da označi ured u kojem su ga smatrali neke vrsti šefom, pošto je namještao personal.

— Ah ne, to nije uredovno, oprostite što sam se usudila da pišem svoje stvari. Zamolila me prijateljica da interveniram kod njezinog ujaka neka joj dopusti poći za onoga kojeg je odabrala i tako sam započela u pomanjkanju uredovnog posla da pišem intervencije.

Ona htjede izvući kuvertu, ali Milan ne dopusti.

— Izvolite samo dovršiti, nismo mi cincari da ne bismo dopustili da pišete koje pismo.

Pošto je ostala mirno stajati, Milan razabere da neće pred njim nastaviti pa uzme šešir i ode.

Odvezao se ravno u kavanu, odavle u gostionu na ručak. Pozvao je telefonom urednika svojeg lista Savremeni svijet Juricu Pavlina na dogovor, a onda se opet vozikao s njime gradom da utuče vrijeme do četiri sata, kad je počelo uredovanje na policiji.

Krenuvši onamo pozove sobom i Juricu pa mu putem prizna svoju veliku zabrinutost za Vitora, koji je pošao da istraži provalnika.

194

janja

NEVIDLJIVI

urnom zimskom noći juri vlak poput grmljavine, iza njega podrhtava i zemlja i zrak i tmina.

Na željezničkom nasipu sagiblje se čovjek nad nečim na zemlji pa onda opet plaho, oprezno, kao da se nečesa boji, ogledava u neprozirnu noć.

Čovjek šapće u tminu.

— Što je to s njim? Je li ubijen ili koji mu je đavo...

Nakon udarca što ga je Vitor osjetio na tračnicama nastade u njemu potpuni mir. Svega je nestalo, i svijesti i spoznaje i osjećaja, samo oči zurile u tminu, ali niti su što vidjele niti razabirale. Nije ništa shvaćao niti osjetio. Kao da je od kamena.

U glavi tišina, u tijelu led, u mislima zastoj... Samo oči bulje u noć široko rastvorene.

Tad se nešto makne u njegovoj svijesti, odnekale doleti mu misao.

»Preko mene je prešao vlak, a ja još nisam izgubio svijest? Ili zar to u glavi odrezanoj od trupla mozak sam o sebi još funkcionira?«

Zuri u mrak, ne osjeća svoga tijela, a ipak čuje nad sobom gore štropot vlaka.

»Je li to svijest, duša koja gleda i čuje vlak, vidi noć i sluša buru? Gdje je moje tijelo?«

— Gospodine Vitore, za ime Božje, jeste li živi ili mrtvi?

»Tko to govori kraj mene, a ja ga ne vidim? Jesam li na zemlji ili na drugom svijetu?«

Čovjek što se sagiblje nad njim prodrma ležeće tijelo i šapne kao sam za sebe:

— — Valjda nije mrtav?

Sad osjeti Vitor ljudski dodir i primijeti svoju volju da nekud i nekamo skoči, da se nekud baci. Osjeti snagu i u tili čas zaiskri mu u glavi. Skoči i osjeti da stoji na vlastitim nogama, a gore nad njim juri vlak. On ispod nasipa, a uz njega neki čovjek. Jedva što se je probudio, u istom trenu pograbi čovjeka instinktivno obim rukama tako čvrsto da je zajauknuo.

— Gospodine Vitore, pustite me. Za ime Božje, obojica smo u pogibelji — bježimo!

195

janja

Mladi policista sasvim se sabrao.

— Ti si to, Škarica?

— Pustite mi ruke, oni su možda u blizini.

— Oni s kapucom?

— Pa da, oni koji su vas svezali za tračnice.

Vitor zadovoljno stisne usta, pogleda gore i promrmlja:

— Aha, kod kuće smo!

Situacija otprije prikazala mu se posve jasno. Znao je sve, samo to ne kako je dospio pod nasip. Ali on pređe preko toga kao preko sitnice.

U tom času zanimali ga nepoznati protivnici.

— A gdje su ona dvojica?

— Ne znam. Zato je baš dobro da se maknemo.

Spustiše se niz nasip i hitrim koracima krenuše dolje prema šikarju. Neko su vrijeme brzali u tminu. Kiša i snijeg i vjetar vijali oko njih. Doskora se nađoše u dostatnoj daljini onkraj nasipa. Vitor se zaustavi pa onda tiho upita:

— Pričaj mi što se je zbilo dolje pod mostom?

— Ništa osobita. Kad sam vas ostavio u Lojzinoj kući, krenuo sam na sastanak. Našao sam tu obojicu mojih zakrabuljenih kolega.

— Jedan je od njih strastveno pušio, je li?

— Da, to me je smetalo. Ovakova što ne počinja čovjek od zanata.

— Pa što su s tobom ugovorili?

— Nije bilo nikakve pogodbe. Zapitali su me bih li ja htio provalu preuzeti na se, a oni će mi zato isplatiti deset hiljada. Nisam lud da se predam policiji i sjedim za svoja stara djela. Kad smo razgovarali, pade nam na glavu sa mosta šljunak.

»Tiho«, šapne jedan od njih.

»Vjetar ruši šljunak«, odgovori drugi.

»Nije vjetar, znam ja to«, opet će prvi, a ja se u istom času sjetim vas. Ni vraga ako je tako brzo spasio se iz ruku policije i već je tu!

»Makni se, bježi, Škarica«, naloži mi onaj prvi koji je vodio uvijek prvu riječ. Ja odmaglim u tminu, ali i sve mi govori: čekaj! Sakrijem se u grmlje pod nasip pa se šuljam sve bliže i gledam gore u nasip. Onda bljesne lampica — ništa. Mislim: što će se tu desiti — da začujem lomatanje, borbu, sve mislim: bih li vam išao u pomoć? Idem sve bliže, ali već je mir. Čekam, a oni gore nešto rade, vi se ne opirete. Zar su ga ubili, mislim i opet čekam. Tamo na štreki svjetluca vlak, oni s kapucom bježe s one strane nasipa. Tu je nešto zlo, mislim, pa se uspnem gore, opipam i osjetim vas, hoću da vas dignem. Ne ide. Vlak već blizu, reflektor vas osvjetljuje, ja trgnem nož, odrežem užeta, zgrabim i povučem vas sa tračnica na

196

janja

nasip — i rsk — vlak mi zadrapi ispred nosa. Noge su mi zaplecale, srušim se, kotrljali smo se obojica i zaustavili na grmu. Vi nepomični — mislim, ubili su vas, ali onda, jedva što je vlak prozviždio, skočili ste na noge. Ja sam se pobojao da su ona dvojica u blizini, a onda ne bi bilo dobro.

Vjetar zviždio nad njihovim glavama i grabio se nad poljanama.

Kroz tminu gledao Vitor u provalnika, ali mu nije mogao zagledati u lice.

— Reci mi istinito — zapita ga on — zašto si zapravo pošao da meni spašavaš život?

— Nikad vam neću zaboraviti kad ste me ono na policiji uzeli iz ruke onom koji me je tukao i pljuskao.

— Pa zar je to tako velika stvar, čovječe, da je vrijedna tolike zahvalnosti?

— Kad se netko postavi da me tuče, a ja imam slobodne ruke, to je drugo — ali kad stojiš svezan na nogama i rukama, a netko te pljuska po licu, to je gadnije nego vješala! Objesiti čovjeka, to je ljudski, ali biti svezan pa pljuskan, to je gadno. Osjetiš se kao živinče.

— Razumijem. Još mi reci, otkuda ona dvojica zakrabuljenih saznaše da se ti zadržavaš kod Lojze i otkuda te uopće poznaju?

— O tom ja razbijam svoju tikvu uzalud.

— Ti si u vili na Bukovcu ugovorio s njima vezu?

— Nisam. Rekao bih vam.

— Dakle one dvojice ne poznaješ?

— Otkuda? Da su ipak gospodskog roda, to je kao na dlanu.

— Po čemu to sudiš?

— Po svemu: govor, kretnje, pa sve — vidio sam to i ondje, kad smo se sastali u vili na Bukovcu.

— Hoćeš li se opet s njima sastati?

— Ne bih više pošao da me i zovu. Nemaju karaktera i živine su, pa onda vi sad znate da sam u Zagrebu i zato ću još ove noći da se izgubim iz grada.

— Kad bi te oni zvali, bi li me htio izvijestiti?

— Ako ne bi bilo meni na štetu, zašto ne.

— Onda ostani u Zagrebu i nemoj se mene bojati. Samo, molim te, mani se da ideš u lov na tuđe, dobit ćeš od mene koliko ti treba.

Provalnik ušuti.

— No, što je?

— Neću ja ništa poklonjeno.

— A ukradeno?

197

janja

— To je drugo. Za to se ja trudim.

— Ne kanim ti ništa pokloniti. Zaradit ćeš.

— Da radi onih živina oblatim sebe i budem špicl policije? Jok, neću.

— Slušaj me. Ona te dvojica poznaju. Ako ne uzmeš, kako to oni žele, svu krivnju za provalu na sebe dragovoljno, oni će te anonimno prijaviti pa ti onda ne fali koja godina.

— Znam ja, vi tako govorite da biste me predobili. Ali moguće je da će oni zbilja prijaviti. Vidit ću. Ako oni kane meni zlo, bogme neću ni ja za njih dobro!

— Dakle, budeš li mi što imao javiti, piši mi na policiju i roči gdje god hoćeš. A sad idi — i pamti, ni ja neću tebe zaboraviti da si mi spasio život!

Provalnik još uvijek nije pošao. Za čas reče:

— Bih li vam smio još nešto kazati?

— Pa daj reci što god hoćeš!

— Hoću da vam kažem samo to: nemojte, gospodine Vitore, uvijek tražiti lopove u — lopovskom društvu. Zbogom!

Mladi je policajac gledao za čovjekom koji je uzmicao u tmini, kao noćna sjena.

— Imaš pravo, dragi moj, što si sada rekao, to je istina — govoraše sam u sebi, a onda uzme na oko željeznički nasip.

Znao je iz teorije i prakse da se zločinci rado vraćaju na mjesto počinjenog zločina.

Ovaj put mu se činilo vrlo vjerojatno da bi obojica zločinaca imali uzroka doći pogledati kako je njihova žrtva zaglavila — i tako steći potpunu sigurnost.

— Ako dođu, slijedit ću ih makar na kraj svijeta.

Ova odluka ponukala ga da ostane.

Jedan revolver izbili su mu iz ruke napadači, ali je drugi ostao u hlačama. On ga povuče i pođe polako i oprezno natrag prema željezničkom nasipu. Kad je stigao u dostatnu blizinu, legne na zemlju potrbuške. Ležeći ovako u zasjedi zagrabio je pogledom tunel, nasip, tračnice, a napetim sluhom budno stražio svakom šušnju.

Ovako je prošao čitav sat.

Vjetar jenjao, a debele snježne pahuljice spuštale se na zemlju i polako pokrivale čitav kraj i njega, ali nije osjećao zime.

»Odležao sam ja na bojištima u barama, močvarama i vodi, ovo je tu kao blazina«, govorio je sam sebi. I dok je sada po njemu padao snijeg i svega prekrivao bijelim, on se gotovo osjećao ugodno.

Tako prođe i druga ura. Ali nitko se na tračnicama niti oko njih ne pojavi.

Dok je prolazilo vrijeme, svraćalo se njegovo sjećanje onom prizoru na tračnicama, a u ušima su mu zvonile riječi što ih je izrekao nevidljivi njegov

198

janja

neprijatelj: Oslobođeni smo!

»Niste oslobođeni«, govorila je čitava Vitorova unutarnjost u zadovoljstvu. »Niste oslobođeni, ako vam možda još do jutra ne posluži slijepa sreća.« I on je čekao, čekao beskonačno.

Tmina blijedila. Vitor digne oči prema gradu. Iz sivog obzorja odražavaju se siluete šiljastih zvonika.

— Dani se — šaptaše on — možda će sada doći preodjeveni kao obični prolaznici!

Prođe opet jedna ura, ali odnikale ni žive duše.

U tmurnom zimskom jutru zabijelio grad pokrit snijegom. Vitorova napetost popustila, prestao je paziti na nasip i od časa do časa pogledavao sliku oko sebe. Snijeg ga je zatrpao i sravnio s bijelom površinom. Gotovo se sam sebi sviđao pod ovim bijelim jorganom. Napokon ustane bez nade da će zločince dočekati.

»Čudnovato«, pomišljaše u sebi. »Nisu došli. Obični zločinac sigurno bi se povratio da vidi žrtvu barem izdaleka. Ovima nema ni traga, bit će da vrlo dobro poznaju pogibelj koja odatle slijedi. Nisu se podali nagonu da se vrate.

Bit će jaki intelekt!

U ovim mislima pođe on prema nasipu i krene ravno pod most, gdje su u noći održali svoj sastanak sa provalnikom. Tu nije bilo snijega pa se Vitor stao razgledavati i pretraživati teren. Zločinci su ovdje boravili pa se samo po sebi razumije da ne bi mogao proći ispod mosta a da se temeljito ne razgleda. Na to ga je silio detektivski instinkt. Ponajprije zaokruži pogledom po zidinama mosta, a onda uzme u oko zemlju. Sa obje strane zida osušeni drač. On se sagne i stane tražiti odgrtajući grmove drača jedan za drugim. Zločinac je prošlu noć pušio cigaretu pa je bio uvjeren da bi morao naći kakav ostatak. Njegovo se predmnijevanje ispunilo. Pronašao je dva otpatka cigarete. Uzme ih na dlan i stade promatrati.

Isti, sasvim isti kao oni što ih je našao pokraj vile u Bukovcu.

»Da pripada zločincu, o tom nema nikakove sumnje, ali ni o tom da je zločinac konsekventan. Jednako zaslinjuje cigaretu i puši samo do polovice. Puši uvijek strastveno i pohlepno, to sam vidio jučer u tami, a to odaje ovaj komadić ispušene cigarete.«

Makar ovo nije bilo nikakovo novo otkriće, ali je utvrdilo njegovo prijašnje opažanje što ga je stekao u Bukovcu, a to ga je zadovoljilo.

Nastavio je da traži, ali ne nađe više ništa što bi zazvalo njegovu pozornost.

Već je zabijelio dan, snijeg prestao sipati, oblaci se polako razilazili. Pod željezničkim nasipom nema ni žive duše. Vitor odluči da će ostati pod mostom. Zamišljao je situaciju koja bi ipak mogla da mu dovede pred oči zločince.

199

janja

»Gdje se sada nalaze i što rade?« Na ovo pitanje odgovarala je njegova predožba: sada negdje tamo u gradu ili možda izvan njega čekaju na vijest da je na željezničkoj pruzi povožen čovjek. Kad opaze da jutarnje novine nijesu donijele o tom ništa, pričekat će večernje vijesti. A kad ni ove ništa ne jave, konačno ih mora svladati znatiželja da vide što se dogodilo, da potraže na željezničkom nasipu barem tragove krvi i da se tako uvjere da li je njihova žrtva nastradala ili ne. Neće doći sa crnom kapucom niti zakrabuljeni, već u običnom građanskom odijelu, kao obični prolaznici ili šetaoci. To je dapače njima u prilog. Ali kad se uvjere da vijesti o povoženom čovjeku ne dolaze, mogli bi se pojaviti.

Ovako je promatrao situaciju Vitor te odluči ostati pod mostom i gladan i žedan i umoran.

I tako se nasloni na zid ispod mosta. Nije htio da sjedne, bojeći se da bi mogao zaspati. Još je imao nekoliko cigareta uza se i to bijaše njegova nada i uporište da izdrži do zadnjega časa.

Ponajprije zapali prvu cigaretu, da s njome utiša glad i otjera san. Tada pokuša sam sebi sugerirati da ne zaspi.

Prolazilo je vrijeme. Nakon pola sata opazi nekog čovjeka koji je dolazio noseći na ramenu sjekiru. Upravo je dolazio prema njemu. Ali odmah razabere da je to jednostavni radnik koji polazi na rad. Malo iza toga prođe još nekoliko radnika, a onda nastane duga stanka. Nigdje se ne pojavi ni živi stvor. Vrijeme se vedrilo i sunce je izašlo na obzorje te rastopilo u noći pali snijeg.

Čitava okolica ležala je u potpunom miru.

Tijekom prijepodneva opazi Vitor nekog čovjeka na tračnicama koji se je žurio prema kolodvoru, ali ni taj nije pokazivao da ga štogod drugo zanima osim da dostigne vlak.

Nekoliko vlakova projurilo je nad njim po mostu.

Oko 3 sata poslijepodne razabere da putem prema mostu dolazi neki gospodin. Bio je zaogrnut u crni ogrtač sa krznenim ovratnikom, kojega je navukao do ušiju. Čovjek je koracao polagano šetajući i gledao ravno preda se. Katkad bi popostao pa opet pošao dalje. Vitor razabere da dolazi ravno prema njemu, zato se povuče s onkraj mosta da tako pusti došljaka uči pod most, a da ne bude opažen. Povukao se u grmlje i čekao.

»Može da bude obični šetaoc«, pomisli Vitor, »ali može da bude i ubojica. Ne poznam ga, ali osjetit ću ga. Moram ga osjetiti — izdat će ga kretnja, pogled.«

I dublje se sakrije u grmlje.

Čekao je ležeći na grmlju i pazio. Ali ispod mosta ne izlazi nitko. Bit će da je to obični šetaoc pa se vratio. Još časak pričeka. Najedared izmilji gore na pruzi silueta: visok muškarac u dugom ogrtaču sa cigaretom u ustima, visoko zavrnutim

200

janja

ovratnikom i klobukom na glavi. Ono malo obraza što je virilo iz uzvinutog ovratnika gubilo je svoju fizionomiju u udaljenosti.

Čovjek stao na tračnicama, gledao lijevo i desno duž pruge, neprestano pušeći cigaretu, a onda najednom sagne glavu i pogleda na tračnice.

»Tu si, ptico!« klikne Vitor u sebi i osjeti veliku radost. Napeto je pratio pogledom svaku kretnju čovjeka na tračnicama. Onaj se približio rubu nasipa i opet povratio.

»Jasno je, traži tragove krvi. Sad si moj, dragane«, veselio se je Vitor i ukopčao svoj pogled o njega.

Gospodin sa tračnicama spusti se s one strane nasipa i nestane ga Vitorovim očima. Sad skoči uvis pa se poput mačke prišulja tunelu ispod mosta i onako zaviri s onkraj nasipa, da vidi kamo je čovjek krenuo. Nepoznati gospodin pošao je istim putem natrag.

»Tako, dragi moj Vitore«, reče sam sebi, »dobro si kombinirao. Zločinac nije mogao da izdrži što još uvijek nema vijesti o povoženom čovjeku na tračnicama i došao da vidi! Ako sam povožen, naći će tragove. Pošto ih nije našao, zna da se je tu moralo nešto desiti. A sad za njim, hoću da mu zagledam u lice, da vidim tko je!«

Polagano pođe za njim u dostatnoj udaljenosti.

Neznanac se nije žurio, koracao je polagano, šetajući, katkad bi stao i gledao kao da promatra okolicu.

Vitor odluči da ga prati u gradsku vrevu, ondje može od njega neopažen laglje promatrati i zagledati mu u lice i slijediti do kuće.

Sve je išlo kako treba. Onaj napred prošao je čitav put a da se nije nijedanput obazreo. Krenuo je prema Savskoj cesti. Kad su već bili blizu, opazi Vitor redara koji je stajao na svomu određenom mjestu. Nepoznati gospodin zaustavi se te izmijeni s njime nekoliko riječi i onda pođe dalje. Vitoru se činilo da ovaj razgovor s redarom nije sasvim bezazlen. Ako je to zločinac, a sigurno jest, to je imao nekakav važan uzrok da govori s redarom.

Sad opazi da je onaj požurio korake, pa i on požuri svoje. U tom času dolazio je tramvaj, a stranac skoči gore.

Vitor potrči u potpunom uvjerenju da ga mora dostići.

— Stoj! — reče stražar i uhvati Vitora za ruku.

Bilo mu je jasno o čem se radi. Zločinac mu je spremio zamku, podignuo je zid kao zapreku da ga slijedi. Dakle ga je ipak vidio i prepoznao i činio se kao da ga ne vidi. Prepredeni lopov, pomisli Vitor.

Morao je ostati. Njegovo ga skitničko odijelo nije pred stražarom preporučivalo, a nije mogao ni da se legitimira. Tramvaj je odjurio. Vitor pokuša stražara uvjeriti da lovi tog zločinca i da je policajac, nu već je unaprijed znao da mu to stražar neće

201

janja

vjerovati. Dao se odvesti u stražarnicu gdje je našao jednog detektiva koji ga je prepoznao. Stražar se stao ispričavati, ali Vitor je bjesnio:

— Vrag te odnio, pokvario si mi nešto važna. Reci mi, što ti je rekao onaj gospodin?

— Da je šetajući onamo do željezničkog nasipa vidio kako nekakve skitnice pod željeznički most sakrivaju nekakvu robu, a jedan od njih da upravo dolazi i pokazao mi ga je, vas. Gospodin je bio fino odjeven pa nisam mogao misliti da laže.

— To je spretno napravio! Kako je taj gospodin izgledao?

— Lica mu nisam pravo razabirao. Sav se zakukuljio visokim ovratnikom.

— A ipak, da li je imao brkove, kakve oči?

— Imao je očale i crnu bradu.

— Da ga gdjegod spaziš, bi li ga prepoznao?

— Po očalima i bradi.

— Hm, ako te očale i brada nisu maska — mišljaše Vitor bijesno šetajući gore-dolje.

U četiri sata popodne našao se Milan u policajnoj sobi gospodina Robija i pitao opet za Vitora.

— Nije se vratio — reče on sa zlobnim smiješkom. — Bit će da je našao gospodski rad koji ne traži toliko truda i troškova kao naš.

— Činite mu krivo, gospodine — reče Milan i stade mu pripovijedati kamo je Vitor jučer navečer otišao.

— Tako dakle — reče Robi — čini se da vi sumnjate u moj rad pa ste se obratili na Vitora, držite naime da je on sposobniji od mene.

— Ne, gospodine, nipošto nisam sumnjao u vašu policajnu sposobnost, ali Vitor je još mlad pa smo zamislili da ovakav pothvat ne bi bio na štetu vašoj istrazi.

Jedva to izreče, kad se otvore vrata, a Vitor uđe u sobu potpuno obrijan i uređen, ali blijed od neprospavane noći. Milan je uskliknuo, odlanulo mu je.

— Gospodine Robi — veselo će mladi policista — donio sam vam vrlo važnih stvari — da, ali prije treba da se ispričam što sam danas izostao iz ureda!

Na ove riječi odgovori Robi mirno: — Vi imate mnogo kuraže ostaviti svoju dužnost. Stol vam je krcat neriješenim opisima.

— Ali ja sam ispunio jednu drugu dužnost — odgovori Vitor te izvadi iz žepa hiljadarke što ih je u Kustošiji izmijenio sa provalnikom.

— Vaša je dužnost sjediti uz vaš stol i rješavati spise. Manite se sherlockholmesijade, toga nama ne treba. Mi nismo u velegradu. Naša policija treba savjesnih činovnika koji vrše svoju dužnost, a ne Sherlock Holmesa; to upamtite.

202

janja

Ove riječi ozlovoljiše Vitora pa je već htio da spremi banknote, ali Milan prepozna svoju seriju i naglasi da su njegove.

— Dokazali ste da je provalnik tražio novac, a ne lisnicu — reče Robi uzevši novac. — Zato se nije isplatilo voditi meni pod nosom nuzistragu. Kako vidite, ja sam imao pravo, a ne vi, gospodine Vitore, koji ste tvrdili da je provalnik tražio lisnicu umorenoga.

Vitor ne reče ništa, ne ispripovjedi Robiju ni riječi od svoje pustolovine te ostavi policajnu sobu.

Još istu večer povezao je Milan svoga prijatelja u Bukovac, gdje mu ispričao sve što se s njime dogodilo. Konačno mu predloži jedan otisak prstiju.

— Ovo sam snimio sa banknota. Znaš da jedan od zakrabuljenih provalnika nije imao rukavice, da je prolio crvenu tintu, zaprljao prste i pružio Škarici banknote. Na njima su ostale crvene mrlje. Kad sam ih snimio, konstatirao sam da je uz dva druga prsta otisnut i palac — evo gle, navlas isti kao onaj što smo ga snimili sa pisma koji je pisala inžinjeru žena. Dakle, onaj koji je imao u ruci ono pismo, imao je u ruci i tvoje banknote — bio je one noći u tvojoj sobi i mene svezao na tračnice.

— Dakle ubojica je onaj isti — ili njegov ortak, koji imade u Zagrebu da vodi pokret za Habsburgovce.

— Što nam je sada činiti?

— Ponajprije, reci mi što si nova našao kod Dine? Imade li u njezinom vladanju kakva promjena?

— Jest, vrlo je vesela i zadovoljna.

— Dakle je pismo u sigurnosti.

— Danas sam razabrao da piše nekom generalu — bit će da je to kakav austrijski general.

— Bit će da nekome javlja što se ovdje zbiva.

— Odlučio sam bez ikakvog obzira da ću se pred njom pretvarati i glumiti zaljubljenoga, makar postao njezinim ljubavnikom, ali bezuvjetno moram doći u priliku segnuti za njezinom korespondencijom.

— Napokon. Već bismo davno bili mnogo više napredovali da si to odmah prihvatio. Međutim, ja sam potpuno uvjeren da je ova žena jedini put do ubojice. Sad nam valja koncentrirati sav svoj rad oko nje. Ponajprije valja da joj dademo jednog šadova.

— A šta je to?

— To je detektiv koji sumnjivca slijedi na svakom koraku, vodi točno zapisnik o njegovom životu i o svim ljudima koji s njime druže, on mora ići za njim kao sjena. Nijemac zove toga detektiva »Beschater«, Englez mu veli šadov, a pošto ja više simpatiziram sa Englezima, to sam ga ja prozvao ovako. Čovjek kojega ćemo

203

janja

imenovati njezinim šadovom mora biti inteligentan, lukav i ustrajan i mora se znati dobro maskirati i cijeli dan posvetiti svoje vrijeme u uhađanju.

— Čekaj, imam u redakciji jednog novinara koji bi to mogao preuzeti.

— Vrlo dobro, novinar je ionako pola detektiv. No, možeš mu reći samo to da je rad nečega sumnjiva. A sad još nešto, budi oprezan, ne vozi se nikada noću sam u Bukovac, dobro promatraj svakog čovjeka kojeg na ulici ili javnom lokalu često vidiš u svojoj blizini jer znaj da i ubojica imade svoje šadove. Mi ćemo sada ostati mirni i prepustili protivniku ofenzivu. A nadam se da će mi Škarica javiti budu li ga zločinci zvali ili ako se štogod takova desi.

— Znaš što me najviše čudi — reče Milan — da te je taj lopov spašavao od smrti.

— Nitko ne zna toliko mrziti kao ove vrsti ljudi, ali opet nitko ne zna tako požrtvovno zahvaliti kao oni. Sasvim je krivo shvaćanje da u ovim ljudima nema i lijepih ljudskih osjećaja. Često i mnogo više nego u onih koji nisu došli u protimbu sa zatvorom i nose epitet poštenih.

— Konačno je taj vratolomni pothvat, dragi Vitore, donio mnogo rezultata, mi smo znatno napredovali i saznali da je ubojica u Zagrebu.

— I zato te opet opominjem jer meni se sve čini da je ubojica već spremio kovčege i za tebe i za mene.

— Gdje bismo sada imali svoju istragu nastaviti? — upita Milan kad je Vitor ušutio.

— Prepustit ćemo protivniku ofenzivu. Na nama je da se pritajimo i pričekamo što će oni.

Pošto su sve potanko raspravili i dogovorili, legoše prijatelji na počinak.

Drugo jutro, kad je odvezao Vitora u grad da pođe u ured, Milan se uputi na poštu da preda za državnog odvjetnika pismo, kojim mu javlja najnovije rezultate istrage.

Zatim pođoše na policiju.

Milan je htio da intervenira za svoju sobaricu i zatraži neka je Robi, pošto je nevina, pusti na slobodu.

Ušavši u hodnik čula se iz sobe Robija velika vika. Nekoga je grdio. Milan pokuca i zajedno s Vitorom uđe.

Pred pisaćim stolom policiste stajao mladić okrugla rumena lica sa vedrim blagim izražajem, buljeći u policistu s nekim naivnim pogledom. Manjkava njegova toileta sastojala se od zaprljane košulje i silno poderanih hlača.

Milan stao u kutu i gledao čudnu sliku punu kontrasta: brutalne crte gospodina Robija s debelim usnama sikćući bijes i nešto tajnovita i zaplotnjačko što je lebdilo iza njegove glave kao mračna pozadina slike, a njemu naprotiv blagi, prestrašeni

204

janja

obraz delinkventa pred pisaćim stolom.

Milan pomisli u sebi: »Takove slike još nisam vidio, tu bi sudija imao da zamijeni svoje mjesto s delinkventom«.

— Lopove! Lupežu! Jesi li ukrao hlače ili nisi? Još jedanput te, mrcino, pitam — vikaše Robi.

Delinkvent je šutio, buljio u nj, kao da je izgubio pamet.

— Lopove, simuliraš bedaka, odmah ću te ja naučiti pameti — pa iziđe iz sobe.

— Što je s ovim? — upita Milan svog prijatelja.

— Neki težak, ukrao je pokrpane hlače u staji.

Vitor pođe nekoliko koraka prema tatu i upita ga dobrim toplim glasom i pogleda mu prijateljski u oči.

— Reci, molim te, je li vrijedno ukrasti jedne pokrpane hlače! Šta ti je trebalo radi toga ovamo doći.

Mladi čovjek pogleda svoje poderane hlače i slegne ramenima.

— Eh vidite!

— Tebi je eto najedared priznao, a onome prkosno šutio.

— Radi se samo o tom kako se koga pita.

— Međutim, ove pokrpane hlače izderat će se ponovno ako se Robi doskora ne vrati. Meni se žuri.

Uto Robi uđe u sobu, donese skupinu spisa, dovede jednog detektiva i jednog stražara i nastavi uredovati.

»Koliko ljudi potroši bezbroj vremena, papira, snage i živaca radi jednih starih polupanih hlača«, pomisli Milan, »a koliki lopovi u odori poštenih ljudi šeću svijetom i nema nikoga da ih samo uoči! «

Kad je uredovanje radi polupanih hlača konačno svršeno te Milan i Vitor ostadoše sa Robijem sami, reče im ovaj:

— Evo, stigao je brzojav iz Beča, od policije radi onog umorstva u kovčegu.

— Što se desilo? — iznenađeno će Milan.

— Ubojicu su ondje pronašli.

— I uhitili? — klikne Milan pogledav Vitora.

— Još ne, ali bit će uhićeni.

— U Beču?

— U Zagrebu. Ubojice su, naime, pobjegli u Zagreb.

Vitor i Milan se nijemo pogledaše. Vitorove male oči zaigraše zadovoljnim svjetlom.

— Dakle u Zagrebu — opetovaše Milan.

205

janja

— Ovamo dolazi jedan bečki policista kojemu je ubojica iz ruke pobjegao u Zagreb. Policista dolazi sutra ili prekosutra da ovdje zločinca traži. Mi mu moramo dati svoju pomoć. Ovdje je i točni opis ubojice, dakle gospodine Vitore, ako hoćete da se ogledate na polju Scherlocka Holmesa, eto pokušajte da ubojicu nađete sami, bez pomoći bečkog kolege koji stizava sutra.

— Dajte mi opis — reče Vitor odvažno.

Robi se nasmješka kao da ne vjeruje i dade mu spis:

— Evo! Ako zločinca uhvatite do sutra u 4 sata poslijepodne, onda ću vas sam proglasiti našim Scherlockom Holmesom.

— Ne hvala, ovog oglašenja ne trebam, ali jer mi nuđate da ga uhitim do sutra — primam.

I uzevši opis ubojice, Vitor izađe i pričeka Milana na hodniku pa obojica iziđoše na ulicu.

— Sad idem kući da proučim spise i opis ubojice pa da se maskiram. Baš me ovo draži.

Dok je ovo govorio, padne njegov pogled na nekog muškarca što je stajao pred izlogom draguljara Bauer-nasljednici i promatrao blistave dragocjenosti. Vitorovo ga oko speti u času kad je u malom, krasnim srebrenim okvirom zaokruženom zrcalu pogledao Vitora i Milana.

— Zašto nas taj gleda u zrcalu?

Ovo pitanje projuri munjevito Vitorovom glavom.

Ova misao zaustavi Vitorove korake poput zapreke pa nastavi razgovor s Milanom stojeći na asfaltu. U zrcalu uhvaćeni pogled, koji ne bi drugi smrtnik ni opazio, a kamoli mu pripisao kakvu važnost, obuze Vitora utoliko da se nije mogao odanle maknuti. Običavao je svaki utisak na njegovu nutarnjost analizirati pa i sad osjeti da je pogled u zrcalu uhvatio njegov detektivski instinkt i prepuštajući se njemu, pričeka da se onaj pred izlogom okrene. Jer mu je to predugo trajalo, učini Vitor kao da se ugiblje prolaznicima i pri toj kretnji sukobi se u zrcalu s dva vrebajuća oka. Susret je trajao jedva polovicu sekunde.

»Ovoga ne zanimaju ni Bauerovi dragulji ni njegovo zrcalo, zanima ga Milan, ili ja, ili obojica.«

Prođe pet časaka, a onaj pred izlogom ne obazrev se krene pored Lovačkog roga prema gore.

— Idemo natrag — šapne Vitor prijatelju — ovaj me čovjek zanima. Kasnije ću ti razjasniti.

I pođoše polagano asfaltom. Onaj pred njima koracao je isto tako lagano, katkad bi pogledao na protivnu stranu, onda opet pošao dalje.

Pred izlogom trgovine Tumpić stane i zagleda se u izlog.

206

janja

— Ovaj je uzeo na nišan izloge — šapne Vitor.

— Tebi se čini sumnjivim?

— Negdje sam ga vidio, a ne znam temeljito pogledati u lice, vuče me za sobom — nešto ima s nama dvojicom, na to bih skinuo glavu. Slušaj, idi k Tumpićki u dućan pa nešto kupi, tako ću imati uzroka da te vani čekam.

Kad su stigli pred ulaz u trgovinu, Milan uđe u dućan, a Vitor ostane kod vratiju i makar je onoga pred izlogom držao na oku, po svom običaju zaokruži pogledom čitavu ulicu i sve prolaznike. Pogled mu zadrži neki mladi visoki gospodin nasuprot. On je uzeo žepni rubac iz jednog žepa i premjestio ga posve bezrazložno u drugi. U istom času spazi da je onaj pred izlogom učinio također kretnju sa žepnim rupcem.

Ovo nenadano otkriće ponukalo ga da svoju tobožnju odsutnost još više potencira i stade tiho fićukati pa ode od izloga, držeći postrance na oku obojicu sa žepnim rupcima. Onda se okrene i vrati. Mladi gospodin stajaše uz onoga kod izloga. Obojica su buljili u elegantnu crnu žensku toiletu, protkanu srebrenim nitima. Izgledalo je da se gospoda ne poznaju, ali Vitorove sokolove oči opaziše da su jedva mičući usnama izmijenili nekoliko riječi, a onda je ovaj mlađi otišao prema Jelačićevom trgu, a onaj prvi, kojeg je spazio pred Bauerovim izlogom, pristupio k drugom izlogu dućana i nastavio proučavati robu.

— Tu se nešto događa — zaključi Vitor. Uto se vrati Milan s omotom. Vitor povede prijatelja prema dolje, ali polagano, sustajući u živom razgovoru. Kad je stao, bacio je pogled natrag i onaj tamo pošao je za njima, ali kad god su oni stali, zaustavio bi se kod jednog izloga. Ova je čudna šetnja trajala pol sata. Napokon su Milan i Vitor stali pred Lovačkim rogom i ušli duboko u vežu, da puste neznanca proći asfaltom. Ali već za nekoliko časaka uđe on u vežu i prođe pored njih pa se uputi ravno u gostionu. Ovratnik je provukao do nosa, što je Vitoru sumnjivo upalo u oči. Ovratnik se ovako namještava kad se od nekuda izlazi, a nipošto kad se ulazi u zatvoren prostor.

Prijatelji uđoše za njim.

Neznanac je prolazio dvoranom restauracije pa onda svukao kaput i sjeo, okrenuv leđa čitavoj dvorani.

Milan s prijateljem sjede na drugu stranu dvorane. Naručiše doručak i oni i onaj tamo.

Poslije doručka uzme Vitorov sumnjivac novine, dok je on s Milanom pričao.

Vrijeme odmicalo, a onaj tamo se ne diže.

— Meni se čini kao da onaj tamo ne čita, nego čeka dok mi iziđemo. Pazi, taj čovjek mogao bi da bude šadov ubojice koji nas dvojicu već dulje uhađa, a ja to do danas nisam osjetio ni opazio!

207

janja

— Boga mi, to je istina. Ovo ponašanje je sumnjivo.

— Ostani ovdje i pazi, ja ću telefonirati po jednog svog pouzdanog detektiva, on će istražiti tko je taj čovjek i paziti na nj, treba da se dadem u potjeru za ubojicom jer hoću da gospodinu Robiju dokažem da ću ga do sutra ščapiti.

— Daj molim te, pogledajmo lični opis ubojice što si ga dobio od Robija.

— Ovdje nipošto, takve se stvari čitaju u četiri zida kod zatvorenih vratiju i prozora, a ne ovdje, gdje te neprestano obilaze kelneri.

Vitor ostavi prijatelja pa pohiti u jednu obližnju poslovnicu i zamoli trgovca, svog znanca, da mu dopusti nešto povjerljivo telefonirati.

Kad je trgovac diskretno izišao iz poslovnice, zovne Vitor svoga detektiva na telefon i zamoli ga da odmah dođe. Međutim je iza telefona čuo Robijev glas gdje traži od detektiva slušalicu:

— Halo? Vi ste to? — govorio Robijev glas. — Baš sam htio poslati k vama kući, da ne trošite vrijeme za ono što smo urekli. Krivca već imamo.

— Na policiji?

— Još ne, u Ilici je, ali ga imamo na oku, za malo bit će pod ključem jedan i drugi.

— Dakle su dvojica?

— Da, dvojica. Žalim da lovina nije preostala vama.

— Svejedno je tko je sretni lovac, samo kad je divljač tu.

— Doviđenja!

Vitor spusti slušalicu. Pošto je bio još sam, izvadi iz žepa spis primljen nekoliko sati prije od Robija i hitro ga pročita. U tili čas poleti mu licem izražaj iznenađenja. Spremiv spis, zahvali trgovcu i potrči k Lovačkom rogu.

Neznanac je sjedio na istom mjestu. Milan začuđeno pogleda Vitorovo lice, koje se sasvim rastegnulo nekom veselosti.

— Izgledaš kao da ti je ubojica u žepu.

— Pogodio si! Imam ga u žepu — odgovori on, a u njegovoj karakterističnoj gornjoj ustni zatitra zagonetni pritajeni smiješak.

— Što je? Valjda mi ne kaniš tajiti štogod?

— Dopusti da ti ništa ne kažem, ne pitaj me. Molim te, daj da ti prištedim ogromno iznenađenje. Poslijepodne vidit ćeš ubojicu licem u lice.

— Otkud si ugrabio ovu novost?

— Ne pitaj ništa do poslijepodne.

Gledajući Vitorovo vedro lice bilo je Milanu jasno da će teško izdržati dok sazna to iznenađenje, ali se morao pokazati, makar nije razumio zašto mu prijatelj zatajava potanje okolnosti o uhićenju.

208

janja

Međutim je kelner saopćio Vitoru da ga u hodniku netko čeka.

Izišavši onamo, nađe svog najmilijeg detektiva, čovjeka ozbiljnog, sa izrođenim crtama, tamnim očima i oštrim pogledom.

— Dragi Jole — reče Vitor — u restauraciji sjedi nepoznati gospodin. Htio bih znati tko je, gdje stanuje i otkuda je, riječju sve što je moguće o njemu saznati. Ne puštajte ga s vida. U 4 sata popodne bit ću na policiji, a onda mi javite sve što je potrebno. Taj gospodin sjedi prvi stol desno dvorane, sasvim u kutu i čita novine. Uđite kao da se ne poznajemo. Dajte, učinite to.

— Hoću, gospodine Vitore, vi znate da za vas idem kamo god hoćete.

Vitor mu pruži ruku.

— Kad iziđem iz dvorane, poći ću pokraj njega i staviti na glavu šešir. To će biti znak da je on.

Vitor se vrati prije u dvoranu, a iza njega uđe detektiv Jole i sjedne nekoliko stolova podalje od nepoznanog čitatelja novina. Ovo dade Vitoru uvjerenje da je detektiv pogodio.

Nakon deset časaka Vitor i Milan naglo i nenadano ustadoše te iziđoše na ulicu. Tu policista pohiti ravno u Margaretsku ulicu te uzme jednu od tamo stojećih kočija i uđe. Za njim se poveo Milan.

Ali promet je malo zapeo i kočijaš je morao čekati dok se kola opet srede.

Kroz okno kočije spazi Vitor u veži svog nepoznatog gospodina, a iza njega u dubini detektiva gdje kopča svoj kaput.

— Dakle vidiš, ovaj slijedi nas. Sumnjivac je stao na veži i nervozno gledao gore-dolje Ilicom. Traži nas dvojicu. To je nesumnjivo.

— Kako bi bilo da je to ubojica?

— Isključeno. Ubojica bi u ovo vrijeme zapalio barem šest cigareta i pušio s užitkom. Ovaj je zapalio samo dvije cigarete i uvlačio dim sa mnogo mlakosti. Ali mogao bi da je ortak ubojice — ili kakav njegov detektiv šadov, koji nas imade uhoditi.

Vozeći se sretoše jedan auto u kojem bijaše Neda s društvom.

— Tko su ovi s gospojicom Nedom? — upita Vitor prijatelja.

— To je Amerikanac o kome sam ti pričao.

— A ova lijepa crnka?

— Neka ruska barunica. Kako vidim, taj se Amerikanac sve više zanima za Nedu. Ovo me već ljuti.

— Zašto mu ne rečeš u brk da je ti kaniš uzeti?

— Moram pred svakim tajiti moju nakanu jer kad bi Dina doznala pravo stanje stvari, sigurno ne bih mogao steći kod nje nužno povjerenje.

209

janja

— Da, da, Nedi i drugima ne kazuj ništa barem još mjesec dana, ali Sejanu bi mogao reći da ju uzimlješ, neka bi se okanio udvaranja tvojoj budućoj vjerenici.

— Pusti, meni se čini da je bolje šutiti. Neda voli mene, to razabirem odatle što je ljubomorna na svaku ženu koja dolazi sa mnom u doticaj. Bolje je ovako, a držim da neće dugo trajati, a znaš da me s Amerikancem vežu velike ideje.

Kočija stane.

Milan i Vitor plativši kola uđoše u jednu dvokatnicu. Tu je Vitor imao prijateljsku obitelj.

Ušavši u hodnik upita policista svoga znanca:

— Ne bi li nas pozvao na ručak, gospodina Slavušića i mene? Dajte nam makar samo krumpira, ali do četiri sata ne odilazimo odavle.

Kućedomaćina, neki odvjetnik, vrlo je ljubezno primio svog znanca, a čitava se obitelj strčala da spremi što bolji ručak.

Kad ga donesoše na stol, gospodar i gosti sjedoše. Čavrljalo se o raznim zagrebačkim doživljajima, sve do četvrte ure.

Tada ustane Vitor i pozove Milana da je vrijeme odlasku.

Doskora našli se oni pred kućnom vežom, sustavili jednu kočiju pa se odvezoše na policiju.

Putem reče Vitor:

— Napokon ćeš vidjeti ubojicu oko u oko.

— Kako ćeš ga uhititi? Saletiš se, ručaš i zaboravljaš se, a onda veliš da će ubojica biti uhićen?

— Jest, ja ti zadajem riječ da ćeš ga vidjeti. Silno će te iznenaditi.

— Valjda neće doći da ti se dobrovoljno javi?

— Meni ne, već gospodinu Robiju. On ga je uhvatio — i mene pretekao.

Obojica uđoše u policajnu zgradu. Milan je napeto i ljubopitno očekivao čas da ugleda ubojicu. Točno u 4 sata ušli su prijatelji u sobu gospodina Robija. On je već sjedio za pisaćim stolom.

»Točnost ovoga čovjeka imponira mi«, šapne Vitor Milanu pa onda pristupi pisaćem stolu te uzme iz žepa spis:

— Gospodine Robi, vraćam vam ovaj akt koji sadržava opis zločinaca, a onda dozvolite i gospodinu Slavušiću da vidi uhićenika, on je bio prisutan kad su našli umorenoga i mnogo je poslužio državnom odvjetniku pa ga zanima.

— Molim, neka samo izvoli. Naši su detektivi već prije objeda otišli da krivce uhite.

— A kako su ih pronašli? — upita Vitor.

— Ovdje se nalaze dva bečka policista koji su, kako znate, imali doći da

210

janja

zločince pokažu našoj policiji.

— A zar ne znaju njihova imena?

— O imenu spis ne govori, već samo toliko da su boravili u Beču pod naznakom krivog zvanja i imena. Nijemci su danas nenadano stigli i odmah poveli naše detektive.

— Vrlo je dobro što su osobno došli jer po ovom opisu ličnosti što ste mi ga vi prijepodne dali ionako ne bi bilo moguće ući u trag ubojicama. Pogledajte točno kako je taj opis suhoparan: »Prvi od ubojica visok je, snažan, crnomanjast, s malim brcima i crnim očima; drugi srednje veličine, smeđ, blijed, s neobičnim jakim pogledom! To ipak nije dostatno!

— Čini se, vama nije, ali dragi gospodine Vitore, vaš bečki kolega drugi je dečko. On je pravi Sherlock Holmes. Vidite, ustanovio je da su ubojice kao elegantna gospoda stanovali u istom hotelu sa umorenim inžinjerom pod krivim imenima i krivim zvanjem, da su ga ondje umorili, strpali u kovčeg i odvezli na kolodvor, a onda lijepo dalje šetali po Beču i zabavljali se. Kad im je policija ušla u trag, iznenada pobjegoše u Zagreb.

Vitor namršti čelo i pogleda napadnom ozbiljnošću gospodina Robija:

— Čast, priznajem, to je majstorluk. A što vele Bečani za motiv umorstvu?

— Kakav bi bio drugi motiv nego grabež. Inžinjer je bio bogat pa su ga ubojice umorili i orobili.

— Tako, no to je lijepo — reče Vitor mirnim glasom, a karakteristična gornja usna ustegnula se i na njoj je zatitrao pritajeni smiješak.

»Što li taj lopov ima?« pitao se Milan posmatrajući svoga prijatelja i zadubljujući se u njegovu konverzaciju s gospodinom Robijem. U tom ga prekine telefon.

Robi uhvati slušalicu.

— Halo? Šta? Nestali su? Kako to? To su preglupo uradili, vrag vas odnio — Robi prokune i baci slušalicu.

Polaganim koracima i nekako neobično namještenim mirom prišulja se Vitor pisaćem stolu i zapita:

— Kako, zar su ubojice nestale?

— Neka vrag odnese ove Bečane. Imali su ih na oku cijelo prijepodne, a onda najednom im umakoše. Svuda bi čovjek trebao da bude sam! Prokletstvo — jedio se gospodin Robi, a kletve mu frcale iz ustiju.

Milan međutim upre pogled u Vitora, koji nije u ničem promijenio svoje mirno držanje.

»To ne razumijem, ovaj veli da ima ubojice u žepu, a oni mu tamo telefoniraju

211

janja

da su umakli. Vitor nešto kuha, ali zašto lopov meni taji?«

Robi se ušetao bijesno po sobi, kad netko pokuca na vratima. U sobu uđe mladi visok gospodin.

Vitor baci pogled o njega i smjesta prepozna mladića koji si je danas u Ilici davao signale s onim pred Tumpićevim izlogom. Mladi gospodin pozdravi Robija kao da su se već negdje sreli i pruži mu ruku.

— Hvala Bogu — reče Nijemac — dakle tu su!

— Šta bi bili! — odgovori Robi. — Baš mi javljaju da su ubojice vašemu kolegi umakli s očiju odmah iza doručka. Nestalo ih a da nije mogao pronaći kamo. Kad su naši detektivi došli, već nije bilo nijednoga od zločinaca.

Bečanin pogleda začuđeno.

— Kako umakli kad su ovdje? — reče on i pogleda u kut sobe.

Robi će neustrpljivo:

— A gdje tu?

Bečanin još više izbulji oči i pogleda oštro Robija.

— Pa evo ih — pritom pokaže na Milana i Vitora koji su stajali u kutu slušajući razgovor.

Robi se ogleda k njima pa se onda opet obrati k Bečanu.

— Oprostite, ali to ja ne razumijem.

Milan je zapanjeno gledao čas Robija, čas Bečana, dok su ovi opet gledali njega i Vitora. Ovaj je naslonjen na prozor skrštenih ruku mirno promakao čitav prizor, baš kao da stoji negdje u kazališnoj loži i gleda predstavu.

— Gospodine komesaru — reče Bečanin Robiju — ja ne znam zašto se vi tako čudite kad ja velim da su ova dvojica zločinci koje tražimo.

Robi se okrene pa pokaže na Vitora i Milana.

— Mislim da je to nesporazumak. Možda nalikuju na zločince. Ovaj gospodin je policajni činovnik Vitor, a ovaj drugi posjednik Slavušić.

Bečki policista se nasmiješi i mahne rukom:

— Ah, pa da, to su kriva imena i kriva zvanja, pod kojima su oni bili u Beču i počinili umorstva.

Robi se razljuti i po svom običaju pogledom sasipa nekoliko kletva.

— Ali molim vas, njih dvojicu pozna čitav grad, šta vam pada na pamet! Tko vam je rekao da su oni ubojice?

Mladi Nijemac malo se smete, ali odluči da se brani do konca i odgovori:

— Gospodin komesar na bečkom kriminalu s kojim sam došao ovamo pokazao mi je odmah, čim smo prošli Ilicom, ova dva gospodina i mi smo ih slijedili. Bilo je

212

janja

to pred jednim izlogom.

— Tumpićevim — šapne Vitor ne promijeniv svoga položaja i gledajući mirno kako se bečki policajac iz svoje neugodne situacije izvlači.

— Međutim — nastavi bečki policista — poslao je gospodin komesar mene na policiju da to vama javim i zamolim vaše detektive. Dok sam ja čekao na vas ovdje pred vratima, ova su dvojica otišli u restauraciju Lovačkom rogu, kamo ih je slijedio moj gospodin komesar, ali ondje su mu najednoč umakli i kad su došli vaši detektivi, nije im više bilo traga.

»Mi smo dotle lijepo ručali kod Vitorovog prijatelja«, pomisli u sebi Milan i pogleda postrance svoga prijatelja, koji je sa skršenim rukama i mirnim licem stajao.

»Lopov, al im je zakuhao slanu kašu! «

— E, tako, sad vidite da je stvar nesporazumka — primijeti Robi, odlučivši da barem sebe izvuče iz situacije čista i neokaljana.

— Čini se da je to bio golemi nesporazumak — reče bečki policista.

— Mala sherlockholmesijada — progovori sada Vitor sa takvom bezazlenošću da je Robi pocrvenio od ljutine i rekao:

— To se može lako desiti. Valja najprije znati što je bilo na stvari i kako su se oni mogli tako zabuniti.

Vitor pođe nekoliko koraka bliže i zapita:

— Gospodine Robi, smijem li upraviti nekoliko pitanja na bečkoga kolegu?

— Molim, izvolite, stvar se tiče vas i vašeg prijatelja pa imate pravo i da pitate.

— Gospodin kolega, jeste li vi istraživali u Beču za ubojicom inžinjera?

— Pod vodstvom gospodina kriminalnog komesara Fröhlicha.

Ovo ime iznenadi i Vitora, ali on nastavi:

— Pa kako ste ušli u trag nama dvojici?

— Vratar u hotelu gdje je stanovao inžinjer reče da su dva gospodina iz Zagreba tražili sobu pokraj inžinjerove, jer da su mu prijatelji, a nakon nekoliko dana oni su poslali služnika po prtljagu i nestali. A onda je za njima raspisana tjeralica. Saznalo se da su umakli jednim autom koji su negdje ukrali.

— Ne, auto nismo ukrali, već vratili, to znade Fröhlich dobro, inače je prije toga sve bilo kako rekoste jer smo mi dvojica po želji mariborskog državnog odvjetnika potraživali ubojicu.

Milan se stao smijati, a Vitor nastavi:

— Dakle ste vi tamo zamijenili ubojicu detektivima koji su prije vas vodili istragu za ubojicom.

Obrativši se odmah Robiju, nastavi hrvatski, sa najbezazlenijim izražajem lica:

213

janja

— Malko pogrešni račun bečkog Sherlock Holmesa. Zar ne, gospodine Robi?

Ovaj mu pogledom dobaci nijemu kletvu.

Sada uvedoše u sobu drugog bečkog policistu, koji se prikaže Robiju kao komesar Fröhlich.

Pošto se pozdraviše, ispriča mu Robi nesporazumak.

Bečanin pogleda Vitora, a ovaj prepozna u došljaku čovjeka kojeg je danas spazio pred izlogom draguljara.

— Oprostite — reče Bečanin Vitoru — ja sam vas danas u Ilici progonio.

— I ja vas.

— Otkud vi mene poznajete? — upita Fröhlich Vitora začuđeno.

— A otkuda poznajete vi mene?

— To je moja policajska tajna — nasmiješi se bečki kriminalista.

— Gdje sam ja vas upoznao — hitro će Vitor — to je opet moja policijska tajna — a pritom pogleda Bečaninu značajno u oči.

Ovaj ne htjede prihvatiti temu pa se upusti s Robijem u razgovor, a Vitor se približi k Milanu i tiho mu saopći:

— To je taj koji nas je ganjao u baruničinoj vili, onaj isti kojemu sam nosio kao služnik kovčege. Samo je obrijao bradu i brkove. Zato se nisam mogao dosjetiti gdje sam vidio to lice.

— To je dakle zaštitnik i ortak ubojice?

— Tako je! I on je dopustio, čak vodio istragu protiv nas da zamete bečkoj policiji trag pravom ubojici.

— Čuješ, kad si doznao da smo mi oni koje traže?

— Kad sam otišao na telefon i pročitao opis ubojice i njihov boravak u Zagrebu.

— I zato si me vodio na ručak u Ilicu?

— Da ih malo pustim copkati. Njih sam blamirao, a tebi pribavio malu zabavicu. Sad si vidio ubojice! Opis sam naš nosio u džepu!

Prijatelji se udaljiše da se bečki policiste mogu nesmetano razgovarati s Robijem. Vani je Vitor primio izvještaj svoga detektiva Jole, koji mu je ispričao potanko kako je nepoznati gospodin lutao sa domaćim detektivima po gradu, a onda su otišli, dok se on uputio na Prilaz i ostao pola sata u drugom spratu u stanu neke dame, čija posjetnica na vratima nosi ime: Dina Rosandić.

— Dakle evo — primijeti Milan kad je detektiv otišao. — Njezina veza sa ubojicom je bjelodana.

— I ortak, odnosno zaštitnik njegov je tu i veza djevojke čini se jasna, samo dokaza nema ni za lijek. Sve ovisi o tebi, Milane. Treba samo da kod nje uhvatiš kakov jasni dokaz!

214

janja

On se odmah spremi i pođe Dini, a Vitor za svojim poslom, odlučivši da bečkog policistu po svom detektivu i dalje uhodi. Međutim je ovaj pošao ravno na kolodvor i sa svojim drugom otputovao.

Kad je Milan stigao k Dini, ona se upravo spremala u ured. Mladić opazi da su joj oči zaplakane.

— Vi ste nešto žalosni? — upita ju on.

— Nipošto, oči su mi natekle jer sam spavala.

— To je isprika.

Njezine tamnomodre oči još vlažne od suza uprle se u njega, kao da mu hoće da kažu:

— Kako smijete da ovako razgovarate sa mnom.

Njega to ne smete i nakon kratke stanke počme da joj govori mirnim i nešto značajnim glasom:

— Recite mi, gospođice Dino, jeste li kadgod imali prijatelja kojemu ste mogli povjeravati sve svoje misli, osjećaje, neprilike, svoje boli i radosti?

— Ne, nikad.

— Zato ste tako nepovjerljivi.

— Prema kome?

— Prema meni.

— A vi biste htjeli reći da nemam pravo? — upita ona s gorčinom u glasu. Pritom su njezine oči gledale ravno u njegove. Pod ovim pogledom nije Milan mogao da odmah izreče laž što mu je lebdila na ustima. Ovom je šutnjom izgubio vlast nad situacijom, a ona steče nadmoć i naglasi:

— Vi najbolje znate da imam pravo!

Milan bijaše malo iznenađen. Što mu je mislila ovim riječima da kaže?

Da ispravi svoju pogrješku, odluči forsirati pa uhvativ naglo njezinu ruku reče:

— Imate pravo da ste nepovjerljiva, moje prijateljstvo prema vama moglo bi preći s onkraj toga osjećanja, samo što u tom slučaju ne biste stradali vi, nego ja.

Dina podigne hitro glavu pa mirno reče:

Gospodine Slavušiću, vrijeme je da idem u ured.

Time je temu preuzela oštro i odlučno.

On ustane nemalo poražen. Kad su silazili, rasprela je razgovor o ruskoj gramatici i učenju ruskog jezika, kao da nisu uopće ni o čemu drugom razgovarali.

215

janja

NEPOZNANKA

ukovac zavila zimska noć. Sve su kuće tamne, samo prozori na vili Milana Slavušića sjajno su osvijetljeni. U kući bučni veseli život. Dame u večernjim svijetlim toaletama čavrljajući prolaze prostranim salonom. Mladež muška i ženska okupila se u budoaru pa ugovara društvene igre,

što ih sprema za poslije večere. U središtu njihovom vrti se Neda, lijepa, svježa, vesela, u odjeći narandžaste boje.

Impozantna bijela glava njezine majke sa staromodnom frizurom odrazu je se iz vijenca lijepih svijetlih glava mladih gospođa kao starinski portret u salonu modernih slika. Sve je vedro, veselo i svečano.

U Milanovoj radnoj sobi oko dugog stola sjela su gospoda u frakovima. Pred njima na stolu arak ispisanog papira. Direktor Industrijalne banke Bijelić vedrim izražajem svog simpatičnog lica svršava svoj govor:

— Pošto smo se konačno uvjerili da bi provedba kanala na Kupi bila za našu trgovinu i naše ekonomsko stanje ogromni skok u ružičastu budućnost, to smo eto ovdje sakupljeni spremni da osnujemo konzorcij pod vodstvom i predsjedništvom gospodina Kamila Sejana i želimo ovdje u potpunoj skromnosti i daleko od svake javnosti danas ovaj konzorcij službeno ustrojiti i konstituirati te svoje doprinose upisati.

Na ove riječi odgovori Kamilo Sejan svojim diskretnim mirnim tonom:

— Moja gospodo! Polovicu čitave svote koju iziskuje gradnja ovoga kanala ulažem, kako rekoh, ja — ali ni pod kakvim uvjetom ne primam predsjedništvo, molim samo da biste prihvatili ovaj moj prijedlog: predsjednikom konzorcija neka bude direktor gospodin Bijelić, tajnikom gospodin Reiss, a blagajnikom gospodin Milan Slavušić. Sva ova trojica, koliko znam, uživaju vaše čitavo povjerenje. Glede drugih funkcionara izvolite sami odlučiti. Konačno, imam vam priopćiti da će istraživanje tla, kojim bi imao prolaziti kanal po mnijenju geologa u mojoj poslovnici, trajati kojih dva do tri mjeseca. Nužnu svotu za sve predradnje, koja iznosi do dva milijuna, već sam, kako već rekoh, doznačio iz svojih sredstava. Ako bi se pokazalo da tlo ne bi odgovaralo provedbi kanala, konzorcij nije ništa izgubio. Riziko preuzimljem dakle sasvim na svoj teret. Dok se te predradnje ne provedu,

216

janja

imade konzorcij vremena da prikupi sav novac, da se tako čim su predradnje svršene može odmah započeti sa kupnjom za gradnju potrebitog materijala, a odmah iza toga sa gradnjom. Pošto se pako veći dio materijala mora nabaviti iz inozemstva, isplatit će ovaj materijal tvornicama poslovnica mojih rudokopa u Americi u dolarima.

Svi se predlozi Kamila Sejana primiše s oduševljenjem, kakvo nije uobičajeno u modernom svijetu.

Konačno ustane Milan i oslovi prisutne:

— Gospodo! U najvećem kaosu u moralnoj i financijalnoj vrtoglavici u koju smo dospjeli nakon rata, dolazi k nama jedan naš čovjek pa nam dovikuje zašto rasipljete svoje sile, svoju snagu, svoje talente u vjetar! Okupite svoje znanje, svoje talente, svoje materijalne sile, ostvarite jednu veliku ideju — veliki široki svijet gdje se ljudi ne gube u sitnicama. Gospodo! Kad prva lađa krene iz bijelog nam grada Zagreba ravno u Jadransko, u Sredozemno, sva mora svijeta, osjetit ćemo da smo dio tog velikog svijeta. Nestat će svih trica sitničavih borba, narod će poteći novim putem na rad! U toj ideji udružio je eto gospodin Sejan nas sa najrazličnijim mišljenjima u jednoj ideji: rad! Radimo, dakle, i neće ostati vremena za nepotrebna trvenja svake vrsti. A gospodin Sejan nosit će za sve to vječnu našu zahvalnost i slavu!

Drugi živo kliknuše Sejanu, na što su gospoda potpisala sve akte o konzorciju, odlučivši da se uredovanje imade prenijeti u Sejanovu poslovnicu, osim toga da čitavo poduzeće ostane pred javnošću potpuno tajnom sve dotle dok gradnja kanala ne bude sa svakog gledišta potpuno osigurana.

Nakon ovog dogovora uđoše gospoda u salon. Zatekavši dame u živoj debati, ostadoše malo u pozadini da slušaju.

— Ali draga gospođo Domin — podigla svoj glas nad sve ženske glasove visoka crnka sanjarskih očiju — sve se diže protiv kriomčara, a zapravo sve kriomčari što može, a tko ne može, taj grdi jer nema za to talenta i prigode.

Oslovljena dama, lijepa plavka u modroj odjeći, ispruži svoju dražesnu glavu sa Mia May frizurom i ukoravajući upita:

— Vi dakle branite kriomčarsku zaradu?

— Niti branim niti preporučam, nego konstatiram ono što jest: kriomčare grde najviše oni koji se s njima najviše druže i bili bi sretni da im koji od njih zaprosi kćer ili da ih poveze u svom autu oko Cmroka.

— To je odveć smjelo, draga Emo — reče plavka — mislim da kriomčari u našem društvu nemaju rezona.

— Da, samo dotle dok ga ne počaste svojim novcem. Nismo nimalo izbirljivi u prosuđivanju onih koji imadu novaca. Nekoć bi ljudi sumnjičili gospodina s malom

217

janja

plaćom ako bi odjenuo krzneni kaput, a danas ne sumnjiče ni podrapanca ako ti ponudi na prodaju briljantni dijadem. Vjerujte mi da bih sama kriomčarila da imam prigode.

— Oho — oglasi se iz dubine salona Milan — onda biste dospili sa mnom u ratno stanje.

Lijepa se crnka obazre k vratima i sa smiješkom odgovori:

— Oh, gospodine Slavušiću, vaša borba protiv kriomčara zbilja je samo idealni utrošak vremena. Vi ih nećete iskorijeniti sve dotle dok je kriomčarenje najbolji i najsigurniji put obogaćivanju.

— Možda imate pravo, ali ja ću se ipak boriti jer je te vrsti zarada nepoštena.

— Ah, šta, nepoštena! Danas se pita samo imaš li novaca, ali se ne pita kako si ga stekao. Da sam kriomčarenjem privredila nekoliko milijuna, imala bih na svakom prstu deset prosaca, ovako nemam nade niti na jednog jedinog. Je li da je tako, Nedo, i ti si to iskusila?

— Ne marim za to, imam svoje zvanje i ne trebam se udati — odgovori Neda ne pogledav Milana, čije su oči bile uprte u nju.

— Neda imade svoje milijune u sebi, u svojoj ljepoti, u svojoj dražesti.

Ove je riječi izrekla zvonkim glasom barunica Tea. Svi se obazreše k ljepotici što je s vanrednom elegancijom sjedila u naslonjaču. Jednostavna crna toaleta, diskretno zaokruživši njezina ramena, upravo je prisilila svakoga da gleda prozirnu bijelu put njezinog vrata i lica. Rumena usta smiješila se, a baršunaste oči potpuno sakrivale uvid u njezine misli. Vitka i visoka u crnoj odjeći naličila je vitkoj zmiji koja nema otrova.

Ema se sagne svojoj prijateljici, s kojom je prije debatirala i šapne:

— Gle rusku barunicu! Pjeva hvalospjeve Nedi, a pije očima gospodina Slavušića. To je nove vrsti taktike.

— Neprestano su zajedno u kazalištu, na ulici svaki dan se vozikaju. Kako su se to sprijateljile?

— Čini se da Nedi i njezinoj majci imponira naslov barunice, a ona zna to iskoristiti i vidjet ćeš, barunica će Milana Nedi oteti. Svuda vuče za sobom djevojku, pa joj sprema zabave, a svuda ih prati Milan — i tako Ruskinja lijepo nevidljivo tjera svoju igru.

Konverzaciju prekine Milan, vodeći Kamila Sejana da ga prikaže damama koje ga još nisu poznavale. On prođe salonom i povuče za sobom sve ženske poglede. Gospođe ga promjerile i odmah povoljno ocijenile njegov snažan, ali vitki stas, koji se u fraku impozantno isticao. Ozbiljnost i mir njegova blijeda lica, okružena plavom bradom, i hladni sređeni pogled sivih očiju prozvale su zagonetnim. Napadna elegancija njegovih kretnja i kavalirski salonsko ponašanje na prvi mah

218

janja

osvoji sveukupno žensko društvo.

— Ovaj bi morao da pobijedi muškarce u najotmjenijem svjetskom salonu i onda da nema milijune dolara — prišapne Ema Milanu kad je sjeo uz nju. — Poštenja mi, kad bi taj htio da me uzme za prijateljicu, ne bih u čitavoj duši pronašla ni jednog atoma savjesti.

— Draga Emo, to vam ne dolikuje. Prije rata niste bili takovi.

— Eh, onda se je katkad moglo živjeti i od poštenja, danas se živi samo od novaca.

— Što je tako pokvarilo vaš moralni ukus?

— To pitajte čitav svijet oko mene. Nemojte si utvarati da je tomu kriv naš rastanak... Nisam vas požalila. Kao što ste lijep i poželjan, toliko ste mlitav ljubavnik. Vjerujte, svaka će vas žena lahko pregoriti. Ako vas barunica Tea ne nauči boljemu.

— Barunica Tea? Što vam pada na um?

— Ono što vidim u njezinim očima. Lukava je, inteligentna i pametnija od vas. Smijem li vam reći vašu najveću pogrešku?

— Molim vas za to.

— Vi ste i naobražen i inteligentan. U politici i pravu u vašem poslu u naobrazbi sigurno zaslužujete i svoj glas, ali u životu, u prosuđivanju ljudi koji vas okružuju, a najviše u prosuđivanju žena, vi ste jednostran. Stvarate o ženi sliku kako je vi zamišljate. Stvarate posve onako kako biste ih vi željeli, a ne vidite kakve su. To će vam se osvetiti.

— Vaš je sud o meni porazan.

— A i ispravan. Vi uistinu niti ženu poznajete, niti ste ikada za koju osjetili dublje čuvstvo. Muškarac, pako, koji nije nikad za ženu udno duše zadrhtao može biti sasvim izvrstan čovjek, može biti i velikan, ali nikad gotov muž!

— Nemojte misliti da ste vi jedini, to je prosječni zagrebački tip muškarca — sve je površno: i ljubav i mržnja i radost i žalost i užitak. Pardon, politika i vino, to nije površno! No recite, gospodine Milane, jesam li iskrena ili ne?

— Priznajem potpuno — reče on i poljubi joj ruku.

— Pokušajte, dakle, da vas Ruskinja odgoji, a Nedu utješite Amerikancem, on je ionako bogatiji od vas.

— Kako smijete predmnijevati da bi se Neda udala samo radi novaca!

Ema zabaci natrag svoju lijepu crnokosu glavu i nasmije se:

— Ali, dragi Milane, i opet ste na krivom putu. I opet ne poznajete ljude koji su oko vas. Vjerujte, Neda umije dobro računati!

U tom ih prekine direktor Bijelić, koji se približio lijepoj Emi, a Milan uhvati

219

janja

priliku i uputi se do Sejana, koji je raspravljao sa dvojicom gospode od konzorcija. Uzevši Sejana pod ruku, pođoše u drugu sobu i sjedoše do prozora.

— Ako se ne osigurate, naše će vas dame ovdje brzo oženiti — upozori Milan Sejana sa izvjesnom tendencijom da čuje njegovo mnijenje.

— Nemajte straha — nasmiješi se Sejan. — Mirno gledam ljepotu i dražest vaših dama, a nemam talenta za brak, uostalom vi najbolje znate da je udvaranje ženama samo ugodna dužnost. Jedino gospođici Nedi udvaram i preko obične dužnosti jer je ona vaša rođakinja, a napokon i zato jer zaslužuje da joj iskazujem više počitanja nego drugima.

Ova izjava djelovala je na Milana umirujuće.

Uto prođoše pokraj njih Neda i barunica, vodeći se ispod ruke.

— Kako vidite, barunica se zaljubila u vašu rođakinju — primijeti Amerikanac.

— To mi nije krivo. Mlada će djevojka naučiti od barunice, svjetske dame, mnogo toga. Što će joj biti nužno u položaju u kojem se mora naći kao žena imućnoga čovjeka iz društva.

— Hoće li se skoro vjeriti?

— Do proljeća sigurno.

— Nadam se da ću joj biti djeverom. Međutim, htio sam vas pitati o vašoj istrazi. Nema ništa nova?

— Otkad su moga prijatelja i mene prije mjesec dana agnoscirali ubojicama, nema nikakovih promjena.

— Bečka se je policija nevjerojatno blamirala! Ali ni vašem provalniku nema traga?

— Onaj koji je uzeo novac, toga smo pronašli, ali ona druga dvojica koji su nam odnijeli lisnicu umorenoga i pismo — nestala su netragom.

— Možda bi bilo dobro da pokušate ono što sam vam jednoć već predložio, da uzmete kakvog inozemnog detektiva.

— To je sasvim suvišno. Moj prijatelj Vitor potpunoma je dorastao zadaći, samo bi trebalo da imade više vremena.

— Glede troškova istrage, rekoh vam, stoji vam potpuno na raspolaganje moja blagajna.

— Hvala, gospodine Sejan. Ako ustreba, vašu ću ponudu prihvatiti.

Dok su oni ovdje raspravljali, barunica Tea pošla je s Nedom sobama i tiho joj govorila:

— Draga moja mala, ovo mjesec dana što se poznajemo, zavoljeh te od svega srca i vrlo bih rado da te vidim što prije gospodaricom ovog doista lijepog doma.

— Ah — uzdahne djevojka žalosno — tko zna hoće li se to uopće zbiti!

220

janja

— Zašto sumnjaš? Zar ti Slavušić ništa o tom ne govori?

— Prije bih znao da mi štogod onako izdaleka kaže, ali sad šuti.

— Otkada?

— Od neko mjesec dana kao da me izbjegava.

— Što bi moglo da bude tome uzrok?

— Ne znam, ali čini mi se ona djevojka u Sejanovom uredu — Dina Rosandić. Opazila sam da se Milan za nju zanima. Preporučivao ju je Perkoviću i Sejanu, svaki dan prijepodne, kad je ona u uredu, dolazi Milan u poslovnicu, a poslijepodne, kad sam ja tamo, gotovo ga nikad nema. Jučer poslijepodne, kad sam išla Prilazom, izišao je iz kuće u kojoj ona stanuje. Sve mi je to čudno. Ah! Mrzim tu djevojku kao nikoga na svijetu.

— No, no, možda se varaš, uostalom možda ne zalazi k njoj.

— U čitavoj kući nema nijednoga znanca kojemu bi mogao ići.

— Dakle si već istražila?

— Jesam. Milan neprestano pripovijeda kako je Dina inteligentna i pametna, a opet drugda govori da će on oženiti djevojku koja je odgojena samo za kuću. Nije li to u protimbi?

— Muškarci su uvijek sa samim sobom u protimbi kad govore o ženi teoretski i kad se zaljubljuju. Znaš da te volim i želila bih da si ti sretna i bogata.

— Kako ste vi dobri i prekrasni — reče Neda, ogrliv lijepu barunicu.

Uto stupi u sobu Milan.

— Gospođo barunice, vi me silite da vam zaviđam — primijeti on.

Međutim se barunica nasmiješi, obujmi Nedinu glavu i stade je maziti i reče:

— Kako vidite, znam ljubav uzvraćati!

— Vidim!

Međutim, pozove Milan dame k večeri. U velikoj blagovaoni posjedalo društvo oko bogate i ukusne večere. Kad je svršila, razvrstalo se sve u grupama.

Mladež se zabavljala plesom, glasoviranjem i raznim igrama. Neda je sačinjavala središte svih ovih zabava. Milan nije učestvovao ni u plesu, što je svima upalo u oči. Sjedio je uz barunicu Teu čitavu večer. Gospođe su tvrdile da ga je ona »uhvatila obim pandžama«, djevojke se ljutile da Neda imade opasnu prijateljicu, a gospoda zaviđala Milanovoj sreći, priznajući da je kao »najljepši dečko u Zagrebu« zaslužuje. Samo se Neda nije ljutila. Barunica joj unaprijed navijestila da će ga zaokupiti u korist Nedi.

— Vi ste nešto zamišljeni, dragi gospodine Milane — reče barunica — nakon što su opširno raspravljali o raznim lakim temama. — Čini se, žalite da niste mogli pozvati u ovo društvo gospođicu iz Sejanovog ureda.

221

janja

— Žalim? Da je tako, bio bih je i pozvao.

— Ne biste jer ne pristaje u ovo otmjeno društvo.

— Naprotiv, njezina inteligencija, ponašanje i čitav nastup otvara joj vrata u svako društvo. Druga su pitanja njezine ine privatne stvari, kojih ne poznajem.

— Iz svega razabirem da se zauzimljete za nju, uostalom bit će da je uistinu vrlo inteligentna kad je vi toliko posjećujete.

Milana ovo iznenadi, on se držao čvrsto:

— Ah, u ono nekoliko časaka što sam proveo u njezinom stanu ako sam joj odnio koji važni posao nisam imao kad da je upoznam, ali u uredu.

— Dopustite da vam nešto savjetujem: gospođica Dina je inteligentna, ona nosi u sebi nešto široko svjetska, ona nije u anatomskom smislu lijepa, ali u modernom jest, posjeduje onu osebujnu ljepotu koja se ne da niti jednom riječi označiti, a niti kistom naslikati i baš zato mora da muškarce privlači. Nju možete uzeti za ljubovcu — reče barunica — ali za ženu uzmite samo dražesnu, lijepu i bezazlenu djevojku kakova je Neda.

Milan nije shvatio da barunica toliko hvališe Dinu na štetu Nedi, koju je ipak htjela pohvaliti.

— Gospojica Dina ne dolazi ni u kakvu kombinaciju, a za ženidbu se još nisam pripravio — reče on diplomatski.

— Sasvim pametno da se ne ženite. Još malko uživajte život.

Pritom ga pogleda svojim baršunastim očima kao da ga miluje. Milujući njezin pogled osvajao je čitavo muško društvo što se kupilo oko nje. U drugom salonu sačinjavao je središtem zanimanja gospođa Kamilo Sejan. Dame su sa ushićenjem slušale mirnu, pametnu, mudru konverzaciju i promatrale odlučne otmjene njegove kretnje, način govora i kavalirsku strogo salonsku pažnju, prema svim ženama jednako.

Drugi dan prijepodne, kad je Milan ustao, pođe u svoju sobu da radi. Uzevši prispjelu poštu nađe nepoznatom rukom pisano pismo. Otvori ga. Ženski inteligentni rukopis, na otmjenom papiru, pismo bez naslova i bez pravog potpisa.

Baci letimični pogled po artiji, ali već kod prve izreke zaustavi se, vrati na početak i stade čitati sve pozornije ove retke:

»Kad sam Vas prvi put srela, pričinili ste mi se kao crni oblak iz kojeg prijeti pogibelj oluje. Htjedoh uteći, ali oluja me zahvati i ponese na rub ponora... Iz njegove dubine zurila u mene dva tamna oka — Vaša! Ugledah u njima sudbinu svoju, crnu,

222

janja

mračnu, bez tračka svjetla... Bježala sam i bjegajući bacih joj se na dno. Povukla me onamo sudbina moja... Sad ležim u dubini ponora, slomljena — gledam u mrak i stenjem... Nitko ne čuje jauk moj, nitko ne zna patnje moje. Nema im mjerila u shvatanju živih...

Ne poznajem ništa što bi mi moglo braniti da vam to saopćim. U tom činu osjećam poniženje svoje, jedino pravo i jedini moj užitak...

Dijeli me s Vama udaljenost kakvom je priroda razdvojila mrtve od živih... Ni bog ih ne može dovesti bliže.

Ja sam jednom već umrla. Vi živite i vučete za sobom sudbinu moju...

Nirvana«

Ovi redci proizvedoše u Milanu osjećaj sličan umornosti, potištenosti. Činilo mu se da u njima leži nešto zagonetno, mutno, kao mračni jesenski dan. Slova mu se pretvorila u nadgrobne križeve nekog pustog, nepoznatog dalekog groblja u dalekom neviđenom kraju.

Koliko je dobivao pisma poznatih i nepoznatih žena, a ipak, nikad ne bi osjetio nešto slična.

Pročita pismo i drugi i treći put. Dojam bijaše sve jači. Njegova se nutarnjost spuštala kao pod nekom neznanom težinom.

Što to znači? Čije su to crte pisma?

Nije mogao da si predoči sliku neznanke.

Nijednoj od svojih znanica ne može da primijeni ovaj sadržaj, ove riječi, što se slegoše na njegovu dušu kao olovni utezi.

Dugo je nad pismom razmišljao, dok ga konačno spremi pa se odveze u grad.

Poslijepodne potraži u uredu Vitora i predloži mu pismo:

— Čitaj!

Policista pročita pa onda stade ogledavati rukopis.

— Slova su nekako topla, nježna, samo gdjekoja energično zadiru. Svakako odrazuju inteligentnu, konsekventnu, dosta proračunanu dušu, mirne živce i duboko čuvstvo — zanimiva ženska. Sumnjaš li na koju?

— Ne, ni izdaleka.

— Višeput anonimnog pisca odaje riječ, forma izražaja, jedan izraz — potez.

— Velim ti, ništa me ne podsjeća ni na koju ženu od mojih brojnih znanica.

— Moguće je ne poznaješ osobno, a možda ipak.

— Jučer mi je rekla neka lijepa znanka da ne poznajem žensku psihu, već samo žensku ljepotu. Bit će, ima pravo. Nisam zavrijedio da sačinjavam sudbinu jednog

223

janja

ženskog života.

Vitor se nasmije.

— Očito da je tako. Ali ono što veli ta Nirvana o udaljenosti koja ju dijeli od tebe vrlo je zanimiva. Po svoj prilici se tu krije nešto što ne leži u ljudskoj moći promijeniti. Zbilja zanimivo. Čuješ, rekao bih da je pismo na tebe djelovalo?

— Da, nekako melankolično.

— Oho! To je sugestija. Spremi ga. Nije isključeno da će ti se opet javiti. Sad mi rađe kaži što je s Dinom.

— Učimo ruski!

— To je sve? Čuješ, ti si bio brz na osvajanju žena.

— Onih koje su htjele biti osvojene. Ali Dina je uistinu kao što si ti rekao: telefon bez struje. Lukava je i zna da se banim uvući u njezino povjerenje za korist istrage pa ostaje tvrda i nepokolebiva.

— To je jasno, ali mislio sam da ćeš ti nadvladati.

— Kako vidiš, prevario si se. Pokušaj ti.

Vitor se nasmiješi.

— Policajsko zvanje nije preporuka kod žena tako jakog intelekta kao što je Dina. Ponajprije ne odgovara njezinoj fantaziji, drugo ne pobuđuje povjerenje, a treće — najglavnije: mene žena samo dotle zanima dok joj prozrem dušu, iza toga je smatram riješenim spisom! Zato, moj dragi, ako se ne upreš ti, naša će istraga zapinjati.

— Pokušat ću da je požurim!

Iza toga razgovora Milan se vrati u Bukovac.

Opet prođoše dva puna tjedna a da se nije desilo ništa što bi istragu samo za vlas pomaklo. Vitor je radio u svom uredu, a Milan se posvema posvetio radu konzorcija za produbljenje kanala na Kupi.

Trećeg tjedna pomuti njegov mir novo pismo zagonetne neznanke.

Kad je Milan spazio kuvertu s njezinim rukopisom, posegne za njim s nekom hitnjom i napetim očekivanjem. Strgnuvši omot, stade čitati pismo što i opet nije imalo naslova:

»Lutam gradom kao svoja zlokobna sjena. U svakom čovjeku vidim nešto Vašeg. Da nije tako, sve bih ih poubijala...

Svatko ima svog boga — ja imam svoje prokletstvo...

Ljubim san jer u snu razgovaram s Vama tako toplo i prijateljski kao da smo se sreli u vedrom danu...

Mrzim javu jer budi u meni spoznaju da ležim u grobnici, a Vi ste moj nadgrobni

224

janja

križ!

Zašto gazite tako nemilostivo po lješini mojoj?

Nemam nikog svoga — nemam ni sebe! Ja, svijet i život samo ste — Vi!

Sjena moja luta okolo i čeka uskrsnuće sudnjeg dana. Sud će osvanuti — da, ali uskrsnuće nikad!

Gdje je taj bog zaboravio milosrđe svoje kad je stvarao mene.

Nirvana«

Milan spusti pismo na stol, sklopi oči i nasloni čelo na ruke. U svakoj riječi što se utisnula u njegov mozak razabirao je očajni krik neke velike, duboke, neizmjerne muke. Njezin vijek osjeti u svojoj duši. I bude mu čudno i nevoljko, kao da je odnekale nenadano navalila oluja i zamračila vedri mir njegovog duševnog ravnovjesja. Sva mu se nutarnjost ustalasala poput uzburkanog mora, prikritog maglom, teškom i neprozirnom. Kroz nju čuo je mukli nepoznati glas što mu je nekud s onkraj svijeta dovikivao jade neke nepoznate patnice. Nije mogao da si predoči njezin lik, samo je čuo jasni glas dalekih neslućenih boli koje su u jednom dahu izrekle i strasnu čežnju i nemilostivu odreku.

Sve to provlačilo se kroz njegovu nutrinu, izmamilo čudne nepoznate drhtaje i onda se spustila na dno duše neka tiha bol.

Trgne se i digne glavu.

»Što je to? Zašto ova sjeta u meni? Zar da jedno pismo dira mene — mene! Vitor mi je rekao to je sugestija! Da dopustim nekoj nepoznanki da sugerira meni nešto što mi nije dano — što je meni tuđe? Ludost!

Baci pismo u ladicu, ustane pa izađe.

Uputio se do gospodarskih zgrada, ondje nadgledao družinu, izdavao naloge, mislio samo o gospodarstvu, ali u pozadini osjećao nuzmisao koja se bavila samo onim čudnovatim nerazumljivim redcima.

Onda pođe u vrt i prošeće se, noseći u sebi još uvijek dojmove koji su ga snašli u sobi kod pisaćeg stola.

Polako pođe prema kući, uđe u svoju sobu, pristupi pisaćem stolu vođen nekom nepoznatom silom, izvadi ponovno iz ladice pismo pa ga stade čitati — izreku po izreku, opetujući gdjekoju po dva puta.

Onda bi opet buljio u pojedine riječi, a duša mu se čudno smućivala. U tim riječima osjećao je jasno neko živo žensko biće a da ni na čas nije poprimilo u njegovim mislima živ oblik. Osjećao je neznanku, čuo njezin glas, ali nije mogao predočiti njezin lik. Utisnula se u mozak kao živi stvor, kojeg mu zastire neprozirna magla. Ali osjeća prema njoj nešto toplo i bolno.

225

janja

Tada ga povuče želja da ide u grad, makar da nije imao posla.

Odvezao se autom pa onda protiv svoje navade sišao na Jelačićevom trgu i krenuo na Zrinjevac. Opet se vratio i pošao u Ilicu. Prolazeći tako pogledavao je svaku ženu i onda pomišljao:

»Među ovim sjenama prolazi i ona. Možda sam je i sreo?!«

Tako je prošao nekoliko puta gore-dolje Ilicom, a da nije ni na čas opazio da nesvjesno traži svoju nepoznanicu. Konačno pogleda na sat i krene u Petrinjsku ulicu na policiju.

Našao je Vitora u njegovoj maloj sobici, naslonjena na pisaći stol u posve prijateljskom razgovoru s jednim provalnikom, koji je pušeći njegovu cigaretu sjedio ispred stola. Milan ostane u pozadini, da ne prekida prijatelja, i stao slušati nastavak preslušavanja. Vitor je govorio mladom čovjeku poluglasno mirno, tonom prijateljskog ispovjednika:

— Vidiš, ovako mlad, zdrav i jak kakav si, mogao bi da pošteno radiš.

Mladić slegne ramenima.

— Može li se od poštenog rada kupiti curi svilenu bluzu ili povesti je u kazalište? Ako hoću da joj dadem zlatni sat, moram ga ukrasti!

— Eto vidiš, ipak si sat ukrao — mirno će Vitor, ne promijeniv drugarski ton njegova glasa, koji je vibrirao sugestivno i proizvodio na mladića takovo raspoloženje da je počeo govoriti debatirajućim načinom. Videći da se zaletio, pokuša to ispraviti negirajući krađu, ali Vitor nije na to reagirao, već ga upita:

— Reci mi, prijatelju, zašto tvoja cura mora imati svilenu bluzu, zašto mora ići u kazalište?

— Jer hoće dobro živjeti.

— Neka radi.

— Nije joj sile, mlada je i lijepa.

— A ti joj ne kupi svile.

— Onda će joj kupiti drugi.

— Pa neka, pusti je.

— To neću — oštro će mladić.

— Ostavit će ona tebe.

Na mladićevo lice navrla ljutina, u očima zapalio se oganj, cigaretu koju je grčevito držao i slasno pušio baci na tle, a pogled naoširen sumnjom upilji u Vitora.

— Neće — odreže mladić, a glas mu je zvučio kao prijetnja. Izgledaše kao da je spreman tući i gušiti. Policista ga gledaše napeto kao mačka kad čeka u svoje šape miša. Onda hitro pođe k vratima, otvori ih, zovne nekog rukom. U sobu uđe djevojka plavka, koketno odjevena i učešljana, dosta pristala. Mladi provalnik

226

janja

usjekne u nju oči kao dvije oštrice. Ona mu uzvrati vrelim pogledom, u kojem je bilo i topline i zamamnosti. Od ovoga se mladićeve oči ublažile, iz njegovih zjenica progleda ljubav muža i odanost pseta.

Na čas kao da su oboje jedno u drugo urasli.

Dva-tri trenutka Vitorovo se čelo navoralo, a onda opet izgladilo.

Onda učini oštru kretnju, kao da je nešto presjekao.

Odlučno pođe k vratima, zovne stražara i dade mladića odvesti opet u zatvor, a djevojku otpošalje kući.

Gledajući ovaj prizor osjeti Milan da se je nešto u Vitorovoj duši zbilo.

— Što se je to sada dešavalo? — upita on.

Policista se nasloni na pisaći stol, pogleda kroz prozor u daljinu. Blijedo mu lice za nijansu je bljeđe, male oči se proširile. Svaka crta njegova lica bila je ispunjena sadržajem.

— Pitaš me što se je to sada dešavalo. Dobro si pitao. Odigrao se u meni dogođaj koji je odlučio o mojoj savjesti i o sudbini ovog čovjeka.

— Razabirao sam, ali htio bih da mi kažeš jasnije.

— Rekao sam ti jednom u Beču da je žena uvijek najravniji put do otkrića zločinca i njegovih djela. Vidiš, ova je djevojka i koketna i gramziva za lijepim životom. Od nje bih mogao saznati svaku i najtamniju provalu njezinog ljubavnika, kad bih pokušao spletkom razoriti ovu ljubav. Dakle imam toga čovjeka u šakama, mogu da ga pritisnem o zid. To je, vidim, onaj momenat u kojem nemam šefa ni propisa ni zakona — u kojem je taj čovjek prepušten bespomoćno na milost i nemilost meni. Policista može sve i sva. Ali u takvom času kad imam svu vlast u svojoj ruci nad ovim čovjekom, ne upravljam samo sudbinom jednog života, nego upravljam nevidljivo iza zidina čitavim društvom.

— Kako to misliš?

— Evo kako. Tu smo na primjer sama dvojica: provalnik i ja. Imam vlast nad njegovim tijelom, a ovaj čas našao sam put do vlasti nad njegovom dušom i nad dušom ove djevojke. Sad dolazi moj intelekt i moja savjest kao suvereni gospodari situacije i pitaju: da li je moralno i pošteno radi nekoliko hiljada kruna vrijednosti, radi malog materijalnog dobra što ga je ovaj čovjek oteo da ja iz zasjede provalim u njegov intimni život, ugrabim jedini lijepi osjećaj ovih okorjelih grudi, da ubijem jedinu svetinju njegove moralno siromašne duše, umorim jedinu životnu radost ovoga samo u poluživotu lutajućeg čovjeka? Moja mi nutarnjost veli da bi to značilo počiniti najzločinačkiju provalu — gotovo razbojstvo, ali ne samo na njemu, nego i na društvu jer ako mu pustim njegovu ljubav netaknutu, on će nakon izvršene kazne izići opet u društvo noseći u sebi taj svoj jedini dobri ljudski osjećaj. Ako ga ova ljubav neće obratiti, a ono ga neće učiniti gorim — vjerojatno ostat će i

227

janja

dalje tat, ali ipak čovjek! Otmeš li, razoriš li mu taj jedini čovječanski osjećaj, učinio si od njega — živinu, koja će onda počinjati daleko okorjelije zločine, otimati odsele mnogo više i bjesnije jer će otimati iz osvete, oštetit će dakle mnogo više ljudi negoli dosele, da se osveti na društvu za jedini tračak svjetla što su mu ga oduzeli sa rešetke njegovog ionako tamnici naličnog života. Možda će postati i ubojicom, možda i razbojnikom. Evo, vidiš, to mogu danas učiniti s ovim, sutra s onim i sve tako redom, a doskora bih imao dolje na dnu čitavu vojsku takvih ljudi, koji su mojom sukrivnjom postali još veći i još gori zločinci. Ne znači li to razvijati zlo u pojedincima i ugrožavati društvo? Dragi moj Milane, od policije do zločina kratak je put: svaki dan možeš počiniti takvu moralnu provalu, krađu i razbojstvo.

— Kako ti na koncu konca smatraš dužnost policije prema društvu?

— Policija kao javna sigurnost nema tu jedinu dužnost i cilj zločin pronaći, nego ga — sprečavati. Ali ne samo silom oružja, nego silom svog moralnoga nastupa. Imade naime dvije vrste kriminalnih policista: jedan koji nastupa bučno, grubo, nastupa kao veliki pravednik prama izrodima ljudskog društva, laća se najbučnijih, najsurovijih sredstava — viče, galami, kune, tuče — i zgađuje se nad onim jadnim zalutalim stvorom. Ovo su neke vrsti trabanti, ljudi kundaka i batine i mnogi misle da su vanredni policisti. Oni zapravo kvare sve. Dobrog se kriminalistu ne čuje, njega se jedva i vidi. Moderni pravi kriminalista treba da je čovjek koji djeluje i kao branitelj i kao rasadnik dobra. On treba da je dalekovidni oštrovidni intelekt, poduprt jakim utvrdama znanja, zdravog morala i čistog poštenja, jer samo takov može da u svom suverenom slobodnom postupku prema pojedincu ne počini nepopravljive pogreške na pojedinom individuu i čitavom društvu. Danas, u doba opće zalutalosti morala treba ovakvih policista više negoli žandara. Danas treba ne samo stražariti, nego liječiti, čistiti, raskuživati. Ali zato treba sa ovog mjesta i pogoditi pravu dijagnozu slanja i uzroka moralne bolesti. U to se valja itekako udubljivati.

— To je vrlo idealno shvaćanje.

— Recimo da jest, makar držim da nije. Međutim, ako kriminalna policija ne liječi i ne raskužuje, a ono barem ne smije da bakcil hrani i razvija. Vjeruj mi, sa ovog mjesta postaje mnogi policista krivom dijagnozom i krivim postupkom prema pojedincima — sukrivcem mnogih zločina što ih delinkvent počini nakon toga što je ostavio ovu kuću. To vrijedi osobito za onog delinkventa koji prvi put dolazi u naše prostorije. Policijom prolazi kao koritom rijeke sva bujica zalutalih i na moralu bolesnih masa. Ako tu bujicu ne možemo skrenuti u drugi tok, a ono je barem možemo kao potočna brana zaustavljati, pročišćivati.

Dok je on još u riječi, uđe u sobu gospodin Robi, neprijateljski promjeri Milana, pristupi k Vitoru, pogleda po stolu i upita:

— Šta? Zar još niste riješili ove akte?

228

janja

— Domala bit će gotovi, gospodine Robi. Dosele sam preslušavao onog provalnika što je jučer uhićen.

— Koliko put ćete još preslušavati tu živinu. Što se igrate s njim? Lupite mu jednu po gubici pa će ju odmah otvoriti.

— Radim po svojoj savjesti, gospodine Robi.

— Ali ja trebam svršene akte, a ne vašu savjest.

S ovim riječima izađe policista nezadovoljan iz sobe. Vitor se iza njega tek nasmiješi:

— Što ćeš. Ja ću ipak sutra dozvati ljubovcu mojeg provalnika i pokušati da njihovu ljubav iskoristim u njegovo obraćenje. Ali sad da uistinu riješim spise koji su tako na srcu gospodinu Robiju. Doduše, nisu velike stvari, same male krađe i krađice, koje sve skupa ne mogu vrijediti toliko koliko sudbina i život onog čovjeka!

Poslije ureda dočekao je Milan Vitora pred policajnom zgradom.

Pošli su zajedno prema Zrinjevcu.

— Do danas — reče Milan — dok nisam vidio i čuo onog provalnika, ne bih ni mogao vjerovati da ima među ovim ljudima takvih koji ljube ženu toliko da za nju i kradu.

A ipak, vidiš, velikom dijelu ovih zločina pravi je motiv: ljubav.

— A ja niti ne shvaćam da postoji ljubav koja za ženu počinja zločin.

— Ti se nešto osobito zanimaš danas za ljubav — reče Vitor, pogledav Milana koji je zamišljeno koracao pored njega.

— Tome je krivo valjda opet pismo koje sam primio od nepoznate Nirvane.

— Dakle je opet pisala. Daj da vidim.

Milan mu pruži pismo, a Vitor stane u aleji da čita. Zadržao se dugo kod svake pojedine izreke, katkad bi podignuo oči, zagledao se u daljinu, sakupio obrve, onda bi opet nastavio čitati, dok konačno složi artiju i pogleda Milana:

— Ti još uvijek ne slutiš tko bi mogao da bude ova žena i što znače ova pisma?

— Ne, zaista ne.

— »Sjena moja luta okolo i čeka uskrsnuće sudnjeg dana. Sud će svanuti, da — ali uskrsnuće nikad.« Ne razabireš li ništa u ovim retcima?

— Nešto je vrlo zagonetno, ali što, ne mogu se dosjetiti.

— »Sud će svanuti — uskrsnuće nikad.« Da to može da znači?

— Ti nešto imaš, nečemu si se dosjetio?

Vitorove zamišljene oči uprle se pitajući u Milana.

— Na tebe je ovo pismo vanredno djelovalo.

229

janja

— Priznajem, al ne znam zašto.

Karakteristične Vitorove usne stegnule se.

— Reci mi što misliš, na koga sumnjaš.

— Neću da ti kažem. Nisam siguran i neću nipošto dirati u one utiske koje si ti dobio o pismu, mogao bih štošta pokvariti. Prepusti to razvitku, neka se rješava samo od sebe. Ali velim ti, dobro spremi ova pisma, nadam se dobit ćeš još koje — o tom ovisi kad ću ti reći što se krije iza njih. Treba da i sam budeš u tom siguran.

— Ipak bi bilo dobro da mi kažeš.

— Nipošto, pouzdaj se samo u me. Dobro je to da za sada šutim.

Nakon nekoliko dana iznenadi Milan svoga prijatelja viješću da je gospođica Dina zatražila dopust od nekoliko dana, i to zbog neke bolesti njezinoga roda. Novinar koga je Milan postavio Dini da ju prati i uhađa javio mu je da je djevojka u uredu za promet stranaca kupila kartu za Beč.

— Nema druge — reče Vitor — treba ići za njom.

— Dobro, idem. Uzet ću sobom Juricu. Tom ću zgodom pokušati da nadovežem svoje veze sa barunom ili barunicom Segen. Možda saznam što pobliže.

— Ali se dobro maskiraj, da te nitko ne prepozna.

Milan se hitno spremi na put, ali prije svega pođe Kamilu Sejanu, da s njim za svoje odsutnosti uredi neke poslove.

Smjesta pohiti Milan u Mošinskijevu ulicu, u poslovnicu Sejanovu, da mu navijesti svoje putovanje i zamoli neka bi za nekoliko dana preuzeo njegove blagajničke agende konzorcija.

— Najspremnije — srdačno će Sejan — ionako ovdje nisam odviše radin i ako ostanete dulje, izvolite se osloniti da ću vas doista marljivo zamjenjivati.

— Ostat ću samo četiri dana, vodi me u Beč trag za ubojicom inžinjera.

— Onda pogotovo treba da ostanete, koliko god vremena je potrebno. Da se ne radi o političkoj stvari, koja bi mogla da naš plan izgradnje kanala osujeti, ne bih vas sada u prvom poslu niti pustio da idete, ali ovako je zbilja potrebno. Molim vas, izvolite kod Perkovića dolje podići dvije stotine hiljada kruna za potragu. U ovakvim stvarima, koliko znam, potrebno je u prvom redu neograničeno novčano vrelo. Detektivi ne smiju štediti pa vas molim, ne činite to ni vi.

— Ne bojte se, svima je nama u interesu da lupeža dobijemo u šake.

— Nadam se da ćete iz Beča donijeli kakav jaki rezultat.

— Ne znam, radi se o tragu žene od koje potječe ono ukradeno pismo. Čuli smo

230

janja

da ide u Beč i sad ćemo je pratiti.

— Želio bih da ste sretne ruke jer moram priznati da me ova stvar često zbunjuje. Da probušimo gore, Kupi produbimo korito i dođemo s lađama na Jadran, a ono se ugnijezdi u našoj domovini opet Nijemac ili Madžar? Ne, onda bih se volio odmah vratiti u Ameriku.

— Dragi gospodine Sejan, vi gledate na stvar s odviše skepse. Kakav pokret za Nijemca u opasnoj formi ili većem stilu ne postoji, ja vam garantiram.

— A ja se u vas pouzdajem i to je povod da je posao oko istraživanja tla u punom jeku. Kad se vratite, poći ćemo zajedno u Gorski kotar.

Obojica se srdačno oprostiše. Milan se požuri još u banku direktoru Bijeliću, da tamo uredi posao za svoje odsustvo, a onda se odveze u redakciju pa ugovori sa Juricom kako će se maskirati i onda odveze kući da spremi kovčege.

231

janja

ONAJ IZA ZIDINA

a obzorju snježni oblaci, na zemlji noć. Bečke ulice miruju. Kuće tamne, gdjegdje sumorno titra pokoja ulična svjetiljka. Daleko gore gotovo pod krovom ogromne kuće svijetli u duboku noć prozor. Grad sve više tone u tminu, a prozor svijetli, postojano i nepomično.

Iza njegovih stakla u maloj sobici sjedi nekoliko muškaraca. Sjedoglavi general sa carskom prosijedom bradom — plavokosi mali gospodin Fuchs — južnjački Pepo Martini i njihovi drugovi.

Pred njima na stolu šest šalica za crnu kavu, svaka drugog oblika i druge boje. Iza njih u maloj željeznoj peći šumi oganj. Gospoda šute i slušaju generala koji priča o starim vremenima, kad je bio mlad natporučnik u carskoj vojsci. Pripovijeda priče iz doba italskih ratova, pripovijeda o svojim drugovima, o čuvenim generalima, o caru Franji Josipu. Riječi mu izlaze ravno iz vojničkog srca. Katkad reproducira koju zapovijed svoga bivšeg pretpostavljenog i onda se stavlja u vojničku pozu i reproducira odgovore vojničkim počitanjem. Naviru mu na dušu stare uspomene iz dobe koja ga je rodila, odgojila i stvorila vojnikom.

Konačno svrši uzdišući.

— Ah, Franjo Josip! Koliko gošpoštije, koliko dostojanstva. Sve je u njemu izazivalo poštivanje, da živiš i umireš za nj i za carstvo.

— Bit će i Karlo takav — reče Fuchs.

— Da, da, on će se već povesti za ujakom, samo, dakako, još treba čekati — otpovrne general i ustane pa iziđe iz sobe.

— Čini se — šapne gospodin Fuchs — da on ne simpatizira odviše za Karla. Ovi generali nisu sasvim naši pristaše — još im se i sad po glavi vrti stari Franjo. Njih privlači samo Franjo Josip, kao da su Habsburškoj dinastiji odani samo iz pijeteta uspomeni njihovog starog druga ili iz neke ljubavi prema svojoj lijepoj mladosti.

— Moguće, ali general je vojnik starog kova: on i danas gleda očima starog režima i misli glavom svojih nekadanjih generala. Ali vojnik je od glave do pete i svakako iskreni carista.

— O tom nema sumnje — odgovori Fuchs — i on će sigurno raditi za svakog

232

janja

potomka Franje Josipa bio to Karlo ili tko drugi, iz pijeteta, a danas je to napokon najvažnije. Popularnost i slava toga starog generala tako je velika i uvriježena u svakomu vojniku koji je bio u svjetskom ratu da je već njegovo ime za nas dobitak.

Na vratima u hodniku oštro zazvoni zvonce. Njegov odjek zazveči tišinom kuće. Gospoda se malo trgnu, pogledaju jedan drugoga pitajući. Vani se čuje glas generalov pa onda još jedan muški glas, a odmah iza toga uđe u sobu mlad, sitan mladić, čija je pojava odavala slabašnost i boležljivost.

— Ti si to — začude se drugi. — Zar kakva novost?

— Da, stigao je iz Zagreba šifrirani brzojav. Neka Pepo dešifrira, a dotle imam nešto da zabavim gospodina generala. Za vas je stiglo pismo. Donio ga je preko granice kod Špilja neki poslanik gospodina Narage. Bit će da u Zagrebu mnogo paze na korespondenciju jer se ne usuđuju poslužiti poštom.

— Ili je gospodin Naraga kruto oprezan — primijeti Fuchs.

General uhvati pismo, razdere omot pa stade čitati.

»Gospodine generale!

Evo nekoliko redaka. Ne mogu a da Vas ne obavijestim o nekoj stvari koja je vrlo opasna. Pismo i lisnica u sigurnim su rukama — naime mojim! Tu neće nitko moći da zaviri u posvetu njezine dame — koja je inžinjeru jednom poklonila lisnicu i zamalo da taj poklon nije bio izdajicom. Za danas je samo trag — koji vodi do lijepe pokloniteljice — i svaki dan ugrožava našu frontu jer svaki dan može se desiti da padne u stupicu čovjeku koji je mnogo opasniji nego što sam isprvice mislio. Slavušić ne popušta u istrazi. Njegov detektiv Vitor prokleto ugrožava našu frontu i smeta naš rad. Slavušić je do kosti pošten idealista, s takvim je ljudima najlaglje, ali Vitor je prepredena lija, tim opasnija što vazda kad izlazi na lov svlači svoju lisičju odoru pa misliš da ti stoji nasuprot bezazlena domaća životinjica. S njegovom genijalnom domišljatosti udružila se još i vratolomna bezobrazna drzovitost i još nešto. Taj čovjek bio je svezan na tračnicama rukama i nogama, udaren po glavi ležeći u nesvjestici, u gustoj tmini noći, u času kad je vlak bio udaljen samo jedan kilometar. I što da Vam kažem? Nestalo ga sa tračnica — ispod vlaka, živ, čitav. Kako? Tko mu je pomogao? Imade li čovjeka koji bi ga u onoj tami uopće mogao opaziti na tračnicama, a kamoli dospjeti da ga skine? A ipak je utekao. Taj čovjek živi u šogorstvu s đavlom, a u konkubinatu sa srećom! Sad čeka — moju ofenzivu! Ništa, ja sam dobro obaviješten o svakom njegovom koraku, kao što je on o mojem. On ima svoju genijalnu policajsku njušku, a ja isto tako genijalno odabranog detektiva. Neka samo čeka, pustit ću ga neka Slavušića sa sobom dovuče na vrh pa će se onda skotrljati po užarenim bodežima. Ali sad najglavnije rad česa Vam pišem. Vaše ime, Vaša čast. Vaš ugled je na kocki. Slavušić, taj lijepi, krasni i snažni dečko, upravo divlje udvara dami — koja Vam je vrlo blizu. To je dakako po lopovskom receptu

233

janja

Vitorovom (Slavušić je za takvu lukavštinu prepošten!). Molim Vas da ste na oprezu jer Vam prijeti pogibelj da Vas oboje raskrinka! Što bi rekao svijet da je tako ugledni general austrijske slavne dobe umiješan u obično umorstvo! To ne smije da bude!

Konačno molim da Vašim mladim i starijim prijateljima saopćite ovo: naša borba sa Slavušićevom i Vitorovom potragom može svršiti što prije. A može svršiti samo dvojako: da mi padnemo u šake njima ili da prije toga padnu oni u — šake nama!

Vaš najpokorniji

Naraga«

General pročita sve one izreke koje se nisu odnosile na njega i »damu« koju je pisac spominjao glasno, a gospoda su slušala izvjedljivo. Kad je pročitao posljednju izreku, nije nijedan primijetio ni riječi.

General se naslonio na stol i žalosno zagledao u pod.

— Hu, vrag te dao — čula se iz kuta kletva Pepa Martinija.

— Što je? — pitahu svi.

— Dešifrirao sam depešu. Lijepo izgledamo.

— No, čitaj, čitaj — nukaju ga drugi.

— Eto vam je:

»Sutra srijeda dolazi Slavušić u društvu jednog novinara maskiran. Slijedi trag gđice D. Velika prijeti pogibelj. Opkolite ga, zadržite ga što dulje ili?

Naraga«

Malo časa svi su šutili i gledali Pepa, onda srdito udari po stolu Fuchs i ustane:

— No, to nam nije trebalo.

Drugi ga pogledaše u čudu.

— Što nam nije trebalo?

— Da ovako neprestano sakrivamo i drhćemo pred tim prokletim Slavušićem i njegovom istragom.

— Tko je tome kriv? — upita onaj što je donio pismo i brzojav.

— Tko! Bože moj, to je krivo, što veli i barun Segen. Moglo se inžinjera i kako drugačije ušutkati. Milijun kruna možda bi isto tako djelovalo kao da je umro.

— To veli Segen — uplete se Pepo ljutito. — Da, trebalo je ovo i ono, to sad on govori, a pitanje je bi li sve to koristilo.

— Neprestano nad nama lebdi duh jednog umorenog, to bi moglo diskreditirati našu političku stvar i nije ugodno — reče Fuchs.

234

janja

— Da — reče general — nad našim glavama neprestano lebdi duh jednog mrtvog, zato se moramo dvostruko sakrivati, ali napokon, što je jedan mrtav čovjek. Mi, koji smo bili u ratu, za nas jedan čovjek koji je pao kao naš protivnik ne znači ništa.

— Najbolje bi bilo — reče Fuchs — za svaki slučaj, ako se nama uđe u trag, da jedan uzme svu krivnju na sebe, da naša politička ideja neće biti diskreditirana.

— Neka uzme na sebe onaj koji je zapravo to umorstvo počinio — oglasi se visoki jak čovjek što je sjedio kraj peći.

U sobi nastala tišina. Svi su u nekoj neprilici hvatali cigarete. Jedan drugomu nije pogledao u oči, svi su šutili, samo se čulo šumiti plamen u maloj željeznoj peći.

General ustane, pođe po sobi, otvori vrata hodnika, pak iziđe. Svi su ga pogledi slijedili. Pepo nasloni glavu na ruke, a vatrene mu oči zabljeskale.

— Zašto sada razbijamo glave zarad inžinjera. Mrtav je i time je stvar svršena. Ostaju nam Slavušić i Vitor, koji nas progone radi umorstva, a zapravo bi htjeli da time kompromitiraju našu političku ideju. Sva nam pogibelj prijeti samo od ove dvojice. Razmislimo rađe što da radimo s njima. Ili zar ćemo neprestano podnositi njihov progon, dopustiti da nas u svakom koraku slijede i ugrožavaju? Pa to je strašno! Ovako se ne može raditi niti slobodno kretati.

— Da, to je prava riječ — reče Fuchs — ali što da radiš s njima? Valjda ne ono isto što se uradilo sa inžinjerom?

— Ja to ne predlažem, nego samo upozorujem da je uzalud misliti na mrtvoga kad nam prijeti pogibelj od živih.

Oni drugi nijesu primijetili ni riječi, kao da nemaju za to važnosti, dok Pepo opet proslijedi:

— Da pozovemo u pomoć kojega znanca iz Budimpešte. Da nam je samo jedan madžarski bijeli gardista, pa da vidiš.

— Ti s njima prijateljuješ, pitaj kojega od njih, da vidimo što će reći.

— Teško je pogoditi što će odgovoriti. Oni imadu svoje podrume i Dunav. Kad je čovjek jednom već započeo ovakvim sredstvima obrane, kao što se započelo prema inžinjeru, onda nažalost nema više spasa. Može se samo naprijed, a nipošto natrag. Pravo veli taj gospodin Naraga: »Ili mi ili oni«. Netko mora stradati, a valjda nećemo dobrovoljno odlučiti da stradamo mi.

— To su strašne, ali pametne riječi — primijeti onaj kod peći i zapali cigaretu na plamenu.

— Pustimo to danas — predloži Fuchs — posavjetovat ćemo se sa barunom Segenom i još kojim Madžarom. Svakako je potrebno da svoju frontu osiguramo prema Slavušiću i njegovom policisti jer ćemo inače sve naše sile istrošiti u odbrani. Sutra ujutro dolazi Slavušić, dakle, gospodo, valja da smo neprestano u

235

janja

permanenciji, da ga pratimo svuda naizmjenice, a onda ćemo vidjeti što nam je uraditi, već prema tomu bude li se on uopće zanimao za nas.

— Obavijestite Fröhlicha da nas i štiti ako bi nam zaprijetila pogibelj — reče onaj kod peći.

Pepo lupi po stolu:

— Kukavice! Šta onda ako Slavušić imade trag? Dokazati nam ništa ne može. Može na nas baciti koliko god hoće sumnja, dokaza nema i ne može imati. A konačno, zaboravljate naše zaleđe. Tko će vjerovati da su barun Segen, gospoda grofovi i generali upleteni u to umorstvo? A oni ipak pokrivaju nas! Samo nikakove sentimentalnost i ni straha. Pravo je rekao general! U ratu smo na jedan dah mogli zaklati i deset svojih protivnika, a tu se kreveljite radi jednog jedinog čovjeka, koji je napokon platio glavom izdajstvo. Tko hoće da provede revoluciju, taj mora gaziti preko lješine bez ikakve grižnje savjesti.

Ove su riječi obodrile sve njih pa se konačno sporazumiše kako će dvojica po dvojica slijediti Slavušića i njegovog pratioca, a onda se tiho i oprezno spremiše na rastanak. General se opet povrati u sobu, oni se s njime oprostiše i jedan po jedan iziđe iz kuće.

Sutradan ranom zorom osvane na kolodvoru stari general u civilnom odijelu sa krznenom šubarom na glavi. Iz vlaka izađe Dina i pođe ravno k njemu. Pružiše si ruke, iziđoše sa kolodvora pa sjedoše u jednu kočiju. Iza njih izišla su dva turista: Milan i Jurica. I oni su sjeli u kočiju i u dostatnom razmaku slijedili onu u kojoj se vozila Dina sa starim generalom. Pred kapijom ogromne kuće na Kanalu siđe general, a iza njega Dina pa se izgubiše u veži.

Milan ostavi Juricu na ulici, a on pođe za njima, zaostajući za jedan sprat niže, ali ih je ipak držao okom na oku i pazio kamo će ući. Kad su zatvorili za sobom vrata, pogleda Milan kartu nad listovnicom na vratima i pročita posjetnicu:

Leopold de Reinendorf k. k. general

»Dakle, to je taj general kome je ona u Zagrebu pisala«, razmišljao Milan.

»Korak po korak, al ipak dolazim sve bliže.« Hitro se spusti dolje, ostavi Juricu u maloj kavani naprotiv kuće, pođe u hotel da uzme sobu i dopremi sa kolodvora njihove kovčege.

Oko podne vratio se opet k Jurici, koji mu nije imao ništa saopćiti jer se ni Dina ni stari gospodin nisu pojavili na ulicu.

Čitav dan nije se desilo ništa što bi moglo Milana zanimati. Sutradan se Jurica preodjenuo u služnika i sjeo u neku rakijašnicu naprotiv generalovog stana, a Milan

236

janja

je u hotelu čekao odgovor barunice Segen, koju je zamolio za mali sastanak. Željeni odgovor je stigao. Barunica je pisala Milanu neka dođe k njoj u pol pet sati popodne u njezinu bečku palaču.

Uredivši toaletu krene u određeno vrijeme k barunici.

Ona ga je primila veselo i zadovoljno što se je opet sjetio nje.

— Moj muž ima goste s kojima će dugo raspravljati — izvijestila je Milana — pa možemo mirno razgovarati.

Milan se ispričao što je posljednji put morao naglo iz Beča radi važnih poslova. Međutim nije više mogao odoljeti želji da je vidi pa se usudio doći. Ona je primila to sa ushićenjem. Milan se čudio u sebi promišljajući: zašto se žene najviše oduševljavaju za nas.

Jedva što su započeli konverzaciju, uđe sobarica i navijesti gospođi barunici da su prispjele neke dame i čekaju u salonu.

Barunica zamoli Milana neka se ustrpi, ona će dame brzo otpraviti. Kad je ostao sam, razgledao se malo po sobi, uzeo neke njemačke novine i zabavljao se čitanjem. Nije prošlo ni deset časaka kad mu se pričinilo da čuje neke muške glasove kako u obližnjim prostorijama više muškaraca međusobno debatiraju.

Ogledao se je po čitavom budoaru, ali nije vidio nikakovih vratiju. Znajući da Segen ima neke goste s kojima raspravlja, probudila se u njemu nada da ovi muški glasovi potječu od tih gostiju i stade tražiti odakle dolaze ti glasovi, kad mu ruka zapne o zastor koji je potpunoma prikrivao vrata u neku susjednu sobu. Tu iza zastora čuli se ti glasovi potpunoma jasno. Milan pogleda prema ulazu budoara. Između vratiju i zastora stajaše skupocjeni paravan, koji ga je dostatno sakrivao tako da bi mogao ostati neviđen kad bi tkogod naglo ušao u budoar i neviđeno sjesti u naslonjač i pričiniti se kao da čita novine. Hitro sve spremi kako si je zamislio pa se onda opet vrati i stane iza zastora pazeći na ulaz u budoar i prislanjajući uho na vrata susjedne sobe. Unutra je neki sonorni muški glas govorio:

— Ja sam posve uvjeren da su rezultati rata s obzirom na zemlje otkinute Austriji i Madžarskoj posve nestalni. U svim ovim zemljama vlada nezadovoljstvo koje već poprima karakter neustrpljivosti i upravo zato kad bi netko mogao ovim narodima zajamčiti uspostavu sređenih prilika u administraciji i ekonomskom pogledu — oni bi ga narodi odmah slijedili.

— Da, da — odgovori jedan drugi muški glas — ali mi nemamo za to ni dosta sredstava niti ugleda da to garantiramo.

— Tako je. Ni Beč ni Pešta nemaju dosta onih garancija, ali ih imade Italija.

— Bi li ona stavila kakove posebne uvjete?

— Samo indirektan, a ja sam ovlašten da ih sam predložim.

— Molim, ekselencijo, mi slušamo.

237

janja

— Austrija imade opet uspostaviti carstvo, Madžarska kraljevstvo — svaka od ovih država imade pravo da si uzme natrag otkinute zemlje ako se njihovi naredi za to izjave. Međutim obje države stupaju u jednu veliku jaku katoličku državu koja imade da bude u srednjoj Europi klin između pravoslavja na jugu i njemačkog protestantizma na sjeveru. Kako vidite, gospodo, u Madžarskoj — katolicizam je najbolje i najjače uporište nacione Madžarske.

Taj će katolicizam biti i jedina snaga na otporu protiv Prusa. Danas Antanta, koja je nekoć zvala čitav svijet u ratovanje protiv Nijemaca, vidno podupire Pruse, i to protiv onih koji su najviše žrtvovali svojih ljudi i drugih sila da Prusa unište. Kad se ovaj pridigne, stradat će drugi. Na ustuk tome trebalo bi osnovati katoličku državu, koja bi zapravo bila uspostava Austro-Ugarske u drugoj formi i pod drugim imenom. Da se ova država uzmogne stvoriti jakom, potrebno je otkinute zemlje dobiti opet za sebe i u sklop nove države. Pitanje je, dakle, kako da to postignemo? Iskoristiti situaciju u tim zemljama. Kako biva s lošim upravama, vlada tamo veliko neraspoloženje koje se mora iskoristiti. Valja baciti na njihove teritorije lozinku da je na jugu ugrožen katolicizam, a prema tome i nacionalizam. Samo u katoličkoj vjeri nalazim svoje glavno uporište. I opet se pozivljem na Madžarsku.

— Tamo se vodi borba oko toga samo bijelim terorom.

— Ali to je sveti teror, u znaku krsta za vjeru i nacionalizam, što je pristupačno masama i zato je dobro osloniti se na nj. Dakle, kako rekoh, velika katolička država koja bi dijelila jug od sjevera, kao tvrđava nacionalnosti i Veličanstva pod žezlom Habsburgovaca — jer su oni bili najvjerniji sljedbenici i vjere. Ali ovakva bi država mogla biti velika i jaka samo kad bi otkinute zemlje pristupile natrag.

— Pitanje je kako to postići? — upita jedan glas.

— Najjednostavnijom propagandom. Narodima koji su otkinuti treba propovijedati da je njihova nacionalnost i vjera u pogibelji, a nova im država pruža jamstvo za potpuno održanje jednog i drugog ideala — da će u toj državi, koja bi u formalnosti bila samo nova forma bivše Austro-Ugarske, opet steći red u administraciji i ekonomsku sigurnost pojedinaca i čitave zemlje. Hvala budi lošim upravama, narodi su dosta nezadovoljni a da brzo poprime ovu propagandu.

— Mi smo već dosta učinili u tom pravcu — čuo se opet jedan glas, Milanu se činilo da to govori barun Segen — ali nemamo dosta uporišta i ljudi.

— Uvjeravam vas, bude li dosta novaca i garancija, bit će uporišta, ljudi i uspjeha. Valja da mase saznaju kako će Italija poduprijeti takovu državu, i sredstvima i svojim ugledom i zagovorom kod Antante. Vi sigurno posjedujete svoje pouzdanike u ovim zemljama?

— Jest, imademo ih — i ovdje u Beču kao i u pojedinim otkinutim krajevima.

— Kakve ste vijesti primili odanle?

— Sve je nezadovoljno i sve čeka nekakav prevrat. U bivšim ugarskim

238

janja

slovačkim, rumunjskim krajevima, Bačkoj, Banatu, u Štajerskoj i drugdje čekaju ljudi samo na to što će Hrvatska. Naš pouzdanik u Zagrebu, čovjek imućan i ugledan, veli da je potrebno s toga razloga koncentrirati sav rad na Hrvatsku, ona će sugestivno djelovati na sve ostale krajeve.

— Jest. Hrvatska treba da je žarište svega pokreta i prevrata jer je izlaz na more pa onda ona graniči s jedne strane s nama, Italijom, gdje su naši dobrovoljci uvijek spremni na dani znak preći granicu.

— I naši legionaši u Madžarskoj.

— Ali sredstva, sredstva. Naše je plemstvo već izdalo više milijuna za održanje legija u Madžarskoj, nadalje poslali smo našem čovjeku u Hrvatsku više milijuna.

— Stavljam vam na raspolaganje deset milijuna lira. Svaki revolucionarni pokret treba mnogo novaca za uzdržavanje četa, municije, a onda čim se provede preokret, treba u zemlju prosipati novaca — da se uzmogne momentanim, bar prividnim blagostanjem spriječiti proturevoluclja. A kad se jednom provede prevrat, Antanta će zažmuriti. Za to jamči Italija.

Slušajući to, Milanovi su živci drhtali. Još bliže prisloni uho, ali čuo je s one strane budoara korake. On se hitro izvuče ispod zastora i zaklonjen paravanom sjedne pa se tobož udubi u novine.

Barunica se vratila.

— Dugo sam izostala? — upita ona. — Dame nisu htjele da odu. Sad nas neće nitko smetati.

— A gosti gospodina baruna?

— Oh, oni će dugo konferirati jer se danas noćju vraćaju kući.

— Dakle nisu Bečani?

— Većim dijelom da, ali ima ih iz Pešte i Rima. Znate, politika.

— Ja se uistinu više ne bavim njome, i gospodin barun me je već zaboravio.

— Ocrnili su vas.

— Moji zemljaci?

— Da, ionako znate.

— Oni u Beču?

— I netko iz Zagreba.

— Mora da je krasan dečko? Kako mu je ime?

— Naraga, čini se, samo pseudonim.

— Naraga? Takvo ime nije mi poznato. Pa što su rekli o meni?

— Ne znam, ali muž mi je saopćio da se čuvam jer ste naš protivnik, ali ja u to ne vjerujem.

239

janja

— Dobro činite, međutim, znate rad česa sam došao? Htio bih čitavu zimu ostati ovdje, ako vašu vilu nije zapremio onaj inžinjer, vaš najamnik.

— Oh, ne. Pisao je da ne reflektira.

— Vi me samo tješite, on će jednog dana doći i baciti me van.

— Evo vam dokaza da govorim istinu.

Ona ustane, potraži u jednoj kutiji na pisaćem stolu među papirima pa mu pruži jednu dopisnicu, potpisanu sa »Karleti Orano, inžinjer«, koji javlja da radi nepredviđenih poslova ne može sprovesti zimu u Beču.

Milan je dopisnicu pročitao, s njom se igrao i konačno je neopaženo spremio u žep.

— Dakle, vi ćete, moj mladi prijatelju, stanovati u Beču? — upita ga ona, uhvativ ga za obje ruke.

— Da, barunice.

— Radi mene?

— To ne bih smio priznati.

— Ali vi morate — ona se privine k njemu, a on je primi kao teret pa hitro reče:

— Netko dolazi!

Barunica se trgne, a Milan upotrijebi prigodu da se oprosti i obeća joj sutradan opet doći.

Kad je izišao na ulicu, grnulo je ljudstvo u neprekidnoj povorci, nepoznato i bučno ljudstvo svake vrsti, svakog sloja, svakojakih sudbina. Ali Milan nije ništa i nikoga vidio, u njegovoj glavi zujale riječi: »Nova katolička država pod habsburškom dinastijom!«

»Mrtva je, a još nam iz groba prijeti njezin duh, još zijeva u nas iz groba njezino prokletstvo. A što smo mi bili toj dinastiji, toj državi? Podnožak državi, podnožak njezinom prijestolju, podnožak kojega su dodavali jedni drugima da odmore svoje noge. Bože moj, sva nam se historija ruga slaveći naša djela za — druge. Zašto mi silom nećemo i ne znamo biti svoji? Zašto znademo tako slavno robovati? Zar opet da budemo podnožak jednoj novoj tuđinskoj državi? Ne, do sto puta ne. Rađe propadnimo na svome od vlastite nemoći nego da nas zatuče tuđinac. Eto na«, pomisli on obnavljajući ono što je maloprije čuo, »tuđincu smrtna pjesma na ustima, a on još pruža ruke za nama. Čini se, Hrvatska je vrlo slatka jabuka.«

U ovim mislima stigne u hotel, preodjene se u služnika pa onda potraži Juricu u rakijašnici naprotiv generalovog stana. Tu je sjeo s njime i sproveo puna tri dana. Sjedili su, prolijevali rakiju po podu i pazili na kuću preko ceste. Vidjevali su iz kuće izlaziti Dinu sa starim generalom, katkada u društvu s gospodinom Fuchsom i Pepom Martinijem. One druge nisu poznavali da bi ih mogli razlikovati od brojnih stanara one kuće.

240

janja

Četvrti dan dođe u rakijašnicu neki visoki bradati čovjek, kupi nešto sitnarije pa se upusti u razgovor sa služnicima.

— Imate li vremena uvečer? — upita taj gospodin.

— A što biste nas trebali?

— Da dođete u jedanajst sati noćju onamo prekoputa u četvrti sprat, da mi odvezete u predgrađe neki veliki kovčeg.

— A gdje je to tamo preko? — zapita Milan.

— Odmah nalijevo u četvrtom spratu prema dvorištu.

»Aha, to je generalov stan«, poveselio se Milan.

— Dobro, doći ćemo.

— Pričekat ću vas u 11 sati pod vežom, da ne morate zvoniti pazikući.

— A koliko ćete platiti?

Konačno se pogodiše, a strani gospodin ode.

— Kad bi oni slutili da sam taj služnik ja — reče Milan tiho Jurici — ne znam ne bi li mene spremili u kovčeg?

— Pa da te onda ja vozim — nasmiješi se Jurica.

— Čudno je, ipak, kako se je na nas namjerio? Svakako mi je drago da ću pukim slučajem moći zagledati u prostorije naših protivnika.

— Čuješ, samo ako nam ne dadu voziti čiju lješinu pa da nas onda uhiti policija kao ubojice.

— No to bi bila lijepa pustolovina.

Do večeri sproveli su u razgovoru i ljubopitnom očekivanju što li će se desiti kad dođu u generalov stan.

Oko devet sati uvečer ušao je u rakijašnicu neki mali dječarac od deset godina. Nitko nije na nj pazio niti mu poklanjao kakve pozornosti. Dječak se je nekoliko puta ogledao na staklena vrata i pazio onamo kao da mu sa ulice netko daje nekakve znakove. Čas je gledao u služnike, čas opet zavirio kroz prozor na ulicu, a onda hitro baci nešto iza Milanovih leđi na stol pa odjuri iz prostorije. Milan se snebivao, uzeo kovertu na kojoj je bilo napisano »Služniku broj 266«.

— Šta je to? Čini se, glasi na me?

Otvori kovertu pa izvadi papirić sa vanredno spretno iskrivljenim rukopisom. Papirić je sadržavao samo ove izreke:

»Znadu Vas! Ne pođite nikako kamo su Vas naručili ako Vam je život drag! Slijedite kočiju koja će u deset sati krenuti ispred kuće.«

— Što sada? — upitao je Jurica.

241

janja

— Dakle, naručili su nas jer nas poznaju!

— Mogli bismo gore poći samo u slučaju da je s nama Vitor — reče Jurica — ali ovako, dragi moj, koje koristi ako nas obojicu pošalju kao brzovoznu robu u Zagreb.

— Da imamo barem još jednog ili dva sumišljenika pa da pođem gore.

— Svakako najbolje je da slijedimo tu kočiju pa ćemo vidjeti što će biti.

Odmah su izašli napolje i u dostatnoj udaljenosti čekali. U deset sati stala je pred vežom kuće u kojoj je stanovao general kočija. Malo poslije izašla je iz kuće Dina u pratnji generala. Milan i Jurica već su sjedili u drugoj kočiji. Zagrnuli su se kaputima i spremivši svoje služničke kape, stavili na glavu druge. Tako krenuše da slijede trag kočije.

242

janja

ZAGONETNA PUSTOLOVINA

vili Milana Slavušića žestoko zazvonio telefon. Sobarica otrči i javi se:

— Halo.

— Halo! Ovdje Vitor. Tko je tamo?

— Ovdje vila gospodina Slavušića. Na telefonu sobarica.

— Zovite odmah šofera.

Sobarica potrči k prozoru i zovne iz vrta šofera. Ovaj hitro dotrči u sobu pa se javi.

— Halo! Ovdje šofer gospodina Slavušića.

— Ovdje Vitor. Dođite danas navečer u jedanaest sati na državni kolodvor pred gospodina.

— Razumijem.

— Ali ravno na kolodvor. On dolazi s gostima. Vozit ćete na dva puta, najprije trojicu gostiju, a onda gospodina sa mnom i s još jednim gospodinom. Dakle budite spremni. Donesite ogrtače.

— Razumijem, gospodine, bit će sve u redu.

U jedanajst sati u noći, kad su brojni putnici dolazili trgom, stajaše Milanov auto pred kolodvorom. Katkad bi se javio signalom, da ga gospodar u tmini i gunguli nađe.

Iz jedne grupe putnika iziđe neki gospodin i reče nekom koji je još bio u skupini putnika.

— Eto, to je auto gospodina Slavušića.

Šofer pozdravi i pogleda nadošlog gospodina. Bio je odjeven u odijelo za auto. Na glavi mu kapa i automobilske naočale. Drugi, koji je izišao iz skupine, nosio je isto takovu odoru i rekao šoferu:

— Gospodin Slavušić poručio je da najprije odvezete nas trojicu, a onda se vratite po njega.

— Već znam, gospodine — reče šofer. — Bit ćemo odmah u vili, a onda se vraćam po gospodina.

243

janja

— Samo dok dođe treći — reče jedan od automobilista.

Neki gospodin onizak, u običnom kaputu i polucilinderom na glavi, ispod kojega se u tmini vidila samo brada, pristupi k autu.

— Izvolite — reče jedan od dvojice.

Čovjek pomoću gospode uđe i sva trojica sjedoše. Šofer uhvati kormilo, auto krene. Vozili se Vlaškom ulicom i skrenuli na Maksimirsku cestu.

Šofer upravi auto jačom brzinom. Ogromno vozilo štropota, signal trubi, a cesta mračna i pusta. Najednom se šoferu pričini da je netko iza njegovih leđi muklo zastenjao.

On se obazre, ali u mraku ne vidi ništa, tek razabire da se ondje iza njega nešto natežu, sopću. To ga uznemiri i on odmah zaustavi auto i ustane, ali u tom trenutku već mu pred očima zijeva cijev naperenog oružja.

— Ni koraka ni glasa — prijeteći šapne muški glas.

Zaprepaštenom šoferu zamre glas na ustima i srce u prsima. Još mu se čini da je sve to san, a već osjeti u ustima rubac, na rukama i nogama užeta, a preko očiju povez kao obruč od gume. To se sve zbilo u nekoliko sekunda, šofer se našao na dnu pored sjedala ležeći potrbuške, a njegov auto juri dalje podvostručenom brzinom.

Povezanog i nemoćnog šofera obuzeo panički strah pa mu se čini da ga voze u smrt.

Najednom se auto zaustavi. On napne uši i sluša što li će biti.

— Daj svjetlo — čuje glas nekoga od onih koji su ga svezali.

Onda je opet tiho, samo se čuje šušanj papira.

— Je li sve? — pita opet jedan glas — pazi: tjeralica, fotografija i ono pismo sa ratišta.

— Jest — odgovori drugi glas — sve je tu, samo se pismo razderalo na komade.

— Daj da vidim, je li sve?

— Jest, svi su dijelovi pisma tu.

— Pazi da ti koji ne ispane.

— Sve je u redu.

— Tako, daj amo. To je jedino što bi nas moglo bilo izdati, a sad dalje!

Auto jurne dalje. Svezani na dnu auta leži kao mrtvac. Glavom mu kruže strašne misli. Osjeća se mrtvacem koji se na putu do groba probudio. Katkad ga hvata nesvjestica. Ništa ne zna niti vidi, samo čuje štropot auta, a katkad mu se čini da s lijeve strane nešto udara u njega — nešto kao vreća, a katkad mu se čini da je nekakvo tijelo. Obuzima ga jeza kod pomisli da su možda jednoga od onoga ubili pa sad leži pokraj njega.

244

janja

Napokon auto opet stane, šofer čuje kako su oni sa auta skočili, nešto teška snimali, a malo iza toga dopre mu do ušiju pljusak kao da je netko nešto teška bacio u vodu.

Užas obuzima čovjeka kod pomisli da sad dolazi na njega red, ali već za nekoliko časaka opet auto krene, pojuri dalje, a on ne zna ni kuda ni kamo. Onda opet nastaje vožnja u neizvjesnost. Njemu se čini da je ta vožnja beskonačna.

I opet se auto zaustavi. Šoferu se pričuje da su oni drugi sašli, da nešto oko njega brišu, a onda da su mu ruke najednom slobodne, a neki muški glas govori:

— Tvoj život ne diramo. Pustit ćemo te, ali da znaš, ako ti ili tvoj gospodar prijavite štogod policiji i ona počme za nama tragati, znaj, vila tvoga gospodara izgorit će do temelja makar ju stražio s vojskom, zapalit ćemo ju iz zraka ili ispod zemlje, a tebe će naći na cesti mrtva kao krepano pseto. Sad idi i da se ne obazreš.

Sad osjeti da mu je s očiju skinut povez, gleda u mrak i ne vidi ništa, ali ruke mu instinktivno posegnule za kormilom — auto jurne prema gradu kao da ga hvata strava.

Petrinjska ulica mirna je, nijema i polumračna. Dućanski kapci pušteni su do zemlje, prozori tamni. U noćnoj tmini pričinjaju se kuće kao sovulje što se uvukoše u sjenu i podvivši glave drijemlju.

Kiša i snijeg sipi po asfaltu. Njegove plohe izgledaju u mraku poput dvije crne staze.

Pred policajnom zgradom stoji crna pojava stražara sa bijelom zvijezdom na kacigi. Povrh nje pilji u pustu tminu šiljak bajunete i bdije.

Nad vežom zgrade visi crvena prašna laterna. Crveno svjetlo umorno žmirka, jedan tračak zarumenio vršak oštrice bajunete što pilji u tminu prijeteći. Unutri pod vežom pusta tišina. Na dvorištu tmina. Gore u spratovima odrazuju se od mračnih zidina osvijetljeni gvozdeni okviri i pričaju o tragedijama iz rešetka.

Glas automobilske trublje probije noćni mir. Pred gradom se zaustavi auto. Muškarac u putnom odijelu skoči dolje i pohiti ravno u stražarnicu. Kod stola sjedi nadstražar i nešto piše. Dva detektiva drijemaju naslonivši se kraj peći. Neki stražar izlači dim iz posljednjeg ostatka cigarete.

Sve je sneno. I u gradu i na policiji.

— Dobar večer! Je li gospodin Vitor u službi? — pita gospodin što je ušao u stražarnicu.

— Jest, tamo je u sobi.

Došljak otvori vrata i uđe u prostranu sobu. Kod pisaćeg stola naslonjen na

245

janja

knjigu sjedi Vitor. Žarulja, viseća sa stropa, polijeva svjetlo njegove tamne kose, karakteristično učešljane unatrag i gotovo odaje svaku vlas što je na svom mjestu kao prikovana.

— Zdravo!

Vitor se trgne:

— Gdje si, zaboga, Milane, već šesti dan uzalud te čekam.

— Evo me, tu sam. Rekli su mi kod tebe u kući da si ti u službi pa dođoh ravno k tebi, da ti referiram.

— Baš imam malo vremena pa možemo mirno razgovarati. Dakle, što je nova?

— Što pitaš! Dragi moj, ti sjediš tu na policiji i čekaš da ti dovedu kakvog pijanicu ili skitnicu, a znaš što je tamo iza tvojih leđi? Razbojnička špilja s naperenim topovima, mašinericama i samo čekaju čas da nas sve pošišaju.

— Boga ti, govoriš kao da je neprijatelj na pragu.

— I jest! Rade nam o glavi, hoće da nas razjure.

— Nekoliko ljudi?

— Kako nekoliko? Austrija i Madžarska sve pod protektoratom Italije. Imadu novaca, vojske, svega na pretek. Hrvatska treba da bude vođa prevrata, a u Zagrebu sjedi čovjek koji radi za njih, javlja im sve, organizira, savjetuje, vodi — sjedi tu s nama pred našim nosom, a mi ne znamo ni tko je ni gdje da ga tražimo! Sjedi nam na vratu i pripravlja prevrat, a mi ništa o tome ne znamo.

— Nisi ništa o njemu doznao?

— Zovu ga Naraga. To je sve. Dakako da mu je to krivo ime.

Kažu da je ugledan čovjek i baš zato ne možeš da ga nađeš i da posumnjaš bilo na koga. Reci mi, nije li to da poludiš! Što da učinimo, što da radimo?

— Ponajprije, reci mi što si sve doživio i kakva si imao opažanja, ali ne politička.

— I opet se osvrćeš od politike. Ta zaboga, ta je politika kriminal.

— Umiri se i pričaj.

Milan se napokon smiri i stade pripovijedati.

— Dina je saveznica bivšeg austrijskog generala, kako znaš, taj je neprijateljske topove hranio s Hrvatima i Srbima. Nekoliko puta vidjeli smo ju izaći s njime i sa Fuchsom. Konačno smo razabrali da se u samog generala sastaju i Fuchs i Martini, za koje znamo kako misle. Dakle otkrili smo, čini se, ipak urotničku špilju.

— A to znači mnogo — reče Vitor — no što je bilo dalje.

Milan ispriča svome prijatelju kako su primili opomenu nekog nepoznatog da pođu u stan generala.

Vitor je pomno slušao.

246

janja

— Pa što ste učinili? — upita on.

— Ništa, slijedili smo kočiju valjda dva sata. Vozikali su se iz jedne kavane u drugu, a onda otišli na kolodvor. Tamo je Dina kupila kartu i otputovala. Tko nam je pisao tu ceduljicu i zašto, đavo bi ga znao, ali slijedeći tu kočiju nismo naravno našli na veži kuće kad smo se kasnije noći vratili pred generalov stan. Što je ta čudna vožnja značila, ne znam.

— Sve mi se čini, netko te je uputio na tu kočiju samo zato da ne bi pošao u generalov stan. Kočija je pošla u deset sati, a služnika je naručio nepoznanac u 11 sati. Dakle u odsutnosti generala i Dine mogli su s vama činiti što ih volja. Bit će da se je nekomu ipak grozilo pa je svoje istomišljenike izdao i upozorio te na pogibelj. A to nije loše, znak da ima među njima ljudi koji se groze od zločina, a možda kakav tvoj lični zaštitnik. Da si pošao gore, jamačno ne bi više sada sa mnom govorio kao što ti to javlja taj nepoznati prijatelj.

— Prema tome sam imao više sreće nego pameti.

— Ovaj put tvoja sreća čini krivo tvojoj pameti! U svemu moram priznati da je policija naših protivnika mnogo bolje organizirana nego što smo mi. Neprijatelj je točno znao svaki tvoj korak, a znao je sigurno i to da dolaziš. Vidim, nisi se mogao ni maknuti a da ne bi oni to znali. Nema druge, dragi moj, mora da organizujemo malo bolje našu tajnu policiju jer kako vidiš, protivnik je u boljoj poziciji. Doskora će on nas progoniti.

— Što dakle da učinimo?

— Valja nam na sve strane postaviti svoje pouzdanike i tu u Zagrebu i u Beču. Samo to iziskuje velike troškove.

— Ništa zato. Kamilo Sejan stavlja mi na raspolaganje i dvije stotine hiljada kruna, a treba li, dat će još.

— Ako tvoj Amerikanac dobrano otvori kesu, možemo cijelu frontu potpuno utvrditi. A što imaš to u ruci?

— Dopisnicu što mi je dala barunica Segen. Iza našeg odlaska iz Beča primila je tu kartu, gdje joj inžinjer Orano javlja da neće ove zime stanovati u njezinoj iznajmljenoj vili. Dakako, to je očito pisao jedan od ubojica kad je inžinjer već davno bio mrtav.

Vitor ogleda dopisnicu.

— Poštanski žig pokazuje da su dopisnicu predali u Marienbadu. To je malo kupalište u Austriji. Ubojica je sigurno otputovao onamo i odanle poslao kartu.

Milan htjede nešto reći, ali uto otvori vrata stražar i pusti u sobu malog snažnog muškarca, blijedog i prestrašenog.

Moj šofer — začudi se Milan. — Šta je tebi, kakav to izgledaš?

— Ah, gospodine — reče šofer — ja ne znam kakav sam. Kakve ste mi to goste

247

janja

natovarili?

— Ja tebi natovario goste? Kakve goste?

— Pa one goste rad kojih je telefonirao gospodin Vitor.

— Ja? Kome sam telefonirao ja?

— U vilu danas poslijepodne.

— Ali, dragi moj, ja nisam ništa telefonirao.

— Kako niste? Meni ste naručili auto.

— Za koga?

— Za gospodina i goste.

— Čovječe, ti se varaš.

— Rekli ste na telefonu »ovdje Vitor« i onda naručili da dođem u 11 sati pa ću voziti trojicu pa onda opet trojicu — no, lijepo sam nastradao.

— Šta je tebi? — upita Milan. — Izgledaš kao da su te izvadili iz groba.

— I bogami, jesu.

— A zar vi, gospodine, niste telefonirali? — obrati se šofer Vitoru.

— Velim ti da nisam. Zar ne poznaš moj glas?

— Na telefonu ne može se to tako lahko pa kad ste rekli »ovdje Vitor«, mislio sam da ste vi. Svog bi gospodara odmah prepoznao, ali vaš glas nije mi tako lako.

— Pa što si onda uradio?

— Pošao sam u 11 sati i uzeo trojicu gosti moga gospodara.

— Uzeo trojicu gosti? — začudi se Milan.

— Pa kamo si ih vozio? — zapita Vitor.

— Ah, kamo — uzdahne šofer. — Nikad još nisam nikoga ovako vozio, a bogme ni sebe.

Šofer ispripovjedi svoju pustolovinu, a Milan i Vitor preneraženo su slušali.

Kad je svršio, upita ga policista.

— Bi li poznao kojeg od njih?

— Otkud gospodine, automobilske očale, kapa, pa onda mrak? A znao sam da su gosti, čovjek ne bulji u goste.

— Dva su bila u automobilskom odijelu, a treći?

— Kod njega se jedino sjećam brade i polucilindra, to mi je bilo čudno jer se za auto to ne nosi.

— Kad si se obazro, što si vidio?

— Zapravo ništa osobita: natezanje, kao da su nekomu nešto otimali, a on se branio.

248

janja

— Dakle kad su tebe svezali, vozili su auto sami?

— Da, sami.

— Jesi li upamtio glas kojemu od onih koje si vozio?

— Ah, nije mi bilo to ni na kraj pameti, što mislite onako napola mrtav.

— Pa što ti se činilo? Što su to bacili u vodu?

Šofer slegne ramenima, a oči mu nervozno pogledavale po sobi.

— Što? Ono što je ležalo kraj mene.

— A što je to bilo?

— Šta ja znam. Ali kad se auto drmao uvijek se o mene pritiskalo nešto — meni se činilo da je mrtav čovjek.

— Po čemu ti se to činilo?

— Pa tako, bila su trojica, a poslije onog natezanja čuo sam samo dva glasa, a o trećem su govorili da su mu uzeli pisma.

— Znaš za stalno da se je radilo samo o pismima. Možda je bila riječ o novcu?

— Ne, nije. Iskali su svjetlo i onda pregledavali nekakva pisma i fotografije, nekakvo je pismo bilo poderano i što li.

— Jesi li razabrao smjer kojim su se vozili?

— Ah, molim vas, bio sam napola mrtav.

— Kad ste se vozili, da li si čuo gdjegod lajati pse?

— Nigdje, gospodine.

— Dakle je znak da se niste vozili u blizini kuća. Što misliš, nije li bila ona voda u koju su nešto bacili Sava?

— Ne znam, gospodine, ali moguće da je bila Sava, svakako sam čuo jaki pljusak i nekako je voda šumila. Možda bih i više znao da nisam čekao svoju smrt. Onda kad su me ispustili i zaprijetili mi smrću i da će upaliti gospodarevu vilu nisam pravo ništa znao za sebe, već sam ravno pošao k vama, da čujem zašto ste telefonirali jer mi se činilo da ovo sa dolaskom moga gospodara nije sve u redu.

— A što misliš, kojeg su od njih ubili?

— Sigurno onoga sa polucilinderom i bradom, jer su ona druga dvojica u automobilskim odijelima preda mnom stala, jedan me je zgrabio, a drugi naperio u mene revolver.

— Hajde da vidimo auto — reče Vitor — možda ćemo naći kakav trag umorenomu. Možda krv ili što slično.

Šofer nije rado posluhnuo bojeći se da će Vitor povesti istragu i silno se je bojao prijetnja obih lupeža da će ga ustreliti kao psa na ulici.

Kad su izašli pred kuću gdje je stajao auto, posvijetli ga Vitor sa svih strana.

249

janja

Kolesa su odavala da je auto morao poći nekim dosta blatnim putem, dakle ne glavnom cestom, a kako je taj dan padao snijeg i kiša, to se činilo da je put kojim je auto prolazio bio vrlo blatan. Konačno pogleda Vitor auto iznutra.

— Aha, obrisali su sve tragove cipela i obuće. Tragova krvi nema nigdje. Ako je taj treći bio doista ubijen, a ne samo omamljen, onda je po svoj prilici zagušen.

— Kamo je marama s kojom su ti svezali oči? — zapita Vitor šofera.

— Sve su to oni uzeli, nisam ništa našao u autu.

— A gdje su sjedili oni iza natezanja?

— Ovdje sprijeda, tako sam barem čuo po njihovim glasovima.

— A gdje je bio taj recimo ubijen čovjek?

— Tu kraj mene.

— A ti?

— Ja sam ležao ovdje na ovom podnožju.

— A što je bilo tamo gore nad tobom, i tamo ima obrisana blata?

— Kako sam zamijetio, tu su sjeli oni kad su razgledavali ona pisma i slagali ih da vide je li svaki komad u redu.

Vitor se sagne u dno auta, užeže električnu lampicu i stade tražiti po podnožju. U jednom kutiću na sagu opazi nešto blatom zagažena na sagu. Oprezno skine i ogleda kod svjetla.

— Nekakav komadić papira — reče i spremi to u džep.

Drugo nisu ništa našli pa se opet vratiše u sobu. Vitor očisti oprezno papirić, izravna ga i stavi na stol.

— Pazi, to će biti jedan komadić onih važnih pisama za koja su se natezali, a kad su pisma u autu pregledavali, sigurno im je komadić neopaženo ispao. Papir potječe od nekog dobro čuvanog starog pisma.

— Nešto je na njemu napisao — primijeti Milan — ali vrlo blijedo.

— Odmah ćemo vidjeti što je.

Primakne komadić papira k svjetlu i razabere da je pisan olovkom. Kako je papir istrgan iz pisma razabirale se na njemu samo neke riječi:

»... na fronti bez...

... što prije samo... Tozuki«.

— Bogati, što je to? — iznenađeno će Milan.

Vitor je promatrao bijela slova šuteći, a onda se obrati iznenada šoferu i zapita:

— Što misliš, kakvi su to bili ljudi, obični lupeži ili što drugo?

250

janja

— Po onom što su radili, razbojnici, ali po odijelu gospoda. Automobilsko odijelo bogme ne nosi bogec.

— Zašto nisi iz Bukovca odmah pošao k meni, da me što više pitaš?

— Još bih bio se navratio k vama, vrag mi odnio pamet što to nisam učinio, ali nesreća je htjela da mi je gospodin Bijelić telefonirao neka još podvečer dođem u banku, njegov se auto pokvario, a on ima danas društvo i da mu dovezem neke goste kući. Tako sam došao pred banku sa autom u 8 sati podvečer i vozikao direktora i njegove goste pa nisam dospio k vama. Samo se sjećam da se je gospodin direktor čudio što moj gospodar nije javio svoj dolazak niti njemu niti u banku. Onda mi je dao poštu za gospodina koja je stigla u banku, ja sam još večerao i odvezao se na kolodvor.

Šofer izvadi iz kaputa listove i preda ih Milanu.

— Sam Bog da ih nisam u toj komediji izgubio.

— Daj amo — reče Milan uzevši pisma i stavi ih na stol pa se opet približi Vitoru, koji je neprestano promatrao mali papirić sa čudnim riječima i sve nešto razmišljao. Videći da je Vitor zadubljen, počne Milan pregledavati stigla mu pisma kad mu najednom padne pogled o neki nepoznati rukopis, dosta priprost. Pismo je nosilo ime predatelja. »Mihajlo Vurdelja-Zubović.«

Otvorivši ostala pisma pogleda naslove i potpise, a onda počne da čita ogromno dugo pismo Mihajla Vurdelje, kad najednom skupi obrve i klikne:

— Ovo je da ti pamet sustane! Gledaj, molim te, što to znači?

Vitor prihvati pismo, a Milan stade iza njegovih ramena dok je Vitor čitao:

»Visokoblagorođeni gospodine!

Ja sam seoski bilježnik iz Orahovice Gornje. Došao sam u Zagreb da tu obavim nekakav posao i pišem vama ove retke zato jer vas nisam našao niti kod kuće, a niti u banci niti u poslovnici. Dopustite da vam redom opišem što je na stvari.«

— Taj vrlo primitivno sastavlja svoje pismo — primijeti Vitor pa onda nastavi da čita:

»Naše je mjesto maleno, ali općina velika. Kod nas živio je čovjek imenom Luka Zubović — svi mi imamo u tom selu takav pridjevak. Taj je Zubović imao podvoze i živio je od iznajmljivanja i lihve. Bio je crni lihvar. Žena mu je rano umrla. On je imao sina Tomu za kojega su govorili da je jako bistar, ali veliki fakin. Bio je, kako ljudi kažu, vudren po kotačima i uvijeke je pripovijedao svojim suučenicima da će on napraviti takove izume da će čitav svijet zinuti. Kad je svršio pet škola, ukrao je ocu novaca i pravio nekakav stroj za kojega je rekao da će ga učiniti bogatim. Otac ga je

251

janja

radi toga potjerao iz kuće. Nismo znali gdje je. Jednog dana došlo je na mene u Orahovicu od zagrebačke policije pismo da je dečko ukrao negdje nekakve instrumente i u jednom podrumu napravio ‘Verkstetu’. I tamo je rekao da će izumiti stroj od kojega bi ljudi dobili elektriku zabadava. (Kako vidite bio je zbilja vudren). Dakako da je to lopov izmislio. Policija je tražila od mene o njemu izvještaj. Ja kao bilježnik izvijestio sam kako je oca okrao i poslao to u Zagreb. I opet nismo ništa znali o njemu, samo to da je bio zatvoren u Lepoglavi.

Odonda nismo ništa čuli. Godine 1914. u proljeću došao je u svoje selo kao lijep i stasit momak. Otac nije htio da ga primi u kuću pa ga je protjerao. Ali Tomica mu reče: ‘Ako ja nemam prava na ovu kuću, nećete imati ni vi’. Te noći izgorila je ocu i kuća i sva kola, sve, na što je staroga vuherera udarila kap, a mladoga je nestalo. Dva dana iza toga vidili su ga gdje se šulja oko općine. Te noći provalio je netko u blagajnu i odnio sav novac. Seljaci navalili na mene i ja sam siromah morao da nadoknadim iz mojeg siromaštva jer se tata nije moglo naći, a ja znam da je tat bio on. Jer još prije nego što je pošao da potpali ocu kuću rekao je meni: ‘Vi ste o meni zlo izvijestili zagrebačku policiju. Da nije bilo toga, ne bih ja sjedio u reštu. Ali platit ću vam ja to gotovim novcem. Zatvorite dobro svoje budželare i kase’.

Znam sigurno da mi je on pokrao općinu i mene unesrećio.

Opet nismo ništa o njemu čuli. Onda provali rat, a dvije godine kasnije pisao je na općinu neki inženjer Ivo Oranović Desanić iz ratišta neka bi općina poslala sve isprave i sve spise njegovog prijatelja Tome Zubovića. Taj Zubović da se je iskazao u vojsci pa će avanzirati na vrlo visoki čin i zato trebaju u vojsci ove spise.«

Vitor pogleda Milana, opetujući značajno:

— Ivo Oranović Desanić, naš umoreni inženjer!

— Opet jedan trag k njemu.

— Da vidimo dalje.

Mladi policista skupi obrve i nastavi čitati sastavak seoskog bilježnika.

»Ja sam odgovorio tome inženjeru da je Tomo Zubović lopov i tat za kojim smo raspisali tjeralicu radi paleža i provale u kasu. Stoga mu spise slati ne mogu, već neka Zubovića odmah dade uhititi. Nakon tri tjedna primio sam od tog inžinjera opet pismo u kojem veli da ga je taj Zubović prevario, podmetnuo se kao gospodin i pošten čovjek, tako da ga je on smatrao svojim prijateljem. On da se izdavao kao općinski bilježnik u Orahovici, a kad ga je inžinjer htio na fronti uhititi, Zubović je netragom pobjegao.

Odonda nisam više ništa čuo o Tomi Zuboviću niti inžinjeru.

Kad sam ovih dana došao u Zagreb i prolazio ulicama grada, opazim najednom u jednoj kočiji nekog finog gospodina. Makar nisam Zubovića davno vidio, makar je bio

252

janja

sada stariji i vrlo odlično odjeven, ipak sam ga u tom gospodinu prepoznao. Ali kočija je odjurila prije nego sam mogao koga pitati da li ga pozna. Ali opazio sam da se taj gospodin, vozeći se u kočiji, pozdravio s nekoliko druge gospode koji su stajali u skupini. Najviše sam među njima upamtio vas jer ste bili od svih najmlađi i najljepši. Kad ste prošli mimo mene upitao sam jednog gospodina da li vas pozna, a on mi je rekao kako se zovete i tko ste. Otišao sam i odmah u vašu banku. Tamo me poslaše u poslovnicu gospodina Sejana u Mošinskijevu ulicu. Kad sam tamo došao, rekli su mi da ste iznenada otputovali u Beč i da ćete se vratiti istom za četiri dana. To mi je bilo predugo čekati i zato evo pišem vama sve to i ujedno javljam da odilazim u Orahovicu da tamo pokupim sve ono što mi treba: tjeralicu, sve Zubovićeve akte, dapače imadem i jednu sliku Tomice koju je njegov otac dao jednom mojoj ženi. Sve to trebam da dokažem tomu lopovu da je tat i palikuća. Čini se da je sada kakav švercer pa si je nabrao novca i vozika se po Zagrebu, a ja sam morao da za njega plaćam. Nadam se, ako mi sreća posluži, da ću sada svoje novce dobiti natrag, a njega spremiti kamo spada. Javljam vam sve to i zaklinjem vas ako biste opet kamo htjeli putovati, da pričekate mene samo dva-tri dana, dok se vratim, pa da mi pomognete otkriti toga lupeža. Ja ću vam ga točno opisati kako izgleda, a vidjet ćete i sliku s kojom je ipak nešto i danas sličan i sjetiti se tko je taj gospodin s kojim ste se pozdravili. To je mnogo bolje nego da negdje cijele dane čekam da se gospodin opet proveze gradom. Ovako ću lopova zgrabiti da se neće tome ni u snu nadati. Vele ljudi da se vi uvijek borite za poštenje pa zato znam da sam se namjerio na pravog čovjeka.

U nedjelju vraćam se noćnim vlakom i molim Vas da mi sutradan ujutro ostavite u banci ili u poslovnici glas gdje bih se mogao s Vama sastati da Vam sve potanko još razložim.

Vaš najpokorniji sluga

Mihajlo Vurdelja-Zubović općinski bilježnik u Orahovici Gor.

— Nedjelja, noćnim vlakom. To je danas! Tvoj auto. Oteta pisma. Pustolovina sa tvojim automobilom prilično je jasna — reče Vitor ustavši i pošavši prema šoferu.

— Reci ti, kako je izgledao taj čovjek koji nije imao automobilsko odijelo?

— Bio je malen, nosio je dugi ogrtač, na glavi polucilinder, a vidio sam ispod njega bradu, to je sve šta znam.

Policista se vrati k Milanu.

— Dakle vidiš, spise, fotografiju i sve to oteli su Vurdelji taj Zubović valjda s kakvim svojim prijateljem i spremili ga na drugi svijet gdje će bezuvjetno šutiti.

— Ali kako je on znao što Vurdelja kani?

253

janja

— Kad je on njega vidio u kočiji, mogao je Zubović vidjeti Vurdelju i prepoznati ga. Uostalom, čekaj.

Bez oklijevanja uhvati Vitor slušalicu i nazove kućni telefon direktora Bijelića. Ovaj se odmah javi.

— Oprostite, gospodine direktore, što vas u to doba zovem. Čuo sam, naime, da imate društvo.

— Da. Što biste željeli?

— Tko vam je, gospodine direktore, predao pismo nekoga općinskoga bilježnika Vurdelje, glaseće na Milana?

— Gospojica Neda u poslovnici g. Sejana.

— Vi, dakle, Vurdelje niste vidjeli?

— Ne, ali gospojica Neda je ovdje, možda vas ona može uputiti ako vas zanima.

— Jest, vrlo me zanima. Molim lijepo da se potrudi.

— Odmah ću je dozvati.

Za malo čuo se na telefonu glas gospođice Nede.

— Ljubim ruke, gospođice. Molim vas da mi oprostite, ali vrlo me zanima tko vam je predao pismo za gospodina Slavušića. Velika žuta kuverta, sa imenom predatelja: Mihajlo Vurdelja.

— Predao mi je sam Vurdelja.

— Kada i pod kojim prilikama?

— Odmah drugi dan iza što je gospodin Milan otputovao — došao je u poslovnicu neki mali gospodin vrlo uzrujan, rekavši da traži Slavušića te ima s njim vrlo važno govoriti. Gospodin Perković i ja savjetovali smo mu da vam napiše što želi, pa je pismo napisao i dao ga meni. Ja sam ga spremila u ladicu, ali kasnije predala gospodinu Bijeliću zamolivši ga neka ga uzme u banku i priloži ostaloj pošti gospodina Slavušića.

— A biste li mi znali kazati kako taj gospodin izgleda?

— Vrlo otrcano, kao provincijalac, imao je tamnu neurednu bradu i polucilinder na glavi.

— Što vam je rekao na odlasku?

— Ništa, samo me je molio da pismo točno predam.

— Hvala lijepo i ljubim ruke.

Kad je Vitor spustio slušalicu, reče odlučno:

— Dakle sad smo načistu. Taj je Vurdelja doista onaj isti koji se je vozio danas uvečer s automobilom i on je očito ubijen i bačen u Savu. Da je to učinio sam Tomo Zubović, to je više nego vjerojatno. Maloprije sam rekao da ga je Zubović vozeći se u kočiji mogao prepoznati, a valjda je opazio da je i on njega prepoznao.

254

janja

— Zubović je znao da ima uzroka bojati se bilježnika i sasvim naravno da je imao nešto poduzeti kako bi ga mogao razoružati. Po svemu onomu što o njemu piše Vurdelja, taj je Zubović vrlo domišljat i prepreden. Mogao je poslati svoga prijatelja da potraži Vurdelju.

Između pisma i onoga časa dok je Vurdelja otputovao po spise svakako je koji Zubovićev znanac morao sa bilježnikom govoriti, bogzna pod kakvom izlikom i pod kakvim imenom i od njega lukavo izmamiti što je htio.

Kako vidiš, bilježnik nije baš odviše inteligentan i mogao mu je lijepo pasti u mrežu i sve tako bezazleno ispripovijedati kao što je i tebi pisao. Oni su ga pustili da ode i odlučili da ga dočekaju. Nije bilo teško saznati da ti nisi kod kuće — i namamiti šofera na stanicu.

— A kako su oni došli do toga da telefoniraju u tvoje ime?

— Sasvim jednostavno, ovako prepredeni čovjek odmah se informirao s kime si ti dobar i kako bi mogli što vjerojatnije dobiti šofera na stanicu da mogu svoju žrtvu strpati u tvoj automobil i tobož voziti ga k tebi. A prijetnju da će ti zapaliti kuću ako pokušaš policajnu potragu nisu sasvim loše udesili: riječju pothvat drzovit, ali kako vidiš, uspio je. Uostalom, čekaj!

Vitor je odmah pošao k stolu da brzojavi u Orahovicu da li je Vurdelja odanle otputovao i kada. Zatim je poslao detektiva da potraži u hotelima opć. bilježnika Vurdelju.

Milan se neprestano ljutio što ga je zla sreća baš taj dan nanijela da otputuje u Beč.

— Gle, to je baš ono — reče Vitor — što se policisti uvijek metu pod noge zapreke: lopov i njegova spretnost i sreća koja ga prati. Ovaj Zubović je drzak i spretan. U ovom slučaju manje je angažirana njegova sreća nego on sam. Smotao je negdje bilježnika, upotrijebio tvoju odsutnost, iskoristio naše prijateljstvo — riječju sve je udesio kao iskusni lopov. Da si se ti srećom vratio jučer, on bi danas uzeo najmljeni auto i dočekao Zubovića. Pošto te nije bilo, posudio je tvoj. U svakom slučaju, bio je na svom mjestu. Čitav taj čin odgovara onome što Vurdelja piše o njegovoj »vudrenosti«. To naime znači da je dečko bio nešto pametniji od drugih.

— Da ti ga je uhvatiti, doznali bismo mnogo toga o inžinjeru!

— Svakako, međutim, još uvijek ne gubim nadu. On se vozika po Zagrebu.

— A ja se s njim pozdravljam. Tko bi to mogao da bude?

— Koliko imade kod nas ljudi s kojima se poznaješ, a konačno ne znaš otkuda su, kako žive, gdje su stekli novac, a ne znaš niti pravo njihovo porijeklo — a ipak kreću se u društvu kao viđeni ljudi, a zapravo bi spadali ovamo u naše samice kao opasni lopovi. Nu kako su oni »hochštapleri« incognito, živu slobodno i lako moguće da si se među njima upoznao i sa Zubovićem.

255

janja

— Pod drugim imenom.

— Sasvim jasno da se svojeg starog imena odrekao. Međutim, pričekat ćemo.

Naslonjen na stol gledao je Vitor komadić papira nađen na autu pa prekinuvši prijašnji razgovor reče:

— Tozuki! Ovu riječ nisam vidio prvi put. Ne znam sanjam li ili je to samo refleks kakvog nejasnog utiska u mojem mozgu, ali meni se čini da sam negdje već ovu riječ vidio.

— Vidio? Gdje?

— Ne znam. Ovaj čas se ne mogu sjetiti, glava mi je prepuna svih tih dogođaja, ali negdje sam ju ipak vidio, sve mi se čini kao da mi kroz maglu dolazi sve bliže i bliže. Vidim neki papir, čitav arak papira, a na njemu ta riječ.

— Koga li vraga znači?

— Ne znam internacionalnih jezika. Moguće da je to kakva riječ kojeg stranog jezika, a možda i nije, da sam je negdje vidio — to je stalno.

Iz pokrajnje stražarnice čula se najednom vika i buka i smijeh, a nad svima neki pijani glas, koji je tamo galamio. Vitor naćuli uši. Zamalo okrene glavu, stade slušati i onda otvori vrata pa stane na pragu.

U stražarnici pred nadstražarom okružen detektivima i stražarima stajaše mladić. Kreveljio se, teturao i govorio:

— Mene hoće da zatvore u bajbok! Mene poštena čovjeka, ja sam poštenjak od glave do pete. Da nisam pošten, ne bih pio. Samo lopovi se boje vina. Vino je, gospodo moja, vjera, ufanje i ljubav.

— I Bibliju umije — primijeti nadstražar.

— O, gospodine, kako ne bih, bio sam kod jezuita inuš i naučio sam tamo svašta. Ali ovi pogani stražari ne poštuju ni mene ni jezuite pa zato ne poštuju ni Boga. Hoće sada da me hapse. Prosim, pustite me tamo gospodinu službujućem činovniku, on je danas bog u Zagrebu. On može da čitav Zagreb zatvori u bajbok, on može zapovijedati da se svi napiju.

Vitor pristupi bliže i držeći ruke u džepu, pogleda mladog čovjeka u oči. Mladić, spazivši Vitora, okrene se k njemu:

— Vidite, gospodine, ovi hahari hoće da me uhapse, a ja kako vidite pošten čovjek.

— Zašto galamite i smetate ljude po ulici? — reče nadstražar dok je Vitor šutio.

— Ja? Ne, gospodine, ja ne, nego vino. Vino tetura, vino pjeva, vino viče, vino vinta, a ja ne — bog i tri puta bogme.

— Kako se zovete? — zapita nadstražar.

— Zovem se Ivan pred vratima!

256

janja

— Odgovarajte pošteno.

— Ja pošteno odgovaram, tako mi jezuita i svih svetih Ivana cijeloga kalendara. Ja sam Ivan pred vratima.

— Odmah ćemo ga staviti za vrata, je li, gospodine? — obrati se nadstražar Vitoru.

— Poglaviti gospodine — obrati se pijanica Vitoru — ako ste kršteni, a po vašem nosu sudeći polili su vas na krstu sa bistrom vodicom, onda sigurno znate da ima čitav jedan puk svetih Ivana: Ivan Nepomuk, Ivan Kapistran, Ivan Evangelista, Ivan Trogirski, Ivan Krstitelj, Ivan Glavosjek, Ivan Apostol, a ja sam »Ivan pred vratima«, koji slavi svoj imendan osmog lipnja. Kako vidite, svi su Ivani bili sveti, a ako Bog dade, i mene neće vrag peći na ražnju.

Svi su se gušili u smijehu, samo se Vitor približi Milanu i šapne:

— Ovaj nije pijan, simulira.

Onda dade nalog stražarima da ga uvedu u njegovu sobu.

Pošto je ostao s njime nasamu, pristupi k njemu pa mu reče:

— Čuješ, lopove, ti si prokleto neoprezan, koji te je vrag tentao da dođeš ovamo s ovakvom galamom i u ovakvoj maski.

Mladić se nasmije.

— E, gospodine Vitore, htio sam vam vratiti milo za drago. Vi ste došli maskirani među nas lopove, a ja sam eto došao na policiju da vam pokažem kako bih bio dobar detektiv.

— Da, da, Škarice, samo što sam ja tebe prije prepoznao nego ti mene. A reci, molim te, jesi li došao samo zato da se našališ ili je što drugo?

— Ima i jedno i drugo. Vidio sam kroz prozor da ste vi u službi, a imam vam nešto saopćiti pa eto, zamislim i počeh se ljuljati i pjevati po ulici, a stražari me predveli. Znam ja da se kod vas na policiji uvijeke ljudi mijenjaju pa sam se raskuražio da me nitko neće tako maskirana prepoznati.

— Dakle brzo, što znaš nova?

— Nije osobito važno, ali već dugo se nisam javio pa ćete vi o meni krivo sumnjati, da nisam zahvalan. Jučer u noći došao je opet u Kustošiju jedan od onih u kapuci pa mi je ponudio da za velike novce pođem na granicu u Ptuj i tamo prenesem preko granice nekakav paket i pismo. Razmišljao sam i rekao — ne, jer da me na granici uhvate i dopreme u Zagreb, eto me opet nekoliko godina na robiji. A ja volim imati manje novaca, a više slobode.

— Šteta da nisi uzeo pismo i donio ga k meni.

— Eh, to bi bila prevara, a vi znate da sam ja karakteran.

— Pa kad si imao odnijeti to pismo?

257

janja

— E, točno u četvrtak između pol noći i 1 sat. Imao sam preći most pod Ptujem. Mislim da su si oni već to sve nekako udesili, ali tko se vrućim opeče, i na mrzlo puše. I tako sam ovu misiju odbio, ali sam držao za dužnost da vam to saopćim.

— Čuješ, je li ti to meni ne lažeš?

— Zašto bih lagao? Moju poštenu riječ, neću primiti od vas ni filira za ovo saopćenje. Zašto bih, dakle, lagao? Nisam trebao ni doći.

— A poznaješ li ti ove ljude u kapucima?

— Ne poznam, a nisu ni tako bedasti da mi to kažu.

— Drugo nemaš ništa da mi saopćiš?

— Ništa, malo je, ali kad bude što zanimivije, javit ću. Ako ne, a vi me uapsite.

— Dobro, dobro, dragi moj, ali drugi put nemoj da mi dolaziš sa ovako velikom galamom.

— E, znate, da sam došao potajice i krijući se, bolje bi me gledali, ali ovako pjevajući, komu bi vragu palo na pamet da se je čuveni provalnik Škarica podufao doći na policiju ovako bučno i veselo. Samo vas molim da ne bi zagledao taj vaš Jole. On me je nešto malo ispod oka gledao u stražarnici.

— Ne boj se ti njega, odvest ću te sam, ali da mi više nisi dolazio s ovakovom galamom. Potraži me rađe kod kuće, samo ne s alatom.

— Prije bih okrao svojeg brata nego vas.

— I da mi se pošteno vladaš, jesi li razumio? Pa ako ti tvoji nepoznati kameradi pod kapucom opet ponude kakovo pismo ili što slično, nemoj im odbiti. Vidiš, za ovo pismo što si ga odbio nositi preko granice mogao si zaraditi kod mene toliko novaca da ne bi dugo pomišljao na tuđe.

— Eh, znam ja, ali bojim se mojih neznanih kolega, ne vode puno računa s tuđim životom!

— Reci mi još to, da li su ti pismo htjeli odmah predati da ga nosiš?

— Jok, rekli su mi da ću s njima na granicu u četvrtak u noći.

— Znaš li sigurno da su rekli četvrtak?

— Baš su rekli četvrtak. Ali ja sam se bojao da me ne bi ulovila straža. Oni su me nagovorili da se ne bojim jer da će mi biti lako proći u tmini, kad straža spava, pa me neće ni čuti, a niti vidjeti.

— E, pa dobro. A sad ajdemo.

Izišavši Vitor iz policajne zgrade vodio je sobom Škaricu sve do ugla Boškovićeve ulice, a onda ga prepusti njegovoj sudbini.

Vrativši se u policajnu sobu, saopći Milanu Škaričin posjet, ali ga mladi posjednik upozori:

— Nije li ta njegova pripovijest o pismu izmišljena?

258

janja

— Taj me nikad neće nalagati. Upamti, kad ti je ovakav lopov odan, možeš se u njega pouzdati više negoli u poštenog čovjeka. Škarica će za me u vatru i vodu. Ali da sad razmislimo:

Ponajprije, držimo da su ona dvojica ubojice ili ortaci inžinjerovih ubojica. Je li? A sad eto čujemo da kane preko granice poslati neko pismo. Bit će sigurno da se odnosi na umorstvo ili na njihove političke veze.

— Ja mislim prije političke veze.

— Sad svejedno, ali kako vidiš, kane oni da pređu granicu u četvrtak noću. Barem su tako snubili provalnika.

— Zašto baš njega?

— To je lako pogoditi. Ako ga straža uhvati, neće ih zaboliti glava, tim više što provalnik uistinu neće moći kazati tko mu je pismo dao jer ih ne poznaje. Svaki drugi njihov znanac izlagao bi se pogibelji.

— Misliš li — zapita Milan — da će pismo poslati po kome drugome u četvrtak?

— Nešto će svakako učiniti. Ovo im pismo mora da je važno pa ga moraju poslati makar po kome. Doduše, mogli bi i drugačije disponirati kad im je Škarica odbio. Ali ostanimo pri tom da će ga prenijeti u četvrtak, što je vrlo vjerojatno, jer se čini ako su tako točno odredili rok, da ih taj dan u stanovito doba noći mora netko čekati s one strane granice.

— Ti bi htio da idemo dolje.

— To se propustiti ne može. Prenosili oni pismo ili ne, svakako moraš poći na granicu jer tko zna ne bi li ondje mogao prenašača uhvatiti, a s njim i pismo.

— Ali bez tebe, dragi Vitore, ne mogu nikako da pođem.

— Bit će malo teško. Ako zatražim od gospodina Robija dopust, nabacit će opet na me sumnju da imam privatne nuzistrage. Međutim, uzmi sobom detektiva Jolu pa će ti on biti na ruku.

Pošto su još podulje raspravljali o pustolovini Milanovog šofera, konstatirali su konačno da je Vurdelja sigurno one noći umoren i bačen u Savu, ali kraj svega toga odlučili su pričekati do sutra, dok dobe obavijesti na poduzetu potragu.

Drugi dan stigne Vitoru vijest da je bilježnik Vurdelja otputovao u subotu iz svoga mjesta Oraovice, dakle je nedjeljom uveče morao biti u Zagrebu.

Osim toga, saznao je da je Vurdelja odsjeo u hotelu Kod janjeta i nedjeljom imao opet doći, ali nije stigao.

Sve to učvrstilo je Vitorovu sumnju da je taj nepoznati Zubović općinskog bilježnika uistinu u automobilu ugušio ili ga omamio pa onda bacio u Savu. Nije se mnogo nadao da bi ga voda izbacila, predmnijevajući da je takav drski lopov bilo olovom bilo kakovom drugom težinom onemogućio da truplo izađe na površinu. Uza sve to poslao je u Orahovicu novinara Juricu Pavlina, da ondje ispita

259

janja

potankosti o Zuboviću, o njegovom ličnom izgledu i o mnogočem što bi mu moglo pokazati trag do njega.

Još istoga poslijepodneva isporuči gospodin Robi Vitoru nalog šefa da otputuje na granicu Špilje i ondje uhvati nekog kriomčara koji je u zemlju dovozio stranu robu mimo carine i izvažao zabranjen živež u Austriju. Ova okolnost dođe mu upravo u horu pa je smjesta o tom obavijestio Milana i oboje se dogovoriše da će zajedno otputovati: ponajprije na granicu Ptuja, da dočekaju tamo eventualnog prenositelja pisma, a onda da krenu u Špilje, gdje bi Vi tor imao obaviti svoj službeni posao.

Večer prije odlaska sprovedoše prijatelji zajedno u Vitorovom stanu, da sutradan mogu jednostavnije i hitrije otputovati.

Kad su iza večere raspravljali o najnovijem dogođaju sa Vurdeljom i Zubovićem, pokušavali su odgonetnuti da li ovaj slučaj imade kakovu dublju vezu s njihovom istragom za inžinjerovim ubojicom nego samo to da je taj Zubović bio prijateljem umorenoga Ive Oranovića Desanića. Vitor se izražavao vrlo oprezno, ali upućivao Milana da bi veza mogla biti i važnija. To naslućuje samo po tom što dvojica koji su napali Vurdelju nekako po svojoj drskosti izvedbe čina nalikuju na onu dvojicu s kojom su se već dva puta susreli — prvi put u vili Milanovoj kad su ukrali pismo i lisnicu, a drugi put kad su Vitora svezali na tračnice.

— Moguće — upozori Vitor — da taj Zubović sa svojim ortakom nema baš ništa posla sa inžinjerovim ubojicama, ali drskost i smjelost kod izvedbe ima istu notu. Ovo bi se moglo također uzeti na račun toga što su jedni i drugi svoju zločinačku akademiju očito izučili na inozemnim školama ove vrsti.

Konačno su raspravili i druge potankosti svoje istrage, a Vitor je nezadovoljno konstatirao da istraga zapinje u tome što je Dina u svojoj šutnji postojana, a Milan u svojoj ofenzivi prema njoj plah i nesiguran.

— Nemam, dragi moj, kuraže da budem agresivan — ispriča se Milan.

— Onda je to sigurno prva žena gdje si izgubio smjelost.

— Moram priznati da jest. A možda da to dolazi odatle što me misao da je ona ubojica odbija.

— Reci, da li bi kod Nirvane bio tako diskretan?

— Možda, rekao bih još više — bogami, ta žena mora da je kolosalno tankoćutna, pa onda znaš, ona me doista iskreno ljubi, a to ipak ulijeva respekt, ali ne znam zašto je ušutila? Vrlo je dugočasno što sada ne dobivam pisma.

— Vidiš, vidiš, njezina ti pisma fale? Sve bih rekao, ova Nirvana neće ostati bez utjecaja na tvoj život — primijeti Vitor gledajući svog prijatelja koji se načas zamislio.

— Moguće, ne znam, ali po njezinim pismima sudeći, mi se nikad nećemo

260

janja

upoznati?

— Tko zna. Svakako, ova žena nije svagdanja pojava.

— Zbilja nije, dosele nisam poznavao žene koja bi sličila njoj. Makar, čudnovato, nikako ne mogu predstaviti njezin lik, naprotiv intelektualno ju potpunoma osjećam, imadem čak o njoj sasvim jasnu predodžbu. Što li je zapravo tako strašna u njezinom životu i radi česa se tako krije?

— E, o tom neću da razglabam.

— Sve mi se čini da ti sumnjaš — ako čak ne znaš tko je ona.

— Moguće da sumnjam. Ali baš zato što ne znam, ne smijem da ti o tome govorim jer bih možda učinio krivo i njoj i tebi. Najbolje je pričekati neka se stvar sama od sebe razvija. Čuješ li, ne bismo li mi legli, kasno je, a moramo rano otputovati.

261

janja

NA GRANICI

pustoj tmini vijuga se Drava poput crne zmije. Šum valova prodire kroz noćnu tišinu. Preko rijeke pruža se most. S ove strane Drave stražarska, od dasaka sabijena kućica. U njoj stisnuli se u gunjeve dva pogranična stražara. Mala, sitna svjećica osvjetljuje im umorna lica.

Izvana čuju se koraci. Oni skoče pa iziđu napolje. Pred njima stoje dva muškarca u uniformi pograničnih žandarskih časnika.

— Ima li što nova? — pita jedan.

— Nema — odgovori žandar salutirajući.

Svi uđoše u stražarnicu. Jedan od časnika pruži žandarima svoju legitimaciju, iz koje razabiru da su obojica došli da kontroliraju straže na granici.

— Kriomčari li se ovdje? — pita jedan od njih.

— Ako što pokušaju voziti prijeko, pohvatamo ih — odgovori žandar.

— Došli smo pješice iz Ptuja — reče opet jedan časnik — pustite nas malo da se odmorimo.

Žandari iziđu, a časnici se ispruže na klupama.

— Što bi bilo, Vitore, da sad dođe prava kontrola pogranične straže?

— Ništa, rekao bih da smo obojica od policije na lovu za kriomčarima pa smo se poslužili ovom uniformom.

Izvana čuo se štropot automobila. Jedan žandar uđe i navijesti časnicima:

— To je grofovski par koji katkad prelazi preko.

Vitor i Milan ustanu te iziđu. Na mostu stao auto. U njemu sjedi gospodin, do vrh glave zamotan u bundu i šofira. Do njega u krzno zamotana dama. Gospodin predaje legitimaciju:

— Izvolite.

Vitor posegne za njom, upali ručnu lampicu i stade čitati.

— Kontrola — razjašnjava žandar gospodinu u autu. On mahne glavom u znak da je shvatio, a dama zamotana do nosa šuti.

— Pregledajte auto — zapovjedi Vitor.

262

janja

— Molim, izvolite samo — primijeti gospodin sjedeći uz kormilo.

Žandar posluša. Vitor sa zanimanjem promotri oboje putnika pa u znatiželji baci svjetlo lampice po njima. Ali lice gospođe zamotano je gustom automobilskom koprenom kroz koju ne može razabrati ni to da li je mlada ili stara, iz koprene viri samo crno-bijelo kockasta kožna kapica, svezana preko ušiju ispod podbratka. Gospodin do nje pokrio je glavu šubarom, a na očima imade automobilske očale.

Dok je žandar pretraživao sjedala, Vitor se povukao s Milanom u pozadinu.

— Poznaješ li osobno taj grofovski par? — upita Vitor Milana šapćući mu u uho.

— Osobno ne, ali po imenu naravno. Znam i to da imadu preko svoje imanje i zato su sigurno dobili dozvolu prelaza.

— Gle — pokaže Vitor Milanu — imadu čak ispravu od Ministarstva da ih se na granici tjelesno ne pretražuje.

— Pa to je razumljivo. Patriota kakav je grof sigurno neće da štogod prevaža preko, pa ne bi bilo u redu da ga ovdje molestiraju.

— Nema ništa u vozu — najavi žandar.

— Možemo li proći, gospodine? — upita gospodin iz auta.

— Izvolite — odgovori Vitor.

Gospoda se pozdrave, auto krene preko mosta.

— Gospođa grofica imade vraški rafinirani parfem — primijeti Vitor kad je auto prošao.

— Zar si i to nanjušio?

— Kad sam se sagnuo nad auto, moj nos nije mogao a da ne zamijeti vanredno fin miris. Moj je nos prokletstvo, reagira na svaki i najneznatniji miris.

— To nije uvijek ugodno.

Nasmijaše se i pođoše prema žandarima.

— Momci zbogom — reče Vitor — vraćamo se natrag, a vi pazite.

Žandari pozdraviše na vojničku. Vitor i Milan pođoše niz obalu rijeke.

— Sad možemo mirno da kontroliramo tko će prolaziti preko mosta. Moguće je, naime, da oni koji bi htjeli prenijeti pismo potkupe žandare pa će biti kuražniji kad vide da je kontrola otišla.

Prolazeći obalom, izgubiše se u noć. Kad su stigli u gusto grmlje, sakriše se da kriomice dočekaju čovjeka koji bi između 12 i 1 sat noću imao da prelazi preko mosta. Odlučili su paziti odavde jer se je moglo držati u oku unatoč tmini cestu i čuti svaki korak i štropot. Pritajili se i čekali.

Časovi prolazili, a oni sjedeći prisluškuju svakom šušnju.

Noć je mirna i tiha, samo dolje valja se rijeka. Kroz tminu bijeli se cesta kao

263

janja

bijela nit. Nadaleko ne čuje se ništa.

Njima o desnu neko sto koračaj a najednom nešto pucketa granje. Oni čekaju i paze.

— Netko je tamo — šapne Vitor.

Napinje oči. I opet prođe nekoliko časa.

— Spustili su u vodu čamac.

— Dođi!

Puzajući oko grmlja po ledini dovukoše se do onog mjesta gdje su zamijetili neke ljude. Sasuše na njih svjetlo električne lampice, a Vitorov glas zapovjedi:

— Stoj!

U svjetlu zinuše tri uprepaštena lica seoskih ljudi.

Vitor upita:

— Tko ste?

— Gospodine — drhćući će jedan — siromašni smo ljudi.

— Kakva je ovo roba?

— Mast, gospodine, nije mnogo.

— Htjeli ste ju kriomčariti preko?

— Ah, gospodine, nema sreće. Nemojte nas, zaboga, kazniti. Nećemo se opirati.

— Pokupite ovo pa idemo do žandarnice.

— Eto, tako je. Bogate puštaju, a nas love.

— Niti za kriomčare nema u toj državi pravice — mrmljali oni.

— A koga to puštaju, tko je taj bogati? — upita Vitor seljaka koji je prigovarao.

— E, pa tamo na stanicama idu vagoni, a ovdje odnijeli bismo mi samo deset kila.

— I one u automobilu niste zaustavili — primijeti drugi.

— Jer ono nisu kriomčari — uputi ih Milan.

— Da mi je samo polovicu onoga što je ona ženska prevezla preko, ne bih ja ovdje danas vozio deset kila masti.

— Kako ti znaš da ona ženska s onim gospodinom u automobilu nešto vozi?

— Poznamo se mi kriomčari kao noćne sove.

— A ono kad smo im jednom pomagali pred tjedan dana dizati auto iz grabe, šta je to samo bilo sa točkovima — prigovarao drugi.

— Šta je bilo sa točkovima?

— Eh, šta. Guma se prerezala, bogami iz nje vire nekakvi paketići. Ili su bile banke, ili zlato, ili bogznašto, ali nešto je bilo kad se gospodin sam mučio da

264

janja

popravi gumu, a nije nas ni pustio blizu.

— A zašto niste prijavili? — upita Vitor.

— Eh, vrana vrani ne iskopa oči.

— Eto vidite, gospodine — oglasi se drugi kriomčar — samo deset kila masti! To smo htjeli odnesti preko. To je čitava naša zarada!

— Siromašne kriomčare vode u buturnicu, a bogati se voze u automobilu. Je li to pravedno?

— Znate li tko su ova ženska i taj muškarac? — upita Vitor ne odgovorivši na njihova razglabanja.

— Ne znamo, gospodine.

— Ako mi kažete sve što znate o njima, neću vas zatvoriti i neću vam mast zaplijeniti.

Oni se požuriše da svoju slobodu i mast otkupe.

— Sve ćemo vam reći. Tko su, ne znamo, ali smo ih podvečer vidjeli da su se zadržali u Ptuju u krčmi K slonu.

— Otkuda su došli?

— To ne znamo, ali sigurno izdaleka.

— Je li to sve što znate?

— Sve, gospodine. Lagati nećemo pa da vam pripovijedamo koješta.

— To je sigurno bio koji drugi auto — reče Milan — a ne onaj što je pošao maloprije.

— Ne, gospodine, bio je ovaj, i ta ženska i gospodin. Imamo mi oči za svoje kolege!

Vitor ih sada počne pretraživati, ali ne nađe kod njih ništa. Prema svemu se uvjerio da nisu imali uza se nikakvo pismo i onda im naloži da pokupe mast i odu kući, zaprijetiv im zatvorom ako ih još jednom uhvati na djelu. Oni odoše, a Vitor ostane s Milanom i dalje čekajući u zasjedi.

— Seljaci su sigurno nekom drugom pomagali izvući auto iz grabe — reče Milan. — Sasvim je isključeno da bi taj grof kriomčario. Ta on je, zaboga, patriota, čist kao sunce.

— Ako nije bio grof?

— A putnica, a posebno pismo od ministarstva?

— Sve se to dade prokriomčariti.

— Isprave su ipak bile sasvim u redu.

— Dovraga! — srdio se Vitor. — Nisam se smio pouzdati u isprave ni u ono pismo. Trebao sam zatražiti da grofica skine svoju koprenu, a on naočale pa da

265

janja

sravnim fotografije.

— Tko bi mogao da misli štogod zla kad pročitaš imena tako pouzdanih ljudi.

— Bili bi se ljutili, ali ja se ne bih sada tukao po glavi što sam ih pustio. Uostalom, vidjet ćemo sutra.

Noć je prolazila a da nisu dočekali nikoga ni na mostu ni na obali.

U zoru se vratiše u Ptuj, ravno u krčmu K slonu. Tu naručiše zajutrak i stadoše da pričaju sa krčmaricom, odebelom i razgovorljivom gospođom.

— Čekamo ovdje jedan auto — reče tijekom razgovora Vitor — s malim društvom. Niste vidjeli danas ujutro crni auto sa jednom damom i jednim gospodinom?

— Danas ne, ali jučer je tu bio nekakav mladi par u jednom crnom automobilu.

— Kako su izgledali?

— To baš ne bih znala reći, tko bi vrag mogao da snađe kad se ta gospoda tako zabarikadiraju u automobilu da im ne vidiš niti nos. Ona je bila sva zamumlana u zelenu koprenu, a on s očalima — nešto su kupili za jesti i piti pa to uzeli sobom i opet se odvezli.

— Ona je imala crno-bijelu kockastu kapu? — zapita Milan.

— Da, da, onako svezanu u podbratku. Fina kapa, onako prava gospodska.

— Ne znate otkuda su došli?

— Mislim iz Zagreba jer je ona nešto gospodinu govorila da bi se najvoljela povratiti u Zagreb željeznicom, a on joj odgovorio da je autom shodnije i sigurnije.

— Zar su jučer bili prvi put ovdje?

— Drugi put. I onda su se zaustavili i opet kupili nešto jela za put.

— Kad je to bilo?

— Prošli tjedan, mislim u subotu.

— A odsjeli nisu?

— Ne, samo su jelo i pilo uzeli u paketu.

— Sigurno su vam znanci? — upita krčmarica.

— Da pa nas zanima kamo su otišli. Ako su uzeli jela, onda jamačno odoše kamo dalje na izlet pa nema smisla da ih čekamo.

Poslije zajutarka upute se prijatelji u jednu gostionu tik ceste da čekaju ne bi li se taj par povratio. Ali ni do poslijepodne ne bijaše im traga.

— Sve više me snalazi sumnja — govorio je Vitor — da ovo nije taj grofovski par. Da nisu silazili, to mi se čini kao da su negdje putem stali i pojeli svoju večeru, a to s razloga što bi u krčmi morali skinuti koprenu i naočale, a onda bi ljudi točno poznali njihova lica.

266

janja

— A možda je ipak tvoja sumnja neispravna. Kako bi oni dospjeli do grofovih isprava.

— To ćemo vidjeti u Zagrebu. Čim stignemo, treba da se upitaš kod grofa.

Podvečer odvezli se oni svojim autom u Špilje, gdje je Vitor imao da po nalogu traži kriomčara živežnih namirnica i druge robe. Čitavim putem spočitavao si što je tako blago uredovao prema tom paru, koji mu bivao sve više sumnjiv. Konačno stigoše u Špilje, gdje je svu njegovu detektivsku pozornost zaokupila potraga za kriomčarom.

Na stanici živo i bučno. Vitor odjeven kao kakav trgovac šetao među vagonima. Željezničari ih prevažali i gurali sa tračnica na tračnice. Lupnjava pufera, signali, povici. Čvrsto je uzeo u oči nekog čovjeka sa malim klobukom na glavi, odjevenog kao i on. Prepoznao u njemu trgovca živežne robe i kriomčara. Slijedio je njegove kretnje, časovito šaputanje sa nekim željezničarom, tajnovite znakove iza kojih bi opet lupio s tračnice na tračnicu odgurani vagon. Vitor bi katkad okrenuo od kriomčara lice, da sugestijom svojih očiju ne izazove njegovu pozornost i sumnju. Kad bi ga kriomčar ipak pogledao, stao je Vitor pokraj teretnog vagona i s velikom pomnjom gledao broj, pitao nešto željezničare pa išao dalje, glumeći za svoju robu zabrinutog kriomčara. Nekoliko vremena potrajala ova nijema Vitorova igra, onda izvadi lisnicu, uzme novaca, stisne ga u dlan pa prođe pokraj kriomčara, neka misli sad eto ide da naplati nekom trud oko njegovog vagona.

Tada se pojavi jedva opaženo na peronu gdje je šetao Milan i prišapne mu:

— Uzmi karte. Svakako putuj s vlakom. Hoću li za tobom, ne znam. To ovisi o mom kolegi. Auto treba da me čeka. Ako uđem u vagon, onda neka ide do stanice koju sam mu već rekao i tamo stoji dok dođem sam ili pošaljem glas.

Ostavivši Milana vrati se među vagone. Ali kriomčara je već nestalo. Vitor je bio uvjeren da ne može bježati jer ga ne poznaje, pogotovo ovako maskirana. Dakle se vrati na peron da kontrolira vlak putnika. Ovi se gurali u vagone, ali kriomčara nije bilo među njima.

Stane kod prvog vagona.

Vlak je krenuo, polako pa onda sve brže. Na jednom prozoru spazi kriomčarevu glavu. U tren oka potrči Vitor za vlakom, uhvati se i uspne gore.

Vlak juri. Putnici drijemlju. Policista stoji na hodniku pred kupeom u kojem se je smjestio kriomčar, a onda bi opet otišao u drugi vagon.

Prođe prvi i drugi sat. Katkad bi kriomčar izišao, pogledao u noć i pušio cigarete.

Na izmaku trećeg sata uđe Vitor u kriomčarev vagon, nemirno pogleda oko sebe, stade gledati na sat pa opet na vrata. Njegova glumljena uzbuđenost pobudi kriomčarevu pozornost.

267

janja

Dva-tri put sreli se njihovi pitajući pogledi, tada se Vitor ogleda, približi kriomčaru i šapne:

— Kolega, oprez!

Kriomčar se makne i približi Vitoru. Ovaj šapne iznova:

— Poznam vas sa granice, obojici nama prijeti pogibelj.

— Kakva pogibelj?

— U vlaku je policija. Čini se, prepoznali su nas obojicu. Prate nas u Zagreb.

— Da nas tamo uhiti?

— Ali ja ću im uteći, ovdje izlazim, čeka me auto. Ako hoćete, uzet ću vas sobom.

— Hvala, primam.

— Ali donle kao da se ne poznajemo. Skočite van straga, a ne na peron.

— To se razumije.

Kriomčar stao u hodniku, Vitor pokraj vratiju s one strane vlaka. U vagonu tiho, ljudi drijemlju, vlak zviždi, usporuje svoju brzinu pa stane.

Već je Vitor neopaženo otvorio vrata, skoknuo sa vagona. Kriomčar za njim.

Za dva časa vlak odjuri dalje...

Sa kriomčarem u mraku obilazeći redoviti put iziđe Vitor sa stanice na cestu.

Dva svjetla pokazaše mu put do auta. Stigavši onamo, ponudi kriomčaru mjesto pa onda krenuše put Zagreba.

Putem tiho razgovarali o svojim poslovima, kao da su kompanjoni.

Dotle se razdanilo. Iz jutarnje magle izmiljiše obronci brdina i krovovi kuća nekog sela. Auto juri, Vitor pod izlikom da promatra selo promijeni mjesto i sjedne nasuprot svome suputniku. Malo iza toga neopazice trgne revolver na kriomčara:

— Ne mičite se. Vi ste u rukama policije!

Kriomčar problijedi. Ruke mu padoše nemoćno na sjedalo auta.

— Ako se mirno vladate, neću vas vezati. Imate oružje?

Čovjek se pokori i dragovoljno preda svoj revolver. Neko je vrijeme zurio šuteći u Vitora, a konačno reče:

— Ovo vam valja, gospodine! Dao bih si glavu odsjeći da ste mi kolega, još tamo na stanici, među vagonima bio sam uvjeren da smo došli po istom poslu.

— Kako vidite, nismo.

— Još nikad me nitko nije tako zavarao. Jedina mi je utjeha da nisam pao slijepo u stupicu, tako prirodno izvedenoj zamci, tako dobro odigranoj ulozi nasjeo bi i pametniji od mene. Još i sad mi je čisto nevjerojatno da ste policista.

Vitor segne u žep i pokaže mu svoju legitimaciju.

268

janja

— Vidim, vidim!

Neko su vrijeme šutili, onda će kriomčar:

— Nešto bih vam rekao, ako dopustite.

— Recite.

— Čemu vam taj talenat kad vi od njega nemate koristi?

— Kako da nemam? Eto vidite, uhvatio sam vas.

— Od toga vuče korist samo država, a ne vi. Kad stigne u Zagreb moja roba, zaplijenit će ju?

— Dakako.

— I opet vi nemate ništa od toga.

— Kako ne, čovječe, ovo veliko nenaplativo zadovoljstvo. Vi biste mogli steći veće zadovoljstvo sa manje truda. Vi biste gdje drugdje mogli zaslužiti milijune.

— Milijune, moguće, ali većeg zadovoljstva ne.

— Da na primjer policijsko zvanje zamijenite sa kriomčarenjem. Tu bi itekako trebali taj vaš talenat preobražavanja, domišljatosti i smjelosti, no, velim, dvostruko.

Ovim se riječima Vitor tek nasmiješi.

Nakon kratke stanke kriomčar nastavi:

— Slušajte, gospodine, ja sam kriomčar, a vi policista. Vozimo se ovdje kroz pustoš, nitko ne zna tko sam, vaš šofer čini se također nije upućen o čemu se radi, ako pak jest, i njemu se može začepiti usta. Imam dosta drobiša. Vi ste činovnik, nemate ništa nego svoju plaću. Ja imam milijune. Pustite me da vam »pobjegnem« i eto vam — pol milijuna!

Ne razmišljajući odgovori Vitor:

— Niste se namjerili na pravoga.

— Vi mi ne vjerujete? Svoju ću pogodbu odmah isplatiti, na ovom mjestu.

— Ne, dragi moj, ja to učiniti neću.

— Hm, poštenje je lijepa stvar, gospodine, ali recite vi meni, tko vam za tu robu štogod pruža? Poštenje je veliki luksuz, a taj si mogu dozvoliti samo oni koji imadu previše novaca. Ako me pak odvedete u Zagreb, ostat ćete bokcem.

— To i sam znam.

— Ostat ćete činovnikom sa tristo kruna plaće mjesečne. I prosjak zasluži više. A država, što će vam ona dati? Ustrijelite me na ovom mjestu ako vam država zato rekne samo hvala. A vaš život? Svaki dan isti nesnosni posao, gnjavit će vas šefovi, prigovarati vam, zanovijetati oni koji nemaju ni u glavi što vi u malom prstu. Gonit će vas od jednog pisaćeg stola do drugog, omalovažavati, svuda nalaziti pogrješke, paziti na svaki vaš korak, zamjeriti vam i najsitniju zabavicu, ozloglašivati vas,

269

janja

ogovarati, veseliti se svakoj vašoj nevolji, tjerati vas od nemila do nedraga, a kad ostarite, primat ćete penziju da skapavate od zla i oskudice koja vas i sada prati. A zašto? Sve zato jer mislite da nije korektno uzeti novac, uzeti jedan milijun pa otići u svijet. Ako s ovim milijunom, što ga nosim uza se, pođete u Austriju, živit ćete kao mali bog. Recite, nemam li pravo?

— Da, sve je tako, dragi moj, kao što vi velite.

— Recite, dakle, može li pametan čovjek da u ovakvim prilikama odbije kad mu se nuđa da živi kao gospodin, a ne da tegli za tuđi račun?

Policista je slušao šuteći. U tom času prikaže se slika njegove male uredske sobe u kriminalu.

Njome prolazi gospodin Robi, prigovara, omalovažuje, prezire njegove policijske sposobnosti, neprestano spočitava, njegov talenat smatra zaprekom njegovog službovnog rada. Sva mizerija toga života i poslovanja prikazala mu se u svoj svojoj jadnosti.

Slike prikazivale se i iščezavale kao u kinu... Sva prošla, sadašnja i buduća sudbina ukazivala mu se u čitavoj izvjesnosti i jadnosti.

Šutnja mladog policiste ohrabri kriomčara i on segne za lisnicom.

— Imam, eto, uza se nešto više od milijun kruna. To će mi valjda na policiji zaplijeniti. Evo dajem sve vama.

Vitor je blijedo lice okrenuo kriomčaru, a tamne male oči upro u njegove hladnim i mirnim izražajem. Kao da se radi o kakvoj jednostavnoj sitnici, odgovori on:

— Ne.

Kriomčar izbulji pogled u njega pa sav izvan sebe zapita:

— Zar je to moguće? Vi odbijate? Vi nećete novac! Ovaj gotov novac?

— Neću.

Odgovor proizvede u čovjeku preneraženje:

— Možda vam je premalo?

— Nijedna svota ne bi bila dostatna da se ovako prodam.

Kriomčar spusti lisnicu na krilo, gotovo tako bespomoćno kao u onom času kad mu je Vitor u čelo naperio revolver:

— Je li to pametno?

— Pametno nije, ali — pošteno.

— Dragi moj gospodine, zar vi uistinu mislite da će vam se itko za to pokloniti? Naprotiv, osumnjičit će vas svaki dan, na svakom koraku. Reći će vam da ste se prodali za sto dinara, za jedan neznatni dar, za par cipela. Naprosto neće vjerovati da je moguće biti poštenim.

270

janja

— Znam, znam.

— Priseći će da ste se dali podmititi sa hiljadu kruna, a vi sada nećete milijun — za kojeg vas nitko ne bi sumnjičio. Kad imate tri hiljade kruna plaće, nitko vam neće vjerovati da ste pošten, nu ako imate milijun u džepu, nitko neće pitati gdje ste ga uzeli, nitko neće ni pitati jeste li pošteni ili ne, svatko će se rado s vama sjesti k stolu i ljubezno vam stisnuti ruku. Bio sam i ja jednom pošten! Pa? Nije me ni pas pogledao, prijatelji i kolege nisu nasmacali dosta kleveta da me ocrne. Sad sam po vašem nepošten, kriomčar sam, nastavljaju mi policiju, ali svaki se otimlje da mi bude prijateljem i svaki čovjek tamo gdje kriomčarim pošao bi za me u vatru i u vodu. Vidite, to vam je snaga novca, moral novca, a oboje su jači od svih poštenja ovoga svijeta.

Auto je jurio pustom cestom među brdinama, daleko od grada i sela. Kriomčar pogleda u tu izvanrednu situaciju koja se je nametnula policisti da izvrši ponudu.

Ovaj je mirno sjedio nasuprot njemu i odgovorio mirnim dubokim tamnim glasom:

— Sve to, dragi moj prijatelju, već davno vidim, znam i osjećam.

— Dakle, eto, sve je tako zgodno. Ne oklijevajte. Prihvatite.

— Ne mogu.

— A zašto ne možete?

— Ne mogu jer nisam pošten zato da imam priznanje države i ljudi, nego — svoje.

— Kako to, svoje?

— Evo tako. Nije to da ja ne mogu radi drugih jer se bojim koga, već ne mogu zato jer ne bih mogao više poštovati — sam sebe. Znate li vi što znači biti čist i svijetao pred — sobom? Protiv samog sebe ne mogu. Evo, to je.

Kriomčar sklopi ruke od čuda i zanjiše glavom:

— Gospodine, za ime Božje, a gdje ste vi živjeli? Tko još danas ovako osjeća?

— Eto vidite, ja.

— Ali vi ste zalutao čovjek!

— Po vašem, moguće!

— Ali zaboga, pomislite, imade li još danas država ljudi koji bi to odbili?

— E vidite, još ima.

— Onda će im se sama nasmijat u brk!

— Moguće da će i to.

— Vi još oklijevate?

— Ne oklijevam, već neću. Spremite vi svoj novac.

271

janja

Poražen uzme kriomčar svoju lisnicu i turi je u džep.

— Gospodine, možda ćemo se još jednom u životu sresti, a onda treba da mi kažete što su vam zato dali i država i šefovi i drugovi i svi oni koji su oko vas.

Oko podne stigao je Vitor u Zagreb i predao kriomčara svome šefu.

Nekoliko sati iza toga prispio je vlakom Milan pa se odmah otputio svome drugu. Ovaj ga odmah uputi kako će saznati gdje su grof i grofica, na čije su ime ono dvoje autom prelazili i preko Drave. Vitor nije više mislio ni na što drugo nego samo na sumnjivi par na granici.

Ponuđeni mu milijun nije u njemu ostavio nikakav utisak. Kao da se i nije ništa desilo. Kriomčareva ponuda prošla je kao epizodica, trenutak, kao jedna črknjica u nizu utisaka koji su zaokupili njegove misli i osjećanje. Samo način kako je kriomčare uhvatio dolazio bi mu kadikad u sjećanje i od toga podizalo ga veliko zadovoljstvo. No čim je kriomčar bio u zatvoru, već je njegova nutarnja detektivska djelatnost bila na poslu. Sve misli okupile se oko tajnovitog kriomčarskog para. Čim bi svršio svoj posao, već mu je pred očima lebdila granica i ponavljalo se sve što je vidio i čuo pa bi onda kombinirao, tražio i naslućivao.

Podvečer neustrpljivo je čekao Milana u kavani, gdje su urekli sastanak. Kad je pristupio k stolu, pokuša Vitor iz Milanovog lica pročitati rezultat onoga što je imao da ispita.

— Dakle, jesi li se opitao za grofa?

— Jesam i vrlo sam iznenađen.

— Dakle, je li bio on?

— Grof i grofica nalaze se već mjesec dana u Švici.

Vitor lupi malo po stolu. Ova ga je vijest izbacila iz njegovog mira:

— Dakle se ono dvoje poslužilo tuđim imenom i na njeg glasećim putnicama, čak i popratnim pismom.

— To je sad jasno.

— Prema tome su oni seljački kriomčari što su htjeli prenositi mast imali pravo. To dvoje bili su kriomčari i vozili su, kako seljaci rekoše, u točkovima nešto preko.

— Zato je auto bio prazan.

— Ali što su vozili? Novac ili kakvu drugu vrijednost?

— Mjesto naših protivnika i onog važnog pisma prinjušili smo kriomčarski par. Naša istraga sve više nazaduje.

Drug mu ne odgovori. Zamislio se i gledao preda se.

272

janja

— Ti si ljutit?

— Kako da nisam. Ždere me što ih nisam iskrcao i malo bolje pregledao.

— Ali sigurno na tuđim pašušima nisu imali tuđe, nego svoje fotografije.

— Ali ti bi ih ipak prepoznao.

— Grofa sigurno.

— Zar ti se nije činilo da pojava muškarca ne odgovara grofu?

— Ovako kako je sjedio u bundi nisam mogao primijetiti nikakvu razliku, naprotiv.

— Baš me iskreno ljuti da ih nisam zadržao. Ali ovo neću pustiti, tražit ću ih. Kriomčarica Kod slona čula je gdje ona hoće da se vraća u Zagreb željeznicom, a on je rekao da je auto bolji i sigurniji! Vidiš kako se to slaže. I večeru su ponijeli sobom, nisu izašli u krčmi. Sve to bjelodano govori. Ne, to neću pustiti s vida.

— Što ćeš da radiš? Po čemu da im uđeš u trag? Auto nije imao broja i bio je crn, kakvih ima mnogo.

— Jedino mi preostaje ona kapa bijelo-crno kockasta.

— I takovih imade sigurno više, a valjda nećeš poduzimati premetačine svih ženskih garderoba u Zagrebu?

— Ipak ću paziti, ovakvi ljudi nisu nikad tako oprezni da ne bi gdjekad ostavili trag. Mene sve draška u nosu, njuškat ću za njima kao pas, a sad kamo ćemo? Kući?

— Već sam bio, pogledao sam poštu. Zamisli, Nirvana me je sasvim zaboravila.

— Čekaš njezina pisma kao gimnazijalac!

— Ne zbijaj šale. Ipak me zanima što se je s njom dogodilo, je li živa ili mrtva.

— Da je kanila umrijeti, sigurno bi dobio oprosno pismo.

— Baš ne bih želio.

Vitor je kriomice promatrao Milanov interes za nepoznatu ženu, opažajući kako se sve više razvija i produbljuje. Ali ne htjede o tom govoriti, već promijeni razgovor:

— Nezadovoljan sam sa sobom, vrlo nezadovoljan. Sve mi ide naopako. Vurdeljinom truplu nema traga, našim progonjenicima nema traga, sve me to srdi.

— Ajdemo, moram u poslovnicu, Sejan me čeka radi naših poslova. Taj čovjek s tolikim oduševljenjem radi za naš kanal da me je upravo stid što sam ja toliko lijen i zaposlen drugim stvarima.

273

janja

AUTOMOBILSKA KAPA

edro je sunčano jutro. Ilicom prolaze ljudi zadovoljna lica. Asfaltom koraca Vitor i zabavlja se zagledavajući prolaznicima u oči, hvatajući njihove poglede i zavirujući im u raspoloženja. Najedared zapne mu pogled o jedan izlog naprotiv Prve hrvatske štedionice. Nad izlogom

pročita firmu: A. Tumpić. Onda opet spusti pogled u izlog, gdje na visokom stalku visi automobilska kapica smeđe kože, sa svijetlim kockama, a s obijuh strana s dugim podvezom.

U prvom času bio je zapanjen. Sličnost ove kape s onom koju je vidio i razabrao kod dame na granici bila je odviše napadna.

Ne promišljavajući ni časa uđe u dućan. Iza pulta proviri čitav niz ljepušnih ženskih lica posluživajući mušterije. Mlada damica sa pepeljastom plavom kosom i licem čija je put imala boju slonove kosti pristupi k Vitoru:

— Što izvoli gospodin?

— Htio bih onu kapicu za auto što je vani u izlogu.

— Onu smeđu?

— Da, onu.

Za malo časa izvadi kapu i pruži je Vitoru na ogled.

— Iznutra je vrlo toplo postavljena krznom — obrazlagala je lijepa prodavačica — a ovim se podvezima veže preko ušiju ispod podbratka. Vrlo dobro pokriva glavu, da ne može doprijeti hladni zrak ako se dama vozi u autu. No kapa se može nositi i na ulici, a onda se podvez skopči ovako preko tjemena kao neki ukras.

— Vrlo praktično — potvrdi Vitor — ljubezno se smiješeći — ali to nije ono što bih ja htio. Vi imate sigurno više takvih kapa.

— Ne, gospodine, naša gospođa šefica nikada ne nabavlja tzv. »Ducet Wahre«. To je model svoje vrsti.

Visoka vitka crnka pristupi bliže i upita:

— Gospodin ima želju kupiti kapu za auto?

— Da — odgovori Vitor i naslućujući da govori šeficom dućana odluči bilo na koji način svrnuti govor na kapu sa crno-bijelim kockama.

274

janja

— Htio bih nešto izabrati pa mislim da sigurno imate više ovakovih eksemplara.

— Žalim — reče gospođa. — Nemam nikada na skladištu više jednakih stvari, ovo je model svoje vrsti.

— A nemate li nešto u crno-bijeloj boji?

— Da, to mogu poslužiti, nu i ono je model sličan doduše ovoj, a ipak druga kompozicija.

Rekavši to, skine jednu kutiju, ali bila je prazna.

— Molim vas, Anđelina, gdje je ona crno-bijela kockasta automobilska kapica krznom postavljena? — upita gospođa plavušastu prodavačicu.

— Ah, ona je prodana.

— Tako — požali Vitor — koja šteta. — Baš bi mi takova odgovarala. Moja sestrična, naime, zamolila me je da joj kupim kapu za automobil i želila je upravo nešto crno i bijelo. Žene uvijek imadu specijalni ukus.

— Mogli bismo vam naručiti ako želite — ponudi šefica.

— Pa vidit ću. Uostalom, možda se gospojica ipak vara da je prodana — smiješeći će Vitor da rasprede razgovor.

— Nipošto, gospodine — odgovori prodavačica — znam pozitivno jer sam je sama prodala nekoj dami.

— To bi bilo najljepše da je ta dama baš moja sestrična — nasmiješi se Vitor. — Već je tome dulje što me je zamolila da joj pošaljem kapu u Sisak, međutim moguće da je ona, bivši u Zagrebu, svojoj želji već sama udovoljila.

— To je lako moguće — odgovori gospođa i obrati se prodavačici:

— Niste poznali tu damu?

— Ne, nisam — odgovori prodavačica.

— Pa kako je izgledala dama koja je kupila kapu — upita Vitor prodavačicu.

— Vrlo elegantno, onako srednje veličine, crnka, sjećam se da je bila lijepa.

— Boga mi, opis sasvim pristaje mojoj sestrični, ali ona je vaša mušterija pa se čudim da je ne poznajete.

— Ne znam, vidila sam ju u dućanu tek prije dva-tri tjedna.

— E sad nema druge, pričekat ću. Treba da joj pišem i upitam nije li ona sretno zahvatila željenu kapu, ako nije, doći ću i zamoliti vas da joj naručite nešto u crno-bijeloj boji.

Da ničim ne izazove kakovu pozornost uzme Vitor za sebe jednu kravatu pa onda iziđe napolje.

Kud god je prolazio, zapinjale bi mu u oči ženske glave istraživajući njihove šešire i kape.

275

janja

Okolnost da je kapa prodana snažno je podstreknula njegovu detektivsku ćud i čitavo je vrijeme razmišljao o nepoznatoj crnki koja je kupila kapu pa se domišljao na koji bi se napadni način sporazumio sa prodavačicom da toj dami uđe u trag.

Poslijepodne uputio se je Milan k Dini kao obično, da nastave svoje lekcije ruskoga jezika. Dolazio bi redovito svaki drugi dan, ali uza sva nasto.јаnjа nije mogao da prodre u njezino povjerenje i posluži svrsi u koju je dolazio k njoj. Redovito bi ona sama započela konverzaciju i držala je vazda u granicama najjednostavnijeg prijateljskog sadržaja.

— Nisam bila jako marljiva — reče ona kad je Milan sjeo za stol. — U poslovnici gospodina Sejana radi se marljivo, gospojica Neda napustila je posao popodne pa nam mnogo fali.

— Da, Neda je nešto slaba pa joj toliki rad škodi.

— Vjerujem. Koristiti joj ne može. Međutim, gospođica Neda, razabirem, otišla je s drugih razloga.

— Kakvih drugih razloga? — poprimi Milan priliku da razvije barem nekakvu konverzaciju, koja bi ga mogla dovesti u blizinu ove tako nepristupačne djevojke.

— Ne znam bih li smjela da vam to kažem.

— Naprotiv, ja vas molim za to.

— Dakle, gospojica Neda otišla je zato jer joj nisam ja simpatična pa neće da sa mnom sjedi u uredu.

Dva mjeseca što Dina nije spomenula Nede pa se čudio tome nenadanom preokretu.

— Koliko poznajem Nedu — mirno odgovori Milan — ne bih rekao da bi ona mogla nekoga mrziti toliko da čak neće s njime sjediti u jednoj sobi, a onda baš protiv vas nema nikakovog razloga.

— Ipak, ja to dobro razabirem, od nekoliko dana jedva mi odzdravlja.

— Možda vam se samo to čini.

— Nipošto, ja dobro vidim i dobro gledam.

— Kad bih imao pravo da se miješam u Nedine stvari, sigurno bih je zapitao.

Dina je uprla glavu u naslon stolca i gledala Milana crnim sjenama zasjenjenim očima.

— Meni je vrlo žao što je tako.

— A niste li pokušali promijeniti uzroke tih njezinih nesimpatija koje ste zamijetili?

276

janja

— Pustimo. Uzroci mogu biti svakojaki. Nagađati nije shodno.

Tu naglo prekine razgovor, uzevši knjigu u ruke pa stade čitati jedan odlomak iz neke ruske čitanke. Ali odmah iza toga najavi služavka da gospođicu Dinu traži jedan gospodin.

Ona iziđe.

Milan ostade sam u sobi pa se stade razgledavati kao uvijek kad bi ona izašla. Stao je tobože kod prozora kao da gleda na ulicu, a zapravo istraživao kriomice njezin pisaći stol. Ali kao uvijek vladao je tamo uzorni red, nigdje ni komadića papira niti kakva bilješka koja bi mu mogla otkriti bilo njezin rukopis, bilo kakovu korespondenciju, bilo što drugo sumnjiva što bi mu moglo pružiti uvid s kim ona prijateljuje, dopisuje i druži. Niti detektiv kojeg su joj postavili da ju nadzire nije mogao izvijestiti ništa drugo nego da polazi iz ureda kući ili nekoj prijateljici u Jurišićevoj ulici. Ta pako obitelj trgovačkih krugova nije se bavila ničim nego poslom.

Sve više mu se činilo da uzalud troši vrijeme na posjete kod ove djevojke, koja je u sebe tako povučena i oprezna da on za istragu ne može izvući nikakav rezultat. To ga je ozlovoljavalo i on se opet povratio k stolu te počeo razmišljati ne bi li bilo najpametnije da igru koja mu ionako ne uspijeva napusti.

Doskora se Dina povrati nešto zabrinuta lica.

— Oprostite, gospodine Slavušiću, u jednoj mojoj prijateljskoj obitelji netko je bolestan pa moram onamo. Već smo očekivali prošli četvrtak katastrofu. I sad moram odmah poći tamo, ali samo na kratak čas jer ne mogu da izostanem iz ureda.

— Dobro, gospojice, izvolite se samo odjenuti i ako dozvolite, otpratit ću vas.

— Molim, bit ću odmah odjevena.

Dina pođe u drugu sobu i vrati se potpuno opremljena za ulicu.

Jedan pogled o njezinu toaletu Milana zapanji.

Na glavi je imala kapu od crno-bijele kockaste kože, podvezi što su imali da padaju preko uha sve do podbratka bili su skopčani i dignuti preko kape kao ures. Nije smogao riječi, a držao je da bi mogao štogod pokvariti i pobuditi sumnju pa zato ne spomene ništa, već siđe s njome niz stube na ulicu.

Dopratio ju je pred stan njezinih prijatelja u Jurišićevoj ulici, a onda pohiti ravno Vitoru i saopći što je vidio.

Još istog popodneva dođe u poslovnicu Kamila Sejana Vitor da tobož traži Milana.

Dok su razgovarali u sobi gdje je visjela Dinina garderoba, pogleda Vitor na klinčanicu, ustane, pođe onamo, snimi kapu i pred Milanom i Dinom upita:

— Čije je to?

277

janja

— Moje — odgovori Dina.

— Vaše? Smijem li upitati gdje ste to kupili?

— Sviđa vam se, je li? Sasvim neobični egzemplar, vrlo praktičan i sasvim skupocjen. Čisto je čudno da ja nosim ovako skupocjenu kapu.

— Baš zato pitam gdje ste kupili?

— Ispod ruke, vrlo jeftino. Prodala mi je neka žena koja se bavi prodajom ovakih ponošenih stvari.

— Kad ste to kupili, gospojice?

— Kada? Čini mi se prije pet-šest dana.

Ovo se podudaralo navlas sa datumom kad je Vitor vidio kapu na granici, dakle je kapa kupljena dan-dva prije nego što su je vidjeli na glavi grofice.

Policista pristupi posve blizu Dini i prišapne joj:

— Moram vam odati jednu tajnu.

Dina ga pogleda pitajući.

— Pitao sam za kapu radi toga jer je po opisu, koji sam dobio na policiji, ovakova kapica nekome ukradena.

Djevojka ustane.

— Ukradena?

— Da, gospojice, pa mi je odmah pala u oko. Na policiju je stigla prijava za više ukradenih predmeta, a među ovima opisana je točno ovakova kapa.

— Onda sam ja kupila ukradenu stvar?

— To se danas teško dešava.

— No to je lijepo!

— Niste ni slutiti što kupujete.

— Ne makar da je cijenu prodavačica udesila jeftino — ali sam često već kupila jeftino takve stvari.

— Kapa je posve nova.

— Da, zato sam je i uzela. Kod nas je u modi da žene prodaju po kućama robu, koju gospođe odbace ili im ne odgovara.

— A često te žene uzmu i ukradene stvari i nose na prodaju.

— Na to nisam ni pomislila.

— Dakako da niste, ali vi biste mi mogli pomoći da uđem u trag tatu.

— Vrlo rado, samo čime?

— Ponajprije mi recite točno dan kad ste kapu kupili?

Časak je promišljala.

278

janja

— Zbilja se ne mogu sjetiti. Bolest moje prijateljice sasvim me je zbunila, ali možda ću se naknadno sjetiti.

Milan je šuteći slušao i kad je Dina izrekla posljednje riječi sjedio joj je iza leđa pa dobaci Vitoru značajni pogled zažmirivši jednim okom.

— Molim vas, možda nađete štogod u vašem koledaru po čemu biste mogli pogoditi točno dan.

— Pitat ću pralju moje stanodavke, ona je taj dan tražila gospođu, a iza nje došla je ona žena.

— Kako joj je ime?

— To zbilja ne znam. Nisam je u hitnji pitala.

— Kako je došla k vama?

— Upravo sam se spremala k bolesnoj prijateljici u Jurišićevu ulicu, kad je pozvonila i upitala ne bi li htjela kupiti vrlo jeftine robe. Ja sam joj odgovorila da nemam vremena, na što me ona ponudila i reče:

»Imam vrlo jeftinih i finih stvari!«

Pokazala mi je veliki šal, pa muf, a onda ovu kapu:

»Vidite — reče ona — ovo bi vam vrlo dobro pristajalo, baš je za sada topla i jeftina.«

»Koliko stoji?« upitam.

»Sto kruna.«

Naravno ova cijena zavela me je, ja se odlučim — ovako na hodniku uzmem kapu i isplatim. Nisam imala kad ni da je odnesen u sobu, već sam je objesila na klinčanicu u hodniku.

— Niste s njome ništa potanje razgovarali.

— Možda je tkogod u kući poznaje. Žene pazikuće imadu obično veze sa ovakovim prodavačicama, a možda ju poznaje i vaša stanodavka?

— To ne znam, kad sam kupovala, nije bilo nikoga doma, ali paziteljica kuće mogla bi ju poznavati.

— Učinite mi tu uslugu i pođite sa mnom do nje. Vi ćete joj opisati kako ta žena izgleda.

— Vrlo rado, samo moram gospodina Perkovića zamoliti da mi podijeli dopust od jednog sata.

Ona je ušla u pokrajnju sobu.

— Kakve pustolovke! — šapne Milan sakrivajući ogorčenje koje ga je obuzelo. — Sad je eto jasno! Tobožnja grofica bila je Dina i vidit ćeš — nosila je ono pismo preko. Zlikovci, kojima ona služi, eto, kriomčare i prevoze svoju korespodenciju na ime tako odlične ličnosti. Nije li to da je đavo odnese.

279

janja

— Sve mi krv kljucka u sljepočice kad se sjetim da sam ih imao u vlasti i pustio. Lupio bih ovu svoju tikvu u zid. Moje šesto ćutilo ostavilo me na cjedilu.

— Nije sasvim. Ti si ondje kod auta bio nešto neodlučan — sjećaš se kako si me pitao da li poznajem lično grofov par.

— Mislio sam na čas da ih iskrcam i sravnim fotografije putnica — oni su sigurno imali svoje fotografije jer tko na granici poznaje grofovski par, ali ti bi bio odmah vidio da to nisu oni.

— Sad je svršeno. Znaš, donekle mi je nekako bila ova djevojka ugodna, ali od ovog časa mi se zgadilo da nastavljam igru njezinog prijatelja i obožavatelja. Više me neće vidjeti u svom stanu. Ne bi čovjek ni predmnijevao da se u jednoj ženi krije toliko infamije.

— Ne razumijem kako je toliko oprezna Dina mogla da uzme na glavu istu kapu koju je nosila na granici?

— Tamo su je mogli vidjeti samo pogranični žandari, ni u snu nije mogla naslutiti da ćemo je tamo naći mi dvojica.

— Vanredno sam ljubopitan kako će se to razviti.

— Izmotava se da je pravo čudo. Ne zna kad je kupila kapu i od koga.

— Moramo je nekako dovesti u Tumpićkin dućan, a onda ću odmah znati je li ona kupila kapu.

— To možeš odmah učiniti.

— Bože sačuvaj! Time bih odmah pobudio sumnju. Tražit ću najprije tu ženu o kojoj veli da je kapu donijela na prodaju, a kad se ispostavi da ova žena ne postoji, onda imam konačni afekaf ako Tumpićeva prodavačica iskaže da je ona kupila kapu.

— To će biti dovoljni dokaz da je ona.

— Dolazi!

Djevojka se vratila s vedrim smiješkom na ustima.

— Gospodin Perković diktirao mi neko pismo, a sad sam slobodna, gospodine Vitoru.

Odmah se obuče.

— A što ću s kapom? Moram je predbježno uzeti.

— Naravno, kad stignete kući, promijenit ćete ju kakvim šeširom.

Dina ostavi s Vitorom poslovnicu, a Milan se uputi u sobu gospodina Sejana. Ovaj je potpisivao neke spise.

— Rješavam svoje američke poslove. Eto vidite koliko je toga. jučer s preko oceana.

— Znam, Perković mi je rekao da je pošta stigla. Vaša je poslovnica sigurno

280

janja

ostala u dobrim rukama.

— Posve pouzdanim i vanredno spretnim. Ravnatelj moje pisarne vodi moje poslove već dvadeset godina. Inače se ne bih mogao odlučiti da na tako dugo izostanem. Međutim, stigla je i prva polovica moga udjela u konzorciju, pol milijuna dolara. Tu su čekovi. Predbježno ćemo ih pohraniti. Mislim, za mjesec dana svršit će geolozi svoj posao, a onda možemo započeli sa gradnjom kanala.

— To bi bilo vanredno.

— Prve vijesti gospode geologa iz Gorskog kotara vrlo su povoljne. Vi ste čitali njihove izvještaje o istraživanju tla.

— Jesam, Perković mi ih je dao.

— Kako vidite, naš posao napreduje.

— Ogromnim koracima. Nisam se nadao tolikoj brzini.

— Američani ne poznaju odmora.

— O tom svjedoči vaša neumornost.

— No, vi se ne smijete tužiti na svoju marljivost.

— Ova me ideja tako oduševljava da ne bih mogao ni časa lijengariti. Bože moj, što će reći publika kad dozna za našu grandioznu stvar, već me muči neustrpljivost da napišem prvu senzacionalnu objavu, da se Zagreb spaja s morem, da Zagreb želi u budućnosti postali lukom, da će iz Zagreba ploviti parobrodi u Jadransko more.

— Samo polako, prijatelju. Dok sve nije sasvim dovršeno, plan potpunoma osiguran, dotle javnost ne smije da štogod zna.

— Nemajte brige, dok vi ne potpišete objelodanjenje naše osnove, dotle neću ni pera umočiti.

— Ovih dana htio bih da putujemo u Gorski kotar sa inžinjerima. Hoćete li me pratiti?

— Svakako, s najvećim veseljem.

— Da ste podigli kod Perkovića sto hiljada kruna za vašu istragu?

— Jesam i vrlo korisno upotrebio. Postavili smo u Beču i ovdje svoje pouzdanike koji istražuju gibanje naših protivnika.

— Imate kakvih povoljnih vijesti?

— Osim onog što sam vam pričao iz Beča, do sada ništa. Sve je mirno.

— A što je s tim Zubovićem o kojem ste mi pričali?

— Nažalost, ništa.

— Držite da ova stvar imade kakovih veza s ubojicama inžinjera Oranovića?

— To je još prilično nejasno. Da je Sava izbacila Vurdeljino truplo, barem bismo konstatirali umorstvo. Ovako je sve u potpunoj tamni. Ali prije par dana kad sam

281

janja

bio na granici, otkrili smo zanimive kriomčare.

— Tako? Čujem da se u vas mnogo bave muškarci ovim športom.

— Vanredno mnogo, međutim, ovaj put se radi o ženi.

— Oho! Dakle emancipacija okrenula ovim smjerom?

— Čini se.

— Je li ta Amazonka uhićena?

— Tek za njom tragamo. I mislim s uspjehom.

— Neće to vašeg policajca odvratiti od potrage za ubojicama?

— Neće.

— Makar da se više ne bojim mogućnosti ozbiljnog carističkog pokreta jer ste me o tom uvjerili, ipak bi me vrlo veselilo da se to društvo carista već jednom otkrije, ne bi škodilo znati s kime imamo posla.

— One u Beču poznajemo.

— Ali u Zagrebu ih ne poznajete, ovi su pako pogibeljni.

— Dosele nažalost ne znamo nikakvog traga. Ne mogu nikako saznati ime toga odličnog vođe carista u Beču, nosi krivo ime.

— Lopov je oprezan. I opet vam velim, vaše me uvjeravanje o neopasnosti kakve političke zavjere koja bi ugrozila izvođenje našeg plana ne uznemiruje. Ipak, meni bi bilo vrlo drago da se vaš detektiv malo požuri. Rekoh, stavljam vam na raspolaganje sva sredstva — i molim vas ne štedite.

— To je najglavnije, i Vitor.

— Dakle prihvatite njegov savjet u cijelosti. Kad god vam ustreba novaca, Perković ima punomoć da vam ih odmah izruči.

Pošto su još dogovorili druge poslove glede osnove o gradnji kanala, upita Sejan Milana:

— Zbilja, gospodine Slavušiću, zašto je Neda tako nenadano ostavila posao u poslovnici?

— Meni je rekla da se osjeća slabom. I majka joj tvrdi da djevojci nije dobro, a meni je sasvim drago da se toliko ne muči.

— Perković tvrdi da gospojica Neda ne podnosi pomoćnu sekretaricu, gospojicu Dinu.

— To sam i ja čuo.

— Ne bismo ju zamijenili kojom drugom?

— Zašto?

— Nisam s njome nikad razgovarao, osim kad ste mi ju predstavili, no moram iskreno priznati, ta mi se djevojka ne sviđa. Ima u nje nešto podmuklo. Ili se možda

282

janja

varam?

— Ne bih znao da na to odgovorim, ali pripazit ću.

Milan je Sejanu uporno tajio sve sumnje što su se oko Dine plele držeći da bi ju odmah otpustio, čime bi istraga bila teško ugrožena, pa se činio nevješt. Međutim se nadao da će se Dini već do koji dan dokazati kriomčarstvo i obećao Sejanu budno paziti, pa ga onda o svemu izvijestiti.

— Radi se o tome — primijeti Sejan — da ova gospojica vodi i našu povjerljivu korespondenciju, ako nije pouzdana, mogla bi nam škoditi bilo da štogod izbrblja, bilo da na koji drugi način počinja nekorektnosti. Kad je netko u poslovnici nesimpatičan, izazivlje svakojake sumnje.

— Razumijem vas. Tome se dade lako pomoći. Koncem mjeseca možemo joj otkazati.

— Uostalom prepuštam sve to vama. Moguće da su moje sumnje sasvim neopravdane.

Milan je stao sam razmišljati ne bi li bilo shodno da joj se otkaže, no ponajprije odluči pričekati rezultat Vitorove današnje potrage i saslušati njegovo mnijenje.

Dotle su Vitor i Dina stigli na Prilaz u stan njezine stanodavke. Gospođa se nalazila kod kuće. Čim su ušli u hodnik, zapita Vitor gospođu da li se sjeća žene što je donijela gospojici na prodaju kapu.

— Ne znam ništa o tome — reče starica.

— Bila sam odsutna.

— Možda poznajete koju od takvih prodavačica? — upita policista.

— Ne poznajem, ali sjećam se, gospojica Dina saopćila mi je da joj se trefilo kupiti jeftino lijepu kapu od neke radnice u tvornici.

— U kojoj tvornici?

— Čini mi se da sam nešto rekla — umiješa se Dina.

— Rekli ste da je radnica iz tvornice Arko pa vam je žao da niste imali više vremena jer žena imade vrlo lijepih stvari.

— Da, da, imate pravo — potvrdi Dina. — Sad se i ja sjećam, žena je spomenula tvornicu Arko.

— Možda se gospođa sjeća i to koji se dan to zbilo?

— Ovo zbilja ne znam, pošto mi je gospojica pokazala kapu tek prije tri dana, a nije označila dan kad ju je kupila.

— Promislite, gospođo, kapa je nekome ukradena — reče Dina.

Onda uzme šešir, dade kapu Vitoru i onda opet siđu na ulicu. Dalje će Vitor:

— Ajdemo ravno u tvornicu.

— Kako god želite.

283

janja

Još za vrijeme općeg rada stigoše u Vlašku ulicu. Vitor se prijavi najprije vlasniku, a onda ravnatelju i saopći mu o čemu se radi pa zamoli neka bi mu dopustili pogledati prostorije u kojima rade žene.

— To je čitav grad — primijeti Vitor prolazeći ogromnim taracanim dvorištem s kojega se pružio pogled na bezbrojne tvorničke zgrade i preko na zgrade privatnih stanova tvorničkih namještenika, a čitav taj veliki kompleks rezale tračnice na kojima su stajali krcati vagoni.

Prošli su pokraj vagona, velikih zgrada u kojima je smještena tvornica žeste i rafinerija i ušli u tvornicu pjenice, gdje su zaposlene i ženske sile.

Vitor je s nenamještenim zanimanjem promatrao strojeve pa onda rad koji su obavljali i muški i ženski radnici, a pritom točno kontrolirao Dinu i njezino držanje. Koracala je pokraj njega i pogledala tvorničku radnicu, da među njima nađe onu koja joj je prodala automobilsku kapu. Vitor držaše u oku svaku radnicu, uvjeren da će po samom pogledu koji dobaci Dini razabrati da li je poznaje ili ne — pa kad bi Dina htjela da zataji, odala bi ju sama radnica.

No, sva su ova lica gledajući Dinu pokazivala potpunu ravnodušnost.

Tako su bez rezultata izašli iz ove zgrade, pa se uputili u drugu zgradu, u tvornicu konjaka. Duga beskrajna dvorana sa ogromnim prozorima. Radnice zaposlene oko svoga posla nisu se ni obazirale na stranog gospodina i damu. Ovi su obišli čitav red zaposlenih žena, a onda se vratili k izlazu.

— Dakle ništa? — upita Vitor Dinu.

— Nijedna od ovih nije ni nalik ženi koja mi je prodala kapu.

— Imate još gdje zaposlene ženske sile? — obrati se Vitor svojem pratiocu od tvornice.

— Kod otpreme i opreme boca.

— Molim vas, povedite me onamo.

Opet su pošli preko dvorišta, a pratioc ih uvede u isto tako dugu ogromnu dvoranu koja se pričinjala poput ulice s obih strana opasane zidom.

S jedne strane prozori, s druge do stropa police, a na njima boce sve vrsti, svih veličina, svih boja, poredane i položene jedna na drugu. Dolje pod njima dugi stolovi oko kojih sjedilo i stajalo čitav niz žena i djevojaka. Svakoj u ruci po jedna puna boca koju je opremala, lijepila vinjete, zamatala u papir i onda dodavala drugoj, da je stavi na mjesto. Sve su ruke hitro oblijetale oko boca. Slobodno i brzo napredovao posao u harmoničnom redu i tišini.

Napeto prati Vitor Dinine poglede što su tražili neznanu ženu, zaustavljajući se o svakom licu. Promotrivši čitavu frontu primakne se Dina k zidu, a Vitor je upita:

— Imate ju?

— Ne, nigdje među ovima je nema.

284

janja

Njegove oči uprle se u nju:

— Kako to tumačite?

— Ne mogu se ničemu dosjetiti.

— E, onda idemo.

Kad su izišli iz ove zgrade, ogleda se Vitor još jednom i obuhvativši okom čitav ovaj tvornički grad, gdje su stotine i stotine ljudskih ruku u neprestanom skladu sa strojevima reprezentirali rukotvornu stvaralačku snagu, vrati se opet u poslovnicu.

— Jesu li to sve vaše radnice? — upita on činovnika.

— Bit će da su mnoge i danas kod kuće, bilo rad bolesti ili kakvih drugih prilika.

Vitor zamoli ravnatelja da ga uputi koje radnice nisu danas u poslu. Primivši njihove adrese, zahvali se te s Dinom izađe na ulicu. Tu se zaustavi:

— Dakle, radnice nismo našli.

— Čudno je to. Zašto bi me prevarila?

— Kad čovjek ne veli istinu, znak je da mu savjest nešto tereti.

Aluzija ovih riječi kao da se odnosila i na Dinu, no ova je mirno izmakla i nešto zamišljeno gledala preda se.

— Moguće da je upravo među onima koje se danas nalaze kod kuće.

— To ćemo još danas saznati.

Istu večer pozove Vitor k sebi svoga detektiva Jolu i dade mu listinu onih žena koje rade u Arkovoj tvornici, ali su momentano na dopustu. Ujedno mu naloži da odmah izvidi koja se radnica u tvornici bavi preprodavanjem ponošenih stvari.

Sutradan ispostavilo se da ni jedna od spomenutih radnica nije prodavala nikada starine. Vitor je s Dinom obašao sve radnice, a ona konačno konstatira da nijedna nije ni nalik onoj koја je prodala kapu.

Dok su obilazili pojedine radnice nije Dina pokazivala za čitave potrage ni najmanje uzbuđenosti, straha ili kakve neugodnosti, ali niti prenapadnog nasto.јаnја da tu radnicu nađe. Odazvala se jednostavno pozivu uvijek odavajući pripravnost da Vitoru pomogne naći preprodavačicu.

Vraćajući se s ove potrage pratio je Vitor Dinu kući, a kad su prispjeli do trgovine Anke Tumpić, on se sustavi:

— Pogledajte onu smeđu kapu.

Dina zaviri u izlog.

— Slična je onoj što sam ju kupila.

— Da, ali sasvim drugi model. Idem da pitam da li je vaša kapa kod njih kupljena.

— Istina je, to neće biti loše.

285

janja

— Biste li me htjeli samo na čas pričekati?

— Čekat ću.

Dina je ostala pred izlogom na ulici, a Vitor uđe u dućan.

Vlasnica dućana pođe mu u susret:

— Gospodin želi možda onu kapu koju je tražio posljednji put?

— Ne, već sam nešto donio.

Pritom izvadi iz džepa omot i stavi na pult.

— Je li ova kapa kupljena kod vas?

— Dakako — reče gospođa — to je model koji je nalik onom smeđem što vam nije bio po volji.

— Biste li se sjetili kada je ta kapa kupljena?

— To ćemo odmah saznati.

Gospođa se okrene prodavačicama koje su u živahnom razgovoru sa mušteriјаma bile zabavljene oko prodaje i pozove blondinu što je upravo dvorila neku damu iz teatra. Pošto je otišla, dođe pozvana plavuša k Vitoru:

— Možete li se sjetiti kad ste prodali ovu kapu? — upita on.

— Točno datum ne bih znala, ali prema mojem računu nije više od 10 dana. Čovjek se ne može da sjeća kraj tolike navale mušteriја, pogotovo kad mušteriju ne poznajem.

— Vi dakle velite prije deset dana?

— Jest.

— Je li to posve ispravno?

— Možete se potpuno pouzdati da je tako kako vam rekoh. Samo žalim da ne znam točno datum.

— Kako vidite — obrati se Vitor vlasnici — kapa je kupljena, ali se je desilo neko nesporazumljenje koje moram riješiti, i to me je ponukalo da vas pitam.

— Dakle je ipak vaša sestrična doista kupila kapu? — upita vlasnica.

— Ne, baš to je ono o čemu se radi — da razјаsnim.

Vitor je nakanio da prodavačicu izmami iz dućana pa je stoga zapita:

— Biste li tako ljubezni bili pa mi kazali koliko stoji ona ružičasta toaleta koја se nalazi u izlogu, po svoj prilici plesna? Ako vas smijem moliti, pokazat ću vam koju mislim.

Vitor se oprosti od gospođe i pođe naprijed, a za njim prodavačica.

Kad su bili vani, pokaže Vitor ukusnu i raskošnu plesnu opravu izloženu u izlogu. Dok je ona govorila o toaleti, Vitor je okom potražio Dinu. Staјаla je na pločniku okrenuta licem prema njemu.

286

janja

— Poznate li onu damu koја tamo stoji? — upita Vitor prodavačicu.

— Ne poznam — odvrati ona nešto malo začuđena na ovo pitanje.

— Je li ta dama kupila kapu koju sam vam čas prije pokazao?

— Ne.

— Pođite malo dalje i dobro ju pogledajte.

Prodavačica je poslušala želju Vitorovu i približila se malo Dini, pa ju onda obašla i vratila se natrag.

— Dakle, ona?

— Nije, gospodine.

— Vi ste rekli da je ona srednje veličine, lijepa crnka?

— Da, to i sada velim.

— Nije to ona?

— Zaista nije.

— Nemojte se čuditi što vas toliko ispitujem, ali dogodio se neki nesporazumak između moje sestrične i neke dame koја je kupila kapu za sestričnu i pridržala za sebe. Dakle ova nije?

— Nemam uzroka da vam ne kažem istinu.

— Naime mislim da biste se mogli prevariti.

— U ovom slučaju isključeno.

— Dakle ona druga bila je također srednje veličine, crnka i lijepa kao i ova.

— Rekla bih mnogo ljepša, a čitav drugi opis odgovara.

— Kad biste ju vi danas negdje vidjeli na ulici, da li biste ju mogli prepoznati?

— Sigurno.

— Sasvim sigurno?

— Uvjeravam vas na prvi pogled. Svaku mušteriju koја jednom stupi u dućan, drugi put smjesta prepoznam.

— Kad bih vas zamolio da mi je jednom pokažete?

— Vrlo rado.

— Ako ta dama dođe u dućan, biste li se htjeli malo zanimati da saznate tko je?

— Ha, pa nemam ništa protiv toga, samo ne znam s kojega razloga bi oni to želili znati?

— Ne bojte se! Nije u stvari ništa za vas nedostojna. Uostalom razgovarat ću o tom. Hvala lijepo. Toaleta u izlogu vrlo mi se sviđa — doći ću sutra.

— Molim, gospodine — reče ona i nakloni se.

Vitor pozdravi pa ode prema Dini koја je opet dolazila njemu ususret. S velikim

287

janja

zanimanjem pogledao je Vitor u njezino lice. Ali nije razabrao ni najmanju promjenu niti kakav trag nutarnje zabrinutosti.

Pošao je dakle s njome da ju prati kući na Prilaz.

— Dakle, je li kapa kupljena ovdje? — zapita Dina kad su skrenuli Margaretskom ulicom, da izbjegnu navali publike u Ilici.

— Jest, ovdje je kupljena.

— A tko ju je kupio?

— Nisu se mogli sjetiti, a napokon nije ni čudo. I koliko mušteriја dnevno prolazi kroz dućan, pa je razumljivo da im kupac nije ostao u pameti.

Kad su stigli na Prilaz, oprosti se Vitor i pođe da potraži Milana.

Ne našavši ga, sporazumi se s njime telefonom, da se nađu uvečer u restauraciji јаnje.

U 8 sati stigao je Milan. Obojica sjedoše kod stola.

— Popit ćemo čašu pive — predloži Vitor — pa onda dogovoriti što nam je dalje raditi.

— Dragi moj — reče Milan — pozivljem te na večeru. Ne boj se, dobro ćeš večerati. To je stara dobra domaća kuhinја, bit ćeš zadovolјаn. Do kazališta možemo razgovarati. Imadem još i sastanak sa članovima našeg konzorciја koji su otišli u kazalište, pa dolaze kasnije ovamo na večeru.

— Ne znam hoće li biti zgodno ovdje razgovarati. Publika ipak smeta.

Milan ustane i naloži konobaru da ih smjesti sasvim u kutu dvorane, gdje su imali prilike da se neopaženo i nečujno dogovaraju.

Za vrijeme večere razgovarali su tek o običnim stvarima, da ne prekidaju, a kad su svršili i konobar pospremio stol, zapušiše cigaretu i guckajući staro vino zavezoše se u razgovor:

— Dakle, sad reci šta je — zapita Milan tiho.

— Nećeš se previše radovati.

— Radnicu u Arkovoj tvornici nisi naravno našao.

— Nisam, tj. Dina je izјаvila da ni jedna od njih nije ni slična onoj od koje je kupila kapu.

— Pa to sam odmah znao. Radnici u tvornici nemaju ni vremena da se bave takvim poslom.

— Sasvim si dobro pogodio. To je bilo i moje mnijenje, međutim trebalo je da se to učini.

— Ipak je ustanovljeno da je Dina posjednica kape koju je nosila kriomčarka na prolazu preko granice.

— Da, ona je posjednica, ali ne prvobitna.

288

janja

— Kako to misliš?

— Prije nje posjedovao je ovu kapu netko drugi.

— Pa to je sasvim svejedno. Uostalom, kako ti to znaš?

— Sasvim jednostavno. Saznao sam u Tumpićevom dućanu da Dina nije ona dama koја je kupila kapu.

— Kako? A ipak opis te dame, kako si mi pričao, sasvim pristaje na Dinu.

— Jest, pristaje, a ipak nije ona. Prodavačica mi je to uporno ustvrdila i veli, kad bi onu damu gdjegod spazila, da bi ju smjesta prepoznala. Sad mi valја čekati dok ta dama opet jednoć dođe u dućan.

— Zašto čekati? Stvar je tako јаsna. Prema onom što ti je Dina rekla, kupila je ona kapu barem dva dana prije nego što smo mi vidjeli na granici tobožnji grofovski par.

— Dan kad je kapu kupila nije ustanovljen, a to je ono što još uvijek nije razјаšnjeno i što sumnju protiv nje podržava. S druge strane, okolnost da ona nije bila kupac kape sumnju prema njoj ublažuje.

— Čuj. Gdjegod možeš naći isprike za tu djevojku, izvlačiš je i uračunavaš na njezin konto.

— To ne činim tendenciozno, već samo po zakonu potpune objektivnosti. Imamo slučaj koji je sasvim jednostavan, ipak sa jednom črknjom zamršen. Ta črknја je datum kad je kapa kupljena. Nemam nikoga i ništa po čemu bih mogao ustanoviti kad je Dina kupila kapu. U dućanu kapa je prodana po prilici prije deset dana.

— No dakle, a šest dana je tome da smo zatekli auto na granici.

— Da, to je sasvim јаsno, samo nemamo datum kad je Dina došla u posjed kape i kako?

— Ја stvar smatram sasvim razumljivom. Prije 10 dana kupila je kapu, a jer joj se bog zna s kojih razloga nije svidila, odnosno nije htjela da ju nosi, dala je očito nekoj ženi koја se bavi prodajom ponošenih stvari i onda je došla slučajno Dini, prodala joj kapu, koju je ona ponijela sobom na granicu.

— Da, da, tako to izgleda. Sasvim jednostavno, a ipak nešto ovdje nije u redu.

— Pa što ćeš sada? Zar još uvijek pustiti tu djevojku da uživa slobodu?

— Ti bi je odmah strpao u buturnicu.

— Bih. Ukoliko se zla sakupilo u toj djevojci i koliko ona može da još počini zla jer si ti tako obziran prema njoj?

— Prepusti stvar sasvim meni. Imam o tom svoje posebno mnijenje i osjećam da ću za nekoliko dana biti načistu.

— Zar ti ne razbireš da se ona na čudni način izmotava? Najprije se nije mogla

289

janja

sjetiti da je radnica zaposlena u tvornici Arko, a poslije se opet ne može da sjeti datuma kad je kapu kupila. Da se to desilo prije nekoliko mjeseci, razumio bih što se datuma ne sjeća, ali ovako ipak je vrlo glupo da nas ovako povlači za nos.

— Neće dugo potraјаti da se stvar razјаsni.

— Pa što onda kad se razјаsni?

— Vidjet ćeš, za sada je najbolje da pustimo nekoliko dana sve u miru. Naš šadov uhađat će Dinu na svakom koraku pa ćemo vidjeti hoće li se poјаviti ta prodavačica ili ne. Sve ovisi više puta o silnici. Ljudi, koji su počinili najspretnijih prevara, odaju se obično u kakvojgod neznatnoj sitnoj stvari. Nadam se da će to biti i ovdje. Svakako očekujem da se dama koја je prva kupila kapu opet poјаvi u dućanu.

— Ako se ne poјаvi?

— Onda je tim sumnjiviја.

Raspravlјаjući o svim mogućnostima i nemogućnostima konačno su stali pridolaziti gosti iz kazališta. Zamalo napuni se čitava restauraciја kazališnim posjetiocima, među kojima se poјаviše i gospoda iz konzorciја, na što se Vitor s Milanom oprosti te ostavi Јаnje.

Kad je drugi dan popodne izašao Vitor iz svoga ureda, prođe preko Zrinjevca da dočeka tramvaj. Stojeći kod oglasnog stupa na tramvajskom staјаlištu opazi Milana u društvu Nede i baruna Waldemanna. Upravo su dolazili njemu u susret. Kad ga Milan spazi, priđe k njemu — porukuje se s njime i povuče ga naprijed pa se obrati barunici sa riječima:

— Dopustite, gospođo barunice, da vam prikažem svog vjernog priјаtelја Branka Vitora.

Ovaj, donekle zaskočen ovim nenadanim poznanstvom, pokloni se nimalo zadovolјаn što se mora da se upozna sa ovim licima.

Barunica ga jednim pogledom omjeri i zahvativ ga svojim baršunastim očima nasmiješi se:

— Dakle vjeran priјаtelj? — reče ona gledajući u Vitorove oči — to je vrlo rijetka zasluga, gospodine.

— Nije moја, već Milanova.

— Možda nemate krivo — reče ona pa sa zanimanjem promotri Vitorovu poјаvu. On je taj pogled izdržao mirno i hladno.

Milan je proširio konverzaciju i malo je društvance ostalo stojeći i raspravlјаjući nekoliko časova. Vitor međutim nije sudjelovao u razgovoru, već šuteći promatrao društvo, makar da je barunica nekoliko puta pokušala da ga izazove na učestvovanje u raspravlјаnju. On je uporno izmakao svakom tom pokušaju i staјаo postrance, slušajući kao da uopće nema interesa ni za ono o čemu se govori, a ni za

290

janja

one koji govore.

U to dojuri tramvaj, Vitor se hitro nakloni i skoči u voz.

— Kakav je to šutljiv čovjek — reče barunica gledajući za njim.

— Takve je prirode, ali uvjeravam vas, duboka inteligenciја — reče Milan.

— To odaju i njegove oči. Kako to da ga nikad nisam srela u vašem društvu, a velite da vam je tako vjeran priјаtelj?

— Živi povučeno i ne zalazi u društvo, pa i zvanje ga apsorbira društvenosti.

— Kakvo zvanje?

— On je kriminalista na policiji.

— Sad razumijem. Njegovo karakteristično lice sasvim nalikuje na nešto detektivskog, čini se, bit će vanredan poznavaoc ljudi.

— Po čemu sudite?

— Po tom što je odabrao za priјаtelја vas — nasmiješi se ona. — Vi ste doista čovjek u kojega se priјаtelj može pouzdati — uostalom moram priznati da sam odmah opazila kako su u toga vašeg priјаtelја prodirljive oči.

— Oho, dakle ste opazili? — nasmiješi se Milan.

— Kako ne, taj bi čovjek brzo prozreo naše skromne tajne, je li, Neda? — obrati se ona k djevojci koја je svojim skromnim držanjem ostala tiha i ne uplićući se u razgovor.

— Na svu sreću da mi nemamo takovih tajna — doda barunica. — Jer da imamo, sigurno mu ne bi utekle.

— Pogađate, gospođo barunice — potvrdi Milan. — On doista posjeduje poseban talenat, prozirati u ljudske duše.

— E, vidite, mi žene imademo posebni instinkt za to, a jer uvijek imademo kakvih sitnih tajna, osjećamo pogibelj onoga koji bi ih mogao iskopati.

— Dakle mojeg priјаtelја proglasujete opasnim čovjekom?

— Vrlo opasnim — nasmije se ona. — Međutim, ја bih se usudila s njime stupiti u borbu, a ti, Neda?

— Ја se u te stvari ne razumijem i ne znam pravo što mislite.

— Mislim da bi gospodin Vitor mogao pogoditi na primjer koga ti ljubiš.

Neda obori oči pa slegne ramenima i nasmiješi se.

— Gledajte ju kako je dražesna — upozori barunica Milana. — Prava kevica.

Tada uzme Nedu ispod ruke i krenuše opet natrag prema kavani Zagreb.

Oko jedan sat poslije podneva sjedio je Milan Kod јаnjeta na ručku. Bio je posve sam, kad se poјаvi Vitor i sjedne kraj njega. On ga upita:

— Imaš li šta nova?

291

janja

— Ne, ali znam da ovdje ručaš pa sam došao da nekoliko časaka prikratim.

— Vrlo lijepo. No, kako ti se svidila barunica koju sam ti predstavio? Nije ti valjda krivo?

— Nimalo, makar znaš da ne volim poznanstvo.

— Dakle nije li barunica zanimiva?

— Prilično.

— Čini mi se da nisi baš našao u njoj ništa osobita?

— Kraj tako malog vremena ne mogu uopće da izrečem kakav sud.

— Bilo mi je neshvatljivo što si tako napadno šutio, gotovo izbjegavao razgovor, a ona je baš nešto napadno htjela da s tobom konverzira.

— Nisam opazio.

— E, onda te je tvoje šesto čutilo ostavilo na cjedilu. Rekao si mi da već kod prvog sastanka sa čovjekom dobivaš stanoviti doјаm.

— Samo onda kad to hoću, kad tražim taj doјаm. Ali danas sam zaokupljen drugim stvarima.

— Ali barunica je bila zaposlena s tobom.

— Kako to?

— Tako, odmah je primijetila da si opasan čovjek i da znaš prozirati u tajne.

Vitor se nasmiješi.

— Ah, pretjeruje kao i svaka žena. Došao sam ti јаviti da nismo ni danas još našli prodavačicu kape.

— Ona zna zašto ju zataјаva.

Poslijepodne kad se otvaraju dućani požurio se Vitor ulicom i točno u pola tri ušao u drogeriju Nobilior te potražio samoga šefa.

— Čime vam mogu poslužiti? — upita ovaj.

— Htio bih da mi predložite neke mirise. Želio bih naime naći neki parfem kojemu ne znam imena, ali bi ga mogao njuhom prepoznati, možda pronađete onaj koji želite.

Oni se povukoše u pozadinu dućana. Vlasnik Nobiliora predloži pojedine mirise, a Vitor ih redom mirisao. Kad je obredao čitav niz svakovrsnih parfema, obrati se k šefu dućana:

— Ni jedan ovaj miris ne odgovara onome koji tražim.

— Vi to posve za izvjesno znate?

— Sasvim izvjesno.

— Kad čovjek na jedan mah dobiva tolike mirise — reče vlasnik drogerije — neće se tako brzo snaći, osim ako je strukovnјаk.

292

janja

— To baš nisam.

— Recite mi, što biste zapravo željeli?

— Negdje sam u jednom društvu namirisao neki parfem koji mi je ostao zabilježen u njuhu, kao bilješka u notesu. Sad bih htio da taj parfem pronađem i da ga kupim i jednoj dami poklonim.

— Možda vam se pravi miris već ipak ishlapio.

— Ne, gospodine. Pouzdajem se u svoj njuh kao u bilješku svoga notesa. Što jednom namirišim, to ću i nakon godinu dana opet prepoznati. — Znate, moја njuška nešto je malo u rodu sa njuškom pseta.

Šef drogerije nasmiješi se.

— Ali pazite, jedan te isti parfem ne miriše na svakom tijelu jednako. Smiješan sa mirisom tijela dotičnika koji ga nosi, dobiva miris parfema nešto individualna, pa se tako dešava da jedan parfem, kad ga rabe dvije osobe, i miriše dvoјаko.

— Možda bih ipak mogao zamijetiti temeljnu notu toga mirisa.

— Moguće. Ali i to nije sasvim izvjesno. Miris jednog tijela često proguta miris parfema na njegovu štetu, a drugo opet tijelo svojim mirisom parfem još poljepšava.

— Slušajte, gospodine, miris koji tražim imade nešto od akacije, nešto opet od mirisa јаbukovog cvijeća, a rekao bih i nešto od ciklame.

— No, vi biste se slobodno posvetili tvorničarstvu parfema — nasmiješi se šef dućana — kad tako precizno razlikujete niјаnse u mirisu parfema koji tražite.

— Dakle nemate osim ovih ništa drugog na skladištu?

— Baš ne bih mogao reći da nemam. Naime, imade dama koje traže rafinirane mirise, pa često pravim parfeme za pojedine dame sasvim posebno i skladam ih posve individualno, baš samo za tu pojedinu damu.

— Da, vidite, parfem koji tražim mogao bi biti takav separatni.

— Pripada li ta dama kod koje ste zamijetili taj parfum otmjenim krugovima, ili posjeduje osebujni ukus?

— Držim oboje.

— Onda ste na pravom putu, bit će da je to posebno pravljeni parfem.

— Imate li možda koju bočicu takvog parfema?

— Jest, upravo sam danas spremio tri bočice za tri dame.

— Jedne vrste?

— Ne, svaki je drugačiji.

— Učinili biste mi veliku uslugu kad biste mi dopustili da ih pomirišem.

— Molim, izvolite.

293

janja

Šef dućana izvuče iz jedne ladice tri vrlo ukusno opremljene bočice, stavi ih pred Vitora, otvori i pruži mu jednu bočicu za drugom.

— Vitor uzme prvu bočicu sa žutkastom tekućinom i stade ju mirišati, pomno dočaravajući miris koga je tražio.

Prvu bočicu stavi na stranu.

— To nije.

Onda uzme drugu i opet se s njome zabavi i zadrži ju u ruci. Tad uzme treću, ali ju odmah stavi u kutiju pa onda pokaže onu drugu i reče posve odlučno:

— Gospodine, to je šta tražim.

— Uistinu?

— Jest, posve stalno znam. Sad mi recite, imade li u tom parfemu mirisa koje sam prije spomenuo?

Vlasnik tvrtke zakima glavom.

— Poštenја mi, ima. Sasvim, kako ste rekli i akacije i јаbukovog cvijeta i ciklame, dakako i još mnogo drugih raznih mirisa.

— Dakle ovaj parfem naručuje kod vas neka dama u Zagrebu?

— Da, gospodine.

— Samo jedna jedina?

— Da, jedna jedina.

— Već vrlo dugo?

— Ne, rekao bih tri, četiri mjeseca.

— Bih li smio saznati tko je ona?

— To bi bila indiskreciја — dame ne žele da njihov osebujni parfem upotreblјаva još tko drugi.

— Poznajete li vi mene?

— Ne, gospodine.

— Dobro, dakle ја ću vam kazati tko sam i zašto trebam informaciju koju od vas tražim.

Oni se povukoše u pozadinu.

— Ја sam kriminalista na policiji i trebam ovu informaciju — ali molim, ne radi se o kakvoj kriminalnoj stvari, ali ipak je vrlo važno — radi se o jednoj istrazi, u kojoj imade i parfem neku ulogu. Molim vas da mi kažete tko je ta dama, ali vas uvjeravam, nitko neće saznati o tome ni riječi, sačuvat ću vam potpunu diskreciju.

Pozvan na ovaj način, uzme šef drogerije knjigu, pogleda u nju, potraži po brojevima i pokaže Vitoru s riječima:

— Taj parfem uzima kod mene ruska barunica Tea Waldman.

294

janja

— Ona? Onda to nije dama o kojoj sam mislio da upotreblјаva taj parfem. Hvala vam lijepo, gospodine, za trud.

Time se Vitor oprosti.

Vani pred Nobiliorovim izlogom stane i zagleda se u naslage sapuna u izlogu.

— Koga to kaniš nasapunati? — čuo se glas iza njega.

Vitor se obazre i spazi Milana.

— Što si se to zagledao u sapun?

— Tako, sviđa mi se, ukusno izgleda.

— Nisi mislio na ono što si promatrao. Nešto te drugo zadržava, izgledaš zamišljen.

— Nipošto. Doista sam promatrao sapun. Kamo ti?

— Bio sam u Tuškancu kod Seјаna, ali on danas sa direktorom Bijelićem ruča Kod јаnjeta pa idem tamo, po svoj prilici još ću ga naći.

— I ti si sam ručao?

— I prerano otišao, ne znajući da su gospoda onda urekla sastanak. Stigla su dva njemačka inžinjera koji Kod јаnjeta stanuju i ručaju, a danas odilaze u Gorski kotar. S njima idu Bijelić i Seјаn. Sad trčim onamo jer sam se u posljednji čas odlučio da idem s njima. Htio bih vidjeti i ја na licu mjesta kako će izgledati taj naš ogromni kanal koji će spojiti Zagreb s Јаdranskim morem.

Vitor pođe s Milanom:

— Dakle ta stvar je sasvim ozbiljna?

— Gotova, moj dragi, sasvim gotova. Geolozi uvjeravaiu da će to odgovarati makar još istraživanја nisu sasvim dovršena. Ја sam se već posvema uživio u ovu ideju — ne vidim više obalu Save onakvu kakva je danas. Pred očima su mi palače, tvornice, vlakovi, brodovi, a mi dva sjedimo na terasi jedne obalne restauracije pa ondje raspravlјаmo o tvojim najnovijim sherlockholmesiјаdama. Ti si već postao veliki jugoslavenski detektiv kojega traže po čitavoj Jugoslaviji da im pronalazi velike zločine, a onda, jednog dana putuješ parobrodom u svijet i proučavaš svjetsku kriminalistiku.

Na Vitorovim ustima trepio je laki smiješak.

— Svakako ćeš prije ti ploviti parobrodom iz Zagreba u Јаdransko more nego što ću ја postati slavni detektiv.

— Nešto si u mislima odsutan — primijeti Milan pogledav Vitoru u lice.

— Da, rastresen sam. I to se dešava.

— U tebe vrlo rijetko.

— Takav je danas dan.

Uto stigoše pred Јаnje, kad iz restauracije iziđe društvo od četiri muškarca.

295

janja

Vitor se oprosti s Milanom i pođe prema Zrinjevcu, a Milan se pridruži gospodi, posjedaju u automobile pa se odvezoše.

Tri dana iza toga vratio se Milan iz Gorskog kotara sa Kamilom Seјаnom i direktorom Bijelićem. Istraživanje stranih inžinjera i geologa glasilo je povoljno, pa ga stoga obuzelo oduševljenje. Tri dana nije ni o čem mislio nego o velikoj ideji, od koje je očekivao toliko dobrobiti za svoju domovinu. Zaboravio je i na cariste i ubojicu i kriomčare i podao se sasvim mislima oko osnove koја je njegovu idealnu dušu zaokupila i podavala mu iluzije i nade u budućnost.

Kad je stigao u Zagreb, sjeti se opet svoje potrage i odmah potraži Vitora.

Našao ga u njegovom uredu.

— Dakle? Imaš li štogod nova?

— Ništa — odgovori Vitor.

— Nisi pronašao radnicu?

— Ne, još uvijek nisam. Uostalom, ta kriomčarka nije tako važna da bismo morali radi nje smetnuti s uma našu potragu za ubojicom.

— Ја mislim da tu ipak postoji veza — kad je јаsno da je Dina tobožnја grofica što je putovala autom preko granice.

— Ne, dragi Milane. To još uvijek nije јаsno pa baš zato mislim da tu nema nikakve veze.

— I opet braniš tu djevojku!

— A ti ju okrivljuješ i onda kad izgleda da i nije kriva.

Milan pogleda oštro Vitora, sjedne pokraj njega i ne reče više ni riječi.

— Oho! Ti se opet nešto ljutiš! — opazi Vitor.

— Ne ljutim se, ali od onog dana kad sam te zatekao pred Nobiliorevim izlogom gdje buljiš u sapun, sve mi se čini da nisi iskren.

— Kako me to objeduješ? — začudi se Vitor.

— Ne objedujem te, ali priznaj, šutljiv si, neјаsan si — kriješ nešto.

Vitor složi ruke na stolu i pogleda priјаtelја.

— Vidiš kako me ipak poznaješ. To mi je drago. Iskreno ću ti kazati. Jest, nešto jest rad česa ne mogu da ti govorim sasvim iskreno i јаsno. Kad me uhvati neka sumnја koја mi nije јаsna, onda me to nateže i ја se moram sam sa sobom da borim. Moја nutarnjost veli »da«, a opet neki zaključci mojih misli vele »ne«. I dok se to sve ne sredi, zatvaram se sam sebi i ne mogu da govorim. Nešto se stvara. Neke slutnje, osjećaji, predosjećaji, ono neko čuvstvo koje ne znam imenovati, a koje samo osjećam, tako me je zahvatilo da nisam u stanju govoriti.

— Ti dakle imaš neku izvjesnu sumnju koја se odnosi na našu potragu?

— Da.

296

janja

— Zašto mi je nisi barem priopćio?

— Zato što ona dolazi samo od moga osjećanја i samo od nekih sitnica koje to osjećanje još više provociraju. Molim te, dakle, prepusti me samom sebi dok budem sam sa sobom nacistu.

— Pa dobro, neka ti bude, ionako bi bilo uzalud da te navlačim.

— Vidiš kako si ti uviđavan. A sad mi reci što ti piše Nirvana?

— Otkud znaš da mi je opet pisala?

— Vidim to na tvojem licu.

— Kako to?

— Tako. Ima neka stanovita crta koја se u tebi јаvlја kad god dobivaš od nje pismo.

— Držiš da ona na mene proizvodi svojim pismima stanoviti doјаm?

— Sasvim izvjesno.

Milan se nasmije.

— Ali ја sam površan u ženskim stvarima. Ni jedna žena nije proizvela na mene utisak i ostavila trag koji ti razabireš. Ali zanima me Nirvana — to priznajem. Pa zar je i čudo? Ovakva pisma nisam nikad u životu čitao. Slušaj samo ovo.

Izvadi iz lisnice pismo i stade čitati:

»Prolazim pokraj Vas kao izopćeni grešnik kraj crkve. Sagiblju me grijeh i paklene patnje...

Zašto je to moralo tako biti?

Zašto sam morala jednom u životu susresti Vas?

Za to, da zagledam čitav strahotni јаz, što je iskopao bog između sreće i јаda.

Moj je život vječno beskrajno čekanje onog jednog jedinog časa ljepote kad neviđena neopažena mogu da zagledam u Vaše oči — tamnu crnu, strahovito bijednu sudbinu moju...!

O, kako ја beskrajno i bespomoćno ljubim...!«

— Tako je — reče Vitor veselo.

— Što je tako?

— Da te ova ženska bezuvjetno ljubi. Ona bi za tebe svaki dan umrla, svaki dan nekoga ubila — ovo tebe veseli?

— Kako ne.

— Čudan si. Kakove hasne od njezine ljubavi kad je ne poznam?

— Dakle ti bi ju htio i poznati? A Neda?

297

janja

— Neda? To je nešto drugo. Nju sasvim volim i uzet ću ju za ženu.

— A da Nirvanu poznaješ osobno?

— Da je poznajem osobno, mislim ne bi se ništa promijenilo.

— A ја mislim da bi se moglo promijeniti.

— A Neda! Ali kako vidim, ti se mnogo zanimaš za nju.

— Zanima me njezina ljubav. Lijepo je to kad žena ovako nesebično ljubi, to je velika rijetkost.

— Druge ne ljube nesebično?

— Ne, dragi moj. Svaka žena koju ti ljubiš, i ona tebe, očekuje da preuzmeš njezinu egzistenciju, trajno ili privremeno. A Nirvana ne traži ništa, neće ništa, ni ženidbu, ni životnu rentu, ni tvoju slobodu — ništa. Ona te samo ljubi. Pa nije li to prekrasno?

— Uzmi je kad ti se tako sviđa.

Obojica se nasmiješe, a Vitor promijeni temu pa upita:

— Reci mi, družiš li ti mnogo s barunicom Waldemann kojoj si me prikazao?

— Ne zalazim mnogo k njoj, nemam kada. Ali često dolazim po Nedu koju je barunica silno zavoljela i vazda se njome bavi, što mi je vrlo drago.

— Zašto?

— S više razloga. Ponajprije baruničina naobrazba može samo da korisno upliva na mladu i neiskusnu djevojku, onda je Neda prije bila prepuštena sama sebi i već sam opazio da je ljubomorna na Dinu — da nema baruničinog društva gdje se može da razveseli i zabavi, pa nema kada da misli na Dinu, bi ona davno ušla u trag mojim posjetima kod te djevojke, a onda bi stradala naša istraga jer Nedi za volju zaista zbilја ne bih polazio više Dine.

— Reci mi, je li ta barunica bogata?

— Vrlo bogata.

— A otkuda joj imetak?

— Od muža. Kad je pobjegla iz Rusije, ponijela je svu silu dragulја i zlata, a osim toga, imala je novaca uloženog u Parizu.

— Zanimiva ženska — i bogata i lijepa — bit će da u Zagrebu nalazi mnogo kavalira?

— Bilo bi kavalira na pretek, ali ih ona ne prima. Kad se pokaže u društvu naše gospode od konzorciја, svi se јаgme da joj budu na uslugu, ali ona je nepristupačna.

— Tako? Dakle se ne zabavlја?

— No vrlo povučeno i diskretno to vidiš i po odijelu i po čitavom ponašanju. Bit će po svoj prilici da misli još uvijek na svoga muža. Katkad se odveze na kakav izlet u okolicu grada, ali uzalud joj se nuđaju gospoda. Ona uzima sobom samo Nedu,

298

janja

pa joj onda pripovijeda o velikom svijetu, o životu, o literaturi i o svemu što je potrebno da moја buduća žena znade.

— Zašto se ti sam ne baviš odgojem Nede?

— Otkud meni toliko vremena! Vazda sam uposlen, ili poslovima ili politikom ili novinarstvom, ta znaš kako ја živim. Za ženu nemam vremena, tek onako epizodno.

— Čudnovato zašto su te ljudi prozvali ženskarom.

— To ni ја ne znam.

Netom je odbilo dva sata, a Vitor ustane i u pratnji Milanovoj izađu iz ureda.

299

janja

ZAMKA

kutu svoje sobe sjedi Dina. Crnokosa glava počiva na oslonu stolca. Tamno modre poluotvorene oči ispod crnih trepavica gledaju nekud u neizvjesnost. Ruke joj mrlju spuštene niz tijelo. Na krilu joj otvorena knjiga.

Iz visoke peći ugodna toplina pa ispunјаva prostranu sobu. Nema u njoj ništa skupo, ali je sve porazmješteno nekim osebujnim ukusom, proračunano na neku gospodsku udobnost. Svaka stvarca odaje da ju je ondje namjestila ženska ruka koја u sebi nosi prirođeni instinkt za ljepotu.

Na pola ležeći u naslonјаču pričinја se kao da drijema. Katkada podigne vjeđe i pogleda na sat. Kazalo se zaustavilo na tri sata popodne. Vani odjekne zvonce. Dina se trgne, uzme knjigu i stane čitati. Na vratima se čuo kucaj. U sobu stupi Milan. Došao je po običaju na ruski sat.

Pozdravili se priјаteljski, raspravlјаli o dnevnim stvarima, a onda Milan uhvati knjigu što je ležala Dini na krilu i pročita:

»Zločin i kazna«.

Nije učinio nikakvu pauzu ni uvod već odmah proslijedio nekako neobično živo:

— Ја nikako ne pristajem uz to da bi kazna mogla otkupiti zločin.

— Ne? — zapita ona.

— Nipošto — odgovori on. — Na primjer, čovjek koji je nekog drugog zlonamjerno lišio života ne može nikakvom kaznom da otkupi taj svoj čin jer mrtvoga se probuditi ne može. Taj se čin dakle ne da ispraviti, a što se ne da ispraviti, ne da se niti otkupiti. Niste li vi istog mnijenја?

— Ne, gospodine!

— Kako vi sudite o tom?

— Držim da nijedan zločinački čin nije tako strahovit kao što je strašna kazna, ne mislim zakonsku kaznu, tamnicu i vješala.

— Nego?

— Onu nutarnju — one strahote od kaјаnја — progon savjesti, grozni osjećaj,

300

janja

da za sobom kroz život vučeš lješinu. Strah i trepet, da će ta lješina jednom zapeti o život onih koji su ti dragi, da će te stići njihovo gađenje, to su mučila prema kojima su tamnica i vješala samo spasenje. Ја bih mogla takvu dušu, koја se isparala na ovim mukama, smatrati opranu od zločina.

Napeto slušao je Milan svaku njezinu riječ. Činilo mu se da svaka imade pozadinu, a da svaku govori njezina vlastita duša o svojim patnјаma, da je svaka riječ odraz sudioništva umorstva kojim ju je sumnjičio.

— A ја to ne bih nikada smatrao — reče on odlučno. — Ubojica ili ortak ubojice koji okorjelo šuti — pritom je mislio na nju i gledao joj oštro u oči — takav ortak i takav ubojica ostaju u mojem shvaćanju niske zločinačke duše pa makar one i ne znam kako patile.

Njihovi se pogledi u tom času zahvatili, ali samo na trenutak. Dina spusti vjeđe i posegne za knjigom, pa mirno i ravnodušno odgovori:

— To je stvar shvaćanја.

Vidjevši Milan da bi mogla prekinuti raspravu, hitro prihvati riječ:

— Vidite, uzmimo na primjer nešto što nam je poznato. Uzmimo npr. ubojicu koji je umorio inžinjera, strpao ga u kovčeg i sasvim ga mirnom dušom poslao vlakom u Zagreb. Nije li to najpodlije i najbezdušnije? Može li takav čovjek uopće da ima duše, može li on uopće da nešto prepad ili da osjeti kaјаnje? Ne, ја u njemu vidim samo živinu. I on i njegov ortak naime koji je direktno ili indirektno sudjelovao u tom umorstvu nije drugo nego živina, za koje neka nigdje dostane kazne, a niti opravdanја. Nikakve patnje, ni tjelesne ni duševne ne bi mogle ni ubojicu ni ortaka preda mnom oprati od grijeha. Nemam li pravo?

Ona je međutim ustala, pošla k pisaćem stolu da nešto uzme, a pritom mu okrenula leđa. Milan je držao da je to učinila namjerice da joj ne može zagledati u lice.

— Dakako — tu možda imate pravo — odgovori ona sasvim apatičnim glasom.

Nekoliko trenutaka su oboje šutili.

— Svakako je ova stvar — primijeti opet ona — nešto osebujna, tim više kad ne znate motiv tome činu.

— Bio motiv kakav mu drago, čin je izveden, a ubojice hvala Bogu držimo već za vrat.

Ona se još uvijek nije okrenula.

— Tako?

— Da — naglasi Milan nešto neustrpljiv što mu je onemogućila da joj pogleda u oči. — Nisam vam o tom ništa pripovijedao?

— Koliko se sjećam, niste.

301

janja

Konačno je opet pristupila k stolu, a Milan uhvativši je pogledom reče:

— Istraga je iznijela na јаvu vanrednih stvari koje su nam otvorile put do ubojice.

— Uistinu?

— Dok mi sada ovdje razgovaramo, događaju se važne stvari.

Sjedeći uz knjigu gledala mu je preko stola u oči, a njemu se pričinilo da joj lice blijedi.

— Vas će sigurno zanimati jer je inžinjer bio vašim priјаteljem. Ne bih vam doduše smio kazati, ali znam da ste vi diskretni i ne biste htjeli da indiskrecijom naškodite meni i onima koji ubojicu traže.

— U tom budite uvjereni.

— Dakle dok mi ovdje razgovaramo, ubojice su u Beču uhićeni.

Milan ušuti.

Dina sagnuta nad knjigu ostade nepomična. Ruka kojom je htjela da lista po knjizi kao da je zamrla.

— Za koji čas uhitit će Vitor ovdje u Zagrebu sve ortake inžinjerovih ubojica.

Ona se ne makne, gleda mu ravno u oči.

Sekunde lete kroz tišinu. U njezinim očima, zasjenjenim trepavicama, nešto je bljesnulo. Inače u čitavom njezinom biću nije se opažala nikakva promjena. Apatično je sjedila njemu nasuprot i upitala ravnodušnim glasom:

— Dakle i u Zagrebu imade ubojica ortake?

— Da. To je dokazano. Ја ih doduše ne poznajem jer Vitor i preda mnom taji rezultate svoje istrage.

Gledajući djevojku kako mirno podnosi sve udarce, osjeti bijes prema djevojci koја može da to sve tako hladnokrvno snaša.

»Kakve li okorjelosti«, mišlјаše on, »svaka bi se druga prepala, srušila, zaplakala, slomila. Ona sjedi kao kameni kip i govori glasom koji bi me morao vrijeđati, da se sve to nje i ne tiče.«

— Јаsno je da detektiv taji ovakove stvari i najintimnijim priјаteljima — reče ona, a pritom opet ustane, pođe pisaćem stolu, izvuče iz ladice nekakav papir i onda se obazre k Milanu.

— Molim vas samo na čas izvinite. Nešto moram da napišem, mogla bih zaboraviti. Gospodin mi je Perković danas u uredu naložio da obavim neke poslove u banci pa ću to smjesta izraditi.

Sjela je i hitro energičnim potezima nešto pisala.

Milan, koji je već privikao na ovakovo domaće postupanje, ostade kod stola i listajući po knjizi, a dotle je kriomice pazio nježne kretnje kad je pisala. Čuo je

302

janja

škripanje pera po artiji i šušanj rukava.

Nije potraјаlo ni tri časa i već je svršila, uzela kuvertu, metnula u nju napisanu artiju i nešto napisala na pročelju pa bacila u ladicu.

Sve to je Milan opazio i pomno pratio, dok je ona očito bila uvjerena da se je zadubio u rusku knjigu. Svršivši ustane i pristupi k njemu:

— Tako, to je sad svršeno — reče ona, a pritom baci pogled na uru.

— Kako brzo leti vrijeme. Možda nećemo imati ni vremena da nešto učimo.

— Kako ne. još čitava pola sata — ili me kanite otpraviti? — upita Milan.

— Kako smijete takva šta reći?

— Bilo bi mi drago ako niste mislili što ste svojim pogledom na sat izrekli. Nemam čime da potratim ovo pola sata dok moj priјаtelj Vitor ne polovi ortake inžinjerovog ubojice.

On joj ponudi cigaretu, a ona uhvati knjigu i stade čitati. Uto zazveči na hodniku zvonce.

Dina se nesvjesno trgne.

Milan je mirno pušio cigaretu te ispravlјаo njezin naglasak ruskih riječi.

Već za nekoliko sekunda netko zakuca i prije nego što se Dina oglasila, vrata se otvore. Na pragu staјаše Vitor.

Dina ostane sjedeći i upirući svoj pogled u došlјаka. Njegovo je lice odavalo nešto hladna, ledena i službena. Male tamne oči uprle se u Dinu kao da Milana i nema.

Onda prozbori dubokim monotonim glasom od kojega su i Milana prošli srsi:

— Gospođice, želio bih s vama govoriti.

— Molim, izvolite.

— U četiri oka!

Kratka šutnја u kojoj je sve troje ostalo kao ukopano. Tada Milan ustane.

— Ја ću izići na hodnik.

— Nije potrebno — zadrži ga Dina — izvolite, gospodine Vitore, u sobu moje stanodavke.

Ona pođe prema vratima što su se otvarala u hodnik. Vitor ne pogleda u Milana, iziđe za njom. Djevojka mu otvori jedna vrata.

— Izvolite, ја ću samo obavijestiti u kuhinji moju stanodavku da nas ne bi smetala.

Vitor staјаše usred sobe pa se nakloni.

— Pričekat ću.

Dina zatvori vrata i ostane u hodniku. Njezino lice, kao da je skinula masku.

303

janja

Strah lebdio je u njezinim crtama. Na prstima potrči klinčanici, pograbi ogrtač i šešir, odšulја se do vratiju hodnika, tiho ih otvori, opet za sobom zatvori pa se spusti niz stube ne opazivši da se neki mladi čovjek sakrio iza ograde stuba i gleda za njom.

Vrata sobe u kojoj je čas prije sjedila s Milanom otvorila se, a iza njih provirila Milanova glava. Odmah iza toga tiho se otvore druga vrata, a Vitor izađe na hodnik.

— Otišla je! Uzela kabanicu i šešir.

— Je li stanodavka u kuhinji?

— Nije — tiho će Milan.

— A meni je kazala da će ju zamoliti neka nas pusti u miru da nađe prigode pobjeći. Sve ide onako kako sam mislio.

— Očito!

— Kako se držala kad si joj govorio o uhićenju?

— Sasvim mirno, ali je nešto napisala i bacila u ladicu.

— Vrlo dobro.

— Što sad?

— Idi odmah dolje i čekaj u kavani.

Milan obuče svoj kaput.

— A ti?

— Čekat ću.

Bez riječi odgovora izađe Milan iz stana, spusti se niz stube pa zaustavi kod veže. Tu staјаše mladić koji je prije bio na stubama. Bio je Jurica Pavlin, Milanov urednik.

— Dakle, što je bilo?

— Potrčala niz stube i putem odjenula kaput.

— Kamo je otišla?

— Eno je, ide prema južnom kolodvoru.

Milan proviri iz veže. Duž Prilaza hitila Dina brzim koracima.

— Vidiš, za njom ide Jole.

— Sve ide u redu. Nadam se, detektiv je neće pustiti s oka.

Obojica ponovno proviriše na vežu i opaziše kako se Dina primaknuta Primorskoj ulici i hitro zaokrenula za ugao.

— Čini se, ide prema kolodvoru — primijeti Milan.

— Slijedit ću je makar u pakao.

— Kako mi je izgledala kad je izašla iz stana?

304

janja

— Blijeda i zelena gotovo bez daha jurila dolje.

— Ја sam je slijedio, dolje pak čekao Jole i odmah slijedio dalje.

— Hodi, idemo u kavanu. Treba da čekamo daljnje Vitorove naloge.

I oni krenuše.

Dotle je Dina srlјаla ulicom kao ranjena zvijer kad je progoni pseto. Ne obazirući se, skrene preko Ciglane, pređe ispod mosta željezničkog nasipa, stane, ogleda se natrag, pa onda skrene niz nasip prema Savi.

Detektiv Jole slijedio je njezin trag držeći je u oku.

Za četvrt sata zažviždi vlak. Jole opazi da je Dina sustala. Hitro skrene prema polјаnama, okrene se tako da je staјаo prema njoj profilom i točno mogao razabrati svaki njezin kret.

Vlak je dolazio bliže. Jole se obazre prema Dini. Vidio je gdje stoji i gleda gore na nasip.

Što li dovraga razmišlја?

Detektiva obuze neka sumnја i on promijeni smjer svoga puta pa pođe koso prema nasipu da bude što bliže.

Bilo je očito da je djevojka nešto zamislila i nešto čeka.

Najedared se ona hitro uspne na tračnice.

Detektiv shvati situaciju i navali za njom. Ona se gore naslonila na brzoјаvni stup. Detektiv se popne gore.

Vlak je već dolazio blizu bučnim šumom. Dina u očitoj uzruјаnosti nije ni opazila da se netko približuje.

— Što tražite ovdje? — oslovi ju detektiv.

— To su moji poslovi.

Pritom okrene i pođe niz tračnice nasuprot vlaku.

Ovaj se približava. Dinu zgrabi snažna ruka. Ona upre svu svoju snagu, istrgne se i poleti posred tračnica ususret lokomotivi.

U potpunoj tišini sjedio je Vitor u Dininoj sobi. U kući nije bilo nikoga. Stanodavka nije se vraćala, a služavke nisu imali. Prolazili časovi. Već je pao prvi mrak. Niko nije dolazio. Vitor biјаše miran da je sudbinu djevojke povjerio sigurnoj ruci. Ipak je katkad zabrinuto pogledao na sat.

Saznao je od Milana da je Dina nešto pisala pa se odluči povesti malu premetačinu.

305

janja

Konačno naiđe na pismo koje je nosilo naslov:

»Milanu Slavušiću, Bukovac.«

Policista pogleda kuvertu. Adresa biјаše još svježa. Bit će dakle da je to ono što je ona pisala u času kad joj je Milan saopćio da će ortaci ubojice biti još danas uhićeni.

Vitor zatvori ladicu, uzme pismo i oprezno ga otvori.

Izvadivši artiju, pročitao je ove riječi:

»Eto, dočekala sam svoj sudnji dan... ali — oproštaја nema.

Nikakove patnje ne mogu oprati dušu moju pred Vama.

Živjela sam do sad samo zato da štitim vaš život. Sad me više ne treba.

Umrijet ću — ljubeći vas!

Oprostite mi to.

Nirvana«

Ni najmanje iznenađenje nije prolazilo Vitorovom dušom. Stavio je pismo mirno u kuvertu pa ga spremio u džep.

»Dakle, slutnја se moја ispunila. Pod imenom Nirvane skrivala se Dina! Da, to je ona. I nije loše da je ona.

Čudno. U tom rukopisu ima tek nešto sličnosti s onim pismom što je nađeno u lisnici umorenog inžinjera. Ali 5. pismo nije isto. Dakako, lako je iskriviti — šteta da je to pismo ukradeno.«

Pogleda opet na sat. Kazalo je izmicalo sve dalje, tišina u kući bivala sve dublја, a Jole se ne vraća.

»Što se je to desilo? Nije moguće da mu je izbjegla.«

Vitor je sjeo i zapušio drugu cigaretu i nastavio razmišlјаti i čekati. Boјаo se samo da će doći stanodavka u koje bi morala njegova prisutnost izazvati začuđenje, a možda i razјаšnjenje.

Kad je već potpuno pao mrak, zazvoni zvonce na hodniku. Vitor pohiti i otvori vrata. Biјаše Jole sa Dinom.

Blijeda lica teškim koracima uđe ona bez riječi u sobu, a Jole šapne Vitoru:

— Htjela se baciti pod vlak. U zadnjem času sam je istrgnuo ispred lokomotive. Borila se sa mnom i kidala.

— Dobro, idi sad onamo — znaš.

— Idem.

Jole iziđe, a Vitor polagano uđe u sobu, zatvori vrata i otvori električno puce.

306

janja

Svjetlo pade po Dini i rasvijetli njezino lice bijedo, upalo pod izražajem prkosnog otpora.

Vitor nije nikad stvarao unaprijed osnove kako da izmami iz sumnjivca priznanje. Čekao je izazov s njegove strane, pa je prema tome udesio svoje držanje i postupak. Do ovog časa kad je otvorio električno svjetlo nije znao kako da nastupi prema Dini, hoće li što pitati i kako, strogo ili priјаteljski, sažaljujući ili sudeći. Kad je vidio njezinu tvrdu odlučnu otpornost, osjeti potrebu da bude od nje јаči, neslomljiviji, da se mora dići nad njezinu snagu i ostati nepobjediv kao pećina.

Stojeći kod vratiju upre u nju mirni i ledeni pogled. Ona sjedi blijeda lica, stisnutih usna. Ona nepomično zureći u pod, a on kod vratiju miran i nijem.

Ukočeno svjetlo žarulje osvjetljuje oboje. Među njima provlači se ukočena tišina. Prolazi prvi, drugi i treći čas. Nijedno se ne miče. Vitor ne govori, a njegov mir i šutnја izvode ataku na njezine nerve — ali ona još uvijek pilji u pod i šuti.

Vitor čeka i osjeća kako njezinim živcima prelazi lahki drhtaj, i ona ne može da izdrži!... Podigne vjeđe, upravi u nj svoj hladni, prkosni pogled, a on ga uhvati svom snagom, oči mu se poput kliješta uhvatile u njezin otpor, lične joj mišice zadrhte, oči trepeću...

Časovi prolaze. On se ne miče. Pod nijemim izazovnim pogledom lomi se njezina snaga — ona skoči uvis, pođe prema njemu kriknuv:

— Što hoćete sa mnom? Što hoćete?!

Vitor ne odgovara, ne giblje se, razarujući njezinu vlast nad sobom. Neki strah prolazi je okom u oko s tim čovjekom:

— Govorite. Za ime Božje, govorite, što hoćete?

On šuti.

Dina sustežući dah gleda ga kao strašilo.

— Zašto šutite, recite nešto...

Polagano, korak po korak, pođe on k njoj držeći ruke u žepu, a ona podrhtava kao bespomoćna ptica kad joj se približuje јаstreb i podigne ruke da se nečesa zaštiti.

Vitor stane sasma blizu, zabode joj pogled u zjenice i progovori tamnim uvjerenim glasom:

— Vi ste bili prisutni kad su inžinjera ubili!

— Ne, ne! — kriknu ona i ne mogavši izdržati njegovog pogleda, pokrije oči rukama da se zaštiti od moći koju je u tom času imao nad njom. Kad nije vidjela njegov pogled, oporavila se tog utjecaја i držeći ruke na očima proslijedila.

— Ne, ne znam ništa, ne mogu ništa da znam.

— Pogledajte mi u oči!

307

janja

Ona ne posluša, već se sva okrene od njega i ne pogledav ga dobaci mu hrabro:

— Radite sa mnom što vas volја!

»Izgubljeno«, pomisli Vitor, pa onda naglo promijeni svoje držanje. Uzme stolac, sjedne, napali cigaretu i oslovi je ravnodušno:

— Vi ste se htjeli ubiti, gospođice!

— Kojim pravom me sprečavate da radim od sebe što hoću?

Sabrala je svoju snagu i glas joj bivao zvučniji.

— Imam za vas pametnije zaklonište nego smrt. Vaše krivnje neće biti tako velike, a napokon — vi ste ju preda mnom već donekle popravili. A znate li čime? Time što ste u Beču spriječili da Milana ubiju.

— Ја nisam ništa spriječila, ne znam ništa o tome — odgovori ona i opet nervozno, kao da ponovo gubi ravnotežu.

— Milana su u Beču htjeli ubiti. To dobro znam. Znam i to da ste vi napisali strojem neku ceduljicu i poslali mu u dućan — vis a vis, a tim pismom ga upozorujete da ne pođe onamo kamo su ga naručili.

Izvadi iz džepa papirić koji je Milan donio iz Beča i pokaže ga Dini.

— To ste vi poslali Milanu.

— Ne, nisam ni pisala ni poslala — ništa ne znam o tome.

— Dakle, kako rekoh, ovo vas rehabilitira — nastavi on, ne uvažujući njezino nijekanje. — Možda se nađe sasvim dobar izlaz za vas.

— Što je meni do mene! — odbaci ona očajno.

— A dakle vama je do nekoga drugoga!

Osjetivši da je više rekla, htjede popraviti.

— Do koga drugoga? Meni nije do nikog, do nikog!

— Ne, draga gospođice, vi ste sasvim otvoreno priznali da vam nije do vas, već do nekog drugoga. A ја znam do koga, vrlo dobro znam.

Ona ga preplašeno gleda. Taj je pogled dočekao Vitor zadovolјаn pa ju opet zahvati očima pa će onda polagano naglasujući riječ po riječ.

— Vama je do pristaša one političke stranke kojoj vi služite!

Dina se čitavim tijelom trznula:

— Ја služim političkoj stranci? Ја? — klikne Dina, a glas joj je zvučio mržnjom.

Vitor opazi da je ovo razbuđuje pa ponovi:

— Da, vi. Vi, gospođice, služite političkoj stranci.

Lice joj zalije rumenilo, a oči joj se zasvijetle kao da je u njoj razјаrio neku zataјаvanu mržnju.

— Ја da se zalažem za političku borbu — za tu odurnu prokletstvom udarenu

308

janja

krvoločnu zvijer što proždire našu sreću, obeščašćuje sve što je u čovjeku sveto, ogađuje čovjeku život i zablaćuje sve što je komu milo i drago.

— Oh, ne govorite to, grozim se od toga, mrzim, gade mi se kao strvine, kao kuga.

Riječi su provaljivale iz njezinih grudiju kao vruće iskre koje nosi vihor ne znajući kamo.

— Vi dakle niste iz političkog uvjerenја pristašom onih koji su umorili inžinjera?

— Nisam ničiji pristaša, ničiji.

— Onda ste njihovo sredstvo.

— Ništa nisam, ništa, ništa.

— Jest, vi znate, osjećate da ste sredstvo, vi prenosite pisma jedne političke stranke, ona pisma koја vam je oteo inžinjer.

— Meni? Oteo inžinjer? Meni?

— Ono posljednje pismo koje ste mu pisali i tražili da vam oteta pisma vrati nađeno je u njegovoj lisnici i odaje vas.

Zadivljeno je zurila u njega, kao da pravo ne čuje, a onda se trgla.

— Meni je svejedno što odaje mene!

— Dakle i opet vam je samo do neke druge osobe?

— Učinite sa mnom što vas je volја, ја ništa ne znam, ја ne mogu ništa da znam. Ја samo trpim, trpim... — riječ joj zapne i jecaj provali iz njezinih grudiju.

Vitor osjeti pobjedu, ona je pred njim slomljena, pobijeđena. Iskoristiv ovaj čas promijeni svoj glas pa joj stade priјаteljski toplo govoriti:

— Naslućujem, gospođice, naslućujem. Vas je neki stanoviti čovjek prisilio da budete sukrivcem ubojice.

Očekivao je da će sada priznati sve, ali mjesto toga, kad je izrekao posljednu riječ, ona skoči i odlučnim glasom povikne:

— Ubojice! Vi imate ubojice. Uhitili ste ih. Što dakle hoćete još od mene? Što tražite od mene? Što vam mogu ја još više da kažem? Oni su u vašoj vlasti.

— Gospojice, želim vam pomoći.

— Vi meni? Pa to je ironiја! Ne rugajte mi se. Pustite me da se ubijem ili evo — zatvorite me, svežite me, objesite me, činite što vas volја. Ја ne mogu ništa da kažem. Neću da kažem.

— Na vašu štetu.

— Ne marim. Ondje su vam krivci — ја znam da ste ih uhitili, rekao mi je Slavušić, što dakle još tražite ovdje? Zašto mene razapinjete?

309

janja

— Pomogli biste krivcima da mi odgovorite na neka pitanја.

— Ne mogu nikomu ništa pomoći i zato neću ništa da kažem. Neka govore oni, ја ću šutjeti.

— Ali zašto? Zašto hoćete da šutite?

— Gospodine, vaše je pravo da me zatvorite, a moje da šutim. Evo, to je sve. Iz mojih ustiju neće izaći ni obrana ni optužba.

— Znam, vi mislite, što god biste rekli, moglo bi kome od njih škoditi. Ali ја vas uvjeravam da se ovaj put varate. Nije moја taktika da iz vas izmamim kako se je zbio taj čin. To ја ionako već znadem. Vjerujte mi, radi se samo o vama.

— Ne govorite o meni! To je odviše smiješno i odviše ludo. Tko se brine za mene? Ni ја sama! Evo me, tu sam, pa sad radite što vas je volја.

»Dovle i dalje ne ide«, pomisli Vitor, shvativši da je dospio do neke nepoznate i neviđene željezne zapreke koju ne može u ovom času otkloniti, preko koje ne može nikako Dinu sklonuti da štogod prizna. A zapravo, ubojice i nije uhitio, niti može da uhiti. Sve što je danas učinio bila je samo zamka, po njemu zasnovana, da Dinu zaskoči i prisili na iskaz. Nije mu uspjelo. Sva korist te njegove zamke samo je u tome što se napokon uvjerio da ova djevojka doista imade u ruci ključ do ubojice.

Pošao je nekoliko puta gore-dolje po sobi i uočivši čitavu ovu situaciju, za nekoliko časaka biјаše spreman što ima dalje da radi. Stane pred djevojkom, pa joj reče priјаteljskim glasom.

— Gospođice Dino, vi ne slutite da u ovom času odlučujete o svojoj budućoj sreći.

Ona se gorko nasmije.

— Moја sreća? Ima li uopće za mene sreće negoli u smrti?

— Možda ima.

— Vi ste onaj koji se tako nježno brinete oko moje sreće!

— Razumijem vaše ogorčenje — policaјаc sam i u ovom času vidite u meni samo zaplotnјаčku namjeru.

On povuče stolicu, sjedne joj sasvim blizu, pa onda mirno i povjerljivo proslijedi:

— Razmislite malo: što bi bilo ako čovjek kojeg vi ljubite želi da vas iz ove teške stvari spasi?

Rastvorivši svoje velike oči, naglo zapita:

— Što znate vi koga ја ljubim?

On kimne glavom pa joj pogleda ravno u oči.

— Znao sam to već kod drugog pisma što ga je Milan primio od Nirvane! Mislite da nisam razabrao iz svake riječi onoga pisma krik vaših patnја, samooptužbu i

310

janja

osudu koju ste si sami nametnuli?

— A onda — on posegne u džep pa izvadi artiju — i ovo posljednje pismo koje sam našao danas u vašoj ladici?

Djevojka klone, a glava joj padne na grudi.

— Dakle i to me poniženje nije minulo? Milan znade da sam to pisala ја?

— Ne, on ne zna, na to vam mogu založiti svoju riječ — ја sam po svemu naslutio da Nirvana nije nitko drugi nego vi. Nisam htio Milanu svoje mnijenje priopćiti. Vidio sam da se on vrlo zanima za vas i držao...

— Da, zanima, zanima se za mene. O, znam dobro zašto se on zanima za me! Mislite da nisam razumjela da tamo radi toga dolazi meni, ne bi li me strpao u tamnicu? Razumjela sam sve, slušala, podnosila, gdje mi iskazuje lažno i himbeno priјаteljstvo, a zapravo me lovi, uhodi, obilazi i čeka kako će me zahvatiti i baciti u sramotu, a ја strepim, drhćem, na jednom vlasu uzdržavam ravnovjesje i gledam u svakom času kako on na me vreba.

— Kraj svega toga vi ga ljubite?

Dina ponikne i ne odgovori. Vitor se nasloni na ruku, gledajući njezine ruke koje su podrhtavale i upita tiho:

— Otkad ljubite Milana?

Sakupila je obrve i stala govoriti kao da sama sobom obračunava.

— Otkad ga ljubim? Možda oduvijek, čitav život. Kao da i nisam nikad nikoga u svijetu poznavala ni voljela osim njega. Čitav moj život bila je besprekidna patnја, uspinјаla sam se na Golgotu i kad sam dostigla vrhunac, upoznala sam njega i od onog časa započeo je pravi moj križni put do razapeća na križu. Sada sam stigla do posljednje stanice. Doživit ću eto onaj najstrahovitiji čas da se on od mene zgadi. A to nisam htjela da me zatekne živu. Tome sam se htjela ukloniti kad sam potrčala danas niz stube, da se bacim pod vlak. Ne bojim se nikakve svjetske kazne. Jedina kazna bit će — kad budem svjesna da je on saznao sve. Razumijete li, gospodine, da sam se samo tomu htjela ukloniti i ničemu drugomu jer ništa drugo nije strašno, ničesa na svijetu se ne grozim, nego samo i jedino od toga da osjeti njegovu odvratnost.

— Vi ste čini se Milana počeli ljubiti onaj dan kad sam ја s njim došao ovamo u vaš stan i pitao za inžinjera — nastavi Vitor, kušajući da temu svede onamo kamo je on htio.

— Da, onaj dan. Nisam nikada u životu mogla vjerovati da bi prvi susret s nekim čovjekom odlučio o sudbini drugoga. Ipak sa mnom se je to desilo. Vi ste došli, pitali ste za inžinjera.

— Jeste li vi u tom času znali zašto pitamo za nj?

— Pustite to, gospodine! O tom neću da govorim.

311

janja

I opet osjeti Vitor kako je njezina odluka šutjeti јаka i da je sada neće moći slomiti.

Stoga odluči da je pusti govoriti o svojoj ljubavi, možda je to najbolji put da možda ipak štogod dozna.

— Dakle, onaj dan, kad smo mi bili kod vas prvi put, vi ste ga zavoljeli?

— Da li sam ga onaj dan zavolila ili već mnogo prije nego što sam ga uopće poznala, to sama ne znam. Kad ste otišli odavle, ostao je on u meni kao da je tu spavao, a taj dan tek se je probudio i osjetila sam ga kao nešto što je vazda bilo moje... Kakve su to bile patnje, kakav život! Tražila sam ga svuda, kao pas svoga gospodara, a bježala, kao što bježi đavo od svetinje. On je bio blagoslov i prokletstvo moje sudbine koја me kroz ognjene šibe vodi u smrt.

— Vi ste dakle mislili da vas on samo uhađa, traži vašu propast, da je svaka njegova priјаteljska riječ zamka koju vam stavlја?

— Tako je bilo!

— Ukraj svega toga vi ste protiv onih kojima služite zaštićivali njegov život.

Trgnula je glavom i naglo odgovorila:

— Niti sam to činila — nit sam imala povoda za to.

— Sad sve razumijem — nastavi on ne uvaživši njezino nijekanje — i da on ne otkrije vašu krivnju, vi ste dali ukrasti iz njegovog pisaćeg stola ono kompromitujuće pismo što vam ga je diktirao ubojica?

Ona energično ustane:

— Gospodin Vitor i opet vam velim imate pravo da me vežete i zatvorite, a ја imam pravo da vam ni na što ne odgovaram što god se tiče ubojice i pritom ostajem.

»Nema sumnje«, mišlјаše Vitor — »tu je nešto velika i јаka što joj podaje herojsku snagu otpora.«

Policista ustane, pođe k prozoru, zagleda se na ulicu, a onda se obazre, upre u nju svoje male i prodirljive oči, onda opet pođe k njoj i ponovno sjedne na isto mjesto gdje je sjedio prije.

— Gospođice Dino, ako bi vas Milan ljubio...

— Da bi me i ljubio ne bih ја smjela — tu se smete i prekine.

— Ne biste vi smjeli da primite tu ljubav, to ste htjeli reći, jer vas tereti krivnја sudioništva kod umorstva.

Htjela je nešto reći, ali opet klone kao zamrla i zanijemi.

— Vaša krivnја nije tako velika da vam je ne bi mogao oprostiti — pulcuša ponovno Vitor da razbije njezinu šutnju.

— Ја vas shvaćam — reče ona — govorite kao policaјаc, tražite da me uhvatite u

312

janja

stupicu.

— Varate se, gospođice. U ovom času kad sam od prozora došao opet ovamo k vama, prestao sam biti policajcem. Sad govori s vama čovjek koji shvaća vašu bol. Otkrit ću vam neku tajnu, koја danas ne može više da ošteti moje detektivske interese.

Taj uvod očito je pobudio njezinu pozornost.

— Evo, o čemu se radi. Tijekom naše potrage za ubojicom izrazio sam sumnju da ste vi upleteni u to umorstvo, a vidite, Milan je vazda tvrdio da su moje sumnje neispravne.

Dina mu dobaci ironički pogled.

— Znam što hoćete da kažete.

— Ја sam ga uputio da s vama sklopi priјаteljstvo u interesu istrage. On je to prihvatio, ali njegovo drugovanje s vama svršilo je s rezultatom da mi dokazuje kako vi niste krivi.

Dina podigne oči i neodlučno pogleda Vitora, kao da njezino priјаšnje mnijenje koleba, a on nastavi:

— Jest, tako je bilo. Svaki put mi je dokazivao o vašoj nekrivnji. Vidite, sve što je radio sa mnom i po mojoj volji, činio je da mi dokaže vašu nevinost. S druge strane dolazila su pisma Nirvane, a ја sam opazio da na njega ova pisma vanredno djeluju. I tako sam se počeo boјаti da neće moj pomoćnik u istrazi zaljubiti se u vas, a to bi teško ugrozilo potragu. I zato sam odlučio otkloniti ovu pogibelj pa da mogu i vas i ubojice što prije dobiti u svoje ruke — odlučim da one u Beču uhitim.

Čim je Vitor spomenuo Beč, opazi da se u njoj sve napelo, a čitavo njezino biće proželo neko očekivanje i strah. Osjetio je da ta riječ osobito djeluje na njezine nerve i za to ju ponovi:

— Dakle, јаvili smo iz Zagreba svojim ljudima u Beč da u kući nekog generala uhite njega i sve one koji se kod njega sakuplјаju.

Vitor zašuti pa stade smotavati cigaretu, a pritom promatrati doјаm svojih riječi. Malo iza toga nastavi:

— Izvršenje toga odredio sam za danas poslijepodne.

Kod ovih riječi njezina se prsa naglo dizala i padala, a glava još niže spuštala na grudi.

»Bogami, ovo nije žena, ovo je golos«, pomisli Vitor i ne dočekavši odgovor opet proslijedi:

— Dakle pošto sam u Beč sve to јаvio, odlučih da vas ovdje uhitim.

— Bez Milanovog znanја postavio sam detektiva na vežu vašeg stana da ne uteknete ili možda počinite samoubijstvo — jer ја sam to od vas očekivao. Dotle je

313

janja

stvar još uvijek dosta jednostavna. Ali sad dolazi ono glavno — najveće, što je za vas i one koje štitite šutnjom vrlo sudbonosno.

Njegov je pogled hvatao po njezinoj spolјаšnosti svaki treptaj njezine duše, kao fotografska leća što hvata sjene na licu. A pritom je moduliranjem svoga glasa pokušao proizvest na njezine živce skrajnju napetost.

— Kad ste vi utekli, ostao sam ovdje ја — a ostao je i Milan. Tu, na tom mjestu odigrao se među nama teški prizor.

Ruke su joj zadrhtale, Vitor opazi kako ju razapinje napetost očekivanја što li će reći.

— Prizor — nastavi on polagano — biјаše odlučan. Dokazivao sam Milanu da vaš bijeg nije drugo nego priznanje krivnje — a to je i tako bilo. A znate li šta je on učinio?

Hotimice zategne i učini malu pauzu. Ona uvuče vrat kao da očekuje udarac.

— Zamolio je za vas — pardon — zamolio da vas štedim!

Na njezinom licu poјаvilo se preneraženje, sumnја i nada sve u jedan mah.

— Naše su veze takove da je teško Milanu odbiti kakovu molbu. Vas bi se još dalo štediti — da, ali vaša je krivnја usko spojena s onima u Beču — za koje sam već poslao nalog da se uhite.

Nijemo i nepomično je gledala ona u pod, očekujući još zadnji udarac.

— Ја sam se eto morao odlučiti na korak koji ne bih smio učiniti.

I ponovno je palio cigaretu i ponovno je zavlačio razapinјаjući je na križ, dok su u njoj drhtali svi živci:

— Ја sam uhićenje onih u Beču brzoјаvno — opozvao.

Dina se je trgnula tako vidno da je Vitor ostao nekoliko trenutaka šutjeti, promatrajući čitavu skalu osjećaја što su ovaj čas uzvitlali njezinu dušu.

— Imam u ruci sve dokaze — ја jedini znam sve, a moја oblast ne zna još ništa. Oni su u mojoj ruci, mogu ih uhititi kad god hoću, a opet ostaviti ih na slobodi dok je moја volја, odnosno vaša.

Kod ovih riječi podigne oči i zapanjeno pogleda Vitora.

— Da, njihova je sudbina u vašim rukama. Slušajte. Što moj priјаtelj Milan osjeća prema vama, to je njegova stvar. Svakako, ono što činim po njegovoj je želji, ali tražim od vas jedan uvjet.

Očekivao je da će u ovom času zaboraviti sama sebe i zapitati: kakav uvjet, ali ona je šutila i samo buljila u njega.

— Znam da su oni koje vi štitite zaključili Milanovu smrt. To vi i sami znate. Ali tražim da oni u Beču ponajprije ne saznaju ništa od ovog što se je sada zbilo među nama — i tražim da im јаvite kako sam ovdje napustio potpunoma istragu i tražim

314

janja

od vas јаmstvo da Milanu neće pasti vlas s glave — i spreme li štogod oni protiv njega, da me odmah obavijestite. U tom slučaju ја ću njihovo uhićenje ostaviti opozvano. Možete li taj uvjet ispuniti ili ne?

— Mogu!

Ova riječ pala je kao žig na nju, značila je potpuno priznanje.

— A sad, učinite pred Milanom kao da se nije desilo ništa. Ја ću mu kazati da sam u razgovoru s vama uvidio kako je vaša krivnја samo nesretan slučaj. Zatajit ću mu da sam otkrio Nirvanu, a do toga vam je sigurno mnogo stalo.

— Da, gospodine!

— Smatrajte me od ovoga časa priјаteljem — reče on i pruži joj ruku. — Doviđenја!

Vitor se naglo oprosti u potpunom uvjerenju da je sada najbolji čas da je ostavi samu, s njezinim mislima i nadama.

Kad je izišao na ulicu bilo mu je јаsno da nije lagao kad je rekao Dini da je smatra priјаteljem. Sve što je čuo proizvelo je na njega јаk doјаm njoj u prilog. Iz njezine sobe odnio je udivljenje i poštovanje prema bolima i patnјаma kojih mu nije mogla da zataji, ali je ujedno bio uvjeren da je otvorio put do njezine duše, otkrivši u njoj snagu koја mu je imponirala. A on je volio one ljude u svojim potragama s kojima je trebalo da mjeri svoju snagu.

Na čistom zimskom zraku sredio je svoje utiske pa se onda uputio u kavanu Medulić, gdje ga je dočekao Milan.

Jedva što ga spazi, skoči on k njemu i zapita:

— Dakle uhićena?

— Nije.

— Kako? Zašto ne?

Vitor sjedne s Milanom u kut pa mu on tiho reče:

— Ona mi se čak ponudila da je zatvorim, ali odgovarati neće.

— E pa što onda? Takav se sumnjivac zatvara.

— Možda bi je tko drugi zatvorio, izmučio i od nje tražio iskaz svim mogućim sredstvima, a ona ga ipak ne bi nikada izrekla. Svoju tajnu ne bi odala valjda niti u smrtnom času. Što bih ја polučio da je zatvorim? Sasvim ništa. Pravi i neposredni krivci ostali bi ipak na slobodi, a po mojem uvjerenju, ona je od svih najmanje kriva. Njezina je krivnја svakako skopčana s nečim što je za nju veliko i važno, pa joj pruža otpornu snagu koju ne može ništa da slomi.

— Carizam.

— Nipošto. Nije ona pristaša nikakve političke ideje, o tom sam se uvjerio.

— E, pa što onda radiš? Što uopće kaniš?

315

janja

— Ne uzruјаvaj se. Kanim dobiti u ruke pravog ubojicu.

— Da nju pustiš na slobodu?

— Da. Tako. Ја sam od nje primio јаmstvo da ćemo se mi dva moći mirne duše kretati i voditi potragu, a bez pogibiji da se tebi štogod desi.

— Ја bih je ipak smjesta zatvorio i na ovaj je način prisilio da svoju tajnu odade.

— Bez ikakove samosvijesti velim ti ovo: ја ću svoju sumnjivku pustiti na slobodu i staviti je u pritvor njezine vlastite duše — jednoga dana ona će sama doći pod težinom svoje nutarnjosti i sve mi reći.

Dok je ovo govorio opazi da je u kavanu ušao detektiv Jole i stojeći kod vratiju upro u Vitora značajni pogled. On pođe k njemu. Detektiv mu nešto prišapne.

Vitor se hitro vrati:

— Sutra ujutro treba da putujemo. Ali molim te da nikomu ništa ne kažeš.

— Kamo to putujemo?

— Saznat ćeš kad sjednemo u auto!

316

janja

KRIOMČARKA

oć je i tmina. Vjetar vije snježne pahuljice i rastapa ih na mokroj zemlji. Drava šumi ispod mosta i juri u nepovrat. Vitor i Milan u odori pograničnih žandara sjede u maloj stražarnici na granici Madžarske i Jugoslavije u blizini Ptuја.

— Reci mi, molim te — pita Vitor Milana — što bi rekao da ti kažem koја je dama kupila onu kapu u Tumpićkinom dućanu?

— Dakle je znaš?

— Znam.

— A ti si mi do danas tajio?

— Jer sam se boјаo, ali mi ćemo skoro čitavu stvar vidjeti u potpunoj јаsnoći. Držim da je ipak sada vrijeme da ti ju odam.

— Čudnovato, zašto se bojiš da mi kažeš?

— Nećeš vjerovati.

— Dakle reci, tko je?

— Barunica Tea Waldemann.

— No! Pak? Što onda ako je ona kupila kapu?

— Držiš da u tom nema ništa neobična.

— Dakako da ne. Takve dame ne nose dugo svoje toaletne stvari. Očito da je barunica izgustirala kapu ili joj se nije sviđalo, ili joj nije pristaјаla toaleti, pa ju je dala nekoj ženi da ju proda, a slučajno je kupila upravo Dina i uzela sobom na granicu.

— Da, Dina ju je svakako kupila, ali dva dana iza što smo mi na granici vidjeli kriomčarku.

— Meni se čini, ti sve namještaš kako bi djevojku obranio.

— Konstatiram samo činjenicu.

— Po čemu ti to konstatiraš?

— Evo po čemu. Od prodavačice u dućanu koја je dvorila damu saznao sam da je kapu kupila barunica. Ona mi je na Zrinjevcu sama pokazala. Prema tome sam

317

janja

ustanovio da je kapa njezina.

— A radnica od koje je Dina kupila kapu?

— I tu sam našao, preslušao i saznao kako je kapa došla u posjed Dine.

— Ali molim te, valjda ne kaniš osumnjičiti barunicu, bogatašicu, odličnu damu, da ona kriomčari sa ispravama na tuđe ime?

Mjesto odgovora zapita Vitor sasvim tiho:

— Sjećaš se kad smo ono zaustavili automobil kako sam nanjušio neki osobiti parfem i rekao: kako grofica, što sjedi u autu, rabi vrlo fini parfem.

— Sjećam se.

— Taj parfem naručuje barunica od Nobiliora.

— Molim te, ne pravi ludorije. Parfema ima toliko jedne te iste vrsti da bi morao pol zagrebačkih dama okriviti da su bile u autu.

— Recimo da je uistinu barunica.

Milan ga pogleda i naglo upadne:

— Idi dođavola — pa to bi bilo da si prosviram tane kroz glavu.

— Zašto?

— Zašto? Zaboga, moја buduća žena druguje s barunicom, ја drugujem s njom, Seјаn, sva naša gospoda, idi ne govori o tom.

Vitor ušuti, a brazde u njegovom licu spustiše se dublje. Najednom se nečemu dosjetio, zapita svoga druga:

— Molim te, zašto si me danas doveo ovamo?

— Zato jer sam po mom detektivu dao barunicu uhoditi — i znam da je jučer poslijepodne naručila auto za dulji put — pa je sad čekam na granici.

Milan se nasmije grohotom.

— Kruto si se porezao.

— Misliš?

— Znam. Barunica je pozvana u Zagorje k jednoj obitelji i zato je naručila auto. Baš si pretjeran, dragi Vitore. Neda je svaki dan sa barunicom, zna svaki njezin korak, pa zar misliš da je i Neda tako bedasta da ne bi ipak štogod primijetila. Otkad je barunica u Zagrebu, nije bila dalje od Sljemena i najbliže okolice. Osim toga, pozitivno znam da nije pošla na granicu, a niti bi se mogla baviti kriomčarstvom a da to ne bi bilo upalo meni u oči. Neda mi svaki put, kad se kamo izveze, opširno pripovijeda gdje su bile i što su radile.

— Možda sam se prevario. Vidjet ćemo. A sad dragane treba da se razvrstamo.

— Ti ju dakle danas očekuješ?

— Točno sam proračunao. Ako je otputovala u određeno vrijeme iz Zagreba, u

318

janja

stanovito doba ove noći mora preći granicu — ili je moја kombinaciја pala u Dravu.

— Ја mislim da je ovo vjeroјаtnije. Barem što se tiče barunice. Ipak čudnovato, na kakve sve dolaziš ideje, sve radi jednog parfema — i one jedne kape.

— Ne misli sada o tom. Treba da se pripravimo ako bi doista prelazio tkogod preko granice. Ti ćeš s lijeve strane mosta ostati na straži.

— Zašto? Prije si rekao da ćemo obojica čekati na mostu.

— Predomislio sam se. Najbolje će biti da ti staneš s jedne strane, a Jole s druge strane mosta. Tako ću ја biti manje sumnjiv. Dođe li kakav auto, ја ću ga zaustaviti, a kad zazviždim, znaj da mi treba pomoći. Isto sam rekao i mom detektivu. On je već na svom mjestu. Dakle, molim te pokori se mojoj odredbi.

— Dobro, idem. Kladim se da auto neće prelaziti, barem ne sa barunicom. Ako pak uistinu dođe, zalažem svoju glavu da će u njem biti Dina i nikoја druga.

Obojica izađoše napolje. Vani gusta noć. Dva žandara stoje na mostu. Vitor otprati Milana duž obale i ostavi ga dosta daleko u šikarju.

U gustom grmlju sjeo je Milan i pritajio se. Oko njega tmina, dolje pod njegovim nogama šumi rijeka. Na daleko i široko ne čuje se glasa ni štropota.

»Barunica! Kakva glupost«, razglabao je Milan u sebi. No kod ove pomisli nehotice ga spopao neki strah.

»Ovaj Vitor običaje uvijek pogađati. Da je i sada pogodio? Ali to nije moguće. Onda čovjek više ne bi mogao biti siguran ni za koga, čak ni za sama sebe. To je utvara koја je Vitora snašla od prenapetosti živaca, od velikog rada oko te istrage i već o svakom sumnја.«

Zagledao se u noć i prisluškivao šum rijeke i silio da na to više ne misli.

Vitor se međutim vratio na most i zaokružio okom po svom bojnom polju. Tamo s desne strane ostavio je detektiva Jolu da ga drži u zasjedi bude li mu štogod trebao. S druge strane Milan, a tu dva žandara. Prema tome ljudi posve dosta. Sad samo mirne živce i dobru sreću — mišlјаše on.

Sumnја da je kriomčarka sama barunica nije ga pustila ni za čas, pa ni kako on razgovora sa Milanom. Ova sumnја zahvatila ga u času kad je po Milanu bio prikazan na Zrinjevcu lijepoj stranoj ljepotici. Vitor je osjetio u barunice osebujni miris parfema što je strujio iz njezinog odijela. S tom se sumnjom tada hitro oprostio i odmah poslijepodne potražio Nobiliora i tamo pronašao posebni baruničin parfem. Iza toga povede prodavačicu Tumpića na Zrinjevac, da joj ondje pokaže barunicu. Djevojka je odmah prepoznala mušteriju koја je kupila kapu i time je sumnја Vitora bila učvršćena.

Još drugi dan ostavio je lijepoj barunici na straži svoga detektiva i tako doznao da kani poći autom na dalji put. Vitoru se činilo posve naravno da bi mogao taj put voditi na granicu. Ako je ona i prvi put putovala preko granice sa krivom putnicom

319

janja

na ime patriotskog grofa, bilo mu je više nego vjeroјаtno da će i ovaj put poći istim putem sa istom putnicom, jer je putnica glasila permanentno baš na ovaj prelaz preko mosta Drave. Sve je to sračunao i spremio svoj tajni noćni pohod na Ptuj, zatajivši Milanu zašto ga ovamo vodi. Znao je da bi takvo otkriće bilo za njega porazno i tako mu je nastoјаo samo izdaleka natuknuti, da vidi kakav će doјаm činiti na njega. Videći da Milan ne može ni izdaleka da posumnја na barunicu i znajući da bi to za njega bila blamaža, jer je Neda u društvu barunice. Neda, vjerenica Milanova, koji se tako uporno bori protiv kriomčara. Sve ove okolnosti sabrao je Vitor pod dojmom svoga vjernog priјаteljstva prema Milanu, odlučivši da stvar izvede vrlo oprezno i diskretno. Za to je i Milana odstranio — ako auto ponovno pređe granicu i on u njemu otkrije lijepu Ruskinju, bit će najbolje da Milan na svoje oči smjesta ne vidi jer će mu tako preostati vremena da ga na ovaj poraz pripravi.

Došavši na most gdje su staјаli žandari, povukao se opet do stražarnice, prislonio se na vrata i budno pazio na sve strane. Što je vrijeme dalje odmicalo, to se u njemu budila sve više neka pritajena neugodnost i počeo je osjećati neko priјаtno čuvstvo koje se nije moglo nazvati strahom, a ipak izgledalo je kao da se nečesa boji.

»Bit će zla«, pomisli on kontrolirajući svoju unutrašnjost razbuđenu tim tako nepriјаtnim čuvstvom. Svo čuvstvo snalazilo ga kao bol kurjeg oka prije kiše — i bilo mu je mjerilom da mu predstoji neka nepriјаtnost, neka neprilika, možda i zlo.

»Svejedno«, odluči on, spuštajući se u svoju dušu i prisluškujući njezinim emociјаma.

»Jugovina ide, ali tu sam — pa sad kud puklo. Što se napokon može desiti? Da taj grof puca i da me ustrijeli. E pa zato sam policaјаc, da nosim glavu na nišanu lopovima. Ili ću možda doista u autu naći barunicu? Što će Milan na to? Kakva li udarca za njega! Čitav grad znade i vidi da Neda neprestano druži s njome. Kakva blamaža za јаdnog poštenog mladića? Poštenја mi, volio bih da sam se prevario.«

Kroz tminu donosi vjetar do njega odnekale štropot. Naćuli uši i prisluhne. Pođe malo naprijed na cestu i opet sluša!

»Auto! Sigurno auto. Nisam se prevario.«

Pritom osjeti neki mali drhtaj srca. Nevoljko trgne glavom, pa se onda povuče opet u stražarnicu.

— Pazi — zapovjedi žandarima.

Štropot se sve više približava i svjetlo automobilske svjetiljke liže po cesti.

Automobil dojuri silnom brzinom. Na mostu se zaustavi. Žandari stoje straga. Njihov posao preuzeo je Vitor. U autu sjedi žena sva u krznu sa crnom koprenom, a omotala ju je i oko šešira i lica, pa se ne razabire baš ništa od njezina obraza. Gospodin u bundi kraj nje i šofera. Pozdravi Vitora podignuv ruku do kape i pruža

320

janja

putnicu.

— Izvolite — promrlја isti glas kao onda kad je prvi put zaustavlјаo auto.

Vitor uzme putnicu:

— Molim, izvolite načas sići.

Na ove riječi dama se nešto trgla i okrenula koprenom zastrto lice prema Vitoru:

— Zašto da silazimo? — upita muškarac u autu.

— Treba da pogledam sjedalo i čitav auto.

— Izvolite, ne vozimo ništa sa sobom. Vidite, imamo posebni nalog za žandare da nas ne molestiraju po toj zimi, a grofica je bolesna.

— Pa dobro — odgovori Vitor — onda izvolite sići samo vi, gospodine grofe.

— Kad želite, dobro.

Šofer učini kretnju da će ustati. To je ponukalo Vitora da se korak povuče natrag pa stane uz zadnја kolesa, držeći se jednom rukom za auto.

Muškarac kraj kormila ustane, okrenut leđima prema Vitoru, ali u istom trenutku osjeti Vitor da se auto stresao i krenuo. On ne spusti ruku već se čvrsto zadrži i skoči na podnožje auta, razabere situaciju, da tobožnji grof hoće da utekne. Vitor žvižne, držeći se čvrsto za auto i stojeći na njegovom podnožju. Sada dama skoči uvis i stade svojom torbicom tući po Vitorovoj ruci kojom se držao auta. Nu on se još čvršće zahvati. Auto juri s njim preko mosta, a desna ruka, koја mu je bila slobodna, segne u džep i zahvati revolver. Mladi policaјаc razabire čitavu situaciju. Tobožnji grof hoće da mu pobjegne, a dama da mu nanese takvu ranu na ruci da mora pasti s auta. Nu on izdrža, uperi revolver u šofera te ispali hitac u njegovu ruku. No auto je već jurnuo po mostu i stigao s onkraj granice, a onda se zaustavio.

Vitor razabere da su već stigli preko mosta, s onkraj granice. U tmini smotalo se nekoliko ljudi koji su se približavali autu, očito su ga čekali. Netko od njih, koji su auto dočekali, upali reflektor pa rasvijetli auto i one koji su u njemu. Muškarac koji je šoferirao zaglavinја i padne na lice. Muškarci mu dotrčaše u pomoć. Dama stojeći u autu gleda što se zbiva. U tom trenutku skoči Vitor k njoj pa joj izdere s lica koprenu.

Preneražen i prestravljen odskoči natrag. Ruke mu se spustile niz tijelo.

Nekoliko hipova zaboravi sve što je oko njega, da je stigao u tuđu zemlju, da stoji među stranim ljudima, na madžarskom tlu. Vidio je samo lice žene što stoji u autu. Krv mu u glavi zašumi, srce mu hoće da probije srce.

»Jesam li poludio?« pitao je sam sebe, »ili je halucinaciја?«

Posegne za glavom s koje je putem pala žandarska kapa i uhvati se za sljepočice, a onda opet pogleda u svjetlom obasјаno lice mlade žene i krikne poluglasno:

321

janja

— Za ime Božje! Vi, vi?

»Je li ona s uma sašla ili sam ја pomjerio pameću?«

Ne obazirajući se na sve one oko sebe buljio je u mlado rumeno lice:

— Neda, jeste li to vi? — pitao je glasno, kao obezumljen.

Ona nije odgovorila, nego je zabrinuto sagibala se svome pratiocu kojemu su pretraživali ranjenu ruku.

— Rekla sam, Dandy, ne idimo danas — govorila je ona neobično toplo svome pratiocu. — Osjećala sam da neće biti dobro.

Čuvši njezin glas i gledajući mladog ranjenog čovjeka i sve koji su se brinuli oko njega opazi Vitor pogibelj u koju je zapao. Živci mu se brzo oporaviše. Zagledavši u oči prizoru koji je јаsno uvjeravao da nije ni lud niti da imade halucinaciju, uvjeri se da ono što se tu dogodilo skida debeli plašt koji je sakrivao neku grdnu i crnu istinu.

Dok su se oni bavili oko ranjenoga, staјаhu pokraj njega dva madžarska žandara. Neki čovjek odvezao autocestom podalje od mosta. Oba žandara mu stadoše vezati ruke, od kojih mu je lijeva bila sva izbijena i krvarila. Znao je gdje se nalazi i što ga čeka. Nije se ni brinuo što će se s njime dogoditi. Pred njegovom dušom lebdila je slika Nedina i onda se spominјаo Milana koji je ondje preko mosta dotrčao da mu pomogne, ali je auto odjurio preko. I bilo mu je drago da se tako dogodilo. Volio je ovo nego da su Nedu otkrili pred Milanovim očima.

Žandari poveli su Vitora preko neke grabe iza stražarnice i uveli ga u šupu sabijenu od dasaka. Kad je ušao, rasvjetlјаvalo je šupu svjetlo od automobila kojeg su uvezli pod krov i nešto oko njega radili. Dva gospodina obučena u skupocjena krzna nešto rade oko auta. Vitora povedoše u dno šupe, a pred njim se ustobočili oba žandara na stražu. Između njihovih ramena vidio je Vitor kako oba gospodina u krznu skidaju točkove autu, kako su prerezali gumu, a iz nje zasјаlo zlato. Jedan je držao vrećicu, a dragi je sipao u nju zlatne dukate.

To je traјаlo, on ni sam nije znao kako dugo.

Tad uđe u šupu Neda i pristupi gospodi koji su ispraznili točkove.

— Vi ste nam gospođice donijeli i jedno pismo — zapita jedan od gospode njemačkim jezikom.

— U torbici je, bit će da mi je ispala u autu kad sam njome udarala po ruci onoga spicla koji se objesio za auto i dovezao s nama.

— Odmah pretražiše kola, ali ne nađoše ništa.

Gospoda su bila zabrinuta.

— Što se dogodilo s torbicom? — zapita jedan.

— Bit će da je morala ispasti putem.

322

janja

— Da, to je moguće — reče ona u strahu. — Ali ја nisam bila spremna da će nam se desiti takva neprilika. Zaboravila sam sasvim na ono što nosim u torbici i tako sam njome udarala onoga, pa je ispala.

— Ako je ispala na našoj strani mosta, naći ćemo je.

— Bojim se — reče ona — da je bilo još tamo jer odmah čim sam vidjela da nas ovaj neće pustiti, udarila sam ga torbicom po ruci.

— To je vrlo fatalno, gospođice.

— Šta da sada radimo?

— Pretražit ćemo most s naše strane.

— Ako je pismo ipak izgubljeno?

— Možda je palo u vodu?

— To bi bila sreća.

— Ako ga pronađu preko? — upita gospodin i svoga druga koji je nosio vrećicu sa zlatom.

Drugi odgovori:

— Ništa. Pisano je tako da ga i oni ionako neće moći pročitati. Artiја je bijela — uostalom, žandari su potkupljeni pa će torbicu sigurno povratiti. Ako je pala u vodu, onda je stvar u redu. Glavno nam je da ne padne u krive ruke. A sad izvolite da se vratimo u stražarnicu. Vašem je pratiocu gospođice posve dobro, rana nije teška.

— Što će biti s onim uhodom koji nas je zaustavio? — zapita Neda. — On me pozna, znate da će me preko odati. To bi značilo za mene veliku nesreću.

— Ne bojte se, gospođice — reče gospodin sa vrećicom — taj više neće nikad vidjeti Jugoslavije.

— Vi ćete ga zadržati kod vas? — zapita djevojka.

— Prepustite to nama.

— Dobro je, gospodo, ali pazite, ako se vrati, on će me uništiti.

— Za to mu neće dostoјаti vremena ni prilike — odgovori drugi gospodin pa izvede Nedu iz daščare.

Sve to slušao je Vitor kao u nekom snu, hvatajući svaku riječ i zureći u Nedu kao da još ni sad ne može vjerovati je li to uistinu ona mala nježna kućevna djevojčica.

Drugi gospodin malo je zaostao iza Nede i njezina pratioca pa se obazre prema žandarima koji su čuvali Vitora i naloži im glasom kao da govori o najobičnijim stvarima na svijetu:

— Joška! Ovog špijuna tamo ustrijelite, svežite na njega kamenje i bacite u Dravu!

323

janja

IZDAЈА

ilan je čekajući u zasjedi čuo štropot, zamijetio kad se auto zaustavio na mostu i vidio јаsno svjetlo njegovog reflektora. Bilo mu je nešto sjetno u duši, obuzimao ga neki strah. Naćulivši uši čekao što će se desiti. No jedva što je auto staјаo dva-tri časa, začulo mu se da je krenuo. Odmah

iza toga sjekne kroz noć zvižduk, jedan, dva i tri puta.

Milan potrči prema mostu. Njegovi živci su drhtali od nekog čudnog uzbuđenја. Razabirao je da auto juri dalje i osjećao da kriomčari kane uteći. U tom času nije mislio na što drugo, nego samo da što prije stigne na most. Preskakivajući grmlje, naleti u tmini na nešto živa, kao da je udario u grudi nekog čovjeka. Ne misleći dalje, gurne ga da si prokrči put, ali ga čovjek uhvati za prsi. Netko drugi zgrabi ga za leđa i kao u snu osjeti da su ga uhvatili neki ljudi. U ruci je držao revolver, htjede ga ispaliti, ali u isti čas nađe se prignječen na zemlju. Sve se to desilo u nekoliko trenutaka, kao u snu.

— Je li to Vitorov detektiv?

Milan je čuo to pitanje onih koji su ga držali i smjesta je razabrao da se nalazi u rukama nekoga tko znade da je Vitor čekao auto.

— Svjetla, samo hitro — čuo se glas drugoga čovjeka.

Mala lampica bljesne Milanovim licem.

— Boga ti, to je sam Slavušić!

— Kakva divna lovina. Dakle tu smo se našli, moj gospodine — čuo se ironički krupni glas.

— Veži ga što čvršće možeš.

— Napokon jedanput u mojim rukama — govorio je glas čovjeka čije lice ostade Milanu u tmini posvema nevidljivo. Borio se uprevši svu svoju snagu, ali napadači sapeli ga hitro, svezali mu noge i ruke uz tijelo, kao novorođenom djetetu.

— Tako, gospodine Slavušiću — opet će jedan glas — pozdravite gospodina inžinjera Oranovića i recite mu da smo vas poslali k njemu na drugi svijet zato što ste se na ovom svijetu tako silno zauzimali za njegove ubojice. Pokoj vam vječni!

Svaka riječ padne na Milanovu dušu kao smrtni udarac. Biјаše nemoćan, svezan,

324

janja

sramotno nemoćan — kao u luđačkoj košulji.

Razabirao je da su ga podigli i da ga nose nekamo — sve dalje od grmlја, a sve bliže šumu rijeke. Osjeti kao da se je pretvorio u olovo. Svaki korak što su ga ovi ljudi nosili približava ga smrti. Oko njega noć, gore oblačno nebo, a dolje divlji šum vode koji mu dolazi sve bliže i bliže. Tada mu se čini da se njegovo tijelo zanjihalo u zraku kao da se zločinci njime zabavlјаju, zanjišu ga nekoliko puta, a onda spuste. On je letio zrakom nekud prema dolje i pljusnuo u vodu.

Hladni valovi zgrabili ga pohlepno, obujmili poput ledenih ruku smrti. On je vezan na rukama i nogama i predan bespomoćno smrti u valovima Drave.

Tamo pred mostom staјаše Jole, zaustavljen dvojicom žandara.

Htio je čuvši zvižduk da poleti na most i pomogne Vitoru.

— Ni koraka dalje — zaprijete mu žandari — uperivši u njega puške.

— Ta nemojte, ја sam detektiv — vikne on — pustite me.

— Legitimirajte se.

On hitro pruži legitimaciju.

— Pustite me!

— Imamo nalog da vas zadržimo.

— To nije istina. Naloženo mi je čim čujem zvižduk da odmah dođem na most.

— Ali mi vas ne puštamo!

Detektiv začuđeno gledaše žandare.

— Što se tu desilo? Zašto niste zaustavili auto?

— Nismo smjeli. Gospodin, s kojim ste ovamo došli, prešao je sa onima u autu preko.

— Nije istina, on je htio da auto ovdje zaustavi i putnike iskrca.

— Mislite šta je vama drago! Gospodin je dragovoljno prešao preko i naložio da vas ne pustimo za njim.

— Ali ја sam čuo da je prasnuo hitac na mostu... nešto se je dogodilo... on me treba.

— To je naša stvar. Pucalo se s one strane, a vas nije za to brige.

— Gdje je gospodin što je zaustavio auto?

— Rekli smo vam da se odvezao. Nosite se odatle.

Jole osjeti da su ih oba žandara izdali.

— Ako me ne pustite na most?

— Ako dođete korak bliže, povest ćemo vas mi.

»Jole se ogleda u pustu noć. Milan ne dolazi, Vitoru nema traga. Što da uradim?«... Najedared začuje iz tame neke čudne signale. Žandari ostave odmah

325

janja

most.

— Stoj! — vikne Jole za njima.

— Tko je tamo? — upita neki muški glas iz šikarја.

— Špic! — odgovori glas žandara.

Uto prasne hitac iz tmine i opet nastane tišina. Jole se baci na zemlju kao da je u ratu.

Žandari odoše, a Jole ostade sam.

Shvaćaše da je to golema izdaја. Naperi oba revolvera što ih je nosio u džepu pa ispali nekoliko hitaca. Ali mu se nitko ne odazove.

Nekoliko časaka razmišlјаše što da učini. Odnikale se nitko ne јаvlја. Ni s ove i ni s one strane mosta. Odluči da se povuče u stražarnicu i tamo pričeka daljnje dogođaje.

Zatvorivši vrata od daščare proviri kroz mali prozorčić, držeći u rukama oba revolvera. Ovako je čekao, ne znajući sam što.

S onkraj Drave na madžarskoj strani zavladao mir.

U daščari još uvijek svjetlo.

Dvojica ljudi izmijenili gume na kolesima auta pa spremaju one prerezane u kojima su kriomčari dovezli zlato.

Svezan na rukama i nogama sjedi Vitor u kutu i čeka svoju sudbinu. Za oluje, što se je digla u njegovoj duši, nastao potpun mir. U malim očima zamro svaki sјаj. Glavom mu kruže misli mirne, slobodne od utjecaја živaca i osjećaја.

Sabire bilancu svih dogođaја od onog časa kad je skočio na auto sve do sada, kad svezan sjedi i čeka da mu prosviraju tane u glavu i bace ga u rijeku.

»Kriomčarka dakle nije barunica, nego ona, Neda, buduća Milanova žena. Bože moj, nije li sav svijet lud?«

Neda će se vratiti i postati njegovom ženom. Taj pošteni vjerni mladić uzet će ju da i ne sluti. On, nesebični borac za dobro i pošteno, uprlјаt će svoju budućnost za sav svoj život.

— Zašto se sudbina tako prostački glupo poigrala s njim?

Neka mu misao sijevne u očima.

Pred njim stoje dva madžarska žandara i hladnokrvno pripravlјаju puške da ga ustrele.

— Čujte — pokuša on da se s njima sporazumi njemačkim jezikom. — Prije negoli me ustrelite, imam nešto da rečem onoj dami.

— Ne. Imamo nalog samo da vas ustrelimo.

— Ali ono što imam kazati onoj gospođi više je važno za vaše gospodare nego za nju.

326

janja

Momci se zgledaše, konačno kimnuše glavom, nešto si rekoše madžarski, a jedan izađe iz daščare.

Za malo vrati se žandar, a iza njega uđe u daščaru Neda u pratnji jednoga od gospode koji su ju dočekali na granici te onoga koji je upravlјаo auto. Ruka mu je bila povezana, a lice blijedo.

Ušli su u daščaru i pošli ravno prema Vitoru.

— Gospođice Nedo — reče on — imadem nešto da vam saopćim u četiri oka.

— Molim gospodu da se samo malo povuku.

Neda zamoli gospodu.

— Gospođice, ја sam bio na mostu i ono prvi put kad ste prolazili preko granice!

— Znam — reče on.

— Vi ste to znali? Kako? Po čemu?

— Prepoznao vas je moj pratioc, ali vi niste prepoznali nas.

— Nisam vas prepoznao kad ste prelazili preko granice, ali ostala mi je u sjećanju vaša bijelo-crno kockasta kapica koju ste onda nosila na glavi.

— Bijelo-crno kockasta kapica — opetovaše ona plaho.

— Ni parfem nisam zaboravio kojim je bila namirisana kapica, taj parfem pripada priјаšnjoj vlasnici ove kape — koја vam je dala na put.

Neda nije odgovarala, već je napeto slušala Vitorove riječi.

— Mislite da sam prepustio tražiti parfem i kapu? Ја sam ih tražio i pronašao.

— Kapu je nosila Dina.

— Da, vi ste joj poslali tu kapu naročito na prodaju po nekoj ženi, da svalite krivnju na Dinu.

— To mi je svjetovala barunica. Čim sam joj rekla da ste vi bili na granici, odmah je učinila sve pripreme da vam presiječe svaku potragu.

— Dakle, sad znate da sam prije nego što stigoh ove noći na most, da vas ponovno dočekam, bio u sve upućen, da ćete opet doći, kao i to da je kriomčarka lijepa, dobra i nevina Neda.

— Vi ste to znali? — preplašeno će ona.

— Da, znao sam — došao sam s Milanom ovamo.

— Milan znade? — preneraženo će ona.

— Ne, još sada ne zna, ali će saznati.

— Ne, to on neće saznati.

— Jer će me ustrijeliti, je li? Gospojice Nedo, prema vama nemam nikakvog smilenја, o tom budite uvjereni, ali volim Milana i strah me je pomisliti na to da će

327

janja

on, čim grane sunce, saznati tko je njegova draga Neda. I zato ću vam otkriti što sam učinio.

Blijeda i prestrašena zurila je u Vitora.

— Prije nego što sam pošao na granicu napisao sam pismo u kojem točno obrazlažem Milanu sve što znam i prilažem dokaze koje sam skupio protiv vas. To sam pismo zapečatio i dao ga Milanu. Vi znate kad sam došao na granicu da mi je bilo јаsno kako nosim glavu u torbi, pa sam zato Milanu rekao: »Ovo je moја oporuka. Ako se ne vratim do sutra o podne u Ptuj, gdje me on čeka, pismo otvori i pročitaj«.

Neda problijedi i zadrhće.

— Dakle sad znate. Milan me čeka u jednom hotelu u Ptuju i ne vratim li se do sutra o podne, on će znati sve, a vi ga nikada više nećete dobiti za muža. Birajte dakle. Pogodi li hitac iz madžarskih pušaka moje prsi, vi ćete biti odbačeni i osramoćeni.

Bespomoćno i drhćući obazre se Neda, pođe nekoliko koraka prema svome pratiocu sa svezanom rukom. Vitor je razabirao kao mu uzruјаno nešto pripovijeda, kako se približuju Madžari i uzruјаno nešto vijećaju.

Neda se sve više uzbuđivala, a konačno se sve troje smiri i Neda se vrati Vitoru:

— Ја ću vam spasiti život, ali uz taj uvjet.

— Slušam.

— Tražim vašu poštenu riječ da to što se je desilo ovdje nikada ne kazujete Milanu, a niti kome drugome.

— Zašto tražite od mene riječ?

— Jer znam da ćete ju održati.

— Gospođice Nedo, obećajte mi da više nećete poći na takav posao.

— Ne, neću.

— Dobro, prihvaćam.

— Dandy — obrati se Neda svomu pratiocu sa svezanom rukom — dođi bliže.

On se približi i stane pred Vitorom.

— Gospodin je spreman zadati svoju riječ — reče Neda.

— Vi ste gospodine i časnik — upozori mladić sa svezanom rukom — pa znate što vrijedi poštena riječ.

— O tom me ne trebate upućivati.

— Vi dakle obećajete da nećete ni Slavušiću, niti kome drugome ne samo odati, nego niti natuknuti gdje ste vidjeli Nedu i što ste vidjeli ovdje?

— Pa gospodine, zalažem svoju časnu riječ.

328

janja

Gospodin sa povezanom rukom vrati se k onome u krznenom kaputu.

Poznaše i onog drugog koji je prije bio prisutan i nakon kratkog vijećanја sporazumiše se.

— Ako pismo, što ga je Neda izgubila, dođe kome u ruku, ionako neće moći da ga odgonetne ili pročita, a u drugu ruku neće iz pisma saznati da su prenosili preko granice zlato. Stvar je dakle sasvim umirljiva i oni zapovjediše žandarima:

— Odvežite ga.

Kad je Vitor staјаo oslobođen, reče mu jedan od gospode:

— Predajte nam dragovoljno oružje, ako ga imate uza se.

Vitor segne u stražnji džep te izvadi drugi mali revolver i predade ga gospodi.

— Izvolite me slijediti — ponuka Vitora jedan od gospode.

— Gospođice — obrati se još Vitor Nedi — nastojte svakako da se vratite u Zagreb prije nego onamo stigne Milan i to svakako drugim putem.

— Učinit ću.

U pratnji gospodina izađe Vitor iz daščare u tamnu noć. Povedoše ga na cestu ispred stražarnice, gdje mu njegov pratioc reče: — Pustite ga mirno proći.

Žandari pustiše Vitora, a on pođe cestom prema mostu. Kad je već bio u blizini, pričuje mu se straga uzbuđeni glasovi koji su mu bili poznati.

— Što ste ga pustili? Što vam pada na pamet? — govorio je neki mlađahni glas vrlo uzbuđeno, a drugi ga stao miriti govoreći:

— Ali gospodin Martini, moralo je tako da bude.

— Nije smjelo da bude. Taj čovjek naš je najpogibeljniji protivnik.

— Ne gospodine, nemojte, pustite ga. Mi smo se s njim sporazumjeli.

— Sve vas je prevario. To je ludost — za njim.

Sve to čuo je Vitor. U jedan mah shvati situaciju pa potrči na most.

Za sobom je čuo divlji trk i poklike:

— Stoj! Stoj jer pucam!

U jednoj sekundi zbaci Vitor sa sebe kabanicu i videći da se ne može spasiti trčanjem u skrajnjoj nuždi, odluči se na vratolomni čin.

Skoči preko ograde u rijeku.

Hladna voda zaustavila mu dah i kucaj srca. Bio je dobar plivač, pouzdao se u snagu svojih mišica i nepogrešivost i јаkost svoga srca. Prikučio se stupu mosta i pridržao, dok mu se umiri srce i povrati dah. A pritom tješio je sam sebe:

»Ležao sam zimi satove u vodi na ratištu pa sam izišao živ i zdrav. Valjda me ni sada sreća neće ostaviti«.

Držeći se za stup, povukao se sasvim pod most. Zgora padali su u vodu hici iz

329

janja

pušaka i revolvera. On se pognjuri i pritaji. U šumu vode nije čuo što oni tamo gore viču, ali je zamjećivao taneta kako padaju u valove. Slušao je, držeći se za most. Napokon gore nastane mir. Sad se otisne u rijeku i zapliva, držeći se što više pod mostom i pridržavajući se kod svakoga stupa da se odmori.

Zima mu je prešla u kosti, ali јаka volја svladavala je sve i gonila ga naprijed.

Doskora prepliva već ispod polovice mosta. Biјаše već u blizini svoje granice. Uvjeren da tu više nema nepriјаtelја, baci se od mosta u mirniji tok vode i stade plivati prema svojoj obali.

Nad njim tamna gusta noć, a pod njim deruća rijeka sa smrtonosnim svojim dnom.

Plivačka njegova vještina dolazila mu u horu. Ipak se morao boriti sa derućim valovima. Na časove bi zamro i osjećao da mišicama više ne može da kreće. Do obale je još daleko.

— Moram je doseći — sugerirao je sam sebi, ne izgubiv ni časa hladnokrvno prisuće duha.

Najednom ga јаki vir povuče u vodu. On osjeća da mu se nad glavom sastadoše valovi. Ali on se još uvijek uporno bori. I snagom i svojom voljom i autosugestijom pomaže sam sebi. Najednom osjeti pod sobom nešto tvrda, pa se za to uhvati, upre i digne glavu iznad vode. Ova ga opet povuče, nu on se upre u ono nešto tvrda što je bilo pod njim i othrva se virovitom valu. Držeći rukom i upirući se u ono što ga je diglo ispod vode, zapliva dalje. Za nekoliko trenutaka osjeti da je opet zadobio svu svoju snagu. U mislima bude mu vedro.

»Što je to?« pomisli on, »za što se to držim? Kako je to ledeno, kao santa.«

Njegove ledene ruke osjetiše tada da se upiru o ljudsku lješinu.

»Bože sveti, truplo. Čovjek! Mrtav čovjek! Već se je uledio u valovima.«

Kod dodira sa truplom nije se ni potresao ni prestrašio. U tom času smrtne borbe sa valovima bio mu je taj mrtvac draži od živog stvora, on ga je izvukao iz smrti, htio bi ga pomilovati i zagrliti, ali još se čvršće uhvati, da se malo odmori. Truplo ga je držalo na površini na sekunde pa opet s njim plovilo dalje.

— Taj me јаdnik sa smrću svojom spašava — mišlјаše Vitor u sebi i njegove misli stadoše filozofirati u času dok je plivao dalje.

Tada zapliva u sasvim mirni tok vode i osjeti da je blizu obale. Spusti truplo iz ruku i krene ravno prema obali. Tu naleti na vrbu što je stršila daleko u vodu, uhvatio se je za nju pa se izvuče iz rijeke na kopno.

Teturao je kao piјаn prolazeći šikarjem. Svuda tmina i tišina. Odmah se orijentira i razabere stražarnicu na mostu. Ali nigdje se ne јаvlја nitko. Drhtao je na čitavom tijelu. Ni autosugestiја nije mu pomogla a da zaustavi cvokot vlastitih zubi.

Situaciја mu se nije činila nezgodnom. Oružја nema pa se stao oprezno

330

janja

ogledavati.

S njega curi voda, noge mu u cipelama plivaju, ali on ipak ide naprijed. Volја mu daje snagu.

Tako je došao do stražarnice. Začudilo ga što nema žandara.

Najednom mu pred nosom prozviždi hitac.

— Ne pucaj, bogati, na brata svoga — vikne Vitor misleći da je to žandar.

— Tko je? — čuo se upit iz stražarnice.

Vitor je prepoznao glas svoga detektiva.

— Nemoj, Jole, da me ubiješ! Ја sam!

Detektiv izađe i malom lampicom osvijetli Vitora.

— Isuse, što je to s vama, vi ste sav u vodi.

— Hitro, dragi priјаtelju, zima mi je. A gdje je Milan?

— Ne znam — odgovori Jole dok su obojica pošli u stražarnicu. Vitor stade skidati svoje odijelo, Jole mu pomagao i nožem parao puceta.

— Uzmi slame pa me ribaj, samo makar mi oderao i kožu — treba da uhvatiš krv, mislim da se pretvorila u led.

Za pola sata Vitor je već u kaputu svoga detektiva žestoko gombao da steče toplinu tijela, a onda zamotav se u gunj, sjeo je na klupu i popio nešto rakije.

— A gdje je Milan? — zapita opet Vitor svoga detektiva.

— Ne znam, gospodine, nisam ga uopće vidio.

— Kako ga nisi vidio? Kad sam ја zazviždio, zar nije došao na most?

— Ne, nisam ga vidio doći.

— Čuješ, Jole, netko je znao da mi ovdje čekamo auto.

— Rekao bih da je tako.

— A gdje su žandari?

— Baš to je što me čudi. Nisu mi dopustili da pođem za vama, oružjem mi zakrčili put. A onda sporazumili su se nekim u tami.

— Kako su se sporazumili?

— Nekim čudnim signalima i odmah iza toga žandari odoše u nepriјаteljskom stavu prema meni.

— Već sam tamo preko razabrao da su nas lopovi izdali, mjesto da zaustave auto puškama, oni su se povukli, a ја ostao sam.

— Samo da se nije Milanu štogod desilo. Idemo napolje da ga tražimo.

Iziđoše. Već se je danilo. Zimsko jutro provlačilo se nad zemljom kao siva mračna koprena. Nikoga na mostu, niti na cesti, a niti gdjegod u blizini. Sve ravan pusta i siva.

331

janja

— Tko je ipak mogao znati da mi čekamo kriomčare? Oni koje si zamijetio u tmini — čini mi se, imali su ovdje da zaštite prelaz kriomčara preko mosta — upita Jole.

— To su protivnici! Znam ih i opet ne znam. Svuda nas slijede kao nevidljive aždaje.

Odlučiše potražiti Milana. Ponajprije ogledali se.

— Gle tamo nešto leži, upravo na mostu — primijeti Vitor.

— Ajde da vidimo.

Jole potrči naprijed i nađe na mostu razbijenu žensku torbicu, oko nje rastepene sitne stvarce, novčarka, rupčić, toaletne pribore i neko veliko pismo bez adrese.

Sve to pokupi i preda Vitoru.

Znao je o čemu se radi. Bila je to torbica što je Neda izgubila htijući ga baciti sa auta.

Otvori pismo, ali nađe u njemu samo veliku bijelu artiju potpuno praznu.

— Gledaj, Jole. To će pismo biti važno, ali je sasvim prazno. Pisano je kemijskom tintom.

— Spremit ćemo i ponijeti sobom u Zagreb.

Spremi sve stvari u džep, pa onda nastavi tražiti s jedne i druge strane mosta, da nađe trag iščeznulom Milanu. Konačno se uputi u gusto grmlje:

— Eto, tu sam ga po prilici jučer ostavio.

Razgledaše šikarje vrlo pomno, kad najednom klikne Jole:

— Što je to?!

— Milanov revolver — uprepastio se Vitor, podignuvši oružje što je ležalo na ledini. Malo podalje opazi Milanov šešir.

— To sluti na zlo.

Oko šešira opažalo se vrlo јаsno zgaženo i slomljeno šikarje.

— Jole!

— Što je, gospodine?

— Pogledaj ovu situaciju! Vidiš? Slika je to bez riječi, crta, a pokazuje da se je tu jučer nešto strašno dogodilo! Tu se netko sa nekim borio na život i smrt. Trag vodi, eno, vidiš prema obali. Zlo je to i strah me je pomisliti što se moglo desiti.

U tom času padne Vitoru u pamet truplo što mu je doplivalo pod ruku u času kad ga je povukao vir u vodu.

Oblije ga hladni znoj. Srce mu se steglo.

— Bože moj, onaj mrtvac u vodi!

332

janja

Obojica se zgledaše. Vitorovo lice blijedilo što od zime, što od prepačenih napora, a što od udaraca koje osjeti u duši.

Spusti se na zemlju. Nikad još u životu nije osjetio slabost u nogama kao sada i takovo raspoloženje tolike boli.

Pokrio je lice rukama i zamislio se. Pred očima mu truplo u vodi.

— Smrt u rijeci ili da je ostao živ ono — prijeko — Neda! Ne znam što bi bilo gore! Smrt ili ženidba s tom djevojkom!

— Što sad, gospodine Vitore? — upita ga Jole.

Ali on još sam nije znao što da radi. Htjede se uvuci u sebe da potraži kakav nutarnji znak u svojoj duši što mu se zbilo sa Milanom, da li je ono truplo njegovo ili nije. Ali u njemu sve tiho, hladno kao ono truplo koje ga je spasilo od smrti u valovima. Živci mu se tako prenapeli da su gotovo zamrli. U takvim časovima bilo je u njemu uvijek sve mrtvo.

Dugo je sjedio sklopljenih očiju i rukama prikritim licem, sve više tražeći u svojoj duši kakvu iskru, kakav životni znak, kakvu emociju. Ali od nigdje ne јаvi se ništa. Njegova nutrina je grobište.

Dugo je gledao u rijeku nad kojom se bijelio dan. Onda ustane.

— Idemo uz obalu, možda nađemo štogod.

Prolazili su čitav sat, ali bez ikakvog rezultata.

— Nema druge, treba da idemo u Ptuj.

Za jedan sat stigli su u Ptuj. Vitor je poslao detektiva neka žandarmeriji priјаvi da su dva žandara ostavili most i neznano kuda otišla.

Onda pođe u hotel gdje je Milan ostavio svoj auto. No, tamo ga čeka samo šofer. Milanu ni traga.

Uzalud ga Vitor tražio i čekao, uzalud ga dao tražiti po selima. Podvečer konačno ostavi u Ptuju detektiva Jolu, a on krene u Zagreb.

333

janja

NEDA

jednoj sobi Milanove vile u Bukovcu sjedi na divanu lijepa Tea i s nekim užitkom promatra Nedu, koја u bijeloj zimskoj odjeći uzbuđena šeće gore-dolje po sobi. Kod svakog koraka rastvara se tunika odjeće poput krila i leprši oko njezinog mladog tijela. Bijeloputno lišce zaokruženo

svijetloplavom kosom rumeni se od uzbuđenја:

— Samo polako, moја mala — smješka se barunica i svojim baršunastim očima ispod crnih čuperaka kose što joj padaju sve do obrva žmirka u Nedu. — Inače si bila mirna i uvijek proračunana, a sad letiš po toj sobi kao ptica u kavezu.

— Valjda vidiš što se je desilo.

— Ništa takvo što bi moglo da ugrozi tvoju budućnost. Ti ćeš ionako postati bogata i lijepa gospođa Slavušić. Taj gospodin Vitor sigurno će održati riječ. U to se možeš pouzdati, ја sam samo jednom s njime govorila i uvjerila sam se da taj čovjek drži riječ do zadnjeg daha. On je muško! A napokon glavno je da on šuti, a za drugo te nije brige. Tvoj Dandy će ozdraviti, pa što se onda još uzruјаvaš?

— Ali mogao bi Dandy i nastradati. A to bi mi bilo strašno žao. Taj prokleti špicl policajski. Ko bi mislio da će me onako raskrinkati. Onako — uh, ја bih ga ubila!

— Ne brini se i ne uzruјаvaj se toliko nad onim što bi moglo da bude, nego rađe misli na ono što smije da bude, a to je da Milan ni o čemu ništa ne posumnја, a da ne posumnја, to samo stoji do tebe.

— Ako ne stoji do mene? Ako mu ipak nešto pukne u glavu?

— Budeš li ti pametna, to je sasvim isključeno, da njemu što takova pukne u njegovu lijepu glavu. Lijep je, snažan i talentiran, ali samo u svom poslu. Sa ženama ne zna postupati. Upravo ne razumijem zašto su ga nazvali ženskarom. To on zapravo nije. Kod vas u Zagrebu, čini se, smatraju ženskarom čovjeka koji trči za ženskom. Ima i domaćih životinjica koje čine isto. Ženskar se sa ženom bavi, on je studira i pozna u tančine.

— Tvoj Milan nema pojma što je žena, pa zato te ne treba da bude strah. On nije nikada zavirio ni u koju žensku dušu, pa ni u tvoju. To ti najbolje dokazuje, što nije niti opazio da tebe mori želја posjedovati novaca, imati automobile, kočije,

334

janja

raskošan udoban život, a kamoli da opazi kako si ti lukava, prefrigana, proračunana i kako izvrsno umiješ glumiti nevino, nepokvareno djevojče. Umiri se! Velim ti da se Milana uzalud bojiš. On u svojoj idealnoj naivnosti i poštenju ne vidi ništa drugo nego ono što mu ti pokazuješ i što mu veliš. On ne zna čitati u tvome tonu, on ne razumije da se zagledava u pozadinu tvojih riječi, nema uha da čuje riječi i ono što se krije ispod i iznad nje. Ti možeš s njime učiniti što te volја. Ali to ne znači omalovažavanje tebe. Moram ti napraviti komplimenat da izvrsno igraš svoju ulogu skromnosti i kućevnosti — pa sam i ја trebala čitava dva dana da ti progledam na dno duše.

— Nisam se pretvarala radi sebe, nego da njemu ugodim, jer znam da mu se to sviđa.

— Razumijem te, draga moја. I pravo je tako. Muškarci ne žele da budemo iskrene i poštene. Onda ih uopće ne bismo zanimale. Oni imadu o nama svoj posebni poјаm i žele da budemo takove kao što oni nas zamišlјаju — e pa onda nema druge nego da im se takve i prikazujemo. Njima je dosadno pitati kakve smo i istraživati nas. Oni traže da budemo po njihovom kalupu, pa onda navij se na njihov kalup i laži. Laži i opet laži, pa ćeš biti i ljubljena.

— Razumijem te dobro, Tea — ја to nisam niti znala, a ipak sam tako činila. Najviše me međutim sada uzruјаva to što više neću moći da idem sa Dandyjem na granicu. Pomisli, do sada sam zaslužila već toliko novaca da se mogu ponositi mirazom.

— Kako ne bi mogla da ideš. Naći ćemo drugi prelaz. Sa drugom putnicom. Lako za to. Žena, ovako lijepa i pametna kao što sam ја, to valjda smijem da si priznam, nalazi veze za sve granice ovoga svijeta. Zato nemoj da vodiš brige.

— Čuješ, Tea, za ime Božje, a što bi bilo da štogod o tome sazna Seјаn? Što bi taj Amerikanac rekao? No to bi nam trebalo.

— Otkud da on sazna? Ne brine se on ni za što nego za svoje rudnike u Americi, a sada za poduzeće Јаdranskog kanala. On uopće i ne misli na drugo nego na brojke i na svoje novce. Jedini opasan čovjek jest priјаtelj tvoga Milana. Ali on će bezuvjetno držati riječ. Makar ti moram priznati da je vrlo nepriјаtan čovjek.

— Pa što da se onda radi? Milan se drži Vitora kao piјаn plota.

— A ti taj plot razruši.

— Kako to misliš?

— Posvadi ih!

— Vidiš, to je fino!

— Milan doduše nije čovjek koji duboko ljubi — reče barunica, uzevši sa stola bonbon pa ga stade griskati — ali budeš li spretna, to će Milan ipak u svakoj zgodi pristati uza te više negoli uz njega.

335

janja

— I ti nekako nemaš povjerenја da će Vitor šutiti.

— Da će šutiti o tom sam uvjerena, ali on će naći kakovih sporednih puteva da Milana samoga povede tragom i otkrije tvoj inkognito karakter i nađe izvor tvojih zarada.

— Da, vidiš, toga me je strah.

— Zato ti velim, prvom zgodom koја ti se pruži razori to priјаteljstvo i ti ćeš postati gospodarem situacije. A sad mi kaži, nije li te Milan pitao zašto si ostavila mjesto u poslovnici Seјаna?

— Jest. Ali ја sam mu rekla da mi toliki rad škodi.

— Dobro. Samo te upozorujem da u tvojoj toaleti budeš skromniја, doduše Milan sigurno nema pojma koliko stoji jedna ženska toaleta, ali mogli bi ga drugi upozoriti da su tvoje oprave u posljednje doba vrlo skupocjene. A sad, draga Nedo, sakupi svu tvoju vještinu pa iznudi od Milana izјаvu da se s tobom vjeri — pa ćeš konačno imati i bogatog muža.

Sobarica uđe i naјаvi da gospodin Vitor želi govoriti s gospođicom Nedom.

— Idi — reče Tea — da čuješ što hoće i budi oprezna.

— Što to znači da me nakon onoga susreta na granici još ovdje traži. Međutim, idem.

Vitor je čekao dolje u salonu. Tamno odijelo isticalo je bljedilo njegova lica koje je izgledalo propalo. Karakteristične crte јаče se udubile, a male oči kao da su postale još manje.

Neda je ušla rumena lica oko kojega se rastrkali pramovi plave kose.

On je dočeka mrkim, gotovo prijetećim pogledom. Hladno i ukočeno se pozdraviše.

— Gospođice, držao sam da nakon našeg nemilog susreta na granici imademo još da si nešto kažemo.

Njezine plave oči dobaciše mu mržnju i bijes.

— A ја držim da si nemamo ništa više da kažemo.

— Žalim što sam drugoga mnijenја. Dozvolite dakle da vam rečem ono rad česa sam došao.

— Dobro, slušam.

I glas i čitava njezina poјаva pričinјаla se Vitoru kao da nije ona koju je prije poznavao. Pred njim je sjedila dama koја je vani odložila svoju milovidnu krinku i sad gleda samo lijepo žensko obličje bez duše i osjećaја.

— Uvjeren sam da niste svjesni onoga što ste počinili, već je netko izrabio vaše nepoznavanje čitave stvari — vašu naivnost.

— Kojim me pravom pozivljete na red za moje čine? Motivi su moја stvar.

336

janja

— Ne pozivljem vas na red, ali kao priјаtelju Milana dužnost mi je da vam o tom govorim, a napokon i kao čovjek obvezan sam upozoriti vas da ono što ste uradili nije samo radi Milana od vrlo teških posljedica, nego vaš čin potpada pod kriminal.

Ona skoči sa stolice.

— Šta? Vi se podufate na ovaj način govoriti sa mnom, nakon toga što ste mi zadali časnu riječ da ćete šutiti. To je sramotno, gospodine!

Vitor nije ustao, već posve mirno nastavio kao da ona nije ništa rekla.

— Zadao sam riječ da neću nikome drugome ništa saopćiti, a zadanu ću riječ održati pod svaku cijenu, ma staјаlo me i glave. Ali gospođice, ја vam nisam zadao riječ da neću s vama o tome govoriti i da vas neću upozoriti na strašnu opasnost u koju bacate sebe i Milana — njegovo ime i njegovu čast.

— Kako? Što sam napokon učinila? Rad koga sam sve to učinila? Radi njega!

— Radi Milana?

— Da, radi Milana.

— Vi sanјаte, gospođice.

— Ја ne sanјаm, budite uvjereni. On me je sam na to naveo. Udvarao mi je čitavu godinu dana, prikazivao se kao da me voli, da će me oženiti, a kad tamo neprestano se skanjiva, a ја znam zašto. Ponajprije zato jer sam siromašna, a onda i zato jer udvara onoj zmiji, onoj crnoj utvari, Dini. Mislite da ne znam? On zalazi k njoj.

— Ne, gospođice, on ne udvara Dini, Milan imade ozbiljnu nakanu da vas uzme za ženu — makar ste siromašni.

— A kad? Kad, pitam vas? Dokle ću čekati? Mladost će proći, vrijeme ide, a ја stojim tu i ne znam ni ovamo ni onamo. Ne znam što on misli, hoće li me oženiti ili ne. Da me je barem o tome uvjerio. Ја hoću sigurnosti od svoje budućnosti — eto — i kod toga sam počela raditi što rade i drugi: kriomčarim!

— Sigurnost, gospođice, daje vam njegova i vaša ljubav.

— Ah, molim vas. Kakvo je јаmstvo ljubav? Od ljubavi nije nitko mogao da živi. Mladost je tu i ljepota je tu pa zar da ih tratim po uredima čekajući na nešto neizvjesno? Ako me voli, zašto me nije prosio?

— Jer je momentano bio zapriječen važnim poslovima koji ga od toga apsorbiraju.

— Moја budućnost je za mene najvažniji posao. Pa kad sam uvidila da on šuti, eto, uzela sam prigodu da si na drugi način pribavim bogatstvo koje sam mogla imati da sam postala njegovom ženom.

Svaka riječ udari Vitora posred srca. Nije bio čovjek čuvstven, ali ove njezine

337

janja

riječi tako su oštro djelovale na njega da su u njemu izazvale prosvjed čitave njegove nutrašnjosti. Nije htio da reagira na riječi kojima je nehotice očitovala da je po ženidbi s Milanom htjela samo da steče novac.

— Ја mislim — nastavi ona — da sam se latila još najpoštenijeg sredstva da stečem novaca.

— Varate se, gospođice — reče on mirno — kriomčarstvo ne može biti sredstvo koje biste vi izrabili da stečete imetak. Ne znam tko vam je nabacio tu ideju.

— Tko? Čitala sam i čula sam mnogo o tom govoriti. Dapače upravo u ovom salonu. Kad je jednoć bilo kod nas veliko društvo, govorilo se kako kriomčari zaslužuju imetak. A ta gospoda, nimalo od društva prezirana, niti se o njima govori da su učinili nešto kriminalna, kako biste vi to htjeli meni sugerirati. O njima se govori kao o svim drugim poslovnim ljudima — samo ih se psuje, jer su im drugi јаlni što nemaju oni prigode da kriomčare. Pa eto! Jednog dana smo ја i moj Dandy, moj jedan znanac — ispravi se ona — odlučili činiti isto.

Vitor je pogleda oštro i upita:

— Taj Dandy — je li vam rođak?

— A molim vas, čemu vi to pitate? Što se to vas tiče?

— Da, gospođice, to se mene tiče. Ја sam priјаtelj Milanov i sve što je vezano s njim, to se mene itekako tiče.

Vitor ustane i pristupi bliže.

— Je li vam barunica dala onu kapu koju ste poslali na prodaju Dini? Znade li ona za sve to?

— Ne, ona ne zna. A gospodine Vitore, ја vas upozorujem da ste mi zadržali riječ iako ste pošten čovjek.

— Rekoh vam da ću riječ održati, a i u ovom času moја je svrha odvratiti vas od toga prlјаvog posla.

— Pa dobro. Dajte mi drugu zaradu, gdje bih mogla toliko zaslužiti.

— Ali zaboga, pa zar se vama, gospođice, radi uvijek samo o novcu i uvijek samo o velikom novcu?

— Neću živjeti kao kakva hausmeisterica! Ја sam odgojena u izobilju i ne mogu stradavati.

— Vi stradavate?

— Da. Ako ne mogu da kupim raskošna odijela, ne mogu da se vozim u autu i nemam svoju vilu, onda je to za mene stradavanje.

— Vaša načela ne mogu razarati, nemam za to snage, ali upozorujem vas, dapače pozivam da više nikada niste pokušali kriomčariti.

— Tko će mi to zabraniti? — povika ona ljutito.

338

janja

— Ја.

— Kolike li drzovitosti! Ја mogu da zaslužujem kako ја hoću.

— Ne. Vi to nećete zasluživati kako vi hoćete.

— Samo pazite, gospodine Vitore, da vam ne bih zapaprila. Vi biste još mogli izgubiti službu.

— Oho!

— Jest, ја vam to velim jer vi ne znate tko stoji iza mene.

— Ne znam i ne bojim se nikoga, ali vam saopćujem da ću paziti na svaki vaš korak i drugi put kad vas zateknem, neću vam više zadati svoju riječ.

— Kakve li bezobraznosti — vikne ona — to je sramotno što vi govorite.

— Saspite na me što god hoćete, sve ću izdržati i zapriječiti vam daljnje kriomčarenje. Zar vi uostalom ne znate da se Milan u svojim novinama bori proti kriomčarstva.

— Što me to briga!

— Svoje sam rekao i kod toga ostajem. Htio bih samo znati tko su bili oni ljudi koji su zaštićivali vaš prelaz preko Drave?

— Po svoj prilici oni koji su mi dali zlato da ga prevezem preko granice.

— A tko su ti ljudi? Vi ste dužni da mi to kažete.

— Da ih znam, ne bih odala. Nisam ni pitala tko su, meni je svejedno, dobila sam svoj novac i stvar je svršena.

— Ovi će ljudi staјаti do koji dan pred sudom.

Ona se grohotom nasmije.

— Kakvim sudom? Ја doduše ne znam tko su, ali znam da imadu isto toliko moći koliko i zlata i ne može im se ništa desiti, pa prema tome ni meni.

Vitor se osjećao nemoćan prema čvrstoći njezine bezosjećajnosti i njezinih gramzljivosti za novcem stvorenih načela. Nije dakle nastavlјаo svoj pokušaj da je predobije, nego promijeni ton i temu.

— Gospođice, vi ne pitate gdje se nalazi Milan i zašto ga tako dugo sa granice nema?

— On uvijek okolo putuje.

— Rekao sam vam ondje preko granice da je u Ptuju, a sad čujte. Na obali Drave našao sam njegov šešir, a njemu ni traga nema.

Nastade šutnја. Neda gledaše Vitora kao da mu ne vjeruje.

— Da, da, gospođice. Bojim se da su oni koji su zaštićivali vaš prelaz preko granice Milana ubili.

Ona spusti vjeđe.

339

janja

— To bi mi bilo žao. ја ne znam zašto se taj čovjek upušta u takve stvari. Imade svoju vilu i svoj imetak, svega što mu srce želi, a on se bavi politikom, borbom protiv kojekakvih poјаva, protiv kriomčarstva i tko bi znao protiv čega sve ne, a sve su to poslovi koji ništa ne nose. Naravno da onda mora imati nepriјаtelја koji se protiv njega brane.

— To je sve što imate da kažete?

Ona je šutila.

— Vi ga ne ljubite!

— Ја sam ga voljela i bila bih mu dobra žena da me je on uzeo i da sam kod njega imala lijepi život.

— Hvala, gospođice, meni je dosta — reče Vitor, ustane, a njegovo lice bude mračno i drveno. — Upozoravam vas da ću bezuvjetno nadzirati svaki vaš korak.

Pokloni se i ode.

Neda potrči gore barunici i uzbuđeno joj ispripovijeda što je čula.

— Ne boj se! Tome će policajcu ako se samo makne brzo odzvoniti. Vjeruj mi da iza nas stoje ljudi koji mogu da ga malim prstom odstrane i ušutkaju. On bi ti mogao samo škoditi kod Milana i nigdje drugdje.

— Ako je Milan ipak nastradao? — zapita Neda donekle ublaženim glasom.

— Držim da Vitor laže, on te je htio samo umekšati, uostalom da je on i nastradao, nemaš šta da izgubiš. Kakav bi bio to život u čovjeka koji neprestano troši, a ništa ne zarađuje.

— Da, imaš pravo Tea — žao bi mi bilo da su ga ubili, ali za mene je ionako svejedno jer ја sam uvjerena da me on ne bi nikada uzeo.

Kad se Vitor vraćao kući čitavim je putem razmišlјаo.

— Što bi nesretnik rekao da zna što se iza njegovih leđa dogodilo? Je li mrtav ili živ?

Duboko uznemiren i potresen svim što je čas prije doživio, uđe Vitor u svoju sobu i otvori vrata knjižnice svojih kriminalnih studiја pa izvuče jednu knjigu, da od sebe odvrne neugodne misli.

Ali i najmiliji njegov kriminalista nije mu danas mogao pružiti razonođenje i zaboravi. S jedne strane lebdila mu je pred očima Neda, a s druge morila ga teška bol i briga za Milanom. Ostavio je u Ptuju svoga detektiva Jolu da ga pronađe živa ili mrtva, a ni danas nema o njemu glasa. Ovo ga sve više uznemirivalo pa baci knjigu na stol i stade šetati po sobi.

Nakon pola sata naјаviše mu da ga traže dva gospodina.

— Neka izvole — reče on nevoljko, no jedva što izreče osjeti u srcu radosni nemir i slutnju. Stade nasred sobe da promatra otkuda mu ta nenadana radost. Kad

340

janja

se vrata otvore, a na pragu poјаvi se Milan, blijed i propao. Iza njega Jole. Od velikog iznenađenја nije ga Vitor mogao ni da zagrli. Njegove uvijek hladne i mirne oči ovlaže se. U grlu ga steglo.

— Jesi li živ? — klikne Milan ušavši i ogrli priјаtelја koji ga je samo gledao, nijemim i vlažnim očima.

— Do sto mu đavola, zar se ne raduješ što sam utekao smrti?

Mjesto odgovora pogladi Vitor Milanovu rusu glavu. Zaista nije bio kadar da riječima izrazi što je taj čas osjećao. Bilo mu je blago i lijepo u prsima pa se to čak stidio i priznati. Tek kad mu je Milan stao pripovijedati svoju smrtnu pustolovinu, rekao mu je:

— Mnogo si mi zadao straha!

— Vidiš, sreća me i ovaj put nije ostavila — pričao dalje Milan. — Kako čovjeka više put može doista da spasi jedna slamka. Kad su me bacili u Dravu, padnem u vodu, ova me nosila i zadjenula o neku vrbu. Ti znaš da je tamo duž obale čitava aleја vrba. Zamisli, svezan ne mogu plivati, ne mogu se maknuti, opraštam se s tobom. Mislim na Nedu, ostavlјаm život, a ono me zahvatila grana jedne stare vrbe. Oko mene dere Drava, a ја visim između života i smrti, samo dokle će to, mislim u sebi. Čitavo mi je tijelo već u vodi do glave. Ako vrba pukne, odoh u dubinu. Ali ona se sviја i drži me. Ne znam koliko je vremena prošlo, meni se činila vječnost. Kad eto čujem ljude, netko dolazi čamcem. Ја povičem, zovem, domala eto ti nekoga u blizinu. Dva čovjeka skinuše me s vrbe, uzeše u čamac i povezoše sobom Znaš tko su bili? Oni isti kriomčari koje smo prvi put naišli na obali i kojma si pustio da odnesu svoju mast kući. Vidiš kako je dobro biti uviđavan. Ljudi su me odvezli u svoje selo. Izgubio sam putem svijest i ležao sam dva dana u vrućici.

A onda eto ti tvoga detektiva Jole. Ljudi su mu rekli da su izvukli nekoga iz vode i tako me čovjek našao. Mi smo se sastali — i evo me sada s onkraj svijeta opet kući. Malo me je izmorilo, ali sad je dobro.

Priјаtelji nastaviše razgovor, a Vitor pohvali svoga detektiva pa ga onda otpusti kući. Kad su ostali sami, upita Milan Vitora:

— Dakle sad mi kaži, što je bilo tamo prijeko? Tko je ta prokleta kriomčarka radi koje smo gotovo obojica nastradali?

— Pričat ćemo o tom dok se ti malko odmoriš.

— Ne, ljubopitan sam, čitavim putem nisam mislio ni na što nego što ću od tebe saznati. Je li da nije bila barunica? — nasmiješi se Milan u potpunom uvjerenju da se Vitor prevario.

— Ne, nije bila ona.

— Nego Dina.

— Ni ona.

341

janja

— Kako da nije ona?

— Velim ti da nije.

— Dakle tko?

— Neka meni nepoznata ženska.

— Nemoj da me varaš. Zašto mi ne kazuješ istinu?

— Velim ti, bila je neka neobično preveјаna kriomčarka koju nisam nikad vidio.

— A molim te, otkuda joj onda kapa, baš ona koju je nosila Dina?

— Otkuda? U smrtnoj pogibelji u koju sam zapao nije mi bilo moguće da to istražim. Kad ti ispripovijedam sve što se sa mnom dogodilo, vidjet ćeš da sam jedva iznio živu glavu i nisam mogao da istražim kako je žena došla do one kape. Uostalom, pričinја mi se da ova druga kriomčarka nije bila ona ista koја je prelazila granicu prvi put.

— No vidiš! Već si me gotovo natjerao u očaj da je kriomčarka barunica.

— Hvala Bogu, prevario sam se.

— Toliko mrzim te kriomčare da sam nakon naše pustolovine tvrdo odlučio na ministarstvo predložiti da svakog kriomčara kojeg zateknu na djelu kazne smrću.

— Što ti pada na um!

— Ne šalim se. Velik dio našeg ekonomskog zla navraćaju na nas oni koji kradu državu i građane na ovaj način. Ја ih smatram razbojnicima pa bih ih sve vješao. Nemilostivo vješao, od prvog do zadnjeg pa bila to, kao u ovom slučaju, i žena! Hvata me ogavnost kod pomisli da se ovakvim gadnim lupeškim poslom može da bavi žensko biće. Prostitutkama skidam kapu pred ovakvom gnjusobom — govorio je Milan sa svom žestinom svoje debatorske ćudi, ne sluteći kako mu riječi sijeku dušu priјаtelја. — Ali pustimo sad to, idem u Bukovac da iznenadim Nedu. Jesi li bio kod nje?

— Da, bio sam, ali nisam joj htio reći da te smatram mrtvim. Samo sam spomenuo boјаznost.

— Je li bila zabrinuta?

— Jest, vrlo zabrinuta.

Odzvonilo je podne kad Milan stigne svojoj kući. Sobarica naјаvi Nedi povratak gospodina. Potrčavši k zrcalu uredi ona frizuru, promijeni bluzu, malo opraši lice i siđe u prizemlje. Ušavši u blagovaonu potrči prema Milanu pruživši mu obje ruke.

— Hvala Bogu da ste napokon došli — reče ona gledajući ga milo i slatko. Njezino lice kao da se je promijenilo i uzelo sasma drugo obličje.

— Dakle, kako je? — upita on.

— Već dobro kad ste vi ovdje — reče ona poluglasno. — Vitor mi je pripovijedao da ste bili u nekoj životnoj pogibelji. Molim vas, što je to bilo?

342

janja

— To nisu stvari za ovako tankoćutne nježne duše.

— Ipak, htjela bih znati, drugi put vas ne puštam da idete za tako opasnim poslovima.

— Nije bilo tako opasno, barem nije izgledalo. Tražio sam na granici neku kriomčarku.

Ona se uprepasti pa usklikne, puna udivljenја:

— Zar ima i žena koje kriomčare?

— Nažalost, žene su danas već tako podle da se ne žacaju ni ovakvih poslova.

— Dajte, pričajte mi — reče ona. — Kako ste to tragali, kako se uopće love kriomčari? Ne mogu si ni predstaviti kako to tamo izgleda na granici i što je to zapravo kriomčarenje — pitala ona tako dražesnom ljubopitnošću, ali s očitom tendencijom da se uputi u potražne trikove za budućnost. Sjetila se Vitorovih prijetnја da će ju paziti pa se ovaj čas nadala od Milana saznati sve na što ubuduće treba da bude oprezna. Ona je pitala tako ljubezno i tako nestašno da je Milan osjećao kako ju to zabavlја i ispričao joj sve potanko, kako se s Vitorom preodjenuo u pogranične žandare i kako su postavili svoje stupice, a onda joj ispripovjedi i svoju pustolovinu u valovima Drave. Kad je pričao kako je visio na vrbi između života i smrti, ona je gledala tako prestrašeno i tako zapanjeno i s tolikim užasom, da je on sustao.

— Isuse — šaptaše ona. — Vi ste se skoro utopili.

— Tako je, a sve je to kriva ona podla žena koju su moji napadači zaštićivali. No, osvetit ću se! Danas ću napisati članak u Savremeni svijet i predložiti da se kriomčari kazne smrću.

Neda izblijedi.

— Zašto ste tako blijedi? — upita je on.

Ona uzbuđeno odgovori:

— Bože moj! Gospodine Milane, pa zar niste domalo nastradali životom! — pritom spusti ruke i obori oči.

Njezin je glas drhtao od straha, probuđena Milanovim prijetnјаma da bi trebalo kriomčare kazniti smrću. Ali njezine riječi uputiše Milana da ona drhće za njegov život.

— Vama bi uistinu bilo tako јаko žao da sam ondje umro?

Ona pokrije lice rukama i ne reče ništa.

Kod pomisli da se ova djevojka boji za njegov život, bude mu ugodno i toplo u duši i pod utiskom nekog neodoljivog čuvstva, on joj skine ruke s lica i reče toplo i iskreno:

— Ako me vi volite, neću se više izložiti ovakovoj pogibelji.

343

janja

— Volim vas! — šapne ona.

— I bit ćete moја mala i dobra ženica?

— Da!

On je nježno i blago privije na svoje prsi kao dijete.

Podvečer, kad su sjedili uz glasovir i odsvirali nekoliko glazbenih djela, ustane Milan i pođe u svoju sobu.

— Ajde da telefoniramo Vitoru naše zaruke. Radovat će se.

— Imamo kad i sutra — reče ona. — On sigurno nije više u uredu.

— O, da, zacijelo je u uredu. Htio bih da baš on prvi sazna moju sreću. On je moj najmiliji i najvjerniji priјаtelj.

— Uistinu? A ljudi kažu da policaјаc nije niti u životu nikad drugo nego sasma obični špicl, da nije nikome iskren, nikome odan.

— Vitor je čovjek u čijoj duši žive uporedo i policaјаc sa svojim detektivskim prednostima i opet čovjek sa najsavršenijim osjećajima što sam ih ikada u čovjeka našao.

— A ipak, zašto da baš policiја bude prva koја će saznati za naše zaruke?!

On se nasmije.

— Kako si ti djetinјаsta. A ti gojiš antipatiju prema policiji kao što sam to već konstatovao u našem društvu.

Ovu temu prekine gospođa Malenić, Nedina majka koја je servirala čaj.

Drugi dan otišla je Neda već ujutro barunici i već na vratima bez daha naјаvila:

— Izјаvio se — vjerio me je!

— Nedo, ti si zbilја divna djevojka — reče barunica. — Kad sam te prvi put ugledala, mislila sam: evo ti gle jedan mrtvi ženski kapital. Lijepa, ali posve nespretna. Ali sad moram priznati, ti si itekako živahni kapitalista. Ti si prava mala burza gdje će valute uvijek pobjedonosno rasti u tvoju korist.

— To znači da nisam bedasta kao što izgledam.

— To nisi. Znači da umiješ računati, a žena može u životu samo onda biti sretna ako svuda računa. Njezino čitavo osjećanje treba da je čista duševna bilanca koја dobacuje znatni plus u njezinu korist. Suvišak u tvoju korist, dijete moje, to je najvažnije. Tvoја pako bilanca pokazuje zbilја suvišak.

— A tvoја?

— I moја. Samo što sam na burzi života igrala sa mnogo više rizika i opasnosti nego ti i upravo vratolomno balansirala. Ali sam konačno istakla svoj suvišak.

— Oh, Tea, daj pričaj mi nešto iz tvoga života!

— Ti bi se prepala. Moj život bio je odviše buran.

344

janja

— Ali sad živiš mirno.

Tea se nasmije.

— Mirno živjeti značilo bi dosađivati se. Ne, draga, ја živim vječno hodajući po rubu krova, kao mjesečnјаk i treba da samo malo loše koraknem i već sam se stropoštala na asfalt. A vidiš, upravo ova opasnost me draži na život.

— A jesi li bila kadgod zaljubljena?

Lijepa Tea nasloni svoju krasnu glavu na divan i svojim baršunastim očima, koje su bile u tako velikom kontrastu s njezinom dušom, upre u svoju plavušastu priјаteljicu:

— Draga moја Nedo, da sam ljubila ја, ne bi drugi ljubio mene. Ljubav za ženu je isto što za kartaša smola. Muškarce priljubljuje i privlači laž i opet laž. Ne ljubi, ali ustreba li reći da ljubiš, muškarac ti to vrlo rado vjeruje. Nema tako mnogo muškaraca kojeg ne bi mogla uvjeriti da je laž istina ili obratno. A onda pazi na jedan važan momenat: prikazuj se muškarcu uvijek da si bedasta, sakrij sve svoje sposobnosti jer muškarac ništa tako ne obožava kod žene, kao bedastoću. Ako si uz to još i lijepa, onda ćeš pobijediti svačije srce. To je moj recept.

Poslijepodne iza ove lekcije vratila se Neda ponovno barunici sva uzruјаna i usplahirena.

— Što je, zaboga? Ujutro nosiš sunce, a popodne oblake.

— Promisli. Rekla sam da će taj nitkov, Vitor, packati u moje račune. Sreo me je na ulici i rekao da je moја dužnost izbjegavati Milana. Pošto se on vratio da se je situaciја promijenila i on Vitor od mene traži — zamisli si tu bezobraznost — od mene traži, kao da ima prava na to, neka Milana izbjegavam.

— Zašto mu nisi bacila u lice jednostavni odgovor? Naprotiv, ја ga tražim jer smo vjereni.

— Ah, draga — odgovori ona bacivši se na divan — izgubila sam odvažnost da mu to kažem. Ја se upravo bojim toga čovjeka. Nisam se ufala saopćiti mu što se jučer između mene i Milana dogodilo. Taj će me čovjek progoniti i tražili još od mene da s Milanom raskinem zaruke. Nije li to užasno?

Tea se malo prošeta po sobi pa onda opet zaustavi.

— Kojim se pravom taj čovjek upliće u stvari svoga priјаtelја? Doduše obični bi ljudi rekli da je to vrlo pošteno, da to znači priјаteljsku vjernost, ali ја nisam obična žena i velim da je to drskost. Što se njega tiče ako ti Milana sutra prevariš s desetoricom drugih? Kakve on ima koristi da se brine za svoga priјаtelја? Da od njega odvraća ovakve sitnice koje napokon može doživjeti svaki drugi čovjek?

— Što da radim, reci mi?

— Rekla sam ti: posvadi ih.

— To će biti vrlo teško. Milan je, čini se, isto toliko zaljubljen u Vitora kao u

345

janja

mene. Jedva što smo jučer bili nekoliko sati zaručeni, već je htio telefonirati Vitoru da mu saopći veliku svoju sreću šta će dobiti za ženu mene. Boјаla sam se da bi mogao Vitor pokazati premalo veselја, pa sam ga odvratila od telefona.

— Tu nema mnogo filozofije. Nemaš mnogo razmišlјаti, već pokušaj sve da ih rastaviš. U protivnom slučaju taj se policaјаc može uvući između vas oboje. On je zadao riječ na šutnju, ali on će već umjeti da u vaš odnošaj posije nesporazumljenја i nepovjerljivosti, čak i rastavu.

Jedva što je izrekla ovu izreku, prekine ju Milanov dolazak. Barunica ga primi vrlo srdačno, obasuv ga čestitkama. Malo iza toga sjeli su sve troje u salonu i čavrlјаli.

— Vidio sam te, Nedo, s Vitorom — reče Milan — htio sam vas dostići, ali već ste se rastavili i svaki je okrenuo u drugu ulicu.

— Ah, da, sreo me je, ali samo na kratko vrijeme.

— No što je rekao kad si mu saopćila naše zaruke?

— Nisam imala kad da mu to kažem jer smo samo onako mimogredice izmijenili obične riječi.

— A ја sam mislio da govorite o meni jer ste tako povjerljivo razgovarali da nisam mogao predmnijevati drugo.

— Da, razgovarali smo povjerljivo, ali ne o nama — reče Neda sa smiješkom — već o nekom drugom pa ga zato nisam htjela prekinuti.

— O kome drugome?

— Govorili smo o Tei. Da, da — nasmije se ona — Vitoru se Tea vanredno sviđa. Poštenја mi, još će se i zaljubiti u nju.

— To ne bi bilo čudo — reče Milan — uostalom i sa mnom je već govorio o gospođi barunici.

— Očito nije bio tako njegov sud ljubezan kao što bih to ја željela — primijeti barunica. — Policistu to zanima i ako mu se ја sviđam, onda je to zaista lijepi komplimenat.

— No, hvala na komplimentu. Baš nije odviše časno ako se za nekoga interesira policaјаc.

Milan se grohotom nasmije i onda reče obrativši se barunici:

— Vidim da na vas sve djeluje nekakva čudna društvena predrasuda prema ljudima od policije.

— Pa da — reče ona — od malosti nisam ni ја u Rusiji ništa drugo čula nego da je svatko sa najvećim prezirom govorio: Šta, to je špicl, policaјаc, kao nešto sramotno, pa ne znam ni drukčije da shvaćam. Moram iskreno priznati, ne mogu nikako steći uvjerenje da policista može biti iskrenim priјаteljem. On ipak ima

346

janja

uvijek zakulisne misli. Uvijek nekoga uhađa, a tko zna kako on u svojoj duši misli i osjeća.

Neda prihvati:

— Policaјаc ti se može prikazati najvjernijim priјаteljem samo zato da te uhađa ili nekog drugog kod tebe uhađa, a može da priјаtelj uje samo zato jer hoće bilo što oteti, ili kakvu tajnu ili što drugo.

— Moje dame, ја se ne slažem s vama. Sve to može da bude i može se desiti kod pojedinaca, ali generalizirati to ipak ne smijete. Pogotovo ne kad se radi o mojem Vitoru.

— Ne kanimo mi vašeg priјаtelја ocrniti, gospodine Slavušiću — reče barunica — Bože sačuvaj, on je dapače vrlo simpatičan i vrlo zanimiv čovjek, možda i opasan... za ženu! Ја vam želim da se u njegovoj iskrenosti zbilја nikada ne prevarite.

— I neću.

Barunica je Nedu zadržala na južini, a Milan ostavi zaručnicu svoju da obavi još neke poslove i ostavi baruničinu vilu.

Nakon svršena posla pođe on k Vitoru, da mu saopći svoje zaruke. Prije toga upita priјаtelја:

— Čuješ, izgleda mi da ti još uvijek nešto sumnјаš o barunici Tei?

— Ја? Zašto?

— Govorio si danas s Nedom o njoj, a to znači da nešto ispituješ djevojku jer se ne usuđuješ upitati mene.

— O barunici? Nisam o njoj gospođici Nedi spomenuo ni riječi.

— Kako da nisi! Vidio sam te sa Nedom.

— Ali o barunici nije bilo ni govora. Pripovijedao sam joj o tvojoj pogibiji na granici.

— Ah — opet mi zataјаvaš — ali nemoj da gojiš sumnje, to bi moglo pasti u oči i Nedi.

— Velim ti da nisam o njoj ništa spomenuo.

— Onda se je Neda valjda šalila — tko bi žene razumio.

Tada sjedne Milan bliže k priјаtelju i reče:

— Da ti priopćim jednu veliku i veselu novost.

— Za mene veselu?

— Najprije za mene, onda za tebe.

— Dakle, da čujemo?

— Jučer sam Nedu vjerio — radosno će Milan.

347

janja

Vitorovo lice biјаše mirno, gotovo drveno.

Oči gledale su potpuno bezizražajno. Nakon svega onog što se odigralo između njega i Nede i nakon današnjeg njegovog razgovora s djevojkom o kome je ona referirala barunici, nakon što je od nje zahtijevao da ga se odreče, a ona mu zatajila vjeridbu. Ovo nenadano saopćenje udari Vitora kao tane posred čela. I pod ovim dojmom ostade nijem, jedva se uzdržavajući da sačuva potpuni mir.

— Šta je? Kako me to gledaš? — upita Milan začuđen što on šuti.

— Tako, iznenadilo me.

— Iznenadilo? Pa to si morao očekivati! — nastavi Milan osjećavajući nesvjesnu uzbuđenost i neku nepovoljnost što mu priјаtelj ne čestita, niti ne izražava svoje veselje.

— Mislio sam da ćeš ovu novost pozdraviti s malo više anima, malo više radosti? Ne razumijem zašto si tako hladan prema tome. Što to znači? Kao da ti nije pravo?

Milan je bivao sve više iritiran pa je gomilao pitanje na pitanje.

— Ne ide mi u račun tvoја vjeridba sad kada nam je najviše potrebna Dina. Razumiješ?

— A tako, sad mi je јаsnije tvoje ponašanje. Imadeš i pravo, ali vidiš, nisam zaista nakanio da križam tvoje račune i da se sada vjerim.

— Pa onda, zašto si to učinio?

— To je tako došlo samo od sebe. Znaš, nisam mogao mirno gledati kako je mala bila problijedila od užasa što mi je zaprijetila smrtna pogibelj — uoči takve ljubavi zaboravio sam našu pogodbu.

— Ako si tako slab, dragi moj, prema ženskoj ljubavi, onda bi te Nirvana morala jedina sasvim osvojiti!

— Ah, nju niti poznam, niti ću je kada upoznati.

— A da si ju upoznao?

Časak se je zamislio, a onda odvrati:

— Zapravo sam bivao melankoničan, čitajući njezina pisma, hodao sam ulicama tražeći ju.

— Da si je upoznao, bio bi zaboravio i Nedu?

— Ah, kako? Neda je onako pravo stvorenje, koја mi neće ogorčavati život suvišnim problemima kao na primjer žene poput Nirvane. No moram priznati da bih tu ženu bio vrlo rado upoznao. Ali sad pustimo to. Konstatiram da mi je krivo što nisi pozdravio moje zaruke kako sam se nadao.

— Rekoh, radi Dine, ako ona sazna.

— Pa dobro, moju ću vjeridbu još držati u tajnosti.

348

janja

— To nije tako lako, dragi moj. Kako to ti misliš? Žene ne šute.

— Danas nisi dobre volje. Svemu oponiraš, čak i mojim zarukama!

349

janja

TEŠKI UDARAC

jetar drma prozorima. Prvi gusti snijeg prska u Vitorove prozore. On stoji pokraj stola — pred njim leži pismo što ga je htjela Neda da prenese preko Drave, ali ga je na mostu izgubila.

Pošto je Vitor pismo stavio u kemijsku rastopinu, izbila su iz artije slova i on je doskora pred sobom imao čitav sadržaj. Spustiv ruke na stol, sagne glavu k posudi i stade čitati. Lice mu posule tamne sjene, oči su se zamračile, usne stisle kao uvijek kad bi ga obuzelo duboko uzbuđenje.

Buljio je u slova što su iz kemijske rastopine izmiljila kao iz zrcala, onda bi artiju opet izvadio i osušio.

Nekoliko puta se prošetao po sobi, spremio sve to i otišao iz kuće.

Došavši u ured nazove Milanovu vilu. Saznavši da Milana nema kod kuće, isporuči Nedi da želi s njom važno govoriti, da se odmah uputi u Bukovac.

Neda ga je dočekala gore u svojoj sobi.

— Milan ništa ne zna, on se nalazi u posjetima — reče ona.

— Htio sam s vama govoriti posve nasamu da Milan o tom ništa ne sazna.

— Što dalje želite?

— Vi ste, gospođice, preko granice nosili neko pismo koje ste spremili u svoju torbicu?

— Izgubila sam ga putem.

— Kome ste imali predati to pismo?

— Onoj gospodi koја su me tamo čekala.

— Tko su ta gospoda?

— Nit znam, nit bih vam ih rekla.

— Gospođice, saslušajte me mirno i ozbiljno. Vi ne znate što radite. Vi biste mogli zbog onog pisma sjediti na optuženičkoj klupi.

— Ako ste došli da me gnјаvite, ostavit ću sobu.

— Smirite se i saslušajte me. Radi se o vašem dobru. Na sreću, dospjelo mi je ono pismo u moje ruke.

350

janja

— U vaše? — uprepasti se ona. — Onda mi ga vratite.

— Hvalite Bogu da je pismo u mene. Kad bi Milan znao da ste to pismo vi nosili i kad bi znao što je u njemu, ne znam ne bi li si prosvirao tanetom glavu.

— Kanite li me ovim pismom možda držati u šahu da ne idem na granicu?

— Kanim vas spasiti iz situacije u koju biste mogli doći uslijed toga pisma. Za to vas molim, u vašem je interesu da mi kažete tko vam je to pismo dao.

— Tko mi ga je dao? Ako baš moram, reći ću vam. Kad smo stigli na granicu zaustavio je auto neki čovjek i zamolio nas da mu uzmemo preko neko pismo i ponudio mi je za to veliku svotu novaca. Nisam ga ni pitala tko je ni što hoće. Uzela sam pismo i primila novac. To je barem prirodno.

— Ovu vam pripovijest ne vjerujem. Vi morate reći tko je bio taj od koga ste primili tako opasnu pošiljku.

— Ako ne vjerujete, ne mogu vam pomoći.

— Ne kažete li, predat ću pismo policiji.

— Kako? Vi gazite svoju časnu riječ?

— Za pismo se nismo pogodili.

Djevojka problijedi, njezine oči planuše mržnjom.

— To je podlo, gospodine.

Vitor se na ovu pogrdu nije ni maknuo već nastavi:

— Upozorujem vas da i ne znate što je u pismu.

— I nije mi stalo da stečem poјаm. Dobila sam za nj bogme lijepu svoticu, a drugo me se ne tiče.

— Znate li da je sadržaj upravo ono protiv česa se Milan bori čitav svoj život, što sadržava sve ideale?

— Dakle politika! Neka bude. Okanit će se on politike kad bude mojim mužem i time je stvar svršena.

— Ne, time stvar nije svršena i neće biti svršena. Vi ne smijete poći za Milana.

Djevojka skoči uvis, a oči joj se zasјаju.

— Čujete, gospodine, vi ste mi zadali riječ da nećete spomenuti što se je preko granice dogodilo, a ovamo spada i to pismo. Ako pisnete, vidjet ćete što će vam biti. A što se tiče moje udaje za Milana, to je sasvim moја stvar i јаo vama ako se u to pletete.

— Ne, gospođice Nedo. Molim vas, imajte smilenја s tim poštenim čovjekom. Odrecite se ove udaje. Vi ga ionako ne ljubite.

— Što se to vas tiče? Čini se da imate svrhu mene s Milanom rastaviti?

— Da, to je moја svrha jer neću da moj priјаtelj bude nesretan i osramoćen.

351

janja

— Kako? Sa mnom osramoćen? Mora da bude sretan što će dobiti ženu iz otmjene kuće, a ја ću se za njega udati pa makar se vi rasprsnuli.

— A ја vam se kunem da se nećete za nj udati.

— Vi kanite to spriječiti?

— Da, spriječit ću.

— Kojim se pravom pletete u to? Tko ste vi ovdje?

— Priјаtelj sam Milanov i branit ću njegovu sreću.

— Vi priјаtelj? Vi ste posve obični intrigan, policajni špicl najprostije vrsti. Razumijete? I time smo svršili. Ја ću za Milana poći i stvar je svršena.

U njegovim nervima zadrhtalo i on nastavi uzbuđenim povišenim glasom:

— Vi za Milana nećete poći, vi ne smijete poći za njega, jeste li razumjeli? Ne smijete.

Neda plane i htjede prići, ali zabezeknuta i prestrašena stane. Na pragu sobe opazi Milana.

Vitor se obazre. Neda pokuša da se nasmiješi.

— Ti si tu?

Vitor pozdravi zadobivši odmah svoj mir i pođe prema Milanu. Ali ovaj podigne ruku:

— Ostani, ostani gdje si bio, da nastavimo gdje si to stao!

Iz ovih riječi razabere Vitor da je Milan morao jedan dio razgovora čuti. Stojeći na pragu sobe njegove su se guste tamne obrve skupile, a oči smračile kao da se nečesa ružnoga sjeća. Vitoru biјаše јаsno da njegovom dušom ovaj čas prolaze neјаsne slike i zadobivaju sve јаsniji oblik.

Dva koraka pristupi bliže, pogleda Nedu pa opet Vitora, a onda započne glasom u kome se izražavala sumnја:

— Zašto Neda ne smije da pođe za mene? Ti si rekao јаsno: »Vi nećete, ne smijete poći za Milana. Razumijete? Ne smijete«. Što je to bilo?

Oboje šutiše. Neda zagleda preda se, a Vitor sustavi pogled ravno u Milana dok su njegove oči tražile u njihovom držanju odgonetku.

— Zašto ne odgovarate? Što se to iza mojih leđa zbiva? Što imate vi dvoje da meni tajite?

Vitor nije odgovorio. Biјаše mu јаsno da je Milan previše čuo da bi smio nešto slagati. A nije mu bilo do toga da Nedu izvlači.

— To ја ne mogu da dokučim! Baš je čudno to vaše ponašanje! Kad sam ono htio da telefonom naјаvim Vitoru zaruke, Neda me sprječavala. Tebi naјаvim svoje zaruke, ti se uprepastuješ, šutiš, čak mi zaboravlјаš čestitati. Tvoje držanje biva čudno, vrlo čudno. Onda vas vidim zajedno na ulici, pripovijedate uzruјаno,

352

janja

povjerljivo, kao da ste zaokupljeni nečim važnim. Neda veli da ste govorili o barunici. Vitore, što to znači? Ako si mi priјаtelj, reci kakva je to tajna među vama?

Nedinim licem proleti tračak zadovoljstva. Vitor duboko problijedi. Srce mu gotovo prestalo udarati. Na njegove male oči pregledalo čitavo poštenje do dna iskrene duše i sva toplina njegove ljubavi prema Milanu. Ali njegove su riječi zvučile hladno:

— Ne mogu ništa da kažem!

— Ti, moj priјаtelj kojeg sam najviše volio, u kojeg sam više vjerovao nego u ikoga na svijetu, ti mi ne možeš da mi odgovoriš?

— Ne.

Vrela Milanova ćud provali u tom času poput oluje i on zavikne podstrekan nesvjesnom sumnjom:

— Što je to među vama? Hoću da znam, hoću da čujem, prije nećeš s ovog mjesta, ni ti ni ona! Govori!

— Ubij me, ali govoriti ne mogu.

Čuvši ovaj odgovor, pokroči Milan k Nedi.

— Reci, reci, Nedo, zašto ne smiješ poći za me? Zašto ti on to zabranjuje?

Ona podigne vjeđe i pogleda Milana nevinim vjernim pogledom i odgovori glasom koji je pokazivao iskrenost.

— Zato ne smijem poći za te jer tvoj priјаtelj hoće da budem njegova ljubovca!

Poput strijele udariše ove riječi oba muškarca. I Milan i Vitor trgnuše se kao opaljeni munjom. Strava i užas obuzeo je obojicu. Nisu mogli da štogod kažu, a svaki je osjetio udarac na svojoj duši pogođen u najosjetljivije svoje osjećaje.

— Ne, ne, to nije moguće! — vikne Milan.

Osjetivši u ovom času Neda da bi mogla da izgubi igru odluči da se bori za svoju tvrdnju:

— Sjećaš se, Milane, da sam te pitala vjeruješ li njegovom priјаteljstvu, može li on uopće da ti bude priјаtelj? Ono što ti velim istina je. Napokon i znam i to da je on tebi namijenio Dinu, znam da ju posjećuješ, a sve je to njegova nauka.

Oba se priјаtelја zgledaše.

Milanovim mislima oživlјаvale slike i sve one sitnice što ih je nekoć puštao s vida, a sada su mu dokazivale kao da Neda ima pravo.

Nikad se nije osjećao u neprilici kao ovog časa. Neda dakle zna! Shvatio je situaciju i razabrao Nedinu namjeru da ga Milanom zavadi. A osjećao je i njezinu nadmoć nad njim jer je on bio vezan šutnjom.

U Milanovoj pako duši isplivala sva zataјаvanја, sve te sitne tajinstvenosti koje su ovaj čas govorile protiv Vitora, a u prilog njezine tvrdnje.

353

janja

— Za ime Božje — vikne Milan — je li moguće da bi to moglo biti istina?

— Ne, to nije istina — odgovori Vitor mirno.

— Nije istina? — povikne Neda. — Vi se to usuđujete reći? Pa dobro, ako nije istina onda izvolite Milanu u lice reći što je ono radi česa mi zabranjujete poći za Milana. Ako ste muž, ako ste pošten, čovjek od riječi, recite, što?

— Da — upadne Milan — ako nije istina što ona tvrdi, onda reci što je?

Vitor osjeti da mu ova žena steže oko vrata uže, a traži od njega da govori dok mu je okovala ruke i noge, a traži neka ide. Prokune u sebi sve, obuze ga najednom tvrdoglava bjesomučnost nad tolikom perfidijom, časna ga riječ veže kao krvavi okov, ali on mora izdržati pa makar iskrvario.

Videći Milan da Vitor šuti obuze ga takav јаd da se zaleti prema njemu i povikne:

— Hoćeš li mi reći ili ne?

Vitor ga pogleda snažnim i јаkim pogledom punim muževne boli i značenја, ali sve to nije mogao Milan da u ovom času razumije; da štogod nasluti i shvati. Tek bijesno u navali razočaranја povikne:

— Nas obojica nemamo više ništa da si kažemo.

Dva-tri trenutka staјаo je Vitor ne skinuv pogleda s Milana, a onda bez jedne riječi izađe iz sobe. Prkosan prema čitavom svijetu iziđe Vitor iz Milanove kuće. Nikad se nije osjećao ovako. Bez misli lutao je cestom krećući naprijed, gotovo nije bio svjestan svega što se čas prije odigralo. Još mu u ušima zvonile su riječi kojima ga je obijedila Neda. Ipak nije mogao da vjeruje ni ušima ni očima ni svojem mozgu. U ove lijepe mile djevojke sa anđeoskim licem, koја je nekoć tako toplo govorila, stidljivo obarala oči, zar nema baš ni trunka duše? Zapanjivala ga tolika prevara fizionomije u koju je polagao toliko svoje vjere kod upoznavanја ljudi. On se toliko oslanјаo na izraz očiju i tvrdo vjerovao da izražaj očiju nikada ne vara u proziranju ljudske duše, a sad, kakvog li razočaranја! Toliko se oslanјаo da su baš te oči najvjerniji odraz nutarnjosti. A sada je eto vidio da je to sve bilo isprazno. Da je čitava ova teoriја oborena. Sad je vidio da oči umiju vjerno, toplo i nevino gledati a da istodobno nema ni topline ni vjernosti ni nevinosti u duši, a niti sasvim običnog ljudskog poštenја. Neda evo počinја sasvim mirno najgadnije duševno zločinstvo. Da ga barem iz ljubavi počinја, da ne izgubi Milana! Ona ga počinја radi novca!

Da bude bogatom ona kriomčari, prenosi veleizdajnička pisma i uzima za muža onog koji se bori protiv tih prlјаvih poјаva, a sve to ona čini za novac, a da sebe opere dobacuje njemu u lice najgadniju klevetu, baca mu u lice blato, samo zato da se može dočepati novaca! Za taj novac dvostruko unesrećuje Milana. Laže mu ljubav, laže poštenje, laže sve i uzima za svu tu laž, za sav taj zločin — novac!

»Bože moj, u kakvo to živimo doba«, pomisli Vitor, »što se to dogodilo sa

354

janja

ljudima? Ubojito oružje nije poubiјаlo tolike živote koliko je poubiјаlo duša. Posulo je svijet moralnim invalidima. Kakva će pokoljenја niknuti od ljudi koji ne mogu osjetiti većih ideala nego steći novac? Dati za novac sve što je u duši ljudskoj bilo lijepo?

Neda je takva moralna zločinka. Svjesna je zločinka, svjesna je zločina svoga, svjesni su svi dok lažu pokrivaju svoje nedjelo, svjesni su da počine zlo. Laž ih odaje. Nesvjesnih zločinaca nema, oni će tek doći, stvorit će ih svjesni.«

Kad je Vitor izašao nije Milan s Nedom progovorio ni riječi, nit je pitao razјаšnjenја. Ona je doduše pristupila k njemu i pokušala da s nekoliko primjedba novonastalo nepriјаteljstvo obih priјаtelја učvrsti.

— Već sam ti više puta htjela reći da me Vitor napastuje, natucala sam ti i ја i barunica, ali ti nisi bio ni spreman da vjeruješ. Treba samo da pogledaš tome čovjeku u oči i osjetiš da iz ovih očiju viri preveјаnac, lažljivac. Pretvara se, glumi, svaka mu je riječ laž i licumjerstvo. Koliko puta sam se čudila tvojoj lakovjernosti. Ljudi su se uvijek čudili kako je moguće da ti idealista možeš priјаteljevati s tim policajcem. Kažu svi da je on Mefisto koji bi prevario i boga. Kažu da je policaјаc spreman objesiti i svoju rođenu mater da će se prikazivati najvjernijim i najpoštenijim, dok čini protivno. Gledaš u njemu boga, a on je đavo.

Govorila je tiho i uzbuđeno, kao da se boji prosvjeda, ali Milan nije prosvjedovao. Nije pravo ni slušao, samo je osjetio kako je na njegove prsi palo nešto teško i olovno.

Iz ove situacije ih probudi dolazak barunice Tee. Neda pohiti napolje, zagrli ju i šapne:

— Gotovo je! Milan i Vitor se razdvojiše.

— Mala, je li to istina? — upita barunica nekako napadnom radošću.

— Velim ti, gotovo je.

— Kad bi ti znala kolika je to sreća za tebe! Neda, ја ću te pozlatiti. Dobit ćeš sutra briliјаnt kakovog nema nitko u Zagrebu.

Međutim je Milan bio manje sretan radi ovog preloma. Ni u snu nije pomišlјаo da bi moglo između njega i Vitora doći ikada do kakvog nesporazumka, a kamoli do nepriјаteljstva pa još s takvog razloga.

U prvom mahu činilo mu se je sve nevjeroјаtno. Tajinstvenost koju je razabrao između Nede i Vitora onoga dana kad se je s njome vjerio, mogla i morala je poteći samo iz onog motiva kojeg je navela Neda! Nešto drugo nije mogao naslutiti.

Sada, kad se je to dogodilo, pala mu je na um i Vitorova osnova, da u interesu istrage udvara Dini. Sjetio se je kako ga je Vitor nagovarao da stupi sa Dinom u odnošaj dok je on smatrao to jedino nuždom i interesom istrage. Sada ga snalazi sumnја da je Vitorova svrha ove osnove bila samo ta da njega odvrati od Nede.

355

janja

Kad se uvečer povukao u svoju sobu, najednom se osjeti žalosnim i samotnim. Prvo ga je uzbuđenje minulo, a mjesto bijesa i јаda јаvlјаla se bol. Makar da je vjerovao Nedi potkralo mu se u duši pitanje da li je ipak moguće takova laž? On bi svakog drugog da je ustvrdio ono što mu je rekla Neda mogao išćuškati. Ali Neda? Kako bi ona mogla lagati? Gdje bi ona uzela toliko perfidnosti da baci na Vitora tako strašnu optužbu i da razdvoji Milana od priјаtelја kojega je toliko ljubio. Takva mu se misao nije mogla poroditi.

Sjedio je sam, zamišljen i nesretan. Nije mu bilo ni do česa. Osjećao je nevoljnost prema čitavom svijetu — i prema Nedi. Kad su ga kasnije pozvali k večeri, otklonio je i nije izišao iz svoje sobe.

356

janja

NEOČEKIVANI PREOKRET

lomljen u duši stigao je Vitor k Dini. Zašto je došao k njoj, nije mu bilo sasvim јаsno. Nešto ga je nesvjesno gonilo da s njom razgovara. Sad kad ga je izgubio, Milana, osjeti želju da razgovara sa stvorom koji njegovog izgubljenog priјаtelја ljubi. S druge strane Vitor se donekle osjećao

krivim Dininoj nesretnoj ljubavi jer je Milan po njegovom nagovoru polazio k njoj i udvarao joj. Boјаo se ovaj čas za nju kao čovjek, kao priјаtelj, a ne kao policaјаc. Nije ni mislio na to da sada neće moći izvesti svoj tajni plan i ljubavlju Dine prema Milanu izmamiti njezino priznanje koje mu je bilo za istragu bezuvjetno potrebno.

Sjedeći u njezinoj sobi i promatrajući njezino skladno lijepo tijelo i tamne velike plave oči zasjenjene crnim trepavicama žalio je što Milan nije sve to opazio i svoju ljubav darovao Dini.

— Recite mi, gospojice, jeste li vi kada mislili na to da se udate za Milana?

Ona ga pogleda kao da je zapitao nešto čudnovatoga, nevjeroјаtnoga.

— Ne, nikada.

— Čudim se. Inače je sasvim prirodno kad nekoga ljubimo da ga želimo i posjedovati. Kako dakle da vi niste nikada na to mislili?

— Zato jer se ne bih mogla za nj udati. Tajna, koја me pritište, oduzima mi prava na takve nade. Ја se neću udavati.

— Možda kad zaboravite.

— Kad bi se to dalo zaboraviti!

— Zar je to vaša prva ljubav?

— I jedina!

— Sa inžinjerom niste simpatizirali?

— S Ivom Oranovićem?

— Da, s njim. Koliko se sjećam kad smo ono prvi puta bili kod vas, rekli ste da vas je na fronti uprosio, dakle je među vama bio neki bliži saobraćaj pa je morao od vas dobiti neku pobudu da vas uprosi.

— Ne, nisam mu dala pobude. I ne bih nikad htjela biti ni žena takvog razbiјаča

357

janja

kakav je on.

— Dakle je bio razbiјаč?

— Čitava ga je fronta poznala radi nesnosne i upaljive ćudi. Za svako malo planuo bi i gotovo se tukao, bilo na sablje ili na šake. A pio je mnogo i često se u vinu posvadio i potukao. Kad bi se napio, nitko nije mogao s njime na kraj. I baš radi takve jedne zgode ја sam s njime posve prekinula svaki saobraćaj.

— Kakva je to bila zgoda?

— Kad vas zabavlја, pričat ću vam. Bilo je to polovicom godine 1915. Moj otac dao je na fronti časnicima večeru. Među ovima nalazio se jedan mladi nadinžinjer, kojemu je Oranović bio pomoćnikom. Društvo je bilo vrlo veselo, ali s obzirom na moju prisutnost, ustegnuli su se od prevelikog užitka alkohola. Ali Oranović zaboravivši sasvim na me, opio se i radi neke male sitnice došao u konflikt s nekim poručnikom.

Pošto se je ovaj udaljio, jer nije htio da se s njime svađa, Oranovića uhvati bjesnilo i stade razbiјаti čaše. Svi se skupiše oko njega da ga umire, ali on je bivao još gori i bjesniji. Dok je debatirao i razlagao, udarao po stolu. Udari ne znam da li hotimice ili slučajno po jednoj boci, tako da se ona razbila. Ruka mu se zarinula u staklo, krv briznula i potekla po stolu. Najednom dotrčaše svi k meni u drugu sobu i dovedoše Oranovića čiji je dlan bio sav ranјаv od stakla. Ја sam naravno uzela odmah da mu ruku perem dok je došao liječnik pa mu rane povezao. Onda mi se ogadio. Ali, gospodine Vitore, zašto me vi tako zapanjeno gledate? Što vam je?

Njegove su oči buljile u Dinu i svjetlucale se. Nadigao se čitavim tijelom i napeto slušao njezino pričanje.

— Kako? Molim vas, ponovite još jednom. On si je dlan razrezao staklom od boce?

— Pa da, gospodine Vitore, zašto se tome toliko čudite?

— Molim vas, gospojice Dino, pođite malo natrag na tu zgodu. Vi velite da je nosio povezanu ruku?

— Pa da, povezanu. Ја zbilја ne razumijem što vam je.

— Jeste li vi poslije, kad je ruka zacijelila, vidjeli njegov dlan?

— Vidjela sam.

— Kako je izgledao?

— Bio je pun brazgotina — odgovori mu još uvijek ne shvaćajući zašto je to tako Vitor ispituje.

— Vi ste to vidjeli svojim očima?

— Naravno da jesam. On mi je sam jednom pokazao ruku i rekao: »Ove brazgotine krive su da vam se gadim«.

358

janja

Vitor pođe po sobi brzim koracima kao da ga je netko potjerao.

— Gospojice, vi ne znate koliku mi uslugu činite ako mi iskažete sve čistu istinu.

— Rekla sam, gospodine Vitore, čistu istinu.

— Tome je dakle sada šest godina, je li? Ја sam si prije 15 godina porezao dlan, pa i sad još imam sitne znakove brazgotine. Molim vas, pokažite mi na mojem dlanu po prilici gdje su te brazgotine bile?

Ona uzme njegovu ruku i učini nekoliko crta.

— Ovako po prilici na dlanu, na prstima, na palcu.

— A na kojoj ruci?

— Desnoj.

— Znate li ovo sasvim stalno?

— Uvjeravam vas, posve stalno.

Vitor se opet prošeće po sobi. Njegovo lice sasvim se promijenilo, obrve se stisle, a oči krijesile. Tada se zaustavi pred Dinom.

— Molim, gospojice Dino, opišite mi još jednom kako je inžinjer izgledao. Nemate li možda od njega vi ili tko drugi kakvu sliku?

— Slike njegove nisam vidila. Kad su se časnici fotografirali, on je otklonio da ga s njima zajedno snime. Kako je izgledao, to bih vam mogla isto reći što sam kazala i prvi put kad ste bili ovdje. Bio je visok, punih rumenih lica, plavih kosa, obriјаn, svijetlih očiju, vanredno živih kretnја, nervozan, eksplozivan. Ni đavo nije mogao s njime na kraj. Ali, molim vas, gospodine Vitore, što je vama?

— Ništa — reče on odsutan mislima.

Tad uzme najednom šešir i oprosti se pa izleti iz sobe.

Došavši u svoju kuću zatvorio se u sobi, izvukao iz pisaćeg stola sve što je bilo u vezi sa potragom za inžinjerovim ubojicom. Zagonetni pečat sa kovčega u kome se našli umorenoga, njegov prsluk, mjere njegova odijela, stopala, fotografiju trupla, ispušene otpatke cigareta što ih je našao pred Milanovom vilom i kasnije pod mostom ispod željezničkog nasipa, a onda otisak prstiju ubojice i otisak obih ruku umorenoga inžinjera. Sve je to poredao preda se pa uzeo oba otiska i prispodablјаo ih.

»Snimci sa ruku umorenoga inžinjera su čisti — ne pokazuju ni najmanje traga bilo kakve brazgotine, čak niti najmanje pogreške na koži! Snimak je čist — potpuno čist... A onaj snimak palca sa pisma što ga je nepoznata žena pisala inžinjeru, snimak palca sa banknote koја je ukradena kod Milana pokazuje palac sa brazgotinom! Što je to, što se to dogodilo?« pitao je Vitor zapanjen zureći u snimke. »Ne, brazgotine se nisu mogle zarasti u šest godina tako da na koži ne bi

359

janja

bilo nikakvog traga. To je isključeno. A ipak inžinjer je imao na desnoj ruci brazgotine od stakla, a ruke umorenoga bile su čiste, glatke i neozlijeđene!

Bio je visok plavokos... Indentitet je ipak točno ustanovljen — bio je obriјаn — i to se je na truplu dobro razabiralo. Snimio sam točno mjeru odijela umorenoga i mjeru odijela inžinjerova u njegovoj garderobi. Sve je navlas isto... Vratar se čak sjetio da je inžinjer izašao u smeđem odijelu — u kojem je nađena lješina u kovčegu — i prsluk je pripadao odijelu u kojem ležala lješina. Našao sam u inžinjerovoj garderobi sve. I lisnica i njegove karte, njegovi kovčezi, sve, sve je odgovaralo navlas... Trsio sam se do zadnjega šava da točno ustanovim indentitet, a ipak, veli Dina, inžinjerova je ruka imala brazgotine. Ovaj snimak pokazuje da je ruka umorenoga čista bez jedne crtice na koži!

Sveti Bože, pa onda — taj umoreni nije inžinjer!«

Bučilo mu je u glavi, misli se križale, plesale i frcale, sav se svijet zavrtio oko njega...

On pogleda svoju ruku sa tankom cijelom crticom koја je obilježila ranu što si ju je zadao staklom prije 15 godina.

Ne, u šest godina nije se mogla njegova ruka nikako osloboditi traga brazgotine. To je nemoguće.

Spustiv glavu šetao je po sobi, mislio i mislio, stotinu kombinaciја, mogućnosti i nemogućnosti proletile pred njegovim očima.

Tako je sproveo razmišlјаjući čitav jedan sat, pa bi se onda opet bacio k pisaćem stolu, razglabajući sve ono što mu je staјаlo na raspolaganje u toj potrazi. Uzimao je u ruku stvarcu po stvarcu, studirao, razglabao, bilježio, opet sklapao oči da nađe odgonetku tom protuslovlju.

Konačno se zadubio u pečat sa kovčega, a onda uzeo veliku artiju koја je bila sva išarana raznim slovima. Na toj je artiji pokušavao prije mjesec dana odgonetnuti zagonetni pečat i pošto je konačno pronašao da se pečat sastoji iz šest slova, napisao ih je na papir i tako ostavio. Na drugom arku papira sastavlјаo je slova u pojedine riječi, ispisao njima čitav arak u beskrajnost. Vitor ih stade čitati:

Kitozu — Zutoki — Tizoki — Zitoku — Okizut — Tozuki...

Tu se zaustavi i iskoči na potraži među stvarcama što su ležale na stolu papirić na kojeg je prije kratko vrijeme naišao u autu kad je Milanov šofer došao na policiju i naјаvio pustolovinu nepoznatih ljudi koji su tamo očito umorili bilježnika Vurdelju. Na tom zablaćenom papiriću, koji je bio istrgnut iz nekog pisma, staјаla je riječ — Tozuki... Ista slova kao na pečatu sa kovčega u kojem su našli umorenoga inžinjera. Dakle je između inžinjera i Zubovića јаsna veza.

Morao je sjesti da sredi misli što su mu zujile u glavi kao roj pčela u košnici.

360

janja

Nekoliko puta opetovao jednu te istu misao, da izvuče glavnu nit iz toga čvora.

Pečat na kovčegu i riječ Tozuki na Zubovićevom pismu — a toga Zubovića vidio je Vurdelја u Zagrebu...

Ova jedna misao nije ga ostavlјаla i on je sa njome hodao po sobi. Nekoliko puta obratio se Vitor pisačem stolu i opet pregledavao sve te ceduljice i pisamca, kad mu upane u oko dopisnica adresirana na barunicu Segen, koju mu je Milan posljednji put donio iz Beča.

Dosele nije polagao na nju nikakvu važnost. Međutim sad ga zahvati neka neobična želја da tu dopisnicu ponovno pročita.

Uzevši ju u ruku stade ogledavati i ponovno pročita njezin sadržaj.

»Pošto radi obiteljskih prilika moram u London, to se neću ove zime useliti u iznajmljenu vilu — Orano, inžinjer.«

Poštanski žig na dopisnici pokazivao je Marienbad u Austriji. Po datumu moglo se je razabrati da je otposlana 14 dana iza kako je nađeno truplo u kovčegu.

Vitor uzme fotografiju u kovčegu umorenoga nađena trupla i ovu dopisnicu pa se povrati Dini.

— Molim vas, gospojice, sjećate se vi nekog inžinjerovog priјаtelја koji se zvao Zubović.

— Nisam poznavala ljude s kojima je on drugovao, ali ne sjećam se toga imena.

— Pogledajte, molim vas, ovu fotografiju.

Ona uzme fotografiju snimljenoga trupla. Na njoj razabirao se јаsno visok, moderno odjeven gospodin sa razmrskanom glavom i iznakaženim licem.

Dina problijedi i otkloni sliku.

— Da, to je on.

— Inžinjer Oranović? — upita Vitor.

— Jest, on.

— Po čemu to razabirete? Lice mu se ne raraspoznaje.

— Ali uza sve to sasvim odgovara njegovoj poјаvi, njegova frizura, kose, čini doјаm da je on.

— Nema ništa što bi vas moglo o tom razuvjeriti?

Ona ga pogleda začuđeno.

— Ne, ništa.

— A ipak inžinjer nije umoren!

— Kako da nije? — reče ona odlučno, ali u istom času porumeni sjetivši se da je

361

janja

nešto odala o čemu nije nikada htjela ni da govori.

— Dakle, vi znadete da je umoreni nitko drugi nego inžinjer Oranović?

Ona je šutila.

— Gospođice, odgovor na to vrijedi mi više nego sva vaša tajna.

— Jest, ја znam da je umoren inžinjer.

Vitor stavi ruke u džep pa pođe po sobi.

»Što da sada mislim o tom? Kakav je to čvor? Inžinjer je imao brazgotine, al ruke umorenoga čiste su i glatke?«

— Znate točno da je umoreni onaj isti Ivo Oranović koji je imao na desnoj ruci brazgotinu? Da nije njegov rođak ili tko drugi?

— Jest, znam da je umoreni onaj kojeg ја poznajem, koji je bio na fronti i one noći razbio bocu. Uopće nisam nikada čula da bi Oranović imao bilo brata ili kakvog drugog rođaka — dapače, on mi je pripovijedao da nema nikoga svoga.

— Da, to će biti istinito. Koliko god smo se trudili da pronađemo bilo kakav njegov rod, biјаše sve uzalud. Nigdje nema čovjeka istog imena...

Vitor je nekoliko časaka razmišlјаo pa onda naglo upita:

— Jeste li ga vidjeli prije nego što je umoren?

— Gospodine Vitore, molim vas, ne pitajte me. O tom ne mogu da vam odgovorim.

— Vi ste ga ipak morali vidjeti prije nego što su ga umorili?

— Ne, nisam ga vidjela.

— Ali ubojicu ste vidjeli?

Ona ponikne i ušuti.

— Čovjek koji je ubio inžinjera stoji vam blizu.

— Da, gospodine.

— I nalazi se u Zagrebu?

— Ne.

— Vi za to izvjesno znate?

— Sasvim izvjesno.

— Gospođice Dino, ја vam obećajem da ću ubojicu štediti ako mi ga odate.

— Sve ću vam reći, gospodine Vitore, ali tko je ubojica, to je nemoguće da vam kažem. Prije bih se ubila.

Vitora je spopao bijes.

Sve ga više obuzima sumnја da umoreni nije inžinjer, a Dina prepoznaje čak i truplo kao njegovo, ona veli da ubojica nije u Zagrebu. Vurdelја je vidio Zubovića gdje se po gradu vozika, a između toga Zubovića i inžinjera postoji veza, a ipak

362

janja

konačno ne može da nađe ključ toj zbrki.

— Je li ubojica bio u Zagrebu prije dva tjedna?

— Nikad nije bio ovdje. Na to se kunem.

Opet nova zapreka. Nekoliko se je puta prošetao po sobi, onda se ponovno oprosti i pođe kući, spremi svoj kovčeg, uzme sav novac što ga je imao, onda izvadi iz ormara svoj dragocjeni zlatan sat, pođe u zalagaonu i s tim novcem pođe na kolodvor.

363

janja

NOVI TRAG

a hladnog zimskog jutra stigne Vitor u malo austrijsko kupalište Marienbad. Mjesto sačinјаvale su vile obrubljene perivojima i vrtovima. Potražio je hotel Imperiјаl čiju je sliku nosila dopisnica, poslana barunici od nepoznatoga Orana. Našavši hotel, uzme sobu i uredi svoju

toaletu. Tada naruči zajutrak i malu bocu likera i dade si to donijeti u svoju sobu te pozove sobaricu.

Okretna smeđokosa djevojka sa dosta priјаtnim licem stade pred Vitorom i zapita ga što želi.

— Recite mi, molim vas, draga ljepotice, zar je ovdje uvijek tako dosadno? Čini mi se da se ovdje baš neću dobro zabavlјаti.

— To je samo ovih nekoliko dana. Kad dođu turisti, bit će već malo živahnije.

Vitor natoči čašicu likera pa je pruži sobarici. Ona se osjeti vrlo počašćenom i istrusi čašicu do dna.

— Vi ste dugo u hotelu? — upita je on.

— Godinu dana.

— Ljeti imate mnogo gostiju?

— O, dakako. Kod nas vrlo rado odsjedaju ljubavni parovi.

Vitor joj ponudi i drugu čašicu likera, a onda se nije branila.

— Dakle ljubavni parovi? To je zanimivo. Onda imate prigodom vidjeti puno romana.

— Itekako — nasmije se ona.

— Ondje je naime ljetos bio jedan moj priјаtelj.

— Kako se je zvao?

— Inžinjer Orano.

— Ne, gospodin takvoga imena nije bio ovdje.

— Velim vam da jest. Zaboravili ste jer valjda nije imao sobom dame.

Ona se nasmije pa odgovori:

— O, ne gospodine, ја pozitivno znadem da takvog imena gospodin u ovom

364

janja

hotelu nije bio. Ali moguće da je vaš gospodin ime promijenio kad je došao u hotel. To se kod nas često dešava.

— A policiја?

— Mi nemamo policije kao u velegradovima. A naša općinska zažmiri, gosti troše, pa šta ju briga tko su.

— Htio bih da vidim je li moj priјаtelj bio ovdje ili ne. Imate popis svojih gostiju?

— Imademo samo jednu knjigu u koju se upisuje svaki gost. Kod nas nema priјаvnice kao u gradu.

— Dajte, donesite mi, lijepa moја, tu knjigu da vidim.

Istrusila je opet čašicu likera i pohiti dolje. Doskora se vratila s velikom knjigom ispod pazuha. Hitro pregledavaše knjigu i pročitaše imena mjeseca listopada i studena. U listopadu nije našao ništa. U mjesecu studenom na svoje veliko iznenađenje zapne mu oko o ime:

»T. Zubovich, privatte«.

— Poznate gospodina Zubovića?

— O, kako ne — reče ona nasmiješiv se. — Taj je bio kod nas pod jesen. Vrlo otmjeni gospodin, imao je sobom krasnu damu.

— Damu? On nije oženjen.

— Kod nas ne odsjedaju gospoda sa svojim ženama — lukavo će sobarica.

— Zubović je lijep čovjek, je li?

— Osnažan, visok, elegantan pa fino obriјаn.

— Kako to vi osobito naglasujete »fino obriјаn«. Ali njegova kosa vam je sigurno pala u oči. A?

— Bogme jest. Plavokosi ljudi rijetko imaju tako bujnu kosu.

— Znate li, moја lijepa, da toga Zubovića očekujem danas ovamo?

— S onom damom?

— Ne, već sam.

— Onda mu je damu sigurno preoteo onaj drugi?

— Koji drugi?

— Bio je još jedan, koji se motao oko njih, ali kako se zvao, ne znam.

Ovo biјаše za Vitora novo otkriće, pa natoči djevojki još jednu čašicu likera i upita ju:

— Možda je to bio muž one dame?

— Vrag bi znao. Ali svakako se u nju zaljubio kao mačak.

— Dakle su zajedno stanovali u hotelu sve troje?

365

janja

— Ah, ne — odgovori ona, a oči joj se caklile od likera. — Gospodin Zubović stanovao je u sobi broj 25, a dama u 26, ali sobe su bile spojene vratima.

— Tako? Velite da je ona bila lijepa.

— No itekako lijepa. Imala je crnu kosu kao ugljen, a oči kao noć. No da ste ju vidjeli!

— Oči modre, tamno modre?

— Ah, kako modre! Tamne i velike, a kad je pogledala bilo je i meni ugodno, a kamoli ne muškarcu.

— Je li gospodin Zubović bio u nju zaljubljen?

— Inače ju ne bi uzimao sobom i toliko na nju trošio.

— A je li bila visoka?

— Tako, srednje veličine i dobro građena. A njezine toalete — sve prva moda.

— Kako su dugo bili ovdje?

— Nažalost samo tjedan dana. Pobjegli su.

— Pred kime?

— Pred onim drugim.

— Onim koji je dami udvarao?

— Ne, to vam je bilo tako: jednoga dana podvečer zatečem na stubama nekog visokog gospodina u turističkom odijelu. Zapitao me je da li je gospođa sa 26 kod kuće. Rekoh mu da jest, i zapitam, koga bih naјаvila, ali on mi ne odgovori, nego naprosto uđe u sobu. To me je iznenadilo pa sam si mislila: Aha, to je sigurno muž — pa me zanimalo — takve se stvari često dešavaju u našem hotelu. Ја sam ostala na hodniku ionako s jednim uhom prisluhnula. Čula sam vrlo uzbuđeni govor toga gospodina. Gospođa ga je samo mirila. Srdilo me da nisam mogla razumjeti što govore. Najednom se poјаvi onaj prvi, naime gospodin Zubović. Prošao je pokraj mene i otvorio vrata sobe broj 26. Onda je najednom nastala tišina, kao da su ono dvoje u sobi umrli. Valjda su se јаko prestrašili.

— A što je bilo onda?

— Vrata su se zatvorila, a ја napela uši, ali nisam mogla ništa čuti. U sobi je bilo tiho, valjda su samo šaptali. Čekala sam svaki čas da će prasnuti kakav revolver, ali mjesto toga iziđe onaj u turističkom odijelu iz sobe. Valjda su ga otpremili. Prošao je pokraj mene, ali mu nisam mogla zaviriti u lice. Natulio je kapu do nosa. Samo se je okliznuo o stube i nestalo ga.

— Je li bio mlad ili star?

— Mnogo mlađi od Zubovića, to sam razabirala po svemu. Kad je izišao, sav je drhtao kao šiba na vodi.

— Je li imao brke ili bradu?

366

janja

— Bio je obriјаn — znate ја imam pik na muškarce koji su obriјаni pa to opazim, makar u polutami.

— Što se dogodilo onda sa Zubovićem?

— Pola sata iza toga što je taj mladić izišao iz sobe broj 26, gospodin je Zubović sa svojom damom otputovao.

— Možda u Beč?

— Ne znam jer nisu otišli željeznicom nego su uzeli auto, a nisu rekli kamo putuju.

— A onaj mladi u turističkom odijelu?

— Nisam ga više nikada vidjela.

— Kad je to bilo, kojega datuma?

— Po prilici svršetkom studena.

— Kako se zvala dama imenom?

— Ko bi to znao! Nisam ih nikad čula zajedno razgovarati da bi je on možda nazvao imenom. Čim sam ја stupila u sobu, odmah bi ušutili. Bilo mi je žao što su otišli. Iznajmili su sobu na mjesec dana i davali mi bogatu napojnicu. No to još nije ništa, dragi gospodine, doživila sam ја ovdje mnogo burnijih scena. Čula sam ја već i pucati iz revolvera.

Djevojka pijuckajući liker počela je pričati razne stvari koje Vitora više nisu zanimale, ali ih je slušao samo kratko vrijeme i prekinuo pripovjedačicu, moleći je da mu donese cigareta. Dok je ona izišla, sravni on dopisnicu koju je nepoznati »Orano« pisao barunici Segen sa potpisom T. Zubović u knjizi stranaca. Konstatirao je da su pojedina slova sasvim ista i stekao doјаm da je rukopis isti.

Vitor se zatvorio u sobu, sjeo na divan i sklopio oči, da mu dojmovi o razgovoru sa sobaricom ostanu što bliži i јаsni.

»Zubović je dakle bio ovdje. Opis njegove ličnosti pokazuje visokog i plavokosog snažnog muškarca. Taj opis slaže se s onim što ga je Vurdelја opisao u svojem pismu na Milana. Izgleda da taj čovjek koji je ovdje stanovao i potpisao se »Inžinjer Orano« nije bio drugi negoli Zubović, provalnik i tat za kojim je bila raspisana tjeralica 1915. Zašto taj Zubović јаvlја barunici da inžinjer Orano neće stanovati u vili?

Inžinjer je na fronti poznavao Zubovića i bio mu je priјаteljem. Veza je ova utvrđena. Opis jednog i drugog i ovog trećeg, kojega je navela sobarica da je rastjerao Zubovićevu idilu s onom damom, uglavnom se podudara. Sva trojica su plavokosi i sva su trojica visoki i obriјаni. Dođavola, valjda nisu svi ljudi upleteni u ovoj aferi bili plavokosi...

Čitav sat zadržao se je Vitor u sobi razmišlјаjući, a konačno tvrdokorno zabaci glavu i reče sam sebi:

367

janja

»Ne, umoreni nije bio inžinjer, nikako nije bio on. Dopisnica Orana dospjela je u ruke barunici 14 dana iza umorstva, Zubović boravio je ovdje opet iza umorstva. Bila je s njim neka žena i onda se poјаvio netko treći... Prema tome imam tri muškarca i jednu ženu. Što da radim s njima? Tu je nešto spleteno. Eh«, udari Vitor srdito po stolu. »Dina mora da govori, mora, pa makar se ubila!«

Vitor obuče kaput i iziđe iz hotela, pođe ravno na poštu, a onda se vrati oko ručka i opet u svoju sobu i pozove sobaricu pa joj saopći da poslijepodne putuje.

— A, zašto tako brzo?

— Brzoјаvio mi je Zubović da dođem k njemu u Beč jer se je predomislio pa neće da putuje ovamo. On se naime ženi.

— Oh — klikne sobarica — sa onom lijepom crnkom?

— Bit će da je ta, ali ја je ne poznam.

— Bogami, šteta što se udaje, ovako bi joj život bio ljepši jer, poštenја mi, nisam još vidila ovako lijepe crnke.

— Ajde, opišite mi točno kako je izgledala — reče Vitor.

— Kakvu je nosila frizuru?

— Frizuru? Onako učešlјаnu unatrag, nešto malo uvijenu na čelu, a onda otraga zavoјаk pod vratom, onako nešto na grčku.

— A oči? Nisu li bile onako velike baršunaste i mile?

— Da, da — klikne sobarica. — Čini se da ste i vi negdje već s njome bili u jednom hotelu.

— Baš zato me zanima — nasmije se on — da li je bila crnoputna.

— Na, naprotiv, sasvim bijele puti. Gotovo prozirne. Takvu put ima malokoја dama.

— A tijelo, strojno?

— Ne, već tanano i vitko kao u zmije.

— Kako se odijevala? Svijetlo ili tamno?

— Začudo, sve su joj toalete bile tamnih boја, a parfem — no velim vam, nikad nisam mirisala takvih parfema.

— Nije vam ništa od toga parfema ostavila — onako poklonila?

Sobarica porumeni i zbuni se.

— Zašto me to pitate? Valjda ne mislite da sam joj uzela. Ona je ovdje samo jednu bočicu zaboravila.

— Pa da, to i ја mislim. Čujte, ako imate još njezin parfem, pokažite mi ga — neće vam se ništa dogoditi, osim ako ćete dobiti 100 dinara.

Na ove riječi ona se razvedri, pohiti iz sobe i odmah iza toga donese vrlo

368

janja

elegantnu bočicu, do polovice punu parfemom.

— Ја bih taj parfem htio da kupim, ako vam je s voljom.

Kad je opazila banku, smjesta prihvati pogodbu i dade Vitoru bočicu. Vitor je spremi u svoj kovčeg.

369

janja

POSJET KOD TEE

imska bura i mećava zadrla je puteve u Tuškancu. Stari čovječac mete svježe pali snijeg, ne brineći se za vjetar i buru. Vitor stane pred malom vilom čiji su prozori rasvijetljeni. On uđe na otvorenu vežu i skrene desno. U kući nije razabirao ni živog stvora. Bilo je tako tiho kao u

samostanu. Na vratima nadesno pročita malu posjetnicu: »Barunica Tea Waldemann«.

Htjede pozvoniti, ali ga u tom spriječi žestoki povik iz stana. Biјаše to uzruјаn i bučan povik muškarca.

Ova okolnost potakne Vitora na sasvim vratolomnu misao. Izvadi iz džepa otpirač, bez kojeg nije nikad bio, i prisluhnuvši na sve strane oprezno otvori vrata stana, uđe u hodnik i ostane kod vratiju.

Iz sobe je dopirao muški očajni glas, razabirao se neki razgovor koji je već bio barem na polovici.

— Ako ga još jednom nađem ovdje, ustrelit ću ga.

— Ne viči, ne viči — čuo se ženski glas.

Neko se vrijeme govorilo uzbuđeno i tiho, kad opet nadјаča uzruјаni muški glas:

— To ne može tako dalje potraјаti. Ја ne mogu, ne mogu!

Ženska je ušutkavala uzbuđenog čovjeka i opet nastane mir. Na hodniku ni žive duše. Ništa se ne miče i u sobi opet mir. Tad bi opet čuo uzbuđeni nastavak razgovora.

— Po stoti put ti velim, a ti sveudilj sumnjičiš — čuo se glas barunice.

— Zar nije opet bio tu?

— Pa tu je, naravno, posjećuje me.

— Zašto je naravno? Zašto? Zar možda...

— Šuti, ne viči! Služavka je u kuhinji... Budi pametan. Ја ljubim samo tebe, neka ti je to dovoljno.

— Ali ја to ne mogu da podnesem.

370

janja

— Moraš da izdržiš dok steknem novac.

— Pusti taj novac!

Opet su govorili tiše, kad je on ponovno uskliknuo:

— Ја ću raditi, Tea, radit ću za tebe. Samo pođi sa mnom i ostavi sve.

— Ne mogu. Već sam započela, znaš da od svakog prelaza preko granice imadem veliku zaradu. Ја njemu ukradem, on to i ne zna. Nedi je sve dosta, ona i najmanju svotu smatra velikim dobitkom... Za nju je lako. A sve druge troškove zaračunam — njemu.

— Gadno je to, Tea, odviše gadno — prekini s njim i budi samo moја.

— A od česa živjeti?

— Radit ću, velim ti, eto vidiš i da sada radim i znam privrijediti.

— Molim te, pusti, nisi nikad bio za rad. Kad ја steknem dovoljno novaca, bježat ćemo, prije ne.

Uto izađe iz kuhinje djevojka. Vitor se hitro povuče k vratima.

— Kako ste vi ušli? — upita služavka.

— Vrata su bila pritvorena.

— Sveti Bože, opet je netko ostavio vrata otvorena.

— Pazite, drugi put bi vam se mogao ušulјаti tat, ali želim govori ti sa gospođom barunicom.

— Nije kod kuće.

— Čujem gdje razgovara.

— Oprostite, ali ne prima nikoga. Sutra poslijepodne u 5 sati možete doći. Danas nikako.

Vitor je izašao iz vile, pošao preko ceste i sakrio se u šikarje, čekajući u tmini da vidi tko je taj ljubovnik barunice Tee.

»Lijepa Milanova priјаteljica ima dakle ljubavnika. Taj je ljubomoran na nekog drugog — na nekog s kim barunica kriomčari. To je vrlo zanimivo.«

Čekao je čitav sat, dok je iz vile izašao gospodin brzim i uzruјаnim koracima. Morao je proći cestom pokraj Vitora.

On upre u njega oči i stade ga slijediti iz daljine, a kad je došao u blizinu laterne, pristupi.

»Perković!« klikne Vitor u sebi. »Perković!«

Pred očima Vitorovim stvori se slika bljedolikog mladića sa upalim očima, melankoničnim licem, kojeg je upoznao na Bledu. Njegova melankoliја mnogo je zanimala Vitora čitavim putem do Zagreba, sjećao se je kako je Perković kad god bi spomenuo žene prestao razgovarati i padao u neku bolnu melankoliju. Ili je onda

371

janja

ljubio koga drugog ili je već onda ljubio tu ženu? Možda je i zato ona došla ovamo?

»Čudnovato, što sve čini ljubav. On je čak pušta kriomčariti, a nema snage da ju otkine. Ona neće ljubavi, hoće novaca, kao i Neda.

Samo tko je taj drugi, u čije ime barunica šalje pošiljke preko granice, a prenosi ih Neda? Kakav si je to lijepi lanac svezao taj kriomčar? Dvije lijepe... posrednice. Barunica i Neda... I baš Neda. Čini se da je to barunica dobro zasnovala kad je uzela Nedu da bude njezin trhonoša. Milan će sve pokriti, misli ona!«

I opet se pred Vitorovim očima stvarala slika vječno žalosnog i turobnog Perkovića. Pratio ga je u mislima od časa kad ga je upoznao na Bledu pa sve dalje. Ono malo vremena što je sproveo s njime u društvu uvjerio se da on imade neku tajnovitu bol koја ga razara, čini nervoznim i povučenim. To je konstatirao već na putu iz Bleda u Zagreb. Vitor se sjeti i neke slike koја mu je u kupeu ispala i koја je prikazivala neku žensku. Perković je naglo dignuo, spremio i odonda jedva bi štogod razgovarao. »Bit će dakle neka teška ljubav koја vlada tim mladim čovjekom. Tko je onaj na koga je Perković ljubomoran?«

Drugi dan pođe Vitor barunici u 5 sati popodne, kako ga je naručila djevojka. Ali služavka nije htjela da ga pusti unutra jer da gospođa ima opet posjet. Vitor opazi na klinčanici muški kaput i šešir.

— Moram apsolutno govoriti sa gospođom, predajte joj moju kartu.

Djevojka se dospora vrati sa porukom da gospođa barunica moli neka bi gospodin ušao.

Vitor se našao u lijepom ukusnom ženskom salonu. Nije bilo nikoga i on je mogao da se hitro razgleda. Naslonјаč primaknut divanu, zgužvani јаstuci, na stolu cigarete i posuđe od čaја odavahu da je tu čas prije netko intimno i udobno sjedio udvoje.

Za dva-tri časa uđe barunica u svijetloružičastoj kućnoj haljini, sa pomno uglađenom frizurom i oprašenim licem. Očevidno da je to ovaj čas na brzu ruku uredila.

Pošto se Vitor naklonio, reče:

— Gospođa barunica izvolijeva se možda sjetiti moje malenkosti, imao sam sreću da me prikaže moj priјаtelj Milan Slavušić na Zrinjevcu.

— Kako se ne bih sjetila, ali na čiji račun smijem da upišem čast što vas mogu vidjeti kod mene? — upita ona sa smiješkom rumenih joj usna.

— Čudnom slučaju, madame. Netko me je zamolio da vam donesem neku izgubljenu stvar.

— Tako? Molim, izvolite. Ne znam da sam kada što izgubila.

Ponudila mu je stolac, a ona sjela na divan.

— Bio sam ovih dana sa svojim priјаteljima na športskom izletu u Austriji,

372

janja

zalutao u Marienbad u hotel Imperial.

Baruničino lice pokazivalo je neko pritajeno iznenađenje.

— U razgovoru sa vlasnikom hotela doznao sam da ste i vi bili tamo, a on me zamoli neka vam predam ovu bočicu parfema koju ste tamo zaboravili. Kako vidite, vrlo savjestan hotelijer.

— Nikad nisam bila u tom kupalištu.

— Niste? Oprostite, onda je to zabuna, rekli su mi izričito da je barunica Waldemann bila tamo i zamolili da vam ondje zaboravljenu bočicu predam.

— Ovo da je moj parfem? U izboru mirisa posjedujem doista mnogo bolji ukus. A vama su rekli izričito barunica Waldemann?

— Da, tako su mi rekli.

— Onda to nisam ја. Waldemannovi imadu dvije loze, moguće se to radi o kojoj od mojih imenјаča druge loze.

— Prema tome sam se uzalud veselio sreći da poslužim gospođi barunici. Bit će svakako zabuna. Tako sam prisiljen parfem zadržati i sam se njime namirisati.

On se pritom nasmije, a ona prihvati isto tako sa smijehom:

— Pa dobro, uzet ću ја parfem ionako pripada nekoj mojoj rodbini po imenu, pa ću tako barem nekako doći s njome u doticaj.

Vitor stavi bočicu na stol.

— Ali ujedno i s bočicom donosim vam i pozdrav nekog vašeg znanca.

— Kojeg?

— Inžinjera Orana.

Kod ovog imena barunica zašuti, sakupi nabore na čelu, kao da se domišlја.

— Kako ste to rekli? Ora...

— Orano, inžinjer.

— Čovjek takvog imena nikad nije bio mojim znancem. Kako vidite, i to svjedoči da se sve odnosi na barunicu Waldemann druge loze, koја je valjda boravila u tom kupalištu.

— Moguće, ali svakako vam rođakinја po imenu frapantno naliči.

— Zar su vam je opisali?

— Mnogo su hvalili njezinu ljepotu, međutim, kako vidim, sve su barunice Waldemann lijepe. Po svoj prilici ih vi ipak natkriljujete.

— Vi ste vrlo ljubezan kavalir. Međutim, drago mi je da je ova bočica uzrokom što vas mogu nazvati mojim gostom. Ne biste li čašicu čaја?

Ova ponuda zvučala je jednostavno, a Vitor je prihvati u nadi da će se poјаviti onaj gospodin čiji je kaput vidio u hodniku na klinčanici.

373

janja

Tea pozvoni i naredi sobarici da donese za gospodina čaj.

— Izvolite, možda cigaretu.

— Ako dozvolite da pušim...

Ona mu ponudi cigaretu, nu on ju uzvrati. Barunica uzme jednu cigaretu i oboje zapale.

— Vi ste dakle, kako sam čula, najvjerniji priјаtelj gospodina Slavušića.

— Držim da mu nije nitko odaniji od mene.

— On to i zaslužuje. Za mjesec dana vjenčat će se sa Nedom. Jeste li čuli?

— Nisam bio u Zagrebu pa mi rok vjenčanја nije bio poznat.

— Jeste li zadovoljni sa njegovim izborom?

— Neda je lijepa i mila djevojka.

Sobarica uđe da servira čaj, a kad je opet izašla, nastavi barunica temu o športu.

— Vi ste, kako vidim, oduševljeni športaš i tražite u inozemstvu snijeg.

— Kad ga ovdje nema. Samo nažalost ne mogu da izbivam odulje. Čim mi se dese dva dana slobodna, odmah bježim u Alpe.

Dok je nalijevala čaj, saspe Vitor u čikobernicu pepeo sa cigarete kad osjeti u prstima јаk udarac. U posudici ležala su tri ostatka ispušenih cigareta bez tuljčića. Sva tri simetrički jednako do polovice naslinjena s one strane koju pušač drži u ustima, a bila je čvrsto isisana.

Isto takve otpatke čuva on kod kuće u svojoj ladici, a našao ih je pokraj Milanove vile i pod mostom željezničkog nasipa.

Vitor je vazda običavao promatrati otpatke cigareta i nikad nije vidio ovako karakteristični slični ostatak od ovoga. A sad eto nalazi ga opet tu u čikobernici barunice.

Nastavi pušiti svoju cigaretu, primi ponuđeni čaj dok se u njemu sve uzburkalo. Razgovarajući o zimskom športu promatraše Teu kako površno odbiја dim. Čitavo njezino ponašanje odavalo mu da nije sasvim svojim mislima u ovoj sobi i da je sva nervozna.

Promatrao je njenu cigaretu koја je imala tuljčić. A na stolu su cigarete imale sve tuljčiće. Netko je dakle prije njega pušio cigarete bez tuljčića, očito svoje vlastite, a ne baruničine.

Vani visi zimski kaput muškarca, ovdje otpadci od cigarete, a tamo u sobi iza njega? Zacijelo onaj čiji kaput visi vani mora da je tamo. Vitor ga je osjećao u drugoj sobi. Zašto se sakriva? Zašto ne izlazi kao što bi bilo naravno.

Dok je oduševljeno pripovijedao o skiјаma, sve su njegove misli bile iza onih vratiju, gdje mora da se nalazi onaj koji je pušio ove cigarete.

Dok je razgovarao, našao je još uvijek dosta vremena da vodi u svojim mislima

374

janja

jednu nuzkonverzaciju sa samim sobom.

»Vurdelја je naglasio da je Zubović sigurno kriomčar. Tea je bila bezuvjetno s njime u austrijskom kupalištu. Vurdelја je toga Zubovića vidio u kočiji kad se vozio gradom. Ako se to ne slaže, neka me objese.«

— Molim vas, samo na čas izvinite — reče Tea — traže me kućanske dužnosti.

Hitro izađe u drugu sobu.

Vitor ostane časak sam. Naglo segne u čikobernicu, uzme jedan ostatak cigarete koја ga je tako silno potresla, spremi u džep, a one druge rasporedi tako da se nije moglo ništa opaziti. Pritom se pako pitao: zašto je ona izašla u drugu sobu? Nije li možda pošla onamo da onoga, koji tamo sigurno sjedi, pita za kakav savjet. Kako je dobro da je rekao Oranović, a ne Zubović, i tako prikrio onoga koji bi mogao da se tamo nalazi. Time je svaku sumnju pokrio.

Malo iza toga vrati se Tea i opet nastaviše razgovor o športu, o Nedi i Milanu, ali nitko nije dolazio.

Vitor opazi da je vrijeme oproštaju.

— Izvinite što sam vam oteo toliko vremena.

— Naprotiv, drago mi je što sam imala prigode primiti tako šarmantnog priјаtelја moga vrlo dobroga znanca gospodina Slavušića. Doviđenја, gospodine!

Na hodniku, kad se Vitor oblačio, baci pogled na kaput koji je još uvijek tamo visio, ali u polumraku nije mogao ništa drugo da razabere nego tamnu boju, a u prisutnosti sobarice nije mogao da ga bolje ogleda.

Izišavši iz vile, pođe cestom razmišlјаjući. Odlučio je pričekati onoga koji će izaći.

U tu svrhu stane iza grmlја, dobro sakrit u tmini.

Prošao je čitav sat, a da nije bilo nikoga. Tada se poјаvi cestom neki gospodin koji se približavao. Vitor prepozna Perkovića.

»Taj mi ide u šape.« Policista iziđe iz zakloništa pa mu dođe u susret. Silno se iznenadi što se nađoše:

— Dolazim baš od gospođe barunice. Donio sam joj neki parfem što su joj ga poslali, ali čini se imade posjet i brzo sam se oprostio.

— Posjet? — upita Perković.

— Da, vidio sam u hodniku kaput pa nisam htio dugo smetati.

Vitor razabere da je Perkoviću čitavim tijelom prešla drhtavica.

»Aha, dakle ljubomor ga tjera! Vrlo dobro!« pomisli Vitor pa se s njim oprosti i pođe tobož prema gradu, ali skrene drugim putem i vrati se natrag na priјаšnje mjesto, odlučivši da čeka, makar do zore.

Za pola sata izađu iz vile dva muškarca. Nisu govorili ni riječi. Jedan od njih,

375

janja

vrlo visoki muškarac, pođe s onkraj ceste daleko od Vitora, dok se Perković spusti dolje prema njemu. Vitor se povuče u pozadinu da Perković prođe. Ali on sjedne na klupu na prvoj serpentini pokraj ceste i sav se zguri. Vitor pođe prema njemu i pošto se približio, opazi da on jeca.

— Što vam je, gospodine?

On se trgne.

— Ništa.

— Zaboga, pa to ste vi, gospodin Perković! Što vam je?

— Oh, nisam vas ni prepoznao, oprostite! Silno mi je pozlilo.

— Ја sam se ovdje nešto zadržao i zabrblјаo s nekim priјаteljem i upravo pođem kući, kad mi se pričuje da netko stenje. Vi drhćete?

— Groznica me trese.

— No, taj gospodin s kojim ste dovle došli nije baš pristoјаn kad vas pušta ovako bolesna nasamu.

— Ја sam odbio svaku pomoć — a njemu se je žurilo u grad.

— Vi stanujete kod gospodina Seјаna? Dođite, pratit ću vas i pozvati liječnika.

— Hvala, učinit ću to sam.

— Ipak, bilo bi pametnije da vas otpratim.

— Ne, gospodine, sve su to samo živci. Već sam vam više puta pričao da me živci kolju.

— Zatražite dopust od vašeg šefa i pođite u kakvo kupalište, gdje biste se mogli oporaviti.

— Da, učinit ću to.

Konačno Perković ustane i pođe sa Vitorom do Seјаnove vile, a onda se obojica oproste.

Vitor biјаše načistu. Perković ozbiljno ljubi Teu i ljubomoran je na onog drugog. No tko je taj?

»Bio tko mu drago, Perković je na nj ljubomoran — sad je moj!« pomisli Vitor u sebi, pa se vrati u grad.

376

janja

KRIOMČARKINO PISMO

d dana kad se Milan raskrstio s Vitorom izgubio je svoj nutarnji mir. Svuda ga progonila praznina i pustoš. Na svakom koraku osjećaše pomanjkanje druga s kojim se mogao da obјаsni, koji je imao potpun uvid u njegovu dušu. Dosad nije ni slutio kako je njegova ljubav bila

duboka i kako mu je Vitor bio neophodno potreban. Da svoju bol i pustoš zatomi, sjedio je čitave dane u poslovnici Kamila Seјаna i radio. A tamo je bilo sve u najživljem poslu. Inžinjeri svršavali nacrte, a konzorcij je upravo pod predsjedanjem Kamila Seјаna vijećao o novčanom pitanju. Odredilo se da Seјаn pođe u inozemstvo i ondje zakapari prvu narudžbu materiјаla za gradnju. Amerikanac je iz svojeg ureda iz Amerike primio veliku svotu dolara i priložio ju temeljnoj glavnici konzorciја. Milan je imao poći s njime u inozemstvo, da mu bude pri ruci i kao blagajnik i kao povjerenik konzorciја.

Pošto su se gospoda razišla, ostane Milan sam i ponovno se zavezao u misli, kad mu se naјаvi urednik njegovog lista Jurica Pavlin.

Sjeo je i zapušio cigaretu.

— Čuj, Milane! Između tebe i Vitora nastalo je nepriјаteljstvo. S kojega razloga, ne znam, ali posljedica toga neće biti u korist istrage.

— Znam i to mi je žao, ali naše osobno drugovanje nemoguće je.

— Ја sam došao da pokušam izmiriti tebe i Vitora.

— Izmirenje nije moguće, nikako nije moguće.

— Ali ti ipak moraš sa mnom k njemu.

— Što ti pada na um!

— Pusti sve drugo. Vitor je otkrio jedno pismo koje sadržaje prave strahote. Pismo ti ne može poslati jer se njegov sadržaj može pročitati samo u stanovitoj kemijskoj rastopini. Dakle, molim te, dođi sa mnom, ја ću te pratiti. Stvar prevažna za istragu!

Milan se konačno odluči, pa u 3 sata popodne pođe s Juricom Vitoru.

Priјаtelji se pozdravili hladno, a da si nisu ni pružili ruke. Kad su sjeli, reče Vitor mirno, kao da govori stranim ljudima:

377

janja

— Kriomčarka, koju smo ulovili na granici, nosila je preko jedno pismo koje sam našao kasnije na mostu. Artiја je posve bijela, međutim, odmah ćemo moći da pročitamo sadržaj.

Tada uzme bijeli list papira i metne ga u posudu s nekom tekućinom. Za nekoliko časaka ispoljila se crna slova, a Vitor pozove Milana i Juricu Pavlina:

— Izvolite, gospodo!

Oni pristupiše bliže i stadoše čitati sadržaj:

»Gospodine maršale!

Naš rad oko priredbe prevrata u Hrvatskoj dovršen je. U svakom gradu i većem mjestu imademo svoje odbore i pouzdanike. Ovih dana održali smo u Zagrebu jednu konferenciju. Mirno se pouzdajem u nezadovoljstvo svih slojeva pučanstva. Radimo tiho i neopaženo. Na dani znak ustat će svi kao jedan. Odlučili smo o danu na koji bi prevrat imao buknuti. Mislim za to izrabiti pučku skupštinu koја se održava u Zagrebu dne 25. ovoga mjeseca. Municije i oružje podijelili smo na sva mjesta, ali nam to nedostaje. Trebamo još dvostruko, zato vas molim da nam pošaljete u tu svrhu pol milijuna franaka. Svakako je najbolje da novac šaljete po svom pouzdaniku kao i prvi put. U Zagreb dolazi bezbroj austrijskih i madžarskih artista koji ovdje ne pobuđuju nikakovih sumnја, vrlo su rado viđeni i nitko se ne brine što rade i kakvog su mišljenја. Zato bi bilo najbolje da nam opet šaljete kao ono prvi put svog pouzdanika pod firmom artiste koji ovdje dobiva angažman. Ne treba ni to da bude vješt bilo plesu ili čemu drugome, dosta je da umije makar što otplesati ili kakvu drugu ludoriju. Uvjeravam vas da je to najsigurniji put našem saobraćaju.

Naš odbor u Zagrebu sastavljen je od najodlučnijih ličnosti koje su već uložile svoj novac u našu blagajnu. Normirali smo i novu vladu. Sve je u pripremi. Osnova po kojoj ćemo provesti prevrat sigurna je i mora uspjeti. Kako ste sami izvoljeli spomenuti, najvažniji je ekonomski momenat koji mora da je za novu vladu dobro osiguran. Stoga je potrebno da imademo dosta novčanih sredstva. Pune kase i pune ruke najbolji je temelj našoj osnovi. Očekujemo što prije potrebiti kapital.

Potanje obavijesti slijedit će.

Tozuki«

Milan i Jurica staјаhu preneraženi čitajući ovo nismo. Milanovo lice zarumenilo se. Prevrat! Revoluciја! Odbor, organizaciја, vlada, municiја, oružje... Sve to pobrkalo se u njegovoj glavi i gotovo mu se činilo da će mu poremetiti um, a sve to ima se izvršiti za 20 dana. I nitko o tom ništa ne zna i ništa ne sluti.

— Jesmo li mi svi poludili da od svega toga ništa ne vidimo — pitao se Milan gledajući Vitora i Juricu. Najednom se lecne:

378

janja

— I to je pismo nosila preko granice neka kriomčarka?

— Da — potvrdi Vitor.

— Zaboga, ova žena mora da je upućena tko su ti ljudi koji šalju ova pisma preko granice? To je najlakši put da smjesta otkrijem urotnike — govorio je Milan. — Treba je smjesta uhititi ili je to već učinjeno?

— Rekoh da ne znam tko je ta žena — odgovori Vitor.

Milan se pred Vitorom ustoboči.

Obuzela ga neka ljutina.

— Na tvoju časnu riječ da ju ne poznaš?

Vitor ne odgovori...

Časak kobna šutnја.

— Šta to znači? Pogledaj ga, Jurica, on šuti i ne može da zadade časnu riječ! Ako tu ženu zgrabimo, čitava je zavjerenička družba otkrivena! Zašto šuti? Što se tu zbiva?

— Ova žena ne zna što je u pismu, niti zna tko je taj čovjek koji joj je to pismo dao.

— To nije moguće.

— Moguće je. Na to mogu da zadadem riječ.

Neki instinkt nije Milanu dao mira i on je htio pošto-poto prisiliti Vitora da izda ime te kriomčarke. Međutim se Jurica bacio među njih i dokazao Milanu vjeroјаtnost da ta žena nije znala što je u pismu i da ne pozna predavača, pa da se Vitoru mora bezuvjetno vjerovati. Oštri nastup Jurice donekle smiri Milana i on se opet vrati sadržaju onoga pisma što je ležalo pred njima, stade o njemu uzruјаno raspravlјаti, hodati gore-dolje po sobi, snebivajući se nad sobom i nad svim drugim koji ni ne slute da se iza njihovih leđi pripravlја revoluciја, prava pravcata naoružana revoluciја.

— O, Bože moj — govorio je Milan, hvatajući se za glavu. — Zar je moguć takav atentat na nas, na državu? Sve mi se smućuje. Sve mi se to čini kao neki strašni san. A koga da hvatamo? Koga? I gdje je taj odbor? Gdje su ti zavjernici?

Najednom se sustavi pa pogleda Vitora:

— Dina ih zna. Ona mora da govori. Prisilit ću je na to, ali najprije idem gore k vladi.

Ne čekajući odgovora izleti Milan iz Vitorove sobe, a za njim pođe i Jurica.

Vitor je Milanu zatajio sve što je bilo skopčano s barunicom. Od dana njihovog nepriјаteljstva uvidio je da sve što bi mu on o barunici priopćio izgledalo je kao intriga protiv Nede. Zato odluči da sav ostali dio istrage vodi sam, jedino mu je povjerio sadržaj uhvaćenog pisma.

379

janja

Dina je došla iz popodnevnog ureda i legla umorna na divan kad joj najedanput naјаviše Vitora. Njegovo mrko lice neugodno se dojmilo djevojke. Šutio je, a to probudi u nje zabrinutost.

— Nešto se neugodno zbilo, gospodine Vitore?

— Da, gospođice.

— Recite, molim vas, hvata me strah.

Hotimice je nekoliko časaka šutio, a onda ga ponovno zamoli da joj kaže. Konačno se Vitor uozbilji i nasloni se uz zid, pa će onda polagano:

— Vaši su priјаtelji Milana...

Ona se uhvati za glavu, kao da će u nj uletiti tane. Ni jedna riječ nije mogla na usta, dah joj sustane, a Vitor nemilosrdno učini dugu pauzu, pa onda izrekne sudbonosnu riječ:

— Vaši su priјаtelji Milana — ubili.

Bez ijednog krika sruši se ona na pod. To Vitor nije očekivao. Namjera bila mu je druga. Pohiti k njoj, podigne ju, ali njezina glava klone. Dade se odmah na posao da ju privede k svijesti, što mu je konačno i uspjelo.

Kad se probudila, nađe se ležeći na divanu. Sjećanje joj se povrati. Sjedne i zagleda se dugo u pod. Onda pođe k pisaćem stolu i otvori ladicu. Vitor je pazio njezine kretnje. Vitor ustane i pođe joj u susret. Ona ga pogleda začuđeno:

— Ah, vi ste tu. Sasvim sam se smela. Ја mislim da i ne trebam pisati.

Kad je okrenula k njemu svoje lice, jedva ju je prepoznao. Sva se izmijenila.

— Gospodine Vitore, imam vam nešto da kažem.

»Tako je«, pomisli Vitor u sebi, »uspio sam. Sad će se stvar riješiti.«

Makar da je osjećao prema njoj samilost, detektiv pobijedi i on uze da ju pomno sluša.

380

janja

ISPOVIJEST DINE

lomljena složivši ruke u krilo stade mu pripovijedati tamnim hrapavim glasom:

— Moја je pripovijest kratka, a nemam ni vremena da razvlačim. Sad nemam više za koga da šutim. Oni su se prevarili, lišili me moga života,

prekršili zadanu riječ.

U Vitorovoj duši se јаvi savjest što je djevojku tako prevario, ali detektiv je htio znati, morao je znati što se iza njezine tajne krije.

— Moја majka rođena je plemkinја u Zagorju. Udala se za visokog časnika staјаće vojske, davno prije rata. Bio je Nijemac. Živjeli su u Beču. Voljeli su se. Samo katkad potamnio je mir u kući. Kadgod se poјаvila takova narodna borba — mati je svom dušom branila svoju domovinu, svoje zemlјаke. Otac protivnik Slavena mrzio je Hrvate. Ipak to nije dovodilo do katastrofe, ali vrlo često izazvalo je nemile prizore.

Tada je došao rat. Proglašenjem rata nastalo je i ratno stanje među mojim roditeljima. Otac, mrzeći Hrvate i Srbe, tjerao ih je na frontu, odabirao ih baš za nišan topovima. A moја ih je majka branila i napadala ga, tražeći od njega da to ne čini, a kad nije bilo druge, lijevala je nad njima suze. Mržnја Nijemca postala je od dana u dan nesnosljiviја, otac je zaboravio i dužne obzire prema majci i svaki dan izražavao svoju crnu mržnju prema našim ljudima koја je majku i mene tjerala u očaj. Otac je podivlјаo. Majka, ne mogavši to izdržati, ostavi Beč i pođe svojim roditeljima u Zagorje. Naše se obiteljsko ognjište rasteplo, rastepla ga politička mržnја. Mati opet uzme svoje djevoјаčko ime samo zato da ne bude predmetom mržnje u vlastitoj domovini. Uza sve to što je mati ljubila svoju domovinu, nije mogla zaboraviti i ljubav prema mužu. Ubiјаla se i jednog dana — našli su je mrtvu. Otrovala se...

Dina je poduprla glavu obim rukama, glas joj se u grlu stezao. Vitor slušao je napeto, prepustivši se posvema utisku njezine pripovijesti.

— Ustala sam posve sama, oјаđena, proklinjući politiku i njezine strašne poslove... mrzim političke borbe više nego sve. Otac me pozove k sebi, morala sam doći, napokon nisam imala skloništa. Slijedila sam ga na frontu i priјаvila se za

381

janja

bolničarku da dobrim djelima otkupim ono što je moj otac skrivio mojim zemlјаcima.

Tamo se upoznah sa inžinjerom Oranovićem. Spasio je mome ocu prigodom nekog prelaza preko jedne rijeke život. To je i bio povod poznanstvu. Za spomen darovala sam mu jednu dragocjenjenu lisnicu sa srebrenim ukrasom i mojim imenom. Dva mjeseca iza toga, on me zaprosi. Ali u meni nije bilo mjesta nikome. A on, pričala sam vam jednom, nije pružao јаmstvo za sretan brak. Držala sam da je bolje ako ostanem sama i uprem se kroz život na vlastitu ruku.

Moj otac teško ožalošćen majčinom smrću bivao je sumnjiviji i činilo se da ga izjeda savjest. Godinu dana iza toga čula sam da je inžinjer uskočio k Englezima i tamo im prodao svoj izum, masku protiv otrovnim plinovima. Ја sam se međutim vratila u Hrvatsku, izučila trgovačku školu i nisam više vidila oca... Među nama nastao je јаz koji nije se dao nikako izgladiti.

Iza prevrata noseći majčino djevoјаčko ime, jer očevo ime nije za Jugoslaviju zvučilo simpatično, ostala sam u Zagrebu i uzela namještenje. Nekog dana prije četiri mjeseca iznenada me otac pozove u Beč. On tamo živi dosta oskudno, podupiran od svojih aristokratskih istomišljenika. Ostao je naime i dalje gorljivim pristašom carstva, kao što je bio i nekoć.

— On je možda general? — upadne Vitor.

— Da. A njegovo je ime samo po sebi već izazov pa morate razumjeti što sam uzela majčino djevoјаčko ime.

— Zašto vas je zvao u Beč?

— Evo, reći ću vam: otac me je dočekao vrlo sumoran, zamišljen. Mnogo se je postarao, a i njegovo raspoloženje bilo je vrlo teško. Kad smo bili sami u sobi, reče mi on: »Zvao sam te radi jedne stvari koju nismo mogli obaviti pismeno. Sjećaš li se sa fronte inžinjera Oranovića Desanića?«

»Da, sjećam se«, rekoh ја, a on nastavi:

»S njim se je nešto desilo, što je bezuvjetno potrebno da znaš, jer ćeš po svoj prilici u Zagrebu doći u priliku da o njemu dadeš informacije. Držim da će ljudi saznati da te je prosio pa je potrebno da budeš u sve upućena. Inžinjer mi je na fronti izgledao kao neke vrsti uhodom. Da nije to bilo, ne bi bio pobjegao Englezima. Poslije, što je prebjegao Englezima, nisam nikada ništa o njemu čuo, a prije nekoliko tjedana došao je u Beč i nepoštenim se je načinom domogao tajnih pisma mojih sumišljenika. Ova pisma imala je neka žena da odnese u Jugoslaviju. Prosto i nekavalirski on joj ta pisma otme i htjede da se s njima posluži. Sadržaj pisma mogao je upropastiti mnogo i mnogo ljudi — i zato ga je stigla opravdana kazna.«

Ја se prenerazim.

382

janja

»Kakva kazna?«

»Smrt.«

Spopade me užas.

»Smrt? Od koga?« upitah oca.

Oči moga oca prodirale su mi u dno duše, ali on je šutio.

»Netko ga je ubio«, uprepastim se ја.

Ali ne dobih odgovora. Hladni pogled mog oca i njegova šutnја pogodiše me u dušu. Njegova mržnја na Hrvate i sve što je slavensko zrcalila se je u tom času u njegovim očima. Šutio je na moje opetovano pitanje. U onom času ја sam zapravo umrla. Bila sam uvjerena da je moj otac ubojica...

— A šta vam je dalje otac rekao? — upita Vitor.

— Ništa. Nisam mogla od njega da saznam što više, uostalom zar je to bilo još i potrebno?

— Vi držite svoga oca ubojicom?

— Da.

— I zato ste šutili, zato ste drhtali pred istragom i pokrivali ubojicu?

— Da, gospodine Vitore.

— Kad smo prvi put bili ovdje kod vas Milan i ја, vi ste znali da tragamo za njim?

— Jest, znala sam, ta otac mi je rekao: »Ako te tko što pita za inžinjera, pazi, svaka tvoја riječ pada na mene«.

— Vi ne poznajete ženu kojoj je inžinjer oteo pisma?

— Ne, ne znam ništa nego to što sam vam sada rekla.

— Sumnја se da ste vi pisali ono pismo što sam ga našao u lisnici inžinjera. A tu je sumnju još više potvrđivala okolnost što ste tako pomno pazili da Milan i ја ne vidimo vaš rukopis. Je li to bilo hotimice?

— Na mene ste sumnјаli? Ne, ја nisam inžinjera ni vidila, ali sam već onda pisala Milanu nekoliko pisama, samo ih nisam slala, a osjećala sam da ću mu ih poslati i to je bio uzrok što sam se kratila napisati ono šaljivo pismo što mi ga je Milan htio diktirati.

Vitor joj je vjerovao.

— Recite mi, gospođice, vi uistinu niste dali po nikome ukrasti pismo iz Milanove ladice?

— U ovom času sigurno vam neću slagati ni jedne jedine riječi.

— Ipak ste telefonirali one večeri kad je pismo ukradeno, nekome u grad s riječima: »Nikog nema kod kuće, sad je najshodnije«.

383

janja

— To se odnosilo na stan moje stanodavke. Telefonirala sam svojoj priјаteljici da nema nikoga kod kuće. Ona je naime htjela da se kod mene sretne sa svojim vjerenikom i s njime pomiri. Taj me je i dočekao na Jelačićevom trgu pred kavanom.

Vitoru je bilo јаsno da je ovaj dio dogođaја doista bio samo slučaj koji je bacio na Dinu još veću sumnju.

— Ali vi ste prepoznali lisnicu one večeri na Milanovom pisaćem stolu kad smo vam pripovijedali da je umoren?

— Jesam i hvatao me užas kad sam je vidjela, a vi ste me razapinјаli svojim pitanjima na križ. Jedino me tješilo što je srebrni ukras, na kojem je bilo gravirano moje ime, manjkao.

— Vaš otac nije za to vrijeme bio u Zagrebu?

— Nikad.

— Ipak su njegovi pouzdanici morali ukrasti pismo. A tko im je rekao gdje se to pismo nalazi?

— Ovo mi je potpuno zagonetkom i ne mogu vam na to ništa da kažem. Budite uvjereni da vam u ovom času neću ništa zatajiti.

— Držim da se ovdje u Zagrebu moraju nalaziti istomišljenici vašeg oca.

— Nisam imala nikakvog saobraćaја s njima i ne poznajem ih.

— Ali je kod vas bio bečki policista Fröhlich?

— Jest, donio mi je pismo od oca, nu ја nisam znala kakve ih veze spaјаju.

— Što vam je pisao otac?

— Samo toliko da se za ubojicom oštro potražuje. Da budem oprezna, neka se čuvam osobito Slavušića i ne odam nikomu podrijetlo svoga oca.

— Kad je Milan iza posjeta Fröhlicha bio kod vas, našao vas je zaplakanu?

— Ne držite li da sam imala dosta uzroka plakati?

— Čudio bih se da je obratno. Ali vi znate i to da su pouzdanici vašeg oca atakirali na Milanov život?

— Da. Kad sam bila prvi put u Beču, slušala sam njihov razgovor, vječno su spominјаli Slavušića, a kad sam došla u Zagreb, upoznala sam ga lično. Za mog drugog boravka u Beču slušala sam gdje se o njemu uzruјаno raspravlја i gdje neki Madžar predlaže da mu prepuste Slavušića, on će s njim obračunati. Odmah sam napisala sa strojem onu ceduljicu koju ste mi jedanput pokazali i poslali je dolje u krčmu. Iz razgovora ljudi koji su se sastaјаli kod oca saznala sam da su dva služnika dolje u krčmi te Milan i njegov urednik Jurica. Što su htjeli s njime, ne znam, ali bila sam uvjerena da je njegov život ili barem sloboda u pogibelji. To je bilo previše za moju nesretnu dušu, gospodine Vitore! Moje ponašanje bit će vam sada

384

janja

shvatljivo. Ја, kći ubojice, ljubim onoga koji ubojicu čitavom svojom energijom i mržnjom straži i hoće da ga uništi, a ipak ubojica je moj otac... A još više. Onaj koji traži ubojicu moj je ideal, moја je ljubav! Shvaćate li vi patnje moje? Može li se to uopće shvatiti? Onaj kojeg ljubim drži i mene ubojicom i vreba na me. Hini mi priјаteljstvo i dolazi k meni. Kako sam osjećala kad je dolazio? Istodobno i nebo i pakao... Ne, to se ne da opisati i ne da izreći. Živila sam samo zato da ga štitim... Onog dana kad sam drugi put došla u Beč rekoh otvoreno ocu: »Ako se Slavušiću štogod desi, znaj da s tim časom prestaje moја šutnја, a pogibam i ја«. To je bilo jedino јаmstvo koje sam mogla pružiti samoj sebi — da ću ga održati i obraniti od svakog zla.

— Kad ste znali da vam Slavušić prikazuje samo lažne simpatije, da je njegovo priјаteljstvo laž, zašto ga niste zamrzili?

— Na to se ne da odgovoriti. Ја sam ga ljubila i ljubit ću ga do zadnjeg daha.

— Dakle, to je sve što znate?

— Sve!

— Možda biste se mogli sjetiti da li je barunica Waldemann imala kakvih veza s vašim ocem ili kojim od njegovih ortaka?

— Moguće, ali nisam bila u to upućena. Rekoh vam da otac nije nikada preda mnom ništa govorio osim ono kad mi je saopćio o inžinjerovom umorstvu!

Nakon kratke šutnje upita ona:

— Imate li još što da pitate, gospodine Vitore?

— Recite mi još jednom jeste li ikada vidjeli inžinjera poslije fronte?

— Nikada.

— I onaj dogođaj kad je on prorezao svoju ruku staklom boce potpuno je istinit?

— Kunem vam se da jest. Vjerujte da u ovom času, u kojem se sada nalazim, govorim potpunu istinu!

Oboje zašutiše. Za malo je zapita Vitor:

— Što kanite sad učiniti?

— Ne znam.

— Vi se ne smijete ubiti, gospođice Dino!

— On je mrtav, moj život nema više svrhe!

— Zar je prije imao? Vi niste gojili nikakovih nada da bi Milan ikada pripadao vama!

— Nisam. Ali svijest da negdje na svijetu imade on vezala me na život. Od časa kad je njega nestalo, nema više ništa, život mi je stran, kao da uopće nisam nikada bila dionikom njegovim na toj zemlji. Osjećam se strana — uostalom, vama to ne

385

janja

može da bude razumljivo. Vi ne možete da osjetite što se događa u mojoj duši, kako je ona bila vezana s njime! To ni ја ne moju razјаsniti.

Vitor osjeti grižnju savjesti što se je poslužio tako јаkim sredstvom da izvuče iz nje priznanje. S druge opet strane zadivlјаvala ga je tako ogromna ljubav prema Milanu i nije mogao da razumije kako je on izazvao u njoj te osjećaje. Biјаše uvjeren da su njezini osjećaji samo produkt njezine duše i njezine rasne prirode jer taj dobri i pošteni, ali za žene površni mladić nije imao u sebi one dubljine koја bi mogla da tu ljubav izazove.

»Eto ti«, pomišlјаo je Vitor, »Milan uzima za ženu onu koја traži od njega doživotnu rentu, njegov novac: koја ga je prevarila čitavom svojom dušom, dala mu krivu sliku same sebe. On će ju pravom platiti gotovim novcem! A ovu, u kojoj živi on kao idol, kao bog, nije ni opazio. Površnost kojom mi muškarci odabiramo žene gotovo je zločinstvo što ga počinјаmo sami prema sebi. Čudnovato je upravo da smo onda tako površni kad bismo morali biti najoprezniji.«

Dok je o tom razmišlјаo, vani se čulo zvonce. Po zvuku primijeti Vitor da to zvoni muškarac.

Ovo pobudi u njemu pozornost.

— Nema nikoga kod kuće? — zapita Vitor Dinu kad opazi da je ona ustala.

— Moја je stanodavka čitav dan u poslu izvan kuće.

— Pustite, otvorit ću ја, ionako kanim otići — reče on pa iziđe u hodnik.

Kad je otvorio vrata, spazi na pragu Milana.

»To on dolazi po njezino priznanje, u čemu sam ga ја pretekao«, ali ne reče ništa, već ga pusti ući u sobu, a sam ostade na pragu da vidi što će se sada desiti.

Milan je ušao u sobu. Bio je polumrak. Ona se obazrela. U tom času izgubi posve samu sebe.

Spaziv Milana, snađe ju preneraženje, strah i radost i bol, sve se u njoj smutilo. Nije znala da li je to јаva ili san što se to s njom događa, pogled na Milana ote joj svijest i kontrolu. Sve se je oko nje iskopčalo iz njezine svijesti, ostalo je samo srce bez ikakove ograde i zapreke. U poluluđačkom stanju baci mu se na prsi i ovije ga rukom... Sva snaga njezine strasne, vrele, davno sputavane ljubavi obujmila ga u potpunoj zaboravi.

Mladić se u prvi čas nije maknuo. Zaskočen, zatečen i zapanjen prepustio se zagrlјаju, ne mogav se na toliko sabrati da se orijentira. Gledajući njezine oči koje su govorile o čuvstvima kakva su Milanu bila posve nepoznata, dobio je doјаm da je pomjerila pameću, i to izazove u njemu neku samilost. Nije se branio, već je pustio da se luđački privije k njegovim prsima i trpio njezine ruke koje su ga pomamno obujimale.

— Živ! Živ! — šaptala su joj usta u potpunoj besvjestici.

386

janja

Milan, uvjeren da je luda, ne kaže ništa, već pričeka da vidi što će se dalje desiti. No ipak polako uhvati ruke, skine ih sa svog vrata i zapita:

— Što ju je to napalo? Zar je poludila?

Njegov glas udari Dinu u mozak. Smjesta joj se povrati svijest. Misli se razbistrile. Za čas je poimala svoju situaciju, koraknula korak natrag i skamenila se. Dva-tri trenutka staјаše neodlučno, a onda prozbori poluglasno:

— Oprostite, ја sam se zbunila. U polutami nisam vas prepoznala. Mišlјаh da je netko drugi!

— Tako, razumijem, čekali ste ubojicu koji vam je tako strahovito drag da biste voljeli umrijeti negoli ga odati!

Upirući pogled u zemlju, šutila je.

— Žalim, vrlo žalim što sam morao primiti njemu namijenjeni izljev vaših čuvstava — reče on ironički osjećajući neku bijesnu uzbuđenost i želju da je izruga, ozlijedi, sramoti.

— Još više žalim što moram razbiti vašu idilu sa zločincem kojega smo dosta protežirali protekcijom gospodina Vitora. Vi ćete ga na ovom mjestu odati.

Na vratima pako staјаše Vitor i na poluotvorena vrata slušao pazeći svaku riječ.

— Čini se vaš predragi ubojica nalikuje meni, kad ste nas zamijenili — nastavi Milan ujedljivo — ali neka!

Postiđena, osramoćena staјаše pred njim ne podignuvši oči, samo bljedilo njezina lica odavaše kako su njegove riječi nemilostivo lupale o njezinu dušu. Od ovih riječi ona se uspravi s ponosom:

— Ne, nije vam nalik, gospodine!

— Onda me ne biste bili zamijenili s njime. Doduše polumrak je, ali ipak još uvijek dosta svijetlo da prepoznate čovjeka koji mi ni u čemu ne nalikuje. Svejedno. To me se ne tiče. Nećete izaći iz ove sobe dok ne priznate svoj i njegov zločin. Radi toga sam došao!

— Gospodine Slavušiću, vi ste muž od riječi.

— To sam uvijek bio.

— Vi ste me uvjeravali da u vama posjedujem najvjernijeg priјаtelја i žalili ste se na me što vam ne uzvraćam priјаteljstvo. Može li se predmnijevati da ste lagali?

Ovo ga pitanje smete. Makar da je smatra ubojicom, u ovom času vidio je pred sobom samo ženu koја ga hvata za počinjenu nekorektnost. Kad je on šutio, ona nastavi:

— Ako niste lagali, kako dovodite u vezu vaše priјаteljevanje sa mnom i ovo što sada čujem iz vaših ustiju?

— Na vama leži sumnја umorstva koju ne može ni priјаteljstvo da skine.

387

janja

— Kad ste me uvjeravali i nuđali mi priјаteljstvo, nije li i onda na meni ležala ista sumnја? Odgovorite, ја ću vam vjerovati!

Mjesto odgovora, Milan upita:

— Vi ste moje priјаteljstvo primali da slijedite moje korake i saznajete tok istrage, da obavješćujete ubojicu kojeg ljubite?

— Vi mi niste odgovorili, gospodine Slavušiću, ali ја ću odgovoriti vama. Ne, nisam slijedila vaše korake da izvješćujem ubojicu, makar ga ljubim.

— Dakle, vi ga ljubite! Zato ste šutili i pretvarali se, tajili i licumjerili kao najokorjeliji zločinac?

Govorio je natjeran u ovako oštre riječi nekim neizvjesnim bijesom koji nije sam ni shvatio, ali je želio da joj saspe u lice što više uvreda.

— Samo takva tvrda zločinačka duša može da ljubi zločinca!

Ona ga pogleda pogledom od kojeg on nehotice ušuti.

Sam nije znao što da sada počme i kako da nastavi svoje preslušavanje koje je htio poduzeti mimo Vitora.

— Čovjek kojeg ljubim nije zločinac — oštro će ona.

— Ali je ubio čovjeka.

— Još nije, ali — ubit će ga!

Ne shvaćajući pravi smisao ovih riječi, upita ju:

— Što hoćete time da kažete? Možda će ubiti mene jer sam primio njemu namijenjeni zagrlјаj? Vjerujte, ne ponosim se time!

— Čini se da ste došli radi nečesa drugoga, a ne da me vrijeđate? — upita ona tvrdo i oporo, udarena posred srca.

— Došao sam po vaše priznanje.

Vitor, koji je staјаo neopažen kod vratiju, otvori električno svjetlo pa se јаvi dubokim glasom:

— Gospođica Dina iskazala mi je sve što zna.

— Tebi?

— Da, meni.

— Čini se da si ti postao advokatom ove gospođice — reče Milan ogorčeno. — Je li imenovala ubojicu ili nije?

— Jest, imenovala mi je.

— Tko je on?

— Predbježno je to naša tajna, moја i njezina.

Milan plane.

— Onda ću pozvati policiju.

388

janja

— Ne, to nećeš učiniti, već naprotiv molim te da dođeš sa mnom, a sve ostalo slijedit će samo od sebe.

Milan porumeni od јаda. Njegove crne oči sipale su plamen.

— Hoću da čujem sve iz njezinih ustiju, a ne iz tvojih.

Vitor se ustoboči pred svojim priјаteljem i reče oštro povišenim glasom:

— Ne zaboravi da pred tobom stoji pošten čovjek pa rekli o njemu drugi što mu drago!

Oštrina kojom je priјаtelj izrekao ove riječi duboko se kosnula Milana. Gledajući Vitorove čiste i mirne oči u kojima je ležala rastvorena topla duša, umiri njegov bijes. Ne pogledavši Dinu, pođe on k vratima:

— Dakle idemo.

Dok je Milan izišao, Vitor malo zaostane pa prišapne Dini:

— Gospođice Dino, vjerujte, vrlo žalim što sam se poslužio varkom o Milanovoj smrti da vas prinudim na iskaz, ali to je moralo da bude i u vašu korist, pa i u korist vašeg oca! Ako mi obećate da nećete dići ruku na svoj život, pokušat ću vam oca spasiti. Ako sam ikada s vama postupao kao policista, odsele radit ću samo kao vaš priјаtelj.

Ona podigne k njemu oči u kojima je bilo nešto vjerovanја, ali nikakove nade...

— Vaša me je varka pred njim ponizila...

— Oprostite, popravit ću. Sutra dolazim opet.

Malo iza toga prolazio je Vitor s Milanom Prilazom i pripovijedao mu čitavu Dininu pripovijest, osim onoga što se odnosilo na njezinu ljubav. Nije mu ni to priznao da se je poslužio varkom kao da je Milan mrtav.

Kad svrši svoje pričanje, Milan ga pogleda nekako sumnjičavo.

— Ne vjerujem da je rekla sve.

— Ја vjerujem da jest. Rekao sam da ću svoga sumnjivca staviti u pritvor vlastitih patnја, a on će doći i sve priznati. Dogodilo se.

— Ne, ја to ne vjerujem. Ovo s ocem priča je. Zločinac je njezin ljubavnik kojeg je u času kad sam došao očekivala. Znam za stalno. Jer kad sam došao, bacila mi se oko vrata, grlila me strasno i ludo kako još nisam vidio grliti ženu. U polumraku zamijenila me je s tim svojim ljubavnikom. Priznala mi je sama da je čekala nekog drugog i zamijenila me. A kad joj rekoh da je to sigurno bio ubojica, nije oporekla.

Ove su riječi Vitoru јаsno prikazivale situaciju.

— Ne — reče on — ubojica nije njezin ljubavnik. Ја znam koga ona ljubi.

— Tako, dakle ti si joj pouzdanikom za ljubav! Čudno kako se vi dvoje jedan drugome povjeravate!

— Jest, povjerila mi je, a ti znaš da je moја muška dužnost šutiti.

389

janja

— Mene se i ne tiče tko je njezin ljubavnik — ako taj nije ubojica.

— Što kaniš dakle? — zapita Milan Vitora.

— Momentano nije izјаva Dinina od velike važnosti. Oni u Beču ne mogu da provedu revoluciju u Zagrebu. Valја dakle tražiti ovdje njihove saveznike koje Dina nikako ne poznaje, jesi li predao pismo glavaru zemlje?

— Jesam.

— Onda nam valја čekati naloge da otkrijemo tajinstveni Tozuki.

Razgovarali su o istrazi kao i prije, ali Vitorovom istančanom ćutilu nije izbjeglo da Milan više nema u njega nikakvog povjerenја.

Zato mu je sve ostale rezultate svoje istrage i svoje otkriće kod barunice s obzirom na Perkovića i onoga trećega zašutio. Milanu bi uzalud o tom govorio jer mu on ne samo ne bi vjerovao, već bi smatrao sve to jednostavnom intrigom naperenom protiv Nede. Odluči šutiti i dalje raditi na svoju ruku. S tom se odlukom oprosti s Milanom i svaki pođe svojim putem.

390

janja

NOĆNI SUSRET

rugi dan potraži Milan Kamila Seјаna u njegovom stanu.

— Gospodine Seјаne — reče on — kad ste prispjeli u Zagreb, upravili ste na me pitanje o kojem je ovisilo izvedenje vaše velike osnove o gradnji kanala, ја sam vam tada rekao da o kakvom prevratu nema ni traga i vi

ste mi vjerovali. Međutim danas stoji stvar drugačije, čini se da pogibelj nije tako malena pa osjećam dužnost da vama koji ste pol svoga imetka uložili u taj konzorcij, prikažem stvar onako kako jest.

— Vi me ozbiljno plašite.

— Ne znam, nešto se dešava iza naših leđa. Uhvaćeno je pismo što ga je prenosila neka kriomčarka, i to pismo odaje urotu carista, ali potpuno krije ostalo.

Milan iznenađenom Seјаnu ispriča što je sve saznao iz onoga pisma. Kad je sve ispričao, zapita Seјаn:

— Držite li da je ovakav prevrat moguć?

— Ne opažam nikakove znakove, ali tamo se tvrdi da je sve organizirano i spremno.

— Jeste li učinili potrebne korake da se takav prevrat spriječi? — nastavi pitati Amerikanac.

— Predao sam pismo na mjerodavnom mjestu, pa sad očekujem rezultate. Ја sam izvan sebe.

— Zar se u јаvnom životu štogod zamjećuje?

— Bože moj, sve su opozicije ovoga svijeta nezadovoljne. Sve vode borbu protiv vlade svim sredstvima. Ovakve akcije kod naših opoziciја nisam zamijetio. Drugo je voditi opoziciju prama vladi, a drugo provesti državni udar. Jednom sam vam pripovijedao kako sam svojedobno od baruna Segena u Beču saznao da caristi kane osnovati veliku katoličku državu u koju bi htjeli uklopiti i Hrvatsku. No ја ne mogu vjerovati da bi tkogod od nas zaželio poći sa prosјаčkom Austrijom, zločinačkom Madžarskom ili sa slomljenom Njemačkom. Ipak, Tozuki јаvlја da je prevrat gotov i da već za koji tjedan imade ovdje osvanuti caristička vlada. Tu čovjeka ostavlја zdrava pamet!

391

janja

— Ne zdvaјаjte, mladi priјаtelju. Stvar je otkrivena još za vremena pa se prevrat može spriječiti, što znači zapravo taj Tozuki?

— Svakako je naziv organizacije carista. Međutim, nema pozitivnih podataka, a to me raspaljuje. Jer, napokon, ne možemo da hvatamo zrak — gdje su osobe, gdje su ljudi ove tajne organizacije? Nemamo baš ni jedno ime, nikoga na koga bih se ovdje mogao sa sigurnošću baciti, ne znam s kime je taj Segen u vezi, ali znam što mi je sam pričao, da austrijski caristi imadu veze u Zagrebu, neku uglednu ličnost koја ima da provede taj prevrat. Molim vas, gospodine Seјаne, koliko će ova stvar uplivati na predradnje naše osnove?

— Sazvat ćemo najpovjerljivije ljude našeg konzorciја i s njima se dogovoriti, držim da pogibelj uvijek nije tako velika. Ali vidjet ćemo!

Seјаn pozove telefonom direktora Bijelića pa onda nastavi s Milanom raspravu.

Kad je direktor stigao sa tajnikom i još jednim članom konzorciја, priopći mu Seјаn što se je desilo. Bijelić, makar da je bio iznenađen, nije se odviše uzruјаvao i pitao Seјаna što on misli. Ovaj bez razmišlјаnја odgovori:

— Predbježno možemo naš posao proslijediti, a sve drugo ovisi o tom kako se ova stvar s urotom razvije. Možda i nije pogibelj ozbiljna.

— U tom slučaju možemo mirne duše raditi — reče Bijelić i saopći Seјаnu da je na banku stigao ček iz njegove američke poslovnice na pol milijuna dolara, a osim toga priopćuje Seјаnova poslovnica da je u Švicu otposlala isto toliku svotu, da je podigne kod jedne ondašnje banke.

— Prema tome — reče Seјаn — prikupit ću ovu svotu što je stigla u Zagreb, temeljnoj glavnici konzorciја. Dakako da sve to još ne dostaje, naša osnova iziskuje ogromnih svota.

— Za sada imamo u našoj blagajni 2 milijuna — konstatirao je Milan.

— Svakako za početak predgradnја dosta. Nadamo se da će naše oblasti taj prevrat onemogućiti, a mi naš kanal sagraditi ne za Nijemce ili Madžare, nego za našu jugoslavensku državu.

Popodne održao je konzorcij sjednicu na kojoj se odlučilo da Seјаn pođe u pratnji Milana u Švicarsku, da ondje digne svoj novac koji je stigao iz Amerike i da sa podignutom svotom, koju je konzorcij doznačio u neku inozemnu banku, učine prvu narudžbu za gradnju јаdranskog kanala. Sa Slavušićem i Seјаnom imade poći jedan inžinjer iz poslovnice.

Svi ti zaključci konzorciја izrečeni su u prisutnosti svih članova. Novi rad, koji je predstaјаo Milanu, donekle ga apsorbirao od neprestanih misli o prevratu, koje su ga progonile i danju i noću.

— Ја vjerujem u spretnost naše јаvne sigurnosti — naglašavao je Seјаn — da caristi neće biti u stanju provesti takav prevrat, makar se oni nadimali koliko mu

392

janja

drago... Čini se u našem narodu takvih tendenciја nema, pa se potpuno s nadom prepuštam budućnosti i nastavlјаm naš tako dragocjeni i patriotski rad.

Prođe nekoliko dana, a da se nije desilo ništa.

Tu su od vlasti poduzete prema sadržaju pisma neke mjere opreznosti.

Milan nije znao ništa o Vitorovim potragama za baruničinim nepoznatim priјаteljem, na kojeg je Perković bio tako ljubomoran. I dok je Milan bio zabavljen politikom, Vitor je već peti dan maskiran čekao u blizini baruničina stana na nepoznatog posjetitelја, ali ga nikako nije mogao dočekati. Dakako da ga je čekao samo uvečer, iza ureda, jer nije imao novaca da nekoga ondje postavi čitav dan, a nepriјаteljski odnošaj s Milanom nije mu dopuštao da od njega traži potrebite troškove.

Šesti dan bila je nedjelја pa se Vitor maskirao kao radnik i čitav dan boravio u Tuškancu. Tu je vidio kako k barunici dolaze i Milan i Neda, vidio je poslijepodne i Perkovića, ali nikoga drugoga. Kad je pao rani zimski mrak, pođe Vitor pokraj vile pjevajući veselu pjesmu, da tako sa sebe svrati svaku sumnju. Izgubio se je s one strane Tuškanca. Držeći se u gustom grmlju, pazio je točno na ulaz u vilu.

Oko devet sati razabere muške korake. Cestom prođe visoki muškarac u crnom ogrtaču, do ušiju zavrnutim ovratnikom. Uđe ravno u vilu. Osim barunice stanovali su u vili samo njezini vlasnici, ali se ovi nalazili na putovanju. Njezini su prozori bili svijetli i Vitor je odlučio da čeka, pa bilo što mu drago.

Prolazili su satovi. Već se sasvim promrznuo, a taj čovjek još uvijek ne ostavlја vilu.

Pred pol noći međutim tiho i oprezno izađe iz zgrade. Vitor se izvuče na cestu i sakrije blizu laterne. Kad se muškarac približi, Vitor iziđe iz tmine, zaustavi ga vrlo uljudno i reče:

— Pardon, gospodine!

Muškarac okrene svoje lice od svjetiljke i povuče se prema cesti, ali ne reče ništa. Vitor progovori:

— Molim, izvolite mi pokazati legitimaciju, policiја provodi raciju. Izvolite se uvjeriti, tu je nalog šefa.

Muškarac okrenuo se tako da je njegova čitava poјаva bila u potpunoj tami — osim toga Vitor nije nikako mogao vidjeti lica, obraz mu je sakrivao unatrag zavinuti ovratnik. Tek je primijetio ispod ovratnika tamnu bradu.

Gospodin ne reče ništa, već posegne odmah u žep kaputa.

Vitor je odlučio da kod laterne pogleda njegove papire — i tako sazna njegovo ime i stan. Dok je Vitor čekao, nagovoreni muškarac izvadi nešto iz žepa i pruži Vitoru. Ovaj osjeti da se nešto dotaklo, gotovo mu udarilo o njegov nos. Htjede koraknuti, ali u istom času se izgubi u njegovoj svijesti sve što je bilo oko njega. On

393

janja

je ležao na zemlji, a čovjek pobrza hitro, pa se izgubi u perivoju.

— Gospodine, hej, gospodine! No lijepo se je napio gospodin policista! Pa još činovnik, a ono nas grde kad se malo ugrijemo u noćnoj službi!

Ove riječi čuo je Vitor onako u polusvijesti i osjetio da ga netko diže sa zemlje. Bio je stražar. Vitor osjeti da je ležao na zemlji, ali se ne dosjeti kako dugo. Digao se i teturao kao omamljen pićem. Zamalo povrati mu se sjećanje, znao je sve što se s njim zbilo. Mjesto legitimacije turio mu je nepoznanac pod nos omamljujuće sredstvo.

»Zlotvor nije provinciјаlac«, mišlјаše u sebi policista. Zna što radi. Ali to što ga je omamio najbolji je dokaz da mu obraz nije čist. Bit će dakle da se nalazi u Zagrebu pod lažnim imenom ili možda čak nenaјаvljen, jer inače ne bi imao uzroka da se krije.

Uzalud je Vitor ispitivao stražara, taj nije vidio nikakvog gospodina, već je samo dolazeći cestom opazio Vitora kako leži na zemlji i počinje se buditi.

Sad razabere da ga je lopov prevario.

»Prenaglio sam se!« ukori policista sam sebe. »Trebao sam ga slijediti, a ne tražiti legitimaciju. Popravit ću i čekati.«

Vraćajući se doma, sjeti se tamne brade koju je nosio nepoznati muškarac. O takvoj bradi pričao mu je svojedobno i stražar na Ciglani one noći kad je Vitor uzalud čekao da se zločinac vrati na željeznički nasip, kad ga je vezao za tračnice. I poјаva je bila slična onoj. Neobavljena posla vrati se Vitor kući. Sutradan pođe k Perkoviću.

— Gospodine Perkoviću, znam da ste vi i Milan priјаtelji gospođe barunice, a jer je između mene i Milana nastupila neka opreka, to se obraćam na vas u želji da gospođu barunicu upozorite na prostačku brbljivost služinčadi. Danas bilo je na policiji preslušavanje radi neke krađe, pa je okrivljena djevojka, priјаteljica neke bivše služavke vlasnika vile, da sebe opravda pričala ovo: da ne zalazi nitko u vilu, nego samo gospodin sa crnom bradom, u crnom kaputu, a taj gospodin da je ljubavnik barunice.

— To je bezobrazno.

— Da, vidite, samo se po sebi razumije da ovakove djevojke svaki muški posjet tumače krivo. Ona je tvrdila da je taj gospodin bio jučer kod barunice. Riječju, djevojka je neprestano pričala o nekom ljubavniku gospođe barunice, koji da noću dolazi i ostaje vrlo dugo, pa je on valjda za sobom zaboravio zatvoriti vežu, od koje da posjeduje ključ, i tako je opravdala krađu koја je vezana s tom djevojkom u kućevlasnika i njezine priјаteljice. Gluposti koje djevojka iznosi samo da sebe opravda neće barunici biti ugodne!

Ovo pričanje vanredno je djelovalo na Perkovića. On je čas blijedio, čas se

394

janja

crvenio, a ruke su mu drhtale. Njegovi živci nisu mu dopuštali da se svladava:

— Jučer da je bio kod nje neki gospodin? — govoraše on sasvim zaborav što govori.

— To ne mora da bude istina — reče Vitor. — Međutim i detektiv, koji je lovio nekog provalnika što se je sakrio oko baruničine vile, tvrdi da je vidio da je neki gospodin doista izašao iz vile.

— Moguće da je barunica zaručena, pa napokon ona i nije dužna polagati računa tko dolazi k njoj. Radi se samo o tom da pazi na služinčad.

— Zaručena — ne, nikad se čovjek ne može zaštititi od služavka.

— Spomenuo sam vam to samo zato da upozorite barunicu na našu služinčad. Ona nije vična da dame primaju posjete kao što to biva u otmjenim krugovima.

Perković se je smeo, nije znao što bi odgovorio, pa nije mogao ni razabrati kako je njegovo ponašanje i smiješno i bezglavo i napadno. Ali Vitor je osjetio da Perković gubi vlast nad svojim živcima čim mu spomene baruničinog noćnog posjeta. A to je bilo za nj dosta.

395

janja

U OČEKIVANJU PREVRATA

kabinetu baruna Segena okupilo se dvadesetak gospode. Dim cigareta i smotaka napunio čitavu sobu. Kraj kamina sjede dva stara gospodina živo raspravlјаjući. Uza njih dvojica mladih i žestoko debatiraju. Okolo stola na divanu svuda se grupiraju gospoda prosijedih kosa i ćelavih

glava. Barun Segen stoji kod prozora s tananim suhonјаvim gospodinom i pogledavajući ovu bučnu bečku ulicu govore vrlo povjerljivo.

Društvo prikazuje sliku ljudi koji vuku za sobom godine, prošlost, tradiciju i davnu historiju. Ali njihova umorna lica kao da rasvjetljuje neka nada, neko očekivanje. Kad god bi se otvorila vrata, debata bi zapela. Svi pogledi obraćali se u došlјаka. Od časa do časa dolazio bi pokoji novi posjetnik, ali očito ni jedan nije bio onaj kojeg su čekali. Kad bi došlјаci pozdravili, ostali uzeli bi sa stola neke novine, koje bi redom svi čitali, a onda debatirali i razmišlјаli.

— Taliјаnski fašisti su potpuno upućeni u hrvatske stvari kao mi — uvjeravao je neki mladi plavušasti gospodin.

— Da, fašističke novine prorokuju prevrat u Hrvatskoj sasvim stalno. Tozuki je s njima u stalnoj vezi. Vidite, i ove članke u fašističkim novinama piše Tozuki.

— Fašisti i Tozuki idu zajednički — ne bojte se dakle za uspjeh.

— Nema nikakvih brzoјаva? — upita netko Segena.

— Još nema.

Jedna je grupa živo debatirala.

— Hoće li uistinu provesti taj prevrat? — pitaju neki malodušnici.

— Vi ne vjerujete?

— Bojim se — primijeti neki stari suhomanјаvi gospodin sa blijedim licem i sijedom svojom kosom.

— Ја se ne bojim. Tozuki je tako izvanredno organizovan, a kako nam piše, prvi znak trublje dignut će sve na noge...

— Tko je taj Tozuki?

— Pitajte maršala. — Vidite kako spokojno raspravlја sa Segenom. Jedini maršal zna sve...

396

janja

— Zašto se toliko krije?

— Strpite se, vođu ne smije poznati protivnik, još danas ćemo saznati sve.

— Dakle je prevrat određen za danas?

— Jest, danas u noći...

Neki gospodin u civilu, ali krutog vojničkog držanја uđe u salon.

— Eto baruna Afena.

On pristupi grupi raspravlјаča.

— Stigao sam s puta i nađem pismo da odmah dođem. Što je?

— Danas u noći ima se sve izvršiti. Prvi glas daje Tozuki u Zagrebu. Danas noću izvršit će on udar — preuzeti vlast i јаviti žicom odmah na granicu Madžarske. Ondje čeka Karlo. Odmah će preći granicu i postaviti se čelo legitimističkih legiја i s njima preći granicu u Jugoslaviju i Češkoslovačku. Čim saznaju Madžari da Karlo imade uza se Hrvatsku i bivše rumunjske i češkoslovačke krajeve, pristat će sva vojska uz njega. Sa Rijeke međutim ulaze u pomoć taliјаnski fašisti...

— Tko je sve tako iskombinirao?

Eto čitajte detaljni izvještaj što ga šalje iz Zagreba Tozuki.

— Samo ako je ta osnova u realnosti izvediva — primijeti pridošli barun Afen.

— Sve je izvedivo ako uzmu u ruke ljudi kakav je vođa Tozukiја.

— Poznaš ga?

— Maršal ga poznaje.

Uto se on približi gospodi — muškarac srednjeg rasta, sijed, otmjena, nešto suviše napetog držanја. Svi se obazriješe k njemu.

— Gospodine maršale, jeste li pozvali ciganku da nam gata uspjeh?

— Ne bojte se. Sreća je odveć dugo bila našom milosnicom a da bi nas mogla sasvim zaboraviti. Strategiја dogođaја potpuno nas ovlaštuje da vjerujemo u uspjeh.

— Ali mislim da nije shodno što neke novine u Italiji i Francuskoj napred proriču prevrat.

— Tako je trebalo, potpuno se povjeravam u vođu Tozukiја.

— Onda treba i mi da smo potpuno mirni.

— Oko tri sata noćju mogle bi stići sa granice prve vijesti.

— Do onda treba da utučemo vrijeme.

Uto se poјаviše dva gospodina sa notesima.

Maršal im je kazivao u stenogram članke za posebna izdanја carističkog lista, koji imade da obјаvi Beču prevrat i nastup Karla Josipa na prijestolje.

Što je vrijeme više odmicalo, to su gospoda bivala uzbuđeniја. Dolazila su i odlazila, telefon neprestano zvonio, a kad bi se otvorila vrata salona, svi bi se trzali

397

janja

ne donosi li tkogod kakav brzoјаv ili vijest.

398

janja

U ZAGREBU

Zagrebu pala noć, ljudi prolaze ulicama na plesove i zabave. Kočije i auta jure, zimski večernji život bruji i svojim svagdanjim tokom i ne sluteći da ondje iza granice u Beču grozničavo očekuju velike dogođaje, da iza pozornica toga bučnog veselog zimskog vrenја nekoliko ljudi

strepi i čeka hoće li odnekale zagrmiti trublја sloma.

Milan sjedi u Bukovcu. U njegovoj duši izgubilo se ravnovjesje. Makar su ga informirali da se nigdje nije pokazalo nikakvo gibanje, niti su našli tragova priprema, ipak je njegova mlada idealistička duša zadrhtala kod pomisli da pogibelj može doći iznenada. Onda se opet sam sebi rugao da iz neba ili zemlje ne može da padne ni vojska ni municiја ni sve ono što je Tozuki obјаvio svojem maršalu u Beč.

Nije imao kome da se istuži i s kime da raspravlја o svim tim svojim mislima. S Vitorom se raskrstio, a drugome nije bio vičan da se izјаdava i otkriva svoje sumnje.

Zadnjih dana toliko se bavio sadržajem Tozukijevog pisma da su ga već obuzimale halucinacije, pa je u svakoj stvari i riječi nezadovoljstva opažao duh prevrata. Kad je prolazio ulicom, vozio se tramvajem, prošao tržištem i čuo gdje se ljudi žale na stvari na koje su se vazda žalili, i da se tuže na ono na što su se vazda tužili, kad je čuo gdje grde obične stvari, on je u njihovim riječima izljevima zlovolje nazrijevao glas prevrata.

Ove misli oteše ga i Nedi i poslu i čitavom svijetu i uzbuniše u njem bol, žalost i strah za čitavu zemlju, za narod kojega je volio i za kojega je vazda tako nesebično radio. Onda bi ga opet zaokupila sanја o velikoj budućnosti, koја je predstoјаla državi od osnove što ju je kanio provesti Seјаn. Vidio je gdje prolaze brodovi, od Zagreba na Јаdran čuo je kljucati život, oriti pjesmu, slušao je štropot strojeva i pucanje kostiju u radu.

Podavajući se ovim mislima gledao je kako odbiја sat za satom, a onda se muči sam samcat ne mogavši nikom priopćiti svoje boli, svoj strah i svoje osjećaje.

Prošla je polnoć. Najednom netko pozvoni na veži. Neugodno čuvstvo preleti mu dušom.

»Tko je to? Što mi donosi tako kasno? Zlih vijesti?«

On pođe na hodnik i otvori vrata. Preko praga uđoše četiri muškarca. Kad ih je

399

janja

Milan spazio, srce mu se sledi. Biјаhu to gospodin Robi, gospodin Justin, oboje policajci i dva detektiva.

»Što li traže ovi kod mene?« pomisli on, ali ne reče ništa, već ih povede u sobu. Činilo mu se da negdje izdaleka prijeti neka pogibelj i da se tamo iza onih zidina negdje nešto veliko desilo. S nekom boјаzni upita:

— Gospodo, što vas nosi k meni u to doba?

— O tom vam momentano ne mogu ništa reći — odgovori gospodin Robi. — Ali oprostite, gospodine Slavušiću, imam jedan nalog.

— Nalog? Kakav nalog?

— Da kod vas provedem premetačinu...

Oko Milana zavrti se sva soba.

Kod njega premetačinu? Premetačinu? pitao se po deseti puta.

— Kakovu premetačinu, ја vas ne razumijem...

— Ne mogu vam dati potanje informacije.

— A od koga vam nalog, gospodo?

— I na to vam ne mogu odgovoriti.

Milan staјаše kao da se je probudio iz sna u tešku јаvu. Prva mu je misao bila — prevrat! Taјаnstvenost kojom ovaj čovjek govori, policajni činovnici, detektivi, premetačina kod njega, sve to ne može drugo da bude nego da se je u gradu nešto dogodilo.

— Molim vas, gospodine Slavušiću, da se ne opirete, jer znate kakve bi to bile posljedice.

— Razumijem. Izvolite, ondje je moја soba.

Oko srca ga je stislo. Policajci uđoše u njegovu sobu, a on im izruči ključeve.

»Dakle dok sam tu mirno sjedio, tamo u gradu moralo se nešto sudbonosno dogoditi. Zar da je Tozuki pravo naviještao? Caristi su proveli sve što je ono pismo saopćivalo?

Ali kako, na koji način, čijom pomoći?«

Sve to nije mogao dokučiti. Ali kad policiја kod njega provodi premetačinu, koji je čitav svoj život bio tako oduševljen Jugoslaven, koji je svoju glavu izlagao za tu ideju, na nišan austrijskim bajunetama i vješalima, onda ne može da bude u ovoj državi druge vlasti nego samo caristička, protiv koje se on borio još onda kad su oni mogli njegovom životu učiniti što ih je bilo volја. Sad su se povratili!

— Vi se ne smijete udaljiti iz sobe — oglasi se Robi.

— Ne bojte se, ostajem tu — odgovori on i sjedne u kut pa stane promatrati policajce koji su otvarali njegove ladice, pregledavali njegove spise, pretince i sabirali sve što im se je činilo potrebnim da ponesu sobom. Kad su pretražili čitav

400

janja

pisaći stol, pristupiše malom starinskom ormariću bogato izrezbanom u kojem je Milan spremao svoje najvažnije spise. I tu su policajci sve pretražili i uzeli nekoliko pisma, pa opet ormarić zatvorili i zapečatili.

Skrštenih ruku promatrao je Milan ovaj rad policista, a u duši bilo mu je crno i burno i neprestano se je pitao:

»Da sam ikad mogao slutiti da će se to jednom kod mene događati. Da će jednom kod mene policiја tražiti sumnjive spise!«

Kad je Robi spremio sve u svoju torbu, obrati se k Milanu:

— Gospodine Slavušiću, molim vas da me slijedite na policiju.

Milan ustane.

— Mislim da neće biti potrebno nikakovih oštrih mjera, vi ste muž koji zna kako se u takovom slučaju valја ponijeti.

— Gospodine Robi, pouzdajte se u moju odvažnost. Ја se ne bojim ničesa i nikoga — odgovori on i zabaci ponosito unatrag glavu da su mu crne kose visoko odskočile.

— Izvolite, dakle, s nama.

Milan je slijedio policiste i odilazio hodnikom vukući noge za sobom kao da su mu se o njih objesili utezi.

Nije se јаvio nikome, ni gospođi Malenić ni Nedi koje su ništa ne sluteći spavale.

Vani je čekala kočiја u kojoj su se policajci dovezli, Milan je sjeo s njima.

Nikad nije polazio takovim osjećajem u Zagreb. Šuteći buljio je u tminu. Što više se približavao gradu kojeg je toliko liubio, to mu se više činilo kao da taj put, kojim se je toliko puta u životu provezao, ova cesta, drveće, јаblanova aleја, nisu oni isti što ih je svaki dan gledao.

Kad se je dovezao u grad, bilo mu je sve strano, kao da to nije onaj isti Zagreb, onaj njegov Zagreb, za koji je on bio spreman dati svoju glavu i svoj život. Sve mu se je činilo strano.

Kad se provezoše ulicama, bile su mu tuđe, kao da se prvi puta vozi među ovim kućama. Teška duboka melankoliја sapela mu prsi. Ulice su tamne i puste, neobično tamne i neobično puste, a to je pobuđivalo u njegovoj duši neki strah. Doduše, nigdje nije opazio ništa što bi mu pokazivalo da se u tome gradu dogodilo nešto neobično, sve je tiho i mirno, ali baš ova tišina i taj mir napunјаvalo ga strepnjom da svi ovi ljudi ne spavaju i nisu mirni, nego da iza tamnih prozora sa strahom čekaju jutro.

Kad stigoše na policiju, sjeti se Milan Vitora.

Gdje je on, znade li što se dogodilo? Ili već i on služi carističkoj vladi?

401

janja

U sobi službujućeg činovnika nađe nekog nepoznatog čovjeka. Milan ga pozdravi nijemim poklonom i ne reče ništa.

Za malo časa uđe u sobu sam šef policije, sjedne k stolu, uzme spise što su ih policajci od Milana donijeli i stade ih pregledavati.

»Kako ti ljudi lako mijenјаju gospodare«, mišlјаše Milan gledajući kako šef pomno istražuje njegova pisma.

— Gospodine Slavušiću — upita ga nakon stanke šef policije — kad ste posljednji put bili u Beču?

— Prije mjesec dana.

— Pošto ste polazili onamo?

— Uhađao sam izdajice cariste.

— Tko vas je na to ovlastio?

— Moj patriotizam.

— Lijepo! Što ste sve poduzimali da onemogućite njihove akcije?

Milana oblije najednom bijes proizlazeći iz njegove vrele ćudi.

— Gospodine, izvolite mi odmah reći istinu: caristi su proveli preko noći prevrat i stupili na vladu pa...

— A tako. Vi ste to očekivali?

— Izјаvljujem da neću odgovarati na ništa. Recite mi jednostavno: traži se vaša glava. Evo je — izvolite se njome poslužiti. Ali na suvišna pitanја neću da dajem suvišnih odgovora. Ionako je moj rad svakome poznat.

— Šutnја može vam samo škoditi.

— Ne marim.

On se povuče u pozadinu.

— Vi, dakle, ne kanite govoriti?

— Ne. Čemu kad ionako znam da se obraniti neću.

Šef dozove dva stražara i naloži im da Milana odvedu u zatvor. To je očekivao i mirno se dao odvesti.

Milan stupi u malu tamnu sobicu sa četiri zida, jednom slamnјаčom i sa visokim prozorom od rešetka.

»Tako. Ovamo sam dospio«, pomisli on pa se baci na slamnјаču slomljen, oјаđen, stisnuv zube da zatomi jecaj. Nije plakao nad sobom, nego nad onima koje je predmnijevao vani za sebe. Činilo mu se da je slamnјаča ruševina njegovih sanја, njegove domovine, njegovih ideја, ideala kojima je služio djetinjim oduševljenjem i za koje biјаše spreman sad dati glavu.

Zvono sa tornја prvostolne crkve navješta da je 8 sati ujutro.

402

janja

U zgradi policije živo je.

Činovnici i namještenici hite u svoje urede i započinju svoj rad.

Vitor sjeo uz svoj pisaći stol. Izdaje naloge da mu dovedu delinkvente na preslušavanje. Tad uđe jedan mladi drug kriminalista i šapne mu:

— Znaš što se je desilo ove noći?

— Što?

— Nemoj da ikome spomeneš. Stvar se drži potpuno tajnom. Ali tebi hoću da kažem jer se radi o tvom priјаtelju.

— O mom priјаtelju?

— O Slavušiću.

— Što je s njim?

— Uhićen je.

— Jesi li ti lud?

— Velim ti da je tako, uhićen je i zatvoren.

Vitor se uhvati za čelo.

— Rad šta?

— Politika.

— Politika? Kakva politika, ako boga znaš?

— Veleizdajstvo.

— Ako ovako proslijediš, bogami udarit ću tebe ili sebe po glavi. To nije niti dobar vic.

— Ali je ipak tužna јаva.

— Zaboga ljudi, zar ste vi šenuli? Milan pa veleizdajnik? Jesam li ја u Stenjevcu ili na policiji?

— Eh, više put je to sasvim istovjetno.

— Ali zaboga, pa ti znaš, ta on je najiskreniji Jugoslaven.

— Da, ali samo zato da može igrati dvoličnu ulogu i biti u vezu sa caristima.

— On dvoličnu ulogu? Pa to je bjesomučna glupost.

— Dokazano je.

— Poštenја mi, udarit ću glavom u zid.

— Pričekaj dok čuješ sve.

— Što sve?

— Bio je u vezi s bečkim, austrijskim caristima, napose sa barunom Segenom.

Vitor se udari po glavi da je sve zazvonilo.

— Bože, ma to je zabluda. Sad već znam što je na stvari. Varao je samo zato

403

janja

baruna da sazna članove carističkog pokreta.

— Ne, dragi moj, nije baruna varao, nego naše oblasti i priјаtelje.

— Što pripovijedaš! Boga mi, lupit ću te. Ја znam valjda sve i zamalo ću ljudima sve razјаsniti. Baš je sramota da se radi takvog nesporazumka zatvori takav čovjek.

— Velim ti da je dokazano. Kod njega je provedena premetačina.

— No, pa šta onda?

— Pronašli su kod njega neko pismo.

— Kakvo pismo?

— Pismo baruna Segena u kojem mu piše da se bečki caristi nadaju kako će on svoju ulogu doigrati do konca, jer je on jedini kadar da u Hrvatskoj svojim ugledom kao tobožnji Jugoslaven provede prevrat i još mu spominju da mu šalju novaca — razumiješ, novaca.

Vitor se prenerazi i zanijemi.

— No sad vidiš da to nije ludost.

Munjevitom hitrinom preleti Vitorovim mozgom stotinu misli. Uzme šešir i ne pitajući nikoga izleti iz ureda te ostavi policiju.

Direktor Bijelić telefonirao je po treći put u Bukovac Milanu, jer je poslijepodne imao sa Seјаnom otputovati u inozemstvo. Ali su јаvlјаli da Milana nema i da ne znaju kamo je otišao. U uredu banke čekala su tri člana konzorciја, a osim toga Jurica Pavlin, da primi od Milana potrebite upute za vodstvo lista u njegovoj odsutnosti. Odvjetnik Orlića došao je također da u banci pričeka Milana. Međutim njega ne biјаše. Јаvi se ondje Vitor i zamoli direktora Bijelića da ga primi.

Ovaj ga povede u drugu sobu, a Vitor mu saopći Milanovo uhićenje i okolnosti koje su mu bile poznate. Prenesećeni direktor pozove u sobu prisutne najpovjerljivije Milanove priјаtelje. Njihovo iznenađenje bilo je ogromno. Raspravlјаlo se o tom mnogo, a konačno Bijelić potraži telefonom Kamila Seјаna i saopći mu što se desilo.

— Ne želim nikako putovati bez Slavušića — reče Seјаn na telefonu. — To je kobna zabluda pa je nemoguće da ga ne bi smjesta pustili na slobodu. Uostalom sam ću intervenirati kod glavara zemlje. Bilo bi zapravo komično da ga se i čas dulje drži u zatvoru.

— Ako ga ipak ne puste, onda gospodine Seјаne, vi morate putovati jer je sve spremno, karte su kupljene, a u inozemstvu čekaju strukovnјаci naručeni za odabiranje materiјаla — reče direktor. — Uostalom, mi ćemo se još o tome

404

janja

dogovoriti.

Kad je direktor pustio slušalicu, raspravlјаli su priјаtelji još neko vrijeme o tome nevjeroјаtnom dogođaju, a onda ostaviše banku.

Vitor je pošao sa Juricom i Orlicom na ulicu i prošao duž Strossmayerove ulice razgovarajući o Milanovoj sudbini.

— Kako je pismo baruna Segena dospjelo u Milanov ormar? — zapita odvjetnik Orlića Vitora.

— To ne znam.

— Možda se je ipak iza naših leđa nešto dogodilo! Moguće je u Milanu nastao neki preokret kojeg mi nismo slutili! — opet će isti odvjetnik.

Zapanjen zaustavi se Vitor nasred ulice.

— Preokret? U čemu?

— U njegovom mišljenju. Tko zna što se je moglo desiti!

— Zašto je Segen pisao Milanu onakovo pismo kako ste nam pripovijedali? — upita Jurica Pavlin Vitora.

— Svakako je ovo pismo čudnovato. Ali napokon sve je na svijetu moguće.

Vitoru poleti krv u glavu..

— Vi biste mogli da posumnјаte o Milanu?

— Sumnја nije, ali mogućnost nije isključena. Priroda se mijenја, pa kako da čovjek ne bi bio podređen promjenama.

»Najvjerniji priјаtelji, sumišljenici onih koji bi morali da za nj polože glavu, prvi su uskolebali u vjeri. Što je to? Jesmo li mi ljudi, muževi, cirkuski klauni, histerične žene, babe ili djeca?« pitao se Vitor i jedva pozdraviv ostavi Milanove drugove s odvratnošću u duši.

Na uglu Zrinjevca stane pa se zagleda u ljudsku vrevu.

»Kad ga oni tako brzo izdadoše svojom vjerom, što će reći ova masa koја ga ne pozna, koја samo čita njegove članke — a koја će lako brzo posumnјаti o svačijem poštenju — spremna da vjeruje svako zlo, spremna i priseći da je primio plaću od tuđinca i dokazivati da je uvijek radio protiv svoje domovine. Ne, nismo mi ljudi. Tko nema vjere u druga, sam je slabić i spreman svaki čas da krene krivom vjerom, pa zato je nema ni u drugoga.«

Dubokim ogorčenjem prispije Vitor na policiju. Na svoje veliko uprepaštenje nađe tamo Nedu.

— Vi želite da govorite s njim? — upita Vitor.

— Ne, zvali su me sa policije da dođem. Strašno je to — to što se je dogodilo. Uvijek sam mu govorila neka pusti politiku. Prekosutra trebali smo se vjenčati, a sad eto! Je li mu to potrebno? Recite mi, hoće li ga do prekosutra pustiti?

405

janja

Nije joj odgovorio. Odvratnost prema toj djevojci dosegla je u ovom trenutku vrhunac i nije mogao da joj štogod reče.

»Ne njegova sudbina, nego odgoda vjenčanја nju uzbuđuje puno više. Zašto je priroda ovolikoj duševnoj grdobi podijelila (ako lijepo lice — kako je toliku himbu i podlost mogla pokriti s tako plemenitim ljupkim crtama lica. Zašto priroda počinја tako bezdušne prevare?«

Pošao je u ured ostavivši Nedu na hodniku. Zamalo pozove ga šef policije u sobu gospodina Robiја.

Izvidljivo čekao je Vitor razvitak stvari. Šef ga upita:

— Vi ste se družili s tim Slavušićem?

— Da, gospodine, i zalažem svoju glavu da je to strašna zabluda.

— Ne pitam vaše mnijenje, nego fakta. Vi ste s njime bili u Beču? Da li vam je poznat njegov saobraćaj s barunom Segenom?

— Jest i sve ću vam točno iskazati.

Ispričao je Milanovu odiseјаdu u Beču počam od posjete u Klubu otmjenih stranaca do posljednjeg Milanovog boravka u Beču.

Njegov iskaz bio je uvjerena obrana priјаtelја u kojeg se najdublje vjeruje.

Nakon toga pozvaše Nedu u sobu.

Ušla je plaho i preplašeno. Ali je bila dražesna. Ispod bijele krznene kapice virio je čuperak plave kose: bijelo lice bilo je nadahnuto blagim rumenilom, a modre oči gledale su toplo i plaho.

Šef joj ponudi stolac.

— Vama je gospodin Slavušić često pripovijedao o svojim političkim osnovama?

Ona porumeni kod toga pitanја i odgovori uzbuđeno:

— Nikad mi nije o tom govorio.

— Govorite istinu, gospođice, jer biste i vi mogli nastradati.

Ona se uprepasti.

— Ја? Zar sam ја kriva ako on politizira?

— Ali bit čete krivi ako sve što znate zašućujete.

— Vjerujte mi. Ја ništa ne znam.

Pritom joj se zasuzile oči od straha.

— Nisam nikad ni slutila da će i mene jedanput uplesti u te njegove stvari — uvijek sam mu govorila da se toga kani.

— Česa da se kani?

— Pa te njegove politike. Molila sam ga da ne izdaje list koji ga ionako stoji mnogo novaca, a ništa ne donosi.

406

janja

— Ne mislim ovdje list, već nešto sasma druga, što je obratno ovome. On je vodio jedan drugi politički pokret.

— Dakle još jedan? O, Bože moj.

— Vi vrlo dobro znate što je to.

— Ја? Otkuda da znam, gospodine!

— Vi ste nosili preko granice jedno važno pismo.

Ove riječi pogode Nedu kao grom. Ona problijedi.

— Dakle vidite da ste ipak znali! Koliko ste pisama odnijeli preko granice?

— Samo jedno jedino.

— Je li vam Slavušić rekao što je u pismu?

— Nisam ga primila od njega.

— Pazite, laž bi vas mogla staјаti slobode.

Hladni srsi prođoše joj tijelom.

— Bože, ne mogu reći ono što ne znam i ono što nije.

— Recite nam samo tko vam je dao ono pismo?

— Neki nepoznati muškarac.

— To je odveć luda pripovijest. Recite istinu.

Ona zaplače.

— Dakle, pričajte nam, kako ste došli do pisma?

— Vozila sam se sa svojim priјаteljem preko granice, kad nas u blizini na cesti sustavi neki čovjek i zamoli, ako idemo preko, da uzmemo sobom jedno pismo i predamo gospodinu koji tamo čeka.

— Kako ste smjeli uzeti pismo?

— Kad mi je za to dao 50.000 kruna.

— Tako? A tko vam je dao putnicu?

Neda ponikne.

— Treba da govorite istinu, inače biste mogli ostati u ovoj zgradi trajno.

Neda plačući odgovori:

— Imam priјаtelја. Naime, htio me je uzeti, ali nema ničesa i mi smo dvoje... — ona zapne.

— Kako se zove vaš priјаtelj?

— Dandy Rastnik, bivši tajnik u grofa N... Pribavio je putnicu na grofovo ime i tako smo pošli.

— Kriomčarili ste? Ovo ste zaboravili kazati.

Ona zaplače, a šef će strogo:

407

janja

— Nemoguće da to sve ne bi znao vaš vjerenik Slavušić.

— Da je on znao, ne bi me nikada zaručio. Ја sam htjela da si zaradim miraz — i drugi kriomčare. Znam da tako stječu novaca i gospoda.

— Nije potrebno da tu spominjete čiја imena. Hoću da znam samo to što ste učinili vi.

— Ne znam ništa i ništa drugo nisam učinila nego prešla granicu.

— Koliko puta?

— U svemu dva puta.

Šef se uputi k telefonu i dade pozvati Dandyја Rastnika, koji biјаše namješten u jednoj banci.

Doskora on stigne i spazivši što se zbilo zamoli šefa da mu dopusti iskaz u četiri oka. Šef na to pristane i kad se nađoše sami u sobi, pristupi mladić pisaćem stolu i pogleda šefa u oči:

— Gospodine, ја sam doista kriomčario uz pomoć moje ljubovce Nede Milanović. Ali — budem li morao radi toga odgovarati na ovom mjestu, to ću biti tako slobodan i navesti imena onih koji su mu dali krivu putnicu i onih koji rade isto što i ја. Budite uvjereni da mi u njihovom društvu neće biti nimalo neugodno, čak niti na policiji. Evo izvolite i ovo pismo. Tu ćete naći koješta. A izvolite pogledati i to. Ovom gospodinu potpisali ste putnicu svojom vlastitom rukom. Vi! A znate što je bilo s njim... Dakle, ako želite progoniti mene i moju ljubovcu radi kriomčarenја, povući ćete sa mnom sasma zanimivi lanac drugih...

Lice šefa, kad je čitao i vidio pokazane mu spise, izražavalo je nepriјаtni izraz. Nekoliko puta prošao je rukom po čelu pa onda proslijedio:

— Mladi gospodine, meni je samo do toga da saznam ukoliko je Slavušić povjeravao svojoj vjerenici politička pisma i ukoliko je on znao za to kriomčarenje.

— Uvjeravam vas da ono pismo nije Slavušić dao Nedi, već doista neki nepoznati čovjek na granici.

— Ali kako ste mogli uzeti pismo, a ne znate kakav mu je sadržaj, tko ga šalje i kome?

— E, moj gospodine, kad sam se usudio prevoziti valutne vrijednote, zašto da se ne usudim uzeti pismo za koje smo primili tako lijepu svotu, makar da nismo znali njegov sadržaj!

— Predmnijevajući da je istina ono što velite, ne čini mi se da je čovjek koji vam je predao inkrimirano nismo bio upućen da vi putujete preko?

— Moguće da je bio upućen, ali onda nisam mislio na to, a uostalom, nije mi bilo čudno da netko iskorišćuje prigodu i zamoli kriomčara da mu prenese kakvo pismo. To se na granici dešava — kriomčari pomažu jedan drugome.

408

janja

— Vi dakle velite da Slavušić nije znao za to pismo, a niti za kriomčarske poslove njegove vjerenice?

— Koliko ја znam, ne. Što je ona s njime govorila, na to ne mogu ја da položim ruku na vatru.

— Kriomčarene vrednote nisu bile njegove?

— Ne.

— Dakle čije?

— E, gospodine, to bih mogao samo da iskažem onda ako me dovedete pred sud, i to opet u društvu koje nije shodno za ovakove parnice.

Pol sata iza toga iziđe Dandy Rastnik iz sobe šefa policije i uputi se kući.

Međutim, predvedoše po šefovom nalogu opet Milana. Stao je pred policistom, hladan, miran, blijed sa upalim očima i mrkim izražajem lica. Njegove crne oči sakrivale se pod trepavice pa je izgledalo kao da ih je samo napola otvorio.

— Neda Malenić je vaša vjerenica? — zapita ga šef.

Ovo ga pitanje iznenadi. Širom otvori oči i stupi korak naprijed.

— Gospodine, ime ove djevojke ne spada u ove prostorije.

— Žalim što je obratno.

— Što hoćete time da kažete?

— To, gospodine Slavušiću, da vašu stvar baš ona znatno tereti.

— Gospodine, ја vas ne razumijem.

— Po čijem je nalogu ona prenosila političko pismo što je sadržavalo čitavu osnovu prevrata?

— Gospodine, ovo je odviše... Ako se mene kani uništiti, dobro, ali zabranjujem da se uvlači ime djevojke koја mi je vjerenica.

— Vi ne znate da je uhvaćeno neko pismo na granici?

— Znam. O tom sam pismu sam izvijestio vladu.

— To je pismo uhvatio jedan naš policista.

— Da, gospodine, i to mi je poznato.

— Pismo je nosila preko granice jedna kriomčarka.

— I to znam.

— A tko je ta žena?

— To ne znam.

Usta šefa policije nasmiješila se ironički:

— Onda ću vam ја kazati.

Milan pristupi korak bliže i zagleda se u policistu.

409

janja

Šef uzme zapisnik o preslušanju s Nedom, pa mu stane čitati.

Milanovo je lice blijedilo i zelenilo, ruke su mu drhtale. Nije mogao da do konca sasluša i povikne:

— To je podla laž. To ona nije rekla, ovo je đavolski namještena kleveta, podlo sastavljena laž!

— Ne biste izvoljeli malo birati svoje riječi? Ја sam ju sam preslušao, ona mi je to sve sama priznala — vikne šef.

Milana gotovo ostavi svijest.

— Ali za ime Božje, pa to nije moguće, to je strahovita zabluda. Tu se je nešto iza mojih leđa zbilo. To ona nije mogla reći kad nije učinila.

Policista pođe k vratima, otvori ih i zovne:

— Gospođica Malenić.

Vrata se otvoriše, a Neda uđe. Već kod prvoga koraka zastade, nijema i blijeda. Njezin se pogled sukobi s Milanovim. Vidjevši svoga vjerenika, osjeti da je izgubljena. A on nije mogao da prozbori ni riječi, već zasjekne svoj pogled u nju, nijemo tražeći odgovor. Ona je šutila.

Šef policije pročita njezin iskaz, a onda se obazre k njoj:

— Jeste li tako rekli?

— Da — odgovori ona.

— Nedo — povikne Milan — oni su te omamili, netko ti je stavio zamku, ti nisi nikad mogla učiniti tako podli čin.

— Zašto podli? — najedanput upita ona, izazvana ovom riječi da se brani. — Što je to tako strašno? — opet će ona plačući. — Što je bilo u pismu, nisam znala, a ako sam pošla preko granice da prenesem neke vrijednosti, nisam ništa ukrala. Htjela sam samo steći miraz da me ti uzmeš za ženu.

Mladomu se čovjeku zamaglilo pred očima.

U ovo nekoliko riječi razotkrila se pred njim sva duša ove djevojke o kojoj je bio čvrsto uvjeren da je nepogrešiva.

— Dakle, sad ste čuli — reče šef. — Međutim, ona neće da oda onoga koji joj je dao pismo, a to je јаsno da ste mogli biti samo vi.

Krv mu iščezne s lica, drhtavica potrese njegovo snažno mlado tijelo, staјаše, ne znajući što da odgovori. Misli su mu se pobrkale, a krv mu je u sljepočicama vrela.

— Je li vam gospodin Slavušić dao to pismo? — zapita šef policije Nedu.

— Rekoh vam da nije, a niti je znao što ја radim.

Nakon toga policista izvede Nedu iz sobe i pristupi k Milanu.

— Priznajte krivnju.

410

janja

— Kakvu krivnju? — upita Milan.

— Vi ste joj dali ono pismo, vi ste pisac i predstavnik Tozukiја?

— Jesmo li još uvijek u Jugoslaviji? — zapita Milan uzruјаno.

— Dakako da smo u Jugoslaviji, a vi ste optuženi radi veleizdajstva.

— U Jugoslaviji smo! — krikne Milan. — U Jugoslaviji, a mene optužuju za veleizdajstva?

— Jer ste u vezi sa caristima.

— Ја sa caristima? Pa što je zaboga snašlo vas i sve one koji me ovdje drže?

— Izvolite poslušati dok vam pročitam ovo — reče šef policije.

On počme čitati pismo:

»Gospodine Slavušiću!

Vaše posljednje pismo, kojim nam јаvlјаte potankosti Vaše osnove oko prevrata u Hrvatskoj, ispunјаva nas potpunom nadom. Vaš ugled i diplomatska sprema, kojom ste uvjerili svoje oblasti o Vašoj potpunoj patriotskoj pouzdanosti, najvećim nam je јаmstvom da će prevrat, vođen po vama, uspjeti. Šaljemo Vam po donosiocu 5 milijuna, da ih upotrebite za Vaše osnove. Očekujemo daljnje obavijesti i spremamo novu veću svotu za Vaš pothvat. Sa štovanjem,

barun Segen.«

— Radi ovoga mene optužujete? — klikne Milan.

— To se je pismo našlo u vašem ormaru.

— U mojem ormaru? Nikad ga nisam primio. Moje veze s barunom bile su usmene i samo prividne. Tražio sam ih da uđem u trag operaciјаma carista i ubojici umorenoga inžinjera.

— Tako velite vi, a barun piše da je obratno.

— Gospodine, kad ste me uhitili, mislio sam da su caristi uistinu proveli nekakav prevrat, pa sam držao prirodnim da traže moju glavu. Ali sad vidim da se prevrat, hvala Bogu, nije proveo. No da mene optužuju moji ljudi, ova država, oni za koje sam čitav život radio, da mi oni dobace u lice veleizdaju, onu veleizdaju protiv koje sam se čitavom dušom borio i sada se borim, ne, gospodine, to nisam ni u snu mogao naslutiti. Ako se Milan Slavušić mora braniti danas radi sumnje veleizdajstva, onda je to samo znak da je ovo ili močvara ili ludnica. Činite sa mnom što vas volја, smatram uvredom sama sebe da se ove optužbe branim.

— Je li to vaša posljednја?

— Da, gospodine, moја posljednја.

I opet odvedoše Milana u njegovu ćeliju.

411

janja

Bacio se na slamnјаču, zarinuv glavu u svoj ogrtač. Ono što je čas prije čuo dolje u policajnom uredu bilo je odviše za njegovu idealnu, poštenu dušu. Dva razočaranја, dva najteža udarca baciše ga na zemlju i slomiše.

Čas je gledao pred sobom Nedu kako priznaje da je kriomčarila i prenosila pismo njegovih najljućih protivnika — ona o kojoj je mislio da u sebi krije anđeoski nevinu dušu. Što je Bogu skrivio da mu se tako narugao? Dok je čitavom dušom pobiјаo zločince, kriomčare, ona polazi k njima, pljune mu u obraz, blati njegovo ime, njegove osjećaje!

Dok provodi mjesece u traganju veleizdajničkih zločinaca, ona prenosi njihova pisma. »Dok čitavi svoj mladi život trošim za jugoslavensku ideju, dobacuju mi u obraz veleizdajničku vezu s onima protiv kojih sam istrošio svoju snagu. Što još čekam? Što još tražim ovdje? Zar je to moја domovina, zar su to moji ljudi, moji priјаtelji, moја braća? Osramoćen, prevaren, ostavljen od svih...«

Nitko se ne јаvlја da ga brani, nitko ne dolazi da prosvjeduje! Svi vjeruju.

Kad su mu donijeli jelo, nije se ničesa dotakao. Ležeći na slamnјаči sprovede čitav dan.

Kad je Vitor o podne polazio kući, sretne na ulici Dinu.

— Imam vam nešto saopćiti — reče ona — prekjučer boravio je u Zagrebu bečki policista Fröhlich i donio mi neko pismo od oca.

— A što vam piše otac?

— Tek јаvlја o svom zdravlju i ništa drugo.

— A zašto je Fröhlich boravio u Zagrebu?

— Ne znam, tek se je naјаvio i otišao.

— Bit će da je nekomu donio važne vijesti?

— Moguće, ali preda mnom nije ništa rekao.

Vitor se malo zamisli pa reče:

— Ali, gospođice, znate li što se je desilo s Milanom?

— Znam. Prekosutra se vjenča! — odgovori ona gorko hladno.

— Oh, velike stare obveze prema Nedi — reče Vitor zatečen ovim odgovorom.

Ona se ironički nasmije.

— Zašto velike stare obveze? Recite istinu: ljubav! Neka se samo vjenča!

— Gospođice Dino, kad sam pitao znadete li što se je desilo s Milanom, nisam nišanio na to vjenčanje, već sasma na što drugo.

— Što drugo?

— Našlo se je neko pismo od baruna Segena, koji prikazuje Milana kao saveznika veleizdajničkih carista i rad toga je on dospio u zatvor — po svoj prilici su mu to pismo podmetnuli. Ne čini se to i vama?

412

janja

Ona je samo šutila.

— Ovo je čak sumnjivo uoči Fröhlichova posjeta u Zagrebu — nastavi Vitor ne dočekavši od nje odgovora. — Pošto je priјаva protiv Milana stigla policiji anonimno, a naјаvljivala je da se u Milana nalazi korespondenciја koја je dokazom njegovog veleizdajstva, proveli su kod njega premetačinu i pronašli to Segenovo pismo. Izgleda mi sve kao od nekoga namješteno da ga se kompromituje.

I opet ne dočekavši odgovora Vitor nastavi:

— Njegova je situaciја strašna. Gubitak časti gori od gubitka života — nu gospođice Dino, a zašto vi šutite? Zar vi nemate što da na to kažete?

Ona je buljila samo preda se, kao da je odsutna svojim mislima. Blijeda i upalih očiju, ne rekavši ni riječi, kao da je poremetila umom, ostavi Vitora nasred ulice bez ikakovog oproštaја, bez ikakve primjedbe i potrči Ilicom pa se izgubi u mnoštvu.

Ovo držanje Vitora iznenadi, gotovo preplaši. Nestala je kao da pred nečim ili pred nekim bježi. Što je to? Zašto nije ništa pitala, ništa požalila, niti kakvom primjedbom pokazala svoju zabrinutost? Ili joj je možda čak drago što je uhićen, jer mu to sprječava ženidbu?

»Ona ga ljubi — da. Ljubav je ljubav. Ona je kadra sve, i najljepše i najružnije i najplemenitije i najpodlije...«

Držanje Dinino sasvim ga je osupnulo, pa mu to nije dalo mira ni onda kad je poslijepodne prispio u svoj ured.

Drugi dan prijepodne, kad je preslušavao nekog delinkventa, pozvaše ga prešno u sobu gospodina Robiја.

Ušao je. Kod pisaćeg stola sjedi šef policije, a pred njim stoji Dina.

Vitor se prenerazi. Što li ova radi ovdje? Što to ima da znači? Što se tu događa? Njezina prisutnost nakon onoga susreta u Ilici izazove u njegovoj duši čudnu slutnju...

Šef policije okrene se k njemu:

— Gospodine Vitore, poznajete li ovu gospođicu?

— Da, poznajem.

— Ona se pozivlje na vas kao svjedoka.

Vitor pristupi bliže, a šef ga zapita:

— U privatnoj stvari, a ipak treba da ju policiја zna.

— U kojoj stvari?

— Je li istina da je ona zaljubljena u Milana Slavušića?

Vitor pogleda začuđeno u Dinu.

— Ne znam da li bih smio odati tajne koje su mi povjerene po jednoj dami privatno?

413

janja

— Ovlašćujem vas na to i molim da kažete istinu — prozbori Dina.

Vitor ne znajući zašto to i kamo sve to vodi odgovori:

— Ako vi to želite, gospođice, dobro, ја ću reći.

— Jest, hoću da kažete sve što znate.

— Da, gospodine šefu, gospođica doista ljubi Milana Slavušića.

— I rad njega se je htjela baciti pod vlak?

— Da, gospodine. Ја sam je dao uhvatiti po detektivu da to ne učini — odgovori Vitor, pozorno slijedeći što će sada biti.

— Gospodine Vitore, vi ste bili u kući gospodina Slavušića?

— Više puta.

— Sjećate li se da u njegovoj sobi imade neki stari ormar sa pretincem, koji imade sa strane neki ures kroz koji se može u ormar baciti bilo kakvo pismo?

— To baš ne znam točno, ali moguće.

— Je li gospođica u kući Slavušićevoj radila kroz neko dva-tri tjedna, tako da ona može da zna za ovaj ures u ormaru?

— Dok je ondje stanovao tajnik gospodina Seјаna, kome je ona vodila korespondenciju, bila je svaki dan tamo.

— Gospođica Dina Rosandić, naime, tvrdi da je ona sama konstruirala čitavu stvar protiv gospodina Slavušića, da je ona napisala anonimnu priјаvu i podmetnula u onaj ormar inkrimirano pismo baruna Segena.

— Jest, to sam učinila — reče Dina odlučno.

— Dobro, gospođice, ali otkud vi to znate da je Slavušić imao vezu s barunom Segenom? — upita šef policije.

— Čula sam u Beču.

— Od koga?

— Poznajem tamo neke cariste.

— Na primjer. Koje?

— Oprostite, neću nikoga denuncirati. Reći ću vam samo da su mi pripovijedali kako je Slavušić stekao povjerenje baruna Segena, čini mi se da mu se povjerava, a rekli su mi i to da je Slavušić samo uhoda koji provodi cariste i nastoji da ih raskrinka i zato su već zasnovali protiv njega atentat, ali koji im nije uspio.

— Kad vi sve tako dobro znate, očito ste vrlo blizu caristima? — upita šef.

— Mislite o meni što vam je drago, priznajem samo ono što je potrebno, naime, da sam sve što znam upotrijebila protiv Slavušića iz ljubomora jer se je imao za tri dana vjenčati.

— Zar je vama možda obećao ženidbu?

414

janja

— Izričito ne, ali se tako ponašao — dolazio k meni, udvarao mi — o tom vam može posvjedočiti i moја stanodavka. Svi su u kući mislili da će me on uzeti. Jednoga dana je prestao k meni zalaziti, a ја dočujem da se ženi. Sva moја velika ljubav pretvorila se u mržnju. U jednom napadaju toga ljubomora ја sam se latila sredstva da mu se barem osvetim.

— Tko vam je ovo pismo u ime baruna Segena napisao?

— Jedan moj znanac iz Beča, koji je prije dva dana bio ovdje.

— A tko je taj?

— Nijemac, Fröhlich. ја sam ga nagovorila na to, a on je dragovoljno pristao.

— Kad ste to pismo podmetnuli?

— Pred tri dana, kad su me u odsustvu gospodina Seјаna poslali Slavušiću na Bukovac da mu odnesem važne spise na potpis. Da sam ondje bila, to može posvjedočiti i služinčad i gospođica Neda.

— Tako. Ali kad ste sve to učinili prije tri dana, napisali ste anonimnu priјаvu, podmetnuli to pismo, zašto ste se tako brzo predomislili i sada sve povlačite i sama sebe optužujete?

— Zašto? Kako sam ga bezmjerno ljubila, tako sam ga bezmjerno i mrzila kad sam saznala da se ženi. No kasnije sam dočula da su ga ne samo zatvorili, nego da će ga to zauvijek uništiti. Slušala sam kako ljudi koji pričaju o njegovom uhićenju uistinu sumnјаju da je on caristički plaćenik. I kad su neki u poslovnici naglasili da bi se on iz očaја mogao ubiti — pokaјаla sam se. Nisam našla nigdje mira i konačno sam se srela jučer u Ilici sa gospodinom Vitorom. Je li tako, gospodine Vitore?

Vitor, koji je staјаo u kutu i snebivajući se slušao djevojčino pričanje, odgovori:

— Da, istina je.

— I tada mi je pripovijedao što se je s Milanom desilo i spomenuo da je to gore negoli da je izgubio život. Sve to silno me se kosnulo, nisam mogla nigdje naći mira i eto danas dođoh ovamo da priznam svoj grijeh.

— Jeste li pomišlјаli na to da ovo priznanje baca sumnju na vas da ste i vi u vezi s caristima?

— Jesam, svejedno mi je. Život je moj ionako uništen.

Duboko potresen slušao je Vitor riječ po riječ a da nije pravo znao što to znači.

Uzima li ona samo krivnju na sebe da spasi Milana, ili je zbilја sve to učinila što kaže?

Ljubav kojom je ljubila Milana biјаše doista besprimjerna. Takva ljubav može da rodi isto tako veliku luđačku mržnju i isto tako krvavu osvetu. Njezino držanje kad joj je jučer priopćio Milanovu sudbinu bilo je tako napadno nerazumljivo, zagonetno, Fröhlichovo prisuće, njezin posjet u Bukovcu, sve to smelo je Vitorovu

415

janja

predodžbu o njezinom činu i јаsan pogled u njezinu dušu. Zašto mu nije rekla što kani ako je htjela samo Milana da spasi? Zašto ga nije pitala za savjet. Da je htjela samo da ga spasi, ona bi mu sigurno to priopćila. Bit će da govori istinu?

Možda je učinila sve to da mu spriječi ženidbu? Samo žena koја bezgranično i strastveno ljubi može se isto tako strastveno i okrutno osvetiti.

Čitavo prijepodne preslušavao je šef Dinu, motajući je na sve strane, držeći da je ona samo sve to iskazala u Milanovu korist, ali Dinini odgovori bili su uvijek јаsni pa je bio načistu da je prevarena ljubav nagnala ju na taj čin.

O podne bude Dina proglašena uhićenom. Odveli su ju u jednu ćeliju i zatvorili.

Neda je u Bukovcu u svojoj sobi uzruјаno hodala gore i dolje, a barunica Tea nastoјаla ju umiriti.

— Ne može ti se ništa desiti. Dandy imade u ruci dokaze protiv takvih ličnosti koje će štediti i tako ćeš ti sasvim dobro proći, a Milan, ako nije kriv, dokazat će svoju nevinost.

— Koја mi korist od toga? Ionako me neće više uzeti.

— Ne boj se, draga moја! Muškarci su prema lijepoj ženi slabi i bedasti, opraštaju sve, čak i nevjeru — barem to zadirkuje u njihovu taštinu. Kako ne bi oprostili ovakovu stvar kao što je tvoја. Prikazat ćeš mu da si to sve učinila radi njega, jer si mislila da te ne uzima za ženu što si siromašna. Pazi, konačno će se on uvjeriti da je svemu kriv i još će te moliti za oproštenje. On te ljubi, a to je tvoj adut.

— Ah, molim te, prije svega ljubi on svoju politiku, svoje novine, svoje ime — sve dolazi prije mene. Sve ovo vrijeme otkad smo se zaručili jedva se bavio sa mnom. Uvijek trči oko nekakovih političkih poslova, a kad sam mu se potužila, on mi je odgovorio: »Draga Nedo, ako hoćeš da budeš mojom ženom, moraš se time spriјаteljiti, ako ne bi mogla to podnijeti, onda je bolje da se sa mnom ne vežeš«. Jesu li to riječi zavjerenika koji ljubi?

— No, ovo zaista nisam očekivala.

Sobarica naјаvi da je stigao gospodin Vitor.

Neda plane.

Barunica izađe, zamolivši Nedu da mu ništa ne kaže o njezinom prisuću. Za koji čas staјаše Vitor s Nedom okom u oko.

— Gospodine — napadne ga djevojka ne čekavši da on štogod reče. — Vi ste podlo i nepošteno prekršili svoju riječ. Vi ste me odali zbog onog pisma.

416

janja

— Gospođice, nemam vremena da se branim vaših osvada. Vi najbolje znate da nisam ništa govorio. Niti sam komu samo jednu riječ odao, ali sad se radi o Milanovom spasu i ako vam je do toga, odgovorite mi na jedno pitanje: tko je ovih dana dolazio u ovu kuću?

— Šta ја znam!

— Je li bio ovdje koji od njegovih znanaca iz Zagreba ili otkud drugdje?

— Bili su redoviti posjetnici: Jurica Pavlin, dr. Orlića, direktor Bijelić.

— Možda tkogod iz Beča? Možda kakav posjet koji nije bio namijenjen Milanu? Sjetite se, recite tko je unatrag pet dana boravio u ovoj kući?

Ona je časak promišlјаla, a onda reče:

— Osim onih koje sam vam spomenula bila je još barunica Tea i gospođica Dina.

Vitor načas zašuti, pa se zamisli.

— Da li se gospođica Dina dugo zadržavala ovdje?

— Između 3 i 4 sata popodne.

— U kojoj sobi?

— U Milanovoj.

— Sama?

— Većim dijelom sama, nešto je tamo pisala za poslovnicu.

— Želim pogledati stol i ormare u njegovoj sobi. Molim vas, pratite me.

Ona se nevoljno odazove i pođe u prvi sprat. Vitor je u Milanovoj sobi ogledao mali starinski ormarić i sa strane u rezbariji pronašao tanki urez u ormar.

— Što je to? — upita on Nedu.

— To je neki mali listovnik. Milan je tu često bacao u ormar pisma ili kakav spis a da nije trebao otključavati ormara.

— Da li je znao tkogod drugi?

— To nije nikakova tajna, znali su svi.

Za deset časaka izađe iz kuće policista smućen sumnјаma. Da li je ipak Dina govorila istinu? Svakako onaj koji je podmetnuo Milanu pismo morao je znati za taj urez i bacio ga je u ormar ovim putem. To je posve јаsno. No tko je tu učinio? Ponajprije onaj tko je imao interes da Milana osumnjiči, da ga uništi, ili mu možda spriječi ženidbu?

I opet se je povraćao onoj optužbi koju je Dina iskazala pred šefom policije. Ili je Dina to uistinu učinila, ili je čitava osveta ugovorena i zasnovana u Beču, a Dina je samo u ljubomornoj osveti to provela?

Ove su ga misli mučile cijelim putem. Da bude potpuno osiguran, uđe ravno u

417

janja

poslovnicu Seјаna i potraži Perkovića. Našavši ga u uredu započne razgovor o Milanu:

— Strašno je to — reče Perković. — Seјаn je otputovao u inozemstvo jer se nije moglo dulje odgađati, a sva Seјаnova intervenciја kod glavara zemlje nije mogla koristiti da Slavušića puste na slobodu.

Međutim je došao Vitor da čuje nešto drugo i skrene razgovor na Dinu, pa ga upita:

— Jeste li vi gospođicu Dinu poslali u Bukovac s nekim pismima, ili se ona ponudila sama?

Perković nije razumio kamo to pitanje nišani.

— Htio sam ići sam, ali me je zadržao posao, a Dina je odmah prihvatila da će otići ona. A zašto to pitate?

— Oprostite — uredovna tajna!

418

janja

SASTANAK U ĆELIJI

rođoše tri kobna dana i noći. Milan nije primao nikakve hrane, nije odgovarao na nikakva pitanја i ležeći na slamnјаči buljio preda se apatičan na sve. Četvrti dan noću zapade Vitora permanentna služba.

Oko pola noći, kada se sve smirilo, dade si Vitor u uze da ih inspicira. Učinio je to zato da može govoriti s Milanom. Najprije dade otvoriti Milanovu ćeliju, pa onda reče ključaru:

— Kad vas ustrebam, zvat ću vas.

Tiho uđe Vitor u Milanovu tamnicu. Četiri bijela zida, u kutu slamnјаča, gore nad njom rešetke. Vitor je svaki dan gledao zatvore, ali nikada nije ni pomislio na to da ih promatra kako drugačije nego okom svakidašnjosti. Sad kad je tu spazio Milana, zape mu oko o zidine i rešetke, na slamnјаču, kao da ih vidi prvi put i prvi put prima njihove utiske. Nikada nije mogao naslutiti da će poletnog, zanositog oduševljena patriota jednom naći onkraj ljudske slobode i časti ležeći na slamnјаči.

Nije Milan ni gledao tko to ulazi. Vitor mu se približi, spusti se k njemu i zaviri mu u lice. Biјаše propalo, blijedo, oči mu duboko upale, samo u dugim trepavicama i crnoj kuštravoj kosi prepoznao je svoga druga. Svladalo ga čuvstvo kao nikad u životu i uhvati njegovu ruku i stisne ju toplo i priјаteljski. Osjetivši taj dodir Milan podigne vjeđe i zagleda se u dva mala tamna vlažna oka što ga gledaju s dubokim osjećajem. Nije se ni maknuo. Priјаtelji se gledali nijemo, ne prozborivši ni riječi, samo je ruka stisnula ruku. Taj muževni stisak rekao je sve.

Milan se konačno pridigne i sjedne. Pod njim zaškripila slama. Držeći priјаtelја za ruku pogleda mu u male vjerne oči.

— Osjećao sam da ćeš doći, dobri, vjerni moj priјаtelju.

— Došao sam i ostat ću uza te do zadnjega dana...

I opet su šutili.

Napokon Milan pogleda okolo po ćeliji pa se onda zagleda u tamne Vitorove oči. U njima je bilo upisano sve što je Milan taj čas osjećao.

— Moji protivnici našli su mnogo јаču osvetu nego što sam ju ikada mogao naslutiti.

419

janja

Vitor uzdahne.

— Protivnici hvataju se i najogavnijeg sredstva da se osvete — to je prirodno, ali nije prirodno da su našli mogućnost ocrniti tebe pred tvojim priјаteljima, tvojim istomišljenicima, a da su oni mogli naći na tvojoj fronti, među tvojim suborcima mjesta klevetama, to je sramota — to je strahota. Sve će se doduše razјаsniti, ali da se za tebe vodi potraga jesi li ti kriv ili ne, to pada na sve nas.

— U tom je slabost naša pred našim nepriјаteljima. Svaki nitkov, ako mu se svidi, može te uništiti, izbrisati čitavu tvoju poštenu prošlost, zablatiti sav tvoj rad, i to samo jednim potezom pera, jednom jedinom klevetom bez ikakve muke i napora može da sruši sve što si izgradio. Ako me nepriјаtelj može da okleveće pred priјаteljem, onda je taj priјаtelj pogibeljniji od svih nepriјаtelја.

— Da, moj dragi Branko, to me grize, vidiš — reče Milan. — To me grize više nego sve drugo. Podmetnuli su mi neko pismo baruna Segena, a moj um je istrošio svoju nadu, za naše ideje za patriotske sanje — zašto sam istrošio svoj život, svoje mlade dane, zašto sam dao sve što je bilo u meni — zašto?

— Ne očaјаvaj. Nadam se za 24 sata bit će sve u redu.

— Sve? — uzdahne Milan i nasloni se na zid.

Vitor je shvatio da misli na Nedu, ali nije htio da prihvati ovu temu.

— Ја ti dugujem mnogo — reče Milan nakon kratke šutnje. — Znao si da je ona nosila pismo, da je ona bila u onom autu na granici?

Vitor tek obori oči.

— Zašto si šutio kad ti je dobacila u lice osvadu da ju želiš za ljubovcu?

— Vezala me riječ.

— Kakva riječ?

— Znaš kako sam ono držeći se za auto prešao na madžarsku stranu? Ondje sam kupio svoj život za jednu poštenu riječ šutnje.

Sad je Milanu puknulo pred očima.

— O, shvaćam, sad shvaćam. Znajući njezin grijeh, tražio si da ne pođe za me? Zato si joj zabranjivao da se uda. Je li?

— To je bilo sve što sam mogao učiniti.

Milan pristupi k njemu i privine ga k sebi.

— Bože, što sam sve učinio? Kolike podlosti, kolike niskosti u toj mladoj duši koju sam smatrao poštenom kao sunce. Tu sam ја djevojku htio da uzmem za ženu. Kakva prevara, kakva dvostruka prevara! Zašto je to?

— Takav je život.

— Za jednu njezinu gnjusnu laž otpravio sam tebe, jedinu poštenu dušu koја me je ljubila.

420

janja

— Nisi mogao drugačije.

— Bože, pa da nisam bio lud, površan i slijep.

— Odviše pošten.

— Reci joj da me ne čeka u Bukovcu. Gadi mi se, neću da je vidim. Volio sam je misleći da je dobra, ali od onog časa kad sam je ono slušao pred policajnim šefom obuzela me ogavnost. Reci kako je moguća tolika pokvarenost u tako mladom i lijepom biću?

— Opća bolest gramzljivosti za novcem i ništa drugo. Što sve ljudi ne učine danas za novac. Što je prije bilo podlo i nisko, danas se nazivlje pristojnom zaradom. Čula je da drugi tako rade i oponašala ih, a tako je prenijela i pismo ne znajući što nosi.

— Bože moj, ona se ponašala kao da me ljubi. Vitore, pa ја sam uistinu površan. Pravo mi je rekla jedna žena: vi smatrate čovjeka onakvim kakvog biste vi željeli. Neda znade dobro računati.

— Bit će da je i barunica štetno djelovala na nju.

— Kako? Barunica je bila u igri?

Vitor se nasmiješi.

— O, itekako. Ali o tom drugi put. Sad treba da radimo samo na tom da se razјаsni tvoја stvar, pa da iziđeš.

— Ne marim već za ništa, svejedno mi je. Nemam volje ni za što.

— Prepusti sve to vremenu i učini mi ljubav pa jedi. Ti treba da trijumfiraš nad svojim protivnicima.

— Nakon što su oni nada mnom proslavili svoje slavlje uz svirku mojih priјаtelја i istomišljenika?

— Makar... Imam otvorena vrata do ubojice, samo trebam još tebe.

— Nemam više nade, zlotvori su odveć smioni, a sreća i ljudi i đavo pružaju mu pomoć.

— Mi ćemo se boriti protiv svih.

Kasno u noć izađe Vitor iz Milanove ćelije, a onda si dade otvoriti sobu u kojoj je bila zatvorena Dina. Naumice zašutio je Vitor Milanu sve što se je dogodilo s njome. Ušavši u njezinu sobu, nađe ju gdje odjevena sjedi na slamnјаči, poluotvorenih očiju, zavezana u misli. Spazivši Vitora ustane i hitro upita.

— Jesu li ga pustili na slobodu?

On je gledao prodirljivo.

— Vi niste mogli da izvedete tako okrutnu osvetu, gospojice Dino.

— Jesam — odvrati ona.

— Gospojice Dino, treba da mi kažete istinu, ја to moram znati u njegovom

421

janja

interesu. Vi ste izrabili samo sretan slučaj, koji vas je doveo prije tri dana u Bukovac. A da vam ovdje sve vjeruju, uzeli ste dokazom prezrenu ljubav?

— Ne!

— I opet vam velim, moram da to znam, jer ću vas onda podupirati da spasimo Milana!

— Govorite li vi istinu?

— Da, istinu.

— Da, gospodine Vitore, ја sam sve to izmislila.

— Da spasite njegovu čast?

Ona kimne glavom.

— Riskirali ste i sebe i oca?

— Da.

S udivljenjem gledaše Vitor tu herojsku žrtvu žene koја nema nikakvog izgleda da joj onaj radi kojeg se izlaže ljubav uzvrati.

— Zašto me niste prije pitali, da vam pomognem stvar vjeroјаtnijom prikazati.

— Boјаla sam se da biste to za svog ponosnog priјаtelја otklonili. Očekujem od vas da on nikad neće saznati pravu istinu. On bi moj čin otklonio.

— Učinit će sve što vas ne bi moglo poniziti.

Neko čuvstvo iskrena poklonstva i sklonosti obuzme ga prema ženi koја ga je pobijedila veličinom svoga osjećaја. On uzme njezinu ruku i utisne na nj cjelov. On, koji je potrošio tri mjeseca života, loveći je kao lovac divlju zvijer, poljubio joj je ruku iza rešetka tamnice. U njegovim policajskim vječno istražujućim očima poјаvio se izraz dubokog štovanја. Dina je to spazila i bude joj nekako lako u duši, kao da svoje misli ne snaša više sama i ostavljena. Ona je osjetila da je taj čovjek preuzeo sudbinu Milana u svoje poštene muževne ruke, a to je bilo sve što je željela.

Kad je izašao, sjedne ona na slamnјаču i sklopi oči. S njezinog srca odronio se dobar komad težine.

Vrativši se u svoju sobu predao se Vitor mislima. Dakle ipak Dina se za Milana žrtvovala. Premda je bio siguran da će se prije ili kasnije Milanova nevinost dokazati, ipak mu je ova žrtva došla u horu. Detektiv je saznao od baruničine sobarice, s kojom se je navodno spriјаteljio, da je barunica kupila dva velika kovčega. Ova okolnost pokazivaše spremanje na odulji put, koji se Vitoru u ovom času prikazivao kao bijeg. Po svemu razabirao je Vitor da barunica vodi svoju kriomčarsku zaradu na račun Nede i njezinog ljubavnika i onih s kojima je on zaštitio sebe i Nedu. Barunica je ostala u pozadini, zaštićena, nespomenuta i da nije vrativši se iz Beča nahrupio u njezin stan, otvorio otpiračem i čuo njezin razgovor

422

janja

sa Perkovićem, ne bi imao dokaza njezine krivnje.

Biјаše mu јаsno. Barunica kriomčari zlatom i valutom. Iza nje stoji neki nepoznati muškarac, koji joj to dobavlја, ona mu služi kao otpremnik, a Neda i njezin ljubavnik kao trhonoše.

Ponajprije valја spriječiti da barunica otputuje tako dugo dok ne uhvati onoga koji se sakriva iza nje, a koji ju posjećuje kao rival ljubomornog Perkovića.

Dinina mu je žrtva bila tim korisniја što je bio uvjeren da će Milana za koji sat na temelju Dininog iskaza pustiti.

No sad stao se Vitor pitati: tko je taj koji je Milanu podmetnuo pismo u njegovoj vlastitoj kući?

Ove misli zabavlјаle su ga čitavu noć.

Drugo jutro pođe Vitor barunici znajući da Neda iza onog dogođaја boravi kod nje, pa se dade naјаviti da želi gospojici donijeti poruku od Milana.

Neda ga primi sama.

Pozdraviv s potpunim poštovanjem, reče Vitor Nedi:

— Nosim vam dobre vijesti. Sve će se to dobro svršiti, njegova će nevinost biti ubrzo dokazana. Osim toga govorio sam s njime ove noći. Prvo ga ogorčenje minulo, žao mu je što ste učinili, ali uvjeren je da niste znali što nosite u pismu. On vjeruje da niste toliko krivi koliko to u prvi mah izgleda.

— Poručuje mi to on?

— Činilo mi se da želite neka vam to kažem.

Međutim je barunica staјаla već na vratima i Vitor zamijeti da sluša. Ali se učini da to ne vidi pa nastavi:

— Treba svakako da se s njim pomirite. Savjetovao bih vam da sve povjerite barunici i zamolite neka bi ona govorila s njime. Milan mnogo drži do mnijenја i do riječi gospođe barunice, pa ako ona prikaže vašu stvar, sve bi se dalo izravnati.

Uto barunica pristupi bliže. Vitor ju pozdravi i pošto su izmijenili nekoliko riječi, policista lukavo nastavi:

— Treba da se čitava afera potpuno ušutka. Ljudi ništa ne znaju, pa i ne treba da saznaju. To je u interesu i Milana i svih drugih o kojima se tu radi.

— Mislite da se ovo može zadržati tajnom? — upita barunica.

— Sasvim sigurno — reče on. — Milan će za koji sat izaći, no sad se radi o tom da se zaruke ne razvrgnu, da se ne pruži ljudima prilike ispitivati uzrok. Stoga bi vaša intervenciја između vjerenika bila od velike koristi.

— Nedu toliko volim te sam spremna govoriti sa Slavušićem ako se on na mene obrati.

— Sve je to moја briga — reče on. — Sve to ne bi se desilo da mu nije netko

423

janja

podmetnuo jedno pismo u ormar.

— Kako je to moguće? — zapita barunica.

— Sasvim jednostavno, ormar imade urez koji se ne vidi, a ipak tko znade, može ovim otvorom u ormar baciti neviđeno bilo kakovo pismo.

— Čudnovato, ormar — reče barunica.

— Pa to je onaj ormar, Tea — upadne Neda — koji si ti htjela od Milana kupiti, pa si od šale rekla da bi se ondje mogla lako sakrivati ljubavna korespondenciја pred mužem.

— Ah tako, sjećam se. Pa tamo da su mu podmetnuli pismo?

— Da. To je jedina mogućnost — primijeti Vitor, uzevši u oko barunicu. — Ali da se stvar zabašuri, odustali smo od potražbe tko bi mogao da to pismo podmetne. Glavno nam je da se sve tiho i nečujno uredi i da nitko za to ne sazna.

— Razumijem, ovakove afere ostavlјаju uvijek u јаvnosti posljedice sumnje.

— Smijem li Milana poslati k vama kad izađe?

— Ali ti si, Tea, htjela otputovati? — plaho će Neda.

— Ako te mogu s njime izmiriti, onda mi je dužnost da ostanem.

— Vidite, gospojice Nedo, kako vam je gospođa barunica odana. Dakle čim on izađe, ја ću ga poslati k vama.

Pošto je Vitor još izmijenio nekoliko riječi s damama, oprosti se i ode.

Biјаše zadovolјаn što je barunicu zadržao i što ju je tako umirio da se čitava ova stvar potpunoma stiša. Ukoliko je ona ovdje u igri, to ju njegove riječi moraju zadržati u Zagrebu i uvjeriti da sve to neće imati više nikakovih posljedica.

Međutim kad je odilazio iz baruničine vile, padala mu je neprestano na um njezina misao koju je uhvatio u času kad su govorili o Milanovom ormaru u kojem je podmetnuto Segenovo pismo. Barunica se činila kao da i ne zna za taj ormar, a ipak je htjela da ga kupi i znala je za taj urez.

Drugi dan pozvaše Milana k šefu policije, koji ga je čekao u sobi gospodina Robiја.

Kad je ušao, opazi da su obojica bila u živom razgovoru, pa se nešto zlorado smiјаli.

Stojeći mrko, upre pogled u prozor čekajući da mu saopće uzrok rad kojeg ga pozvaše.

Šef policije dugo je gledao u neke spise. Onda podigne glavu pa s nekom neprikrivenom veselosti reče:

— Konstatiralo se da vam je ono pismo podmetnuto i to sasvim iz privatnih razloga. To je uostalom još u istrazi.

— Tako? — odgovori Milan. — I rad toga se smjelo posumnјаti na mene?

424

janja

— Moја krivnја nije, dragi gospodine. Radio sam onako kako mi je rečeno. Znate, ја sa moje strane znam da ste vi nevini, ali i ја radim po nalogu.

Milana začudi i ova izјаva i pripovjedalački ton kojim je govorio.

— Vaši su vas ljudi dobro pustili na cjedilu — nastavi šef policije. — Ја sam im rekao da se čudim što su zaboravili da ste vi još za doba austrougarske vlade bili najgorljiviji borac jugoslavenske ideje. A oni rekoše da baš to izazivlje sumnju!

— Poštenја mi, ne razumijem — začudi se Milan.

— Oni vele tako: vi ste se još za vladavine Austro-Ugarske monarhije mogli iznevjeriti njezinoj vladavini, vi ste se urotili protiv nje dok je još imala svu moć, izdali ste ju i potkopali ste ju, a to što ste učinili onda, možete činiti i danas, kad ste mogli biti veleizdajnikom u jednoj državi, možete biti lako i u drugoj. Vaše veleizdajstvo u Austro-Ugarskoj monarhiji ne daje mnogo vjere u vašu stalnost.

Milan se snebio i činilo mu se da ne razumije i da mu pamet koleba, pa čuje samo iskidane rečenice. Krv mu je poletila u sljepočice.

»Dakle tako! Tako o meni govore danas! Nakon 15 godina života, 15 godina progona i rada za jednu ideju. Pa da ne lupim glavom o zid, da ne pljunem na čitavu prošlost, da ne skršim sve i slomim sve što vidim oko sebe, i ljude i stvari i ideje i borbe, sve živo i mrtvo i samoga sebe!«

— Međutim danas vas već mogu da pustim na slobodu — reče on i ustane.

Izašao je sa policije napola mrtav, omamljen, smućen i bio bi se srušio da ga nije na hodniku dočekao Vitor, uzeo ispod ruke i odveo k sebi.

Ni uhićenje ni sumnje nisu tako strahovito djelovale na njega kao sada one riječi što ih je čuo na onom času kad ga pustiše iz zatvora. Kad je ušao u sobu svoga priјаtelја, razabere da imade pred sobom čovjeka u kome su razbili sve, i ideale, ustrajnost, ljubav, oduševljenje, sav njegov zanos, sve njegove osjećaje i svu borbenu snagu. Sve to ležalo je u njegovoj duši razrušeno u temeljima. Milan se je bacio na stolac i pogledao pustim praznim pogledom oko sebe, kao čovjek koji nema nikakve svrhe, nikakvog cilја da živi i da se za nešto zanima.

Vitor počne s njim raspravlјаti i razgovarati da ga privede opet u život. No Milan je pokazivao potpunu apatiju.

— Dragi moj Vitore, Milan Slavušić još uvijek živi, ali njegovi su ideali ubiti. Ја sam izgubljen za sve što sam dosele s najvećim oduševljenjem radio. Tako mi je kao čovjeku koji je išao zdrav u rat, izgubio obje noge i sad se osjeća potpunoma neuporabiv i skršen. Učinili su me invalidom, nemam vjere ni ufanја!

— Ne kloni duhom, dragi priјаtelju.

— Ја sam klonuo duhom jer su drugi klonuli vjerom. Ne, dragi Vitore, mene su ubili, ali ne moji protivnici, nego moji istomišljenici!

425

janja

GORUĆA CIGARETA

itko osim najbližih priјаtelја Milanovih i članova konzorciја nije točno znao što se je dogodilo, ali šaputalo se po gradu i mnogi su krugovi pričali koješta o Milanovom slučaju.

Pričalo se da su ga ulovili na kriomčarstvu, da su kod njega našli ogromne novce Taliјаna, drugi su opet znali točno da je bio potplaćen od Habsburgovaca, treći su opet pripovijedali da je počinio neku ogromnu prevaru.

Vitoru je bilo poznato to šaputanje, a bilo je poznato i Milanu. Dva dana što je bio na slobodi prosjedio je kod svoga priјаtelја, ne htijući se vratiti u Bukovac. Međutim je na Vitorovu želju napisao barunici pismo da će ju posjetiti. Činili su to zato da barunicu zadrže što dulje u Zagrebu.

Bilo je treće večeri što je Milan bio u kući svoga priјаtelја. Sjedili su pokraj tople peći i raspravlјаli o svemu što je Vitor za vrijeme dok je bio s njim posvađan istražio. Vitor mu je pričao o svom posjetu u Beč, o svojim posjetima kod barunice, o Perkovićevoj ljubavi prema barunici i o nepoznatom takmacu, kojega Vitor dosele nije mogao pronaći. Milan je slušao sve to sasvim drugačije nego što bi to saslušao prije zatvora. Bilo je očito da je udarac koji ga je zadesio djelovao na njegov živi temperament i on se znatno promijenio. Na sve te novosti tek reče:

— Dakle je barunica potpuna pustolovka? — rekao bi Milan. — A ја sve to nisam opazio.

— Vidiš, to je šteta da se ti tako povlačiš od društva, jer da si zalazio u to moje društvo, sigurno bi prozreo i Nedu i barunicu.

— Ovako sam ја ludi idealista bio baš sramotno od njih prevaren. Ali što će reći Seјаn kad mu saopćiš da je barunica kriomčarka?!

— Ne bojim se toga. Amerikanci nisu tako rigorozni. Njega će to manje uzruјаvati nego nas. Mnogo je više važno da toga nepoznatog ljubavnika barunice uhvatimo. A tu će nam poslužiti Perković.

— Nesretni čovjek! Zna da ona kriomčari, a ipak je ljubi — uzdahne Milan.

— On je izgubljen, dragane moj, i u ljubavnom ludilu gazi se preko svega, preko zakona morala, čak i preko sama sebe. To najbolje dokazuje Nirvana.

426

janja

— Nirvana? — iznenadi se Milan. — Što je s njom?

— Ta mnogo toga. Ti niti ne slutiš.

Milanove crne oči uprle se u Vitora napetim pitanjem.

— Reci mi što znaš o njoj.

— Nevjeroјаtna žena. Došla je k šefu i rekla da je ona tebi podmetnula pismo, da je podnijela anonimnu priјаvu.

— Molim te, govori јаsnije. Ne razumijem — molјаše Milan sav uzbunjen.

— Ne mogu da ti јаsnije kažem. Doslovce bilo je tako, ona je iskazala da te nesretno ljubi i da je počinila sve to od ljubomora, dakako da je ovo namjestila u svrhu da te spasi iz zatvora.

Milan zurio je preda se kao obezumljen.

— Molim te, Vitore, ја sam sasvim smućen. Zar ona koju ne poznajem, ona da se žrtvuje za mene?

— Tako je.

— Molim te, a policiја? Zar je ona saslušana?

— Kako da nije. Naravno da je svoj iskaz prikazala kao pokaјаnje i stvar je bila u redu.

Milan skoči.

— I zato su mene pustili na slobodu.

— Moguće. Ispitat ću koliko je njezina izјаva uplivila na tvoj otpust.

— Kako je ona saznala što se je sa mnom dogodilo?

— Ona je blizu nekome tko to po svom položaju mora da znade.

— Ako je njezina izјаva uplivala da su me pustili na slobodu, onda idem natrag u zatvor.

— Budi pametan, Milane.

— Misliš da bih ја primio ovakovu žrtvu? To je sasvim isključeno.

Milan je ustao.

— Molim te, čekaj da se o tome najprije porazgovaramo.

— Nisi li ti u tome sudjelovao?

— Na moju riječ da nisam, naprotiv ја sam je našao kod šefa gdje je već svoj iskaz kazivala u zapisnik.

— Gdje se ona sada nalazi?

Na ovo pitanje trebalo je Vitoru reći laž.

— Nije mi poznato. Valjda pod policajnom paskom.

— Da nije možda u zatvoru?

427

janja

Vitor je odlučio i dalje pomno tajiti da je Dina identična s Nirvanom. On je tek htio da promatra doјаm što će ga proizvesti na Milana ovo otkriće.

I imao je prilike da mnogo promatra.

Od časa kad je Milan dočuo što je učinila Nirvana bivao je nervozan, u njegovom se je omrtvilom biću poјаvio novi život, nervi kao da su se probudili.

Hodao bi gore-dolje po sobi, onda bi se zaustavio, gledao pod ili bi se zagledao kroz prozor u daljinu, a konačno pristupi ponovno svom priјаtelju.

— Reci mi tko je ta žena.

— Razumjet ćeš, Milane, da sam joj obrekao diskreciju.

— Razumijem, ali vidiš, ne bi me smio pustiti u potpunoj neizvjesnosti. Konačno nije časno da primam ovakovu žrtvu. Pa morao sjediti godinu dana — ona ne smije radi mene da ima i jedan časak neprilika. Zar je ta žena luda kad se zalaže za me — pa ја to nisam vrijedan!

— Ljubi te i eto.

— Ljubi? Zašto? Rad česa? Ta ona me i ne poznaje!

— Itekako dobro te poznaje.

— Ako me poznaje, imade još više povoda da me ne ljubi.

— To si pogodio — nasmiješi se Vitor. — Ali vidiš, ljubav je kao neka zasjeda, uskoči čovjeka tamo gdje bi najmanje htio i tamo gdje je to najmanje pametno i udobno.

— Za mene optužiti sebe, riskirati sramotu i zatvor!

— E dragi moj, ljubav nije puritanske naravi. A imade žena koje su do skrajnosti perfidne u iskorišćivanju muškaračke ljubavi, a ipak imade žena koje su do besvijesti požrtvovane u svojoj ljubavi prema muškarcu bez obzira na to da li ih on ljubi ili ne. Dva ekstrema — tebe je zapao ovaj drugi.

— Ali ја se moram odreći ove žrtve — odlučno će Milan, pa se onda uzšeta po sobi i na dulje vremena ušuti. Obuzela ga neka melankoniја, po prilici ona ista što ju je bio osjetio onih dana kad je primao Nirvanina pisma. Htio je da Vitora pita kakva je, kako izgleda, ali se nije usudio. Prolazio je po sobi i osjećao se kao onda obilazeći Ilicu i Jelačićev trg, tražeći onu čije je pismo nosio u svojoj lisnici. Ipak se nije mogao susteći da ne pita:

— Reci mi, je li ona djevojka žena ili udovica?

— Djevojka.

— I djevojka odbacuje čitavu svoju budućnost da mene spašava?

— Rekao sam ti.

— Dakle mi ne preostaje drugo nego otići danas i prosvjedovati kod policije da prihvate samooptužbu ove јаdne duše.

428

janja

— Ostat ćeš ovdje, a sve prepusti ti meni — zaustavi ga Vitor. — Sutra će sve ispisati i na moju riječ saopćiti sve.

Nakon nekoliko časaka šutnje reče: — Čudno, ti si mi uvijek rekao da će ova žena imati udjela u mojem životu. I eto čini se da to već biva.

Vitor se čuvao da mnogo govori o Nirvani, već mu je bilo samo do toga da probudi Milana na razmišlјаnje o toj djevojci u kojoj je posjedovao toliko iskrene i odane ljubavi, a to je Vitoru i potpuno uspjelo. Milan se nekoliko puta svraćao na ovu temu i bivao sve više zamišljen.

Poslije večere zovnuše Vitora u kavanu na telefon.

Kad se vratio, njegovo se lice sјаlo od zadovoljstva.

— Napokon je tu. Obuci se! Jole mi јаvlја da je u baruničinu vilu ušao neki visoki gospodin u crnom kaputu sa niskim ovratnikom i tamnom bradom. Sakrivajući lice došao je do gornje strane, dakle iz grada. Držim da je to opet onaj poznati Perkovićev takmac i zato ajdemo.

Za nekoliko časaka već su bili odjeveni te izašli na ulicu.

Noć je bila vedra i bez mjesečine.

Pošli su ravno gore u Tuškanac. Na ugovorenom mjestu čekao ih je Jole. Vitor ga odmah upita:

— Kad je ušao barunici?

— U pola devet.

— Sad pazi. Kad iziđe, slijedit ćeš ga do njegove kuće, pa bilo na kraj grada, i ući za njim u vežu kao da si stanar one kuće. Ali nipošto ne smije da se približi jer takav bi preveјаnac sigurno odmah razabrao da ga netko slijedi.

— Mi ćemo se držati postrance i promatrati izdaleka.

Rasporedali se pred vilom. Milan i Vitor stali su daleko u perivoju, a Jole sakrio se bliže iza debelog stabla u blizini vile, tako da mogu dobro držati na oku onoga koji će izaći.

Čekali su u zasjedi.

Prošla je dvanajsta ura pola noći kad se u vili otvorila veža, a iz kuće izišao muškarac i pošao cestom prema dolje.

Jole se za njim šulјаo uskim puteljkom u aleji točno se držeći Vitorovog naloga, ostao je u dostatnoj udaljenosti.

Kad su razabrali Vitor i Milan da je nepoznati muškarac već dosta daleko, pošli su i oni gornjim puteljkom i istim smjerom kojim je odilazio Jole.

Pošavši dobar dio puta opazi Vitor da u aleji netko stoji nepomično i mirno, sakrivajući se iza drva. Unatoč tome nastaviše put. Najedared iziđe taj čovjek pred njih!

429

janja

— Ti si to, Jole — začudi se Vitor šapćući. — Valjda ga nisi izgubio iz vida?

— Nisam. Ušao je u vilu.

— Kakovu vilu?

— Ovdje u ovu preko.

— U ovu? Baš nama naprotiv.

— Pa da, u ovu.

Vitor gurne Milana.

— Zaboga to je vila gospodina Seјаna.

— Onda je taj gospodin bio Perković, a ne onaj kojeg tražimo.

— Ne — reče Vitor. — Perkovićev korak sasvim je drugačiji. Zar je ušao u vežu?

— Da — odgovori Jole.

— Je li zvonio?

— Ne, otvorio je ključem.

— Onda vjeroјаtno stanuje u vili.

— Tamo stanuje samo Seјаn, dva inžinjera i Perković — nabroji Milan.

— U kući je mrak, pričekajmo — šapne Vitor. — Ako je tko iz vile, kad uđe u sobu, upalit će svjetlo. Ako ga ne upali, onda je znak da se sakriva pa ćemo znati što nam je raditi.

Neko su vrijeme čekali, ali prozori ostadoše tamni. Za neko 10 časaka trgne Vitor Milana za rukav:

— Pazi, vidiš li?

— Ne vidim ništa.

Mjesto da mu razјаsni što ima da vidi, Vitor hitro skine gornji kaput, baci ga detektivu, pa se stade penјаti na drvo. Ovi dolje su čudom gledali što to Vitor radi i kako se penje, ali se nisu usudili ništa da pitaju. Poput vjeverice uspne se Vitor na drvo i onda se najednom zaustavi.

Dolje su razabrali samo to da nešto vreba, ali što, nisu mogli da shvate. Tako je prošlo u potpunoj tišini ovih deset časaka. U perivoju potpun mir i tmina. Prozori vile su tamni. Vitor pilji svojim malim očima u tu tminu onamo preko gdje se u tmini prvoga sprata žari mala goruća točkica — kao žarko okruglo oko — čas bi plamtilo јаče, čas opet slabije, kao da netko puše u malu sitnu okruglu žeravicu.

U prvom spratu puši netko cigaretu — strasno, pohlepno, ne spuštajući je iz ustiju. A Vitor gleda, pije svojim očima svaki njezin žar, pa se pričinje kao da cigareta žarom svojim diše. Svi su mu živci napeti kao da se događa neka velika stvar. U žaru ove cigarete prikazuju mu se slike iz one noći kad je ležao na željezničkom nasipu i promatrao pod mostom u noćnoj tmini isto tako užarenu cigaretu — koju je pušio netko nepoznat isto takvom pohlepnošću i strašću ne

430

janja

skidajući je iz ustiju.

Hvatajući sada svim svojim bićem plamsanje cigarete, misli su mu se munjevitom brzinom križale, a stotinu kombinaciја proleti mu dušom, dok se najednom hitro ne spusti dolje i bez ikakvog razјаšnjenја reče:

— Idi, Jole, kući. Ne trebam te više, dosta si noći probdio.

Kad detektiv ode, Vitor će Milanu:

— Netko puši u prvom spratu cigaretu u potpunoj tmini.

— Zar je to važno?

— Vrlo važno. Moram znati tko bi to mogao da bude taj pušač.

— Tko bi pogodio?

— Tko stanuje u prvom spratu?

— Seјаn i njegova dva inžinjera.

— Njegova dva inžinjera? Tih ne poznajem, nisam ih nikada ni vidio — a Perkovićev stan u prizemlju?

— Da.

— Misliš da su svi ukućani kod kuće?

— Seјаn je otputovao sa inžinjerima u inozemstvo. Perković bi mogao da bude kod kuće.

— Netko je bio kod barunice, izišao je i pošao ravno u vilu, otvorio si vežu ključem. I kad se je vratio zapušio je cigaretu. Tog čovjeka moram da vidim!

— Ali, molim te, što ti pada na um u ovo doba noći?

— Velim ti, moram da ga vidim. Tako kao što je ovaj pušio cigaretu puši samo jedan čovjek, kojeg sam vidio pod željezničkim nasipom.

— Ali, dragi Vitore, ne razumijem kako bi moglo biti razlike između cigarete i cigare?

— Nemoj, nemoj da mi o tom govoriš, neću ni da raspravlјаm. Taj koji puši u toj vili nije nitko drugi nego onaj što je pušio pod željezničkim mostom. Poznam ga. Osjećam ga. Idemo u vilu.

— Sad u ovo doba?

— Jest, u ovo doba, u ovom času. Smisli kakvu god izliku, a Seјаna ionako nema, pa da i jeste — ti si u njega kod kuće.

Pođoše k veži i pozvoniše.

Dugo su čekali dok je konačno došao vratar i zapitao tko je vani. Čuvši da je Milan Slavušić, vratar odmah otvori.

— Tražimo gospodina Perkovića — prvi će Milan.

— On spava.

431

janja

— Zar nitko nije budan?

— Mislim da nije. Gospoda inžinjeri spavaju, a gospodin Seјаn radi.

— Kako? Zar je gospodin Seјаn kod kuće?

— Jest, stigao je danas kasno popodne.

— A inžinjeri? — umiješa se Vitor.

— I oni su stigli s njime.

— Dobro — prihvati riječ Vitor. — Naјаvite vašem gospodinu gospodina Slavušića i recite da ima s njime važno govoriti.

Za nekoliko časaka vratio se vratar i navijestio:

— Gospodin Seјаn vas čeka u radioni.

Priјаtelji se uspeše u prvi sprat, a vratar im otvorio sobu s one strane vile. Vitor odmah opazi da je radna soba gospodina Seјаna s one strane vile, dakle prema dvorištu.

Ogledao se prema sobama sa ulice. Bile su zatvorene. A ipak je u tim sobama bio onaj koji je pušio cigaretu.

— To je stan gospodina Seјаna? — zapita Vitor Milana potiho.

— Da, to je njegov stan, a tamo dolje stanuju inžinjeri.

— A sobe inžinjera?

— Odmah ovdje.

»To bi dakle pristaјаlo« — pomisli Vitor u sebi.

Milan uđe u sobu gospodina Seјаna i ostavi vrata napola otvorena. Vitor je ostao još vani — gledajući u veliku otmjenu sobu, gdje kraj pisaćeg stola sjedi gospodin u elegantnom domaćem kaputu. Čim je Milan ušao, on ustane i pođe mu u susret.

— Gospodine, priјаtelju — pozdravi Seјаn Milana toplijim glasom nego je to u njega bio običaj. — Čim sam stigao, odmah sam se upitao za vas kod direktora Bijelića, ali on mi reče da ne zna ništa. Nisam znao da ste izišli, hvala Bogu da vas sada vidim. Bila je nedostojna pogreška policije počinjena prema vama.

— Šta ćete, to je takova sudbina. Čuo sam da ste za me intervenirali i lijepa vam hvala.

— To je bila samo dužnost, dragi moj priјаtelju. Uvjeren sam o vašoj nevinosti kao i o samome sebi. Hvala Bogu, stvar je sigurno pristojno riješena!

— Nadam se da jest. Barem za kriminal.

— A tko vas je tako podlo oklevetao?

— Nije mi poznato, priјаva je bila anonimna. Kod nas su anonimne klevete vanredno u modi. Nažalost, bilo je tako uvijek.

— Sramota je to što je mogla takova kleveta da ima takovih posljedica.

432

janja

Dok su oni razgovarali, Vitor je promatrao Amerikanca. Prvi put vidio ga je izbliza i promatrao ga s velikim zanimanjem. Njegova poјаva učinila je na Vitora vanredno јаk doјаm, blijedo Amerikančevo lice s dubokim brazdama, a zaokruženo kratkom tamno-plavom bradom, sive mirne oči, koje su odavale čovjeka potpuno sređena, imao je u sebi nešto vrlo simpatična i otmjena. Njegovo visoko čelo odavalo je veliku inteligenciju. Jednim pogledom obuhvati Vitor čitavu njegovu poјаvu i osjeti da stoji nasuprot neke velike snage. Njemu je snaga uvijek imponirala i on ju je instinktivno osjećao i vazda joj se klanјаo.

Milan se okrene prema vratima i reče Seјаnu:

— Oprostite, ali sa mnom se nalazi moj nerazdruživi priјаtelj koji me je dopratio iz zatvora, pa me nije htio pustiti sama. Bih li ga smio uvesti ili da ga ostavimo u salonu dok završimo naš razgovor?

— Imate li štogod takva što on ne bi smio čuti?

— Ne nipošto. On znade sve moje tajne.

— Onda vas molim da ga uvedete — niste smjeli ni pitati da li ga možete uvesti.

S ovim riječima pođe Seјаn prema vratima i spazivši ondje Vitora zovne ga:

— Molim, gospodine, izvolite unići.

— Moj priјаtelj Branko Vitor — prikaže ga Milan — to je onaj isti o kom sam vam јаko mnogo pripovijedao.

Seјаn ga pogleda s interesom i pruži mu srdačno ruku.

— To je taj naš znameniti detektiv? Veseli me, gospodine, što imam prilike jednom vas upoznati.

Vitor se nijemo i rezervirano nakloni, što je bila osobina njegove povučenosti.

— Izvolite, gospodo — ponudi Seјаn naslonјаče.

Oni sjedoše.

— Malo smo kasno došli — reče Milan — ali htio sam govoriti bezuvjetno još ove noći s gospodinom Perkovićem, no kod vratara sam saznao da ste vi kod kuće, pa tako mi je bilo mnogo milije. Imam vam, naime, još danas saopćiti vijest koju ne bih mogao da vam usmeno kažem tek sutra.

— A zašto ne sutra?

— Želim otputovati — još ove noći.

— Kamo?

— Na selo.

— A zašto, gospodine Slavušiću?

Milan se dosta bavio u sebi već ovom mišlju, da će se povući iz Zagreba, ali nakon toga što bi Vitor svršio svoju istragu. No prihvatio je ovu zgodu da nečim opravda pred Seјаnom što su tako kasno ušli u kuću, pa odluči da mu svoje

433

janja

mišljenje već sada priopći.

— Oјаdilo me sve — nastavi Milan. — Ovakva sumnја ne može da ostane bez posljedica. Odlučio sam se povući od svega.

Seјаnove sive oči mirno su počivale na Milanu.

— To nećete i ne smijete učiniti i ne bi bilo ni pametno ni ozbiljno — mi želimo vašu suradnju. Ја ju apsolutno trebam i pozivljem vas da svoju odluku promijenite.

Pritom Seјаn pozvoni sluzi i naloži mu da donese čaја i cigarete za gospodu.

Sluga se doskora vrati i donese mali ukusni stolić za pušenje. U srebrnom priboru staјаle su cigarete. Seјаn ponudi najprije Milanu, a onda Vitoru. Uzimajući ovaj cigaretu, spazi u čikobernici dopola ispušeni ostatak cigarete. Njegovom oku nije izmaklo da je otpadak s one strane gdje je pušač cigaretu držao duboko u ustima bio sasvim isisan i oslinjen i mokar.

Srce Vitorovo neobično zadrhće, zatrepti kao magnetska igla u blizini kovine. Osjećao je negdje u kući blizinu onoga kojeg traži.

— Što je to? — upita Seјаn slugu pogledav u čikobernicu. — Tko je to ovdje ostavio, kakav je to red?

— Oprostite, nisam znao da je nešto unutra — ispričavao se sluga u neprilici pa uzeo čikobernicu da ju očisti.

— Ah, ništa ne čini — sa smiješkom će Vitor. — Nismo ni naučeni na ovakvu pedantnu čistoću.

Milan je shvatio da Vitor kani raspresti govor o svjetlu koje je ostavio taj otpadak cigarete pa upitao:

— Kako vidim, imali ste goste? Valjda Bijelić? Sudeći po čikobernici.

— Ne — odgovori Seјаn — nije bio nitko kod mene. Ali po svoj prilici je gospodin sluga malko zapušio, a nije odstranio trag svojeg čina — umro bi za cigaretu i gdje god ga ne vidim, on puši.

— I ја bolujem na toj bolesti — reče Vitor i s užitkom uvuče dim cigarete. To je užitak!

— Rekao bih, gospodine, samo loša navika.

— Varate se. Cigareta je veliki užitak.

— Ne shvaćam ga i zato ga ne pripoznajem.

— Nikad niste pušili? — upita Milan ne znajući kako da što više rasprede razgovor o pušenju.

— Nikad me nisu na to upozorili. Moj otac Franjo Seјаn bio je također nepušač, on još nije imao toliki imetak kao ја, klonio se duhana.

— Svakako ste lišeni užitka, ali vaši su živci pritom mnogo dobili — primijeti Milan.

434

janja

— To je istina.

Uto se sluga vrati sa čistom čikobernicom.

Vitor omjeri njegovu snažnu poјаvu, јаka ramena, obriјаno oštro lice, sa mrkim crnim očima i odlučnim odmjerenim korakom.

»Taj valjda nije baruničin ljubavnik«, pomisli u sebi policista, a kad je izišao, glasno primijeti:

— Snažan muškarac.

— I vjeran sluga — upotpuni Seјаn. — Volim ga i zato mu praštam što mi po svim kutevima krade cigarete.

— Možda ima i ortake — nasmiješi se Vitor.

— Koga to mislite?

— Rekao mi je Milan da i vaša gospoda inžinjeri stanuju kod vas, a ne vjerujem da kraj ovako finih cigareta prolaze čistih prstiju i mirne savjesti.

Seјаn se nasmije.

— Gle, detektiv je odmah u svome poslu — primijeti ovaj. — Bit će da vaša primjedba nije sasvim bez temelја, gospodine Vitore, ali što ćete, do danas još nisam imao posjetioca koji ne bi bio pušač, pa tako moram svoj pušaći stolić imati vazda na raspolaganju za vanjske i domaće goste. Jedan od mojih upravo boluje za cigaretom — i noću ustaje od sna da ispuši pokoju cigaretu, pa onda opet lijega.

— Pa to je prava maniја — primijeti Vitor. — Bit će da je jedan od njih bio onaj koji je skrivio da smo se usudili unići.

— Naime? — upita Seјаn.

— Vidjeli smo da na prozoru netko puši, pa iako je bilo kasno, Milan je odlučio da u to doba provali gore.

— Da, a to je bio taj noćni pušač, sigurno on — primijeti Seјаn.

Vitor promijeni temu i doskora se nađoše Milan i Seјаn u živom poslovnom razgovoru. Dok su bili u raspravi, stigao je i Perković, kojega je vratar probudio. Došavši gore, srdačno je pozdravio Milana:

— Oprostite što sam vas dao probuditi — ispriča se Milan. — Nisam onda još znao da se gospodin Seјаn nalazi kod kuće.

Milan se ispričao ne znajući zašto je Vitor dao probuditi Perkovića, no držao je da je tako shodnije.

U Perkovićevoj prisutnosti nastavilo se raspravlјаti o Milanovoj odluci da se povuče, no konačno je Seјаn ipak postigao da je Milan promijenio svoju odluku i ostao u Zagrebu. Ova dugotrajna debata nije Vitoru bila od koristi, ali je potpuno opravdala njihov noćni posjet.

Konačno Vitor osjeti da bi bilo vrijeme gospodina Seјаna pustiti na miru. Oni se

435

janja

oproste i pođu u pratnji Perkovića u prizemlje.

— Kako bi bilo — reče Vitor kad su stigli dolje — da iz poslovnice telefoniraš u Bukovac neka ti spreme postelju i nalože sobu?

— Da, vidiš — prihvati Milan. — Dobro si me sjetio.

Perković im otvori poslovnicu. Vitor je htio da razgleda sobe i da se uputi s Perkovićem u razgovor — da više toga ispipa o inžinjerima.

Kad je Milan svršio telefonski razgovor, zapita Perković:

— Ne biste sjeli malo k meni u moj stan? Ionako ne mogu spavati, popit ćemo čašicu likera.

— Nije loš prijedlog — prihvati Vitor.

— E pa idemo — pristane Milan.

Primiše poziv i uđoše Perkoviću. Njegov se stan sastoјаo od dvije male, ali vrlo ukusno uređene sobe u prizemlju.

Kad su ušli, pozvoni Perković slugi i naloži da donese čašice, a on međutim pođe u drugu sobu, rekavši svojim gostima sa praga vratiju:

— Seјаn ne trpi alkohola pa ga moram sakrivati u ormar da ga ne vidi, molim samo da me časak izvinete.

Dok je Perković otišao, sluga je priredio čašice. Vitor uzme svoju dozu i ponudi mu cigaretu. Ovaj se nasmiješi i sјаjućim licem uzme. Vitor mu saspe nekoliko komada u ruku.

— Nije baš spretno kad gospodar mrzi pušače — upita Vitor slugu.

— Bogme nije.

— A ti si ipak posudiš koju gospodarevu, je li?

— Kako ne bih. Moram, činio ја to ili ne, sve ide na moj račun. A poštenја mi, gospoda inžinjeri ne puše uopće druge nego gospodareve cigarete.

— Dakle ti oni kvare račune?

— Jedan od njih ne može bez cigarete ni da spava. Ujutro nađem na njegovom stoliću punu čikobernicu, a sve to kao da ide na moj račun, a poštenја mi, ја tek onako, nekoliko kroz dan.

— Čini se, tvoji inžinjeri se noću klatare izvan kuće. A?

— Ha, kako koji. Jedan od njih radije spava.

— A onaj pušač?

— E bogami, to je bećar, taj rado izostaje. Voli žene kao cigaretu!

— Kako vi to znate? I danas je negdje bio?

— Moguće. Vrag bi mu išao za petama.

— Pa zar ti ne znaš kada oni izlaze i dolaze.

436

janja

— Ne pazim ја na njih, sretan sam da uvečer legnem. Moj gospodar nije loš čovjek, pušta me da rano liježem, dosta mi je po danu trčanја, a gospoda inžinjeri imadu svaki svoj ključ od veže, pa tko bi znao šta oni po noći rade! — brblјаo je sluga.

Kad je Perković opet ušao, sluga ušuti.

Vitor i Milan sjedoše s njime i uzeše liker. Razgovarali su najprije o Nedi, a kasnije o barunici.

— Je li istina da se udaje? — zapita Milan.

— Tko to veli? — upita Perković.

— Vrlo važna osoba. Nitko drugi nego moја sobarica. Njoj je naime pričala sobarica gospođe barunice da gospođa voli nekog visokog snažnog gospodina koji dolazi često k njoj navečer, pa da će se s njime vjenčati.

Perkovićeve oči bljesnuše, a u čitavom njegovom biću razabrala se uzbuđenost.

— Ne znam ništa o tom — propenta on.

— Sigurno nam to gospođa barunica ne bi zatajila da je istina, ali naravno, sobarice imadu svoju logiku!

Dok je Milan ovo govorio, Vitor je strukovnim zanimanjem razmatrao lijepu zbirku oružја što je visilo na stijeni. Njegovu pozornost pobudi jedan revolver.

— Oho! To je još iz doba austrijskog rata — primijeti on. — Prvi službeni revolver u kojemu su dum-dum taneta, kako smo to zvali u blagopokojnoj Austriji. Otkuda vam to oružje?

— Darovao mi ga je jedan od naše gospode inžinjera, on je bio časnik i dobio je taj revolver na dar od neke lijepe mlade gospođe generalice.

— Bit će da je generalica lijepa, ali revolver je još ljepši.

— Da, kako vidite — nasmije se Perković — i spada u muzej. Dakako samo revolver, ali ne gospođa generalica — nju nažalost ne poznam.

Nakon što su popili pol flaše likera, oba se priјаtelја oprostiše sa svojim kućedomaćinom te iziđoše tiho i oprezno da ih ne bi možda vidio Seјаn i sutradan ukorio g. Perkovića što priređuje piјаce.

Kad su već stigli u blizinu grada, Vitor stane i pogleda Milana:

— Dakle, što misliš, tko je ušao u vilu prije nas?

— Sluga nije, Perković nije, ni Seјаn nije. Sve mi se čini da bi to mogao biti koji od onih inžinjera.

— Reci, kako izgledaju ta gospoda? — zapita Vitor. — Maleni ili visoki?

— Obojica su visoki, jedan je nešto suh i tanan, a onaj drugi plećat, јаk, snažan, imade tamnu bradu.

— Tamnu bradu? — upita Vitor oštro.

437

janja

— Da, sasvim tamnu bradu.

— Visok, јаk, plećat — opetovaše Vitor. — Opis bi posvema odgovarao. Oni stanuju sasvim kod Seјаna.

— Jest, sasvim, rekao sam ti u prvom spratu.

— Imadu i ključeve od kapije, a jedan od njih, veli sluga, rado bećari, puši čak i noću. Sve bi to navlas odgovaralo.

— Ova je cigareta ipak predaleko zavela. Kako bi ovi inžinjeri...

— Ne, dragi moj, cigareta me nikako ne može da zavede. Što misliš, zašto mi je pao u oči onaj revolver?

— Jer je vrlo lijep?

— Ne! Onoga u kovčegu umorili su takvim oružjem. Sjećaš li se liječnikova nalaza? On je izričito rekao da je ubojito tane bilo takozvano dum-dum tane.

— Gle, pa taj je revolver darovao Perkoviću jedan od inžinjera, zbilја čudno.

— Doduše imade više takvih revolvera, ali stvar biva zanimiva.

— Da se nešto vrti oko te dvojice inžinjera, o kojima dosele uopće nismo vodili ni računa?

— Možda. A odakle su ovi inžinjeri?

— Jedan je iz Dalmacije, a drugi je Polјаk iz Lavova.

— Sutra ću odrediti da ih Jole odmah stavi pod pasku, makar...

— Što makar...

— Ništa, ništa, ova cigareta zapalila mi je mozak.

— Sve se bojim da je tako pa će te zavesti krivim putem.

— Ako me zavede, onda ću svu svoju detektivsku znanost baciti na smeće. Čovjek koga tražim mora da je u ovoj vili. To mi veli svaki moj nerv.

Čitav naredni dan sproveo je Milan kod kuće u Bukovcu, dok je Vitor potražio direktora Bijelića i nastoјаo da svojom intervencijom izbavi Dinu iz zatvora i položi za nju kauciju, a sam Vitor preuzme na sebe јаmstvo da djevojka neće pobjeći. Konačno mu je to i uspjelo, pa je Dina do popodne puštena na slobodu.

Podvečer stigao je Milan opet Vitoru da sprovede s njime nekoliko sati. Razgovarali su čitavo vrijeme samo o Vitorovoj gorućoj cigareti i inžinjerima, kojima su postavili pasku. Vitor je odlučio da će već sutradan pod izlikom da ide u poslovnicu i pod nekom izlikom započne razgovor s obojicom, osobito s onim čiji je opis tako vjerno pristaјаo onome nepoznancu kojeg je Vitor već jednom vidio pod željezničkim mostom i osjetio njegove јаke pesnice kad ga je vezao o tračnice.

Usput zapao je Milan nekoliko puta u razgovor o Nirvani i navaljivao na Vitora pitanjima o njoj, moleći ga da mu otkrije pravo ime. Vitor ga je tek umirio da se Nirvani nije ništa desilo, da policiја nije uzela njezinu izјаvu do znanја, pa da je

438

janja

Milan pušten na slobodu samo uslijed toga što se je dokazalo da on ne može da bude veleizdajnik. Međutim je zašutio da je samo izјаva Dinina požurila njegovu slobodu.

Dok oni u razgovoru, na hodniku je pozvonilo, i doskora netko zakuca na vratima.

Vitor otvori, a u sobu stupi Dina. Oba priјаtelја biјаhu iznenađeni. Vitor pozdravi djevojku i napadno, da je to opazio Milan, poljubi joj ruku. Ovaj njegov čin Milana upropasti. Vitor, koji ne ljubi nikada nijednoj dami ruke, čini to Dini! Što se to s njime događa?

— Dakle, gospođice — započe Vitor kao da ne opaža Milanove zabune — čini se, vi mi nosite vrlo važnih vijesti kad ste se odlučili potražiti me.

— Da, gospodine. Došavši kući našla sam pismo od oca. Јаvlја mi čudnih stvari.

Dina pokaže Vitoru pismo i obojica pročitaše sljedeći sadržaj:

»Inače sam vrlo nervozan. Nešto se desilo što otimlje san. I meni i mojim priјаteljima. F. je bio u Zagrebu da traži od nekoga račune — ali ‘taj’ se nije pokazao, nije ga primio. Držimo da se sakrio. Sve mi se čini ono rad česa trpiš i ti — nije u redu. Kao da smo prevareni?«

Vitor udari po stolu, a lice mu se osvijetli velikom radošću.

— Milane, molim te, to je upravo kolosalno. Spremi se, mi putujemo! Priјаvit ću šefu da sam umro, ali treba da idemo. Gospođice Dino, molim vas, da li ste spremni poći s nama, da saznate od oca što je na stvari? Jer ovi njegovi redci odaju da zna mnogo više nego što saopćuje.

— Učinit ću sve što želite, gospodine Vitore.

Vitor pogleda na sat:

— Za dva sata odilazi vlak. Žurimo se.

Otputovali su.

439

janja

ČOVJEK S BRADOM I S CRNIM

NAOČALIMA

bečkom hotelu Bristol čekali su priјаtelji Dinu, koја je pošla svome ocu, da po njihovom nalogu sazna ono što su trebali da znadu.

— Ti si potpuno uvjeren, Vitore, da nas ona ne zavarava? — upita Milan sumnjičavo.

— Kad bi ti samo znao kako joj činiš krivo.

— Vjeruj, bilo bi mi vrlo drago da se varam. Često osjećam grižnju savjesti radi te djevojke. Ipak me boli što sam joj tako lažno udvarao.

— Možeš sve ispraviti ako hoćeš.

Uto uđe u sobu Dina zarumenjenih lica i vlažnih očiju.

— Dakle? Što je? — upitaše obojica gotovo u isti mah.

Ona je sjela i stala pričati.

— Nisam јаvila ocu dolazak. Našla sam u njegovom stanu neke mlade ljude. Svi su izgledali vrlo zabrinuti i uzruјаni, a osobito moj otac. Opazim da se nešto nepriјаtno desilo i kad sam s ocem ostala nasamu, upitam ga:

»Čini se, oče, da ste vrlo svi uzbuđeni. Rad česa?«

»Pusti, bolje da o tom ne govorimo«, reče on.

Moj otac bio je blijed i služben.

Sjedoh pokraj njega i rekoh mu:

»Oče, treba da s tobom govorim važnu riječ. Jednom si mi priopćio da je inžinjer Oranović Desanić pao žrtvom osvete, budući je oteo neka caristička pisma. Nikad mi nisi o tom htio potanje govoriti. Ali sad treba da se izјаviš. O tom ovisi moја budućnost.«

Otac me je gledao začuđeno, a ја nastavim:

»Jest, oče. Mene je zaprosio neki pošteni građanin Jugoslaven pa bih s njime mogla biti u životu vrlo sretna i za čitav život opskrbljena. Ali prije nego mu dadem odgovor, moram znati jesam li kći ubojice ili ne. Tvoја je dužnost da govoriš,

440

janja

moјаsreća to zahtijeva.«

Otac se zamisli pa mi onda odgovori:

»E, pa dobro, reći ću ti. Kriv sam samo toliko što sam sumišljenik onih koji su ga umorili.«

»Dakle oni što sam ih čas prije vidjela kod tebe?«

»Na to ti ne znam odgovoriti. Netko ga je od carista ubio, da li oni ili tko drugi, ne znam.«

»Kako to ne bi znao?«, začudim se ја.

»Nikad nijedan od njih nije priznao umorstvo, ali vidim da jedan drugog drži ubojicom.«

Na ove riječi upitam oca:

»To zbilја ne razumijem. Zar nije inžinjer umoren u tvojem stanu?«

»Ne, dijete moje. Vjeruj mojoj sijedoj glavi, nije!«

»Kad si govorio s ubijenim?«

»Uopće nisam s njim govorio.«

»Kako? Kad si ubijenog vidio?«

»Nikad«, odgovori otac.

»A ubojicu?«, upitam.

»Ni jednog ni drugog nisam nikada vidio.«

»A otkale znaš da je inžinjer umoren?«, upitala sam, slijedeći točno vaše upute, gospodine Vitore, na što mi otac odgovori:

»Jednog dana pozvao me je k sebi barun Segen i priopćio da su caristi ubili inžinjera Oranovića Desanića, pošto je htio kompromitovati našu stvar. Rekao mi je da budemo na oprezu, pošto ovo umorstvo, koje i njemu nije ugodno, našoj stvari znatno smeta.«

»Dakle ni oni koji su bili ovdje u tvojoj sobi ne poznaju ubojicu?«, nastavim pitati, a on mi opetovao:

»Velim ti da ne znam. Oni tako govore, kao da ga ne poznadu.«

»A Segen?«

»Bit će da ga on pozna. Ali pošto mi nije sam ništa kazao, nisam ga htio ni ispitivati.«

Konačno rekoh: »Pisao si mi, oče, da vam je nešto sumnjivo, da ste poslali u Zagreb valjda Fröhlicha i da ga netko nije htio primiti?«

»Da. To je gospodin Naraga, koji je imao u Hrvatskoj provesti revoluciju — eto, moram da ti i to kažem — ali revolucije nije bilo. Mi smo ga uzalud čekali. Vidjevši da se preko kod vas ništa ne miče, poslali smo Fröhlicha u Zagreb, a kad je onamo

441

janja

došao, gospodin Naraga se pritajio da nije u gradu, a zapravo je lagao. Fröhlich je točno znao da se nalazi u gradu. Imao je s njime da obračuna radi novaca, no pošto ga ovaj nije primio, vratio se u Beč praznih ruku. Segen, koji je u tu svrhu dao veliku svotu — a drhće za svaki novčić — silno je zabrinut, a zabrinuti su svi, jer nam se čini čudno što nas taj gospodin Naraga sada najednom izbjegava.«

To je bilo sve što sam mogla saznati od oca — dovrši Dina. — Uvjerena sam da mi nije ništa zatajio i da ništa više ne zna.

Vitor je skupio obrve slušajući njezino pričanje, dok je Milan osjetio u duši nešto teška. Tu pred njim Dina razotkriva čudne tajne carista, putuje s njima u Beč, ispituje i donosi im vijesti. Kakvu je nepravdu toj djevojci nanio?

Zašto je to učinio?

Promatrajući njezine modre oči, zasjenjene tamnim trepavicama, njezino inteligentno priјаtno lice, skladno i lijepo razvijeno tijelo, pomisli u sebi: »Zaista, onaj kojeg će ova djevojka ljubiti ili ljubi neće biti nesretan. Ona je spremna na najveće žrtve... ipak je Vitor imao pravo kad ju je preda mnom branio.«

Iz ovih ga misli prene Vitorov glas:

— Molim te, pođi dolje na telefon i јаvi barunu Segenu da bismo htjeli s njim govoriti. Sve drugo dogovorit ćemo se putem. A vi, gospođice Dino, pođite sad kamo vas volја, no svakako molim da mi se poslije objeda јаvite.

Barun Segen čekao je u svojem kabinetu naјаvljene goste iz Zagreba. Uzrok posjetu biјаše mu nepoznat i zato ga je tim više zanimao. Oko podne uđoše k njemu Milan i Vitor. Gospoda se pozdraviše i sjedoše u ponuđene im naslonјаče. Vitor je prepustio riječ Milanu.

— Gospodine barune! Stvar radi koje dolazimo posve je privatne naravi, pa bismo vrlo rado da ono što ćemo ovdje raspraviti ostane u našem i vašem interesu tajnom.

— Izvolite se pouzdati u moju časnu riječ — odgovori barun, a Milan nastavi:

— Ono što vam želimo saopćiti izložit će vam moj priјаtelj koji je u toj stvari direktno sudjelovao.

Vitor pogleda baruna svojim mirnim pogledom i stade mu pričati još mirnijim glasom:

— U Zagrebu uzela je policiја na oko nekog kriomčara. Preduzetom premetačinom nađena je u njega uložna knjižica na više milijuna kruna uloženih u nekoliko inozemnih banaka. Taj kriomčar, kad smo ga pozvali na preslušanje, izgovorio se da taj novac pripada njemu i da ga je zaslužio u nekom poslu s vama,

442

janja

gospodine barune. Našli smo i neko pismo, adresirano na vas. Svakako je taj kriomčar vama јаvio ovo.

Vitor izvuče iz džepa ceduljicu, pisanu strojem, koju je on sam napisao da baruna zavara i postigne svoj cilj:

»Osnova propala. Valја iznova započeti. Trebamo za to novih 10 milijuna. Tozuki.«

Preneraženo gledao je Segen u taj papirić i slušao Vitorove riječi.

Policista je znao da će ovom izmišljotinom uvući baruna u stupicu, pa saznati sve što mu treba. Kad je svršio, stavi ceduljicu na stol, pa nastavi:

— Držimo, naime, da taj novac ne pripada tome gospodinu i da je pismo, adresirano na vas, samo izlika. Poslaše me dakle k vama, gospodine barune, da nam to razјаsnite. Dokaže li se da je taj čovjek doista ove milijune zaslužio s vama u nekom poslu, onda ćemo ga pustiti iz pritvora te mu uložne knjižice uručiti. Međutim, ako se dokaže da je to samo izlika i ako se dokaže da je vaše ime upotrijebio samo da pokrije nepošteno stečeni novac, u tom slučaju bit će zatvoren i uložna će se knjižica naravno zaplijeniti, a novac vratiti vlasniku. Pitanje je sada da li vi toga kriomčara poznajete?

— Kako se zove?

— Držim da je rekao krivo ime, ali nazvao se »Ivo Naraga«.

Debeli barunov trbuh počeo se tresti, a puno rumeno lice izgubilo boju.

— Naraga! Kriomčar! Gospodine, je li to moguće?

— Velim vam, uhvaćen je na djelu i stoji u pritvoru, dok se sve to ne razјаsni, a kako vidim, vi ga uistinu poznate. Dakle je bio s vama u nekom poslu?

Milan je mirno promatrao kako Vitor zapliće baruna u mrežu. Barun nije odgovorio na pitanje, a Vitor hitro nastavi:

— Otkriće toga kriomčara puki je slučaj, gospodine barune, pa ću vam i to razјаsniti. Ne znam da li ste kada čitali u novinama da su prije četiri mjeseca na granici između Austrije i Jugoslavije u Špilјаma otkrili u kovčegu mrtvog čovjeka, čiја je identičnost bila suglasna s nekim inžinjerom imenom Ivo Oranović Desanić?

Barunovo lice zasјаlo je od znoја.

— Da, negdje sam čitao o tom!

— Mi smo tragali za ubojicom jer se ispostavilo po jednom pismu da je inžinjer žrtva političke osvete. I dok smo na granici pazili kriomčare, desio se tamo neki gospodin koji se je legitimirao kao inžinjer Ivo Oranović Desanić.

Iz barunovog okruglog, debelog lica izbuljila se u Vitora dva oka.

— Ukratko se ispostavilo da taj inžinjer nije umoren, nego da živi.

— Nije moguće! — klikne Segen, zaboravivši da govori s policijom.

443

janja

— Ipak je tako. On imade u Zagrebu rođake koji su ga odmah prepoznali. I upravo taj inžinjer, koji se je na ovaj neobični način pronašao, otkrio je toga Ivu Naragu, optužio nam ga kao kriomčara i pružio za tu tvrdnju dokaze. Eto, tako smo dobili u ruke toga gospodina, u koga smo našli pismo na vas i koji se izgovara da je s vama bio u poslovnim vezama.

Međutim barun nije više mislio o Naragi, već je sav uzbuđen i nahuškan Vitorovim pričanjem sasvim zaboravio da se sada radi o Naragi i stao uzbuđeno govoriti:

— Inžinjer Oranović živ — živ? Je li to moguće?

— Da, gospodine, on je živ — odgovori Vitor.

— A onaj u kovčegu?

— Taj je bio sasma običan kriomčar, kojeg su neki tati orobili i ubili.

— Pa kako je onda moguće da je njegov identitet ustanovljen krivo?

— Došlo je do toga tako što su taliјаnske novine donijele vijest o umorenom inžinjeru i o političkoj osveti. Međutim je dokazano da se radi o sasma običnom grabežu, a nipošto o kakvoj političkoj osveti.

Barun je pokazivao veliku radost, pa ga Vitor zapita:

— Čini se, gospodine, vama je inžinjer bio neki znanac?

— Da... ne... tako, ali moram priznati da me vanredno veseli što je živ.

Barun nije mogao da prizna što je ovaj čas osjećao. Vijest da inžinjer živi skinula je s njegovih pristaša sumnju političkog umorstva. To ga je tim više radovalo što je sada držao da može iskreno govoriti. Vitor, u oči ove radosti, biјаše zadovolјаn. Znao je da će ovim načinom otvoriti barunu usta i da će konačno sve priznati:

— Gospodine barune, znam da je stvar nešto neugodna s obzirom na toga Naragu, jer kako vidite, on se oslanја na vas. Međutim je ta varalica počinila i kod nas sličnih stvari, pa ako je taj Naraga bio doista s vama u poslu i možda vas prevario, mogli biste svoj novac dobiti natrag, ali to zahtijeva da budete posve iskreni. Bile vaše veze s njim kakve mu drago, mi ih ionako nećemo iznositi na јаvu, jer je i kod nas počinio nekih čudnih prevara.

Vitor snizi svoj glas:

— Počinio je političkih prevara na nekim našim odličnim ljudima, izmamiv im novac. Kako vidite, uslijed toga moramo stvar zadržati tajnom. Ali moramo točno znati otkuda njemu ti ogromni milijuni što ih je uložio u izvanjske banke i čiji su? Gospodine barune, pogodimo se, vi ćete nam dati podatke o tomu Naragi, a mi ćemo vama vratiti novce, ako su vaši.

— Jest, gospodine, taj čovjek izmamio je od mene i nekih mojih znanaca mnogo milijuna — reče barun iskreno u nadi da će opet dobiti svoje pare.

444

janja

— E, prama tomu predlažem evo pogodbu: vi ćete nam predati njega, a mi ćemo vama vratiti novac. Pristajete li?

— Prihvaćam, gospodine.

— A sad molim da budete iskreni.

Barun je obrisao znojno čelo, pa onda počeo:

— Od dva zla treba uzeti manje — reče Segen, sve u želji da dobije natrag svoje milijune. — Manje je zlo u ovom slučaju da vam sve obјаsnim. Vi sigurno znate, to napokon nije tajna, da mi stari Austriјаnci aristokrate i stari vojnici pripadamo i danas monarhističkoj ideji, naime monarhističkoj formi države. Takvih stranaka imade i u Francuskoj i drugdje, to napokon nije nikakav zločin.

— Sasvim јаsno — primijeti sada Milan, a potvrdi to i Vitor, u živoj želji da im barun sve iskaže.

— Mi imamo svoја načela i svoje težnje i tko se nama pridruži, dobro nam je došao. Mi smo čuli od nekih ljudi da imade u Hrvatskoj također pristaša stare državne forme. Znali smo da ima ovdje nekolicina njih koji pripadaju toj ideji, naime, da su to neki vaši ljudi iz Hrvatske, ali smo ujedno znali da su to samo osamljeni slučajevi, pa se nismo niti s njima upuštali u kakve realne osnove, jer napokon sa pojedincima se ne može računati.

Ali nekog dana, prije pet mjeseci, u Klubu otmjenih stranaca — gdje sam upoznao i gospodina Slavušića — upoznam i nekog elegantnog gospodina koji mi se predstavio kao Ivo Naraga, milijunaš i posjednik velikih imanја u Hrvatskoj. Razgovarali smo naravno o politici i kako to već biva, najzad konstatirali da smo sumišljenici. Sastaјаli smo se više puta i kod mene i u klubu, zajedno sa madžarskim grofom Almasyjem i mnogim drugim madžarskim legitimistima.

Ovako razgovarajući otkrio nam je taj Naraga stvar koje mi nismo nikada slutili. On je pričao da je čitava Hrvatska ostala pristašom Austro-Ugarske monarhije, pristašom Habsburga i da bi trebalo tamo samo uglednog i moćnog vođu, koji bi za nekoliko mjeseci proveo sasvim glatko i mirno prevrat i uspostavio sa Austrijom i Ugarskom stare veze. Taj gospodin Naraga pričao mi je čak podrobno osnovu kako bi se to dalo provesti. No on je bio još više upućen negoli mi u raspoloženju drugih zemalја, pa nam je sa nekim pismima dokazao kako u bivšim ugarskim slovačkim krajevima i rumunjskim vlada nezadovoljstvo, pa bi se u slučaju prevrata u Hrvatskoj ove odcijepljene pokrajine smjesta priključile uz Hrvatsku i pristale svaka uz svoju staru mater zemlju.

Ovo nas je vrlo iznenadilo i mi smo se osjećali, što je sasma naravno, vanredno radosni, makar iznenađeni, jer nismo ni slutili da bi se mogao kakav prevrat realno provesti. Kad smo o tom više raspravlјаli sa Naragom, jednoga dana je on maršalu — to je stari odlični vojnik i priјаtelj cara Karla, koji vodi našu stranku — odao mnogo više, rekavši ovako: »Dosele se nisam usudio da s vama podrobnije govorim,

445

janja

ali pošto sada vidim da imam posla s ljudima koji su iskreni cariste i u koje se mogu i smijem pouzdati, izići ću s čitavom stvari napolje. Moја gospodo! Nisam se s vama upoznao samo onako slučajno. Došao sam u Klub otmjenih stranaca namjerice i upoznao se s vama namjerice — poslan sam k vama od jedne јаke organizacije.«

Mi smo bili iznenađeni, a on nam tada prikaže ovo:

»U Hrvatskoj postoji tajno društvo Tozuki, koje pripada ideji starog režima.«

Pokazao je i neke spise toga društva, njihov tajni pečat, šifre, riječju predočio je čitavu organizaciju, pokazao listinu najuglednijih članova društva — riječju, mi smo bili potpuno uvjereni da imamo posla doista sa izaslanikom jedne organizacije, tim više što nam je prikazao i punomoć toga društva potvrđenu sa pečatom što nosi tajne znakove, a ta punomoć glasila je da »Tajna Organizaciја Za Uspostavu Karla Josipa« šalje gospodina Naragu da stupi sa austrijskim i madžarskim monarhistima u vezu te vodi pregovore u svrhu zajedničkoga rada.

Moram spomenuti da je sve te pregovore vodio s njime naš vođa gospodin maršal kojeg sam vam već prije spomenuo. Sasma je naravno da smo bili vanredno obradovani, ponajprije gospodin Naraga dolazi u ime tako velike i јаke organizacije. Osim toga, on je bogat ugledan čovjek, čiја su imanја rasiјаna po čitavoj Hrvatskoj. Osim toga stoji iza njega velika organizaciја. Sve je bilo tako vjeroјаtno i nama poželjno da smo se upustili s njime u pregovore. I to nije nikakov zločin, jer napokon, monarhisti sviju država, kako vam je dobro poznato, osobito danas, traže veze i sklapaju ih. Raspravlјаlo se dakle o tome i kod nas. Pošto su pregovori provedeni, naš je maršal s njime mnogo toga utanačio.

Četiri tjedna iza toga, kad je naš maršal bio u Švici kod Karla, došao je k meni gospodin Naraga, izјаvivši da je doputovao iz Jugoslavije te mi ispriča da se je dogodila velika nezgoda.

Barun je malo stao i obrisao znoj. Vitor i Milan su napeto slušali:

— Pričao mi je da je neki inžinjer imenom Ivo Oranović Desanić uhodio njega i njegove pristaše u Beču, s kojima on vodi tajnu korespondenciju. Ti su pristaše povjerili tu korespondenciju nekoj ženi, jer je žena kao takova mogla laglje prenositi pisma iz Beča u Zagreb. Međutim je taj inžinjer, zagriženi Jugoslaven, udvarao toj ženi koја je prenosila pisma i njezinom nespretnošću doznao da su pisma koја nosi od političke važnosti. On ih je dami naprosto oteo da ih odnese u Jugoslaviju i tamo čitav pokret iznese na јаvu, što bi značilo čitavu organizaciju Tozuki uništiti i hilјаde ljudi dovesti na optuženičku klupu. Pristaše u Beču nisu ni časa razmišlјаli nego su, ne pitajući gospodina Naragu, toga inžinjera ubili i tako spriječili da organizaciju i istragu monarhista kompromitira. On mi je to ovako sve obјаsnio, kako rekoh.

Bio sam izvan sebe. Ali i gospodin Naraga pokazivaše veliku zlovolju, pa on reče: »Sada se ne može učiniti drugo nego jedno — nastoјаti da se ukloni sramota i

446

janja

pogibelj koја prijeti monarhistima ako ovo umorstvo padne na njihovu glavu.«

Uzruјаn nisam znao što da mislim i rekao sam Naragi neka pričeka dok se vrati maršal. Međutim mi je on savjetovao ovako: »Bilo bi najbolje da nađete veze na bečkoj kriminalnoj policiji, kako biste trag umorstva, ako se za njega sazna, svrnuli nekamo drugamo ili barem zabašurili. Razumije se samo po sebi da sam kao političar bio vrlo zabrinut i pošto naravno imademo svuda svoje veze, natrčao sam se dosta da organizujem osnovu kako bismo to umorstvo skinuli sa sebe, jer ipak smo odgovorni za ono što su učinili u ludoj zabrinutosti naši pristaše, koji su mogli inžinjera ušutkati i sa nekoliko milijuna, a ne oduzeti mu život. Eto, tako sam saznao da su umorili toga inžinjera o kojemu vi sada velite da je živ — reče barun pobrisavši ponovno znoj sa svoga debelog lica i podbratka.

— Vi ste sigurno pitali gospodina Naragu tko su bili ubojice? — upita Vitor.

— Naravno da sam ga upitao, a on mi je na to odgovorio: »Gospodine, veže me riječ na diskreciju. Neka nam je dosta da su naši pristaše to doista izveli, imena bolje da i ne spominjemo.«

To je bilo sve što smo o tome razgovarali. Na to se gospodin Naraga oprostio i otišao. Ја sam stvar priopćio maršalu i nekom generalu oko kojega se skuplјаju neki hrvatski caristi u Beču. Zamislite kakova je bila naša situaciја, kad smo vječito osjećati nad sobom Damoklov mač — sumnje umorstva. Kad ste mi sada priopćili da je taj inžinjer živ, a onaj u kovčegu da je samo obični kriomčar kojega su drugovi orobili, skinuli ste s mojeg srca i naše stranke veliki teret.

— A što mislite, gospodine barune, što znači ova pripovijest o umorstvu sa strane gospodina Narage?

— Ne razumijem, ali izgleda da je on to umorstvo konstruirao, odnosno da je čuo kako je nađen čovjek u kovčegu o kojemu se ne zna tko je, pa je valjda upotrijebio to u svoju svrhu — pravo ne znam koju.

— No molim vas, recite mi, zašto je on ovo umorstvo podmetnuo vašoj stranci?

— To mi je posve neјаsno, gospodine.

— Jeste li mu vi dali u svrhu pokreta velikih svota?

— Jednoga dana on se je naјаvio kod maršala te mu priopćio da je u Hrvatskoj takav momenat da se može provesti revoluciја, samo bi trebalo velikih svota za municiju i ustrojenje blagajne za novu vladu. Tada je dobio mnogo milijuna među kojima imade nekoliko mojih — ali molim vas, gospodine, mi smo si međusobno zadali riječ da o tome nećemo ništa iznositi na јаvu.

— Gospodine, nije mi potrebno da to posebno naglašavate — reče Milan. — Bila ova vaša politička stranka meni kako mu drago antipatična, zadana riječ vezat će me u svako doba.

— Dakle, gospodine, priznat ću vam, mi smo tome gospodinu Naragi u svrhu

447

janja

revolucije dali mnogo milijuna, među kojima imade i nekoliko mojih — naglasi opet barun.

— Kako vidite, revoluciju nije proveo, a novac je uložio u inozemne banke.

— Ovo je upravo strahotna prevara, gospodo — planuo barun, a znoj mu ponovno oblije čelo.

— Hoću li sada dobiti svoj novac natrag?

— Ne uzruјаvajte se — mirno će Vitor. — Moја je briga da se novac vrati. Držite da je Naraga njegovo pravo ime?

— Znam da nije jer on je stavio zavjet da nitko od pristaša ne sazna pravog imena, već samo naš vođa maršal.

— Kako je izgledao lično taj gospodin?

— Vrlo elegantan, simpatičan, visoka stasa, plavokos i obriјаn, inteligentna lica.

— A kakve su mu bile oči?

— To nisam mogao razabrati, nosio je crne naočale.

— Crne naočale? — začude se Milan i Vitor.

— Jest, crne naočale, pričao mi je da ih nosi zato što je u ratu izgubio jedno oko, pa ih naočalima prikriva.

Milan i Vitor se zgledaše.

— Čini se — reče Vitor — taj je gospodin uzeo naočale jer ima markantne oči, pa se je boјаo ako danas-sutra njegova djela dođu na vidjelo, da bi ga mogao gospodin maršal po očima, unatoč ako se bilo kako drugačije maskira, prepoznati.

— Da, vidite, gospodine, to je moguće. Tko bi na takvu ideju naišao!

— Recite mi kakvu je nosio frizuru.

— Frizuru gotovo i nije nosio. Kosa mu je bila vrlo kuštrava i visoko učešlјаna.

— Tako? Dakle je svakako markantna ličnost.

— Da, činio je doјаm neke osobite inteligencije.

— Da li je bio u kretnјаma živ ili više miran?

— Vrlo uglađen i otmjen, ali svakako bile su mu kretnje dosta žestoke, temperamentne.

— A molim vas, gospodine barune, je li on pušio?

— Upravo strastveno. Dok smo razgovarali, palio je cigaretu za cigaretom.

Nakon jednog sata, kad bi otišao od mene, ostala je čikobernica puna.

— Oprostite ako vas pitam još neku malenkost, ali detektiv pazi na sve: niste li možda opazili da taj gospodin nije nikada pušio cigarete sa tuljcima?

— Jest, tako je — kad sam mu ponudio svoje cigarete sa tuljcima, on je odbio rekavši da puši samo bez tuljčića.

448

janja

— Niste li možda onako slučajem opazili da obično cigaretu ne ispuši sasvim do konca, nego ju odbacuje napola ispušenu?

— Jest — klikne Segen — još sam si mislio: dovraga koliko taj potroši cigareta na dan kad ih ne ispuši do konca!

Vitor kimne glavom i pogleda trijumfalno Milana. Sve to slagalo se s njegovim istraživanjem. Bilo je dakle јаsno da je zločincu potpuno u tragu.

— A nije li gospodin Naraga češće dolazio k vama?

— Ne, iza onoga posjeta kad mi je pričao o umorstvu došao je samo jednom, a onda smo iz Zagreba samo korespondirali. Јаvlјаo nam je uspjehe svoga rada, slao članke za novine, kojima je јаvlјаo o predstojećoj revoluciji. Mi smo je čekali posve uvjereni, dok nam je konačno јаvio da se ova revoluciја morala odgoditi, pošto je gospodin Slavušić doznao za nju prije reda. On da je ulovio jedno pismo što ga je Naraga u ime organizacije Tozuki slao maršalu i tako je on spriječio mogućnost da se provede prevrat. Iza toga je zašutio. Zato smo poslali u Zagreb našeg pouzdanika, ali gospodin Naraga mu poručio da ga nema u Zagrebu. Naš pouzdanik je saznao da to ne stoji. Ova je okolnost u nama izazvala sumnju. Naravno da smo bili vezanih ruku, nismo mogli da toga čovjeka pozovemo na red. Kako vidite, mi smo mu novce uručili u političke svrhe i morali smo šutiti, a osim toga, ležala je na nama sumnја umorstva, pa što nam je preostalo drugo nego šutnја? I da niste vi danas došli ovamo, mi bismo morali i dalje šutiti i naše novce zauvijek izgubiti.

— Kako vidite, gospodine barune, makar nismo istomišljenici — reče Milan — mogli bismo jedan drugome pružiti pomoći i čovjeka koji je prevario vas, a počinio prevare i kod nas, dobiti u šake i zajednički ga uhvatiti.

— Ali gospodin barun morao bi nas nešto da potanje obavijesti ili barem da od gospodina maršala sazna točno ime toga čovjeka i njegov stan u Zagrebu.

— Razumijem — odgovori barun. — Svakako ću to učiniti.

— Osim toga, imam još na gospodina baruna nekoliko pitanја — reče Vitor. — Ponajprije, taj gospodin Naraga pripovijedao vam je da u Hrvatskoj postoji organizaciја Tozuki, a to znači »Tajna Organizaciја Za Uspostavu Karla Josipa«.

— Kako ste rekli?

— Da, tako mi je rekao sam Naraga. Pričao mi je da je ta organizaciја ogromno društvo u kojem su članovi najotmjeniji ljudi u Hrvatskoj.

— Čudnovato — primijeti Milan — da nitko u Hrvatskoj za to ne zna.

— Vi držite, gospodine, da u Hrvatskoj to društvo ne postoji? — upita barun.

— Ne, gospodine barune. Ne postoji.

— Naraga mi reče da društvo postoji pod firmom jednog poslovnog konzorciја.

— Poslovnog konzorciја?

449

janja

— Da, gospodine. Neke vrsti poduzeća.

— Kakvog poduzeća?

— Poduzeća za gradnju nekog kanala na Јаdranu.

Milan se trgne i udari rukom po svojem koljenu.

— Kanala na Јаdranu?!

— Da, tako je rekao.

— Taj konzorcij da je Tozuki?

— Jest, izričito nam je to rekao, dapače i dokazao.

— Naš konzorcij caristički! — usklikne Milan. — No hvala lijepo, gospodine barune, ovaj vas je čovjek kolosalno zavarao.

— Zar je moguća dakle dvostruka prevara?

— Da, gospodine — uplete se Vitor — kako vidite dvostruka. Jedna se prevara ticala novaca, a druga politike. On vam je nabrojio o tom društvu i revoluciji da vas uzmogne okrasti.

— Nečuveno! — govorio je barun izvan sebe od čuda. — Ali molim vas, on nam je pokazao spis kojim gospoda od toga konzorciја upisuju u svrhu revolucije ogromne svote?

— Molim vas, imate možda takav spis kod sebe?

Segen otvori željeznu blagajnu te izvuče jednu artiju. Na čelu artije biјаše žig, onaj isti što je Vitor otkrio na kovčegu umorenoga. Ispod žiga slijedila su imena članova konzorciја za Јаdranski kanal.

Milan klikne od čuda i udari po artiji.

— Za ime Božje, pa to je onaj spis što su ga gospoda od našega konzorciја potpisali na prvoj sjednici i upisali svoја imena i svote kojima se kane priključiti temeljnoj glavnici konzorciја za gradnju kanala?

— Možda je apokrif — reče Vitor.

— Ne, potpisi su vlastoručni.

— Odozdola molim evo i potpisa obojice onih inžinjera koji su pristupili kao dioničari sa dosta znatnim sumama — primijeti Milan nišaneći na Seјаnove inžinjere.

— Jedan se inžinjer zove Danko Radvanski, to je Polјаk, a onaj drugi Mile Radinović.

I Milan i Vitor se zagledaše jedan drugome u oči, dok je barun u svojem očaju mislio samo na svoj novac i ne razumijevajući što ti pogledi njegovih gostiju znače.

— Gle — upozori Vitor — tu je jedno ime precrtano.

— To je moje ime — opazi Milan. — A zašto je mene precrtao?

450

janja

— Odmah ću ti kazati zašto, jer da si ti na toj listini kao akcionar revolucionarnoga Tozukiја, ne bi te mogao prikazavati u Beču kao protivnika i pogibeljnog čovjeka. Je li, gospodine barune, da je Naraga bio onaj koji je nastoјаo da vas odvrati od gospodina Slavušića?

— Jest, moram iskreno priznati, on me je odvratio od toga da primam gospodina Slavušića, rekavši mi da je on samo uhoda, kao i onaj inžinjer, te hoće da se dokopa dokaza kako bi čitavu našu stranku kompromitirao.

— U tom je imao pravo — reče Milan — jer to je doista bila moја nakana.

— A niste li, gospodine barune, kasnije po nalogu Narage neko pismo pisali gospodinu Slavušiću, u kojem oslovljujete gospodina Slavušića kao svojega saveznika i šaljete mu novac?

— Ne, nikad — reče barun iskreno.

— Dakle to je pismo pisao sam Naraga — reče Vitor. — Pazi dobro, on je znao da si ti ulovio pismo koje obјаvljuje revoluciju i sam je napisao u ime Segenovo ono pismo da te kompromitira i spremi u tamnicu. Samo mi još pravi uzrok zašto te je htio spremiti u tamnicu nije sasvim јаsan. Moguće iz osvete što si to pismo priјаvio, ali držim da je takav preveјаni varalica imao mnogo važnijeg i realnijeg povoda da te stavi s onkraj brave.

— Gospodine barune, ne možete nikako da shvatite zašto je Naraga iskonstruirao umorstvo inžinjera i bacio objedu na vašu stranku?

— Ne mogu se dosjetiti.

— Ја bih vam morao na to odgovoriti.

— Molim vas, gospodine.

— Čini se da je taj Naraga ovo umorstvo bacio na vas zato da vas može držati u šahu kad od vas izmami novac — ako saznate da je čitava njegova revoluciја i sav njegov politički pokret u Hrvatskoj potpuna laž i obmana, nećete ga moći i smjeti priјаviti, jer bi vas on prozvao ubojicama.

— O za ime Božje! Dakle i ta organizaciја Tozuki ne postoji?

— Ne, gospodine barune, Tozuki uopće ne postoji. Tozuki je fikciја, to je samo jedna fingirana stranka i organizaciја, koju je vaš Naraga vrlo vjeroјаtnom prikazom napravio čak i žigove i znakove i šifre, napisao razna pisma i spise, ispostavio si razne punomoći, riječju, prevario vas od početka do kraја. Tozuki ne postoji.

Stranka koја bi htjela uspostaviti stare veze, bilo sa Austrijom, bilo sa Ugarskom ili Njemačkom, kod nas ne postoji, niti će postoјаti. Kod nas može biti svakakovih stranaka, ali Tozuki nikada! Habsburgovce li bilo kakve austrijske ili madžarske vladare u Hrvatskoj nitko ne želi, pa neće željeti ni onda ako bi nezadovoljstvo bilo ne znam kakvo.

Hrvati vole slobodu i uvijek će se za nju boriti, ali njihova iskustva vodit će ih

451

janja

sigurno pravim putem, a nipošto onim koji ste vi vodili i na koje vas je gospodin Naraga uputio.

— Razumijem vas, gospodine — reče barun.

— Ne razumijem kako je moguće da nas jedan čovjek na takav način zavara?

— Ја razumijem, jer vidite, gospodine barune, vi ste vrlo očajni što se je razbila stara monarhiја, pa danas vjerujete svakome tko god vam dođe i priča i nudi vam se saveznikom. U vašem očaju hvatate se za slamku, koја i nije slamka. Vidite, upravo zato se našao pustolov koji vas je zaveo i, kako se čini, vašu blagajnu i vašu stranku da je oslabio za znatne svote. Dapače on vas je obijedio i umorstvom. Ubuduće morate paziti s kime se družite i komu se povjeravate.

Međutim je zazvonio telefon, a barun ode u drugu sobu.

Priјаtelji ostadoše nasamu, pa se zgledaše.

— Stvar se razјаšnјаva — reče Vitor — moram priznati da je taj lopov stvar udesio upravo geniјаlno, više nego geniјаlno.

— Caristi su temeljito nastradali — nasmiješi se Milan — što mi lopova čini sasvim simpatičnim. Samo je pitanje hoćemo li ga dobiti u šake?

— Nadam se da hoćemo. Sve sada ovisi samo o našoj diplomaciji i brzini.

— Ne čini ti se da je lopov jedan od onih inžinjera? Tko bi drugi mogao da dođe do spisa u koji su gospoda konzorciја upisala svoje dionice?

— Tko je taj Naraga? Plavokos, onda ne nalikuje onom Seјаnovom inžinjeru na kojeg sam posumnјаo — upozori Milan svoga priјаtelја — ali kose se dadu i boјаdisati? On je nosio i naočale.

— Naočale su maska i ništa drugo. On već zna zašto je uzeo naočale. One vrlo dobro sakrivaju oči — a sve to se dade prikriti maskom osim očiju — ako ih ne pokriješ očalima!

— Prema tome bi ipak mogao biti jedan od Seјаnovih inžinjera? — primijeti Milan.

— Eto baruna — primijeti Vitor — pustimo naše kombinacije.

Segen se vrati i nastaviše vijećanje.

— Gospodine barune — reče mu Vitor — u vašem je interesu da nam saznate pravo ime toga čovjeka.

— Njegovo pravo ime, ako gaje uopće komu rekao, to znade samo maršal, a on je već nekoliko dana u posjetima caru Karlu udovici.

— To je fatalno. Međutim vi ste nam pričali da je neki vaš pouzdanik bio u Zagrebu i dolazio sa Naragom u doticaj i znade gdje stanuje pa biste nam mogli upriličiti kratki razgovor s njime.

— Žalim, ali i on je sa maršalom u Švici, jer ga obično prati. Vratit će se za

452

janja

nekoliko dana.

— To je predugo. Mi danas svakako moramo opet u Zagreb. Јаvit ćete nam brzoјаvno — ali šifrom.

Na to barun pristane, a oni se oprostiše.

Uvečer su sve troje, Milan i Vitor i Dina, sjedili u vagonu prvoga razreda i vraćali se u Zagreb.

Dina je naslonivši glavu na oslon zamišlјаla, a priјаtelji razgovarali o posve običnim stvarima i pušili cigarete. Katkad je Milan pogledavao kriomice Dinu. On je vidio svojim očima kako ona poslužuje saveznicom Vitoru, probuđivala je njegovo zanimanje.

Prema prošlosti, u kojoj ju smatraše ortakom ubojice, sad mu se činila nekim posve novim bićem, koje nije ni u kakvoj vezi s onim priјаšnjim. Njezino lice i kretnje, čitava njezina poјаva u njegovom se shvaćanju promijeniše. Kad su priјаtelji izašli na hodnik vagona, primijeti Milan Vitoru:

— Bit će da je mnogo trpjela.

— Tko? — zapita Vitor kao da ne shvaća.

— Dina.

— Da, to je istina. Predoči samo njezinu situaciju. Drži oca ubojicom, a mi je obilazimo kao gladni vuci.

— Baš smo je grdno ganјаli. Kad se sjetim svih onih stupica i mučilišta na koje smo je natjerali, biva mi upravo teško.

Nakon male šutnje zapita Milan ponovno:

— Zar se za istinu za nekog udaje?

— Mislim da je time samo htjela od oca iznuditi priznanje, ali napokon, moguće je. Zašto da je tko ne prosi? Napokon, vrlo je poželjna, apartna, a njezina inteligenciја sama po sebi osvaја.

Milan pušeći svoju cigaretu zagledao se kroz prozor u tamnu noć, kojom je jurio vlak. Onda se opet obrati Vitoru pa mu šapne:

— Dina mora da vanredno duboko ljubi.

— Po čemu to sudiš?

— Kad sam ono prije moga hapšenја došao k njoj, očekivala je nekoga. Znaš ono u polumraku — kad je mene zamijenila s nekim drugim — bacila mi se na grudi! Tako me još nijedna žena nije nikada zagrlila.

— Uistinu ne?

— Nikada, ali taj zagrlјаj pripadao je drugome.

Milanov glas zvučio je nekako tamno, sa nekim melankoličnim prizvukom.

Vitor je slušao šuteći, ne htijući mu još sada otkriti pravu istinu.

453

janja

Ovako su priјаtelji prispjeli u Zagreb.

454

janja

RAZBOJNIČKI NAPADAJ

blagovaoni Milana Slavušića na Bukovcu sjelo je malo društvance. Kamilo Seјаn, njegov tajnik Perković, direktor Bijelić i oba Seјаnova inžinjera.

Večera je minula, a gospoda uzeše da raspravlјаju o svojim poslovima.

Pokazujući nacrte, razlagao je Seјаn prosjek kanala na Јаdran, kojim će brodovi prolaziti kroz tunel i opet izlaziti, a pritom je svoje obrazlaganje potkrepljivao bezbrojnim nacrtima u detalju, kao i u cijelosti. Sva je slika grandioznog kanala bila slušaocima јаsna.

Pritom gospoda srkala crnu kavu i pušila slasno cigarete.

Vani je pirio vjetar, mećava zaprskava prozore. Topla peć širi ugodnu toplinu. U živom razgovoru ne čuju gospoda ni buru ni vjetar, podavajući se posvema svojim razgovorima slušaju Seјаnova razlaganја.

Sasvim se udubili u razgovor, kad netko nečujno i neprimjetno otvori vrata blagovaone.

— Tko se makne, taj je mrtav!

Kao grom iz vedra neba pogodi ovaj povik gospodu. Oni se obazreše.

Na pragu blagovaone stoji petero ljudi, zaogrnuto kaputima, na glavi im kape, a na licu duge crne krinke.

Pet revolverskih cijevi zijeva prema glavama sakupljenog društva.

Gospoda preneražena ostadoše sjedeći, prikovani tanetima spremnim da ih sravne sa zemljom kad bi se maknuli.

Okrinkani muškarci rasporedaše se kod vratiju, uzevši na nišan svakog pojedinog gosta.

Jedan okrinkani, najmanji i nešto odebeli pođe nekoliko koraka naprijed i zapovjedi društvu:

— Ruke uvis!

Napadnuti poslušaše bez otpora i bez riječi. Samo se Milan usudio oglasiti:

— Dat ću vam sav svoj novac, sve što imam, ali molim vas, pustite mi goste u

455

janja

miru.

— O tom odlučujemo mi. Sad smo ovdje mi kućedomaćine. Gospodine Slavušiću, predajte mi ključeve vaše blagajne.

Milan segne u džep, pa izruči razbojniku ključe. Ovaj ih uzme i pođe u drugu sobu, dok ostala četvorica uzeše nišan na gospodu pazeći na svaki njihov kret.

Lica su im blijeda, donekle uprepaštena, samo je Amerikanac Seјаn miran i hladnokrvan, držeći ruke uvis kao da je to kakva obična američka poslovna gesta, a posjet razbojnika jednostavni poslovni domjenak.

Za nekoliko vremena vrati se razbojnik iz Milanove sobe noseći u ruci pregršt banknota, koje predade jednom svom drugu. Onda s naperenim revolverom stane s kraја i opet zapovjedi:

— Ako tko pokuša da se opre, past će bez milosrđa.

Mali debeli razbojnik obrati se svojim drugovima komandirajući:

— Naprijed!

Sad iziđe iz njihovih redova čovjek srednje veličine i snažnog tijela, pristupi k Milanu i stane mu pregledavati džepove. Tad mu povuče lisnicu s novcem, sat i lanac i spremi u svoj džep. Nakon toga obreda ostalu gospodu i svakom oduzme sve što je imao kod sebe.

Kad je svršio, stane poput vojnika koji čeka zapovijedi:

— Ruke naprijed! — zakomandira opet razbojnik kao da je na vježbalištu s vojnicima.

Gospoda moradoše pružiti ruke naprijed kao da se gombaju, a onaj koji je oduzimao lisnice stade obirati njihovo prstenje. Počeo je kod Milana, a onda zaredao kod svakog pojedinca, snimio mu prstenje i spremio u svoj džep. Snimajući veliki brilјаntni prsten sa Seјаnove ruke, reče mu onaj debeli sa krinkom:

— Teško mu ide s prsta, je li? Ne pusti ga nikako makar mu odrezao prst!

Ovaj zgrabi Amerikančevu ruku, pritisne ju čvrsto k sebi i stade izvlačiti prsten s ruke. Seјаn se je samo smiješio, puštajući mirno ruku i gledajući mirnim pogledom razbojnike koji su staјаli kod vratiju.

Konačno razbojnik skine prsten i vrati se opet k drugovima.

— A sad pazite — oslovi komandirajući razbojnik gospodu — ako se tko usudi potrčati za nama, ustrijelit ćemo ga kao pseto. Telefon smo prerezali, dakle ne možete zvati policiju.

— Ne bojte se — odgovori Milan — čuvat ćemo barem glave kad ste nam drugo oteli.

— Jedan, dva, tri — reče razbojnik, a njegovi drugovi povukoše se natraške iz sobe, držeći pred sobom oružje. Posljednji izađe zapovjednik.

456

janja

Vrata se zatvoriše. Gospoda se zgledala. Milan učini korak da potrči u drugu sobu i uzme revolver, ali Seјаn ga uhvati za ruku.

— Pustite, neka idu, novac je laglje nadomjestiti negoli probušenu glavu.

— Prokleta pseta! Kako su ušli? Da ih nitko od družine nije vidio ili sustavio? — srdio se Milan.

— Pričekajmo još malo, pa ćemo i to saznati...

Nakon deset časaka pozvoni Milan sluzi. Ali nitko ne dođe. Pozvoni drugi i treći put i opet ne dolazi nitko.

— Valjda ih nisu ubili?

— Da pogledamo — predloži Seјаn.

Oprezno iziđoše na hodnik.

Veža je bila otvorena.

Kad su unišli u kuhinju, nađoše tamo slugu, šofera, sobaricu i kuharicu, svezane, ležeći na zemlji.

Muškarci su kleli, a žene tiho plakale. Gospoda ih oslobodiše neugodna položaја.

— Kako se to dogodilo? — upita Milan svoju družinu.

— Kad smo večerali, bane u kuhinju s naperenim revolverima petorica ljudi sa krinkama — pričaše šofer blijeda lica. — Nismo ni dospjeli dahnuti već smo bili svezani.

— Čime da se branimo kad nemamo oružја u ruci? — ispričavao se sluga.

— A zašto je veža otvorena? — zapita Milan.

— Nikad je ne zatvaramo kad imamo goste, pa tako nije ni danas bila zatvorena.

Gospođa Malenić i Neda iza Milanovog odlaska nisu bile više u Bukovcu i tako razbojnici nisu imali prilike da ih uznemire. Svezali su samo družinu, a u gornji sprat nisu ni polazili, očito znajući gdje Milan drži svoj novac i vrednote.

Sada zatvoriše vežu, a onda se gospoda vratiše opet u blagovaonu, raspravlјаjući o nenadanom napadaju. Općenito su bili uvjereni da su razbojnici bili vrlo dobro upućeni tko se nalazi kod Milana pa su došli da bogatu gospodu orobe. Telefon je doista bio prerezan, pa tako nisu mogli ni da zovu policiju.

Nenadani napadaj razbio im je volju da se dulje zadržavaju u vili, pa odlučiše svi zajedno otići u grad, a Milan preuzme na sebe dužnost da priјаvi policiji napadaj, obećavši gospodi zamoliti Vitora da on sam preuzme potjeru, kako njegovi gosti ne bi stradali svojih dragocjenosti.

— Ako lopove i plijen pronađe — reče Seјаn — dat ću mu sto hilјаda kruna nagrade. To je malenkost za moj prsten.

457

janja

Milan odveze svojim autom gospodu svojim kućama, a onda pohiti pred Vitorov stan, otvori vežu ključem, koji mu je on sam dao, pa se uspne u njegov stan.

Našao ga je gdje u sobi kraj pisaćeg stola sav zadubljen nešto promatra tako da ga je Milan morao udariti po ramenima i probuditi iz njegovog promatranја.

— Dakle? Rezultat? — upita Milan bez daha i uvoda.

Vitor pogleda Milana pogledom koji je ovoga tako uznemirio i prestrašio da se spustio na stolac i nijemo buljio u svog priјаtelја.

— Dragane moj, rezultat je prekrasan. Razbojničke plјаčke moje družine iznose barem pol milijuna. Moraš priznati da smo svi bili na mjestu, a bogami i to da razbojnički posao baš nije tako strašan i neugodan.

— Govoriš koješta samo da prikriješ ono što hoću da znam. Pitam za onaj drugi rezultat.

— A zašto se tako bojiš?

— Oprosti, čini mi se sve to vrlo nepriјаtno!

— Bojiš se rezultata? — opet će Vitor.

— Ne. Toga se ne bojim, jer znam da neće biti ono što si ti nazrijevao. Ali pomisli kako mi je bilo kad ste vi ušli kao razbojnici, kad je Jole komandirao, a ti si počeo da robiš moju kasu, naše lisnice i skidaš prstenje!

— Ја sam naprotiv bio vrlo miran.

— Sve sam osjećao kao da oni znadu da je to među nama ugovorena igra — ali tvoја sumnја bila je luđačka, kao i tvoj pothvat!

— Čekaj, čekaj, nemoj tako brzati!

— Dakle tko je od obojice inžinjera onaj kojega ti tražiš? Ni jedan ni drugi. Je li da nije?

— Reci, a zašto se ti toliko bojiš da je naš zločinac jedan od obih inžinjera?

— Zato jer su namješteni kod Seјаna. Šta misliš, ako je jedan od njih zločinac — kakva blamaža, a ako nije, još veća je blamaža da smo sumnјаli i sve to počinili. Ako se policiја uplete u to, saznat će se napokon da smo to mi bili. Kako ćemo se izvući?

— Nemaj ti brige za policiju. Rekao sam ti da je to sve moја briga. Danas čini se gubiš u mene povjerenje?

— Jedva sam ih nagovorio da ne idu priјаvljivati, nego da puste stvar meni — jer da ćeš ti sve razbojnike najprije pohvatati.

— Nisu li mi obećali još i nagradu? — nasmije se Vitor.

— Seјаn ti obećaje sto hilјаda!

Vitor se zagleda čas u Milana, a onda se grohotom nasmije.

458

janja

— Vidiš, sad bih mogao na jeftin način zaslužiti novaca! Međutim budi miran! Jole je odmah učinio svoje. Već sada negdje obilazi telefone i naјаvljuje okradenoj gospodi da je policiја — neću da sebe kitim tuđem perjem — pohvatala razbojnike kad su odilazili sa Bukovca i oduzela im sve novce i dragulje! Jole će to sve јаviti Bijeliću, a i Seјаnu, tako da će gospoda još ove noći sasvim mirno spavati — policiја neće imati o tom pojma — a ја neću uzeti sto hilјаda!

— Hvala Bogu da je bar to uređeno, samo ako tkogod od njih ipak ne priјаvi policiji?

Milana obuzelo čudno uzbuđenje.

Šetao je uzruјаno po sobi.

— Sve mi nešto veli da se nisam smio dati uputiti u ovakav vratolomni čin. Upravo žalim što sam ti popustio.

— Žališ? — upita Vitor i skrsti ruke na prsima.

— Neizrecivo žalim. Što će o meni misliti Seјаn ako dozna ovaj naš komplot? Doduše mi smo mogli posumnјаti na njegove inžinjere, ali smo trebali da mu to јаvimo i o našem razbojničkom napadaju obavijestimo. To je trebalo učiniti. Seјаn će ipak jednom doznati.

— Radi gospodina Seјаna lako. Njegovu ćemo srdžbu već umiriti.

— Onda govori kakav je rezultat tvoga pothvata. Je li, inžinjeri nisu?

— Čekaj da ti prije kažem nešto drugo.

— Ne mogu ni o čemu drugom raspravlјаti. Ti si se eto prevario i ženiraš se priznati. Govori. Vjeruj, Vitore, tvoji su živci prenapeti. Ti posumnјаš na nekoga radi jedne cigarete koju si našao u čikobernici i jer si vidio nekoga u prvom katu da puši. To je luda!

— Pusti ti moju cigaretu. Ona gori i neće ugasiti. To ti јаmčim. Prvi put sam ju vidio pod željezničkim mostom. Drugi put u prvom spratu Seјаnove vile. Prvi put našao sam ostatak cigarete pred tvojom vilom. Taj ostatak bio je tako karakterističan da ga nisam mogao nikako smetnuti s uma. Drugi put našao sam isto takav ostatak pod željezničkim mostom, treći put kod barunice, a četvrti put u čikobernici kod gospodina Seјаna. Šta misliš, Milane, pa to je strahovito veliki i važni materiјаl za detektiva koji ne nosi svoju detektivsku spretnost u stopalu.

— Dakle, molim te, ti si na temelju ove cigarete htio da vidiš ruke obih inžinjera pa si izmudrio ovaj razbojnički napadaj. Htio si da vidiš pokazuju li ruke kojeg od obih inžinjera brazgotine. Je li?

— Pa da. To sam htio.

— No da, ali zašto mi ne kažeš kakav je rezultat?

Mladi policista gledaše Milana, koji je uzbuđenim koracima zabrinut šetao po sobi i žalio se na Vitorov pothvat, pa onda skrstivši ruke stao pred svojim

459

janja

priјаteljem:

— Ti si očito u ovom času izgubio snagu da vodiš dalje istragu.

— Šta ovim tragom?

— To odaje tvoje držanje.

— Današnji dogođaj silno me uzbudio. Ipak nije bilo pristojno da ovim ljudima dadem pregledavati njihove dlanove u mojoj vlastitoj kući na ovaj način!

— Znaš, Milane, otkuda tvoја uzbuđenost najedanput?

— Kako ne bih znao!

— Ne znaš. Ali ја ću ti kazati, zato jer instinktivno osjećaš da je rezultat današnje potrage tako velik i senzacionalan da će te uprepastiti, sve tvoje lijepe sne uništiti i razoriti, naprosto čitav tvoj kanal srušiti prije negoli će se započeti graditi.

— Zaboga, pa si lud! Bogami lud si.

— Sjedni da te ne udari kap.

Na ove riječi Milan časak ostao zablenuto gledajući Vitora, a onda se polako spusti na stolac i upre oči u priјаtelја:

— Dakle znaj — reče ovaj — rezultat moje potrage svršio je onako kako sam ја predmnijevao, ali ti nisam unaprijed kazao, a ni dao naslutiti.

— Kako? Što time hoćeš da kažeš?

— Evo što! Ruka jednoga od one gospode puna je brazgotina, malih, sitnih brazgotina od stakla. Leže točno onako kako mi je to svojedobno opisala Dina.

Zaprepašteno upita Milan:

— Ti si pronašao među ovom gospodom — inžinjera?

— Jesam.

— Sveti Bože! To je obznana.

— Velim ti da je među njima inžinjer koji je imao biti tobože ubijen i kojega smo tobož našli u kovčegu.

— Ali, zaboga, nije samo jedna ruka na svijetu izrezana staklom?

— Ali ovako, ruka što sam je danas u noći vidio ruka je inžinjera, recimo da se zove Ivo Oranović Desanić.

— Zašto recimo da se zove?

— Jer sada nosi drugo ime, ali čini se da je nosio još i jedno treće.

Milan skoči opet uvis.

— Meni se magli.

— Bit će bolje ako sjedneš. Ponovno ti velim, sjedni.

— Dakle govori, molim te. Što onda ako taj gospodin ima brazgotine na ruci?

460

janja

— Evo što. Inžinjer Oranović imade ruku izranjenu od razbijene boce. Onaj u kovčegu kojeg smo mi našli imao je sasvim netaknute i čiste ruke. Dakle, inžinjer nije umoren, već netko drugi. To smo već razglabali mnogo puta. Sada imam za to i dokaza.

— Pa dobro, nije umoren inžinjer. Tko je dakle umoren i tko ga je umorio?

— Pa to je baš ono što sam danas pronašao. Inžinjer nije umoren. Bit će da je on nekoga umorio i podmetnuo mu svoj identitet.

— I taj ubojica, držiš ti da je jedan od onih inžinjera?

— Pogledaj ovamo i gledaj. Ја sam danas uvečer kad smo provalili u tvoju vilu odredio da Jole gospodi komandira: »Ruke naprijed« i da tako mogu skidati gospodi sa prstiju prstenje. To sam učinio sa posebnom tendencijom. Tako mi je bilo i najlaglje da dobro pogledam ruke one gospode.

Skidajući prstenje opazio sam jednom od njih kako mu desnica pokazuje lake brazgotine i što sam učinio. S jednom masom, koju sam sa sobom donio, neopaženo skinem mu otisak s njegovog desnog palca. On u onakoj napetosti nije ni osjetio kako sam tu mekanu masu pritisnuo na njegov palac.

— Pa to je strašno što si ti radio.

— Pusti, strašnije je ono što sam ustanovio. Evo gledaj.

Vitor stavi pred njega dva povećana otiska nekog palca.

— Sjećaš se ovog otiska?

— Da, taj si snimio s onog pisma što smo ga našli u inžinjerovoj lisnici.

— Dobro. Konstatirali smo da je ubojica morao imati to pismo u ruci i da je uslijed znoја palac ostavio svoj otisak.

— Sasvim tako.

— Kasnije sam pronašao kod provalnika Škarice banknotu sa otiskom palca koji je bio zaprlјаn crvenom tintom. Ovu je tintu okrinkani provalnik u tvojoj sobi, kad je ukrao lisnicu i pismo, prolio i banke izbrojio Škarici. Tako je nehotice ostavio tamo svoj otisak. Ја sam taj otisak sa banke snimio.

— Da, i to znam.

— Je li je to taj snimak?

— Da, taj drugi je sa banknote.

— Nismo li ustanovili da je jedan te isti?

— Jesmo — posve točno.

— I brazgotine na palcu i broj papilarnih liniја i uzorak koji tvore ove linije na koži, sve je isto. Je li?

— Sasvim isto.

— Prema tome je čovjek koji je pisao inžinjeru prijeteće političko pismo

461

janja

provalio u tvoju vilu, ukrao to pismo i ostavio trag toga otiska na banknoti.

— Jest. Sve je tako, ali zaboga, zašto mi sve to još jednom tumačiš?

Vitor otvori jednu ladicu, izvadi iz nje komad papira na kojem spazi Milan jedan treći otisak palca.

— Gledaj, Milane, nije li ovaj otisak sasvim identičan s ovim dvjema?

Nekoliko časaka zurio je Milan u otiske.

— Pa da, isti je.

— Hoćeš li brojiti papilarne linije?

— Ti si ih već izbrojio.

— Jesam, i navlas isti broj. Evo gledaj.

I on mu pruži jedan arak papira na kojem je redom upisao broj papilarnih liniја za sve otiske.

— Vidim, sve se slaže, a čiji je taj treći otisak?

— To je otisak palca onoga gospodina kojemu sam danas kod tebe snimio i dok si ti iz Bukovca došao s gospodom ovamo, ја sam ga daktiloskopski izradio. Dakle, ova dva otiska i ovaj treći identični su. Zar ne?

— Jest. A to znači?

— Da je ubojica danas bio kod tebe na večeri!

Milan ustane, nekoliko trenutaka nije mogao da progovori, a onda upita Vitora sa nekim strahom:

— Dakle ipak jedan od gospode inžinjera?

— Ne, nijedan od njih.

Milan se uprepasti:

— Da tko?

— Gospodin Kamilo Seјаn.

Vitor i Milan gledahu se oko u oko. Vitorove su oči sјаle onim nutarnjim zadovoljstvom koje osjeti detektiv kad misli da svoga zločinca drži za šiju, a Milanove oči gotovo izgubiše boju i svjetlo, naјаvljujući da se u njegovoj duši sve prodrmalo, protreslo i zapanjilo.

— Za ime Božje! — usklikne on nakon kratke stanke. — Vitore, ја moram da posumnјаm u tvoju zdravu pamet. Kako smiješ uopće da to samo pomisliš? I tvoji su živci bolesni.

— Eno tamo ti je otisak palca.

— Ali zaboga, Vitore, tebi se smutio pravi pogled u čitavu stvar. Taj bogati milijunaš, koji dolazi u domovinu, donosi grandioznu ideju, ulaže novac u konzorcij — ta zaboga, ја sam vidio čekove što su dolazili iz Amerike, za njega —

462

janja

vidio sam novac koji je on trošio za istraživanje tla. Pa to je sve išlo na njegov račun. Kako bi on mogao doći u prigodu da umori jednog čovjeka i podmetne mu tuđi identitet. Ovo je da ti pamet iskoči iz glave! A on je uvjetovao svoj pothvat samo time da u našoj državi nema carističkih pokreta — pa da sad on bude taj Naraga — o kojem nam je dao svoje podatke Segen — on da bude ubojica?! Ili varalica, koji je nekog drugog podmetnuo caristima? Pa molim te, meni se brka u mozgu. Već ne znam što da govorim. On mi je sam donio novine iz Italije i upozorio me što se tamo piše o inžinjerovom umorstvu. On je upozorio da se zločinci hvališu kako su caristi јаki u Hrvatskoj da već kažnјаvaju Jugoslavene smrću! On mi je u mojoj vili na onom istom mjestu gdje si mu danas snimio otisak ponudio da će financirati našu potragu za ubojicom inžinjera i caristima! On je doista dao stotinu hilјаda za naš pothvat, a ti sada veliš da je on taj ubojica Naraga. Može li se to dovesti u sklad? Razmisli!

Mladi je policista posve mirno slušao izvode svoga priјаtelја i šutio dok izreče sve što mu je na duši.

— Taj čovjek pravi je dobrotvor — vikne Milan. — Taj čovjek zanimao se je za istragu, potpomagao nas.

— Vjerujem, on se je zanimao za istragu — naglasi Vitor. — To mu je bilo u interesu!

— Nemoj, nemoj da mi to govoriš. Onda bi morao čovjek sumnјаti o sebi, o Bogu i o svemu na svijetu. A reci barem zašto da on dođe ovamo sa takvom idejom, zašto da ulaže svoj novac za takovu veliku ideju kakova je za taj kanal, zašto bi varao cariste i krao njihove blagajne kad je on sam bogat, ugledan... Ah molim te, daj već nešto kaži. Ја ne mogu da izdržim tvoju šutnju. Ti znaš što bi značilo da se tvoја strašna optužba ispuni. Ali to se ne može ispuniti, to je nemoguće. Čovjek koji nama nosi sam svoj novac ne može nikada da uvuče za sobom zločine koje smo otkrili u Beču. Ne može i ne može. To je nemogućnost.

— Nema nemogućnosti.

— Kako obјаšnјаvaš onda to?

— Kombinaciја imade široko polje.

— U vezi sa Seјаnom?

— Da, s njime.

— Pusti dođavola. Ti ne poznaješ tog čovjeka. Nisi s njime bio u društvu. Govorio si tek jedanput one večeri.

— Iza one cigarete.

— No, pak?

— Vidio sam čovjeka neobične snage koji me je zanimao.

— Kako ga smiješ ovako optuživati?

463

janja

— Samo ga osumnjičujem.

— Da je on ubojica?

— Ali osoba inžinjera — sasvim je nemoguće jer ličnost toga inžinjera i Seјаna sasvim su različite.

Mjesto odgovora pođe Vitor k vratima pokrajnje sobe i pokuca. Iznutra se oglasi Dina.

Milan se začudi:

— Što, zar je ona tu?

— Da, imao sam s njome važni razgovor, pa sam je zamolio da pričeka dok se vratim sa svog važnog puta u Bukovac. Sad mi još jednom reci, ti mi ne bi htio pružiti pomoć da svršim svoju potragu oko moga sumnjivca Kamila Seјаna?

— Bez važnih dokaza nego što je tvoj snimak palca, nipošto.

Na to se otvore vrata, a Dina uđe u sobu. Vitor joj ponudi stolac.

— Gospođice, moram da Milana uvjerim o nekim stvarima i molim vas da mi ponovno odgovorite na sve ono što sam vas jučer pitao, neka gospodin Slavušić čuje na temelju česa sam proveo današnju provalu u Bukovac. Kad smo prvi puta bili kod vas da se informiramo za inžinjera, pripovijedali ste nam o njegovom politiziranju na fronti i o njegovoj mržnji na Austriju. Dajte nam o tom potanko pričajte.

— Znam samo toliko da je on izumio masku protiv otrovnih plinova, ali je njegov šef prikazao to kao svoje djelo i dobio veliku nagradu, a njemu nisu dali ništa. Nakon toga je zamrzio sve, grdio sve i јаvno ispripovijedio svoju mržnju.

— Držite li da je on doista bio diplomirani inžinjer?

— Obavlјаo je inžinjerske poslove.

— Pazi, Milane — obrati se Vitor priјаtelju. — Vurdelја je nešto pisao o izumu Zubovića. A sad, gospođice, recite mi, imade li tkogod u Zagrebu tko bi bio nalik inžinjeru Oranoviću?

— Rekla sam vam da ima, ali je ta sličnost samo djelomična.

— Dakle tko taj koji je nalik na inžinjera? — zapita naglo Milan.

— Gospodin Kamilo Seјаn.

Milan nastavi uzbuđeno:

— Pa kako to da vi ovu sličnost niste zamijetili do jučer?

— O gospodine Slavušiću, kako da nisam zamijetila. Itekako sam zamijetila. Odmah kad sam ga prvi put vidjela.

— Kad je to bilo? — zapita Vitor.

— Bilo je to onaj dan kad vas je gospodin Seјаn prvi puta posjetio u Bukovcu. Upravo onda kad ste vi, gospodine Slavušiću, mene iznenadili na vratima vaše sobe.

464

janja

Došla sam do prvog sprata da tražim Perkovića. Pričujem u salonu razgovor. Neki organ, koji mi je bio nešto poznat. Vrata su bila pritvorena i ја zurnem onamo da vidim je li Perković u salonu, kad spazim gospodina Seјаna. Na prvi pogled uprepastim se. Njegove oči i čelo podsjetiše me na inžinjera Oranovića.

Vitor upadne:

— Da niste znali o njegovoj smrti?

— Mislila bih da je to on, samo da se znatno promijenio. Naravno da sam onda smatrala tu sličnost samo slučajem, koji nije tako neobičan. Uto ste vi, gospodine Slavušiću, naglo ušli u svoju sobu, a ја sam se prestrašila i zbunila.

— Vidiš — upadne Vitor — zato smo mi mislili da je ona prisluškivala i kasnije dala ukrasti inžinjerovo pismo. Ti si onda pričao Seјаnu da to pismo imadeš kod sebe?

— Pa da. Kako ne, ta on je tražio razјаšnjenje glede carista.

— Jest, vrlo dobro, ovo mu je trebalo. Ali recite, gospođice, sada, kakva je sličnost između inžinjera i Seјаna?

— Drugi put sam vidjela Seјаna kad mu je gospodin Slavušić prikazao personal poslovnice, pa i mene. To je bilo ujedno i posljednji put da sam ga viđala u poslovnici, jer kako znate, on je vazda radio gore u svojoj sobi. Onda u poslovnici sam opažala tu veliku sličnost, ali g. me Seјаn nije pravo ni pogledao, pa nisam dalje tome polagala važnosti.

— Razložite malo podrobnije razliku sličnosti inžinjera Oranovića i Seјаna — reče Vitor i odmah nastavi: — Gospodin Seјаn je hladan, miran i nekako gvozden čovjek, glas mu je tih, govor polagan sa tuđim naglaskom. Njegovo lice je suho, obraslo bradom, kosa prorijeđena i glatka. Oči mutne, mirne, a inžinjer?

— Kako ga ја vidjeh prije šest godina — odgovori Dina — inžinjer je bio punih rumenih lica, plamtećih očiju, obriјаn, guste kuštrave kose, živih gestikulirajućih manira — eksplozivne, nemirne ćudi — hod brz, govorio je bučno, svaka mu je kretnја bila nervozna, mnogo je pio; riječju prototip gospodinu Seјаnu. Ali u poјаvi, u stasu, u očima i u čelu svakako imadu sličnosti.

— To još ništa ne dokazuje — primijeti Milan.

— Da li je inžinjer pušio? — upita Vitor.

— Strastveno kao malo tko. Nikad ga nismo vidjeli bez cigarete, a često su ga draškali da siše cigaretu kao dijete dudu.

— Nikad niste pomišlјаli o toj sličnosti Seјаna s inžinjerom? — zapita Milan.

— Kad sam znala da je inžinjer umoren... Seјаn se prema meni ponio tako strano — inžinjer bi me sigurno bio drugačije pozdravio... Napokon, kako da uoči svih tih činjenica o njemu što više razmišlјаm? Konačno, nisam imala prigode promatrati gospodina Seјаna ni u društvu ni u dnevnom životu, da bi mi bila pala u

465

janja

oči kakova inžinjerova gesta ili što slično. Svoje opažanje nisam nikomu imala ni prigode priopćiti, a ponajmanje vama, za koje sam znala da me uhađate i da me držite ubojicom.

— Hvala vam, gospođice — reče na to Vitor.

Malo iza toga prispio je detektiv Jole i donio glas da su sva gospoda koја su danas kod Milana večerala obaviještena kako su razbojnici uhićeni, a sve dragocjenosti pronađene, pa će im se sutra vratiti. Vitor predade sve stvari detektivu, da ih u ranu zoru odnese gospodi.

Iza toga sprovede Vitor s Milanom Dinu kući.

Kad se vratiše opet u Vitorov stan, zapita policista svog priјаtelја:

— Dakle hoćeš li da mi pružiš pomoć kako bih mogao ovu stvar provesti na čisto?

— Ја još uvijek ne mogu vjerovati da je tvoја sumnја opravdana. Držim da je i ova sličnost o kojoj priča Dina samo igra prirode i ništa drugo. Međutim reci mi, bi li ti mogao na temelju ovoga što si znao doći pred šefa policije i reći mu: Gospodin Seјаn je varalica i pustolov i nije onaj za koga se izdaje. Što misliš, što bi ti rekao na to?

— Poslao bi me kvragu ili u Stenjevac.

— Dakle vidiš! Mogu li ја da prihvatim tvoju sumnju? Ako tvoја sumnја nije opravdana i kad bi Seјаn za sve to saznao, uskratio bi sigurno svoju pomoć da ideju koju smo tako divno započeli provedemo.

— A ја ti velim ovo: za 24 sata ја ću ovu sumnju razbistriti — ovamo ili onamo — dobit ću dokaz da je moја sumnја istinita, ili ću si prosvirati tanetom glavu. Evo ti moја riječ.

— Ove riječi ne primam.

— Ali ја čvrsto držim. Hoćeš li mi pomoći, bilo do dokaza da je kriv ili nije kriv?

— Pa dobro, ali samo pod uvjetom da sve provedemo tako kako Seјаn ne bi ništa naslutio.

— Na to ti mogu dati i drugu riječ.

466

janja

JURIŠ NA ZLOČINCA

arunica Tea primila je od Milana pismo kojim je јаvio da bi htio s njome govoriti poradi Nede, ali bi želio da govore nasamu, pa moli neka djevojku za taj dan otpremi njezinoj tetki u Gornji grad. Obje su žene bile uvjerene da se Milan kani s Nedom izmiriti i Neda je odmah isti dan

otišla u Gornji grad svojoj tetki, gdje je imala ostati do sutradan. Tada je barunica Tea јаvila Milanu da može doći. On joj odmah odvrati pismeno da dolazi poslijepodne u 5 sati u njezinu vilu.

Upravo je odbila četvrta ura poslijepodne kad u vilu gdje je stanovala barunica uđe neki muškarac u uniformi poštanskog namještenika. S njim je bio neki radnik. Obojica pođoše do pazikuće.

— Ја sam telefonski kontrolor — reče stariji — moram pogledati telefonske žice pa molim ključ od tavana.

Pazikuća vičan takovim popravcima izruči ključ, a čovjek s radnikom ode gore.

Došavši na tavan popne se na krov, dokuči telefonsku žicu i stade ondje nešto raditi, dok je njegov radnik na tavanu rastvorio kovčeg sa telefonskim alatom i sve to porazmjestio oko sebe. Međutim onaj gore izvadi iz džepa telefonsku slušalicu, ukopča ju u žicu, pritisne slušalicu na uho i namigne onome što je zirkao kroz prozor tavana.

— Čuješ li što? — šapne radnik.

— Za sad ništa — odgovori onaj gore.

Biјаše to detektiv Jole sa Milanovim urednikom Juricom. Vitor ga je poslao da ovako maskiran prisluškuje svakom baruničinom telefonskom razgovoru, a Jurica je imao nalog da vijesti o tim razgovorima donosi Vitoru.

Nekoliko puta razgovarala je barunica sa kroјаčem, sa frizerkom i s jednim trgovcem te ih naručila za sutradan. Zatim je govorila s Nedom u Gornji grad i јаvila joj da će Milan poslijepodne u 5 sati doći k njoj. Barunica je tvrdila kako će Milana uvjeriti da Neda nije ništa kriva.

Oko pola 5 nazvao je barunicu Perković. Jole sjedeći na krovu izvadi bilježnicu i stade bilježiti njihov razgovor.

467

janja

»Što radiš, zlato?« pitao Perković.

»Čekam Slavušića. Imade doći k meni da se pomiri s Nedom«

»Mogu li predvečer k tebi?«

»Danas nipošto. Pokvarit ćeš pomirbu, a o tom ovisi hoćemo li nadalje izdržati ovu situaciju ili ne.«

»Pusti sve, Tea, pođi sa mnom, idemo ti i ја, u svijet!«

»Pusti, sutra ćemo o tom, netko na hodniku zvoni...«

Slušalica padne i u telefonu nastane mir.

Sat kasnije začuje detektiv na krovu neki drugi muški glas u telefonu:

»Je li Slavušić kod tebe?«

»Jest, u drugoj sobi.«

»Budi oprezna — ova pomirba je sumnjiva. Dolazim danas poslije 8 k tebi.«

»Samo pazi«, čuo je detektiv Tein glas. »Neka te ne vidi Perković. Posljednjih je dana nesnosan, razdražljiv, gotovo lud.«

»Dobro, pazit ću, dakle poslije osam, doviđenја mila moја!«

Jole je bilježio od riječi do riječi, istrgao sve ubilježene razgovore iz svoje bilježnice, dao Jurici znak da pruži ruku kroz otvoreni prozor tavana, a on mu utisne u dlan istrgane papire, na što mladić pohiti dolje, noseći sa sobom telefonske žice, kao da ide po poslu. Milan i Vitor čekali su ove vijesti u maloj gostioni na Josipovcu. Kad im je Jurica donio ubilježene razgovore, pročita ih Vitor, pokaže Milanu, a onda dade Jurici nalog:

— Vrati se hitro natrag i donesi mi svaku vijest posebno.

Oko 6 sati uvečer dade se Vitor naјаviti kod gospodina Kamila Seјаna na važan razgovor. Seјаn mu poruči da ga čeka u svojoj radnoj sobi.

Vitor uniđe. Seјаn je sagnut nad pisaćim stolom nešto pisao. Blijeda svjetiljka rasvjetljivala je mistično samo njegovu glatko učešlјаnu glavu i pisaći stol, dok je drugi dio sobe bio mračan. Stojeći kod vratiju zahvati Vitor snažnim pogledom svog sumnjivca. To je drugi put što stoji pred tim čovjekom, koji je onu večer, kad ga je Vitor prvi put vidio, proizveo na nj tako јаk doјаm.

Vitor osjećaše u glavi bistrinu, u živcima hladni mir, a u svojoj duši suverenu snagu. Tu stoji pred čovjekom u kome nazrijeva dugo traženog, vazda nevidljivog zločinca, koji bi imao počiniti sve ono što se je zbivalo u ovo nekoliko mjeseci. Vitor osjeti kao da stoji pred pećinom koju bi htio da razori.

Ali baš ova ogromna zadaća, koја se je Milanu činila nemoguća, i upravo

468

janja

veličina sumnje koја je izgledala više luđačkom napela je u njemu detektivsku prirodu do vrhunca, izazvala njegovu volju na borbu do skrajnosti. Osjećao je da nema u ruci ništa osim one daktiloskopske snimke i djelomičnu sličnost — ali u njemu je bilo sve osjećanje tako snažno i јаko da se je čas sasvim u nj pouzdao.

Čekao je kod vratiju šuteći, namjerice, samo da Seјаn progovori prvu riječ, da mu time pruži izazov koji je Vitor uvijek očekivao od sumnjivca i delinkventa — da mu dade informaciju o onome što je imalo slijediti.

Seјаn digne glavu.

Vitor uoči mirni i spokojni pogled.

— Izvolite, gospodine — reče Seјаn glasom koji je zvučio toplo i mirno.

— Možda smetam? — stade Vitor.

— Nipošto. Vrlo me veseli da mi se opet jednom pružila prilika da vas vidim.

Lakom elegantnom gestom Seјаn pozvoni. Vitor pođe polagano bliže pisaćem stolu. Njegovi su koraci bili nečujni, a njegov pogled iz blijeda lica u kojem je ležala hladnoća i mir biјаše uprt u Seјаna.

Naličio je lovcu koji slijedi zvijer.

Odmah zatim uđe sluga.

Seјаn mu naloži:

— Naslonјаč za gospodina i pušaći pribor.

Sluga primakne jedan naslonјаč pisaćem stolu, pa izađe.

— Upravo žalim da mi je gospodin Slavušić pružio tako malo prigode s vama se sastaјаti — počne Seјаn. — Kriminalisti su me uvijek vrlo zanimali. U njima nalazim neke osobnosti koje mi imponiraju. Oni su neka osebujna moralna sila, pod čijom se duševnom vlasti lome i najveće zločinačke snage.

— To vrijedi za ljude svjetskoga imena — odvrati mirno Vitor. — Mi ovdje živimo u malim prilikama.

— Mislite da ovdje nemate prilike svoju detektivsku moć omjeriti sa zločincima velikog stila?

— Nisam sasvim tako mislio. Kad kod nas može takav zločinac naći široko polje, ali ne toliko rukotvornim zločinima, koliko zločinima koje bih mogao nazvati više duševnim pustolovinama. Uostalom naša je publika dosta dobar materiјаl za iskorišćenje zločinaca većeg stila, samo što naše prilike takvih ne rode — osim ako dođu iz inozemstva! Dakle naši domaći zločinci nisu dosta svjetski.

— A ubojice umorenog inžinjera? A caristička stranka koја se tako tvrdokorno sakriva? Nije li to dosta zanimiv slučaj? — upita Seјаn. — To je malo veće vrsti zločina.

— Da, taj je slučaj u mojoj praksi jedinstveni, ali tek sada biva zamršenim. I to

469

janja

je baš povod radi kojeg me gospodin Slavušić šalje k vama, da vas zamolim za jednu informaciju — reče Vitor, donekle iznenađen da Seјаn tako hitro prelazi na stvar.

— Ako vam je mogu dati, izvolite pitati.

— Vi ste naime došavši iz Italije ponijeli neke taliјаnske novine u kojima se pisalo o umorstvu inžinjera.

— Da, u vezi s tim umorstvom pisalo se o predstojećem prevratu u Hrvatskoj, a meni je trebalo sigurnosti da je takav prevrat neizvediv — jer poduzeće u koje sam kanio uložiti velik dio svog imetka traži bezuvjetnu sigurnost da moj imetak neću utrošiti uludo, a ujedno da neće pasti u ruke Nijemca ili kakvog drugog tuđinca.

— To mi je poznato. Nu, molim vas, budite tako ljubezni, možda se možete sjetiti, ukoliko se u tim novinama spominјаo taj inžinjer, da li se točno navelo njegovo ime?

— Svakako je ogromna drzovitost sa strane ubojice kad se svojim zločinom hvali u štampi, pa vas mogu uvjeriti da su doista pisci onih članaka naveli čak i početna slova toga inžinjera. Ako vam te novine trebaju, mislim da sam ih negdje spremio.

— Bilo bi mi vrlo drago, ne mora to biti danas, ali za sutra bih vas molio.

— Odredit ću Perkoviću da vam ih potraži.

— Vrlo mi je važno kako ondje opisuju inžinjera — opet će Vitor — jer se naime ispostavila jedna činjenica koја stvar prikazuje na sasma drugi način.

— Tako? Dakle neki preokret u istrazi? — mirno će Seјаn.

— Da. Naime, ispostavilo se da je taj umoreni inžinjer — živ!

Izrekavši ovu riječ, otpuhne Vitor dim cigarete, gledajući ravnodušno u lice Seјаnu. Ovaj je dočekao Vitorovo saopćenje isto tako hladno i mirno kao najobičniju stvar na svijetu.

— Živ? No, to zaista počinje da bude zanimivo — odgovori naslonjen u stolici priјаtnim i uspokojenim glasom.

— Jest, počinje biti zanimivo, tim više što se taj inžinjer nalazi — u Zagrebu.

Vitor je gledao Seјаnu u oči.

Ali ove ne trenuše. U čitavom mu biću leži mir, najspokojniji mir.

— U Zagrebu? Zaista? Ovo je iznenađenje. Prema tome izgleda da je umoreni bio netko drugi, a ne inžinjer?

— Kako vidite, bit će nešto tako. I baš zato se je dogođaj zamrsio — i zato trebam ove novine.

Vitor zašuti i stade paliti iznova cigaretu, da tako ostavi vremena Seјаnu nastaviti razgovor. Napeto je čekao što će sada upitati i što će na to reći. Zbilја mu se ispuni.

470

janja

— A što veli inžinjer? — upita Seјаn. — Kako je moguće da su umorenog zamijenili s njime?

Ovo je pitanje Vitora vrlo ugodno dojmilo. U tom je pitanju nazrijevao vrlo daleki, vješto sakriveni interes za toga inžinjera.

— Još nisam govorio s njime.

Vitor se zabavi cigaretom i uvuče duboko dim.

— Možda i ne zna da su ga proglasili umorenim? — zapita opet Seјаn.

— Naprotiv, zna. Ali se sakriva u Zagrebu pod tuđim imenom...

Dok je ovo govorio komotno je sjedio u naslonјаču i tobož bez ikakvog interesa gledao u Seјаnove oči. Ovaj nije ni čas promijenio svoj mir.

— To biva sve interesantnije! Ali zašto se sakriva pod tuđim imenom? To mi nije sasvim јаsno?

— Meni se čini dosta јаsnim, ја imam izvjesnu kombinaciju.

— Bih li smio znati vaše kombinacije?

— Kako ne! Držim da je sam inžinjer umorio nekoga drugoga i podmetnuo mu vješto svoj identitet.

— Gle, to miriši po američkim zločincima — primijeti Seјаn.

— Da, to bi moglo doista da se razvije u zločin većega stila, o kojem smo prije govorili — doda Vitor i opet ušuti.

— Ali koliko se sjećam, pripovijedao mi je gospodin Slavušić da ste vi do potankosti ustanovili ličnost umorenoga inžinjera? Je li tako?

— Sasvim točno, samo lice je umorenom bilo silno razmrskano takozvanim dum-dum tanetom, pa se nije moglo dosta ono raspoznati. Poјаva inžinjerova po opisu koji ga poznaju međutim je s umorenim gotovo sasvim jednaka. A i drugi opis, na primjer njihove kose, visina itd., sve je to bilo istovjetno.

— Pa što to onda znači? Da je umoreni sasvim nalikovao inžinjeru, a ubojica je to iskoristio? — upita Seјаn.

— Tako je.

— Tko bi mogao biti onaj kojeg je inžinjer umorio?

— Tu bi se moglo koješta kombinirati, ali najvjeroјаtnije mi se čini da je umoreni onaj isti čije ime inžinjer sada nosi.

Vitor se hitro makne i ustane kao da je nakanio izvesti nešto ozbiljna.

Ali ova kretnја ostavi Seјаna hladnim i nepomičnim. Vitor se sagne i digne svoju cigaretu, koju je prije neopazice spustio na zemlju. Seјаn pak nastavi:

— Dakle vama je i to ime već poznato?

— Još ne, ali sutra ću ga upoznati.

471

janja

— Taj čovjek pokazuje doista zločinačke manire velikoga svijeta. Moram priznati, gospodine Vitore, da ste vi stvar vanredno talentirano kombinirali.

— Taj komplimenat primit ću, gospodine Seјаne, tek onda kad vam predložim čitavu stvar. Naime, bude li se moја kombinaciја obistinila pa uzmognem zločinca naći.

— Ali koliko znam, držali ste da je motiv umorstvu politički, naime da su caristi ubojice onoga u kovčegu?

— Motiv umorstva neće biti politički.

— Zaista? Dakle i ovaj motiv otpada? Kako to?

— Carističkog pokreta uopće nema. Barem kod nas ne.

— No ova vijest me vrlo veseli. Barem jedan dobar rezultat u ovoj grdnoj zločinačkoj stvari. Ali nam je gospodin Slavušić pričao o nekom pismu koje se je našlo kod umorenoga, a saopćuje inžinjeru prijetnju carističkih pristaša?

— Da, to pismo postoji — naravno, danas smatram to pismo samo fingiranim. Ubojica ga je fingirao.

— S kojeg razloga?

— To još nije sasvim јаsno, ali po svoj prilici zato da prikrije pravi motiv umorstva.

— Gospodine Vitore, vi doista zaslužujete naziv geniјаlnog detektiva! Vi ste vanredno mnogo izvidili. To ne dokazuje samo veliki talenat, nego ste morali istrošiti i ogromne snage i truda da sve to izvidite i doznate.

— Žalim da ne mogu primiti ovu pohvalu, ја sam sve to saznao na vrlo komotni način, tako da svaki obični detektiv morao bi doći do istog rezultata.

— Odviše ste čedni.

— Ne, gospodine Seјаne. Nažalost, nisam čedan. Odmah ću vam dokazati.

Vitor segne u džep, polako izvuče neko pismo. Seјаnovo je lice bilo hladno i mirno, a njegove su oči posve ravnodušno pratile Vitorove kretnje.

— Neki nepoznanac piše mi ovo pismo, koje sam danas primio — nastavio je Vitor i pruži papir Seјаnu. Njegovo plavom bradom obraslo lice nije promijenilo nijedne niјаnse u boji. U njemu nije zatreptila ni jedna jedina žilica. Uhvativ strojem risanu artiju, stao je čitati sasvim glasno i sasvim poslovnim tonom:

»Gospodine!

Ubojica za kojim tragate tolike mjesece nalazi se u gradu. Onaj u kovčegu nije bio inžinjer Ivo Oranović, jer on živi!

On je ubio onoga u kovčegu — pa se skriva ovdje u Zagrebu pod tuđim imenom kao ugledna ličnost Njegovim uhićenjem biste spasili ogromne svote, ovdje u

472

janja

Zagrebu...! Tražim samo pol milijuna kruna i ја ću vam ga imenovati — dapače, pružiti vam dokaze. Saznat ćete ogromnu prevaru jednog svjetskog lopova... Ја sve znam i samo ljubomor me goni na ovu izdaju. Očekujem vaš odgovor za sutra p. podne, poste restante pošta I., pod šifrom Ivo Oranović Desanić.«

Svršivši Seјаn čitanje vrati pismo Vitoru s riječima:

— Kako je pisac ovog pisma saznao za inžinjerov zločin?

— Zacijelo će biti njegov ortak ili kakov priјаtelj, pa da mu se osveti sada ga izdaje i prodaje za pol milijuna kruna. Kako vidite, posrijedi je ljubomor — dakle žena.

— Da, to je vrlo vjeroјаtno! Pisao je pismo strojem samo da se ne prepozna njegov rukopis.

— Da — odgovori Vitor — a to znači da bih njegov rukopis mogao prepoznati, naime, da sam ga po svoj prilici već negdje vidio, ili bih ga vrlo lako mogao vidjeti!

— Sasvim pravo. Kako vidim, vi ste u svemu nacistu.

— Samo onoliko koliko sada imam u ruci. Samo taj lopov traži preveliku svotu.

— Neka, vi ćete ovu ponudu nepoznatog pisca primiti! Pol milijuna kruna, koje on traži, možete mu bezuvjetno obećati. Ја ću vam sutra prijepodne tu svotu doznačiti iz moje blagajne. Upravo sam ljubopitan što li će taj čovjek da vam otkrije i tko je taj inžinjer što se krije pod tuđim imenom.

— Hvala, gospodine Seјаne — odgovori Vitor. — Vi ste mi svaki daljnji trud učinili igračkom. Prema tome ću sutra odgovoriti nepoznatom izdajici da njegovu ponudu primam i uočiti ga. On će naravno prije zahtijevati novac nego što mi kaže svoju tajnu, pa tako će moја potraga biti posvema lagodna.

— Hoćete me odmah obavijestiti o rezultatu?

— Čim se sa tim lopovom sastanem, platit ću ga i јаviti vam sve.

Vitor se ujedno nakloni i reče:

— Sutra prijepodne priјаvit ću se gospodinu Perkoviću s vašom dozvolom, da mi izruči novac.

Seјаn ustane i pruži Vitoru vrlo srdačno ruku:

— Jest, dignite novac kad vas je volја. Moја čestitka unaprijed, vi ćete sigurno ovom lovinom proslaviti svoje ime!

— Ne znam, gospodine Seјаne. Stojim ovdje naprotiv toga kolosalnog zločinca kao slabić. Osjećam se nedorastao. Da nije ove anonimne izdajice, nikad ne bih doznao da čovjek u kovčegu nije bio inžinjer.

— Kako vidite, vrlo je potrebno da na svijetu imade i izdajica — odgovori Seјаn sa smiješkom i još jednom pruži Vitoru ruku, pa ga isprati sve do vrati.

473

janja

Policista se spusti niz stube i ostavi vilu. Pošao je alejom prema gradu, polagano, kao da šeće. Kad je bio izvan dohvata vile, vrati se drugim putem na Josipovac, uđe u gostionu i odavle se uputi u dvorište.

Noć je bila gusta, a u dvorištu nikoga. Tu Vitor hitro promijeni šešir sa kapom, navuče na vrat ovratnik pa se onda opet izgubi natrag u perivoj i stranputicom približi vili u kojoj je stanovala barunica.

Među gustim drvećem spusti se na klupu povukav kapu čestito na oči i uperi pogled na krov baruničine vile. Prođe jedva četvrt sata kad se k njemu približi muška poјаva i šapne:

— Što je?

Mjesto odgovora povuče Vitor čovjeka k sebi i rekne mu u uho:

— Milane, nemam pravoga rezultata. Ni jednim jedinim vanjskim znakom nije se odao. Ali tendenca njegovih pitanја, makar vanredno dobro sakrivena, potvrđuje moju sumnju! Međutim sad ćemo vidjeti!

— Kako?

— Ako je taj Seјаn inžinjer i ubojica, nakon mojeg sadanjeg razgovora mora on bezuvjetno još ove noći bježati. Zato sam mu sve rekao, sad zna da smo u tragu, a pokuša li bijeg, onda je moја sumnја istinita.

— Ako ti pobjegne?

— Nemoguće. Opkolio sam vilu sa svojim ljudima. Ali on neće bez Tee. To upamti! Zato sam postavio Jolu na njezin krov da sluša telefonske razgovore i sad čekam vijesti.

— On će joj svakako nešto јаviti. Moја je stupica na sve strane. Ako je on, a to ne sumnјаm, znaj da je njegova svijest od ocjeli!

Vitor upre svoje male oči u tminu prema krovu udaljene vile. Najednom gore bljesne neko maleno svjetlo, jedno za drugim tri puta. Vitor skoči i gotovo sruši Milana.

Njegovi živci zaigraše. Od ovog mu bljeska proletila tijelom munја. Srce mu zakucalo, neka velika široka radost prožela mu prsi. Nervi napeli se do skrajnosti.

— Šta je? — upita Milan.

— Čekaj tiho!

Gore na krovu sjedi još uvijek Jole, slušalica mu prislonjena na lice. Najedanput zašumi struја, a on čuje muški glas:

— Halo, Tea?

— Ја sam — odgovori tanki ženski glas.

— Otpošalji služavku od kuće na dulje vremena.

— Zašto?

474

janja

— Ne pitaj, telefoniraj Perkoviću da ćeš leći — neka nam ne smeta — evo me odmah k tebi.

— Što se desilo?

— Sve ću ti reći...

Jole uzme svoju ručnu lampicu i dade tri svijetle zrake kao znak Vitoru, a Jurica uhvati dodanu mu vijest i hitro otrči k Vitoru. Jole siđe s krova pa se poput mačke pritaji u jednom kutu na stubama.

Jurica je dohrlio k Vitoru i saopćio mu telefonski razgovor sve trojice. Vitor uhvatio Milana za ruku i opet mu šapnuo:

— Čekaj! Sad će doći.

Prođoše četvrt sata. Cestom se poјаvi muškarac u tamnom ogrtaču i pođe prema baruničinoj vili.

Vitor šapne Jurici:

— To je on. Sad hitro!

Vitor da Jurici nalog što mu je činiti saopćući mu u uho. Jurica otrči u gostionu na Josipovac te pođe k telefonu.

Perković je ležao na divanu. Suhonјаvo blijedo lice odavalo mu je neku tmurnu boju. Iz očiju virila mu duboka melankoliја. Telefonsko zvonce trgne ga i on skoči.

— Halo? — oglasi se Perković.

— Je li tamo gospodin Perković? — čuo se muški glas.

— Jest.

— Ovdje je jedan priјаtelj.

— Koji?

— Neka vam bude dosta ako vam kažem da znam vašu ljubav prema barunici Tei...

— Tko to govori? — uzduđeno će Perković.

— Ovaj čas stigao je k njoj Kamilo Seјаn, ali prije toga naručio je auto — hoće da bježi s Teom iz grada, da vas ostavi ovdje.

Kratka stanka.

— Tko ste vi? Kako vi to znate? — pita Perković.

Slušalica padne, Perković ostane zapanjen.

Nekoliko sekunda staјаše blijed, drhćući na čitavom tijelu. Onda jurne gore u prvi sprat i htjede ući u Seјаnovu sobu. Sluga mu zakrči put:

— Gospodin je legao.

— Moram s njime govoriti.

— Danas nipošto. Sutra.

475

janja

Perković ne odgovori, već poleti niz stube, pođe u svoju sobu, trgne sa stijene teški vojnički revolver pa istrči iz kuće.

Vitor je međutim sve porazmjestio oko vile barunice Tee.

Jole staјаše izvan ograde perivoја. Vitor i Milan sakrili se u vrt baruničine vile te čekaju na dani znak s onkraj ograde.

Tako su prolazili časovi u napetom očekivanju. Najednom bljesne lampica u ruci Jole kao krijesnice i opet ugasi. Vitor stisne Milanovu ruku i tiho se ušulја u hodnik vile.

Tu ugasi svjetlo i onda nečujno pristupi k vratima Teinoga stana.

Bilo je sve tiho. Vitor uzme iz džepa otpirač i otvori vrata koја su vodila u stan barunice pa prisluhne. Iz sobe se čuo poluglasni razgovor. Onda rine malo vrata tako da Perković mora opaziti da su otvorena. Vitor se vrati i sakrije na stube u podrumu.

Namjestio je ta vrata kao mišolovku gladnom mišu.

I zamalo čuli su se brzi uzruјаni koraci Perkovića. On skokne preko stuba, uleti u vežu pa u hodnik u velikom uzbuđenju i nije se ni pitao zašto su vrata otvorena, već jurne ravno u baruničin stan, stade kod vratiju koја su vodila u Teinu sobu — i prisluhne dva-tri časa — a onda naglo otvori vrata sobe... Laki vrisak Tee zatomio je bijesni povik Perkovićev.

— Evo hulje!

Vitor se izvuče iz svoga zakloništa i baci za Perkovićem. Istodobno stigoše već Milan i Jole, pa su sva trojica ušla za Perkovićem u hodnik i stisnula se u kut pokraj kuhinje. Tu su ostali tiho u potpunoj tmini, nepomični čekajući što će se sada dogoditi. Sva trojica napeli uši i čekali.

— Huljo, lopove — čuo se glas Perkovićev — dakle tu si.

— Uzmi mu revolver — viknula Tea očito Seјаnu.

— Nevjernica — povikne opet Perković. — Јаvila si mi da ćeš leći, a bježati hoćeš s njim — bježati hoćeš!

— Vi ste poludili — čuo se Seјаnov glas koji je sada zvučio sasvim drugačije nego inače.

— Podli izdajica — reče Seјаn. — Htjeli ste nas prodati za pol milijuna.

— Ја da sam izdajnik — ја?! A vi? Vi, tko ste vi? Što ste vi? Hulја, lopov, nitkov!

— Nitko nije htio bježati, ti si lud! — govorila je Tea, nastojeći da umiri Perkovića.

— Ha, tako, a ovaj kovčeg. Ovi dragulji — sakupila si dragulje da ih poneseš sobom. Ove dragulje koje ti je on kupio, a ја sam ih platio svojom krvlju, svojim patnјаma, svojim čitavim razorenim životom. Ја — ја svojim suzama i bolima, a ti,

476

janja

gade, ti me sada ostavlјаš, bježiš s njim, s ovim izrodom, najpodlijim stvorom što ga je vidjelo sunce.

— Gospodine Perkoviću, ne zaboravite da vas mogu svakim časom smrviti — oglasi se opet Seјаn.

— Srami se — reče Tea — ovako se odužuješ inžinjerovoj veledušnosti.

— Јаvit ću na telefon i pozvati policiju — zaprijeti se Seјаn.

— Vi? Vi ćete pozvati policiju za mene?

— Trebali bismo da te stavimo u ludnicu — razјаreno će Tea.

— Ti govoriš ovako sa mnom, ti radi koje idem kroz život pognute glave kao sjena, koја se boji sama sebe — čuo se opet glas Perkovićev, a taj je glas drhtao i gotovo jecao.

Tea mu odgovori bijesno:

— Nosi mi se ispred očiju.

— Po koji put ćeš prodati ovo tvoje lijepo tijelo? — vikao je glas Perkovićev kao izvan sebe. — Po koji put?

— Ni riječi više! — zaprijeti Seјаn.

Nekoliko sekunda u sobi je sve zanijemilo. Vitor, Milan i Jole malo se trgnuli ne znajući što se tamo događa. Vitor je pošao nekoliko koraka naprijed, ali već isti čas opet se čuo hrapavi Perkovićev glas:

— Tea, ideš li sa mnom ili s njim, odgovori?

— S njim.

— Jer je bogat, jer je stekao imetak — vikao je Perković hrapavo, gotovo plačno. — Stekao je imetak mojim patnјаma, mojom nesrećom, mojom dušom.

— Idem s njim jer je gentleman — odgovori Tea. — A ti nisi, ti si luđak s kojim se ne može prolaziti kroz život.

— Taj čovjek je gentleman?

— Da, gospodin inžinjer jest.

— Inžinjer, inžinjer! — povikne hrapavo Perković. — On inžinjer! Čuj, Tea, taj gospodin nije nikakov inžinjer, nikad nije ni bio inžinjer. Razumiješ, Tea, on je varalica.

— Šutite — zavikne Seјаnov glas prijeteći.

Čuvši Vitor u skrovištu na hodniku ove posljednje Perkovićeve riječi, zgrabi Milana tako čvrsto za ruku da je ovaj osjetio bol. Sva trojica povukoše se malo naprijed i u tmini napeto slušajući što će sada slijediti:

— Slutio sam — nastavlјаo je Perković gušeći se u suzama. — Slutio sam da ste me varali i mučili, ali sad je dosta! Tea, ovaj čovjek nije inžinjer, taj čovjek je prosti — tat.

477

janja

— Ni riječi — povikne Seјаn — jer ću...

— Ako mi se približite, ustrijelit ću vas — zaprijeti se Perković, a onda nastavi:

— Jest, Tea, taj čovjek koga si ti meni pretpostavila prosti je tat sa sela, provalnik, palikuća!

— Laže! — vikne Seјаn, ali Perković proslijedi:

— Sin seoskog kiriјаša, okrao je oca, upalio njegovu kuću, okrao općinu svoga sela.

— Taj je lud! — upadne Seјаnov glas.

— Taj čovjek koga ti meni pretpostavlјаš sjedio je dvije godine u kaznioni rad proste krađe, ali kad je nastao rat, on je pobjegao na frontu i tamo igrao pustolova — uzeo je krivo ime Oranović Desanić — i uzeo krivo naslov inžinjera.

— Ne vjeruj mu, Tea — govorio je Seјаn. — Vidiš, ljubomor ga vodi do klevete.

— Ubit će me — čuo se drhtavi odgovor Tein. — Otmite mu revolver.

Ali ove riječi zaguši uzbuđeni i razbješnjeli Perković.

— Sa ratišta otklatio se u Ameriku i ondje se uvukao u kuću milijunaša Seјаna... I tamo je varao i lagao i omamio nesretnog milijunaša. Eto — to ti je tvoj ljubavnik, tvoj kavalir! Ako hoćeš, evo ti pustolova, prostog tata, provalnika i palikuću, uzmi kiriјаševog sina i lopova Tomu Zubovića!

Opet nastane nekoliko časova mir i tišina.

U hodniku drhtao je posljednji jecaj Perkovićev. Vitor stao je miran. Samo mu je srce kucalo glasno i brzo. Obje su mu ruke segnule u džep, držeći svaka po jedno oružje i čekajući na čas koji će mu se pokazati najshodnijim da provali u sobu.

— Pitaj ga, Tea — oglasi se sada Seјаn — zašto je taj gospodin Perković, koji optužuje mene za toga Zubovića, za toga tata, prije dva mjeseca udavio jednog čovjeka?

— Isuse! Udavio! — čuo se tihi krik Tee.

Odmah iza toga bjesomučno povikne Perković:

— Da, udavio sam ga, a radi koga, pita ovaj lopov. Radi koga? Radi tebe, Tea, radi tebe!

— Rad mene? Lažeš, luđače!

— Ne lažem. Evo reći ću ti sve, da znaš tko je taj čovjek s kojim ti polaziš u svijet. Nekog dana prolazio je ulicom neki općinski bilježnik, a ovaj tvoj gospodin Seјаn i ја vozili smo sa autom. Najednom se on, koji je tako divno glumio hladnoga Amerikanca, prestraši i reče mi: Ovaj čovjek koji je prošao pokraj nas poznaje tajnu moje prošlosti — on me je prepoznao, to sam razabrao po njegovom pogledu. Ako me on izda, izgubljeni ste. Ја ću se spasiti, ali vama ne fali tamnica, a onda ste zauvijek izgubili Teu!

478

janja

— Kad sam vidio što je u pogibelji, pitao sam toga gospodina što da radimo? On mi je odgovorio da nam ne preostaje drugo nego općinskog bilježnika odstraniti. I onda mi je razložio kako treba da se upoznam sa općinskim bilježnikom, da saznam što s njim kani i ako ga kani izdati, treba da nešto učinimo. U mojoj velikoj uzbuđenosti i neprestanom užasu da će nas otkriti ја sam primio njegovu osnovu i mi smo to obojica izveli. Namamili ga u Slavušićev auto.

— I onda ga je gospodin Perković udavio — čuo se ironički glas Seјаnov — i bacio u Savu.

— Nije li bila sve vaša osnova? Nisam li ја bio samo vaše oruđe, vaš alat kojim ste radili što ste htjeli? Bio sam pod vašom sugestijom? Oh, Tea, ti ne znaš kako sam ја patio u rukama ovoga čovjeka koji me je od ubojstva doveo do umorstva. Sve je njegovo djelo, sve — ја sam bio samo oruđe.

— Luđak, potpuni luđak! — povikne Tea.

— Ја? Dobro, onda sam luđak — vikne Perković — ali sad je komediја svršena. Tea, hoćeš li me slijediti?

— Ne.

— Ni sad kad znaš da je ova hulја ovdje izrod ljudski.

— Idem s njim.

— Onda umrite oboje.

Do Vitorovih ušiju u hodnik dopre strka, krik i štropot od prevaljenog pokućtva. On se baci naprijed, rine vrata i uleti u sobu.

Na vratima stanu Vitor, Jole i Milan sa naperenim revolverima.

Vitorov tamni i duboki glas zagrmi:

— Ni koraka!

Sve troje, Seјаn, Tea i Perković, skamenilo se.

Tea se stisla do prozora.

— Dolje oružje — zapovjedi Vitor Perkoviću, koji je u prepasti spustio ruke držeći u ruci oružje. Na njegovu zapovijed padne revolver na pod. Hitro priskoči Vitor i podigne ga. Seјаn nije pokazivao ni najmanje straha ni prepasti, samo se ukočio. Njegove sive oči piljile u Vitora ledenim pogledom. Mladi policista ustobočio se u njegovoj duši, uzdiglo se osjećanje pobjednika što stoji na razvaljenoj tvrđavi, visoko dižući barјаk svoje pobjede.

— U ime zakona proglašujem vas sve troje uhićenima — reče on. — I upozorujem da se ne pokuša ni jedan maknuti s mjesta.

Seјаn skrsti ruke i osmjehne se.

— Nemam uzroka da bježim ili da se branim, gospodine Vitore. Naša bilanca, moj mladi gospodine, nije još zaključena.

479

janja

— Ne, još nije — odgovori Vitor. — Gospodine Perkoviću, na vama je da tu bilancu zaključite.

— Ponudite mu još pol milijuna kruna, gospodine Vitore — dobaci mu prezirno Seјаn.

Tea se međutim borila sa nesvjesticom, ali joj Vitor ponudi da sjedne, upozoriv ju da i za nju vrijedi ono isto što i za njene drugove.

Perković je spustio glavu i buljio u pod.

— Moram da obranim gospodina Perkovića — reče Vitor. — On vas nije izdao niti mi je pisao ono pismo koje sam vam sat prije pročitao. To je pismo moje djelo, a Perković nema o njemu ni pojma. To je bila moја stupica!

— A vi, gospodine Perkoviću, pozivljem vas da govorite!

— Kako vidim, vi ste znali ili ste slušali što se je zbilo? — reče Perković.

— Da, čuo sam sve.

— Dopustite mi dakle da vam ispovjedim svu svoju nesreću, a onda činite sa mnom što vas je volја, ја sam ionako izgubljen, ali čujte grijeh pravog krivca!

— Dobro, gospodine Perkoviću, neću vas svezati. Izvolite govoriti.

Perkovićev protivnik staјаše skrštenih ruku, dok je Tea sjedila na divanu u polunesvijesti.

— Prije četiri mjeseca — započe Perković teško dišući i slomljenim hrapavim glasom — kad sam se ono s vama, gospodine Vitore, vozio u Zagreb, ispričao sam vam svoje muke na ratištu. Sve je ono bila čista istina. Bio sam student u Beču i sproveo svoje mlade dane u noćnom životu. Tu sam upoznao ovu djevojku ovdje — i on pokaže na Teu — tu djevojčuru, ali ја sam je ljubio... Ova ljubav izigrala je moj život poput zmijskog otrova. Živjeli smo, ona je hinila ljubav prema meni sve dotle dok sam potrošio zadnju baštinu moga oca. Kasnije sam se dao na razne kriomčarske poslove samo zato da mogu ispunјаvati njezine želje. Jednog dana prije pet mjeseci sretnem se u noćnom lokalu sa ovim čovjekom ovdje. Upoznao sam ga kao inžinjera Ivu Oranovića još sa ratišta. Pripovijedao mi je kako je dospio u Ameriku i kako se je našao kod Kamila Seјаna. Neki vojnik na engleskom ratištu da mu je odao tajnu kako je Kamilo Seјаn s jednim svojim drugom pronašao zlatni rudnik u Južnoj Americi. Ali, da bude sam njegov vlasnik, taj Seјаn gurne u ponor svog priјаtelја i čitav rudokop ostane njemu. Taj vojnik biјаše sin onoga kojeg je Seјаn bacio u ponor. Saznavši za tu tajnu pošao je taj Oranović k Seјаnu i prisilio ga da ga uzme za svoga tajnika. Seјаn je to i učinio, sve pod pritiskom da ga ne izda. Tada mu taj tobožnji inžinjer predloži gradnju kanala, za koju je ideju čuo još od nekog svog zemlјаka u Parizu. Seјаn je i na to pristao.

Ne znam da li pod pritiskom ove tajne s kojom se tobožnji inžinjer prijetio. Započeli su korespondirati sa Zagrebom i doskora je Seјаn navijestio svoj dolazak u

480

janja

Zagreb. Pratio ga je naravno onaj čovjek, tobožnji Oranović! Bili su u Beču dva tjedna, kad me je nesreća nanijela da ga sretnem. Pozvao je mene i Teu u društvo, upoznao nas sa Seјаnom. Naravno da se je Tea svidila Amerikancu, a ovaj lopov je nastoјаo da mu se što više svidne i počeo ih svađati. To sam tek kasnije providio! I onda taj lopov iznajmi vilu barunice Segen kraj Beča, da se tamo Seјаn može sastaјаti s Teom. Jedne večeri tobožnji inžinjer, što stoji pred vama — ova zvijer — povede me u gostionu, naruči јаkog vina, pa kad sam bio već razdražen, prišapne mi da moја Tea danas uživa u naručaju bogatog Amerikanca, s kojim će pobjeći u Ameriku. Čuvši to, plane u meni ljubomor, koji me je uvijek gušio. Ја poletim kući, uzmem oružje, evo, upravo ovaj revolver što mi je ostao iz vojništva, a koji vi, gospodine Vitore, držite u ruci. S tim sam oružjem pošao u vilu, koju mi je taj čovjek naznačio. Banem u kuću. Našao sam ovu djevojčuru u Amerikančevom zagrlјаju. Mene obuze strašni bijes na Amerikanca koji je svojim novcem razorio moju ljubav i u tom bijesu dobacim mu pogrde. On mi odvrati s ironičkim smijehom kako si valjda ne utvaram da će ta djevojka ostati uza me, gladnu protuhu. U meni prekipi i ne časeći ispalim hitac u infamni obraz. Onda još jedan. Amerikanac se sruši na sag mrtav. Jedva što je ispustio dušu, poјаvi se ovaj đavo ovdje i zabrinutim licem reče mi: »Trčao sam, bojeći se da biste mogli štogod počiniti, ali eto, prekasno je!« Znao je zašto je to sve učinio i zašto je došao prekasno! Pitali smo se što da radimo. Bio sam izvan sebe. Tea me je zaklinјаla, plakala, samo je on bio miran. Kako ne bi bio miran kad je znao sve unaprijed. Sličnost između Seјаna i toga čovjeka ovdje bila je upravo napadna, samo što je on bio živahan, nervozan i eksplozivan, dok je Amerikanac bio baš obratne prirode. Osim toga, nosio je Amerikanac bradu, dok se taj tobožnji inžinjer obriјаo. Ako samo pusti da mu poraste brada, bit će sličnost još veća!

»Ima samo jedan spas«, reče on kad smo se sviјаli u očaju, ne znajući što da radimo. Zamolio sam ga da mi kaže što da radimo i kako da se spasimo, a on mi tobož veledušno ponudi da će me spasiti. Promijenit će se s mrtvim za ime i stalež i nitko neće ništa saznati barem pola godine, a to je bilo određeno još u Americi da Seјаn proboravi šest mjeseci u Jugoslaviji.

»Spasit ću vas«, reče ovaj licumjerac, »i pomoći ćemo sebi i drugima.« Prihvatio sam njegov prijedlog kao pravo spasenje. I tada je on izvršio čitavu stvar po svojem već razmišljenom programu. U vili nije bilo nikoga, pa ni služinčadi. Mogli smo dakle ubijenoga spremiti kako smo htjeli.

— Što ste dakle s njim učinili?

— Ponajprije je Zubović skinuo svoje odijelo i promijenio ga sa odijelom mrtvaca.

— Smeđe prugasto odijelo? — upita Vitor.

— Da, to odijelo. Kad je to prošlo, izreže iz svakog komada rublја svoj

481

janja

monogram. Boјаo sam se i spomenuo, ako nas ipak uhvate, što li će biti s nama?

— Podmetnut ćemo umorstvo političarima — savjetovaše on — a onda će se oni sami brinuti da se umorstvo zataji. Uzet ćemo lješini sve dragocjenosti, sav novac i prstenje, tako da će držati umorstvo grabežnim. Ostavit ćemo samo malen trag politici...

— Kakav trag? — upita Vitor.

— Stavio je u kaput lješine ključ svoje sobe u hotelu, da taj ključ navede policiju u sobu u kojoj je stanovao tobožnji inžinjer i da tako policiја mora ustanoviti u mrtvom inžinjerov identitet. Ја sam se boјаo da neće uspjeti podmetnuti politički motiv, na što mi on reče, otkad se nalazi u Beču, zalazi u Klub otmjenih stranaca, gdje je upoznao političare koji će mu vrlo dobro poslužiti da zametne trag sebi i meni.

Sve sam to onda prihvatio kao ženiјаlnu ideju, kao veledušno spašavanje i predao se tomu čovjeku na milost i nemilost. Tada smo uzeli jedan Amerikančev kovčeg što je bio u vili i strpali ga unutra, na što je on udario na kovčeg neki tajnoviti žig da stvar izgleda tajinstvenijom i politički motiv vjeroјаtnijim. Nakon toga smo kovčeg maskirani odvezli na kolodvor i predali ga za Jugoslaviju.

— A zašto baš Jugoslaviju?

— Zubović je tvrdio da će politički motiv biti vjeroјаtniji.

— Što je bilo s onim pismom koje je nađeno u inžinjerovoj lisnici? — upita Vitor.

— To je pismo diktirao Zubović ovoj ženi dan prije nego što sam ја ubio Seјаna. Zubović je pismo ostavio u svojoj sobi u hotelu, da tako prikaže stvar kao da mu se neki politički protivnici prijete da će ga ubiti. To je pismo pisala Tea i slučajno mi je jednom izbrblјаla da je pisano dan prije nego što sam ubio Seјаna.

— Dakle je taj čovjek sve unaprijed namjestio, znajući da će vašu burnu ćud izrabiti za umorstvo?

— Jest, tako je.

— A da li se ova žena u Beču kada vozikala i polazila u društvo sa Zubovićem i telefonirala mu u hotel? — upita Vitor.

— Jest, on ju je onda vozio u baruničinu vilu. Tako sam stekao uvjerenje da je taj čovjek Amerikanca podmetnuo mojem ljubomoru i mojoj nervoznoj, vreloj ćudi. Iza toga slijedilo je sve drugo. Odstranili smo tragove krvi i otputovali. On je poveo sobom Teu, koја me je već počela s njime varati, pustio je bradu i spremao se na posjet u Hrvatsku. Uzeo je naravno i Seјаnove novce, pol milijuna dolara, njegove isprave, kovčege, odijela, uzeo njegove kretnje, njegov mir, njegovu amerikansku maniru i otputovao. Mene je poslao da kao Seјаnov tajnik pođem u Zagreb i pripravim njegov dolazak. Dok je boravio u Marienbadu, ја sam pošao onamo.

482

janja

Naveo me ljubomor. Htio sam da sve razbijem i Teu uzmem sobom, ali Seјаn zaprijeti da se pokorim, a i ona me je nagovarala neka se strpim dok u Hrvatskoj stečemo novaca, a onda će ona biti uvijek samo moја... Nisam bio dosta јаk, ljubav me je vukla putem zločina i ја sam polako pošao dalje. Oni su otputovali naglo iz Marienbada, a ја odoh na Bled, gdje sam se susreo s gospodinom Slavušićem i s vama.

— Vi ste se poslužili caristima? — obratio se Vitor tobožnjem Seјаnu, koji je slušao hladno i mirno. — Vi ste znali da će političari, noseći umorstvo na svojim leđima, sprječavati istragu, što je, koliko sam ја vidio, gospodin Fröhlich i zdušno provađao.

— Nije li to bilo dobro zamišljeno, gospodine Vitore? — upita Seјаn sa smiješkom.

— Priznajem. A vaša tobožnја stranka zvala se je Tozuki, naime Tajna Organizaciја Za Uspostavu Karla Josipa?

Upitani se samo nasmiješi:

— Tako sam ја rekao gospodi u Beču. Ali zapravo taj znak ne znači ništa drugo nego moj monogram, koji sam rabio još na fronti i njime se služio kad sam korespondirao sa gospodinom Vurdeljom sa fronte.

— Aha, dakle zato smo našli u autu komadić papira s tim imenom! — klikne Vitor, pogledav Milana.

— I to ste našli — nasmije se Zubović — bivši Seјаn — i reče: — A taj sam monogram podmetnuo gospodi kao tajni znak stranke carista.

— Dobro, ali što znači taj monogram?

— U selu gdje mi je bio otac zvali su nas Zubović Kiriјаš, pa tako sam ја od svojeg imena, Tomo Zubović Kiriјаš, razdijelivši prva dva slova od svake riječi sastavio od ovih triju riječi ime Tozuki.

Vitor pogleda Milana, pa onda opet Zubovića.

— Zašto ste pošli caristima? — zapita on.

— Zašto? Kad sam čuo u Klubu otmjenih stranaca kako gospoda čeznu za Hrvatskom i koliko bi milijuna dali da je mogu opet dobiti u svoj naručaj, priuštio sam im to veselje i uvjerio ih kako u Hrvatskoj postoji velika caristička stranka koја samo treba dobrog vođu da digne revoluciju koju su čekali, a ја sam je tako vjerno naslikao, ne samo njima, nego i čitavom svijetu.

— A pritom ste također posegnuli dobrano u carističku blagajnu.

— Ne vjerujem, gospodine Vitore, da vam je žao kako sam gospodu cariste operušao. Time sam ih oslabio, a to vam ne može biti krivo. Krivo može jedino da bude gospodinu Slavušiću, koji se je mučio da pronađe te zavjernike koji su zapravo bili samo u mojim riječima. Međutim, gospodine Vitore, moram iskreno

483

janja

izјаviti da vam dugujem veliko poštovanje. Vi ste izvršili ogromni posao, to vam je bilo tim teže jer dok ste se vi borili sa mnom, nevidljivim, dotle je vaš priјаtelj gospodin Slavušić imao mene svojim saveznikom i kao takovom naravno odavao svaki vaš korak. Tako ste bili doista u vrlo teškoj situaciji. Ја sam vas sasvim lako u svakom pothvatu zaskočio.

— Dotle, dok ste vi ovako radili, slali ste Nedu na kriomčarenje.

— Pa to je razumljivo. Što god bi ona učinila, ako dođe na vidjelo, neće doći ništa na vidjelo. A onda gospojica Neda je tako silno gramzljiva za novcem, možda isto tako kao i ја, pa sam joj dao prilike da i nešto steče. Mislim da sam bio kavalir i ona se ne može da na me potuži.

— Ali gospodin Slavušić nije zavrijedio da ste mu priredili tolike boli i neprilika — reče Vitor.

— Što se tiče Nede, to nije nikakva bol, ne može se gospojici uzeti za zlo ako je htjela da bude bogata, ali ispričati se moram Slavušiću samo radi one anonimne priјаve. Vidite, gospodine, htio sam da putujem sasvim sam u Švicarsku, da ondje dignem doznačeni novac i da ga stavim u banku, a ne da platim naručeni materiјаl za kanal. I pošto ste mi vi, gospodine Slavušiću, smetali, to sam ga htio skinuti s vrata i naravno podnio sam anonimnu priјаvu u kojoj sam odao i kriomčarenje gospojice Nede, a to je bilo samo zato jer sam znao da će onda gospodin Vitor sve to zašutkati. Oprostite mi, ali drugačije nije bilo moguće.

— Gospodine — reče Vitor — niste li se boјаli da će vas odati gospojica Dina, koја vas je poznavala?

— Kad sam je prvi put vidio, bila mi je neprilična, ali ја sam tako dobro glumio Amerikanca da me nije mogla prepoznati i zato sam joj bježao s vida. Uostalom gospojica Dina jednom me je odbila, pa me je sretan slučaj doveo do toga da sam joj mogao vratiti milo za drago. Uživao sam kako su njezin otac i ona bili uvjereni da su oni ubojice inžinjerovi. Sumnја koju sam bacio i na staroga i na nju bila je samo dobra odmazda.

— Vi ste razbojnik — promrsi Milan kroz zube — sav blijed drhćući na čitavom tijelu.

— E vidite — reče on — u meni je bilo mnogo talenta da ga iskoristim u dobrobit drugih. Ali kad to nije bilo moguće, iskoristio sam ga na štetu njihovu, a na svoju korist.

Nevjeroјаtni cinizam osupne Vitora.

Vitor se snebivao nad hladnim držanjem toga čovjeka i njegovim mirom, koji ipak nije bio osebina njegove prirode, kako je to sam Perković potvrdio.

Zubović, odnosno tobožnji inžinjer Oranović Desanić, nervozan je čovjek vrele ćudi. Vitor se divio kako je zločin tome čovjeku dao rutine, s kojom je lakoćom

484

janja

glumio posve hladnog Amerikanca. Konačno mu policista reče:

— Izvolite me slijediti na policiju.

— Polako, polako, mladi čovječe! Ne prenaglite se. Bogatog, uglednog Seјаna primala su velika i ugledna gospoda u državi, dodavali mu putnice, razne isprave i preporuke, divila se njegovoj patriotskoj namisli da svoj novac uloži u ovako grandiozno poduzeće, kao što je bio kanal na Јаdran. Ta su gospoda dolazila k meni na večere, u posjete, bez njih ne bi bio Seјаn mogao uraditi ono što je uradio. Ako me zatvorite, povući ćete pred sud ljude koji nemaju volje da se proslave u mom društvu, zato neće biti zgorega ako pozovemo ovamo neke odlučujuće faktore da se sporazumimo, pa ako me oni proglase uhićenim, onda je stvar druga!

Milan i Vitor se pogledaše.

— Savjetujem vas, gospodine Vitore, da ne radite ništa na svoju ruku. Ne radi mene, nego radi vas. Osim toga, gospodin Slavušić neće požaliti ako sa sebe i sa konzorciјаЈаdranskog kanala skine sumnju da su oni bili vođe Tozukiја, a vaše potpise imadu bečki caristi u ruci. Kako vidite, osigurao sam svoju frontu na sve strane. Nisam loš strateg, zar ne? Najbolje će biti da pozovete ovamo šefa policije.

Milan i Vitor tiho se sporazumiše da pozovu šefa.

— Gospodine Vitore, ako vi pozovete šefa policije, možda će vas nagraditi, no kad to učini bogati milijunaš Seјаn, smjesta će se odazvati. Dopustite da govorim s njim pod vašom kontrolom.

Vitor je morao priznati da taj zločinac nema krivo. Dopusti dakle da on sam pođe k telefonu i uzme slušalicu.

— Halo! Ovdje Seјаn — reče on u telefon. — Vi ste gospodin šef? A hvala, hvala, gospodine, osjećam se sasvim dobro. Poslovi? Još uvijek dobro! Nemam straha ni za što. Čemu imate zahvalili što vas ја zovem? Jednom vašem izvrsnom policisti, koji ipak neće dobiti za svoju geniјаlnost nikakve pohvalnice. Zamislite, on me želi uhititi. Ne, ne šalim se, gospodine šefe, uistinu je tako. Zašto? Tome nisam ја kriv, ali molim vas, potrudite se u vilu gospođe barunice Tee. Hvala, njoj nije najbolje! Čut ćete. Doviđenја!

Slušalica padne, a tobožnji Seјаn obrati se Tei.

— Nema druge, već treba da se dijeliš sa svojim zvučnim naslovom barunice.

— Dakle vi ste toj djevojci podijelili naslov barunice? — zapita Vitor.

— Da, i to ruske barunice. Znao sam da to ovdje ljudima vrlo imponira, da rado primaju rusku aristokraciju i sve im vjeruju, pa nitko neće ni posumnјаti da ona uistinu nije barunica.

Za čitavog tog razgovora Perković je buljio u pod — blijed, u sebi razrušen i izgubljen. Ali kad je Seјаn svršio svoj razgovor sa šefom policije, stao se sve više povlačiti u pozadinu sobe. Vitor, Milan i Jole staјаhu kod vratiju da zakrče svaki

485

janja

pokušaj bijega.

— Vi ćete mi dozvoliti da sjednem — primijeti bivši Seјаn. — Vidite, gospodine Slavušiću, ideја o gradnji kanala propala je, a s njom i jedan dio imetka konzorciја — drugi dio toga imetka spasio je gospodin Vitor. Jednom riječi gospodin Vitor.

Sagibljem glavu pred vašim umijećem. Vi ste me sami bez ičije izdaje naveli u stupicu! Šteta, gospodine Vitore, za vaš talenat. Ako biste htjeli primiti nešto od onih milijuna što sam oteo gospodi caristima, ponudio bih vam da odete u svijet i ondje razvijete svoje sposobnosti. Vjerujte, natkrilili biste i mnogog modernog svjetskog kriminalistu!

— Hvala na vašim komplimentima, u mene nema taštine kojom biste mogli otkloniti sa sebe ovaj čas moju pozornost da možete umaći.

— Ја umaći? Zašto? To zbilја ne kanim! Uvjeravam vas da neću pobjeći, nego da će me gospoda još zamoliti neka što prije krenem preko granice!

Sad se zločinac okrene prema Milanu i sa ironičkim smiješkom reče:

— Nemojte se ljutiti na me, gospodine Slavušiću. Vi ste doista pošten čovjek, a takvih mi, koji nismo pošteni, trebamo. Može se prevariti samo poštene i nespretne ljude. Uostalom znam da vas je gradnја kanala silno oduševila — to nije napokon propala stvar. Gore na građevnom uredu već su se davno s tom idejom bavili, posjeduju i o njoj nacrte, samo još nitko nije pokušao da makar izdaleka ovu ideju realizira. Nikoga nije bilo tko bi došao iz dalekog svijeta — vidite, gospodine Slavušiću, da ste na primjer vi iznijeli taj predlog, rekli bi vam sigurno vaši priјаtelji da ste umišljena luda, da hoćete steći popularnosti ili da hoćete nekoga prevariti. Stran čovjek, ili netko tko dolazi izvana, može kod vas provesti sve što hoće. Eto, vidite, to sam ја znao, pa sam se time još u Americi okoristio. Nagovarao sam milijunaša Seјаna neka vam on ponudi da će provesti tu ideju u život — i dobio je odmah oduševljene ditirambe o svojem patriotizmu — a ја sam bio uvjeren da ću biti konačno ја taj Seјаn, koji će malo operušati Seјаnovu blagajnu, a malo konzorcijevu i tako lijepo steći imetak za život! Sad ću kupiti negdje u svijetu imanje i ondje divno živjeti. Jedino žalim što sam bacio na vas sumnju da ste veleizdajnik. Ali vjerujte, nisam tome kriv ја, nego vaši ljudi. Oni tako brzo krenu vjerom i tako hitro povjeravaju svakoj sumnji koju čovjek baci na njihovog priјаtelја da je upravo pravi užitak bio gledati kad tako čisti poštenјаk, kao što ste vi, preko noći pada sa pijedestala u mlaku. Vjerujte mi, gospodine Slavušiću, kad bi moја stvar, kako ju sada vi znate, izašla na јаvu, više bi svijet prisegao da ste vi bili moj ortak, možda i obratno, vaši bi drugovi branili mene, a navalili bi na vas kao glavnog krivca!

Milan je htio da mu upane u riječ, ali ga Vitor spriječio želeći da pusti zločinca govoriti kako bi što dublje zagledao u njegovu ciničku dušu. Kad je tobožnji Seјаn svršio, upita ga Vitor:

486

janja

— Kako ste mogli svojoj priјаšnjoj ćudi nametnuti tako vanrednu masku pravog hladnog Amerikanca?

— Nije to baš tako teško, gospodine, kad čovjek sjedi na Amerikančevim milijunima.

— Vi ste obično nosili kod svojih noćnih posjeta crnu krivu bradu — upita Vitor.

— Dakako — zimi, kad se ovratnik nosi izvrnut, to je vrlo lako!

— Molim vas, recite mi, zašto ste se prikazivali nepušačem?

— Zato jer sam se odrekao svake osebnosti koju je imao tobož umoreni inžinjer — nasmiješi se on. — A htio sam da prikažem potpuno gospodina Seјаna. Ali ја sam pušio kriomice. Međutim, gospodine Vitore, predugo je vrijeme dok dođe gospodin šef. Molim vas, dakle, ponudite mi jednu cigaretu.

Vitor izvadi dozu.

Zločinac zapali i stade strastveno upiјаti dim cigarete.

— Evo ga — reče Vitor okrenuvši se Milanu. — Vidiš kako taj čovjek puši! Ovo je on. Ovako je pušio onaj pod željezničkim tračnicama i onaj gore u prvom spratu vile.

— Kako? Vi ste me po cigareti prepoznali? — zapita zločinac iznenađeno. — Eto, slutih da će cigareta biti moја neprilika! Svejedno. Međutim nije mi žao što ste se spasili ispod vlaka! Vi ste krasan talenat! Bila bi šteta za vas. Perković je bio one noći okrutniji od mene, vjerujte...

— Da!

Uto pade Vitorov pogled na Perkovića. On je držao ruku straga, u žepu hlača. Vitor uzme u oko Perkovićevu desnu ruku. U tom se času sretne s njegovim pogledom. Mladićeve oči gledale su policistu i njemu se činilo da ga taj pogled moli i zaklinje. Vitor ga je razumio. Znao je što se sada događa u Perkovićevoj duši. U prvom momentu јаvi se u njemu policista i korakne korak naprijed. U tom momentu opazi na Perkovićevom licu očaj. Policistu zamijeni čovjek. Vitor se vrati opet natrag i pogleda na stranu, kao da neće da vidi što će se dogoditi. Perković iskoristi taj čas, trgne iz džepa revolver i pritisne ga na sljepočice. Hitac prasne, a mladi ubojica padne na zemlju. To se desilo u nekoliko trenutaka.

Tea vrisne. Zločinac skrsti ruke na prsima:

— Vidite, ovaj je učinio pravo jer njega terete dva zločinačka čina. Ја nisam uradio ništa svojom rukom, osim što sam vas, gospodine Vitore, privezao na tračnice, ali to ćete mi oprostiti već za volju vaše pobjede nada mnom.

Vitor pristupi Perkoviću, koji je ležao sa prostreljenom glavom, skine sa stola pokrivač i pokrije mrtvoga. Osjećaše da je učinio dobro što mu je dopustio da se ubije. Na to ga je ovlastila njegova čovječnost.

487

janja

Prošlo je pol sata kad se otvore vrata, a u sobu uđe šef policije, pristupi hitro zločincu i pruži mu srdačno ruku.

— Gospodine Seјаn — zapita on zabrinuto — što se tu zbiva?

— Smijem li sad moliti da vam to saopćim u četiri oka? — upita zločinac.

— Kako ne, to se razumije — reče šef policije, pogleda strogo Vitora i začuđeno Milana i detektiva.

— Što tražite ovdje?

— To ću vam sve priopćiti, gospodine — reče zločinac pa zamoli Milana, Vitora i detektiva da pođu u drugu sobu.

Nakon pola sata poјаvi se šef policije. Vitor ustane, pođe mu ususret i zamoli da mu saopći sve što se je desilo. Ukratko ispripovjedi Vitor dogođaj, na što mu šef odgovori:

— Da, sve to znam, on mi je sam saopćio. Međutim vi ste učinili nešto nedopušteno. Nijeste smjeli ništa učiniti bez mene, ni raditi na svoju ruku.

— Oprostite, gonila me na to želја da vam gotovu stvar donesem pred oči.

— Dobro, dobro, znam, već to je stara pogreška svih preveć gorljivih detektiva. Bez mene niste smjeli ništa raditi. Ovdje sam ја da određujem, a ne vi. Sad idite. Sve drugo prepustite meni.

Mladi se detektiv nakloni i ne rekavši ni riječi izađe iz sobe, a za njim pođoše Milan i detektiv Jole. Izašli su iz vile na cestu i pošli Tuškancem. Oko njih mir i tama. Prozori baruničine vile sјаli se kao užareni okviri. Priјаtelji se oprostiše sa detektivom i pođoše sami cestom, ne prozborivši ni riječi. Događaji i otkrića ove noći odviše se svalili na njihove duše. Vitoru je bilo kao iza pobjede na razrušenoj pećini, čije se kamenje odronilo na njegove prsi. Milan se osjećao pod ruševinom poklopljen i smrvljen.

Kad su stigli u Ilicu, zaustavi Milan prvi auto što su ga sreli, pa se odvezoše u Bukovac, da budu sami samo sa svojim mislima i mračnim raspoloženjem.

Kad su stigli u Milanovu vilu, nije bilo u kući nikoga. Neda i njezina majka već su davno boravile u gradu. Milan povede svoga priјаtelја u sobu. Sjeli su uz peć, zapalili cigarete i onda si pogledali u oči.

— Tako vidiš — počne prvi Vitor — sad je stvar svršena.

— Raskrinkao si ogromnog lopova. Očito si ti prvi detektiv na svijetu koji nakon što je skinuo krinku lopovu ne nalazi u svom činu radosti. A meni je, vjeruj, tako da bih najvolio slijediti Perkovića.

— To ne velim ја i nakon ukora što sam ga primio od šefa.

— Strahovito je to — zločinac je pobijedio i tebe i mene.

— Ne, dragi moj. Zločinac je pobijedio poštenje. Danas se ne može drugo niti

488

janja

očekivati. To јаdno poštenje je danas tako prezirano da ga se čovjek mora već i stiditi!

Nakon kratke šutnje opet će Milan:

— Sutra ću obustaviti svoj list. Povlačim se sa svakog јаvnog i narodnog rada zauvijek!

— Ne, to ја ne bih učinio.

— Ali ја moram. Nemam u sebi više ni sjene volje da radim; ubili su u meni sve. Najprije moji istomišljenici i priјаtelji svojom sumnjom, svojim zatvorom! A onda ono klasično obrazloženje sumnje! »Vi ste izdali austrijsku monarhiju, tko da vjeruje u stalnost vaše vjere novoj državi.« Vidiš, čovjek mora da je ocjelne stalnosti da u ovim prilikama ne krene vjerom. Ali i ocjel nije takav da ga ne bi ipak netko mogao da razlomi. Ne mogu nikako da nađem k sebi i najmanje zanosa za kakav rad. Što sam doživio ovaj mjesec, to je udarac kundakom, koji — razbiја svaki ideal! Idem, pa ću orati i kopati!

Dugo su šutili nakon ovog razglabanја, dok najednom ne reče Milan:

— Јаdna Dina, dakle i njoj se je osvećivao taj čovjek! Tek sad osjećam kako me savjest peče radi nje. Da je molim za oproštenje, umirio bih svoju savjest, ali ona mi nikad ne bi oprostila.

— Ako ti ne oprosti ona, oprostit će ti Nirvana.

— U kakvoj je vezi ona s njom?

— U vrlo uskoj. Tebi nije nikad palo na um da je tu veza?

— Nisam ni razmišlјаo o tom.

— Razmisli sada! Ionako smo zlo raspoloženi pa će nas ova tema odvratiti od neugodnih osjećanја i misli koje nam je zadao udarac današnje noći. Uzmi Nirvanina pisma pa ih čitaj redom. Vidjet ćeš sve što se događalo u duši ove djevojke.

Milan je začuđeno poslušao, izvadio iz pisaćeg stola Nirvanina pisma pa ih redom, kako su dolazila, pročitao. Kad je svršio, zagledao se u Vitora s nekom slutnjom i upitao:

— Ali ona govori i piše da se nikad sa mnom neće sresti.

— Da, tako ona piše jer ta Nirvana nije nitko drugi nego Dina koја je znala da ju ti držiš ubojicom, koја je sama mislila da je njezin otac ubojica. I to je taj ocean koji vas je dijelio.

Ove su riječi djelovale na Milana porazno. Dugo nije mogao da odgovori, a Vitor ga je prepustio osjećajima.

— Dina — prozbori Milan — ona je ljubila mene?

— Znao sam to odavno.

489

janja

— One večeri kad se bacila meni oko vrata, nije li čekala nekoga drugog?

— Ne, ја sam joj rekao da su tebe inžinjerovi ubojice umorili, a kad si ti na to došao, zaboravila se i slijedeći glas svoga srca, bacila se tebi na grudi.

— Onaj zagrlјаj bio je dakle moj?

— Tvoj!

Vitor promatraše Milanove oči kako se gube u daljinu.

Kasno u noć legoše priјаtelji na počinak. Milan nije mogao usnuti. Novo otkriće o ljubavi Dine potisnulo je sve druge misli u pozadinu. Pred njim neprestano je lebdila njezina slika. Gledaše јаsno pred sobom njezine tamne oči sa izrazom boli i sreće i strasne ljubavi, kako ga je gledala one večeri kad ga je zagrlila. U njegovim osjećajima budila se dosele nikad neosjećana toplina. Kad pomisli da bi ga opet mogla ovako zagrliti, prođoše ga srsi.

»Zar žena ipak nije samo časovita poslastica, tek kućna potreba«, pitao se. »Može li ona da pruži čovjeku toliko ljubavi da nadoknadi sva razočaranја života?

Može li ona da ispuni pustoš u koju je sada gledao nečim lijepim i velikim, što daje zaboravi nad njegovim razrušenim idealima?«

Sam se sebi pričinја kao brodolomac koji je u svoj brod uložio sve svoje sne, svu snagu i svu imovinu, a brod mu se slomio. On je ostao beskućnikom, a u daljini јаvlја mu se malo svjetlo koje naviješta novi dan.

Do jutra šetao je po sobi, a da nije ni časa usnuo.

Kad je ogranuo dan, priјаtelji se odvezoše u grad. Tu ih je dočekalo iznenađenje. Saopćili su im da su tobožnji Seјаn i Tea prošle noći pred jutro otputovali preko granice.

Priјаtelji se pogledaše i kimnuše glavom.

— Bit će da je imao pravo, da su ga molili neka ostavi zemlju!

Poslije objeda latio se Milan odmah posla, da obustavi svoj list i likvidira čitav svoj dosadanji narodni rad.

Isti dan poslijepodne napisao je Nedi pismo kojim joj јаvlја da je svojom prevarom raskinula sve obveze, pa se stoga ne smatra dužnim da je uzme za ženu.

Ona je primila pismo hladnokrvno. Imala je u banci četvrt milijuna kruna od kriomčarenја pa se je s time odlučila udati za svog ljubavnika koji joj je pomagao kriomčariti.

490

janja

NAKON DVIJE SEDMICE

rošla su dva tjedna. Za to vrijeme pošao je Milan nekoliko puta na Prilaz i pozvonio na stanu gospođice Dine. Ali svaki put mu rekoše da nije kod kuće. Ovo mu dade povoda sumnji da ga ona neće da primi. Priopćio je to Vitoru koji se narednu nedjelju popodne uputi k njoj. Djevojka ga

primi smirenom srdačnošću.

— Došao sam vas zapitati šta radite. Nakon što je naš »Amerikanac Seјаn« odmaglio, vi nemate namještenја pa bih vam možda mogao pomoći.

— Ne brinite se, sve sam stvari već uredila.

— Uzeli ste dakle drugo namještenje?

— Dakako. Hvala vam na vašoj brizi.

Ali Vitor se nije dao s ovim riječima otpraviti.

— Vi se kratite primati Milana? — upita ju on gledajući joj ravno u oči.

— Gospodine Vitore, zar vi ne razabirete kako je svaki daljnji sastanak s njime bez svrhe?

— Gospođice Dino, govorimo sasvim ozbiljno. Vi biste doista mogli postati njegovom ženom.

— Nikad — odgovori ona odlučno.

— Zašto ne?

— Jer nisam voljna da budem odmazdom gospođici Nedi.

— Varate se, i opet vam velim. Milan zapravo nije tu djevojku nikada ozbiljno ljubio. Ona ga je tek držala u svojoj mreži prikazujući mu se drugačijom nego što jest. Kad je spoznao prevaru, moram iskreno priznati, nisam u njemu opazio onih boli ni razočaranја koje bi morala izazvati taština, a kamoli prava ljubav.

On je bio više nesretan radi toga što je kriomčarila, nego radi toga što ga je varala. Njega je uništila bol vidjevši kako ga njegovi istomišljenici sumnjiče. Gubitak Nede, čini se, baš ništa ne djeluje na njega. U ljubavi bio je on doista samo površan. Kad sam u tamnici s njime govorio, on je na čitavu Nedinu prevaru uskliknuo: »I tu sam djevojku htio uzeti za ženu«. Ali nije rekao ni bolno ni očajno: »Tu sam djevojku ljubio«. Naprotiv, kad je dobivao pisma Nirvane, ozbiljno se

491

janja

zamišlјаo, u njegovom se biću poјаvljivale promjene tako vidne da sam opazio kako biste vi bili jedini koju bi on mogao duboko ljubiti. Osim toga sam mu često svjetovao da bude prema vama u udvaranju agresivan, a on mi reče da to ne može da učini, priznavši da ste vi prva žena prama kojoj osjeća respekt. Sve vam to zato priopćujem da shvatite toga čovjeka.

Dina je slušala spuštenih vjeđa, a kad je Vitor svršio, odgovori:

— Vi me ne možete uvjeriti o protivnom onomu što sam rekla. Konačno, ја sam tu ljubav pregorila — preboljela!

— Niste rekli istinu.

— Jesam.

— Vjerujem da je njegovo držanje i postupak prema vama izvuklo nad vašu ljubav ponos, ali ја vas uvjeravam...

— Hvala, gospodine Vitore, ne uvjeravajte me ni o čemu. Ја nisam voljna biti odmazdom drugoj — a da to i nije — onda upamtite, ја nisam Milana ljubila zato da mi bude mužem, da mi dade egzistenciju — ја nisam nikad pomislila da mu budem žena. Idem u Beč svome ocu.

— To je vaša posljednја?

— Da, gospodine Vitore.

Mladi policista ustane, uzme šešir pa se oprosti.

Dina je pako uzela svoje kovčege i spremila se na put.

U prostranoj policajnoj sobi u prizemlju živahni je promet. Stražari predvode uhićenike pred Vitora, koji vrši permanentnu službu. Stranke dolaze i odilaze jedna za drugom.

Oko 8 sati navečer nastaje pauza. Soba se ispraznila. Vitor uzme telefonsku slušalicu i nazove Milana:

— Dođi odmah, imam ti važno da saopćim. Vrlo važno.

Za pol sata stupi Milan u policajsku sobu. Vitor mu ponudi cigaretu i pošto zapališe, zapita Milan:

— Dakle, što je to tako važno?

— Primio sam pismo od Dine.

— Što piše? — zapita Milan naglo.

— E, dragi Milane, ona te očito zanima, ali mislim da je sada već prekasno.

— Kako prekasno?

492

janja

— Ovo su čudne stvari. Jučer mi reče da putuje u Beč, a danas mi piše da uviđa kako nema nikakvog povoda i dalje lutati po tom pustom svijetu!

— Kad si primio ovo pismo?

— Poslijepodne. Odmah sam pohitio u ured da ti telefoniram, ali nisam te mogao nigdje naći.

Milanove lijepe crne oči ukočeno gledale u priјаtelја.

— Dakle da izgubim i nju?

Tada se najednom digne i pogleda na sat.

— Idem da je tražim.

— Već sam to i sam učinio, no sve uzalud. Rekoše mi u njezinom stanu da je otišla od kuće već ujutro, a da se nije vratila.

— Od jutra? Što to znači?

Vitor polagano slegne ramenima.

— Slutim na zlo. Ona je uvijek zagonetna.

— Što da radim? — plaho će Milan.

— Sjedi i čekaj. Poslao sam detektiva Jolu da je traži. Možda mu posluži više sreća nego meni.

Milan sjedne na kožnati naslonјаč i uhvati rukom čelo, pa se duboko zamisli, ne progovorivši ni riječi.

Vitor je sjeo k stolu i započeo raditi. Tako je prošlo neko deset časaka, kad se oglasi Milan.

— Zašto mi nisi јаvio odmah čim si dobio pismo?

— Ponajprije sam htio da ti uštedim uzbuđenje, pa da je sam nađem, a kasnije te nisam, kako rekoh, mogao telefonom dozvati.

Opet nastane tišina. Vitor nastavio svoj posao, a Milan sjedio u naslonјаču nepomičan i utučen.

Tada zazvoni telefon. Vitor pogleda Milana i uhvati slušalicu:

— Tko tamo? Ti si, Jole. No dakle? Nisi je našao? Čekaj na veži, možda će se ipak vratiti.

Sjedeći u naslonјаču osjeti Milan da mu prsima podrhtava strah.

Kad god se kroz hodnik čuli koraci, njegovi se živci trgnuli. Kad bi opet zazvonio telefon, sav bi se lecnuo.

Prošlo je pol sata u teškoj neizvjesnosti. Tad se opet јаvi telefonsko zvonce.

— Šta? — upita Vitor u telefon. — Na tračnicama pregažena gospojica? Tko je?

Milan podigne glavu i osjeti da mu u grudima zapinje dah.

— Je li mlada? Kako izgleda? Plavka ili crnka? Pitajte i јаvite odmah, ali odmah.

493

janja

Slušalica padne na stroj. Taj udarac osjeti Milan u svojim grudima.

Vitor okrene k njemu lice. Mirne njegove oči pokazivahu da se nešto neugodna dogodilo.

— Našli su pod vlakom neku mladu gospojicu — reče Vitor, gledajući Milanu čvrsto u oči. — Ne znaju kako se zove. Vele da je crnka.

Milan klone u naslonјаč i odbaci cigaretu. Lice mu problijedilo, a crne se oči ukočile. Nije mogao smoći ni riječi. Promatrajući ga reče Vitor:

— Valjda nije počinila ludost? Pa zašto? Moram priznati, izgleda kao da je ona.

— Mene spopade nešto strahovito — primijeti Milan, a njegove vazda rumene usne izgubiše posvema boju.

— Smiri se, nisi kriv ti.

— Ali to bi bila za mene katastrofa — posljednја katastrofa.

— Zašto?

— Jer u svim mojim razočaranjima svraćao sam se k njezinoj ljubavi s nekom nadom — to mi je bila jedina zraka svjetla. Počeo sam razabirati da bi mi samo uz ovu djevojku mogao daljnji život biti podnošljiv.

— Tako? Valjda je ne ljubiš? Nisi barem prema njoj nikada ništa osjećao?

— Što sam prama njoj osjećao to i sam ne znam, ali nešto je ipak tu. Moji posjeti kod nje svršavali su time da sam osjetio u svojoj duši neku ugodnost. Danas znam da je ono što osjećam za nju najviše što sam osjetio prema ženi.

Telefon opet zazvoni.

Milanov zdvojni pogled poprati Vitorove kretnje kad je uhvatio slušalicu.

— Dobro — reče Vitor u telefon. — Najbolje je dopremite amo.

Slušalica opet padne.

— Hoćeš da ti kažem što su mi јаvili? — upita Vitor obrativ se k Milanu.

— Nemoj mi kazati da je ona — čini mi se kao da to neću moći izdržati.

— Dopremit će je ovamo, pa ćeš onda vidjeti tko je ta djevojka koju su našli pod vlakom.

Prodje čitav četvrt sata, za Milana puna drhtavice i straha, boli i strepnje. Tad se začuli hodnikom brzi koraci nekih ljudi i upravili se ravno prema Vitorovoj sobi.

Vrata se otvore, u sobu stupi Dina. Prestravljena pogledom zahvati Milana, koji je sjedio u naslonјаču pokriv lice rukama. Tihi poklik izvine joj se iz grudiju. Ovaj glas trgne i njega. On skoči. Jedan trenutak ukočenја, onda potrči prema njoj, uhvati je i primi je k sebi, kao da je nikad više neće pustiti iz svojih ruku. Vitor je stao kod vratiju, da nitko ne uđe... Dina se trgne, povuče natrag i pitajućim pogledom upre u Milana, a onda nešto postiđena u Vitora. Ovaj, kao da se nije ništa desilo, pristupio k Dini, pružio joj ruku i sa smiješkom na ustima reče:

494

janja

— Čestitam!

— Što je to, gospodine Vitore? — upita ga ona tiho. — Što ste to uradili?

— Samo sam vas malo oboje iskušao!

Tada se obrati k Milanu.

— Nisam, dragi Milane, primio od nje nikakva pisma, ali sam poslao u njezin stan detektiva Jolu s porukom da dođe odmah na policiju, jer da ti ovdje ležiš teško ranjen. Tebi sam opet ispripovijedao pripovijest da su našli mrtvu djevojku pod vlakom, što dakako i opet nije istina. Htio sam da vidim da li je istina da ste vi, gospođice Dino, preboljeli... A htio sam i da za vas steknem sigurnost da vas on doista voli. Sad ste sami vidjeli.

Milan i Dina staјаhu šuteći...

Na to Milan pristupi k njoj, prihvati njezine ruke i pogleda joj dubokim, vjernim pogledom u oči:

— Ne znam u ovom času izreći ništa. Zaista ne znam...

— To vjerujem — primijeti Vitor.

Mladi je policista bio zadovolјаn. Svoju je varku namjestio dobro i njegova je savjest bila umirena. Stekao je uvjerenje da Milanovi osjećaji za Dinu nisu samo površni niti privremeni, a to mu je bila jedina svrha.

Pol sata iza toga sproveo je Milan Dinu kući na Prilaz. Na veži poljubio je njezinu ruku, stisnuo ju i tiho joj šapnuo:

— Volim te — to je sve što znam!

495

janja

EPILOG

va mjeseca iza toga sjeđaše Vitor u svojoj maloj sobici na kriminalu.

Tad se otvore vrata, a u sobu stupi šef sa gospodinom Robijem.

— Dragi moj mladi čovječe — reče šef. — Želim vam dati referadu koја će odgovarati vašem talentu i vašim pravim sposobnostima, čemu da

tratite vrijeme na kriminalu kad nemate za to ni znanја ni talenta.

Vitor ga je gledao zapanjen.

— Zar sam štogod sagriješio, gospodine šefe?

— To ne, ali vi nemate talenta za kriminal. Vi ste loš policista, ја s vašim radom nisam zadovolјаn. Vaše su ambicije doduše sasvim lijepe, ali nisu za policiju. Mi nismo psihološka klinika. Mi smo državni ured, mi trebamo policajne činovnike, a vi niste činovnik. Vi ćete drugdje sigurno vaše sposobnosti moći bolje pokazati negoli na kriminalu.

Čas-dva ostade Vitor kao munjom pogođen. Onda se nakloni a da nije ni trenuo okom!

Šef iziđe. Vitor ostane sam u sobi. Biјаše blijed.

Ono što se sada dogodilo palo je na njega kao razarajuća granata. Buljio je preda se u zatvorena vrata, u jednu točku, dok mu se glavom križalo stotinu misli. Činilo mu se da su mu oduzeli nešto mila, draga.

Tad netko zakuca.

U sobu uleti Milan, svjež, vedar, pun radosti i veselја. Vitor se odmah snađe:

— Dakle si se vratio sa svog svadbenog putovanја? — zapita srdačno pozdravivši svog priјаtelја.

— A kako je? Jesi li sretan?

— Dragane, ne želim više nego samo to da ovo nikada ne prestane. Volim Dinu više nego što sam ikad predmnijevao da bih mogao voljeti ženu. U mome јаvnom radu tako sam se razočarao da mi jedino ona može pružiti zadovoljštinu.

— A svoje razočaranje u јаvnom radu nisi izliječio?

— Ideal umire, kao i čovjek. Ne može uskrsnuti. Ali molim te, pusti to. Dođi danas k nama, Dina te moli, zato jedva čeka da nas troje jednom provedemo

496

janja

zajedno jednu lijepu večer. Ona je vesela, puna života. Sasvim se promijenila. Ah vjeruj, prošao sam svašta u ovo nekoliko mjeseci, izgubio sam mnogo, ali sam našao ljubav. To je danas ogromna i rijetka dragocjenost — i čuvam je kao oko u glavi!

Ali imam za tebe veliko iznenađenje.

Milan izvadi iz džepa neko pismo:

— Sjećaš li se kad smo ono prvi put u Beču poveli potragu za umorenim čovjekom u kovčegu? Tad si mi pripovijedao da imaš često u svojoj kriminalnoj praksi neki stanoviti predosjećaj koji ti pokazuje što se krije iza stanovite kriminalne zagonetke. Ја sam to onda nazivao šestim ćutilom.

— Znam — odgovori Vitor. — Ta što je s tim?

— Ti si tada, znaš onu noć, iza kako smo našli u inžinjerovoj lisnici ono političko pismo žene, rekao da si se u noći probudio i vidio potpunu sliku pravog motiva toga zločina. Ја sam te molio da mi ga kažeš, a ti si tvrdio da je bolje ako to zašutiš, jer bi moglo uplivati i na mene, pa i na samoga sebe. Ali si taj svoj predosjećaj napisao, pismo metnuo u kuvertu i mi smo se dogovorili da ćemo ga otvoriti kad istraga bude svršena.

— Ali na to sam već zaboravio — reče Vitor.

— I ја. No danas, kad sam s Dinom spremao pisaći stol, naišao sam na to pismo, pa smo ga oboje otvorili i pročitali. Sjećaš li se što si napisao?

— Donekle.

— Evo ti ga, na. Čitaj!

Vitor pročita retke što ih je tada bacio na papir:

»Makar da je tu pismo neke žene kojim se prikazuje zločin političkim — ја osjećam da je politika samo maska, kojom je zločinac htio sakriti svoj krvni zločin. Ovaj čovjek u kovčegu nije umoren radi politike, već je povod njegovoj smrti grabež... ali svakako je u igri i žena. Ја vidim silhuete neke ženske — vidim nekog zločinca u magli i osjećam da je taj zločinac umorenog okrao. Ta mi se slika prikazala kao u polusnu... Ја ću voditi istragu prema svim podatcima koje ću dobiti i koje ću naći, ali moje tvrdo uvjerenje jest da je politički motiv samo maska, makar da za ovu pretpostavku nemam stvarnog temelја.

Branko Vitor, Beč«

— Eto vidiš — klikne Milan razdragano. — Ti si dakle svečano dokazao da ti je priroda ulila u krv ono šesto detektivsko ćutilo! Vidiš, dragi Vitore, to je najbolji dokaz da ćeš ti danas-sutra biti sigurno najveći policista u Jugoslaviji.

Vitor skrsti ruke, pa se gorko nasmije. U kutovima njegovih karakterističnih

497

janja

usana titrao je smiješak, u kojem je bila pokrivena bol i duboko ogorčenje. Ali on mirno odgovori:

— Baš prije četvrt sata nego što si ti ušao u ovu sobu, dobio sam premještenje.

— Avanzirao si?

— Da, avanzirao, samo putem pakračkog dekreta!

Milanu zastane riječ u grlu.

— Da — reče Vitor — ја sam premješten u jednu malu lokalnu referadu, jer nemam znanја ni talenta za kriminal.

Milan složi pismo koje mu je pribavilo toliko radosti, stavi ga u džep, iziđe iz sobe i potraži gospodina šefa koji je sjedio u Robijevoj sobi.

— Oprostite što se usuđujem pitati, ali vi znate da sam priјаtelj gospodina Vitora, pa bih htio znati zašto je on degrediran?

— Nije degrediran, ali je premješten sa kriminala, jer nema za to sposobnosti.

— Gospodine, ta vi ste se strahovito prevarili. Držim da je Vitor i po prirodi i po svome velikom teoretskom znanju rođeni kriminalista — dapače, da je u njega mnogo više znanја i sposobnosti nego što bi je za to naše prilike iziskivale.

— Ali molim vas — odgovori mu šef. — Vi ste novinar i laik, niste mjerodavni suditi o tome. Taj vaš gospodin Vitor ne zna baš ništa o kriminalu, on ne zna napisati ni poštene izreke!

Ogorčen ostavi mladić sobu šefa.

Pola sata kasnije prolazili su i Milan i Vitor Ilicom. Vitorovo lice odavalo je sumornost. Izgledao je kao čovjek koji već mjesec dana nije spavao i teško drži svoje ubijene nerve.

— Ti si vrlo nesretan — reče Milan svome priјаtelju — što si morao ostaviti kriminal.

— Izgubio sam ono što sam smatrao svrhom života!

— Nije li to prokletstvo? — reče Milan ogorčeno. — Eto, obojica smo imali svoje životne ideje, ti svoju sociјаlnu, ја narodnu — svaki je u nju uložio svu svoju snagu i sposobnost, sav zanos i ljubav, a eto naše nam životne ideje razbiše.

Vitor je nekoliko časaka koracao uz svoga priјаtelја šuteći, a onda tiho i monotono primijeti:

— Živimo u doba — razbiјаča i Tozukiја.

јаnја