VLADIMIR MEGRE

ZVONKI CEDAR RUSKI

NOVA CIVILIZACIJA

Vladimir Megre

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Sveučilišna knjižnica, Rijeka

UDK 821.161.1-31=163.42

MEGRE, Vladimir Zvonki cedar ruski. Nova civilizacija: 1. dio/

Vladimir Megre; prevela s ruskoga Andreja Varoščić- Austin. - Rijeka: Udruga "Amrita", 2008. - 192 str.; 20 cm.

ISBN 978- 953-99304- 1- 5 (cjelina)

Knj. 8; 1. dio: Nova civilizacija. - 2008. Prijevod djela: Звенящие кедры России. Новая цивилизация.

ISBN 978-953-99304-8-4

111105015

ISBN 978-953-99304-8-4

Naslov izvornika: .

«Звенящие кедры России. Новая цивили.ищия», Дпля

Copyright © Vladimir Megre, 2005. Copyright za hrvatski jezik: Udruga "Amrita", 2007.

Sva prava pridržana. Sadržaj ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodne dozvole nositelja autorskih prava, osim u kraćim izvacima zbog citiranja ili kritike.

Izdavač: Udruga "Amrita", Kršinićeva 20, 51000 Rijeka

www.anastazija.hr amrita@hi.t-com.hr

Prijevod: Andreja Varoščić - Austin

Lektor: Karol Visinko

Korektor: Andreja Varoščić - Austin

Grafička priprema: Vladimir Sijan

Ovitak: Goran Božić

Tisak i uvez: Tiskara LAMBERT, Rijeka

Naklada: 2000

Nova civilizacija

OSJEĆAJI U OSVIT ZORE

Anastazija je još spavala. Svitalo je, i nad beskrajnom se sibir­skom tajgom zasvijetlilo nebo. Ovaj sam se put prvi probudio, ali nisam ustao, nego sam nastavio mirno ležati na svojoj vreći za spa­vanje, uživajući u Anastazijinu prelijepome licu što je odavalo mir, i u njezinu skladnome tijelu, koje kao da se mijenjalo u blagome odsjaju jutarnjega svjetla. Dobro je što ovaj put Anastazija nije napravila postelju pod vedrim nebom. Vjerojatno je znala da će ova noć biti topla i tiha. Zato i nije pripremila postelju u svome udobnome zem­ljanome skrovištu nego na ulazu u njega. Postelju mi je pripremila na vreći za spavanje koju sam sa sobom donio još za zadnjega posjeta tajgi, a sebi je složila postelju od suhih trava i cvijeća pored moje postelje.

Anastazija je dobro izgledala na postelji pripremljenoj u tajgi, u tankoj lanenoj haljinici do koljena što sam joj je dovezao na dar od čitatelja. Vjerojatno ju je odijevala samo preda mnom, a inače je spavala razodjevena. Sto je hladnije u šumi, to se može podložiti više suhe trave, jer u stogu sijena nije hladno čak ni zimi. Svatko bi, pa tako i onaj tko nije tako izdržljiv kao Anastazija, mogao prespavati u sijenu bez tople odjeće. Ja sam pokušao, premda sam sada spavao u vreći za spavanje. Ležao.sam i promatrao usnulu Anastaziju i razmišljao kako bi ta slika izgledala na filmu.

Čistina u dubini beskrajne sibirske tajge. U osvit je zore jutar­nju tišinu narušio tek blagi šum grančica na krošnji veličanstvenoga cedra. Prelijepa je žena mirno spavala na postelji od trava i cvijeća.

Vladimir Megre

Disala je ravnomjerno i nečujno, i dok je udisala i izdisala ljekoviti zrak u sibirskoj tajgi, moglo se vidjeti kako se lagano pomicala nježna vlat trave što joj se priljubila uz gornju usnu ...

Nisam još niti jednom uspio vidjeti Anastaziju usnulu u tajgi. Ona bi uvijek prva ustala. A sada...

Volio sam je promatrati. Pažljivo sam ustao i oslonio se na ruku. Promatrao sam joj lice te se zamislio i počeo u sebi razmišljati:

"Anastazija, još si uvijek tako lijepa. Bit će skoro deset godina kako se poznajemo. Ja sam, dakako, ostario za to vrijeme, a ti se gotovo nisi izmijenila. Na licu ti se ne vidi niti jedna bora. Jedino se u tvojoj zlaćanoj kosi pojavila jedna sijeda vlas. Razvidno je da se s tobom desilo nešto neuobičajeno. Sudeći po široko rasprostra­njenoj organiziranoj akciji protiv tebe i tvojih ideja, prema pisanju tiska i iskazu činovnika, nešto se izgleda događa u taboru mračnih sila. Pokušavaju me naljutiti, a kako bi tek samo tebe dohvatili, ali su izgleda ostali kratkih rukava ...

Ipak ti se pojavila sijeda vlas, ali ne kvari tvoju čudesnu ljepotu. Znaš li da je danas moderno bojati pojedine vlasi različitim nijansama boje? Današnji mladi smatraju da je veoma lijepo i moderno malo izbijeliti pojedine vlasi. No ti ne moraš ići к frizeru, jer ga imaš u tajgi. Zacijelila ti se skoro čak i rana od metka što su ga na tebe ispalili.

Nebo je u osvit zore postalo još svjetlije. Trag od metka na sljepoočnici se čak i izbliza jedva mogao primijetiti, a uskoro se vjero­jatno više uopće neće vidjeti.

Evo, dok ti u miru spavaš, na svježemu zraku, u svome svije­tu u tajgi, tamo se, u našemu svijetu, dešavaju vrlo važni događaji. Proučavatelji će takvih događaja reći da se radi о informacijskoj revoluciji. Ljudi su u našemu svijetu tehnokracije možda zahvaljujući tebi, a možda i zahvaljujući porivu duše počeli stvarati svoja imanja na rodnoj zemlji, a zemlju su počeli obrađivati. Anastazija, ljudi su svim srcem prihvatili sliku što si je stvorila, prelijepu sliku budućnosti svoje obitelji i domovine, možda i cijeloga svijeta. Oni su te shvatili i počeli su stvarati tu prelijepu budućnost.

Nastojim te i sam shvatiti i trudim se koliko mogu. No ipak još ne mogu dokraja shvatiti zašto si mi važna. Naučila si me pisati

Nova civilizacija

knjige, rodila mi sina, učinila me slavnim, vratila mi poštovanje kćeri, uglavnom, mnogo si učinila. No to nije najvažnije. Najvažnije je nešto posve drugo, a ono je možda skriveno negdje unutra.

Anastazija, znaš li da nikad nisam govorio о svome odnosu prema tebi. Nisam to rekao ni tebi, ni sebi. Zapravo u životu nisam još niti jednoj ženi rekao: "Volim te!"

Nisam to još nikome rekao ne zato što bih bio posve bezosjećajan nego zato što su mi te riječi čudne i besmislene. Volimo li nekoga, tad se ljubav treba očitovati u odnosu prema drugome. Trebamo li ljubav izraziti riječima, znači da nema pravoga i vidljivoga očitovanja ljubavi. A najvažniji je način na koji se ljubav očituje upravo u činje­nju a ne u riječima."

Anastazija se lagano pomaknula. Duboko je udahnula, ali se nije probudila. Nastavio sam u sebi razgovarati s Anastazijom:

"Anastazija, nisam ti ni jednom progovorio о ljubavi. No kad bi od mene samo zatražila da ti skinem zvijezdu s neba, popeo bih se navrh najvećega stabla, odgurnuo se od posljednje grane pa skočio prema toj zvijezdi. Kad bih se srušio i pao, uhvatio bih se za grane pa se ponovno popeo navrh stabla i poskočio prema zvijezdi.

Anastazija, nisi od mene tražila da ti skinem zvijezdu s neba nego si me samo zamolila da napišem knjige. Evo, pišem. Ne uspi­jeva mi uvijek najbolje. Znam i posrnuti. Nisam još ipak dovršio sve knjige. Preostala mi je još posljednja knjiga. Potrudit ću se da ti se knjiga svidi."

Anastazija je zatreptala očima, blago se zarumenila i otvorila oči. Gledala me umiljato svojim sivoplavim očima ... Bože, kakva li samo toplina uvijek zrači iz tih očiju, osobito kad mi je tako blizu, kao sada? Anastazija me šutke promatrala, a oči su joj sjajile, kao da su bile suzne.

- Dobro jutro, Anastazija! Ovo ti je sigurno prvi put da si tako dugo spavala. Inače si se uvijek prva budila - obratio sam se Anastaziji.

- Vladimire, dobro ti jutro i nek' ti bude lijep dan! - tiho je, gotovo šapćući, progovorila Anastazija. - Ja bih još malo odspavala.

- Zar se nisi naspavala?

Vladimir Megre

- Jesam, dobro sam se naspavala. Samo san... Bio je to tako ugodan san što sam ga sanjala u osvit zore ...

- Kakav san? Što si sanjala?

- Usnula sam kako sa mnom razgovaraš. Govorio si о visokome stablu i о zvijezdi, о tome kako si se spustio pa se poželio ponovno popeti navrh stabla. Riječi kao da su bile о ljubavi, iako si govorio о stablu i о zvijezdi.

- Snovi su nam često nerazumljivi. Kakva može biti veza između stabla i ljubavi?

- U svemu se može naći veza i može se prepoznati veliki smisao. Tu su najvažniji osjećaji, a ne riječi. U osvit mi se zore, s nastupom novoga dana, pojavio neobičan osjećaj. Ponesena tim osjećajem, poći ću ga pozdraviti i zagrliti.

- Koga to?

- Prelijepi dan, koji je osvanuo donijevši mi neobičan dar. Anastazija je polako ustala i napravila nekoliko koraka od

ulaza u zemljano skrovište da bi kao i uvijek ujutro, započela svoje neuobičajene vježbe. Evo, tako je i sada razmaknula ruke ustranu i malo uvis. Na tren je pogledala u nebo pa se najednom zavrtila. Zatim je potrčala i izvela svoj nevjerojatan salto. Ponovno se zavrti­la. Za to sam vrijeme ležao na svojoj vreći za spavanje, na ulazu u zemljano skrovište. S uživanjem sam promatrao kako se Anastazija brzo pokreće i razmišljao: "Nevjerojatno! Više nije djevojka, a kako je samo poletna, lijepa u pokretu i energična, kao da je mlada gimnastičarka? Zanimljivo je kako je to ona mogla osjetiti dok sam govorio u sebi dok je ona spavala? A možda sam trebao izjaviti lju­bav?" Pa sam poviknuo:

- Anastazija, ali to nije bio samo san!

Anastazija se na to zaustavila i stala nasred čistine da bi se brzo okrenula jednom pa drugi put, napravivši salto prema naprijed. Našla se pored mene i odmah sjela na travu te veselo progovorila:

- Zar nije bio samo san? A po čemu je on bio neobičan? Reci mi odmah! Sve mi reci!

- Pa, eto, vidiš, i ja sam mislio о tome drvetu i u sebi sam govo­rio о zvijezdi.

8

Nova civilizacija

9

- Reci, ali gdje, gdje si našao te riječi? Kako se te riječi pojav­ljuju?

- Možda zahvaljujući osjećajima?

Razgovor smo prekinuli začuvši krik Anastazijinoga djeda:

- Anastazija! Anastazija, molim te, poslušaj i shvati!

Anastazija je na to pojurila, a ja sam ustao.

Vladimir Megre

POBJEDA NAD RADIJACIJOM

- Je li Volodja opet učinio nešto neobično? - upitala je Anastazija djeda koji nam je prišao. Djed me je pogledao krajičkom oka i brzo odgovorio: - Dobar dan, Vladimire! - Zatim je nastavio:

- On je na obali jezera. Zaronio je i izvadio kamen s dna jezera. Evo ga, stoji, i drži ga u šakama. Mogu zamisliti kako mu kamen prži ruku, no on ga ne ispušta. Ni sam ne znam koji mu savjet dati. - Djed se na to okrenuo prema meni i strogo progovorio:

- Sin ti je tamo, a ti, oče, zašto stojiš? - Ne shvaćajući dokraja što se događa, potrčao sam prema jezeru. Djed je projurio pokraj mene. Objasnio mi je:

- Taj je kamen radioaktivan. Nije velik, ali ima puno energije. Ta je energija slična radioaktivnoj energiji.

- Kako se kamen našao na dnu jezera?

- On je odavno tamo. Još je moj otac znao za taj kamen. Samo što nitko tamo nije uspio zaroniti.

- A kako je Volodja zaronio i kako je doznao?

- Ja sam ga naučio roniti u dubinu. - Zašto?

- On mi je tako dosađivao i stalno me za to molio. Vi se nemate kad baviti odgojem djeteta i sve prepuštate starijima.

- Ali tko mu je rekao za kamen?

- Pa tko bi mu drugi mogao reći osim mene? Ja sam mu rekao!

- Zašto?

- Želio je znati zašto se jezero zimi ne smrzava.

Približili smo se jezeru i ugledao sam sina kako stoji na obali. Imao je mokru kosu i košulju, premda se već gotovo osušio, pa sam

10

Nova civilizacija

pomislio da je tako već odavno stajao.

Moj sin Volodja je stajao ispružene ruke, stisnute šake. Stajao sam nepomično i pažljivo ga promatrao. Bilo je razvidno da je u stis­nutoj šaci držao taj zlosretni kamen s dna jezera. Učinio sam svega nekoliko koraka i približio mu se. Brzo mi se okrenuo i progovorio:

- Tata, ne približuj mi se! - Zaustavio sam se, a Volodja je nasta­vio: - Lijepe ti bile misli, oče! - Pođi samo malo dalje. Možda ne bi bilo loše da djed i ti legnete na zemlju, a ja ću onda moći sabrati misli.

Djed je na to odmah legao na zemlju, a i ja pokraj njega, ne znajući ni sam zašto. Neko smo vrijeme šutke promatrali Volodju na obali jezera. Na to mi je pala na pamet sasvim jednostavna misao pa sam progovorio:

- Volodja, ma baci jednostavno taj kamen!

- Kamo? - odgovorio je sin nepomično stojeći.

- U travu.

- Ne bih smio u travu, jer bi tamo moglo mnogo toga umrijeti. Osjećam da ga još ne bih trebao baciti.

- Pa zar ćeš tako stajati čitavih dan, dva? I što onda? Zar ćeš stajati tjedan dana, čitav mjesec?

- Tata, razmišljam о tome što učiniti. Bolje malo zašutimo i usmjerimo misao pa će misao naići na rješenje.

Djed i ja smo šutke ležali i promatrali Volodju. Odjednom sam ugledao Anastaziju kako nam se polako približava idući sa suprotne strane obale. Približavala nam se iznenađujuće polako, i približivši se vrlo blizu, svega pet metara od Volodje, jednostavno je sjela, kao da se nije ništa dogodilo, pa spustila noge u vodu i tako neko vrijeme sjedila. Zatim se okrenula prema sinu i posve mirno upitala:

- Sine, peče li te ruka?

- Da, mama - odgovorio je Volodja.

- О čemu si mislio kad si išao po kamen i о čemu misliš sada?

- Kamen širi energiju koja je slična radioaktivnoj energiji. Djed mi je pričao о tome. Premda i čovjek isto tako širi energiju. To mi je jasno. Energija je čovjeka tako uvijek najjača energija i ne može je nadjačati niti jedna druga energija. Uzeo sam taj kamen i sad ga

l1

držim. Nastojim svim snagama potisnuti njegovu energiju i potjerati je natrag, prema unutra. Želio bih pokazati da je čovjek jači od bilo kojega zračenja.

- Uspjet ćeš, znači, pokazati da je energija koju ti širiš jača?

- Da, mama, hoću. Ali je kamen sve topliji. Malo me od njega peku prsti i ruka.

- Zašto ga ne baciš?

- Osjećam da to ne bih trebao učiniti.

- Zašto?

- Osjećam.

- Zašto?

- Jer će se on... On će se rasprsnuti, mama. Rasprsnut će se čim otvorim šaku. Bit će to snažan prasak.

- Točno je, kamen će se rasprsnuti. Kamen sadrži energiju koja se od njega širi. Ti si svojom energijom suzbio njegovu energiju i usmjerio je prema unutra. U mislima si stvorio jezgru u kamenu, u kojoj se nakupila i energija kamena, jednako kao i tvoja energija. Energija se ne može beskonačno skupljati. Ona je nakupljena u jezgri, koju si mentalno stvorio. Energija tamo ključa i sve više zagrijava kamen pa ti se tako pali ruka.

- To znam i zato ne otvaram šaku.

Anastazija je izgledala posve smirena. Pokreti su joj bili mirni i skladni. Govorila je odmjereno praveći stanke. Premda sam osjećao da je osobito usmjerila svoju misao, i misao joj je vjerojatno radila kao nikada prije. Anastazija je zatim ustala i blago se protegnula pa progovorila:

- Znači, shvatio si, Volodja, otvoriš li šaku odmah, kamen se može rasprsnuti?

- Da, mama.

- Znači da energiju treba polako otpuštati?

- Kako to misliš?

- Polako, opustivši najprije veliki prst pa zatim kažiprst, otkrit ćeš jednu stranu kamena, pa zamisli kako se iz kamena širi uvis

12

zračak energije, energije koju si pustio u kamen. Tako će tvoja ener­gija povući energiju kamena. Pritom pripazi na to da se zračak treba usmjeriti uvis.

Usmjerivši pogled na čvrsto stisnutu šaku, Volodja je polako oslabio veliki prst pa kažiprst. Bilo je sunčano jutro, ali se i pri dnev­nome svjetlu mogao vidjeti zračak kako se širi iz kamena. Zračak je dosegao pticu što je letjela u visini i obuhvatio je u vrtlog dima. Činilo se kao da se rasprsnuo oblačak, i nad njim preletio zračak da bi zatim neprimjetno nestao. - Joj, zadržala sam se tu s vama - rekla je Anastazija. - Bilo bi dobro da pođem i možda pripravim doručak dok se vi tu zabavljate.

Anastazija je pošla veoma sporim korakom kao što je i došla. Napravivši nekoliko koraka, blago se nagnula i prišla vodi te se umila. Iza vanjske je smirenosti vjerojatno skrivala veliku napetost. Skrivala ju je od sina da ga ne bi preplašila i odvratila od onoga što je nau­mio.

- Mama, kako si znala što je trebalo učiniti? - poviknuo je Volodja za Anastazijom koja se od nas već bila dosta odmaknula.

- Kako? - digavši se sa zemlje obratio se djed Volodji šaljivim tonom. - Što se čudiš? - Mama ti je u školi bila odlična u fizici - odgo­vorio je djed pa se nasmijao.

Anastazija nam se okrenula pa se nasmijala i odgovorila:

- Sine, za to prije nisam znala. Ma što da se desi, uvijek treba tražiti i nakraju donijeti rješenje. Zbog straha ne bismo trebali zakočiti misao.

Zračak je već postao posve nevidljiv i Volodja je otvorio šaku. Na dlanu mu je nepomično ležao omanji duguljasti kamen. Volodja ga je neko vrijeme promatrao tiho mrmljajući: - To što je u tebi nije jače od čovjeka. Zatim je ponovno skupio šaku pa potrčao, i obučen u košulju, skočio u jezero. Nije izlazio iz vode oko tri minute, i čim je izronio, pojurio je prema obali.

- To sam ga ja naučio tako držati zrak - odgovorio je djed.

Volodja je izašao iz vode. Potrčao je i istresao vodu pa nam prišao. Nisam se mogao suzdržati pa sam ga upitao:

13

- Ma znaš li sine što je to zračenje? - Ne znaš. Da znaš, ne bi se zavlačio i ronio u potrazi za tim kamenom. Zar se nemaš ničim drugim baviti?

- Tata, znam za zračenje. Djed mi je pričao о tome kakve se u vas dešavaju havarije u nuklearnim elektranama, kakvo imate oružje te kako sad imate problema sa skladištenjem radioaktivnoga otpada - odgovorio je Volodja.

- Pa što će ti onda taj kamen s dna jezera? Što će ti?

- Dobro kažeš. Što će ti to? - ubacio se djed. - Vladimire, poza­bavi se malo njegovim odgojem, a ja se idem malo odmoriti. Sin ti u zadnje vrijeme previše traži od mene.

Djed je otišao, a ja sam ostao sa sinom. Volodja je stajao preda mnom u mokroj košulji. Bilo je razvidno da je bio uznemiren jer smo se zbog njega svi uznemirili. Želio sam popustiti. Jednostavno sam stajao i šutio ne znajući što reći. Volodja je prvi progovorio:

- Shvaćaš li, tata, djed mi je rekao da su ta skladišta nuklearnoga otpada veoma opasna. Prema teoriji vjerojatnosti, od njih mogu imati veliku štetu mnoge države i njihovi stanovnici, a mogu naštetiti i cijelome planetu.

- Mogu, naravno, ali kakve to veze ima s tobom?

- Ljudi, su, znači, zaključili da je problem riješen, premda još uvijek postoji opasnost, što znači da problem nisu pravilno riješili.

- Pa što onda?

- Djed je rekao da bih ja trebao naći ispravno rješenje.

- Pa kako? Jesi li ga našao?

- Imam rješenje, tata.

Volodja je stajao preda mnom, Volodja, moj devetogodišnji sin, mokar i ranjene ruke, ali pun pouzdanja. Govorio je smireno i samou­vjereno о problemu rješavanja skladištenja nuklearnoga otpada. Bilo je to veoma neobično, jer Volodja nije znanstvenik, atomski fizičar, a čak ni ne pohađa školu. Veoma neobično! Na obali je jezera u tajgi tako stajao još mokar dječak i pričao dajući zaključke о sigurnome skladištenju nuklearnoga otpada. Ne očekujući da će ponuditi barem

14

kakvo-takvo učinkovito rješenje, obratio sam mu se tek toliko da bih podržao razgovor:

- Pa kako si onda riješio konkretno taj nerješiv problem?

- Između mnogih mogućnosti, mislim da bi bilo najučinkovitije njihovo razmještanje.

- Nisam shvatio, razmještanje čega?

- Otpada, tata.

- Kako to misliš?

- Tata, shvatio sam da zračenje u malim količinama nije uopće opasno. U nevelikim ga količinama ima posvuda: u nama, u biljkama, u vodi, u oblacima. No do stvarne će opasnosti doći koncentriramo li zračenje na jednome mjestu. U radioaktivnim je spremnicima, о kojima je pričao djed, radioaktivan materijal pohranjen na umjetan način i koncentriran na jednome mjestu.

- Ma dobro, to svatko zna. Radioaktivni otpad odvoze u posebno izgrađena spremišta, koja se dobro čuvaju od terorističkih napada. Posebno obučeni radnici paze da se skladištenje provodi u skladu s odgovarajućom tehnologijom i da se ona ne narušava.

- To je sve točno, tata, ali svejedno postoji opasnost. Katastrofa je neizbježna, i do nje će dovesti nečija posebno usmjerena misao i nepravilno rješenje koje će se nametnuti ljudima.

- Sine, tim se problemom bave znanstvene ustanove, stručnjaci s visokim znanstvenim stupnjem. Ti nisi znanstvenik i ne poznaješ znanost, i stoga ne možeš rješavati tako važan problem. Rješenjem toga problema treba se baviti suvremena znanost.

- Ali što je s rješenjem, tata? Upravo će to rješenje do kojega će doći suvremena znanost dovesti do toga da će se čovječanstvo podvrći velikoj opasnosti. Naravno, ja ne idem u školu i ne poznajem znanost о kojoj govoriš, ali...

Volodja je zašutio i oborio pogled.

- Ali što? Zašto si zašutio, Volodja?

- Tata, ne želim učiti u toj školi, proučavati znanost koju spo­minješ.

15

Vladimir Megre

16

- Zašto?

- Zato, tata, jer ta znanost vodi do katastrofe.

- Ali nema druge znanosti!

- Ima. Mama je Anastazija rekla: «Stvarnost stvaramo sami.»* Shvatio sam što je to i to nastojim proučiti i odrediti. Ne znam kako bih to bolje rekao.

"Ma vidi kako je čvrst u svojim stavovima" - pomislio sam pa upitao:

- Kakva je po tvome mišljenju vjerojatnost da će se desiti katas­trofa?

- Stopostotna!

- Zar si u to uvjeren?

- Pođemo li od teorije vjerojatnosti i činjenice nesuprotstavljanja ubojitoj misli, katastrofa je neizbježna. Gradnju velikih radioaktivnih spremišta možemo usporediti s gradnjom velikih bombi.

- Tvoja se misao, dakle, suprotstavila ubojitome?

- Da, ja sam otpustio u prostor svoju misao, i ona će pobijediti.

- Konkretnije, kako si svojom misli riješio pitanje о sigurnome skladištenju radioaktivnoga otpada?

- Sav radioaktivni otpad, koncentriran u velikim spremnicima na jednome mjestu, treba rastresti - evo moje misli.

- Rastresti? - Znači li to da ga treba razdijeliti na stotine tisuća pa čak i milijun sitnih čestica?

- Da, tata.

- Jednostavno rješenje. No ostaje najvažnije pitanje - gdje spre­miti te sitne čestice?

- Na imanjima, na rodnoj zemlji tata.

Začuvši neočekivani odgovor, zanijemio sam od zaprepaštenja, i nisam znao što reći. Zatim sam skoro poviknuo:

- Glupost! Volodja, to što si smislio je krajnja glupost!

Onda sam malo razmislio i rekao nešto mirnije:

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).

Nora civili.zacija

- Jasno, razmjestimo li djeliće radioaktivnoga materijala na različita mjesta, mogla bi se izbjeći katastrofa globalnih razmjera. Ali će se podvrći opasnosti milijuni obitelji, koji su se odlučili za život na imanjima, na rodnoj zemlji. A svi bi upravo željeli živjeti u ekološki čistim područjima.

- Da, tata, tako je. Svi bi ljudi željeli živjeti u ekološki čistim područjima. Ali takvih mjesta na Zemlji više praktički i nema.

- Zar i tu, u tajgi, nije ekološki čisto područje?

- Tu je relativno čisto. Premda nije idealno mjesto, niti je iskon­sko. Idealnih mjesta više gotovo nema. Dešava se da se pojave oblaci, koji iz raznih drugih područja donose kisele kiše. Kiše još nisu u potpu­nosti naštetile travi, drveću, grmlju, premda se zagađena mjesta sve više zagađuju i takvih je mjesta svakim danom sve više. Stoga i ne bismo trebali ostaviti zagađena područja nego bismo, štoviše, trebali djelovati. Mama Anastazija kaže da bismo trebali sami stvarati čista mjesta.

Od mnoštva različitih mogućnosti, moja je misao odabrala jednu mogućnost, i nije se odlučila niti za jednu drugu mogućnost. Misao mi kaže da je sigurnije razmjestimo li radioaktivni materijal u manjim dijelovima tamo gdje nam je dom, na rodnoj zemlji, i iz toga bismo trebali izvući korist.

- Ali gdje na imanju, na rodnoj zemlji? U ostavi? U sefu? Zar bismo čahuru s radioaktivnim materijalom trebali držati u podrumu? Nije li te misao na to uputila?

- Čahuru bi trebalo držati zakopanu u zemlji na dubini od naj­manje devet metara.

Zamislio sam se nad sinovljevim prijedlogom, koji se na prvi pogled činio nevjerojatan, premda sam u njemu nalazio sve više smisla. Njegov prijedlog kojim nudi rješenje za čuvanje radioaktiv-noga otpada, u najmanju ruku u potpunosti isključuje mogućnost katastrofe širokih razmjera. Imajući u vidu mogućnost zagađenja na pojedinome imanju, takva se mogućnost može doista izbjeći, a iz toga se još i može imati koristi. Znanstvenici tako možda smisle nešto slično nevelikome reaktoru ili nešto drugo.

I iznenada mi je bljesnula misao! Nevjerojatno! Dosjetio sam se! Evo još jednoga razloga, koji objašnjava potrebu razmještanja

17

Vladimir Megre

spremišta s radioaktivnim otpadom. Novac! Strane države plaćaju veliki novac za skladištenje toga otpada. Grade se spremišta, plaćaju se radnici za njihovo održavanje i upravljačke službe zaštite. Dio novca obično odlazi bez traga. Neka onda taj novac daju svakome tko bi na svome imanju čuvao čahuru s radioaktivnim otpadom. Izvrsno! Ljudi se neće sigurno izložiti radiaktivnome materijalu, a dobit će još i novac.

Danas nije nitko siguran od utjecaja radiaktivnoga zračenja, čak i onaj koji živi daleko od nuklearnoga spremišta. Nakon havarije u nuklearnoj elektrani u Černobilu, zračenju se izložio dio Ukrajine, pa i Rusije i Bjelorusije. Oblaci su mogli rastjerati radioaktivne čestice na stotine, čak i tisuće kilometara udaljenosti.

Sinovljev prijedlog, premda apstraktan, koji tek treba razraditi i provesti, ipak zaslužuje najveću pažnju znanstvenika, vlada različitih zemalja, a najvažnije, društva.

Šetajući obalom jezera, udubljen u misli, posve sam zaboravio na sina. On je za to vrijeme šutke stajao na istome mjestu i promatrao me. Odgoj mu nije dopustio obratiti mi se prvi. Tu se smatralo nedo­pustivim prekinuti čovjeka u razmišljanju.

Odlučio sam povesti razgovor na drugu temu.

- Volodja, razmišljao si, znači, sve vrijeme о raznim problemima, no nemaš li kakve obaveze? Je li ti netko naredio što trebaš uraditi, imaš li kakav posao?

- Posao? Uraditi što mi je netko naredio? Ja uvijek radim ono što hoću. Posao? Tata, što misliš kad kažeš posao?

- Pa, posao, posao činiš kad nešto napraviš i za to te plate. Ili kad učiniš nešto što može koristiti cijeloj obitelji. Evo, na primjer, u tvojoj su mi dobi roditelji stavili u zadatak da se brinem za kuniće. Pa sam se brinuo za njih. Brao sam im travu, hranio ih i čistio kaveze, a obitelj je od kunića imala prihod.

Volodja me saslušao i iznenada mi se, pomalo uzbuđeno, obra­tio:

- Tata, ispričat ću ti о dužnosti koju sam si sam odredio. Ta me je

18

Nova civilizacija

19

dužnost veoma veselila. Onda sam odredi je li ili nije to posao.

- Pričaj!

- Hajdemo, pokazat ću ti jedno mjesto!

Vladimir Megre

"GUSKE, GUSKE!"

"GA-GA-GA"

ILI

VIŠA ZNANJA, KOJA GUBIMO

Sin i ja smo se udaljili od jezera. Volodja je išao prvi. Nekako se promijenio. Više nije bio suzdržan i zamišljen nego je postao vese­liji i pričao je s više uzbuđenja. Hodajući bi se zavrtio i poskočio i uzbuđeno pričao:

- Tata, nisam brinuo о kunićima. Nečim sam se drugim bavio. Kako to reći? Rađao? Ne, ne odgovara. Stvarao? Ni to ne odgovoara. Da, sjetio sam se. Kod vas se to kaže nesti jaja. Znači, ja sam nesao jaja.

- Kako to misliš - nesao si jaja? Jaja nese kokoš nesilica ili neka druga ptica.

- Da, znam. Ali ja sam trebao sam nesti jaja.

- Zašto? Ispričaj sve redom.

- Evo, redom. Dobro, sve se ovako dogodilo. Zamolio sam djeda da mi nađe po par jaja divljih pataka i gusaka. Djed je najprije pri­govarao, da bi zatim za tri dana donio četiri velika guščja jaja i pet manjih pačjih. Evo kako je bilo dalje. Iskopao sam malu jamu i na dno metnuo jelenje gnojivo i nešto trave. Sve sam prekrio suhom travom i navrh sam metnuo jaja koja mi je dao djed.

- Zašto si stavio gnojivo?

- Od njega je toplo. Jajima je potrebna toplina da bi se iz njih izlegli ptići. Jaja treba natkriti nečim što daje toplinu. Znao sam i sam leći potrbuške na jaja i tako prekriti jamu. Kad je bilo hladno ili je padala kiša, naredio bih medvjedu da natkrije tijelom jamu.

20

Nova civilizacija

- Ali kako je medvjed uspio ne zgnječiti jaja?

- Jer je medvjed velik, a jama s jajima je mala. Medvjed je ležao nad jamom dok su jaja bila na dnu. Znao sam i vučici narediti da čuva jaja, a znao sam i sam spavati u blizini dok ptići nisu probili kljunom jaja. To je tako zabavno kad ptići izlaze iz jaja. Jedino što nisu sva jaja sazrela. Iz devet su se jaja uspjele izleći dvije guske i tri patke. Hranio sam ih sjemenkama trave, protisnutim oraščićima i davao sam im vode. Dok bih ih hranio, uvijek bih zvao različite životinje koje žive na našemu području.

- Zašto?

- Da bi gledali kako se za njih brinem i shvatili da ih se ne smije dirati nego ih, naprotiv, treba čuvati. Spavao sam i sam pokraj jame s mladima patke i guske, a za prohladnih ili kišnih noći, naređivao bih medvjedu da legne pokraj mene. Ptići bi se gnijezdili u njegovu toplome krznu i bilo im je dobro.

Evo što je bilo dalje, redom ... Uokolo jame postavio sam kolce i napravio ogradu isprepletenu od granja, a i gnijezdo bih prekrio granjem. Kad bi guske i patke porasle, naučile bi izlaziti iz jame. A ja bih hodao oko njihova gnijezda i odsječeno zviždao: "Hajdemo, hajdemo." Na to bi odmah izletjele i potrčale za mnom. Potrčale bi i za medvjedom, ali sam ih od toga odvikao. Jer medvjed može poći daleko i one mogu nastradati. Ali se guskama i patkama nije ništa desilo. Narasle su i pojavilo im se perje te su naučile letjeti. Bacao bi ih uvis da nauče letjeti. Zatim bi poletjele i nekamo otišle, ali bi se uvijek vraćale u svoje gnijezdo.

S pojavom su se jeseni razne ptice počele skupljati u jato spremivši se za put na jug. Moje su ptice već odrasle i počele su se skupljati svaka u svoje jato: patke u pačje, a guske u guščje. Poletjele su u toplije krajeve. Znao sam, bio sam gotovo uvjeren da će se na proljeće vratiti. Vratile su se. 0, kako li je to bilo lijepo, tata! Vratile su se i čuo sam opet njihov krik veselja: "ga-ga-ga". Potrčao bih prema njihovu gnijezdu i poviknuo: "Hajdemo, hajdemo." Hranio bih ih sje­menjem trave i već pripremljenim istucanim oraščićima. Hranio bih ih s dlana. Veselio bih se, a obližnje bi zvijeri došle, čuvši moje povike, i veselile bi se. - Tata, gledaj, stigli smo! Gledaj!

21

Vladimir Megre

Vidio sam gnijezdo, što ga je sin ispleo, skriveno između dva grma ribiza. Ali tamo nije bilo nikoga.

- Kažeš da su se ptice vratile, ali tu nema nikoga.

- Nema ih sada. Nekamo su otišle po hranu. Eto, nema ih. Ali, pogledaj, tata!

Volodja je razmaknuo grane i napravio prolaz, i ugledao sam tri jamice s gnijezdom. U jednoj je ležalo pet nevelikih jaja, vjerojatno pačjih. U drugome je bilo jedno veće, guščje.

- Nevjerojatno! Vratile su se, znači da i nesu jaja. Samo ih je malo.

- Da! - uzbuđeno je poviknuo Volodja. - Vratile su se i nesu jaja. Mogle bi i više snijeti kad bismo iz gnijezda uzeli dio jaja, a nesilice češće hranili.

Gledao sam sina i njegov sretan izraz lica, premda nisam dokraja shvaćao zašto je tako veseo i uzbuđen. Upitao sam ga:

- Volodja, zbog čega si tako jako veseo? Znam da se nitko od tvojih, ni djed, ni mama, ne hrane jajima, pa tako onda ni to što činiš ne možemo nazvati poslom odnosno radom, budući da od toga nema praktične koristi.

- Je li? Ali drugi ljudi jedu ptičja jaja. Mama kaže da se može upotrijebiti sve od životinje što ona sama daje čovjeku. Posebno oni ljudi, koji ne upotrebljavaju samo biljnu hranu.

- Zašto spominješ ljude i to što radiš?

- Došao sam do zaključka da bi trebalo učiniti tako da se ljude na imanjima na rodnoj zemlji oslobodi brige za domaćinstvo. Ili barem djelomično. Zato da bi mogli imati vremena za razmišljanje. To je moguće shvatimo li što je zamislio Bog, koji je stvorio naš svi­jet. Sviđa mi se znanost о spoznaji, koja otkriva Njegove misli. To je najveća znanost, koju treba znati. Tako bi, na primjer, trebalo znati zašto je On učinio tako da ptice ujesen lete na jug, ali ne ostaju u toplim krajevima nego se vraćaju natrag? Puno sam о tome mislio i mislim da je On tako učinio da se čovjek ne opterećuje zimi. Zimi si ptice ne mogu same naći hranu i stoga lete na jug. Ali se vraćaju ne bi li poslužile čovjeku. Bog je tako zamislio. Čovjek bi trebao mnogo

22

Nova civilizacija

toga shvatiti iz onoga što je naš Stvoritelj zamislio.

- Volodja, ti, dakle, misliš da bi na svakome imanju, ili na mno­gim imanjima na rodnoj zemlji, mogle živjeti patke, guske, i nesti jaja, hraniti se same i ujesen letjeti na jug da bi se na proljeće opet vratile?

- Da, to bi se tako moglo urediti. Evo, ja sam uspio.

- Točno, tebi je uspjelo. Ali postoji još jedna okolnost... Sigurno ću te ražalostiti, ali svejedno trebam reći istinu. Ne bih želio da izgle­daš smiješan zbog svoje pretpostavke.

- Reci istinu, tata.

- Postoje ekonomske znanosti. Ekonomski stručnjaci računaju kako biti što racionalniji u proizvodnji različitih proizvoda, u prika­zanome slučaju, jaja. U našem je svijetu izgrađeno puno peradarskih farmi. U njima se na jednome mjestu nalazi mnogo kokoši. Kokoši će snijeti jaja, koja će se poslije prodavati u dućanu. Ljudi će poći u dućan i moći će kupiti onoliko koliko im treba. Sve je učinjeno tako da se na proizvodnju jednoga jajeta utroši što je moguće manje rada i vremena.

- Tata, što misliš kad kažeš da se utroši manje rada?

- To znači da je na proizvodnju jednoga jajeta utrošeno manje sredstava i vremena. Znači da treba pažljivo razmotriti kako biti što učinkovitiji u proizvodnji, što znači bolje proizvoditi.

- Dobro, tata, nastojat ću to izračunati.

- Kad to učiniš, shvatit ćeš. Ali da bi izračunao, trebaju ti podaci о utrošenim sredstvima. Potrudit ću se saznati od nekoga ekonomis­te.

- Ali tata, ja mogu sve sada izračunati. - Volodja se malo namrštio odnosno napregnuo i ubrzo progovorio:

- Minus dva do beskonačnosti.

- Kakva ti je to formula i što izražava?

- Učinkovitost se Božanske ekonomike izražava beskonačnim nizom brojeva. Ekonomska znanost danas ići će još čak za dvije jedi­nice dalje od nulte točke.

- Čudna ti je to neka metoda izvođenja računa. Nije jasna. Možeš

23

Vladimir Megre

li objasniti kako si računao?

- Prikazao sam točku od koje se broji, a koja je u danome slučaju izražena nulom. U broju minus jedan izraženi su svi troškovi peradarske tvornice, vezani za izgradnju tvornice, proizvodnju jaja i pohranjivanje jaja i dostavu jaja u trgovine.

- Zašto minus jedan? Troškovi bi se trebali izraziti u rubljima i kopejkama.

- Novčane su jedinice uglavnom različite i relativne, i stoga za primijenjenu metodu nisu bitne, pa ih možemo uzeti sve zajedno i označiti ih uvjetno brojem "minus jedan". Uzmemo li da troškovi postoje, onda i brojimo od nultoga broja i troškovi se mogu izraziti brojem "minus jedan".

- Ali gdje si uzeo drugi "minus jedan"?

- To se odnosi na kvalitetu. Ona se ne može odrediti kao dobra. Uslijed neodgovarajućih uvjeta pohranjivanja jaja i nedostatka razno­vrsne stočne hrane, jaja će biti lošije kvalitete, i stoga se i pojavljuje još jedan broj, još jedan "minus jedan". To je u zbroju "minus dva".

- Dobro, neka je tako. Ali i u tvom će se primjeru trebati utrošiti veoma mnogo vremena. Evo, Volodja, reci, koliko ti je vremena tre­balo na, kao što kažeš, sjedenje na jajima, hranjenje tvojih gusaka i pataka i njihovo čuvanje?

- Devedeset dana i noći.

- Dakle, devedeset dana i noći. A sve radi toga da bi nakon godi­nu dana dobio samo nekoliko desetaka jaja. Za ljude na imanjima bit će puno racionalnije kupiti na tržnici piliće ili ih čak i samima uzgo­jiti i smjestiti zimi u inkubatore, da bi se izlegli nakon četiri do pet mjeseci. Kokoši će druge godine zaklati prije početka zime, jer nakon druge godine kokoši nesilice slabije nesu jaja. Kokoši se tako ubijaju i zamjenjuju novima. Takva je tehnologija proizvodnje.

- Tata, tom se tehnologijom uvijek isto ponavlja i ljudi imaju stalnu brigu. Kokoši treba svakodnevno hraniti, pripremiti hranu za zimu, a nakon godinu dana uzgojiti i nove kokoši.

- Pa, da, treba ih hraniti i za godinu dana uzgajati nove kokoši, ali uz suvremenu tehnologiju proizvodnje to nije tako teško kao kod

24

Nova civilizacija

tebe.

- Ali u devedeset je dana obuhvaćen program koji će vječno trajati. Kad se ptice vrate, same će već moći odgajati mlade. Učit će ih razgovarati s ljudima i vraćat će se u domovinu. Tako će biti tisućama godina. Čovjek, koji će započeti takav program, stvorit će ga na dar budućim naraštajima. Vratit će im jedan djelić Božanske ekonomike. Vrijeme, utrošeno u devedeset dana na proizvodnju jednoga jajeta, nakon sto će se godina smanjiti na samo nekoliko minuta utrošenoga vremena i svake će se godine smanjivati.

- Ali svejedno ima troškova, no ti ih nisi uračunao.

- Ima nešto što je u velikoj suprotnosti s troškovima, ali je jed­nako važno kao i proizvod koje su ptice dale.

- Kakva je to suprotnost?

- Ptice će u proljeće doletjeti izdaleka u šume i rodna polja, ljudi će im se obradovati. Ljudi će se izliječiti od mnogih bolesti kad osjete blagotvornu energiju, energiju koja im donosi radost. Ali će ta energi­ja biti devedeset puta jača kad će ptice ne samo doletjeti s juga, nego se upravo tebi vratiti, i uz uzvik veselja, pjevajući u zanosu, pozdraviti čovjeka na imanju, na rodnoj zemlji. Njihov će pjev donijeti radost ne samo čovjeku nego će donijeti radost i snagu cijelome prostranstvu.

Volodja je govorio nadahnuto i samouvjereno. Nije bilo smisla upuštati se s njim u spor. Pravio sam se kao da razmišljam ili nešto računam. Bilo mi je ipak krivo što sinu ne mogu ništa savjetovati ili ga nečemu naučiti.

О kakvome se tu odgoju odnosno о kakvome neobičnome učenju može govoriti? Preda mnom je moj sin, a izgleda kao da je došao s nekog drugog planeta ili da pripada nekoj drugoj civilizaciji.

Sin ima drukčiju predodžbu о životu, drukčiju filozofiju i brzinu misli. U sekundi će izvesti račun. Napokon, jasno mi je da možeš računati na kompjuteru i godinu dana, no Volodja će točnije izračunati. Čini se kao da je u njemu sve nekako obrnuto. Točnije će biti kažemo li do kojega smo stupnja unazadili naš život, izokrenuli mu smisao i naše razumijevanje života? Kad postupamo protuprirod­no, upravo se i dešavaju katastrofe.

To se sve nesumnjivo tako i dešava i to je ipak tako. Tako sam

25

Vladimir Megre

Veliki problem

- Sjećaš li se, tata, pričao sam ti dok si tu bio zadnji put kako se spremam poći u vaš svijet kad odrastem.

- Da, sjećam se. Pričao si da ćeš doći u naš svijet, naći djevojku Svemira i učinit je sretnom. Stvorit ćeš zajedno s njom imanje na rodnoj zemlji i odgajati djecu. Sjećam se da si о tome pričao. Onda, gajiš li još uvijek istu ideju?

- Još uvijek. Često mislim о budućnosti, о svojoj djevojci i ima­nju. Zamišljam detaljno kako ćemo živjeti. Zamišljam tebe i mamu kako nam dolazite u goste i kako se to što smo djevojka i ja u mašti stvorili i ostvaruje.

- Ali u čemu je problem? Zar se bojiš da svoju djevojku nećeš pronaći?

- Nije u tome stvar. Djevojku ću potražiti i naći ću je. Pođimo, pokazat ću ti još jednu neveliku čistinu. Sam ćeš sve shvatiti i vidjet ćeš u čemu je problem.

Volodja i ja smo se približili nevelikoj čistini, koja se nalazila posve nedaleko Anastazijine čistine. Zaustavili smo se nasred čistine.

26

htio barem malo ugoditi sinu. Ali kako? Ništa ne očekujući, upitao sam ga smireno i ravnodušno:

- Sve u svemu, razmislit ću о tvojoj ekonomici. Možda si u pravu ... Evo, sine, reci. Igraš se tu i rješavaš različite zadatke. Imaš li koji problem?

Volodja je duboko i nekako dosta bolno uzdahnuo. Zatim je zašutio i odgovorio:

- Da, tata, imam veliki problem. Jedino mi ti možeš pomoći riješiti ga.

Volodja se rastužio, a ja sam, opet, bio sretan da od mene traži pomoć:

- Pa u čemu je tvoj veliki problem?

Nova civilizacija

Volodja mi je rekao neka sjednem, a on je približio ruke kao da pravi rog i otežući glasno poviknuo: "A-a-a". Vikao je najprije na jednu stranu, zatim na drugu, treću. Nakon nepune dvije-tri minute, na krošnjama je obližnjega drveća što je okruživalo čistinu, započelo komešanje i vjeverice su brzo pojurile skačući s grane na granu. Počele su se skupljati u velikome broju na jednome cedrovu drvetu. Neke su samo sjedile na grani i gledale nas, dok su druge, razvidno one najživahnije, i dalje skakale s grane na granu.

Nakon još nekoliko minuta iz grmlja su izašla tri vuka. Sjela su prema kraju čistine i počela nas također promatrati.

Ubrzo se pojavio samur i smjestio na oko tri metra od vukova. Pojavile su se i dvije koze. Koze nisu legle nego su, uprijevši pogled u nas, ostale stajati na kraju čistine. Uskoro se na čistini pojavio jelen, da bi se zatim uz veliki šum, probivši se kroz grmlje, najzadnji pojavio veliki medvjed. Sjeo je i on odmah. Smjestio se prema kraju čistine. Još je uvijek teško disao i slinio, jer je sigurno bio daleko od čistine pa je morao dugo trčati.

Volodja mi je cijelo vrijeme bio iza leđa položivši mi ruke na rame. Zatim se udaljio od mene na nekoliko koraka, otkinuo nekoliko trava pa mi prišao i progovorio:

- Tata, otvori usta. Dat ću ti nešto trave da bi životinje vidjele kako te iz ruke hranim pa da se ne uznemire vidjevši stranoga čovje­ka. - Uzeo sam nekoliko trava i počeo ih žvakati. Volodja je sjeo pokraj mene. Položio mi je glavu na prsa i progovorio:

- Tata, pogladi me po glavi da se napokon smire. - Zadovoljno sam milovao sina po svjetlosmeđoj kosi. Volodja je zatim sjeo pokraj mene pa je počeo pričati:

- Tata, shvatio sam. Bog je stvorio svijet, koji je za Njegova sina, čovjeka, poput kolijevke. Za njega je sve stvorio: biljke, zrak, vodu i oblake. Životinje isto tako žele s velikom radošću služiti čovjeku. Ali mi smo zaboravili, i trebali bismo se prisjetiti, što životinje mogu raditi, u čemu se sastoji njihova zadaća i svrha. I danas mnogi znaju da pas treba čuvati kuću, tražiti izgubljene stvari odnosno paziti na red u kući. Mačka lovi miševe kad oni počnu potkradati zalihe, a konj služi za vuču. Premda i sve ostale životinje imaju svoju svrhu. To bi

27

Vladimir Megre

trebalo shvatiti. Počeo sam tako tražiti u čemu je svrha svih tih živo­tinja. One sada sjede i čekaju moju zapovijed. Već se tri godine njima bavim i tražim koja im je svrha. Evo, medvjed, na primjer. On ima velike i snažne šape. On može iskopati jamu za podrum, gdje će se čuvati zalihe, a zatim je zatvoriti. Može vaditi med iz duplje.

- Da, znam, Volodja. Anastazija mi je pričala kako su nekada ljudi koristili medvjede u domaćinstvu kao radnu snagu.

-I meni je mama о tome pričala. No, pogledaj, čemu sam naučio medvjeda. - Volodja je ustao i ispružio desnu ruku prema medvjedu. Ovaj se sav upeo da je izgledao kao da je prestao disati. Volodja se udario po nozi, a veliki je medvjed napravio nekoliko brzih skokova pa legao do nogu sina. Volodja je čučnuo pored velike medvjede glave pa ga potapšao i počešao iza uha. Medvjed je zarežao od zadovoljstva. Volodja je zatim ustao, a medvjed odmah za njim, pažljivo ga slijedeći pogledom.

Volodja se uputio prema kraju čistine. Uzeo je suhu grančicu i zataknuo je u zemlju negdje na oko desetak metara od mjesta gdje sam sjedio. Zatim je opet pošao prema kraju čistine i približio se malome cedru od oko metar visine. Dotaknuo ga je pa dvaput pljes­nuo rukama. U isti je tren medvjed dotrčao do cedra i ponjušio ga. A zatim se počelo događati nešto posve neobično.

Volodja je sjeo pokraj mene na travu pa smo zajedno promat­rali prizor. Medvjed je neko vrijeme njušio mali cedar, da bi se zatim udaljio od njega i ponovno mu se približio, kao da će ga zagrliti, pa opet pojurio prema mjestu gdje je iz zemlje stršala suha grančica, koju je Volodja tamo bio zataknuo. Medvjed je najednom počeo pred­njim šapama kopati zemlju na mjestu gdje je bila zataknuta suha grančica.

Medvjed je kopao oštrim kandžama, i nakon nekoliko minuta iskopao je jamu, promjera od oko osamdeset centimetara i oko pola metra duboku. Zatim je obuhvatio pogledom jamu i zarinuo glavu u jamu, a čini se da ju je bio i ponjušio.

Medvjed je zatim potrčao prema cedru prema kojemu je poka­zao Volodja pa je počeo kopati zemlju oko njega. Kad je iskopao nešto slično jarku, medvjed je stao na zadnje šape i sjeo pored cedra.

28

Nova civilizacija

Prednjim se šapama odgurnuo u jamu pa povukao cedrovo stablo zajedno s velikom grudom zemlje. Onda je ustao pa pošao na zadnjim šapama prema iskopanoj jami, držeći u prednjim šapama netom isko panu grudu zemlje. Približio se jami i pažljivo se smjestio pa zatim bacio grudu zemlje u jamu. Jama je bila prevelika, za oko petnaestak centimetara veća nego što je bilo potrebno. Medvjed se zatim udaljio pa pogledao što je uradio. Izvadio je opet cedar pa ga postavio, posipao zemlju u jamu i ponovno ga posadio. Sad je bilo sve kako treba.

Medvjed se onda opet udaljio da bi pogledao što je uradio. Bilo je razvidno da je bio zadovoljan. Približivši se cedru, medvjed je bio zadovoljan kad je vidio da je uspio posuti zemljom pukotinu koja je dijelila zemlju u koju je bio posađen cedar i rubove jame. Medvjed je zagrabio zemlju i bacio je u pukotinu pa je tapkajući poravnao šapom. Poravnavao je zemlju oko drvca što ga je netom bio posadio.

Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati to što se događalo. Imao sam i prije prilike gledati vjeverice kako za Anastaziju nose sušene gljive i oraščiće ili kako se s njom igraju vukovi i štite je od divljih pasa.

Pa i mnogi su drugi u cirkusu sigurno vidjeli najrazličitije majstorije s raznim životinjama. Imam psa koji se zove Cedra. On se isto tako rado odaziva na različite zapovijedi.

Događaji što su se odigravali na čistini u tajgi, izvana su također podsjećali na cirkusku predstavu. Ona se jedino nije izvodila unutar visoke mreže, u cirkuskoj areni, nego u prirodi. U predstavi nisu sudjelovale cirkuske životinje u tijesnim kavezima nego životinje na slobodi, za koje kažemo da su divlji stanovnici tajge. One su samo za nas divlje, a za sina su poput naših domaćih životinja, samo prijatelji i pomoćnici.

No razlika se ipak mogla vidjeti, a bilo je to nešto zagonetno i neobično.

Predanost se domaćih životinja može objasniti time da im čovjek daje hranu i vodu i osigurava im sklonište. Ljudi mogu vidjeti u cirkusu, gdje u predstavi sudjeluju životinje, kako dreser poslije uspješno izvedene majstorije nagrađuje lava ili tigra i iz vrećice oko pojasa ili džepa vadi poslastice.

29

Vladimir Megre

Cirkuske životinje, koje u cirkusu godinama provode u kavezu, same ne mogu doći do hrane. One su u potpunosti ovisne о čovjeku. Ali tu, u tajgi, životinje su u potpunosti slobodne i same si pronalaze hranu i sklonište. Ove će se životinje ipak približiti čovjeku. Ne samo što će mu se približiti nego će mu odmah pojuriti na njegov poziv i izvršit će naredbu. Naredbu će izvršiti s velikom željom, dapače ponizno. Ali zašto? Što za to dobivaju? Volodja medvjedu nije dao jesti, premda je medvjed pokazao da se više raduje od životinja u cir­kusu, koje su dobile željno očekivani komadić hrane.

Medvjed, koji je na Volodjinu naredbu posadio drvce, tapkao je na mjestu pažljivo ga promatrajući, kao da će ponovno izvršiti tek obavljeni posao ili možda još neki drugi zadatak. Bilo je neobično da je veliki medvjed iz tajge tako jako želio učiniti nešto za čovjeka, koji je uz to još bio i dijete.

Volodja medvjedu nije dao novi zadatak. Pokretom ga je ruke pozvao i uhvatio ga za dlaku na njušci. Malo ga je potapšao pa ga pogladio po njušci i progovorio:

- Izvrstan si mi ti. Nisi poput koza. Medvjed je zaurlao od zadovoljstva. Glasao se tako da se činilo da

je strašna životinja bila na rubu blaženstva.

Anastazija je rekla: "Čovjek može zračiti neobično blagotvor­nom energijom. Ona je potrebna svemu što živi na Zemlji poput zraka, Sunca i vode. Štoviše, svjetlost je Sunca samo odraz snažne energije, koju širi čovjek."

Naša je znanost otkrila mnogo različitih energija, a pronašla je i način kako proizvoditi električnu energiju, rastavljati atom i praviti bombe. Ali kako i koliko je uopće naša znanost otišla daleko u vezi s proučavanjem energije koja se širi od čovjeka? A to je mnogo značajnije. Postoji li uopće usmjerenje u znanosti koje proučava tu energiju, njezine tajanstvene mogućnosti, usmjerenje koje proučava sveukupne mogućnosti čovjeka i njegovu predodređenost, kako u našemu svijetu, tako i u Svemiru?

Možda netko na sve moguće načine nastoji spriječiti čovjeka da spozna samoga sebe, možda ga upravo želi u tome spriječiti.

Ma čovjek ne može nikako biti predodređen za sjedenje u kasinu

30

Nova civilizacija

ili u baru s čašicom votke, gdje će provesti godine. Čovjek jednako tako nije predodređen ni da godinama sjedi za blagajnom u trgovini ili da vrijeme provodi kao menadžer u uredu. Čovjek uglavnom nije predodređen ni za takva zanimanja kao što su top model, predsjednik odnosno estradni pjevač.

No danas se upravo za takva zanimanja, zahvaljujući kojima se mnogo zarađuje, kaže da je to ono "nešto", nešto što je važno u životu čovjeka. О njima se govori u većini filmova i televizijskih emisija. A jedino о čemu se ne razmišlja, to je bit postojanja. Čovjek će otupjeti.

Nije li to razlog zašto se s vremena na vrijeme, uvijek negdje drugdje, dešavaju ratovi? Zemlja je sve zagađenija. A ljudi se gube i ne vide smisao života pa počinju piti votku i drogirati se.

Netko bi trebao zaustaviti pustošenje na Zemlji. Znanost? Ali ona šuti. Religija? Koja? Gdje su rezultati? Možda bi svatko trebao о svemu sam promisliti? Da, svatko sam! Sam bi trebao promisliti! Trebao bi misliti! Ali gdje? Kada? Ne prođe li nam život, a mi smo se bavili samo ispraznim stvarima?

Ne možemo ni progovoriti о temi smisla čovjekova postojanja, ali prodavati časopis s polugolim tijelima u erotskim pozama, molim, izvolite. Možete i uživati u seksualnim nastranostima, prikazivati zvjerstva nastranih manijaka ili о njima pričati. О prostitutkama možete i pisati i raspravljati u eteru.

Pitanje о smislu čovjekova življenja i njegovoj predodređenosti sve se manje i manje postavlja. To je sve zabranjenije.

Prekinuo sam misao i pogledao sina. On je sjedio pokraj mene na travi i pažljivo me promatrao. Mislio sam da je sigurno htio još nešto pokazati. Upitao sam ga:

- Volodja, što si to pričao medvjedu о kozama?

- Tata, ne mogu nikako odrediti u čemu se sastoji njihova predodređenost.

- Pa zašto određivati kad je svima jasno da je predodređenost koze u tome da čovjeku daje mlijeko.

- Da, mlijeko. Ali ih se možda još nečemu može naučiti.

31

Vladimir Megre

32

- Čemu to još i zašto?

- Promatrao sam ih. Koze mogu oguliti koru s drveća. Mogu je oguliti i s odrubljenoga drveća, a mogu i glodati granje s grmo­va. Pustiš li ih na imanje, koze mogu i štetu izazvati. No da bih to spriječio, pokušavam ih naučiti podrezivati živicu na imanju.

- Podrezivati?

- Da, podrezivati, tata. Zar ne podrezuju ljudi grmove da bi izgle­dali ljepše? Mogu ih tako podrezati da im je stijenka glatka, a mogu napraviti i različite figure. Djed mi je rekao da se to kod vas zove uređenje okoliša. Ali koze ne mogu nikako shvatiti što od njih želim.

- Ali kako ih učiš?

- Sad ću pokazati. - Volodja je uzeo vrpcu, ispletenu od vlakana koprive, dugačku otprilike tri metra. Jedan joj je kraj privezao za neveliko drvo pa ju je protegnuo kroz grmlje. Zatim je pokretom ruke dozvao dvije koze. Pogladio ih je. Zatim je dotaknuo grmlje, a čak je odgrizao grančicu. Nešto je rekao kozama pa su se dale na posao i počele su živo glodati grančice grmova. Čim bi se koze približile granici obilježenoj vrpcom, Volodja bi nekoliko puta povukao vrpcu i oglasio se proizvodeći zvuk nezadovoljstva. Koze bi se nakratko zaustavile i pokazale njušku, upitno promatrajući Volodju, da bi se ponovno bacile na glodanje grančica grmova, ne obraćajući pažnju na vrpcu.

- Evo, vidiš, tata, ne uspijevam. Koze ne mogu shvatiti da grmo­ve treba podrezivati u ravnini uzduž trake.

- Da, vidim. Zar je u tome problem? - Tata, to nije najvažniji problem. Najvažniji je problem u

nečemu drugome.

- U čemu?

- Tata, jesi li obratio pažnju na to s kakvom su mi radošću različite životinje dotrčale na poziv?

- Jesam. - Bavim se njima ne samo jednu godinu. Životinje su naučile

razgovarati sa mnom, isključivo sa mnom. One to očekuju od mene, očekuju toplinu. Kad pođem u tvoj svijet, bit će žalosne. Bit će žalosne

Nova civilizacija

jer im čovjek više neće doći, neće ih više nikada pozvati i više ih ni za što neće zamoliti. Osjetio sam da su one pronašle najvažniji smisao u životu u razgovoru s čovjekom i u služenju njemu.

- A zar one ne bi mogle razgovarati s Anastazijom?

- Mama ima svoj krug životinja s kojima razgovara. Ona je uz to još i zauzeta i nema vremena za sve. A ove sam životinje - Volodja je pokazao na životinje koje su i dalje sjedile na kraju čistine - sam odabrao i njima sam se isključivo sam bavio nekoliko godina. Evo, sad su već tri mjeseca otkako sam zamolio djeda da bude stalno uz mene dok vježbamo. Djed, pa makar i prigovara, ipak je uvijek sa mnom, no nedavno je rekao da me ne može zamijeniti.

- Zašto?

- Djed je rekao da ja nisam zainteresiran za dresiranje tako kao ti. Počeo mi je prigovarati da se nisam trebao tako dugo baviti svakom životinjom posebno i da nisam trebao tako umilno s njima razgovarati. Rekao je i da me te životinje ne smatraju samo svojim predvodnikom nego sam za njih i dijete, koje stariji medu njima pamte i kao mališana na kojega su roditelji pazili zajedno s njima. Uglavnom, dopustio sam si pogrešku i sad je trebam ispraviti. Jedino je ne mogu sam ispraviti.

Promatrao sam životinje, koje su i dalje sjedile na čistini i po svemu sudeći i dalje očekivale od Volodje neku naredbu odnosno zadatak. Predstavio sam si kako će one biti tužne. Kako je samo tužan moj pas Cedra kad odem na nekoliko dana odnosno tjedana i napus­tim svoj dom izvan grada. On ima toplu kućicu, a i ne vežem ga pa se može slobodno kretati poljem, šumom ili selom. Susjed će ga hraniti svaki dan i donositi mu kuhanu kašu i kosti. Ipak će mi reći: "Pas je tužan bez Vas, Vladimire Nikolajeviču. Često sjedi na vratima i gleda na cestu kojom ćete proći vraćajući se, a zna i cviliti." Čim stignem, Cedra će mi pojuriti ususret i vrzmat će mi se oko nogu, a od preve­like će sreće katkada i poskočiti da bi mi polizao lice, no samo će me zaprljati. Ne mogu ga nikako odučiti da se malo suzdrži u izražavanju osjećaja.

Ali te životinje što sjede na čistini... One su za našega razgovora sve vrijeme šutke promatrale Volodju i mene i izgledale su mirno.

33

Vladimir Megre

34

Što bi one željele? Ta nitko ih ne tjera sjediti tako i čekati naredbu čovjeka. 0, Bože moj! Na to mi je zabljesnula misao pa me steglo u srcu. Ne samo što ove životinje što sjede na čistini u tajgi, nego i sve životinje na Zemlji imaju svoje predodređenje i očekuju dodir s čovjekom, najrazvijenijim bićem na planetu Zemlja. One su stvorene da bi pomogle čovjeku izvršiti njegov najveći poziv. Njih je, kao i sve drugo što živi na ovom planetu, stvorio Bog da bi pomogle čovjeku u ostvarenju njegova najvećega poziva. No čovjek ...

Promatrao sam životinje što su sjedile na čistini u tajgi. Postalo mi je jasno da se u sinu doista pojavio veliki problem, jer on neće moći samo tako ostaviti ove životinje i napustiti svoju maštu о djevoj­ci s kojom će zajednički stvarati imanje.

- U pravu si, Volodja, to je stvarno problem. Izgleda da je to nerješiv problem. Ne može se riješiti - odgovorio sam sinu.

- Ima izlaz, tata. Ali to ne ovisi о meni.

- Nego о kome?

- Tata, jedino ti možeš riješti taj problem.

- Ja? Ali kako? Sine, ja tu ništa ne mogu učiniti.

Ima izlaz

- Tata, želiš li, mislim da mi možeš pomoći - tiho je progovorio Volodja.

- Zar misliš? Ali ne znam što bih trebao učiniti. Shvaćaš li? Ti misliš, ali ja ne znam što bih trebao učiniti.

Sjedio sam na travi. Moj je sin stajao preda mnom i gledao me nekako molećivo u oči, dok je pomicao usne nečujno šapćući. Iz pok­reta se usana moglo zaključiti da je veoma tiho izgovarao neku riječ. Zatim je jasno izgovorio ne odvajajući pogled:

- Sestricu. Tata, veoma te molim da mi ti i mama napravite sestricu. Sam ću na nju paziti i odgajati je. One će mi pomoći. Mi vam nećemo smetati u vašemu poslu. Naučit ću je kad malo poraste, ispričat ću joj. Ona će ostati s mojim životinjama, u mome prostrans-

Nova civilizacija

tvu. Tata, napravite mi ti i mama sestricu. Jasno, ako već nisi bolestan ili možda umoran. Jasno, ako možeš. Djed mi je pričao da muškarci u vašemu svijetu često obolijevaju i brzo stare zbog načina života, od zraka koji nije za čovjeka i od zagađene vode. Tata, imaš nešto više od pedeset godina. Pa ako si umoran ... i već si se istrošio ... onda neka je tri dana, samo tri dana. Sve sam pripremio i povratit će ti se dosta snage.

Volodja je bio uznemiren pa sam ga prekinuo.

- Volodja, čekaj, smiri se. Jasno, malo sam umoran. Ali vjerujem da će mi se još povratiti snaga. Ali nije u tome stvar. Zapravo, nemam ništa protiv da imaš i sestru, no da bi se dijete rodilo, potrebna je želja oba roditelja

Tata, uvjeren sam. Uvjeren sam da će mama pristati roditi. Pristaješ li, da ne trošimo uzalud vrijeme, hajdemo se odmah pripre­miti za rođenje sestrice. Proučavao sam. Djed mi je puno pomogao. Sve sam izračunao i pripremio. Tata, budi sa mnom tri dana i tri noći. Nemoj nikamo poći i nemoj ništa drugo raditi. Postat ćeš snažniji i imat ćeš više energije.

- Otkuda ti to da nemam dosta snage, Volodja?

- Mislim da je dosta, ali bit će je više.

- Dobro, bit ću sva tri dana samo s tobom. Jedino bi trebalo reći mami.

- Tata, sam ću joj sve objasniti. Reći ću joj da moram nešto ura­diti. Ona neće htjeti znati što točno i neće se suprotstavljati.

- Pa dobro, hajdemo.

Bilo mi je čak i zanimljivo vidjeti što je to Volodja pripremio, što čovjeku može za samo tri dana povratiti dosta snage i energije. Želio bih odmah reći da se postupci kojima će se Volodja poslužiti mogu učiniti neobičnima, premda se nakon njihove primjene za tri dana čovjek tako osjeća da je to nemoguće izgovoriti ni opisati. Ne mogu čak ni reći da se od njih čovjek pomlađuje za deset ili dvadeset godina. Čovjek može izvana izgledati da se pomladio za najviše pet godina, ali iznutra ... Iznutra sve nekako počinje drukčije raditi, pojavljuje se nova snaga, a i svijet se izvana malo mijenja.

35

Vladimir Megre

POMLAĐIVANJE

Prvi postupak

Pristao sam da ću se podvrći postupku što ga je moj sin zamislio, pa je Volodja odmah svojim životinjama dao znak da se udalje. Uhvatio me je za ruku pa smo potrčali prema jezeru. Putem smo se nekoliko puta zaustavili. Volodja bi tu i tamo ubrao trave s različitih mjesta. Zdrobio bi ih i napravio grudicu. Grudicu od trava bi mi onda ponudio pojesti. Pojeo sam grudicu, i evo što se desilo nakon samo nekoliko minuta: počeo sam jako sliniti i htio sam povratiti. Tako sam povraćao da sam imao osjećaj da mi je izašao sav želučani sok. Povraćao sam i nisam bio u stanju govoriti. Evo što je Volodja rekao:

- Tata, to je dobro. Ne boj se. To je dobro. Neka izađe sve što je nepotrebno. Neće više ništa ostati. Isto se čini nakon trovanja. - Fizički nisam bio u stanju bilo što reći, ali sam mislio u sebi: "Prilikom tro­vanja se zaista daju tablete, koje će izazvati mučninu i povraćanje ili se daje ricinusovo ulje, koje će potaknuti pražnjenje crijeva. Ali zbog čega mi treba takva procedura? Jer ja se nisam otrovao!"

Volodja kao da je čuo moje pitanje pa je pojasnio: - Tata, jasno je da se nisi otrovao, premda uzimaš takvu hranu

koja je skoro pa otrovna. Neka iz tebe izađu sve nečistoće. - Nakon što sam povratio, izlučio sluz iz nosa i jako suzio, dobio sam meku stolicu pa sam pet puta trčao u grmlje i tamo sam dugo ostao. To je ukupno trajalo oko dva do tri sata. Zatim sam osjetio olakšanje.

36

Nova civilizacija

- Nije li ti sada lakše, tata? Nije li ti lakše? Nije li? - Da - potvrdio sam.

Drugi postupak

Volodja me opet uhvatio za ruku pa smo potrčali. Na obali mi je jezera Volodja predložio umiti se i malo zaplivati. Izašao sam iz vode i ugledao Volodju kako vadi iz zemlje glineni vrč od litre, litre i po.

- Tata, a sad bi trebao popiti ovu vodu. To je mrtva voda. Tako se zove, jer ima vrlo malo mikroba. Takva se voda ne smije piti ako je zagađen zrak. Ali ovdje je čist zrak i može se piti mrtva voda. Ona će te pročistiti iznutra i potjerat će mikrobe i bakterije da izađu iz organizma. Popij koliko god možeš, tata. Kad ispiješ cijeli vrč, dat ću ti još jedan vrč mrtve vode. Kad i njega ispiješ, dat ću ti treći vrč, no ovaj put sa životvornom vodom. Voda će ti pomoći da svi neophodni mikrobi i bakterije dođu u ravnotežu.

Želio bih objasniti da se u njih mrtvom vodom smatra voda koja se nalazi duboko pod zemljom i koja sadrži minimalnu količinu bakterija. Mislim da se za našu mineralnu vodu u boci može reći da je mrtva voda. Zapravo, mislim da mi pijemo samo mrtvu vodu, te zbog toga naša djeca, osobito novorodenčad, i obolijevaju, i kod njih dolazi do poremećaja ravnoteže potrebnih bakterija u crijevima.

Životvorna je voda površinska voda iz čistoga potoka ili zdenca. Takvi su se čisti potoci odnosno zdenci, još uvijek sačuvali u

dubini sibirske tajge. Evo što bih htio reći. Djed mi je potom objasnio da se u trenutak

pijenja iz izvora, izvorska voda ne smatra životvornom vodom. Da bi voda bila životvornom, treba je ostaviti da odstoji oko tri sata u drve­noj ili glinenoj posudi širokoga grla. Životvorna voda treba akumuli­rati svjetlost Sunca. Od Sunčeva se svjetla u njoj stvaraju organizmi, potrebni za život čovjeka. Vi ih zovete mikrobima i bakterijama.

Vodu bi zatim trebalo maknuti sa Sunčeva svjetla i ostaviti je da odstoji najmanje tri sata. Takvu se životvornu vodu onda može piti.

37

Vladimir Megre

Treći postupak

- Tata, pij vodu kad god ti se prohtije. Polako ćemo započeti izvo­diti sljedeći postupak. Djed je rekao da bi ljudi, koji žive u zagađenoj okolini, zapravo na sve postupke trebali utrošiti devetnaest, najbolje trideset i tri dana. No ti nemaš vremena pa sam postupke skratio na tri dana, i za to ćemo vrijeme uspjeti. Pođimo sad na drugo mjesto. Tamo sam napravio jedan uređaj. - Udaljili smo se na oko sto metara od jezera. Između drveća sam ugledao ležaj od suhe trave. Pored ležaja su se nalazile četiri vrpce, spletene od vlakana koprive ili lana.

Jedan je kraj vrpce imao čvor, a drugi je kraj svake vrpce bio privezan za drveće. Legao sam na ležaj od suhe trave i Volodja mi je od vrpce svezao čvor na ruke i noge. Malo ga je potegnuo, pa je uz pomoć štapića na sredini svake vrpce, počeo povlačiti vrpce. Opet je malo potegnuo, i imao sam osjećaj kao da sam se raščetvorio. Zatim mi je povukao ruke i noge te sam osjetio škriputanje u zglobovima. Još je malo potegnuo vrpce pa progovorio:

- Tata, trebao bi odležati barem sat na trbuhu i sat na leđima. Izmasirat ću te da ti se vrati snaga. Tako ti neće biti dosadno, a od toga ćeš imati i puno dobrobiti. Želiš li, možeš i odspavati i opustiti se.

Taj smo postupak Volodja i ja provodili svakodnevno po dva sata tijekom sva tri dana.

Potom sam od djeda doznao da taj postupak utječe na bolje podmazivanje svih zglobova. To je osobito važno za starije ljude. Na taj se način čovjek može čak i povećati jer se ispravlja kralješnica. No najvažnije je da se zglobovi bolje podmazuju. Evo, prosudite kako je to kad hodamo, trčimo ili vježbamo u dvorani naprežući mišiće, i vid­jet ćete da se sve vježbe izvode s povećanim opterećenjem zglobova. No ovdje je drukčije i tu se zglobovi rasterećuju.

Svaki put kad bih se rastezao Volodja me je masirao. Drugi mi je dan namazao tijelo nekakvim slatkastim sokom odnosno biljnim pripravkom pa su mi po tijelu počeli puzati brojni kukci. Znao sam još od Anastazije da oni tako pročišćuju pore na koži. U našim se uvjetima može pročistiti pore u ruskoj banji, gdje se upotrebljava metlica od pruća. Čovjek se u banji izlaže pari i znoji se te mu se tako pročišćuju

38

Nova civilizacija

pore na koži. Postupak rastezanja uključivao je prilično jednostavne vježbe poput trčanja, kupanja, istezanja na grani drveta, kao na prečci. Volodja mi je preporučio da triput na dan stojim na rukama glavom prema dolje pa koliko izdržim. Tako sam i stajao naslonivši noge na drvo. Ta je vježba isto vrlo zanimljiva jer se u lice skuplja mnogo krvi pa se steže koža i ispravljaju se bore.

Tijekom tri dana smo se hranili cedrovim mlijekom, cvjetnim prahom, cedrovim uljem, bobičastim plodovima i nešto suhim glji­vama. Sve to možemo imati i u našim uvjetima življenja. Za vrije­me izvođenja svih postupaka koje mi je sin predložio, zapravo sam zamišljao da ih primjenjujem na naše uvjete življenja. Tako sam došao do zaključka da to sve možemo učinkovito izvesti i kući. U ljekarni se mogu nabaviti sredstva za pročišćavanje organizma. Možemo glado­vati i uzimati sredstva za izazivanje mokrenja. Mrtvu se vodu može lako nabaviti, jer je voda iz boce ionako mrtva. Životvornu se vodu može isto tako naći pođemo li do čistoga izvora.

Primjenjujući to, odmah ćemo se osjetiti bolje i zdravije.

Zagonetan postupak

Između niza postupaka, što mi ih je sin predložio, bio je i jedan zagonetan postupak, kojega nije nimalo lako primijeniti u našim uvjetima življenja. Opisat ću ga detaljno. Možda će netko odgonetnuti i reći kako ga možemo primijeniti. Evo о čemu se radi: Volodja mi je triput dnevno dao piti pripravljeni napitak. Bilo je to ujutro, prije ručka i otprilike nakon tri sata popodne.

Kad bi se približilo vrijeme da popijem napitak, Volodja bi svaki put potrčao do svoga skrovišta, uzeo iz jame vrč s tim napitkom i dao mi da ga otpijem. Nije mi dao više od jednoga gutljaja. Kad mi je prvi put dao napitak, rekao mi je:

- Tata, otpij napitak i zapamti u kakvim si ga gutljajima pio. Čim popiješ, legni na travu, a ja ću slušati što ti se dešava sa srcem. - Popio sam napitak i legao na travu. Volodja mi je metnuo ruku na grudi i zašutio. Ubrzo sam na različitim dijelovima tijela osjetio malo topli-

39

Vladimir Megre

40

nu, malo probadanje. Srce mi je brže zakucalo. Zapravo ne bih rekao da mi je srce stalo brže udarati nego mi se pojavio osjećaj da se srčani mišić jednako širi, jedino se jače steže i snažno izbacuje krv.

Poslije sam doznao od stručnjaka da se prilikom snažnijega i bržega protjecanja krvi na mjestima gdje su kapilarne žile dijelom začepljene, može osjetiti toplina odnosno probadanje.

Volodja je nekoliko minuta slušao kako mi kuca srce pa je rekao:

- Tata, sve je u redu. Srce ti može izdržati i da više popiješ. Ali je bolje ne izložiti se opasnosti, i stoga sljedeći put otpij manje. - Evo što mi je Volodja odgovorio kad sam ga pitao zašto mi daje taj napitak i kakav mu je sastav:

- Tata, taj će ti napitak dati mnogo snage, i ako si bolestan, pomoći će ti izliječiti se. Ali je najvažnije da ćeš dobiti snagu, potreb­nu za rođenje sestrice.

- Pa zar misliš da je nemam dosta?

- Možda imaš. Ali sada sigurno imaš dosta snage i imat ćeš sve potrebne energije, onoliko koliko je potrebno.

- Hoću li uvijek imati dosta energije ili ću je potrošiti na rođenje jednoga djeteta?

- Za rođenje sljedećega djeteta trebat ćeš piti isti napitak. Ta one to tako čine svaki put.

- Tko su to one?

- Samur i druge životinje. Ja sam pratio samo samura. To mi je djed bio savjetovao kada, u koje vrijeme i koliko bih ga dana trebao pratiti.

- A otkuda je djedu sve to poznato?

- Pa, tata, djed naš vlada svim znanjima kojima su vladali veliki mudraci, svećenici. Čak i onima koje su današnji svećenici* zabora­vili, pa i onima koja su se prije mnogo tisućljeća čuvala kao tajna. Taj su napitak svećenici uzimali prije rođenja djece i prije smrti, ne bi li bili besmrtni.

* Misli se na tradiciju svećenstva koje je bilo poput šamana, vrača, maga. (Napomena prevoditeljice).

Nova civilizacija

- Što to znači kad kažeš prije smrti i da bi bili besmrtni?

- Pa tako. Da ne bi svi mislili da su oni umrli. Premda su zapravo samo promijenili tijelo i odmah se ponovno utjelovili. Sačuvali su i sve znanje i sve obavijesti koje su posjedovali. Ima i drugih načina kako se ponovno brzo utjeloviti, ali ima malo načina na koje se te oba­vijesti mogu zadržati. Zato se ljudi ponovno i rađaju, i moraju se učiti životu i sve doživljavati, premda ne mogu usporediti današnji svijet s onim prošlim. Ljudi se tako i gube, jer nemaju životnih znanja, kao ni osjećaja da bi mogli osjetiti Boga.

- Znači li da djed posjeduje sve podatke о prošlosti?

- Da, tata. Naš je djed veliki svećenik i mudrac. Danas na Zemlji ima samo jedan čovjek, koji je od njega znatno jači.

- Znaš li gdje je sada taj najjači i najmudriji? To je sigurno glavni svećenik.

- Tata, to je naša mama Anastazija.

- Anastazija? Pa kako, kako ona može imati više znanja i poda­taka od pradjeda?

- Djed kaže da mu smeta preveliki opseg obavijesti te da može i zaboraviti. Ali mami ne smeta ni u kom slučaju, jer ona ne posjeduje obavijesti.

- Kako to misliš? Sad kažeš da više zna, sad da ne vlada uopće nikakvim obavijestima?

- Tata, nisam se dobro izrazio. Mama Anastazija vlada svim obavijestima... Pa, zapravo... ona posjeduje još znatno više obavijesti, jedino što su te obavijesti u nje svedene na osjećaje. Ona može nešto osjetiti upravo u pravo vrijeme i trenutno, dok djed о tome treba misliti dan, dva, a možda i više.

- Nisi sve jasno rekao, ali je zanimljivo. Pričaj mi još. No što je s tobom? Znači li to da ti ne posjeduješ podatke о prošlosti kad se s djedom savjetuješ?

- Budući da se savjetujem, znači da ih ne posjedujem.

- Ali zašto ne? Znači da su ti misaone sposobnosti slabije nego u njih? U djeda i pradjeda? Što ti onda kažu? Djed sigurno kaže da sam ja za to kriv.

41

Vladimir Megre

- Djed mi to nije rekao.

- A mama? Što ti je mama rekla?

- Pitao sam mamu zašto ja znam manje od mojih djedova. Čak i manje od tebe i mame, tata. Evo što mi je mama odgovorila: - Sine, sva istina Svemira, sve se obavijesti mogu sakupiti još od prvobitnih izvora, i sve su bile uvijek dostupne svakome bez imalo prikrivanja. Sve te obavijesti ne mogu svi shvatiti, niti primiti, jer u životu ne teže istome cilju, duša im nije usklađena u svojoj težnji s težnjama Svemira. Čovjek je slobodan i neovisan, i ne mora odabrati put kojim ide Svemir, nego može odabrati vlastiti put. Ali je Bog slobodan odre­diti kada će, komu i kako nešto došapnuti. Nemoj biti tužan jer nemaš određeno znanje. Neka te povede mašta i vjera, i sve ćeš imati. Jedino mašta kojoj ćeš se prepustiti treba biti dostojna stvaranja.

- Da ... Volodja, pa što si shvatio od onoga što je mama rekla?

- Kad se u potpunosti prepustim mašti i u detalje zamislim životni cilj, pojavit će mi se sve znanje, potrebno da bi se moja mašta ostvarila.

- Znači, pitat ćeš i dalje djeda za savjet?

- Da, i djeda, i mamu i tebe, a i sam ću nastojati razmišljati.

- Znači da bi djeda trebao pitati kako se pripravlja neobičan napitak što si mi ga dao tri dana piti?

- Tata, о tome ti mogu i sam reći.

- Onda reci.

- Napitak se pripravlja od trava iz tajge. Da bi doznao koje trave treba brati i u kojemu omjeru, pođi za samurom i slijedi ga tri dana i noći. To bi trebao biti samur koji bi također htio imati potomstvo. Djed mi je rekao da ženka neće pustiti samura к sebi ako se nije pri­premio. Tako sam ga slijedio ne bi li vidio koje trave uzima u te dane i koje vrijeme odabire za berbu. To se isto pokazalo veoma važnim. Skupljao sam sve trave koje je pojeo samur. Trebao sam jedino ubrati više trava, jer si ti, tata, puno veći od samura.

Sve sam trave, tako kako sam ih skupljao jednu za drugom, metnuo u posudu gdje sam ih stucao i smrvio dok se nije pojavio sok. Pritom sam mislio samo na nešto ugodno i lijepo: na tebe, tata, na

42

Nova civilizacija

mamu i moju buduću sestricu. Zatim sam kašastu smjesu metnuo u glineni vrč. U vrč sam ulio vodu i dodao sam cedrovo ulje da bi se na vrhu stvorila tanka kožica. Kad si ti, tata, otpio gutljaj napitka, i kad ti je srce malo brže zakucalo, shvatio sam da je napitak dobar.

Saslušao sam sina i pomislio na to da rijetko tko može promat­rati samura u prirodnome okruženju. No možda bi se moglo vidjeti koje trave jede mačka ili pas, na primjer.

Da bi se to ostvarilo, trebalo bi ih izvesti van ili povesti u šumu i promatrati kako se ponašaju, a po mogućnosti odrediti i koje trave jedu.

Veoma sam se zanimao za način pripravka napitka što ga je pripravio moj sin, jer je već nakon samo tri dana osjetno djelovao. A mi smo govorili о ozdravljenju, koje bi trebalo uslijediti nakon potpune primjene u roku od devetnaest ili trideset i tri dana. To znači da se nakon uzimanja napitka u punome trajanju, zajedno s ostalim vježbama, čovjek može doista izliječiti od mnogih bolesti te da može zaustaviti starenje organizma, a na neki se način i pomladiti. Želio bih naglasiti da se takav učinak može potvrditi već i nakon trodnevne primjene.

Postoji još i narodna mudrost, kao i znanstveno obrazloženje.

Ljudi, jasno, mogu naći u ljekarni pripravke od trava, koje im naša farmaceutska industrija predlaže za liječenje različitih vrsta bolesti. Mnogi znaju da u prirodi ima puno ljekovitoga bilja. Ali svi ne znaju da se stvaran učinak u liječenju i sprečavanju bolesti može postići kad se biljka ubere u određeni dan odnosno sat.

Imajući u vidu pripravke od trava, pored ostaloga je važan i omjer jedne trave prema drugoj. Vidimo, dakle, da pripravljanje napit­ka ovisi о mnogo čimbenika, koje trebamo znati. Posve sumnjam zna li itko od današnjih travara sve potrebne sastojke za pripravljanje smjese od trava.

Veoma sam želio donijeti svojim čitateljima na dar recept za ozdravljenje organizma, koji još nigdje u svijetu nije objavljen. Želio sam da bude jednostavniji od onoga kojega je pripravio moj sin te da bude dostupan većini ljudi.

43

Vladimir Megre

Nakon završetka trodnevnoga tretmana ozdravljenja što ga je razradio Volodja, rekao mi je da bi htio ranije na spavanje, jer, čini se, sve tri noći nije spavao više od dva-tri sata. Kad je Volodja zaspao, odmah sam se uputio na Anastazijinu čistinu. Najviše su me zanimala dva pitanja: Zašto naš sin ne vlada znanjem о prošlosti tako kao što vlada djed? Drugo je pitanje bilo može li se pojednostaviti način pri­pravljanja napitka što ga je Volodja za mene pripravio.

Vizija

Sve sam manje počeo misliti na prehranu. Više sam počeo razmišljati о svojoj kćeri. Mislio sam da bi na neki način bilo dobro da mi Anastazija rodi kći. No, s druge sam strane mislio kakvi će se pred. njom pojaviti problemi kad poraste, kakve već sada ima Volodja, kad dobije svoje prostranstvo odnosno naslijedi prostranstvo koje je stvorio moj sin. Mislio sam i о tome za koga će se ona udati u tajgi?

Bit će joj jednako teško poći u naš svijet. Poći u naš svijet znači odbaciti svoje prostranstvo, prostranstvo odanih prijatelja, životinja. Ne vjerujem da bi ikoji od mladića pristao živjeti s njom u tajgi, u dubini tajge gdje nije tako udobno čovjeku izvana. Iskreno rečeno, nije baš ni meni najudobnije. Zanimljivo mi je družiti se s Anastazijom. Ona na neki način privlači, i kad si s njom, osjećaš neki mir i radost u duši. Ali kad nije s tobom, kad ostaneš sam, osjećaš nelagodu i pomalo se bojiš.

Životinje se ne odnose jednako prema Anastaziji, odnosno prema sinu ili meni. Jasno je da me ne napadaju, iako su na oprezu kad ih sretneš. U Anastazijinoj sam prisutnosti pokušao narediti vjevericama da donesu cedrove oraščiće. Činio sam iste pokrete kao i Anastazija, ali vjeverice nisu odgovarale. Jednom sam pokušao dozvati vučicu. Pružio sam prema njoj poput Anastazije ruku, i zatim sam udario rukom po nozi. Ali vučica nije pojurila prema meni nego je ostala na mjestu. Nakostriješila se pokazujući zlobu. Više nisam imao želju družiti se s tim životinjama. Shvatio sam da one mogu biti zauvijek odane samo jednome čovjeku.

44

Nova civilizacija

Evo što će se desiti: doći će к kćeri mladić u goste i bit će mu nelagodno u njezinu prostranstvu. Volodja nije mislio na budućnost svoje sestre. Eto, žao mu je životinja, ali mu nije žao sestre. Nisam ni ja pomislio na nju nego sam mu bezrazložno ulio nadu.

Razmišljajući tako nisam ni primijetio da sam se našao na Anastazijinoj čistini. Napravio sam nekoliko koraka prema poznatome zemljanome skrovištu. Ugledao sam Anastaziju okrenuta lica ustranu, kako češlja rukama kosu. Zaustavio sam se shvativši da nije podsjećala na ženu koju sam znao već deset godina. Okrenula se prema meni. Pogledao sam je i noge su mi obamrle, a srce je jače zakucalo te sam shvatio da se ne mogu pomaknuti.

Na oko desetak-petnaestak koraka od mene je stajala žena koja je izgledala poput prizora iz bajke. Imala je na sebi dugačku, tanku svijetlu haljinu, koja je padala sve do gležnja i bila stegnuta u pojas oko uskoga struka. Podsjećala je na plesnu haljinu. Glavu joj je poput dijadema krasio ukras spleten od trava i cvijeća. Zlaćana kovrčava kosa padala joj je sve do ramena. Ali je najviše upadao u oči njezin lijepi stas i prelijepo lice, što se nije nikako moglo opisati.

Stajao sam nepokretan i bojao sam se okrenuti. Gledao sam Anastaziju i ne trepnuvši, i činilo mi se da ću izgubiti svijest odmak-nem li pogled. Počelo mi se vrtjeti u glavi, ali sam je i dalje nepomično promatrao. Iz sve sam snage zario nokte u ruku ne bih li osjetio bol i izišao iz neobičnoga stanja. Ali nisam gotovo uopće osjetio bol. A kad mi je prelijepa žena prišla polako i ljupkim korakom, ne samo da sam prestao osjećati bol nego sam prestao osjećati i tijelo. Prišla mi je polako i gotovo mi se posve približila. Prisjećam se da sam osjetio njezin zanosan miris i lakoću daha, a zatim sam izgubio svijest.

Probudio sam se na travi. Anastazija je sjedila pokraj mene i masirala mi sljepoočnicu i područje oko nosa. Na glavi joj više nije stajao ukras poput dijadema. Kosa joj je padala na leda i bila povezana travom. Gotovo sam se smirio pogledavši njezine umiljate sivoplave oči, koje su mi bile tako bliske. Došao sam к sebi kad sam joj začuo glas:

- Vladimire, što ti se dogodilo? Jesi li se premorio ili te je možda naš sin uznemirio?

45

Vladimir Megre

46

- To je zbog Volodje, premda me je on sva tri dana liječio. Prošli smo različite postupke.

- Zar ste se premorili? - Volodja se premorio. Zaspao je. Ja sam se, naprotiv, počeo

veoma dobro osjećati. - Zašto si onda izgubio svijest? Srce ti je brže kucalo i još uvijek

se nisi u potpunosti smirio.

- A onda sam ... Anastazija, ali zašto si se ti tako neobično ure­dila? Kosu si nekako drukčije počešljala. A i kad si pošla prema meni nekako si neuobičajeno hodala.

- Vladimire, htjela sam ti ugoditi. Ti si naučio na dotjerane žene. Mislila sam kako ćemo se prošetati tajgom ili uz obalu jezera. No ti si legao. Želiš li se odmoriti, možemo poći u zemljano skrovište, i možeš odspavati.

- Pođimo, prošećimo se kao što si i željela - ustavši obratio sam se Anastaziji. - Ali, molim te, Anastazija, pođi za mnom.

- Zašto? - Zato. Premda sam naučio na dotjerane žene, bolje se nemoj

tako uređivati. Nemoj se tako češljati i šminkati.

- Zar ti se nije svidjelo, Vladimire? - upitala me je Anastazija hodajući iza mene.

- Nije u tome stvar. Svidjelo mi se. Sljedeći put čini sve pola­ko. Ponajprije možeš urediti kosu. Budi tako neko vrijeme. Zatim stavi svoj vijenac dijadem, a za dan-dva obuci haljinu. Najprije obuci haljinu, a tek potom poveži pojas. Nekako je neobično dotjeraš li se sva odjednom. Nisam naučio.

- Neobično? Vladimire, znači da me nisi prepoznao? - Jesam, premda ... Anastazija, jednostavno sam ostao bez daha

od tvoje ljepote! - Dakle, priznaješ, priznaješ. Znači, ipak me smatraš lijepom?

Je li? Osjetio sam kako mi je ruku položila na rame. Zastao sam.

Zatvorio sam oči i okrenuo se pa sam joj odgovorio: - Anastazija, ne samo da si lijepa. Ti si...

Nova civilizacija

Anastazija se priljubila uz mene, položivši mi glavu na rame. - Anastazija, naš bi sin htio sestricu - nastavio sam šapćući.

- Vladimire, željela bih i ja da imamo kći - tiho je odgovorila Anastazija.

- Anastazija, neka bude na tebe. - Neka i tebi sliči naša kći...

Ta je noć bila neopisiva. I to jutro. Ne mogu ih opisati. Želio bih samo reći muškarcima uspiju li vidjeti u svojoj družici božicu, božanska će biti i noć, i dan, i mnogo, mnogo dana i noći. Nestat će svi nesporazumi iz prošlosti. I uvijek će biti lijepo. Stvar je u nečemu drugome, ne u osjećajima, riječima i izjavi ljubavi. Uostalom, svatko tko može ili to želi, neka pokuša shvatiti sam.

47

Vladimir Megre

BOŽANSKA HRANA

Sjetio sam se tek nakon nekoliko dana da sam od Anastazije želio doznati kako se pripravlja ljekoviti napitak. Želio sam zapravo doznati način pravilne prehrane da mogu prenijeti čitateljima. Dobro je da sam se prisjetio. Anastazija je tako znala za veoma neobičan i jedinstven način prehrane, prihvatljiv čak i za gradskoga čovjeka.

Nije mi bilo jasno zašto mi Anastazija nije rekla kako se priprav­lja napitak nego mi je pričala о sposobnostima čovjeka, о bolesnima i iscjeljiteljima. О tome smo više puta razgovarali, no to što mi je ovaj put ispričala bilo je više nego zanimljivo.

- Vladimire, stvarnost stvaramo sami.* Svatko na Zemlji može shvatiti kako su ljudi živjeli prije mnogo tisuća godina, a može vidjeti i budućnost i izgraditi svoju budućnost. To je nešto značajno. Svatko to može. To jedino treba shvatiti pa te nitko neće moći udaljiti od istine. Medu ljudima će tako zavladati razumijevanje i prestat će beskonačni ratovi.

Uloženo je mnogo napora ne bi li se iskrivila stvarnost onoga što se dogodilo u prošlosti. Stvarnost se iskrivljuje onda kada čovjek predodžbu о prošlosti ne stvara sam nego na temelju onoga što je netko zaključio i rekao.

- Anastazija, nije posve jasno kako svatko na Zemlji može doznati sam о tome kako su ljudi živjeli u prošlim stoljećima, još više tisućljećima. Postoji zasebna znanost koja se bavi poviješću čovječanstva. Premda se znanstvenici i danas spore о podrijetlu

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).

48

Nova civilizacija

čovjeka i о njegovoj predodređenosti. Povijesni se događaji različito tumače.

- Tumače li se različito, znači da se tumače vjerodostojno i nevjerodostojno. Možda i sva tumačenja govore pogrešno о prošlosti? Netočna se tumačenja daju nekomu za volju. Ali istinu ćeš spoznati jedino kad sam u sebi stvoriš slike prošlosti. Tad ćeš shvatiti i svoju predodredenost i svoje mjesto u Svemiru.

- Ali, na primjer, kako mogu shvatiti slike о povijesnim događanjima prošlih tisućljeća?

- Trebaš ih zamisliti logički razmišljajući. Pred tobom će se pojaviti i slika iz života vedruske civilizacije.

- О čemu bih trebao logički razmišljati?

- Trebao bi zamišljati i pojavit će ti se slike ljudi koje si sretao tijekom pedeset godina života. Zatim bi trebao vidjeti kako su se te slike mijenjale.

- Nije mi baš jasno kako bih trebao razmišljati.

- Bit će ti jasno budeš li mislio. Počnimo, Vladimire, a zatim ćeš nastaviti sam. Tako će svatko moći stvoriti slike iz prošlosti da bi mogao ponijeti u budućnost ono najljepše.

- Može, ali počni prva.

- Hoću. Prati me, i možeš li, dodaj detalje. Oni su važni. Danas možeš vidjeti puno bolnica i ljekarni s lijekovima protiv tisuću različitih bolesti.

- Da, to zna svatko. Što dalje?

- Prisjećaš li se da ih je samo prije trideset godina bilo manje?

- Da, točno.

- A koliko ih je bilo prije sto odnosno dvjesto godina?

- Još puno manje. Svi znaju da su temelji suvremene medicine položeni prije samo dvjesto i nešto godina.

- Eto, vidiš, zahvaljujući logičkome razmišljanju došao si do zaključka da u ne tako davnoj prošlosti nije uopće bilo bolnica. A sad razmisli pa se prisjeti tko je liječio ljude kad su se loše osjećali.

-Tko?

49

Vladimir Megre

50

- Živio si na selu i vidio kako je tvoga oca i majku tvoja baka hranila napicima od trava.

- U tome su selu osim moje bake mogli i drugi liječiti.

- U svakom su se naselju mogli naći sakupljači koji su poznavali ljekovite trave. Svakome je bila odmah pružena pomoć kad se ne bi dobro osjećao odnosno kad bi se teško razbolio. Za to bi malo platio, a često bi se samo zahvalio.

- Pa da, svi su bili susjedi, a uokolo je bilo raznoraznih trava.

- Da, bilo je dosta ljekovitih trava. Mnogi su dobro poznavali svojstva tih trava.

- Naravno da su znali. Znao sam i ja nešto, ali sada više ne znam.

- Evo, vidiš, zaboravio si, a i mnogi su zaboravili. Pojavi li se u čovjeka ranica, što će učiniti?

- Otići će u ljekarnu i kupiti zavoj odnosno flaster i previt će ranu.

- Utrošit će vrijeme dok ne dođu do ljekarne, a potrošit će i novac. A nekada je svako dijete znalo da se list bokvice može staviti na ranu pa će rana brzo zacijeliti, a izbjeći će se i infekcija.

- Znam, premda je sada u mnogim mjestima zagađena trava. Posvuda je zagađen zrak od automobilskih ispusta, prašine i kisele kiše.

- Jest, tako je. Premda je bit u nečemu drugome. Govorimo о slici prošlosti, pa možeš sam zaključiti da je nekada čovjek imao više znanja od današnjega čovjeka da bi mogao liječiti.

- Izgleda da je tako.

- Vladimire, osjećam ti u glasu prizvuk sumnje i nepovjerenja. Na taj ti se način neće pojaviti slika. Trebaš u potpunosti vjerovati ili posve negirati. Slijedi dalje logiku razmišljajući.

- Shvaćaš, Anastazija, logika mi upravo i kaže da je čovjek nekada imao više znanja iz narodne medicine od današnjega čovjeka. Dapače, možemo reći da je imao znatno više znanja. Tako ispada da je zahvaljujući tome znanju medicina mogla puno više pružiti od današnje medicine. Nekako nam je odmah teško prihvatiti da nam

Nova civilizacija

nisu potrebne sve te suvremene bolnice, ljekarne i znanstvene usta­nove. Nevjerojatno je što nakraju imamo! Tako je naš predak, koji je živio u vrijeme vedruske civilizacije, pojeo travu ili popio napitak kad mu nije bilo dobro, i bolest bi odmah prošla. Čovjek naše civilizacije kad oboli ide u bolnicu. Plaća liječnika, koji mu prepisuje lijekove ili injekcije da bi potom opet platio za lijekove, pa i puno više. Često zna biti da su lijekovi lažni. Činovnici iz ministarstva kažu da se u ljekarnama prodaje do trideset posto lažnih lijekova. Pojavljuje se i mnogo različitih neizlječivih bolesti. Kao da je netko namjerno uništio savršenije znanje i zamijenio ga znanjem koje se pokazuje kao varljivo i ne tako učinkovito. Uostalom, službena je medicina još uvijek oprezna prema narodnim iscjeljiteljima, vjerojatno stoga što su joj oni konkurenti. Ali je neshvatljivo zašto nema razumijevanja u državi i u društvu kad se čovječanstvo tijekom povijesti tisućljećima učinkovito iscjeljivalo uz pomoć narodne medicine te je steklo i veliko iskustvo, i stoga bi se znanja iz narodne medicine trebalo i usavršavati i izučavati. To bi se znanje moglo i predavati u školi.

Ali tada bi propao sav biznis koji je povezan s današnjom medicinom. Nevjerojatno! Anastazija! To je nevjerojatno! Izgleda da počinjem shvaćati da se današnja medicina ne bavi toliko liječenjem koliko najobičnijim biznisom. Znači, bavi li se biznisom, tad i tim velikim poduzećima koja proizvode tablete, više odgovara da su ljudi bolesni. Imaju veći prihod kad je više bolesnih. Prema zakonima biz­nisa na taj će se način stalno povećavati broj oboljelih. To je pokvaren sustav. Sve više vjerujem u to da je nekada davno zdravstvena zaštita bila znatno racionalnija i učinkovitija. No zbog nekih se povijesnih činjenica u to ipak ne mogu u potpunosti uvjeriti.

- Kojih činjenica?

- Pa, na primjer, poznato nam je iz povijesti kako je izbila epide­mija kuge, boginja, gube. Neki povijesni udžbenici pišu о tome da su izumirala cijela naselja. Je li to točno?

- Jest, točno je.

- Ali su danas, zahvaljujući suvremenoj medicini, pobijeđene i kuga, kolera i boginje. Svi se tako cijepe protiv boginja. I to je tako. Znači da se narodni iscjeljitelji nekada nisu mogli boriti protiv tih

51

Vladimir Megre

bolesti, u čemu je uspjela današnja medicina.

- Vladimire, to nije točno. Pogledaj koje je to bilo vrijeme i usporedi jednostavne činjenice. Epidemije koje spominješ izbile su onda kad su počeli progoniti iscjeljitelje. Mnoge su čak i pogubili. U okultno doba oni nisu bili po volji vlasti. Nekada se smatralo, a smat­ra se i danas, da su pogani neduhovni, budući da su osjećali duboko poštovanje prema Prirodi. To nije točno, jer su pogani poštivali Prirodu kao Božju tvorevinu. Poznavali su i mnogo Božanskih tvore­vina, danas nepoznatih ljudima.

- Anastazija, nemoj dalje! Ne sumnjam više. Suvremena se medi­cinska znanost ne može uopće uspoređivati s narodnom medicinom. U to sam uvjeren. Ali zašto si se tako trudila da se u to uvjerim?

- Ne samo ti nego i tvoji čitatelji. Željela sam da usporede činje­nice i da shvate.

- Ali zašto?

- Kad je neka činjenica neosporna, tad se mogu povući i drugi neosporni zaključci. Ti će se zaključci u konačnici pokazati nevjero­jatnima, ali Vladimire, pričekaj, molim te, nemoj se čuditi.

- Na primjer, о kakvim to nevjerojatnim zaključcima govoriš?

- Najprije odgovori na pitanje kako ljudi, zapravo većina njih, znaju otkuda je u davnini čovječanstvo vladalo tako velikim znanjem о Prirodi?

- Kako otkuda? Misliš li na pripravke narodne medicine, svi

znaju da su se znanja о njima prenosila iz naraštaja u naraštaj.

- Neka bude tako. Znanja su se prenosila. Ali složit ćeš se da je od tisuću recepata netko napisao prvi recept za ljekovite pripravke.

- Naravno, logično je da je netko trebao prvi napisati recept, premda je danas nemoguće odrediti pravo autorstva na te proizvode.

- To je moguće! Stvoritelj je dao svima bez izuzetka sve znanje о velikome stvaranju. Vladimire, pokazat ću to i tebi i drugima. Nemoj odmah reći da je nemoguće to što ću ti reći.

- Nastojat ću. Reci.

- Smatra sa da je prvobitni čovjek bio znatno gluplji od današnjega. To nije točno, Vladimire. Prvobitni su ljudi vladali

52

Nova civilizacija

Božanskim znanjem.

- Anastazija, ali na što misliš kad govoriš о prvobitnim ljudi­ma? Zar je Bog sam pisao recepte za pripravke od ljekovitih trava? Povjesničari tvrde da je čovječanstvo tijekom tisućljeća skupljalo znanje.

- Prosudimo li dokraja logički, tad iz te tvrdnje treba izvesti drugi zaključak.

- Koji?

- Iz toga slijedi da čovjek nije savršeno Božje stvorenje nego najnerazvijenije od svih bića koja žive na Zemlji.

- Kako si to zaključila?

- Razmisli sam! Tvoj pas zna koju travu treba uzeti kad se raz­boli. Zna to i mačka i poći će u šumu po potrebnu travu. Njima nije nitko pisao recepte. Pčela zna kako iz cvijeta dobiti cvjetni sok. Zna kako napraviti saće, u kojemu će čuvati med i kako skupljati cvjetni prah. Zna kako brinuti о potomstvu. Pčelinja će obitelj uginuti izdvo­jimo li barem jednu kariku iz lanca znanja koje ona čuva u svome pamćenju.

Ali pčele postoje i danas. To može značiti samo to da je Stvoritelj sve znanje dao prvobitno, u trenutku stvaranja. Pčele zato i nisu uginule nego žive milijunima godina i stvaraju svoje jedinstveno saće, kao i u samome početku stvaranja. Jednako tako i mravi grade svoje kuće. Cvijet tako raskriva svoje latice u zoru, poput prvoga dana stvaranja. Drvo jabuke, višnje odnosno kruške točno znaju koji sok trebaju uzeti iz zemlje da bi izrasli plodovi. Sve je znanje prvobitno dano, u trenutku stvaranja. Čovjek jednako tako nije izuzetak.

- Da, nevjerojatno. Razmislimo li logički, tad ćemo neizbježno doći do tog zaključka. To znači... Čekaj, a gdje je to znanje sada?

- Ono je u svakome čovjeku. I svatko si može sam pripraviti okrepljujući napitak od ljekovitih trava.

- Ali kako?

- Pa tako, Vladimire, jer je taj recept Bog čovjeku prvobitno dao. Čovjek se može izliječiti od mnogih bolesti i može si produžiti život. To je posve jednostavno, premda i nije jednostavno. Razmisli li, do

53

Vladimir Megre

***

U doba vedruske civilizacije svi su ljudi živjeli više od sto godina. Nisu znali ni za koju bolest. Hranili su se kao što je to Bog odredio. Stvoritelj nije samo tako, bez razloga, učinio tako da svaka trava, svi bobičasti plodovi, povrće i voće ne sazriju odmah nego jedan za dru­gim točno određenim redom. To je imalo veliko značenje.

Plodovi su sazrijevali u rano proljeće, ljeto i kasnu jesen. Smatralo se da je plod sazrio onda kad je čovjek od njega mogao imati najviše dobrobiti. Čovjek koji je živio na svome imanju, i hranio se tako kao što je to Bog odredio, nije mogao biti bolestan. Bog je odredio kad i koju hranu čovjek treba uzimati. Čovjek je sam znao koliko treba jesti. О tome nije razmišljao nego je jeo koliko je htio. Organizam mu je s točnošću mogao odrediti, sve do najmanjega grama, koliko treba pojesti.

Ujesen se pravila zimnica od bobičastih plodova, korjenastih plo­dova, trava, oraščića i gljiva. Zimi je u svakoj seoskoj kući bio prostrt stol. Na pladnju je bilo nešto od proizvoda spremljenih prethodnog ljeta. Svatko je u obitelji imao svoj posao. Kad bi osjetio glad ili žed, prišao bi stolu i bez razmišljanja uzeo potreban plod. Vladimire, obrati pažnju na to da je plod uzimao bez razmišljanja. Organizam mu je točno znao koji proizvod treba uzeti i u kojoj količini. To je bilo svakome dano od Boga. Čovjek to može i danas oživjeti. Za to su mu potrebni podaci.

Prilagodila sam za današnjega čovjeka prehranu kakva je bila u vrijeme Vedrusa. Pokušaj se tako hraniti, a neka pokušaju i drugi. Evo kako su se oni hranili.

***

54

toga može doći svaki čovjek. Počet ću od pretpovijesti.

Nova civilizacija

Čovjek koji živi u stanu u gradu bi trebao nabaviti manju količinu, od sto do dvjesto grama, povrća, voća i jestivih trava iz pod­neblja u kojemu živi.

Prije uzimanja hrane ne bi trebalo cijeli dan ništa jesti. Trebalo bi piti izvorsku vodu, a za ručak popiti čašu soka od crvene cikle. Nakon što popijemo sok od cikle, ne bi trebali nikamo izlaziti. Nastupit će proces intenzivnoga čišćenja želuca i crijeva.

Sljedećeg dana ujutro nakon buđenja, osjetimo li glad, trebamo uzeti nešto povrća, voća odnosno jestive trave, svejedno koje vrste, i staviti na pladanj. Zatim treba sjesti za stol i pažljivo promotriti hranu na pladnju. Nakon toga je treba pomirisati i kušati, a zatim dobro prožvakati i pojesti. U vrijeme jela bismo trebali biti sami u sobi i trebali bismo se izolirati od zvukova umjetnoga svijeta.

Nakon uzimanja proizvoda bit ćemo siti i osjećaj gladi se neće odmah pojaviti. Osjetimo li glad, trebamo uzeti drugi proizvod i pojesti ga na način na koji smo pojeli prvi proizvod.

Sve proizvode treba uzimati, nije bitno kojim redom, ali u krat­kome razmaku. Kušamo li tako proizvod u određenome vremensko-me razmaku, pojavit će se osjećaj gladi. Treba početi jesti ujutro.

Tijekom dana će čovjek probati sve proizvode koji rastu u pod­neblju u kojemu živi. Pojede li čovjek puno različitih proizvoda, i ne bude li mu dosta samo jedan dan, sljedeći dan treba nastaviti jesti na isti način.

Taj je postupak veoma važan. Na taj će način mnogi ljudi dati svome organizmu mogućnost da možda prvi put u životu odrede kakav je proizvod po okusu. Tako će znati koliko im je točno potrebno u određenome trenutku.

Nakon što se organizam upozna sa svim proizvodima, treba uzeti veliki pladanj. Sve povrće treba nasjeckati u nevelikim komadi­ma i razmjestiti po pladnju. Na isti ili na drugi pladanj treba staviti nešto zelenja i bobičastih plodova. Na tanjur s lakopokvarljivim plo­dovima treba doliti izvorske vode.

Na stol treba staviti med, cvjetni prah, cedrovo ulje i izvorsku vodu. Možemo se baviti svojim poslom. Osjetimo li glad, možemo

55

vladimir Mеgre

poći do stola i uzeti rukom ili drvenom žlicom proizvod koji želimo i pojesti ga.

Neke ćemo proizvode sve pojesti, a neke možemo ostaviti. To znači da je naš organizam, naš osobni liječnik koji ima najviše zna­nja, koji je stručnjak za prehranu i kojega je za nas odredio Stvoritelj, odabrao ono što nam je u tome trenutku bilo najpotrebnije, a višak je ostavio.

Sljedećeg dana ne moramo staviti na stol ono što nismo pojeli. Ali nakon tri dana trebamo izložiti sve proizvode. Možda će organi­zam nešto drugo poželjeti.

Čovjek će tako moći postupno odrediti koje će proizvode pri­vremeno potpuno isključiti iz obroka, da ne troši vrijeme na nabavu onoga što mu nije potrebno. Premda mu se i proizvodi koje je odbacio mogu s vremenom pokazati potrebni, pa bi na stol tako trebalo povre­meno iznositi sve proizvode.

Znam da čovjek koji živi u vašemu svijetu često mora napustiti svoj dom. No i u tom slučaju možemo nabaviti potrebnu hranu. Tako na primjer možemo nabaviti, ili sami napraviti, košaricu od kore breze. U nju možemo staviti nešto od hrane sa stola. Organizam će potom sam odrediti što mu je najpotrebnije.

Pođemo li nekamo na dugo vremena, na novome mjestu treba­mo isto tako početi pronalaziti proizvode koji tamo rastu ne bi li se s njima upoznao organizam. Proizvodi će možda imati isti naziv, no razlikovat će se po okusu.

Vladimire, imajući u vidu takvu prehranu, treba shvatiti ono što je najvažnije. Sve životinjske vrste nemaju sposobnost da mogu odrediti koji je proizvod organizmu najkorisniji, u kojemu trenutku i u kojoj količini. Čovjek čuva u sebi to znanje. To znanje ima svaki čovjek.

Naš je sin sve ispravno zamislio. Ne bi li ti pripravio ljekoviti napitak od trava iz tajge, počeo je slijediti samura. Kad bi ti znao kakva je po okusu svaka trava, tad bi tvoj organizam mogao znati bolje od samura koje su za tebe najpotrebnije trave. Kad se vratiš u svoj stan, nabavi proizvode do kojih ti je najlakše doći da bi tvoj organizam mogao po okusu znati što ti najviše treba. Proizvode nemoj miješati

56

Nova civilizacija

i soliti, jer tvoj organizam neće moći znati kakva su im svojstva i za što su potrebni.

***

Način na koji svatko može sastaviti svoju prehranu i pripraviti ljekovite pripravke pokazao mi se posve originalan i logičan. Napokon, organizam svih ljudi ne može imati potrebu za istim proizvodima i istom količinom proizvoda. To znači da ni prehrana ne može biti univerzalna ni ista za sve. Na način na koji je to predložila Anastazija, svatko si može sam sastaviti individualnu prehranu, koja će mu biti u potpunosti prilagođena i za njega korisna. No izgleda da prehrana koju si je čovjek odabrao, nije uvijek korisna za zdravlje. Proizvođači i organizatori proizvodnje u suvremenoj prehrambenoj industriji u proizvodnji se hrane služe takvom tehnologijom proizvodnje koja je za njih najprihvatljivija. Na primjer, jedna od najmoćnijih i naj­utjecajnijih svjetskih kompanija, svima dobro poznati McDonald's, potaknula je ljude u cijelome svijetu da jedu iste hamburgere i chees-eburgere s pečenim krumpirićima u vrećici i tako je za sve uvela istu normu. Jasno je da takav sustav odgovara proizvođaču, jer koristi iste proizvode, strojeve i tehnologiju. Takvi se jednolični proizvodi tako puno razlikuju od prirodne prehrane, a i štetni su. Sve više ljudi na Zemlji to uvida. Tako je u srijedu, 16. listopada 2002. godine održan prosvjed protiv McDonald'sa, koji se službeno obilježava svake godine na Svjetski dan hrane UN-a. Prosvjedovalo se protiv hranjenja otpa­cima umjesto zdrave hrane, protiv agresivne reklame koja se obraća djeci, protiv nemilosrdne eksploatacije radne snage, protiv neetičnoga odnosa prema životinjama, protiv uništavanja prirode i upravljanja multinacionalnih kompanija na globalnoj razini, koje upravljaju našim životima.

Sve veći broj prosvjednika u svijetu vidi u McDonald su simbol suvremenoga kapitalizma. U cijelome se svijetu sudi američkim kom­panijama, koje nam pod hranu podmeću otpatke i prodaju ih, a to su: McDonald's, Kentucky Fried Chicken, Burger King i Wendy's. Sudski

57

Vladimir Megre

su procesi pokrenuti na inicijativu milijuna prevarenih kupaca, koji su prosvjedovali protiv sustavne i neetičke promidžbe prehrambenih proizvoda štetnih za zdravlje, koji su utjecali na pojavu bolesti poput gojaznosti, srčanih bolesti i raznih drugih ozbiljnih zdravstvenih problema. Posvuda u Europi i SAD-u raste zabrinutost za zdravlje ljudi, a to se osobito odnosi na bolesti poput kravljega ludila, od kojih obolijeva krupna rogata stoka, korištenje genetski modificirane stočne hrane, kao i genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, poput krumpira i kukuruza, i njihova djelomičnoga korištenja u dru­gim proizvodima, kao u čokoladi i slastičarskim proizvodima.

Pitanje je je li stvoren samo sustav prehrane koji nekome donosi dobit. Sto je sa suvremenim državnim strukturama?

Evo, uzmimo za primjer suvremeno demokratsko društvo. Koliko je ono idealno za život? Veoma me zanimalo Anastazijino mišljenje о tome.

- Anastazija, reci, ako je netko mogao za svoju korist, a na uštrb mnogih ljudi, stvoriti sustav prehrane, nije li onda zbog istoga razloga mogao stvoriti i društveno uređenje?

- Jasno je da je mogao. Vladimire, razmisli sam о tome da pro­laze stoljeća i mijenjaju se različita društvena uređenja, no bit ostaje ista, a to je iskorištavanje čovjeka.

- No ipak nisu sva jednaka. Na primjer, bilo je robovlasničko društvo, a danas imamo demokraciju. Mislim da u demokrat­skome društvu ima puno manje iskorištavanja nego što je bilo u robovlasničkome društvu.

- Vladimire, želiš li da ti pokažem sliku prošlosti i ispričam ti priču?

- Da, želim.

- Evo, poslušaj.

58

Nova civilizacija

DEMON KRACIJE

Robovi su išli polako jedan za drugim. Svaki je nosio brušeni kamen. Kretali su se pod prismotrom stražara u četiri kolone dužine od kilometar i po što se protezala od mjesta gdje se klesao kamen pa sve do mjesta gdje su započeli graditi grad tvrđavu. Na desetak je robova dolazio jedan naoružani stražar vojnik. Sa strane s koje se kretala povorka robova, na vrhu trinaestmetarske gore, sagrađene rukama od brušenoga kamenja, sjedio je Kracije. On je bio jedan od vrhovnih svećenika. Tijekom četiri je mjeseca šutke promatrao što se događalo. Nitko mu nije smetao i nitko ga nije smio čak ni pogledati da ga ne bi prekinuo u razmišljanju. Za robove i stražare podignuta gora s prijestoljem bila je neodvojivi dio krajolika. Nitko nije obraćao pažnju na čovjeka koji je nepomično sjedio na prijestolju na vrhu gore, a zatim se opet pomaknuo. Kracije si je postavio zada­tak reorganizirati državu, učvrstiti tisućljetnu vlast svećenika, kojima će podčiniti sve ljude na Zemlji i pretvoriti ih, zajedno s vladarima države, u robove svećenika.

***

Jednom se Kracije spustio s gore. Na prijestolju je ostavio svoga dvojnika. Svećenik se preobukao i skinuo vlasulju. Naredio je načelniku straže da ga poput najobičnijega roba prikuju lancima i stave u kolonu iza mladoga i snažnoga roba Narda.

Promatrajući lica robova, Kracije je primijetio da pogled toga mladića odaje radoznala čovjeka koji umije rasuđivati, za razliku od mnogih drugih robova, koji su bili odsutni odnosno otuđeni. Nard je

59

Vladimir Megre

60

izgledao sabran i zamišljen i malo nemiran. Svećenik je zaključio da on smišlja nekakav plan i htio se uvjeriti u točnost svoje prosudbe.

Kracije je dva dana slijedio Narda šutke tegleći kamenje. Sjedio je pokraj njega u blagovaonici i spavao zajedno s njim na daščanome ležaju. Treće se noći, čim je začuo naredbu za odlazak na počinak, Kracije okrenuo mladome robu i upitao ga šapćući, s gorčinom u glasu i izrazom očajanja, ne navodeći na koga se pitanje odnosi: "Zar će tako nastaviti sve do groba?"

Svećenik je vidio kako se mladi rob trgnuo i odmah mu se okrenuo. Oči su mu se sjajile. Moglo se vidjeti kako se sjaje čak i pri mutnome svjetlu plamena u prostranoj daščari.

- Tako više neće dugo biti. Smišljam plan. Starče, i ti se možeš pridružiti - šapćući je odgovorio mladi rob.

- Koji plan? - nezainteresirano je upitao svećenik, uzdahnuvši.

Nard je stao žarko i samouvjereno objašnjavati:

- Starče, i ti, i ja, i svi mi ćemo uskoro biti slobodni i više nećemo biti robovi. Vidiš i sam, starče, na svakih deset robova dolazi po jedan stražar. Jedan je stražar i na petnaest robinja koje kuhaju i šiju. Krenemo li svi u dogovoreno vrijeme na stražu, pobijedit ćemo je. Nije bitno jesu li stražari naoružani, a mi u lancima. Ima nas desetak na svakoga stražara, a i lance možemo upotrijebiti kao oružje protiv mača. Razoružat ćemo sve stražare. Svezat ćemo ih i oteti im oružje.

- Ah, mladiću - ponovno je uzdahnuo Kracije i tobože ravnodušno odgovorio: - Nisi dokraja razradio plan. Razoružat ćeš stražu koja nas čuva, no vladar će ponovno poslati novu, možda čak i cijelu vojsku, pa će ubiti robove pobunjenike.

- Razmišljao sam i о tome, starče. Treba odabrati vrijeme kad neće biti vojske. Ukazat će se pogodan trenutak. Vidimo da se vojska priprema za pohod. Priprema se vojnička hrana za tromjesečni pohod. Znači da će nakon tri mjeseca vojska doći na mjesto odredišta i započet će bitku. Vojska će oslabiti u borbi, ali će pobijediti i uhvatit će puno novih robova. Za njih se već grade nove daščare. Trebamo razoružati stražu čim vojska našega vladara stupi u bitku s neprijateljskom vojskom. Glasnicima će trebati mjesec dana ne bi li razglasili vijest о neodložnome povratku. Oslabljena će se vojska vraćati najmanje tri

Nova civilizacija

mjeseca. Za četiri ćemo se mjeseca uspjeti pripremiti za susret. Neće nas biti manje od vojnika. Uhvaćeni će nam se robovi htjeti pridružili kad vide što se dogodilo. Starče, sve sam točno predvidio.

- Da, mladiću, svojim ćeš planom i mislima razoružati stražare i pobijedit ćeš vojsku - sad već ohrabrujuće odgovorio je svećenik i dodao - ali što će poslije raditi robovi i što će biti s upraviteljima, stražom i vojnicima?

- Promislio sam malo о tome. Sad mi jedino pada na pamet to da će robovi prestati biti robovima. Svi koji nisu bili robovi postat će robovima - razmišljajući naglas odgovorio je ne tako uvjereno Nard.

- Što ćeš sa svećenicima? Reci mi, mladiću, kad pobijediš, hoćeš li svećenike poslati u robove ili ćeš ih ostaviti slobodne?

- Svećenike? Ni о tome nisam razmišljao. No neka svećenici ostanu tako kao i do sada. Slušaju ih i robovi i upravitelji. Premda ih je katkada teško shvatiti, mislim da nisu opasni. Neka pričaju о bogovima, a mi sami znamo kako najbolje živjeti.

- Kako najbolje - dobro je tako - odgovorio je svećenik i napravio se kao da mu se jako spava.

Ali Kracije te noći nije spavao. Razmišljao je. "Najjednostavnije je, jasno", mislio je Kracije, "obavijestiti о uroti upravitelja pa će uhvatiti mladoga roba. Razvidno da je on glavni podstrekač koji će povući sve ostale. Ali to neće riješiti probleme. Robovi će uvijek željeti oslobođenje od ropstva. Pojavit će se novi predvodnici, razrađivat će se novi planovi, što znači da će glavna prijetnja državi uvijek dolaziti iznutra."

Kracije je imao zadatak razraditi plan porobljavanja cijeloga svijeta. Znao je da to ne može postići samo fizičkim nasiljem. Treba psihološki utjecati na svakoga čovjeka i čitave narode. Misao čovjeka treba izmijeniti i usaditi u svakoga misao о tome da je ropstvo više dobro. Treba rasprostraniti takav program koji će se dalje sam razvija­ti i utjecati na čitave narode. Ljudi će izgubiti osjećaj za prostor i vri­jeme i ispravne misli, a najvažnije, više neće imati pravilnu predodžbu о stvarnosti. Kracije je sve brže mislio. Više nije osjećao tijelo i teške lance na rukama i nogama. A onda mu je iznenada bljesnula ideja programa. Program, doduše, još nije bio u cijelosti razrađen i

61

Vladimir Megre

shvatljiv, premda je izgledalo da može pobuditi široke narodne mase. Kracije se osjetio kao apsolutni vladar svijeta.

Svećenik je ležao okovan u lancima na daščanome ležaju. Bio je oduševljen samim sobom i razmišljao: "Sutra ujutro kad odvedu sve na posao, naredit ću načelniku straže, i na dogovoreni će me znak izvesti iz kolone robova i skinuti mi okove. Razradit ću svoj program. Izgovorit ću nekoliko riječi, i svijet će se početi mijenjati. Nevjerojatno! Samo nekoliko riječi - i cijeli će mi se svijet podčiniti, meni i mojoj misli. Bog je uistinu obdario čovjeka silom, najjačom silom u Svemiru, a ta je sila ljudska misao. Kao rezultat te sile nastat će riječi. Izgovorit ćemo ih i promijenit će se tijek povijesti.

Ukazala se veoma povoljna situacija. Robovi su pripremili plan pobune. Plan je bio smišljen i bilo je razvidno da je robovima mogao u međuvremenu donijeti povoljan ishod. No ja ću izgovoriti samo neko­liko riječi, i učinit ću robovima u sljedećih tisuću godina ne samo njih nego i potomke današnjih robova, pa čak i same vladare na Zemlji."

Ujutro je na Kracijev znak načelnik straže skinuo Kraciju okove. Sutradan su već bili pozvani preostalih pet svećenika i faraon na vrh gore, na mjesto s kojega se širio pogled. Kracije se obratio okuplje­nima:

- To što ću sad reći, nitko ne smije zapisati, niti kasnije prepričavati. Između nas nisu zidovi, i osim vas me nitko drugi neće čuti. Smislio sam način kako ću sve ljude na Zemlji pretvoriti u robo­ve našega faraona. To je nemoguće učiniti uz pomoć mnogobrojne vojske i iscrpljujućih ratova. No ja ću to učiniti uz pomoć samo neko­liko riječi. Nakon samo dva dana ćete moći vidjeti da se svijet počinje mijenjati. Pogledajte dolje kolonu robova okovanih u lance, od kojih svaki nosi po jedan kamen. Čuva ih mnogo vojnika. Uvijek smo mis­lili da je za državu bolje što ima više robova. No što je više robova, trebat će se to više čuvati njihove pobune. Tako ćemo povećati stražu. Robove moramo dobro hraniti, inače neće moći vršiti težak fizički rad. No robovi su svejedno lijeni i skloni pobuni. Pogledajte kako se sporo kreću, a lijeni ih stražari ne tjeraju bičem i ne udaraju čak ni zdrave i snažne robove. Ali oni će se kreteti znatno brže i neće im trebati straža. Stražari će također postati robovi. Evo kako se to može postići: Neka danas u suton glasnici razglase faraonovu naredbu: "U

62

Nova civilizacija

zoru novoga dana svim će robovima biti darovana sloboda. Slobodan će čovjek dobiti po jednu novčanicu za svaki kamen donesen u grad. Za novčanice će moći dobiti hranu, odjeću, kuću, dvorac u gradu i sam grad. Odsada ste vi slobodni ljudi."

Kad su svećenici shvatili Kracijeve riječi, jedan je od njih, onaj najstariji, rekao:

- Kracije, ti si demon. Zahvaljujući tvojim mislima zavladat će demonske metode nad mnogim narodima na Zemlji.

- Neka budem demon, i neka to što sam zamislio ljudi ubuduće zovu demokracijom.

***

Robovima je u zoru objavljena naredba. Mnogi nisu mogli doći к sebi od iznenađenja i nisu spavali cijelu noć pri pomisli na sretan život što će ga započeti.

Sljedeći su se dan ujutro svećenici i faraon ponovno popeli na goru, rukama podignutu. Zadivila ih je slika koju su ugledali: tisuće je bivših robova vuklo isto kamenje nastojeći preteći jedan drugoga. Mnogi su, obliveni znojem, nosili i po dva kamena. Ostali, koji su nosili po jedan kamen, trčali su i dizali prašinu. Neki su stražari također nosili kamenje. Ljudi koji su osjetili slobodu, jer su im skinuli okove, željeli su doći do što više željenih novčanica da bi mogli početi sretno živjeti.

Kracije je još nekoliko mjeseci proveo na gori, na mjestu s koje­ga se pružao pogled na okolicu. Zadovoljan je promatrao što se dolje događalo. Došlo je do velikih promjena. Jedan se dio robova počeo okupljati u neveliku skupinu. Izgradili su kolica, koja su natrpali kamenjem. Gurali bi ih puni znoja.

"Izumit će još puno uređaja", sa zadovoljstvom je razmišljao Kracije. "Evo, među njima su se već pojavili i oni koji pružaju usluge, nosači vode i hrane. Dio je robova jeo hodajući. Nisu željeli trošiti vrijeme da bi stigli do daščare gdje se dijelila hrana. Nosačima bi za

63

Vladimir Megre

***

- Anastazija, ti sigurno misliš na obične radnike? Pa dobro, to se može prihvatiti. Ali ne bismo trebali ubrajati u robove rukovodioce poduzeća, činovnike i poduzetnike.

- Vladimire, vidiš li kakvu razliku između njih, onda objasni u čemu se sastoji?

- Razlika je u tome što jedni rade i poput robova nose kamenje. Drugi upravljaju procesom, današnjim rječnikom rečeno, proizvod­nim procesom.

- Ali upravljanje je također posao i često složeniji posao od nošenja kamenja.

- Pa da, u cjelini uzev, poduzetnici trebaju više misliti. Oni od jutra do večeri misle na posao. Zar su onda i faraon i predsjednik i kancelar također robovi?

- Da, jesu. Robovima su postali i svećenici koji su izvršili kobno djelo.

- Postoje li robovi, znači da bi trebali postojati i robovlasnici? Tko su oni? Ne ubrajaš li u njih možda čak i svećenike?

- Robovlasnika predstavlja nenaravan svijet što ga stvaraju ljudi. A stražari su unutar većine ljudi. Oni ih bičuju i tjeraju zarađivati novac.

- Tužna je to slika i bezizlazna. Tijekom proteklih su tisućljeća

64

hranu plaćali u novcu. Ne mogu vjerovati da su se u njih pojavili i liječnici, koji nastradalima pomažu odmah na licu mjesta i plaćaju također u novcu. Robovi su izabrali i prometnike koji će nadgledati kretanje. Uskoro će između sebe izabrati i načelnike i suce. Neka ih i biraju - jer, nisu li slobodni, iako je bit ostala ista, i zapravo i dalje nose kamenje?

Proći će tisućljeća i oni će tako trčati, puni prašine, znojni, vukući teško kamenje. I danas potomci tih robova nastavljaju svoju trku bez smisla.

Nova civilizaciju

nastajala carstva da bi zatim nestala. Mijenjale su se religije, zakoni, no u biti se nije ništa promijenilo: čovjek je ostao rob kakav je i bio. Zar se to ne može ispraviti?

- Može. - Kako? Pa tko to može učiniti? - Slika. - Što je to slika? Koja slika? - To je slika kojom će se stvoriti drukčija situacija za ljude.

Vladimire, razmisli sam. Ljudi, koji danas vladaju svijetom uz pomoć novca, misle da čovjeku mogu donijeti sreću jedino vlast i novac. U to ih uvjerava i većina, koja želi zaraditi novac. Ali često, veoma često stradaju pobjednici besmislene utrke. Oni će dosegnuti vrh i postići će iluzoran uspjeh te će još jače od drugih osjetiti besmisao života. Pokazat ću ti sliku iz budućnosti, a ti je opisi, pa neka postane stvarnošću.

65

Vladimir Megre

MILIJARDER

Milijarder John Heizmann je umirao na četrdeset i drugome katu u svome uredu. Prostorije njegovih stanova su zauzimale cijeli kat: dvije spavaonice, dvorana za vježbanje, bazen, primaća soba, dva ureda. John Heizmann je posljednje tri godine tu našao svoje utočište. U tri godine nije niti jednom napustio stan. Niti jednom se nije spustio brzim dizalom u jednu od prostorija gdje je bila smještena služba njegova financijskoga i industrijskoga carstva. Niti jednom se nije popeo na krov do helikoptera s dežurnom posadom, spremnom izvršiti naredbe domaćina. Domaćin se nije pojavio niti jednom u tri godine.

John Heizmann je u jednome od svojih ureda triput tjedno primao samo četvoricu svojih najbližih pomoćnika. Bez osobita bi zanimanja slušao njihova izvješća na kratkim vijećanjima, koja nisu trajala duže od četrdeset minuta. Katkada bi im davao kratka uputstva. Naredbe se milijardera nisu razmatrale nego su se izvršavale odmah, bez pogovora. Njegovo se financijsko carstvo, čiji je bio isključivi vlasnik, svake godine povećavalo za 16,5 posto. Prihod se nije smanjio ni u posljednjih pola godine, kada Heizmann više nije održavao ni vijećanja. Stvorio je dobro uhodani mehanizam upravljanja koji je radio bez zastoja.

Nitko nije znao kakvo je bilo stvarno stanje milijardera. U tisku ga se gotovo nije spominjalo. Heizmann se strogo držao pravila prema kojemu je novcu strana taština.

Mladoga Heizmanna je još otac učio da valja pustiti političke karijeriste da se pokazuju na televizijskim ekranima i novinskim stra­nicama. Poučavao ga je da predsjednici i župani trebaju razgovarati

66

Nova civilizacija

s narodom i uvjeravati ga u sretan život. Milijarderi koji se obraćaju javnosti se tako trebaju voziti automobilima zastupničke klase u pratnji stražara, a njemu, Johnu, sve to ne treba. On bi trebao biti uvijek u sjeni i uz pomoć svoje vlasti, vlasti novca, upravljati vladama i predsjednicima, milijarderima i siromasima raznih zemalja koji ne bi smjeli slutiti tko njima upravlja.

Shema je posve jednostavna. Heizmannov je otac upravo osni­vač valutnoga fonda s mnogobrojnim ulagačima. U njemu on zapravo ima sedamdeset posto kapitala pod različitim imenima. Za priglupu masu to izgleda tako da je fond osnovan za pomoć zemljama u razvo­ju, premda je on u biti osnovan kao mehanizam uz pomoć kojega će skupljati danak u svim zemljama.

Tako, na primjer, počne li vojni sukob između dvije zemlje, jed­noj od njih, a najčešće objema, treba novac. Neka samo uzmu novac, koji će dobiti uz kamatu. Dođe li u nekoj zemlji do socijalnih potresa, i opet im treba novac, neka samo uzimaju, jer će ga vraćati uz kama­te. Stupe li u borbu za vlast dvije političke snage, jedna će od njih uz pomoć njihovih agenata dobiti novac, koji će opet vraćati s kamatom. Samo od Rusije oni dobivaju godišnje tri milijarde dolara.

Kao dvatedesetogodišnjak, John Heizmann mlađi je vrlo rado razgovarao s ocem. Inače strog i malo razgovorljiv, otac je jednom pozvao Johna к sebi u ured. Rekao mu je neka sjedne u fotelju pokraj kamina. Nalio mu je kavu sa šlagom koju je John rado pio. Zatim ga je sa zanimanjem upitao:

- Johne, sviđa li ti se studij na sveučilištu?

- Nije mi uvijek zanimljivo, tata. Mislim da profesori ne objašnjavaju posve jasno i razumljivo ekonomske zakone - iskreno je odgovorio John.

- Dobro. Točno si zaključio. No bit će bolje kažemo li da današnji profesori ne mogu objasniti ekonomske zakone, jer ih ne poznaju. Oni smatraju da je to stvar ekonomista. Ali to nije tako. Svjetskom ekonomijom upravljaju psiholozi, filozofi i igrači.

Kad sam navršio dvadeset godina, moj me otac, tvoj djed, Johne, uputio u tajne procesa upravljanja. Dvadeset ti je godina, Johne, i smatram da si dostojan naslijediti to znanje.

67

Vladimir Megre

68

- Hvala, oče - odgovorio je John. Tako je uz razgovore uz kamin započelo Johnovo obučavanje drukčijim ekonomskim zakonima od onih koje je učio na fakultetu. Otac je sina poučavao na osobit način. Proces obučavanja se sastojao od povjerljivih, dobronamjernih raz­govora s elementima igre, u kojima su se navodili primjeri. Podaci koje je John dobio od oca, bili su nevjerojatni, a naravno, nije ih bilo moguće doznati niti na jednome, čak i najuglednijemu sveučilištu.

- Johne, znaš li koliko ima bogatih u našoj zemlji odnosno u cijelome svijetu? - upitao ga je otac.

- Imena im se objavljuju u časopisima s poslovnom tematikom onim redoslijedom u zavisnosti о veličini imetka - smireno je odgo­vorio John.

- Pa na kojemu smo mi mjestu na tome popisu?

Otac je započeo s "mi", a ne s "ja", što je značilo da je i Johna smatrao suvlasnikom. Iako nije htio ražalostiti oca, John je odgovo­rio:

- Oče, tvoga imena nema na tome popisu.

- Točno, u pravu si, nema ga. Premda je čak i naša godišnja dobit veća od ukupnoga imetka mnogih s toga popisa. A imena nam nema na popisu jer nam ne trebaju svi gledati u novčanik. Sine, mnogi s toga popisa rade izravno ili neizravno za naše, tvoje i moje carstvo.

- Tata, ti si zasigurno ekonomski genij. Neshvatljivo mi je kako se bez ikakve vojne intervencije uspjelo pokrenuti čitavo carstvo da nam godišnje plaća danak? Uspio si razraditi veličanstvenu eko­nomsku operaciju.

Heizmann stariji je uzeo kameni hvatač za žeravicu. Pomaknuo je ugljen pa sebi i sinu šutke nalio u pehar lagano vino. Otpio je mali gutljaj te progovorio:

- Nisam uopće razradio nikakvu operaciju. Zahvaljujući kapitalu koji kontroliram, mogu samo narediti, a naredbu će izvršiti netko drugi. Mnogi bi se analitičari, genijalni mislioci u vladama raznih zemalja i predsjednici posve iznenadili kad bi doznali da današnje stanje u njihovim zemljama ne ovisi о tome što oni čine nego о tome što ja želim.

Nova civilizacija

Politički centri, ekonomski i analitički instituti, vladine struktu­re u mnogim zemljama neće saznati da rade isključivo po smjernica­ma koje su odredili malobrojni odjeli u mojoj nadležnosti. Na prim­jer, ukupnu socijalno-ekonomsku politiku, vojnu doktrinu Rusije određuje i kontrolira samo jedan odjel od četiri psihologa. Svaki od njih ima po četiri tajnika. Niti jedan od njih ne zna što drugi radi.

Pokazat ću ti kako se upravlja. To je veoma jednostavno. Johne, no ponajprije bi trebao shvatiti stvarne ekonomske zakone, о kojima nećeš nikada doznati od sveučilišnih profesora. Oni ih jednostavno ne znaju. Zakon je takav da u demokratskome društvu predsjedni­ci, vlade, banke, krupni i sitni poduzetnici u svim zemljama rade isključivo za jednoga poduzetnika na vrhu ekonomske piramide. Oni su radili za moga oca, sada rade za mene, a uskoro će raditi samo za tebe.

John Heizmann je gledao oca i nije mogao dokraja shvatiti ono što je čuo. Znao je da mu je otac bogat, no tu se nije radilo samo о bogatstvu nego о supervlasti koju on, John, treba naslijedi­ti. Fantastične je podatke bilo teško u potpunosti razumjeti. Kako je moguće da u slobodnome demokratskome društvu u biti svi, od predsjednika do stotina tisuća krupnih i sitnih poduzeća, koja pred­stavljaju samostalne pravne osobe, zapravo rade za samo jednoga čovjeka, njegova oca? - Kad sam čuo od tvoga djeda to što si sad ti čuo - nastavio je Heizmann stariji - nisam mogao odmah shvatiti. Mislim da nije ni tebi sve jasno, Johne. Ali, evo pokušaj to shvatiti. U svijetu ima bogatih ljudi. Ali na svakoga bogatoga dolazi jedan bogatiji. Postoji i onaj koji je najbogatiji. Za toga najbogatijega rade svi ostali bogataši, znači i svi njima potčinjeni. Takav je zakon sustava u kojemu živimo.

Svi razgovori о nesebičnoj pomoći zemljama u razvoju potpuna su obmana. Istina je da putem međunarodnih fondova bogate zemlje daju kredite zemljama u razvoju, ali samo zato da bi za kredit od njih dobile priličnu kamatu, zapravo danak.

Rusija, na primjer, plaća tri milijarde godišnje Međunarodnome monetarnome fondu, što je samo kamata na kredit. Mnogim je eko­nomistima poznato da kapital Sjedinjenih Američkih Država čini glavninu udjela Međunarodnoga monetarnoga fonda. Oni znaju da

69

Vladimir Megre

pljačkaška kamata za kredit odlazi u Sjedinjene Američke Države. No kome točno, nitko ne zna. Sjedinjene Američke Države kao zemlja služe kao dobra zaštita u prikrivanju prave djelatnosti u igri kapita­la. Ona je upravo i najviše ovisna о kapitalu. Johne, reci, znaš li da Amerika ima državni dug?

- Da, znam, tata. Iznos duga je astronomski. Prošle je godine dug iznosio ... Kamate, isplaćene na iznos duga, iznosile su ...

- Znači, znaš da zemlja koja posuđuje novac drugim zemljama i sama uzima velike pozajmice. Ali od koga ih uzima? Je li ti jasno?

- U svojoj Središnjoj banci?

- Kome pripada ta Središnja banka?

- Ona ... ona ...

John nije nikada razmišljao о tome kome je dužna Amerika, no odgovarajući ocu shvatio je da u Sjedinjenim Američkim Državama svaki porezni obveznik plaća Središnjoj banci. Ali je Središnja banka Sjedinjenih Američkih Država privatna banka. Znači da i cijela Amerika plaća stotine milijardi dolara određenim privatnim osobama, ako ne i samo jednoj osobi...

Heizmann mladi je čitavoga života bio uvijek smiren. Vodio je, kao što se kaže, zdrav način života. Nije pio i pušio. Podvrgavao se dijeti da bi održao dobro zdravlje i svakodnevno je vježbao u gimnastičkoj dvorani. Tek je u posljednjih pola godine prestao odla­ziti u gimnastičku dvoranu. Pola je godine proveo ležeći u postelji u jednoj od svojih prostranih soba za spavanje punih najsuvremenijih medicinskih pomagala. Liječnici su danonoćno dežurali u susjed­noj sobi i mijenjali se. Ali John Heizmann nije imao povjerenje u suvremenu medicinsku znanost. Nije čak ni smatrao za shodno da bi trebao porazgovarati s liječnicima. Katkad bi znao kratko udostojiti odgovora samo jednoga profesora psihologije. Heizmanna nije čak ni zanimalo kako se zove koji liječnik, čak ni dotični profesor. Mislio je u sebi da je dotični profesor najiskreniji i najpošteniji. Profesor je puno govorio. Nije govorio samo о medicini nego je donosio zaključke želeći naći pravi uzrok bolesti. Jednom je stigao malo uznemiren i s vrata progovorio:

- Razmišljao sam о Vašemu stanju cijelu noć i cijelo jutro.

70

Nova civilizacija

Mislim da ću odgonetnuti uzrok Vaše bolesti. Otklonivši uzrok, moći će se govoriti о bržemu ozdravljenju. Ah, oprostite, gospodine Heizmannu. Zaboravio sam Vas čak i pozdraviti. Dobar dan, gospo­dine Heizmannu. Malo sam se zamislio. - Milijarder nije odgovorio na pozdrav profesora i nije se okrenuo, premda se tako ophodio sa svakim liječnikom. Katkada bi liječniku koji je ušao dao rukom znak. Svi su znali da je to znak da se trebaju udaljiti.

Profesoru nije dao znak te je on i dalje uznemireno nastavio iznositi svoje zaključke:

- Ne slažem se s kolegama da Vam treba presaditi jetru, bubrege i srce. Točno je da Vam ti organi u potpunosti ne funkcioniraju. Jest, jest, tako je. Ne funkcioniraju potpuno. To je činjenica. Ni presađeni organi ne bi u potpunosti funkcionirali. Razlog njihova nefunkcioni­ranja je u Vašoj dubokoj depresiji. Tako je, u depresiji. Nekoliko sam puta prelistavao povijest Vaše bolesti. Mislim da sam došao do vrlo ozbiljnoga otkrića. Vaš je liječnik sjajan. Sve je detaljno zapisao. Svaki je put opisao Vaše psihičko stanje. Čim biste se prepustili depresiji, Vaši bi unutarnji organi počeli lošije raditi. Jest, jest, tako je, riječ je o depresiji ... Sad je najvažnije pitanje je li zastoj u radu unutarnjih organa izazvao depresiju ili je, naprotiv, depresija bila uzrokom zasto­ja u radu svih organa. Uvjeren sam, posve sam uvjeren da je glavni uzrok depresija. Tako je. Vaša najdublja depresija. U tome stanju čovjek posve prestaje težiti cilju, gubi zanimanje za događaje oko sebe i ne vidi smisao postojanja. Mozak tada prestaje ustrajno davati nared­be i cijelome organizmu počinje davati neodređene naredbe. Cijelome organizmu! Što je jača depresija, slabije su naredbe. U određenome stadiju depresije, mozak može posve prestati davati naredbe i tada će nastupiti smrt.

Dakle, glavni je razlog depresija. No suvremena medicina ne zna kako je u potpunosi otkloniti. Obratio sam se narodnoj medicini. Mislim i dalje da je uzrok Vaše duboke depresije urok. Jest, tako je. Točnije je kažem li da su Vas urekli, što mogu dokazati mnogobroj­nim činjenicama. - Milijarder je htio dati rukom znak da se liječnik udalji. Nije volio kojekakve suvremene liječnike ezoterike koji obećaju da će otkloniti bolest, skinuti urok i dati zaštitu. Smatrao ih je sit­nim biznismenima odnosno prevarantima. Možda se zbog nemoći

71

Vladimir Megre

suvremene medicine i profesor priklonio toj kategoriji takozvanih liječnika. Milijarder nije uspio dati znak za udaljavanje. Profesor ga je pretekao svojim riječima, koje su u njemu ipak pobudile, makar i blago zanimanje:

- Osjećam da biste sada željeli da se udaljim. Možda i zauvijek. Molim Vas, najljepše Vas molim, dajte mi još petnaestak minuta. Shvatite li ono što ću Vam reći, možda uspijete i ozdraviti, a ja ću napraviti najznačajnije otkriće. Bolje je reći da sam ga već učinio. Trebam to samo konačno potvrditi. - Milijarder mu nije dao rukom znak da se udalji. Profesor je sjedio tri sekunde a da nije ni trepuno, promatrajući ruku nepomičnoga čovjeka. Zaključio je da može nasta­viti pa je brzo progovorio:

- Ljudi se različito odnose jedni prema drugima. Ravnodušni su jedni prema drugima ili pokazuju ljubav, mržnju, zavist, strah, poštovanje. Ali najvažnija nije vanjština, pogled. Vanjština može oda­vati samo najobičniju masku, poput neiskrenoga smiješka konobara ili prodavača. Važan je istinski odnos, istinski osjećaji jednoga čovjeka prema drugome. Što pozitivnije osjećaje ljudi upućuju tome odnos­no nekome drugome čovjeku, u njemu se skuplja to više pozitivnije energije. Ili suprotno, ako u okolini prevladavaju negativni osjećaji prema čovjeku, u njemu će se skupljati negativnosti i postat će des­truktivan.

Ljudi će upravo to i nazivati urokom, a nadriliječnici će svoj posao zasnivati upravo na toj pojavi. Dakako da nisu svi među njima šarlatani. Sve se sastoji u tome da čovjek, dobije li iz okoline previše negativne energije, može i sam tu energiju neutralizirati, drugim riječima, može je dovesti u ravnotežu. Nadriliječnik, rekavši čovjeku da uz pomoć određenih postupaka skida urok, pomaže mu povjerovati u to da je čist. Vjeruje li čovjek nadriliječniku, on si doista može sam uspostaviti ravnotežu između pozitivnoga i negativnoga. Ne vjeruje li, to se neće dogoditi. Vi ne vjerujete nadriliječnicima, što znači da Vam neće ni pomoći. No to ne znači da Vi nemate višak negativ­ne energije, rušilačke za Vaš organizam i psihu. Zašto negativne? Jednostavno stoga što se prema čovjeku Vašega položaja sva okolina odnosi isključivo sa zavišću i energija ne može nikako biti svijetla.

72

Nova civilizacija

Bolje rečeno, prema Vama se još mogu odnositi s mržnjom. To su oni koje ste otpustili ili im niste povećali plaću. Osjetivši Vašu moć, mnogi će Vas se bojati. Kao što vidite, to je sve negativna energija. Kao suprotnost njoj, potrebna je pozitivna energija. Nju možete dobiti od članova obitelji, bližnjih. No Vaše su Vas žene izdale. Nemate ni djece ni prijatelja, a nemate ni odnos s rodbinom. U Vašoj okolini nema izvora pozitivne energije. Čovjek može sam u sebi stvoriti pozitivnu energiju. Može stvoriti dosta pozitivne energije. No da bi to postigao, treba imati skriveni cilj i maštu koju će postupno ostvarivati i tako buditi pozitivne osjećaje. Vi ste mnogo postigli, no razvidno je da nemate mašte i cilja.

Veoma je važno - imati cilj, težnju к ostvarenju cilja. Proučio sam fizičko i psihičko stanje biznismena različitoga stupnja. Čovjek koji je zamijesio tijesto, ispekao piroške i prodao ih, bit će zadovoljan što je uspio dobiti neophodan proizvod. On će maštati о tome da razvije posao. Jedino razvojem posla moći će osjetiti mnoge bla­godati koje pruža civilizacija. Krupni bankar ili vlasnik unosnoga koncerna će isto tako težiti razvoju svoga posla, povećanju dobiti, no često će se prema poslu odnositi s manje entuzijazma od prodavača ili proizvođača piroški. To je paradoksalno, premda je činjenica da će se prema poslu odnositi s manje entuzijazma. Imat će manje entuzijazma jer će ga očekivati znatno manje primamljivih dobara od prodavača piroški. Većina dostignuća civilizacije za njega neće predstavljati radost nego nešto svakodnevno. Kupnja automobila će u relativno siromašna čovjeka izazvati osjećaj zadovoljstva, čak i zanosa, bude li u mogućnosti kupiti ga. Relativno bogat čovjek se neće radovati najmodernijemu automobilu. To je za njega sitnica. Iako paradoksalno, činjenica je da bogati ljudi imaju manje razloga za radost od onih manje bogatih. Ima i još jedan čimbenik koji donosi zadovoljstvo, a to je pobjeda nad konkurencijom. No razvidno je, gos­podine Heizmannu, da Vi nemate konkurencije.

Tako na Vas isključivo djeluju negativne energije. Ima ih mnogo. Da, zaboravio sam još nešto reći. Veoma veliki broj negativnih ener­gija može pobijediti samo jedna energija. Ona je jaka, veoma jaka, a zove se energija ljubavi. To se odnosi na stanje kad ste Vi u nekoga

73

Vladimir Megre

zaljubljeni i kad Vas netko voli. No, nažalost, Vi uopće nemate žene, a razvidno je da Vas žene ne zanimaju. Uz to ste i u takvoj dobi i stanju kad Vas žene više neće zanimati.

Ima mnogo potvrda zaključcima koje sam izveo. Usporedio sam statističke podatke о duljini života bogatih ljudi, krupnih političara i predsjednika u zadnjih stotinu godina. Došao sam do dosta uvjerljivo­ga zaključka. Duljina života utjecajnih ljudi nije veća od duljine života običnih ljudi, nego je često i manja.

Paradoksalno je, ali je to neporeciva činjenica. Predsjednici i milijuneri, koji imaju stalan medicinski nadzor, mogućnost pristupa najsuvremenijim tehničkim sredstvima i lijekovima, isključivo kva­litetnoj prehrani, boluju i umiru jednako kao i drugi. Ove činjenice uvjerljivo potvrđuju da negativna energija koja nas okružuje ima ogromnu snagu i da joj se ne može suprotstaviti čak ni najmodernija medicina.

Što iz toga proizlazi? Imamo li bezizlaznu situaciju? Izlaz posto­ji, premda neznačajan. Postoji jedinstveni izlaz. On postoji! Jest, jest. Postoji! Uspomene! Poštovani Johne Heizmannu, molim, pokušajte se prisjetiti razdoblja svoga života. Prisjetite se razdoblja koja su Vam donijela ugodne osjećaje.

Najvažnije, ako ste nekome nešto ozbiljno obećali, a obećanje niste izvršili, pokušajte ga po mogućnosti izvršiti. Molim Vas, radi samoga sebe, radi znanosti, pokušajte se barem na dva-tri dana prisjetiti nečega lijepoga. Uređaji bilježe rad mnogih Vaših organa. Bilježe svake minute. Postupite li onako kao što Vam kažem, i počnu li uređaji pokazivati pozitivne rezultate, pojavit će se mogućnost ozdravljenja. Tako je. Pojavit će se! To ću svakako otkriti. Možda i Vi otkrijete. Možda i sam život - profesor je zašutio pa ponovno pogledao ruku čovjeka koji je nepomično ležao. Nije prošla ni sekunda kad je ugledao karakterističan pokret, što je značilo da se treba udaljiti.

***

John Heizmann se poput mnogih drugih prisjećao života.

74

Nova civilizacija

Do neke je mjere shvaćao ono što mu je profesor rekao. Mogao je pokušati pronaći lijepe trenutke iz prošlosti, i moguće je da bi oni povoljno djelovali, no problem je upravo i bio u tome što mu se sve što je proživio činilo nezanimljivim, dapače besmislenim, ponajmanje ugodnim.

Heizmann se prisjećao kako je na očev savjet oženio kćer mili­jardera i tako proširio kapital carstva. Brak mu nije donio zadovolj­stvo. Žena je bila neplodna i nakon deset godina zajedničkoga života umrla je od predoziranja heroinom. Zatim je oženio mladu ženu, poznati model. Ona je glumila strastveno zaljubljenu ženu da bi mu služba zaštite nakon samo pola godine zajedničkoga života pokazala snimke koje su prikazivale kako se njegova žena zabavlja sa svojim nekadašnjim ljubavnikom. On s njom nije porazgovarao nego je jed­nostavno naredio službi zaštite da mu se više nikada ne pojavi pred očima i da je više nikada ne spomenu.

Heizmann je u svome sjećanju došao do početka svoga rada u očevu carstvu. Nije mogao izdvojiti niti jedan ugodan trenutak na kojemu bi zadržao svoje uspomene i oživio pozitivne osjećaje.

Prisjetio se samo jednoga ugodnoga trenutka kad je dokazao ocu kako nema potrebe da bude isključivi vlasnik valutnoga fonda. Ostali ulagači, koji će dati svoj kapital fondu i htjeti ga umnožiti, trošit će svoju misaonu energiju na povećanje cjelokupnoga kapitala fonda, što znači da će raditi za njih, za Heizmanna.

Otac je nekoliko dana razmišljao. Škrt na pohvale, jednom je za ručkom progovorio:

- Johnny, slažem se s tvojim prijedlogom u pogledu fonda. Vjerodostojan je. Sjajan si. Razmisli i о drugim smjernicama. Vrijeme je da preuzmeš vodstvo.

John Heizmann je nekoliko dana bio dobro raspoložen. Donio je još nekoliko odluka i povećao dobit financijsko-industrijskoga car­stva. Ipak se više nije tako radovao.

Obračuni su pokazivali sve veću dobit, no John je prema njima bio ravnodušan. Više nije imao od koga očekivati pohvalu. Otac je umro, a pohvala potčinjenih mu nije donosila radost. Prisjećajući se dalje, John Heizmann je došao do razdoblja djetinjstva. U mislima se

75

Vladimir Megre

jedva prisjećao rijetkih susreta s ocem. Strogi mu je otac uvijek davao pouke u prisutnosti dadilje ili učitelja, koji su mu bili dodijeljeni.

Najednom je tijelom milijardera što je nepomično ležao kao u valu prostrujila toplina. Tijelo mu se trglo od prijatnoga osjeta. Heizmann je u sjećanju oživio jasno izraženu sliku. Ugledao je u daljini krajičak vrta i kuću od dva metra visine s jednim prozorom, okruženu akacijom.

Neshvatljiva je još uvijek težnja gotovo svakoga djeteta za stvaranjem svoga nevelikoga doma, svoga prostranstva. Ova težnja ne ovisi о tome ima li dijete u roditeljskoj kući svoju odvojenu sobu ili živi u jednoj sobi s roditeljima. Uvijek, u pravilu, u svih nastupa razdoblje kad svatko počinje graditi rukama svoj kutak. Razvidno je da u čovjeku postoji gen koji čuva neki drevni podatak i nalaže mu da treba sam stvoriti svoje prostranstvo. Čovjek, dijete, čut će zov iz dubine vječnosti i počet će ga graditi. Makar i nesavršeno izgrađen u usporedbi s današnjim apartmanima,.čovjek će se svejedno ugodnije osjećati u prostoru što ga je podigao sam nego u najraskošnijemu apartmanu.

Dok je Johnu Heizmannu bilo devet godina, imao je na raspo­laganju dvije prostrane sobe u vili. No svejedno je odlučio svojim rukama podići svoj mali dom.

Sagradio ga je od plastičnih kutija za sadnice. Kutije su se pokazale kao pogodan građevni materijal. Bile su različitih boja. John je zidove obložio plavim kutijama. Od žutih je ogradio površinu uz vanjski rub. Kutije je umetao jednu u drugu. Pričvršćivao bi ih jednu za drugu tako da bi se kutija pričvrstila za urez na drugoj kutiji. Jednu je stranu zida John obložio kutijama tako da je kutije umetao bočno jednu u drugu. Dno je kutije postavio na vrh, a iznutra je uzduž cije­loga zida napravio mnogo polica. Kućicu je natkrio daskama koje je prekrio polietilenskom trakom i pričvrstio spajalicom.

John je svoju kuću gradio cijeli tjedan po tri sata dnevno. Koristio je vrijeme što mu je bilo dodijeljeno za šetnju na svježemu zraku. Sedmoga dana, čim se približilo vrijeme šetnje, Johnny se uputio prema svome djelu što ga je napravio malo dalje u kutku vrta. Razotkrio je grane akacije i ugledao dom što ga je sagradio. Zastao

76

Nova civilizacija

je od iznenađenja. U blizini ulaza u kuću stajala je mala djevojčica i promatrala unutra u djelo njegovih ruku. Djevojčica je imala svjetlo-plavu suknju ispod koljena i bijelu bluzicu s ukrasima na rukavima. Kestenjasta joj je kosa padala u kovrčama do ramena.

Johnny je ponajprije osjetio ljubomoru, ugledavši pokraj svoje tvorevine neznanca. Upitao ju je s nezadovoljstvom u glasu:

- Što tu radiš? Djevojčica se okrenula svojim prelijepim licem prema Johnu i

odgovorila:

- Uživam.

- U čemu?

- Uživam gledajući tu čudesnu i mudru kuću.

- Kakvu, kakvu? - upitao ju je iznenađen Johnny.

- Čudesnu i mudru kuću - ponovila je djevojčica.

- Kuće mogu biti čudesne, ali nisam čuo da mogu biti mudre. Mudri mogu biti samo ljudi - oštroumno je primijetio Johnny.

- Da, naravno, ljudi mogu biti mudri. Napravi li mudar čovjek kuću, tad će i kuća biti mudra - primijetila je djevojčica.

- Što vidiš mudroga u toj kući?

- Veoma je mudro napravljen zid u kući. Ima puno, puno polica. Na police se može staviti puno neophodnih stvari i igračaka.

Johnnyu se svidjelo djevojčičino razmišljanje. Godilo mu je, a možda mu se i djevojčica svidjela.

"Lijepa je i pametno razmišlja"- primijetio je za sebe Johnny. Zatim je naglas progovorio:

- Tu sam kuću ja sagradio. - Na to ju je upitao:

- Kako se zoveš?

- Sally. Sedam mi je godina. Živim tu u kući za poslugu. Tata mi tu radi kao vrtlar. On puno zna о biljkama, a i mene uči. Znam već i sama kako uzgajati cvijeće i pričvršćivati grančice uz drveće. Kako ti je ime? Gdje živiš?

- Živim u vili. Zovem se Johnny.

- Dakle, ti si sin našega domaćina?

77

Vladimir Megre

- Ja sam sin.

- Johnny, hajdemo se igrati u kućici?

- Kako misliš igrati se?

- Tako da se igramo kao da u toj kući živimo, kao što odrasli žive. Ti ćeš biti domaćin, budući da si domaćinov sin, a ja ću ti biti sluškinja, budući da je moj tata sluga.

- Tako neće ići - primijetio je Johnny. Služinčad treba živjeti u kući za poslugu, a u vili mogu živjeti samo muž, žena i djeca.

- Onda ću ti biti ženom - brzo je izgovorila Sally i upitala: -Johnny, mogu li ti biti ženom?

Johnny nije odgovorio. Ušao je u kućicu, osvrnuo se pa se okre­nuo prema Sally što je stajala na ulaznim vratima i nezainteresirano progovorio:

- Dobro, uđi i budi mi žena. Treba razmisliti kako opremiti kuću.

Sally je ušla u neveliku kuću. Nježno je i zaneseno pogledala Johnnya u oči i gotovo šapćući progovorila:

- Hvala, Johnny. Nastojat ću biti dobrom ženom. - Johnny nije svakodnevno navraćao svojoj kući. U vrijeme šetnje nije se uvijek mogao igrati u vrtu. U pratnji zaštitara i odgojitelja posjećivao je gradski park, Disneyland ili je išao na jahanje.

Kad bi uspio navratiti u svoju kućicu, tamo bi ga gotovo uvijek čekala Sally. Svaki put kad bi došao, Johnny je sa zanimanjem pratio promjene u kući. Sally je najprije donijela tepih za pod. Zatim su se pojavile zavjese na prozoru i na ulaznim vratima.

Johnny je sljedeći put zatekao prazan okvir za sliku na malome, okruglome dječjemu stoliću. Sally mu je rekla:

- Johnny, navraćaš sve rjeđe u naš neveliki dom. Čekam te, a tebe nema. Daj mi tvoju fotografiju. Umetnut ću je u okvir. Gledat ću tvoju fotografiju i bit će zabavnije čekati te.

Kad se došao oprostiti od Sally i svoje kućice, Johnny je ostavio fotografiju. On se preselio s roditeljima u drugu vilu.

78

Nova civilizacija

Multimilijarder, John Heizmann, ležao je u postelji u jednoj od prostorija svojih stanova. Smiješio se prisjećajući se sve više detalja svoga druženja s malenom djevojčicom Sally iz djetinjstva. Tek je sada shvatio da ga je ta djevojčica voljela. Bio je njezina prva ljubav i voljela ga je potpuno predano, bezuvjetno i iskreno, kao što djeca vole. Možda ju je i on volio, a možda mu se samo sviđala. No ona ga je sigurno voljela tako kako ga vjerojatno još nitko nije volio, i stoga su mu uspomene na kućicu što su je podigli u vrtu i druženje sa Sally, izazivale najljepše i najtoplije osjećaje. Bilo mu je lijepo od tih toplih osjećaja.

Johnny je sreo Sally još jednom nakon jedanaest godina nakon svoga odlaska. Ali taj susret... U Johnnya su se pojavili novi osjećaji od kojih se sav uznemirio. Čak se malo pridigao. Srce mu je počelo sve jače udarati i krv mu je počela sve jače teći žilama. Taj susret... On ga je zaboravio. Nikada se nije prisjetio ... No taj je susret sada prevladao nad svim mislima i doveo ga u stanje nemira.

John se uputio na imanje gdje je proveo djetinjstvo. Bilo je to opet nakon jedanaest godina. Došao je samo na jedan dan. Nije imao više vremena. Poslije ručka se uputio u vrt. Desilo se nekako samo po sebi da se uputio u udaljeni krajičak vrta, gdje je u djetinjstvu između drveća akacije gradio svoju kućicu. Razotkrio je grane i zakoraknuo na neveliku čistinu. Zanijemio je od iznenađenja. Kuća koju je prije jedanaest godina izgradio od plastičnih kutija, stajala je na istome mjestu. Ali oko kuće ... Oko kuće su se prostirali neveliki cvjetni nasadi. Do ulaza je vodio puteljak posipan pijeskom, a pokraj ulaza se nalazila mala klupa. I kuća je bila sva u cvijeću. Johnny je već bio porastao. Primijetio je sada malu klupu, koje ranije nije bilo. Ušavši u kuću, Johnny je razgrnuo zavjesu na ulazu. Sagnuo se i ušao u kuću. Odmah je osjetio da je tu netko nedavno boravio. Na stoliću je i dalje stajala njegova fotografija iz djetinjstva. Na policama su bile uredno složene Sallyne dječje igračke. Na polici pokraj stolića u maloj je vazi stajalo svježe voće. Na podu je bio ležaj na napuhavanje prekriven prostirkom. John je u kući bio oko dvadesetak minuta. Prisjećao se

79

Vladimir Megre

ugodnih osjećaja koje je tu znao osjetiti u djetinjstvu. Razmišljao je zašto je tako da njegova obitelj ima puno raskošnih vila, dvorac, koji ne donose tako ugodne osjećaje poput osjećaja koji su se u njemu tu pojavili, u kućici od običnih plastičnih kutija za sadnice.

Na izlazu iz kućice John je ugledao Sally. Stajala je šutke na ulazu, kao da ne želi narušiti osjećaje što su preplavili Johna. John joj je uputio pogled, i Sally su se zarumenili obrazi. Sramežljivo je spustila pogled i progovorila tiho, mekim, vrlo nježnim glasom, s prizvukom nemira:

- Dobar dan, Johnny!

John joj nije odmah odgovorio. Stajao je i uživajući promatrao neobično lijepo tijelo sada već odrasle Sally. Lagana joj se haljina priljubila uz tijelo, trepereći blago na povjetarcu. Kroz prozračnu se haljinu mogla vidjeti ženstvena, čvrsta figura djevojke, koja više nije bila djevojčica.

- Dobar dan, Sally - prekinuo je John podužu stanku. - Držiš li tu još uvijek red?

- Da, obećala sam. Eno voća. Oprano je. Uzmi. Za tebe je.

- Da, za mene ... Pođimo zajedno i pojedimo ga.

John je pomaknuo zavjesu propustivši Sally. Sally je ušla. Sagnula se i uzela vazu s voćem. Postavila ju je na stolić pokraj foto­grafije.

U kućici nije bilo stolica. John je sjeo na tepih. Pomaknuo se da uzme grozd i nehotice dotaknuo Sallyno rame. Sally se okrenula. Susreli su im se pogledi. Sally je nekako naglo udahnula i od jakoga joj se udaha otkopčalo dugme na čvrstim grudima. John je uzeo Sally za ramena i primaknuo je bliže. Nije se suprotstavljala nego se uz njega priljubila cijelim svojim ustreptalim tijelom. Sally se nije suprotstavljala. Kad ju je John polako i pažljivo položio na tepih i počeo ju milovati i ljubiti joj usne, grudi, kad je ...

Sally je bila djevica ... John nije nikada prije, a ni poslije, imao intimne odnose s djevicom. Tek sada, nakon četrdeset i pet godina od toga posljednjega susreta, John Heizmann je iznenada shvatio da je to bio neponovljiv susret, koji mu je pružio izuzetno lijep odnos, takav

80

Nova civilizacija

od kojega se gubi svijest, blizak odnos sa ženom, zapravo djevicom koju je on učinio ženom.

John i Sally su zatim kratko zaspali. Kad su se probudili, о nečemu su razgovarali. Ali о čemu? Joh Heizmann je naprezao pamćenje. Veoma se želio prisjetiti barem djelića razgovora. I pris­jetio se.

Sally je govorila о tome kako je život lijep. Pričala je kako joj otac skuplja novac te će joj kupiti komad zemlje, na kojemu će, bude li dosta novca, sagraditi neveliku kuću. Sally bi sama uredila okoliš i posadila mnogo različitih biljaka. Živjela bi sretno i odgajala djecu.

John je tada odlučio da će pomoći Sally. "Nevjerojatno", pomis­lio je, "da bi ta djevojka bila sretna, potreban joj je samo komad zemlje i neveliki dom. To je sitnica. Ne bih smio zaboraviti osigurati joj i kuću i zemlju."

No John je zaboravio na svoju želju. Posve je zaboravio Sally. Poveo se za ljepotama života. Nova jahta i vlastiti avion su mu u početku predstavljali radost. Dugotrajno mu je zadovoljstvo pružala jedino igra s financijskim spekulacijama, koja je privlačila sve više novca donoseći milijarde i povećavajući očev imetak koji će potom naslijediti. Oduševljenje, koje je povlačilo za sobom uznemirujuće osjećaje i napetost, trajalo je više od dvadeset godina. Ono je nadvla­dalo sve ostalo. Kao usput je prošao jedan pa drugi brak. Poslije žena nije gotovo ništa ostalo. Nakon četrdeset godina igra s financijskim spekulacijama mu je prestajala pričinjavati zadovoljstvo. Postao je sve depresivniji. Depresija se sve više ponavljala te je naposljetku upao u duboku krizu.

John Heizmann se trenutno nije nalazio u stanju depresije. Uspomene na Sally su mu izazvale ugodan nemir. Premda se i sam na sebe ljutio razmišljajući kako je moguće da je dao riječ pomoći Sally, djevojci koja gaje voljela, osigurati joj komad zemlje i kuću, no zaboravio ju je. John Heizmann, naviknut na to da drži riječ, osobito koju je dao samome sebi, shvatio je da ljutnja na sebe neće proći dok ... Pozvao je svoga sekretara. Sekretar je ušao ugledavši Johna Heizmanna kako sjedi na postelji s teškoćom progovarajući prvi put u pola godine:

81

Vladimir Megre

***

Oko tri sata popodne, polako šepajući, poduprt о štap, pošao je John Heizmann pošljunčanom stazom što je vodila prema nevelikoj kući u zelenilu. Ugledao ju je najprije sleđa. Postarija je žena stajala na malim ljestvama i prala prozor. John Heizmann se zaustavio i stao promatrati ženu prelijepe pepeljaste kose. Ona je osjetila pogled i okrenula se. Neko je vrijeme pažljivo promatrala starijega čovjeka što je stajao na stazi. Zatim je iznenada skočila s ljestava i potrčala prema njemu. S lakoćom je trčala i nije nimalo izgledala stara. Zaustavila se

82

- Prije nešto više od pedeset godina živio sam u vili. Ne sjećam se točno adrese. Adresa je u arhivu. U vili je radio vrtlar. Ne sjećam se prezimena. Nalazi se u dokumentima u knjigovodstvenom arhivu. Vrtlar je imao kći. Ime joj je Sally. Pronađite gdje živi Sally. Podatak mi treba najkasnije do sutra. Doznate li ranije, javite mi neovisno о dobu dana. Počnite tražiti.

Sekretar se javio u zoru. Ušao je u ured. John Heizmann je sjedio u naslonjaču za ljuljanje pokraj prozora. Imao je kompletno tamnoplavo odijelo. Bio je počešljan i obrijan.

- Gospodine, vrtlar je bio otpušten prije četrdeset godina i ubrzo je umro. Prije smrti je uspio kupiti dva hektara zemlje na zapuštenome ranču u državi Teksas. Na zemljištu je počeo graditi kuću. Na gradilištu se iscrpio i umro. Njegova kći Sally je dovršila kuću u kojoj još uvijek živi. Evo adresa. Za sada još nemamo više podataka. Zatražite li, prikupit ćemo sve podatke koji Vam trebaju.

John Heizmann je uzeo listić od sekretara. Pažljivo je pročitao pa uredno presavinuo listić i metnuo ga u unutarnji džep kaputa. Zatim je rekao:

- Helikopter treba poletjeti za trideset minuta. Sletjet će na pet do deset kilometara od vile u državi Teksas. Po slijetanju iz helikoptera me treba čekati auto. Auto ne treba biti reprezentativan. Ne treba imati osiguranje, samo jednoga vozača. Molim izvršite naredbu.

Nova civilizacija

na oko metar od Johna Heizmanna i tihim glasom uzbuđeno progo­vorila:

- Dobar dan, Johne - da bi odmah spustila pogled prekrivši rukama rumene obraze.

- Dobar dan, Sally - odgovorio je John Heizmann i zašutio. Zapravo, nije govorio naglas, više sam za sebe: "Kako si prelijepa, Sally. Kako su prelijepe tvoje sjajne oči, sitne bore oko očiju, tako si lijepa i dobra." - Zatim je naglas progovorio:

- Sally, u prolazu sam. Doznao sam da tu živiš. Odlučio sam navratiti. Mogao bih i prenoćiti ne budem li smetao.

- Johnny, veoma mi je drago vidjeti te. Ostani svakako prenoćiti. Sad sam sama. Sutra će mi dovesti unuke na tjedan dana u goste. Imam ih dvoje. Unučici je devet godina, a unuku već dvanaest. Uđimo, Johnny. Dat ću ti sok. Znam koliko ti je potreban. Pođimo.

- Sally, zar si se udala? Imaš djecu.

- Johnny, još uvijek sam u braku. Rodio nam se jedan sin. A unuka je dvoje - radosno je odgovorila Sally. Želiš li, sjedni za stolić u sjenici. Donijet ću ti sok.

John Heizmann je sjeo na plastičnu stolicu na terasi kuće. Sally je donijela veliki pehar sa sokom. Upitao ju je:

- Sally, zašto si rekla da znaš kakav mi sok treba?

- Jer je moj otac skupljao trave za tvoga oca. Sušio ih je pa potom radio sokove. Sok je pomogao tvome ocu. Naučila sam i sama skupljati trave. Moj je otac, Johne, rekao da i ti imaš istu nasljednu bolest.

- Ali kako si doznala kada ću doći?

- Nisam znala, Johnny. Skupljala sam tako, za svaki slučaj. Johnny, kakav život vodiš? Čime se baviš?

- Bivalo je različito. Različitim sam se stvarima bavio, ali se ne želim prisjećati. Lijepo ti je tu, Sally. Imaš puno cvijeća i vrt.

- Da, lijepo je, veoma mi se sviđa. Jedino, pogledaj desno, započeli su graditi tvornicu za preradu otpada. Slijeva žele sagraditi isto neku tvornicu i predlažu nam preseliti se. Ali, sigurno si umoran s dalekoga puta, Johnny. Vidim kako si jako umoran. Spremit ću ti

83

Vladimir Megre

postelju pokraj otvorena prozora. Lezi, odmori se. Nemoj zaboraviti popiti sok.

John Heizmann se počeo s teškoćom skidati. Bio je doista umoran. Mišići su mu bili zakržljali nakon pola godine nepomičnoga ležanja u krevetu te se jedva držao na nogama. S teškoćom je navukao vuneni prekrivač i odmah zaspao. U zadnje vrijeme nije uopće mogao zaspati bez sredstava za uspavljivanje, no ovdje je odmah zaspao.

Ujutro je još spavao i probudio se tek u podne. Otuširao se i izišao na terasu. Sally je pripremala ručak u ljetnoj kuhinji. Pomagali su joj dječak i djevojčica.

- Dobar dan, Johnny. Vidim da si dobro spavao. Izgledaš tako pomlađeno. Upoznaj se s unucima. To je Emmy, a dečka zovu George.

- Ja sam John Heizmann. Dobro jutro! - pružio je ruku dječaku.

- Eto, upoznali smo se. Dok Emmy i ja pripremamo objed, muškarci se mogu prošetati vrtom dok se ne probudi apetit -predložila je Sally.

- Pokazat ću Vam vrt - rekao je George Heizmannu. - Starac i dječak su se uputili prelijepim vrtom. Dječak je pokazivao različite biljke i pričao bez prekida о njihovim svojstvima. Heizmann je mislio о nečemu svojemu. Kad su došli do kraja vrta, dječak je rekao:

- Iza ove akacije su moje prostorije. Sagradila ih je baka.

Heizmann je razmaknuo granu i ugledao ... Na nevelikoj čistini iza akacije stajala je njegova kućica. Bila je to kućica od istih plastičnih kutija za sadnice. Jedino je krov bio drukčiji, kao i zastor na ulaznim vratima. Heizmann je razgmuo zastor, malo se sagnuo i ušao u kućicu. Unutra je sve bilo isto, jedino je na stoliću stajala fotografija, pričvršćena s obje strane u materijal od staklenih niti. Na fotografiji je bio Sallyn unuk. Heizmann je pomislio kako je sve isto, jedino je u kućici druga fotografija i drugi domaćin. Uzeo je u ruku fotografiju i progovorio tek da nešto kaže:

- George, veoma si lijepo ispao na toj fotografiji.

- Ujače John, ali to nije moja fotografija. Na fotografiji je dječak s

84

Nova civilizacija

kojim se baka družila u djetinjstvu. On je jednostavno sličan meni.

John Heizmann je nastojao što brže hodati stazom u vrtu. Šepao je, poduprt о štap, i spoticao se.

Prišao je Sally, i ubrzano dišući, pomalo zbunjeno upitao:

- Gdje je on sada? Sally, gdje ti je sada muž? Gdje? - Smiri se, molim te. Johne, ne bi se smio tako jako uznemiravati

- tiho je odgovorila Sally. - Johne, bilo je tako da sam još u djetinjstvu obećala jednome vrlo dobrome dječaku da ću mu biti žena ...

- Ali to je bila igra - gotovo je poviknuo John Heizmann skočivši iz naslonjača. To je bila dječja igra.

- Neka je tako. Znači, možemo smatrati da ja u igri nastavljam sudjelovati. Iz zabave ću te smatrati svojim mužem - progovorila je Sally i tiho dodala - mužem i dragim.

- George sliči veoma na mene iz djetinjstva. Sally, znači rodila si nakon te noći? Jesi li rodila?

- Da, rodila sam našega sina, Johne. On je na mene. No on ima veoma snažne tvoje gene, a naš je unuk tvoja preslika.

John Heizmann je gledao čas Sally, čas dječaka što je s djevojčicom pripremao stol na terasi. Nije mogao govoriti. Gubio se u mislima i osjećajima. Zatim je, ni sam ne shvaćajući zašto, strogo progovorio:

- Moram brzo poći. Do viđenja, Sally. - Krenuo je puteljkom i napravio dva koraka pa se okrenuo i prišao Sally što je šutke stajala. John Heizmann, teško se poduprijevši о štap, spustio se pred Sally na jedno koljeno, uzeo je za ruku pa polako poljubio:

- Sally, imam vrlo važan i neodloživ posao. Moram odmah kre­

nuti.

Sally mu je metnula ruku na glavu. Prošla mu je blago rukom

po kosi:

85

Vladimir Megre

***

Helikopter Johna Heizmanna se spustio na krov ureda. Najbliži tajnici i pomoćnici su se već nalazili u dvorani za sastanke. Blještale su brojke, a oni su užurbano radili pripremajući za direktora izvješće. Već su se bili odvikli od sastanaka u njegovoj prisutnosti. Direktora su očekivali još uvijek malo nemirni i prestrašeni.

John Heizmann je ušao i svi su ustali. Progovorio je još na ulazu, ne stigavši do svoga naslonjača na čelu stola:

- Sjednite. Nema nikakvih izvješća. Pažljivo slušajte. Neću ništa ponavljati. Vrlo je važno. Dakle, u državi Teksas ima vila. Evo adrese. Tražim da se kupi sva zemlja oko vile u presjeku od sto milja. Neka se kupe sva poduzeća na toj zemlji, pa makar za njih i trostruko platili. Odgovorni za kupoprodaju nepokretne imovine, mogu odmah napus­titi dvoranu i započeti s poslom. Bude li potrebno, uključite sve svoje agente. Posao ne smije potrajati više od tjedan dana.

Jedan je od pomoćnika ustao i požurio se prema izlazu. - John

86

- Da, jasno, trebaš ići kad imaš važan posao, probleme. Bude li ti teško, Johne, dođi u našu kuću. Naš sin je sada na čelu nevelike tvrtke pod nazivom Lotos. Tvrtka se bavi uređenjem okoliša. On nema posebno obrazovanje, ali sam ga svemu naučila. Darovit je i izrađuje vrlo dobre projekte i gotovo u potpunosti izvršava sve narudžbe navri-jeme. Pomaže mi novčano i posjećuje me svaki mjesec. Sigurno imaš problema s novcem? A i malo sa zdravljem? Johne, navrati. Znam kako te izliječiti, a imat ćemo i dosta novca.

- Hvala, Sally ... Hvala ... Moram stići! Moram ...

John se uputio stazom prema izlazu ispunjen mislima о svome planu. Sally je promatrala Johna kako se polako udaljuje i u sebi šapta-la: "Vrati se, dragi." Riječi je ponovila nakon sat vremena izgovorivši ih kao usrdnu molbu. Zaboravivši na unuke, nije ni primijetila kako je helikopter letio više od pola sata nad njezinim imanjem s nevelikom kućom i prelijepim vrtom.

Nova civilizacija

Heizmann je nastavio:

- Najkasnije za mjesec dana treba srušiti sve zgrade, zatvoriti sve pogone i tvornice na toj zemlji, makar bilo potrebno uposliti stotine građevinskih poduzeća. Nakon mjesec dana na njihovu mjestu treba posaditi travu.

U dvorani je ostao posljednji pomoćnik. - John Heizmann mu je rekao:

- U državi Teksas ima malo poduzeće lijepa naziva Lotos. Potpišite s njim ugovor na pet godina. Naložite tvrtki da se bavi projektiranjem naselja na svoj raspoloživoj zemlji oko vile u državi Teksas. Podvostručite iznos koji tvrtka zatraži. Pristupite poslu.

Nakon dva tjedna John Heizmann je istupio pred tisuću i po ljudi. U dvorani su sjedili stručnjaci za uređenje okoliša, botaničari i agronomi, koje su skupili poslovni agenti. Svi su željeli dobiti posao, to više jer je u reklami bila naznačena svota iz ugovora, dvaput veća od statističkoga prosjeka.

John Heizmann je izišao na podij i progovorio karakterističnim, pomalo oštrim tonom:

- Prema ugovoru što ste ga dobili na uvid, svakome će biti besplatno dodijeljena dva hektara zemlje na doživotno korištenje. Predložit ćemo vam nekoliko projekata montažnih kuća po vlasti­tome izboru, a sagradit ćemo ih na račun kompanije na svakome zemljištu na mjestu koje naznačite. Kompanija će u pet godina sva­kome odraslome članu obitelji isplaćivati svotu određenu ugovorom. Vaš je zadatak izvršiti građevinske radove na zemlji koju ste dobili na doživotno korištenje, urediti vrtove i cvjetnjake, jezero i puteljke. Sve treba biti lijepo i poslužiti svrsi. Na vaš će zahtjev kompanija platiti potreban iznos za sadnice i svu vrstu sjemenja. Sve sam rekao. Nema li pitanja, zainteresirani mogu potpisati ugovor.

No u dvorani od tisuću i po ljudi je vladala potpuna tišina. Nitko nije ustao s mjesta i pošao prema stolu za kojim su sjedili tajnici s ugovorima spremnima na potpis. Potpunu je tišinu nakon minute prekinuo postariji čovjek. Ustao je i upitao:

- Gospodine, odgovorite nam je li područje na kojemu nam predlažete naseliti se zaraženo smrtonosnim tvarima?

87

Vladimir Mеgrе

- Nije - odgovorio je jedan od Heizmannovih pomoćnika. Područje se, naprotiv, odlikuje najčišćim ekološkim područjem s dosta plodne zemlje.

- Onda iskreno odgovorite kakav pokus želite izvršiti nad ljudi­ma! - skočila je s mjesta mlada žena. - Mnogi imaju djecu, a ja, tako, na primjer, ne želim uključiti svoje dijete u pokus neizvjesna ishoda.

Dvoranom su se pronijeli gromki glasovi i povici: "Avanturisti, izrodi! To je neljudski!" Ljudi su ustajali i počeli jedan za drugim napuštati dvoranu. Heizmannovi su pomoćnici nešto pokušali objas­niti, odgovoriti na pokoje pitanje, ali uzalud. Heizmann je beznadno promatrao ljude što su napuštali dvoranu. Znao je da se njihovim odlaskom ruši njegova nada. Pa čak i više ... Heizmann je tako želio ugoditi Sally, svome sinu i unucima. Nije htio da pokraj udobne Sallyne vile bude čađavih cijevi nego da raste cvijeće i da ima dobre susjede. Kupio je zemlju i na njegov su nalog srušili čađave cijevi i posijali travu. No zemlja može biti lijepa samo ako se na njoj nasele dobri ljudi. Ali oni odlaze. Nisu shvatili. Pa kako shvatiti, povjerovati? Heizmann je zastao. Kao da mu je iznenada sinulo. Ni u što ne vjeruju jer ne znaju! Ali kažem li istinu ... John Heizmann je ustao i progovo­rio tiho, još uvijek neuvjereno:

- Ljudi, shvatio sam. Potrebno je objasniti motivaciju kompanije i razlog takvih postupaka. Ali se to nikako ne može objasniti. Nikako. Zato jer sam ja ... Shvaćate, motivacija, ... zapravo svi su ti ugovori osobno motivirani, odnosno, kako reći... - Heizmann se zbunio i nije znao kako nastaviti. Ali su ljudi zastali. Stajali su u prolazima, na vra­tima na izlazu iz dvorane. Pažljivo su promatrali Heizmanna. Šutjeli su pa on nije znao kako nastaviti. No svejedno se sabrao i nastavio:

- U djetinjstvu sam, u mladosti... zavolio jednu ženu. Tada nisam znao da sam je zavolio. Bio sam oženjen drugim ženama. Bavio sam se biznisom. Djevojku nisam vidio pedeset godina. Nisam je upamtio. Nedavno sam je se prisjetio. Shvatio sam da je ona jedini čovjek koji me iskreno volio. Još uvijek me voli. Ali ja to nisam znao. Nisam je se čak ni prisjetio. Shvatio sam i to da bi još jedino nju mogao voljeti. Susreli smo se. Ona je sada, naravno, već u godinama, no za mene je ostala takvom, kakva je bila. Ona voli vrt. Ona sve lijepo radi. Poželio sam da oko nje bude lijepo, da ima dobre susjede. Najbolje je kad bi

88

Nova civilizacija

pokraj nje živjeli dobri, sretni susjedi. Ali kako to učiniti? Bavio sam se biznisom i uštedio sam nešto novca. Kupio sam zemlju, podijelio je na čestice i smislio evo, ove ugovore. Učinio sam to za svoju dragu. No možda sam to učinio i radi samoga sebe? - John Heizmann je posljednje riječi izgovorio kao da se pita, a i nastavio je kao da ispred njega nema nikoga od onih koji su tamo stajali, kao da razgovara sam sa sobom. - Zašto živimo, zašto? Čemu težimo? Čemu? Uskoro ću umrijeti, i što će poslije mene ostati? Ništa, samo ništavilo. Ali ja neću umrijeti. Neću umrijeti sve dok ne ostvarim svoj projekt. Ostavit ću poslije sebe nešto što će trajati vječno, ostavit ću vrt svojoj dragoj. Ostavit ću vrtove. Najprije sam htio unajmiti puno radnika odnosno potpisati ugovor s krupnom tvrtkom koja se bavi uređenjem okoliša. Prema ugovoru bi se radnici trebali brinuti о biljkama. No potom sam shvatio. Ta ljepota je mrtva ako nije tvoja. Pa sam odlučio učiniti tako da bi ona bila vlastita. Zato vam i dajem čestice zemlje i kuće, a zauz­vrat tražim da samo očuvate ljepotu oko moje drage. Niste povjerovali koliko su stvarni uvjeti predloženi ugovorom. Niste shvatili cilj za kojim je težila strana koja predlaže takve ugovore. Sada sve znate.

John Heizmann je zašutio. Šutjeli su i ljudi što su stajali u dvorani. Prva je prekinula šutnju žena koja je od svih iskazala najviše nepovjerenja. Brzo se uputila prema podiju, pokraj kojega se nalazio niz stolova s ugovorima. Upitala je jednoga od tajnika neka upiše nje­zino prezime pa je potpisala ugovor. Nije ga čak ni pročitala. Zatim se okrenula prema ljudima što su stajali u dvorani i progovorila:

- Da, potpisala sam. Prva sam potpisala. Tako ću i ući u povijest, jer sam bila prva. Razmislite samo je li ijedan mušakarac, ma kako bogat bio, učinio veći dar svojoj dragoj, od ovoga čovjeka na podiju. Više se ni ne može učiniti.

- Nitko nije mogao čak ni smisliti nešto veće za cijelu poznatu nam povijest - poviknula je iz dvorane druga žena.

- Volim Vas! - poviknula je treća.

- Želim komad zemlje pokraj Vaše drage. Kako joj je ime? - upi­tala je četvrta.

- Ime joj je ... - započeo je Heizmann i nastavio: - Možda ona i ne treba znati. Neka misli da je tako sudbina htjela.

89

Vladimir Megre

Ljudi u dvorani su u isti tren pojurili prema stolovima pokraj podija. Stali su u red. Bili su radosni i šalili su se. Jedan su drugoga svakako oslovljavali "susjed" odnosno "susjeda". No većina, osobito žene, blistavim su očima, zaljubljeno promatrale čovjeka što je stajao na podiju.

John Heizmann je prvi put u životu osjetio energiju dobra, ljubavi i iskrenoga zanosa, što su ga pokazivala mnoga ljudska srca. Osjetio je iscjeljujuću energiju, koja sve pobjeđuje, sve nedaće. Sišao je s podija ne šepajući. Nekoliko je mjeseci i sam predano sudjelovao u onesposobljavanju tvornica, kupljenih na zemljišnim česticama. Razmatrao je detalje projekta cijeloga naselja oko Sallyine vile, mode­le uređenja okoliša na svakome zemljištu posebno i različite modele infrastrukture.

Nakon godinu dana ponovno se uputio do vrata Sallyine vile. Koliko mu je pogled sezao, vidio je da ljudi oko vile već sade nevelike sadnice iz kojih će izrasti veliki vrtovi. Pored ulaza u vilu već je bilo posađeno nekoliko sadnica s korijenjem, pažljivo posađenim u zem­lju. Sally kao da je osjetila njegov dolazak pa mu je potrčala ususret:

- Johne, Johne, kako je lijepo što si došao! Kako je lijepo! Dobar dan, Johne!

Sally mu je potrčala ususret. Bila je brza i žustra, kao djevojčica. Uhvatila je Johna za ruku pa ga povela na čaj. Bila je radosna i bez prestanka govorila:

- Znaš li, Johne? Kakvo li se samo čudo ovdje dešava! Tako sam sretna! Neobično sam sretna! Više neće biti čađavih cijevi pokraj naše kuće. Bit će dobri susjedi. Uokolo sve vrvi od života! Sve vrvi od života! Johne, ne ide li ti sve s poslom, ne brini. Odbaci sve i dođi tu živjeti. Sada smo bogati. Naš sin je dobio povoljan, dapače neobično povoljan ugovor. On sada rukovodi cjelokupnim projektom uređenja okoliša i plana rada. Uzeli smo još malo zemlje. Na njoj će sin podići novu kuću. Želiš li, mi možemo tu zajedno živjeti.

- Želim - odgovorio je John Heizmann i dodao: - Hvala ti, Sally, na pozivu.

- Ali zašto biste živjeli u staroj kući? - začuo se za Johnom Heizmannom glas. Okrenuo se i ugledao svoga sina. Odmah je znao

90

N Nova civilizacija da je to njegov sin. Mladić je nastavio: - Jesam li dobro shvatio da ste mi Vi otac? Kad mi je mali George ispričao kako ste mislili da je fotografija maminoga prijatelja iz djetinjstva njegova fotografija, odmah sam znao tko je dolazio. Pa i mama nije naučila skrivati osjećaje. Prema Vama, jasno, još ne gajim takve osjećaje kao mama, ali sam spreman za svoje sretne roditelje financirati gradnju nove kuće.

- Hvala, sine - prigušenim je glasom progovorio John Heizmann. Htio je prići sinu i zagrliti ga, ali se iz nekog razloga nije odlučio. Mladić mu je sam prišao, pružio ruku i predstavio se: - John.

- Lijepo! Izvrsno, upoznali ste se! Kad se bolje upoznate, više ćete se svidjeti jedan drugome, a sada pođimo popiti čaj - progovorila je Sally.

Sally je opet za stolom s uzbuđenjem neprestano govorila о neobičnim događajima proteklih mjeseci.

- Johne, zamisli samo, zamisli. Pričaju uokolo takvu priču, koja podsjeća na najljepšu svjetsku legendu, legendu koja se stvarno odigrava. Zamisli, Johne, ljudi kažu da je svu tu okolnu zemlju kupio jedan čovjek. Zatim je pozvao najbolje dizajnere, agronome i vrtlare i svakome je dao besplatno nekoliko hektara zemlje na doživotno koriš­tenje. Rekao im je da lijepo urede svoja zemljišta. Besplatno im je dao sve sadnice i sve sjemenje, i zamisli, povrh toga još će im pet godina plaćati plaću za uređenje svojih zemljišnih čestica. Taj je čovjek uložio sav svoj imetak, do posljednjega centa, u taj projekt.

- Možda i nije sve - primijetio je Heizmann.

- Ljudi kažu sve. Znaš li zašto je to učinio?

- Zašto? - mirno je upitao John Heizmann.

- Eto, u tome je upravo i sve najljepše što se odnosi na sve što se događa. On je to učinio zato da bi usred sve te ljepote živjela njegova draga. Kažu da se ona također bavi uređenjem okoliša. Tu će negdje biti i njezina vila. Nitko jedino ne zna tko je i gdje je ona. Johnny, možeš li zamisliti što će biti kad ljudi doznaju tko je ona?

-Što?

- Što se čudiš? Svi bi je odmah htjeli pogledati i dodirnuti je kao božicu. Na primjer, i sama bih je htjela dotaknuti. Sigurno je neka

91

Vladimir Megre

neobična žena. Možda je neobična izvana, a možda iznutra. Svi govore da ni jedna žena u svijetu ne može nadahnuti muškarca na tako neuo­bičajen i lijep čin. Tako će svi i htjeti vidjeti i dodirnuti toga muškarca i njegovu neobičnu ženu.

- Vjerojatno će poželjeti - prihvatio je John Heizmann i dodao: - Pa što ćemo sada, Sally?

- Kako što? - začudila se Sally. - Zato, Sally, jer si ti ta neobična žena radi koje se sve to

dešava. Sally je nepomično gledala Johna nastojeći shvatiti što je čula.

Shvativši nešto, ispustila je iz ruku šalicu. Nitko nije obratio pozor­nost na zvuk razbijene šalice. John Heizmann se okrenuo začuvši kako je pala stolica nakon što mu je sin kao ponesen naglo ustao s mjesta. John mladi je prišao ocu i uznemireno progovorio. Glas mu je zvučao mekano poput baritona:

- Oče, oče, mogu li te zagrliti? - John Heizmann je prvi zagrlio sina. Čuo je kako mu kuca srce. John mladi, grleći oca, ushićeno je šapćući progovorio:

- Svijet još nije čuo tako snažnu izjavu ljubavi bez ijedne riječi о ljubavi. Ponosan sam! Oduševljen sam tobom, tata!

Otac i sin su se okrenuli prema Sally. Ona je još uvijek razmišljala о tome što se dogodilo. Iznenada su joj se obrazi oblili rumenilom i kao da su joj se izgladile bore. Licem su joj tekle suze. Uprljana od suza, Sally je brzo prišla Johnu starijemu. Uhvatila ga je za ruku i povela prema izlazu s terase. John mladi je promatrao kako su mu roditelji, držeći se za ruke, polako pošli stazom prema akaciji, iza koje se nalazila njihova dječja kućica. Zatim su poput djece potrčali prema akaciji.

Nakon deset godina, John Heizmann, vidno pomlađen, sjedio je u klupskoj kavani s drugim muškarcima iz naselja. Objašnjavao je sa smiješkom na licu:

- Ma nemam se namjeru natjecati ni za kakvo mjesto predsjed­nika i nemojte me ni pokušati nagovoriti. Stvar nije u životnoj dobi. Zemljom se može upravljati a da i nisi predsjednik. Zemljom se može upravljati iz vlastita vrta. Eto, pokazali ste svojim primjerom kako

92

Nova civilizacija

- Tvoja priča ima veoma lijep završetak - rekao sam Anastaziji nakon što je završila svoju priču о budućnosti. - I sve tvoje priče pružaju nadu. No hoće li se doista dogoditi nešto slično? Hoće li se dogoditi u stvarnosti?

- Vladimire, obavezno će se dogoditi. To nije izmišljena priča nego viđenje budućnosti. U priči nisu važna imena i mjesto događanja. Važna je bit, ideja i mašta. Ako je moja priča izazvala pozitivne osjećaje, ljudi će obavezno projicirati bit događaja kakvi će se dogo­diti u budućnosti. Svatko će unijeti svoje detalje te će tako viđenju budućnosti pridati veliki smisao i razumijevanje.

- Kako se sve to događa?

- Pogledaj kako je jednostavno. Je li ti se svidjela priča?

- Meni? Da!

- Želiš li da se ona ostvari?

- Da, naravno.

- Ispričaš li priču, misliš li da će još netko poželjeti da se nešto slično ostvari?

- Mislim da hoće.

- Evo, vidiš, znači, poželjet će i oni koji sebe neće vidjeti samo kao promatrača nego i sudionika u priči. I priča će se ostvariti.

93

treba graditi pravi život, i sad se cijela Amerika pretvara u cvatući vrt. Nastavimo li tako, možda i stignemo Rusiju.

- Stići ćemo! Stići ćemo! - ušla je Sally potvrđujući. - Ali, molim te, Johnny, pođimo odmah kući. Dijete neće zaspati bez tebe - da bi mu na to šapnula - kao ni ja ...

Sjenovitom, mirisnom alejom, držeći se za ruke, uputilo se prema svome domu dvoje, John Heizmann i Sally. Nisu bili ostarjeli. U proljeće im se uvijek činilo da im život tek počinje. Diljem je Amerike počinjao pravi život.

***

Vladimir Megre

- Da, čini se shvatljivo. No pomalo mi je žao da si tako prelijepe slike prikazala о stranim, a ne о ruskim poduzetnicima.

- Vladimire, već sam život stvara prelijepe stvarne slike о ruskim poduzetnicima. Kažemo li ljepše, mnogi od njih stvaraju Božansku vječnost. Mogao bi i sam о tome nešto reći.

- Sam? Pa da. Stvarno znam mnogo ruskih poduzetnika koji su uzeli nekoliko hektara zemlje, i na njoj podižu svoje imanje. To su oni о kojima si govorila. Jedino njihove priče nisu tako romantične.

- Treba im posvetiti važnost i posvetiti stranice svakome tko je svjesno pristupio zemlji. Ta će priča biti neiscrpna. Pogledaj, evo još jedne priče. Prepoznaj u njoj poznata ti imena.

94

Nova civilizacija

RODIT ĆU TE, ANĐELE MOJ

Poduzetnik Viktor Čadov se probudio u zoru. Na prostranoj je postelji pokraj njega slatko spavala njegova mlada ljubavnica. Lagana se tkanina pokrivača priljubila uz njezino vitko tijelo.

Kad god bi se pojavili na svečanoj gozbi ili u hotelu u otmjeno­me turističkome mjestu, ona je svojom figurom uvijek privlačila čas zavidne, čas željne muške poglede.

Inga je, kako su zvali usnulu ljepoticu, imala dražestan osmi­jeh, i ostavljala je dojam pametne i obrazovane žene. Viktor se volio družiti s njom te joj je kupio četverosobni stan i uredio ga najmodernijim namještajem. Ingi je dao ključeve, i kad bi mu inten­zivan posao to dopuštao, ostajao bi s njom na jednu do dvije noći. Dvadesetpetogodišnjoj je ženi bio zahvalan za prelijepe noći i društvo, ali je nije imao namjeru oženiti. Prema Ingi nije osjećao posebnu ljubav. Bio je svjestan i da je njemu trideset i osam, a njoj dvadeset i pet godina. Jasno je da će nakon još nekoliko godina mlada žena htjeti imati mlađega ljubavnika. S njezinom će vanjštinom i pameti ona u tome sigurno uspjeti pa će si naći još mlađeg i bogatijeg, a sve to zahvaljujući njemu. Oženi li je, on će je uvesti u krug utjecajnih biznismena.

Smiješeći se u snu, Inga se okrenula prema Viktoru. Malo joj je skliznuo pokrivač i na savršenome tijelu otkrio obnažene, zavodljive ženske grudi. Ali Viktor Čadov nije kao i dosada osjetio uzbuđenje pri pogledu na njezino napola pokriveno tijelo. Pažljivo je prekrio Ingu koja je još spavala. Ne želeći je probuditi, tiho je ustao i pošao u kuhinju.

95

Vladimir Megre

96

Skuhao je i popio kavu. Zapalio je cigaretu, i posve zbunjeno počeo hodati naprijed-nazad po prostranoj blagovaonici.

San! Neobičan san što ga je te noći usnuo uznemirio mu je osjećaje. Upravo osjećaje, a ne razum. Viktor je usnuo da hoda nekak­vom sjenovitom alejom i stalno razmišlja о svrsi još jednoga trgovin­skoga ugovora. Ispred i iza njega su išli njegovi zaštitari, prisutnost kojih ga je uznemirila te se nije mogao u potpunosti koncentrirati. Nije uspijevao sabrati misli ni zbog stalnoga šuma strojeva, što se mogao čuti iza ograde parka. Iznenada su nestali zaštitari i utihnuo je šum strojeva. Viktor je začuo pjev ptica i prepustio se pogledu na pre­lijepo jesenje lišće drvoreda i cvijeće grmova. Zaustavio se uživajući u umirujućim osjećajima što su mu se pojavili. Bilo mu je lijepo kao nikad do tada. Ugledao je dječaka kako izdaleka trči alejom i približava mu se ususret. Trčao je osvijetljen odostraga svjetlošću sunca što mu je oko glave stvaralo aureolu te mu se činilo da alejom trči i približava mu se mali anđeo.

Viktoru je ubrzo postalo jasno da mu ususret trči njegov mali sin. Dječak je trčao prema njemu marljivo pokrećući malene ruke i noge. Viktor je osjećao radost. Sjeo je i raširio ruke ne bi li zagr­lio dječaka što mu je raširenih ruku trčao ususret. Tek što se malo približio Viktoru, dječak je najednom zastao. Nestao mu je osmijeh s lica. Zbog ozbiljnoga je dječakova pogleda Viktoru počelo ubrzano kucati srce.

- Pa dođi к meni! Dođi, zagrlit ću te, sine!

Tužno se nasmiješivši, dječak je odgovorio:

- Ti to nećeš moći, tata.

- Zašto? - začudio se Viktor.

- Zato - žalosno mu je odgovorio dječak - zato, tata, jer ti ne možeš zagrliti sina koji ti se još nije rodio. Ta ti me nisi rodio, tata!

- Sine, onda mi ti priđi i zagrli me. Dođi!

- Ne mogu zagrliti oca koji me nije rodio.

Dječak se pokušao nasmiješiti suznim očima, a rumenim mu je obraščićem potekla suza. Zatim se okrenuo pa spuštena pogleda polako pošao alejom.

Nova civilizacija

Viktor je stajao nepomičan na koljenima bez imalo snage. Dječak se udaljavao. Zajedno je s njim otišao unutarnji Umirujući, ugodan osjećaj. Kao da je izdaleka ponovno čuo sve jaču buku stro­jeva. Viktor se nije mogao ni pomaknuti, ni govoriti. Skupivši zadnju snagu, poviknuo je:

- Nemoj ići! Kamo si pošao, sine?

Dječak se okrenuo i mogao je vidjeti još jednu suzu kako mu se spušta licem.

- Tata, ja odlazim tamo gdje nema ničega. Odlazim u prazninu beskonačnosti. - Dječak je oborio pogled, zašutio pa nastavio: - Tata, žalostan sam jer se nisam rodio pa se ti u meni ne možeš ponovno roditi.

Spuštena pogleda, mali se anđeo udaljavao od njega. Uskoro se izgubio, kao da je nestao sa zrakama sunca ...

San je prestao, no u Viktora je ostalo sjećanje na prelijepe ugod­ne osjećaje. Gotovo da su ga tjerali da nešto poduzme.

Viktor je popušio treću cigaretu. Naglo ju je i odlučno ugasio pa pošao u spavaću sobu. Još je s vrata glasno poviknuo:

- Inga, probudi se! Probudi se!

- Nisam ni spavala. Ležala sam. Uživam. Mislila sam gdje si nestao - odgovorila mu je s postelje ljepotica.

- Inga, želio bih da rodiš. Bi li mi rodila sina?

Inga je razgrnula krevetno rublje pa ustala iz postelje. Potrčala je i obuhvatila Viktora za vrat. Priljubila mu se svojim lijepim čvrstim tijelom i žarko šapćući progovorila:

- Kad muškarac zamoli ženu da mu rodi dijete, to je najugodnija i najljepša izjava ljubavi. Hvala, osim ako to nije bila šala.

- Nije bila šala - odlučno je odgovorio Viktor.

Nagrnuvši ogrtač, Inga je odgovorila:

- Da je i ozbiljno, to nije promišljena odluka. Ponajprije želim da moje buduće dijete ima oca, no dragi moj i ljubljeni, ti si oženjen.

- Razvest ću se - odgovorio je Viktor. Premda je već bio tri mje­seca razveden, Viktor to nije rekao Ingi zbog nekoliko razloga.

97

Vladimir Megre

- Razvedi se pa ćemo moći porazgovarati о djetetu. Iako ću ti odmah reći, Viktore, pa makar se i razvedeš, još neće biti vrijeme za razgovor о djeci. Prvo, treba mi godinu dana da završim posli jediplomski studij. Nadalje, studij mi je tako dosadio te bih poslije završetka htjela godinu-dvije ludirati, obilaziti ljetovališta, zabavljati se. A dijete ... Zbog djece se to može jednom i zauvijek prekinuti -napola u šali razmišljala je Inga.

- Dobro, šalio sam se - prekinuo ju je u razmišljanju Viktor. - Moram ići. Imam važan susret. Već sam pozvao auto. Vidimo se.

Viktor je otišao, ali ne na susret. Nije ga čekao nikakav auto. Hodajući ulicom promatrao je žene što su mu žurile ususret. Gledao ih je na posve nov, čak i za njega samoga posve neuobičajen način. Tražio je ženu koja bi mu bila dostojna roditi sina i čije bi dijete želio.

Viktor je odmah odbacio moderno odjevene, upadno namazane djevojčice, koje su ga ranije privlačile. Posve je odbacio one napola odjevene u mini suknjama odnosno tijesno pripijenim haljinama kojima pokazuju svoje tijelo.

Viktor je razmišljao: "Jasno je zbog čega to čine i što im je na pameti. Povrh toga, žele se držati pametno. Razodjevene mame muškarce da ih pogledaju, pa možda pokoji i baci na njih pogled. Hvataju se, jasno, za njih, ali ne zato da bi imali djecu. Tako se trza na mužjaka, samo ne na plodnoga. Hajde, vrtite stražnjicama, ludice. No ja neću dopustiti da mi se sin rodi od tamo neke što stražnjicom maše."

Viktoru su ususret išle dvije djevojke. Pušile su. Jedna je imala otvorenu bocu piva. Mislio je: "Ove nisu nikako za djecu. Jedino bi idiot mogao od takvih poželjeti dijete."

Promatrajući žene i djevojke što su mu išle ususret, Viktor je primijetio da medu njima ima malo u potpunosti zdravih. Bilo je i pogrbljenih, i onih koje su imale takav izraz lica da su izgledale kao da pate od grčeva u želucu. Bilo je i posve debelih i nezdravo mršavih.

"Ne, od njih ne bi nikako trebalo imati djecu", pomislio je Viktor. "Nevjerojatno, ali je razvidno da svaka od njih mašta da će je naći njezin princ na bijelome Mercedesu, premda za toga princa ne mogu

98

Nova civilizacija

učiniti ni najosnovnije. Ne mogu roditi zdravo dijete, budući da ni same nisu posve zdrave."

Viktor nije pozvao svoga vozača nego se uputio do ureda tro­lejbusom. Putem je sve vrijeme promatrao žene, nastojeći pronaći između njih dostojnu ženu koja bi mu rodila sina, ali uzalud.

Tijekom dana i u vrijeme predaha za ručak, Viktor je ostajao sam u uredu, neprestano razmišljajući о ženi koja će mu roditi sina.

Katkada je znao imati osjećaj da bira ženu koja će roditi njega samoga. Napokon je zaključio da idealnu majku za sina neće naći nego je treba stvoriti. Da bi to ostvario, trebao bi pronaći relativno zdravu mladu ženu ugodne vanjštine, nikako neprivlačnu, karakter­nu, i stvoriti joj uvjete da bi se mogla baviti najrazličitijim vježbama i podvrći tretmanu oporavka u lječilištu. No najvažnije bi bilo poslati je na školovanje u najbolju školu, gdje bi naučila pripremati se za trudnoću, nositi dijete, porađati i odgajati dijete predškolske dobi.

Viktor je potkraj radnoga dana pozvao pravnicu tvrtke, Valentinu Petrovnu, ženu bogata životna iskustva.

Ponudio joj je sjesti u naslonjač i započeo izdaleka:

- Valentina Petrovna, pitao bih Vas nešto pomalo neuobičajeno. Pitanje je na neki način osobne prirode, no za mene je veoma važno. Moja je rođakinja zamolila doznati... Zapravo, ona se sprema udati i htjela bi imati dijete. Zamolila me je doznati gdje se u našoj zemlji nalazi dobra škola gdje bi učila kako nositi dijete u vrijeme trudnoće, roditi i kasnije ga odgajati. Zanima je i što bi pritom trebao činiti otac.

Valentina Petrovna je pažljivo poslušala. Neko je vrijeme šutjela, a zatim rekla:

- Viktore Nikolajeviču, kao što znate, imam dvoje djece. Uvijek me zanimala literatura о tome kako roditi i odgajati dijete, ali nisam čula da bi bilo u nas, bilo u inozemstvu, postojala takva obrazovna

99

Vladimir Megre

ustanova, u kojoj bi se to učilo.

- Čudno. Djecu svemu uče, no to najvažnije pitanje ne spominju ni u školi ni u visokoškolskim ustanovama. Zašto?

- Da, čudno ... - složila se Valentina Petrovna. - О tome nisam ni razmišljala, premda mi se to sada i samoj čini neobično. Državna skupština navodno razmatra pitanje о tome da se seksualni odgoj predaje u školi, no ne postavlja se pitanje о tome kako rađati i odgajati djecu.

- Znači da svaki par treba sa svojim djetetom provesti pokus?

- Tako ispada. Provesti pokus. Ima, naravno, puno najrazličitijih tečajeva na kojima roditelje uče što činiti pri porodu i kako postupati s novorođenčetom. Budući da taj proces nije znanstveno obrazložen, gotovo je nemoguće odrediti koji tečaj stvarno pomaže, a koji šteti - odgovorila je Valentina Petrovna.

- Valentina Petrovna, jeste li Vi bili na tečaju?

- Mlađu sam kći odlučila roditi kod kuće, u kadi, uz pomoć pri­malje. Danas mnogi tako rade. Smatraju da je za dijete ljepše pojavi li se na svijetu u domaćemu okruženju, u prisutnosti bližnjih. Kažu da novorođeno dijete osjeća odnose li se prema njemu s ljubavlju ili ravnodušno, kao što često biva u rodilištu. Tamo je kao na tekućoj vrpci.

Razgovor s Valentinom Petrovnom Viktoru nije pobudio nadu nego ga je, naprotiv, doveo u teško stanje. On je dva tjedna sve slo­bodno vrijeme posvetio razmišljanju о problemu rađanja djece. Dva je tjedna, hodajući gradom, posjećivao skupocjene restorane, barove, kazalište, promatrajući lica žena i procjenjujući ih. Uputio se čak i na selo, no ni tamo nije našao nikoga tko bi mu odgovarao.

Viktor se jednom uputio u svome džipu sa zatamnjenim staklima prema Pedagoškome fakultetu. Promatrao je kroz prozor djevojke što su tuda prolazile. Nakon tri sata obratio je pažnju na mladu djevojku na ulazu, kratke, no čvrste svjetlosmeđe kose. Bila je vitka stasa, i kao što mu se učinilo, pametna izraza lica. Kad je djevojka prošla pored džipa prema autobusnoj stanici, Viktor je otvorio prozor i dozvao je:

- Djevojko, oprostite, čekao sam prijatelja, ali ga nisam dočekao. Biste li mi mogli pokazati kako doći do centra grada? Želite li, potom

100

Nova civilizacija

ću Vas odvesti Vašoj kući.

Djevojka je upitno pogledala džip i mirno odgovorila:

- Zašto Vam ne bih pokazala? Pokazat ću!

Djevojka je sjela na prednje sjedište. Nakon što su se upoznali, Ljusja je rekla, pokazujući na kutiju cigareta:

- Imate dobre cigarete. Mogu li se poslužiti?

- Da, izvolite, uzmite - odgovorio je Viktor začuvši na to zvuk mobilnoga telefona, što ga je obradovalo. - Poruka je bila nevažna, no, spustivši slušalicu, Viktor je napravio zabrinut izraz lica i obratio se Ljusji koja je strasno uvlačila cigaretu:

- Okolnosti su se promijenile. Trebam odmah poći na poslovni susret. Molim Vas, ispričajte me.

Viktor je iskrcao Ljusju s cigaretom u ustima. Odlučio je da svoga sina neće trovati cigaretnim dimom.

Protekla se dva tjedna Viktor nije sretao sa svojom ljubavnicom niti ju je zvao. Odlučio je da mu ona nije potrebna, budući da ne želi roditi nego se želi samo zabavljati i posjećivati otmjena turistička mjesta.

Vrijeme, provedeno s Ingom, lijepom i pametnom, za Viktora je, jasno, bilo veoma lijepo. No, životni su mu se planovi potpuno promi­jenili. Viktor je odlučio ostaviti joj stan, jer mu je ta žena neko vrijeme ipak uljepšala život. Potom je pošao do fakulteta gdje je studirala Inga. Htio joj je dati svoj komplet ključeva. Usput ju je dozvao mobitelom:

- Zdravo, Inga.

- Zdravo! - začuo je poznati glas. - Gdje si?

- U blizini tvoga fakulteta. Jesi li uskoro gotova?

- Ima već deset dana kako ne idem na fakultet. Čini mi se da uskoro više neću ni ići.

- Nešto se desilo?

-Da.

- Gdje si?

- Kod kuće.

Viktor je otključao vrata i ušao u stan. Zatekao je Ingu u

101

Vladimir Megre

102

kućnome ogrtaču kako leži na postelji i čita knjigu. Pogledala ga je:

- U kuhinji je kava i pecivo s maslacem - odgovorila je s mjesta pa se ponovno udubila u Čitanje.

Viktor je pošao u kuhinju. Otpio je dva gutljaja kave i popušio cigaretu. Stavio je na stol ključeve pa pošao na vrata spavaće sobe i odgovorio Ingi koja je i dalje čitala:

- Odlazim možda duže, a možda i zauvijek. Ostavljam ti stan. Zbogom! Budi slobodna i sretna!

Viktor je pošao prema izlazu. Inga ga je sustigla na vratima:

- Nevaljalče, ne može tako, čekaj - progovorila je bez ljutnje i povukla Viktora za rukav. - Odlaziš, znači? Preokrenuo si mi cijeli život, a sad tek tako zbogom?

- Kako sam ti preokrenuo život? - začudio se Viktor. - S tobom mi je bilo lijepo, a mislim da ni tebi nije bilo loše. Imat ćeš svoj vlastiti stan. Imaš i puno haljina. Živi i veseli se kao što si željela. Ili bi možda željela još novaca?

- Ma baš si nevaljalac! Zar me toliko potcjenjuješ? Stan, haljine, i veseli se...

- Neka ti bude. Nećemo praviti scene. Imam važne poslove. Zbogom!

Viktor je uhvatio ručicu na vratima. Ali ga je Inga opet zadržala uhvativši ga za ruku:

- Ne može, dragi, čekaj. Reci mi, molim te. Jesi li me molio da ti rodim dijete? Jesi li?

- Jesam, ali nisi pristala.

- Najprije sam odbila. Zatim sam dva dana razmišljala i pristala. Odbacila sam poslijediplomski studij. Prestala sam pušiti. Ujutro vježbam, a evo, našla sam i knjige о životu, о djeci. Ne mogu se odvo­jiti od njih. Proučavam kako što ljepše roditi, a on mi kaže zbogom. Tebe jedino i vidim kao oca našega ...

Shvativši što je čuo, Viktor je naglo zagrlio Ingu i prigušeno, šapćući progovorio: - Inga, Inga ... - Zatim ju je metnuo na ruke pa pošao u spavaću sobu. Pažljivo ju je položio na krevet, kao najveću vrijednost. Pa se počeo brzo skidati. Kao nikada prije, strasno je

Nova civilizacija

zagrlio Ingu što je ležala na postelji. Stao joj je ljubiti grudi, ramena, pokušao joj skinuti ogrtač. No Inga se najednom, bez riječi, počela suprotstavljati i odgurivati ga:

- Smiri se, molim te. Stvar je u drugome. Riječju, danas između nas neće biti nikakvoga seksa. Neće biti ni sutra, ni nakon mjesec dana - odgovorila je Inga.

- Kako to? Rekla si da želiš roditi?

- J e s a m .

- Pa kako ćeš roditi bez seksa?

- Seks bi u načelu trebao biti posve drukčiji.

- Kako to?

- Eto tako. Reci mi, moj dragi, koji ćeš postati otac pun ljubavi, zašto bi želio dijete?

- Kako to misliš? - sjeo je Viktor u nedoumici na krevet. - Svi znaju zašto i tu nema razlike.

- Točno kažeš. No svejedno mi reci što želiš i na koji način. Želiš li da ti se dijete rodi kao rezultat tvoje ili naše tjelesne želje? Ili ga želiš vidjeti kao željeno dijete, koje je rezultat naše ljubavi?

- Mislim da se dijete ne bi željelo roditi samo kao rezultat tje­lesne želje.

- Znači da se želi roditi kao rezultat ljubavi. Ali ti u mene nisi zaljubljen. Naravno da ti se sviđam, ali to još nije ljubav.

- Da, Inga, veoma mi se sviđaš.

- Eto, vidiš. I ti se meni veoma sviđaš, ali to još uvijek nije ljubav. Mi bismo trebali zaslužiti ljubav jednoga prema drugome.

- Inga, sigurno si čitala nešto neobično? Ljubav je takav osjećaj koji dođe sam po sebi. Tako i prođe. Poštovanje se može zaslužiti, ali ljubav ....

- No mi bismo trebali zaslužiti upravo ljubav jednoga prema drugome, i u tome bi nam trebao pomoći naš sin.

- Sin? Zar osjećaš da ćemo imati sina?

- Zašto kažeš da ćemo ga imati kad je on već tu?

- Kako to? - skočio je Viktor. - Znači li to da već imaš dijete?

103

Vladimir Megre

104

Tajila si, dakle. Čije je? Koliko mu je godina?

- Tvoje je. Još se nije rodilo.

- Znači da još ga nema?

- Ima.

- Slušaj, Inga, uopće te ne razumijem. Govoriš čudno. Možeš li reći jasnije?

- Pokušat ću. Evo, Viktore, poželio si dijete i počeo о njemu razmišljati. Zatim sam ga i ja poželjela i počela о njemu razmišljati. Sad je jasno da je ljudska misao materijalne prirode. Znači, zamišljamo li naše dijete u mislima, to znači da ono već postoji.

- Pa gdje je ono sada?

- Ne znam. Možda u nekoj drugoj, nama nedokučivoj dimenziji. Možda u nekoj drugoj galaktici u Svemiru hoda bosim nogama po zvijezdama i promatra Zemlju plave boje, na kojoj će se materijali­zirati. Možda upravo sada bira gdje će se roditi i pod kojim uvjetima te nam о tome, na neki način, želi reći. Ne čuješ li, ne osjećaš kako moli? - Viktor je promatrao Ingu širom otvorenih očiju, kao da je prvi put vidi. Nije ju još nikad čuo tako govoriti. Nije mu bilo jasno šali li se ona ili govori ozbiljno. No čuvši kako dijete možda sada bira gdje će se roditi, počeo je razmišljati.

Ljudi se rađaju na različitim mjestima, katkada i u zrakoplovu, na brodu ili u autu. Mnogi se rađaju u rodilištima, a neki i kod kuće u kadi. Rađaju se kako to slučaj nalaže. Ali gdje bi se djeca željela roditi? Evo, na primjer, kad bi on, Viktor, imao mogućnost izbora, gdje bi se htio roditi? U Rusiji ili u najboljem rodilištu u Engleskoj i Americi? Premda ga niti jedna od mogućnosti nije osobito privlačila.

Inga je prekinula Viktora u razmišljanju:

- Imam jasan plan naše obostrane pripreme za susret s našim sinom.

- Kakav je to plan?

- Dragi moj, slušaj me pažljivo. - Inga je govorila odlučno, kao nikada prije. Sjela bi u naslonjač pa nastavila hodati sobom. -Ponajprije bismo trebali u potpunosti poboljšati naše fizičko zdravlje. Odsada više nećemo pušiti i piti. Pročistit ćemo organizam, ponajprije

Nova civilizacija

bubrege i jetru, pijući pripravke i gladujući. Već sam odabrala postu­pak.

Odsada pa nadalje pit ćemo samo izvorsku vodu - to je veoma važno. Dovoze mi već svakodnevno pet litara izvorske vode, koja je, istina, dvaput skuplja od one u trgovini, no ništa zato, izdržat ćemo.

Svakodnevno bismo se trebali fizički naprezati da nam očvrsnu mišići i krv poteče brže žilama. Trebali bismo biti i na svježem zraku i njegovati pozitivne osjećaje, što već nije tako lako.

Viktoru se sviđala Ingina odlučnost i njezin plan. Ne čuvši sve, Viktor je rekao:

- Kupit ćemo najbolje sprave za vježbanje i pozvati najbolje masere. Svaki ću dan slati jednoga od vozača po izvorsku vodu. Vozač će ići svakodnevno u šumu i po zrak. Pod pritiskom stroja za stlačivanje zraka otpremat će ga u spremnike, a mi ćemo ga potom polako puštati u stan. Jedino ne znam gdje naći odnosno kupiti pozi­tivne osjećaje. Možemo poći u lijepo turističko mjesto, na svadbeno putovanje? Upravo na svadbeno putovanje.

Viktoru se sve više popravljalo raspoloženje. Raspoloženje mu se poboljšalo nakon što je čuo kako Inga odlučno, ozbiljno i raz­borito razmišlja о rođenju djeteta i želi roditi njegovo dijete. Bio je raspoložen jer mu sina što ga je vidio u snu neće roditi neka lako­mislena žena kojoj je najvažniji novac nego Inga, koja se prema tome odnosi ozbiljno i odgovorno. Tako je želio učiniti nešto veoma lijepo što bi godilo Ingi, koju je već vidio kao majku svoga sina. - Viktor je ustao i brzo obukao odijelo. Prišao je Ingi i svečano progovorio:

- Inga, udaj se za mene!

- Jasno, udat ću se - zakopčavši ogrtač istim je tonom progo­vorila Inga. - Naš sin treba imati roditelje koji su službeno vjenčani. Jedino što ne bismo trebali ići na svadbeno putovanje u otmjena ljetovališta, jer to nije u skladu s mojim planom о odgoju djeteta.

- Što je prema tvome planu? Gdje još možemo steći pozitivne osjećaje?

- Trebamo poći po obližnjim selima i naći mjesto koje će nam odgovarati po duši. Ono se treba svidjeti i tebi i meni, a i našemu sinu kad ga vidi. Tamo ćemo kupiti hektar zemlje. Ti ćeš sagraditi neveliku

105

Vladimir Megre

kuću, gdje ćemo začeti naše dijete. Ja ću tamo biti svih devet mjeseci, a možda ću se nakratko i odvojiti. Na svojoj ćemo zemlji urediti mladi vrt. Sina neću roditi u rodilištu nego u maloj kući na našoj rodnoj zemlji.

Viktor nije mogao povjerovati da bi Inga, mlada, privlačna žena, koja tako voli ići u elitne klubove i popularna ljetovališta, mogla tako naglo promijeniti način života. S jedne su mu strane godile Ingine namjere, budući da je mislila о njegovu sinu, premda mu se s druge strane činilo da tu možda ima i elemenata koji upućuju na nešto nenormalno. Viktor je čuo od svoga poznanika za knjige koje govore о neobičnoj pripremi za rođenje djeteta. Poznanik je pričao о značenju vlastitoga hektara zemlje za svaku obitelj i darovao mu je knjigu sa zelenim koricama pod nazivom Knjiga naslijeđa. Viktor je nije uspio pročitati, no čuo je da knjige izazivaju burnu društvenu reakciju. Ljudi koji ih čitaju počinju mijenjati svoj način života.

Viktor je najednom zaustavio pogled na snopu knjiga zelenih korica što su ležale na noćnome ormariću. Približio im se i pročitao naziv ciklusa knjiga: Zvonki cedar ruski. Između ostalih knjiga, nalazila se i Knjiga naslijeđa. Viktor je shvatio da je Inga uzela iz tih knjiga sve neobične ideje u vezi s pripremom za rođenje djeteta i obavljanje poroda te da će ih slijediti bez pogovora. Jedino nije znao je li to dobro ili nije dobro.

Ingina slijepa uvjerenost je u Viktoru izazvala oprez. Činilo se kao da je netko nevidljiv promijenio njezine poglede na sadašnji život i njezin svjetonazor. No Viktor si je još uvijek iznova postavljao isto pitanje о tome jesu li te knjige utjecale na to da se Inga promijeni ili su je učinile pomalo neobičnom. Iznio je svoje suprotno mišljenje:

- Inga, znam da si upravo iz ovih knjiga uzela ideje. Čuo sam za njih. Knjige će u nekome pobuditi zanos, a neki će reći da u njima ima mnogo fantastičnoga i nedorečenoga. Možda ne bi tre­balo slijepo vjerovati svemu što u njima piše. Razmisli sama zašto bismo uzeli neki komad zemlje i gradili kuću, sadili drveće i zasnivali obitelj? Moje mi novčane mogućnosti dopuštaju kupiti lijepu kuću s uređenim zemljištem, bazenom, travnjakom, puteljcima i vrtom, budeš li željela.

106

Nova civilizacija

- Kupiti se, jasno, može mnogo toga, čak i imitacija ljubavi. Ali ja bih željela da vrt uredimo sami - nekako je neočekivano uznemirena izjavila Inga. - Isključivo mi sami! - Jer bih željela reći svome sinu kad poraste da sam upravo tu jabuku, krušku i višnju sama posadila i zalijevala dok je on još bio posve mali, što sam činila samo radi njega. On je još bio posve mali, a i drveće je bilo nisko. A sad je on porastao, i drveće je poraslo, i stalo donositi plodove za njega. Sav sam prostor, koji se protezao oko njegova nevelikoga zavičaja, željela učiniti za njega ugodnim i lijepim.

Inga je svojim zanesenim govorom bila uvjerljiva, što se svidjelo Viktoru. Čak mu je bilo pomalo žao što njega nitko u životu nije poveo u takav vrt i rekao mu da su taj vrt za njega uredili i uzgojili njegovi roditelji. Inga je, jasno, u pravu, ali je Viktor pomislio da to ona govori nekako samo za sebe, kao da njega i nema te joj se pomalo uvrijeđeno obratio:

- Inga, zbog čega ćeš sinu što ćeš ga podizati pričati samo о sebi?

- Pa ti ne želiš uzgajati vrt - smireno je odgovorila Inga.

- Što to znači da ne želim? Još i kako želim, ako je to potrebno za budućnost.

- Budemo li sve činili zajedno, onda ću ispričati našemu sinu da su taj vrt mama i tata uredili zajedno.

- Upravo tako - odgovorio je smirenije Viktor.

***

Viktor i Inga su dva mjeseca sve slobodne dane išli u obližnja mjesta nedaleko grada, tražeći mjesto gdje će graditi svoje buduće imanje na rodnoj zemlji. Bilo je to nešto najljepše te se Viktoru činilo da u životu nema ničega važnijega od traženja jedinstvenoga mjesta u svijetu, koje će biti njemu po duši, a znači i njegovu sinu.

Jednom su se Viktor i Inga tako zaustavili nakraj zabačenoga sela, udaljenoga trideset kilometara od grada.

107

Vladimir Megre

108

- Eno ga! - tiho je rekla Inga pa izišla iz auta.

- Osjećam tu i sam nešto - odgovorio je Viktor.

Viktor i Inga su još jednom došli na to mjesto. Proveli su tamo cijeli dan obilazeći mjesto i razgovarajući s mještanima. Doznali su da tlo nije veoma plodno, jer su u blizini podzemne vode. Viktora to ipak nije uznemirilo. Sve je više imao osjećaj da je sva ta zemlja i male breze što na njoj rastu, nebo i oblaci nad njim, njegova rodna zemlja, rodna zemlja njega i njegova sina, njegovih i Inginih unuka i praunu­ka. Mislio je da zemlja koja nije posve plodna neće biti na smetnji, jer će je on učiniti plodnom.

Za izradu dokumenata za kupnju dva hektara zemlje nije trebalo puno vremena. Na zemlji je već nakon četiri mjeseca bila podignuta lijepa kuća, poput one iz bajke, od kalibrirana drveta u obliku kule.

Nevelika je kuća u obliku kule imala saunu, čisti zahod, hladnu i toplu vodu iz zdenca, napravljenoga na zemljištu. Na drugom je katu kuće bila udobna spavaća soba s pogledom na jezero i šumu.

Inga je promislila kako urediti kuću iznutra. Isplanirala je i gdje na zemljištu posaditi sadnice pa je zajedno s Viktorom posadila uzduž zemljišta cedrovo drveće, jele, borove i nevelike sadnice voćaka.

Viktor je svako veče žurio u svoju kuću, gdje će urediti svoje imanje. Žurio je svojoj Ingi, koja će mu roditi dijete.

Viktor je zaboravio sve žene koje je ranije poznavao. One za njega više jednostavno nisu postojale. Ingin neuobičajen pristup rođenju djeteta pobudio je u njemu nove osjećaje. Nisu mu bili još posve shvatljivi. Možda to nije bila uobičajena ljubav, no Viktor je znao da Ingu neće više nikada moći ostaviti, jer jedino s njom... može graditi budućnost.

Viktor je zajedno s Ingom pošao u Moskvu na tečaj о rađanju djeteta u domaćemu okruženju. Jedna je okolnost bila neobična Viktoru. Ticala se Ingina čudnovatoga ponašanja u vezi s njezinim odlučnim odbijanjem intimnoga odnosa. Inga je smatrala da se njiho­vo dijete ne treba roditi kao rezultat seksualne želje nego kao rezultat želje, neizmjerno jače i važnije za čovjeka.

Viktor je mislio da je autor tih zelenih knjiga pretjerao. Zar je mislio da se djeca ne rađaju uslijed seksualne želje? Zar je to

Nova civilizacija

moguće? Jednom, ležeći na postelji pokraj Inge, ne nadajući se uopće

seksu, misleći samo na sina, Viktor je dodirnuo Ingine grudi, a ona mu se iznenada pribiližila i zagrlila ga...

Ujutro, dok je Inga još spavala, Viktor je pošao prema jezeru. Okolna je priroda bila posve drukčija, posve neobična, a on se osjećao sretnim.

Viktor nije nikada ranije osjetio to što je noćas osjetio s Ingom. Nije to osjetio ni s Ingom, ni s drugim ženama. To nije bio običan seks. Bio je to nadahnuti zanos stvaranja. Ljudi se rađaju i umiru. Ne osjetivši nešto slično, ljudi propuštaju u svome životu možda nešto najvažnije. No Viktor to nije propustio zahvaljujući Ingi. Prema njoj je počeo osjećati nešto posve novo. Pojavili su mu se topli, štoviše žarki osjećaji prema Ingi, jedinstvenoj ženi u njegovu životu.

***

Inga je svih devet mjeseci trudnoće provela na imanju. Katkada je navraćala u grad. Razmišljala je gdje će postaviti ljuljačku, kreve-tić. Viktora je čak natjerala posaditi neveliki travnjak, po kojemu će trčkarati njihov mali sin.

Trudovi su se u Inge pojavili tjedan dana ranije. Bilo je razvidno da se njihov sin želi požuriti na ovaj prelijepi svijet na Zemlji.

Viktor je znao što treba činiti otac pomažući pri porodu. Naučio je to na tečaju za pripremu trudnica. No razumnim mu se jedino činilo pozvati za svaki slučaj poznatu primalju i prvu pomoć. Inga je morala sama napuniti kadu vodom, pripremiti ručnik i izmjeriti temperaturu vode dok se Viktor šetao sobom prisjećajući se što bi on to važno trebao učiniti, čega se nije nikako uspio prisjetiti.

Inga nije očekivala pomoć od muža nego je sama ušla u kadu. Trudovi su se nastavljali, no Inga je zapomažući zapjevala veselo i svečano svojim lijepim glasom.

Viktor se naposljetku prisjetio mnogo toga što je na tečaju bilo

109

Vladimir Megre

110

rečeno о pozitivnim osjećajima. Pogledao je na prozorsku dasku i vidio kako raste cvijet što ga je tamo Inga posadila. Uhvatio je lončić s cvijetom pa potrčao u kupaonicu uzbuđeno ponavljajući:

- Pogledaj, Inga! Tvoj je cvijet procvjetao! Procvjetao je! Procvjetao je, pogledaj!

Viktor je tako ostao stajati s cvijetom kadli se u kadi pojavilo malo tijelo njegova sina.

Bolničarka je stigla kad je Inga već metnula na trbuh sićušno tijelo. Pogledavši Viktora s lončićem, upitala ga je:

- Što radite?

- Rađam sina - odgovorio je Viktor.

- Aha ... - potvrdila je s razumijevanjem bolničarka. - Onda sta­vite svoj lončić na prozorsku dasku i donesite mi...

- Svim bi muškarcima trebalo reći... - mislio je Viktor trčeći po ne znam koji put oko kuće.

Prava i vječna ljubav će nastupiti samo onda kad zajedno s voljenom rađaš dugoočekivano dijete.

Nova civilizacija

TAKO STOJE STVARI

Biva tako da prođe život, a mi se nismo ni upitali о tome kakvo je u biti društveno uređenje, a to je jedno od najvažnijih životnih pitanja. To me je pitanje odavno mučilo. Želio sam da Anastazija razmotri dokumente о gradnji naselja koje sam donio sa sobom, a jednako tako i moje pismo predsjedniku Rusije i zakonske nacrte što su ih pripremili čitatelji. Razmislio sam i ipak odlučio ne predati ih Anastaziji. Nekako je nisam htio uznemiravati. Ako je bila trudna, to više su joj trebali pozitivni a ne negativni osjećaji.

Nakraju sam cijeli svežanj s dokumentima što sam ih ponio dao djedu te sam ga zamolio za njegovo mišljenje.

- Oho - progovorio je djed uzevši pomalo težak svežanj pa nasta­vio: - Vladimire, zar želiš da sve to pročitam?

- Da, htio bih čuti Vaše mišljenje о nastaloj situaciji.

- Što će ti to?

- Da bih mogao znati što dalje činiti.

- О tome što činiti trebao bi sam odlučiti bez ičijega savjeta.

- Znači, ne želite čitati?

- Ma dobro, pročitat ću, inače ćeš se uvrijediti.

- Neću se uvrijediti. Ima li smisla čitati kad je razvidno da Vam se neće?

- Smisla? Smisao je u tome da uzalud ne trošiš vrijeme na ono što je nepotrebno. - Djed je sjeo na travu ispod cedra. Otvorio je kori­ce i počeo polako listati. Katkada bi se zaustavio na nekoj stranici. Katkada bi nešto letimice pogledao i nastavio redom dalje listati. Nakon nekog je vremena rekao:

111

Vladimir Megre

Razgovor s predsjednicima

Evo, recite, poštovana gospodo, predsjednici vlada i kancelari, tko zapravo upravlja državom?

To se pitanje na prvi pogled čini čudnim. Čak će i đak odgovoriti na to pitanje i reći da državom upravlja predsjednik, vlada i državna skupština.

Odgovor upućuje samo na iluziju, široko rasprostranjenu u narodu, ne samo u našoj zemlji. U toj iluziji ne žive samo jednostav­ni ljudi nego i sami upravitelji. Razmišljajući logički, možemo se i moramo riješiti iluzije. Oni koji ne uspiju shvatiti iluzornost života, rodit će se i umrijeti, ne proživjevši život na Zemlji, zato jer je njihov takozvani život samo iluzija.

Dakle, treba se riješiti iluzije! Odredimo ponajprije što je to upravljanje državom. Ono što je najvažnije, a možda i jedino, jest upravljanje društvenim procesima i pojavama. Glavnim se u tome sustavu upravljanja smatra predsjednik.

Evo, upitajmo: - Gospodine predsjedniče, recite, molim Vas, upravljate li sve

većom pojavom narkomanije u našemu društvu? - Ne - odgovorit će predsjednik - ja ne upravljam tim proce­

som. - Ni sve većom pojavom prostitucije? - Ne, ne upravljam. - Ni sve većom korupcijom i mitom? - Ne, ne upravljam.

112

- Vladimire, trebao bih sve pažljivo razmotriti. Prošeci. Udaljio sam se na oko dvadeset metara od djeda i počeo hodati

gore-dolje iščekujući kad će završiti čitati dokumente i članke za godišnjak što sam ih donio. Poštovani čitatelji, želio bih i vas s tim upoznati.

Nova civilizacija

- Ni procesom odumiranja naroda?

- Što Vam je? Ja ne upravljam procesom odumiranja naroda!

Moglo bi se postaviti veoma mnogo pitanja, na koja bismo čuli jedan te isti odgovor: "Ne, ne upravljam". Drukčiji odgovor nije moguć, jer bi drukčiji odgovor razotkrio upravitelja kao prijestupni­ka.

Ispada da se u društvu odigravaju važni procesi, koji su široko rasprostranjeni i utječu na život svakoga čovjeka, prema kojima nemaju nikakav odnos ni glavni upravitelj ni cijela vojska potčinjenih činovnika. Onda, čime oni upravljaju?

Pogledamo li pažljivije, vidjet ćemo da ti upravitelji, a da toga ni sami nisu svjesni, upravljaju nehotice skrivajući istinske upravitelje koji se, kao što vam je i samima jasno, imaju od čega skrivati.

Uzgred, uzevši kako teoretski, tako i praktički, niti jedan pred­sjednik, predsjednik vlade odnosno kancelar ne može upravljati državom. Oni samo provode tuđu volju kao da je njihova, što mogu, na primjer, dokazati i znanstvenici psiholozi. Mogli bismo do toga doći analizirajući svoj život.

Zar na naš život netko ne utječe u vrtiću, školi ili fakultetu? Požele pa nas odgajaju da postanemo komunistima, fašistima ili kao danas, demokratima. Takvim se odgojem i utjecajem potiču i određeni društveni procesi.

"Stvarnost stvaramo sami",* rekla je Anastazija. Rekla je lijepo i ispravno. Da bismo shvatili stvarnost, trebamo razmišljati. Postojeći nam način života ne ostavlja puno vremena za razmišljanje pa na stvarnost tako gledamo na način koji nam je netko drugi nametnuo.

Onaj koji je na čelu države ima ponajmanje vremena za razmišljanje. Njegov je radni dan isplaniran do u sat i minutu, a najčešće ga ne planira on sam.

Dostupna nam povijest isto tako govori da državom ne može upravljati vladar kojega svi vide.

Poznato je da su u drevnome Egiptu faraona odgajali svećenici. Oni su, jasno, znali za mnoge odluke koje će donijeti faraon. Svećenici

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).

Vladimir Megre

su mu i u vrijeme njegove vladavine stalno davali savjete. Faraon je zapravo samo provodio tuđu volju.

Na Istoku su vladari također imali dvorske mudrace s kojima su se savjetovali.

Državnim se poslovima nisu opterećivali ni svećenici u drevno­me Egiptu, ni istočnjački dvorski mudraci, ni naši mudraci* vedrus-koga razdoblja povijesti. Njihov je glavni zadatak bio proučavanje i razmišljanje.

Današnji vladari i zastupnici u skupštini nemaju mogućnost razmišljati, i stoga ne mogu učinkovito djelovati na društvene proce­se, što znači da ne mogu ni vladati.

Činjenicu mi je potvrdio dobro poznati zastupnik u tri saziva skupštine, profesor, doktor ekonomskih znanosti. To mi je potvrdio tek kad je napustio svoje zastupničko mjesto i dobio mogućnost proučavanja i razmišljanja.

Činjenicu je potvrdila i skandalozna situacija о kojoj su pisale novine. Desilo se to kad se zastupnik sadašnje skupštine obratio Ustavnome sudu sa zahtjevom razmatranja slučaja zamjenika naj­višega državnoga činovnika u Uredu predsjednika, koji je pristrano savjetovao skupinu zastupnika Državne skupštine zatraživši od njih da ne misle svojom glavom nego čine ono što im se kaže.

Kako god paradoksalno bilo, zamjenik je najvišega državnoga činovnika intuitivno možda bio najbliže istini. Njemu je lakše samo­me učinkovitije donijeti odluku nego promatrati kako se time bavi masa, koja nije u mogućnosti razmišljati. Da je tomu tako, potvrđuje i nimalo jasan, narodu nerazumljiv program stranaka koje imaju svoje zastupnike u skupštini.

Način na koji su primljene ideje i program što nam ga je pred­stavila Anastazija, najbolje pokazuju nesposobnost postojećega susta­va u donošenju samostalnih odluka.

Anastazijin je program podržalo mnogo ljudi. Analiza je poka­zala da su to u većini oni koji vode razuman život i koji su skloni razmišljanju. U različitim je područjima zemlje veoma mnogo ljudi

* u značenju čarobnjaka, maga, vrača, gataoca u starih Slavena. (Napomena prevoditeljice).

114

Nova civilizacija

savladalo teškoće i počelo provoditi taj program. Na državnoj su se razini našli oni koji čak nisu uspjeli ni shvatiti što se dešava u narodu. To više, došlo je do suprotstavljanja, koje je upravo i iznijelo na vidjelo činjenicu da na Rusiju utječu sile izvana te da zemljom nipošto ne upravlja ruska vlada.

Do suprotstavljanja, jasno, ne dolazi na svećeničkoj razini. Zahvaljujući svećenicima program upravo i djeluje stoljećima i tisućljećima. Suprotstavljanje se očituje bolje i jasnije kao rezultat današnjega sustava društvenoga uređenja, gdje Rusija predstavlja samo sirovinsku nadopunu Zapadu s tržištem nekvalitetnih pro­izvoda.

Pod Zapadom ne treba podrazumijevati stanovništvo Europe i Amerike. Riječ je о skupini transnacionalnih kompanija i financijera, zainteresiranih za svoju dobit.

Kao što svi mi znamo, posljednjih se desetljeća intenzivno provode planovi ove skupine, a naša im se vlast, blago rečeno, nije suprotstavljala. To je još jedna uvjerljiva potvrda toga da ona nema istinsku vlast.

Anastazijin program predstavlja jedinstveni pokušaj suprotstav­ljanja rušenju države i uništavanju znatnoga dijela stanovništva.

Većina će čitatelja dati osnovanu primjedbu i upitati zašto se i dalje obraćam onima koji nemaju vlasti i nisu sposobni ništa promi­jeniti. Odgovorit ću.

Prvo: Poštovani čitatelji, ja se, naime, ne obraćam samo vlas­ti nego ponajprije vama. Obraćam vam se u nadi da ćemo uspjeti zajednički shvatiti situaciju u kojoj smo se našli i da ćete je objasniti u Knjigama naslijeđa. To je neophodno potrebno učiniti, inače mi, pa tako i naša djeca, možemo očekivati nezavidnu budućnost.

Drugo: Prisjećam se Anastazijinoga pitanja: "Tko je kriv za neprihvaćanje istine? Je li to onaj koji je širi ili onaj koji je ne prihvaća?" Mislim da sam i sam kriv za to što država ne pruža dostat­nu podršku onima koji su počeli graditi svoja naselja. Ideju nisam uspio predstaviti jezikom shvatljivim činovnicima. Kao da imamo jedinstveni ruski jezik, no različiti ga slojevi stanovništva različito upotrebljavaju, pridajući riječima različiti smisao. Dakle, ne vladam

115

Vladimir Megre

Predsjedniku i Vladi Ruske Federacije

Vi, kao vrhovni upravitelj Rusije, zasigurno ste više od ikoga drugoga zainteresirani za procvat naše zemlje. Kao i svaki državni poglavar, željeli biste priznanje naroda i željeli biste da se razdoblje Vašega vladanja pamti kao najsvjetlije, za vrijeme kojega je zabilježen procvat države i njezina naroda.

Svaka ruska obitelj želi jednako tako urediti svoj život i svoju svakodnevicu da živi dostojno čovjeka. I svaka majka koja je rodi­la dijete, mašta о njegovoj svijetloj budućnosti, znajući da je ona moguća samo onda kad cijela država krene jasno zacrtanim smjerom, pravilnim smjerom.

Vi biste da tim smjerom podu državne institucije, vlada, minis­tarstva, pokrajnske vlasti. Ipak, neovisno о Vašoj iskrenoj želji i trudu državnoga aparata, u zemlji i dalje postoji korupcija, narkomanija, prostitucija, dječja delinkvencija i mnoge druge negativne pojave.

Pogoršava se ekološka i demografska situacija. Raspadaju se obitelji. Stanovništvo se svake godine smanjuje. Narod jednostavno odumire.

Veoma je važno sve što činite: jačanje vlasti po vertikali, reor­ganizacija državnoga aparata, reforma vojske, udvostručenje bruto

116

jezikom razumljivim činovnicima. U predsjedničkome uredu, vladi i skupštini, sjede isti takvi ljudi

kao mi. Oni isto imaju žene, djecu, unuke, za koje, kao i svi roditelji, žele svijetlu budućnost. Uspiju li shvatiti situaciju, steći će istinsku vlast i moći će stvarno utjecati na pozitivne procese u društvu. Ali gdje, kako naći riječi koje će moći zaustaviti ono što je najispraznije? Treba tražiti! Inače će se pojaviti novi političari, koji će upasti u isti sustav što im blokira misao. Stoga vam se i obraćam, moji čitatelji: Nađimo zajedno riječi koje razumiju različiti društveni slojevi.

U toj se namjeri, sa svoje točke gledišta, iznova obraćam našemu Predsjedniku i Vladi.

Nova civilizacija

proizvoda u ekonomiji. U zemlji su svi pokazatelji pozitivni. Pozitivna je i dinamika razvoja, ali to ljudi ne osjećaju. Ljudi u našoj zemlji - susjedi, prijatelji, poslovni kolege, rođaci, roditelji i djeca - sve teže shvaćaju jedni druge, sve teže pronalaze pažljive i lijepe riječi i sve rjeđe grade svoje odnose na poštenju, časnome odnosu i povjerenju. Ne smanjuje se strah od toga što će biti sutra, strah od budućnosti za svoju djecu. Zar to nisu najvažniji pokazatelji?

Sve se aktivnije vodi borba protiv negativnih pojava, no negativ-nosti se ne smanjuju. Zašto? Zašto želje naroda i nastojanja predsjed­nika ne odgovaraju stvarnosti?

Nije li vrijeme da svi pogledamo istini u oči i učinimo zaključak: borba se vodi samo protiv posljedica, a ne i uzroka koji je doveo do pojave. Polazeći od mnogih negativnih procesa, potaknutih određenim silama, nije li vrijeme da otvoreno priznate činjenicu da u našoj zemlji postoji strana ideologija? Kao kadar čekist*, Vi biste to trebali znati.

Naš je narod zaglupljen pod utjecajem tih sila do te mjere da počinje na neodgovarajući način prihvaćati stvarnost. Reklama je najjednostavniji primjer. Kako znanstvenici psihoanalitičari, tako i jednostavni ljudi, shvaćaju da je masovna reklama samo mehanizam kojim se snažno djeluje na psihu čovjeka. Uz pomoć se toga meha­nizma može natjerati narode mnogih zemalja da upotrebljavaju štetne prehrambene proizvode, nose neudobnu odjeću i glasuju za određene političare. Taj se mehanizam snažnoga djelovanja na mase tobože nalazi u Vašim rukama, u rukama vlade. Je li on u Vašim ruka­ma? Nipošto! On je u rukama drugih gospodara. Pokušamo li nešto učiniti u vezi s tim, odmah će nas napasti za narušavanje slobode riječi. Napade će početi oni koji narodu zapravo i ne daju slobodu riječi. Sredstva se masovnoga priopćavanja zapravo nalaze u rukama novčanih magnata.

Skrivajući pravi smisao, čitavim se narodima cinično nameće nevjerojatna laž da se reklamama plaća cijela televizija, sve zanimljive emisije koje "vi tako volite gledati". Rad se televizije ne naplaćuje ni

* Čeka -hist Izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže (1917.-1922.). (Napomena prevoditeljice).

117

Vladimir Megre

Znanost о stvaranju slika

Tko upravlja ideologijom

Državna se ideologija oduvijek stvarala uz pomoć mehanizama kojima se utjecalo na ljudsko društvo. Na njega se utjecalo putem slika, putem skrivenoga drevnoga znanja, sačuvanoga u znanosti о stvaranju slika. Pokoji od učenih ljudi može reći da takva znanost ne postoji. No ona postoji. Svoje postojanje ona može zahvaliti samoj prirodi čovjeka, a ne želji znanstvenika. U prirodi je čovjeka da misli, a mislima se stvaraju slike.

U zadnje se vrijeme znanost о stvaranju slika često povezuje s drevnim Egiptom. Poznate su nam povijesne činjenice kako su se uz pomoć slika što su ih stvorili svećenici oslobađale države odnosno osvajali čitavi narodi.

Sličnim su znanjem pokušale ovladati specijalne službe Hitlerove Njemačke. U sovjetskom je razdoblju to bio trinaesti specijalni odjel KGB-a.

Današnji se političari na Zapadu, a sad već i naši, intuitivno služe elementima ove znanosti. Otuda i nazivi: "stvoriti imidž", "način života", "način mišljenja", "lik kandidata".

Za političare nisu važne unutarnje težnje kandidata. Nije važno kakav je on čovjek, je li dobar i je li stručnjak. Političari će za novac i uz pomoć sredstava masovnoga priopćavanja stvoriti sliku koja se

118

od kakvih reklama. Televiziji se prenosi samo dio novca prikuplje­noga od naroda. Proizvođači dodaju jedan postotak na vrijednost svojih proizvoda za plaćanje reklame na televiziji, radiju, prijevoznim sredstvima i na ulici. Tako cijeli narod plaća rad televizije kupujući kemijski prerađene prehrambene proizvode i nekvalitetnu robu široke potrošnje. Narod tako plaća bezvrijedne i razvidno trivijalne televizijske emisije i serije koje nas obasiplju slikama manijakalno divljih primitivnih likova.

Nova civilizacija

119

treba dopasti narodu. Tako će ljudi na izborima glasovati ne toliko za čovjeka, koliko za sliku stvorenu političarima. Još malo pa ćemo glasovati za gumenoga zastupnika i predsjednika.

Za političare najvišega položaja najveće je majstorstvo stvoriti sliku države i čitavih naroda.

U tisućljetnoj je povijesti čovječanstva mnoštvo primjera uprav­ljanja državom uz pomoć slika. Kao najbolji i najjasniji primjer djelat­nosti političara visokoga ranga, "suvremenih svećenika", današnjemu čovjeku možemo predočiti situaciju koja proizlazi iz događanja tije­kom posljednjega stoljeća u našoj zemlji, u našemu narodu.

Raspao se Sovjetski Savez, jedno od najsnažnijih carstava u svijetu. Ali što je prethodilo stvaranju SSSR-a i njegovu kasnijemu rušenju?

Prije stvaranja SSSR-a stvorena je privlačna slika buduće socijalističke, a zatim i komunističke države. Veleposjednici i tvorničari su se počeli prikazivati kao bezdušni ugnjetači radnoga naroda. U Rusiji je još vladao car. Carstvo se činilo postojanim. No u isto se vrijeme stvarala slika, koja je privlačila pristaše koji su nalazili sve moguće načine da se uništi carstvo i stvori nova država. Država bi bila stvorena prema novoj slici.

Propasti je SSSR-a prethodilo također stvaranje slike SSSR-a kao totalitarne države. Razmatrala se mogućnost stvaranja nove, slobodne demokratske države zapadnoga modela, u kojoj će narod biti sretan. Vladu i državne vođe se počelo prikazivati kao okrutne gušitelje slobode i naroda. Socijalističko se društveno uređenje prika­zivalo kao neprihvatljivo i bezizlazno. U drugi su plan stavljeni likovi komunista, na kojima su se odgajali cijeli naraštaji, što su ih stvorili režiseri, glumci i umjetnici, ali što je dano u zamjenu?

Prazan prostor koji je stvoren počeli su puniti likovi uspješnih biznismena, razbojnika, prostitutki, holivudskih ljepotica. Mladi bi željeli oponašati te likove i voditi njihov život. Materijalno se blagostanje danas neizostavno smatra mjerilom spokojnoga života. Nije bitno tko je i kako to stekao. Narodu je rečeno da je neophodno potrebno graditi razvijeno demokratsko društvo, no pritom se uma­njio, i još se uvijek umanjuje značaj nepremostivih problema koji

Vladimir Megre

postoje izvan granice: narkomanija, velika korupcija, loša ekološka situacija, depresija, pad nataliteta i mnogo toga drugoga.

Žene ne žele rađati, jer ne vide budućnost za svoju djecu.

Narodi u demokratskim zemljama ne vide jasnu sliku budućnosti, dok suvremeni svećenici moraju predstavljati demokra­ciju u postojećemu obliku kao jedino prihvatljivo uređenje za ljudsko društvo. Zašto? Zato jer je u uvjetima današnje demokracije najlakše vladati. Najlakše se sakriti iza parola о slobodi govora, slobodnome poduzetništvu, slobodnim izborima, dok se narodu baca kukolj. To se ne čini slučajno nego s određenim ciljem i namjerom. Ovisno о tome prema kakvoj ćete slici osjetiti naklonost, takvim ćete i sami postati. Ti političari znaju što će dalje biti s cijelim narodom. Nije teško odre­diti tko su bili pokretači društvenih katastrofa u Rusiji. Dostaje vidjeti kamo uvijek odlaze vrijedni ljudski i materijalni resursi.

Poslije revolucije 1917. godine veliki je val emigracije odnio iz Rusije na Zapad znatan kapital, povijesne vrijednosti i tradiciju, no najvažnije, otišli su ljudi.

Nakon raspada sovjetskoga carstva i provedenih reformi, privlačna slika uspješnih civiliziranih zemalja i dalje odvlači naše materijalne i intelektualne resurse.

Najtužnije je da suvremena slika, stvorena za našu državu, treba uništiti zemlju i narod koji u njoj živi. Za to nije uopće potrebna vojna intervencija. Postoji puno važnija sila od materijalnoga oružja. Postoji slika. Stvorena je kombinacija, koju bi već danas mogli odrediti analitičari. Ona je posve jednostavna. Pokušajmo razmisliti.

Što mi sada gradimo? Kamo idemo? Političari kažu da gradimo razvijenu demokratsku državu zapadnoga tipa, što znači da ćemo svi biti bogati i sretni nakon što je izgradimo. No, ako na Zemlji već postoje razvijene, demokratske države, u kojima su ljudi sretni, milijuni će sugrađana pametno zaključiti i upitati se nije li jednostav­nije tamo odmah poći. Tako su i otišli milijuni u Njemačku, Izrael, Ameriku, i nastavljaju i dalje odlaziti, a tim zemljama tako donose intelektualni i materijalni kapital. Oni tamo postaju robovima. Slika je proradila!

Što će činiti oni koji su ostali u Rusiji? Slika će reći da trebaju

120

Nova civilizacija

stvarati razvijenu demokratsku državu i postati bogati. Ali što u tu svrhu treba činiti djelatnik u prometnoj službi, prodavač u trgovini ili činovnik u administraciji? Mnogima nije jasno. Mnogima nije također jasno kako se obogatiti od plaće od tri do pet tisuća rubalja. No mnogi su vješti i nekako su uspjeli kupiti skupocjene automobile. Grade luksuzne kuće i posjećuju skupa ljetovališta. Nekako su u tome uspjeli...

Cijela država tako počinje smišljati lukavštine: prodavači i kupci, prometnici i činovnici, oficiri i vojnici, učitelji i studenti. No oni koji znaju znanost о stvaranju slika samo će se smijati sličnim pokušajima: "Hajde hvatajte prijetvornike s naramenicama. Potom ćete unutar službe sigurnosti morati osnivati zasebnu službu sigurnosti." Mi se ne borimo s uzrokom nego s posljedicom. Slika je već svoje učinila. Ona može neometano prodrijeti u um političara, generala, visokih činov­nika i jednostavnih ljudi. Za sliku ne postoji pogranična osmatračnica, zatvorena vrata ureda. Slika će odvući rusku djevojku iz daleka sela u prekomorsku zemlju, privući je tobože sretnim životom i natjerati je da se bavi prostitucijom na Cipru, u Izraelu ili New Yorku. Činovnik će radi toga tobože sretnoga života početi uzimati mito, a policajac će stupiti u pregovore s prijestupnikom. Velika je energija te slike. A naši političari uporno ponavljaju jedno te isto pojačavajući za zemlju kobnu sliku: "razvijene demokratske zemlje", "civilizirani Zapad".

Ljudi će shvatiti da se sa zemljom ne dešava nešto dobro. Stoga imaju i razumijevanja kada Vi, Vladimire Vladimiroviču, želite uvesti red. Ali kako to učiniti? Nije dosta učvrstiti vlast po vertikali. Vi ste učvrstili vlast po vertikali, no time niste učvrstili samo svoju vlast nego i vlast slika.

Tisuće je činovnika dobilo više vlasti, no, nalazeći se pod utjeca­jem slike, a da to i ne znaju, oni će djelovati u skladu sa slikom. Djelovat će u skladu s onima koji su stvorili sliku. Njezini su stvoritelji već odlučili da je sudbina Rusije riješena. Oni su postali posve razuzdani i krajnje drski. Da bi učvrstili svoju vlast, podržali su za Rusiju štetnu sliku, u Rusiju su poslali za to posebno obučene stručnjake. Službeno potvrđujem da na području Rusije djeluju posebno obučeni ljudi sa zadatkom praćenja i, po potrebi, korigiranja ideološkoga čimbenika u državi. Mislim da Vam je to također poznato.

121

Vladimir Megre

Razmislimo zašto posljednjih godina u našoj zemlji ima tako malo pozitivnih likova u beletristici, kinu, na televiziji? Zašto ima tako malo slika koje će oduševiti čovjeka, povesti ga i pomoći mu gra­diti prelijepu budućnost za svoju djecu. Mi ih se još uvijek prisjećamo i živimo s tim slikama, ali što je s našom djecom?

Kažu nam da većina želi vidjeti samo holivudske ljepotice, razbojničke obračune i krvoproliće. Ali to je laž. Ljudi to ne žele. Kažu nam ne želite li, nemojte gledati, ne sviđa li vam se, nemojte slušati. Tobože imamo slobodu izbora. Ali to nije posve tako. Točnije, to nije uopće tako. Nema zapravo nikakvoga izbora. Nemaju izbora ni djeca, ni odrasli, ponajmanje starci. Ne budeš li bezosjećajnim, ciničnim, bezdušnim, bit će ti zatvoren put prema opisanome blagostanju. Drugoga puta nema. Zar to nije tako oko Vas? Ili oko nas? Sve se to ludilo stvara namjerno.Već su odavno razrađene specijalne, skrivene metode odabira. Surovo se progone pjesnici, pedagozi inovatori, režiseri, pisci, koji su se usudili stvoriti pozitivnu sliku Rusije. Za njih je jednostavno sve zatvoreno.

Zapadnjačke specijalne službe čine isto pod izlikom borbe protiv sektaštva. Slično tvrde ne samo oficiri ruskih specijalnih službi nego i društveni i politički djelatnici. Tvrde to visoki činovnici Ureda pred­sjednika Ruske Federacije, Vaše administracije. Tako je, na primjer, Surkov, zamjenik načelnika administracije, rekao u razgovoru za jedne novine:

"Protiv Rusije su poveli tajni rat krugovi u Americi, Europi i na Istoku, za koje je naša zemlja potencijalni neprijatelj. Oni smatraju za svoju zaslugu raspad Sovjetskoga Saveza, koji je prošao gotovo bez prolivene krvi. Oni žele uspjeh. Cilj im je rušenje Rusije i popunja­vanje širokih prostranstava mnogobrojnim nesposobnim, tobožnjim državnim tvorevinama."

Tvrdnja je posve logična, uzmemo li barem činjenicu da postoje sile koje su srušile SSSR, koje će, posve prirodno, održati pobjedu na određenoj etapi i obavezno nastaviti uspješno širiti utjecaj.

Najvažnije nije utvrđivanje činjenice nego razumijevanje meha­nizma putem kojega se očituje rušilačko djelovanje.

Znamo da do raspada SSSR-a nije došlo zbog oružanoga napada

122

Nova civilizacija

nego uslijed ideološke obrade stanovništva. Ideologija je najvažniji mehanizam uz pomoću kojega se svaka država može uništiti odnosno ojačati. Na mase se može djelovati uz pomoć bilo koje ideologije nade li se dobro izgrađena struktura djelovanja. Takva struktura postoji i ona nije naša. Putem takve strukture ne djeluju naše slike. No što je s našom strukturom? Mi smo je uništili!

U SSSR-u pored ideoloških institucija i informacijskih centara, ideoloških odjela Centralnoga komiteta KPSS-a i Ministarstva kulture te novina, postojala je i ogromna mreža, u koju su ulazili dvorci i domovi kulture, pokrajinski i seoski klubovi.

U tim su se ustanovama, u različitim krugovima, milijuni mla­dih sugrađana mogli besplatno baviti umjetnošću. Tu su se održavale lekcije i održavali skupovi. Narodu su se prenosile obavijesti i tumačila mu se državna ideologija.

U početku perestrojke promijenila se ideologija i uništena je mreža koju su činile te ustanove i obustavljeno im je financiranje.

Teško je povjerovati da bi vozač, vozeći automobil autocestom, iznenada shvativši da ne ide pravim smjerom, umjesto da zaokrene i krene nužnim smjerom, počeo rastavljati automobil. Upravo se to dogodilo u našoj zemlji. Kad je društvo odlučilo (jasno, ne bez pomoći određenih sila) da ne idemo pravim smjerom, umjesto da smo se organizirali i iskoristili već postojeći mehanizam, mi smo ga jednos­tavno srušili. Što smo dobili u zamjenu?

Ruska pravoslavna crkva trebala je preuzeti osnovnu zadaću duhovnoga odgoja stanovništva, ponajprije mladeži. Premda imamo sve više pokazatelja koji nam pokazuju da bismo ponajprije trebali odgajati upravo najveći dio svećenstva.

Ruska nas je pravoslavna crkva kao duhovna institucija na katas­trofalan način iznevjerila. Zašto? Jednostavno stoga što se uz državnu podršku uspjelo za samo nekoliko godina otvoriti dvadaset tisuća crkava, dok su za odgoj dvadeset tisuća visoko duhovnih svećenika, koji će pružiti istinsku utjehu i odgajati čovjeka, potrebna stoljeća i određeni uvjeti. Jasno, ne takvi kad se država razbacuje povlasticama i novcem, što samo dovodi do raskalašenosti i privlači nitkove sklone lakome probitku. U takvoj situaciji nisu na dobitku duhovno orijenti-

123

Vladimir Megre

rani svećenici nego oni lukaviji, koji su bliže oltaru. Nije na dobitku ona župa, na čijemu je čelu visoko duhovni crkveni nadstojnik nego ona kojoj je na čelu onaj koji je uspio naći financijska sredstva.

Proces pridobivanja župljana, njihovo duhovno uzdizanje, dugotrajan je proces, koji traje godinama. Evo, seoski si svećenik krpa haljinu jer si ne može kupiti novu, dok se drugi vozi u automobilu inozemne proizvodnje.

О pohlepnosti i koristoljublju što je zavladalo medu svećenstvom Ruske pravoslavne crkve govori i presveti Aleksej II., moskovski pat­rijarh i patrijarh cijele Rusije. Evo što je rekao 15.12.2004. godine u Dvorani crkvenih sabora Katedrale Krista Spasitelja, gdje se svake godine održava zasjedanje Eparhijskoga zbora grada Moskve:

"Danas smo svjedoci niza negativnih pojava, uključujući karakterističnu inertnost Crkve, odsutnost dinamike, svojstvenu svećenićkome životu, slabu posjećenost crkvenih misa, odsutnost zanimanja za religiju u mladoga naraštaja."

"Uznemiruje sve veća pojava komercijalizacije što je umnogome zahvatila dobar dio crkvenoga života, koja ukazuje na to da odumire svijest о pravoslavnome duhu, da se sve više smanjuje interes za Crkvu i da dolazi do duhovnoga sljepila ... Materijalni interes sve češće dolazi na prvo mjesto i stavlja u drugi plan i uništava sve istin­sko i duhovno. Često se može vidjeti da crkve, poput trgovačkih tvrtki, prodaju 'crkvene usluge'."

"Ljude najviše odvraća od vjere koristoljublje svećenika i crkvenih službenika. Ne kaže se uzalud da je koristoljublje podla i ubojita strast, jedinstveni primjer izdaje Boga i strašan grijeh."

Patrijarh je zabranio uzimati novac za obavljanje crkvenih sakramenata: obred pričesti, vjenčanja, posljednje pomasti i obred posvećen mrtvima. Zabranio je prodavati 'crkvene usluge'. No jesu li crkveni službenici poslušali zabranu najvišega crkvenoga poglavara kad su se već oglušili na ono što je još veće, a to je Božja zapovijed?

124

Nova civilizacija

Je li Ruska pravoslavna crkva ruska

Zapadnjačke su specijalne službe uz ostalo gotovo najjače utje­cale na Rusku pravoslavnu crkvu oštetivši je gotovo najviše. Jasno, to je bilo moguće predvidjeti ako je to netko trebao predvidjeti. Znamo da promjenama u našoj zemlji uvijek prethodi ideološka obrada. Jesu li odjeli zapadnjačkih specijalnih službi, odgovorni za promjene u Rusiji, neophodne njihovim gospodarima, mogli ostaviti po strani tako važnu instituciju kao što je Ruska pravoslavna crkva? Jasno da nisu. Inače se ne bi pokazali profesionalnima. To više što se na naj­bolji mogući način stvarala situacija koja će prethoditi ideološkome napadu na Rusiju. Naše su specijalne službe bile u procesu unutarnje reorganizacije. Bolje rečeno, bile su zauzete unutarnjim sporovima, koji se, mislim, još uvijek nastavljaju.

Nije moguće procijeniti sve operacije zapadnjačkih specijalnih službi, što su ih proveli kroz strukture Ruske pravoslavne crkve. Premda se na jednu od njih oglasilo društvo. Njezino su pogubno djelovanje osjetili i još uvijek osjećaju milijuni Rusa, jednako kao i crkveni službenici.

Mislim na strukturu, stvorenu pod pokroviteljstvom Ruske pra­voslavne crkve, koja je ruskim svjetskim i religioznim organizacijama davala znakove, izazivajući u njima neprijateljstvo prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Borci protiv "sektaštva" su djelovali uime Crkve, po njihovim riječima, čak i uz blagoslov patrijarha Alekseja II. Tako su oni koji su ranije bili odani Crkvi, ili čak odlazili u crkvu i bili kršteni, jednostav­no počeli skidati križiće što su ih nosili oko vrata.

Borci protiv "sektaštva" su se pokazali lukavima po još jednome pitanju: razotkrivajući sekte što su ih sami izmislili, zapravo su kriti­zirali i ismijavali Rusku pravoslavnu crkvu.

Crkvi je na taj način bio zadan ozbiljan udarac. Ove su strukture zatim odlučile vladati i najvišim organima državne vlasti u Ruskoj Federaciji.

Prihvativši dušom i srcem ideju prelijepe budućnosti Rusije,

125

Vladimir Megre

Okupatori u akciji

Izvršnim je organima vlasti subjekata Ruske Federacije, čak i gradskoj samoupravi, pristigla naredba prema kojoj su čitatelji mojih knjiga sektaši i teroristi. To znači da se treba suprotstaviti svakome pokušaju što će ga oni pokazati, osobito oni koji će na selu poželjeti stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji.

Sredstvima je masovnoga priopćavanja, čak i pod prijetnjom otkaza novinarima, naređeno ne objavljivati о takvim poduhvatima. Spomenu li ih u novinama, tad to trebaju činiti samo u negativnom, tj. da su ljudi "pobjegli" u šumu i natrag u prošlost.

126

predstavljenu u knjigama, ljudi su se u različitim područjima Rusije počeli obraćati mjesnim organima vlasti s molbom da se njihovim obiteljima dodijeli zemlja za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

Neobično je to da ljudi prvi put ne traže povlastice, ne traže dodatke nego jedan dio prirode u svojoj zemlji, gdje će si stvoriti uvjete za život, a ne preživljavanje.

Čini se da bi se poticaj što ga je narod pokazao trebalo samo podržati. Sve više i više ljudi dobiva takav poticaj. U posljednje smo četiri godine mogli vidjeti kako su ti ljudi razmišljali о svojoj želji i na njoj će raditi. Ideja obuhvaća različite slojeve društva: učenike, znan­stvenike i poduzetnike, učitelje, liječnike, umirovljenike, vojnike, političare, umjetnike, pjesnike i pisce. Medu njima ima akademika, guvernera, žena predsjednika nekadašnjih sovjetskih republika.

Ti bi ljudi mogli riješiti mnoge socijalno-ekonomske zadaće u zemlji, izrazito promijeniti demografsku situaciju, problem sigurne opskrbe namirnica, posla i zdravlja naroda. No najvažnije bi bilo isko­ristiti veliku snagu naroda, koji bi stvorio svoje prostranstvo i učvrstio svoju voljenu zemlju i državu koja mu je to omogućila.

Razvidno je da se nekome nisu nikako svidjele pozitivne težnje ruskoga naroda.

Nova civilizacija

Kulturnim je radnicima naređeno suprotstaviti se provođenju mjera povezanih s knjigama i idejama, predstavljenima u knjigama.

Obavijesti koje stižu od čitatelja razvidno pokazuju da na području naše zemlje djeluje neko društvo, koje ima svoje agente u državnim i crkvenim strukturama i koje provodi svoju destruktivnu politiku.

To ne tvrdim samo ja. О tome govore i profesionalni analitičari koji su se upoznali sa sakupljenim materijalima.

Pojavio se čak i izraz "kult Anastazije". Što netko misli pod tim riječima? Odnosi li se to na mene kao pisca? Na moju knjigu pod nazivom "Anastazija"? Na junakinju knjige Anastaziju? Na milijune čitatelja? Ili se to odnosi na težnju ostvarenja Anastazijine ideje о pre­lijepoj i sretnoj Rusiji? Izgleda da se to odnosi na sve to zajedno.

Tužno je promatrati kako su strani i domaći ograničeni svećenici, koji ni u kom slučaju nisu kršćanske vjere, okupirali Pravoslavnu crkvu i utječu na državne činovnike. Kršćanstvo je za njih samo dobro pokriće. Po njihovim je postupcima jasno da su oni daleko od kršćanskoga morala. Metode njihova djelovanja su stare. Uz pomoć se takvih metoda laži i nasilja uništavala kultura drevne Rusije i uvodila se narodu strana ideologija. Pisao sam о tome u svojim knjigama. Odmah su me počeli napadati za neznaboštvo. Pa kakav je to napad za neznaboštvo? To nije ništa drugo nego li da te se napadne jer želiš znati povijest svoje zemlje, kulturu svojih praroditelja.

Ima ipak i posve radosnih događaja koji bude nadu. Sam je život počeo sve više stvarati situacije, u kojima su takvi ružni postupci izišli na svjetlo dana, kao da su osvijetljeni nevidljivom zrakom. Možemo ih opisati kao anegdotu. Prosudite sami.

127

Vladimir Megre

"KNJIGA NASLIJEĐA" I

"POVIJEST OBITELJI"

Izdavačka kuća Dilja izdaje 2002. godine sljedeću knjigu iz ciklusa Zvonki cedar ruski pod nazivom Knjiga naslijeđa. Izdavač se u knjizi obraća čitateljima riječima: "Našemu je izdavaču postala bliska i razumljiva ideja о Knjizi naslijeđa. Pustivši knjigu u tisak, odlučili smo odmah izdati Knjigu naslijeđa da bi svatko mogao voditi svoju obiteljsku povijest." Ubrzo nakon izdavača Dilja, izdavač Ruski dom izdaje 2003. godine Povijest obitelji. Jedan je od njezinih najglavnijih sastavljača arhimandrit Tihon (Ševkunov).

S uvodnom se riječi na početku knjige obratio predsjednik Rusije, V.V. Putin i patrijarh Moskve i cijele Rusije, Aleksej II.

"Povijest obitelji - nije samo priča о nekoliko ljudskih sudbi­na ili čak о cijelome rodu nego je to priča о povijesti cijele države. Sudbina Rusije - to je povijest obitelji u slijedu naraštaja koji se izmjenjuju."

"To je znanje potrebno zato da bi svaki građanin Rusije znao gdje su mu korijeni, da bi znao da je on dio povijesti naše velike domovine."

Predsjednik Rusije, V.V. Putin

"Ozračje obitelji, doma, odnos s bližnjima, pamćenje predaka i

* arhimandrit - nadstojnik manastira. (Napomena prevoditeljice).

128

Nova civilizacija

odgoj potomaka - sve to ima veliko značenje za moralno uzdizanje čovjeka, znači i države. Ne kaže se slučajno u mnogih naroda da ljubav prema domovini počinje od obitelji."

Anastazija je prva iznijela tu ideju:

"Neće proći puno vremena i Knjigu naslijeđa stvarat će, svojom će je rukom pisati i puniti njezine stranice milijuni očeva i majki diljem cijele Zemlje. Bit će vrlo mnogo Knjiga naslijeđa. U svakoj će biti istina koju će roditelji od srca iznijeti, prenijeti svojoj djeci. U tim knjigama neće biti mjesta lukavstvu. Te će knjige srušiti povijesnu

Nećemo ići u detalje opisujući zbog čega i zahvaljujući komu je izdavač Ruski dom uslijedio s knjigom za izdavačem Dilja. Važno je ostvarenje same ideje. Vidimo da je ideju podržao predsjednik Rusije, ruski patrijarh, predsjednik Državne skupštine, koji je na Dan znanja uručio učenicima Povijest obitelji.

Što bi onda trebali činiti ubogi klevetnici? Bi li trebali pridružiti sektašima i predsjednika i patrijarha i predsjednika Državne skupštine? Ne odnosi li se to onda uzgred i na bivšega predsjednika Ukrajine, koji je potpisao naredbu о Seoskome domaćinstvu, prema kojemu bi Ukrajinici dobili ne jedan nego dva hektara zemlje?

Ne odnosi li se to onda i na guvernera Ajackova, koji je u razgo­voru za NTV za pristaše Anastazije rekao da će oni donijeti budućnost zemlji. On je predložio svojim činovnicima uzeti zemlju i stvarati imanja na rodnoj zemlji.

Ne odnosi li se to onda i na guvernera Kemerovske oblasti Tuljejeva, koji je dao zemlju za naselje? Jednako tako i na vrhov­noga muftiju Rusije, Talgata Tadžuddina, koji je dopisniku studije Stvaranje, na pitanje о tome što misli о knjigama iz ciklusa Zvonki cedar ruski, odgovorio:

- Volim te knjige. Čitam ih i uzimam mnogo toga iz njih za

Patrijarh Moskve i cijele Rusije, Aleksej II

laž.

Anastazija

129

Vladimir Megre

sebe. Osjećam da čitanjem ovih knjiga čovjek učvršćuje vjeru u Boga. Čovjek treba svoju vjeru svakodnevno hraniti. Za to ne treba imati samo otvorene oči nego i otvoreno srce - što je najvažnije. Srce nam je i dano da bismo mogli voljeti, a knjige Vladimira Nikolajeviča Megrea nam mnogo pomažu u našoj ljubavi prema Bogu. On prenosi tu istinu ljudima putem Anastazijinih riječi. Možda će u bogoslova knjiga izazvati neka sporna pitanja, netko će možda reći da se radi о

nekakvoj hipotezi, no vjera u Boga, ili još bolje, ljubav prema Bogu, polako se skuplja da bi postala beskonačna. Tako će čovjek još prije nego što ode na onaj svijet već u ovome svijetu postati sretan. Knjige iz ciklusa Zvonki cedar ruski nam u tome pomažu.

Uoči tih događaja, očito pod pritiskom intriga i utjerivača stra­ha, istih tih boraca protiv "sektaša", jedan je pravoslavni arhiepiskop (neću ga imenovati da ga ne uvodim u priču) potpisao pismo, u koje­mu je prijetio da će izopćiti iz Crkve sve koji će čitati i širiti knjige iz ciklusa Zvonki cedar ruski.

Taj pravoslavni arhiepiskop tako izopćuje iz Crkve i samoga patrijarha, koji je podržao ideju stvaranja Povijesti obitelji, i zajedno s predsjednikom potpisao obraćanje narodu. Uzmimo da patrijarh moje knjige nije ni imao u rukama. To nije ni važno. Jer u knjigama nije važan papir s otisnutim riječima nego ideje u njima predstavljene. Jedna je od ideja podržana, a uvjeren sam da će uskoro biti podržane i druge na državnoj razini. Do tada ...

Možda je vrijeme da pravosudni organi obrate pažnju na to što su to zapravo borci protiv "sektaša", kakvim se metodama i intrigama služe, dok im je tako dobro pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jasno, time se ne bave radi molitve. Potpaljivanje međureligioznoga razdora i diskreditacija organa državne vlasti - eto čime se bave.

Smiješno bi uopće bilo pomisliti da je neka skupina boraca pro­tiv "sektaša" veoma uznemirena mojim duhovnim razvojem. Njihovo djelovanje razvidno pokazuje da oni rade na zahtjev onih koji ne žele bilo kakve pozitivne promjene u Rusiji. Njihova je ideološka diverzija vidljiva i na sljedećemu primjeru.

130

Nova civilizacija

131

Židovsko pitanje

U posljednje se vrijeme po ne znam koji put u posljednjemu tisućljeću sve više raspiruju strasti u vezi sa židovskim pitanjem.

Sve se češće govori о porastu ekstremizma u Europi i Rusiji, u tom smislu i protiv Zidova. Kongres židovskih općina, što se održao u Europi, povezao je takvo stanje s porastom muslimansko­ga stanovništva u europskim zemljama, koje je navodno agresivno prema Židovima. Premda mnoštvo konkretnih povijesnih primjera potvrđuje činjenicu da se agresivnost može izazvati. Određeni krugovi su u tome veoma aktivni. Provokatori se mogu nalaziti i među samim Židovima.

Stvara se dojam da se pokolji naručuju. Pokolj Židova nekome veoma odgovara, čak i materijalno. Ekstremističke organizacije ne mogu imati materijalnu korist od pokolja, prije mogu imati gubitke. No znatnu će korist osjetiti one zemlje, u koje zajedno sa svojim kapi­talom pobjegne dio židovske financijske oligarhije, koja će legalizirati svoj imetak od više milijardi i dobiti povlašteni međunarodni status.

Te će zemlje radi svoje koristi staviti na udar jednostavne i posve nedužne ruske Židove. To se već više puta dogodilo u povijesti vrlo napaćenoga židovskoga naroda.

Zbog čega je potreban pokolj? Logika je jednostavna. U društvu je sve veće nezadovoljstvo protiv oligarhije i financijskih makinacija. Prema podacima Državnoga komiteta za statistiku, oko sedamdeset posto stanovništva smatra da se takvima treba neodložno sve odu­zeti i da im se treba suditi. Predsjednik, vlada, državno tužiteljstvo, oslanjajući se na zakon, nastoje istražiti postupke dijela oligarhije. Proglašen je smjer kojim će se krenuti u borbi protiv korupcije, pa oligarsi u iduće četiri godine, u najmanju ruku mogu izgubiti svoj kapital. Našavši se u takvoj situaciji, razumljivo je da oni žele napustiti Rusiju. No problem je kako legalizirati kapital, prenesen na Zapad. Najsigurniji je način izazvati takav pokolj da se uznemiri cijelo čovječanstvo. Dalje je sve jednostavno. Financijski magnati, koji su se zatekli u vrijeme pokolja u nekoj od zapadnih zemalja, proglasit će se političkim bjeguncima. Normalno će dobiti politički azil i legalizirat

Vladimir Megre

će svoj kapital sačuvavši barem djelomično kontrolu nad imetkom i tvornicama, putem postavljenih odnosno ovlaštenih osoba.

Trebalo bi se svakako obratiti svim Rusima, u prvom redu orga­nizacijama koje se smatraju domoljubnima. Nemojte nikako potpasti pod utjecaj provokatora i ne dopustite palež sinagoga. Učinite li to, postupit ćete prema razrađenome scenariju.

Ne smije se optuživati sve Židove za intrige i ružne postupke. Između Židova ima različitih ljudi, jednako kao i između Bjelorusa, Ukrajinaca i Rusa. To mogu potvrditi. Dok sam nastupao na susretu čitatelja u Kazanju, gdje su se našli ljudi raznih nacionalnosti, bilo je i mnogo muslimana, pročitao sam poglavlje knjige židovskoga pisca i pjesnika Efima Kushnera Revolucija bez prolivene krvi. Prije nego li ću početi čitati, rekao sam da se radi о židovskome piscu, koji živi

u Izraelu, no piše о Rusiji i njezinoj budućnosti. Pročitavši poglavlje, dvoranom se razlijegao gromoglasni pljesak.

Muslimani su pljeskali židovskome piscu i pjesniku. Zašto se to dogodilo? Zašto su muslimani, za koje se misli da su agresivni, iskre­no pljeskali židovskome piscu?

Pljeskali su mu stoga jer on u svojoj knjizi govori о prelijepoj budućnosti Rusije, povezujući je s idejama, predstavljenima u knjiga­ma Zvonki cedar ruski. On poziva ruske vlasti da provedu program, utemeljen na tim idejama.

Reći ću odmah da Efim Kushner nije jedini Židov koji prihvaća i podržava Anastazijinu koncepciju, predstavljenu u knjigama.

U Izraelu postoji klub čitatelja knjiga о Anastaziji iz Sibira. Izraelci pišu pjesme о junacima knjiga iz ciklusa Zvonki cedar ruski na ruskome jeziku i ivritu*. Uopće sam stekao dojam da će Židovi napokon stati na čelo pokreta za provedbu tih ideja te će povesti za sobom narode mnogih drugih država.

Imam u najmanju ruku podatke da je upravo u Izraelu izdano mnogo sredstava za gradnju ekološki čistih naselja. "Ah, lukavci, preotimaju rusku ideju", potom će za njih reći.

Oni ništa ne preotimaju nego spašavaju. Recite, molim vas, tko

* ivrit-modernizirani hebrejski jezik. (Napomena prevoditeljice).

132

Nova civilizacija

sprečava ruske vlasti ostvariti ideje iz knjiga? No upravo se njima skupnim i pojedinačnim pismima sad več skoro petu godinu obraćaju Rusi iz susjednih zemalja u inozemstvu i izdaleka.

Ispada smiješna situacija. Dio analitičara potvrđuje rađanje nacionalne ideje u ruskome narodu. No ostvarit će je, kao što izgleda, najprije u Izraelu. Tko je kriv?

Prosudbe о židovskome pitanju, barem one koje sam uspio pročitati u tisku na tu temu, dosta su primitivne. Gotovo se svi ti zaključci svode na jednostavnu činjenicu: "U rukama je Židova tisak u različitim zemljama"; "Televizija je cijela židovska"; "Židovi kontro­liraju većinu financijskih protoka novca".

To je sve nesumnjivo tako, danas i u Rusiji. No to je samo potvr­da činjenica i ništa više. Zanimljivije bi bilo pojasniti zbog čega do slične situacije dolazi u raznim zemljama, a to se već uporno ponavlja tijekom mnogo stoljeća?

Reći ću odmah da to Židovi jednostavno moraju činiti, a mi im se moramo podčinjavati, uz to na zakonodavnoj razini.

Prosudite sami. Državna je skupština Ruske Federacije donijela Zakon, prema kojemu su četiri osnovne religije u našoj zemlji. Dvije su od njih kršćanstvo i židovstvo.

Prema koncepciji kršćanske religije, čovjek kršćanin je sluga Božji. Bogatstvo se ne prihvaća. U Petrogradu, s mjesta gdje pišem ove retke, s prozora hotela se vidi velika pravoslavna Saborna crkva Vladimirske Majke Božje, na zidovima koje piše velikim zlatnim slo­vima: "Primi, Bogorodice, molitve sluge Tvojega."

Iz koncepcije židovske religije slijedi da e čovjek Židov Božji iza­branik. On je bogat i ima zemlju, a zelenaštvo se također prihvaća.

Svi znamo kako velik utjecaj imaju religije na psihu, oblikovanje ličnosti, način života.

Budimo dosljedni u logičnome slijedu događaja. Viši je zakono­davni organ naše države prihvatio te dvije koncepcije, odredivši uz to tko će biti rob, a tko vladar.

Nemojmo se zavaravati. Ako smo mi građani vjerni zakonu, u skladu sa zakonom koji je donijela naša vlast, prihvatit ćemo da nama

133

Vladimir Megre

Stvarajmo zajedno

U poslanici Savezne skupštine, predsjednik je Ruske Federacije postavio zadatak udvostručiti za deset godina unutarnji bruto prihod. Pa što s tim? Zadatak kao i svaki drugi i treba poduzeti mjere da bi se to ostvarilo. Ponajprije se treba oduševiti narod. Upravo о narodu ovisi hoće li se udvostručiti unutarnji bruto prihod. Pa što se dogodilo nakon što je naš viši državnik odredio zadatak? Počele su se događati nevjerojatne stvari.

Visoki državni činovnici nisu ni pokušali izvršiti postavlje­ne zadatke nego su upravo oni počeli govoriti о tome koliko je to neostvarivo. Drugi su pak tvrdili da bi to ipak trebalo ostvariti. I samo to, ništa drugo. Vrijeme se utrošilo na razgovore. Godina 2004. je tužno završila: unutarnji je bruto prihod rastao za samo 6,4%.

Od trenutka postavljanja zadatka, u tisku se о njemu sve vrije­me veoma zanimljivo govorilo u smislu "izvršiv"-"neizvršiv". Nije se opet pokušalo ništa učiniti.

Situacija govori о tome da je u Rusiji došlo do potpunoga raspada vlasti. Ma koga odabereš, svejedno kojega činovnika postaviš, odluka se pod ovim ili onim izgovorom ionako neće provesti.

134

vladaju Zidovi i da tako treba biti. Takvo stanje nekoga ne može zadovoljiti. Netko će to smat­

rati apsurdnim. Ne zatvarajmo oči pred stvarnošću. Trebali bismo potražiti uzroke pojavi, a ne uživati u posljedicama koje se stalno ponavljaju, što nikamo ne vodi.

Ne sviđa li se nekome nastala situacija, pokušajmo onda zajednički potražiti izlaz.

Kao izlaz se može pokazati ideja koju s istim nadahnućem prihvaćaju muslimani, kršćani, Židovi i pripadnici drugih vjeroispo­vijesti.

Takva ideja postoji. Zahvaljujući njoj popravit će se situacija, i u njoj je budućnost. To potvrđuju konkretne činjenice i sam život.

Nova civilizacija

Zamislite situaciju u kojoj vrhovni komandant daje naredbu za napad, a njegovi pomoćnici, generali i pukovnici, umjesto da razrade plan napada, počinju razmišljati о tome je li to moguće ili nije. Kao rezultat je neminovan poraz. To se upravo i dogodilo.

Možda se zadatak što ga je postavio predsjednik doista poka­zao besmislenim? О tome ne možemo suditi dok ne razmislimo. Preuranjeno je govoriti, ali ću ipak reći da je zadatak moguće ostva­riti.

Uzet ću u obzir nedoumicu čitatelja: zbog čega se spominje Ruska pravoslavna crkva, borci protiv "sektaša", zapadnjačke specijal­ne službe i zadatak udvostručenja unutarnjega bruto prihoda što ga je postavio predsjednik? Ne žurite. Tu postoji tijesna povezanost.

Razmislimo kome koristi udvostručenje unutarnjega bruto prihoda. Jasno je da koristi Rusiji. A kome ne koristi? Zapadu, koji na Rusiju gleda samo kao na tržište za svoje ne uvijek kvalitetne proizvode.

Zapadnjačke su se specijalne službe kao i uvijek pokazale na visini. Oborile su i činovnike i predsjednika Rusije. Ismijali su ih već pri samome početku određivanja zadatka. Ipak pođimo redom.

Da bi se u cijelosti udvostručio unutarnji bruto prihod, trebalo je pokazati koje privredne grane trebaju znatno povećati proizvodnju, a koje ne trebaju. Na primjer, ne bi trebalo udvostručiti proizvodnju vina i votke i cigareta, jer se Rusija ionako guši u votki i dimu. Ne bi se smjela udvostručiti proizvodnja oružja, graditi novi kasino i dvos­truko povećati izvoz sirovina iz zemlje.

Ako je to tako, onda bi preostale privredne grane trebale povećati proizvodnju ne dvaput, nego triput i četiri puta. Ove grane nisu određene, što znači da pred njima nisu ni postavljeni zadaci.

Ali pitat ćete se zašto uopće i postavljati zadatak kad se pitaju treba li proizvodnju udvostručiti odnosno učetverostručiti. Proizvodnju nije moguće učetverostručiti.

Tvrdim da je moguće! Moguće je i bez dodatnih ulaganja.

Uzmimo za primjer poljoprivredu, u kojoj se proizvodnja svake godine smanjuje, što već prijeti nacionalnoj sigurnosti. О tome govo­re utjecajni političari, zastupnici u Državnoj skupštini i neki vladini

135

Vladimir Megre

činovnici.

Ne govori se bez razloga da se danas u zemlju uvozi iz inozem­stva do 40% određenih vrsta namirnica. Takvo stanje stvari prijeti nacionalnoj sigurnosti. Pa što nas očekuje? Evo što.

Očekuje se da će se do 2005. godine smanjiti broj seoskoga stanovništva za 25%. To će još više pogoršati problem odnosno zemlja će postati posve ovisna. Vlada će biti prisiljena davati za namirni­ce ne samo prirodna bogatstva nego i rakete, u suprotnom će je stanovništvo napasti.

Treba, dakle promijeniti stanje u poljoprivredno-industrijskome kompleksu: treba podvostručiti i utrostručiti količinu proizvodnje. Proizvodnju se ipak ne može utrostručiti na uobičajen način, kad se svi prijedlozi uglavnom svode na potrebu za subvencijama. Nije jasno kome će dati subvencije kad ima sve manje radno sposobnoga seosko­ga stanovništva. Kad je tako, neće pomoći ni najnovija tehnologija ni najmodernija tehnika. Nema više nikoga tko će se njima služiti.

Prvi je zadatak, dakle pronaći radno sposobno stanovništvo za rad na selu: milijun, desetine milijuna ljudi. Uz to bi se oni trebali odnositi s ljubavlju prema zemlji. Ne nađe li ih se, tad uopće nema smisla govoriti о svemu ostalome.

Za mnoge je činovnike ipak pronalaženje tih ljudi skoro stvar čuda. Oni u to neće povjerovati, a nisu ni povjerovali kad se to dogo­dilo. Da, gospodo, dogodilo se čudo! Dogodilo se zahvaljujući samo jednome čovjeku - sibirskoj pustinjakinji Anastaziji.

Nekome će se njezine riječi pokazati nevjerojatnima i fantastičnima, ali su-one učinkovite. One su izazvale u srcu i duši ljudi trajan zanos.

Desetine su tisuća ljudi u različitim područjima zemlje poželjeli živjeti na selu. Željeli su tamo izgraditi svoja naselja i trajno se prese­liti. Njihov se broj svake godine povećava.

Ovi ljudi stvaraju svoje pokrajinske društvene organizacije i traže da im se da zemlja, na kojoj su spremni raditi.

Ovi su se ljudi udružili u sverusku društvenu organizaciju, osno­vanu 5. lipnja 2004. godine na skupu čitatelja u gradu Vladimiru.

136

Nova civilizacija

Skup je čitatelja pokazao da se prvi put u postsovjetsko doba, na prostoru bivšega Sovjetskoga Saveza, pojavila narodna sila, kojoj danas nitko nije ravan. U dvorani nije bilo mjesta za sve pristigle, a stiglo je puno ljudi, koji nisu bili zastupnici nego su željeli barem poslušati i biti sudionicima događaja.

Namjera je bila osnovati na skupu narodni pokret Zvonki cedar ruski. To se dogodilo. Osnovna je zadaća pokreta bila podrška ideje imanja na rodnoj zemlji. Riječ je о narodnome pokretu, koji nije opo­zicija ni vlasti, ni strankama. Pokret, naprotiv, ide ususret svakome pa će ljudi reći: "Stvarajmo zajedno!"

Stvoren je narodni pokret s dobro organiziranim, jasnim i naro­du razumljivim i od njega podržanim programom.

Što može imati ruska država ostvari li se barem jedna točka toga programa? Ona je izvana vrlo jednostavna. Tu se govori о samo jednome hektaru zemlje, no u rezultatu imamo:

• znatno se poboljšava ekološka situacija;

• zemlja postaje plodnom;

• rješavaju se pitanja opskrbe stanovništva visokokvalitetnim prehrambenim proizvodima;

• znatno se povećavaju plaće, dva do tri puta, u svim područjima gospodarstva, u uvjetima bez inflacije;

• trenutno se poboljšava demografska situacija; započinje ozdravljenje i pomlađivanje stanovništva;

• rješavaju se pitanja obrambene sposobnosti zemlje;

• zaustavlja se izvoz kapitala iz zemlje, i suprotno, dolazi do uvoza kapitala u Rusiju; vraća se inteligencija;

• znatno se smanjuje i ubrzano iskorjenjuje mito, korupcija, kriminal i terorizam;

• objedinjuju se sve susjedne inozemne zemlje i zemlje bivšega Varšavskoga sporazuma - Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska i sve pribaltičke zemlje;

• završava se utrka u naoružavanju; uspostavlja se suradnja Rusije, SAD-a i istočnih muslimanskih zemalja.

Ove zaključke nisam iznio samo ja nego о njima pišu i studenti

137

Vladimir Megre

u diplomskim radnjama (na primjer, u diplomskoj radnji buduće pravnice Tatjane Borodine). О njima govore u svojim radovima i znanstvenici (na primjer, doktor ekonomskih znanosti, zastupnik triju saziva Zakonodavne skupštine, profesor Viktor Jakovljevič Medikov). 0 njima pišu profesionalni istraživači i jednostavni ljudi u brošurama, izdanima u vlastitoj nakladi.

Pokušat ću dati kratko obrazloženje na osnovi nekoliko točaka.

Dakle, zamislimo da se u zemlji započelo s ostvarivanjem prog­rama što ga je predložila Anastazija.

Svaka zainteresirana obitelj dobiva besplatno jedan hektar zemlje na doživotno korištenje, s pravom nasljeđivanja, za izgradnju imanja na rodnoj zemlji. Dobiveni se proizvodi ne oporezuju, jednako kao i sama zemlja.

Rezultati su toga sljedeći:

• Znatno poboljšanje ekološke situacije

Kao što je praksa pokazala, ljudi koji su već dobili zemlju za imanje na rodnoj zemlji, ponajprije sade divlje drveće, u prosjeku do 200 stabala na svaku obitelj. Oni u prosjeku posade 2000 komada grmova, živice i stabala bobićastih plodova i 50 komada voćaka.

Prema mišljenju analitičara, uzme li se u obzir najmanji proračun prilikom usvajanja navedenoga programa na državnoj razini, u slučaju njegova pravilnoga tumačenja, obitelji koja će poželjeti stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji, u Rusiji će za to u početku trebati deset milijuna.

To znači da će već za godinu-dvije nakon usvajanja programa, bez bilo kakvih dodatnih subvencija, u zemlji biti posađene dvije milijarde divljega drveća, dvadeset milijardi grmova, petsto milijuna voćaka. To je samo početak.

• Stvaranje plodne zemlje

U pravilu ljudi koji su zemlju dobili na doživotno korištenje, a ne samo u kratkoročan zakup, odmah žele obnoviti zemlju. To ne čine samo uz pomoć organskih gnojiva nego na prirodniji način - sijanjem u prvih nekoliko godina biljaka koje će izrasti iz tla.

• Rješavanje pitanja opskrbe stanovništva visokokvalitetnim

138

Nova civilizacija

namirnicama

Prisjetite se "borbe za žetvu" iz sovjetskoga vremena. Prisjetite se kako su poduzeća odvozila učenike i studente na žetvu u kolho-ze i sovhoze. I sam sam također sudjelovao u sličnim masovnim poduhvatima: na poljima sam prigradskoga sovhoza plijevio i brao luk.

U zemlji ipak nije bilo viška kvalitetnih proizvoda. Stariji naraštaji sigurno pamte kako se prodavao za trećinu gnjili krumpir i povrće nelijepa izgleda.

Zatim je započeo pokret gradnje dača*. Ljudi su počeli dobivati po šest sotki zemlje. I čudo se dogodilo. Svima su poznati statistički podaci. Stanovništvo je samostalno, bez bilo kojega ministarstva ili ureda, osiguralo 80% proizvodnje povrća (danas, nažalost, otežavaju uvjete ljudima koji žele daču: povećava se naplaćivanje prijevoza, naplaćuje se porez na zemljište, poskupljuje električna energija). To je sve napravljeno na šest sotki** zemlje, gdje je nemoguće razviti barem koliko-toliko uspješnu ekonomiju, posaditi visoko drveće koje će gnojiti zemlju, stvoriti zdenac. Ljudi su sve to uspjeli, radeći uglavnom tijekom subote i nedjelje i blagdana bez mnogo iskustva i znanja.

Na hektaru se zemlje može bolje gospodariti. Uz pravilnu se organizaciju posla može oko trideset puta smanjiti utrošak rada na jednome kvadratnome metru površine. Jasno, to se ne postiže odmah nego, naglašavam, ako se pravilno pristupi proizvodnji. Na taj se način vidi, iz već postojeće prakse i teoretskih proračuna, da će se zemlju u potpunosti opskrbiti svim potrebnim namirnicama, ostvari li se prikazani program.

Nekoliko riječi о kvaliteti. Treba li spominjati da čovjek koji će se baviti poljoprivredom da bi prehranio svoju obitelj, u zemlju neće dodavati otrovne kemikalije i kemijska gnojiva. On neće uzgajati biljne vrste mutante. Sva ta odvratna hrana dospijeva u našu zemlju,

* dača, rus. vila; ljetnikovac. U knjigama о Anastaziji pojam se više puta prevodi kao seoski ljetnikovac, misleĆi na mjesto gdje ljudi na nevelikome komadu zemlje podižu drvene kuće i u slobodno vrijeme okopavaju zemlju.

** sotka zastarjelo (mjera = 1/100 vjedra). (Napomena prevoditeljice).

139

Vladimir Megre

a stanovništvo je kupuje samo zato jer nema dosta namirnica. Kad ima dosta namirnica, ponajviše se gleda na njihovu kvalitetu. Mislim da sam uvjerljivo obrazložio.

• Znatno povećanje plaće, dva do tri puta, u svim privrednim granama, bez inflacije i uz smanjenje cijena na unutrašnjemu tržištu za sve vrste proizvoda. Tako će se smanjiti socijalna napetost.

Netko će se upitati kakva može biti veza između ostvarenja programa "Imanja na rodnoj zemlji" i povećanja plaće, uzmimo plaće prodavača, vozača trolejbusa, medicinske sestre ili učitelja. Ali ta veza postoji, neposredna i vrlo izravna.

Promislite sami. Većina je poduzeća danas privatizirana i nala­zi se u privatnome vlasništvu. Oni koje zovemo oligarhijom, imaju veoma visoku dobit, ali na čiji račun? Uglavnom na račun minimalne plaće radnika. Čemu povećavati tu plaću, recimo s pet na dvadeset tisuća, kad ljudi ionako stoje u redu za zapošljavanje. Ljudi jednos­tavno nemaju izlaza.

Posve je drukčija situacija kad obitelj na vlastitome imanju dobiva mjesečnu zaradu, u prosjeku od deset tisuća rubalja (što je posve realno i dokazano u praksi) uz minimalne životne troškove. Obitelj ne treba platiti komunalne usluge, trošiti vrijeme na sva­kodnevno putovanje do mjesta rada i natrag, kao i na prehranu u gradskim restoranima. Ne bi li se čovjeka koji živi na imanju privuk­lo na rad u tvornici ili nekoj drugoj privatnoj proizvodnji, trebalo bi mu se ponuditi plaću, barem jedan i po puta do dvaput veću od plaće koju dobiva od rada na imanju, uz to bi mu se još trebalo nadokna­diti troškove prijevoza i prehrane.

Danas oligarh, koji je privatizirao tvornicu odnosno poduzeće, i koji se bavi naftnim biznisom, može živjeti čak i u dvorcu u Londonu (što je i slučaj), uz dohodak do milijun dolara mjesečno, dok radnici koji su mu osigurali tu zaradu, ne dobivaju ni tisućiti dio te zarade.

Takvo stanje ne može vječno trajati. To će neizbježno dovesti do revolucije, lišavanja vlasnika njegova poduzeća i svrgavanja vlade, koja je dopustila takvu nepravednost. Jedini je izlaz podijeliti pravedno s radnicima. Oligarh na to neće dobrovoljno pristati, no u nastalim će se okolnostima na to odlučiti.

140

Nova civilizacija

Govorimo о odnosu vlasnika imanja i vlasnika industrije. Budu li željeli zadržati na poslu one preostale u gradskim stanovima, tre­bat će im povećati plaću. Oni će također imati izbor nastaviti posao i život u gradu ili započeti novi život.

Evo i posljednjega pitanja prema toj točki. Zašto ne bi bilo inflacije i povećanja cijena?

Inflacija se uvijek javlja kao posljedica, izazvana konkretnim, posebnim procesima. Za inflacijom obično slijedi povećanje cijena. Razlog je u udaljavanju čovjeka od prirodnoga načina života. Nije teško povećati cijene benzina, prehrambenih proizvoda, kad ljudi nemaju u vlasništvu nijedno ni drugo. Oni su u potpunosti ovisni. No pokušajte povećati cijene jabuka onome tko ima svoj vlastiti vrt. To je potpuno besmisleno. Cijene benzina? I to ima svoje granice. Današnje su cijene benzina tako visoke da je znatno isplativije obrađivati zemlju od dva do tri hektara svojim konjima, koja će, uzgred, dati i prvoklasno gnojivo.

• Brzo poboljšanje demografske situacije. Ozdravljenje i pomlađivanje stanovništva.

Kao što znamo, u zemlji je katastrofalna demografska situacija. Čak je i ta riječ preblaga. Strašno je ako se u mirnodopsko vrijeme stanovništvo u zemlji svake godine smanjuje gotovo za milijun ljudi. Vladari takve zemlje bi se trebali skrivati pred stanovništvom i svojim potomcima. Razgovori о potrebi mijenjanja nastale situacije javljaju se samo žalopojkama. Od toga se neće ništa promijeniti. Svakako je potrebno povećati materijalnu podršku rodiljama, premda materijal­na pomoć također ništa bitno ne mijenja.

Tisućljetna povijest pokazuje da žene obvezno prestaju rađati kad ne vide jasnu budućnost za svoju djecu. Ponajprije treba jasno i razumljivo odrediti budući razvoj cijeloga društva i poglavito obitelji kao najvažnije stanice.

Vladimirski Fond "Anastazija" je proveo ispitivanje obitelji, spremnih graditi svoja imanja na rodnoj zemlji. Tako je 1995 ispita­nika od ukupno njih više od 2000 ispitanih, odgovorilo da će rađati djecu te da žele imati troje i više djece.

Oni, koji zbog zdravstvenih problema nisu u mogućnosti imati

141

Vladimir Megre

djecu, spremni su posvojiti djecu iz dječjega doma. Zbog čega? Pa zato, jer čovjek, koji je stvorio prelijepu živu oazu, shvaća i stvara vječno, i želi da mu se djeca raduju životu.

Glede ozdravljenja i pomlađivanja nacije, pogledajmo opet što se dešava u praktičnome životu. Vidite li kako će vaši djedovi i bake živnuti i pomladiti se kad se u proljeće upute u seoske ljetnikovce. Treba li dokazivati da će trudnica, koja se hrani čistim ekološkim proizvodima, pije čistu vodu, udiše čisti zrak, rađati zdravu djecu, neusporedivo zdraviju od današnje djece?

• Rješavanje pitanja obrambene sposobnosti zemlje. Znatno smanjenje naoružanja i ubrzano, potpuno iskorjenjivanje mita, korupcije, kriminala i terorizma.

Borbena sposobnost i moralni duh današnjih oružanih snaga, uključujući unutarnju vojsku i policiju, prelazi nulu i sve je bliže oznaci minus. Nije tajna koliko je vojnome odsjeku teško izvršiti plan regrutacije mladih u vojsku. Neizvršenje se vojne obveze među mladima više ne smatra sramotom nego podvigom. Oni bogatiji se pokušavaju iskupiti mitom, a oni siromašniji se pokušavaju izrezati, sve do nanošenja tjelesnih ozljeda.

U vojsku nekako uspijevaju dovući regrute iz siromašnijih slo­jeva. Takva vojska nije uopće u stanju nikoga i ništa od ozbiljnoga neprijatelja zaštititi. Ona je uz to još i potencijalno opasna za samu zemlju na koju se odnosi.

Razmislimo koga to danas treba štititi vojnik ruske vojske. Ljudi će na uobičajeni način odgovoriti da je to domovina. No danas je pojam domovine omekšan i mnogi si uopće predstavljaju s teškoćom što je to domovina. Posve su nedavno ruski oficiri i vojnici položili zakletvu na vjernost SSSR-u, koji im je i predstavljao domo­vinu. Najednom su se promijenile granice i pokazalo se da im je dio teritorija posve stran. Vojska, premještena na tome području, poka­zala se uopće kao osvajačka. Ostaje još zaštita ljudi na preostalome području pod nazivom Rusija. Ali na koje se to ljude odnosi? Odnosi li se to na činovnike što uzimaju mito, na oligarhiju? Ili se to odnosi na vlastitu obitelj? Što ako je vojnik ili oficir iz siromašne obitelji, od koga će je on onda štititi?

142

Nova civilizacija

Državna propaganda već više od deset godina tvrdi da mi gradi то "civilizirano demokratsko društvo zapadnoga tipa". Predstavite si kako će ruski vojnici poći u rat protiv vojske NATO-a ili SAD-a nakon što im je rečeno da su oni civilizirani i razvijeni, a mi, znači, nerazvi­jeni i necivilizirani. Besmislica! Psihološka abrakadabra ili namjerno promišljena taktika? Smatra se da je profesionalna vojska sredstvo koje će pomoći izići iz bezizlazne situacije. No to je još veća besmis­lica. Profesionalnu vojsku, kao što znamo, čine plaćeni vojnici, koji će uzeti oružje i pucati za novac u onoga u koga im bude naređeno pucati. Ti će se vojnici podčiniti naredbi onoga tko više plati.

Poznate su mnogobrojne povijesne činjenice, kad su se vlade bojale vratiti u zemlju vojske plaćenika. Tako je bilo u starome Rimu, a slična opasnost postoji i u SAD-u. Mjestimice ona postoji i u Rusiji.

Profesionalna vojska mora stalno ratovati, po mogućnosti ne na području svoje zemlje. Vrati li se vojska u svoju zemlju, obvezno će je tražiti sile suprotstavljene postojećoj vlasti, a može se i raspasti na mnogobrojne skupine, od kojih će se jedan dio pretvoriti u krimi­nalne skupine. Naoružani plaćenici u većini nisu besposleni. Ne budu li imali posla, naći će si ga sami, pa i u struci. Uz to je veoma lako ponovno kupiti vojsku plaćenika, koja je u službi samo za novac.

Pa predstavite si onda stranu vojnu bazu, smještenu u Gruziji, Turkmeniji ili Ukrajini, čiji su vojnici plaćeni tri tisuće dolara mjesečno, dok su naši plaćeni samo petsto. Ne trebate ni predstaviti kad već postoje konkretni unutarnji primjeri. Pogledajte samo koliko visokokvalificiranih profesionalnih oficira bivšega KGB-a danas radi u službi zaštite u komercijalnim strukturama i u stranim bankama!

Pa gdje je izlaz? Ima jedan jedini izlaz. Treba učiniti tako da ruski vojnici, oficiri i generali imaju što braniti.

Svakome poručniku ruske vojske, unutarnjih vojnih snaga i policije, čim dobije čin poručnika i zvjezdicu na naramenicama, treba pripasti hektar zemlje za gradnju svoga budućega imanja.

Cestica zemlje se ne bi smjela dodjeljivati na zabačenome mjes­tu nego na mjestima koja država specijalno određuje, na biranim mjestima, dodijeljenima za naselje. Na tome bi si području oficir

143

Vladimir Megre

mogao sam odabrati svoj hektar zemlje. Kad bi došao na dopust, mogao bi si urediti sam, ili zajedno s roditeljima, vrt s mladim ras­linjem, iskopati jezero i odrediti mjesto gdje će sagraditi kuću.

Oficir bi tako mogao odlaziti po dužnosti i u druga područja, čak i u druge zemlje. Za to bi vrijeme mogao živjeti i u domu za oficire, u kasarni, pa čak i pod šatorom u polju. Svaki bi oficir ruske vojske trebao znati da tamo, u mjestu odabranome po njegovoj duši, cvjeta u proljeće vrt njegove nevelike domovine, njegov vrt. I djevojka, kojoj će se on svidjeti, pogledat će na zvjezdicu na njegovoj naramenici, i znat će da njezin dragi ima budućnost, domovinu i rodno gnijezdo za njihovu djecu.

Djevojka će možda i živjeti u teškim uvjetima oficirskoga života zajedno sa svojim dragim, no svejedno će barem jednom godišnje doći na dopust u svoju neveliku domovinu, te će maštati, planirati svoje imanje. Odredit će gdje će iskopati jezero, a gdje će sagraditi kuću.

Djevojka će sa svojim dragim možda provesti samo mjesec dana dopusta, u šatoru, na svojoj zemlji, no svejedno će uspjeti osjetiti ni sa čim usporedivu radost, koja dolazi od viđenja prelijepe budućnosti svoga roda.

Neka će u budućemu vrtu biti još posve mala stabla i jedva zamjetna zelena živica na imanju, no oni su već tu i rast će, cvjetat će, očekujući one koji su ih stvorili.

• Zatrudni li žena oficira, država treba u roku od tri mjeseca sagraditi na njihovoj zemlji na naznačenome mjestu neveliku kuću prema projektu što su ga odabrali budući roditelji. Kuća treba biti posve komforna, što dopušta suvremena tehnologija.

Žena će ruskoga oficira tako provesti posljednje mjesece trudnoće u svojoj kući. U toj će kući možda biti i njezini roditelji. Možda će ona biti i sama, a družit će se s ugodnim susjedima. No najvažnije je da će ona osjećati izvana i iznutra tako neophodne pozitivne osjećaje. Jer uokolo će nje biti njezino prostranstvo, pros­transtvo njezine nevelike domovine. Bit će to njezina domovina i domovina njezinoga dragoga.

Žena ruskoga oficira neće poći rađati izvan zemlje, i neće

144

Nova civilizacija

donijeti dijete čak ni u inkubatoru, koji zbog nekog razloga zovu rodilištem. Žena će oficira roditi dijete na svome imanju, kao što već čini mnogo žena. Neka će rađati i pod liječničkim nadzorom, no to će svejedno biti kući, u uobičajenome ugodnome i blagonaklonome okruženju, a ne u stolici, koja se naslušala jecaja i krikova stotina žena.

• Dijete se ruskoga oficira treba roditi samo na njegovu vlastitu imanju na rodnoj zemlji.

Neka će u to vrijeme mladi poručnik biti negdje daleko, on će ipak čuti, svakako će čuti i osjetiti prvi radosni krik svoga djeteta, i nikakav neprijatelj neće poći na njegovu veliku Domovinu. On, mladi poručnik, ruski oficir, neće propustiti neprijatelja. To neće učiniti stoga jer je u srcu njegove velike Domovine njegova mala, najbliža i najrođenija domovina. To je mjesto, gdje njegova draga u cvatućem vrtu drži za ruku njegova malenoga sina, koji pokušava učiniti svoj prvi korak u život.

Društvo! Naše društvo! Društvo koje se odnosi na našu državu, već danas može učiniti tako da mlada majka, žena ruskoga oficira, ne misli о tome kako prehraniti svoje dijete. Ona bi trebala biti osi­gurana, makar i ne tako kao oligarhova žena. Pa i ne treba joj jeftina otmjenost tobože skupih automobila. Ona će imati više - ljubav i budućnost. Ona čini ono što je najvažnije, ona stvara Domovinu. To je njezina osnovna dužnost i njezina zadaća.

Društvo bi toj ženi trebalo platiti plaću, jednaku plaći muža. To je, jasno, malo za njezino veliko djelo stvaranja, no neka barem sličan korak bude početkom nakon kojega će uslijediti dobra volja društva i države.

Takva mogućnost postoji već sada. Ne bi se jedino trebalo opterećivati višim ekonomskim razlozima.

Iz naftnih se cijevi slijeva dolarska kiša na Rusiju. Pa zar ta kiša ne kapne nijednom kapljom ruskome oficiru, njegovoj ženi, djetetu i njegovoj nevelikoj domovini?

Tko je smislio takav poredak, skrivajući se iza demokracije, tobožnjega sredstva protiv svake nesreće?

Zar je to demokracija kad siromašni ruski vojnici ili oficiri

145

Vladimir Megre

moraju štititi vrlo bogate, njihove vile na Rubljovskoj cesti, kao i mnogo drugih sličnih u drugim područjima zemlje? To nije demok­racija! To je glupokracija!

Ne promijenimo li tu glupost, nećemo imati zaštitu i sigurnost. Sigurni neće biti ni obični građani, ni predsjednik, to više, sitna i krupna oligarhija.

Uništimo li tu glupost, nestat će i korupcija, narkomanija, pro­metnik, koji je već postao legendaran po uzimanju mita od vozača.

Recite, zašto prometnik treba stajati na cesti i udisati s ceste prašinu i ispušne plinove skupih, ne baš nekih naročitih automobi­la? Svi su tobože pametni, a prometnik bi trebao biti budala. Stoji i omogućuje im siguran prolaz ni za kakvu plaću.

Kad taj prometnik ne bi uzimao mito od vlasnika automobila, smijali bi mu se rođaci i mislili bi da stvarno nije normalan. Žena bi digla glas, a djeca bi mu okrenula leđa, jer im nije u mogućnosti kupiti čak ni traperice, koje nisu po zadnjoj modi.

Prometnik se tako ne plaši službe vlastite sigurnosti. Čak i da ga otpuste s posla, to mu ne bi bio neki veliki gubitak. Uz pošten rad, taj mu posao ne donosi dosta da može osigurati svoju obitelj. To znači da treba potražiti drugi posao. Ali koji? Koji posao, uz koji bi ostao pošten, a uz to si osigurao i život?

Prometnik tako i stoji u prašini udišući ispušne plinove i uzima mito. Društvo ga baš i ne osuđuje nego mu plaća. Ljudi će pomisliti što se može učiniti, svi mi postajemo takvi. To je strašno! Strašno je jer smo se na to naučili. Prestali smo maštati о tome da može biti drukčije.

Privikli smo na masu prostituki, djecu s ulice, kriminalce. Privikli smo na šou pod nazivom "izbori". Ili nas tome uče?

Još je sasvim nedavno za čovjeka s ruskoga sela bila najstrašnija osuda suseljana, kad bi rekli za nju da izlazi s previše njih, a za njega da nije dobar domaćin.

Takvo bi se vrijeme zapravo trebalo vratiti. Sigurno će doći vrijeme kad će za Rusa biti najljepše kad društvo za njega kaže da je dobar čovjek, da ima tankoćutnu i odgojenu djecu, i da mu je imanje prelijepo. Tada neće biti nikakvoga kriminala, korupcije i narkoma-

146

Nova civilizacija

nije. To će vrijeme svakako doći.

***

Na klupi, u sjenovitome vrtu, sjedio je postariji čovjek sijedih vlasi. Pažljivo je gladio svjetlosmeđu kosu svoje trogodišnje unuke što mu se privinula na grudi. Jedanaestogodišnji je unuk skinuo vojničku generalsku bluzu sa zaslona klupe i pokušao ju je isprobati. Na naramenicama su bile dvije velike generalske zvijezde, a ranije su bile samo dvije male poručničke.

No to nije bilo najvažnije, mislio je prosijedi general gledajući unuke. Najvažnije je bilo to da je on stvorio i sačuvao za unuke taj vrt, jezerce i prelijepo prostranstvo svoga imanja na rodnoj zemlji, svoje nevelike domovine u srcu Rusije. On je sačuvao Rusiju. I ona cvjeta! Njegova Domovina! Svježi povjetarac nosi miris njezinih vrto­va po cijelome svijetu. A međuplanetarni vjetrovi šire glas о procvatu Zemlje na druge svjetove. Zvijezde na nebu sjaje od radosti zavideći i maštajući о susretu s gostima sa Zemlje, mudrih i radosnih Božjih kćeri i sinova.

Tako će biti! A sada ... Čujete li, poručnici, kako zvoneći kuca srce Zemlje ruske? Kako moli da od nje svatko za sebe pomalo uzme i posadi vrtove, i kaže da će za svakoga od njih podići rajsko prostrans­tvo i podariti vječnost? Čujete li? Vi ćete sigurno čuti!

• Prestanak izvoza kapitala iz Rusije i njegov povrat u Rusiju. Povratak inteligencije.

Teoretski mogu dokazati da će se više navedeno ostvariti potpu­nim usvajanjem Anastazijinoga programa. To su teoretski obrazložili poznati znanstvenici istraživači i studenti u svojim diplomskim radnjama.

Po tome se pitanju može i polemizirati. Neosporni se dokazi mogu potvrditi jedino u praksi. A praksa je to i potvrdila.

Ljudi iz susjednih zemalja i dalekih zemalja iz inozemstva, već su počeli pristizati na imanja, gdje se grade naselja, koja još uvijek

147

Vladimir Megre

148

nemaju čvrstu pravnu osnovu. Znam, na primjer, da samo u jednome naselju u blizini grada Vladimira gradi učitelj iz Turkmenije i mladi par iz Amerike. Slično se može naći i u mnogim drugim naseljima što se grade na području Rusije i Ukrajine. Ljudi ne mogu dočekati zakon о dodjeli zemlje i snalaze se u okvirima postojećih zakona te kupuju zemlju. Oni kupuju svoju rodnu zemlju, svoju domovinu. Dug je društva i države vratiti im taj novac. Inače će biti prokleti svi oni koji su se dosjetili davati u otkup zemlju čovjeku rođenome na njoj, jer je on počeo uređivati zemlju, na kojoj se rodio.

Ljudi se ipak vraćaju, za sada makar i pojedinci. Razmislite sami о tome što se može dogoditi uz povoljne okolnosti, donese li se zakon о dodjeli zemljišne čestice za imanje na rodnoj zemlji svakoj obitelji koja to poželi.

Pismo predsjedniku Rusije iz Njemačke

UREDU PREDSJEDNIKA RUSKE FEDERACIJE Stari trg 4,102132 Moskva

Društvo "ANASTASIA" Schutzlerbergerstr. 43 D-67468 Frankeneck Telefon: +49 6325 955 99 39 Fax: +49 6325 18 38 59 www.anastasia-de.com E-mail: info@anastasia-de.com Društvo "ANASTASIA"

Poštovani Predsjedniče Rusije, Vladimire Vladimiroviču Putinu!

Pišu Vam bivši građani SSSR-a, zemlje koje više nema. Mnogi

Nova civilizacija

su se od nas zbog raznih razloga našli u inozemstvu. Njemačka je postala utočište za više od tri milijuna doseljenika iz SSSR-a. Krenuvši tuda i našavši zapadni "civilizirani raj", mnogi su shvatili da su istodobno izgubili Domovinu, bez koje čovjek nikada neće biti potpuno sretan.

U Rusiji se danas pojavila posve nova ideja, zahvaljujući kojoj čovjek može postati fizički i duhovno zdrav. Ideju su već prihvatili mnogi ljudi različitih nacionalnosti, u tom smislu i u zemljama zapadne Europe. Zahvaljujući toj ideji shvatili smo da u danome trenutku upravo Rusija ima takav neophodno potreban duhovni potencijal, zahvaljujući kojemu će čovjek, pa tako i država, postati skladni.

0 toj se ideji može podrobnije saznati iz knjiga iz ciklusa "Zvonki cedar ruski" Vladimira Megrea. Knjige su izdane u ukupnoj nakladi od šest milijuna. S knjigama su Vladimira Megrea Rusi, sta­novnici Saveza nezavisnih država i drugih zemalja, stekli tu novu, prelijepu nadu u mogućnost preporoda, koji je potreban svakome čovjeku, obitelji i državi.

Bit je ideje u ovome: Svaka obitelj odnosno svaki građanin, treba imati pravo na bes­

platan hektar zemlje, na kojemu će urediti svoju neveliku domovinu, imanje na rodnoj zemlji, koje bi se moglo prenositi iz naraštaja u naraštaj nasljeđivanjem. Čovjek se rodio na zemlji i treba imati svoj komad zemlje, komad Domovine, stvoren i uzgojen svojim rukama, rukama nekoliko naraštaja svoga roda.

U jednome ste od svojih nastupa napomenuli da je Rusija nastala na selu i da je na selu, na zemlji, dugo živjela te da joj je to i put. Slažemo se! Mi smo dobro shvatili kakav je okus radosti zapadne civilizacije, najglasovitije civilizacije koja rada narkomani­ju, prostituciju, djecu beskućnike, kradljivce i ubojice, ne govoreći о najtežim europskim problemima, kao što su ekologija i demografija. Sve te probleme dobiva i Rusija, želeći ostvariti pretvorbu po zapad­nome modelu. Mnogima je na Zapadu danas jasno da put kojim idu zapadne demokratske države ne vodi nikamo, bolje reći, da vodi к

* Savez nezavisnih država - nekadašnji Sovjetski Savez. (Napomena prevoditeljice).

149

Vladimir Megre

samouništenju.

Rusija je stoljećima prolazila najteže kušnje, iz kojih se iznjedrio osobiti duh naroda. Zahvaljujući njemu, u vrijeme najveće ekološke i duhovne krize, Rusi mogu stati na kraju propasti i usprkos svemu - stvoriti ne samo novu nacionalnu ideju i novi život - nego i spriječiti katastrofu samouništenja cijeloga čovječanstva.

Mi, bivši građani SSSR-a, u potpunosti smo shvatili značenje jednostavnoga pojma Domovina. Dobivši strano državljanstvo odnos­no napustivši nekadašnje, mnogi su shvatili da su im duša i srce osta­li tamo gdje su proživjeli veliki dio svoga života.

Mi bismo se željeli vratiti u Rusiju i početi stvarati svoja imanja na rodnoj zemlji, stvarati naselja novoga tipa. Stvarajući imanje na rodnoj zemlji, ljudi bi se počeli baviti djelatnošću zahvaljujući kojoj bi se kvalitetno izmijenio njihov život. Mi znamo da mnogo toga ovisi o nama, о našemu radu, umijeću i iskustvu. Mnogi su od nas stekli nove struke u Europi, naučili strane jezike, a pokoji imaju i vlastiti biznis. Dosta je onih koji su počeli proučavati iskustva zapadnih ekoloških naselja i netradicionalnih načina obrade zemlje.

U naseljima ćemo sami graditi škole, klubove i bolnice. Budući da imamo sve stručnjake, sredstva i načine financiranja možemo i sami potražiti, tako da država možda neće ni morati posebno izdva­jati određenu svotu.

Takva će djelatnost dovesti do kvalitetne izmjene života veli­koga broja ljudi. Zemlja koja još uvijek nije potraživana, napuštena i opustošena zemlja postat će plodnim vrtom, u kojemu će se roditi naraštaj novih Rusa s novom sviješću, odnosom prema svijetu i svje­tonazorom.

Mi bismo uz to željeli pomoći našim rođenima i bližnjima, koji sada žive u Rusiji i Savezu nezavisnih država, što također može pripomoći rješavanju problema mladih, problema zapošljavanja i stambenoga pitanja. Spremni smo već danas uložiti napore nekoliko naraštaja svoga roda, a također sve naše umijeće, iskustvo, znanje, financijske mogućnosti, za zajedničko stvaranje moćne, velike i ponosne Domovine - Rusije.

Zamolili bismo Vas da razmotrite sljedeća pitanja u vezi ostva-

150

Nova civilizacija

renja te ideje:

1. Svakoj se obitelji koja to želi odnosno svakome građaninu samcu, treba dati pravo na besplatan hektar zemlje na doživotno korištenje, bez prava prodaje, s pravom nasljeđivanja, radi stvaranja imanja na rodnoj zemlji.

2. Valja pojednostaviti dobivanje ruskoga državljanstva za one koji žele stvoriti svoju neveliku domovinu i graditi veliku Rusiju, a koji su rođeni na području Ruske Federacije odnosno drugih repub­lika bivšega Sovjetskoga Saveza, i koji su već imali državljanstvo Sovjetskoga Saveza.

U nadi i s poštovanjem,

Budući građani Rusije.

Njemačka, 160 potpisa.

***

Na to pismo, iz Rusije, nažalost, nije stigao nikakav odgovor. Nije stiglo čak ni najobičnije pismo nekoga činovnika. Evo, i Rusi, koji govore ruski i žive u Njemačkoj, čuvaju poštansku potvrdu, poslanu na znanje da je Ured ruskoga predsjednika primio njihovo pismo. Što se može, to je ionako zakonitost. Ne samo da ne odgovaraju vama, nego ne odgovaraju ni nama koji živimo tu u Rusiji. Na internetskoj je stranici već cijeli odjeljak s pismima na engleskome za ruskoga predsjednika. Ljudi već pet godina pišu о jedno te istome pitanju - imanjima na rodnoj zemlji - ali ni na jedno pismo nije odgovoreno. Nije odgovoreno niti na jedno skupno, niti individualno pismo.

Kao što ćete ubrzo shvatiti, drukčije nije ni moglo biti, jer u Rusiji postoje sile koje su se postavile iznad Predsjednika i Vlade. One smatraju kao da su i iznad naroda, ali mislim, uzalud. Jasno da se može uzdići iznad pijanoga naroda. Ali nikakva sila ne može biti iznad naroda, u čijemu srcu živi mašta о budućnosti i žarka želja da je se ostvari.

Dragi bivši sugrađani, morat ću vam odgovoriti i umjesto činov-

151

Vladimir Megre

nika i umjesto predsjednika.

Ponajprije, hvala svima, koji ste sada u Njemačkoj, Americi, Izraelu, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Francuskoj, Gruziji, Bjelorusiji, Kazahstanu i Mongoliji. Zahvaljujući vama prevedene su i izdane knjige о Anastaziji u zemljama u kojima sada živite. Nisam vas znao i nisam od vas to mogao tražiti. Ali znam nešto drugo. Znam kako ste ustreptala srca išli od jednoga izdavača i prevoditelja do dru­goga. Nisu vas shvatili pa ste pokušali sami prevesti i izdati moje knji­ge. Tako je, na primjer, bilo u Češkoj i Slovačkoj, Kanadi i Americi.

Došlo je vrijeme pa su vas počeli shvaćati. Prvi sam to put osjetio u Njemačkoj, nastupivši pred čitateljstvom u Berlinu i Stuttgartu.

U prepunoj su dvorani sjedili Nijemci, ruski emigranti koji govore ruski jezik i domaće stanovništvo, koje ga ne zna. Bilo ih je otprilike u istome broju. Znam da se baš i ne vole družiti Nijemci koji su došli iz Rusije s onima koji su napustili zemlju. No tu su zajedno sjedili i pokušavali su dobronamjerno jedni drugima objasniti prije­vod s ruskoga jezika, koji zasigurno nije uvijek bio shvatljiv. Mislio sam da su Nijemci veoma uredan i ne previše emotivan narod. No život je drukčije pokazao. Upravo je njemački seljak, nakon što je pročitao knjigu о Anastaziji, sjeo u auto i otišao u Sibir. Otputovao je ne znajući ruski jezik, ruske ceste i prometnu policiju i vremenske uvjete. No stigao je. Vratio se kući i dovezao prijateljima darove iz Rusije.

Napokon, velika hvala svima onima koji su samoinicijativno, katkada i za svoj novac preveli i izdali knjige u inozemstvu. Ali stvar nije samo u knjigama. Najvažnije je nešto drugo. Hvala vam za razu­mijevanje i podršku ideje i mašte što je stigla iz Sibira, Rusije. Sada ta mašta nije samo ruska. Ona je jednako tako i vaša. Neka je samo uspijete sačuvati, ostvariti i prenijeti djeci da bi se mogla usavršavati.

Ne znam tko je više učinio - Anastazija svojim žarkim pripo­vijedanjem, knjige ili svi oni koji su prihvatili ideju i kao baklju je ponijeli dalje.

"Dat ću ljudima svu svoju dušu! Zlo, pripremi se, nestani sa

152

Nova civilizacija

Zemlje ..." - rekla je Anastazija. Mislio sam da su to samo riječi, no život je pokazao da to nisu

bile samo puke riječi. Anastazijina se mašta rasplamsala u sitnim plamičcima u

dušama milijuna ljudi u raznim zemljama, raznih nacionalnosti i vje­roispovijesti. Oni su počeli dijeliti njezinu maštu. Ta je mašta postala vlasništvom mnogih i ona se nije ugasila. Ona je postala vječna!

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" III; "Prostranstvo Ljubavi", str. 183. (Napomena prevoditeljice).

153

Vladimir Megre

HEKTAR ZEMLJE - DIO PLANETA ZEMLJA

Znaju mi reći zašto se stalno brinem о hektaru zemlje kad ima i važnijih stvari. Premda mislim da u našemu životu danas nema ničega važnijega od toga da zemlja procvjeta kao u prvobitno doba.

Govorim upravo о hektaru zemlje, jer je iza njega nešto neiz­mjerno značajnije. Nemam uvijek dosta pameti, niti mogućnosti spoznati, a možda nemam ni dosta temperamenta da bih to mogao objasniti, no katkada u tome barem malo uspijevam pa ljudi mogu shvatiti, što je već pobjeda.

Evo, bilo je to 2003. godine u Švicarskoj, u Zurichu. Bio je to međunarodni forum. Pozvali su me organizatori i dali mi vrijeme za nastup. Počeo sam govoriti о ideji što se rodila u Rusiji, no to baš nije bilo prihvaćeno u dvorani.

Uslijedilo je pitanje iz dvorane:

- Kako povezujete hektar zemlje s duhovnim ostvarenjem čovje­ka? Možda je problem obrade zemlje važan u Rusiji, no u Europi su ta pitanja davno riješena. Mi smo se tu okupili da porazgovaramo о duhovnosti.

Odgovorio sam pomalo uznemiren:

- Govorim о hektaru zemlje, о stvaranju na njemu imanja na rodnoj zemlji. Za nekoga će to biti primitivno. Trebalo bi progovoriti о velikoj znanosti, о duhovnosti, jer je to tema uglednoga europsko­ga foruma. Znam iz razgovora s organizatorima da su sada u ovoj dvorani poznati euopski pedagozi inovatori, filozofi i pisci, koji pišu

о duhovnosti. Tu su također i drugi ne manje značajni ljudi, koji

154

Nova civilizacija

razmišljaju о duhovnosti. Upravo stoga jer sam toga svjestan, govorim о hektaru zemlje.

Gospodo, uvjeren sam da se pojmovi kao što su ljubav, duhov­nost, obvezatno trebaju materijalno očitovati.

Hektar zemlje, što ga imam u vidu, о kojemu govori Anastazija, nije samo hektar zemlje. To je prostranstvo putem kojega ćete biti povezani sa Svemirom. Na to će prostranstvo, a znači i na vas samih, reagirati svi planeti u Svemiru. Oni će biti vašim prijateljima, pomoćnicima i sustvarateljima.

Pogledajte što će se dogoditi prema prirodnim zakonima: cvijet kamilice, najobičniji cvijet, tijesno je povezan sa Svemirom, planeti­ma i Suncem. Kad izađe sunce, cvijet će otvoriti svoje latice, a kad zađe, zatvorit će ih. Sunce i cvijet predstavljaju harmoničnu cjelinu. Ne mogu ih razjediniti ni trilijuni kilometara i svjetlosne godine. Oni su zajedno - veliko Sunce i mali zemaljski cvijet. Oni znaju da jedino zajedno tvore veliku harmoniju Svemira.

Svaka vlat trave na Zemlji ne reagira samo na Sunce. Ona reagi­ra i na druge planete, na čovjeka, energiju njegovih osjećaja.

Znanstvenici su proveli pokus. Na sobnu su biljku priključili predajnik. Strelice su uređaja zabilježile sitne energetske impulse što su se širili od cvijeta. U sobu je redom ušlo nekoliko ljudi. Jedan je prošao mimo cvijeta. Drugi je prišao i zalio cvijet. Treći je ušao i otki­nuo listić. Uređaj je zabilježio da je biljka pokazala znakove nemira, a strelica se na uređaju pomaknula kad je ušao čovjek koji je otkinuo listić.

Često možemo promatrati i takvu pojavu da cvijet uvene kad domaćin otputuje. Drugim riječima, mi znamo da biljke reagiraju na čovjeka. One čovjeka mogu voljeti, a mogu ga i ne voljeti. To znači da će svojim planetima prenositi stanje ljubavi odnosno stanje neljubavi.

A sad zamislite da imate neko prostranstvo - hektar zemlje. Ne samo hektar zemlje na kojemu je posađen krumpir za prodaju nego hektar zemlje na kojemu ste, na određenome stupnju svijesti i duhov­nosti, počeli stvarati.

Vi imate svoje područje, na kojemu je mnoštvo biljaka što ste

155

Vladimir Megre

ih sami posadili, koje nisu posadili najamni radnici. Svaka se biljka, svaka vlat trave odnosi prema vama s ljubavlju. Te su biljke živa bića i mogu sakupiti za vas sve najbolje energije Svemira. Mogu ih sakupiti i dati vam. Biljke se ne hrane samo energijom zemlje. Znate i sami da ima takvih biljaka koje mogu rasti i bez zemlje.

U drevnome su Egiptu prije pet tisuća godina živjeli svećenici koji su stvorili mnogo religija. Ti su svećenici upravljali cijelim narodima. Oni su u to doba bili najbogatiji ljudi. U dvorskim su spremištima ispod zemlje oni čuvali kovčege sa zlatom i dragocjenos­tima. Oni su poznavali mnogo tajnih znanosti, a dolazio im je i faraon po savjet i novac. Ali svaki je faraon na visokome položaju imao svoj hektar zemlje na kojemu robovima nije dopuštao raditi. Ovi najbo­gatiji ljudi, koji su poznavali mnogo znanosti, znali su tajnu hektara zemlje. Na zidovima je drevnih egipatskih, svećeničkih hramova bilo napisano: "Ne jedi iz ruku svoga roba." To je jedan primjer.

Uzmimo drugi primjer. U starome su Rimu senatori izdali naredbu prema kojoj su robu koji je znao raditi na zemlji dali zemlju. Njega se moglo prodati drugome vlasniku zajedno sa zemljom da se ne dopusti pristup došljaka koji bi mogao doći u dodir s biljkama na toj zemlji. Zašto su rimski senatori davali zemlju pojedinim robovi­ma? Zašto su im davali i novac da bi si tamo sagradili dom? Razlog je bio jedan jedini - da bi uzeli deset posto uroda, što su ga robovi s ljubavlju marljivo uzgojili i ispunili ga ljubavlju. Jedino se od takvih proizvoda može imati koristi.

Egipatski su svećenici i senatori u starome Rimu znali koja je hrana korisna čovjeku. Proizvode kojima se danas hranimo ne bismo nikako trebali jesti jer je to mrtva hrana. Veoma je velika razlika između ploda što ste ga ubrali s grma i odmah pojeli i onoga što se prodaje u trgovini. Stvar nije samo u tome da proizvod više nije svjež. Takav proizvod nema energije i ne može hraniti dušu čovjeka. Neću govoriti о tome da je naš tehnokratski svijet stvorio takve biljne vrste koje su mutirale.

Na taj način, dakle nemate li svoj hektar zemlje, nećete nigdje naći hranu dostojnu čovjeka. Možete uzeti novac i kupiti ponešto povrća. Ali trebate znati da to povrće nije izraslo za vas. To povrće nije uopće raslo za čovjeka. Ono je raslo radi novca.

156

Nova civilizacija

Ne postoji bolest koju ne bi moglo izliječiti prostranstvo Ljubavi, prostranstvo što ste ga svim srcem stvorili svojim rukama.

Ljudi su djeca Božja. Biljni i životinjski svijet, zrak i okolno pros­transtvo također su Božja stvorenja. A sve to nije ništa drugo negoli ostvarenje duha Boga. Kad netko za sebe kaže da je visoko duhovan čovjek, neka onda pokaže ostvarenje svoje duhovnosti.

Zamislite da vas sada odozgo promatra Bog. Bog promatra kako netko vozi tramvaj, netko od Njegove djece gradi kuće, a netko stoji u trgovini i trguje za tezgom. To je trgovac. Ali Bog nije stvorio takva zanimanja. To su zanimanja robova. Bog nije htio da njegova djeca budu robovi. Tako je On stvorio čudesan svijet i dao ga je Svojoj djeci. Dao ga je da ga ona uzmu i da se njime služe. Ali bi taj svijet ona prvo trebala shvatiti. Trebala bi shvatiti što je to Mjesec i kakva je to trava po imenu hajdučka trava.

Što je to hektar zemlje? Je li to mjesto na kojemu čovjek treba raditi znojeći se? Ne! To je mjesto na kojemu čovjek ne bi uopće trebao raditi. To bi mu mjesto trebalo pomoći upravljati svijetom. Odgovorite mi tko će pružiti više zadovoljstva Bogu? Hoće li to biti vozač tramvaja ili onaj koji je makar i mali komad zemlje pretvorio u raj? Jasno da će to biti onaj drugi.

Može li se današnjemu čovjeku otvoriti put u Svemir? Naučiti ga osvajati Mars, Mjesec? Nipošto! Jer će se tamo pojaviti oružje i prljavština i povest će se isti takvi ratovi kao i na Zemlji. Ali čovjek je ipak stvoren da bi mogao osvajati druge svjetove. To će se dogoditi samo onda kad čovjek shvati i osvoji Zemlju. Planeti se u Svemiru nipošto ne osvajaju tehničkim putem nego psihotelepatskim.

Čovjek bi trebao spoznati u čemu se sastoji istinska ljepota Svemira.

Vaš se grad Zurich smatra prelijepim. Mogli bismo tisuću puta reći da je on prelijep. Ali što je to točno u njemu lijepo? Istina, tu je veoma čisto, a naizgled ima i mnogo situiranih ljudi. Ali zar je lijepa zemlja ispod asfalta? Zar je lijepo da se samo gdjegdje mogu naći zele­ne oaze? Zar je lijepo da u središtu vašega grada umire veličanstveno drvo cedar? Ono se guši u čadi. Guši se od ispušnih plinova. Ne umire

157

Vladimir Megre

i ne guši se samo ovo drvo. Od tih plinova se guši i čovjek koji prolazi gradom.

Trebali bismo shvatiti što smo napravili na toj zemlji. Bilo bi naj­bolje najjednostavnije reći. Neka svatko od nas uzme neveliki komad zemlje, upotrijebi svu svoju pamet i duhovnost, i stvori posve maleni, no stvarni raj. Tako ćemo pretvoriti mali komad Zemlje na velikome planetu u cvatući vrt, i materijalizirat ćemo našu duhovnost, kao što je to učinio i Bog. Učini li to milijun ljudi u raznim zemljama, tad će sva Zemlja postati cvatućim vrtom, i neće biti ratova, jer će se milijuni ljudi baviti velikim stvaranjem. Podu li Rusi na Švicarsku ili Njemačku, tad će to biti samo stoga da bi mogli uživati u prizoru pre­lijepih zelenih oaza i osjetiti kako se ostvaruje istinska duhovnost.

Rusija danas, nažalost, želi sličiti Zapadu. Govoreći о zapadnim zemljama, ruski se političari služe takvim riječima kao "razvijene", "civilizirane" zemlje. Pozivaju ljude da ih dostignemo u "razvijenosti" i "civiliziranosti". Naši političari još ne znaju da ih možemo ne samo brzo dostići nego da ih možemo i prestići. To se može postići jedino ako ubrzano krenemo u suprotnome smjeru.

Ne bih želio nikako omalovažiti ili reći išta uvredljivo о vašoj

zapadnoj civilizaciji. Ali mi govorimo о duhovnosti i trebali bismo biti iskreni jedni prema drugima. Duhovnost se ne može mjeriti samo materijalnim blagostanjem ili tehničkim dostignućima. Takav jednostrani tehnokratski put razvoja čovječanstva neizmjerno vodi u propast, što vi, koji ste se našli na ovome skupu, sigurno priznajete. Priznajete li to, tad biste trebali priznati i to da ste vi prvi na putu prema propasti, a mi vas slijedimo. Pokušajte se zaustaviti i razmisliti što se dogodilo s našim svijetom. Uspijete li shvatiti, poviknite za onima koji jure za vama: "Stanite, drugovi, pred nama je propast, a mi smo je već dostigli. Potražite drugi put."

Osluhnuvši svoje srce, trebali bismo zajednički poći od riječi о duhovnosti do njihove materijalizacije. Hektar zemlje je samo sitna točka na planetu Zemlja. Ali će milijuni takvih točaka pretvoriti cijeli planet u cvatući vrt. Svemir će čuti glasove trilijuna latica cvijeća, vidjet će ozarena dječja lica i čuti glasove staraca:

- Ljudi Zemlje su spremni na veliko stvaranje.

158

Nova civilizacija

- Mi te čekamo, čovječe - odgovorit će planeti u Svemiru. - Mi te čekamo, časni Božji sine.

U našem je tisućljeću započeo veliki preobražaj na Zemlji. Deseci tisuća ruskih obitelji već je krenulo na svoj hektar zemlje. Otac i majka koji u stvarnosti stvaraju prostranstvo Ljubavi za svoju djecu, duhovniji su od najčuvenijih mudraca, koji samo govore о duhovnosti.

Neka u zemlji u svakome lijepome cvijetu, drvetu s mirisnim plodovima, raste duh čovjeka, i neka to bude na svakome hektaru na našemu prelijepome planetu Zemlja.

Nakon tih riječi, u dvorani je zavladala potpuna tišina, a zatim se zaorio pljesak.

Nastupio sam u Zurichu i sljedeći dan. Dvorana je opet bila puna. Tu su bili i naši bivši sunarodnjaci.

Mislim da nisam govorio veoma glatko, uz to je i prevoditelj pre­vodio. Ali ljudi nisu izišli nego su slušali. S njima nisam govorio samo ja nego i velika sila. Progovorila je ljudska čežnja, čežnja za istinskim načinom života čovjeka stvaraoca, vrlo jednostavna i određena, u isto vrijeme neobična, tisućljećima čuvana u duši čovjeka.

Pomislio sam treba li ikome dokazati da će se u Rusiju sigurno vratiti svi njezini sinovi i kćeri, što su otišli poneseni zloslutnim vjet­rom. Vratit će se!

Prisjećate li se Anastazijinih riječi:

"Toga će dana u Rusiju doći gosti! Svi Atlantiđani što ih je rodila Zemlja! Vratit će se poput zabludjelih sinova! ... Neka svi pjesnici na ulicama i dvorištima zasviraju na gitari!... I mi ćemo, Vladimire, biti mladi kao što će ljudi biti prvi put mladi. Stari će napisati mladima pisma. Kao i sva djeca svojim roditeljima."

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" II, str. 59. (Napomena prevoditeljice).

159

Vladimir Megre

VLAST NARODA

Želio bih se obratiti čitateljima knjiga iz ciklusa Zvonki cedar ruski još jednim pitanjem.

U tijeku je proces ostvarenja narodnoga programa razvoja ruske države na kojemu radite. Dio se članaka objavljuje u godišnjaku, a dio je razmješten na internetskoj stranici Anastasia. Čini mi se da je velika većina materijala veoma zanimljiva. Ipak je ostalo jedno pita­nje koje nije dosta razjašnjeno, a riječ je о vlasti. To je veoma važno

pitanje. Razmislimo о njemu zajednički. Za početak ću podijeliti s vama zaključke.

Vlast se često mijenja. Za samo posljednih sto godina ljudi su živjeli i u vrijeme cara, i komunista, i nekoliko demokratskih vlada. Vlast se mijenja, ali se život ne poboljšava. Zašto? Dolaze li na vlast uvijek loši ljudi? U to sumnjam. Prije je riječ о tome da sustav što ga stvaraju svi političari koji dolaze na vlast, čini činovnike nesposobni­ma za rješavanje pitanja stvarnoga poboljšanja društvenoga života.

Uzmite posljednje sazive zakonodavne skupštine. Ispada da glasujemo za normalne obiteljske ljude, a tijekom njihova mandata dobivamo, blago rečeno, neobične projekte zakona. Zašto? Možda oni dolaskom na vlast postaju dijelom drukčijega svijeta, udaljenoga od naroda? Stan u zastupničkome domu, službeni auto, ured nedostu­pan narodu, sve moguće povlastice i stalna žurba.

Anastazijin je djed predložio zanimljiv projekt zakona za zastup­nike. Svi bi oni trebali dobiti zemlju i trebali bi stalno živjeti u nase­ljima na toj zemlji zajedno s narodom. Projekt je razradila Tatjana Borodina, ukrajinska državljanka, koja je završila Pravni fakultet.

160

Nova civilizacija

Mislim da projekt zaslužuje pažnju. Odlučio sam objaviti u ovoj knjizi osnovne stavke projekta, a čitatelje bih zamolio da ga predlože zastup­nicima zakonodavne skupštine na svim razinama u svojoj županiji.

Pozvao bih također čitatelje da obavezno sudjeluju na pokra­jinskim i državnim izborima te da glasuju samo za one zastupničke kandidate, koji žive na vlastitim imanjima na rodnoj zemlji.

Zar samo pečat u putovnici upućuje na pripadnost ovoga ili onoga građanina Rusiji? Mnogo je slučajeva kandidata za izbore s rus­kim državljanstvom, stanom s propisanim mjestom boravka i luksuz­nim imanjem u drugoj zemlji. Zar će on misliti о potrebama ruskoga naroda? Vjerojatnije je da će misliti о nečemu posve drugome.

Ima li kandidat za izbore svoju neveliku domovinu, svoje imanje na rodnoj zemlji u Rusiji, i živi li na njemu zajedno s ruskim građanima, od njega će se moći očekivati da će raditi u interesu građana i cijele Rusije.

Mnogi to počinju shvaćati. Studenti jednako tako počinju pisati zakone koji će pomoći zakonodavcima.

Ruski zakon о naseljima na rodnoj zemlji, stvore­

nima od strane narodnih zastupnika Rusije na svim

razinama (projekt zakona)

Zakonom se određuju pravne, društvene i ekonomske osnove stvaranja i funkcioniranja naselja na rodnoj zemlji, što će ih kreirati narodni zastupnici Rusije, a jednako tako i stvaranje imanja na rodnoj zemlji, uz osiguravanje ustavnoga prava građana Rusije na zemlju kao osnovno nacionalno bogatstvo.

Zakon je usmjeren na stvaranje svih uvjeta za kvalitetan i plo­dotvoran rad narodnoga zastupnika Rusije na razradi, stvaranju i pro­vedbi ruskih zakona, kao i na osiguranju njegove potpune dostupnosti biračima.

Članak 1. Osnovna terminologija i pojmovi, uporabljeni u Zakonu.

161

Vladimir Megre

U postojećemu Zakonu rabi se terminologija sljedećega značenja:

imanje na rodnoj zemlji - zemljišna čestica površine od 1 do 1,3 hektara zemlje, što se daje punoljetnim građanima Rusije na doživotno korištenje s pravom prenošenja nasljeđivanjem, bez opore­zivanja zemlje i uroda;

naselje na rodnoj zemlji - naselje, organizirano na načelima mjesne samouprave, s imanjima na rodnoj zemlji i objektima od kul­turnoga i društvenoga značaja;

doživotno korištenje - isključivo pravo na besplatno posjedova­nje i korištenje zemljišne čestice na neograničeno vrijeme;

živica - izrasla od drveća i grmova, posađena uzduž imanja i naselja na rodnoj zemlji.

Članak 2. Zakonodavstvo о imanjima i naseljima na rodnoj zemlji.

Ustavom Rusije, Zemljišnim zakonikom Rusije, postojećim Zakonom, Zakonom Rusije О ruskim imanjima i naseljima na rodnoj zemlji i drugim zakonima, određuju se postupci u vezi s dodjeljiva­njem zemljišne čestice za stvaranje naselja na rodnoj zemlji narod­nome zastupniku, određuju se pravni propisi za imanje i naselje na rodnoj zemlji i njihovo funkcioniranje.

Članak 3. Osnovna načela zakonodavstva primijenjena na nase­lja na rodnoj zemlji.

Da bi ruski narodni zastupnici stvorili naselja na rodnoj zemlji, trebali bi se pridržavati osnovnih načela:

a) pridržavati se zakonitosti;

b) stvoriti uvjete da bi svi građani Rusije mogli ostvariti pravo na zemlju kao na osnovno nacionalno bogatstvo;

c) pravo na besplatnu zemlju, bezuvjetno i vremenski neogra­ničeno vlasništvo i korištenje zemljišne čestice, dodijeljene za stva­ranje imanja na rodnoj zemlji;

d) oslobađanje vlasnika imanja na rodnoj zemlji plaćanja poreza na prodaju proizvodnje, proizvoda posađenih i proizvedenih na ima­nju na rodnoj zemlji;

162

Nova civilizacija

e) jedan ruski zastupnik može stvoriti jedno naselje na rodnoj zemlji tijekom tekućega saziva skupštine;

f) i drugih načela.

Članak 4. Područje djelovanja Zakona.

Područje djelovanja sadašnjega Zakona odnosi se na ruske narodne zastupnike na svim razinama, izabrane u skladu s izbornim zakonodavstvom, kao i na punoljetne građane Rusije, koji su izra­zili želju da žive u naselju na rodnoj zemlji, organiziranom prema načelima izloženima u predstavljenome Zakonu.

Članak 5. Dodjeljivanje ruskome narodnome zastupniku zemljišne čestice za stvaranje naselja na rodnoj zemlji.

1. Svim ruskim narodnim zastupnicima sadašnjega i idućega saziva skupštine, počev od dana izbora, u roku od godinu dana, dodjeljuje se zemljišna čestica površine od najmanje 150 hektara za stvaranje imanja na rodnoj zemlji (u daljnjemu tekstu - zemljišna čestica).

2. Prilikom izbora ruskoga narodnoga zastupnika u skladu s proporcionalnim sustavom, na više mandata, prema općedržavnome izbornome sustavu primijenjenome na pojedinu oblast, prema biračkome popisu zastupničkih kandidata političkih stranaka i nji­hovih izbornih blokova, ruskome se narodnome zastupniku nakon izbora dodjeljuje zemljišna čestica u jednome od pokrajinskih dijelova Rusije.

Prilikom izbora ruskoga narodnoga zastupnika prema većinskome sustavu relativne većine, prema jednomandatnim se izbornim oblastima zastupniku dodjeljuje zemljišna čestica u okviri­ma izborne oblasti gdje je bio izabran.

3. Zabranjuje se dvojici odnosno više ruskih narodnih zastupni­ka stvoriti jedno naselje na rodnoj zemlji, a jednako tako se zabranjuje dvojici odnosno više narodnih zastupnika za vrijeme tekućega saziva skupštine živjeti u jednome naselju na rodnoj zemlji.

4. Zemljišna se čestica u vlasništvu države odnosno komunal­nome vlasništvu dodjeljuje u cjelini zajedno s izvorom vode. Zemlja se također može oduzeti njezinim trajnim korisnicima i može se pre-

163

Vladimir Megre

dati ruskome narodnome zastupniku za stvaranje naselja na rodnoj zemlji.

5. U slučaju potrebe, zemlja se može otkupiti od vlasnika zemljišnih čestica za društvene potrebe. Tijelo koje donosi odluku о otkupu zemljišne čestice treba najkasnije u roku od godine dana prije roka određenoga za otkup, pismeno obavijestiti vlasnika zemljišne čestice. Zemljišna se čestica otkupljuje u suglasnosti s njezinim vlasnikom. Vrijednost čestice se određuje u skladu s novčanom i stručnom procjenom zemlje, koja se provodi prema postupcima utvrđenima Ministarskim savjetom Ruske Federacije.

6. Zemljište, koje bi se uključilo u sastav zemljišne čestice na kojemu bi se za ruskoga narodnoga zastupnika gradilo naselje na rod­noj zemlji, na zemlji u vlasništvu fizičke ili pravne osobe, pristankom vlasnika bi se moglo zamijeniti drugim jednakovrijednim zemljištem u danoj oblasti ili, prema želji vlasnika, u drugome području Rusije.

7. Ruski su građani vlasnici zemlje i zemljišnih udjela, na koji­ma će se graditi naselje na rodnoj zemlji, koji se dodjeljuju u naturi (na zemljištu), i imaju pravo prenijeti na besplatno korištenje njihove zemljišne čestice za gradnju naselja na rodnoj zemlji za ruske narod­ne zastupnike, i u naselju koje će se graditi na rodnoj zemlji dobiti na doživotno korištenje zemljište za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

8. Građanin Rusije, koji ima u vlasništvu zemljišni udio, ali koji nije dodijeljen u naturi (na zemljištu), ima pravo u potpunosti ili djelomično priključiti tu zemljišnu česticu (površine od najmanje jednoga hektra) naselju na rodnoj zemlji ruskoga narodnoga zastup­nika i dobiti na njemu na doživotno korištenje zemljište za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

Članak 6. Sastav zemlje u naselju na rodnoj zemlji.

1. U naselju na rodnoj zemlji zemlja se sastoji od zemljišta:

• zemljišta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji;

• zemljišta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji za djecu rus­koga narodnoga zastupnika (rezervni fond) u količini od najviše dva zemljišta na jedno naselje na rodnoj zemlji.

2. Zemljišta za objekte društveno-kulturne namjene dodjeljuju se u skladu s općim planom naselja na rodnoj zemlji. Od ukupne

164

Nova civilizacija

površine imanja na rodnoj zemlji, na površinu za takva zemljišta treba otpasti najviše 7%. Zemljišta se nalaze u nadležnosti teritorijal­noga vijeća odgovarajućega naselja na rodnoj zemlji.

3. Preostali se dio zemljišne čestice razdjeljuje na zemljišta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji, površine od najmanje jednoga hektara za svako imanje. Zemljište može biti i veličine od 1,3 hektara, uzme li se u obzir oblik tla i drugi čimbenici.

4. Između svih oblika zemljišta, prema obavezno utvrđenome redoslijedu, stvaraju se prolazi široki najmanje tri do četiri metra. Vlasnik zemljišta ima pravo posaditi živicu uzduž svakoga zemljišta, dodijeljenoga za imanje na rodnoj zemlji.

5. Na zemljištima, predodređenima za imanje na rodnoj zemlji, građani Rusije imaju pravo saditi drveće i grmove (u tom smislu i šumsko raslinje), stvarati umjetna jezera, graditi stambene zgrade i objekte, uvesti nusprostorije i podići druge objekte, uz uvjet očuvanja dobrosusjedskih odnosa.

Članak 7. Raspored razmještanja zemljišta ruskim građanima, predodređenih za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

1. U naselju na rodnoj zemlji, ruski narodni zastupnik ima ponajprije pravo na zemljište po vlastitome izboru, na doživotno korištenje s pravom nasljeđivanja, na kojemu će podići imanje na rodnoj zemlji.

2. Svako dijete ruskoga narodnoga zastupnika, koje ima vlastitu obitelj, ima pravo na zemljište na doživotno korištenje, na kojemu će podići imanje na rodnoj zemlji.

3. Jedno do dva zemljišta na imanju na rodnoj zemlji obvezno se daju domskoj djeci i djeci izbjeglica.

4. Od preostalih zemljišta, u visini do 30%, ruski narodni zastupnik ima pravo po vlastitome nahođenju podijeliti građanima Rusije za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.

5. Preostala zemljišta treba podijeliti građanima Rusije različitih slojeva (poduzetnicima, socijalnim radnicima, umirovljenicima, stvaralačkoj inteligenciji, vojnicima i tome slično). Zemljišta se dod­jeljuju ruskim građanima ždrijebom, što se treba organizirati otvore­no na općemu skupu budućih stanovnika naselja na rodnoj zemlji.

165

Vladimir Megre

Članak 8. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji.

1. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji čine stanovnici, koji dijele suživot u naselju na rodnoj zemlji, koje predstavlja samos­talnu administrativno-teritorijalnu jedinicu.

2. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji ima pravo stvoriti predstavničko tijelo mjesne samouprave - vijeće naselja na rodnoj zemlji, kojega čine samo stanovnici dotičnoga naselja na rodnoj zemlji.

3. Ruski narodni zastupnik se ne smije kandidirati na izborima i biti izabran u vijeće naselja na rodnoj zemlji. Bude li izabran u vijeće naselja na rodnoj zemlji, smatrat će se da su izbori nevažeći.

4. Da bi se regulirale osobitosti u izvršenju vlasti mjesne samouprave, teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji ima pravo na sjednici mjesnoga vijeća odnosno na mjesnome referendumu, prihvatiti Ustav teritorijalnoga vijeća naselja na rodnoj zemlji (u daljnjemu tekstu - Ustav). Ustav se treba registrirati u pokrajinskim pravosudnim organima.

Članak 9. Status zemljišne čestice za imanje na rodnoj zemlji.

1. Zemljište za imanje na rodnoj zemlji dodjeljuje se na doživotno korištenje s pravom nasljeđivanja isključivo građanima Rusije. Zabranjuje se dodjeljivati zemljište za imanje na rodnoj zemlji stranim državljanima i osobama bez državljanstva, osim onima koje su prema utvrđenome zakonu dobile status izbjeglice (za najviše dvije obitelji na jedno naselje na rodnoj zemlji, što ga je osnovao ruski narodni zastupnik).*

Ne znam koliko sam dugo šetao dok se Anastazijin djed upozna­vao sa sadržajem korica s dokumentima što sam ih sa sobom ponio.

* Detaljan projekt zakona s komenatrima bit će objavljen u redovnome broju godišnjaka Zvonki cedar ruski. Godišnjak će se moći nabaviti. Bilo bi dobro kad bi čitatelji savjetovali zastupnike na svim razinama vlasti upoznati se s godišnjakom.

166

Nova civilizacija

Najednom sam čuo grohotan, vrlo glasan smijeh, i imao sam dojam da to nije bio smijeh starca. Anastazijin se djed i dalje smijao, a ja sam mu brzo prišao.

- Izvrsno ... Joj, kako sam se nasmijao ... Hvala ti .... Hvala, Vladimire. A ja nisam htio čitati.

- Ali pročitali ste, i zašto se smijete? Ta situacija je veoma ozbilj­na, veoma složena!

- Za koga? - upitao je djed.

- Za mene, čitatelje, koji su poželjeli graditi svoja imanja, о koji­ma je govorila Anastazija.

Izgovorivši to, možda sam bio malo uzrujan i uvrijeđen. Djed se prestao smijati. Pažljivo me pogledao i odgovorio smireno i ozbiljno:

- Ne mogu još uvijek shvatiti što unuka još uvijek s tobom radi, uz to još rađa i djecu. Vladimire, nemoj se samo uvrijediti na mene, starca. Ne mogu shvatiti, što znači da neće ni drugi, premda se u tome neshvaćanju možda krije neki veliki smisao. Prema tebi sam, dakle dobronamjeran. Ne osuđujem unuku, prije sam oduševljen onime što je učinila.

- Što biste zapravo mogli reći о tome što je napisano?

- Pa rekao sam da sam oduševljen onime što je učinjeno.

- Tko je to učinio?

- Unuka.

- Ali ja sam Vas pitao о onome što sam ja napisao.

Djed je pogledao korice sa spisima. Zašutio je i pažljivo me pro­motrio pa progovorio:

- Vladimire, ne znam koliko je potrebno to što si napisao obrativši se ljudima. Možda je to za njih važno. Za mene je to što sam pročitao samo potvrda pretpostavke о tome da je unuka još prije deset godina predvidjela sve teškoće, a i sve što ti se čini da se ne dešava kako treba, ona je već odavno pretvorila u dobro.

- Kako se može vrijeđanje čitatelja i mene smatrati nečim dob­rim?

- Jesi li shvatio tko vrijeđa tebe i tvoje čitatelje?

167

Vladimir Megre

168

- Neka struktura, osnovana pod pokroviteljstvom Ruske pravos­lavne crkve.

- Jesi li se uvrijedio?

- Jesam.

- To je u redu. Sad ćeš moći shvatiti ne razumom, nego osjećajima, koji su se pojavili u tebi i u većini ljudi, kako su okleve­tali vaše praroditelje pred licem potomaka. Nazivali su ih poganima i stoljećima im pripisivali nelijepa djela, koja praroditelji nisu činili. Ti nisi jedini koji si о tome pokušao pisati. Mnogi su povjesničari stoljećima pokušavali opovrgnuti klevetu, ali uzalud.

Nastala je situacija kad na isti takav način kleveću one koji su se poželjeli približiti Božjim tvorevinama. Takvih ljudi ima dosta, i oni osjećaju na sebi kako su slagali njihove praroditelje. Probudit će se duše dalekih praroditelja onih koji su danas oklevetani. Daleki će roditelji čuvati kao anđeli čuvari svoju današnju djecu. Neće biti bolje i ljepše snage od one koja danas niče u svijetu. Vjeruj mi! Kad se tako danas desilo ljudima ... Uzmogne li nevidljiva nit spojiti današnjega sina s njegovim roditeljem, koji je živio prije dvije tisuće godina. Produži li se nit i dalje, tada će se današnji čovjek sjediniti s Bogom, sa svojim praroditeljem.

Djed je govorio i bilo je razvidno da suzdržava nemir. Želio sam pojasniti:

- Možda je veoma važno to što ste rekli. No došlo je do zastoja u stvaranju imanja na rodnoj zemlji.

- Možda je to potrebno za razumijevanje i stvaranje projekta što će se poduzeti u budućnosti?

- Možda. Sve se nekako neobično okreće. Prva je knjiga započela od naizgled jednostavnih radnji, zatim je uslijedila druga knjiga, čita-teljski klubovi, a sad evo i Knjiga naslijeđa, i zajedno s njom Povijest obitelji.

Nakon tih se riječi djed opet nasmijao. Odmah je prestao i pro­govorio blago se osmjehnuvši:

- Unuka se nesumnjivo osobno poigrala s Povijesti obitelji. Možda da vas nekako zabavi. No tu je situaciju vjerojatno stvorila, i

Nova civilizacija

vrhovni su upravitalji zemlje, a i patrijarh, podržali ideju unuke. Ali samo jednu ideju. О njezinoj su filozofiji prešutjeli ili je nisu razum­jeli. Oni neće ući u vječnost. Oni su polovični i nisu hrabri.

U vječnost i u povijest će ući oni koji sada možda čak i u misli­ma stvaraju svoja Bogu draga imanja na rodnoj zemlji. Oni su sami odabrali ideju ili su možda sami bili izabrani, više nije bitno. Vječnost je pred onima koji stvaraju budućnost za svoju djecu i za sebe same. Čovjek, rođen da bi vječno postojao, prvi će se put na Zemlji vratiti u vječnost.

Vladimire, počinjem shvaćati što unuka radi. Anastaziji je možda otkriveno mnogo tajni postojanja. No ima jedna tajna, koja možda nije dokraja poznata čak ni vrhovnim svećenicima. Oni su uvijek znali samo to da čovjek može vječno živjeti. Zahvaljujući dijelu znanja oni su se mogli ponovno reinkarnirati. Ali njihovo ponovno utjelovljenje nije bilo potpuno. Zbog toga djelovanje nije donosilo radosti ni njima ni čovječanstvu. Sad sam uvjeren, vjeruj mi, Anastazija u potpunosti zna što se treba stvoriti da bi se stekla vječnost. Upitaj je о tome i pokušaj shvatiti. Nađe li ona u sebi riječi, razumljive mnogim ljudi­ma, otvorit će se svjetovi, dostojni čovjeka Boga.

Vladimire, pođi unuci i porazgovaraj s njom. Ona je sad na obali jezera, sjedi pod cedrom. U svijetu će se možda desiti nešto važno nađu li se riječi о vječnosti, koje će se moći prihvatiti umom i osjećajima. Probuđena veličanstvena civilizacija će se uzdići svojim težnjama. Galaktika će osjetiti veličanstvene težnje i s trepetom će, uzbuđeno čekati dodir onih, sposobnih podariti prelijepi život plane­tima. Idi, požuri se. - Napravio sam nekoliko koraka, ali sam zastao na poziv Anastazijinoga djeda:

- Vladimire, vrijeme bi vam bilo, vama Anastazijinim pristašama, stvoriti i svoju stranku naslijeđa.

- Stranku? Koju? - Ta kažem ti, tako je i nazovi - Stranka naslijeđa.

169

Vladimir Megre

NOVA CIVILIZACIJA

Anastazija je sjedila pod cedrom u svjetlosivoj lanenoj haljini. Rukama je obuhvatila koljena i blago naklonjene glave promatrala mirnu površinu jezera. Nisam joj odmah prišao. Stajao sam neko vrijeme i izdaleka promatrao pustinjakinju, što je tiho sjedila na obali jezera. Ne, takva usporedba ne odgovara Anastaziji. Prije bi se moglo nazvati pustinjacima ljude koji žive u suvremenim stanovima.

Ljudi žive u stanovima i čak ni ne znaju najbliže susjede, od kojih ih dijele stepenice. Poći će jedan od takvih ljudi gradom ne mareći za prolaznike. Usputnim prolaznicima isto tako nije do njega.

Ispada onda da nije strašno kad čovjek živi sam. Puno je strasnije kad je on usamljen među sebi sličnim ljudima.

Evo, i sjedi Anastazija na obali jezera u tajgi. Srce joj kuca jed­noglasno sa srcem milijuna ljudi u raznim zemljama. Netko je zove prijateljicom, drugi sestrom, kao da su s njom bliski.

Riječi što ih je Anastazija u tišini izgovorila, mirno se slijevaju pretječući beskrajnim informacijskim kanalom, zajedno s bukom i brujanjem televizije i informacije što se širi iz drugih izvora. Ljudi ih primaju. Čuvši te riječi, ljudi odgovaraju strunama gitare, a često i djelom. Započinju na nov način graditi svoj život. Djed... Prvi sam put vidio kako je žarko govorio i zamolio da s Anastazijom progovorim о vječnosti.

Sjeo sam pored Anastazije, a ona mi se okrenula. Gledala me svojim umirujućim, umiljatim, sivoplavim očima. Neko smo se vri­jeme samo gledali.

Gotovo se i ne kontrolirajući, uzeo sam je za ruku. Brzo sam

170

Nova civilizacija

je poljubio i položio joj ruku natrag na koljeno. Na Anastazijinim se obrazima pojavilo rumenilo. Zatreptala je očima. Ni sam ne znajući zašto, nekako sam se zbunio. Neobično je zbuniti se pred ženom nakon deset godina poznanstva s njom, no i ugodno je.

Osjetivši zbunjenost, ne bih li prekinuo neugodnu situaciju, prvi sam progovorio:

- Anastazija, sad sam razgovarao s tvojim djedom. Govorio je nekako neobično, uznemireno о potrebi da se izgovore nekakve riječi о vječnosti. Rekao je da te riječi trebaju biti takve da ih čovjek treba shvatiti ne samo umom ili razumom nego i osjećajima. Jesu li te riječi doista važne?

- Da, važne su, Vladimire. Ali ne riječi nego uvid čovjeka. Da bi se stekao uvid, potrebne su, jasno, riječi. Uvid u vječni život pomoći će čovjeku stvoriti savršeni način života.

- Ali kakva je veza između načina života i uvida u vječnost?

- Neposredna. Čovjek danas misli da može živjeti nekoliko desetaka godina, te da zatim zauvijek odlazi, da odlazi unepovrat. No čovjek može vječno živjeti. О tome bi trebalo progovoriti tako da bi to mogao svatko shvatiti.

- Ali ti si о tome govorila, a i tvoje sam riječi prenio u raznim knjigama.

- Jesam, govorila sam, ali je razvidno da moj govor nije bio razumljiv, ili se tisućljećima usiljeno stvarao utisak prolaznosti ljud­skoga života. Trebalo bi pronaći nove riječi i obrazloženja.

- Onda ih pokušaj pronaći.

- Pokušat ću. Razvidno je da ih treba pokušati pronaći zajedno s onima koji će shvatiti.

- Navedi ih ponajprije sama.

- Dobro. Možda bi trebalo ovako započeti...

Većina ljudi danas, na Zemlji, smatra da svoj život sami planiraju. Odabiru si struku, stvaraju obitelj, rađaju djecu, ili pak ne žele imati djecu. Ali njihove odluke umnogome nisu samostalne. Na njih je veliki utjecaj tuđe volje, a utjecaj se ostvaruje putem društvenoga mnijenja. Na primjer, imate takav predmet kao što je

171

Vladimir Megre

vješalica. Jednom je netko odlučio usavršiti taj predmet i iskoristili ga kao vješalicu za odjeću čovjeka. Pojavila se zatim struka poput manekenki, od riječi maneken. To je nezavidna struka. Kroz nju čovjek ne ostvaruje svoju predodređenost. Netko je odlučio tu struku učiniti jednom od najpoželjnijih, što je i uspio. Manekenke su počeli pokazivati u raznim, raznobojnim časopisima i na televiziji, stali su pričati о njihovome tobože sretnome životu. Pričalo se da one zarađuju puno novca te da se bogati ljudi njima žele vjenčati. Milijuni djevojaka počeli su maštati kako postati najboljom svjetskom manekenkom, a znači i sretnom osobom.

Milijuni su mladih djevojaka u raznim zemljama počeli činiti sve da bi stekli varljivu slavu. Jedna je od milijun djevojaka postala slavnom manekenkom, no u biti je ostala samo živom vješalicom za odjeću. Ostale će se razočarati u životu, budući da im se mašta nije ostvarila. To se desilo zato jer ove djevojke nisu uspjele samostalno odrediti svoju svrhu nego su počele graditi život pod tuđim utjeca­jem.

Može se navesti bezbroj sličnih primjera kad muškarci, žene, pa čak i djeca teže varljivim vrijednostima zanemarajući svoju predodređenost.

Čemu može težiti ljudsko društvo kojega čine takvi ljudi? Što misliš, Vladimire?

- Ma ne teži ono nikamo. Evo, u našoj zemlji Rusiji, niti jedna stranka, pa ni cijela država, nema uopće program za budućnost. Anastazija, od onoga što si rekla zainteresiralo me je određenje predo-dredenosti čovjeka. U čemu se ono sastoji? Kako ga odrediti?

- Vladimire, pokušajte ti i čitatelji svojim mislima spoznati Božja djela, Njegov program, maštu.

- Zar se može spoznati Božju maštu?

- Može. Jer Bog nije ništa skrivao, niti skriva od ljudi, Svoje djece. On nije pisao nerazumljive tekstove nego je sve pokazao na primjeru. Svatko bi ponajprije trebao shvatiti i osjetiti kakva djela vode čovjeka prema vječnosti. Vladimire, razmisli zašto Bog, koji je stvorio raznoliki i živi svijet, nije stvorio automobil, televizor i raketu u današnjemu obliku?

172

Nova civilizacija

- Možda ih za razliku od čovjeka jednostavno nije uspio stvori­ti.

- Bog je stvorio sve potrebno čovjeku: čovjek ima sposobnost kretanja, ima maštu, uz pomoć koje može vidjeti ljepše slike od onih na televiziji. Čovjek može također osvajati planete u Svemiru bez pomoći umjetnih, primitivnih uređaja.

Bog je odredio za što je čovjek predodređen. On je odredio program razvoja života u cijelome Svemiru. Da bismo shvatili Njegov program, ne bismo trebali rušiti, nego proučavati i odrediti značenje svega na Zemlji.

Besmrtnost

- Bog je stvorio čovjeka besmrtnim, no da bi on bio besmrtan, potrebna su tri uvjeta. Ponajprije bi trebalo stvoriti živo prostranstvo, koje bi čovjeka privlačilo к sebi, i kojemu bi čovjek težio.

Zatim bi na Zemlji trebao postojati barem jedan čovjek, koji bi mislio lijepo i dobro о tebi.

Kao treće, ne bi se nikada trebalo dopustiti misliti о tome da nas može zateći smrt, i to je veoma važno. Utječemo li na čovjeka koji tone u san mišlju da on umire, i povjeruje li on u to, tad će i umrijeti podčinivši se svojoj misli. No, ako čak i starac, čije je tijelo istrošeno u zemaljskome smislu, koji leži na posmrtnoj postelji, ne bude mislio о smrti, nego bude zamišljao život u živom prostranstvu što ga sam stvara, on će se ponovno roditi. Takav je zakon Svemira. Svemir ne može dopustiti da umre misao što stvara život.

U vas postoji pojam kao što je prirodni odabir. Evo, i sad Božji program ponovno odabire ono što je najbolje da bi se ostvarilo. Izbor ipak nije bio velik. On će se sada mnogostruko povećati. Onaj tko će s ljubavlju stvarati imanje na rodnoj zemlji, ponovno će se i ponovno rađati.

Sve što bude na smetnji, zauvijek će nestati sa Zemlje i dat će mjesto novoj civilizaciji koja će se roditi.

173

Vladimir Megre

Ljubav koja stvara svjetove

Na planetu Jalmeza priroda je cvjetala u proljeće. Poput onih na Zemlji, mirisale su trave, cvijeće na drveću i grmovima. Slika je prirode u proljeće bila zadivljujuća. Vladislav je išao stazom na simpozij. Trebao je napraviti izvješće о podrijetlu života na planetu Jalmeza. Kao oponent je trebao nastupiti njegov prijatelj iz djetinj­stva, Radomir.

Devetnaestogodišnji Vladislav raspolagao je takvim opsegom podataka, dostatnim za izlaganje njegove teorije na znanstvenome vijeću bilo kojega stupnja. Ali, njegov je prijatelj Radomir vladao isto takvim opsegom znanja. Na simpoziju će Radomir i njegova skupina iskoristiti svako slabo mjesto u izvješću odnosno nedostatne argu­mente u vezi s prošlim događajima. Na simpoziju će biti i Ljudmila. Ljudmila ... Desilo se tako da su obojica voljeli tu djevojku još od djetinjstva. Voljeli su je, ali nisu priznali ni jedan drugome, ni njoj da

174

- Zašto novoj civilizaciji? Ta ljudi su isti, biljke, planet! - Vladimire, novoj civilizaciji je svojstvena nova svjesnost, novi

odnos prema svijetu. Taj veliki početak, što je rođen u čovjeku danas, nevidljiv običnim vidom, za neko će vrijeme izmijeniti izgled cijeloga planeta pod imenom Zemlja. Utjecat će također i na život cijeloga Svemira.

- Ali kako Zemlja svojim vidom može utjecati na to da se promi­jeni cijeli Svemir?

- Može, Vladimire. Jer naš je planet samo djelić, no tijesno je povezan s drugim dijelovima Svemira. Neka se promijeni čak i mala čestica, ona će svojim izmjenama utjecati na svu raznolikost u Svemiru.

- Da, zanimljivo. Anastazija, bi li mogla pokazati sliku budućnosti kako se Svemir može promijeniti?

- Mogla bih. Evo, pogledaj.

Nova civilizacija

je vole. Očekivali su barem jedan znak od Ljudmile da vide kome će dati prednost.

Vladislav je namjerno pošao daljim putem ne bi li još jednom razmislio о svome nastupu. Ali se nije mogao koncentrirati. Imao je

osjećaj da ga netko promatra. Čim je začuo neki šum iza sebe, naglo bi se okrenuo. Netko je potrčao sa staze prema grmlju i zastao u travi. Vladislav je napravio nekoliko koraka pa pošao natrag. Ugledao je u travi, u grmlju, svoju četverogodišnju sestru Katju.

- Tako, dakle, Katerinka, opet si mi se nametnula - umiljato se obratio sestri Vladislav. - Očekuje me ozbiljan posao. Zar ne razumiješ da mi možeš smetati? Razumiješ, naravno, zato se i skrivaš u travi.

- Ne skrivam se, samo ležim. Promatram cvijeće, raznorazne kukce - progovorila je mala Katja i napravila se kao da je stvarno zanima mali cvijet.

- Evo u čemu je stvar. Onda nastavi ležati i promatrati. Ja idem.

Katja je najednom skočila i potrčala Vladislavu pa brzo progo­vorila:

- Vadičeku, idi. Ići ću za tobom vrlo, vrlo tiho da ti ne smetam u razmišljanju. Kad se približimo mjestu gdje su se skupili ljudi, uzmi me za ruku da mogu svi vidjeti kako imam lijepoga i pametnoga brata.

- Ma dobro. Ne ulaguj se. Daj mi ruku. Ali zapamti: budem li ja ili netko drugi nastupao, ne pomišljaj о tome da kao prošli put tumačiš govor odraslima.

Zadovoljna je Katerinka uhvatila Vadika za ruku i obećala:

- Vadičeku, trudit ću se iz svih snaga ništa ne tumačiti.

Prirodno građeni amfiteatar već je bio pun. Mjesta su zauzimali mladi i stari, predstavnici različitih krajeva planeta Jalmeza. Nitko

175

Vladimir Megre

176

nije imao olovke, bilježnice ili bilo što za pisanje. Ljudi su mogli prirodno upamtiti ono što su čuli do u najsitnije detalje. Vladislav je nastupio pred slušateljima. Kod sebe nije imao nikakve izloške. Mogao je snagom misli stvarati u prostoru holograme sa slikama bilo koje vrste iz prošlosti. Mogao je stvarati svakodnevne predmete, pa čak i osjećaje.

Pomalo uznemiren, Vladislav je započeo izvješće:

- Planet na kojemu živimo zove se Jalmeza. Star je više od devedeset trilijuna godina. Ali je život na njemu počeo prije samo tristo godina. Život se na planetu pojavio zahvaljujući našim praro­diteljima, dvama stanovnicima planeta Zemlja. Točnije, život je na planetu Jalmeza započeo pod utjecajem energije ljubavi i mašte dvoje stanovnika planeta Zemlja. Stoga ću predstaviti povijesne podatke iz života Zemljana.

Prvobitni je život ljudi na Zemlji možda posve bio jednak našemu. Zemljani su veoma dobro poznavali i osjećali svoj planet i predodređenost Svemira.

Zemljani su odredili svrhu svih živih organizama na planetu i vješto su se njima služili. No jednom se desila katastrofa. U svijest se jednoga stanovnika Zemlje potkrao virus, koji se počeo intenzivno širiti među drugim stanovnicima planeta. Naši su znanstvenici nazva­li taj virus smrću. Prema povijesnim se podacima vanjske osobine toga virusa sastoje u tome da ljudi, njime zaraženi, počinju uništavati sve što je živo, savršeno i raznoliko na planetu, i umjesto toga počinju stvarati primitivan umjetan svijet. Zemljani su to razdoblje života zvali tehnokratskim razdobljem.

Ljudi, zaraženi virusom smrti, počeli su se pretvarati iz razumnih u nerazumna bića. U velikome bi se broju skupljali na nevelikim zemljišnim česticama i gradili bi si kuće, slične kamenim grobnica­ma, koje bi gradili jednu na drugu.

Zamislite kamenu goru s mnoštvom iskopanih jama. Otprilike takve su kamene gore ljudi gradili rukama i nazivali ih domom. Jame grobnice na umjetnoj gori su nazivali stanovima. Veliku skupinu sus­jednih umjetnih kamenih gora s grobnicama su nazivali gradovima.

U takozvanim je gradovima zrak bio nepogodan za disanje i

Nova civilizacija

voda nepogodna za piće, a jednako tako i hrana, koja nije bila svježa. Pojedini su ljudski organi još za života čovjeka počeli trunuti i raspa­dati se. Teško je, jasno, predstaviti čovjeka u pokretu, s unutarnjim organima koji trunu i raspadaju se, no tako je upravo bilo.

Povijesni izvori potvrđuju da su ljudi tehnokratskoga razdoblja imali čak i znanost pod nazivom medicina. Mogućnost zamjene unu­tarnjih organa smatrali su velikim dostignućem te znanosti. Ljudi nisu shvaćali da je samo postojanje te znanosti bilo dokaz njihove necjelovito razvijene svijesti.

Nije se raspadalo samo ljudsko tijelo nego je intenzivno nazado­vala i ljudska svijest. Nazadovao je um, a misao se usporavala. Ljudi su čak izgubili sposobnost računanja i otkrili su džepno računalo. Izgubili su sposobnost stvaranja holograma u prostoru i otkrili su televizor, takav primitivan uređaj, koji prikazuje slike, slične holo-gramu.

Izgubivši sposobnost premještanja u prostoru, počeli su graditi umjetne naprave. Nazivali su ih automobilima, zrakoplovima, rake­tama.

S vremena na vrijeme je jedna skupina ljudi napadala i ubijala drugu. No najnevjerojatnije je bilo to da je virus smrti naveo ljude na misao da oni nisu vječni nego da samo privremeno postoje u prostoru kao inteligentna bića.

Postupci su ljudi tehnokratskoga svijeta sve više pretvarali pla­net Zemlju u planet koji zaudara, u svemirsku točku koja zagađuje i zaudara. Razum je Svemira samo čekao i nije uništavao tu štetnu točku.

- Stanite, molim, na trenutak - prekinuo je Vladislava u govoru glas iz skupine oponenata, na čelu s njegovim prijateljem Radomirom. - Nema smisla nastaviti. Slično se na Zemlji nije moglo dogoditi.

- Dobro, prekinut ću izvješće, uspijete li dokazati da to što sam rekao nije istinito.

Iz oponentne je skupine ustao mladić i rekao:

- Neosporno znamo da je u društvu ljudi na Zemlji postojala religija. U religioznim se raspravama govorilo da je Zemlju i sve što na njoj raste stvorio Razum Svemira, koji su oni nazivali Bogom.

177

Vladimir Megre

Zemljani su mu se klanjali i u njegovu čast organizirali mnogo obre­da. Poštovani govornice, vjerujem da nećete poreći tu činjenicu?

- Ne, neću - odgovorio je Vladislav.

- Onda recite kako se mogu održavati obredi u čast svoga idola i istodobno rušiti njegove tvorevine? To se ne može činiti u isto vrije­me. Znači da na Zemlji nije moglo biti gusto naseljenih gradova. Ljudi nisu mogli onečistiti vodu, stvorenu njihovim poštovanim Bogom. Pa i Svemirski Razum nije mogao dopustiti takav bezobrazluk. Inače ga ne bismo trebali nazivati Razumom nego bismo, naprotiv, mogli posumnjati u razboritost onoga što je stvorio, ponajprije čovjeka. Što kažete na to, poštovani govorniče?

- Evo što. Postojanje Razuma, to više Svemirskoga, predstavlja jedinstvo dvaju velikih načela - Razuma i Antirazuma.

Nerazumno je razdoblje života na Zemlji bilo potrebno. Dopustite mi u svome daljnjemu izlaganju dokazati postojanje dvaju velikih načela u čovjeka.

- Dobro, nastavite - prihvatio je mladić i sjeo na mjesto.

- Svijet u Svemiru predstavlja jedinstvo suprotnosti - nastavio je uvjereno Vladislav. - Čovjek je također odraz jedinstva suprot­nosti. U nevjerojatnome kaosu što je ovladao ljudskom sviješću na Zemlji, iznenada su se pojavili ljudi sposobni shvatiti... Ti ljudi nisu izmijenili riječima, niti religioznim raspravama svoj odnos prema zemaljskim tvorevinama. Oni su počeli mijenjati svoj način života. Još ne shvaćajući dokraja razmjere svoga djelovanja, rekli su da se jednostavno bave "stvaranjem imanja na rodnoj zemlji".

Ti ljudi nisu znali da svojim odnosom prema zemlji, osviještenim na nov način, počinju oživljavati planete u Svemiru. Oni nisu znali da za njih više neće biti smrti i da će njihovu djecu potomci nazivati bogovima. Oni su jednostavno stvarali svoja imanja na rodnoj zemlji na planetu Zemlja. Svemirski je Razum s uzbuđenjem i trepetom pra­tio njihove postupke. Nastupilo je napokon vrijeme kad su svi ljudi na Zemlji počeli živjeti na svojim prelijepim imanjima. Nastupio je dan kada ... Pogledajte, pokazat ću vam hologram s dvoje ljudi.

U prostoru ispred slušatelja pojavio se zemaljski krajolik. Dvoje postarijih ljudi, muškarac i žena, šetali su od svoga imanja stazom

178

Nova civilizacija

prema šumi držeći se za ruke. Bilo je razvidno da im je više od sto godina. Padala je večer i na nebu su se pojavile prve, jedva zamjetne zvijezde. Par je prišao cedru, a postarija se žena na njega naslonila leđima.

- Već sam postala baka i prabaka, a ti još uvijek tražiš od mene da kao u mladosti šećem pod zvjezdanim nebom - umilnim se tonom žena obratila svome suprugu.

- Zar to ne želiš?

- Jasno da želim, dragi. Muškarac je uhvatio ženu za ramena, snažno je zagrlio i polju­

bio. Zatim joj je pomaknuo naramenicu na haljini i otkrio rame. Na mjesečini su bila lijepo vidljiva tri madeža u nizu na ženinu lijevome ramenu. Muškarac ih je sve poljubio.

- Isti si kao i prije, moj dragi. Ne želim se rastati od tebe.

- Nećemo se rastati. Umrijet ćemo i ponovno se roditi.

- Ne bismo se trebali ponovno roditi - tužno je odgovorila žena. - Pogledaj, sve je manje slobodne zemlje na Zemlji, uokolo su samo vrtovi i imanja. Možda neće biti mjesta za naše unuke. Stvoritelj je vjerojatno nešto ispustio dok je stvarao našu Zemlju.

- Ne mislim tako. Postoji izlaz, no mi ga ne znamo. Ali uvjeren sam da naša ljubav ne može prestati. Umrijet ćemo zajedno da bismo se ponovno rodili.

- Ali gdje? - Pogledaj, draga - na onoj zvijezdi. Neka naša misao stvori na

novome planetu život sličan zemaljskome. Razmisli sama zašto je On poželio stvoriti tako mnogo planeta. To sve ima razloga. Naša je misao materijalna. Ona će stvoriti za nas život na planetu na kojemu nema života. Mi ćemo se ponovno i ponovno preporadati. Naša ljubav ...

- Hvala za prelijepu maštu, dragi... Pomoći ću ti stvoriti život na novome planetu.

- Draga, kako ćemo nazvati planet na kojemu ćemo započeti naš zajednički život?

- Jalmeza - neka se tako zove. - Jalmezo, čekaj nas! Neka ti rastu vrtovi i budi prekrivena tra-

179

Vladimir Megre

180

vom kao što bih želio - uvjereno je i žarko progovorio muškarac.

-I ja bih željela - začuo se odgovor.

Nestala je hologramska slika. Vladislav se naklonio pred slušateljima i pošao ustranu prepustivši mjesto svome prijatelju i oponentu Radomiru.

Radomir je stao na mjesto Vladislava. Promotrio je slušatelje u amfiteatru i progovorio:

- Trebao bih istupiti kao oponent svome prijatelju. Odmah ću reći da njegova inačica sadrži puno nedorečenosti, pa čak i proturječnosti. Ja, kao i moji prijatelji, ne mogu povjerovati u postojanje potpuno besmislenoga razdoblja u životu ljudi.

Hologram što ga je prikazao, prema našemu shvaćanju pred­stavlja ono što želi njegova misao, njegova mašta, i traži potvrdu. Hologram je u meni nekako izazvao neki čudan osjećaj. Učinilo mi se da je moj prijatelj hologramsku sliku uzeo iz već znanih priča, no jednostavno se ne mogu sjetiti iz kojega izvora.

Amfiteatrom se razlijegao žamor. Čuli su se povici:

- Nije li valjda plagijat? Nečuveno! Ipak, možda govornik nije znao?

- Plagijat! Osjećaj već viđenoga stvarno se javlja.

Vladislav je stajao sa strane spuštene glave. Trgnuo se kad je začuo dječji povik iz udaljenijih redova: "A-a-a ... a-a-a-a" - vikala je njegova nestašna sestra Ekaterinka.

"Dobro je da samo viče, ne i tumači događaje" pomislio je Vladislav. Ali se prevario.

Pričekavši kad će nastupiti tišina, Ekaterina je glasno izjavila:

- Nemojte niti pomisliti raspravljati s mojim bratom. On je veoma pametan i osjećajan.

- Da, uvjerljiv argument - začuo se smijeh.

- Točno, veoma uvjerljiv - nastavila je mala Ekaterina. - A ti, Radomire, više ne gledaj Ljudmilu. Ne gledaj je. Tako je to.

- Katja, prestani! - poviknuo je Vladislav.

- Neću. Ljudmila te voli, i ti nju voliš. To dobro znam.

Nova civilizacija

- Katja! - poviknuo je opet Vladislav pa pošao prema sestri.

- Ljudmilka, što sjediš? - poviknula je Katja. - Zaustavi ga! Ne da mi dovršiti! Nasilno će me odvesti.

Iz daljnjega je reda ustala djevojka svjetlosmeđe kose. Pošla je ususret Vladislavu i prepriječila mu put. Djevojci Ljudmili su se rumenili obrazi. Spustivši glavu, šapćući je progovorila:

- Vladislave, tvoja je sestra u pravu.

Utihnula je dvorana čula njezin šapat. Prisutni su okrenuli glavu prema maloj Ekaterinki. Ljudi su joj se smiješili i pljeskali joj. Ponesena podrškom ljudi, djevojčica je potrčala prema Radomiru što je stajao pred slušateljima. Približila mu se i podigla ruke dajući znak ljudima u dvorani da zašute.

Kad je zavladala tišina, djevojčica je ponovno progovorila obraćajući se Radomiru:

- A ti si, Radomire, skoro postao izdajicom. Nemoj kritizirati moga brata. On je sve pravilno pokazao. On je tvoj prijatelj. Ti si nje­gov prijatelj. Onda nemoj kritizirati.

Radomir se svisoka obratio djevojčici i ljudima u amfiteatru:

- Ja ne kritiziram nego jednostavno potvrđujem činjenicu. Nema dokaza za prikazanu hologramsku sliku. Jednostavno nema niti jednoga dokaza.

- Ima jedan, možda čak i dva - čvrsto je odgovorila Katerinka.

- Pa gdje je on, odnosno oni, ako su dva?

- Jedan sam dokaz ja, a drugi si ti, Radomirčiku - uvjereno je izgovorila djevojčica. - Nakon tih je riječi djevojčica rastrgnula dva dugmeta na svojoj haljini i otkrila rame. Na lijevome je ramenu male Ekaterinke Radomir ugledao tri madeža, ista kao i u postarije žene sa Zemlje, prikazanoj na hologramskoj slici. Radomir je gledao madeže na ramenu djevojčice, a krv mu je sve jače kolala žilama. Prisjećao se napregnuvši se. Ispred njega se pojavila hologramska slika vidljiva samo njemu.

Vidio je zemaljski krajolik. Zatim je ljubio tri madeža na ramenu svoje drage. Ona ga je zagrlila. Zamrsila mu je osmijehom kosu, i kao i uvijek, poljubila mu vrh nosa.

181

Vladimir Megre

Hologram je zatim nestao. Radomir je još neko vrijeme gledao Ekaterinku, sto je stajala pred

njim kao i uvijek otkrivena ramena. Radomir se zatim brzo naklonio, uzeo djevojku za ruku i približio je. Ona ga je zagrlila i smiješeći se raščupala mu kosu pa ga brzo poljubila u vrh nosa. Radomir je držao malenu Ekaterinku na rukama, a ona mu je šaptala na uho:

- Radomirčiku, požurio si roditi se, ili sam ja zakasnila. Čekaj dok porastem. Čekaj me četrnaest godina. S drugima nećeš biti sre­tan, jer sam ja tvoja druga polovica.

- Čekat ću te dok ne porasteš, draga - tiho je odgovorio mladić.

Umorna od napetosti, Ekaterinka se smirila i metnula glavu na rame Radomira. Slatko je zaspala. Radomir je pažljivo držeći na rukama svoju buduću ženu šutke stajao pred slušateljima koji su u tišini slušali.

Radomir je u mislima ispisivao slova u prostoru. Prisutni su pročitali tekst holograma koji je stvorio: "Postoji dokaz. Dokazi u svakome od nas! Beskonačna je i vječna ljubav u Svemiru."

Da ne probudi djevojčicu što mu je spavala na ramenu, Radomir je pošao polako i oprezno prema izlazu.

Radomir je zaboravio prekinuti misao što je ispunila prostor te se hologram nastavio popunjavati slovima. Prisutni su nehotice čitali slova, iako su shvatili da ona nisu bila upućena njima:

"Potrčala si bosim nogama put zvijezda. Za sebe nisi tražila lju­bav. U prostranstvima si Svemira ti jedina sačuvala to, što mi zajedno trebamo čuvati."

Bile su to riječi, upućene maloj djevojčici s planeta Jalmeza i zemaljskoj ženi - boginji, koja je podarila život njihovom planetu.

Malena je boginja slatko spavala na ramenu Radomira, a možda je i u snu slušala riječi svoga dragoga.

***

- Izvrsno, Anastazija! Znači li da će ljudi, slijedeći Božanski

182

Nova civilizacija

program, izgraditi cijelu Zemlju i imat će mogućnost naseliti se na drugim planetima?

- Naravno. Inače je besmisleno samo po sebi postojanje planeta u Svemiru. A Bog svemu pridaje veliki smisao. Ljubav dvoje, mašta, u ljubavi rođena, može pobuditi život na svakome planetu.

- Uz to, koliko sam shvatio, ljudi koji sada stvaraju imanja na rodnoj zemlji, neće umrijeti. Mijenjat će samo tijela i odmah se preporađati.

- Jasno, najpotrebniji je njihov trud na zemlji, što je Bogu drago. Čak i oni, koji još nisu uspjeli približiti se svojom rukom zemlji, i koji su počeli u mislima stvarati svoj budući živi rajski kutak, znatno su potrebniji Božjemu programu od stotina mudraca iza kamenih zidova, što su se udaljili od Božjih djela, koji govore о Bogu i о duhov­nosti.

Riječi su tih mudraca bogohulne i žalosne. Njima predstoji smrt bez utjelovljenja. Strašna je njihova sudbina, ali ona nije Božja kazna nego izbor vlastite sudbine!

Zabljesnuo je On u Svemiru novom misli - koja predstavlja snažnu energiju, ali koja i sudi. U raspravama i legendama se mnogo govorilo о Božjemu sudu. On se nečujno i kradimice približio. Božji će sud zadesiti sve ljude na planetu Zemlja. Svatko će biti sam svoj sudac.

Onaj tko odabire život i tvori stvaran život, bit će vječan, i bit će nalik na velikoga Stvoritelja Svemira.

Onaj tko bude zamišljao smrt, na smrt će biti i osuđen svojom misli.

Činilo se kao da je prostor prihvatio Anastazijine riječi, što ih je tiho i uvjereno izgovorila na obali rijeke, proširivši ih poput jeke po cijeloj Zemlji. Za deset godina nisam samo ja shvatio kako je Anastazija sposobna modelirati svojim mislima i riječima stvarati budućnost.

183

Vladimir Megre

Pošao sam dalje rijekom. Anastazija je stajala na obali. Njezine riječi о vječnome životu su se uvijek iznova širile prostorom. U trenu sam pomislio iz kakvih se to svjetova u Svemiru, iz kakvih se galaktika pojavila u svome zemaljskome obliku Anastazija, što stoji na obali rijeke, koja je planetu Zemlja podarila uvid u vječnost. Ona samo tako ne govori. A to i potvrđuje život.

Kad je tako, trebam vam čestitati, moji čitatelji. Pa čestitam vam na vašemu uvidu! Živjet ćemo vječno, stvarajući vječni život u Svemiru!

Prijatelji, do susreta u radosti!

Kraj prvoga dijela

184

Nova civilizacija

185

Vladimir Megre

Sadržaj

OSJEĆAJI U OSVIT ZORE 5

POBJEDA NAD RADIJACIJOM 10

"GUSKE, GUSKE!"

"GA-GA-GA"

ILI

VIŠA ZNANJA, KOJA GUBIMO 20

Veliki problem 26

Ima izlaz 34

POMLAĐIVANJE 36

Prvi postupak 36

Drugi postupak 37

Treći postupak 38

Zagonetan postupak 39

Vizija 44

BOŽANSKA HRANA 48

DEMON KRACIJE 59

MILIJARDER 66

RODIT ĆU TE, ANĐELE MOJ 95

TAKO STOJE STVARI 111

Razgovor s predsjednicima 112

Predsjedniku i Vladi Ruske Federacije 116

Znanost о stvaranju slika. Tko upravlja ideologijom 118

186

Nova civilizacija

Je li Ruska pravoslavna crkva ruska 125

Okupatori u akciji 126

"KNJIGA NASLIJEĐA" I "POVIJEST OBITELJI" 128

Židovsko pitanje 131

Stvarajmo zajedno 134

Pismo predsjedniku Rusije iz Njemačke 148

HEKTAR ZEMLJE - DIO PLANETA ZEMLJA 154

VLAST NARODA 160

Ruski zakon о naseljima na rodnoj zemlji,

stvorenima od strane narodnih zastupnika Rusije

na svim razinama (projekt zakona) 161

NOVA CIVILIZACIJA 170

Besmrtnost 173

Ljubav koja stvara svjetove 174

187