PRVI DIO.

O dualizmu u vjeri starih Slovjena i onjegovu podrijetlu i znaenju.

D r. I v o P i l a r .

I.

Slovjenska davnina vrlo je slabo vidna i nejasna; gotovo biovjek rekao, da je nalik na golemu ravninu, prelivenu maglom,tako da iz nje vire samo vrhovi najveih predmeta.

Osobito to vrijedi za slovjensku mitologiju. Uza sav trud od-linih slovjenskih i svjetskih nauenjaka nije polo za rukom do-vesti u pravi sklad ono malo, to znamo o mitologiji pojedinihslovjenskih naroda, a ni cijelu slovjensku mitologiju dovesti u jedansustav i u organsku vezu sa mitologijama drugih grana velikogastabla indoeuropskih naroda. Slovjenske patriote mnogo boli, toslovjenska mitologija u svakom pogledu daleko zaostaje za mitolo-gijama Grka, Rimljana, Kelta i Germana.

N i e d e r l e (23, s. 7) na poetku zasebne sveske u svomvelikom djelu o slovjenskim starinama, posveene slovjenskom bogo-sluju, pie: O slovjenskom bogotovlju imamo dodue podostastarih vijesti, ali su tako nedovoljne, da u svemu znamo malo. Ne-mogue ih je isporediti sa bogatstvom vrela za mitologiju german-sku ili galsku, grku ili rimsku. Napose nam ne daju mogunosti,da upoznamo cijeli sustav poganskoga bogotovlja starih Slovjena.Mjesto toga razbiramo samo ulomke, vidimo nekoliko istaknutihboanstava, a da ne spoznajemo njihova znaenja. ujemo neto onjihovu kultu, ali ti ulomci ostaju bez unutranje veze i izvanjskogaZbornik za narod, ivot XXVin. l

Dr. Ivo Pilar:

okvira, s jednom rijei, bez sustava, koji moramo tek munoi naporno izraivati.

Ni drugi strunjak, pok. prof. Louis L e g e r , ne moe namdati vedriju sliku. U predgovoru svomu djelu La MythologieSlave (19, s. V) pie on: Spajajui u ovom djelu svoj rad odmnogo godina, potpuno sam svijestan, koliko mu nedostaje, da budekonaan spomenik. Taj spomenik nitko jo nije podigao, a jasumnjam, hoe li se ikada podii. Nema nade, da bismo za Slovjenemogli ikada doivjeti radove onakove, kakovih je za mitologijuHindua, Grka, Latina, Kelta ili Germana iznijelo nae stoljee.Podaci su preoskudni, i ni na koji nain ne e se tekstovi i spome-nici moi naknaditi hipotezama.

Ni trei strunjak, poljski filolog1! A. B r u c k n e r , nemaboljega mnijenja o slovjenskoj mitologiji. On veli (4, s. 3): ... eehe tutti i rami della slavistica la mitologia rimane finora il pimeschino, e il pi trascinato, e ancora oggi si potrebbero ripeterecon ragione le stesse parole, ehe furono scritte non meno di un se-colo fa da Giuseppe Dobrowsky, il padre della slavistica: nullaha tanto bisogno di una revisione e di un esame critico nel campodelle antichit slave quanto la mitologia. Na drugom mjestu (4,s. XVI): questa poverissima mitologia slava . ..

Isto nezadovoljstvo i pesimizam provijava i naega najznat-nijeg domaeg pregaoca na tom polju, zaslunog historika NatkaNo d i l a. Evo njegovih rijei (24, R. 77, s. 43): Slavenima bogovisu turi, neplodni: oni su djetinjom rukom nacrtani obrisi, a nikakveive prilike sprama slike-ovjeje. Ti bogovi niti se ene, nit vesele,niti boja biju: prijesto im nije na purpuri i na zlatu oblaka, nitiim juri hod po tananom ajeru. Rijeju, ovakvi bogovi nisu antropo-morfi. Ovo je mnijenje o tromosti i neprikladnosti slavenskih bo-gova toliko uvrijeeno, da i sam ueni slavista, L. Leger, tu nedavnopresudi ovako: Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su odgrkoga antropomorfizma posve razliiti. Osim izuzetaka, niti imajuporodice niti genealogije. Na drugom pak mjestu (24, R. 77, s. 50)pile Nodilo: I na je Olimp sav opraen, sav otrunjen, pa pravisvetitelji njegovi vie nisu nama na pogledu. Stoga i rekoe, da minemamo mitologije.

Ovo nepovoljno stanje, kao i nezadovoljstvo s njime, ranoje nagonilo slavenske nauenjake i patriote, da trae puta i naina,kako da se iz njega izae, kako da se popune praznine u slovjenskoj

2

O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

mitologiji i unese svjetlosti u njezine tamne i nevidne strane. Nijesvakome bilo dano, da se sa rezignacijom snae u beznadnim prili-kama, kako je to pod pritiskom prilika uinio Francuz Louis Leger.

Ja ne mogu iscrpsti sve pokuaje u pomenutom smjeru, jer bihtime izaao daleko preko okvira ove radnje. Spomenut u samo dvapokuaja, koji su za nae ue prilike bili znatni, pa su se odrazilii u Radu Jugoslavenske akademije.

Godine 1869. Gregor K r e k je u radnji O vanosti slaven-ske tradicionalne literature kao izvora za mitologiju (18) skrenuopanju na jasno vidljive veze slovjenskih jezika s ostalim indoevrop-skim jezicima, napose s iranskim, pri emu istie neku vidljivu veusrodnost slovjenskih jezika sa zendom i persijskim jezikom, aleiujedno, to odnosa) slavenskih jezika prema iranskima nije dovoljnoosvijetljen. Istie dalje, kako su se u narodnom jeziku, narodnimslovjenskim obiajima (boini, uskrsni obiaji, badnjak, koleda,kresovi, i t. d.), u narodnim priama, bajkama i basnama, u narod-nim poslovicama, u blagoslovnim i prorokim formulama, u narod-nim arolijama, u narodnim pjesmama sauvali jasno vidljivi iobilni tragovi pretkranskoga vjerovanja starih Slovjena. Upuujedakle, da se sav taj dragocjeni poklad prastaroga vjerovanja uopreznom poredenju sa slinim blagom kod ostalih indoevropskihnaroda digne, te u nekoliko primjera pokazuje i nairf, kako bi sepo njegovu miljenju kod toga imalo postupiti.

Ovu svoju tezu Krek je kasnije, postavi redovnim universi-tetskim profesorom slavistike u Grazu, rairio i razradio u II. sveskusvoga velikoga djela (navedena pod 17 u popisu literature) pod natpi-som: Allgemeine Bemerkungen ber die slavische traditionalle Li-teratur und deren Beziehungen zur Culturgeschichte, zunchst zurMythologie.

Bilo je blizu pameti, da se ova metoda primijeni ba kod nasHrvata i Srba, kod kojih se nalazi veliko obilje narodnoga tradicio-nalnoga blaga, znatno vee nego u mnogih ostalih slovjenskih na-roda, koje je suvie dosta rano sakupljeno u raznim zbirkama te jeistraivaocu pristupano.

Toga se posla latio nitko drugi nego na odlini historikNa tko N o d i l o u svojoj velikoj radnji: Religija Srba i Hrvatana glavnoj osnovi pjesama, pria i govora narodnoga (24). Drim,da ve sam natpis djela jasno pokazuje, kako je Nodilo kuao izvr-

3

siti Krekov program te iscrpljujui bogati folklor Slovenaca, Hrvatai Srba nai nove putove za upotpunjenje slovjenske mitologije i raz-janjenje svih njezinih tama i nejasnoa.

Ako nepristrano prouimo Nodilovo djelo, morat emo rei,da Nodilo nije uspio. Njegovo djelo, uza sav veliki trud nije nammoglo dati jasnu sliku o pretkranskom vjerovanju starih Hrvatai Srba, a i jedva je to pridonijelo, da se nejasnoa, maglovitost,nedostatnost i nesuvislost slovjenske mitologije iole razjasni il iupotpuni. Nodilovo nastojanje izgubilo se u gutan mnoine vieili manje subjektivnih konjunktura, bez objektivna nauna rezultata.Cijelo djelo ima samo uspjeh, da je pokopalo lijepu nadu, da bi seputem naznaenim od Gregora Kreka moglo stii do obogaenjai sistematizovanja slovjenske mitologije, a da je nakupilo neku mno-inu kulturno-historikoga i folkloristikoga materijala, koji e jeda-red netko moi upotrebiti sretnije od Natka Nodila. Naprotivdrim, da je ba Nodilov neuspjeh doveo preciznoga mislioca L e-g e r a do reenice (19, s. XVII), da se: ni na koji nain tekstovii spomenici ne e moi naknaditi hipotezama, i do njegove jasnovidljive averzije od upotrebe folkloristikoga materijala, koji, kakoon veli, j'ai ecarte par principe. Jo pojaano pokazuje tu averzijuB r c k n e r (4, s. 9, 162), koji potpuno ide putem Legerovim:Cosi pure ho elimitato tutto il folklore, i to zato, da ne pomi-jea injenice antikne i poganske s novima i polukranskima.

Drim, da je u tragu Kreka hodio jo jedan trudbenik napolju slovjenske mitologije: dr. Nikola G r e t i - G a p i e vsa svojom knjigom: O vjeri starih Slovjena (9). Prema Nodiluhtio je Greti osnaiti svoju situaciju, to je folkloristiku metoduNodilovu jo pojaao komparativnom metodom sa religijama indo-evropskih i prasemitskih naroda, a zatim obilnom upotrebom mjes-noga, linoga i obiteljskoga nazivlja. Na alost uspjeh Gretievnije mnogo bolji od onoga, to ga je postigao Nodilo. Svi njegovirezultati vrlo su labilni, sve su to vise ili manje nagaanja ili pro-blematike konjunkture. Ali drim, da ne bih bio pravedan, kadne bih priznao, da se kod Gretia ipak moe konstatirati neki na-predak, no on ga uglavnome zahvaljuje obilnoj upotrebi topo-grafskog, linog i obiteljskog nazivlja, jer nam ova imena, kojaimadu veliku tendenciju ustrajnosti, daju vezu sa govorom, milje-njem i vjerovanjem izumrlih naih predakih pokoljenja. Ipak od-lunoga kakvoga rezultata nisu donijeli ni Gretievi napori, ak

4 Dr. Ivo Pilar:

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 5

i njegovu komparativnu metodu Louis L e g e r naelno je otklonio(19, s. XVII): j'ai neglige tous les rapprochements si seduisantsqu'ils puissent etre - - avec la mythologie des peuples onentaux,du monde classique ou germanique.

Tako valja istaknuti, da se svi pokusi, uinjeni u drugoj po-lovini XIX. stoljea pa sve do velikoga rata, da se rasvijetli i obo-gati nauka o starom slovjenskom vjerovanju, svrili sasvim nega-tivno.

No to sada? Hoemo li klonuti kao ono Leger i uope na-pustiti nadu, da ikada rasvijetlimo i sistemiziramo podruje slovjen-skog pretkranskoga vjerovanja?

Ja to ne bih preporuio. Naprotiv je svrha ovih redaka, da seistakne, kako ima Arijadnina nit, koja bi mogla izvesti savremenunauku iz labirinta, u kome se izgubila slovjenska mitologija. Ta jenit jasno vidljivi dualizam u vjeri starih Slovjena. Po mojem uvje-renju taj dualizam ima sva svojstva solidne osnove za novo siste-mizovanje i novu spoznaju postanka slovjenskoga pretkranskogavjerovanja, a time i slovjenske mitologije. Po mojem uvjerenju do-zrijeva sasvim nov pogled na problem pretkranske vjere starihSlovjena, pak poto sam i ja zagazio u ovo pitanje, drim svojomdunou da ovdje iznesem referat o sadanjem stanju i o prvimrezultatima toga novoga pogleda i nastojanja.

II.

Pitanje dualizma u vjeri starih Slovjena nije nikakva nova,nego naprotiv vrlo stara stvar. Ono se opaa odmah u poecimaliterature i historiografije o Slovjenima.

Stvarni osnov za konstataciju dualizma u vjeri starih Slovjenanalazili su strunjaci naroito u mnogo spominjanoj glavi Helmol-dove Chronica Slavorum I, 52. Helmold, njemaki sveenik ihistorik, rodom iz Holsteina, koji je ivio negdje izmeu g. 11081177., napisao je na elju Gerolda, biskupa u Oldenburgu, povijestpodjarmljenja i pokrtenja polapskih Slovjena. On kazuje ovako:Est autem Slavorum mirabilis error: nam in conviviis et compo-tationibus suis pateram circumferunt, in quam conferunt, non dicamconsecrationis sed exsecrationis verba, suh nomine deorum boni sci-licet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversama malo dirigi prbfitentes. Unde etiam malum deum sua linguaDiahol seu Czerneboh, id est nigrum deum appellant. Inter multi-

formia autem Slavorum numina praepollet "Zvantevit, deus terraeRugianorum, utpote efficatior m rcsponsis. Cuius intuitu caeterosquasi semideos estimabant.1

Ovaj vidljivi dualizam u vjeri starih Slovjena udario jeu oi i ocu histonke geografije Filipu Cluveriusu (Clver), koji usvojoj Germania antiqua pripovijeda, da su Vendi u Sleziji obo-avali dva boga: Bilboha i Cernobcha (Zerneboha). Bilboha zvalisu i Juterbohom, jer su ga slavili jutrom u zoru.2

Za june Slovjene nemamo meutim dokumentiranih dokazau starim kronikama, da su poznavali antitezu Belboga i Crno-boga, pak je to razvitku ideje o dualizmu kod starih Slovjenamnogo kodilo, jer se tvrdilo (kako emo kasnije vidjeti), da jedualizam stegnut na vjerovanje polapskih Slovjena.

Ta opreka Crnoboga prema Belbogu, koju nam javlja Hel-mold, bez sumnje je stvarno dualistika predodba, koja dokazuje,da su kod Slovjena, koji su u ta dva boga vjerovali, ivjele pre-dodbe o dualizmu vrhovnih boanstava.

Ali prvi slovjenski autor, koji je iz ovoga razasutoga stvar-noga materijala kod starih Slovjena izaeo tvrdnju o dualizmu kaoreligiozno-historikom pojmu, bio je, koliko sam mogao utvrditi,Pavao Josip a f a r i k. U svojoj povijesti slovjenskoga jezika iliterature daje on kratak pregled o vjeri i obiajima, kulturi i jezikustarih Slovjena ovako (29, s. 13): Unter allen waren Perun, derDonnergott, biely Bog, der Geber alles Guten, cerny Bog, derSchpfer des Bsen, in welchem sich ganz der persische Dualismuskundthut, und Swietowid der Allessehende von Arkona auf derInsel Rgen, die hchsten Gottheiten. afank prihvaa dakle ovdjepostojanje dualizma u vjeri starih Slovjena, konstatira njegovuupadnu slinost sa staropersijskim (zoroastrovskim) dualizmom.

Teko je rei, koliko su na afari'ka utjecali savremeni nje-maki autori, kao na pr. Karl Rosenkranz u svojoj Naturreligion,gdje kae: Was die historische Stellung betrifft, so scheint mir dieslavische Religion als Dienst des Lichtes die nchste Beziehung aufdie persische zu haben. Alle slavischen Vlker verehren das Licht,dem die Finsternis gegenberstand, der Bog als Bielbog und Zerne-

1 Citirano po B r i i c k n e r u (4, s. 251).

2 Citirano po G r e t i u (9, s. 101). Ja sam citat htio provjeriti po

izvornom djelu Cluverovu, ali toga mjesta po Gretievu citatu nisam naao.Ali kako Jutroboga spominju i Frencel i Ekhard (Monumenta Jutrebocii), tosam taj citat ipak donio.

6 Dr. Ivo Pilar:

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 7

bog (str. IX). Ali na drugom mjestu pie ta j autor (str. VIII), dao pravom stajalitu te vjere jo nije na istu.J

Slino nejasno gledite zauzima i Jakob Ludvig Grimm, kojiu svojoj Deutsche Mythologie pie: Einen durchdringenden,idealistischen Unterschied zwischen gutem und bsem Geiste, Ormuzdund Ahriman, kennt weder die indische, noch die deutsche Gtter-lehre. Der slavische Glaube stellt einen schwarzen und weissen Gottauf: Bjelbog und Tschernibog. Dieser Dualismus scheint mir aberweder durchdringend noch ursprnglich.1

Svakako valja rei, da je afafik kasnije promijenio svojeshvatanje o dualizmu u vjeri starih Slovjena, i svoje prvo mni jenjepotpuno desavuirao. Ja drim, da je zacijelo i Grimm u tom smjeruna njega djelovao, jer je teko pomisliti, da afarik njegovu uvenuDeutsche Mythologie, koja je izala 1835. godine u Gttingenu,ne bi bio itao. Svakako pie afafik u svojoj raspravi o bamber-kom Crnobogu sasvim protivno: Was Helmold vom Cernoboherwhnt, ist nur an den Namen Cerny geknpft, welcher allerdingsbedeutungsvoll, nur in einem anderen Sinne, einigen neuen deutschenSystematikern (ist Kaissarow, Dobrowsky, Rakowiecki, A. Jung-mann, Karamzin, Hanka und selbst Schaffarik ein solcher?) Ver-anlassung zur Erdichtung eines Dualismus im slavischen Mythus gab,welcher sich in dem Sinne wie bei den alten Persern, dort nichtbefindet. Vernnftiger wird sowohl von der Ansicht Helmolds alsvon der Abwesenheit des Dualismus in der slavischen Mythologiein dem vierten Jahresberichte der pommerschen Gesellschaft ge-urteilt. Tu dakle afarik dri, da je dualizam u vjeri starih Slo-vjena sarmo izmiljen, i da ne postoji.

Iza afanka i Grimma pitanje dualizma nije vie silazilo sadnevnoga reda u istraivanju o vjeri starih Slovjena. Ali su se utome pokazala dva smjera. Jedan, koji je tome dualizmu obraaonaroitu panju i nastojao dovesti ga u vezu sa velikim dualistiko-religioznim pokretom na Iranu, i drugi smjer, koji dualizmu nijepridavao nikakove vanosti, nego ga je poricao ili bar potcjenjivaote nastojao svesti na uzgredan pojav, koji se vie ili manje zamje-uje kod mnogih drugih starih religija, a da nema nikakve naroiteznatnosti.

3 Citirano po H a n u u (10, s. 147).

4 Citirano po H a n u u (10, s. 1478).

8 Dr. Ivo Pilar:

U prvi red ide svakako poznati slavist hegelijanac I. J.H a n u , najpri je profesor f i lozofi je u Lavovu (183847), a ka-snije u Pragu ( 1 8 4 9 I % 5 2 ) - Osjeajui slabou slovjenske mito-logije, kuao ju je sistematizovati i skupiti sve, to se doslije pisaloo tome. Sistematizovanje je izvrio tako, da je staroslovjenske mito-loke elemente podijelio na tri skupa: u prvi mitoloke elemente,koji su staroindijskoga podrijetla, u drugi elemente persijskoga(zoroastrovskoga), i u trei posebne oblike i preobrazbe mitskihelemenata, koje su nastale, kada su ih preuzeli Slovjeni (10, s. 93).On dakle potpuno prihvaa dualizam u starih Slovjena i daje muzoroastrovsko podrijetlo, samo dri, da ti elementi nisu kod svihSlovjena jednako rasprostranjeni, nego da kod zapadnih Slovjenapretee persijski (zoroastrovski) utjecaj, a kod istonih staroindijski.U junih Slovjena da su zastupana oba elementa podjednako, alije njihovo vjerovanje protkano mnogim stranim mitskim elemen-tima.

Srednji pravac izmeu oba spomenuta smjera zauzimaju hi-storici religija, osobito oni, koji su se bavili oko povijesti gnostiko-manihejskih sekata u Evropi, poglavito bogomila na slovjenskomJugu. Medu te istraivae ide u prvom redu odlini protestantskibogoslov Strassburanin Charles S c h m i d t (18121895), autormnogih djela, a napose Histoire et doctrine de la secte des Catharesou Albigeois (31), koje je za nas vano, jer se njime dosta sluioRaki u svojim djelima. U pribiljekama k pojedinim partijamasvoga djela donosi Schmidt jedan pasus pod natpisom Sur le dua-lisme dans le paganisme slave, u kome konstatira taj dualizam, alidoputa mogunost, da je on donesen k Slavenima po utjecajimamanihejskonkatnarskima. Tim se Schmidt oevidno poveo za nepo-znatim mi piscem, koji u Scr. rerum germanicarum (s. 513) citirapoznato Helmoldovo mjesto u Belbogu i Crnobogu, ali dodaje:juxta immanem Manicheorum errorem.

U prvi smjer ide osim Hanua i poznati ruski slavist i historikAleksandar Fjodorovi H i l f e r d i n g (Gilferding, 1831 1872),koji polazei sa stajalita, da je pradomovina Indoevropljana Azija(to je miljenje poslij-e Penke naputeno), dri, da su Slovjeni saLitvinima posljednje indoevropske pleme, koje se iz srednjo-azijskepradomovine doselilo u Evropu. Potvrdu nalazi u tome, to su Grci,Traani, Italici, Kelti i Germani, doavi u Evropu poznavali odkovina samo zlato, srebro i mjed, a Slovjeni i Litavci poznavali su

O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

ve i eljezo, te ima ju vlastitu indoevropsku oznaku za to, kojapolazi od indijskoga siladam = od peine roeni (12, s. 253).Hilferding dri, da su od svih Indoevropljana samo Slovjem su-djelovali u velikom pokretu Zoroastrovu, jer imaju iransku rijebog od iranskoga haga, dok tu Litavci ve nisu sudjelovali, jer bogaoznauju indoevropskom rijei d'e'vas. Kako su Slovjem doneklesudjelovali u tom pokretu, to su oni jedini mogli donijeti u Evropudualistiku antitezu izmeu Crnoboga i Belboga, koja je nastala uBaktriji (12, s. 254255).

Na R a k i, koji ide u trei smjer, srednji, prihvatio je s ne-kom rezervom Hilferdingovu ideologiju (27, R. 10, s. 160): Sudeipo ostancima slovjenskoga mita i po nekim svjedoanstvima i drev-nim uspomenama, vjera slovjenskoga naroda b i ja e takoer duali-stina. Kod biljeke k tome mjestu Raki ve uzmie i pokazujetendenciju, da taj dualizam prima dokazanim samo za polapskeSlovjene: Kod polapskih Slavena poganskih bijae dualizam glavnilanak njihove vjere, kako svjedoi savremeni pisac Helmond (tudonosi gore napisani citat). Ovo se svjedoanstvo odnosi dakakosamo na jedan ogranak slovjenski. Ali drugi nalaze tragove dua-lizmu u jeziku slovenskome: 6orT>, AHBT>, otc-fc, te misle, da se slo-vensko pleme odijelilo od azijskih Arijana, poslije kod Zenda obnoveZoroastrove, i dualistike nazore sa sobom ponijelo. Nadalje u pri-povijetkama, poslovicama i priama pukim, u kojima se borbameu svijetlom i tminom odsijeva (27, R. 10, s. 161).

Meutim valja istaknuti, da se protiv ovoga shvaanja o vjer-skom dualizmu Slovjena, a naroito protiv njegova podrijetla odZoroastrova dualizma, potkraj XIX. vijeka pojavila otra reakcija.

Ta se reakcija opaa ve kod poljskog slavista Vilhelma Bogu-s l a w s k o g a . U svom velikom djelu o davnini zapadnih Slovjena(3, s. 679) konstatira on kod starih Slovjena dodue postojanjenekih dualistikih predoaba, koje poreuje sa iranskim dualizmomZaratutre. Ali on dri, da je predodba opreke dobra i zla opapojava ljudska, koja se raa iz ivotne nevolje potitenih i pod-vlaenih, pa da je nikla iz niskoga socijalnoga poloaja Slovjena.Poredei pak slovjenski dualizam s iranskim, opaa bitne i dubokerazlike, tako da se ne pridruuje onima, koji misle, da staroslovjenskidualizam potjee od iranskoga.

Ta se reakcija jo pojaala kod ve pomenutoga GregoraK r e k a, iji smo znatan utjecaj na slovjensku mitologiju ve istak-

9

10 Dr. Ivo Pilar:

nuli. On radikalno otklanja svaki dublji dualizam u starih Slovjena,a napose porie svaku vezu sa dualizmom iranskim. Svoje stajaliteprecizira ovako (17, s. 404405): Nichts wrde unrichtiger sein,als aus dem hier und oben Ausgefhrten folgern zu wollen, dieSlaven htten einen consequent durchgefhrten, so zu sagen philo-sophischen Gtterdualismus, etwas im Sinne des Zoroastrismus be-sessen, was denn allerdings von Mythenforschern vielfach ange-nommen wird. Der Dualismus, wie wir ihn fr die Slaven angenom-men haben, kennt der Mythos aller verwandten Vlker, und bestehtin nichts anderem, als in dem Kampfe des Lichtes mit der Finsternisund hat somit das Gute und Bse hier einen ganz anderen Sinn, alsin der Lehre Zoroasters (Zarathutra's), dessen Abstraktionen denVergleich mit slavischen mytischen Anschaunungen in keiner Weisevertragen. Veranlasst ward diese Irrung durch den Umstand, dassdie Chroniken von einem Crnobog sprechen, dem man natur-gemss einen Belobog, Bei bog entgegenstellte. Dies ist jedochlediglich ein Niederschlag christlicher Anschauungen auf Spt-heidnisches. Es haben sonach diese secundren Gebilde mit demslavischen Mythos nichts zu schaffen und ist auch die Paralelh-sierung derselben mit Ahriman (Adro-mainjus = der zerstrendeGeist) und Ormuzd (Ahuro-madao = der weise Herr) im Ganzenwie im Einzelnen vllig unzulssig.

Kako emo razabrati, ovaj Krekov otri otklon dualizmaostao je odluan u slavistici posljednjih decenija sve do danas.Krekovo emo miljenje prilino nepromijenjeno nai kod glavnihpisaca ove struke. ak i pisci, koji su po svojim vlastitim studijamadoli do protivnoga shvaanja, ne mogu se oteti otklonu, koji jezauzeo Krek. To se najbolje vidi kod naega N o d i l a, ije seshvaanje razbira u ovim rijeima (24, R. 77, s. 70): U ovom tekomsporu, jer se tie pradavne stvari, ja bih do boljeg razjanjenjarekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vjerudrevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspjeno. Slaveniako i poprimie posve vjeru Eranaca, nabrzo je, od vee esti, za-bacie, priteui ih srce na svijetle bogove, na davno pjesnikokazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade imsamo nekoliko vjerskih rijei, a i dosta izrazita tenja, u svako raz-doblje njihove historije, za strogim dvostrukim rasporeajem bo-gova za religijom dvaju naela. Nodilo dakle prihvaa i dualizami njegovo podrijetlo sa Irana, ali dri, da su se ti utjecaji izgubili.

O dualizmu u vjeri starih Slovjcna. 11

Noviji mitolozi dualizam sreda zabacuju te se uglavnompovode za nazorima Krekovim. Reakcija protiv shvaanja Hanusch-Hilferdingcva vidljivo se pojaala. Louis L e g e r (19, s. 154) kon-statira Crnoboga, spomenutoga kod Helmolda, ali podjedno istie,da nijedan tekst ne spominje bijeloga Boga. Zato on odreito ot-klanja dualizam: On a elabore toute une theorie sur le dualismeslave. En realite, nous ne savons rien sur e dieu blanc.

I Lubor N i e d e r l e (23, s. 160164) potpuno je prihvatioKrekovo miljenje. On dualizam ograniuje samo na polapske Sio-vjene, vidi u njemu kranski utjecaj i otklanja, da bi stari Slovjenipreuzeli iranski dualizam; tome mu je dokaz, to u staroslovjenskomvjerovanju ne nalazi tragova borbe naela dobra i zla. Odlunozabacuje gledite onih slovjenskih mitologa, koji prihvaaju duali-zam kao bitni element staroslovjenskoga vjerovanja, pak tvrdi, dasu se tragovi toga dualizma pojavili tek u doba raspadanja starevjere i prijelaza u kranstvo, koje je u svojim apokrifima imalomnogo dualistikih elemenata. Za njime se posve povodi i B r c k-n e r (4, s. 203) tvrdei, da dualizam u vjeri starih Slovjena nijenikada postojao, a koliko mu se razbiraju tragovi, da je to utjecajkranstva ih moda kakvih posebnih utjecaja, koji su potkraj pret-kranske ere dospjeli po trgovakim vezama meu baltike Slo-vjene (4, s. 207), pa zavruje: II sistema di mitologia slava non cimostra nessuna traccia di monoteismo a base di una divinit su-prema, e tanto meno di un dualismo Orientale* (4, s. 231).

Po ovom kratkom pregledu razvitka ideje nekoga dualizmau vjerovanju starih Slovjena moramo utvrditi, da je taj dualizam,u teoretskom smislu rijei, opaen u prvoj polovini XIX. stoljea,pa da je osvojio glavne tadanje nosioce istraivanja o slovjenskojstarini; no da je doskora nastupila reakcija, koja se potkraj XIX.stoljea vrlo rairila i prela i u poetak XX. vijeka, tako da danasglavni predstavnici slavistike dualizam u vjeri starih Slovjena posveodbacuju, i to njegovo opstojanje kao pojam, a tako isto njegovopodrijetlo od staroga dualizma iranskoga (zoroastrovskoga).

III.

Nije u neophodno potrebnoj, ali je u stvarnoj vezi sa sadra-jem ove rasprave pitanje, kako sam ja doao do problema, kojimse ovdje bavim.

Ba radi t e s t v a r n e veze, na koju polaem osobitu vanost,bit u slobodan i ovo prikazati. Drim, da to mogu stim lake, toje ta stvarna veza ovdje za nas june Slovjene osobito znatna.

Proivjevi preko 20 godina u Bosni, iskrslo je preda mnombogoinilsko pitanje. Nalazio sam svagdje zagonetne monolite bogo-milskih groblja, a nisam mogao nigdje dobiti precizni odgovor: tkosu bi l i oni ljudi, koji su pokapani pod onim udesnim nadgrobnimspomenicima? Stadoh dakle sam prouavati stvar i itati sve, tosam o tom pitanju mogao nai, najpri je domae stvari, Rakoga,Petranovia, Jelenia, izvjetaje u y Glasniku bosanskoga zemalj-skoga muzeja u Sarajevu. Onda posegoh za stranim djelima, kolikosam ih mogao dobiti, i tako je taj materijal, nadopunjavan mojimdrugim antropolokim, topografskim i historikim studijem, napokondao prilino jasnu sliku o bogumilstvu, specijalno o t. zv. bosanskojcrkvi, pri emu me je osobito zanimala rasno-antropoloska, soci-jalna i politika pozadina toga pitanja.

Doavi po mogunosti do dna toga pitanja, u okviru naegadananjega poznavanja stvari, morao sam utvrditi dvoje:

1) Svagdje na Balkanu, gdje dravna vlast nije odluno i sasvom teinom svoje moi nastupila protiv bogomilstva, ono je ne-odoljivom snagom prodrlo i privuklo k sebi veinu slovjenskogapuanstva, tako da je vidljiva neka zasebna predispozicija balkan-skih Slovjena za bogomilstvo. Naiao sam na ono isto pitanje, kojeje postavio nitko manji, nego sam Vatroslav J a g i (14, s. 80)uskliknuvi: Htjeli bismo osobito, da si moemo izjasniti, u emuje bogomilstvo naemu narodu toliko prijalo, kojimi li se svojstvitoliko podudaralo s naravi slovjenskom, da se je mnogo vjekovasnano odralo ne samo medu prostim pukom, ve ak kod boljara,knezova i kraljeva bugarskih, srpskih i bosanskih.

2) Ali ja sam konstatirao i drugu ne manje vanu injenicu:Bogomilstvo je izrazito dualistino, ali, zaudo, u onim formama,u kojima se ono na Balkanu razvilo, dualizam je mnogo izrazitiji,nego u onim religioznim doktrinama, koje su na Balkan donesenei iz kojih je bogomilstvo niklo, a napose u naukama pavliana,masalijana, euhita i t. d. Bilo je dakle za svaki socioloko kolo-vani um jasno, da je odnekuda morao doi neki dualistiki prinos,koji je bogomilski dualizam pojaao. Tu se naoh na istom staja-litu kao i bugarski istraivalac bogomilstva prof. Jordan I v a n o v(13, s. 19), koji je meutim odmah i rijeio pitanje tako, da je us-

12 Dr. Ivo Pilar:

O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

tvrdio, da se ovaj dualizam ima svesti na utjecaj Peenega, koji subili manihejci i dualisti, te se u XI. stoljeu naselili po Bugarskoj.No mene takovo rjeenje nije zadovoljilo. Poenezi bili su po momeshvaanju u Bugarskoj etniki, socijalno i politiki preneznataninilac, a da bi mogli cijelom bugarskom narodu ucijepiti takoelementarnu znaajku, kao to je sklonost k dualizmu. Naprotivpitanja pod i) i 2) donekle su se nadopunjala, a smjer mojemumiljenju dao je napokon Schmidt svojom biljekom, citiranomgore na str. 8. Sur le dualisme dans le paganisme Slave .Svratio sam panju na taj dualizam, poeo sam pomiljati, nije Hneki dualizam u pretkranskom vjerovanju starih Slovjena bila onapredispozicija balkanskih Slovjena za dualistike bogomilstvo, inije li tisuljetno staroslovjensko dualistike vjerovanje pojaalomanihejski dualizam, koji je u pavlianstvu i masalijanstvu biodosta slabo izraen i ve zakrljao. Ta me pomisao ni je vie ostav-ljala, stim manje, to sam slino shvaanje naao i kod R a k o g a(isp. naprijed stranu 9.) i kod G r e t i a (9. s. 97 102). Timeje moje miljenje dobilo stalan smjer, iz kojega vie nije izlazilo.

Tako je taj dualizam postao predmetom moje naroite panjei stalnoga razmiljanja. Prvo mi je bilo pitanje: odakle je taj dua-lizam doao k Slovjenima? Tu je dakako sudjelovalo moje godinamasteeno antropoloko znanje, naroito je bila odluna razdioba indo-evropskih jezika od Paula v. Bradtke-a u t. zv. centum jezike isatem jezike. Slovjeni pripadaju zajedno sa Indima, Irancima(Parsi, Baktri, Medi, ake, Tokhari) i Armencima u t. zv. satem-skup, u t. zv. istono-indoevropski, koji se odvaja od t. zv. zapad-noga skupa (kentum, hekaton, hunt), kome pripadaju Grci,Italici, Kelti i Germani. Ovo blie jezino srodstvo s Irancimadovelo me je do pomisli, ne potjee li taj vidljivi dualizam kodSlovjena s Irana iz velikoga socijalno -religioznoga dualistikogapokreta, koji je vezan na ime persijskoga proroka i reformatoraZoroastra-Zaratutre?

Poeo sam se zanimati za toga iranskoga vjerouitelja. Pri-lino nezadovoljan sa svime, to sam dotad o njemu itao, pala mije najzad u ruke knjiica najznatnijega njemakoga iranologa Chr.B a r t h o l o m a e-a (i), koja sadrava prijevod onih dijelova Zenda-veste, koji se pridaju samomu Zoroastru (gatke 28 34, 43 51 i 53onoga dijela Aveste, koji se zove Jasna) i koji je prevodilac nazvaoZarathushtra's Werspredigten. Tu udara u oi socijalni sadraj

13

14 Dr. Ivo Pilar:

Zaratutrine nauke, njegovo suprotivstavljanje seljaka zemljodjelcakao pravednika opakome nomadu razbojniku, njegovo isticanjezemljoradnje kao ideala pravednoga i bogumiloga ivota i t. d.

To je duboko djelovalo na me, stim vie, to sam od duevremena nosio u dui jedno otvoreno pitanje, na koje nisam znaoodgovoriti: zato se Slovjeni u povijesti pojavljuju vazda kaozemljodjelci? To je injenica, koju je, koliko mi je poznato, prvinapose istaknuo Herder u svojoj Ideen zur Philosophie der Ge-schichte der Menschheit. Posljedica tome bijae, da su Slovjenismatrali ratarskim narodom kat eksohen, kao to to ine na pr.J a g i (14, s. 23), H i l f er d i n g (12, i, s. 184) i drugi. Meutimpodrijetlo te seljake prirode Slovjena nije po mome znanju dosadanitko od dna razjasnio. Razumjeh dakle, da je kod Zoroastrovevjere zemljodjelstvo bila religiozna dunost, kao to to naroitoistiu J u s t i (16, s. 7)" i J a k s o n,6 te da bi se postavkom, da sustari Slovjeni po vjeri bili zoroastrovci, to pitanje sasvim razjasnilo.Sve te injenice zajedno, dualizam, ratarstvo, jezina srodnost, geo-grafska blizina izmeu june Rusije i Irana, pa injenica, da suPersi stvorili prvu svjetsku dravu, u kojoj je Zoroastrova naukabila dravna vjera, te je teko pomisliti, da takva svjetska dravane bi vrila kakav utjecaj na veliki ruski teritorijalni masiv stvo-rie u meni uvjerenje, da dualizam u vjeri starih Slovjena potjeeiz Irana, t. j. od nauke Zaratutrine. Tu spoznaju stekoh nekakointuitivno: ona postade moje uvjerenje, a da i sam nisam znao kako,i ja ne mogoh odoljeti, a da to svoje uvjerenje ne izreem. Uinihto u predavanju 12. oujka 1925. u Sociolokom drutvu u Za-grebu pod natpisom Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju.U tom predavanju izrazih svoje uvjerenje, da je vjera starih Slo-vjena bila po svoj prilici Zoroastrova.

No ja sam se sa svojom novom hipotezom osjeao vrlo nela-godno. Stvar sam drao velikom i vanom, a nisam osjeao u sebini dosta snage ni autoriteta, da joj vlastitom snagom pomognem dopobjede. Ali mi u pomo doe sreni sluaj. U Grazu jedared sa-znah, da istu tvrdnju o zoroastrovstvu starih Slovjena ui ekiuenjak prof. dr. Jan Pe i sker . Poslavi mu svoje gore pomenuto

5 Hier ist Armaiti, die ttige Frmmigkeit, welche in der Erfllung der

Pflichten des Ackerbaues ein religises Erfordernis sieht.6 Zu allen Zeiten hielt die altpersische Religion den Ackerbau hoch,

Tand machte seine Pflege zu einem religisen Gebot. G e i g e r - K h u n (7.s. 681).

O dualizmu u vjeri starih Slovjcna. 15

predavanje, primih osobito prijazan odgovor. A i rezultat mojihlinih raspravl janja sa prof. Peiskerom bio je, da sam preuzeo istra-ivanja po njegovoj uputi u podruju nae Kral jevine.

Sa prof. Peiskerom stupa novi elemenat u moj duevni ivot.Po njegovoj elji prouio sam glavna njegova djela i po nj ima bi jahuveden u novi krug ideja, koje su moje shvaanje vanredno pro-duble i obogatile.

Prof. Peisker, po obrazovanju slavista, a po izabranoj speci-jalnoj struci socijalni i privredni historik,' ve se u Pragu poeobaviti agrarno-historikim studijama, koje je u Grazu kao suradnikHistorische Landeskommision fr Steiermark nastavio. Prevruistare urbare nalazio je sve ee topografska imena, za koja je kaoslavist morao razabrati, da su u vezi sa pretkranskim vjerovanjemstarih Slovjena. Prinuden po svojoj zvaninoj dunosti, da tamjesta lino i obilazi, opazio je doskora, da ona nose redom posebnuneku tipinu fizionomiju. To su obino brda u blizini vode, te toje znaajno, stoje uvijek vodi s lijeve strane brda, koja nose imeboga svjetlosti i dobra, a s desne strane vode stoji brdo, peina iligudura, koja svojom topografskom oznakom pokazuje boga tamei zla, dotino zloduha, avla.

U tijeku njegova mnogogodinjega naunog rada materijalmu je stalno nadolazio, i tako je on napisao najpri je na njemakomjeziku studiju o tome,8 a napokon izdao u Starohrvatskoj Prosvjetiu hrvatskom prijevodu znatno rairenu studiju o vjeri starih Slo-vjena prije krtenja (25), te u njoj opisao 32 staroslovjenska sve-tita, koja je za svoga rada mogao utvrditi.

Neprolazna je po mnijenju pisca ovih redaka zasluga prof.Peiskera, da nam je otvorio oi za staroslovjenska dualistika sve-tita, za te nijeme svjedoke negdanjega vjerovanja naih prea,kraj kojih smo dosele prolazili slijepi. Prof. Peisker mogao nam je

7 Prof. dr. Jan Peisker rodio se 25. svibnja 1851. u Oporany, kotar Be-

chune, u junoj ekoj kao sin umara tamonje gospotije kneza Paara. Doaoje na svijet gotovo slijep, te je svoj oni vid stekao tek kasnijom operacijom.Ovako zaustavljeni tijek obrazovanja doveo ga odmah po steenom vidu dostrastvena itanja i l jubavi za knjigu, a ova do bibliotekarskoga zvanja. Stupioje g. 1874. kao araanuensis u sveuilinu biblioteku u Pragu, odakle je 1891. pre-ao k sveuilinoj biblioteci u Grazu, gdje je 1891 1904. bio skriptor, 19041910. kustos, a 19101919. ravnatelj te knjinice. God. 1892. na gradakom jesveuilitu postigao ast doktora filozofije (povijest i slavistika). God. 1901 1918. bio je privatni docenat za socijalnu i gospodarsku povijest na sveuilituu Grazu, 191921. profesor za istu struku na ekom sveuilitu u Pragu.

s Tvarog, Jungfernsprung und Verwandtes. Bltter fr Heimatskunde

1926. svez. 7/8. str. 47$9.

16 Dr. Ivo Pilar:

otvoriti oi samo tako, to je kao socijalni i privrednik historikprevrtao stare urbare i sline stare spise, pak je mogao utvrditi,kako mnoga danas izobliena i beznaajna topografska imena imaduipak mitoloko znaenje i vezu sa negdanjim vjerovanjem starihSlovjena, samo ih je vrijeme izlizalo i izobliilo. Nadalje, to jepo zvaninoj dunosti na licu mjesta morao pregledati istraivanekrajeve, pak je otrim okom zapazio njihovo dualistiko ustrojstvosa stalnom kulisom: s lijeve strane mjesto, obino brijeg, posveenbogu sunca, svjetlosti i dobra, u sredini voda, a s desne brijeg,peina ili gudura, posveena zloduhu, principu tame i zla. Napokonje zapazio, da je crkva kranska u ilavoj borbi sa tvrdoglavompretkranskom vjerom starih Slovjena po izvjesnoj metodi pobijalato vjerovanje, osobito gradnjom crkava i samostana, koji su imahzadau, da trajnim utjecajem slovjenske dualiste i dvovjerce privodeistome kranstvu. To je meutim injenica, koju su donekle po-znavali ve i drugi slovjenski mitolozi (isp. L e g e r 19, s. 87, 90, 91,113). Samo je prof. Peisker utvrdio njihovu vezu sa dualistikimsvetitima i izvrio neku sistematiku. A to je vrlo vano, jer kadatu sistematiku upoznamo, dobivamo dragocjena pomagala i indicija,koja nam pomau nalaziti i odrediti staroslovjenska svetita i ondje,gdje su se stara mitoloka topografska imena i tradicije stoljeimapotpuno izgubili.

IV.

Razumljivo je nakon onoga, to je reeno u III. poglavlju,da sam se rado odazvao pozivu prof. Peiskera, da suraujem uistraivanju staroslovjenskih dualistikih svetita na teritoriju Kra-ljevine Jugoslavije.

Prirodno je, da sam svoja istraivanja u prvom redu izvrivaou onim krajevima, koji su mi u jednu ruku po mome stalnom bo-ravku u Zagrebu bili najlake pristupani, a u drugu na one, kojesam po svojim dosadanjim putovanjima najbolje poznavao, daklepoglavito u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, a manje uSlavoniji, Crnoj Gori, sjevernoj i junoj Srbiji. Napose istiem, dasam razmjerno malo radio u Sloveniji i to osobito stoga, to je tamjesta prilino istraio ve sam profesor Peisker, naroito onaj dio,koji mu je kao lanu tajerske zemaljske historike komisije bionekada po dunosti podrujem neposrednoga rada i istraivanja.No ponajprije da istaknem ovo:

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 17

Tvrdnjama prof. Peiskera ova je jezgra: Jo i danas moemopo topografskom nazivlju a i nekim drugim znacima konstatovationa mjesta, na kojima su stari Slovjeni izvrivali svoje vjerske ine.Ta mjesta zove prof. Peisker Kultsttten njemakim jezikom,dakle svetita. Najglavnija je znaajka tih svetita, tvrdi on,da su ona redovno dualistika. To su veinom brda ili humovi, odkojih je jedan posveen bogu svjetlosti i dobra, te stoji na lijevojstrani vode, a drugi je posveen bogu tame i zla vodi na desnojstrani.

No mi tim istraivanjem koraamo u svijet, koji je ve od1000 godina propao; njega je pregazila pobjednika vjera Kristova.Koraamo u svijet ruevina, nastalih od poraza, to ga je pret-kranska vjera starih Slovjena doivjela u svojoj borbi sa kran-stvom. A vrijeme nastavilo je razor tih ruevina, a ta j je razor tovei, to su ga pomagali teki politiki potresi stoljetnih ratova i tu-inskih invazija, koji su ponovo snalazili izmuenu zemlju slo-viensku. Ne valja nadalje zaboraviti, da su u okviru nae draveba Hrvati prvi od slovjenskih naroda preli na kranstvo, i da setaj prijelaz kod Hrvata poeo ve nekoliko desetoljea poslije nji-hova dolaska na jug, onamo od kraja VII. stoljea. Dakle je tajrazor poeo ba kod Hrvata ranije nego kod svih ostalih Slovjena;zato i njegovi uspjesi moraju biti tu dublji i jai nego kod ostalihSlovjena.

Te sam tekoe ja vrlo rano zapazio i na njih se obazirao.Zato ba uvrsujem ovaj ekskurs, jer emo tek pokazivanjem na svetekoe uspjeno pristupiti ocjeni rezultata naenih na teritorijuKraljevine Jugoslavije. Stoga su rezultati istraivanja upravo u nasmanje vidljivi, nesigurni'ji i problematiniji, pak emo to ivljeimati na umu ono, to je plastiki rekao Peisker: Kao to fizikapaleontologija samo u najredim sluajevima raspolae cijelim eksem-plarima, a ipak moe iz razasutih ulomaka i otisaka rekonstruiraticijele primjerke davno izumrlih bia, tako stoji i vjerska paleonto-logija pred zahvalnim zadatkom, da iz toponimikih nepotpunosauvanih scenerija nedopuni svetita, premda je kod njih utvrenasamo konstantna scenerija tjesnaca sa tri kulise: i. burna voda,2. umovito razgledno brdo ili.gora lijevo, 3. gola stijena desno( P e i s k e r 25, s. 35).

Donosim zato ovdje najprije kartografski prikaz jednoga tip-skoga staroslovjenskoga svetita, koje je za takav prikaz osobitoZbornik za narod, ivot XXVIIT. 2

18 Dr. Ivo Pilar:

podesno, jer su se kod njega do danas odrala topografska imena,posebnim povoljnim prilikama, to i h j e P e i s k e r u svojoj studi j i(25, s. 1314) kao 12 shemu tono prikazao. Podesna jo i stoga,to su se kod toga svetita sauvala ona ista imena, koja nadovezujuna Helmoldove vijesti i obaraju Legerovu tvrdnju, da nam nijednakronika ne donosi vijesti o Belbogu. Takvih tipskih mjesta pozna-jemo do danas vrlo malo, pa e nam zato ba ovo mjesto najboljeposluiti, da prikaemo bitnost stvari. To tipsko svetite stoji kodBudysina u Luici, u zemlji Saskoj; taj je kraj nekada bio slovjenski,a jo se danas ondje nalaze ostaci luikih Srba.9

Na desnoj strani rjeice Elsbach vidimo 651 m visoko brdoorneboh, a na lijevoj strani stoji 499 m visoki Bileboh. Tu sunam povoljnim stjecajem prilika topografske oznake sauvane dodanas, te pokazuju prastaro slovjensko svetite u njegovu tipskomobliku. Po istoj shemi naveo je prof. Peisker u svojoj radnji, objelo-danjenoj u Starohrvatskoj Prosvjeti, u svemu jo 31 svetite.A ja u i sa teritorija nae Kraljevine navesti ovei broj takvih

9 Ova je skica napravljena shematiki u izohipsama po slubenoj Karte

des Deutschen Reiches No 419, Bautzen, mjer. i : 100.000.

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 19

svetita, gdje redovno brda i gore oznauju svetita tako, da brdai gore boga svjetlosti i dobra stoje na li jevoj, a brdo i gora boga zlai tame na desnoj obali vode. Samo tako konstatirana svetita nor-malna su i ortodoksna. No ima i svetita, koja se nalaze u ravnici,gdje samo neznatan isponak a eventualno i umjetno nasuti humakod nekoliko metara nadomjeuje brdo ili goru. Dom zloduhasmjeten je vrlo esto u krnu stijenu, klanac, guduru, provaliju ilipeinu, koja je u blizini brda ili gore posveene bogu tame i zla.Meni se ini, da su zloduhu bile esto posveene i ume i gajevi, kojiu tom sluaju treba da budu tmurni, gusti i neprohodni. Ali se od-reito to ne moe ustvrditi, jer zbog nepostojanosti i neprestanihpromjena u umi dananje stanje nije nikakav dokaz za stanje prije1000 godina.

Kako je meutim spomenuto, topografska imena, koja bipokazivala vezu sa starim vjerskim kultom, vrlo esto su se izgu-bila. Tu je djelovao utjecaj crkve, jer ona jamano nije uvala staraimena, koja su bila u vezi sa starim slovjenskim vjerovanjem, a u

20 Dr. Ivo Pilar:

skoga, slina po imenu, sv. Vida. To je ilo tako daleko, da jena pr. Helmold tvrdio, da su stari Slovjeni kranskoga sveca sv.Vida uinili svojim bogom, u svojoj protivukranskoj tvrdoglavostii sljepilu volei stvor nego tvorca. To je dakako samo jedna krupnaomaka kranskoga revnitelja onih vremena ( L e g e r 19, s. 87),jer mi danas znamo, da su se stari Slovjeni, otpadnici od kranstva,samo vraali svojemu staroslovjenskom Svetovidu. Na jugoslovjen-skom podruju, gdje je utjecaj kranstva bio vrlo ran i intenzivan,.crkve sv. Vida vrlo su nam dragocjen indicij, kad traimo i utvr-ujemo stara svetita slovjenskoga Svetovida. Bilo bi dodue po-greno tvrditi, da je svaka crkva sv. Vida znak nekadanjega sve-tita Svetovidova. Ali nam tu dualistika scenerija, koju je otkrioPeisker, daje dragocjenu pomo, jer gdje naemo crkvu sv. Vida.i dualistiku scenariju, bilo to samo i blizu, moemo s najveomvjerojatnou ustvrditi, da se tu nekada nalazilo staroslovjenskosvetite Svetovidovo. Crkve su naime kadto graene na istommjestu, gdje je nekad stajalo staroslovjensko svetite, a esto i samou blizini; vrlo esto pod brdom, koje je nekada bilo posveeno staro-slovjenskomu bogu.

Historijski su dogaaji donosili sa sobom, da bi mnoge starecrkve propale, u ratovima bile poruene, ili bi pak s vremenomizgubile svoju financijsku osnovku (svoje zatitnike, kolatore, na-darbine) pa tako, preputene same sebi, i propadale. To emo oso-bito esto nalaziti u krajevima, koji su potpali pod tursku vlast,neprijateljsku kranskom crkvenom aparatu, koja ga je oteivalai unitavala, a preplaeni i osiromaeni kranski narod nije smagaosredstava ni snage, da svoje vjerske zgrade uzdrava. Zato ematu zapaziti zanimljiv pojav: seobu crkava. Kranstvo je kao insti-tucija rijetkom vjernou uvala tradiciju o negdanjim titularimacrkava, i kad bi se u blizini stare sruene crkve gradila nova crkva,poglavari bi je redovno posveivali onomu svecu, ija je crkvanekad tu stajala. Zato esto i razmjerno nove crkve mogu nam bitidokaz, da su nekad na tom mjestu ili blizu stajale crkve posveeneistom titularu. Srodan je pojav u novijim crkvama, da pojedinipokrajni oltari pokazuju sveca, ija je stara crkva nekada sta-jala negdje blizu. Tako je kranstvo zamjernom tradicionalnoui golemim naporom uvalo stoljeima i kroz sve mijene vremenauva netaknut svoj aparat. To je bolje uspijevalo u onim kraje-vima, koji su trajno bili pod kranskom i istovjernom vlau, nego

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 21

u krajevima, koji su dospjeli pod inovjernu i kranstvu nesklonuvlast. Stoga emo lako opaziti znatne razlike izmeu krajeva, kojinisu nikada dolazili pod tursku vlast, i onih, koji su neko vrijemeili na due dolazili pod vlast tursku, kao na pr. Bosna i Hercego-vina. U onim prvim krajevima bit emo u naem istraivanju upu-eni ponajvie na crkvene surogate i nai emo, da je staroslovjenskomitoloko nazivlje najveim dijelom uniteno. Crkava pak ne emonalaziti na pr. u Bosni i Hercegovini, gdje se naprotiv mnogo viesauvalo mitolokoga topografskoga nazivlja, i to ne samo zbogdolaska turske vlasti, koja je vrlo oslabila kranske utjecaje, negoi stoga, to ona forma kranstva, koja je od XIIXV. vijeka ondjevladala, bogomilstvo, nije toliko neprijateljski nastupala protivdualistikog vjerovanja starih Slovjena, nego je, i sama dualistika,pokazivala mnogo vie tolerancije prema vjerskim ostacima starihSlovjena.

Valja meutim utvrditi, da nije samo sv. Vid bio kranskisurogat za staroslovjenskoga boga sunca i svjetlosti, nego da on ovuulogu dijeli s jo dva kranska sveca, ije se crkve pojavljuju namjestima, za koja je oito da su bila nekada posveena staroslo-vjenskomu bogu sunca. To su sv. Ilija i sv. Ivan Krstitelj. Kodovoga ve ivanjski kresovi pokazuju, da je neto naslijedio odstaroslovjenskoga kulta svjetlosti, sunca i ognja, a kranski Ilijagromovnik imao je surogirati gromovniku djelatnost staroslo-vjenskoga glavnoga boga, pak emo i crkve, posveene tome svecu,vrlo esto nalaziti na brdima nekada posveenima staroslovjenskomebogu sunca i svjetlosti. Kranstvo pak vodilo je prema staroslo-vjenskom Svetovidu u neku ruku politiku divide et impera. Sv.Ivanu dalo je svetkovanje najduega dana i kresove; sv. Iliji ne-vremena, munje i gromove, a sv. Vidu ime i lijeenje oiju (vi-anje); tim svojim postupkom lake mu bijae slomiti mo Sveto-vidovu.

Kao bog sunca i svjetlosti, tako je i bog tame imao svojekranske surogate. Na mjestima (ili blizu njih), koja su bila po-sveena bogu tame, nalazimo udnom redovnou crkve ili kapelesv. Mihajla Arkanela i sv. Jurja, oba pobjednika vraga ili zmaja.Slovjenski mitolozi spominju jo jedno surogiranje slino onomu kodsv. Vida, naime zamjenjivanje izmeu staroslovjenskoga Velesa-Volosa i sv. Blaa ( L e g e r 19, s. 112116). I kao to je u ruskomNovgorodu sagraena crkva sv. Blaa na mjestu, gdje je stajao

22 Dr. Ivo Pilar:

kumir Velesov (B r c k n e r 4, s. 119, 124 i d.), tako emo namjestima, gdje stoje crkve posveene ovom svecu, s velikom vjero-jatnou misliti na nekadanja svetita posveena Veles-Volosu.To nas zanima stim vie, to je Veles-Volos po mnijenju svih stru-njaka pripadao redu bogova tame i zla (L e g e r, 19, s. 113), pa ese crkve i kapele sv. Blaa redovno nalaziti na desnoj strani vods.

Blizu staroslovjenskih svetita stoje vrlo esto i samostani,kojima je u prvo vrijeme jamano bila zadaa, da trajnim svojimutjecajem pobijaju slovjensko poganstvo.

A zanimljiva je i ova pojava. Na mjestima, gdje su nekadastajala staroslovjenska svetita, u onim krajevima, koji su trajnoostali pod kranskom vlau, vrlo esto jo i danas osim samo-stana stoje gusto posijane crkve i kapele; taj nam pojav slui zaznatan indicij, da je blizu postojalo staroslovjensko svetite. Zato?Zato, jer su staroslovjenska svetita bila posljednje kule dualisti-koga bogotovlja naih preda, u koje je ispred kranstva uzmicalo,pa se oko njih razvijala ogorena borba. Ostaci pogana ogoreno subranili te posljednje kule svoga djedovskoga vjerovanja, a Crkvaje ogoreno juriala na te poloaje tvrdoglavoga protivnika. Samo-stani i crkve, kojima je kranstvo okruivalo takova mjesta, bijahunavalni poloaji, pak je trajni utjecaj tih institucija napokon i iz-vrio svoju zadau: vjera starih Slovjena podlee. Takve nam semisli same sobom nadaju, jer i kranska Crkva, kao svaki socijalniorganizam, nije bez dubljih razloga pravila vanrednih napora.

Tu emo skrenuti panju jo na jedan momenat, koji vrlooteava istraivanje tih starih dualistikih svetita ba u naimkrajevima. To je duboka promjena, koja je preobrazila cijeli jedanveliki dio nae drave, t. zv. kras u Primorju, Dalmaciji, Herce-govini i Crnoj Gori. Poznato je, da su puste goleti naega Primorjanekad bile gusto zarasle umom. Gdje je danas goli kr, ondje suprije 1000 godina stajale guste ume. Dok je bilo ume, uborili supo naim primorskim bregovima i gorama potoii i potoci, t. j.voda tekuica, a time trei elemenat dualistikih scenerija. Ali kadje nestalo uma i nastala golet, jer je bura odvijala sav humus uJadransko More, nestade i potoia. Mjesto potoia nastale suvododerine, koje su vei dio godine bez vode. Mi emo dakle uPrimorju, Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori vrlo esto uzimativododerine za ive potoke, jer su one nekada i bile potoci. Da timu prosuivanju pitanja, postoji li in concreto svetite ili ne, nastaje

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 23

znatan momenat naune nesigurnosti, nema sumnje. Osobito u naj-viim gorama, gdje su tekua voda bili relativno sitni potoii, tihje potoia kao najvanijih orijentacijskih predmeta nestalo. Ali itu se savjesnim ispitivanjem svih prilika ipak moe nai rezultat.

Tako emo kombinacijom topografskoga nazivlja, crkava idualistikih zavjesa s veom ili manjom vjerojatnou nalaziti staro-slovjenska svetita. Pojedini sluaj bit e vie ili manje problema-tian. Ali dosljednost, kojom e se dualistiki elemenat i druge s timvezane znaajne crte pojavljivati kod svih onih mjesta, koja stojeu vezi sa staroslovjenskim vjerovanjem, uvjerit e nas, da to nisusluajnosti, nego da su to pojavi, koji su bitna karakteristika staro-slovjenskoga bogosluja.

V.

Prve uspjehe svojega istraivanja postigao sam kod najneobi-nije kategorije svetita, koju je postavio Peisker, kod t. zv. Jung-fernsprunga, t. j. Djevinih skokova (u Ljubiinoj se noveli zoveono mjesto u Boci Kotorskoj Skoidjevojka). Tih Jungfern-sprunga ima u svima krajevima, koji su danas jezino njemaki,a nekad bijahu slovjenski. To su redovno hridi (stijene) ili velikikamenovi na desnoj strani vode, obino tekue, i naznauju desnustranu dualistike scenerije, znaajne za staroslovjenska svetita.

Prof. Peisker tumai taj pojav ovako: Te hridi bijahu u pret-kranske doba posveene zloduhu, persijski (avestiki) daeva(deva). Dok su se stari Slovjeni drali staropersijskoga (zoro-astrovskog) vjerovanja, znali su, to znai tua rije deva. Noprimivi kranstvo, izgubie tu svijest, i znaenje se vezae na do-mau slovjensku rije deva, diva, djeva (latinski virgo, ne-taknuta djevojka). I s tim prijelazom svagdje nastade tipska le-genda: da je s te stijene skoila neka djevojka, koja je bjeala, jersu joj htjeli oteti djevojaku ast. Ta promjena smisla Peiskeru jejedan od glavnih dokaza, da su stari Slovjeni bili zoroastrovci, teveli: Ta promjena znaenja mogua je meutim bila samo u slo-vjenskom podruju, jer nijedan drugi jezik na svijetu nije imaodva ista izraza za zloduha i djevicu. A odatle slijedi, da su svagdje,gdje se nalazi Djevin skok (Jungfernsprung i slino) ili Djevin,Devin, Divin s onom naprijed ocrtanom scenerijom, svakako nekad

24 Dr. Ivo Pilar:

ivjeli slovjenski zoroastrovci, pa ma gdje to bilo, makar i u pa-niji ili Engleskoj (P e i s k e r, 25, s. 2O).11

Protiv ovoga tumaenja izneseno je sa ugledne lingvistikestrane, da je prijetvorba pojma daeva u djeva, diva nemogua poetimolokim zakonima naega jezika. Ja drim, da ovaj prigovorovdje nije opravdan. On je nastao samo zato, to je prof. Peiskeriz razumljivih razloga svoje tumaenje neto openito stilizirao.

No ja u biti jasniji, te istiem, da ovdje uope nema mjestaetimologiji ni upotrebi etimolokih zakona. Promjena avestikogapojma daeva u slovjensko djeva, diva nije se dogodila sama odSebe, ni putem e t i m o l o g i j e , nego putem s u p s t i t u c i j epojmova na temelju pribline glasovne slinosti, isto tako kao toje kranski sveti Vid supstituiran staroslovjenskom Svetovidu,kranski sv. Bla (Vlaho, Vlasi) staroslovjenskom Veles-Volosu.Tu dakle nisu igrali nikakvu ulogu zakoni jezinoga ni glasovnogarazvitka u narodnom govoru, nego je to narodu nametnuto odozgorspretnom supstitucijom pojmova, izvrenom od organa kranskecrkve, koja je u taj posao upotrebila stoljea i sav svoj golemiautoritet, sa ciljem, da slovjenske dualiste privede kranstvu, i utu svrhu, da poganske pojmove zamijeni sa drugim pojmovima, kojisu glasovno samo priblino slini, ali su kranski ili odgovarajukranskoj ideologiji.

Tko tu trai etimoloke zakone, grijei po mome shvaanjuisto toliko, kao to bi grijeio onaj, koji bi etimologijom htio do-kazati, zato se staroslovjenski Svetovid prometnuo u kranskogasv. Vida.

Utvrujem, da tih Djevinih skokova, uz razna, imena, imarazasutih po cijeloj naoj dravi, i to ne samo po slovenakim kra-jevima, gdje ih je u veem broju utvrdio ve sam Peisker, nego i pocijelom hrvatsko-srpskom podruju. Ti su Djevini skokovi takobrojni, da e trebati intenzivna istraivalakoga rada cd vie go-dina, dok se oni svi saberu, opiu i odgonenu. Ta legenda (raz-mjerno lake konstatacije) o djevojci, koja je skoila s hridi, davalami je dragocjen znak, da se negdje blizu nalazi staroslovjenskosvetite.

11 Takovih stijena ima u Biskajskom zaljevu u Spaniji i u Engleskoj, kod

dananjega Chestera (ibid. s. 27).

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 25

Ja u ovdje iznijeti prilian niz takvih Djevinih skokova,koji e dati jasnu sliku, u kakvim se oblicima ti zanimljivi ostacistaroslovjenskoga vjerovanja nalaze na naem jezinom podruju.

Otprilike 3/4 kilometra od postaje Kamanje, na pruzi Kar-lovacLjubljana, ima u rijenom tjesnacu Kupe poznata peina(spilja) Vrlovka.12 Kraj te peine, neto 150 m daleko, stoji us-pravna, 15 do 20 m visoka stijena, na kojoj je Hrvatsko plani-narsko drutvo dalo crvenim slovima napisati Djevin skok. Nopropitivanjem kod tamonjega puanstva utvrdih, da mlai ljudiiz naroda ni o tome imenu ni o legendi djevojakoga skoka nitane znaju, nego da je to ime napisano po naznaci poznatoga historikaEmilija Laszowskoga. Ali on mi ree, da je to ime stijene upamtiood pripovijedanja svoga djeda Filipa pl. Sufflaya, koji je bio vla-snik blinjega plemikog dvora Brloga. Umolio sam dakle znancai kolskoga druga Matiju Fizira, kolskoga upravitelja u Kamanju,da ispita tri najstarija ovjeka u selu Kamanju. On je to uinio iutvrdio, da najstariji ljudi u selu poznaju sadraj legende a i imeDjevin skok. No ta legenda utvrena je i pripovijeu o lijepojMari, koju je objelodanio Milan enoa u kalendaru Danici zagod. I9I4-,13 samo to legenda sama nije vjerno sauvana u enomojpripovijesti, jer Mara nije skoila djevojkom sa hridi u Kupu, negose tek kao stara ena utopila.

Ali postoji i varijanta pomenute legende, koju sam uo oduenika Dragutina opa iz okolice Kamanja. Ona glasi: Za jedneprovale Turaka narod je pobjegao u nepristupanu peinu Vrlovku.U nju se htjede zakloniti i lijepa djevojka Dora, ali na to naie nadoratu konju mladi beg, voa turske ete. Dora se sakri za grm,ali beg jaui kraj grma viknu konja: dorate! uvi to Dora,pomisli, da nju zove, jer da ju je naao, pak se baci pred bega nakoljena molei, da joj pokloni ivot. Beg joj to obea, ako mupokae ulaz u peinu. Dora to uini, nato Turci provale u Vrlovkui pokolju sav narod. Tada Dora vidjevi, da je svoje ljudstvoizdala, skoi s oblinje stijene u Kupu i utopi se, a odatle stijeniime Djevin skok. Nema dakle sumnje, da legenda postoji, premdase u tradiciji nalazi u stadiju izumiranja. Jezovitost te peinepovisuje jo blizina spilje Vrlovke, u kojoj se kriju ne samo bez-

12 Ispor. pilja Vrlovka u Kamanju kraj Ozlja. Izdalo Hrv. drutvo

planinara Runolist. Zagreb 1928.13 Danica 1914, s. 102122.

26 Dr. Ivo Pilar:

brojni imii, nego po narodnom prianju i sam davao. Pod Dje-vinim skokom izvire jako, ali veinom mutno vrelo, StankovoVrelo, iz koga se napajao legendarni pustinjak Stanko, koji je imaosvoj stan u Stankovoj Spilji, jedno 50 m uz vodu pod peinom. Sve je dakle na okupu, to je moglo podraavati fantaziju naihpradjedova i doaravati im ovdje stan zloduha Daeve i ulaz u pod-zemni svijet. Da je pak tu moralo biti staro pogansko svetite,dokazuje nam ne samo preobilje starih crkava i kapela u okolini,nego i to, da se 2 km nie nalazi seoce Bojakovo, dakle negdanjanaseobina templara, kojima bijae zadaa pobijati staro slovjenskopoganstvo.

No samo svetite polo mi je za rukom odgonenuti tek potosam obaao cijelu okolinu i pet puta dolazio onamo. Oblije togasvetita ovakvo je:

Na lijevoj obali Kupe ispelo se brdo Lovi 476 m visoko, anekih 240 m ponad Kupe, koja ondje tee 134 m vie mora. Tobrdo nije visoko, ali ima izrazito osamljen poloaj te prema tomekrasan vidik na sve strane, a samo je izdaleka vidljivo, ak od Jastre-barskoga. Na vrhuncu mu je starinska kapela sv. Kria, na zapad-nom boku kapela sv. Franje Ksaverskoga, na istonom sv. Duha,a na samoj podini u Obreu kapela sv. Nikole. Nekoliko stotinametara od vrhunca na drugoj glavici Loviu lei selo Radu'se. Jasam mislio, da mogu Radue etimoloki izvoditi od Radogoe, ato znai: mjesto Radogostovo. Iz toga sam sudio, da su na Loviunekada svetkovali staroslovjenskoga Radogosta, a to je samo jedanepitet glavnoga slovjenskoga boga sunca Svetovida. Ali kako protivovoga izvoenja ima sa strane kompetentnih lingvista prigovora,ne mogu to tvrditi, nego navodim samo kao svoje nestrunjakomnijenje. Na svaki nain ima to brdo mitoloko znaenje. Todokazuje blizi zaselak Konjari, koji dovodim u vezu sa staroslo-vjenskim kultom konja. Poblie u to rastumaiti u glavi IX.

Na desnoj strani Kupe suelice Loviu je breuljasto tlo, van-redno ispresijecano, puno rupaga i uvala, a usred njega na visudaleko je vidna crkva sv. Blaa, pa do njega .malo seoce BlainovaGorica ili, kako ga narod zove, Blaina. Mi smo ve isticali, da jesv. Bla kranski surogat staroslovjenskoga boga Velesa, koji jeve od dosadanjih pisaca oznaen kao zloduh, demon ( B r c k -n e r 4, s. 133; L e g e r 19, s. 114, 115).

U najjunijoj Dalmaciji, 2 km od Katel Lastve, sada pre-krteno u Petrovac, stoji opjevana peina Skoidjevojka. Legenduje obradio Ljubia u noveli Skoidjevojka.14 Fabula je ova: Ste-van, sin patroviskog odlinika ura Kalodurevia, zagledaose i isprosio ker Ruu Vuka Mrkonjia, ribara na Skadarskomjezeru. Rua ima maehu Mariju, koja ne trpi Ruu, pak bi htjelatu dobru partiju za svoju razroku ker Rumu. Da omete udajuRue za Stevana, obea je Radu kovau i ciganinu, pa ga navrka,da Ruu otme i osramoti. Rade ciganin sa svojom drubom pokuaatentat na Ruu, koju maeha za to samu poalje u Budvu. Ruase otme napadaima, pobjee na tu stijenu, i, ne videi spasa, skoiu more i utopi se, a stijena dobi ime Skoidjevojka. Tu je legendasauvana u svoj istoi. Ali kraj te literarno stilizirane legendepostoji u narodu varijanta, da je sa stijene skoila u more djevojka,koju su Turci htjeli osramotiti. Tu varijantu saznao sam iz ustatamonjega stanovnika Miloa Zejnovia. Vidjet emo, da je tobjeanje ispred Turaka tipska i stalna varijanta, koja se gotovoredovno ponavlja kod djevojakih skokova u naim krajevima.

Meutim pripovijest Ljubiina u pogledu same Skoidje-vojke nema nikakve historike podloge. Njegova novela dogaase izmeu god. 1470j$., a dr. Milan Sufflay iznio je, da ta Skoi-djevojka u ispravi srpskoga kralja Stjepana Uroa II. od g. 1303.nosi ime Devin Vrh, a u jednom se mletakom latinskom spisu iz

14 Ljubia epan Mitrov Pripovijesti crnogorske i primorske Dubrov-

nik. 187$, s. 2590.

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 27

Prema tome pokazuje se shema staroslovjenskoga svetita kodKamanja ovako:

28 Dr. Ivo Pilar:

g. 1396 zove: Diviina Stijena.^" To je vanredno vano, jer sa-znasmo, da je ta stijena nosila god. 1303. jo ime persijskoga zlo-duha, a 93 godine kasnije ve ime legendarne djevojke. Dakle jba u to vrijeme morala nastati skoidjevojaka legenda.

P e i s k e r je (25, s. 22) Skoidjevojku uvrstio u svoj popisDjevmih skokova pod br. 26, pa je ondje postavio shemu togasvetita. Meni se ini, da Skoidjevojka pripada svetitu, koje ne-sumnjivo stoji u primorskom gorju jedno 3 km zrane crte dalekoodavde, a ima na desnoj strani 776 m visoko brdo Spas, svakakoime nekadanje kapelice sv. Spasa. Lijevo se die 720 m visokobrdo Kopa sa kapelom sv. Il i je podno njega. Medu oba brda jeklanac, kroz koji vodi put od obale te e po svoj prilici biti i po-toi ili vododerina. Da je tu bilo neko svetite, ukazuje i velikamnoina kapelica, koje su na onom najuem podruju razasute teih neposredno podno toga svetita ima 12, a sa svake strane i pojedan manastir, naime poznati manastiri Reevi i Buljarica. Shemasvetita kod Petrovca (Katel Lastve) bila bi po ovom shvaanju:

To varijiranje skoidjevojake legende osobito je karakte-ristino i vidljivo kod t. zv. Lucinskoga Vira. na Rjeini medu Go-spodskim i Lukeevim selom, opine Jelenja Donjega, vie gradaSuaka. Ponad vira stoji 10 metara visoka stijena, koja se u naroduzove Skok nad Lucinskim Virom. Stijena je danas vrlo osakaena,jer je nekoliko metara podno nje provedena kamenita mlinskabrana, a kroz nju prosjeen je prolaz za suaki vodovod.

Historik Emilije Laszowski spominje ovu skoidjevojakulegendu ovako: Tako se pria, da se jednom neki gospodin grob-niki od roda Frankopana zaljubio u krasnu Luu, seosku djevojku

15 Mil. Sufflay Otkrie velike tajne slavenskoga poganstva. Obzor

od ii. IX. 1928.

O dualizmu u vjeri starih Slovjtna. 2&

iz Jelenja, kad je bila u kolu kod gradskoga majura. Snubio ju jek sebi, no ona ne htjede. Zato poalje knez po nju svoje grabante.Ila je upravo k svojemu domu. Kad je v idjela pogibao za sebe iza svoju ast, nagne u bijeg, a grabanti za njome. Dospjevi doRjeine, nestade jo j ve nade, da e umai, pak se u oaju baci uponor Rjeine, gdje je nestade u vodi. Od tada se to, mjesto zoveLucinski Vir, a nalazi se nie mosta pod Lopaom.1"

Ali gotovo u svakoj kui u okolnim selima znaju priati druguvarijantu o Lucinskom Viru, kao to sam se uvjerio na samomemjestu. Antun Zakarija iz Gospodskoga Sela priao mi je ovo: ULuciju, groficu Kastavsku, zaljubio se jedan turski vojskovoa, kojije odlui oteti. Uhodei za njom nade je jedared, kad je izjahalana konju iz Kastva, i nagne za njom. Bjeei na konju ispred Tu-raka, a videi, da ne moe izbjei ropstvu i osramoenju, skoi sakonjem u vir Rjeine. Konj ispliva, a ona se utopi, pa se taj virRjeine prozva Lucinskim Virom. Ta je pria, kau, objeloda-njena u jednoj popularnoj povijesnoj knjizi, koju je izdalo Drutvosv. Jeronima u Zagrebu. No ja ne mogoh iznai, koja je to publi-kacija i kako tamo glasi ta legenda.

Antun Radeti i Petar Radeti iz Lukeeva Sela priali su miovo: Prije sto godina bila je djevojka Luci ja, koja se u LucinskomViru utopila, ali ne znamo, zato. Hrid se zove Skok nad LucinskimVirom. A Martin Radeti iz Lukeeva Sela pria mi ovo: Prijepedeset godina bila je djevojka Lucija, u koju se zagledao jedanfinanc. No ona ga nije htjela, a on pokua silom je osvojiti. Ali onaje radije skoila sa stijene u vir, koji se po njoj prozva.

Po svemu se moe suditi ovo: Iz prastarih vremena ustalilase legenda o skoku jedne djevojke, koja je branila svoje djevianstvo.Tu narodnu tradiciju svezala je narodna fantazija na razna vie ilimanje istinska lica, koja sa samom stvari nemaju nikakve veze.

Meni je rjeenje ovoga svetita zadalo mnogo muke, poglavitozato, to se djevina stijena nalazi na lijevoj strani Rjeine, dokbi po bezizuzetnom pravilu morala po principu zla i tame posve-ena hrid biti na desnoj strani vode. Ali se ta prividna inkongruen-cija posve razjasnila, kad sam kod svetita u ateu (br. 18) od-gonenuo zakon transverzalnih svetita. Naime: trea kulisa,voda, u ovom sluaju nije glavna rijeka (kod atea Sava, a ovdje

16 Emilij Laszowski Gorski Kotar i Vinodol, mjestopisne i povjesne

crtice. Matica Hrvatska. Zagreb 1923, s. 73.

30 Dr. Ivo Pilar:

Rjeina), nego jedan njezin pritok, u ovom sluaju potok Suica,koji izvire jednim izvirkom na Grobnikom Polju podno sela Skar-oni, a drugim kroz Kajak-Jarak sabira svu vodu iz masiva pla-nine Obrua (1377 m), pa utjee u Rjeinu medu Drastinom i Lu-keevim Selom, tvorei ondje oirok zaton duboke Rjeine. Svojeime nosi odatle, to za ljetne sue presuuje. To je tako danas, alinije moralo biti prije tisuu godina, dok su ondje rasle bujne ume,pa kraki znaaj Grobnikoga Polja nije bio toliko izraen kaodanas.

Na lijevoj strani Suice ispela se uporedo s tokom Rjeinegorska kosa, koja na najveoj visini od 431 m, a nad selima Ilovi-kom i Kaani nosi kapelicu sv. Kria. Posebnoga imena toga brdaondje nisam mogao nai. Crkvu sv. Kria ili sv. Spasa na mjestimanekad posveenima staroslovjenskim bogovima ve smo nali i kodoba naprijed istaknuta svetita, a nalazit emo je veoma esto idalje, jer je kranstvo gradilo hramove posveene svome glavnomideolokom simbolu redovno ondje, gdje se svom snagom eljeloafirmirati protiv ilavoga staroslavjenskoga dualistikog protivnika.Na desnoj pak strani Suice nalazi se izmeu sela Ratulje i Jelenjana 326 m visoku brdu crkva sv. Mihajla, danas upna crkva selaJelenja Donjega.

Tako emo esto na mjestima (ili blizu njih), posveenimanekad principu tame i zla, nalaziti crkve sv. Mihajla, pa emo vepo tome negdje blizu nai brdo posveeno tome principu. Je h.sada ba to 326 m visoko brdo ili moda blinja 577 m visoka krna,rastrgana i tmurna gora Maj posveena bila glavnom principu zlai tame, ne mogu rijeiti. Svakako toj gori pripada peina Skoknad Lucinskim Virom, gdje je sauvana do danas bujno razgra-njena skoidjevojaka legenda, odjek mitu staropersijskoga zlo-duha Deve.

Svetite kod Jelenja Donjega pokazuje ovu shemu:

O dualizmu u vjeri starih Slovjena. 31

U svom lanku Arkeoloki prilozi o religiji poganskih Hr-vata17 opisao je fra L. Marun dva Bogoina, uneiki i prominski.Meni su ta imena mnogo obeavala, pak sam ih oba, osobito drugo,pomnjivo istraio. Evo, to sam naao:

Podno sela Bogetia, opine Oklaja, u srednjoj Dal'macji, teeu neto 100 m dubokoj jaruzi (kanjonu) rijeka Krka. Na l i jevojstrani Krke otisnuo se iz same litice humak, kao da se litica okonjega prolomila i odasula. Na tom humku ostaci su stara grada,koji tamonje puanstvo danas obino zove Bogoinom, a negdjeVilingradom.

Bez sumnje se i narodna predaja mnogo bavila tim vilenskimBogoinom, jer je sam Mihovio Pavlinovi posvetio gradu i legen-darnom osnivau Starcu Bogoji velik dio lanka Krka, i pie:uda svakojaka ponamjesti Bogoje po gradu Bogoinu: i 'prgemramorite, i ronike srebrne i avove zanaene, i lepirice limane:i reetke pozlaene, i rode salivene i ive, paunove uz ptice paunicepojae: sve pod bradu zlatnom Svjatovidu, iz koje izvirae ivavoda i napajae dvore Bogojine.1'' A nekoliko strana dalje: TadBogdan Ljutica skube bradu Kumiru Svjatovidu: ,idi pogani samo-iva!' Uduhnu vjenanu svijeu, pa sunu niz Bogoin i t.d.1 9 Topak Pavlinovi jamano nije sve iz prsta isisao, nego pobrao na-rodnu predaju, koje se kao narodni ovjek lako mogao dostati.Drim dakle, da sam ovlaten poprimiti, da je u okolini Bogoinaza Mihovila Pavlinovia ivjela tradicija o zlatnom kumiru Svja-tovidu.

Suelice Bogoinu, na desnoj strani Krke, odmah uz rijeku,nalazi se glasoviti pravoslavni manastir Krka ili Sv. Aranel (Sv.Mihajlo). Tik do njega protee se duboka Carigradska Draga, kojase svrava u hridovitom romantinom klancu; narod ga zove Vi-lenskim Klancem i pria, da se ondje skrivaju vile, koje nou izlazena proplanak ponad klanca i ondje igraju kolo. A nekoliko stotinametara nie manastira stoje nepristupane Brzine Strane; po pri-povijedanju sijedoga manastirskoga sluitelja Boe Bjelanovia,rodom iz blizog Kistanja, stoji na drugoj strani stijena elija, ukojoj je nekad ivio sijed kaluer, a s koje je skoila djevojka bje-ei od turske potjere.

17 Starohrvatska Prosvjeta, god. III, 1897, br. 2, s. 7883.

18 Puki spisi Mihovila Pavlinovia. Zadar 1876, s. 255.

19 Ibid. s. 262.

32 Dr. Ivo Pilar:

U Bosni, k istoku od Sarajeva, koi se slikovita i stjenovitaRomanija planina. Najzapadnija njezina izboina 1546 m visokaje Djeva. Oku se prikazuje kao stubasta stijena, koja kao nekaneman ispada u vispoljanu izmeu Pala i Mokroga. Tik podno njedvije su peine, od kojih je jedna nepristupana Novakova Peina,pa je u njoj poznati Starina Novak savio svoje orlovsko gnijezdoi godinama prkosio feudalnoj gospodi. Ja sam Djevu i tu peinupohodio.

Za ispitivanja izokolnih stanovnika kazivao mi OmerKadri iz Mindura, da je sa Djeve skoila djevojka, koju jenetko htio silovati. Do rijei mi to potvrdie Meho i Dervo Hrvaiz Careve Vode, upravo podno Djeve. Pravoslavni seljak Milan.Jakovljevic kazivao mi isto, samo dodao, da su bili Turci, koji suhtjeli silovati djevojku.

Djeva stoji na desnoj strani rijeke Graanice, a na lijevoj jestrani duga gorska kosa, Bogoviska Planina sa 1222 m visokimvrhuncem iljata Glava, koju narod zove i Medenik (ispor. kodP e i s k e r a, 25, s. 12, spomenutu goru Mednik k jugu od Praga),,podno nje se udubao Medeniki Klanac.

Prema tome nam to svetite pokazuje ovu shemu:Medenik-Bogoviska Planinaprijesto boga sunca i dobra

pod njim selo Bogovii

Djeva s dvije peine kao brlog zloduha Deine- Skoidjevojaka peina

sjedite boga podzemlja, tame i zla

Tu ima dakle tipsko svetite sa skoidjevojakom legendom,,pa shema toga svetita ovakova je:

Dr. Ivo Pilar: 33

Nad Katel-Lukiem u Katelanskom zaljevu stoji brdo Bi-ranje u primorskom gorju s vrhom, na kome postoji skoidjevo-jaka legenda. Na samome mjestu utvrdio sam ovo:

631 m visoko brdo Biranj posljednji je znatni ispcn duge koseKozjaka, koja obrubljuje krasni Katelanski zaljev. Kao cijela kosaKozjak, i Biranj ima prema moru neposredno podno vrhunca cioniz litica i hridastih obronaka. Jedna od tih s t i jena jest skoi-djevojaka. Niz tu hrid skoila je djevojka iz porodice Cicadin,jer su je Turci htjeli zarobiti i osramotiti. A l i Marin Bakota i AnteGrgin iz Katel-Lukia priahu mi, da su bi le d v i j e sestre Toma-eve, koje su bjeale ispred Turaka. One su, da se spasu, skoileniza stijenu, i nisu se otetile. Kad to Turci vidjee, skoie i oni,ali se razbie na komade. Za Biranj se pripovijeda, da je svojeime dobio odatle, to su na njemu Katelanci svake godine biralisvoje poglavare. Upravo na samom vrhu nalazi se kapela sv.Ivana. O gradnji te crkve ide pria: Katelanci ht jel i su crkvuizgraditi nie, da im bude blie selu, ondje, gdje je danas crkvasv. Lovre. Ali kad su tesali kamen za gradnju, kamena je prekonoi sreda nestajalo, a da se nije znalo, kako i kamo. Postavi sedakle straa, i ta vidje, gdje bi se kamenje samo dizalo i u zrakuga nestajalo. Malo zatim pastiri naoe isto kamenje na vrhu Biraju,ondje, gdje je danas kapela. Uzee to za znak, da treba kapelu sa-graditi ondje, kamo je kamenje doletjelo. Tako nastade kapela sv.Ivana na vrhu na onome mjestu, gdje je i danas.

Na istonoj strani podno Birnja duboka je jama PetrinjskaJama; u njoj ima vode, dok se na zapadnoj strani nalazi peinaMateina Peina.

Podno Birnja iskae izvor, glasovit sa svoje dobre, a kau iljekovite vode; zove se Radun. To se ime osobito esto ponavlja unaoj toponimici, i to me dovodi do misli, da je mitolokoga ka-raktera. Veoma su u naem narodu brojna imena Radun, RadunjaPlanina, Raduni, Raduni, Radunie, Radenci, Radenski Vrelecj(glasovita kiselica) i t. d. Ja sam pomiljao, da je Radun hipo-koristik od Radogost, kao to je Perun od Perovit. Utvruje meu tom shvaanju injenica, da se ondje na sjevernoj strani, naimeupravo u zaleu Birnja, nalazi selo Radui, to izvodim kao i kodsvetita pod brojem i. od Radogost. Po tom svemu drim, da jena vrhu Birnja nekad bilo svetite posveeno bogu Radogostu.Zbornik za nar. ivot XXVffl. 3

J84 O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

Biranj stoji na lijevoj strani potoka Riivica, koji kraj kuleNehaja, na kraju Katel-tafilia, utjee u Katelanski zaljev. Nadesnoj pak strani, jedno 2 km daleko, stoji u istoj kosi, no koja seodvaja od obale i skree k sjevero-zapadu u unutranjost kopna,650 m visoko brdo Crni Krug. Pusto je, krno i neplodno. K juguod njega, na obali, nalaze se kapele sv. Mihajla i sv. Jurja.

Ali udara u oi anomalija, da se skoidjevojaka legendavee za brdo, posveeno bogu sunca, dok smo ga dosada nalaziliuvijek pripojena brdu, posveenu bogu tame i zla. Razjasniti tone znam. Moda se tu radi o seobi fabule u toku vremena, nastalezbog topografskih promjena posljednjih hiljadu godina.

Ali da je i skoidjevojaka legenda u vezi s jednim mje-stom, koje je bilo posveeno staropersijskom Daevi, dokazuje naminjenica, da se u toj okolini i to ime sauvalo do danas. Na obaliravno k jugu od Crnoga Kruga iri se jedan kraj, koji se zove Di-vnije, gdje se danas nalazi naa vojna hidroplanska stanica, pak jeod brojnih novogradnja cijela obala sasvim preobraena.

Neobina mnoina crkvica i kapela u onom kraju nadopu-njuje redovnu sliku, koju nam daju staroslovjenska svetita i nji-hova okolica. Vidimo tu blizu, i osim gustih crkava na katelan-skoj obali, po pristranku brda ove kapele: sv. Eustahija, sv. Marije,sv. Bartola, sv. Eunofrija, sv. Mihajla, sv. Jurja, sv. Lovre, sv. Roka,sv. Rozarice i t. d.

Shema svetita ponad Katela ovakova je:Kapela, sv. Ivana na Birnju (631 m)

Vrelo Radun i selo Raduiprijesto boga sunca (Radogosta?)

Hrid sa skoi djevojakom legendom6.

Brdo Crni Krug (650 m)Kapela sv. Mihajla i sv. Jurja

Kraj zvan DivuljeSa svetitima, koja sam ovdje naveo i kod kojih se do danas

sauvala skoidjevojaka legenda, nisam ni iz daleka iscrpaonjihov broj u podruju nae Kraljevine. Naveo sam ih samo neko-liko, koje sam dotle istraio, da sam ih mogao ovdje iznijeti. Alitih svetita ima jo mnogo. Mnogih je ve i nestalo, jer im je za-

Dr. Ivo Pilar:

mrla tradicija skoidjevojake legende, kao sto je to na pr. bilovrlo blizu kod svetita pri Kamanju. Da Emilije Laszowski nijesluajno zapamtio prianje svoga djeda i da nije Hrvatsko plani-narsko drutvo zapameno ime upisalo u stijenu, jamano bi legendado danas bila zamrla, jer je od mlaih ljudi u okolici vie nitko nepamti. A slino se bez sumnje dogodilo u mnogo sluajeva, gdjekakov Emilije Laszowski nije bio pn ruci.

Dok je nekad takvih svetita bilo vrlo mnogo, danas ih u nasima jo desetinama. I meni su poznati jo neki sluajevi, kojihs raznih prilika nisam mogao obraditi. Ovamo pripada uliaPonor kod Ogulina, u koji da je skoila lijepa i nesretna JulijaFrankopanka. Po mojem uvjerenju to je sasvim kasnija legendarnododana linost, kao i Lucija grofica Kastavska kod Jelenja, iliCicadinova na Birnju, bez historike podloge. Ovamo pripadaju it. zv. Djevojake Stijene (isporedi Diviina Stina kod Katel-Lastve), koje su brojne u Bosni. Meni su poznate tri, jedna kodRogatice, druga kod Fojnice, a trea kod Olova. Ovu sam posljed-nju sam i traio, ali zbog vremenskih nepogoda i zamrkle noinisam je mogao nai. Takvih Djevojakih Stijena ima, kako emovidjeti, i u Srbiji. Ovamo svakako pripada i Gospojinski Vir naardapu (Gvozdenim Vratima) na Dunavu, pa bi to bio pendantLucinskoga Vira spomenutoga pod br. 3.

Za to, da skoidjevojaka legenda postoji i u Srbiji, imamoi direktnih dokaza. Ovo zahvaljujem dobroti g. univ. profesora uBeogradu dra. Veselina ajkanovia, koji me je upozorio na dvamjesta u djelu Kneevina Srbija od Milievia.

Milievi opisuje Devojaku Stenu ovako: Na planini Juha-rina Kosi, izmeu Cekiria i Oraja, ima jedan straan odsek, kojise zove Devojaka Stena. Pria se, da su nekad Turci potezali robljeiz Temnia, a ono sve pobeglo u planinu Juhoru. Turci se nakloneda hvataju, gde kog stignu. Na vrhu planine sustignu jednu de-vojku, koja je lagano uzmicala pred njima. Videi, da joj nemaivota drugaije nego da bude turska robinja, ona doe nad onajstraan odsek i skoi nizanj.20 Na drugom mjestu opisuje MilieviMomin Kamen: Na tri sata idui od Banje uz Moravicu, ispodputa, koji vodi Knjaevcu nad vodom, u jednoj inae sutesci, imajedna uspravljena stena, kao kakav dinovski plast sena. Ta se

20 M. Milievi Kneevina Srbija. Beograd 1876, s. 203.

35

36 O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

stena zove Momin Kamen. Pria se, da je otac pojurio svoju ker,da je katiguje, to je volela momka, koji njemu n i j e bio po volji.Devojka pobegne na tu stenu i ozgo skoi dole u propast, te se svarazbije u komade. Momak, radi koga je ona to uinila, kad dozna,doe na istu stenu, i skoi sa onog istog mesta. I sada im seljacioboma pokazuju grobove pod stenom.'1 U oba sluaja i sama le-genda i scenerija tako su tipski, da ne moe biti sumnje, da se i tune radi o staroslovjenskim svetitima, koje bi trebalo istraiti poPeiskerovoj metodi.

Na austrijskoj generalkarti 36" 43" Ragusa nalazi se na her-cegovako-crnogorskoj granici, kod bive andarske kasarne Ka-zanci kod Avtovca mjesto Djevojaki Kamen. To e biti slino kaoi Momin Kamen i nedvojbeno e postojati skoidjevojaka le-genda.

Nema sumnje, da je pojava skoidjevojake legende od srcaNjemake do duboko u Balkan osobito zanimljiva. Za svakog dub-ljeg mislioca mora biti jasno, da takva pojava, koja nije stegnutanikakvim politikim, narodnim ni kulturnim granicama, ima svojizvor u nekom opem socijalnom pokretu. To pak moe biti samor e l i g i j a . Ve s ovoga teoretskoga gledita jasno je, da Peiskerima posve pravo, pridajui tu pojavu raspadanju Zoroastrove vjerei izumiranju kulta staropejrsijskoga zloduha Deve (Daeve)

Meni se ini sigurnim, da je kod toga svakako imala udjela icrkva kranska. Na to me upuuje poglavito onaj visoki idealizam,koji se razbira u tom, da je tmurni zloduh zamijenjen istom djevi-com, koja radije rtvuje ivot, nego da odbaci svoju djevianskuistou. Taj kult i djevianstva i djevianske istoe moe u doba,o kome se radi, imati samo kransko podrijetlo. Zato mi se im,da shvaanje prof. Peiskera treba proiriti, da je skoidjevojakalegenda postala u borbi izmeu kranstva i zoroastrizma, t. j. pro-pasti ovoga. Konkretni sluaj pod 2. ove glave daje nam i vremenskepodatke, koji se s time slau.

Istoj kategoriji pripadaju i topografske oznake, koje se izvodeiz imena staropersijskoga zloduha Daeve, a tako isto osim vepomenute Djeve jo i ime Diva i zatim Divi, kod Piramotovacau Dalmaciji, Divaa kod Trsta i kod Makarske, Divulje i t. d. Asve te topografske oznake prati bez izuzetka tipska dualistika sce-nerija.

2 1 ibid. s . 803. ' ; - .

Dr. Ivo Pilar:

VI.

Poslije kategorije svetita, praenih skoidjevojakom legen-dom, potraimo, s kojim se imenima u naim krajevima vee glavni'beg sunca, svjetlosti i dobra. Drei se Peiskerovih kategorija, po-trait emo na hrvatskosrpskom jezinom podruju topografskecznake, koje bi se izvodile od imena Svarog, Svaroi, ili modaod vari jante Tvarog, Tvaroi, koju je prot. Peisker naroito kon-statovao u slovenakim krajevima.

Prvi rezultat bijae, da topografskih imena, koja bi se izvodi-la iz imena Svarog (od avestikoga hvarek = sunana kugla, G e i g e r - K u h n 20, s. 642), nisam naao. Ve sam mislio, daje to posl jednji rezultat, stim vie. to i Greti u svom ee citi-ranom dje lu ni je mogao navesti ni jedne takve topografske oznakeu naim krajevima, a on je inae ba tome pitanju posveivao mnogotruda i panje. Ali u Reniku mesta za cijelu nau dravu naohu prvcm redu ime Svare, selo s opinom u Srbiji u srezu prokup-skom, zatim ime vara, predgrae grada Karlovca (28, s. 342), paksam mislio, da e se ta imena najvjerojatnije izvoditi od Svaroga.Meutim protiv ovoga tumaenja mjerodavni jeziari podiu pri-govore, zato moram to tumaenje napustiti.

Na slovenakom jezinom podruju mjesnih imena, koja seizvode iz imena Svarog, ima ee: Svarje (op. Predvor, srez Kranj,28, s. 343), varulje (op. Kandre, srez Litija, 28, s. 418), kojepo mojem mnijenju takoer dolaze od Svarog.

ini se dakle, da mjesnih imena izvedenih iz staroslovjenskogimena Svarog nema na hrvatskosrpskom jezinom podruju, ali imaih sporadiki na slovenakom. Ali kako sam to konstatovao u po-sljednji as i za najstroe zime, nisam zasad mogao ta mjesta po-blie istraiti, pa zato ovo pitanje ostavljam nerijeeno.

Nisam naao svih mjesnih oznaka, koje bi se izvodile odimena kategorije Bjelobog-Crnobog, kamo pripada i svetite kodBudisyna u Saksonskoj, koje smo kao tipsko naveli na strani 18.Ni u pomenutom Reniku mesta* nisam naao takvih imena, mada sam to oekivao, jer sam kod Boguslawskoga naao podataka,da takvih imena mora biti u Srbiji. Na strani 729. svoga ve citi-ranoga djela spominje Boguslawski Czernoboski grodek u Srbiji.Ja sam po elji prof. Peiskera zamolio geografski institut u Beo-gradu, da mi se javi, gdje je taj >Czernoboski grodek; ali ni taj

37

38 O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

kompetentni institut nije po ovoj oevidno poloniziranoj formimogao u Srbiji utvrditi toga topografskoga imena. Mislim dakle,da u naoj dravi takvih mjestopisnih imena po svoj prilici i nema.

Preostajao bi nam Svetovid (Sventovit, Svjatovit), za kogave Helmold spominje: qui colebatur ab omni natione Slavorum( B r c k n e r 4, 254).

Ali tu se brzo pokazala principijelna tekoa. Tvrdi se sakompetentne lingvistike strane, da se ne smije pisati Svetovid,nego Svetovit, to odgovara shvaanju Louis Legera izraeno u nje-govu djelu: Svantovit et les Dieux en vit. Ali ja drim, da toshvaanje ni je ispravno, nego da ima pravo Nodilo u I. dijelu svojeradnje pod natpisom Sutvid i Vida. Koliko sam god mae skep-tian i kritian prema rezultatima njegova rada, drim, da se svinjegovi rezultati ne mogu prosto zabaciti. Ja dakle mislim, da suve nai djedovi tovali Svetovida (Sventovida), a ne Svetovita it. d. To pak drim zato, to je crkva nala poganskom bogu starihSlovjena kranskoga supstituta sa slinim imenom: Sanctus Vitus ilitalijanski San Vito. Da se i staroslovjenski bog zvao Svetovit, a neSvetovid, onda bi se zacijelo i taj kranski svetac u narodnomjeziku zvao sv. Vit ili sv. Vito. A ovako je stari oblik bio Vid, ion se po snazi tradicionalizma sauvao i u kranskom obliku. Ni-jemci, koji su takoer od romanskih naroda primili toga sveca, zovuga Sankt Veit, dakle je t sauvano. Na otoku Brau uo sam nasvoje ui, kako narod goru, koja je u austrijskoj vojnoj karti ozna-ena imenom Monte San Vito zove Vidova Gora, a ne Vi tovaGora. I Mihovio Pavlinovi, koji je svakako bio narodni ovjeki dobro poznavao narodni govor, navodi samo Svjetovida (a ne Svja-tovita), koga dva puta spominje u svojim Pukim spisima (str. 255i 262).

Prema tome ja drim, da Nodilo ima pravo, da je Svetovid,za koga ve Helmold tvrdi da colebatur ab ommi gente Slavorum,bio glavni bog Hrvata i Srba, i da se to odrazuje u obilnom topo-grafskom nazivl ju, izvedenom iz imena Vid, koje se nalazi ne samou naoj dravi, nego na cijelom slovjenskom Jugu, i u tome, da Srbislave Vidovdan, a ne Vitovdan. Svetovit je na kranski i latinskiudeeni oblik, koji je imao razloga iznositi Helmold, ali nikako mi,a najmanje ba u ovoj raspravi.

Kod istraivanja ovoga podruja nagazih na dalje tekoe.Kako smo malo prije i u glavi IV. (str. 19) rekli, kranstvo je staro-

Dr. Ivo Pilar: 39

slovjenskoga Svetovida pobijalo i zamjenjivalo kranskim svecemfv. Vidom muenikom, pa njegove crkve gradilo na onim mjestima,ili bar blizu njih, gdje su nekad stajala svetita Svetovidova. Kakosu stari Hrvati i Srbi Svetovida zvali i imenom Vid (Nodilo 24,R. 77, s. 70 i d.), dakle posve jednako kao i kranskoga sveca, nijedanas kod mjesnih oznaka, koje se izvode iz imena Vid, mogueodrediti, potjeu li od poganskoga Vida ili od kranskoga.

Tu drim, da je ispravno suditi, da se poganski Vid sauvaou toponimiji samo u zabitnim mjestima, udaljenim od prometa, na-selja i kulturnoga ivota, pa stoga i nema traga ni tradiciji, da sunekad postojale crkve sv. Vida, dakle uglavnom u veim planin-skim sklopovima, gdje kranska crkva nije imala interesa ni mo-gunosti, da ponitava tragoye staroslovjenskoga Svetovida. Uzpomo tih kriterija trait emo u toponimici sauvana svetita glav-noga boga sunca i svjetlosti naih pradjedova. Na alost dolazimotime ne samo u visoke gore, nego veinom i u krake ili pokrakekrajeve, gdje nema treega elementa dualistikih svetita, tekuevode, i gdje treba uvaiti ono, to je reeno u IV. glavi (str. 2223).Tu smo s nestajanjem uma i veine potoka izgubili dragocjenuorijentaciju za postavljanje dualistikih svetita. Prema tome e bau ovoj kategoriji biti nesigurnost rezultata vea nego u ikojoj drugoj.

U velikom gorskom sklopu Obrua (1377 m) ponad Grob-nikoga polja u hrvatskom primorju ispeo se 1160 m visoki Vidalj-Vrh. Po mojem uvjerenju sauvan je u tom imenu poganski Vid-Svetovid. Na to nas upuuje i injenica, da se desno od njega ispeo1314 m visoki Pakleno-Vrh, svakako posveen staroslovjenskomPaklenjaku, Pekelniku ili Pokoli, koji po Hanuu znai podzemnoga,paklenoga boga ili zloduha.22 Isto emo ime u naim mjesnim ozna-kama nalaziti vrlo esto u imenicama Pakleno, Paklenica, Paklenje,Pakleica, Paklarevo, Paklari, Paklite i t. d. Medu Vidalj-Vrhomi Pakleno-Vrhom lei dolina, koja je i vododerina, a zove se BurinVal

Ja drim, da nas antiteza Vidalj i Pakleno, u kojoj je jasnovidljiva antiteza sunanoga i podzemnoga staroslovjenskoga mito-lokoga poela, ovlauje, da ovdje pretpostavimo staroslovjenskosvetite, kamo su polazili svetkovati brojni slovjenski poljodjelci saGrobnikoga Polja, i da je shema svetita u Obruu ovakva:

22 O Paklenjaku ili Pokoli isporedi B r u c k n e r (4, s. 225) i H an u

(10, s. 145, 328, 410).

40 O dualizmu u vjeri starih Slovjena.

Ovamo pripada 1336 m visoki Sutvid ponad Makarske u Bio-kcvu. Nije dodue sasvim sigurno, nije li to ime kranskoga podri-jetla, jer u najblioj blizini, a na visini od 1234 m stoji kapela sv.Roka, pak nije nemogue, da je i km dalje i samih 100 m vie ne-kad stajala kapela sv. Vida, a te danas nema. To bi trebalo istrai-vanjem tradicije u okolnom narodu i upnim uredima provjeriti.Budui da ondje danas nema nigdje vidljive tekue vode, nije lakopostaviti dualistino svetite. Ali jedno iVi> km zrane crte daljenalazi se 1371 m visoko brdo Kmi. Po mojem mnijenju znai ovoime isto, to i brdo Temni = Tmi u Srbiji, sjedite tamnoga,crnoga.

Meu Sutvidom i Kmiem u dolini, oko polovinu kilometraod sela Pavlinovii-Godin nalazi se na specijalnoj karti oznakaLokvica. Od te Lokvice ide upravo u planinu dolina i u njoj put,a to dokazuje, da onuda katkada tee voda i skuplja se u spomenu-toj Lokvici; tu je dakle nesumnjivo dokaz vododerine.

Prema tome moemo mirno postaviti shemu:

Sasvim je slina situacija kod 11J J m visokoga Sutvida po-nad 2ivogoa (srez Makarska) u srednjoj Dalmaciji. Njemu nasu-prot stoji 705 m visoki Crni Ljut, a meu njima dolina, kojom vodiput iz Igrana i ivogoa u Bukve i Ravu. Ali vidljive vode ondjenema, pak samo uz neku rezervu smijemo tu dolinu uzeti za vodo-derinu i .tekuu vodu. Ali se ondje podno toga gorskoga masiva na-lazi samostan sv. Kria i vei broj kapela: sv. Arnerija, sv. Stipe,sv. Spasa, sv. Mihovila ove dvije ba na strani brda Crni Ljut

tako da su svi indici j i za staroslovjensko svetite. Zato drim, daipak smijemo postaviti shemu:

Dr. Ivo Pilar: 41

im ostavimo Kras, situacija bude za nas laka. U visoju,koje spaja masiv planine Jahorine k jugu od Sarajeva s masivompoznate planine Treskavice, ispeo se 1383 m visoki vrh Vide; onstoji na lijevoj strani rijeke Bistrice, koja kod Foe utjee u Drinu.Na desnoj strani Bistrice, upravo Videu u susret, stoji neto nia1292 m visoka glavica Krbljina. Ime Krbljina, koliko ja moguprosuditi, nema mitolokoga karaktera. Ime s oznakom tamnogakomplementara izgubilo se i l i je prelo na koji predio, vis, dolinuili potok u blizini, te u karti nije vidljivo. Moda bi se tanimistraivanjem topografskoga nazivlja na samom zemljitu mogaonai koji naziv jasna mitolokoga karaktera. Koliko vidimo, to jesvetite krnje, a shema bi mu bila:

Jo ima i u Hercegovini jedno brdo Vide. Na jedno desetakkilometara podno Gacka vidimo 1130 m visoku glavicu Vide nalijevoj strani bezimenog potoka, koji nakon toga od jedno 9 kmponire. Na desnoj strani ima 1013 m visoka glavica oina Go-mila, a podno nje seoce Crnica. Ja drim, da se oba Videa izvodeod Vid, i da je to ime identino s imenom Vidua, koje je ime pla-nini u Hercegovini; zatim s imenima Vide u Sloveniji i Vidua(oblast travnika), Vidue (oblast Skoplje), Viduevac (oblast pri-morsko-krajika), Vidoe (oblast ljubljanska), Vidoi (oblast trav-nika), Vidoii (oblast ljubljanska), pa koji ve po svojoj brojnostidokazuju, da moraju imati jedno generalno, t. j. mitoloko pod-rijetlo. Ali kako im je tamni komplementr slabo vidljiv i oz