uvoðenje tr i nog ureðenja je svakako potreban, ali ne i ...moj.efst.hr/~mrnjavac/lokalni.pdf ·...

Izdavač:

EKONOMSKI FAKULTET SPLIT

Za izdavača:Prof. dr. Ivan Pavić, dekan

Recenzenti:Prof. dr. Vinko Barić

Prof. dr. Dražen Štambuk

Tehnički urednik:Diana Mijačika

Adresa izdavača:

Ekonomski fakultet Split21000 Split

Radovanova 13tel: 021/366-033fax: 021/366-026

Dražen Derado, Dragana Grubišić, Željko Mrnjavac,Želimir Pašalić, Ljiljana Vidučić

Lokalni sustavimalih poduzeća

mogući pristup restrukturiranju gospodarstva iregionalnom razvitku

Urednici:Želimir Pašalić

Željko Mrnjavac

Split, 2000.

ISBN 953-6024-34-9

CIP - Katalogizacija u publikacijiSveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 338 (497.5) (075.8)

LOKALNI sustavi malih poduzeća: mogući pristuprestrukturiranju gospodarstva i regionalnom razvitku / DraženDerado, Dragana Grubišić, Željko Mrnjavac, Želimir Pašalić,Ljiljana Vidučić; urednici Želimir Pašalić, Željko Mrnjavac. - Split:Ekonomski fakultet, 2000. - VIII, 191 str.; 24 cm

Str. V-VI: Predgovor / urednici. - O autorima: str. 189 - 191. -Bibliografija na kraju svakog rada.

ISBN 953-6024-34-9

Predgovor

U turbulentnim tranzicijskim procesima devedesetih, hrvat-ska je gospodarstvena zbilja obvezala ekonomske znanstvenike natraganja za mogućim izlascima iz posvemašnjeg nacionalnog, regi-onalnog i lokalnog posrtanja i krize. Ideja dr. Željka Mrnjavca, dase okupe u istraživanju na temu “Poduzetnički okruzi kaopotencijalni čimbenik restrukturiranja hrvatskog gospo-darstva" učinila se skupini istraživača Ekonomskog fakultetaSveučilišta u Splitu vrijednom napora u traganju za mogućim prilo-zima u osmišljavanju strategije gospodarstvenog razvitka Hrvatske.Cjelovito trogodišnje istraživanje za razdoblje svibanj 1997. –svibanj 2000., kojeg je pod navedenim naslovom prihvatilo isufinanciralo Ministarstvo znanosti i tehnologije RepublikeHrvatske, dovršeno je pod vodstvom dr. Želimira Pašalića. Uredni-cima knjige učinilo se korisnim da pozovu na suradnju i dvojeistraživača Fakulteta s posve komplementarnim sadržajimasamostalnih istraživanja izvan prijavljenog projekta i uvrste ih uknjigu uz rezultate istraživačkog tima. Tako za tisak priređensadržaj opravdano je iziskivao ponešto izmijenjen prvobitni radninaslov teme. Zato se ova znanstvena knjiga objavljuje pod naslo-vom “Lokalni sustavi malih poduzeća: mogući pristup restruk-turiranju gospodarstva i regionalnom razvitku”, ne dovodivši upitanje prvobitnu sadržajnu suštinu koja stoji iza naslovne poruke.

Ovim objavljivanjem autori stavljaju sintezu rezultata svojihistraživanja na uvid i raspolaganje znanstvenoj, stručnoj, političkoji ostaloj javnosti. Njezin će sadržaj korisno poslužiti i studentima udodiplomskom i poslijediplomskom ovladavanju sadržajima orazvitku nacionalnog gospodarstva, posebno njegove regionalne ilokalne komponente bez koje nema integralnog razvitka Hrvatske uuvjetima decentralizacije i globalizacije. Što šire korištenje knjigebiti će autorima i urednicima priznanje i nagrada, no još većezadovoljstvo predstavljalo bi da ta teoretska razmatranja zažive uhrvatskoj stvarnosti. Nadamo se da će u dogledno vrijeme u nas i uinozemstvu nastajati radovi o primjernim ostvarenjima hrvatskog

modela lokalnih sustava malih poduzeća u restrukturiranju gospo-darstva, te regionalnom i nacionalnom razvitku.

***

Iskrenu zahvalnost izražavamo prof. dr. Vinku Bariću i prof.dr. Draženu Štambuku. Preuzeli su obvezu recenzije i dali korisnesugestije za konačno priređivanje sadržaja za tisak.

Autorima pojedinih poglavlja izražavamo zahvalnost nasuradnji. Bez njih se knjiga ne bi pojavila u ovakvom cjelovitomsadržaju, premda smo svjesni brojnih otvorenih pitanja koje jepobudila i ostavila za daljnja istraživanja, ali i onih koja su ostalanedodirnuta.

U Splitu, 31. ožujka 2000.

Urednici

Sadržaj:

1. Lokalni sustavi malih poduzeća i gospodarski razvitak:Uvodno razmatranje (Željko Mrnjavac; Želimir Pašalić)..... 1.

2. Industrijski distrikti i druge Marshallove misli ukontekstu promišljanja stvarnosti hrvatskoggospodarstva (Željko Mrnjavac)............................................ 13.

3. Tržište rada i lokalna ukorijenjenost (Željko Mrnjavac).... 43.

4. Endogeni lokalni razvitak i decentralizacija(Željko Mrnjavac; Želimir Pašalić).............................................. 57.

5. Nova teorija međunarodne trgovine i poduzetnički okruzi(Dražen Derado)..................................................................... 75.

6. Mala i velika poduzeća u suvremenom gospodarstvu(Dragana Grubišić)................................................................ 107.

7. Fleksibilnost malih poduzeća kao potencijalničimbenik fleksibilnosti gospodarstva(Dragana Grubišić, Željko Mrnjavac).................................... 129.

8. Promicanje regionalnog razvitka financijskom podrškommalim i srednjim poduzećima (Ljiljana Vidučić)..................159.

9. Prilog promišljanju pristupa infrastrukturnoj politiciu kontekstu regionalne politike(Željko Mrnjavac; Želimir Pašalić)...................................... 173.

Bibliografija projekta "Poduzetnički okruzi - čimbenikrestrukturiranja gospodarstva".......................................... 183.

O autorima............................................................................... 189.

1

Lokalni sustavi malih poduzeća igospodarski razvitak:Uvodno razmatranje

Gospodarski razvitak je bitno kompleksnija i heterogenijapojava no što to može prikazati ortodoksni pristup ekonomskihznanosti. Razvitak je rezultat lokalnih međuzavisnosti poduzeća,kućanstava i institucija, koje stvaraju osobitu teritorijalnu mrežulokalnih sustava u kojima se prepoznaju specifične situacije razvi-tka. Prostor, definiran kao mjesto gdje se akumuliraju i sedimenti-raju materijalni, ali i ljudski i socijalni resursi, je ključna varijabla:proizvodni procesi nisu vezani samo za pojedinačno poduzeće,nego i za lokalno okruženje kojem ono pripada. Iz toga slijedi da sepolitike razvitka ne smiju ograničiti na nediferenciranu intervencijucentra prema periferiji, već moraju biti sposobne poticati i podrža-vati endogeni razvitak odozdo.

Unutar lokalnog sustava razni subjekti (pojedinci i organi-zacije, ekonomski i ostali, privatni i javni) stupaju u međusobneodnose, donose odluke i razvijaju strategije u kontekstu koji jeistovremeno kooperativan i konkurentski. Ti subjekti stvarajusloženu mrežu odnosa koja povezuje poduzeća, kupce, istraživačkei obrazovne organizacije, lokalne vlasti i kućanstva. Taj tip inter-akcije u lokalnoj zajednici između ekonomskih, sociokulturnih,političkih i institucionalnih subjekata može pokrenuti lokaliziraniproces učenja i unaprijediti sposobnost tih subjekata da prilagođuju

LOKALNI SUSTAVI MALIH PODUZEĆA________________________________________________________________________________________________________________________________________

2

svoje ponašanje i pronalaze odgovore na složene i brze promjene ukonkurentskom okružju.

Proizvodne ekonomije se postižu sredstvima kompleksnije išire organizacije poduzeća: konkurentnost ne proizlazi samo izekonomija internih poduzeću, već i eksternih, koje proizlaze izneformalnih međuzavisnosti i tijekova informacija i znanja kojestvaraju specifičan milje u lokalnoj zajednici. Pored ekonomskihodnosa proizvodnje, socijalni odnosi suradnje i integracija podu-zeća u lokalni sustav dobivaju ključnu važnost.

Danas, kada tvrtke mogu prikupljati kapital, sirovine, infor-macije i tehnologiju iz čitavog svijeta "klikom" računalnog miša,mnogo toga u konvencionalnom znanju o tome kako tvrtke i nacijekonkuriraju mora biti preispitano. Globalna konkurencija stvaraparadoks: moderna sredstva transporta, velika brzina i lakoćakomunikacije, pristup globalnim tržištima i sl. trebali bi smanjitiznačaj lokacije proizvodne aktivnosti, no istina je upravo suprotna.Trajne konkurentske prednosti u globalnoj ekonomiji su vrlo čestousko lokalne, proizlazeći iz koncentracije visoko specijaliziranihsposobnosti i znanja, institucija, konkurentskih i srodnih poduzeća isofisticiranih potrošača. Zemljopisna, kulturna i institucionalnabliskost vodi do osobitog pristupa, bližih odnosa, bolje informira-nosti, snažnijih poticaja i drugih prednosti u proizvodnosti i inova-tivnosti koje je teško usvojiti iz daljine. Što svjetska ekonomijapostaje kompleksnija, dinamičnija i zasnovana na znanju, to je ovatvrdnja istinitija.1

Produktivnost, a ne prirodni resursi, određuje prosperitetnacije. Spoznajući to, vlade trebaju težiti stvaranju okruženja kojepotiče rast proizvodnosti. Zdrava makroekonomska politika jenužna, ali ne i dovoljna. Mikroekonomske osnove konkurentnosti ukonačnici određuju proizvodnost i konkurentnost. Nosioci odluka uposlovnoj sferi, nacionalnim i lokalnim vlastima i drugim institu-cijama moraju preuzeti novu ulogu. Lokalni proizvodni sustaviotkrivaju međusobnu zavisnost i kolektivnu odgovornost svih tihsubjekata za stvaranje produktivne konkurentnosti, odnosno grad-nju lokalne jedinstvenosti. Taj zadatak zahtijeva spremnost napuš- 1 Prema: Porter (1998) str. 90.

Ž. Mrnjavac, Ž. Pašalić Uvod________________________________________________________________________________________________________________________________________

3

tanja tradicionalnog razmišljanja o podjeli uloga u gospodarstvu.Granice između privatnog i javnog blijede, kao što blijede graniceizmeđu gospodarstva i ostalih sfera života društvene zajednice.

Iako su nekad smatrana ostacima tradicionalnog sektora kojeće proces modernizacije pomesti u nepovrat, mala i srednjapoduzeća u posljednjih nekoliko desetljeća postala su jednim odglavnih ciljeva politika usmjerenih na stvaranje rasta i zaposlenostiu zemljama u razvoju. Često su mala poduzeća promatrana kaomogućnost otvaranja što većeg broja radnih mjesta uz što manjaulaganja, pri čemu potpora malim poduzećima više predstavljaumanjivanje socijalne ugroženosti u društvu, no promicanjeekonomske efikasnosti. Međutim, uspjeh malih i srednjih poduzećau sjevernoj i srednjoj Italiji i mnogim drugim regijama Europe isvijeta ukazali su na mogućnost da malo doista može biti lijepo.Rad Piorea i Sabela (1984) i Međunarodne organizacije rada ILO(Pyke, Becattini, Sengenberger 1992; Pyke, Sengenberger 1992)popularizirali su talijansko iskustvo kao osobit model industrijskograzvitka u kojem lokalna ukorijenjenost i stvaranje kooperativnihveza među malim poduzećima omogućuje da fleksibilnošću reak-cija mala poduzeća budu konkurentnija od velikih i na svjetskomtržištu.

Još uvijek postoje ekonomisti koji vjeruju da će u uvjetimakada politika dozvoljava slobodu tržišta i cvjetanje konkurencije,dobri poduzetnici koji efikasno upravljaju svojim malim poduze-ćem biti konkurentni i da im neće trebati nikakva posebna pomoćili program podrške. Međutim, baš sve zemlje, bez obzira na dosti-gnutu razinu gospodarskog razvitka prepoznaju značaj malih isrednjih poduzeća i potrebu potpore njihova razvitka. Ipak, u većinizemalja je tijekom osamdesetih godina postupno prihvaćeno dapolitike državne intervencije pomoći malim i srednjim poduzećimakroz novčane potpore, zaštitu od uvoza, oslobađanje od raznihdavanja ili preferencijalni položaj pri državnim nabavkama teškomogu stvoriti snažan konkurentni sektor malih poduzeća. Većinatakvih državnih mjera praćena je složenom birokracijom i ograni-čavajućim regulativnim okvirom. Okretanje većine zemalja urazvoju, a osobito tzv. zemalja u tranziciji iz socijalističkogsustava, liberalizaciji, deregulaciji i otklanjaju zapreka razvitku


4

trgovinskih i tehnoloških tijekova, bilo je vezano i uz očekivanja daće biti oslobođene nove poduzetničke inicijative, te da će novamala poduzeća procvjetati. Rezultati su generalno razočaravajući.Većina malih poduzeća nije u mogućnosti iskoristiti povećanetržišne prilike nastale otvaranjem svijetu, zbog niske proizvodnostii nesposobnosti konkuriranja uvozu ili na izvoznim tržištima, teograničenja u primjeni novih tehnologija kombiniranih s nedovo-ljnim (pristupom) financijskim izvorima koji bi omogućili uvođenjeinovacija.

Povoljno političko kruženje i manje restriktivan regulatorniokvir mogu pomoći malim poduzećima na dugi rok, ali uvijek ćeostati nesavršenosti u samom djelovanju slobodnog tržišta kojestavljaju mala poduzeća u podređeni položaj. Mala poduzeća čestone mogu iskoristiti tržišne prilike koje zahtijevaju proizvodnjuvelikih količina, homogene standarde i redovitu isporuku. Iz istihrazloga ne mogu iskoristiti ekonomiju razmjera pri nabavkamasirovina, materijala i opreme, financija i konzultantskih usluga itd.Veličina predstavlja ograničenje i na području internaliziranjaobuke i obrazovanja, marketinških i tehnoloških inovacija i drugihključnih čimbenika dinamičke konkurentnosti. Mala poduzećatipično imaju ograničen pristup novim tehnologijama i naprednimupravljačkim tehnikama. Nedostaju im financijski rejting i kolate-rali da bi mogli lako posuđivati od financijskih institucija. Transak-cijski troškovi za upravljanje kreditima malim poduzećima i daljesu preveliki da bi velikim bankama bilo profitabilno angažirati se utakvim poslovima. Te tradicionalne slabosti malih poduzeća iste sui u razvijenim i u zemljama u razvoju. Međutim, proučavanjeuspješnih slučajeva lokalnih proizvodnih sustava malih poduzećanavodi na pretpostavku da stvarni problem malih poduzeća nijeveličina, već izoliranost.

Umrežavanjem pojedinačna mala poduzeća mogu se suprot-staviti problemima koji proizlaze iz njihove veličine i unaprijeditikonkurentski položaj. Budući da dijele zajedničke probleme, malasu poduzeća u najboljoj prilici da pomognu jedan drugome. Hori-zontalnom suradnjom poduzeća mogu zajednički postići učinkeekonomije razmjera koji su im pojedinačno bili nedostupni, a verti-


5

kalna suradnja omogućuje im specijalizaciju unutar eksternepodjele rada, čime se otvara put za visku proizvodnost.

Politika usmjerena na promicanje malih poduzeća morapreusmjeriti fokus svog djelovanja sa unapređivanja individualneefikasnosti na postizanje kolektivne efikasnosti. Umjesto daadresat promidžbenih aktivnosti bude pojedinačno poduzeće, tomora postati lokalni proizvodni sustav i lokalna društvena zajed-nica u kojoj je ukorijenjen. Politika namijenjena promicanju malih isrednjih poduzeća mora biti usmjerena na osiguranje stimulativnogokruženja u kojem će se poduzeća razvijati i djelovati, a paralelno stime na grupe poduzeća umjesto pojedinačnih poduzeća. Grupnipristup osigurava bolju iskorištenost javnih sredstava uloženih upotporu jer smanjuje transakcijske troškove u odnosu na potporupojedinačnom poduzeću, a veze među poduzećima koje se na tajnačin stvaraju podižu efikasnost u grupi jer olakšavaju suradnju,kao i zajedničko i međusobno učenje i samopomoć.

Razrada temePoglavlje pod nazivom Industrijski distrikti i druge Mar-

shallove misli u kontekstu promišljanja stvarnosti hrvatskoggospodarstva otvara sustavnu obradu tematike, i istovremenopredstavlja sintezu istraživanja. Uvažavanje metodološkog okvirapovezivanja suvremenih ekonomskih znanosti s pisanjem klasikaekonomske misli Alfreda Marshalla otvara mogućnost promišljanjagospodarske stvarnosti uvažavajući da je ekonomija dinamičkiregulirana tržišnim mehanizmom, ali i sklopom formalnih i nefor-malnih institucionalnih aranžmana. Na toj osnovi određuje sepojam "poduzetničkih okruga", te razjašnjavaju korijeni tog konce-pta analizom teorije Marshallovih industrijskih distrikta i kritičkiprocjenjuje upotrebljivost toga pristupa za restrukturiranje i tranzi-ciju hrvatskog gospodarstva. Krajem sedamdesetih i u osamdesetimgodinama u svim je razvijenim gospodarstvima došlo je do slomaili stagnacije u velikim industrijskim središtima i regijama koje subile jezgre tradicionalnog gospodarskog razvitka zasnovanog navelikim poduzećima, jer su se ona pokazala pretromima u prila-godbi. Recesija koja je uvjetovala zatvaranje mnogih velikih podu-


6

zeća, smanjivanje proizvodnih pogona, eksternaliziranje dijelovaproizvodnog procesa i razvoj elektronike koja omogućuje primjenunajsuvremenije tehnologije i u malim poduzećima, omogućili suprestrukturiranje privrede u kojoj su mala poduzeća neko vrijemečak nosila glavninu porasta zapošljavanja. "Malo je lijepo" postaoje slogan desetljeća u industrijskoj i regionalnoj politici. Rast irazvoj spontano su se događali u ruralnim i perifernim područjima,dok se gospodarska politika sukobljavala s teškoćama velikihkompleksa u starim industrijskim centrima. Neočekivani preokretprijašnjih razvojnih paradigmi i slom tradicionalnog pristupa,pokrenuo je potragu za novim konceptima industrijske i regionalnepolitike, te politike razvitka uopće. Novu stvarnost u gospodarskomrazvoju, koja je izrastala sa zamiranjem tradicionalnog "fordistič-kog" pristupa proizvodnji i gospodarskom razvitku, nije bilojednostavno teoretski poduprijeti i objasniti. Objašnjenje iskustavadinamičnog razvitka nekih talijanskih regija povlačenjem analogijesuvremene stvarnosti sa gotovo stoljeće starom Marshallovomteorijom industrijskih distrikta uspjelo je objediniti prostorne,socijalne i ekonomske aspekte. Na osnovu takvog pristupa bilo jemoguće odrediti pojedina svojstva koja određeno područje mogusvrstati u prihvaćeni model, te je uskoro uočeno postojanje indus-trijskih distrikta u gotovo svim europskim industrijaliziranimzemljama, SAD i Južnoj Americi. Iskustvo poduzetničkih okrugaukazalo je da tradicionalne djelatnosti mogu uspješno pridonijetirazvitku i u naprednim industrijskim gospodarstvima, te da sudje-lovanje u međunarodnoj podjeli rada ne mora biti nužno izvršenoprema razlikama u cijeni rada. Mogućnost transfera konceptaindustrijskih (poduzetničkih) okruga u hrvatsko gospodarstvoosigurala bi da samozapošljavanje i poduzetništvo postane motorrestrukturiranja gospodarstva te "deurbanizacijom" proizvodnihaktivnosti važan činilac demografske obnove hrvatskog sela. Trži-šni mehanizmi sami po sebi generirali bi potrebnu infrastrukturumalih i srednjih poduzeća tek nakon mnogo vremena, i to samo uzpovoljne uvjete. To pogotovu vrijedi za primitivan tržišni modelkakav se susreće u bivšim socijalističkim zemljama, pa i Hrvatskoj,gdje se osnovna gospodarska aktivnost svodi na jeftino kupovanje iskupo prodavanje. Zbog toga je nužna potičuća i usmjeravajućauloga vlasti, ali na osnovu dugoročne i stabilne strategije, te uz


7

očuvanje kredibiliteta u njenom provođenju. Bilo kakve akcijeneposredne financijske stimulacije malih poduzeća, ili formiranjasustava stvarnih usluga za potporu malim poduzećima, gotovo subeskorisne ukoliko vlast nije prethodno osigurala osnovne pretpos-tavke okruženja.

U trećem poglavlju razmatranju problematike gospodarskograzvitka polazi se od prvenstva specifičnog proizvodnog čimbenikarada među resursima gospodarstva. Kritizira se ortodoksni pristupsuvremene ekonomske teorije koji zanemaruje važno mjesto kojeimaju gospodarska i radna kultura u gospodarskim procesima.Jedna od suvremenih teorija ekonomije rada, teorija segmentacije,upotrebljena je za dokazivanje lokalne ukorijenjenosti tržišta rada,da bi se dalje mogle analizirati moguće vrste fleksibilnosti kojerazličito utječu na gospodarski razvitak. Pokazuje se da nijemoguće jednostavno prenošenje uspješnih modela koji su ostvareniu drugim područjima, već da se mora koristeći uspješne uzorepronaći vlastiti put u skladu sa specifičnostima lokalne društvenezajednice.

To je razlog da se u narednom poglavlju sistematizirajumeđunarodna znanstvena iskustva i suvremeni trendovi regionalnoggospodarskog razvitka odozdo, kao pristupa lokalnom razvitku ukojem odlučujuću ulogu imaju upravo lokalni gospodarski, političkii drugi društveni subjekti, dakle cjelokupna lokalna zajednica.Argumentiraju se nužne promjene u pristupu lokalnom razvitkukoje zahtijevaju osmišljavanje i provođenje politike decentraliza-cije. Izloženi su i analizirani argumenti za, ali i protiv decentraliza-cije. Osnovni zaključak je da prihvaćanje novog pristupa razvitkustvaranjem stimulativnog okruženja i sustava društvene potporemaksimalnom iskorištavanju lokalno ukorijenjene kreativnosti iendogenih resursa, pretpostavlja osmišljavanje i provođenje poli-tike decentralizacije države. Decentralizacija, međutim, ne značikonačnu podjelu odgovornosti pri kojoj bi središnje vlasti odgova-rale samo za nacionalnu i međunarodnu, subsredišnje samo zaregionalnu, a lokalne samo za općinsku razinu. Suradnja ipovjerenje moraju zamijeniti hijerarhijske odnose i sebičnu uskog-rudnost u odnosima među gospodarskim subjektima te svimrazinama uprave.


8

Paradoks izuzetnog značaja lokalnih čimbenika i lokalnezajednice u cjelini u suvremenim gospodarskim procesima uz istov-remeno jačanje globalizacije razlog je da se u petom poglavljuupozori na suvremene tijekove teorije međunarodne ekonomije.Nove spoznaje o tendencijama u kretanju međunarodne trgovinedovele su do potrebe promišljanja o nekim novim uzrocimarazmjene izvan onih koji su bili već poznati i prihvaćeni. Zato sesistematiziraju, analiziraju i pojašnjavaju korijeni i pretpostavkenove teorije međunarodne razmjene uspostavljene posljednjihdesetljeća na osnovi suvremenih dinamičnih iskustava globaliza-cije. Osnovu međunarodne razmjene ne predstavljaju više nužnokomparativne, već konkurentske prednosti. Takav pristup otvaramogućnost analize lokacije ekonomskih aktivnosti uvođenjem"economic geography". Uvođenjem koncepta economic geography,međunarodna trgovina dobila je prostornu dimenziju, jer uzima uobzir i obilježja lokacija na kojima se odvijaju ekonomske aktivno-sti, a koje na taj način utječu na tijekove međunarodne trgovine, tetako zalazi u područje lokalizacije (prostornog smještaja) ekonom-skih aktivnosti. Ona naglašava ulogu eksterne ekonomije obujmakoja, ostvarujući se na razini jedne industrijske grane ili neke sličnegrupacije poduzeća, potiče aglomeriranje, tj. njihovu prostornukoncentraciju i formiranje lokalnih proizvodnih sustava. To stvaraosnovu i otvara prostor za analizu i prikaz odnosa koncepta podu-zetničkih okruga i međunarodne trgovine. Snaga poduzetničkihokruga, osim iz pozitivne interakcije ekonomske i društvene sfere,proizlazi i iz tehnološkog i poslovnog povezivanja različitih djelat-nosti radi ostvarivanja kolektivne efikasnosti. Iz tog povezivanjarazvija se konkurentska prednost, a međunarodno iskustvo uspješ-nih lokalnih proizvodnih sustava predstavlja dokaz da se uključi-vanje u međunarodnu trgovinu može postići na drugačijimosnovama primjenom kvalitetne ekonomske politike, što je posebnoznačajno za male ekonomije bez izrazitih komparativnih prednosti.

Kako iz prethodne razrade teme proizlazi osobita ulogamalih i srednjih poduzeća u suvremenom gospodarstvu, u šestom sepoglavlju traži odgovor na pitanje, jesu li mala poduzeća trenutačanhit ili se doista radi o izuzetno značajnom organizacijskom oblikugospodarske djelatnosti. Gospodarski dinamizam, rast broja zapos-


9

lenih, rast izvoza, rast društvenog bruto proizvoda i druga pozitivnakretanja vezuju se za razvoj malih poduzeća. U radu se analiziraju isistematiziraju obilježja i pretpostavke koje su uvjetovale takavrazvoj zbivanja u suvremenom gospodarstvu. Isto tako nije zane-marena niti analiza uloge velikih poduzeća, jer se niti jednogospodarstvo ne može razvijati bez velikih sustava i zato će oni idalje biti sastavni dio svakog gospodarstva. Hrvatsko gospodarstvou pogledu broja malih poduzeća u ukupnom broju poduzeća imagotovu identičnu situaciju kao i razvijene zemlje svijeta. To je nažalost jedina sličnost s razvijenim tržišnim ekonomijama. Malapoduzeća u hrvatskom gospodarstvu još uvijek nisu dobila onoznačenje i onu ulogu koju imaju u razvijenim zemljama. Umjestozaključka razmatraju se globalni trendovi razvitka i budućnostmalih poduzeća.

Osobita uloga malih poduzeća u suvremenom gospodarstvuuvelike se pripisuje njihovoj većoj prilagodljivosti od velikih podu-zeća. Zato se u sedmom poglavlju preispituje u kojoj je mjeri takvatvrdnja utemeljena, i kakvu ulogu mala poduzeća mogu odigrati upovećanju fleksibilnosti gospodarstva u suvremenim dinamičnim,čak turbulentnim, uvjetima. Izloženi usporedni prikaz čimbenikafleksibilnosti za velika i mala poduzeća pokazuje da nije mogućeizvesti konačni zaključak o isključivoj prednosti velikih ili malihpoduzeća u razini fleksibilnosti koju postižu u poslovanju. Malapoduzeća koja samostalno posluju u nekim elementima imajuznačajne prednosti za uspostavljanje fleksibilnosti i konkurentnogpoložaja s time u vezi, ali i značajna ograničenja koja su posljedicaupravo njihove veličine. Velik dio tih ograničenja može se ublažitiili potpuno neutralizirati ukoliko se mala poduzeća uključuju uformalne i neformalne mreže srodnih poduzeća koja tako stvarajulokalno ukorijenjeni proizvodni sustav. Takvi proizvodni sustavi,kao npr. industrijski distrikti, svoju konkurentnost temelje načitavom nizu dimenzija, a ne samo cijenama. Sposobnost da seponudi kvaliteta, dizajn, izbor, fleksibilnost, brzina i inovacije,proizvod su osobite mješavine tržišnog nadmetanja i suradnje.Svojstva malih poduzeća ne moraju nužno odigrati odlučujućuulogu u fleksibilizaciji ili povećanju uspješnosti gospodarstva, jerse i velika poduzeća restrukturiraju i prihvaćaju načela i prioritete


10

fleksibilnosti. Međutim, ona i u toj fleksibilizaciji ili reorganizacijivelikih poduzeća mogu odigrati važnu ulogu preuzimajući diofunkcija koje ne predstavljaju temeljne funkcije velikog poduzeća,a koje ono može eksternalizirati.

Zbog svog priznatog potencijala inovativnosti, fleksibilno-sti, povećanja zaposlenosti, internacionalizacije i ubrzanja razvitkaregionalnog i nacionalnog gospodarstva, mala i srednja poduzećazaslužuju kompleksnu i dugoročno orijentiranu podršku regionalnihi lokalnih organa uprave i njihovih agencija. Namjera je osmogdijela rada istražiti koje oblike podrške i kakvu institucionalnuinfrastrukturu zahtijeva regionalna politika financijske podrškemalih i srednjih poduzeća. Postoji konsenzus teoretičara i prakti-čara da mala i srednja poduzeća imaju problem pristupa izvorimafinanciranja. Ovaj problem je još izraženiji u zemljama u razvitku izemljama u tranziciji obzirom da su tržišta vrijednosnica u pravilumarginalni izvor sredstava za velike, a vrlo rijetko za male i srednjepoduzetnike. Nadalje, za zemlje u tranziciji slaba ponuda kapitalaje pravilo koje se može objasniti slabim financijskim potencijalom,strukturom i ljudskim resursima (nedovoljno razvijene vještinezaposlenika) banaka koje su glavni dobavljač vanjskih financijskihsredstava. Na nacionalnoj vladi leži odgovornost stvaranja zakon-skih i institucionalnih pretpostavki produbljivanja bankarskogtržišta, jačanja konkurentnosti i prevladavanja kriza nepovjerenjaradi povećanja ponude kredita i sniženja njegove cijene. Po uzoruna iskustvo razvijenih zemalja (Njemačke, Italije, Austrije, Danske,Japana i dr.) može se očekivati da će glavni izvor kredita za malapoduzeća biti lokalne i regionalne financijske institucije: banke,štedionice i razvojne banke. One mogu koristiti sve prednosti inter-nog organizacijskog učenja, pa tako i u sferi procesa ocjenekreditne sposobnosti zajmotražitelja i donošenja kreditnih odluka.U međuvremenu potrebno je kreirati institucije poduzetničke samo-pomoći koje bi pružanjem garancija olakšale dobivanje bankarskihkredita, a eventualno i institucija osiguranja riziko kapitala.Nadalje, potrebno je ojačati potencijal garancijskih agencija, tepromovirati izgradnju osobne reputacije malih poduzetnika i unap-ređivanje njihovih znanja u domeni financijskog mendažmenta iodnosa s bankama.


11

Lokalni i regionalni pristup gospodarskom razvitku kakav jeobrazložen i zagovaran u prethodnim poglavljima je u neskladu stradicionalnom ulogom koja je namijenjena infrastrukturnoj poli-tici. Zbog toga se u konačnom devetom poglavlju ukazuje da jeteorija infrastrukture znatno šira od uobičajenog pojednostavljenogpristupa, te nudi mogućnost prilagodbe specifičnim uvjetima ipotrebama. Također se naglašava da napuštanje hijerarhijske iprihvaćanje kooperativne organizacije odnosa u lokalnimgospodarstvima, te preuzimanje inicijative i odgovornosti lokalnihsubjekata za vlastiti gospodarski razvitak, zahtijevaju decentraliza-ciju planiranja i upravljanja infrastrukturom, te uspostavljanjesuradnje između svih razina vlasti. Infrastrukturne investicije subile najvažniji "lijek" u "apoteci" regionalnih planera, koji je"propisivan" za gotovo sve "bolesti" regionalnog razvitka. Uprošlosti su nacionalne vlade nastojale nadvladati nerazvijenostrubnih područja privlačenjem tvornica i podružnica, koje su vrločesto propadale kada bi se iscrpile subvencije. Sve je više lokalnihzajednica shvatilo da se ne mogu vječito nadmetati u tom "ratu zalociranje poduzeća" i ponovno otkrivaju endogene razvojnepotencijale vlastitog lokalnog gospodarstva. Nova paradigmaregionalnog razvitka pokazuje da više nemaju presudan utjecajmaterijalni prirodni resursi ili fizički predimenzionirana infrastru-ktura, koja čak može predstavljati dodatno opterećenje regionalnomrazvitku i sredstvo gospodarstvenog iscrpljivanja regije. Naglasakse stavlja na potporu infrastrukturnim uslugama u područjuočuvanja i iskorištavanja endogenih proizvodnih potencijala, a nena pukom gomilanju materijalne infrastrukture koja bi trebalaprivlačiti mobilne proizvodne čimbenike iz drugih područja. U prviplan se stavljaju infrastrukturni kapaciteti koji potiču inovacije,osnivanje poduzeća i gradnju organizacijskih mreža, dakle kapaci-teti formalnog i kontinuiranog obrazovanja, znanstvenih istraži-vanja, transfera tehnologije i stručnog savjetovanja.

Literatura:1. Ceglie, Giovanna; Dini, Marco (1999): SME Clusters and Network Deve-

lopment in Developing Countries: The Experience of UNIDO, PSDTechnical Working Papers Series, UNIDO.


12

2. Humphrey, John; Schmitz, Hubert (1995): Principles for promotingclusters & networks of SMEs, Small and Medium Industries Branch of theUNIDO Discussion paper no 1.

3. Levitsky, Jacob, (1996): Support Systems for SMEs in DevelopingCountries, Small and Medium Industries Branch of the UNIDO Discussionpaper no 2.

4. Piore, M; Sabel, C. (1984): The second industrial divide, Basic Books,New York.

5. Porter, Michael E., (1998.): Clusters and the New Economics of Competi-tion, Harvard Business Review, Nov.-Dec. 1998, str. 77-90.

6. Pyke, Frank; Becattini, Giacomo; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Indus-trial districts and inter-firm co-operation in Italy, ILO, Geneva.

7. Pyke, Frank; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Industrial districts and localeconomic regeneration, ILO, Geneva.


13

Industrijski distrikti i druge Marshallovemisli u kontekstu promišljanja

stvarnosti hrvatskog gospodarstva

Natura non facit saltum.

Uvod"... ekonomisti sa svoje strane mnogo duguju brojnim

temeljitim usporedbama otkrivenih između društvene i naročitoproizvodne organiziranosti s jedne strane i fizičke organiziranostiviših životinja s druge strane."2

"... nalazimo da će među takozvanim društvenim živo-tinjama, kao što su pčele i mravi, preživjeti one rase u kojimapojedinci veoma energično obavljaju različite usluge društvu, nezahtijevajući za sebe izravne koristi. Ali, kad dođemo do ljudskihbića, obdarenih razumom i govorom, utjecaj plemenskog osjećajadužnosti za jačanje plemena poprima raznolike oblike. ... Postupnobezrazložna simpatija koje klice postoje u nižim životinjama proši-ruje svoje područje i postiže da je se svjesno usvaja kao temeljpostupka: plemenska privrženost, koja počinje na razini jedva višojod one koja postoji u čoporu vukova ili razbojničkoj bandi, postu-pno prerasta u plemenito rodoljublje, a vjerski ideali postaju čišći iviši. Budu li sve druge stvari jednake, rase u kojima su ta svojstvanajviše razvijena sigurno će biti u ratu i borbi s glađu i bolesti jače

2 Marshall, 1987, str. 162.


14

od drugih i konačno će pobijediti. Tako će zbog borbe za opstanaku krajnjoj liniji preživjeti one ljudske rase u kojima je pojedinacnajviše voljan žrtvovati se za dobrobit onih oko njega i koje suuslijed toga sve zajedno najbolje prilagođene korištenju svojeokoline."3

"Nema sumnje da su ljudi, čak i sada, sposobni za mnogoviše nesebičnih usluga nego što općenito pružaju: a krajnji ciljekonomista je da otkrije kako se to skriveno i po društvo korisnosvojstvo može najbrže razviti i najmudrije iskoristiti. Ali, on nesmije bez istraživanja iznijeti konkurenciju na zao glas: on moraprema svakom njezinom obliku zadržati nepristran stav sve doknije siguran da, budući da su ljudi ovakvi kakvi jesu, ograničavanjekonkurencije ne bi bilo više u protivnosti s interesima društva negosama konkurencija."4

"Planovi za velike i iznenadne promjene su sada kao i uvijekunaprijed osuđeni na propast i da izazovu otpor: ne možemo sekretati sigurno krećemo li se tako brzo da naši životni planovibrzaju ispred naših nagona. Istina je da se ljudska priroda možepreinačiti: novi ideali, nove mogućnosti i novi načini djelovanjamogu, kako povijest pokazuje, veoma mnogo promijeniti ljudskuprirodu čak i samo nekoliko naraštaja, a ta promjena ljudskeprirode nije možda nikada bila tako sveobuhvatna, niti se događalatako brzo kao u sadašnjem naraštaju. Ali, to je ipak rast, pa prematome postupan; promjene našeg društvenog uređenja moraju pratitite promjene ljudske prirode i zbog toga i one moraju biti postupne.

Ali, iako promjene društvenog uređenja prate promjeneljudske prirode, one mogu uvijek ići malo ispred njih i poticatinapredak boljih strana naše društvene prirode dajući im uvijek novei plemenitije zadatke, neki praktični ideal prema kojem treba težiti.Tako možemo postupno postići poredak društvenog života u kojemje dobro zajednice jače od hirova pojedinaca, čak i više nego što jeto bilo nekada, prije nego što je počeo utjecaj individualizma. Ali,tada će nesebičnost biti dijete svjesne volje, pa iako pomognutanagonom, sloboda pojedinca razvit će se tada u slobodu zajednice - 3 Isto djelo, str. 163.4 Isto djelo, str. 29.


15

a to je sretna suprotnost starom životnom poretku u kojem je robo-vanje pojedinca običajima uzrokovalo zajedničko ropstvo i mrtvilo,prekinuto samo hirom strahovlade ili hirom prevrata."5

"Jer društvena organizacija mora neizbježno napredovatipolagano kao djelo mnogih naraštaja i mora se temeljiti na onimobičajima i sklonostima velikog broja ljudi, koji se ne mogu brzopromijeniti."6

Potreba restrukturiranja gospodarstvapoticanjem malih poduzeća i politikomvalorizacije lokalnih potencijala

Istočnoeuropska industrijalizacija, koja je doskora bilasimbol socijalističkog gospodarskog i društvenog progresa, moglaje održavati punu zaposlenost samo umjetnim određivanjemnadnica i cijena. Najveća industrijska područja opterećena suteškim problemima zagađenja i nedostatkom funkcionalnefleksibilnosti i konkurentnosti potrebne za sudjelovanje na svjet-skim tržištima. Regije i uža područja oslanjala su svoj razvoj navelikim poduzećima i politici središnjih vlasti.

U Hrvatskoj je pod pritiskom ideološke pretpostavke o reak-cionarnosti poljoprivrednih radnika i avangardnosti industrijskogradnika zaposlenog u velikom industrijskom poduzeću, industrijali-zacija nužno vezana uz ubrzanu deagrarizaciju, odnosno koncentra-ciju radne snage u velikim urbanim industrijskim središtima.

I u razvijenim zemljama većina ekonomista koji su se bavilirazvojem, do polovice sedamdesetih slagala se oko strategije premakojoj je ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i dugoročniekonomski rast privrede najbolje temeljiti na razvoju velikih proiz-vodnih sustava, kapitalno intenzivnih i opremljenih suvremenomtehnologijom. Istovremeno je, međutim, postojao značajan udiomalih poduzeća koji su u gospodarskom sustavu ostvarivaliznačajnu nadopunjujuću ulogu.

5 Isto djelo, str. 454.6 Isto djelo, str. 164.


16

U šezdesetim i sedamdesetim godinama koncentracijomproizvodnje u velikim sustavima opadao je značaj malih poduzećau ukupnoj zaposlenosti, ali krajem sedamdesetih i u osamdesetimdošlo je do preokreta trenda. Došlo je do sloma ili stagnacije uvelikim industrijskim središtima i regijama koje su bile jezgretradicionalnog gospodarskog razvitka. Ta su se područja pokazalapretromima u prilagodbi i mnoge od njih je gospodarska kriza teškopogodila. Recesija koja je uvjetovala zatvaranje mnogih velikihpoduzeća, smanjivanje proizvodnih pogona, eksternaliziranjedijelova proizvodnog procesa i razvoj elektronike koja omogućujeprimjenu najsuvremenije tehnologije i u malim poduzećima,omogućili su prestrukturiranje privrede u kojoj su mala poduzećaneko vrijeme čak nosila glavninu porasta zapošljavanja. "Malo jelijepo" postao je slogan desetljeća u industrijskoj i regionalnojpolitici. Rast i razvoj spontano su se događali u ruralnim i perifer-nim područjima, dok se gospodarska politika sukobljavala steškoćama velikih kompleksa u starim industrijskim područjima.

Neočekivani preokret prijašnjih razvojnih paradigmi i slomtradicionalnog pristupa, pokrenuo je potragu za novim konceptimaindustrijske i regionalne politike, te politike razvitka uopće. Uočenaiskustva regija koje su spontano ostvarile preustroj ili izvornirazvitak, utjecala su da se sve više prihvaća strategija "razvojaodozdo". Nastoji se, dakle, mobilizirati kreativnost i skriveneresurse same regije podržavanjem i poticanjem regionalne inicija-tive umjesto da se problemi pokušavaju riješiti izvana. Takav novipristup privukao je vrlo širok interes već do ranih osamdesetih, jerje u vrijeme gospodarske recesije sve manje sredstava bilo naraspolaganju za provođenje regionalne politike, ali i zbog rastućegnepovjerenja prema centralno vođenim politikama. Osnovni razlogzašto su centralno planirane i vođene redistributivne politikeneučinkovite je da one ne mogu utjecati na poduzetničku klimu iinovativnu sposobnost strukturno slabih regionalnih zajednica.Međunarodno iskustvo je dokazalo da trajan i samoodrživ razvojmora biti fleksibilan i lokalno ukorijenjen, baziran na domaćimradije nego uvoznim investicijama, no istovremeno ipak otvorentijekovima informacija i suradnji koja omogućuje usvajanje novihtehnologija i napredak u inovativnosti.


17

U zapadnoeuropskim tržišnim gospodarstvima ti su zahtjeviza restrukturiranjem i novim pristupom lokalnom i regionalnomrazvoju uočeni sredinom sedamdesetih godina, no u većini bivšihsocijalističkih gospodarstava koja su bila znatnim dijelom izoliranaod svjetskih tijekova, svijest o potrebi promjena dostignuta je tekkrajem osamdesetih godina.

U Hrvatskoj je u skladu s ideološkim načelima bila ograni-čena privatna inicijativa, te je udio malih poduzeća u ukupnombroju poduzeća do 1990. godine iznosio ispod trećine uz gotovozanemariv udio u broju zaposlenih. Kao i u drugim bivšim socija-lističkim zemljama poduzeća su težila da objedine u svom sastavuproizvodnju što je više moguće potrebnih inputa, što je vodilo doenormnog rasta i gotovo samodovoljnosti mnogih velikih poduzeća.Taj trend uzrokovan je djelomično ideološkim načelima o poželjnojveličini poduzeća, djelomično radi osiguranja inputa za neometaniproces proizvodnje u uvjetima neadekvatnog funkiconiranja tržišnerazmjene, ali dijelom i kao sredstvo uvećanja političkog značajarukovodilaca poduzeća. Horizontalna integracija je stimulirana, astvaranje lokalnih monopola bilo je uobičajeno. U razdoblju do1980. godine hrvatsko gospodarstvo ostvarivalo je izuzetno brzrazvoj zasnovan na visokoj stopi investiranja zahvaljujući inozem-nom zaduživanju. Razdoblje od 1981. do 1987. obilježeno jeznačajnim usporavanjem rasta, ali zbog socijalnog pritiskanezaposlenosti nastavljeno je ubrzano zapošljavanje uz padproduktivnosti i pretjerano stvaranje rezervi neiskorištene radnesnage unutar poduzeća. Nakon 1987. problemi su kulminirali tezapočinje nagli pad društvenog proizvoda i zaposlenosti što jeuvjetovalo nužnost dokidanja socijalističkog sustava i potreburestrukturiranja gospodarstva koja je bila predugo umjetnoodgađana.

U mnogo navrata su međunarodne organizacije i ekspertisavjetovali nositelje gospodarske politike bivših socijalističkihzemalja da je pravi put restrukturiranja poticanje malih poduzeća ipoduzetništva. S druge strane, iskustvo spontanog razvoja malihpoduzeća bez sustavne institucionalne podrške u većini tih zemalja,pa ni u Hrvatskoj, nije ohrabrujuće.


18

U uvjetima smanjivanja velikih poduzeća i otpuštanja veli-kog broja radnika, te skromnih mogućnosti investicijskih ulaganjalogično je da je vrlo velik broj osoba iskoristio mogućnosti kojepruža liberalizacija te da je enormno porastao broj malih poduzeća.Broj poduzeća je od 1990. godine je više nego udesetorostručen, alivećina je koncentrirana u trgovini, te sektor usluga sudjeluje ubroju poduzeća sa 80%. Mala poduzeća tako sada sudjeluju sa 95%u broju poduzeća i čak 97,5% u broju trgovačkih poduzeća. Pože-ljni razvoj osnivanja i rasta proizvodnih malih poduzeća koja binadoknadila pad zaposlenosti i proizvodnje u velikim poduzećimapotpuno je izostao.

Opisane činjenice navode na potrebu sustavnog pristuparestrukturiranju gospodarstva kroz poticanje angažmana što širihlokalnih potencijala koji mogu doprinijeti gospodarskoj obnovi, tesmišljene strategije i politike poticanja poduzetništva i malih podu-zeća koje neće završiti anarhičnom strukturom, već formiranjemuravnoteženog gospodarstva sposobnog za rast zaposlenosti ikonkurentsko nadmetanje u globalnom gospodarstvu. Jedan odpreduvjeta za formuliranje takvog pristupa je proučavanje i reinter-pretiranje ekonomske teorije i međunarodnih iskustava kako bi seuočile mogućnosti njihove prilagodbe specifičnim uvjetima Hrvat-ske.

Marshall i današnjicaNovu stvarnost u gospodarskom razvoju, koja je izrastala sa

zamiranjem tradicionalnog "fordističkog" pristupa proizvodnji igospodarskom razvitku, nije bilo jednostavno teoretski poduprijeti iobjasniti. Potraga za novim uvjetima gospodarskog uspjeha zapo-čela je dokumentiranjem i analizom velikog broja pojedinačnihuspješnih slučajeva.

Početkom osamdesetih godina iz prikupljenih svjedočan-stava o novom obliku gospodarskog razvitka formulirani su noviteoretski modeli i promišljanja pristupa industrijskoj i regionalnojpolitici. Jedan tip je orijentiran na aglomeraciju međusobno pove-zanih malih poduzeća koja su sposobna opsluživati specijalizirana


19

tržišta i fleksibilno reagirati na tržišne niše koje se pojavljuju.Drugi je baziran na lokacijskim odlukama velikih poduzeća kojapod određenim uvjetima mogu primjenjivati bitno složeniji pristupod jednostavnog mikroekonomskog pristupa promatranja troškovaproizvodnje bez promatranja složenih međuodnosa gospodarskeaktivnosti s prostorom i lokalnom društvenom zajednicom. Trećiproizlazi iz promatranja uspješnih transformacija starih industrij-skih područja. U svim tim pristupima rastući dinamizam vezan jeuz tehnološke i organizacijske "inovacije", tj. uvođenje novih pro-izvoda, postupaka i organizacije, kao i karakteristike "umreža-vanja" i specifičnih međuzavisnosti lokalnih aktera i njihova"miljea". Upravo ti koncepti - umrežavanje, inovacije i milje - injihove međuzavisnosti s regionalnim razvojem objedinjene su umodelu "industrijskog distrikta" koji je postao poznat kroz razvojneuspjehe "Treće Italije".

Za razliku od industrijski razvijene sjeverne Italije kojukarakteriziraju velika industrijska središta kao što su Milano iTorino, druga Italija tradicionalno je siromašni i gospodarskizaostali jug Italije. Međutim sedamdesetih godina pažnju je privu-kao dinamični razvoj regija srednje i sjeveroistočne Italije koje jekarakterizirao velik broj malih obiteljskih poduzeća, odnosno indu-strijalizacija usko vezana uz očuvanje specifičnih socijalnih odnosaizvan velikih gradskih središta. Te su regije popularno nazvaneTrećom Italijom.

Osim tih istraživanja koja su stavljala naglasak na kontinui-tet socijalnih odnosa u industrijalizaciji ruralnih područja, paralelnosu razvijane debate koje su stavljale naglasak na rascjepkanostgospodarskih procesa među malim poduzećima. Tzv. "fabricadiffusa" ili raštrkano poduzeće model je disperziraneindustrijalizacije u kojem se čitave lokalne zajednice mogu promat-rati kao cjelovita proizvodna jedinica, jer su pojedine proizvodnefaze razdijeljene među pojedinačnim poduzećima na ograničenomprostoru.

Giacomo Becattini je 1979. (u radu "Dal settore industrialeal distretto industriale: alcune considerazioni sull'unita di indaginedell'economia industriale", Rivista di economia e politica industri-


20

ale, br. 1, str. 7-21.) uspio objediniti prostorne, socijalne i ekonom-ske elemente koristeći se Marshallovim pojmom industrijskogdistrikta. Na osnovu takvog pristupa bilo je moguće odreditipojedina svojstva koja određeno područje mogu svrstati u prihva-ćeni model, te je uskoro uočeno postojanje industrijskih distrikta ugotovo svim europskim industrijaliziranim zemljama, SAD i JužnojAmerici.

Zadivljujuća je aktualnost i upotrebljivost Marshallovihmisli u tumačenju i promišljanju današnjih gospodarskih zbivanja.Uvod ovog poglavlja složen je od neposrednih citata iz djelanastalog prije više od stotinu godina. Glavni tijek ekonomske mislidvadesetog stoljeća potpuno je zanemario takvo razmišljanje, pa jeono ponovno otkrivano nakon gotovo čitavog stoljeća kroz discip-line kao što su institucionalna ekonomija, evoluciona ekonomija,ekonomska psihologija i ekonomska sociologija, odnosno novapolitička ekonomija. Iako se u njegovim razmatranjima stvarnostispominju parni stroj i telegraf umjesto elektronike i interneta, umnogim se poglavljima vrlo lako može prepoznati današnjica.Osobito današnjica zemalja koje, kao i Hrvatska, napuštajućisocijalističko uređenje tek iznova grade kapitalizam.

"Nova rasa poduzetnika sastojala se uglavnom od onih kojisu sami stekli svoje bogatstvo, od jakih, sposobnih i poduzetnihljudi koji su, gledajući uspjeh koji su postigli vlastitim trudom, biliskloni smatrati da siromahe i slabe treba osuđivati a ne žaliti zbognjihovih nevolja. Kosnuti glupošću onih koji su pokušavali ojačatiekonomska uređenja koja je potkopao neprekidni razvoj, bili suskloni misliti da je potrebna samo savršeno slobodna konkurencijate pustiti najjače da rade prema svom nahođenju. Veličali su indivi-dulanost značaja i nije im se žurilo da nađu suvremenu zamjenu zadruštvene i poslovne veze koje su u prijašnjim vremenima držaleljude na okupu."7

"Istina je da su mnoga od najvećih bogatstva stvorenašpekulacijom, a ne zaista stvaralačkim radom, a velik dio tihšpekulacija povezan je s društveno štetnim lukavštinama, pa čak i s

7 Isto djelo, str. 452.


21

ružnim podvalama izvora iz kojih obični investitori crpu svojaobavještenja."8

"Narod nije mogao vidjeti - kao što mi sada vidimo - kako jeveliko zlo ekonomska sloboda kada se izrodi u razuzdanost."9

Slijepa vjera u slobodu mehanizma tržišta i odbacivanje svihveza s prošlošću kobno su svojstvo zemalja u tranziciji iz socijalis-tičkog sustava. Nasilni i nagli prekid s tradicijom onemogućavaiskorištavanje prethodno stvorenih potencijala, uzrokuje odumi-ranje poduzeća i djelatnosti koje se ne uspijevaju dovoljno brzoprilagoditi, a koje sa sobom u nepovrat odnose i desetljećima ili čakgeneracijama stvarani ljudski i socijalni kapital. S druge stranenove aktivnosti koje nastaju bez ukorijenjenog oslonca, preslabe suda bi konkurirale u svjetskim gospodarskim tijekovima.

"U stvari, dok naša nova vlast nad prirodom otvara vratamnogo širim planovima za organizaciju rada nego što je to bilofizički moguće čak prije kratkog vremena, ona zahtijeva većuodgovornost od onih koji su spremni zagovarati nov razvojdruštvene i industrijske strukture. Jer iako se institucije mogu brzopromijeniti ipak - treba li da potraju - moraju biti prikladne začovjeka: ne mogu zadržati stabilnost ako se mijenjaju mnogo bržeod njega. Tako sam napredak povećava nužnost opomene da uekonomskom svijetu Natura non facit saltum /Priroda ne činiskokova/."10

Zbog toga, a poučeni iskustvom iz razvijenih gospodarstava,poželjno je promišljati budući razvoj s osloncem na lokalnudruštvenu zajednicu, tradiciju i potencijale, na sličan način kako suto ostvarile spomenute regije u kojima su razvijeni industrijskidistrikti. Ukorijenjivanje gospodarskih djelatnosti na ograničenomprostoru nije relikt prošlosti kojega će suvremeni tijekovi globali-zacije nužno izbrisati, već upravo suprotno, posljedica otvaranjagospodarskih tijekova. To je i Marshall pojasnio promatrajući onošto je u njegovo vrijeme izgledalo globalizacijom, na isti način kaošto današnji tijekovi izgledaju nama. 8 Isto djelo, str. 431.9 Isto djelo, str. 453.10 Isto djelo, str. 166.


22

"U ranom razdoblju razvoja civilizacije svako se mjesto zanajtežu robu koju je trošilo moralo oslanjati na vlastite snage... Ali,potrebe i običaji su se polako mijenjali i to je olakšalo proizvođa-čima zadovoljavanje potreba čak i onih potrošača s kojima su imalimalo veze i omogućilo je razmjerno siromašnim ljudima da kupeneka skupa dobra iz udaljenih mjesta... Neke su se od tih stvariproizvodile samo na nekoliko mjesta ili čak samo na jednommjestu, a proširile su se po čitavoj Evropi..."11

"Govoreći općenito mora se reći da sniženje carina ili voza-rina za prijevoz dobara pridonosi da svako mjesto obilnije kupuje izdalekih krajeva nego što mu je potrebno i tako navodi određenedjelatnosti da se koncentriraju na određenim mjestima..."12

"Ali, otvaranje velikih tržišta u novo naseljenim zemljamadalo je velik poticaj tim promjenama i izravno i putem utjecaja nasmještaj industrije, to jest na koncentraciju određenih grana proiz-vodnje na određenim mjestima."13

U skladu sa stupnjem tehnološkog razvitka u vremenu ukojem je Marshall pisao, on uviđa različite razloge koji su dovelido začetka lokalizacije određene djelatnosti na nekom području.Zato su to u prvom redu materijalni preduvjeti prostora, ili eksterniučinak odluka dvora, ali ne zanemaruje ono što danas, kada sumaterijalni uvjeti postali, zbog tehnološkog razvoja i napretkakomunikacije, gotovo nebitini, i dalje predstavlja odlučujućičimbenik - ukorjenjivanje poduzetništva u lokalnu društvenu zajed-nicu.

"Mnogi su različiti uzroci doveli do lokalizacije djelatnosti,ali su glavni uzroci bili fizički uvjeti kao što su osobine klime i tla,postojanje rudnika i kamenoloma u blizini ili pristupačnih bilokopnom bilo vodom. ... Drugi jedan od glavnih uzroka bilo jepokroviteljstvo nekog dvora. Tu okupljena bogata gomila stvaralaje potražnju za dobrima posebno visoke kakvoće, a to je privlačilo

11 Isto djelo, str. 176.12 Isto djelo, str. 179.13 Isto djelo, str. 450.


23

vješte obrtnike iz udaljenosti i obrazovalo obrtnike na licumjesta."14

"Takve su prirodne prednosti same po sebi mogle poticatislobodne djelatnosti i poduzetnost, ali je postojanje poduzetnosti,bez obzira na sredstva kojima je bila poticana, bilo najvažniji uvjetza rast plemenitih oblika umijeća življenja."15

"... gotovo svo važno znanje ima dugo i duboko korijenjekoje seže daleko u davna vremena, a to je korijenje toliko proši-reno, toliko spremno potjerati uvis mladice snažna života da ustarom svijetu možda i ne postoji kraj u kojem nisu prije nedugocvale prekrasne djelatnosti i veoma složena umijeća ako je rastupogodovao karakter ljudi i njihove društvene i političkeustanove."16

Marshall je analizirao i pojasnio razloge opstanka i procvatadjelatnosti koje se lokaliziraju na određenom području, s osobitimnaglaskom na prednosti za mala poduzeća, što je njegovu analizuučinilo podobnom za promišljanje suvremene stvarnosti endogenograzvitka sustavom lokalno ukorijenjenih malih poduzeća.

"Napuštajući ovaj prikaz djelovanja modernih snaga nageografsku raspodjeljenost djelatnosti, nastavit ćemo naše istraži-vanje kolike se zapravo uštede od podjele rada mogu postićikoncentracijom na jednom mjestu velikog broja malih, sličnihpoduzeća i koliko se te uštede mogu postići samo prikupljanjemvelikog dijela privrede zemlje u rukama razmjerno malog brojabogatih i moćnih poduzeća ili kao što se obično kaže,proizvodnjom u velikim serijama ili drugim riječima, koliko uštedeproizvodnje u velikim serijama moraju biti unutrašnje, a kolikomogu biti vanjske."17

"Mnoge od tih ušteda u korištenju specijaliziranih vještina istrojeva za koje se obično smatra da se nalaze unutar dometa veomavelikih poduzeća ne ovise o veličini pojedine tvornice. Neke ovise

14 Isto djelo, str. 177.15 Isto djelo, str. 177.16 Isto djelo, str. 177.17 Isto djelo, str. 181.


24

o ukupnom obujmu proizvodnje iste vrste u bliskoj okolini; dokdruge, naročito one povezane s porastom znanja i napretkomumjetnosti, ovise uglavnom o ukupnoj proizvodnji u čitavom civili-ziranom svijetu."18

"Kad je neka djelatnost tako sebi izabrala mjesto, vjerojatnoje da će tamo dugo ostati: tako su velike prednosti od života ususjedstvu za ljude koji se bave istim obrtom. Tajne zanata prestajubiti tajne; one kao da lebde u zraku i djeca mnoge od njih naučenesvjesno. Dobar se rad pravilno cijeni, o vrijednosti izuma ipoboljšanja strojeva, postupaka i opće organizacije poslovanjaodmah se raspravlja: ako netko pokrene novu zamisao, drugi jeprihvaćaju i kombiniraju s vlastitim prijedlozima i tako ona postajeizvor daljnjih novih zamisli. A u susjedstvu se smjesta stvarajupomoćni obrti koji je opskrbljuju oruđem i materijalima, organizi-raju njezin promet i na mnogo načina pridonose uštedi materijala.

Također se veoma visok stupanj uštede u upotrebi skupihstrojeva može postići na području na kojem postoji velika ukupnaproizvodnja proizvoda iste vrste, iako nijedan pojedinačni kapitaluložen u obrt nije veoma velik. Jer pomoćne djelatnosti, od kojih sesvaka posvećuje jednom uskom području procesa proizvodnje iposlužujući tako mnoge svoje susjede, mogu stalno upotrebljavatinajsloženije strojeve i postići da oni nadoknade izdatak kojim sunabavljeni, iako im je nabavna cijena možda bila visoka a stopaamortizacije vrlo visoka.

Također, u svim, osim u najranijim stadijima privrednograzvoja, lokalizirana industrija ima velike koristi od toga što struč-nosti nudi stalno tržište. ... Vlasnik usamljene tvornice čak ako idolazi lako do velikog broja običnih radnika često je prisiljen navelike promjene zbog nedostatka neke posebne vrste stručnihradnika, a stručan radnik ako je izbačen s posla, ne nalazi lakoutočište."19

18 Isto djelo, str. 174.19 Isto djelo, str. 178.


25

Prevladavajući zajednički nazivnik literature regionalnihistraživanja posljednjih dva desetljeća je uočavanje jakog trendageografske disperzije barem proizvodnih (ako ne i distributivnih)aktivnosti. Disperzija industrije provodi se ne samo seljenjem proi-zvodnih aktivnosti iz središta gradova na periferiju i u suburbanapodručja, već obuhvaća i interregionalnu i internacionalnu disper-ziju. Nasuprot tome stoje pretpostavke standardne teorije ekono-mije aglomeracije, koja u skladu s neoklasičnim pristupompromatra lokalnu ekonomiju kao skup atomiziranih konkurenatameđu kojima se interakcije ostvaruju samo posredstvom signalacijena i troškova, a koja naglašava internaliziranje pozitivnihefekata na troškove po jedinici proizvoda koji se ostvaruju zajedni-čkim smještanjem pojedinačnih poduzeća, kao što su olakšanipristup većem i specijaliziranijem lokalnom tržištu rada i kapitala,te efekti ekonomije razmjera pri opskrbi infrastrukturom. Iskustvoindustrijskih distrikta obuhvaća i značajno nadopunjuje oba konce-pta. Proizvodne se aktivnosti disperziraju na mala poduzeća naširem regionalnom području uz naglašenu otvorenost i sudjelovanjeu međunarodnoj podjeli rada, ali uz ostvarivanje fleksibilnih veza imeđuzavisnosti pojedinačnih poduzeća unutar regije, uz uspostav-ljanje sustava kooperativne konkurencije te uz naglašeno značenjelokalnog sociokulturnog miljea u uspostavljanju povjerenja i surad-nje ekonomskih subjekata unutar regije, odnosno okruga.

Industrijski su distrikti u Italiji nastali spontano postepenimprocesom industrijalizacije na širokom planu. Osnovu poduzetniš-tva predstavljalo je transformiranje obiteljskih poljoprivrednihgospodarstva u mješovita i konačno u industrijska obiteljskapoduzeća, ili izrastanje iz lokalne obrtničke tradicije. Industrijaliza-cija dakle nije uvjetovala seljenje stanovništva u industrijskecentre, već obrnuto širenje industrijskog načina proizvodnje nacjelokupnom prostoru. Takva mala poduzeća od početka su sespecijalizirala za uža područja djelatnosti, a njihovi kapaciteti subili relativno mali. Zbog toga je nužno nastalo i teritorijalnookupljanje srodnih poduzeća (vertikalno i horizontalno) uspostav-ljanjem nadopunjavajućih i konkurentskih veza, ali uz očuvanjesamostalnosti i prilagodljivosti.


26

Bitno je uočiti da industrijski distrikti nisu samo skupinapoduzeća iste djelatnosti koja posluje na omeđenom geografskompodručju. Ta se pojava bolje opisuje industrijskim zonama, dokindustrijski distrikti predstavljaju cjelinu koju karakterizira među-sobna povezanost na specifičnim načelima. Upravo u grupiranju ikooperativnoj konkurenciji koja osigurava efikasnost i fleksibil-nost, koje zasebno poslovanje može rijetko postići, leži snagaindustrijskih distrikta.

Nakon navedena temeljnog rada G. Becattinia, gospodarskadostignuća industrijskih distrikta su privukle pažnju velikog brojaznanstvenika koji su pokušali uočiti njihove izvore i zakonitostikako bi se i nadalje održali i stimulirali. Najvažniji rezultati istraži-vanja talijanskih i međunarodnih iskustava tijekom osamdesetihgodina sistematizirani su u izdanjima Pyke - Sengenberger (ed.)(1992) i Pyke - Becattini - Sengenberger (ed.) (1992). Iz te među-narodne debate proizašle su slijedeće osnovne značajke industrij-skih distrikta:

a) geografska blizina - sam naziv distrikt (okrug) ukazujena geografski ograničeno područje koje značajno obilje-žava određen prevladavajući tip proizvodnje;

b) sektorska specijalizacija - koja međutim omogućuje dase unutar okruga proizvodi čitav spektar srodnih proiz-voda;

c) prevladavajući udio malih i srednjih poduzeća - međukojima ne postoji čvrsta podjela na poduzeća koja nepos-redno sudjeluju na finalnom tržištu i ona koja sudjelujukao podugovarači, nego je ta uloga promjenjiva premasituaciji;

d) konkurencija među poduzećima zasnovana u prvom reduna inovacijama, a ne na smanjivanju plaća - u tržišnomnastupu poduzeća pokušavaju pronaći svoje mjesto natržištu novim proizvodima bez da time ostvaruju ruši-lačke učinke na poduzeća unutar okruga;

e) sociokulturni identitet koji olakšava odnose povjerenjaizmeđu poduzeća, te između poslodavaca i kvalificiranih


27

radnika - jer okrug istovremeno predstavlja proizvodnucjelinu i cjelinu obiteljskog, političkog i društvenogživota;

f) aktivne organizacije samopomoći;

g) aktivne regionalne i općinske vlasti koje potiču inova-tivne sposobnosti lokalne industije.

U idealnom industrijskom distriktu svako se malo poduzećespecijalizira za jednu ili nekoliko faza cjelokupnog proizvodnogprocesa (pri čemu može vrlo brzo promijeniti specijalizaciju uskladu s kretanjima na tržištu). Takve male i fleksibilne firme ćevrlo često surađivati razmjenjujući i zajednički upotrebljavajućialate i strojeve, informacije i znanja, čak i stručno osoblje, omogu-ćujući tako ostvarivanje ugovornih obveza koje pojedinačno ne bimogle ostvariti. U industrijskom distriktu ekonomija razmjera narazini poduzeća postaje manje važna, jer ju zamjenjuje postizanjetog efekta na razini okruga kao cjeline. U idealnom modelu indus-trijskog distrikta pojedinačno poduzeće ne vidi vlastito preživlja-vanje i uspjeh u terminima borbe na smrt s konkurentima, već prijestavlja naglasak na kolektivni rast u kojem svaki pojedinac uživakoristi od zajedničkog uspjeha.20

Lokalna zajednica značajno podržava suradnju u industrij-skim distriktima svojim podupirućim skupom društvenih vrijedno-sti. Orijentacija stavljanja dugoročnog razvoja kao poželjnog ciljaumjesto brze zarade je tipična vrijednost koju moraju dijelitičlanovi zajednice. Značajne mogu biti i druge, kao npr. vjerovanjeu mogućnost i snagu inovacija, ponos proizvodom i imenomokruga, svijest o kolektivnoj pripadnosti i sl. Važan elementfunkcioniranja industrijskog distrikta u takvoj zajednici jemeđusobno povjerenje koje se prenosi i na poslovne odnose. Povje-renje omogućuje dinamizam smanjenjem rizika i transakcijskihtroškova. Postupanje po načelu povjerenja ne pretpostavlja da poje-dinci zanemaruju vlastiti interes, već predstavlja šire shvaćanjevlastitog interesa koje uključuje i dobrobit drugih i vlastitu dobrobitu budućnosti. Povjerenje se ne stvara preko noći, no na njeno stva-

20 Pyke - Becattini - Sengenberger (ed.),1992, str. 19


28

ranje mogu pozitivno utjecati razne "katalizatorske" institucije, npr.srodstvo, etnička, religiozna ili politička pripadnost, formalno ilineformalno udruživanje i kolektivno dogovaranje i sl.

Prema talijanskom iskustvu21 industrijski distrikt je ograni-čeno područje na kojem radi (ako se uključe uposleni i samostalnidjelatnici) oko 10 do 20 tisuća radnika, i oko 1 do 3 tisuće podu-zeća s manje od 20 zaposlenih. Ta poduzeća na određen načinimaju homogenu proizvodnju, ali pozicioniraju se različito natržištu. Mnoga imaju nepsoredan kontakt s finalnim tržištem, drugasudjeluju u međufazama proizvodnje, a treća su u sektorima koji suvertikalno vezani uz ta proizvodna poduzeća. Kako je velik brojpoduzeća neposredno vezan s finalnim tržištem, bitna je karakteris-tika okruga da ne postoji poduzeće koje bi bilo centar strateškogodlučivanja.

Osnovno pitanje u čitavom nizu radova koji istražuju prob-lematiku industrijskih distrikta je: Mogu li industrijski distrikti bitipredmet opće upotrebljivosti i kopiranja, ili su isključivo proizvodpovijesno i teritorijalno specifičnih procesa?

Industrijski distrikti razvili su se u čitavom nizu zemalja ispecifičnih lokalnih uvjeta. U skladu sa posebnostima uvjeta iprocesa nastajanja i razvitka predstavljaju bitno različite stvarnosti,ali svi su slični u ključnim aspektima koji i omogućuju njihovosvrstavanje pod zajednički nazivnik poduzetničkih okruga. Doistaneposredni prijenos i kopiranje modela bilo kojeg spontano nasta-log okruga koji je neodvojivo vezan za lokalne osobitosti nijemoguć, ali najvjerojatnije je moguće imitiranje, odnosno usmjerenirazvoj nekih od najbitnijih preduvjeta koji bi mogli osiguratiponavljanje uspjeha industrijskih distrikta koji su spontano nastali(čak i ako nikad ne bi bila dostignuta struktura cjelovitog sustavaindustrijskog distrikta).

Zato se model industrijskih distrikta treće Italije ne smijeidealizirati i pokušavati bezuvjetno kopirati, već ga treba promatratikao uzor i dokaz provodljivosti lokalnog pristupa razvoju.



29

Poduzetnički okrug - varijacija na temuKada se analiziraju uspješna iskustva industrijskih distrikata

i kada se raspravlja o teoretskom okviru suvremenih industrijskihdistrikta uvijek je bitno određenje lokalne društvene i ekonomskezajednice upravo industrijska proizvodnja. Iako pojam "industry" uengleskom može označavati i širi pojam "djelatnost", u drugimjezicima, pa i talijanskom gdje je pojam industrijski distrikt usuvremenom smislu definiran i proširio se svjetskom znanstvenomjavnošću, industrijski znači što i u hrvatskom - "kojeg je glavnakarakteristika prerađivačka djelatnost ili industrijski način proizvo-dnje". Iako, dakle, samo u engleskom jeziku takav pojam možeimati i šire značenje, promatra li se vrijeme kada ga je Marshalluveo u ekonomsku znanost, također mu je glavna karakteristikavezanost uz industriju kao gospodarsku djelatnost.

Osim toga i sam Marshall ukazuje da je predmet njegovaproučavanja lokalizacija prerađivačke djelatnosti, upravo zato jer biona trebala pokazivati slobodu izbora svojeg smještaja, za razlikuod djelatnosti koje su nužno vezane uz prirodne uvjete ili speci-fično tržište: "Značajka je prerađivačke djelatnosti ... njihovasposobnost da slobodno izaberu mjesto na kojem će obavljati svojrad. Time s jedne strane odudaraju od poljoprivrede i drugihekstraktivnih djelatnosti (rudarstva, iskorištavanja kamenoloma,ribarstva, itd.), kojih je geografski razmještaj određen prirodom; a sdruge strane od djelatnosti koje izrađuju ili popravljaju stvari kakobi odgovorile posebnim potrebama pojedinačnih potrošača, odkojih ne mogu biti veoma udaljene, bar ne bez velike štete."22

Vrijeme u kojem je Marshall artikulirao koncept obilježenoje iznimnim rastom industrijske proizvodnje. Taj rast bio je i osno-vno mjerilo uspješnosti ukupnog gospodarskog razvitka. Sve ostaledjelatnosti nalazile su se u sjeni fascinantnog uspona industrije. Usuvremenim uvjetima situacija se značajno promijenila. Elementipostindustrijskog društva u većoj ili manjoj mjeri napreduju uvećini zemalja svijeta. Težište gospodarskog razvitka sve se višeprebacuje na tercijarne i kvartarne djelatnosti uz značajan porastinteresa prema sofisticiranijem razvitku poljoprivrede. To traži i 22 Marshall, 1987, str. 182


30

prilagođavanje pojma industrijskog distrikta suvremenim okolnos-tima. Naime, robovanje već usvojenim pojmovima i modelima bezznanstvene slobode i maštovitosti, zakočilo bi napredak znanstvenemisli, ali i onemogućilo primjenu kvalitetnih i uspješnih modela uuvjetima i vremenima koji nisu identični onima u kojima su nastalii bili definirani.

Promatramo li koncept industrijskog distrikta u njegovojbiti, prednosti koje on donosi ne moraju biti vezane samo uz indus-trijsku proizvodnju. Kada ih pokušamo vezati uz hrvatsku gospo-darsku stvarnost nikako ne smijemo zanemariti ukorijenjenostturizma ili poljoprivrede u pojedinim regijama i lokalnim zajedni-cama. Te djelatnosti isto tako mogu uživati značajne prednosti kojeproizlaze iz navedenog koncepta. Te su djelatnosti doista uskovezane za prirodne uvjete, ali ne na takav način kao što je to bilo uMarshallovo vrijeme, jer je danas otvoren bitno širi prostor inova-cijama koje uvelike umanjuju značaj prirode i u tim djelatnostima.Zato se prilagođavanje pojma suvremenim okolnostima odnosi nazamjenu pridjeva "industrijski" pridjevom "poduzetnički". Radi sezapravo o proširivanju koncepta na nove djelatnosti koje u Marsha-llovo vrijeme nisu bili relevantne, ili barem ne na današnji način.Novi pojam i dalje, naravno, obuhvaća industrijsku proizvodnju, alizahvaća i sve druge djelatnosti koje se mogu organizirati na nekomrelativno ograničenom prostoru, ukorijeniti u lokalnu društvenuzajednicu i koje mogu ostvariti rezultate poznate iz industrijskihdistrikta "Treće Italije". Ono što nadalje čini novi pojam prim-jerenijim jeste stavljanje naglaska na poduzetnost, a ne na pukoobavljanje djelatnosti.

Pojam distrikt u hrvatskom je jeziku tuđica koju je najprim-jerenije zamijeniti pojmom okrug. Taj pojam označava određenopodručje na kojem vrijede zajednička pravila ponašanja, odnosnozajedničke ekonomske, sociokulturne, tradicionalne i druge ka-rakteristike koje ga određuju kao zasebnu cjelinu. Zbog toga jepoduzetnički okrug primjeren naziv za koncept koji bi mogao bitijedan od važnih modela restrukturiranja suvremenih gospodarstava.


31

Koncentracija određenih djelatnosti na ograničenom pros-toru u modelu "poduzetničkih okruga" razlikuje se od mnogihdrugih oblika aglomeriranja i povezivanja gospodarskih subjekata.Poznatiji srodni oblici koncentriranja i povezivanja su "industrijskezone", formalno udruživanje više manjih subjekata u veći ili pripa-janje slabijih snažnijima, podugovaranje (subcontracting), grozdovipoduzeća koji nisu teritorijalno vezani ("clusteri"), " milieu inova-tor" kao okoliš koji omogućuje prijenos i formiranje inovacija terazličiti oblici umrežavanja ("networking"). Svi navedeni obliciimaju za cilj podizanje učinkovitosti gospodarstvenog djelovanja.Ono po čemu se model "poduzetničkog okruga" razlikuje od nave-denih oblika povezivanja sastoji se u njegovoj sveobuhvatnojukorijenjenosti u određeni prostor. Društvena zajednica i poduzećapostaju jedno i na taj način konkretan prostor, način života, lokalniuvjeti za razvitak gospodarskih djelatnosti i poduzetnost ljudipostaju osnovni razvojni čimbenici. Radi se o kompleksnom razvi-tku (ne jedno ili manji broj poduzeća) nekog okruga (distrikta) kojise događa "odozdo" (endogeni čimbenici važniji od egzogenih) ikoji svojim kapacitiranjem tendira punoj zaposlenosti subjektivnih imaterijalnih potencijala područja.

Naravno da će proces artikuliranja "poduzetničkih okruga"tražiti kvalitetno drugačiju ekonomsku politiku vlada od konvenci-onalnih pristupa državnoj regulaciji. Osnovna filozofija ekonomskepolitike vlade koja smjera poticanju razvitka "poduzetničkihokruga" ne smije biti utemeljena na intervenciji, direktivi, saniranjugubitaša već na stvaranju institucionalnih pretpostavki za razvitaksvakog pojedinog područja u zemlji. Treba naći pravu mjeruizmeđu ovlasti centralne i lokalnih vlasti uz potrebu širenjakompetencija lokalne vlasti (to je sigurno potrebno u Hrvatskoj ali iu nekim drugim tranzicijskim zemljama). Treba izgraditi me-hanizme koji će lokalnu vlast (gradsku, mjesnu i županijsku, uhrvatskom slučaju) više vezati uz unapređenje rada i života unjihovoj zajednici. Birokratsko - hijerarhijski odnos lokalne premacentralnoj vlasti, jednosmjerna naredbodavna komunikacija upotpunoj je suprotnosti s potrebom stvaranja pretpostavki za razvi-tak "poduzetničkih okruga".


32

Sadašnje hrvatsko okruženje za poslovanje malihpoduzeća i formiranje industrijskih distrikta

Hrvatska je izašla iz razdoblja radničkog samoupravljanjakao oblika tržišne ekonomije bitno udaljenog od ostalih tzv. tranzi-cijskih ekonomija. Ima značajnu industrijsku prošlost, relativnonaprednu tehnološku osnovu i visoke standarde obrazovanja. "...uporedbi s Madžarskom kao predstavnicom zemalja iza željeznezavjese, Jugoslavija je imala povoljniju distribuciju veličine podu-zeća, koja se može pripisati njezinoj samoupravnoj ekonomiji.Također je činjenica, da je gospodarstvo bivše Jugoslavije bilo uznatno većoj mjeri usmjereno ka zapadnim tržištima, dala njezinustanovništvu priliku da bude izloženo zapadnjačkim postupcimakonkuriranja i poslovnog upravljanja. Zato se može zaključiti da jebivša Jugoslavija imala privilegirani položaj pri ulasku u procestranzicije."23 Potencijalne prednosti na žalost nisu iskorištene.

Velika poduzeća koja čine osnovicu gospodarstva nisupromijenila način poslovanja, a banke, koje su još uvijek u vlasni-štvu velikih držano-upravljanih poduzeća, nastavljaju im posuđivatinovac. Najveća poduzeća još uvijek su u većinskom vlasništvudržave ili državnih agencija (Fonda za privatizaciju i Mirovinskogfonda) te je vrlo ograničen pritisak na promjenu u upravljanju iponašanju poduzeća. Banke su velik broj dugovanja pretvorile uuloge u poduzeća koja ih nisu bila sposobna vratiti i time iako nebilježe gubitke, značajno umanjuju mogućnost zdravog kreditiranja.Radi izbjegavanja socijalnih stresova u velikim poduzećima iz-bjegavaju se stečajni postupci, što značajno utječe na rizičnostposlovanja malih poduzeća.

Menadžment velikih poduzeća još uvijek najčešće razmišljana dosadašnji način, te su osnovni napori usmjereni u nastojanje štovećeg iskorištavanja kapaciteta, maksimalizaciju proizvodnje,vladanje domaćim tržištem itd. Međutim da bi ponovno moglaprimijeniti takvu strategiju nužna su velika financijska ulaganja, sjoš uvijek upitnim rezultatima. Pokušaji da se maksimizira korište-nje postojećih kapaciteta sigurno imaju opravdanje promatrano

23 Kaštelan-Mrak - Vehovec 1995, str 66.


33

kratkoročno, no dugoročno ne rješavaju problem nužnog restru-kturiranja. U uvjetima kada nisu moguće značajnije investicije,povećanje produktivnosti i smanjenje troškova se postiže značajnimsmanjivanjem broja zaposlenih. Međutim ne radi se o pravom"downsizing" jer se nastoje sve dosadašnje funkcije zadržati uokviru poduzeća. Na taj način izostala je jedna od značajnihpokretačkih snaga za osnivanje mreža malih poduzeća koja sumogla biti posljedica eksternaliziranja dijelova proizvodnihfunkcija kroz "spin-offs" i podugovaranje.

Gubljenje tržišta (raspadom Jugoslavije i promjenama u ex-socijalističkim zemljama), opadanje domaće potražnje (zbog preza-sićenosti uvoznim proizvodima), povećanje cijena kapitala, tenedostatak srednjoročnog i dugoročnog kapitala, kao i nezado-voljavajući tretman izvoza (politika valutnog tečaja sustavnoprivilegira uvoz), doveo je većinu poduzeća u tešku financijskusituaciju. Kašnjenja u plaćanju, u kojima je država jedan o velikihdužnika, stvaraju lanac nelikvidnosti koji i dobra poduzeća dovodina rub stečaja. Ukupna masa nenaplaćenih potraživanja u hrvat-skom gospodarstvu višestruko je veća od raspoloživog likvidnognovca na računima poduzeća.

Hrvatski bankovni sustav ima veliku razinu koncentracije.Iako djeluje oko 50 banaka, dvije najveće izdaju oko 80 % kredita,a sa još četiri slijedeće ukupno oko 90 %. U razdoblju visoke infla-cije kamatne stope dostizale su astronomske razine. Uz stabilizacij-ski program u prvoj polovici 1994. godine kamatne stope su bitnosnižene i kontinuirano opadaju, no još uvijek su u skladu s velikompotražnjom za novcem na previsokim razinama da bi mogle stimu-lativno djelovati na investicije u proizvodnju. U takvim uvjetimazaduživanje poduzeća je uglavnom kratkoročno, u prvom redu radiodržavanja poslovanja ugroženog spomenutim lancem neplaćanja inelikvidnosti. Visoke kamatne stope međutim pogodovale suosnivanju i održavanju malih lokalno orijentiranih banaka, koje biukoliko se održe u budućem razvoju mogle imati važnu ulogu.

Izvozno poslovanje velikim dijelom se zasniva na pokuša-jima konkuriranja niskom cijenom rada, npr. "lohn" poslovima(osobito karakterističnim za tekstilnu industriju). Usprkos tradiciji


34

takvih poslova, konkuriranje je sve teže u uvjetima kada porezi idavanja u vezi s plaćom iznose 120 % neto iznosa kojeg radnicineposredno dobivaju.

Hrvatska Vlada i Sabor dali su napokon 1990. godine(barem deklarativno) zasluženo značenje razvoju poduzetništva, temalih i srednjih poduzeća u svim segmentima gospodarstva. Među-tim, nije dovoljno uzeta u obzir činjenica da su ona neraskidivovezana s regionalnim i lokalnim razvojem. Razne akcije i mjere zapoticanje poduzetništva su predlagane i poduzimane sa razinecentralnih državnih organa ili lokalnih vlasti, ali potpuno nekoordi-nirano i bez odgovarajuće kompleksne strategije. Propisi i mjerenajčešće se donose pod pritiskom dnevnih političkih potreba.Nepostojanje strategije, pretjerana vjera u spontani razvoj i auto-matske efekte ukidanja državnog upravljanja gospodarstvom, tenesigurnost u pogledu trajanja, a pogotovu provođenja propisa idržavnih mjera uvjetovali su tome primjeren razvoj malihpoduzeća.

Karakteristike razvoja malih poduzeća u Hrvatskoj nakon1990. godine vrlo su slične razvoju u ostalim ex-socijalističkimzemljama. U svim tim zemljama došlo je do značajnog stvaranjanovih poduzeća od početka reformi, ali uglavnom koncentriranih uosobnim uslugama, sitnoj trgovini i uvozu potrošne robe sa zapada- tzv. "kiosk ekonomija"24 Slika napretka i važnosti sektora malihpoduzeća koju pokazuje statistika redovito je pretjerana jer uklju-čuje velik broj poduzeća koja ne ostvaruju nikakav promet ili služesamo kao dodatni angažman već zaposlenih osoba. Iako sivaekonomija donekle nadoknađuje to precjenjivanje, ona je pogotovuorijentirana na sitne usluge i trgovinu. Nedovoljno regulirana,gotovo anarhična trgovina uvoznim proizvodima dodatno je otežalapreživljavanje i restrukturiranje velikih poduzeća i onemogućilastvaranje malih proizvodnih poduzeća. Iako statistike pokazuju dasu profiti i prihodi po zaposlenom u malim privatnim poduzećimavišestruko veći od prosjeka gospodarstva, teško bi se to moglopripisati njihovoj većoj produktivnosti i sposobnosti, već prijeoportunističkom odabiru djelatnosti u koje se uključuju. Udio malih

24 Bateman, 1995, str. 273


35

poduzeća u ukupnoj zaposlenosti porastao je sa 9 % 1990 na 27 %već do 1995. godine i dalje nastavio rasti, ali pri tomu je kretanjeukupne zaposlenosti bitno određeno izuzetno velikim padomzaposlenosti u velikim poduzećima. U uvjetima takve nerazvije-nosti malih poduzeća nije moguće očekivati niti sinergijske efektekoje bi eventualno lokalno umrežavanje trebalo ostvariti.

Upravljanje gospodarstvom, pa i pristup malim poduzećima,je vrlo centralizirano, pri čemu lokalne vlasti mogu odigrati vrloograničenu ulogu budući je zakonodavna i financijska moć izvannjihova značajnijeg utjecaja. Time je značajno umanjena moguć-nost integriranja regionalnih subjekata u cilju formiranja zajedničkestrategije lokalnog gospodarskog razvoja.

Relativno velik broj novoosnovanih poduzeća pokazuje danije problem u nedostatku poduzetničkog duha ili inicijative, već u"pravilima igre" koja određuju alokaciju poduzetničkih aktivnosti.Poduzetništvo može biti konstruktivno ako je usmjereno naproduktivne djelatnosti, ali i destruktivno ako pravila igre nagra-đuju "rent-seeking" i čak kriminalno i parazitsko ponašanje. Uspjehzasnovan na takvom neproduktivnom poduzetništvu i aktivnostimau području sive ekonomije i na granici legaliteta potpuno je druš-tveno prihvaćen u postojećem okruženju. Iako postoje propisi kojina ispravan način reguliraju odnose u gospodarstvu, iskustvoprocesa privatizacije i stvarnost svakodnevnice poljuljali su kredi-bilitet institucija vlasti. U takvim uvjetima opće nepovjerenjeumjesto suradnje osnovna je karakteristika odnosa među poslovnimsubjektima.

Ali, naravno, nije baš sve tako crno kako izgleda iz prethod-nog opisa. Metalska i tekstilna proizvodnja Međimurske regijepredstavlja gotovo rijedak primjer prilagođavanja poduzećauvjetima međunarodnog tržišta, gdje primjena proizvodne specijali-zacije i podugovaračke veze s inozemnim proizvođačima čineosnovu njihova izvoznog uspjeha.25 Gospodarska otvorenost,poduzetnička tradicija i lokalno socijalno okruženje poticali surazvoj dinamičnog sektora malih i srednjih poduzeća u nekimregijama Hrvatske i u vrijeme socijalističkog sustava, osobito u 25 Lenardić, 1995, str. 122


36

Međimurju, području Varaždina i Istri. Na području Varaždinapostoji naglašena obrtnička tradicija, a sve tri regije nalaze se upograničnim područjima s intenzivnim međunarodnim vezama.Uspjeh malih privatnih poduzeća u tim područjima, u uvjetimaograničenja tržišne ekonomije, bio je baziran na tri segmenta proiz-vodnje: preradi plastike, elektronskoj industriji i višim fazamametalske industrije. Tijekom tog razdoblja ova su poduzećaiskoristila mogućnost uvoza rashodovanih strojeva iz zapadnihzemalja, koja su im u hrvatskim uvjetima omogućila natprosječnuproduktivnost i proizvodnju proizvoda koji su nedostajali na tržištu.Institucijska, financijska, pravna, marketinška ili bilo koja drugapotrebna podrška potpuno je nedostajala. U skladu s takvom politi-kom nedostajale su investicije, bili su rijetki i nerazvijeni odnosipodugovaranja i potpuno su izostale bilo kakve stimulativne mjere.Ta područja usprkos nepovoljnom okruženju pokazuju neke odpreduvjeta za uspostavljanje industrijskih distrikta, no da bi doistadostigli karakteristike industrijskih distrikta potreban je izrazitodrugačiji pristup industrijskoj politici i malim poduzećima kako nanacionalnoj, tako i na regionalnim razinama.

To su, međutim, regije s relativno malim brojem stanovnikai izrazito diverzificiranom gospodarskom i vlasničkom strukturom,koja su i ranije ostvarivala ispodprosječne stope nezaposlenosti, tesu relativno manje pogođena problemima tranzicijskog restrukturi-ranja. Područja u kojima je glavnina zaposlenosti bila u velikimindustrijskim poduzećima znatno su jače pogođena procesimatranzicije i upravo tu je propuštena prilika da se nužni"downsizing" iskoristi za plansko formiranje mreže manjih podu-zeća. Ubrzanim umirovljenjem i otpuštanjem radnici, koji su bilinosioci specifičnog ljudskog kapitala, izišli su iz radne snage ilipromijenili djelatnosti. Više ne postoji međusobna veza zajednič-kog identiteta, a kako ne postoji niti lokalno ukorijenjena obrtničkatradicija koja bi mogla utjecati na očuvanje djelatnosti i spontanopovezivanje, teško je očekivati nastajanje industrijskih distrikta utakvim područjima. Eventualno buduća strategija podugovaranjapreostalih jezgri velikih poduzeća može utjecati na formiranjemreža, no time je bitno određena samostalnost i budući razvitaktako nastalih malih poduzeća.


37

Opasnosti za sustavni razvoj malih i srednjih poduzeća kojesu prisutne istovremeno u razmišljanjima kreatora politike su sjedne strane neograničena vjera u spontani razvoj i automatskutržišnu regulaciju, a s druge strane želje da se budućnost zasniva namodernim sektorima visoke tehnologije za kakve predispozicijeimaju vrlo rijetke regije najrazvijenijih zemalja. Hrvatska ne bitrebala tražiti radikalne alterantive tradicionalnim sektorima hrvat-skog gospodarstva (npr. brodogradnji, tekstilnoj industriji, drvnojindustriji i strojogradnji), već unutar njih treba novim pristupomosigurati unapređenje organizacije, upravljanja, informatizacije iprimjene novih tehnologija. Naravno to ne znači da Hrvatska nesmije podupirati i stimulirati razvoj "high tech" poduzeća, aliHrvatska još nije spremna da bi na takvoj orijentaciji zasnovalastrategiju razvoja. Umjesto toga veću pažnju treba posvetiti posto-jećim djelatnostima i lokalnom znanju i vještinama. Inovacijskesposobnosti unutar postojećih djelatnosti treba unaprijediti prijesvega stvaranjem i jačanjem veza između poduzeća, između priv-rede i znanosti, kao i između privatnog i javnog sektora unutarlokalne društvene zajednice. Upravo je uspjeh talijanskihpoduzetničkih okruga, nekih regija Njemačke, Skandinavije idrugih europskih zemalja, pokazao da tradicionalne djelatnostimogu osigurati gospodarski prosperitet ukoliko je razvoj tih djelat-nosti praćen promjenama u organizaciji, upravljanju, znanju,informatizaciji i inovativnosti.

Zaključak"A pesimistička opisivanja našeg doba, udružena s romanti-

čkim pretjerivanjima o sreći u stara vremena sigurno vodi napušta-nju metoda napretka, kojih je djelovanje sporo ali pouzdano inerazboritom usvajanju drugih oblika koji više obećavaju, ali kojinaliče snažnim lijekovima nadriliječnika i - donoseći na brzinunešto olakšanja - siju sjeme sveopćeg i trajnog propadanja. Ta jenestrpljiva neiskrenost samo malo manje veliko zlo od one moralneobamrlosti koja može podnijeti da mi, s našim suvremenimsredstvima i znanjem, zadovoljno gledamo na neprekidno uništa-vanje svega što je u mnoštvu ljudskih života vrijedno imati i


38

tješimo se mišlju da su ipak zla našeg doba manja od zala prošlo-sti."26

Problemi kroz koje prolazi hrvatsko gospodarstvo u svomepreustroju aktualan su i trajan izazov našim znanstvenicima. Izsamog naslova poglavlja vidi se ideja koja je inicirala ovu analizu:Mogućnost transfera koncepta industrijskih (poduzetničkih) okrugau hrvatsko gospodarstvo osigurala bi da samozapošljavanje i podu-zetništvo postane motor restrukturiranja gospodarstva, te "deurba-nizacijom" proizvodnih aktivnosti važan činilac demografskeobnove hrvatskog sela. Pokazalo se međutim da je to u postojećimuvjetima samo lijepa želja.

Ipak, Marshallova teorijska razmišljanja i iskustva suvreme-nih industrijskih distrikta pružaju vrijedne pouke i za hrvatskogospodarstvo.

Iskustvo poduzetničkih okruga ukazalo je da tradicionalnedjelatnosti mogu uspješno pridonijeti razvitku i u naprednimindustrijskim gospodarstvima, te da sudjelovanje u međunarodnojpodjeli rada ne mora biti nužno izvršeno prema razlikama u cijenirada. U skladu s time ne treba prihvatiti često isticanu pretpostavkukako bi bivše socijalističke zemlje trebale koristiti obilje jeftineradne snage za privlačenje inozemnog kapitala koji će omogućitirazvoj. Razvoj zasnovan na jeftinom radu i niskim radnim standar-dima nije niti nužan, niti poželjan. Inozemni kapital može, naravno,imati značajnu ulogu u razvoju, no regije moraju pristupiti strategijiendogenog razvitka korištenjem lokalnih resursa, i to u prvom redulokalnog ljudskog kapitala - stručnosti, inovativnosti i poduzetnič-kog duha.

Endogeni pristup regionalnom razvoju obvezuje poduzećada integriraju svoja nastojanja sa svim drugim regionalnim subjek-tima i lokalnom društvenom zajednicom u cjelini, na kontinuiranilokalni i regionalni razvoj. On stvara regionalni identitet, i togospodarski, kulturni i politički. Osnovni cilj akcije mora bitipoticanje političkog konsenzusa i suradnje u atmosferi povjerenja.Pravilno organizirana mala poduzeća mogu konkurirati na svjet-

26 Marshall, 1987, str. 432, 433


39

skom tržištu, i ta konkurencija ne mora se zasnivati na inferiornimuvjetima rada i plaćanja.

Tržišni mehanizmi sami po sebi generirali bi potrebnu infra-strukturu malim i srednjim poduzećima tek nakon mnogo vremena,i to samo uz povoljne uvjete. To pogotovu vrijedi za primitivantržišni model kakav se susreće u bivšim socijalističkim zemljama,pa i Hrvatskoj, gdje se osnovna gospodarska aktivnost svodi najeftino kupovanje i skupo prodavanje. Zbog toga je nužna potičućai usmjeravajuća uloga vlasti, ali na osnovu dugoročne i stabilnestrategije, te uz očuvanje kredibiliteta u njenom provođenju.

Bilo kakve akcije neposredne financijske stimulacije malihpoduzeća, ili formiranja sustava stvarnih usluga za potporu malimpoduzećima, gotovo su beskorisne ukoliko vlast nije prethodnoosigurala osnovne pretpostavke okruženja. To uključuje četiriosnovna koraka:

! politika prema malim i srednjim poduzećima mora biti jasnoformulirana i integrirana u osnovne ekonomske i društveneciljeve;

! nužno je razviti primjerenu regulatornu politiku i osiguratikredibilitet u njenom provođenju;

! potrebno je osigurati odgovarajuću decentralizaciju političke igospodarske moći;

! potrebno je razvijati i poticati poduzetničku kulturu, koja uklju-čuje i načela povjerenja i kooperacije.

Literatura:

1. Bateman, Milford (1995): Industrial Restructuring and Local SMEDevelopment: The Case for a "Hands On" Approach, in IndustrialRestructuring and its Impact on Regional Development, Zagreb, pp. 265-284.

2. Baumol, William J. (1990): Enterpreneurship: Productive, Unproduc-tive, and Destructive, Journal of Political Economy, Vol. 98, No. 5, pp.893-921.


40

3. Becattini, Giacomo (1979): Dal settore industriale al distretto industri-ale: alcune considerazioni sull'unita di indagine dell'economia industri-ale, Rivista di economia e politica industriale, br. 1, str. 7-21.

4. Bergman, Edward; Maier, Gunther; Tödtling, Franz (Ed.) (1991): RegionsReconsidered, Mansell, London.

5. CCET (1996): Transition at Local Level, OECD, Paris.

6. Gibb, Allan A. (1993): Small Business Development in Central andEastern Europe - Opportunity for a Rethink?, Journal of Business Ventu-ring, No. 8, pp. 461-486.

7. Harrison, Benett (1992): Industrial Districts: Old Wine in New Bottles?,Regional Studies, Vol. 26, No. 5, pp. 469-483.

8. Harrison, Benett (1994): Lean and mean: the changing landscape ofcorporate power in the age of flexibility, Basic Books, New York.

9. Kaštelan Mrak, Marija; Vehovec, Maja (1996): Dinamika razvoja sektoramalog poduzetnistva u prijelaznoj ekonomiji Hrvatske, u Zbornik radovaEkonomskog fakulteta Sveučilista u Rijeci, Rijeka, pp. 61-80.

10. Kirchgässner, Gebhard (1991): Homo oeconomicus, Mohr, Tübingen.

11. Kirschler, Erich M. (1999): Wirtschaftspsychologie, Hogrefe, Göttingen.

12. Kirsch, Guy (1993): Neue Politische Ökonomie, Werner, Düsseldorf.

13. Lenardić, Mira (1995): The Competitiveness and Structural Adjustmentin Croatia: Some Experiences, in Industrial Restructuring and its Impacton Regional Development, Zagreb, pp. 115-126.

14. Lipparini, A. and Sobrero, M. (1994): The glue and pieces: entrepreneur-ship and innovation in small firm networks, Journal of Business Ventu-ring, vol 9, no 2.

15. MacKenzie, Richard B.; Tullock, Gordon (1984): Homo oeconomicus,Campus Verlag, Frankfurt.

16. Maier, Gunther; Tödling, Franz (1996): Regional- und Stadtökonomik 2,Springer, Wien - New York.

17. Marshall, Alfred (1987): Načela ekonomike, Cekade, Zagreb.

18. Pyke, Frank; Becattini, Giacomo; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Indu-strial districts and inter-firm co-operation in Italy, ILO, Geneva.

19. Pyke, Frank; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Industrial districts andlocal economic regeneration, ILO, Geneva.

20. Reijnders, Jan (ed.) (1997): Economics and Evolution, Edward Elgar,Cheltenham.


41

21. Scharff, Richard (1993): Regionalpolitik und regionale Entwicklungs-potentiale, Peter Lang, Frankfurt am Main.

22. Schmitz, Hubert; Musyck, Bernard (1994): Industrial Districts in Europe:Policy Lessons for Developing Countries?, World Development, Vol. 22,No. 6, pp. 889-910.

23. Stohr, Walter B. Ed. (1992): Global challenge and local response: initia-tives for economic regeneration in contemporary Europe, Mansell,London.


42

43

Tržište rada i lokalna ukorijenjenost

UvodKontinuirani rast plaća u srednje i slabo razvijenim regijama

Europe, koje izlaze iz višedesetljetnog razdoblja zaostajanja u ne-tržišnim gospodarstvima, a na koji pritisak uvelike vrši rastućamobilnost rada, otvaranje svjetskim gospodarskim i kulturnimtijekovima, pa i težnja za "demonstrativnom" potrošnjom u doma-ćinstvima, sve brže smanjuju razlike u cijeni rada u odnosu nanajrazvijenije zemlje. Zasnivanje konkurencijskog položaja narazlici u cijeni rada osobito je teško uzmu li se u obzir globalizacij-ski procesi i cijena rada u mnogim neeuropskim zemljama, koja ječesto manja od desetine europske plaće. To znači da se strategijarazvitka ne smije zasnivati na troškovima, već na drugim čimbeni-cima koje treba aktivno promicati regionalna industrijska politika.Doista, gospodarski razvitak nekog područja ne zavisi od prednostiu cijeni proizvodnih čimbenika, već o prilagodljivosti promjenjivimtržišnim uvjetima, dinamici proizvodnosti, te brzini usvajanja istvaranja inovacija.

To daje osobitu važnost ljudskim resursima gospodarstva,odnosno primat specifičnom proizvodnom čimbeniku - radu, preddrugim proizvodnim čimbenicima. Fleksibilnost tržišta rada se uvećini europskih zemalja ističe kao jedan od najvažnijih političkihprioriteta, a ta je fleksibilnost upravo strukturna karakteristika pod-ručja na kojima prevladavaju mala poduzeća. Takvi lokalno ukori-jenjeni proizvodni sustavi malih poduzeća karakteriziraju dinamični


44

razvitak mnogih prostora razvijene Europe, a osobito su poznati iistraženi tzv. industrijski distrikti Treće Italije.

U promišljanju gospodarskog razvitka i restrukturiranjagospodarstva Hrvatske nužno je uzeti u obzir sve znanstvene činje-nice i istražiti sve potencijalne uzore.

Homo oeconomicus i društveni kontekstUvođenje tržišnog uređenja je svakako potreban, ali ne i

dostatan uvjet gospodarskog razvitka. I među nacionalnim gospo-darstvima zemalja zapadne Europe (s dugogodišnjim tržišnim ure-đenjem) postoje značajne razlike s obzirom na razinu društvenogbogatstva, koje se samo djelomično mogu objasniti klimatskim,geografskim, povijesnim ili sličnim čimbenicima utjecaja. To je jošuočljivije kada se promatraju regije unutar pojedinih zemalja uistim makroekonomskim uvjetima. Dobro je poznat primjer slabijerazvijenog talijanskog juga koji se već desetljećima bezuspješnopokušava gospodarski oživjeti značajnim infrastrukturnim investi-cijama i financijskim transferima. Očito je da gospodarska dina-mika i razina razvitka ne ovise samo o poretku nacionalnoggospodarstva, već i o drugim utjecajima. Među tim utjecajimaosobito važno mjesto ima gospodarska i radna kultura osoba kojesudjeluju u gospodarskim procesima.

Prevladavajuća ekonomska teorija pokušava kompleksnostekonomske stvarnosti reducirati gradnjom modela. Kroz te modelenastoji se egzaktno (po uzoru na prirodne znanosti) matematičkiizraziti ekonomske zakonitosti. Gospodarstvo se idealiziranopromatra kao mehanički sustav u kojem subjektivni elementi kaošto je gospodarstvena ili radna kultura ne uzimaju u obzir. Čovjekse u tim modelima svodi na "homo oeconomicusa". Gospo-darstveno djelovanje mora se, međutim, nužno integrirati u povi-jesno društveni kontekst, što dovodi do kulturne relativnostiekonomskih zakona. Takva ocjena, naravno, ne omalovažava velikezasluge modelskog pristupa u pojašnjavanju ekonomskih procesa.Kroz modele je po prvi puta bilo i moguće izuzetno kompleksnemeđuzavisnosti temeljito uočavati i proučavati. Visoka razina

Ž. Mrnjavac Tržište rada i lokalna ukorijenjenost________________________________________________________________________________________________________________________________________

45

apstrakcije koju zahtijevaju i zanemarivanje obilježja ljudskogfaktora značajno ograničava neposrednu prenosivost tih saznanja nagospodarsku stvarnost.

Zbroj individualnih i kolektivnih pogleda i načina razmiš-ljanja grupa stanovništva koje sudjeluju u gospodarskim procesima,nalaze konkretan izraz u sustavu vrijednosti, različitim stavovima iponašanju u tim gospodarskim procesima. Kada se te sklonosti inačin ponašanja veže uz područja gospodarstva i rada, nastajekarakteristična gospodarstvena i radna kultura. Općenito može sereći da gospodarski i radno relevantna sklonost i način ponašanjapredstavljaju uzrok, a gospodarski i radno relevantno djelovanjeposljedicu određene gospodarstvene i radne kulture. Ocjena osvojstvima gospodarske i radne kulture može se, dakle, izvoditiispitivanjem stavova i sklonosti ili promatranjem gospodarstvenogili radnog djelovanja.

Kultura može tako djelovati poticajno na gospodarskirazvitak, ili pak suprotno, ograničavajuće i retardirajuće. To semože ilustrirati slijedećim tvrdnjama:

- U snažnije gospodarstveno orijentiranim kulturama ljudi težesvoje potrebe u prvom redu zadovoljiti kroz tržište (uz naknadu),dok je u suprotnom slučaju moguće i čak uobičajeno zadovoljenjepotreba neformalnim putem (bez naknade).

- U snažnije gospodarstveno orijentiranim kulturama snažnija jetežnja ljudi za stvaranjem i zaradom. Ljudi su dinamičniji i ambici-ozniji, a poslovni uspjeh promatraju kao važan dio kvalitete života,a ne samo kao pribavljanje sredstava za život. Osobno se osjećajuodgovornijima za vlastite poslovne uspjehe i neuspjehe. Nezapos-lenost doživljavaju kao osobnu odgovornost i intenzivno se iaktivno bore protiv nje, dok u suprotnom slučaju postoji sklonostiščekivanju transfera i mirenje s postojanjem nezaposlenosti, aosobni uspjeh i društveni status se ne traži na poslovnom planu, veću drugim sferama života.

- U snažnije gospodarstveno orijentiranim kulturama veća je sklo-nost ljudi preuzimanju rizika, požrtvovnost i težnja za ostvarenjemaksimalnih rezultata. To znači da su i povoljniji uvjeti za indivi-dualno poduzetništvo.


46

- U snažnije gospodarstveno orijentiranim kulturama ljudi sumobilniji, fleksibilniji i otvoreniji tehničkim inovacijama. To značida je i povoljnija klima za investiranje i realizaciju poslovnihinovacija, a što povećava gospodarsku proizvodnost u tim regijama,odnosno njihovu konkurentnost i ostvareni društveni proizvod. Topovratno daje pozitivne impulse tržištu rada.

- U snažnije gospodarstveno orijentiranim kulturama usprkos posti-zanju viših razina društvenog blagostanja ljudi ne postaju samoza-dovoljni, nego motiviranost za rad ostaje i dalje vrlo visoka.

Pokušaj promjene gospodarske i radne kulture jedne grupeili društva, istovremeno predstavlja zahvat u identitet te grupe imože djelovati destabilizirajuće. Povijesno stvoreni sustav vrijed-nosti i načela predstavlja uspostavljenu ravnotežu prednosti inedostataka, koja se narušava kada se vanjskim utjecajimapokušavaju izmijeniti samo neki elementi gospodarstvene i radnekulture.

Ekonomske strukture su na različite načine "socijalno uko-rijenjene", a ekonomski procesi su "institucionalizirani procesi".Razumijevanje načina na koji je gospodarstvo institucionalnoukorijenjeno ključ je za razumijevanje kako se reproducira. To subitne ideje na kojima se zasniva institucionalna ekonomija iekonomska sociologija devedesetih godina. Isto tako značajanodjek te ideje imaju u rastućem opusu radova koji nastojeproniknuti u socijalne, kulturne i političke osnove ekonomskograsta i restrukturiranja.

Ipak, iako razne grupe autora prihvaćaju činjenicu da suinstitucije bitne, pitanje zašto i koliko su bitne i dalje predstavljakontroverzu. Argument da određeni tip institucija predstavljanužnost za ekonomski rast je, naravno, opasno blizu funkciona-lizmu: svi možemo uživati lokalni gospodarski razvitak akokloniramo "uspješne" institucije npr. Treće Italije. Istina je dainstitucije imaju značajne učinke, ali rijetko, ako ikad, su ti učincizajamčeni.


47

Tržište rada i lokalni kontekstTržište rada je regulirano na različite načine na različitim

mjestima. To znači da u slučaju tržišta rada, ne samo da su institu-cije bitne, već da su upravo lokalne institucije osobito bitne.Lokalne institucije (široko definirane) imaju ključnu ulogu ureprodukciji tržišta rada. Različiti načini i sredstva kojima sudruštveno regulirana lokalna tržišta rada imaju stvarne posljediceza lokalne gospodarske sudbine. Tema društvene regulacije seprema tome mora tretirati kao dio problematike nejednakograzvitka.

Ideja samoregulirajućeg tržišta rada kakvo prikazuje neokla-sični ekonomski model je, naravno, samo fikcija. Specifičnost trži-šta rada je da predmet razmjene nije proizveden za prodaju i nemože se odvojiti od svoga vlasnika. Rad na tržištu rada predstavljasamo drugo ime za ljudsku aktivnost koja je sastavni dio života.Tretiramo li rad i tržište rada kao svaku drugu robu i svako drugotržište, znači da ga pokušavamo izolirati od društvenih odnosa ukoje je ukorijenjen, odnosno da ignoriramo činjenicu da je repro-dukcija rada temeljni društveni proces. To znači da tržište rada nijesamoregulirajuće u smislu apstraktnog tržišta roba, već da je druš-tveno regulirano.

Odbaci li se koncept tržišta rada kao samoregulirajućeg trži-šta, na žalost, mora se napustiti i jednostavno objašnjenje kako trži-šte rada djeluje. Tržište rada je nemjerljivo složena društvenastruktura, amalgam socijalnih procesa i odnosa. U stvarnosti se nemože ponuditi jedinstvena logika djelovanja tržišta rada nasuprotjednostavnoj eleganciji ekonomskih odnosa ponude i potražnjeregulirane cijenama.

Teorija segmentacije tržišta rada pokušaj je da se obuhvatibogatstvo i složenost stvarnih tržišta rada, nudeći multikauzalnoobjašnjenje strukture i procesa na tržištu rada. Rane dualističketeorije segmentacije težište su objašnjavanja stavljale na tehnološkezahtjeve radnih mjesta i različiti razvitak u strukturi industrije.Radikalni ekonomisti otišli su korak dalje u smještanju dualizmatržišta u širi povijesni kontekst. Segmentacija je po tome pristuputakođer uzrokovana na strani potražnje za radom, ali ovaj put ju


48

kapital namjerno upotrebljava kao dio kontrolne strategije upotreb-ljavajući načelo "podijeli pa vladaj". Odgovor na ovakvu orijenta-ciju ka potražnoj strani došao je najprije u obliku tvrdnji o značajukolektivnih sindikalnih akcija, a zatim i uključivanjem šire sferedruštvene reprodukcije u određivanje struktura tržišta rada. Načinikolektivne akcije na radnom mjestu, organizacija rada ukućanstvima, i uloga obitelji u socijalizaciji novih generacija, naprimjer, bitno utječu na strukturu tržišta rada. Vrlo je važno da su testrukture na strani ponude rada relativno autonomne od specifičnenaravi i zahtjeva strukture poslova.

Na sustav društvene reprodukcije utječu, ali njime nevladaju, čvrsti tržišni zakoni ponude i potražnje koji se zasnivaju nanačelu maksimiziranja korisnosti. Reprodukcija rada je društveni idemografski proces. Model društvene regulacije odrediti će uvjete inačin ulaska i sudjelovanja pojedinaca i grupa na tržištu rada.Proces radne socijalizacije u obitelji i obrazovnom sustavu imaključnu ulogu u formiranju radničke klase motivirane da participirana tržištu rada.

Izazov fleksibilnostiPojam fleksibilnosti tržišta rada svojim integralnim dijelom

smatraju čitav niz (često suprotstavljenih) ideoloških pogleda.Grubo se mogu razlikovati tri pola istog pojma: konkurencijska,strukturna i post-agrarna fleksibilnost. Konkurencijska fleksibilnostvezana je za restrukturiranje tržišta rada selektivnom deregulacijom(smanjenjem zaštite radnih mjesta i visine plaća, te socijalne zaštitenezaposlenih), uspostavljanjem individualiziranih radnih odnosa iizlaganje radništva sve oštrijim konkurencijskim pritiscima. Struk-turna fleksibilnost podrazumijeva organizirano tržišta rada sa viso-kom strukturom nadnica i razrađenom socijalnom zaštitom,kolektivnim političkim strukturama i visokim stupnjem kvalitativnefleksibilnosti na radnim mjestima. Konačno, post-agrarna fleksibil-nost karakterizira razvojni put mnogih južnoeuropskih tržišta rada,na kojima se kombiniraju fleksibilni oblici plaćenog rada (sezonski,sa skraćenim radnim vremenom i sl.) s radom na poljoprivrednim


49

domaćinstvima i obiteljskim poslovima, uz najčešće eksploatativneradne uvjete.

Priroda fleksibilnosti tržišta rada je proizvod lokalnogdruštvenog i regulativnog miljea u koje je ukorijenjeno. Tako, flek-sibilnost tržišta rada može biti vezana uz razvitak progresivnihradnih normi i uvjeta, ali može značiti i siromaštvo, eksploataciju inesigurnost.

Takav pristup, koji naglašava lokalne specifičnosti fleksibil-nosti tržišta rada je u oštroj suprotnosti s pristupom koji vezujeformiranje fleksibilnih struktura tržišta rada s tranzicijom premafleksibilnim proizvodnim sustavima.

Potreba za povećanjem fleksibilnosti proizvodnih sustavadovela je do procesa dinamičke vertikalne integracije u kojoj podu-zeća nastoje biti što fleksibilnija upravo eksternaliziranjem velikogbroja funkcija koje su prije izvršavane unutar organizacije. Toprodubljuje društvenu podjelu rada u kojoj poduzeća stvaraju svegušću mrežu odnosa među poduzećima i odnosa s tržištem rada.Upravo taj visoki stupanj međuzavisnosti u fleksibilnom proizvod-nom sustavu inducira proces prostorne aglomeracije: u jednu ruku,poduzeća koja nastoje smanjiti troškove međusobnih transakcijabiti će potaknuta na grupiranje u prostoru, dok u drugu ruku,nužnost da se uspostave nove fleksibilnije norme tržišta rada, tako-đer će voditi aglomeraciji oko specifičnih lokalnih tržišta rada. Nataj način, tendencije stvaranja aglomeracija proizlaze iz međuzavis-nosti specijaliziranih proizvođača i iz funkcioniranja strukturespecifičnih tržišta rada. Tu se lako mogu uočiti odrazi Marshalloveklasične teorije o industrijskim distriktima (Marshall, 1987), premakojoj ukorjenjivanjem specijaliziranih malih proizvođača u srodnojdjelatnosti u lokalnu društvenu zajednicu, tajne struke prestaju bititajne i kao da su u zraku već ih i djeca nesvjesno usvajaju. Iako idanas značajan čimbenik uspjeha predstavlja neformalno rasprosti-ranje znanja i inovacija, nije dovoljno da kolektivno dobro "radnevještine" bude jednostavno u zraku u Marshallianskom smislu, većga je nužno društveno producirati i reproducirati. Ubrzanje stopetehnoloških promjena i odgovarajuće skraćivanje životnog ciklusaproizvoda prouzročili su povećanje potražnje za kontinuiranim


50

obrazovanjem. Dok je to relativno jednostavno pitanje za velikapoduzeća, za mala poduzeća i obrtnike predstavlja značajan organi-zacijski problem. Rješenja se traže u obrazovnim konzorcijima,partnerskim sporazumima, ugovaranjem sa specijaliziranim obra-zovnim agencijama i sl. ili u institucionalnom odgovoru raznihdržavnih razina na specifične probleme.

Dinamični razvitak i snaga talijanskih industrijskih distriktauvelike je uvjetovana egzogenim čimbenikom otvaranjem pristupaglobalnom tržištu, ali izuzetno važan interni čimbenik koji jeomogućio tako spektakularan rast je bio upravo rad. Uvjeti rada umalim poduzećima često su lošiji od onih u velikim tvornicama (usvakom slučaju su drugačiji), no u takvim uvjetima radnici nereagiraju samo fleksibilnošću na poslu, nego fleksibilnost postajenačin života. Takvi radnici izražavaju tendenciju ka samostalnošćukoja potpuno nedostaje u velikim tvorničkim aglomeracijama, jersu njihovi uvjeti rada bliži uvjetima tradicionalnih zanatlija, negosuvremenoj industriji. Ne samo da se uvjeti rada u distriktima razli-kuju od onih koji se susreću u velikim tvornicama, nego su i radnicidrugačiji; oni su u nekim aspektima slobodniji, spremniji za preu-zimanje inicijative, ali istovremeno u nekim aspektima "zaostaliji",osobito u pogledu klasičnog pristupa "klasnom sukobu". Utjecajinstitucije obitelji nikako nije zanemariv: općenito obitelj "sili"mlađe članove da prihvate i slabo plaćene poslove. Ta je pojavauočena u svim distriktima, nezavisno o razini razvitka, a objašnjavase pridavanjem većeg značaja obiteljskom prihodu nad pojedinač-nim prihodom, te dignitetom i socijalnim statusom koji se vezuje uzrad u takvoj zanatlijskoj kulturi. Taj pritisak obitelji postaje endo-gen, budući je internaliziran kao dio individualne kulture i kulturesocijalne zajednice27.

U takvim područjima fleksibilnost tržišta rada nije, dakle,posljedica politike poduzeća koja danas posvuda zahtijevaju sma-njenje rigidnih regulativa u svezi s upošljavanjem i otpuštanjemradnika, već je, izgleda, implicitni rezultat ponašanja na straniponude rada. Dapače, mala su poduzeća često zabrinuta zbog neza-ustavljive pojave učestalih "cik-cak" kretanja najiskusnijih radnika

27 Ricoveri, Cilona, Focker, 1991, str. 62 i 63.


51

od jednog poduzeća do drugog, ukoliko ih druga poduzeća preoti-maju višim nadnicama. U svezi s time često se preferira ženskaradna snaga, budući je karakterizira veća stabilnost, što sigurnodoprinosi i većim stopama aktivnosti žena u tim područjima.Lokalno ukorijenjene proizvodne sustave obično karakterizirakooperativno ponašanje u radnim odnosima. Budući da uspjehpoduzeća specijaliziranog za određeno područje uvelike ovisi oosobitim sposobnostima lokalne radne snage, da bi smanjili fluktu-aciju poslodavci su obično spremni najkvalitetnijim radnicimaisplaćivati visoke plaće. Štoviše, često im pomažu i u osnivanjunovog poduzeća koje će postati podugovarač ili specijaliziranidobavljač postojećem poduzeću.

Unutar lokalnog proizvodnog sustava visoka stopa nasta-janja i gašenja malih poduzeća, automatski određuje i visokumobilnost radnika, koji su često prisiljeni tražiti novo zaposlenje.Ta dinamika preživljavanja poduzeća, uvelike kompenzira rigidnostkoju stvaraju propisi o tržištu rada. Štoviše, fleksibilnost tržištarada u područjima u kojima prevladavaju mala poduzeća, naglašenai s učestalim krizama mnogih poduzeća, kao i poduzetničkimsposobnostima lokalne radne snage da iskoriste nove poslovneprilike, uvjetuje da velik broj radnika mijenja status od samostalnogpoduzetnika do uposlenog radnika i obrnuto i po nekoliko puta uživotu.

Takva naglašena fleksibilnost i mobilnost radnika, te podu-zetnička dinamika čimbenici su koji potiču rasprostiranje tehnološ-kih i proizvodnih inovacija među lokalnim poduzećima i pozitivnoutječu na opću konkurencijsku sposobnost lokalnog proizvodnogsustava.

Može li se uspješan model prenositi?Ključni čimbenik u rastu i stvaranju novih radnih mjesta je

porast konkurencijske sposobnosti poduzeća, njihova sposobnostpovećanja proizvodnosti, te inovacije i osvajanje novih proizvoda itržišta. Dinamika produktivnosti omogućuje porast razine nadnica,ali i predstavlja jedini instrument koji osigurava konkurentnost


52

usprkos neizbježnom trendu rasta nadnica. Nasuprot tome, smanje-nje troškova rada kroz razne fiskalne poticaje, ima samo privremeniučinak koji će neminovno nestati nakon godine ili dvije. Štoviše,razina proizvodnosti poduzeća tendira prilagodbi na razinu nadnica,pa će razlike u nadnicama u korist nekog područja inducirati dapoduzeća s tog područja uvijek zaostaju u efikasnosti za drugima.Gospodarski rast i kvalitetnija budućnost, dakle neće doći sami odsebe, a niti eksperimentima zasnovanim na klasičnom pristupuprivlačenja poduzeća jeftinim radom ili drugim vrstama subvencio-niranja proizvodnih troškova. Izlaz se može potražiti u nastojanjuimitiranja najuspješnijih iskustava koja su dovoljno bliska našimuvjetima i ciljevima.

U kojoj mjeri je moguće regulatorne strukture koje su doni-jele uspjeh na nekom prostoru "prenositi" s jednog na drugomjesto? Na prvi pogled oblici državne regulacije mogu izgledatipotencijalno pogodniji za prijenos nego nedržavni oblici regulacije,kao što su osobite funkcije obitelji ili tradicije koje su očito lokalnoukorijenjene. Međutim i državni oblici su manje mobilni no štoizgleda, jer iako je možda moguće klonirati specifičnu instituci-onalnu strukturu ili imitirati neki program ekonomske politike,sasvim je druga stvar može li se reproducirati i učinke državneregulacije, zbog neodredivog načina na koji će se regulatorni učinciostvarivati u različitim prostornim kontekstima, ovisno o prevlada-vajućim lokalnim uvjetima. Zato se može govoriti o ukorijenjenojregulaciji: iako se većina regija susreće sa sličnim setom regulator-nih dvojbi, priroda institucionalnog odgovora mora biti regionalnospecifična. To podrazumijeva da geografska različitost nije bezna-čajna, pa uspješna regulatorna rješenja otkrivena u specifičnojlokalnoj situaciji, mogu biti neprenosiva u drugi kontekst, čak iunutar iste države.

Vjerojatno je, štoviše, da će regulacija rada biti osobitolokalno ukorijenjena, jer je rad, radi društvene prirode svoje repro-dukcije, najviše vezan uz prostor od svih čimbenika proizvodnje.Stvaranje i reprodukcija radne snage ovisna je o potpornim učin-cima nekih ključnih društvenih institucija (obiteljske strukture,škola, rekreacijskih organizacija i sl.) i posljedično zahtjeva vrlovisoki stupanj stabilnosti. Te društvene institucije su specifično


53

lokalne, pa je i tržište rada jedan od društveno, dakle i lokalnonajukorijenjenijih ekonomskih sustava.

Društveni i prostorni kontekst općenito, i posebice regula-torni milje imati će odlučujući utjecaj na tip fleksibilnosti tržištarada koji će se pojaviti u regiji. To je i uzrok zašto se fleksibilnatržišta rada povezuju sa siromaštvom u nekim regijama, a s prospe-ritetom u drugima, konfliktima u jednim, a kooperacijom u drugim,razvitkom u jednom području, i nazadovanjem u drugom. Dokostvareni lokalni uspjesi bude nadu drugim kreatorima lokalneekonomske politike, iskustvo pokazuje da regulatorna rješenjamoraju biti domaća, a ne uvozna.

ZaključakGospodarski uspjeh velikog broja regija koje karakterizira

lokalno ukorijenjeni proizvodni sustav malih poduzeća pokazuje dasmanjivanje nadnica nije čimbenik razvitka, već posljedica nepos-tojanja odgovarajuće strategije razvitka u takvoj regiji, koja bi bilasposobna stimulirati stvaranje i rast malih poduzeća. Štoviše, najdi-namičnija su ona područja u kojima su i najviše stope rasta nadnica,dok područja u dubokoj krizi neumitno prati pad prihoda, standardaživota i razine proizvodnosti i konkurentnosti gospodarstva.

Niti jedna europska regija ne može biti konkurentna samo naosnovi troškova rada s obzirom na ogroman broj zemalja u razvojudiljem svijeta. Razvojna strategija lokalnih proizvodnih sustava umanje razvijenim europskim regijama mora preći od konkurentnostizasnovane na troškovima i niskim plaćama ili raznim oblicimajavne financijske pomoći prema "tržišno orijentiranoj" razvojnojstrategiji. Konkurentnost mora biti zasnovana na rastu proizvodno-sti, kvaliteti proizvoda, brzoj prilagodbi promjenama potreba potro-šača i kontinuiranom usvajanju inovacija proizvoda i procesa.Čimbenici konkurentnosti modernog industrijskog gospodarstvanisu samo "opipljivi" lokacijski čimbenici koje je lako kvantifici-rati, kao npr. transportni troškovi, raspoloživost radne snage, cijenarada i sirovina, veličina lokalnog tržišta, raspoloživost državnihfinancijskih poticaja i sl. Upravo suprotno, na važnosti dobijaju


54

novi kvalitativni "neopipljivi" čimbenici koji stvaraju poticajnookruženje za razvitak lokalnih poduzeća, npr. dinamičnost lokalnoggospodarstva, gospodarska tradicija, poduzetnička i radna kulturalokalne zajednice, fleksibilnost i proizvodnost rada, odnosi gospo-darstva i lokalnog stanovništva, image područja u nacionalnim imeđunarodnim razmjerima itd.

U takvim uvjetima promišljanje razvitka mora biti uvelikeokrenuto ljudskim resursima. Rad je osobito ukorijenjen u druš-tvenu zajednicu, što znači da su tržišta rada prvenstveno lokalnoukorijenjena. Karakteristike tih tržišta i regulacijske procese kojinjima upravljaju treba dobro poznavati i uzeti u obzir pri osmišlja-vanju strategije za budućnost. Jednostavno preslikavanje uspješnihmodela, ili nagle promjene koje bi trebale kao "šok terapija" una-prijediti razvitak nekog područja osuđene su na neuspjeh. Uspješneregije, osobito model razvitka pomoću proizvodnog sustava lokalnoukorijenjenih malih poduzeća, mogu uvelike poslužiti kao uzor, nosvaka lokalna zajednica mora pronaći vlastiti put u skladu sasvojim specifičnostima, i to ne toliko s prirodnim specifičnostima,koliko specifičnostima lokalne društvene zajednice.

Literatura:1. Amin, Ash; Thrift, Nigel (Ed.) (1994): Globalization, institutions, and

regional development in Europe, Oxford University Press, Oxford.

2. Blien, Uwe; Herrmann, Hayo; Koller, Martin (Hrsg.) (1994):Regionalentwicklung und regionale Arbeitsmarktpolitik, BeitrAB 184,IAB, Nürnberg.

3. Grünewald, Reinhard (1994): Kulturelle Faktoren als Determinanten derRegionalentwicklung, u Blien, Uwe; Herrmann, Hayo; Koller, Martin(Hrsg.) (1994), str. 51-63.

4. Marshall, Alfred (1987): Načela ekonomike, Cekade, Zagreb.

5. Peck, Jamie (1994): Regulating Labour: The Social Regulation andReproduction of Local Labour-Markets, u: Amin, Ash; Thrift, Nigel(Ed.) (1994.), str. 147-176.

6. Ricoveri, Giovanna; Cilona, Ornella; Focker, Fulvia (1991): Labour andsocial conditions in Italian industrial districts, Labour and society, vol.16, br. 1.


55

7. Scheuer, Markus (1987): Zur Leistungsfähigkeit neoklassischerArbeitsmarkttheorien, Verlag Neue Gessellschaft, Bonn.

8. Sesselmeier, Werner; Blauermel, Gregor (1990): Arbeitsmarkttheorien,Physica Verlag, Heidelberg.

9. Solow, Robert M. (1990): The Labor Market as a Social Institution, BasilBlackwell, Cambridge.


56

57

Endogeni lokalni razvitak i decentralizacija

UvodU svim je bivšim socijalističkim zemljama, pa tako i u Hrvat-

skoj, proces tranzicije doveo do propadanja velikih industrijskihsustava i porasta nezaposlenosti, zahtijevajući gospodarskorestrukturiranje. Industrija tih zemalja opterećena je nedostatkomfunkcionalne fleksibilnosti i konkurentskih sposobnosti za uključi-vanje na svjetsko tržište. Njihova integracija sa svjetskimgospodarstvom postavila je zahtjeve tranzicije koji su daleko složenijiod onih pred kojima su dvije dekade ranije stajala zapadna gospo-darstva, no svejedno se iz putova restrukturiranja koje su slijedilerazvijenije zemlje mogu izvući značajne pouke.

Regije i lokalne zajednice zasnivale su razvoj na velikimpoduzećima i politici centralnih vlasti. Tek odnedavna su lokalne akti-vnosti izbile na vidjelo kao moguća i poželjna alternativa. Od polovicesedamdesetih godina osobito je uočljivo bogato iskustvo lokalnihrazvojnih aktivnosti u mnogim dijelovima Europe. Transnacionalnoiskustvo pokazuje da trajan i samoodrživi razvitak mora biti fleksibi-lan i lokalno ukorijenjen, zasnovan prvenstveno na endogenim, radijeno uvezenim resursima (pa i investicijama), istovremeno ipak otvorenza razmjenu, suradnju i učenje. Prednost lokalnih ili regionalnihrazvojnih aktivnosti u procesu restrukturiranja je da mogu identifici-rati, mobilizirati i usklađivati različite potencijalne lokalne resurseznatno bolje od centralnih politika.

LOKALNI SUSTAVI MALIH PODUZEĆA_______________________________________________________________________________________________________________________________________

58

Iskustvo razvitka "odozdo"Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina gradovi su promatrani kao

motori gospodarskog razvitka regije i zemlje u cjelini. Osnovnapitanja su bila ekonomske koristi i troškovi aglomeracije, određivanjeoptimalne veličine gradova i uloga gradova u generiranjugospodarskog rasta koji će se rasprostirati u okolnom prostoru. Loka-cijski čimbenici kao što su gustoća aktivnosti i ekonomijeaglomeracije, pristup transportnim i komunikacijskim sredstvima, kaoi druga fizička infrastruktura igrali su značajnu ulogu u konceptu regi-onalne politike. Kombinacija tih čimbenika formirala je lokacijskuhijerarhiju. Infrastrukturne investicije su bile najvažniji "lijek" u"apoteci" regionalnih planera, koji je "propisivan" za gotovo sve"bolesti" regionalnog razvitka28.

Kako za ekonomiste, tako i za političare, sedamdesete su biledesetljeće otrežnjavanja. Došlo je do sloma ili stagnacije u nekadaš-njim centrima razvitka, u regijama s dugom industrijskom tradicijom ivelikim aglomeracijama. Ta nekad vodeća područja pokazala suneočekivanu nespremnost za promjene i mnoga od njih su bila snažnopogođena krizom. Iznenada su se mogle uočiti nove regionalne razli-čitosti, s naizgled izokrenutim odnosima. Neke snažne i dinamičneaglomeracije industrije su se pretvorile u zastarjela industrijska podru-čja. Velike industrijske jedinice, od engleske kolijevke industrijali-zacije oko Manchestera do njemačke Rajnsko-Ruhrske regije, slakoćom je nadvladala konkurencija malih i fleksibilnih poduzeća,uglavnom lociranih izvan tradicionalno industrijskih područja. "Maloje lijepo" je postala uzrečica desetljeća i u industrijskoj i regionalnojpolitici. Rast se odvijao u ruralnim i čak perifernim područjima, dok jepolitika bila opterećena s velikim industrijskim kompleksima u starimindustrijskim područjima.

Očito su se okolnosti koje su im nekada išle u prilog promije-nile na njihovu štetu. Prepreka njihovoj uspješnoj transformaciji nisubile samo rigidne tehnološke strukture kakve zahtijeva kapitalnointenzivna masovna proizvodnja, već i organizacijski čimbenici

28 Bergman, Maier, Tödtling (Ed.), 1991 str. 2

Ž. Mrnjavac; Ž. Pašalić Endogeni lokalni razvitak i decentralizacija_______________________________________________________________________________________________________________________________________

59

(rigidna hijerarhija unutar velikih kompanija), kao i sociopolitičkarigidnost. 29

Iznenađujući prevrat dotadašnjih razvojnih paradigmi pokre-nuo je veliku potragu za novim uvjetima uspjeha. Slom stare lokacij-ske hijerarhije u regionalnoj politici nije samo doveo u pitanjetradicionalne instrumente, nego i čitav tradicionalni pristup. Tradici-onalne strategije "razvitka odozgo" su kritizirane radi destimuliranjamanje razvijenih regija i suprotstavljana im je strategija "razvitkaodozdo". Cilj je bio da se mobiliziraju kreativnost i skriveni resursisame regije. Regionalna politika treba pomagati i poticati regionalneinicijative, radije nego sama pokušavati riješiti probleme. Početkomosamdesetih je nova strategija privukla golemi interes, zbog nedosta-tka sredstava za regionalnu politiku i rastuće nevjerice u centraliziranepolitike.30

Tijekom osamdesetih se na osnovi sinteze prikupljenih iskus-tava stvaraju novi "modeli" lokacijske dinamike. Jedan od takvih jebaziran na aglomeraciji međusobno povezanih malih poduzećasposobnih da opslužuju specijalizirano tržište i fleksibilno reagiraju nastvaranje tržišnih niša. Drugi se zasniva na lokacijskim odlukamavelikih poduzeća, koje pod određenim uvjetima mogu uključivatiznatno više od same "ekonomije podružnica". Trećega čini uspješnatransformacija starih industrijskih područja. U svim je tim slučajevimarastući dinamizam vezan za tehnološke ili organizacijske inovacije,kao i za "umrežavanje" lokalnih aktera i njihova lokalnog "miljea". 31

Upravo ti koncepti - umrežavanje, milje i inovacije - i njihova pove-zanost s regionalnim razvitkom čine model "industrijskog distrikta",koji je postao poznat kroz razvojne uspjehe "Treće Italije".

Umrežavanje se može promatrati kao novi institucionalni oblikkoji pomaže poduzećima da mobiliziraju resurse i informacije, pove-ćaju fleksibilnost i umanje nesigurnost. One su između tradicionalnihinstitucija, tržišta s jedne strane i unutarorganizacijske hijerarhijepoduzeća s druge strane. U mjeri u kojoj poduzeća i regije uspijevajusudjelovati u "mrežama", u toj mjeri mogu sticati komplementarne

29 Prema istom djelu, str. 2-3.30 Prema istom djelu, str. 3.31 Prema istom djelu, str. 4.


60

resurse, a posebice povećati razinu obaviještenosti i znanja. Na tajnačin one mogu umanjiti neke neizvjesnosti koje su povezane srastuće turbulentnim okruženjem i ostvariti bolju kontrolu nad dijelomnjihova okruženja. Sudjelovanje u mrežama obično osigurava poduze-ćima veću stabilnost no što pretpostavljaju čiste tržišne transakcije, štoje osobito bitno u kontekstu istraživanja i razvoja, te inovacija. Sdruge strane, mreže osiguravaju bitno veću fleksibilnost od hijerarhij-ske institucionalne organizacije. Na taj način umrežavanje povećavasposobnost za inovacije i uspješno prilagođivanje promjenama makro-ekonomskog okruženja.

Velike su kompanije prošle kroz procese znatnog restrukturi-ranja, s temeljitim promjenama u njihovoj organizacijskoj strukturi,kao i u dijapazonu proizvodnje. Radije nego da same proizvode svekomponente, one organiziraju mreže specijaliziranih fleksibilnihmalih poduzeća koje im osiguravaju potrebne dijelove za sklapanjegotovog proizvoda. Na taj način nastaje osobita podjela rada izmeđuvelikih i malih poduzeća. Mreža kombinira financijsku snagu velikihkompanija sa sposobnošću rješavanja problema i fleksibilnošću malihpoduzeća na obostranu korist. Velika poduzeća nisu osuđena naizumiranje jer mogu igrati značajnu ulogu i u manje hijerarhijskom, aviše kooperativnom gospodarskom okruženju. Surađujući s malimpoduzećima kroz različite mreže, velika poduzeća iskorištavajunjihovu fleksibilnost i sama mogu znatno brže reagirati na izmjeneuvjeta. To se pokazalo osobito značajno tijekom turbulentnih pos-ljednjih desetljeća. Hoće li velike kompanije reagirati na eventualnouspostavljanje stabilnijih makroekonomskih uvjeta povratkom nahijerarhijski oblik organizacije vidjeti će se u budućnosti.

U pristupu umrežavanja mala se poduzeća mogu promatratiradije kao komplementarna, nego kao alternativa velikima. Nije nužnoda samo mala poduzeća ovise o velikima, već istovremeno velika vrločesto ovise o mreži malih uslužnih i proizvodnih poduzeća. Ta malapoduzeća vladaju tržišnim nišama i preuzimaju zadatke u kojimavelika poduzeća ne bi bila efikasna zbog svojih tehnologija masovneproizvodnje. Mrežne veze među poduzećima različite veličine takođermogu povezivati razvojne procese na lokalnoj, nacionalnoj i međuna-rodnoj razini.


61

Model industrijskih distrikta je uži od opisanog mrežnogpristupa, ali bit koncepta ne može biti preslikavanje idealnog uzora,nego moguća uloga koordiniranog djelovanja velikog broja lokalnoukorijenjenih poduzetnika u ostvarivanju razvoja na osnovu valoriza-cije endogenih potencijala.

U idealnom industrijskom distriktu svako je malo poduzećespecijalizirano za jednu ili više faza unutar cjelokupnog proizvodnogprocesa (uz sposobnost promjene specijalizacije brzo odgovarajući napromjene tržišta). Takva mala i fleksibilna poduzeća često će sura-đivati razmjenjujući alate i strojeve, informacije i vještine, čak idjelatnike, tako uzajamno omogućavajući ispunjenje ugovora koje nebi bili u mogućnosti pojedinačno realizirati. U industrijskom distriktuekonomija razmjera na razini poduzeća postaje manje značajna,budući je zamjenjuje ekonomija razmjera na razini regije. U idealnommodelu industrijskog distrikta, pojedinačno poduzeće ne vidi preživ-ljavanje i uspjeh u terminima borbe do smrti sa suparnicima, već jenaglasak na kolektivnom rastu, u kojem svaka pojedinačna jedinkauživa koristi uspjeha cjeline.32

Distrikti su živući sustav podložan promjenama tijekomrazvoja. Oni su se razvili u čitavom nizu zemalja u specifičnimlokalnim uvjetima. U skladu s tom različitošću uvjeta u kojima sunastali i razvijali se oni predstavljaju bitno različite stvarnosti, alipokazuju sličnost u nekim ključnim elementima upravo koji ihodređuju industrijskim distriktima.

Zato doista nije moguće kopirati neki spontano nastali distrikt,ali je vjerojatno moguće imitirati i stimulirati neke osnovnepretpostavke koje bi mogle omogućiti ponavljanje njihova uspjeha,iako cjelokupna struktura uzora neće biti nikad dostignuta udrugačijim lokalnim uvjetima.

32 Pyke, Sengenberger (ed.), 1992, str. 19


62

Nužne promjene u pristupu lokalnom razvitkuVećina vlada se danas više ne oslanja na tradicionalni pristup

teritorijalnog razvitka, koji je nastojao jednostavno realocirati gospo-darski razvitak među regijama, jer je sveukupni učinak na gospodar-sku efikasnost ocijenjen preskupim. Vlade danas radije nastojepomagati regijama da na najbolji mogući način iskoriste vlastiteresurse kojima već raspolažu.

U zemljama u tranziciji takav izbor dodatno kompliciraju dvačimbenika. Prvo, bilo kakvi zahvati državne politike kojima se nastojepromijeniti uvjeti u zaostalijim regijama mogu se protumačiti kaopovratak stare navike državne intervencije, koja je u bivšem sustavuvelikim dijelom i uvjetovala današnje nezadovoljavajuće stanje.Mnogi liberalno orijentirani nosioci ekonomske politike odupirati ćese bilo kakvom državnom preusmjeravanju resursa, a osobito ako seprovodi istim ili sličnim instrumentima koji su ranije upotrebljavanibez pozitivnih rezultata. Zato ekonomska politika u zemljama utranziciji mora pokazati da joj je konačni cilj unapređivanje djelovanjatržišnog mehanizma, upravo intervencijom radi nadvladavanja tržišnihnedostataka i distorzija koje uzrokuju eksterni efekti, a uvelike suposljedica naslijeđenog stanja. Drugi je veliki problem ograničenostresursa. Čak i ako neka područja generiraju za vladu značajne prihode,postoji višestruko veća potreba za njihovim ulaganjem. Morajuvelikim dijelom biti upotrijebljeni u socijalnim programima i gradnjinedostajuće elementarne infrastrukture. Čak i razvijene zapadnezemlje imaju teškoća ispuniti sve zahtjeve bez ulaska u budžetskideficit, a zemlje Istočne Europe uz te zahtjeve imaju nagomilanetroškove i potrebe koje su bile desetljećima zanemarivane.

Efikasan ekonomski razvitak zahtijeva uspostavljanje čitavogniza partnerstava - počevši od centralne i lokalnih vlasti, te uključujućisuradnju javnog i privatnog sektora. Strateški lokalni razvojni pristupbaziran na institucionaliziranom partnerstvu, utvrđenoj misiji i strateš-kim planovima, koji je već uobičajen u zemljama OECD-a, započeo jes raznovrsnim lokalnim inicijativama koje nisu imale formalnu struk-turu niti stratešku misiju. Razvoj takvih grupa u aktivne razvojneagencije zahtijevao je veći broj godina. Bilo bi nerealno očekivati dazainteresirane grupe u bivšim socijalističkim zemljama mogu presko-


63

čiti višegodišnje predrazvojne faze ukoliko im ne pomogne smišljenavladina politika. 33

U zemljama OECD-a privatni sektor podupire lokalni iregionalni gospodarski razvitak, jer prepoznaje da može iskoristitiekonomske prednosti koje će iz njega uslijediti. Privatne telekomuni-kacijske kompanije, npr. prepoznaju da će cvjetajuća poduzeća postatisigurni klijenti. Uvjeti su drugačiji u Srednjoj Europi, gdje većinajavnih usluga ostaje u državnom vlasništvu; tako velike kompanijekoje su privatizirane teže tome da se usredotoče na trenutne brige kaošto je moderniziranje opreme i identificiranje nove klijentele i distri-bucijske mreže, a nova poduzeća pogotovu nemaju povjerenja ubudućnost da bi mogla investirati u razvitak zajednice. Također, rijetkiu privatnom sektoru razumiju kako bi njihovi vlastiti poslovni ciljevimogli biti ostvareni sudjelovanjem u privatno-javnim regionalniminicijativama.34

Okruženje i kontekst su nužni za razumijevanje tranzicije nalokalnoj razini. Iako regije i zemlje u tranziciji dijele znatan dioiskustava, njihovi sadašnji izazovi i odgovori oblikovani su njihovimpovijesnim razvojem i kulturom.35 Postoje čitav niz različitih uzrokaekonomskog zaostajanja na lokalnoj i regionalnoj razini. Na primjer,postoje područja u kojima je gospodarska osnova bila monoindustrij-ska i glavnina zaposlenosti ovisila o sada propadajućim velikim podu-zećima, odnosno postoje područja u kojima zemljopisna izoliranost inedovoljna infrastrukturna opremljenost ograničavaju razvitak zasno-van na privlačenju investicija i novih poduzeća. Iako postojanjerazlika nije nužno dokaz o disfunkcionalnom nacionalnomgospodarstvu, lokalni i regionalni razvitak predstavljaju izazov širomsvijeta. Ma koliko složen i zahtjevan taj problem bio u razvijenimkapitalističkim zemljama, zemlje koje su u procesu tranzicije odkomandne u tržišnu ekonomiju susreću i dodatne teškoće - nasljeđaprošlosti ograničavaju napore za ponovnu izgradnju lokalnih gospo-darstava.

33 Prema CCET, 1996, str. 15.34 Isto djelo, str. 17-18.35 Prema istom djelu, str. 16.


64

Jedno od najvažnijih takvih nasljeđa je da lokalnim subjektimanedostaje iskustvo vlastitog preuzimanja odgovornosti i kontrole. Upočetku, stanovništvo takvih područja očekuje da bi ih trebalo spasitineko drugo veliko poduzeće koje će k njima stići, ili neposredna inter-vencija centralnih vlasti. Kada se takva pomoć ne ostvari sve se nadeulažu u spontano stvaranje novih privatnih poduzeća. Usprkos broj-nosti novih poduzeća koja nastaju zahvaljujući uvođenju slobodepoduzetništva, vrlo rijetko je njihova uspješnost takvih razmjera damože osjetno apsorbirati novonastalu nezaposlenost.

Dakle, kada su se izmijenile politička filozofija i gospodarskiuvjeti, te se država povukla, ostao je vakuum. Suočeni s rastućimproblemima na koje je nedostajao institucionalni odgovor, sve višenosilaca ekonomske politike počelo je prepoznavati da lokalni iregionalni razvoj zahtijevaju usklađene napore na svim razinama. No,iako efikasan lokalni gospodarski razvitak zahtijeva decentraliziranujavnu potporu i vodstvo, donedavna su u svim bivšim socijalističkimzemljama cjelokupno planiranje i potrošnja bili usmjeravani iz centra.Pa i danas kada postoje regionalna i lokalna tijela, uglavnom su tosamo podružnice centralnih institucija odgovorne središnjoj vlasti.36

U prošlosti su nacionalne vlade nastojale nadvladati nerazvije-nost rubnih područja privlačenjem tvornica i podružnica, koje su vrločesto propadale kada bi se iscrpile subvencije. Sve je više lokalnihzajednica shvatilo da se ne mogu vječito nadmetati u tom "ratu zalociranje poduzeća" i ponovno otkrivaju endogene razvojne potenci-jale vlastitog lokalnog gospodarstva. Živimo u vrijeme značajnihinstitucionalnih promjena diljem svijeta i u tom procesu postaje svejasnije da lokalne vlasti moraju odigrati odlučujuću ulogu.

Nužno je promatrati četiri aspekta lokalnog razvitka: porijekloinicijative, resursa i kontrolnog mehanizma, te destinaciju ostvarenihkoristi. Idealno će svi ili većina tih čimbenika biti prevladavajućelokalna: lokalna inicijativa koja koristi uglavnom lokalne resurse podlokalnom kontrolom za ostvarenje lokalnih koristi. Drugim riječima,lokalni razvitak lokalnim snagama za lokalnu dobrobit. No, praksa jeuvijek udaljena od ideala. Važno je da barem koristi i kontrola buduprevladavajuće lokalni, jer pod tim uvjetima vanjski resursi i inicija- 36 Prema istom djelu, str. 17.


65

tive mogu, barem privremeno biti upregnuti u lokalnim interesu dokse ti faktori ne budu mogli u većoj mjeri mobilizirati i interno. Važnoje također da se koristi distribuiraju što šire u lokalnoj zajednici.37

Novi pristup regionalnom razvitku, te drugačija uloga lokalnihsubjekata i državnih institucija zahtijevaju osmišljavanje i provođenjepolitike decentralizacije.

Promišljanje politike decentralizacijeFunkcionalno je uređenje države, koja bi morala izražavati

interese i potrebe stanovništva, permanentan problem svih društava upovijesti. U današnjim je modernim društvima, uz obrazovanje iinformacije, naglašeno rasprostranjen pluralizam. On oblikuje novepritiske na državu obvezujući je da osluškuje i odgovara na glasove ipotrebe svojih građana. Neka su društva dosada uspješnije upravljala setničkim i drugim razlikama, interesima i konfliktima od drugih. Prib-ližavanje države pojedinim građanima i skupinama može dovesti donjezina udaljavanja od drugih, ili pak da se izborom novih prava zajedne istodobno javljaju pojedinci i skupine čiji glasovi nisu prihva-ćeni ili prepoznati pa nisu ni uvaženi (od etničkih do različitih interes-nih nevladinih skupina). Slijedi da u kreiranju i ostvarenju politike ucivilnom društvu svoju riječ moraju imati građani, organizacije privat-nog sektora, nevladine organizacije i druge skupine. Rasprostranjenizajednički nazivnik tih procesa državne moći predstavlja decentraliza-cija.

Pod decentralizacijom se obično podrazumijeva prijenospolitičke moći sa središnjih na subsredišnje jedinice vlasti. Ona jedokazana demokratska institucija, čija djelotvornost može bitnopoboljšati učinkovitost javnog sektora u pružanju usluga građanima.Međutim, ona mora biti sinkronizirani proces sustavnih postupaka iodnosa u približavanju države građanima. Premda politički motivi-rana, decentralizacija pobuđuje stanovita očekivanja i nudi izvjesnaobećanja za poboljšanje djelovanja ne samo javnog sektora već igospodarskog sustava u tranzicijskim i zemljama u razvoju. Pružanjejavnih usluga u ovim zemljama često ne može biti poboljšano bez 37 Stohr (Ed.), 1992, str. 32, 33.


66

promjene odnosa između središnje i lokalnih vlasti, budući da je unjima središnja vlast tradicionalno dominantna u javnom sektoru.Lokalne vlasti u njima više djeluju kao posrednici između središnjevlasti i lokalnih izbornih skupina, nego kao samostalni opskrbljivačijavnim uslugama. Učinkoviti regulacijski odnosi između središnje ilokalnih vlasti u ovim zemljama ostvaruju se vrlo teško i sporo. To seposebno odnosi na prijenos imovine te institucionalnih i osobnihovlaštenja sa središnje na lokalne vlasti, kao i pretvaranje godišnjihtransfera središnje vlasti u posve jasne i predvidive vertikalnetransfere prema lokalnoj vlasti.

U prilog decentralizacije idu slijedeći čimbenici:

a) tehnološki napredak, koji smanjuje značenje ekonomije razmjera iolakšava učinkovitu opskrbu građana unutar užih (manjih) tržišta ilokalnih sredina;

b) lokalne i regionalne razine vlasti lakše utvrđuju prioritete, izbortehnologije, količinu i kakvoću usluga ili dobara;

c) decentralizacijom raste odgovornost donositelja odluka;d) kontrola odnosa cijena, količina i kakvoća usluga, te kontrola

donositelja odluka od strane birača olakšana je decentralizacijom.

Naravno, rezultati u konkretnim uvjetima ovise od donositeljaodluka, a njihove inicijative ovise od potpore političkog i ekonomskogestablišmenta, tj. od institucionalne, financijske, i političke potporedecentralizaciji. Osim toga, decentralizirana odgovornost, u kojoj sesredišnja državna vlast pomjera prema subsredišnjoj, te koju snosedonositelji odluka, korisnici javnih dobara i usluga i ostali izravnozainteresirani subjekti, poboljšava djelotvornost svih razina vlasti.Javna odgovornost, dakle, ima golemu ulogu u djelotvornosti decen-tralizacije. Osim institucije izbora i reizbora, ona se djelotvornopoboljšava financijskom kontrolom, uravnoteženim proračunom,financijskim izvješćivanjem, kontrolom oporezivanja i ubiranjanaknada od korisnika, ugovaranjem, sporazumnim rješavanjemsporova i drugim oblicima kontrole. Jednako je tako bitna javnost itransparentnost transfera od strane središnje vlasti lokalnoj vlasti radiizjednačavanja ili smanjivanja međuregionalnih nejednakosti. Tran-


67

sferi koji nisu javno objavljeni mogu podrivati i ugroziti pozitivneinicijative i očekivane koristi od decentralizacije.

U kretanju prema decentraliziranoj strukturi vlasti i politicivremenska je usklađenost postupaka odsudna. Jednako tako ekonom-ski i politički uspjesi ovih procesa presudno ovise od sposobnostirazličitih donositelja odluka u decentraliziranoj strukturi vlasti.Političari moraju imati puno razumijevanje prema svojim biračima,informirati ih o svim svojim odlukama i snositi posljedice svojihpogrešaka, što se djelotvorno postiže politikom tvrdih proračunskihograničenja. Za djelotvornu decentralizaciju mora postojati jasan ikonzistentan zakonski okvir, te odlučnost u njegovoj primjeni.Decentralizirano, tj. policentrično odlučivanje, može u mnogimposttranzicijskim zemljama izgraditi učinkovitiji i pravičniji modelinvestiranja i uporabe ograničenih financijskih resursa nego prekomje-rna centralizacija s neprimjerenim javnim sektorom.

Permanentnom kontrolom opskrbe javnim dobrima iuslugama, te povećanom transparentnošću odlučivanja, informiranja iodgovornosti prema građanima jača učinkovitost svih razina države.Poticaji građanima, poslovnim skupinama i nevladinim (građanskim)udrugama za šire sudjelovanje i partnerstvo s državom u kreiranju iostvarenju ekonomske i socijalne politike unapređuje opskrbu javnimdobrima i uslugama. Pa ipak, navedena se participacija i partnerstvone ostvaruju nimalo lako. Putovi se napornih procesa moraju "po-pločati" obaviještenošću o državnoj intervenciji i institucionalnimokolišem koji uvažava već oblikovani ljudski i materijalni kapital nalokalnoj, regionalnoj i središnjoj razini države.

Na drugoj su pak strani moguće i zamke decentralizacije.Naime, kolikogod pažljivim upravljanjem decentralizacija možeosigurati povećanje djelotvornosti države prema lokalnimpreferencijama, poticaje lokalnom razvitku i višu lokalnu odgovor-nost, ona može dovesti i do: gubitka makroekonomske kontrole odstrane kreatora i nositelja središnje državne politike, gubitka mak-roekonomske stabilnosti, preuzimanje zakonskih ovlasti od stranelokalnih stranki i skupina, dalekosežnih regionalnih razvojnih razlika,te do povećanja ekonomskih i socijalnih tenzija. Navedene su zamkeobično posljedica: potpadanja lokalne uprave pod utjecaj partikularnih


68

interesa, zloporabe državne moći, smanjene odgovornosti, teneprimjerene sposobnosti ili nesposobnosti obnašatelja lokalne vlasti.To sve ukazuje kako je decentralizacija integralni dio šire strategijepovećanja djelotvornosti države u totalitetu.

Naznake okvira u traženju modela decentralizacijeDecentralizacija je, kao logičan proces suvremenih nastojanja

u približavanju vlasti narodu, dio šireg procesa privatizacije, pluraliza-cije, liberalizacije i drugih tržišnih reformi koje se provode u brojnimzemljama u svijetu. Potaknuta je novim tehnologijama i globalizaci-jom, političkim naglašavanjem lokalnih potreba, te okretanju lokalnoji regionalnoj razini vlasti u uvjetima trajne nesposobnosti središnjedržave da zadovolji određene potrebe građana. Osim toga, široko jerasprostranjeno mišljenje o presudnoj važnosti institucionalnogokoliša decentralizacije, koji građanima daje vjerodostojnost u:

− volji za participacijom u upravljanju državom;

− javnom izražavanju mišljenja i potreba u okviru zakona;

− kompenzaciji odsustva tržišta za najveći dio javnih dobara i usluga(smanjujući probleme informiranja i snizujući transakcijsketroškove);

− kompenzaciji dijela manjkavosti državnog činovništva u služenjugrađanima.

Uz navedene moguće učinke institucionalnog okoliša, vlademogu neizravno poticati decentralizaciju i participaciju građana putemjavnog informiranja pojedinaca i organizacija, te posebnim zakonskimi upravnim odredbama, kao što su npr.: zakonska zaštita osoba i osob-nog vlasništva tj. prava posjedovanja i upravljanja imovinom, pravaljudi na organiziranje, prava na pristup informacijama, jamčenjeugovaranja (izvršavanje ugovornih odredbi). Sve je navedenopresudno važno za zdravo građansko društvo i tržišni gospodarstvenisustav i politiku.

Posve se jednaki model decentralizacije i njegova operacionaliza-cija u praksi ne može određivati ili preporučivati pojedinim zemljama.Razlike dosega i stvarnih (konkretnih) uvjeta znatne su između


69

zemalja približne razine razvijenosti (ekonomske, političke, socijalne,povijesno-kulturološke ...), a još više između različitih razina (npr.između industrijaliziranih i onih u razvoju i tranziciji). To otežavausporedbe procesa decentralizacije među zemljama, a još višeprimjenu iskustava jedne na drugu zemlju. Moguće je dati nekeokvirne naznake na temelju dosadašnjih istraživanja i iskustva.38

Sadržaji se decentralizacije najčešće odnose na: (1) administra-tivnu dekoncentraciju (transfer) državnih funkcija s viših na nižerazine vlasti, pri čemu središnja država zadržava kontrolu proračuna ikreiranje politike; (2) fiskalnu decentralizaciju, u kojoj više razinevlasti ustupaju nižim razinama utjecaj preko proračuna i financijskihodluka; (3) prijenos ovlasti u odlučivanju nad određenim resursima ilinjihovo ustupanje, pri čemu su niže razine vlasti nezavisnije odsredišnje države u odlučivanju o njihovom korištenju i namjeni.Decentralizacija rijetko cjelovito obuhvaća sva tri naznačena područja,ali su moguće određene kombinacije u ovisnosti od konkretnih uvjetaodređene zemlje.

Relativni udjel nižih razina države u ukupnim državnim priho-dima i rashodima uzima se kao jedan od značajnijih pokazateljadecentraliziranosti neke zemlje. Veće i razvijenije (bogatije) zemljesklonije su decentralizaciji državnih izdataka i prihoda, ali su nakon1974. tendirale blagoj centralizaciji. Zemlje u razvoju od 1970-ihpostaju decentraliziranije. Međutim, u jednima i drugima udjelizdataka nižih razina države (decentralizacija javne potrošnje) znatnonadmašuje njihov udjel u ukupnim javnim prihodima (decentralizacijujavnih prihoda). No, znatne su razlike ne samo između jedne i drugegrupe zemalja već i unutar njih.

U traženju dinamičkog modela decentralizacije, njegovomoblikovanju, primjeni i promjeni, nužno je voditi računa o nizu iskus-tvenih spoznaja i načela. Neka su:

1. Najznačajnije i najjasnije načelo decentralizacije je načelosupsidijarnosti. To znači da bi opskrba javnim dobrima i uslugama, upravilu, morala biti osigurana putem najniže moguće razine vlasti,koja može izmiriti troškove i koristi. Naravno, troškovi i koristi

38 Detaljnije u ***, 1997, str. 110-130.


70

decentralizacije variraju u ovisnosti od lokalnih uvjeta. Primjena ovognačela nije nimalo laka, ali vodi nižim transakcijskim troškovima ilokalnom ekonomskom razvitku. U primjeni su ovog načela presudnadjelotvorna institucionalna uređenja odgovornosti na nižim razinamadržave, fiskalna ograničenja središnje i nižih razina države, te poticajiza suradnju i poboljšanja djelovanja subsredišnje uprave (srednje ilokalne razine). Institucionalnim se uređenjima mogu poboljšati verti-kalni i horizontalni odnosi između različitih ili istih razina države, štoposebno osigurava participaciju građana u lokalnom pružanju usluga.Sudjelovanje građana u lokalnom ekonomskom razvitku (lokalnombiznisu) oblikuje poticaje na lokalnoj razini, što može imati presudnuulogu u decentralizaciji. Poduzetnici u industrijaliziranim zemljamastoljećima snažno djeluju na tempo ekonomskog razvitka, a snažnimpritiscima na javne vlasti i na odnose između različitih razina države.Decentralizacija, očito, iziskuje djelotvornu suradnju svih razinadržave.

Što više, djelovanje viših razina države može biti neophodno kakobi se spriječila fragmentacija i smanjile razlike u kakvoći i standardupruženih usluga. Npr.: obrazovanje, imunizacija, nadzor tuberkuloze iosiguranje cjepiva - sve to treba snažno i djelotvorno upravljanje višihrazina države. Očito da se radi o pronalaženju ravnoteže između ulogarazličitih razina vlasti koje bi morale osiguravati pravovremene iprimjerene količine i kakvoće usluga.

2. Decentralizacijom raste broj sudionika proračuna različitihrazina. Rizici su izraženi u proračunskim i inflacijskim pritiscima,prvenstveno u tranzicijskim i manje razvijenim zemljama. Zato suvertikalni i horizontalni fiskalni odnosi između različitih i istih razinadržave presudni. Oni se obično odnose na: (a) prijenos i dijeljenjeporeske osnovice i javnih rashoda; (b) usklađivanje odluka o porezu ipotrošnji; te (c) određivanje granica zaduženosti subsredišnjih razinadržavne vlasti. Nekontrolirano zaduživanje lokalne i drugih subsrediš-njih razina vlasti može pridonijeti makroekonomskoj nestabilnosti.Zato je središnja vlast odgovorna za propuste i kontrolu proračunskihograničenja. Tvrda proračunska ograničenja (hard budget constraints)i djelotvorni mehanizmi kontrole su nužni, posebno kad postoje brojnizajmodavci. Probleme dodatno mogu otežavati: asimetričnost infor-macija dužnika i vjerovnika (bilo središnje države i/ili domaćih i


71

međunarodnih tržišta kapitala); regionalne razvojne nejednakosti; tepromašaji u alokaciji i korištenju resursa pod kontrolom lokalnihvlasti.

3. Oblikovanje je uspješne decentralizacije vrlo složeno. To jeprvenstveno izraženo u ključnim područjima decentralizacije, kao štosu: (a) prenošenje ovlaštenja nad prihodima i rashodima nižimrazinama vlasti; (b) subvencije viših razina države nižima; (c) konsen-zus u izboru modela (prikladnog pristupa) decentralizacije; te (d)oblikovanje i usvajanje djelotvornih institucionalnih temelja.

Subvencije središnje države subsredišnjim razinama vlasti zna-čajan su izvor prihoda za mnoge niže razine države. Obično sunamijenjene: pokriću fiskalnih manjkova; smanjenju ili otklanjanjufiskalnih nejednakosti između nižih razina države; kompenzacijama;osiguranju minimalnog standarda u pružanju javnih usluga; utjecajuna lokalne prioritete u područjima gdje postoji visoki nacionalniinteres, ali ih lokalne vlasti nerado uvrštavaju u prioritete; testabilizaciji. Sustav subvencija mora biti izuzetno pažljivo oblikovan,predvidiv, transparentan i utemeljen na jasnim i javnim načelima.

4. Obrazovanje, zdravstvo i važni infrastrukturni sustavi smatrajuse prikladnim područjima za decentralizaciju. No, vlade u tim pro-cesima moraju osigurati široku osnovu javnog raspravljanja, ključnepolitike upravljanja i prioritete. To dalje, u javnom interesu, iziskujestvaranje široko dostupnog sustava informacija i savjetodavne meha-nizme, kao što su savjetodavna vijeća i odbori građana koji okupljajuutjecajne interesne skupine. To pretpostavlja i djelotvorno poticanjekorisnika na izravno sudjelovanje u oblikovanju, primjeni i nadzoruopskrbe javnim dobrima i uslugama, te povećavanje odgovornostilokalnih organizacija i institucija a ne njihovu zamjenu izravnimdjelovanjima središnje države.

Postupnost decentralizacije iziskuje otvaranje mogućnosti zaučenje, te fazni (stupnjevani ili sektorski) pristup, počinjući s priori-tetnim područjima. Brižljivo praćenje procesa osigurava se uvođenjemsnažnih mehanizama nadzora. Primjena propisa svih razina državeprijeći samovoljno djelovanje središnjih i lokalnih obnašatelja vlasti.Poticanje odgovornosti i konkurencije na subsredišnjim razinamavlasti vitalni su mehanizmi u poboljšanjima državne djelotvornosti.


72

Konačno, poticanje komunikacije između građana i države te izmeđusvih razina vlasti i postizanje konsenzusa o bitnim pitanjima javnoginteresa i zadovoljavanja potreba građana povećava potpore zareforme i učvršćuje vjerodostojnost vlasti s osjećajima da je bližagrađanima i da djeluje na primjeren način.

ZaključakNiti sofisticirana tehnologija, niti ubrizgavanje kapitala, ne

garantiraju sami po sebi održivi razvoj regija ukoliko se ne oslanjajuna angažiranje i maksimalno iskorištavanje lokalnih potencijala iinicijativa. Pristupi lokalnom razvitku u kojem odlučujuću uloguimaju upravo lokalni gospodarski, politički i drugi društveni subjekti,dakle cjelokupna lokalna zajednica, nazivaju se razvitkom "odozdo".

Klasični primjer takvih politika razvoja odozdo je Treća Italija,sa svojim inovativnim malim i srednjim poduzećima i gustim lokal-nim mrežama kooperacije. U kojoj mjeri se iskustvo uspješnih regijakao što je Treća Italija idealizira, a u kojoj je mjeri primjenjivo kaorazvojna alternativa otvoreno je pitanje. U svakom slučaju ukazuje namoguću ulogu usklađena djelovanja velikog broja lokalno ukorijenje-nih poduzetnika u ostvarenju razvitka utemeljenog na vrednovanjuendogenih potencijala.

U Hrvatskoj je prihvaćen, u skladu s neoklasičnim pristupomsimplificirane vjere u svemogućnost tržišnog poticaja razlike u cijeni,uobičajeni, široko rasprostranjeni pristup promoviranju razvoja malihpoduzeća - opskrba različitim oblicima financijskih poticaja i olakšica,kao što su potpore, poreska izuzeća, pomoć u tehnološkom napretkuitd. Cilj tih potpora je uglavnom individualno malo poduzeće, naosnovi filozofije da će im savladavanje ograničenja u pristupu kapitalui razvoju tehnologije omogućiti da dostignu karakteristike velikihpoduzeća, i na taj način osigurati opstanak i rast. Filozofija industrij-skih distrikta predviđa bitno drugačiji pristup. Prema tom konceptu,osnovni problem malih poduzeća nije njihova veličina, nego njihovaizoliranost. Tako ono što je bitno za preživljavanje malog poduzećanije u prvom redu veličina njegovih materijalnih resursa, nego karak-teristike i struktura industrijske i socijalne okoline u kojoj se osniva. U


73

skladu s time, znatno veći naglasak bi trebao biti stavljen na stvaranjeorganizacijskih oblika u kojima mala poduzeća mogu kombiniratisvoje prednosti fleksibilnosti s potporom i stabilnošću koju osiguravaumrežavanje. Predmet interesa tako postaju karakter i kvaliteta odnosameđu poduzećima, umrežavanje i strukture društvene potpore.

Stvaranje stimulativnog okruženja i sustava društvene potporemaksimalnom iskorištavanju lokalno ukorijenjene kreativnosti i endo-genih resursa, pretpostavlja osmišljavanje i provođenje politikedecentralizacije države.

Decentralizacija ne znači konačnu podjelu odgovornosti prikojoj bi središnje vlasti odgovarale samo za nacionalnu i međuna-rodnu, subsredišnje samo za regionalnu, a lokalne samo za općinskurazinu. Nužno je postojanje čitavog niza pažljivo oblikovanihdinamičnih kombinacija odgovornosti i utjecaja, u koje su mozaičkiuključeni: ekonomske (mikro, mezo, makro i prostorne) dimenzije,partnerstvo, institucionalnost, pravna sigurnost, javnost, vjerodostoj-nost, komunikativnost, informativnost, financijski sustav(i), proračun-ski odnosi, subvencije, kompenzacije, participativnost, preferencije,kompetitivnost, upravno-administrativna učinkovitost, supsidijarnost,zaštita i nadzor, obrazovanje, tehnologija, ekologija, zdravstvo, osigu-ranje, vremenske dimenzije i permanentno-reformska orijentacija.Suradnja i povjerenje moraju zamijeniti hijerarhijske odnose i sebičnuuskogrudnost u odnosima među gospodarskim subjektima te svimrazinama uprave.

Literatura:1. Bergman, Edward; Maier, Gunther; Tödtling, Franz (Ed.) (1991): Regions

Reconsidered, Mansell, London.

2. CCET, (1996): Transition at Local Level, OECD, Paris.

3. Estache, A. (Ed.), (1995): Decentralizing Infrastructure, The World Bank,Washington.

4. Frey, R. L., (1972): Infrastrukture, J. C. B. Mohr, Tübingen.

5. Hirschman, A. O., (1973): The Strategy of Economic Development, YaleUniversity Press, New Haven.


74


7. Mrnjavac, Željko, (1997): Industrial Districts as Potential Factor of Restruc-turing of Croatian Econmy, 37th European Congress of Regional ScienceAssociation - ERSA'97, ERSA, Rome, str.1-15.

8. Pašalić, Želimir, (1984): Infrastruktura i privredni razvoj, Pogledi, Split.

9. Pašalić, Želimir, (1999): Osnove hrvatske gospodarstvene infrastrukture,Ekonomski fakultet, Split.

10. Pyke, Frank; Becattini, Giacomo; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Indus-trial districts and inter-firm co-operation in Italy, ILO, Geneva.

11. Pyke, Frank; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Industrial districts and localeconomic regeneration, ILO, Geneva.


13. Stohr, Walter B. Ed. (1992): Global challenge and local response: initiativesfor economic regeneration in contemporary Europe, Mansell, London.

14. ***, (1994)): World Development Report: Infrastructure forDeveleopment, The World Bank, Oxford UP, New York.

15. ***, (1997): World Development Report: The State in a Changing World,The World Bank, Oxford UP, New York.

75

Nova teorija međunarodne trgovine ipoduzetnički okruzi

UvodNove spoznaje o tendencijama u kretanju međunarodne

trgovine kao vrlo dinamične sfere ekonomskog života dovele su dopotrebe promišljanja o nekim novim uzrocima razmjene izvan onihkoji su bili već poznati i prihvaćeni. To je, praktički, značilopotrebu proširenja teorije međunarodne trgovine izvan okvira tradi-cionalne teorije određene komparativnim prednostima kao motivommeđunarodne razmjene.

Nove tendencije u međunarodnoj razmjeni ukazivale sunaime, da su uzroci razmjene mnogo kompleksniji nego što semislilo, ali i da su suvremeni ekonomski uvjeti današnjice znatnoizmijenjeni u odnosu na stanje i odnose u svjetskom gospodarstvukoji su postojali u vrijeme kada je Ricardo razvio svoju teorijukomparativnih prednosti. U te nove tendencije spada prije svegavisoki (i rastući) obujam trgovine između zemalja koje se premaekonomskim pokazateljima (npr. nacionalni dohodak po glavistanovnika, struktura potražnje, ostvareni stupanj ekonomskograzvitka) mogu smatrati sličnima što je direktno u suprotnosti satumačenjem tradicionalne teorije međunarodne trgovine temeljenena komparativnim prednostima. Osim toga, razvitak novih oblika(nesavršene) konkurencije zahtijevao je uključivanje tih novihtržišnih struktura u teoriju međunarodne trgovine koja se inačetemeljila na pretpostavci savršene konkurencije. Nadalje, značajniudjel u ukupnoj svjetskoj trgovini ostvaruju i multinacionalna


76

poduzeća koja uz "klasične" trgovinske tijekove snažno generiraju iintrafirm trade, tj. trgovinu između različitih organizacijskihjedinica ovih poduzeća koja zahvaljujući lokaciji tih jedinica urazličitim zemljama ipak stječe međunarodni karakter. Opisanetendencije zahtijevale su i nova metodološka rješenja u analitičkommodeliranju problema međunarodne trgovine.

Na ovim spoznajama razvija se početkom 70-ih godina 20.stoljeća nova teorija međunarodne trgovine koja u analizi trgovinepolazi od bitno izmijenjenih pretpostavki (u odnosu na tradici-onalnu teoriju).

Nova teorija međunarodne trgovineNova teorija međunarodne trgovine kao osnovne uvjete u

kojima se ostvaruje suvremena trgovina navodi: nesavršenu konku-renciju, ekonomiju obujma i rastuće prinose na obujam, te diferen-ciranu proizvodnju.

Pretpostavka o postojanju nesavršene konkurencije imaznačajni utjecaj na tumačenje uzroka trgovine i koristi od nje, te seupravo zahvaljujući postojanju nesavršenih tržišnih struktura ostva-ruju rastući prinosi na obujam u proizvodnji.

S obzirom na uzroke, ekonomija obujma može biti internogi eksternog karaktera. Interna ekonomija obujma ostvaruje se narazini jednog poduzeća i to u vidu opadajućih jediničnih troškovaproizvodnje kao posljedice rastućeg obujma proizvodnje. Eksternaekonomija obujma javlja se na razini jedne industrijske grane ilineke druge slične industrijske grupacije, a manifestira se takođerkao opadajući jedinični trošak proizvodnje koji nastaje kao poslje-dica povećanog obujma proizvodnje te grane ili grupacije. Eksternaekonomija obujma nastaje zahvaljujući intenzivnijem korištenjuzajedničkih sadržaja koja svim poduzećima podjednako stoje naraspolaganju, ali i zahvaljujući pozitivnim učincima njihovogzajedničkog djelovanja na tržištu.

Diferencirana proizvodnja predstavlja proizvodnju različitihvrsta određenog proizvoda. Ona je nastala zahvaljujući mogućnos-

D. Derado Nova teorija međunarodne trgovine_______________________________________________________________________________________________________________________________________

77

tima koje pruža suvremeni tehnološki napredak, ali i temeljemrazvoja potrošačkih preferencija za raznovrsnim proizvodima.Diferencirana proizvodnja proširuje mogućnosti izbora proizvodnespecijalizacije, te omogućuje zemljama potpunije iskorištavanjeprednosti ekonomije obujma. Na taj način ona doprinosi ostvari-vanju odgovarajuće strukture trgovine koja se sastoji od tijekovainterindustrijske i intraindustrijske trgovine.

Još je tradicionalna teorija međunarodne trgovine, kojapolazi od komparativnih prednosti zemalja kao uzroka razmjene,utvrdila postojanje interindustrijske trgovine. Interindustrijskatrgovina odvija se, naime između zemalja čije komparativne pred-nosti leže u međusobno različitim sektorima proizvodnje, pa sestoga u ovom slučaju struktura uvoznih, odnosno izvoznih tijekovajedne zemlje međusobno znatno razlikuju.

Ne isključujući komparativne prednosti kao značajni uzrokrazmjene, nova teorija trgovine dodaje tome još jedan razlog, a to ježelja za iskorištavanjem prednosti ekonomije obujma. Ovaj novimotiv dovodi do intenzivnijeg diferenciranja proizvodnje, pa tako ido nastanka novog uzorka specijalizacije. Zemlje se, naime speci-jaliziraju u proizvodnji različitih vrsta istog proizvoda (s obziromna njegovu faktorsku intenzivnost), pa se zato u ovom slučajunjihova međusobna trgovina odvija između istih sektora proizvod-nje. Stoga je i struktura uvoznih i izvoznih tijekova svake pojedinezemlje vrlo slična, pa se zato govori o intraindustrijskoj trgovini.

Budući se ova dva tipa trgovine međusobno ne isključuju,uputnije bi bilo govoriti o interindustrijskoj i intraindustrijskojkomponenti međunarodne trgovine.

U analizi međunarodne trgovine temeljene na pretpostav-kama nove teorije trgovine korišten je Chamberlinov model mono-polističke konkurencije39. Chamberlin analizira konkurenciju u tzv."velikoj skupini" poduzeća (large group case), te pretpostavljapostojanje mogućnosti slobodnog ulaza i izlaza poduzeća u, od-

39 Osim Chamberlinovog modela monopolističke konkurencije u istu svrhu može se

koristiti i Marshallov koncept eksterne ekonomije, te Cournotov koncept oligopola(detaljnije vidjeti: Krugman, 1994., str. 63).


78

nosno iz promatrane grane proizvodnje, zbog čega ona počinjuprovoditi diferenciranu proizvodnju.

Naime, da bi ostvarili (zadržali) svoj udjel na tržištu, podu-zeća se specijaliziraju u proizvodnji različitih vrsta proizvoda, te nataj način doprinose segmentaciji tržišta pri čemu nastaje veći brojmanjih, parcijalnih tržišta. Ta parcijalna tržišta ostvaruju, zbogrelativno malog broja ponuđača (proizvođača) na njima, različitestupnjeve nekonkurentnosti. Poduzeća koja sudjeluju na tim(malim) tržištima imaju ulogu monopoliste, no zbog pretpostavke opostojanju velikog broja poduzeća na razini cijele grane i intenziv-nijeg diferenciranja proizvodnje, stvara se veći broj tih malih,parcijalnih tržišta. Zbog toga se, na nivou cijelog gospodarstva ipakostvaruje relativno visoki stupanj konkurencije ostavljajući kvazi-monopolistička poduzeća bez (očekivanih) monopolističkih profita.Opisana tržišna struktura predstavlja monopolističku konkurenciju.

Diferencijacija proizvoda predstavlja značajni uvjet u ostva-rivanju opisane tržišne strukture. Da bi nastupila diferencijacija uproizvodnji, potrebno je osigurati proizvodno-tehničke uvjete kojiće omogućiti opisanu diferencijaciju, a što se s obzirom na današnjistupanj tehnološkog napretka može unaprijed pretpostaviti. No,osim toga potrebno je utvrditi postoje li preferencije potrošača zarazličitim vrstama proizvoda. S obzirom na suvremene tendencije urazvoju potrošačkih preferencija i to se može također unaprijedpretpostaviti.

Preferencije potrošača važne su zbog njihovog utjecaja napotražnju potrošača koja dalje određuje strukturu međunarodnetrgovine. Kod analize potrošačkih preferencija moguća su dvapristupa: Spence-Dixit-Stiglitzov pristup i Lancasterov pristup kojiujedno identificiraju i dvije različite vrste preferencija. Te vrstepreferencija nisu međusobno isključive, te mogu istovremenopostojati kod svakog pojedinog potrošača.

Prema Spence-Dixit-Stiglitzovom pristupu potrošači iska-zuju preferencije za različitim vrstama proizvoda koje, kada sezajedno konzumiraju, povećavaju razinu korisnosti svakog


79

potrošača40. Pod pretpostavkom postojanja sličnih cijena svihraspoloživih vrsta proizvoda, smatra se da će potrošač uključitisvaku vrstu proizvoda u približno jednakim količinama u svojupotrošnju, te tako ostvariti maksimalnu korist. Ovakav tip preferen-cija za proizvođače znači jednostavan izbor jer je dovoljno da natržištu ponude one vrste proizvoda kojih do tada nije bilo i da na tajnačin zadovolje preferencije potrošača koji žele maksimiziratisvoju korist.

Kod preferencija Lancasterovog tipa pretpostavlja se dapotrošač izražava preferencije za jednom točno određenom vrstomproizvoda odgovarajućih obilježja41. U ovom slučaju predviđa se imogućnost "supstitucijske" potrošnje42 neke neidealne vrste proiz-voda koja će, u slučaju nedostupnosti idealne vrste, omogućitiostvarivanje željene razine korisnosti. Pritom je potrebna količinaneidealne vrste proizvoda veća što su njezina obilježja različitija odobilježja idealne vrste, a sa povećanjem razlika između njih, potro-šač je spreman platiti nižu cijenu za neidealnu vrstu. Zadovolja-vanje ovakvog tipa potrošačkih preferencija za proizvođače jeprilično teško jer zahtijeva točno promišljanje obilježja novog pro-izvoda, te dobro poznavanje segmenta tržišta kojemu se putem togaproizvoda obraćaju.

No, bez obzira na opisane razlike u tipovima individualnihpreferencija, na agregatnoj se razini praktički uvijek ostvarujupreferencije za različitim vrstama proizvoda, pa takve agregiranepreferencije određuju i potražnju potrošača. Ona je naime, određenaodnosom cijena raspoloživih vrsta proizvoda i njihovom specifika-cijom tj. obilježjima.

Analiza međunarodne trgovine u uvjetima nesavršene trži-šne strukture - na primjeru Chamberlinovog modela monopolističkekonkurencije, moguća je uz korištenje modela dimenzija 2×2×2.

40 Helpman/Krugman, 1986., str. 115.41 Vidjeti: Helpman/Krugman, 1986., str. 120.42 Takva mogućnost ostvaruje se uvođenjem tzv. Lancasterove funkcije

kompenzacije kao načinom zamjene potrošnje idealne vrste nekom neidealnomvrstom proizvoda.


80

U skladu s tim, pretpostavlja se da model sadrži dvije zemlje(A-zemlja, B-inozemstvo), pri čemu svaka od njih raspolaže sa dvaproizvodna faktora (rad i kapital) koje koristi u proizvodnji dvajuproizvoda (prehrambeni i industrijski proizvodi). Dalje se pretpos-tavlja da je tehnologija u objema zemljama jednaka i nepromje-njiva. To znači da istovrsni proizvodi u obje zemlje imaju jednakatehnička obilježja (jednake tehničke koeficijente), tj. da su proizve-deni prema jednakim funkcijama proizvodnje. Ova pretpostavkaolakšava njihovu usporedivost, te pojednostavljuje analizu međuna-rodne trgovine.

Prehrambeni proizvodi su po pretpostavci homogeni, te seproizvode uz konstantne prinose na obujam. Industrijski proizvodisu heterogeni (diferencirani), pri čemu se svaka vrsta proizvodi uzrastuće prinose na obujam. Ova pretpostavka vezana je, naime uzopću pretpostavku Chamberlinove analize o tržišnim uvjetima u"velikoj skupini". U tom slučaju postoji mogućnost slobodnogulaza poduzeća u određenu industriju i izlaza iz nje, pri čemu jesama veličina skupine, tj. broj poduzeća u njoj određen uvjetomneostvarivanja profita ili "ostvarivanjem nultih profita" (premaChamberlinu).

Poduzeća koja ulaze u određenu industrijsku granu sudjelujuu tzv. nekooperativnoj igri u kojoj trebaju odabrati vrstu proizvodakoju će proizvoditi, te utvrditi njezinu cijenu sukladno odlukamadrugih proizvođača (konkurenata) o vrsti i cijenama njihovih proiz-voda koje se sa aspekta spomenutog poduzeća smatraju zadanima.Prilikom odabira vrste proizvoda proizvođači se ponašaju u skladusa tipom potrošačkih preferencija za tim proizvodom. U slučajupostojanja preferencija Spence-Dixit-Stiglitzova tipa, bira se onavrsta proizvoda koju do tada nitko nije proizvodio, dok kod Lanca-sterovih preferencija vrstu proizvoda određuju vrste koje nudeneposredni konkurenti. No, bez obzira na tip preferencija, svaki seproizvođač, motiviran ostvarivanjem profita, želi svojom vrstomproizvoda izboriti za udjel na tržištu. Iako slobodni ulaz poduzeća ugranu i izlaz iz nje (po pretpostavci) onemogućuju ostvarivanjeprofita, ovaj motiv kod proizvođača ipak ostaje prisutan i utječe nanjihovo ponašanje. Želja za maksimiranjem profita utječe i na


81

cijene pojedinih vrsta koje se utvrđuju na razini jednakosti granič-nog prihoda i graničnog troška (p=MR=MC).

U želji da ostvari vlastiti udjel na tržištu, svaki će proizvo-đač proizvoditi različitu vrstu proizvoda i to ne samo u okvirupromatrane zemlje, već i u cijelom modelu. Stoga se može reći daneće postojati dvije firme (ni u zemlji, a niti na međunarodnomplanu) koje će proizvoditi istu vrstu proizvoda.

Po pretpostavci, ekonomija obujma je relativno mala štoomogućuje postojanje većeg broja firmi u grani, intenzivnijudiferencijaciju proizvoda i ostvarivanje tržišne strukture koja pred-stavlja monopolističku konkurenciju.

Neovisno o tipu individualnih preferencija koje posjeduju,potrošači ukupno izražavaju preferencije za različitim proizvodima.Pritom je potrebno naglasiti da su preferencije potrošača u analizi-ranim zemljama međusobno jednake, tj. identične.

Pretpostavke o proizvodnoj tehnologiji i potrošačkim pre-ferencijama su važne jer omogućuju provođenje diferenciraneproizvodnje i ostvarivanje uvjeta monopolističke konkurencije.

Analiza trgovine u ovom slučaju zahtijeva i uvođenje pris-tupa integrirane ekonomije pomoću kojega se u istom modelu moguobjediniti novi elementi u teoriji trgovine (rastući prinosi, ekono-mija obujma) i već postojeće spoznaje o trgovini (komparativneprednosti). Za razliku od tradicionalnog pristupa u analizi trgovinekoji polazi od dviju autarkičnih zemalja i analizira učinke njihovaotvaranja tj. stupanja u trgovinske odnose, pristup integriraneekonomije djeluje u suprotnom smjeru pretpostavljajući postojanjejedne jedinstvene (integrirane) ekonomije koja se dijeli na veći brojmanjih ekonomskih cjelina43. Ovakav "obrnuti pristup" relevantanje u analizi trgovine. Naime, kada su svi raspoloživi proizvodnifaktori raspoređeni u jednoj zamišljenoj ekonomiji, moguće ih je ucijelosti zaposliti (angažiranjem u različitim proizvodnjama), te

43 Ovaj pristup, poznat pod nazivom "priča o Samuelsonovu anđelu" izvorno je

koristio autor kako bi objasnio koncept izjednačavanja cijena proizvodnih faktora(Krugman, 1995., str. 1245).


82

tako ostvariti visoku učinkovitost njihove upotrebe kao i cijeleekonomije.

No, dijeljenje integrirane ekonomije na veći broj manjihekonomskih jedinica smanjuje učinkovitost upotrebe resursa kojisada ne mogu u cijelosti biti zaposleni. Ta činjenica, ali i pretposta-vka o postojanju ekonomije obujma u nekim granama koja potičeprostorno koncentriranje ekonomskih aktivnosti doprinosi smanje-nju ekonomske učinkovitosti u uvjetima postojanja više (samostal-nih) ekonomskih cjelina. Zato je analiza usmjerena ka utvrđivanjumogućnosti reproduciranja učinaka integrirane ekonomije putemtrgovine, tj. odgovaranja na pitanje može li trgovina biti dovoljnoučinkovita da otkloni neefikasnosti koje nastaju već samim posto-janjem različitih i međusobno neovisnih ekonomskih cjelina.Budući se pritom učinci integrirane ekonomije koriste kaosvojevrsna referentna veličina, potrebno je utvrditi i uvjete ostvari-vanja ravnoteže u integriranoj ekonomiji.

Da bi se ostvarila ravnoteža u integriranoj ekonomiji,trebaju biti ispunjeni određeni uvjeti, a oni su: ostvarivanje nultihprofita, izjednačavanje graničnih prihoda i graničnih troškova, tejednakost stupnja monopolske snage i stupnja ekonomije obujma.44

Pod pojmom ravnoteže u integriranoj ekonomiji podrazu-mijeva se ravnoteža na tržištu proizvodnih faktora i ravnoteža natržištu proizvoda. Ravnoteža na tržištu proizvodnih faktora podra-zumijeva da se ukupne raspoložive količine rada i kapitala ucijelosti utroše u proizvodnji različitih proizvoda; zahtijeva se,dakle jednakost ponude i potražnje za svakim proizvodnim fakto-rom. Zahtjev za ravnotežom na tržištu proizvoda je sličan.

U slučaju hrane, zahtijeva se da udjel izdataka na hranu uukupnim izdacima bude jednak udjelu hrane u BDP. Kada se toostvari, zahvaljujući automatizmu Walrasova zakona, isto vrijedi zatržište industrijskih proizvoda. Naime, prema Walrasovu zakonu45

pretpostavka o jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnjeimplicira da neravnoteža na jednom parcijalnom tržištu (npr. višak

44 Detaljnije vidjeti: Helpman, 1981., str. 316.45 Gandolfo, 1987., str. 41.


83

potražnje), treba biti eliminiran neravnotežom suprotnog predznakana nekom drugom parcijalnom tržištu (u apsolutnom izrazu jednakimanjak potražnje). Na taj način, ostvarivanje ravnoteže na jednomtržištu (hrane) automatski implicira ravnotežu i na drugom tržištu(industrijskih proizvoda).

U ovakvim uvjetima ostvaruju se ravnotežne cijene rada icijene kapitala, te cijene i outputa za svaku vrstu industrijskih proi-zvoda, kao i outputa hrane.

Analizu međunarodne trgovine u uvjetima Chamberlinovemonopolističke konkurencije, a temeljene na pristupu integriraneekonomije može se pratiti pomoću slike 1.

Slika1. Reproduciranje učinaka integrirane ekonomije putemtrgovine

B

B'

E

E'

C

Q

Q'

Cf

Cm

Pm

Pf

KK

L

L0

0*

Izvor: Helpman/Krugman, 1986., str. 140

Zatvoreni dijagram na slici 1 predstavlja integriranu ekono-miju pri čemu je vodoravnim koordinatnim osima prikazana ukupnaraspoloživa količina rada, a okomitim osima raspoloživa količinakapitala.

U skladu sa naprijed navedenim pretpostavkama modela,vektor 0Q (0Q=0*Q') prikazuje alokaciju resursa u proizvodnjuindustrijskih proizvoda, dok vektor 0Q' (0Q'=0*Q) prikazujeresurse alocirane na proizvodnju hrane. Naime, spomenuti vektorisvakom svojom točkom prikazuju razinu proizvodnje određenog


84

dobra, a koordinatne osi koje se mogu spustiti iz tih točaka prika-zuju količine proizvodnih faktora potrebne za realizaciju razineproizvodnje predočene jednom od tih točaka. Naravno, odnos pro-izvodnih faktora u svakoj je točki svakog pojedinog vektorakonstantan, te kao tehnički koeficijent predočava korištenutehnologiju proizvodnje. Ti elementi određuju i nagib, tj. položajspomenutih vektora u koordinatnom sustavu, pa se tako iz njihovanagiba u odnosu na koordinatne osi može zaključiti da je proizvod-nja industrijskih proizvoda relativno kapitalno intenzivna (vektor0Q), a proizvodnja hrane relativno radno intenzivna (vektor 0Q').

Sada se opisana jedinstvena ekonomija dijeli na dva dijela,tj. na dvije zemlje, tako da će ishodište za zemlju biti točka 0, a zainozemstvo 0*. No, stvarno formiranje dviju ekonomija nastupit ćekada se između njih raspodijele proizvodni faktori. Ipak, odmah sepostavlja pitanje kakva bi trebala biti raspodjela proizvodnihfaktora koja bi omogućila reproduciranje integrirane ekonomijeputem trgovine. Pod pretpostavkom zadržavanja proizvodnetehnologije onakvom kakva je postojala u integriranoj ekonomiji,trgovina će ispuniti opisanu ulogu samo ako je raspodjela rada ikapitala između zemlje i inozemstva takva da omogućuje njihovopuno zapošljavanje i ostvarivanje jedinstvenih cijena proizvodnihfaktora. To će se ostvariti ako točka raspodjele proizvodnih faktorabude smještena unutar paralelograma 0Q0*Q' koji svojim vekto-rima praktički predstavlja tehničke uvjete proizvodnje. Ovimzahtjevima odgovara točka E kao točka raspodjele proizvodnihfaktora46.

Raspodjela proizvodnih faktora između zemalja odredit će,uz zadanu tehnologiju i način njihova raspoređivanja na različiteproizvodnje u zemlji. Osi spuštene iz točke E omogućuju očitatiuzorak proizvodnje u zemlji i inozemstvu. Prema tom uzorku,zemlja će proizvoditi količinu industrijskih proizvoda (X) označenudužinom 0Pm, te hranu (Y) u količini od 0Pf. Inozemstvo će proiz- 46 Ako bi se točka raspodjele proizvodnih faktora nalazila izvan opisanog paralelog-

rama (npr. E'), tada se pri raspoloživoj proizvodnoj tehnologiji bez dodatnihpretpostavki (vidjeti: Helpman/Krugman, 1986., str. 227 ff.) ne bi mogli uposlitisvi proizvodni faktori, ne bi se ostvarila ravnoteža na tržištu proizvodnih faktora, tebi bilo vrlo teško utvrditi uzorak specijalizacije.


85

voditi PmQ industrijskih proizvoda i PfQ' hrane, što će dovesti dopotpune zaposlenosti svih raspoloživih resursa u modelu. Zbogpostojanja želje za iskorištavanjem ekonomije obujma u proiz-vodnji industrijskih proizvoda, zemlja i inozemstvo proizvodit ćerazličite vrste industrijskih proizvoda.

Da bi se utvrdio uzorak trgovine, osim proizvodnje trebautvrditi i potrošnju u modelu. Dijagonala 00* predstavlja takveraspodjele proizvodnih faktora između zemlje i inozemstva kojeosiguravaju njihovu jednaku relativnu raspoloživost. Naime, usvakoj točki te dijagonale, rad i kapital raspoređeni su izmeđuzemlje i inozemstva na način da je njihov odnos jednak u objezemlje, te da je taj odnos jednak zadanom odnosu rada i kapitala uintegriranoj ekonomiji.

U točki koja tu dijagonalu dijeli na dva jednaka dijela,zemlje imaju jednaku ne samo relativnu, već i apsolutnu raspoloži-vost proizvodnih faktora. Uz početnu pretpostavku da su uzrocipotrošnje dviju zemalja međusobno identični, može se dalje pretpo-staviti da oni svojim faktorskim sadržajem odgovaraju zadanomodnosu raspoloživosti rada i kapitala u modelu. To znači da sepotrošnja može nalaziti u bilo kojoj točki opisane dijagonale 00*.

Pravac BB' ima negativan nagib koji odgovara odnosucijena rada i kapitala. Budući se u Chamberlinovom modelu "velikeskupine" pretpostavlja neostvarivanje profita, tako zbroj faktorskihdohodaka predstavlja ujedno i ukupni dohodak, pa pravac BB'određuje i udjel zemlje i inozemstva u svjetskom dohotku (npr.0C/00* - udjel zemlje, C0*/00* - udjel inozemstva). Uzorak potro-šnje bit će određen onom točkom u kojoj se potrošnja (opisanadijagonalom 00*) izjednačava s ostvarenim dohotkom (opisanpravcem BB'), a to je točka C. Pomoću točke (potražnje) C može sezaključiti da će zemlja trošiti 0Cm industrijskih proizvoda i 0Cfhrane, dok će inozemstvo trošiti CmQ industrijskih proizvoda i CfQ'hrane.

Iz odnosa točke E i točke C može se donijeti zaključak ouzorku trgovine u opisanom modelu.

Želja za iskorištavanjem ekonomije obujma uzrokuje speci-jalizaciju zemalja u proizvodnji određenih vrsta proizvoda, a prema


86

jednoj od pretpostavki modela, te se vrste proizvoda striktno razli-kuju među proizvođačima jedne zemlje, ali i između zemalja. Kakosu, prema drugoj pretpostavci uzorci potrošnje svih potrošača (umodelu) identični, tako će se trgovina između zemalja odvijati nesamo između različitih sektora, već i unutar istog sektora proiz-vodnje, ali različitim vrstama proizvoda. Tako će zemlja izvozitiodređene vrste industrijskih proizvoda (CmPm), a uvoziti hranu(PfCf) i neke druge vrste industrijskih proizvoda, te će zbog većegudjela industrijskih proizvoda u njezinim izvoznim u odnosu nauvozne tijekove, ona biti neto-izvoznik tih proizvoda. Inozemstvoće izvoziti hranu, te će uvoziti industrijske proizvode u većoj mjerinego što će ih izvoziti, pa će postati neto-uvoznik industrijskihproizvoda.

U ovom slučaju nije moguće odrediti točne vrste proizvodau trgovinskim tijekovima, već se do zaključaka o karakteru trgovinemože doći putem faktorskog sadržaja proizvoda. Stoga je korisnonavesti i sljedeću tvrdnju: "... smisao trgovine u ovom slučaju jereproduciranje integrirane ekonomije putem razmjene utjelovljenihfaktorskih usluga; trgovina dobrima jednostavno predstavljasredstvo dolaženja do tog cilja."47

I ovdje se, naime potvrđuje pravilo da raspoloživost pro-izvodnih faktora određuje sadržaj trgovinskih tijekova. Tako uopisanom modelu u izvoznim tijekovima kapitalom bogate zemljedominira kapital, dok se u njezinim uvoznim tijekovima nalazi unjoj relativno oskudni proizvodni faktor - rad. U izvozu radomobilnog inozemstva dominira rad, dok u njegovim uvoznim tije-kovima pretežni udjel pripada kapitalu kao relativno oskudnomproizvodnom faktoru.

No, zanimljivo je usporediti i uvozno-izvozne tijekovesvake od zemalja. Naime, i u uvoznim i u izvoznim tijekovimakako zemlje, tako i inozemstva sudjeluju proizvodi istih faktorskihkarakteristika (različite vrste industrijskih proizvoda) što predstav-lja novu spoznaju u odnosu na tumačenja tradicionalne teorijemeđunarodne trgovine. Ovakvi trgovinski tijekovi (u kojimadominiraju različite vrste određenog proizvoda) predstavljaju 47 Krugman, 1995., str. 1247.


87

intraindustrijsku trgovinu koja bi postojala i u uvjetima jednakeraspoloživosti proizvodnih faktora među zemljama. Ovaj obliktrgovine nastaje zahvaljujući ekonomiji obujma i postojanju rastu-ćih prinosa, te se najčešće javlja između ekonomija sličnih obilježja(npr. raspoloživost proizvodnih faktora, ostvareni stupanj gospo-darskog razvitka i sl.).

Postojanje intraindustrijske trgovine ne isključuje i interin-dustrijsku ili međusektorsku trgovinu između zemalja, a kojudetaljno opisuje tradicionalna teorija trgovine (npr. Heckscher-Ohlinova teorija). U iznesenom primjeru inozemstvo izvozi hranu(radno-intenzivni proizvod) u zemlju, a ovakav tijek trgovine uzro-kovan je razlikama u raspoloživosti proizvodnih faktora međuzemljama, tj. relativno većom obilnošću rada u inozemstvu.Interindustrijska trgovina rezultat je postojanja komparativnihprednosti i kao takva, intenzivna je između zemalja koje sumeđusobno različite (prema raspoloživosti proizvodnih faktora).

Ovakav pristup omogućuje razmatranje trgovinskih tijekovau njihovoj cjelovitosti, te bolje prilagođavanje mjera ekonomskepolitike željenim ciljevima što je posebno značajno za zemlje utranziciji, s obzirom na nužnost njihovog kvalitetnijeg uključivanjau međunarodnu razmjenu. Osim toga, opisana je metoda i u anali-tičkom smislu kvalitetna jer uspješno analizira neke slučajeve umeđunarodnoj trgovini koje tradicionalna teorija nije tretirala.Konačno, teorija međunarodne trgovine sada nudi kvalitetno objaš-njenje motiva trgovine izvan komparativnih prednosti, tj.objašnjava što pokreće trgovinu kada se razlike među zemljamasmanjuju (ili ako one potpuno nestanu).

Kao daljnje prednosti pristupa integrirane ekonomije uanalizi međunarodne trgovine može se navesti sljedeće48:

1. Detalji o tržišnoj strukturi (monopolistička konkurencija idiferencijacija proizvoda) neutralni su u odnosu na objašnjenjemotiva i uzorka trgovine.

2. Komparativne prednosti i ekonomija obujma kao motivi trgo-vine mogu uspješno (ko)egzistirati u modelima trgovine.



88

3. Zbog kompatibilnosti opisanih motiva trgovine pretpostavkarastućih prinosa može se shvatiti kao način nadogradnje tradici-onalne teorije, a ne njezinog dovođenja u pitanje.

Lokacija ekonomskih aktivnostiTradicionalna teorija međunarodne trgovine nije uključivala

u analizu neke elemente koji se u međunarodnim trgovinskimtijekovima svakodnevno javljaju, te tako ostvaruju značajni utjecajna njih. U te elemente spadaju npr. rastuća trgovina specijalizira-nim inputima, rastući udjel multinacionalnih poduzeća u ukupnojsvjetskoj razmjeni, te transportni troškovi koji su s aspekta prostor-nog smještaja proizvodnje i ekonomskih aktivnosti posebnoznačajni49. Iako niti opisani pristup integrirane ekonomije neuključuje troškove transporta, on ipak pruža mogućnost analizeučinaka transportnih troškova na tijekove međunarodne trgovine.

Jedan od mogućih načina uključivanja transportnih troškovau analizu jest i pretpostavka da ti troškovi mogu alternativnopoprimiti ekstremne vrijednosti. Oni, naime mogu biti zanemarivoniski čime ne utječu na međunarodne tijekove proizvoda, pa stogatakve proizvodne koji praktički nemaju transportne troškovenazivamo tradable. No, troškovi transporta za pojedine proizvodemogu biti toliko visoki da djeluju prohibitivno i sprječavaju trgo-vinu tim proizvodima koji zbog toga postaju nontradable. Razliko-vanje trgovinskih tijekova s obzirom na visinu transportnihtroškova važno je zbog njihovog utjecaja na uvjete ostvarivanjaintegralne ravnoteže50.

No, drugi mogući način uključivanja transportnih troškova uanalizu međunarodne trgovine, koji je realniji, značajan je jeromogućuje sagledavanje jedne nove dimenzije koja utječe na trgo-vinu, a to je lokacija ekonomskih aktivnosti. U ovom se slučajupretpostavlja postojanje transportnih troškova vrijednosti nižih odprohibitivne. Osim što je realniji od prethodnog, ovaj slučaj

49 Vidjeti: Helpman/Krugman, 1986., str. 211.50 Detaljnije vidjeti: Helpman/Krugman, 1986., str. 197.


89

afirmira i economic geography51 kao novi pristup u analizi međuna-rodne trgovine.

Dva značajna elementa koji u ovom slučaju utječu na odlukuo lokaciji su ekonomija obujma i transportni troškovi, pri čemuekonomija obujma teži koncentrirati ekonomske aktivnosti, dok ihtransportni troškovi disperziraju u prostoru i nastoje približiti tržiš-tima. Snaga utjecaja svakog pojedinog elementa odredit će ikonačni ishod njihove interakcije52.

Uvođenjem koncepta economic geography, međunarodnatrgovina dobila je prostornu dimenziju. Naime, tradicionalna teorijaanalizirala je trgovinu kao aktivnost koja se odvija između dvijezamišljene točke određene tek specifičnostima u raspoloživostiresursa - proizvodnih faktora - pri čemu su se tehnologija, te ukusipotrošača po pretpostavci smatrali identičnima između te dvijezemlje. Economic geography uzima u obzir i obilježja lokacija nakojima se odvijaju ekonomske aktivnosti, a koje na taj način utječuna tijekove međunarodne trgovine, te tako zalazi u područje lokali-zacije (prostornog smještaja) ekonomskih aktivnosti.

Sagledavanje opisane problematike i razvoj economicgeography omogućilo je uvođenje novih pretpostavki u analizumeđunarodne trgovine, a to su nesavršena konkurencija i rastućiprinosi na obujam. Upravo ove pretpostavke određuju i obilježjeeconomic geography, a to je analiza prostorne koncentracijeekonomskih aktivnosti. Ona je potaknuta postojanjem ekonomijeobujma i željom za iskorištavanjem rastućih prinosa na obujam. Zarazliku od nove teorije trgovine koja se je temeljila na pretpostavcitzv. interne ekonomije obujma, economic geography naglašavaulogu eksterne ekonomije obujma koja, ostvarujući se na razini 51 Iako u doslovnom prijevodu glasi "ekonomska geografija", pojam economic

geography ne označava tradicionalnu ekonomsku disciplinu kao što je ekonom-ska geografija; economic geography predstavlja sintezu međunarodne trgovine iregionalne ekonomije.

52 Ako je npr. učinak ekonomije obujma snažniji od učinka transportnih troškova,tada će koristi koje nastaju uslijed povećanja obujma proizvodnje kompenziratipostojeće transportne troškove, te će se u tom slučaju industrija koncentrirati naodređenoj lokaciji. Vrijedi i obrnuti slučaj.


90

jedne industrijske grane ili neke slične grupacije poduzećapotiče aglomeriranje, tj. njihovu prostornu koncentraciju (Mar-shallov koncept).

Analiziranje lokacije ekonomskih aktivnosti je značajnozbog utjecaja kojega lokacija ima na dinamiku i dugoročni uravno-teženi gospodarski rast i razvoj. Ta važnost još je veća u slučaju(vrlo) velikih zemalja, ali i u slučaju zemalja koje su geografskivrlo raznolike poput Hrvatske, koja usto ima i veliki broj regijakoje zahtijevaju specifični i diferencirani pristup u poticanju nji-hovog razvoja (npr. pogranične regije, regije sa vrlo "plitkim"zaleđem, otoci i sl.).

Osim toga, danas su u razvijenim zemljama svijeta prisutnikoncepti prema kojima sagledavanje regionalnih specifičnosti pred-stavlja ključ gospodarskog napretka, pa stoga regije postajuznačajni nositelji rasta i razvoja, te osnovne jedinice međunarodnerazmjene53. Sagledavanje prostornih specifičnosti regija kao mjestalokacije ekonomskih aktivnosti predstavlja značajni doprinosnjihovom uravnoteženom rastu.

Konačno, economic geography omogućuje kvalitetnijesagledavanje uzroka nastanka i razvoja pojedinih industrijskihaglomeracija. Doduše, ona ukazuje na to da često puta nije mogućeutvrditi ekonomski objašnjive razloge nastanka tih aglomeracija, teda se može raditi o povijesnoj slučajnosti ili nekoj podudarnostikoja je potaknula lokalizacijske procese ekonomskih aktivnosti.Ipak, u objašnjavanju uvjeta razvoja industrijskih aglomeracija, onanudi zanimljive spoznaje.

Economic geography kao razloge opstanka i razvitka lokali-zacijskih procesa spominje tri čimbenika, a to su: rastući prinosi,transportni troškovi i (lokalna) potražnja. Naime, uz dovoljnosnažni učinak ekonomije obujma, poduzeća će se koncentrirati naodređenoj lokaciji odakle će moći efikasno opsluživati cijelotržište. Ta odabrana lokacija bit će ona koja će osigurati minimalnetransportne troškove, a to je u pravilu ona lokacije koja ima do-

53 O modelima lokacije, aglomeriranja i trgovine, te o općem modelu međuregio-

nalne trgovine detaljnije vidjeti: Asilis/Rivera-Batiz, 1994., str. 359.


91

voljno veliku domaću potražnju. Budući je veličina domaće potraž-nje upravo proporcionalna broju poduzeća lociranih na tom tržištu,potvrđuje se tzv. cirkularna veza, tj. međuovisnost između opisanihčimbenika. Ona stoga predstavlja unutarnju snagu određene aglo-meracije koja joj daje vitalnost i omogućuje nesmetano funkcioni-ranje čak i u značajno izmijenjenim tržišnim uvjetima54.

Alfred Marshall utvrdio je postojanje tri razloga (koristi)lokalizacije, i to:

1. stvaranje kritične mase specijalizirane radne snage na tržišturada,

2. ponuda specijaliziranih inputa i usluga,

3. tehnološki "spilover".

Stvaranje tržišta rada sa kritičnom masom radne snage odre-đenog profila važno je kako za poduzeća tako i za radnike jeromogućuje nesmetano odvijanje (i rast) proizvodnje, te olakšavazapošljavanje radne snage specifičnog profila. Osim što se na tajnačin (barem na regionalnoj razini) može uspješno otkloniti ilibarem ublažiti strukturna nezaposlenost, moguće je održati i visokuefikasnost radne snage koja kontinuiranim radom "u struci" (bezdužih razdoblja nezaposlenosti ili čak prekvalifikacija) kvalitetnodoprinosi učinkovitosti proizvodnje i njezinoj konkurentnosti.

Marshall dokazuje ovu prednost lokalizacije uspoređujućiučinke postojanja poduzeća na dvama međusobno odvojenim tržiš-tima s učincima njihova funkcioniranja na jednom jedinstvenomtržištu55. Kao osnovni motiv stvaranja jedinstvenog tržišta radapokazuje se želja poduzeća i radnika za izbjegavanjem neizvjesno-sti koja se javlja u slučaju odvojenih tržišta u vidu nemogućnostirealizacije povećanja proizvodnje ili nemogućnosti zapošljavanja"prekobrojnih" radnika u uvjetima pada proizvodnje. Takve pojavejavljaju se zbog "ograničenog", tj. manjeg tržišta rada, te zbogmonopsonističkog položaja poduzeća kao jedinog potražitelja zaradom (u slučaju nezaposlenosti). Stvaranjem jedinstvenog tržišta 54 Primjer američkog industrijskog pojasa (detaljnije vidjeti: Krugman, 1991., str.11.)

55 Krugman, 1991., str. 38


92

rada, vjerojatnost opisanih neizvjesnosti je puno manja. U tomslučaju, naime, pod pretpostavkom da različita poduzeća istovre-meno prolaze kroz različite faze poslovnog ciklusa, radna snagapočinje fluktuirati među poduzećima što znatno stabilizira tržišterada56.

Očekivana želja poduzeća da ostvari monopsonistički polo-žaj na manjem tržištu rada se u stvarnosti neće realizirati upravozbog opisane neizvjesnosti (u realizaciji mogućeg porasta proizvo-dnje), ali i zbog želje poduzeća da iskoristi prednosti ekonomijeobujma koja u tom slučaju poduzeću donose veće koristi negonjegov eventualni monopsonistički položaj na tržištu rada. Naime,radna snaga potiče aglomeriranje ekonomskih aktivnosti putemnjezine tendencije da koncentriranjem na većim tržištima osigurabolje mogućnosti zapošljavanja.

Povećana ponuda specijaliziranih inputa i usluga daljnja jeprednost procesa lokalizacije. Pritom je posebno važno istaknuti daje postojanje rastućih prinosa u proizvodnji specijaliziranih inputavrlo važno za ostvarivanje ove prednosti. To će biti dodatni poticajkoncentriranju ove proizvodnje, te uvjet njezine učinkovitosti (inižih cijena poluproizvoda) kao i raznovrsnije ponude poluproiz-voda. Ovo je u skladu i sa tendencijama razvoja komparativnekonkurencije koju potiče lokalizacija, a koja jača svijest omeđuovisnosti poslovnih subjekata i potrebi razvijanja partnerskihodnosa povjerenja i različitih oblika suradnje.

Tehnološki "spiloveri" predstavljaju eksternaliju za firmu ijavljaju se u obliku "prelijevanja" znanja između prostorno bliskihpoduzeća. Ovi "spiloveri" značajni su kao faktor lokalizacije za svapoduzeća neovisno o stupnju razvoja tehnologije koju ona koriste.Stoga, tehnološke "spilovere" treba shvatiti ne samo kao načinširenja velikih tehničkih otkrića, već i kao način rasprostiranja"malih" saznanja o mogućnostima tehnološkog unapređenja odre-đenog proizvodnog procesa.

56 Iako Marshall ovaj primjer temelji na postojanju fiksnih nadnica, zaključak se

može primijeniti i na slučaj fleksibilnih nadnica koje u uvjetima jedinstvenog(većeg) tržišta rada znatno slabije osciliraju.


93

Važnost i uloga opisanih razloga lokalizacije povijesno semijenja ovisno o tehnološkom razvoju na način da nova tehnologijarelativizira važnost ponude specijalizirane radne snage ili specijali-ziranih inputa kao elemenata lokalizacije ekonomskih aktivnosti.No, paralelno sa tim procesima razvijaju se i nove industrije koje selokaliziraju i iz međusobne interakcije na jedinstvenom prostoruostvaruju koristi i uvjete daljnjeg razvoja i tehnološkog sazrije-vanja, otvarajući prostor za buduće lokaliziranje nekih novihindustrija.

Jedan od oblika lokalizacije ekonomskih aktivnosti jest istvaranje poduzetničkih okruga.

Poduzetnički okruzi i međunarodna trgovinaPoduzetnički okrug57 predstavlja jednu kompleksnu pojavu,

te je stoga teško jednom definicijom obuhvatiti njegovu višeznač-nost i sva njegova obilježja. Ipak, može se reći da poduzetničkiokrug predstavlja sustav malih i srednjih poduzeća koja su koncen-trirana na jednom relativno ograničenom geografskom području, temeđusobno okomito (i vodoravno) integrirana i snažno uključena ulokalno društveno i kulturno okruženje, te povezana s organimavlasti na lokalnoj razini. Složeni odnosi koji se uspostavljaju unutarovako opisanog sustava omogućuju ostvarivanje pozitivnih učinakaeksterne ekonomije kao daljnjeg značajnog obilježja poduzetničkogokruga.

Jedno od najznačajnijih obilježja poduzetničkog okruga jestekonomska struktura u kojoj dominiraju poslovnim odnosimapovezana (okomito integrirana) mala i srednja poduzeća58 (MSP).Specifičnosti i prednosti MSP jamče ujedno i značajne prednostipoduzetničkih okruga u cjelini. Naime, MSP imaju fleksibilnu 57 Izvorni naziv za ovaj oblik lokalizacije je "industrial district" što se prema

dogovoru prevodi kao poduzetnički okrug. Razlozi za to su: činjenica da sedanas, osim sekundarnih (npr. industrija), sve više lokaliziraju i tercijarnedjelatnosti, te važnost razvoja poduzetništva putem ovih organizacijskih oblikaproizvodnje, posebno u tranzicijskim zemljama.

58 Iako Marshall izvorno nije spominjao mala i srednja poduzeća, on ih je uveo uanalizu govoreći o lokalizaciji "malog biznisa".


94

unutarnju organizaciju i snažno izraženu poduzetničku funkcijukoje im omogućavaju brzo i jednostavno prilagođavanje izmije-njenim tržišnim uvjetima, te potpunije iskorištavanje tržišnihmogućnosti. To čini i cjelokupni okrug fleksibilnijim, te muosigurava značajnu stabilnost čak i u uvjetima snažnih gospodar-skih promjena i tržišnih oscilacija.

Značajni element koji omogućuje ostvarivanje opisaneprilagodljivosti poduzeća je fleksibilna radna snaga zaposlena upoduzeću. Struktura radne snage predstavlja, naime, daljnji važnielement u identificiranju poduzetničkog okruga, a u velikoj je mjeriodređena ekonomskom strukturom okruga.

Empirijska istraživanja poduzetničkih okruga Italije59 poka-zala su da veliki broj MSP predstavlja dio tzv. "obiteljskog biznisa"(kojim se obitelji često bave kao dodatnim izvorom zarade) ukojemu dominiraju industrijski radnici i poduzetnici, uz relativnovisoki udjel žena. To, naravno, iz strukture zaposlenosti ne isklju-čuje i radnike koji ne pripadaju obitelji. Različite funkcije (vlasni-čka, upravljačka, poduzetnička) često su utjelovljene u jednojosobi, a formalni oblici zaposlenosti su također različiti. U MSPovoga tipa postoji relativno mali broj stalno zaposlenih dok sedrugi radnici unajmljuju prema potrebi (i poslovnim mogućnos-tima) spremni na fleksibilne uvjete rada u cilju iskorištavanjaposlovnih mogućnosti.

No, kako se lokaliziranje sve intenzivnije širi unutar djelat-nosti tercijarnog sektora (trgovina na veliko, logističke i marketin-ške usluge, bankarstvo i osiguranje i sl.), tako i u socijalnojstrukturi poduzetničkog okruga danas sve više dominiraju mana-geri, poduzetnici i tzv. "bijeli ovratnici".

Brojne analize poduzetničkih okruga60 ukazuju da poduzećasmještena u njima ostvaruju više (i rastuće) stope zaposlenosti uodnosu na nacionalne prosjeke što se može objasniti njihovomizrazitom prilagodljivošću različitim tržišnim situacijama, pri čemu 59 Zbog visokog stupnja lokalizacije ekonomskih aktivnosti i poduzetničke tradicije,

Italija predstavlja dobar primjer za analizu poduzetničkih okruga (vidi: Sforzi,1991.).

60 Npr. Cappelin, 1998.


95

u strukturi dominiraju zaposleni u sekundarnom i (sve više) terci-jarnom sektoru. U velikom broju slučajeva pokazuje se i značajnaizvozna orijentacija tih poduzeća. Tehnološki napredak u MSP imaoblik postupnih ("malih") promjena i unapređenja temeljenih naučinku kumuliranja znanja i iskustva.

Iako poduzetnički okrug predstavlja jedan oblik pros-torne aglomeracije, sama fizička obilježja prostora nemajuznačajnu ulogu u determiniranju poduzetničkog okruga. Naime,budući suvremeni tehnološki napredak (prometnice, komunikacije isl.) relativizira pojam regionalne cjeline, u analizi poduzetničkogokruga se kao kriterij koristi geografski (tj. geografsko-socijalni)uzorak. Prema ovom kriteriju zahtijeva se relativna samodostat-nost61 okruga, tj. ostvarivanje "...najvišeg mogućeg stupnjameđudjelovanja između njegovih sastavnih dijelova, tj.rezidencijalnih i proizvodnih lokacija, definirajući na taj načinnjegove vlastite funkcijske granice."62 To praktički zahtijeva ostva-rivanje ukupnosti društvenog i ekonomskog života unutar okruga,tj. njegovu sposobnost da samostalno, vlastitim resursima ostvarujeekonomske aktivnosti.

Smisao poduzetničkog okruga jest da se putem prostornekoncentracije poduzeća ostvari njihovo međusobno poslovno pove-zivanje, tj. njihovo okomito (i vodoravno) integriranje. Snagapoduzetničkog okruga proizlazi upravo iz okomitog integriranjapojedinih poduzeća u kojemu ona pripadaju različitim fazama širegtehnološkog procesa. Na taj način, veliki broj poduzeća osiguravatržište za svoje (polu)proizvode već unutar samog okruga.

Ovako opisano okomito integriranje firmi vodi stvaranjuclustera kao sustava međusobno "podupirućih" i nadopunjujućihdjelatnosti koje su kao različite faze jednog šireg tehnološkogprocesa međusobno poslovno povezane, te tako doprinose razvojukonkurentskih prednosti i jačanju tržišnih pozicija poduzeća.Upravo okomito integriranje firmi omogućuje im stvaranje ("vlas-

61 Ovaj pojam treba uvjetno shvatiti, tj. kao sposobnost poduzetničkog okruga da se

koristeći vlastite resurse nesmetano razvija što ne dovodi u pitanje njegovugospodarsku (i društvenu) otvorenost prema okruženju.

62 Sforzi, 1991., str. 157


96

titog") stabilnog tržišta unutar okruga kao svojevrsne zaštite odiznenadnih tržišnih šokova "sa strane".

Ovakvo relativno malo tržište (unutar poduzetničkogokruga) omogućuje ostvarivanje transparentnih odnosa što dopri-nosi boljem spoznavanju tržišnih međuovisnosti i razvojukooperativne konkurencije u okviru koje se razvijaju odnosi partne-rstva i međusobnog uvažavanja interesa gospodarskih subjekata. Uovakvim uvjetima, a kao posljedica okomite integracije, dolazi doporasta raspoloživih vrsta proizvoda (i proizvodnih inputa) čime sedoprinosi općoj razini učinkovitosti proizvodnje i kvaliteti proiz-voda) u poduzetničkom okrugu.

Važno obilježje poduzetničkog okruga je i čvrsta inkorpori-ranost poduzeća u društveno i kulturno nasljeđe okruga, pri čemuupravo ta interakcija predstavlja najznačajniju specifičnost po-duzetničkog okruga. Društveni uvjeti okruga koji prožimaju iposlovnu sferu djeluju kao snažni korektivnih mehanizam odnosaunutar poduzetničkog okruga. U uvjetima transparentnog tržišta (imeđusobnog prožimanja privatnih i poslovnih kontakata), poslovniodnosi se često puta temelje i na međusobnom povjerenju i prihva-ćanju nepisanih pravila ponašanja. Nepridržavanje tog svojevrsnogkodeksa povlači za sobom reakcije poslovnog okruženja u vidusmanjivanja obujma ili čak prekidanja poslovne suradnje sa prek-ršiteljima kodeksa. Ovi uvjeti odražavaju se i na odgovorni odnosradne snage prema poslu koja je često puta spremna prihvatitiizmijenjene uvjete rada u cilju ostvarivanja radnog zadatka i ciljevapoduzeća. Sukladno tome, razvija se i korektni odnos poslodavcaprema uposlenim radnicima.

Ovakvi uvjeti doprinose i jačanju već opisane kooperativnekonkurencije i ostvarivanju vrlo bliskih i intenzivnih poslovnihkontakata između poduzeća koja zadovoljavajući svoje poslovneinterese doprinose i ostvarivanju općeg dobra. Upravo taj utjecaj naopće dobro (kao svojevrsni "spilover") pojačava pozitivni učinakinterakcije koja se ostvaruje unutar poduzetničkog okruga.

Svijest o socijalnoj dimenziji (društvenog) života u podu-zetničkom okrugu doprinosi jasnijem sagledavanju i rješavanjuprisutnih problema (socijalnih, ekoloških, infrastrukturnih, razvoj-


97

nih i sl.) stvarajući na taj način kvalitetne uvjete za uravnoteženidugoročni ekonomski rast i društveni razvoj.

Ovo posljednje zahtijeva i angažiranje institucija lokalne (isredišnje) državne vlasti koja bi razvojnom politikom (poticajnimprogramima razvoja, financijskim potporama i savjetodavnomulogom) trebala poduprijeti ostvarivanje željenog ekonomskograzvoja poduzetničkih okruga i regija u kojima se oni nalaze.

Opisana interakcija poslovne sfere, šireg društvenog okru-ženja i institucija javne vlasti u okrugu stvara gustu mrežu odnosa irezultirajućih pozitivnih učinaka koji predstavljaju eksternuekonomiju.

Prema novoj teoriji trgovine međunarodna razmjena javljase kao posljedica želje za iskorištavanjem prednosti ekonomijeobujma (opadajući proizvodni troškovi po jedinici, rastući prinosina obujam). Da bi se to ostvarilo, proizvodni faktori se koncentri-raju u određenim sektorima, odnosno nastupa specijalizacija umanjem broju proizvodnih djelatnosti. U takvim se uvjetima potra-žnja ekonomskih subjekata za raznovrsnim proizvodima (željenarazina korisnosti) zadovoljava putem međunarodne trgovine. Stogaje međunarodna trgovina, u uvjetima nesavršene konkurencijemotivirana željom za ostvarivanjem rastućih prinosa na obujam, a uosnovi određena raspoloživošću proizvodnih faktora kao oblikomkomparativnih prednosti svake pojedine zemlje.

Spomenuto koncentriranje proizvodnih aktivnosti i ostvari-vanje prednosti koje iz toga slijede moguće je ostvariti putempoduzetničkih okruga. Pritom je osnovna prednost poduzetničkihokruga uključivanje ne samo ekonomske, već i geografske i soci-jalne dimenzije određenog prostora u analizu ekonomskih učinaka.Na taj način poduzetnički okrug osim što omogućuje provođenjemeđunarodne trgovine, dodatno doprinosi stvaranju uvjeta zakvalitetno uključivanje zemlje u međunarodne trgovinske tijekove ito prvenstveno putem jačanja konkurentnosti njezinih poduzeća.

Jedno od najznačajnijih obilježja poduzetničkog okruga,koje doprinosi jačanju konkurentnosti lokalnih poduzeća jesttehnološko inoviranje. Naime, mala i srednja poduzeća koja prevla-davaju u poduzetničkom okrugu u stanju su, zahvaljujući


98

fleksibilnoj organizacijskoj strukturi i uključenosti radnika u razli-čite faze proizvodnog procesa neprestano vršiti unapređenja uproizvodnji i na taj način ostvariti različite oblike inoviranja63.

Shvaćanje tehnološkog napretka u poduzetničkom okrugu,prema Rosenbergovoj definiciji64, znatno se razlikuje od tradici-onalnog shvaćanja razvoja tehnologije. Naime, u uvjetima nedo-voljno razvijene strukture poslovnih funkcija u malim i srednjimpoduzećima, te nepostojanja sektora istraživanja i razvoja u kojimabi se tehnologija sustavno proučavala, tehnološki razvoj u poduzet-ničkom okrugu ima oblik postupnih, malih promjena kao unapre-đenja tehnološkog procesa koji nastaje zahvaljujući kumuliranomznanju i iskustvu radnika. Pritom, njihovi neformalni kontakti uvelikoj mjeri doprinose širenju postojećih i stjecanju novih znanja iiskustava stvarajući na taj način uvjete za daljnje inoviranje kaopretpostavke jačanja konkurentnosti poduzeća, ali i okruga ucjelini.

No, osim poticajnih uvjeta za ostvarivanje kontinuiranogtehnološkog napretka, specifičnost poduzetničkih okruga su i vrlointenzivne veze ekonomskih subjekata međusobno, ali i sa lokal-nom društvenom sredinom i lokalnim institucijama vlasti. Na tajnačin, uspostavlja se mreža odnosa povezanosti koji u uvjetimatransparentnog tržišta omogućuju razvoj različitih oblika suradnje ipozitivne interakcije između spomenutih subjekata. Upravo tajintegrativni učinak koji prelazi okvire ekonomske sfere predstavljaznačajnu prednost poduzetničkog okruga65.

Da bi poduzetnički okrug mogao funkcionirati na opisaninačin i ostvarivati svoje prednosti, potrebno je, putem clustera,tržišno povezati različite proizvodnje smještene u okrugu. To značida se u poduzetničkom okrugu osim proizvodnje finalnih proizvodamože vršiti izrada poluproizvoda i obrada inputa, proizvodnjakapitalne opreme (za proizvodnju finalnih proizvoda), kao i vršenje

63 Inoviranje može poprimiti neke od sljedećih oblika: proizvodnja novog proizvoda,

korištenje novog poluproizvoda ili inputa, razvoj nove metode proizvodnje, novinačini plasmana i distribucije, prodaju na novom tržištu i sl.

64 Brusco, 1991., str. 251.65 O vrstama veza koje se pritom uspostavljaju detaljnije vidjeti: Rabellotti, 1997.


99

pratećih usluga. Na taj se način unutar samog okruga razvijastabilno "interno" tržište koje predstavlja značajan element u ostva-rivanju fleksibilnosti poduzetničkog okruga i jačanja konku-rentnosti lokalnih poduzeća.

Specifičnosti poduzetničkog okruga omogućavaju afirmi-ranje jednog novog koncepta prednosti u trgovini, a to su konku-rentske prednosti.

Prema tradicionalnoj teoriji međunarodne trgovine, kompa-rativne prednosti (raspoloživost proizvodnih faktora) određujuspecijalizaciju i strukturu trgovine pojedinih zemalja. Na taj način,zemlje su u svojim ekonomskim aktivnostima u velikoj mjeri odre-đene svojim komparativnim prednostima. No, koncept konku-rentskih prednosti relativizira značenje komparativnih prednostistavljajući veći naglasak na ulogu tehnologije kao determinantespecijalizacije i strukture trgovinskih tijekova. To znači da svakazemlja mjerama ekonomske politike, a posebno politike tehno-loškog razvoja može utjecati na ostvarivanje željene gospodarskestrukture i poticati ekonomsku efikasnost, te na taj način doprinijetidugoročnom gospodarskom rastu i razvoju. Pritom je posebnovažno naglasiti potrebu poticanja efikasnosti i tehnološkog razvojau svim "nadopunjujućim" djelatnostima čime se dugoročno osna-žuju konkurentske prednosti svih poduzeća iz okruga povezanih ucluster.

Za male ekonomije poput Hrvatske koje nemaju izrazitihkomparativnih prednosti, koncept konkurentskih prednosti predsta-vlja kvalitetnu osnovu za utvrđivanje strategije uspješnog uključi-vanja u tijekove međunarodne trgovine. U tom slučaju potrebno jeu okviru ekonomske politike odrediti razvojne prioritete i sustav-nim razvojem tehnologije i poticanjem ekonomske efikasnostiomogućiti jačanje konkurentnosti svih, a posebno izvoznih sektorau nacionalnom gospodarstvu.

Upravo na temelju ovakvog pristupa, Italija je ostvarilaznačajan udjel u međunarodnoj trgovini. Gospodarska struktura ukojoj dominiraju mala i srednja poduzeća organizirana u poduzetni-čkim okruzima pokazale su se kao izrazita prednost u proboju nasvjetsko tržište. Njihova osnovna prednost su organizacijska fleksi-


100

bilnost i mogućnost vođenja fleksibilne poslovne strategije kojedodatno potiču intenzivni poslovni odnosi između poduzeća. To imomogućuje da neprestano mijenjaju uloge66, te da na taj načinpoduzeća iz okruga, neopterećena međusobnim suparništvom,funkcioniraju kao jedan veliki sustav iskorištavajući u cijelostiposlovne mogućnosti na tržištu. Takva poslovna strategija zajednosa fleksibilnim oblicima zapošljavanja radne snage omogućujekvalitetno uključivanje na svjetsko tržište.

Talijansko iskustvo sa poduzetničkim okruzima potvrđujeovaj oblik organiziranja proizvodnje kao vrlo uspješni način uklju-čivanja u međunarodnu razmjenu. Naime, sredinom 80-ih godina67

u strukturi ukupnog izvoza Italije dominirao je izvoz kožne obuće sudjelom od 4,16%, što predstavlja 32,8% svjetskog izvoza kožneobuće. Na drugom mjestu nalazi se izvoz nakita od plemenitogmetala s udjelom od 2,90% u ukupnom talijanskom izvozu koji činiskoro 50% svjetskog izvoza, dok se na trećem mjestu nalazi izvozkeramičkih pločica (1,10% udjela u nacionalnom izvozu) koji pred-stavlja 56,6% svjetskog izvoza keramičkih pločica68. Sve trispomenute djelatnosti tradicionalno su organizirane upoduzetničkim okruzima i očigledno snažno izvozno orijentirane.

Tako npr. Italija svojom proizvodnjom keramičkih pločicačini 30% svjetske proizvodnje tog proizvoda i predstavlja najjačegsvjetskog izvoznika čijih se čak 50% proizvodnje plasira na među-narodno tržište. Pritom je proizvodnja keramičkih pločica vrlolokalizirana, te se u regiji Reggio-Emilia ostvaruje oko 85%domaće proizvodnje koja angažira gotovo 80% ukupne radne snagezaposlene u toj industriji.

Tradicionalno poznavanje tehnologije izrade keramičkihpločica, ali i neprestano inoviranje omogućili su ostvarivanje proiz-vodnje cjenovno i kvalitativno konkurentnih proizvoda. No, konku- 66 Tako je npr. u jednom poslu određeno poduzeće glavni ugovarač, a sva ostala

poduzeća u okrugu su podugovarači koji rade različite doradne poslove za njega.U nekom drugom poslu, uloge se mogu promijeniti.

67 Budući se radi o visokom stupnju agregiranja prezentiranih podataka, može sepretpostaviti da u proteklom razdoblju nisu nastupile značajne promjene njihovihveličina.

68 Porter, 1989., str. 423; može se vidjeti i udjele drugih sektora.


101

rentske prednosti s obzirom na uvjete konkurencije na svjetskomtržištu, nisu bile dostatne za uspješan plasman proizvoda, pa jeItalija primijenila ofenzivan pristup tržištu provodeći sustavnupromociju svojih proizvoda.

Primjena koncepta poduzetničkih okruga za Hrvatsku bi, sobzirom na prisutne tranzicijske probleme i razvojne potrebegospodarstva bila višestruko korisna.

Formiranje poduzetničkih okruga potaknulo bi rast proizvo-dnje koja je u Hrvatskoj nakon drastičnog pada početkom 90-ihgodina bilježila stagnantni rast koji je dijelom bio uvjetovan tranzi-cijskim problemima, a dijelom i međusobnom neusklađenošćupojedinih mjera primijenjene ekonomske politike. Paralelno sarastom proizvodnje na tržišnim bi se osnovama počeo ostvarivatiproces gospodarskog restrukturiranja otklanjajući na taj načinopasnost od dugoročnih gospodarskih poremećaja. Načinom orga-nizacije poduzetničkih okruga potaknulo bi se razvoj poduzetništvai jačanje sektora malih i srednjih poduzeća kao važnog segmenta ustabiliziranju gospodarskih kretanja. Rast konkurentnosti omogućiobi i povećanje izvoza čime bi se iskoristile prednosti Hrvatske kaomale ekonomije, te ostvarili uvjeti za dugoročno smanjenjevanjskotrgovinskog deficita. Konačno, poduzetnički okruzi dopri-nijeli bi gospodarskom oživljavanju tradicionalno nerazvijenih (islabije naseljenih) regija, kao i regija sa monosektorskom gospo-darskom strukturom.

Gledano dugoročno, prethodne promjene doprinijele bi stva-ranju uvjeta za lakše uključivanje u ekonomske integracije (EU), teza uspješnije prilagođavanje zahtjevima međunarodnih ekonomskihinstitucija (WTO, IMF i sl.).

No, da bi se ostvarile navedene koristi i povećali udjeli umeđunarodnoj trgovini, potrebno je razraditi strategiju ulaska nastrana tržišta. Najčešća je podjela na dva tipa strategije: strategijakooperativnih odnosa i strategija nekooperativnih odnosa69.

Pod pojmom kooperativnih odnosa podrazumijeva se ulazakna strano tržište temeljem suradnje poduzeća koje internacionalizira 69 Vidjeti Berra/Piatti/Vitali, 1995


102

svoje aktivnosti u suradnji sa nekim domaćim poduzećem sa togtržišta putem ugovornih odnosa (npr. suradnja u trgovini i distribu-ciji, davanje proizvodnih i trgovačkih licenci, dugoročno podugo-varanje, transfer trgovačke marke, patenata i know-how-a, portfolioinvesticije i sl.). Ovakva strategija pogodnija je za mala poduzećazbog manjeg rizika i nižih financijskih izdataka povezanih s ulas-kom na strana tržišta, te omogućuje ostvarivanje obostrane koristiza partnere koji u njoj sudjeluju.

Iskustvo Italije pokazuje da se vrlo intenzivna poslovnasuradnja uspostavlja između poduzeća poduzetničkih okruga susje-dnih zemalja što je za Hrvatsku vrlo značajano s obzirom nageografsku strukturu njezinih vanjskotrgovinskih tijekova. Najinte-nzivnije trgovinske tijekove Hrvatska, naime, ostvaruje upravo sasusjednim, odnosno zemljopisno bliskim zemljama (Slovenija,Italija, Austrija, Njemačka), te bi se već postojeće gospodarskeveze relativno jednostavno mogle proširiti različitim oblicimatrgovinske suradnje između poduzetničkih okruga. Osim toga, nataj bi se način doprinijelo uravnoteženju bilance robne razmjeneHrvatske koja iskazuje visoki negativni saldo.

Ovakva suradnja mogla bi se proširiti na neke druge tranzi-cijske zemlje koje se suočavaju sa sličnim gospodarskim proble-mima kao i Hrvatska, te sa kojima još uvijek nisu iskorištene svemogućnosti gospodarske suradnje.

Nekooperativni odnosi predstavljaju oblike samostalnogulaska na strana tržišta (npr. direktno investiranje, stjecanje tvor-nica, otvaranje pojedinih prodajnih mjesta i sl.) koje su zbog većerizičnosti posla u stanju provoditi uglavnom veća i financijskimoćnija poduzeća. Zbog toga, ovaj oblik strategije ulaska u među-narodnu trgovinu još uvijek nije pogodan za poduzeća iztranzicijskih zemalja.

ZaključakPrema novoj teoriji trgovine (pretpostavke: nesavršena

konkurencija, rastući prinosi na obujam, diferencirana proizvod-nja), a na temelju pristupa integrirane ekonomije i u uvjetima


103

Chamberlinove monopolističke konkurencije može se utvrditi da jemeđunarodna ekonomija motivirana željom za iskorištavanjemprednosti ekonomije obujma, te da je strukturno određena kompa-rativnim prednostima. Zahvaljujući takvom pristupu moguće jediferencirati interindustrijske i intraindustrijske trgovinske tijekove.

Zahvaljujući spomenutim pretpostavkama i novom pristupuanalizi problematike međunarodne trgovine, nova je teorijapomogla u sagledavanju utjecaja lokalizacijskih procesa na učinko-vitost ekonomskih aktivnosti. Ona je, naime, omogućila analizunekih pojava koje tradicionalna teorija trgovine (bazirana napretpostavci o savršenoj konkurenciji) nije tretirala. Među te pojavespadaju: trgovina inputima, trgovina u uvjetima neravnomjerneraspodjele proizvodnih faktora, ali i transportni troškovi.

Osim što je ovakav pristup omogućio produbljivanje spoz-naja o međunarodnoj trgovini, on je također otvorio jedno novopodručje analize - economic geography. Kao osnovni elementi tu sejavljaju transportni troškovi i ekonomija obujma kroz čije među-djelovanje nastaju prostorne aglomeracije, tj. koncentriranjeekonomskih aktivnosti.

Iako temeljem empirijskih istraživanja često puta nijemoguće utvrditi ekonomski značajne razloge koji potiču aglomeri-ranje, economic geography ipak upućuje na neke od razloga kojidoprinose opstanku jedne geografske cjeline kao mjesta koncentri-ranja ekonomskih aktivnosti. To su npr. stvaranje većeg tržišta radasa većom ponudom specijalizirane radne snage, ponuda specijalizi-ranih inputa i poslovnih usluga, te tehnološki "spiloveri".

Jedan od oblika lokalizacije ekonomskih aktivnosti jest istvaranje poduzetničkih okruga. No, ni kod poduzetničkih okruga, aniti u slučaju lokalizacijskih procesa općenito nije stavljen naglasakna isključivo prostornu dimenziju ekonomskih aktivnosti na načinna koji to čini regionalna ekonomija. U ovom slučaju, radi se,naime, o stvaranju jednog ekonomsko-društvenog sustava u kojemukroz mrežu međuodnosa subjekata iz različitih sfera života (po-slovno okruženje, socio-kulturno okruženje, javna vlast) nastajupozitivni učinci na gospodarski rast, ali i na ukupni društvenirazvoj. Pritom su i socio-društvena sfera (putem razvoja svijesti o


104

pripadnosti određenoj sredini) i sfera javne lokalne vlasti (kojadjeluje kao korektivni mehanizam i stvara uvjete za opći gospodar-ski prosperitet) u funkciji ekonomskog rasta.

Zbog svojih obilježja (od kojih su najznačajnija fleksibilnaorganizacija dominirajućih malih i srednjih poduzeća, te integrira-nost u lokalnu društvenu sredinu) poduzetnički okruzi posjedujusnagu koja im omogućuje opstanak u uvjetima tržišnih oscilacija, tebrzo prilagođavanje novonastalim okolnostima. Ta snaga, osim izpozitivne interakcije ekonomske i društvene sfere poduzetničkogokruga, proizlazi i iz tehnološkog i poslovnog povezivanja različi-tih djelatnosti u cluster.

Iz tog povezivanja razvija se pojam konkurentskih prednostikao dokaz da se uspješno uključivanje u međunarodnu trgovinumože postići primjenom kvalitetne ekonomske politike što jeposebno značajno za male ekonomije bez izrazitih komparativnihprednosti.

Literatura:1. Asilis, C. M., Rivera-Batiz, L. A., (1994.): Geography, Tade Patterns and

Economic Policy, u: zbornik radova: The Location of Economic Activity:New Theories and Evidence, Consorcio de la Zona Franca de Vigo, Centrefor Economic Policy Research, Vigo, str. 355-387.

2. Bellandi, M., (1991.): The Industrial district in Marshall, u: Goodman,E., Bamford, J., Saynor, P. (eds.), Small Firms and Industrial Districts inaItaly, Routledge, London, New York, str. 136-152.

3. Berra, L., Piatti, L., Vitali, G., (1995.): The Internationalisation Processin the Small and Medium Sized Firms: A Case Studuy on the ItalianClothing Industry, u: Small Business Economics, Vol. 7, Kluwer Acade-mic Publishers, The Netherlands, str. 67-75.

4. Brusco, S., (1991.): A Policy for Industrial District, u: Goodman, E.,Bamford, J., Saynor, P. (eds.), Small Firms and Industrial Districts ina Italy,Routledge, London, New York, str.259-270.

5. Cappellin, R., (1998.): The Transformation of Local Production Systems:International Networking and Territorial Competitiveness, u. Steiner,M. (ed.), Clusters and Regional Specialisation, Pion Ltd., London, str. 57-80.


105

6. Gandolfo, G., (1987.): International Economics I: The Pure Theory ofInternational Trade, Springer-Verlag, Berlin.

7. Helpman, E., (1981.): International Trade in the Presence of ProductDifferentiation, Economies of Scale and Monopolistic Competition,Journal of International Economics, Vol. 11, str. 305-340.

8. Helpman, E., Krugman, P. R., (1986.): Market Structure and ForeignTrade: Increasing Returns, Imperfect Competition and the Internati-onal Economy, MIT Press, Cambridge/Massachusetts, London/England.

9. Krugman, P. R., (1991.): Geography and Trade, Leuven University, PressLeuven, MIT Press, Cambridge/Massachusetts, London/England.

10. Krugman, P. R., (1994.): Rethinking International Trade, MIT Press,Cambridge/Massachusetts, London/England.

11. Krugman, P. R., (1995.): Increasing Returns, Imperfect Competition andthe Positive Theory of International Trade, u: Grossman, G M., Rogoff,K. (eds.), Handbook of International Economics, North-Holland, Elsevier,Amsterdam, str. 1243-1277.

12. Lancaster, K., (1979.): Intra-Industry Trade under Perfect MonopolisticCompetition, Journal of International Economics,Vol.10, S. 151-175.

13. Porter, M. E., (1998.): Clusters and the New Economics of Competition,Harvard Business Review, Nov.-Dec. 1998, str. 77-90.

14. Porter, M. E., (1998.): The Competitive Advantage of Nations, The FreePress, New York.

15. Rabellotti, R., (1997.): Footwear Industrial Districts in Italy and Mexico,u: Van Dijk, M P., Rabellotti, R. (eds.), Enterprise Clusters and Networks inDeveloping Countries, Frank Cass, London, EADI, Geneva, str. 30-61

16. Russo, M., (1991.): Techical Change and the Industrail District: TheRole of Inter-Firm Relations in the Growth and Transformation ofCeramic Tile Produstion in Italy, u: Goodman, E., Bamford, J., Saynor, P.(eds.), Small Firms and Industrial Districts ina Italy, Routledge, London,New York, str.198-222.

17. Sforzi, F., (1991.): The Geography of Industrial Districts in Italy, u:Goodman, E., Bamford, J., Saynor, P. (eds.), Small Firms and IndustrialDistricts in Italy, Routledge, London, New York, str. 153-197.


106

107

Mala i velika poduzeća u suvremenomgospodarstvu

UvodJesu li mala poduzeća trenutačan hit ili se doista radi o

izuzetno značajnom organizacijskom obliku gospodarske djelatno-sti? Na ovo pitanje u nastoji se odgovoriti u nastavku, a u samomuvodu mogu se dati osnovne naznake odgovora. Na prvi dio pitanjaodgovor sasvim sigurno može biti niječan. Posljednjih deset godinarazvijene zemlje Europe i SAD bilježe nevjerojatan rast broja malihpoduzeća u svim djelatnostima. Gospodarski dinamizam, rast brojazaposlenih, rast izvoza, rast društvenog bruto proizvoda i drugapozitivna kretanja vezuju se za razvoj malih poduzeća.

Značajan rast broja malih poduzeća i promjena organizacij-skog oblika gospodarskih struktura (prijelaz s velikih na mala isrednja poduzeća) dovele su i do promjena u obrazovnim sustavimarazvijenih zemalja. Visokoškolske institucije - fakulteti i institutiuvode i inoviraju nove obrazovne smjerove. Formiraju se kakoteorijska usmjerenja o ulozi i značaju malih poduzeća ugospodarstvu tako i praktični seminari za rukovoditelje i svepotencijalne nositelje malog biznisa.

Hrvatsko gospodarstvo u pogledu broja malih poduzeća uukupnom broju poduzeća ima gotovu identičnu situaciju kao irazvijene zemlje svijeta. To je na žalost jedina sličnost s razvijenimtržišnim ekonomijama. Mala poduzeća u hrvatskom gospodarstvu


108

još uvijek nisu dobila ono značenje i onu ulogu koju imaju urazvijenim zemljama. Svakako da bi brojni fondovi i ministarstvaosnovana radi podupiranja malog poduzetništva u Hrvatskoj trebalipreispitati svoje dosadašnje djelovanje i (ne)ostvarene rezultate.Također (na žalost) visokoškolske institucije nemaju razvijeneprograme izučavanja malih poduzeća, odnosno malih i srednjihpoduzeća. Tek se pojedinci iz samo ponekih takvih institucija baveproblematikom koju zapadni svijet sustavno izučava berem desetgodina.

Kratkim osvrtom na prvi dio na početku postavljenogpitanja dodirnut je i drugi dio pitanja. Naime, efekti kao povećanjezaposlenosti, ukupne proizvodnje itd. doista determiniraju malapoduzeća kao značajne gospodarske subjekte. To nikako ne značida velika poduzeća mahom nestaju, ali pod utjecajem promjenakoje iniciraju mala poduzeća, ona doživljavaju značajnu transfor-maciju i povećanje efikasnosti poslovanja.

Mjesto i uloga malih poduzeća u suvremenomgospodarstvu

Uvjeti u kojima se danas posluje u mnogome se razlikuju odonih od prije desetak godina, a gotovo potpuno od onih početkomstoljeća. Promjena osnovnih i/ili ukupnih uvjeta privređivanjaimala je, svakako, svoj utjecaj na promjenu strukture poduzeća kaotemeljnih gospodarskih subjekata. Značajna pojava malih poduzećai njihova brojčana dominacija u strukturi poduzeća posljedica jesljedećih obilježja70:

1. Izuzetna neizvjesnost suvremenih promjena na gospodarskomplanu traži izuzetnu gospodarsku dinamiku.

2. Vrijeme postaje središnji čimbenik i polje konkurencijskeborbe, jer neizvjesnost zahtijeva brzinu, fleksibilnost i adapti-bilnost na osnovi informacijsko-tehnoloških promjena.

70 Peters, T., 1989, str. 27-30.

D. Grubišić Mala i velika poduzeća_______________________________________________________________________________________________________________________________________

109

3. Sva tržišta postaju fragmentirana, a proizvodi se za poznatogkupca. To zahtijeva računalno projektiranje, fleksibilni tvorni-čki sustav i računalnu obradu podataka.

4. Kvaliteta, dizajn i servis ostaju najvažnije komparativne pred-nosti proizvođača novih proizvoda, koji su građeni na osnovisuvremenih tehnologija i kvalitete.

5. Odvija se restrukturiranje velikih poduzeća na osnovi kvalitete,dizajna i usluga, organizacijsko-tehnološke fleksibilnosti i trži-šne adaptibilnosti. To znači da, zbog poslovne ireverzibilnosti,velika poduzeća mogu postati fleksibilnija samo uz kreacijunove linije autonomnih poduzeća.

6. Nova organizacijska konfiguracija poduzeća negira tradici-onalnu poduzetničku hijerarhiju, koja više nije sposobna zakonkurenciju s vremenom, kvalitetom, dizajnom i uslugama.Zato se organizacije decentraliziraju i raspadaju na mrežuvanjskih i unutrašnjih autonomnih jedinica.

7. Stare ideje o ekonomiji obujma mijenjaju se; jača trend malih isrednjih poduzeća, mada je i to relativno, ako se uzme u obzirmreža povezanosti u koju se uključuju pojedinačna poduzeća.

8. Pojedinačna organizacija postaje dio kooperativnih mreža.

9. Internacionalizacija ekonomskih procesa znači da svi ekonom-ski subjekti postaju međusobno povezani i ovisni na svjetskomtržištu.

10. Značajne promjene nastaju u procesu rada i položaju zaposle-nika u poduzeću. Iz repetitivnog rada prelazi se na inovativan,sofisticiran rad, koji producira kvalitetu umjesto kvantitete, tepovećava proizvodnost i ekonomičnost proizvodnje.

Zbog svojih specifičnih obilježja mala poduzeća zajedno sasrednjim ili reorganiziranim velikim poduzećima imaju šansu zapreživljavanjem ne samo u današnjim složenim i nemirnim uvje-tima privređivanja, već i u budućnosti. To se vidi iz podatka dasamo 7% američkog izvoza otpada na poduzeća sa 500 i više


110

zaposlenika, dok se 90% vrijednosti stvara u malim i srednjimpoduzećima.71

Smanjenje veličine poduzeća može se promatrati i s obziromna broj zaposlenika koje poduzeće zapošljava. Istraživanja72 supokazala da su se u prošlom desetljeću u Velikoj Britaniji poduzećasmanjila sa prosječno 80 na 50 zaposlenika. U tom istom razdoblju,u SAD smanjio se broj zaposlenika prosječno po poduzeću za14,5%. Pri tome je u 35 industrijskih sektora američkoggospodarstva to smanjenje iznosilo čak 25-50%, a u ostala četirisektora od 0-25%. Na ovaj trend nije utjecala nedovoljnazaposlenost, već je naprotiv zapošljavanje ukupno poraslo za11,3%. Također je porastao broj poduzeća u promatranim djelatno-stima za 27,5%. Isti fenomen utvrđen je i u drugim razvijenimzemljama, kao primjerice u Njemačkoj, Italiji, Danskoj, Finskoj idrugim.73

Dakle, jedna od značajnih uloga koju imaju mala poduzećajest povećanje ukupne zaposlenosti. Pri tome se nova zaposlenostdogađa upravo u malim poduzećima. To je i razumljivo kada se znada je za osnivanje malog poduzeća potrebna, pored inicijativepoduzetnika, relativno manja količina kapitala nego za osnivanjesrednjeg ili velikog poduzeća. Na taj način, odnosno osnivanjem izapošljavanjem u malim poduzećima znatno je izmijenjena vlasni-čka struktura poduzeća u svim razvijenim gospodarstvima. Acs &Audretsch74 smatraju da je šest čimbenika dovelo do izmjene vlas-ničke strukture poduzeća u SAD, a to su:

1. uvođenje novih fleksibilnih tehnologija;

2. rastuća globalizacija američkog tržišta;

3. izmjena strukture poslovnih aktivnosti stanovništva; 71 Naisbitt, J., 1994, str. 15.72 Carlsson, 1989, str. 21-39.73 Sličan trend razvitka malih poduzeća pokazao je Peters na primjeru Velike

Britanije, Njemačke i SAD. U prikazu se uočava rast veličine poduzeća odtridesetih godina do početka sedamdesetih. Nakon toga prosječna veličinapoduzeća se smanjuje, a naročito brzo se smanjuje u VB. Prema: Peters, T., 1992,str. 16.

74 Acs, Z., J., Audretsch, D., B., 1990, str. 38-39.


111

4. diverzifikacija potrošačke potražnje: od standardnih robado stilskih i individualnih proizvoda;

5. deregulacija brojnih tržišta;

6. američko gospodarstvo našlo se u razdoblju "kreativnoguništenja" u Schumpeterovom značenju, odnosno brojneinovacije dovele su do oblikovanja novih gospodarskihgrana, poduzetnici su razvili nove proizvode i procese, asve to je potisnulo velika poduzeća i institucije.

Iz kojih se sve razloga može reći da mala poduzeća imajuznačajno mjesto u gospodarstvu jedne zemlje? Razlozi su brojni, aovdje će se istaknuti najznačajniji. Jedan od razloga jest promjenaobrazovne i spolne strukture zaposlenika. Naime, sve je veći brojvisoko obrazovanih zaposlenika, ali je sve veći i udio žena u stru-kturi zaposlenika.

Nadalje, malim poduzećima nove tehnologije omogućujuuspješno poslovanje uz određenu minimalnu razinu proizvodnje.Relativno manji obujam proizvodnje posljedica je promjene trendapotrošnje - od masovne potrošnje istih dobara k potrošnji proizvodakoji se rade u malim serijama ili pojedinačno. Na taj način malapoduzeća izgubila su inferiornost u procesu proizvodnje, kao i uukupnom društvenom razvitku. Tome je pridonijela smanjenadržavna regulacija, odnosno ukidanje određenih zabrana, čime sumala poduzeća ušla u do tada nepristupačan niz različitih oblasti,kao primjerice telekomunikacije, bankarstvo i slično.

Zbog sve većeg utjecaja međunarodne konkurencije i nemo-gućnosti izoliranog djelovanja sva poduzeća moraju svoje organi-zacijske, menadžerske, proizvodne, marketinške, financijske idruge sposobnosti dovesti do savršenstva. Često to bolje uspijevamalim nego velikim poduzećima.

Zbog svega navedenog pretpostavlja se da su mala poduzećadinamičnija, elastičnija a time i fleksibilnija od velikih poduzeća.O njihovoj ulozi i značenju razvijeno je 12 teza:75

75 J. Mugler, J., 1995., str, 38-39.


112

− TEZA 1. Analizom značajnijih gospodarskih mjerila uspješnosti(proizvodnost, elastičnost, dobit i rast), mala i srednjapoduzeća pokazivala su često bolje rezultate od velikih podu-zeća.

− TEZA 2. Mala i srednja poduzeća su samostalne gospodarskejedinice koje doprinose stabiliziranju pluralističkog društve-nog poretka. Ona stvaraju mnoga radna mjesta i unapređujuviše nego velika poduzeća odgovornost u poslovanju isposobnosti ljudi.

− TEZA 3. Mala i srednja poduzeća osiguravaju natjecanje idjeluju protiv monopolističkih tendencija. Ona osiguravajuslobodu izbora potrošača, te se mogu i moraju na promjenupotražnje brzo prilagoditi, jer ne djeluju pod okriljem latentnedržavne garancije.

− TEZA 4. Mala i srednja poduzeća brinu se za sadržajno bogatu idiferenciranu ponudu. Ona mogu pokriti individualne potrebei pronaći nova tržišta.

− TEZA 5. Tehnički napredak dijelom nose mala i srednjapoduzeća. Ona dalje razvijaju rezultate temeljnih istraživanja ivode ih dok postanu zrela za upotrebu.

− TEZA 6. Između mnogih malih i srednjih poduzeća dolazi doizjednačavanja rizika koji u području jedne regije djelujestabilizirajuće i sprečava krize.

− TEZA 7. Motivacija za rad i radno zadovoljstvo veći su umalim i srednjim poduzećima. Razlog ovome jest vlastitaodgovornost i neposredni osobni kontakti svih zaposlenika.

− TEZA 8. Mala i srednja poduzeća unapređuju kvalitetu življenjapotrošača i zaposlenih. Ona osiguravaju opskrbu potrošača umjestu življenja i uvode zanimljiva radna mjesta.

− TEZA 9. Mala i srednja poduzeća pretežito nude zanatska radnamjesta.

− TEZA 10. Ako mala i srednja poduzeća nisu ovisna o konjun-kturi velikih poduzeća (primjerice, preko isporuke komple-


113

mentarnih dobara), ona djeluju na konjunkturu stabilizirajuće,jer malo proizvode za skladište, a kapaciteti su im elastičniji.

− TEZA 11. Općenito su 'male' tehnologije povoljnije za okolinu itrebaju manje energije. Blizinom potrošača, mala i srednjapoduzeća reduciraju troškove transporta.

− TEZA 12. Udio malih i srednjih poduzeća u izvozu je mali, alise taj udio mora ocijeniti s obzirom na indirektni udio uizvozu i dominantnu orijentaciju za blizinom opskrbe. Time seodređuje sklonost k proizvodnji visokospecijaliziranihproizvoda, ali i značajnom izvoznom potencijalu malih isrednjih poduzeća.

Kako se vidi iz iznesenog, gotovo sva razmatranja uloge imjesta malih poduzeća ističu da su mala poduzeća danas odluču-juća za gospodarski razvitak jedne zemlje. Ovakvu dominantnostmalih poduzeća u strukturi poduzeća gotovo svih razvijenih gos-podarstava svijeta J. Naisbitt naziva 'globalnim paradoksom', aizražava je rečenicom: "Što je svjetsko gospodarstvo veće, to sumoćniji njegovi mali akteri."76

I doista, ukupno gledano mala poduzeća postaju sve moćnijai značajnija. Međutim, mada nova tehnološka dostignućaomogućavaju efikasnu proizvodnju malih serija u malim poduze-ćima, teško se može prihvatiti stav da će mala poduzeća s lakoćomkupiti fleksibilnu tehnologiju. Ona, ipak, u većini slučajeva tehni-čki i ekonomski zaostaju za velikim poduzećima. Relativno maliiznosi kapitala kojim raspolažu nisu dovoljni za nabavku najsuv-remenije tehnološke opreme. Njihova proizvodnja se dobrimdijelom odvija pomoću starijih tehnologija, a u nekim poduzećima iklasičnih. Time su ona manje efikasna od velikih poduzeća, aliorijentiranost na proizvodnju onih proizvoda gdje brzo i uzrelativno manje troškove mogu reagirati na promjene u okruženjuolakšava im poslovanje i omogućava da konkuriraju velikim podu-zećima (proizvodnja dobara za osobnu potrošnju i osobne usluge).

76 Naisbitt, J., 1994, str. 12.


114

Velika poduzeća u suvremenom gospodarstvuVelika poduzeća ne razlikuju se samo prema broju zaposle-

nika od malih poduzeća. Mala i velika poduzeća razlikuju se ponizu drugih obilježja. U prvom redu to se odnosi na veličinu kapi-tala. Velika poduzeća trebaju u pravilu velike iznose novčanihsredstava da bi pokrenula svoje poslovanje, za razliku od malihpoduzeća. Ona trebaju također veliki broj zaposlenika za realizacijuodređene proizvodnje, složeniju organizacijsku strukturu, veći brojposebno organiziranih funkcija, proizvodnih jedinica i službi.

Za definiranje velikog poduzeća, slično kao i u slučajumalih poduzeća, mogu se koristiti kako kvantitativni, tako i kvali-tativni kriteriji. Kvantitativni kriteriji vezuju se za broj zaposlenika,količinu proizvoda, obujam prodaje ili neke financijske pokazatelje.Kvalitativni kriteriji proizlaze, pak, iz niza karakteristika velikogpoduzeća, čime se određuje suština samog poduzeća. To znači da seveličina poduzeća može utvrđivati na temelju broja rukovodnihrazina poduzeća, stupnja formalizacije, obuhvata planiranja,obujma istraživačko - razvojnih aktivnosti, broja organizacijskihjedinica, položaja na tržištu, broja financijskih izvora poduzeća,stupnja podjele rada, vrijednosti proizvodnih čimbenika i drugimkriterijima koji proizlaze iz karakteristika poduzeća.

Najčešće se velika poduzeća, kao što je slučaj i s malimpoduzećima, promatraju i uspoređuju s obzirom na kvantitativnekriterije. Pri tome je broj zaposlenika onaj kriterij koji dominiragotovo u svim zemljama Europe i svijeta. Međutim, različite zemljeimaju različite granice definiranja veličine poduzeća. Tako se upojedinim zemljama kao veliko poduzeće definira ono koje imapreko 100 zaposlenika, u drugim ono koje ima preko 500, a utrećim čak preko 1000 zaposlenika. U našoj zemlji, prema Zakonuo računovodstvu, velikim poduzećem smatra se poduzeće koje imaviše od 250 zaposlenika. Zbog razlika u definiranju granica veličinepoduzeća mogu nastati problemi prilikom usporedbe velikihpoduzeća između pojedinih zemlja. Da bi se to izbjeglo, Komisijaeuropske unije definirala je granice veličine poduzeća premakojima vrši usporedbu veličine poduzeća u svojim zemljama.


115

Velika poduzeća, prema definiciji ENSR,77 su ona kojazapošljavaju više od 500 zaposlenika. U ukupnom broju poduzećazemalja članica EU ona sudjeluju sa svega 0,1%,78 dok su u hrvat-skom gospodarstvu zastupljena sa 1,1%.

Bez obzira na relativno mali udio velikih poduzeća u stru-kturi ukupnog broja poduzeća, njihova uloga u gospodarskomrazvitku i dalje je vrlo značajna. Smanjivanje njihova brojaposljedica je promjene uvjeta privređivanja. Velika poduzećareorganiziraju se u pogledu svoje veličine i organizacije i na tajnačin osiguravaju zadržavanje svojih pozicija na tržištu.

Velika poduzeća bila su dominantna u gospodarstvimaindustrijskih zemalja sve do šezdesetih godina. Njihovi počecidatiraju iz razdoblja početaka kapitalizma i prvobitne akumulacijekapitala, kada se proizvodnja organizirala u velikim pogonima, svelikim brojem zaposlenika i detaljno provedenom podjelom rada.Tada je njihovu efikasnost osiguravala jeftina radna snaga. NakonII. svjetskog rata rezultati tehnoloških dostignuća i njihova prim-jena u proizvodnji omogućili su daljnji rast poduzeća. Masovnomproizvodnjom i niskim troškovima poslovanja velika poduzećadominirala su tržištem, određivala ukuse potrošača i realiziralasvoju standardiziranu proizvodnju.

U tom razdoblju prednosti velikih poduzeća bile su slje-deće:79

• na temelju ekonomije obujma postizala su iznadprosječnopovećanje proizvodnog rezultata;

• efikasno su koristila proizvodne čimbenike;

• imala su visok stupanj podjele rada i automatizacije;

• imala su mogućnost kompenzirati gospodarske nesigurno-sti.

Visoki stupanj podjele rada i automatizacija omogućavali suvelikim poduzećima visoke poslovne rezultate zbog standardizira- 77 ***, 1994, Das europäische ..., str. 19.78 Isto djelo, str. 22.79 Domeyer, V., Funder, M., 1990, str. 101-102.


116

nosti i masovnosti proizvodnje svojih proizvoda. Takva proizvod-nja danas ne bi bila ekonomski isplativa, jer su se promijenilizahtjevi potrošača i tehnologija. Što se tiče zahtjeva potrošača,danas se čak ni kod proizvoda kao što su mlijeko i kruh proizvođačine smiju orijentirati na jednu vrstu tog proizvoda, već morajuuvoditi veći broj raznovrsnih proizvoda (kruh od svih vrsta integ-ralnog i običnog brašna, s raznim sjemenkama i slično, odnosnomlijeko različitog stupnja masnoće i okusa). S druge strane, novetehnologije omogućavaju velikim poduzećima da se manje količinenjihovih proizvoda proizvedu ekonomično.

Općenito, od svojih početaka do danas velika poduzećagenerirala su brojne pozitivne efekte na gospodarski i ukupnidruštveni razvitak. Jedan od tih efekata, koji se može naznačiti ikao njihova bitna karakteristika, jest prevlast velikih poduzeća upodručju fundamentalnih tehnoloških istraživanja i primjenarezultata tih istraživanja u poslovanju. Na taj način velika poduzećajesu lideri inovacija, nasuprot malim poduzećima koja su dobriinovatori u određenim segmentima proizvoda i u određenimtržišnim situacijama.

Mada velika poduzeća i danas svoje prednosti mogu teme-ljiti na gore navedenim, njihova veličina predstavlja im, ipak, sveveće teškoće. Te teškoće, u najvećoj mjeri, proizlaze iz brzihpromjena uvjeta poslovanja. U takvoj situaciji su velikim poduze-ćima složena organizacijska struktura, troškovi koordinacije,birokratizacija, gubitak motivacije zaposlenika i velika segmenti-ranost tržišta nedostaci s kojima se susreću posljednjih godina.

Temeljno pitanje koje se nameće analizom strukture podu-zeća jeste: 'Jesu li i u kolikoj mjeri velika poduzeća ustupila mjestomalim poduzećima na gospodarskoj sceni?' Ako se pođe od toga daje njihov udio u strukturi poduzeća EU svega 0,1%, da zapošljavaju28,1% zaposlenika, te da u prodaji istih tih zemalja sudjeluju sa30,6%80, moglo bi se odgovoriti da je njihovo mjesto doistabeznačajno. Međutim, takva ocjena ne može se prihvatiti sama zasebe, bez obzira na indikatore koji upućuju na to. Mora se uočiti dasu promjene koje je uvjetovala, prije svega, nova tehnologija 80Prema: ***, 1994, Das europäische..., str. 22.


117

utjecale na promjenu, a ne na gašenje velikih poduzeća. Posebno jeznačajna uloga internog poduzetništva koja je omogućila promjeneu organizacijskoj strukturi i načinu proizvodnje. Na taj način stvo-rena su nova poduzeća u okviru starih poduzeća, odnosno novapoduzeća su se proširila u okviru starih, odnosno proširile su seneke menadžerske funkcije na području poduzetništva.81 To neznači da su velika poduzeća nestala sa gospodarske scene, već da suse reorganizirala u veći broj manjih poduzeća, odnosno veći brojautonomno povezanih jedinica. Ovu promjenu velikih poduzećapredsjednik "Center for a new Wert" Philip M. Burgess naziva'AUR efektom'82 (Ausgliedern, Umbauen, Reorganisieren) kojioznačava odvajanje, mijenjanje i reorganiziranje velikih poduzeća.

Proces smanjivanja velikih poduzeća pokazao se najjasnijena primjeru ABB poduzeća (Asea Brown Boveri), svjetski velikogkoncerna za energetsku tehniku, čijih 1200 poduzeća ostvari godiš-nje preko 30 milijardi $ prodaje. Svako njegovo poduzeće ima uprosjeku 200 zaposlenika, a proces promjene predsjedavajući P.Barnevik izrazio je rečenicom: "Mi stalno rastemo, ali istodobno sestalno i smanjujemo."83

Ovaj trend reorganizacije velikih poduzeća upućuje nazaključak da su manje organizacijske jedinice, u današnjimuvjetima privređivanja, često sposobnije od velikih i da se lakšemogu prilagoditi zahtjevima okruženja. Provodeći reorganizaciju upravcu smanjivanja svoje veličine velika poduzeća su se revitalizi-rala i, prema Harrisonu,84 devedesetih godina ponovo vratila nagospodarsku pozornicu, bilo sama, bilo u najrazličitijim partne-rstvima i savezima, bilo kao nezavisna. Ona su doživjela izvjesnosmanjenje, ali su istodobno započela proces povezivanja i stvaranjamreže poduzeća.

Velika poduzeća, mada se nalaze gotovo u svim djelatnos-tima, pretežito imaju svoje mjesto u industriji. To je i razumljivo sobzirom na vrstu djelatnosti te veličinu opreme i kapitala koji su

81Prema: Glas, M., Kovač, B., Reić, Z., 1996, str. 288.82 Naisbitt, J., 1994, str. 15.83 Isto djelo, str. 15.84Prema: Harrison, B., 1994.


118

potrebni za organizaciju proizvodnje u ovoj djelatnosti. U američ-kim industrijskim poduzećima 500 najvećih zapošljava 75% svihosoba u industriji.85 Većina istraživanja pokazuje da u ukupnojzaposlenosti velika poduzeća sudjeluju sa oko 1/3 ili čak i manje.Ona nisu, kao mala poduzeća, generatori nove zaposlenosti, ali,prema Davis, Haltinwanger i Scott-u86, imaju slijedeće značenjevezano za novu ili uopće za zaposlenost:

• Velika poduzeća i pogoni odgovorni su za većinu novo-nastalih i novonestalih radnih mjesta u prerađivačkomsektoru;

• Stopa preživljavanja radnih mjesta izrazito raste sa poslo-davčevom veličinom, odnosno prilika da neko novootvo-reno radno mjesto neće i opstati znatno je veća u malimpoduzećima;

• Manja poduzeća i pogoni pokazuju više bruto-stopestvaranja poslova, ali ne i neto-stope. Iako bruto stopestvaranja radnih mjesta opadaju kako veličina poduzećaraste, isto vrijedi i za gubitak i nestanak radnih mjesta.Otuda ovi autori izvode zaključak da neto kreiranjeposlova u američkoj industriji ne iskazuje snažnu ilijednostavnu vezu s veličinom poduzeća.

Pitanje kvalitete poslova, prema ovim autorima, bitan jeaspekt i za mala i za velika poduzeća. Tako oni smatraju da suposlovi u velikim poduzećima generalno kvalitetniji ukoliko sepromatraju zajedno s pitanjima punog ili djelomičnog radnogvremena, sigurnosti posla, dostupnosti dopunskih koristi (zdra-vstveno osiguranje, radni uvjeti, prilike za napredovanje) i sličnog.

Općenito se može reći da velika poduzeća pokazuju tenden-ciju smanjenja veličine i smanjenja udjela u strukturi poduzeća.Ona su, pojedinačno promatrano, ekonomski snažnija i značajnijaod malih poduzeća, jer ostvaruju daleko veći promet, imaju stabil-nije poslovanje, financijski su snažnija, imaju veće mogućnosti zaobrazovanje kadrova i uvođenje novih tehnologija, ali promatrajući 85 Heilbroner, R. L., Thurow, L. C., 1995, str. 39.86 Prema: Franičević, V., 1994, str. 31.


119

na razini cjelokupnog gospodarstva, mala poduzeća dominiraju izajedno sa srednjim poduzećima ostvaruju preko polovine ukupnogprometa. Proizlazi da velika poduzeća gube svoje mjesto koje suimala sve do sedamdesetih godina. Međutim, niti jedno gospo-darstvo ne može se razvijati bez velikih sustava i zbog toga će ona idalje biti sastavni dio svakog gospodarstva. Pri tome je sigurno davelika poduzeća nikada više neće dominirati u onakvim oblicimakoji su razvijeni do danas, već da će se raditi o sofisticiranijimoblicima povezivanja vrlo malih, malih i/ili srednjih organizacij-skih, odnosno poslovnih jedinica.

Globalni trendovi razvitka i budućnost malihpoduzeća

Prvi korak u ocjeni budućeg razvitka malih poduzeća jest dase što realnije sagleda i spozna sadašnje stanje gospodarstva, odno-sno trend u kojem se danas živi. To znači da je potrebno spoznatišto je to što današnje generacije drže bitnim, što naglašavaju ikoliko je to različito od onog što je bilo jučer. Iz stanja u kojem sedanas nalaze gospodarstva pojedinih zemalja (a posebno najrazvi-jenija gospodarstva) treba, nadalje, uočiti posljedice koje će današ-nji razvitak imati sutra.

"Malo je lijepo." To je deviza koja danas dominira uekonomskoj praksi (ali i teoriji). Nju je vrlo lako opravdati ako sepogleda struktura gospodarskih subjekata u gospodarstvima gotovosvih zemalja svijeta. Tada se uočava da mala poduzeća dominirajune samo svojim brojem, već i sve većim značenjem u zemljama utranziciji, u manje razvijenim zemljama i u najrazvijenijimzemljama. Uočeni trend nema tendenciju stagniranja, već naprotivbroj malih poduzeća iz dana u dan se povećava. Što se događa svelikim poduzećima? Njihova reorganizacija je također očigledna.Prednosti koje imaju mali velika poduzeća su brzo uočila. Započelasu proces reorganizacije, tako da se njihovi veliki, odnosno tromisustavi decentraliziraju. Organiziraju se male poslovne cjeline, kojese povezuju na nov način. U tim sustavima paralelno se odvijajuprocesi smanjenja veličine proizvodnih jedinica i umrežavanja,odnosno novog povezivanje tako transformiranih manjih jedinica u


120

veće sustave. Ovakve promjene ukazuju da se i u budućnosti možeočekivati uspješno djelovanje velikih poduzeća, ali na nov načinorganiziranih velikih poduzeća. Pokazuje se da nove tehnologijeomogućavaju velikim poduzećima da, pored velikoserijskeproizvodnje, proizvode i specijalizirane proizvode, pri čemu setroškovi prijelaza na manje serije znatno reduciraju. Ovo pokazujeda velika poduzeća ne nestaju u gospodarstvima pojedinih zemalja,već da na nov način organiziraju svoje poslovanje. Vrlo jevjerojatno da se njihov broj stalno povećava (teško je dobitiprecizne podatke o tome, jer s vremenom mala poduzeća rastu ipostaju srednja, a srednja rastom postaju velika; s druge strane,mnoga velika poduzeća organizirana su na principu holdinga,konglomerata i slično, tako da je iz metodoloških razloga teškoutvrditi njihov broj) i da će se dalje povećavati, jer se radi ogospodarskim subjektima koji su nužni u poslovanju svake ekono-mije. Međutim, kako broj malih poduzeća raste brže od brojavelikih poduzeća, to je njihov relativni udio u strukturi poduzećasve manji.

U hrvatskom gospodarstvu, za razliku od razvijenih tržišnihgospodarstava, može se precizno utvrditi proces apsolutnog sma-njenja broja velikih poduzeća, posebice nakon provedenog procesaukupne društvene i gospodarske transformacije. Tako je, primje-rice, u 1990. godini bilo 1103 velikih poduzeća, u 1991. godini847, u 1992. godini 698, a u 1995. godini 587. Razlozi smanjenjabroja velikih poduzeća su u tome da je dio velikih poduzeća zbogsvoje neefikasnosti stvarno propao, kao i u tome da je došlo dosmanjenja broja zaposlenika u mnogim bivšim velikim poduzećima,koja su nakon toga postala srednja.

Kako broj malih poduzeća i njihov udio u prodaji i zaposle-nosti u suvremenim gospodarstvima stalno raste, to upućuje nazaključak o daljnjem rastu značenja i uloge malih poduzeća. Naime,promjene koje se događaju danas u gospodarstvima, sustavimavrijednosti pojedinaca, pa tako i društava u cjelini, signalizirajubuduće potrebe i buduće razvoje. Tako Bruckmann navodi četiri


121

razloga zbog kojih će i u budućnosti rasti značenje i uloga malihpoduzeća u gospodarskoj strukturi pojedine zemlje:87

1. Karakteristično je za većinu razvijenih tržišnih gospodar-stava da je problem onečišćenja okoline postao alarman-tan, te da se u budućnosti mogu očekivati pojave novihgospodarskih djelatnosti koje će biti vezane za otklanjanjeotpada, odnosno njihova uništavanja ili gospodarskogiskorištavanja. U takvoj novoj gospodarskoj grani otvarase mogućnost za rad malih poduzeća, ali je danas jošuvijek teško procijeniti njihovo područje rada.

2. Drugo moguće područje rada malih poduzeća povezano jes prvim i može se opisati izrazom 'zamjena kapitala i radainformacijama'. Ovo se, posebno, odnosi na zamjenu si-rovina i energije informacijama. Jedan primjer za ovutransformaciju jest promjena u brzini rada računala. Doksu prva računala bila ogromna po dimenzijama i spora,današnja su vrlo mala, a za njihovu proizvodnju potrebnoje vrlo malo sirovina, rada i energije. To upućuje nazaključak da će u budućnosti doći do promjene - od upra-vljanja ljudima prema upravljanju sirovinama i energijom,odnosno da će proizvodnja koja se bude temeljila na siro-vinama i energiji postati skuplja, a proizvodi koji se budutemeljili na uslugama jeftiniji. Ova promjena ide, također,u korist malih poduzeća.

3. Sljedeće područje u kojem bi mala poduzeća u budućnostimogla imati značajnu ulogu jest područje 'fleksibilnespecijalizacije'. Fleksibilna specijalizacija je danas većprisutna u nekim područjima, kao što su industrija odjeće ialata, ali se u budućnosti može očekivati njena primjena ugotovo svim gospodarskim granama. Mala poduzeća većdanas pokazuju veću fleksibilnost od velikih poduzećaupravo zbog primjene fleksibilnih proizvodnih sustava.

4. Rast broja malih poduzeća u budućnosti može se očekivatizbog još jednog razloga. On je vezan za potrebu ljudi da

87 Bruckmann, G., 1990, str. 23-24.


122

rade u malim skupinama. Istraživanja koja su se vodila odpočetka uspostave industrijske organizacije rada do danaspokazala su da su ljudi zadovoljniji, da se bolje osjećaju ida daju najbolje od sebe upravo u malim skupi-nama/timovima. Prijelaz iz industrijskog u informatičkodruštvo povećava mogućnosti za decentralizirano obliko-vanim poslovima, odnosno za rad u manjim skupinama.

Mada sve govori u prilog daljnjem razvitku malih poduzeća,sigurno je da se taj razvitak mora poticati, a ne ostaviti slučaju.Mala poduzeća imaju brojne prednosti s obzirom na promijenjeneuvjete poslovanja i u poslovanju u odnosu na velika poduzeća. Teprednosti koje se izražavaju kao snaga malih poduzeća treba ubudućnosti pojačavati, a slabosti smanjivati. Da bi se to ostvarilopotrebno je voditi računa o sljedećem:

• Približiti se što više kupcima - Blizina kupcima bitna je nesamo zbog plasmana proizvoda, već i zbog uočavanjapotrebe potrošača. Ukoliko se poduzetnik nalazi blizukupcu, on će lakše uočiti individualizirane potrebe i naćiputove da zadovolji tako usku potražnju.

• Poticati razvitak poduzetničkog duha - Poduzetnički duhjavlja se kao čimbenik novog, neobičnog, rizičnog, aliuvijek poticajnog i razvojnog. Zato se i u budućnostitrebaju osigurati uvjeti ili klima za nesmetano poduzetni-čko djelovanje.

• Osigurati visoku naobrazbu - Dobra obrazovanost u uvje-tima visokih tehnoloških dostignuća prva je pretpostavkauspješnog djelovanja i suradnje zaposlenika, stručnjaka,menadžera i poduzetnika.

Budućnost malih poduzeća, dakle, ovisi o njihovoj sposob-nosti da uoče potrebe koje će u budućnosti postajati sve raznovrs-nije i za koje će trebati sasvim specijalizirani načini proizvodnje. Usvemu tome uloga poduzetnika je presudna, jer on ima inicijativu,pokreće poslove i riskira.

Današnji trend razvitka malih poduzeća pokazuje da će seon nastaviti i u budućnosti. S velikom vjerojatnošću se može reći


123

da će se u skoroj budućnosti nastaviti rast broja malih poduzeća,kao i njihova značajnost. S obzirom da se neizvjesnost i složenostuvjeta privređivanja neće smanjivati nego povećavati, može se rećida će i u daljnjoj budućnosti uloga malih poduzeća biti sve značaj-nija. Isto tako se može reći da velika poduzeća neće nestati, već daće zajedno s malim poduzećima biti akteri budućih gospodarskihzbivanja. Najvjerojatnije ona više neće dominirati u strukturipoduzeća, mada procesi reorganizacije pokazuju da se ona revitali-ziraju i pomoću manjih organizacijskih jedinica i procesumrežavanja nastavljaju uspješno poslovati. S obzirom da jenjihova veličina zbroj manjih, u visokoj mjeri, samostalnih poslov-nih cjelina, može se zaključivati da je proces smanjivanja veličinepoduzeća neosporan i gotovo trajan. Nužnost za što manjim poslo-vnim cjelinama pokazuje da će mala poduzeća u budućnosti imatijoš veće značenje.

Povod za zadršku u točnom predviđanju uloge, značenja itendencije razvitka malih i velikih poduzeća u budućnosti proizlaziupravo iz onog istog razloga koji navodi na jačanje uloge i značenjamalih poduzeća, a to je sve veća neizvjesnost. Tome u prilog govorijedna zgodna 'sličica': "Može se odrediti strujanje rijeke; također semogu locirati grebeni i plićaci. Ali tada je na posadi broda dautvrdi, imaju li odlučnosti da kormilare mimo uočenih grebena iplićaka."88 U gospodarstvu to bi značilo da možemo utvrditipostojeće stanje, kao i pravce budućih kretanja, ali hoće li se neštorealizirati onako kako smo predvidjeli, ovisi o sudionicima budućihdogađanja, njihovim potrebama, stremljenjima, okolnostima ukojima će djelovati i živjeti i nizu drugih čimbenika.



124

Literatura:1. Acs, Z., J., Audretsch, D., B (1990): Kleine Unternehmen, Schaffung von

Arbeitsplätzen und Technologie in den USA und der BundesrepublikDeutschland, u: Berger, J., Domeyer,V., Funder, M., Hg., Kleinbetriebe imwirtschaftlichen Wandel, Campus Verlag, Frankfurt/Main, New York.

2. Acs, Z., J., Audretsch, D., B. (1990): Small Firms in the 1990s, u: Acs, Z.,J., Audretsch, D., B., The Economisc of Small Firms, A European Challe-nge, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht.

3. Adams, W., Brock, J., W. (1988): Warum Grossfirmen trägen werden.Unternehmensgröße und Effizienz, MI- Poller.

4. Aiginger, K., Tichy, G. (1984) Die Größe der Kleinen. Die überraschen-den Erfolge kleiner und mittlerer Unternehmungen in den achtzigerJahren, Signum Verlag.

5. Albach, H., Freund, W. (1989): Generationswechsel und Unternehmen-skontinität - Chancen, Risiken, Maßnahmen: eine empirische Untersu-chung bei Mittel- und Großunternehmen gefördert von der BertelsmannStiftung, Gütersloh.

6. Baumback, C., M. (1988): How to Organize and Operate a Small Busi-ness, 8. izdanje, Prentice Hall.

7. Blum, R. (1981): Entwicklungsprobleme mittelständischer Unterneh-men, Duncker & Humblot.

8. Bruckmann, G. (1990): Die Zukunft der Klein- und MittelbetriebbeÖsterreichs, u: Erfolgsfaktoren der 90er Jahre, WIFI, Wien.

9. Bussiek, J. (1994): Anwendungsorientierte Betriebswirtschaftslehre fürKlein- und Mittelunternehmen, R. Oldenbourg Verlag, München.

10. Carlsson (1989): The Evolution of Manufacturing, Technology and IstImplication on Industrial structure:An International Study, Small Busi-ness Economics Vol. I, br. 1.

11. D'Amboise, G., Muldowney, M. (1986): Zur betriebswirtschaftlichenTeorie der kleinen und mittleren Unternehmung, u: Pleitner, H., J.,(ured.), Aspekte einer Managementlehre für kleinere Unternehmen, Inter-nationales Gewerbearchiv, Sonderheft I.

12. Domeyer, V., Funder, M. (1990): Der Kleinbetrieb - Relikt der Vergan-genheit oder Modell für die Zukunft?, u: Berger, J., Domeyer, :, Funder,


125

M., Kleinbetriebe im wirtschaftlichen Wandel, Campus Verlag, Fran-kfurt/Main.

13. Drucker, P., F. (1987): Die Chance des Unternehmers, ECON Verlag.

14. Dujanić, M. (1994): Organizacija i management malih i srednjih podu-zeća, u: Zbornik radova: Management malih i srednjih poduzeća, 1/94,Rijeka.

15. Fletcher, D. (1994): Small Firm's Strategic Alliances and Value AddingNetworks - A Critical Review (1), Piccola Imperesa/Small Business 2/94.

16. Fröhlich, E., Pichler, J., H. (1988): Werte und Typen mittelständischerUnternehmer, Berlin.

17. Franičević, V., (1994): Mala poduzeća između mitova i stvarnosti:posljedice za politiku razvoja, Ekonomska misao i praksa, 2/94.

18. Gibb, A., A. (1993): Small Business Development in Central and EasternEurope - Opportunity for a Rethink?, Journal of Business Venturing, vol.8., 11/93.

19. Glas, M., Kovač, B., Reić, Z. (1996): Ekonomija i politika tržišnog druš-tva, Ekonomski fakultet Split.

20. Gomez, P., (1988): Die Organisation der Autonomie - Neue Denkmodellefür die Unternehmungsführung, ZFO, 6/88, Giessen.

21. Grbac, B. (1992): Marketing pristup definiciji i klasifikaciji malih isrednjih poduzeća, u: Zbornik radova, Ekonomski fakultet Rijeka, 10/92.

22. Harrison, B. (1994): Lean and Mean, The Changing Landscape ofCorporate Power in the Age of Flexibility, Basic Books, New York.

23. Harrison, B. (1994a): The Small Firms Myth, California ManagementReview, vol. 36., 3/94.

24. Heilbroner, R. L., Thurow, L. C. (1995): Ekonomija za svakoga, Mate,Zagreb.

25. Kovačević, Z. (1995): Analiza razvoja malih i srednjih poduzeća uRepublici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1994. godine, u: Zbornikradova međunarodne konferencije, Restrukturiranje gospodarstva u tranzi-ciji, knjiga III, 7-, Zagreb.

26. Lazarić, M. (1993): Mala i srednja poduzeća u tranziciji poduzetništva,Gospodarstvo Istre, br. 1.


126

27. Mugler, J. (1990): Die Zukunft der Klein- und Mittelbetriebe, u: Erfo-lgsfaktoren der 90er Jahre, WIFI, Wien.

28. Mugler, J. (1995): Betriebswirtschaftslehre der Klein- und Mittelbetri-ebe, Springer Verlag, Wien, New York.

29. Naisbitt, J. (1994): Global Paradox, Warum in einer Welt der Riesen dieKleinen überleben werden, ECON Verlag, Düsseldorf.

30. Neubauer, H. (1994): Unternehmensgröße - ein Vorteil bei Forschungund Entwicklujg? Eine Bestandsaufnahme von theoretischen und empi-rischen Arbeiten, u: Pleitner, H., J., Strukturen und Strategien in Klein-und Mittelunternehmen als Wegbereiter des Aufschwungs, Beiträge zu den"Rencontred de St - Gall".

31. Oster, S. (1982): Intraindustry Structure and the Ease of StrategicChange, The Review of Economics and Statistics, 64/82.

32. Peters, T. (1989): Tomorrow's Companies, New products, new markets,new competition, new thinking, The Economist, 4-10, March.

33. Peters, T. (1992): Rethinking Scale, California Management Review, Vol.35, 1/92.

34. Petrin, T. (1986): Kriza male privrede, u: Grupa autora, Kriza, blokade iperspektive, Globus, Zagreb.

35. Pfohl, H. C., Kellerwessel, P. (1988): Abgrenzung der Klein- und Mittel-betriebe von Großbetrieben, u: Pfohl H. C., (ured.), Betriebswirtsc SmallBusiness in Japan. White Paper on Small and Medium Enterprises in Japan,Small and Medium Enterprise Agency, MITI, Tokyo.

36. Pickle, H., B., Abrahamson, R., L. (1990): Small Business Management, 5.izdanje, John Wiley & Sons, New York.

37. Pleitner, H., J. (1984): Beobachtungen und Überlegungen zur Person desmittelständischen Unternehmers, u: Albach, H., Held, T., (ured.),Betriebswirtschaftslehre mittelständischer Unternehmen, Stuttgart.

38. *** (1988): Small Business in Japan. White Paper on Small andMedium Enterprises in Japan, Small and Medium Enterprise Agency,MITI, Tokyo.

39. *** (1992): Gewerbe und Handwerk 2000. Perspektiven und Szenarien,Institut für Gewerbe- und Handwerksforschung, WIFI, Wien.


127

40. *** (1992): Gewerbestrukturbericht 1992, Die Entwicklung des österri-chischen Gewerbes 1989 - 1992, Institut für Gewerbe- undHandwerksforschung, Wien.

41. *** (1992): Zunehmende Internationalisierung der Gewerbe- undHandwerksforschung, Institut für Gewerbe- und Handwerksforschung,Wien.

42. *** (1994): Das europäische Beobachtungsnetz für KMU, EuropeanNetwork for SME Research.

43. *** (1995): Dosadašnja pretvorba i privatizacija u hrvatskom gospo-darstvu Izvješće Hrvatskog fonda za privatizaciju, Privatizacija, 12/95,Zagreb.


128

129

Fleksibilnost malih poduzeća kaopotencijalni čimbenik fleksibilnosti

gospodarstva

UvodKada bi se birala ključna riječ industrijske organizacije

osamdesetih i devedesetih, "fleksibilnost" bi zasigurno bila unajužem izboru. Opće je prihvaćen stav da je potrebno sve višefleksibilnosti, kako na strani poduzeća, tako i na strani radništva.Ta je potreba obično povezana s čimbenicima kao što su intenzifi-kacija međunarodne konkurencije, mjenjajuća potrošačka potražnjau smjeru sve diferenciranijih proizvoda, te povećanje želje zaproizvodima sve više kvalitete. Te činjenice djeluju na promjene uproizvodnom sustavu, kao što su sposobnost veće raznovrsnostiproizvoda, sve kraći proizvodni ciklusi i ubrzanje stopa inovativno-sti. Da bi se stvorila ta sposobnost nužno je usvojiti sposobnostodgovora na nove i promjenljive zahtjeve proizvodnje i tržišta,odnosno potrebna je fleksibilnost.

Fleksibilnost se može ostvarivati na različite načine i urazličitim oblicima, i važno je pitanje kako se ona odnosi premacilju razvitka. Ona može biti aktivna ili pasivna, odnosno, možepredstavljati sposobnost iskorištavanja tržišnih niša i brzog odgo-vora na narudžbe uz pomoć stručne polivalentne radne snage, ilimože biti samo podčinjavanje vanjskom pritisku potrošača iprihvaćanje tržišnih ograničenja, te prisilnog prevaljivanja zahtjeva


130

za fleksibilnošću na radnike pukim povećanjem ili smanjenjemproizvedene količine, pritiskom na smanjenje plaća, te "fleksibil-nom" upotrebom prekovremenih sati, rada sa skraćenim radnimvremenom i povremenog i privremenog zapošljavanja.

Mala poduzeća podložna su visokom riziku uključivanja utaj drugi oblik fleksibilnosti, jer su najčešće izuzeta od zaštitneregulative; često nemaju formalizirane industrijske odnose, nemajusindikalne predstavnike i sustav radničkog suodlučivanja, a odnosiizmeđu radnika i poslodavaca su mnogo puta ne samo izrazito hije-rarhijski, već i vrlo osobni, čak patrijarhalni. Osobito je velikaopasnost kada velika poduzeća na male podugovarače prevaljujuteret fleksibilnog odgovora na promjene u svojstvima potražnje.

Proizvodna organizacija na temelju načela prikupljenih na osnovuiskustava industrijskih distrikta, izgleda, ipak nudi barem moguć-nost aktivne fleksibilnosti upravo u malim poduzećima.

Ključno svojstvo industrijskog distrikta je organizacija. Toznači da ekonomski uspjeh industrijskog distrikta ne proizlazi izpovoljnog pristupa jeftinim proizvodnim čimbenicima (radu, kapi-talu ili zemljištu), već prvenstveno iz osobito efikasne društvene iekonomske organizacije malih poduzeća. Naravno da ta organi-zacija može varirati, ali uvijek postoje ključni elementi kojiomogućuju prepoznavanje modela industrijskog distrikta.Najvažniji među njima je postojanje snažne (formalizirane, ali joščešće neformalne) mreže (pretežno) malih poduzeća koja krozspecijalizaciju i podugovaranje međusobno dijele rad potreban zastvaranje određenih proizvoda. U ovom slučaju, specijalizacijaosigurava efikasnost, kako na razini poduzeća, tako i na razinidistrikta, a podugovaranje osigurava iskorištavanje kolektivnihsposobnosti i snage, a time i ostvarenje ekonomije razmjera. Malopoduzeće u industrijskom distriktu ne stoji samo za sebe, jerpreduvjet njegova uspjeha je uspjeh cjelokupne mreže čiji je dio.

Zbog toga, kada razmatramo pitanje fleksibilnosti subjekatau suvremenom gospodarstvu, nije dovoljno da se ograničimo samona promatranje pojedinačnih poduzeća, već jedinica promatranjagospodarskog djelovanja mora biti sustav proizvodnje kojega oblik

D. Grubišić; Ž. Mrnjavac Fleksibilnost malih poduzeća_______________________________________________________________________________________________________________________________________

131

može biti veliko ili malo poduzeće, ali i organizirana mreža podu-zeća koja u mnogim svojstvima djeluje kao proizvodna cjelina.

FleksibilnostDanašnju situaciju gospodarstva karakterizira rastuća

kompleksnost i sve brža promjena okruženja. Da bi u takvimuvjetima gospodarski subjekti mogli iskoristiti pružene prilike, teda bi izbjegli ili na najmanju moguću mjeru sveli opasnosti, trebajuraspolagati određenim stupnjem fleksibilnosti. Pri tome se u teorijipostavlja pitanje optimalne fleksibilnosti koju treba imati svakigospodarski subjekt da bi mogao djelovati danas, a posebno ubudućnosti. Naime, oni donose odluke koje se temelje na nepotpu-nim pretpostavkama i spoznajama zbog nemirne, dinamične,složene i nepredvidljive okoline. Fleksibilnost se javlja kao izu-zetno svojstvo proizvodnog sustava, odnosno subjekta, kojim je onu stanju odgovoriti na takve rizične uvjete privređivanja. Zato sedanas većina poduzeća intenzivno bavi svojom okolinom, odnosnonastoje se što više prilagoditi njenoj kompleksnosti i dinamici. Činise da poduzeća pri tome nastoje odgovoriti na tri pitanja:89

1. kako mogu poboljšati svoju proizvodnju, odnosno svoju proiz-vodnost;

2. kako mogu proizvesti nove, efikasnije i tržišno prihvatljivijeproizvode, i

3. kako postići da su pravodobno spremna na promjene utjecaja izokoline, te da su na temelju strukture svojih proizvoda u polo-žaju sačuvati svoj potencijal pod promijenjenim uvjetima?

Fleksibilnost u ekonomskom smislu znači sposobnost podu-zeća da ekonomično izvrši promjene u svom poslovanju, odnosnoda koristi od poduzetih aktivnosti u pojedinim područjima buduveće od njihovih troškova. Fleksibilnost u tehničkom smislu značiprilagodljivost tehničkih sredstava u različitim okolnostima, pričemu bi se mogućnosti koje pruža postojeća ili nova tehnologijatrebale dovesti u vezu s efektima koje primjena takve tehnologije 89 Jürg, P., 1987, str. 6.


132

pruža. Tek u toj cjelovitosti može se ispravno procjenjivati fle-ksibilnost proizvodnje, a na sličan način i ostalih gospodarskihsegmenata. Za ekonomsko shvaćanje pojma fleksibilnosti značajanje učinak troškova tehnički mogućih postupaka prilagodbe. Potpunatehnička sposobnost prilagodbe ne znači i visoku fleksibilnost uekonomskom smislu ako su troškovi prilagođavanja veliki i/ilinepovoljni u odnosu na prethodno stanje. U takvom slučaju nepostoji dovoljna prilagodba na promijenjeno stanje, niti prava flek-sibilnost.

Brze, i u nekim područjima duboke gospodarske, tehničkepa i društvene promjene upućuju na to da je sposobnost prilagodbeključni čimbenik uspjeha jednog poduzeća. Fleksibilnost, kaosposobnost prilagodbe mora biti sastavni dio strategijskog konceptapoduzeća koji će te promjene promatrati i kao rizike i kao prilike.Pod utjecajem niza internih i eksternih čimbenika poduzeće morabiti spremno reagirati. Isto vrijedi i za područje proizvodnje.Zahtjev za fleksibilnošću u području proizvodnje uvjetovan je ieksternim uvjetima i događanjima u poduzeću, odnosno internimuvjetima.

Utjecaj internih i eksternih uvjeta na proizvodnju prikazujeslika 1.90

Iz slike 1. vidi se da poduzeće da bi bilo fleksibilno, morapravodobno reagirati na impulse koji dolaze iz okruženja (tržištenabave, prodaje, institucionalni uvjeti), kao i na teškoće koje semogu javiti u samom poduzeću, posebno u procesu proizvodnje. Dabi sustav proizvodnje bio fleksibilan mora se dovesti u interakcijusa svojim okruženjem, i to užim i širim.

Prikaz sustava, koji su u svezi sa sustavom proizvodnje, autječu na njegovu fleksibilnost, dali su Busse/Schelo91 (slika 2).

90 Horváth, P., Mayer R., 1986, str. 69.91 Behrbohm. P., str. 174.


133

Slika 1. Proizvodno - ekonomski zahtjev za fleksibilnošću

Slika 2. Podsustavi industrijskog sustava proizvodnje relevantni zafleksibilnost

PODUZEĆETRŽIŠTE NABAVE

Materijal, npr.:

- Smetnje prinabavi materijala

- Razvoj novihnačina rada,sirovine.

Osoblje, npr.:

- Reguliranjeradnog vremena

- Izmjenavrijednosti

TRŽIŠTEPRODAJE

Npr.:

- Kraći životni vijekproizvoda(češće mijenjanjeproizvoda)

- Različite potrebe(veći broj varijanti,manje serije)

- Proizvodnjaorijentirana željamakupaca

PROIZVODNJA

Smetnje, npr.:- Kvar strojeva- Manjak kadrova

FLEKSI-BILNOST

ZAKONODAVSTVO Npr.: - Propisi o zaštiti na radu

- Propisi o zaštiti okoline

SUSTAV PROIZVODNJE

Tržište sirovina, energije i opreme

SUSTAV NABAVE

FINANCIJSKI SUSTAV

Tržište novca i kapitala


134

Iz slike 2. vidi se da je oblikovanjem sustava kadrova,nabave, financija i prodaje zaštićen sustav proizvodnje kao središ-nje funkcionalno područje nasuprot eksternim sustavima izokruženja, pri čemu se tako oblikovani specijalizirani podsustavishvaćaju kao filter - funkcije. Time se, prema Meffertu,92 omo-gućava fleksibilna reakcija na zahtjeve okruženja, jer se svakipodsustav može intenzivno baviti razvitkom specifičnog, njemudodijeljenog segmenta okruženja. To je očito načelo djelovanjavelikog poduzeća ili korporacije, dok mala poduzeća nemaju takvihfiltera, nego je sustav proizvodnje u neposrednoj interakciji sokruženjem. S jedne strane to donosi prednost neposredne i brzereakcije cjelokupnog sustava, ali istovremeno to može predstavljatiznačajno ograničenje jer vanjski utjecaji mnogo snažnije potresajunezaštićeni sustav, a često je nemoguće niti približno imitiratiefikasnost djelovanja snažnih specijaliziranih sustava prodaje,nabave, kadrova ili financija kakvima raspolažu veliki sustavi.Međutim, u slučaju kada je malo poduzeće dio lokalno ukorijenjenezajednice poduzeća, kao što je slučaj u industrijskom distriktu,djelovanje tih zaštitnih funkcija se ostvaruje na toj višoj razinisustava proizvodnje.

Tako lokalni rezervoar radnih sposobnosti i znanja, malitroškovi fluktuacije radnika (kako za pojedinca, tako i za podu-zeća), te razni oblici suradnje među poduzećima koji vode sve dorazmjene i posudbe radnika, omogućuju fleksibilnost kakvu pojedi-načno poduzeće ne može ostvariti. Funkcije kadrovskog sustavakoji veliko poduzeće mora sadržavati, ostvaruju se u lokalnojzajednici, kroz sustav obrazovanja usmjeren na prevladavajućudjelatnost, kroz prenošenje tradicionalnih znanja i vrijednosti međugeneracijama, kroz formalnu i neformalnu razmjenu iskustava iinformacija, te kroz socijalne i rodbinske veze koje omogućuju bržei preciznije regrutiranje bez posebnih specijaliziranih službi. Odnoss tržištem novca i kapitala za malo poduzeće se bitno mijenja uuvjetima postojanja lokalne mreže. Na lokalnoj razini ostvaruju setada tržišni uvjeti formiranja specijaliziranih financijskih institu-cija, otvaraju se mogućnosti međusobnog financiranja ili jamstavaunutar mreže i sl. Odnosi s tržištem nabave i prodaje također se 92 Isto djelo, str. 175.


135

bitno mijenjaju u takvim uvjetima. Mogućnost zajedničkog nastupaili podugovaranja osigurava sposobnost prihvaćanja raznih veličinanarudžbi bez bitnih promjena u pojedinačnom poduzeću. Isto takopri nabavkama zajedničke narudžbe ili razmjena sirovina i posudbeopreme omogućuju fleksibilnost i ekonomičnost u tome segmentu.Isto tako postojanje lokalizirane aglomeracije poduzeća unutaristog sektora otvara tržišnu mogućnost postojanja specijaliziranihpoduzeća za odnose s tržištem koja mogu fleksibilno i kvalitetnozamjenjivati funkcije odgovarajućih podsustava velikih korporacija.

Okolina kao čimbenik fleksibilnosti poduzećaFleksibilnost ne može biti izjednačena s improvizacijom ili

ad-hoc odlukama kakve i danas donosi menadžment poduzeća, i topretežito malih poduzeća. Ona se treba planirati, i to u okvirustrategijskog plana poduzeća, odnosno treba biti određena ciljem,strategijom i situacijom u kojoj se poduzeće nalazi. Svako podu-zeće djeluje u specifičnom okruženju s kojim je povezano mnogo-strukim procesima. U prvom redu to okruženje sastoji se odrazličitih tržišta s kojima određeno poduzeće ima nekakav odnos.To su, primjerice, tržišta prodaje, nabave, kapitala i rada, odnosnosocijalne grupe kao što su: posloprimci, kupci, dobavljači, kreditorite različite državne i nedržavne institucije. Na temelju ovako defi-niranog okruženja može se govoriti o tri različite sfere okruženja:93

− tehnološkoj sferi okruženja (prirodne znanosti i tehnika),

− ekonomskoj sferi okruženja (povezanost između nacionalnog isvjetskog gospodarstva), i

− socijalnoj sferi okruženja (politička, pravna i društvena staja-lišta).

Veza između poduzeća kao sustava i njegova okruženja može seprikazati kao na slici 394, pri čemu prikazane sfere nisu u hijerarhij-skom odnosu, nego se isprepliću u djelovanju na poduzeće imeđusobno uvjetuju. 93 Mössner, G., U., 1982, str. 30.94 Isto djelo, str. 35.


136

Slika 3. Okruženje poduzeća

Na slici 3. vidi se da između poduzeća i njegova okruženja postojemnogobrojne interakcije. One su redovito dvosmjerne, pa kao što

PODUZEĆE

Posloprimci

Dobavljači

Kreditori Konkurenti

Kupci

Različiteinstitucije

Tehnološka sfera

Ekonomska sfera

Socijalna sfera


137

pojedini dijelovi okoliša djeluju na poduzeće, tako i poduzećepovratnim vezama ostvaruje utjecaj na svoj okoliš. Istovremeno se iu okolišu zbivaju stalne promjene pod utjecajem međusobneinterakcije pojedinih dijelova okruženja. Naime, u svakoj kompo-nenti, užeg ili šireg okruženja, događaju se danas tako brzepromjene da je postojanje dobre povratne sveze između poduzeća injegova okruženja presudno za njegov opstanak, a posebno opsta-nak malih poduzeća. Nedovoljna financijska snaga onemogućavamalim poduzećima da stalno vrše preinake u svom poslovanju, aliim blizina specifičnom okruženju olakšava da ciljano djeluju i nataj način kompenziraju vrlo značajan ograničavajući čimbenik svogposlovanja.

Organizacijska struktura kao čimbenik fleksibilnostiMože se reći da razvitak natjecateljske, odnosno konkuren-

cijske snage poduzeća ovisi o izboru adekvatne organizacijskestrukture i organizacijskih kompetencija. Prema istraživanjimaEuropske komisije, današnji tradicionalni oblik europskih, pa isjevernoameričkih poduzeća, mogao bi se, možda malo karikirano,prikazati kao 'kompleksna organizacija i jednostavna radnamjesta'.95 U takvoj organizaciji fleksibilnost se može postići ako jevrijeme potrebno za uvođenje novina kratko te ako se zaposlenicimogu brzo zamijeniti novima. U ovim poduzećima velika komplek-snost organizacije proizlazi iz radikalnog odvajanja 'mišljenja' od'djelovanja'. Organizacijski tok zasniva se na formalnim postup-cima, jakoj hijerarhiji i profesionalnoj eliti na vrhu poduzeća. Ovajtip organizacije uspješan je pri masovnoj proizvodnji i stabilnomokruženju. U uvjetima kada proizvodi postaju sve raznovrsniji,tržišta dinamičnija, kada rastu zahtjevi za kvalitetom proizvoda tetempo tehnoloških novina, ovakva organizacija ostaje nefleksibilna,odnosno kruta.96

Organizacija je u malim poduzećima zbog niskog stupnjaformalizacije, dobrih odnosa rukovoditelja i zaposlenika, te osobne

95 Europäische Kommission, 1995, str. 6.96 Isto.


138

vezanosti za poduzeće, možda najznačajniji čimbenik njihovekonkurentnosti. Međutim, često je organizacija rada, naročito umladim malim poduzećima prilično loše definirana, pa tako možepostati otežavajući čimbenik njihova uspjeha. Danas se organizacijamalih i velikih poduzeća ne može promatrati samo kao dobro ililoše uređen tehnički sustav, već i kao sustav koji u sebi sadržava isocijalne komponente. To potvrđuju određena istraživanja, premakojima su kooperacija i povjerenje zaposlenika doprinijeli većojproizvodnosti i efikasnijem poslovanju.97

Iz slike 4. je vidljivo da je u integriranom modelu organiza-cije napušten uobičajeni organigram, te da su ciljevi, sredstva,kadrovi i potrebe predstavljeni na sasvim nov način. Svako sepoduzeće u ovom modelu nalazi u rasponu od restrikcija, ograni-čenja ili zahtjeva, koji se nalaze na jednoj strani, do vizija, ciljevaili ideala, koji se nalaze na drugoj strani. Predmeti rada i sredstvasu u ovako organiziranim poduzećima jasno odijeljeni od ljudi.Ljudi stoje 'iznad' sredstava i svoje poslovanje organiziraju naprincipu suradnje. Ovdje je vrlo važan trenutak koordinacijeizmeđu kadrova organiziranih u timove. Koordinacija unutar iizmeđu timova odvija se pomoću komunikacije. Za uspješnoprovođenje koordinacije, prema Mülleru, potrebno je ispunitisljedeće pretpostavke:98

• spoznavanje, traženje i procjenjivanje alternativa;

• sposobnost za dijalogom;

• akceptiranje potreba i interesa drugih, te

• stalno učenje.Kadrovima se u ovakvom modelu organizacije pridaje izuzetnoznačenje. Oni, na temelju svoje kreativnosti, iskustva i znanja,imaju odgovarajuće kompetencije i odgovornosti. U većim poduze-ćima timovi su povezani u formi labavih matrica, što znači da svakičlan pripada određenoj funkciji, a njihovo povezivanje vrši seprema zahtjevima koje postavljaju poslovi u poduzeću. Na ovaj

97 Detaljnije o tome pisao je: Tjosvold, D., 1986.98 Isto djelo, str. 43.


139

Slika 4. Integrirani model organizacije

Zajedničkiciljevi, vizije i ideali

individualne iobiteljske

timske ipoduzetničke

društvene ipolitičke

npr.* kvaliteta življenja* jednakost šansi* samoodređenje* mir, sloboda, sigurnost* ljudsko dostojanstvo* očuvanje okolineZahtjevi

Očekivanja

Utjecaji, npr.:ideologija"kultura"promjena vrijednostimoda Namjere

Socijalna ieko-bilanca

KOORDINACIJA POMOĆU KOMUNIKACIJE I RAZUMA

NarudžbeNalozi

Utjecaji, npr.:životni standardkonjukturavrijemetehnologijakonkurencija

Ciljevi OstvarenjaRješeniproblemi

Temeljnizahtjevi, ograničenja, vrijednosti

moralni iljudski

stvarni iprofesionalni

politički ipravni

INFORMATIZACIJA I FLEKSIBILNA AUTOMATIZACIJA

npr.čestitostne štetitiuljudnostsamopouzdanjeangažiranost

npr.pouzdanosttočnostkontinuitetkvalitetštedljivost

npr.propisizakoniodredbeugovorinorme

Smjernice kretanjaUvjeti za djelovanje

Labavamatričnastruktura

Autonomni timoviPredmeti rada iostala sredstva


140

način velika poduzeća prilagođavaju svoju organizaciju novimuvjetima poslovanja, ponovno povećavaju svoju efikasnost istvaraju pretpostavke za postizanje još boljeg konkurencijskogpoložaja. Taj prikaz integriranog modela organizacije kompleksnogsustava proizvodnje predstavlja model novog pristupa organizacijivelikih poduzeća, ali isto tako izvanredno točno opisuje strukturu iorganizaciju spontano nastalih industrijskih distrikta. Umjestoautonomnih timova koji obavljaju pojedine funkcije javljaju sesamostalna mala poduzeća, no kako je već spominjano, upravo izinterakcije s drugim poduzećima, te djelovanja na temelju zajedni-čkih vrijednosti, ciljeva, vizija i ideala oni crpe svoju snagu koja ihčini superiornima u odnosu na tradicionalni pristup malim poduze-ćima kao samostalnim jedinicama.

Determinante fleksibilnosti i konkurentnosti poduzećaShodno do sada navedenom sljedeći čimbenici determiniraju

fleksibilnost poduzeća, a indirektno utječu i na njegovu konkuren-cijsku sposobnost:

1. Organizacijska struktura je čimbenik koji direktno određujefleksibilnost, a indirektno konkurentnost poduzeća. Mala podu-zeća mogu biti fleksibilnija od velikih, jer u pravilu imajujednostavniju organizacijsku strukturu, odnosno manji brojrukovodnih razina, te manje formalizirane načine komuniciranjai toka informacija. Zbog toga mala poduzeća mogu brže reagi-rati na uočene potrebe za izmjenom bilo načina poslovanja, bilosamog proizvoda. Ova mogućnost brzog reagiranja, odnosnoveća fleksibilnost pozitivno se odražava na konkurencijskusposobnost malih poduzeća, što im omogućava da uspješnozadržavaju postojeći tržišni položaj.

2. Menadžment je izuzetno značajan čimbenik fleksibilnosti ikonkurentnosti malih i velikih poduzeća. U velikim poduzećimamenadžment čine, u najvećem broju slučajeva, visokoobrazovanizaposlenici. Odvojenost upravljanja i rukovođenja od izvršenja,te razina obrazovanosti omogućuju menadžerima velikih podu-zeća da pronalaze efikasne načine poboljšanja postojeće fleksi-


141

bilnosti i konkurentnosti. Ono što nedostaje menadžerimavelikih poduzeća u odnosu na menadžere malih poduzeća jestunošenje osobnosti i brzine djelovanja. Menadžeri malih podu-zeća vezani su za svoja poduzeća čak i emocionalno, pa sunapori koje oni ulažu za održavanje uspješnog poslovanjakudikamo veći nego kod menadžera u velikim poduzećima. Tose pozitivno odražava na fleksibilnost i konkurentnost malihpoduzeća, ali često može imati i suprotne efekte. Naime, odlukekoje donose menadžeri malih poduzeća nisu rezultat strategij-skog planiranja niti kontinuirane analize konkurenata, kao što jeto slučaj u velikim poduzećima. One se najčešće donose ad-hoc ine moraju uvijek biti ispravne. To se može povezati time da suvlasnici tih poduzeća najčešće i menadžeri i da vlasnički interesdiktira donošenje svih bitnih odluka. Izjednačenost vlasničke imenadžerske funkcije u malim poduzećima može dovesti do togada element vlasništva osigurava tim poduzećima stalnu fleksi-bilnost, odnosno sposobnost brzog reagiranja, a element mena-džmenta lošije upravljanje i organiziranje rada.

3. Kvalifikacijska struktura zaposlenika može biti također čim-benik koji povećava ili smanjuje fleksibilnost malih i velikihpoduzeća. Zaposlenici u malim poduzećima obično imaju dostaširoka stručna znanja koja im omogućavaju da se lako premješ-taju s jednog na drugi posao. U tom pogledu mala poduzećaizražavaju veću fleksibilnost od velikih poduzeća, koja u svojojstrukturi zaposlenika imaju priličan broj nekvalificiranih i/ilivrlo usko specijaliziranih zaposlenika. Mada velika poduzećaimaju i vrlo velik broj visokoobrazovanih zaposlenika, ukupnoim njihova uska specijalizacija otežava brže reagiranje, odnosnopromjenu posla, proizvodnje ili poslovanja. Velika poduzećamogu imati veću kadrovsku fleksibilnost u onim slučajevimakada je potrebno premjestiti zaposlenike iz jedne u druguorganizacijsku jedinicu ili iz jedne u drugu regiju, ali brže prila-gođivanje novim poslovima lakše se događa u malimpoduzećima koja na taj način poboljšavaju i svoju konkurencij-sku sposobnost.

4. Odlučivanje je čimbenik koji se može povezati s menadžmen-tom i organizacijskom strukturom, a koji također ima svoj


142

utjecaj na fleksibilnost malih i velikih poduzeća. Unajopćenitijoj podjeli načina odlučivanja može se govoriti ocentraliziranom i decentraliziranom načinu odlučivanja. Malapoduzeća nemaju potrebu za decentaliziranim načinom od-lučivanja, jer najčešće imaju plitku organizacijsku strukturu,odnosno dvije do tri rukovodne razine. To im olakšava brzuizmjenu informacija i brzo donošenje odluka, odnosno čini ihfleksibilnima. Velika poduzeća, za razliku od malih, danas nemogu uspješno poslovati ako imaju centralizirani način odluči-vanja. Kako je broj rukovodnih razina u velikim poduzećimavelik, to je protok informacija i odluka znatno sporiji nego umalim poduzećima. Fleksibilno reagiranje je time otežano.Reorganizacija velikih poduzeća koja smanjuje veličinu podu-zeća, a time pojednostavljuje organizacijsku strukturu, smanjujebroj rukovodnih razina i uvodi decentralizirani, odnosno kom-binirani način rukovođenja znatno poboljšava mogućnostifleksibilnog reagiranja velikih poduzeća.

5. Prosječna starost proizvoda je čimbenik koji ukazuje na fleksi-bilnost, ali i konkurentnost svakog poduzeća. Pretpostavlja se daće u malim poduzećima prosječna starost proizvoda biti manjanego u velikim poduzećima. Manja prosječna starost proizvodaukazuje na veću fleksibilnost poduzeća jer je sposobnije bržeizvršiti preinake na svom proizvodu i zadržati svoj konkurencij-ski položaj. Mala poduzeća, koja svoje proizvode temelje naimitaciji sličnih proizvoda na tržištu, brže mogu uočiti potrebuza izmjenom proizvoda i prilagoditi ga tako zahtjevima po-trošača nego velika poduzeća. Velika poduzeća nastoje svojproizvod držati konkurentnim pomoću cijene ili kvalitete, jer seobično radi o proizvodima u koje je utrošeno mnogo vremena inovca. Međutim, s vremenom i velika poduzeća vrše poboljšanjana svojim proizvodima kako bi zadržala položaj na tržištu,odnosno zadovoljila potrebe potrošača, čime i sama skraćujuprosječnu starost proizvoda.

6. Veličina serije u malim poduzećima je mala ili se, čak, radi opojedinačnoj proizvodnji, dok se proizvodnja u velikim poduze-ćima odvija pretežito u velikim serijama ili, čak, kao masovnaproizvodnja. Manja serija omogućava lakšu promjenu proizvod-


143

nje nego velika serija. Velike serije zahtijevaju veliku podjelurada i specijalističke tehnologije, pri čemu je vrlo teško promije-niti jedan stroj a da to ne zahtijeva promjenu i drugih strojeva.Kako je to ekonomski neracionalno, promjena proizvodnje uvelikim poduzećima gotovo da je i nemoguća, odnosno malapoduzeća su u tom pogledu fleksibilnija nego velika.

7. Tehnologija je presudan čimbenik fleksibilnosti malih i velikihpoduzeća. Što je ona suvremenija, to je proizvod kvalitetniji,jeftiniji i lakše je vršiti promjene na njemu. Karakteristično je damala poduzeća u svom poslovanju koriste univerzalnu, a velikapoduzeća visokospecijaliziranu tehnologiju. U prvom slučajutehnologija omogućava veću varijabilnost proizvoda, a u drugomveću količinu i manju cijenu odnosnog proizvoda. Mala podu-zeća su primjenom univerzalne tehnologije fleksibilnija odvelikih poduzeća. Istina, njihov konkurencijski položaj može bitiugrožen zbog jeftinije proizvodnje velikih poduzeća, ali novetehnologije omogućuju malim poduzećima ekonomičnu proizvo-dnju malih serija proizvoda.

8. Prilagodljivost kapaciteta jest čimbenik koji se nadovezuje načimbenik tehnologije, a upućuje na njezinu fleksibilnost, odno-sno fleksibilnost poduzeća koje upotrebljava takvu tehnologiju.Ako mala poduzeća raspolažu suvremenom tehnologijom, tadagotovo da nemaju nikakvih teškoća u potrebnom prilagođivanjusvojih kapaciteta. Međutim, pretežiti broj malih poduzećatemelji svoju proizvodnju na univerzalnim, ali starim tehnologi-jama (a neka i na klasičnim) i ne mogu kupiti suvremenutehnologiju. Nasuprot njima, velika poduzeća, u pravilu, imajusuvremenu tehnologiju koja im olakšava prilagođavanje. Upogledu prilagođivanja kapaciteta velika poduzeća mogu bitifleksibilnija od malih jer raspolažu suvremenijom tehnologijom.

9. Način nabave inputa, odnosno proizvodnih čimbenika, ječimbenik koji determinira fleksibilnost prvenstveno funkcijenabave, a time i cijelog poduzeća. Veću fleksibilnost nabaveiskazuju ona poduzeća koja imaju veći broj dobavljača i većumogućnost supstituiranja proizvodnih čimbenika. U pogleduuvjeta nabave proizvodnih čimbenika mala poduzeća su u nepo-


144

voljnijem položaju od velikih. Zbog manjeg obujma proizvodnjemala poduzeća ne naručuju velike količine potrebnih proizvod-nih čimbenika. Pri tome je cijena proizvodnih čimbenika višanego kada bi se naručivale veće količine. Mala poduzeća su,također, češće usmjerena na traženje novih dobavljača, zarazliku od velikih koja najčešće imaju stalnog dobavljača i kojane moraju gomilati zalihe jer je opskrba proizvodnim čim-benicima kontinuirana. Veće teškoće u nabavi proizvodnihčimbenika malih poduzeća uvjetuju njihovu manju fleksibilnostnego kod velikih poduzeća, što se može odraziti i na njihovnepovoljniji konkurencijski položaj. Postojanje aglomeracijesrodnih poduzeća, a pogotovu postojanje lokalnih mreža karakte-rističnih za industrijske distrikte i slične lokalne proizvodnesustave može bitno nadoknaditi navedeno ograničenje malihpoduzeća. Zajedničke nabave omogućuju iskorištavanje ekono-mije razmjera, razmjena informacija omogućuje pronalaženje iodabir najpovoljnijih dobavljača, a razmjena i posudba materi-jala i strojeva omogućuju funkcioniranje bez pojedinačnoznačajnih gomilanja zaliha, odnosno osiguravaju fleksibilnost utome području.

10. Proizvodnja se može analizirati sa stajališta organiziranjaprocesa proizvodnje (tehnički aspekt) ili sa stajališta realizacijeproizvodnje, odnosno outputa (ekonomski aspekt). U prvomslučaju, ako poduzeće može lakše vršiti izmjene redoslijedaodvijanja pojedinih zadataka u procesu proizvodnje ili akostrojeve može koristiti za različite zadatke, fleksibilnije je. Udrugom slučaju, ako poduzeće lako može varirati količinuoutputa, odnosno smanjivati i povećavati ga, također je fleksi-bilnije. Mala poduzeća koja raspolažu tradicionalnomtehnologijom mogu mijenjati redoslijed odvijanja poslova uprocesu proizvodnje, ali s obzirom na brzinu rada, koja je deter-minirana velikim udjelom ljudskog rada, ne mogu biti efikasnijaod velikih poduzeća sa suvremenijom tehnologijom. Ako mala ivelika poduzeća raspolažu suvremenom tehnologijom, tadamogu povećavati svoju fleksibilnosti u tehničkom i ekonomskompogledu, pri čemu stupanj suvremenosti tehnologije uvelikedeterminira stupanj fleksibilnosti, odnosno konkurentnosti.


145

Promatraju li se poduzeća kao dio složenog proizvodnog sustavakakav je industrijski distrikt, i u tome se području javljaju novielementi fleksibilnosti. Postojanje sustava kooperacije, podugo-varanja i prepuštanja dijela ugovora partnerskim poduzećimaunutar (formalne ili neformalne) mreže, omogućuje preuzimanjeposlova bitno većih od vlastitih proizvodnih kapaciteta, bez dase odmah mora ulagati u nove investicije za proširenje. Odno-sno, taj proces omogućuje da se trenutno vlastitim ugovorimanepopunjeni kapaciteti najčešće mogu iskoristiti preuzimanjemdijela poslova partnerskih poduzeća. Tako se fleksibilnost proiz-vodnog proces ne ostvaruje samo izmjenom redoslijedaodvijanja pojedinih operacija unutar samog poduzeća, nego sezahvaljujući specifičnoj podijeli rada među poduzećima omogu-ćuje da se prema potrebi pojedina poduzeća uključuju i mijenjajupoložaj u proizvodnom procesu odnosno o potrebama, mogućno-stima i vlastitim interesima.

11. Financijska snaga možda je najznačajniji negativni čimbenikfleksibilnosti i konkurentnosti malih poduzeća. S obzirom namali broj izvora financijskih sredstava i relativno mali iznosfinancijskog kapitala, mala poduzeća su u znatno nepovoljnijempoložaju od velikih poduzeća. To smanjuje njihovu fleksibilnost,jer nedostatak financijskih sredstava onemogućava malim podu-zećima da vrše preinake u procesu proizvodnje ili na proizvodu,kupuju novu opremu, reklamiraju proizvod, provode analizukonkurencije, inoviraju i slično. Sve ovo se odražava na njihovkonkurencijski položaj koji, u takvim slučajevima, slabi uodnosu na velika poduzeća. Postojanje mreže poduzeća ukori-jenjene u lokalnu zajednicu otvara mogućnost poboljšanjapoložaja malih poduzeća i na tome području. Dovoljno snažnalokalna gospodarska zajednica omogućuje formiranje lokalnoorijentiranih financijskih institucija kao što su banke i štedio-nice. Specijalizacija i sustav suradnje umanjuje rizike i privlačiulagače riziko kapitala u to područje, a sustav suradnje, među-sobnih garancija i samopomoći unutar grupe također olakšavapoložaj malih poduzeća. Ipak, usprkos tome financijska snagaostaje uvijek značajna prednost velikih.


146

12. Strategija poslovanja jest čimbenik koji se također odražava nafleksibilnost i konkurentnost malih i velikih poduzeća. Mala ivelika poduzeća definiraju svoje strategije poslovanja ali se, zarazliku od velikih poduzeća, strategija u malim poduzećimarealizira ad-hoc, najčešće bez značajnije analize konkurenata,odnosno tržišta. Tradicionalno se zato očekuje da mala poduzećadjeluju na vrlo bliskim tržištima na kojima mogu ostvarivatiosobni kontakt i postići položaj povjerenja. Umrežavanjemmogu koordinirati svoju strategiju s vizijom i ciljevima čitavegrupe, što otvara nove perspektive i mogućnost osvajanja bitnoširih tržišta, uključujući strategiju internacionalizacije.

Sljedeći čimbenici u većoj mjeri determinirajukonkurencijski položaj malih i velikih poduzeća, mada proizlaze izsposobnosti poduzeća da izvrši promjene u svom poslovanju,odnosno iz njihove fleksibilnosti:

1. Istraživanje konkurenata jednako je važno malim i velikimpoduzećima. Međutim, mala poduzeća stanje na tržištu pretežitoprocjenjuju intuicijom, a ne sistematski provođenom analizom.Što je tržište na koje je poduzeće usmjereno šire, to je takavpristup manje efikasan. Zbog toga se mogu naći u nepovoljni-jem položaju nego velika poduzeća. Lokalno ukorijenjenaaglomeracija srodnih i kooperativnih poduzeća može nadokna-diti taj nedostatak jer stručne udruge i komore mogu pružatičlanovima informacije i usluge iz tog područja, odnosnodovoljna koncentracija poduzeća srodne djelatnosti omogućujekomercijalno djelovanje specijaliziranih poduzeća za tu vrstuusluga.

2. Proizvodni program, odnosno asortiman proizvoda, je čimbenikbitan za konkurencijski položaj svakog poduzeća. Mala podu-zeća obično nemaju veliki broj proizvoda u svom proizvodnomprogramu, ali njihove proizvode karakterizira individualnost iusmjerenost na određene skupine potrošača. Dok prva karakte-ristika povećava konkurentnost, druga može biti katastrofalnaza poduzeće ako izgubi tržište. Malo poduzeće ne može lakokompenzirati gubitak prodaje na postojećem tržištu povećanjemprodaje na drugim tržištima, kao što to može veliko poduzeće,


147

koje najčešće ima veliki asortiman proizvoda i veliki brojtržišta. I u tome aspektu mogu se pokazati značajni učincikooperativnih veza unutar lokalnog proizvodnog sustava. Takonpr. talijanski proizvođači obuće svake godine prezentirajucjelokupnu kolekciju, naravno s različitim uspjehom. Oni uspje-šniji se tada javljaju kao krajnji prodavači, dok njima bliskapoduzeća za čijom je kolekcijom ostvarena manja potražnjapreuzimaju od njih dio proizvodnje kao podugovarači i na tajnačin popunjavaju kapacitete, odnosno prilagođavaju proizvo-dni program. Postojanje mreže kooperativnih poduzeća, dakle,umanjuje rizike tržišnog neuspjeha i omogućuje lakšu prila-godbu proizvodnog programa.

3. Volumen prodaje povezan je s tržištem prodaje i vrstom proiz-voda. Mala poduzeća imaju manji volumen prodaje i s togstajališta lakše se mogu probiti na nova tržišta nego velikapoduzeća. Isto tako, ako izgube određeno tržište, posljedice zato poduzeće su značajne, a u slučaju likvidacije izuzetno loše zazaposlenike tog poduzeća. U velikim poduzećima volumenprodaje može biti konkurencijska prednost u odnosu na malapoduzeća, jer veća količina proizvoda smanjuje njihovu cijenu,odnosno konkurencijski nedostatak u odnosu na mala poduzeća,jer velika količina proizvoda otežava ulazak na tržišta koja susegmentirana po raznim osnovama, i zasićena brojnim vrstamaproizvoda. Tu je ponovno primjenjiv u prethodnom odlomkunavedeni učinak podjele ugovorenih poslova i podugovornihsuradnih odnosa. Tako mala poduzeća mogu iskoristiti prednostkoju im pruža njihova prilagodljivost potrebama dijelovatržišta, ali i umanjiti rizike i ograničenja koje bi u samostalnomnastupu imali.

4. Tržišna moć može se javiti također kao čimbenik koji determi-nira konkurencijski položaj malih, odnosno velikih poduzeća.Mala poduzeća pojedinačno nisu toliko snažna da diktirajuuvjete na tržištu ili determiniraju ponudu dobara, kao što tomogu velika poduzeća. No iskustvo je pokazalo da velikimdijelovima tržišta obuće ili odjeće na međunarodnoj raziniskupno vladaju mali talijanski proizvođači koncentrirani uindustrijskim distriktima tzv. Treće Italije.


148

5. Izdvajanje za ekonomsku propagandu i uopće marketinškaaktivnost čimbenik je koji direktno utječe na konkurencijskipoložaj svakog poduzeća. Mala poduzeća su u ovom pitanju ukudikamo nepovoljnijem položaju od velikih. Ona znatno manjeizdvajaju za reklamu svog proizvoda i uopće im je marketinškodjelovanje slabo. Velika poduzeća reklami svojih proizvodapoklanjaju veliku pažnju, čime proizvodi ovih poduzeća postajupoznati i bude znatiželju potrošača. Time ona stvaraju konku-rencijsku prednost u odnosu na mala poduzeća.

6. Kadrovi mogu također determinirati konkurencijski položajmalih i velikih poduzeća. U slučaju dobre ponude kadrova,odnosno dobre zastupljenosti svih kvalifikacija, između malih ivelikih poduzeća ne bi trebala postojati jaka konkurencijskaborba za dobivanje određene kategorije zaposlenika. U takvimuvjetima je izbor rada u malom ili velikom poduzeću posljedicapreferencije zaposlenika. Ako zaposlenik želi sigurniji i mirnijinačin rada, s točno utvrđenim redoslijedom napredovanja tadabira veliko poduzeće. Ukoliko zaposlenik preferira osobnost,improvizaciju, neizvjesnost, ali i privrženost, tada će izabratimalo poduzeće. Dakle odabir je bitno određen socijalnomokruženjem, odnosno sustavom vrijednosti lokalne društvenezajednice. Velika poduzeća zaposleniku mogu ponuditi boljeuvjete rada, veću plaću i sigurnije zaposlenje te privući najpro-duktivniju radnu snagu. Taj efekt superiornog radnika možebitno utjecati na konkurentsku sposobnost velikih poduzeća uodnosu na male koji moraju kadar prikupljati sa tzv. sekundar-nog tržišta rada. Međutim, ukoliko je u lokalnoj zajednici nacijeni poduzetnička inicijativa, odnosi povjerenja, te tradicijasamostalne gospodarske aktivnosti, osnivanje vlastita poduzećaili zapošljavanje u malim poduzećima može biti i poželjnijinačin osiguranja egzistencije. Velika poduzeća u načelu zahtije-vaju uže specijaliziranu radnu snagu koja mora djelovati u datojorganizacijskoj strukturi, dok mala poduzeća otvaraju prostorneformalnim socijalnim odnosima i iskorištavanju osobnihsvojstava svakog zaposlenika, te stimuliraju inicijativu djelat-nika. Ukorijenjenost gospodarske aktivnosti u lokalnu dru-štvenu zajednicu otvara prostor akumulaciji znanja i njegovom


149

širenju među članovima, te prenošenju između generacija.Takvi stručni kadrovi širih i prilagodljivih znanja predstavljajučimbenik fleksibilnosti, te povećavaju konkurentsku sposobnostmalih poduzeća u odnosu na velika.

7. Konkurencija iz inozemstva je čimbenik koji znatno višeotežava konkurencijski položaj osamljenim malim nego velikimpoduzećima. Velika ponuda dobara koja se nalaze na tržištuomogućuju potrošaču da bira proizvod, ne samo po cijeni ikvaliteti, već i po drugim karakteristikama koje su mu bitne.Eventualna usmjerenost prodaje malih poduzeća na lokalna tr-žišta i na određene kategorije potrošača, u ovom slučaju,dodatno povećavaju rizik opstanka na tom tržištu. S drugestrane elementi prilagodljivosti malih poduzeća omogućuju bržei lakše odgovaranje na napade konkurencije ili traženje novihprostora djelovanja.

8. Promjene u tehnologiji poboljšavaju kvalitetu proizvoda ismanjuju njegovu cijenu. Međutim, tehnološke promjene nemogu jednako lako uvesti mala i velika poduzeća. Mala podu-zeća su u nepovoljnijem položaju od velikih, jer im nedostatakfinancijskih sredstava onemogućuje da izvrše potrebne prom-jene. Čak ni velika poduzeća ne vrše česte izmjene strojeva ilitehnologija, mada su u povoljnijem položaju od malih podu-zeća. Promjena dijela ili čitavog stroja ovisi ne samo o financij-skoj sposobnosti poduzeća, već i o koristi koju takva izmjenadonosi.

9. Zasićenost tržišta, slično kao i konkurencija iz inozemstva,označava stanje velike ponude proizvoda i oštre konkurencije.U takvim uvjetima mala poduzeća mogu zadržati svoj tržišnipoložaj ciljanom proizvodnjom, odnosno usmjerenošću proiz-vodnje na poznatog potrošača, a velika sniženjem cijena iorijentacijom na druga tržišta. Zasićenost tržišta može, ipak, uvećoj mjeri štetiti malim nego velikim poduzećima, jer velikapoduzeća lakše mogu podnijeti gubitak dijela tržišta.

10. Poznatost krajnjih potrošača presudan je čimbenik konkuren-cijskog položaja malih poduzeća. Ona svoju proizvodnju prete-žito i temelje na potrebama poznatih potrošača, za razliku od


150

velikih poduzeća koja obično ne 'poznaju' krajnje potrošače.Ukoliko mala poduzeća uspiju u potpunosti zadovoljiti potrebepotrošača i korigirati svoje proizvode s obzirom na promjenezahtjeva potrošača, imaju dobre prilike da zadrže svoju pozicijuna tržištu.

11. Broj kanala prodaje odražava se na konkurencijski položajpoduzeća, ali i mjeri fleksibilnost prodaje. Mala poduzeća imajuznatno manji broj kanala prodaje nego velika poduzeća, što jepovezano s tržištem prodaje. Velika poduzeća imaju veći brojtržišta prodaje i veći broj kanala prodaje, čime je njihova flek-sibilnost veća nego kod malih poduzeća. Prodaju na lokalnomtržištu i mali broj kanala prodaje, odnosno manju fleksibilnostprodaje mala poduzeća mogu pokušati nadomjestiti blizinompotrošača. Ukoliko su mala poduzeća organizirana u lokalniproizvodni sustav, tada mogu u grupi iskoristiti prednosti kojeinače pripadaju velikim poduzećima i u grupi fleksibilno djelo-vati na većem broju tržišta.

12. Troškovi poslovanja determiniraju cijenu proizvoda, odnosnokonkurencijsku sposobnost poduzeća. Mala poduzeća u načeluimaju u procesu proizvodnje veći udio ljudskog nego strojnograda, što povećava cijenu njihova proizvoda u odnosu na velikapoduzeća i smanjuje njihovu konkurencijsku sposobnost. Velikapoduzeća, koja su tehnološki suvremenija od malih poduzeća,imaju u strukturi cijene koštanja najmanji udio troškova rada,dok je udio strojnog rada, pa i režijskih troškova znatno veći.Ovisno o veličini poduzeća i njegovoj tehnološkoj oprem-ljenosti dominirat će u cijeni koštanja ili režijski troškovi ilitroškovi strojnog rada. Veći režijski troškovi u velikimpoduzećima imaju sličan efekt kao i udio ljudskog rada u malimpoduzećima. Zbog toga velika poduzeća nastoje smanjiti troš-kove režije, a mala troškove ljudskog rada radi poboljšanjakonkurencijske sposobnosti.

13. Formiranje cijene proizvoda direktno je povezano s troškovimaposlovanja poduzeća. Još jednom će se naglasiti da mala podu-zeća mogu poboljšati svoj konkurencijski položaj ako pobo-ljšaju tehnološku osnovu proizvodnje, jer na taj način smanjuju


151

troškove rada, a velika poduzeća ako smanje režijske troškove(u proizvodnji i administraciji). Na taj način cijena njihovaproizvoda može biti niža od istog ili sličnog proizvoda konku-rentskog poduzeća.

14. Uvjeti prodaje bitan su čimbenik konkurentnosti malih i velikihpoduzeća. Što neko poduzeće lakše može snižavati cijene svojihproizvoda, bilo da se radi o sezonskim ili nekim drugim prigod-nim sniženjima, kreditirati potrošače i slično, to će njegovpoložaj na tržištu biti stabilniji. Sigurno da obje promatraneskupine poduzeća pokušavaju na ovaj način zadržati svojetržišne pozicije. Budući da je opstanak malih poduzeća ovisnijio potpunoj realizaciji njihovih proizvoda, to je mogućnost daosiguraju povoljnije uvjete prodaje značajnija za njih nego zavelika poduzeća.

Na temelju prikazanih čimbenika, koji određuju fleksibil-nost i konkurentnost malih i velikih poduzeća, uočava se da ovičimbenici imaju različit utjecaj na mala i velika poduzeća, mada suu izvjesnoj mjeri značajni za obje skupine poduzeća. Također seuočava da ne postoji jasna granica između njih, odnosno ne možese reći da jedna grupa čimbenika determinira fleksibilnost poduzećai pri tome nema utjecaja na konkurentnost, a da druga determiniraisključivo konkurentnost i nema utjecaja na fleksibilnost poduzeća.Dakle, svi navedeni čimbenici, kao i čitav niz drugih, koji ovdjenisu obuhvaćeni, utječu na fleksibilnost i konkurentnost poduzeća,ali ne uvijek u isto vrijeme i istim intenzitetom. To znači da senjihov utjecaj mijenja tijekom vremena, odnosno da u jednomvremenskom razdoblju mogu biti presudni za sposobnostprilagođavanja i konkurencijski položaj poduzeća, a u drugomsporedni. Da bi poduzeće moglo izvršiti određene intervencije usvom poslovanju, treba raspolagati potencijalima za provođenjepromjena. S druge strane, sposobnost provođenja promjena uposlovanju, odnosno fleksibilnost poduzeća, ne znači nužno i pove-ćanje konkurencijske sposobnosti tog poduzeća. Odnosno, akopoduzeće može mijenjati tehnologiju, ne znači da je konkurencijskisposobnije, jer troškovi te promjene mogu biti veći od koristi.Dalje, ako poduzeće može izvršiti organizacijske promjene, onetrebaju biti isplative; ako su financijski izvori brojni, oni trebaju


152

biti i jeftini, itd. Tek kada poduzeće može ostvariti promjene usegmentu svog poslovanja (kada je fleksibilno) na način da natržištu ostvaruje uspješan poslovni rezultat, odnosno da zadržava ilipoboljšava svoju poziciju na tržištu, može se reći da je i konkuren-tno.

Promatranje fleksibilnosti regionalnog ili nacionalnoggospodarstva ne smije se ograničiti samo na promatranje fleksibil-nosti poduzeća, djelovala ona samostalno ili umreženo. Bitandoprinos fleksibilnosti gospodarstva daje svakodnevno osnivanje inestajanje poduzeća koje gospodarstvo i čini dinamičnim sustavom.Poduzetnička dinamika je proizvod brojnih uvjeta, od kojih su neki:lakoća osnivanja novih poduzeća (pristup kapitalu i drugimpreduvjetima, te povoljan pravni okvir); zaštita od dominacije izavisnosti od velikih poduzeća (koja otvara mogućnost nezavisnogdizajniranja proizvoda i samostalnog pristupa krajnjim tržištima);stručni pojedinci dovoljno sposobni i samouvjereni za osnivanjenovih poduzeća; pristup mrežama, idejama i uslugama; sustavvrijednosnih načela društvene zajednice itd. Mala poduzeća u reali-zaciji poduzetničke dinamike imaju osobito veliko značenje, bezobzira hoće li u budućem razvoju djelovati kao samostalna malapoduzeća, poduzeća koja djeluju umreženo s ostalim malim ili veli-kim poduzećima, hoće li prerasti u srednja i velika poduzeća ili ćenakon nekog vremena odumrijeti i ustupiti mjesto drugima. Posto-janje regionalno ukorijenjenog proizvodnog sustava srodnih malihpoduzeća može biti bitan čimbenik koji olakšava i potiče osnivanjenovih poduzeća, te doprinosi povećanju stope njihova preživlja-vanja.

ZaključakIzloženi usporedni prikaz čimbenika fleksibilnosti za velika

i mala poduzeća pokazuje da nije moguće izvesti konačni zaključako isključivoj prednosti velikih ili malih poduzeća u razini fleksibil-nosti koju postižu u poslovanju. Mala poduzeća koja samostalnoposluju u nekim elementima imaju značajne prednosti za uspostav-ljanje fleksibilnosti i konkurentnog položaja s time u vezi, ali iznačajna ograničenja koja su posljedica upravo njihove veličine.


153

Velik dio tih ograničenja može se ublažiti ili potpuno neutraliziratiukoliko se mala poduzeća uključuju u formalne i neformalne mrežesrodnih poduzeća koja tako stvaraju lokalno ukorijenjeni proizvo-dni sustav. Takav proizvodni sustav predstavljaju industrijskidistrikti. To je model gospodarske regionalne organizacije koji jesvjetsku slavu postigao zahvaljujući uspjesima malih poduzeća uregijama tzv. Treće Italije, a teoretske korijene vuče još iz Marsha-llova teoretskog pristupa.

Uspješni distrikti svoju konkurentnost temelje na čitavomnizu dimenzija, a ne samo cijenama. Oni predstavljaju industrijskuorganizaciju koja udovoljava tržišnim izazovima diferenciranjemkvalitete proizvoda, fleksibilnom prilagodbom i sposobnošćuinovacija. Sposobnost da se ponudi kvaliteta, dizajn, izbor, fleksi-bilnost, brzina i inovacije proizvod su osobite mješavine tržišnognadmetanja i suradnje. Fleksibilnost je možda svojstvo koje ljudinajčešće povezuju s prednostima industrijskog distrikta u odnosu navelike centralizirane korporacije. Obično se kombinacija fleksibil-nosti i specijaliziranih proizvodnih jedinica karakterističnih zaindustrijski distrikt promatra kao "fleksibilna specijalizacija" isuprotstavlja Fordizmu, nefleksibilnoj organizaciji masovne proiz-vodnje na specijalnim strojevima i uz pomoć usko specijaliziranog,često nekvalificiranog ili polukvalificiranog rada.99

Svojstva malih poduzeća ne moraju nužno odigrati odluču-juću ulogu u fleksibilizaciji ili povećanju uspješnosti gospodarstva,jer se i velika poduzeća restrukturiraju i prihvaćaju načela i priori-tete fleksibilnosti. Međutim, ona i u toj fleksibilizaciji ili reorgani-zaciji velikih poduzeća mogu odigrati važnu ulogu preuzimajućidio funkcija koje ne predstavljaju temeljne funkcije velikog podu-zeća, a koje ono može eksternalizirati. Osim toga mala poduzećaimaju izvornu ulogu u fleksibilizaciji gospodarstva kroz poduzetni-čku dinamiku neprestanog stvaranja novih poduzeća. Sa sve većimudjelom koji mala poduzeća mogu ostvariti u našem gospodarstvu,fleksibilnost koja proizlazi iz njihovih svojstava vezanih uzveličinu (i njihove različitosti u odnosu na velika poduzeća) moguimati vrlo vrijednu ulogu. Međutim, da bi se neutralizirali nedostaci

99 Vidi Piore and Sabel, 1984.


154

i ograničenja koja isto tako proizlaze iz njihove veličine bilo bipoželjno poticati umrežavanje i integriranje gospodarskih subjekatas lokalnom društvenom zajednicom po načelu uspostave industrij-skih distrikta ili sličnih složenih proizvodnih sustava koji korjenitomijenjaju strategiju ponašanja, okruženje i položaj malih poduzeća.

Literatura:1. Adam, D. (1993): Flexible Fertigungssysteme (FFS) im Spannungsfeld

zwischen Rationalisierung, Flexibilisierung und veränderten Fertigung-sstrukturen, u: Adam, D., (ured.), Flexible Fertigungssysteme, VerlagGabler, Wiesbaden.

2. Adam, D., Backhaus, K., Meffert, H., Wagner, H., (ured.) (1996): Integra-tion und Flexibilität. Eine Herausforderung für die Allgemeine Betrieb-swirtschaftslehre, Gabler.

3. Amin, A. (Ed.) (1995): Post Fordism, Blackwell, Oxford.

4. Behrbohm, P. (1985): Flexibilität in der industriellen Produktion, PeterLang, Frankfurt/M, Bern, New York.

5. Bleicher, K. (1989): Organisation: Neuere Strukturen, Der Organisator,9/89.

6. Bunk, C. (1989): Auswirkungen flexibler Fertigungssysteme auf Arbeit-sorganisation und Qualifikation, Peter Lang, Frankfurt/M.

7. Carlsson (1989): The Evolution of Manufacturing, Technology and IstImplication on Industrial structure:An International Study, Small Busi-ness Economics I, 1/89.

8. Coenenberg, A., G., Prillmann, M. (1995): Erfolgswirkungen der Varian-tenvielfalt und Variantenmanagement, ZfB, 65. g., 11/95.

9. Dodgson, M. (1990): Technology Strategy in Small and Medium - SizedFirms, u: Acs, Z., J., Audretsch, D., B., The Economisc of Small Firms, AEuropean Challenge, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht.

10. Europäische Kommission (1995): Fleksibilität und Arbeitsorganisation,Beiheft 1/95, EGKS-EG-EAG, Brüssel, Luxemburg.

11. Gaitanides, M. (1980): Aufgabenstrukturplanung und Flexibilität vonProduktionsprozessen, ZfB, 50 g.


155

12. Grabher, G. (Ed.) (1993): The embedded firm, Routledge, London.

13. Harrison, B. (1992): Industral Districts: Old Wine in New Bottles?, Regi-onal Studies, vol. 26, br. 5., str. 469-483.

14. Hedrich, P. (1983): Flexible Fertigung, u: Hedrich, P., i drugi, Flexibilitätin der Fertigungstechnik durch Computereinsatz, München.

15. Hedrich, P. i drugi (1983): Flexibilität in der Fertigungstechnik durchComputereinsatz, München.

16. Hillmer, H., J. (1987): Planung der Unternehmensflexibilität, Eineallgemeine theoretische Konzeption und deren Anwendung zurBewältigung strategischer Flexibilitätsprobleme, Verlag Peter Lang,Frankfurt/M.

17. Hirschmann, R., G. (1985): Größere Flexibilität als Konzept einesmittelständischen Unternehmens, ZfbF, 2/85.

18. Horváth, P., Mayer R. (1986): Produktionswirtschaftliche Flexibilität,WiSt, 15. g, Heft 2.

19. Jürg, P. (1987): So wird Ihr Unternehmen flexsibel, Leitlinien undMassnahmen, Verlag Industrielle Organisation, Zürich.

20. Jacob, H. (1982): Die Bedeutung der Flexibilität im Rahmen derstrategischen Planung, u: Koch, H., (ured.), Neue Entwicklungen in derUnternehmenstheorie, Wiesbaden.

21. Jurić, M. (1991): Fleksibilnost i proizvodni sistemi, Ekonomski vjesnik, br.2.

22. Kaluza, B. (1989): Erzeugniswechsel als unternehmenspolitischeAufgabe, E. Schmidt Verlag, Berlin.

23. Kühn, M. (1989): Flexibilität in logistischen Systemen, Physica Verlag,Heidelberg.

24. Krahnen, J., P., Schmidt, R., H., Terberger, E. (1985): Der ökonomischeWert von Flexibilität und Bindung, u: Ballweiser, W., Berger, K., H.,(ured.) Information und Wirtschaftlichkeit, Gabler.

25. Kunert, K., Lang, P. (1991): Geschäfte im spannungsfeld Technolo-gie/Markt, Management Zeitschrift, 2/91.

26. Mössner, G. U. (1982): Planung flexibler Unternehmungstrategien,Verlag V. Florentz GmbH, München.


156

27. Maier, K. (1982): Die Flexibilität betrieblicher Leistungsprozesse. Meto-dische und theoretische Grundlagen der Problemlösung, Thun - Frank-furt/M.

28. Mauddrich, E. (1988): Flexibilität als Überlebensstrategie - ist IhrUnternehmen bereit?, Management Zeitschrift, 11/88.

29. Piore, M; Sabel, C. (1984): The second industrial divide, Basic Books,New York.

30. Pyke, Frank; Becattini, Giacomo; Sengenberger, Werner (ed.) (1992): Indu-strial districts and inter-firm co-operation in Italy, ILO, Geneva.


32. Rainnie, A. (1992): Flexibility and Small Firms: Prospects for the 1990s,u: Leighton, P., Felstead, A., The New Entrepreneurs: Self-Employment andSmall Business in Europe, Kogan Page, London.

33. Reichwald, R., Behrbohm, P. (1983): Flexibilität als Eigenschaft produk-tionswirtschaftlicher Systeme, ZfB, 53. g.

34. Sengenberger, W.; Pyke, F. (1991): Small firm industrial districts andlocal economic regeneration: Research and policy issues, Labour andSociety, vol. 16, br. 1.

35. Simon, H. (1989) Die Zeit als strategischer Erfolgsfaktor, ZfB, 1/89.

36. Strutynski, P. (Hrsg.) (1993): Schlanke Produktion, Regionalentwicklungund Industriepolitik, Hans-Böckler-Stifftung, Düseldorf.

37. Sundać. D., Zrilić, N. (1993): Fleksibilnost i adaptibilnost poduzeća, u:Zbornik radova, 11-supl. Ekonomski fakultet, Rijeka.

38. Tempelmeier, H., Kuhn, H. (1992): Flexible Fertigungssysteme, SpringerVerlag, Berlin, Heidelberg, New York.

39. Tjosvold, D. (1986): Working Together to Get Things Done. Managingfor organizational Productivity, Lexington.

40. Tschirky, H. (1991): Technologie - Management - ein integrirter Ansatz,Management Zeitschrift, 11/91.

41. Viethen, U. (1994): Systematik zum Prüfen in Flexiblen Fertigungssys-temen, Springer - Verlag, Berlin.


157

42. Warnecke, H., J. (1990): Flexible Automation, u: Erfolgsfaktoren der 90erJahre, WIFI, Wien.

43. Warnecke, H., J., Sihn, W. (1995): Proizvodnja u turbulentnoj okolini, u:Zbornik radova, Proizvodnja u turbulentnoj okolini, 2. međunarodni seminar'Proizvodni sustavi '95', 21. i 22. rujan 1995, FESB, Split.

44. Wiendahl, H., P., Mende, P. (1981): Produkt- und Produktionsflexibilität,wt-Z. ind. Fert., 71. g.

45. Young, R. C.; Francis, J.D.; Young, C.H. (1994): Flexibility in SmallManufacturing Firms and Regional Industrial Formations, RegionalStudies, vol. 28, br.1, str. 27-38.

46. *** (1990): Erfolgsfaktoren der 90er Jahre, WIFI, Wien.

47. *** (1994): Das europäische Beobachtungsnetz für KMU, EuropeanNetwork for SME Research.

48. *** (1996): Networks of Enterprises and local development: Competingand Co-operating in Local Productive Systems, OECD, Paris.


158

159

Promicanje regionalnog razvitkafinancijskom podrškom malim i

srednjim poduzećima

UvodU uvjetima globalizacije poslovanja i turbulentnog okružja

poduzeća trebaju kreirati strategije koje uključuju fleksibilnost,adaptabilnost i sposobnost predviđanja promjena u okružju. Inter-nacionalizacija poslovanja postaje danas nužnost kako za velike,tako i za mala i srednja poduzeća (SME) i to kako ona razvojnoorijentirana, tako i ona usmjerena na opstanak. Ona uključujenabavu/prodaju u inozemstvu, raspolaganje ključnim najnovijiminformacijama i znanjima, zajednička ulaganja sa stranim partne-rima i različite oblike umrežavanja.

Internacionalizacija treba biti shvaćena kao strategijskiproces koji zahtijeva značajna financijska sredstva, iskustvo,stručna znanja i koordinaciju aktivnosti koji će omogućiti stvaranjenovih informacijskih sustava, novih tehnologija i novih proizvoda.Internacionalizacija poslovanja u suvremenim uvjetima pretposta-vka je održavanja i unapređenja tekuće konkurentne pozicije tvrtkena bazi kontinuiranog pristupa informacijama o najnovijim tehno-logijama, svjetskim financijskim tržištima i aktivnostima istraži-vanja i razvoja.

Zbog svog priznatog potencijala inovativnosti, fleksibilno-sti, povećanja zaposlenosti, internacionalizacije i ubrzanja razvitka


160

regionalnog i nacionalnog gospodarstva, SME zaslužuju komplek-snu i dugoročno orijentiranu podršku regionalnih i lokalnih organauprave i njihovih agencija.

Zbog svega toga potrebno je analizirati koje oblike podrške ikakvu institucionalnu infrastrukturu zahtijeva regionalna politikafinancijske podrške malim i srednjim poduzećima.

Podrška malih i srednjih poduzeća u funkcijiregionalnog razvitka

U zadnja dva desetljeća podrška SME postala je nespornimzadatkom ekonomske politike. Vlade razvijenih zemlja (G7, EU,OECD) i novoindustrijaliziranih zemalja mjerama ekonomskepolitike, djelovanjem specijaliziranih agencija, poduzimanjemprojekata podrške u savjetovanju, informiranju i umrežavanju, kao iradom svojih organizacija nastoje stimulirati osnivanje i razvitakSME.

Mala i srednja poduzeća u suvremenim gospodarskimtrendovima na razvijenom zapadu, kao i uspješnom novoindustrija-liziranom azijskom istoku, postala su okosnica dviju važnih politikavitalnih za ostvarenje politike kreiranja, održanja i unapređivanjakonkurentnih prednosti država (i regija i jedinica lokalne uprave) iodrživog razvitka: politike regionalnog razvitka i industrijske poli-tike. Ovome je pogodovao razvitak suvremenih tehnologija iprocesi liberalizacije koji su svijet učinili “globalnim selom” iomogućili malim i srednjim poduzećima izniklim i “odnjegovanim”u lokalnim sredinama da djeluju globalno. Djelujući globalno SMEsu stekla mogućnost da kompenziraju neke od inherentnih nedos-tataka vezanih za svoju veličinu, kao i mogućnost unapređivanjasvojih konkurentnih prednosti na bazi pristupa najnovijim informa-cijama, know-how, inozemnim fondovima, i suradnje s velikimgospodarskim sustavima.

Suvremena politika regionalnog razvitka koja je otkrilaprednosti “bottom-up” pristupa regiji (županiji) i lokalnim jedini-cama uprave (gradovima, općinama) daje važnu ulogu regiji uupravljanju razvitkom, kreiranju i koordinaciji razvojnih programa,

Lj. Vidučić Financijska podrška_______________________________________________________________________________________________________________________________________

161

odlučivanju o financiranju razvitka kao i u sudjelovanju u realiza-ciji mjera podrške razvitka100. Suvremena regionalna politika tražistoga decentralizaciju, uz afirmaciju regije osim kao gospodarske,istovremeno i kao socijalno-kulturne i političke sredine. Zasnovanana suradnji javnog i privatnog sektora, na međusobnom povjerenjui koheziji, regija treba biti u stanju održavati i unapređivati svojekonkurentne prednosti. Ove prednosti determinirane su sposobno-šću, fleksibilnošću i inovativnošću poduzeća, te svekolikim poten-cijalima (stručnim, komunikacijskim, adaptacijskim) institucija ipojedinaca koji djeluju u regiji.

Promocija regionalnog i lokalnog razvitka zahtijeva posto-janje i adekvatno funkcioniranje odgovarajuće infrastrukture(gospodarske, obrazovno-znanstvene, tehničko-tehnološke) kojapruža podršku razvitku čimbenika konkurentnih prednosti i stvarapretpostavke za osnivanje i rad malih i srednjih poduzeća.

Podrška malim i srednjim poduzećima u svjetlu regionalnograzvitka i jačanja konkurentnosti regije, i time države, zahtijevaosmišljavanje ove podrške na nacionalnoj i posebice na regionalnojrazini uz ostvarenje horizontalne i vertikalne suradnje i partnerstvana relaciji država-regija (županija)-grad (općina).

Država bi trebala osigurati povoljno makroekonomsko okru-žje, odnosno okružje povoljne investicijske klime. Ovakvo okružjepo pretpostavci pruža sigurnost postojanja ali i provođenja zakonazasnovanih na suvremenom europskom zakonodavstvu, stimulirarazvitak, partnerstvo, internacionalizaciju, napose europeizacijuposlovanja, dokida birokratsko razmišljanje i procedure državnihslužbi i agencija. Nadalje, takvo okružje visoko vrednuje poduzet-ništvo, financijsku disciplinu, etičnost i socijalnu pravednost,načela suvremenih demokracija, inovativnost, te kontinuiranostjecanje novih znanja i vještina.

Od vitalne važnosti za osnivanje i razvitak SME je ulogadržave u kreiranju stabilnog i snažnog financijskog sustava kojiuključuje raznovrsne financijske institucije i instrumente, tržišneinstrumente reguliranja i adekvatan nadzor banaka.

100 Vidjeti Fröhlich, 1999.


162

Jedan od vitalnih pretpostavki za osnivanje, funkcioniranje irazvitak malih i srednjih poduzeća je osiguranje kapitala u dovo-ljnoj količini, prihvatljivoj cijeni (gledano s motrišta rentabilnostipoduhvata) i u razumnim rokovima (tj. usklađenih s dinamikompotreba za sredstvima). Postoji konsenzus teoretičara i praktičara daSME imaju problem pristupa bankarskim kreditima. Ovaj problemje još izraženiji u zemljama u razvitku i zemljama u tranziciji, sobzirom da su tržišta vrijednosnica u pravilu marginalni izvorsredstava za velike, a vrlo rijetko za male i srednje poduzetnike.Nadalje, za zemlje u tranziciji slaba ponuda kapitala je pravilo kojese može objasniti slabim financijskim potencijalom, strukturom iljudskim resursima (nedovoljno razvijene vještine zaposlenika)banaka koje su glavni dobavljač vanjskih financijskih sredstava.

Time se problem težeg i skupljeg pristupa financijskimtržištima srednjih, a napose malih poduzeća koji je uočen u razvije-nim gospodarstvima, u zemljama u tranziciji multiplicirazahtijevajući urgentan i kompleksan pristup njegovom rješenju.Indikativan je u ovom smislu primjer uspješnih europskih industrij-skih zona (u Italiji, Njemačkoj, Belgiji i Danskoj) koje su ostvarileiznadprosječni rast u nacionalnim terminima. SME u ovim zonamasu imale pristup kreditima i to poglavito kreditima lokalnihbanaka101. Ovo ne znači da je pristup kreditima dovoljan uvjetrazvitka SME i regionalnog gospodarstva, ali može se reći da je bionužan. Pristup kreditima uz efikasnu politiku izgradnje konkuren-tnih prednosti na bazi izgradnje potencijala inovativnosti (ulaga-njem u ljudske potencijale, i uz podršku regionalnih vlasti),pokazao se kombinacijom koja je omogućila gospodarski razvitakovih područja čak i u uvjetima recesivnih nacionalnih trendova.

Država, uz suradnju regije i lokalnih organa vlasti, treba datisvoj doprinos i unapređenju financijskog okružja SME. U finan-cijskoj sferi - domeni pribavljanja kapitala / sniženja potreba zadodatnim financiranjem - povoljna poduzetnička klima i podrškaosnutku i razvitku SME, pored stabilne valute i financijske discip-line, podrazumijeva:

101 Detaljnije Shmitz, Musych, 1994.


163

• stimulativni tretman stranih investitora za koje se očekuje dabi trebali imati ključnu ulogu u iniciranju novog gospodar-skog ciklusa u Hrvatskoj;

• složeniju strukturu relativno snažnih i pouzdanih financij-skih institucija (domaćih i stranih ulagača) i to:

- banaka: univerzalnih i specijaliziranih (za finan-ciranje razvitka, za financiranje malih i srednjihpoduzeća), napose onih lokalnog karaktera, i

- nebankovnih financijskih institucija: osiguravajućihkompanija, mirovinskih fondova, investicijskihfondova, leasing kompanija, kompanija riziko (ven-ture) kapitala, financijskih kompanija, kompleksnustrukturu nacionalnih, regionalnih i lokalnih garan-cijskih i savjetodavnih agencija (za osiguranjepotpora, garancija, financijskog, računovodstvenog,poreznog i sl. savjetovanja ) zasnovanih na stručno-sti, međusobnom partnerstvu, transparentnosti iažurnosti;

• stvaranje zakonskih uvjeta za osnivanje i funkcioniranjeinstitucija poduzetničke samopomoći i partnerstva s drugimdomaćim i stranim partnerima.

Strane investicije u uvjetima plitkog domaćeg tržišta kapi-tala, iscrpljenih financijskih potencijala sektora poduzeća, uslijedvišegodišnjeg poslovanja s gubitkom, trebaju predstavljati važnupolugu u promociji SME i pokretanju gospodarskog razvitka Hrvat-ske. Pri tome je potreban posebice veći priliv stranog kapitala uproizvodnu sferu u obliku zajedničkih ulaganja, raznih aranžmanaulaganja u vlastiti kapital hrvatskih poduzeća, uključivanja malih isrednjih poduzeća u franchising sustave svjetski poznatih kompa-nija (primjerice u sektoru usluga). Ostaje, međutim, da se ostvareneke od pretpostavki za intenzivniji ulazak stranih investitorauključujući: porezne stimulacije (sniženje poreza na plaće, ukidanjeporeza na reinvestiranje dobitka), ažurne i brzo dostupne zemljišneregistre, slobodu ulaganja u zemljište, debirokratizaciju dobijanja


164

dozvola i procedure ulaganja, uz stvaranje prijateljskog okružja zastrane investitore.

Struktura financijskih institucija u Hrvatskoj postupnopostaje složenija osnivanjem niza privatnih banaka i osiguravajućihdruštava, privatizacijskih investicijskih fondova (preteča klasičnihhrvatskih investicijskih fondova), uz nekoliko leasing kuća, te uzozbiljne najave nekoliko banka i osiguravajućih društava oosnivanju mirovinskih fondova. Kako su vrijednosnice malih podu-zeća u pravilu nelikvidnije i rizičnije, malo je vjerojatno, da će beznekih specijalnih aranžmana uz podršku države ove institucijeulagati u njihove vrijednosnice. Međutim, promjena procjenestranih investicijskih fondova u pogledu sigurnosti tržišta unastajanju (osobito bivših socijalističkih zemalja) mogla bi dovestido intenzivnijeg priliva riziko kapitala u Hrvatsku i druge zemljeregije.

Hrvatski bankovni sustav opterećen je problemima podka-pitaliziranosti, nedovršene privatizacije, povremenih bankovnihkriza koje izazivaju opreznost deponenata i nedovršenim procesomkoncentracije. Osim što se javljaju kao vjerovnici poduzeća, zbogodredbi Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, banke su postale idioničari nekih poduzeća zamjenom duga za dionice. Međutim,banke se nisu u pravilu dokazale niti u aktivnom upravljanju svojimportfolijima, niti su bile zainteresirane za aktivni nadzor poduzećau kojima su imale značajnije udjele, za razliku od primjera njemač-kih ili japanskih banaka.

Kada su mala i srednja poduzeća u pitanju, značajnijupodršku – osiguranje kredita, pružanje poslova investicijskog ban-karstva, leasing poslove, upravljanje riznicom, savjetodavneusluge, treba u perspektivi očekivati od regionalnih i lokalnihfinancijskih institucija: banaka, štedionica, razvojnih banaka.Mreža lokalnih banaka i štedionica ima važnu ulogu u financiranjumalih i srednjih poduzeća u razvijenim tržišnim gospodarstvima,primjerice u Austriji, Njemačkoj, i Italiji102.

102 Vidjeti Marković, 1994.


165

Nažalost, loši image bankarskih kriza, napose one iz 1998.godine, koja je potresla nekoliko malih privatnih banaka (i zasje-nila niz drugih) zbog agresivne politike, otežat će proces promovi-ranja malih, lokalnih financijskih institucija u važne dobavljačekapitala za financiranje razvitka SME. Hrvatsko bankarstvo trebapovratiti poljuljano povjerenje uvođenjem financijske discipline, učemu velika odgovornost leži na novoj Vladi te izgradnji reputacijebanaka.

U hrvatskim uvjetima, olakšani pristup SME kreditnimsredstvima zahtijeva stjecanje reputacije ne samo tražioca kredita -poduzetnika, već i banaka. Naime, ponovljene bankarske krizedržale su na oprezu poduzetnike te su svoja sredstva nerijetkodržali u velikim ili stranim bankama, što je onemogućilo uspostav-ljanje međusobnog povjerenja.

Stjecanje reputacije regionalnih banaka ubrzat će privatiza-cija uz strategijske strane partnere - strane banke koje će otkupiti uzdokapitalizaciju većinske pakete dionica u regionalnim bankama.Regionalne banke ojačane financijski i stručno u procesu priva-tizacije (dokapitalizacijom i unaprijeđenim znanjima mena-džera/vještinama bankarskih službenika na bazi organizacijskogučenja) bile bi u stanju primijeniti drugačiju politiku kreditiranja uodnosu na nacionalne banke i njihove regionalne podružnice. Ovebanke, zbog jednake procedure kreditnih zahtjeva velikih i malihpoduzetnika, traže višestruke kolaterale i različite instrumenteosiguranja. Ovakav pristup vodi teškom pristupu SME kreditima,skupim kreditima (visoke kamate i druge naknade) te dugotrajnim isloženim procedurama pribavljanja potrebne dokumentacije iprocjene kreditnog zahtjeva.

S druge strane, regionalne i lokalne banke (štedionice)posjeduju znanje o regiji, gospodarskim djelatnostima i poduzetni-cima. To im omogućuje sniženje troškova procjene i nadzora. Nabazi akumuliranog znanja i čestih kontakata s poduzetnicima, onemogu diferencirati poduzetnike i olakšati kreditiranje malih podu-zetnika koji su stekli reputaciju. U takvim okolnostima regionalnebanke dolaze u poziciju da odobravaju kredite malim poduzetni-cima na temelju osobne reputacije, jamstva nekog drugog poduzet-


166

nika s dobrom reputacijom ili pak na temelju garancije institucijepoduzetničke samopomoći.

Model institucionalne infrastrukture za financijskupodršku malim i srednjim poduzećima

Nacionalne, regionalne i lokalne institucije za podrškumalom i srednjem poduzetništvu - razvojne banke (poput naci-onalne institucije Hrvatske banke za obnovu i razvitak - HBOR),garancijske agencije (poput nacionalne agencije Hrvatske garancij-ske agencije - HGA) trebaju odobravati kredite uz povoljnijekamatne stope, osiguravati financijsku potporu, garancije, teorganizirati pomoć pri sastavljanju kreditnih zahtjeva.

Korisno je pri tom razmotriti i iskustvo SAD, gdje državneagencije garantiraju (po svojoj prirodi rizičnije) obveznice malih isrednjih poduzeća, ili, pak, emitiraju "krovne obveznice" - obvez-nice kojima se pribavljaju kvalitetna dugoročna sredstva za financi-ranje većeg broja SME103. Nadalje, u SAD malim tvrtkama zapodršku stoji na raspolaganju razgranata struktura institucija odSBA (Small Business Association) i njenih organizacija, kojepružaju kredite i garancije, preko Small Business InvestmentCompany, koja nudi ulaganja u dioničku glavnicu, do garancije iosiguranja izvoznih poslova preko poznatih nacionalnih institucija(Export - Import Bank of Washington i Foreign Credit InsuranceAssociation).

Indikativno je i iskustvo institucija samopomoći koje sejavlja u uspješnim industrijskim područjima (zonama) Italije (TerzaItalia) i Njemačke (Baden-Wurtemberg). Konzorcijima zazajmovne garancije SME osiguravaju uzajamne garancije, što imolakšava pristup sredstvima za financiranje kapitalnih ulaganja iulaganja u obrtni kapital ne samo na bazi kvalitete ponuđenihprojekata, već i kredibiliteta institucije koja za njih garantira104.Banke su tako u situaciji da odobre veće iznose kredita na bazikombinacije osobne reputacije zajmotražitelja, uzajamne kontrole 103 Vidjeti Eisinger, 1988. i Franičević, 1995.104 Detaljnije Shmitz, Musych, 1994.


167

poduzetnika i njihove spremnosti na promociju interesa zajednice(zone, područja).

Sintetizirajući iskustvo SAD, Velike Britanije, Njemačke,Japana, Južne Koreje i Tajlanda105 može se preporučiti slijedećashema podrške i pomoći SME na regionalnoj razini:

• Regionalne banke i štedionice, specijalizirane banke za malepoduzetnike (poput “Kvarner” banke d.d. Rijeka), te sektoriza SME lokalnih organizacijskih jedinica velikih banaka (iliregionalnih banaka sa sjedištem u drugim regijama) trebalibi biti osnovni izvor savjetodavne pomoći u proceduripodnošenja kreditnog zahtjeva, odluke o razumnom iznosukredita, te u samom kreditnom financiranju SME;

• Organi regionalne (i lokalne) uprave, velika poduzeća iznanstvene institucije iz regije, regionalne ispostave zavodaza zapošljavanje, javili bi se kao osnivači agencija za savje-todavnu pomoć lokalnim SME, a koje bi pružale uslugesavjetovanja, informiranja i edukacije (napose iz domenefinancijskog menadžmenta) i/ili osiguravale stručnupodršku, koja bi im omogućila da svoje investicijskeplanove i planove osnutka/razvitka poduzeća predoče naadekvatan način bankama i drugim potencijalnim investito-rima (dobavljačima riziko kapitala), te da leasingom imovinei partnerstvom (franchisingom, zajedničkim ulaganjima)smanje potrebe za pribavljanjem financijskih sredstava. Istotako, potrebno je da ih se potakne na samoorganiziranje iinovativnost u pribavljanju garancija, upoznavanju s raspo-loživim programima kreditiranja/garancije/pomoći, dijelje-nju informacija (o tržištima, poslovnim partnerima,proizvodima, tehnologijama);

• Organi regionalne i lokalne uprave, regionalne gospodarske iobrtničke komore, udruge poslodavaca, udruge SME, osno-vali bi regionalna garancijska udruženja (agencije), a uz to,je moguće osnivanje “internih” kreditno–garancijskihkooperativa kompaktnih skupina vlasnika/menadžera SME

105 Vidučić, 1996.


168

unutar lokalnih zajednica (po uzoru na usku poslovnu surad-nju nekih vjerskih skupina na zapadu ili poslovnih zajednicanacionalnih manjina na dalekom istoku). Ova udruženja(agencije) pružali bi garancije za kredite kod financijskihinstitucija, te bespovratne pomoći;

• Privatni osnivači ili organi regionalne i lokalne uprave,regionalne gospodarske i obrtničke komore, udruge posloda-vaca, udruge SME, mogli bi se javiti kao osnivači udruga zaponudu ili svojevrsnih elektronskih tržišta za sučeljavanjaponude i tražnje riziko kapitala, koja bi se u uvjetimasuvremene tehnologije mogla organizirati uz niske troškove,napose ako bi potencijalni tražitelji riziko kapitala imalimogućnost korištenja usluga savjetodavnih agencija uprezentaciji potencijalnim investitorima (individualnim ilikorporativnim) svog poduzeća i programa koji namjeravajufinancirati.

Efikasnost regionalnih agencija determinirana je adekvatno-šću programa, te stručnom razinom i posvećenošću djelatnika. Uzto, od izuzetne važnosti je i razina financijskih sredstava raspoloži-vih za realizaciju programa savjetodavne i financijske pomoći. Dabi podrška bila zadovoljavajuća ona treba doseći ona poduzećakojim je najpotrebnija, u trenutku kada im je potrebna i kod kojihće ostvariti najveće koristi u odnosu na uloženo. Razumljivo je dabi na razini regije trebalo definirati kojoj grupi SME će se dati prio-ritet, budući da je, u pravilu, glavnina poduzeća koja posluje unekoj regiji upravo SME. Tako se može definirati kao prioritetnagrupa: SME koji imaju najveće efekte na regionalni razvitak,primjerice tvrtke koje su opstale tri godine, SME kojima je potre-bna podrška u izgradnji tehnoloških ili menadžerskih vještina,tvrtke iz sektora definiranih regionalnim prioritetima, tehnološkibazirane SME, i sl.

Posebno je važno osigurati da djelatnici agencije kontakti-raju i “pronalaze” potencijalne korisnike, budući da često mena-džeri SME nisu upoznati s djelatnošću agencija ili shemamapodrške. Konačno, potrebno je osigurati i praćenje rada agencije iostvarenje usvojenih programa, kako podrška ne bi ostala na razini


169

proklamacije, bez stvarnog zaživljavanja u praksi. Ovo posebnostoga što menadžeri/vlasnici SME više cijene konkretnu podršku,napose u materijalnom obliku.

Djelatnost agencija može se ostvariti i preko povezivanjaSME i potencijalnih kreditora. U ovoj domeni posebno su korisneaktivnosti razvijanja razumijevanja prirode i potreba SME na stranilokalnih bankara, kako bi bile spremnije ulaziti u kreditne odnosesa SME. Važna je i afirmacija poduzetničkog duha i naklonjenostizajednice privatnim poduzetnicima, s obzirom na neke negativnekonotacije vezane za poduzetništvo i privatna poduzeća kao nasli-jeđe ranijeg iskustva preferiranja velikih društvenih poduzeća, tenovijih iskustava s nekim istaknutim poduzetnicima (popularnonazvanim u zemljama u tranziciji tajkunima) za koje se veže željaza brzim bogaćenjem i nebriga za zaposlene i interese lokalnezajednice.

Na razini malih i srednjih poduzetnika institucije poduzetni-čke samopomoći mogle bi osigurati pružanje kredita i garancija pouzoru na iskustva Švicarske, Italije i Njemačke. Isto tako, velikapoduzeća mogu djelovati kao inkubatori malog poduzetništva idobavljači riziko kapitala106. Vrlo dragocjenu pomoć moguosigurati i strateška partnerstva (danas rastuće interesantnatehnološka i znanstvena partnerstva) sa stranim, naposemultinacionalnim, kompanijama, koja omogućuju pribavljanječimbenika koje podstiću konkurentske prednosti (know-how,informacije, reputacija) bez potrebe za angažiranjem kapitala.

Na nacionalnoj razini velike banke, štedionice, leasing ifactoring kompanije mogu predstavljati izvor kratkoročnih i dugo-ročnih sredstava za SME, uz garancije nacionalnih ili regionalnihgarancijskih agencija. Može se očekivati da se mirovinski fondovi,osiguravateljska društva i investicijski fondovi jave kao investitoriu obveznice izrazito stabilnih, prosperitetnih SME s višegodišnjimiskustvom i ozbiljnim, stručnim menadžmentom, ili pak u vrijedno-snice onih SME koje su pribavile državne garancije. HBOR i HGApružale bi subvencionirane kredite, garancije i financijske pomoćiprema programima od strategijskog nacionalnog interesa, a moguće 106 Vidjeti Franičević, 1995.


170

je i organiziranje specijalne kotacije na Varaždinskom tržištuvrijednosnica za uspješne SME, napose za one tehnološki baziraneili one sa strategijama/proizvodima koje konkurencija ne možeimitirati.

ZaključakMale i srednje tvrtke od ključne su važnosti za razvitak

regionalnog gospodarstva. Kao takvima u zemljama u tranzicijitrebalo bi im osigurati ravnopravan tretman uključujući lakšipristup bankarskom kreditima. Na nacionalnoj vladi leži odgovor-nost stvaranja zakonskih i institucionalnih pretpostavkiprodubljivanja bankarskog tržišta, jačanja konkurentnosti i prevla-davanja kriza nepovjerenja, radi povećanja ponude kredita isniženja njegove cijene.

Po uzoru na iskustvo razvijenih zemalja (Njemačke, Italije,Austrije, Danske, Japana i dr.) može se očekivati da će glavni izvorkredita za SME biti lokalne i regionalne financijske institucije:banke, štedionice i razvojne banke. Uz to, one će vjerojatno pružatii usluge investicijskog bankarstva, leasing poslove, upravljanjeriznicom i savjetodavne usluge.

Nažalost, poljuljani ugled banka uslijed bankarskih kriza,napose one iz 1998., koja je potresla nekoliko malih privatnihbanake ( i zasjenila niz drugih) zbog provođenja agresivne politike,otežat će proces promoviranja lokalnih financijskih institucija(štedionica) u važne dobavljače kapitala za financiranje razvitkaSME. Što se pak tiče regionalnih banaka, nadu bude izgledi zaubrzanje procesa privatizacije hrvatskih, konkretno regionalnihbanaka. Naime, nakon saniranja u tijeku su i privatizacije trijuregionalnih hrvatskih banaka (Splitske, Riječke i Osječke), i to uzstrategijske strane partnere. Za očekivati je da bi na taj načinregionalne banke koristile sve prednosti internog organizacijskogučenja, pa tako i u sferi procesa ocjene kreditne sposobnostizajmotražitelja i donošenja kreditnih odluka.

U međuvremenu potrebno je kreirati institucije poduzetni-čke samopomoći koje bi pružanjem garancija olakšale dobivanje


171

bankarskih kredita, a eventualno i institucija osiguranja rizikokapitala. Nadalje, potrebno je ojačati potencijal garancijskih agen-cija, kreirati i adekvatno fundirati programe kreditiranja SMEvitalnih za regionalni razvitak, te promovirati izgradnju osobnereputacije malih poduzetnika i unapređivanje njihovih znanja udomeni financijskog menadžmenta i odnosa s bankama.

Literatura:24. Dei Ottati, G., (1994): Trust, Interlinking Transactions and Credit in the

Industrial District, Cambridge Journal of Economics, 18.

25. Dewhurst, J.P., (1990): Small Business Planing, Financing and Control,Mc Millan Education.

26. Eisinger, P., (1988): The influence of motivationa and environmnetonbusiness start-ups:some hints to public policies, Journal of BusinessVenturing, 4.

27. Franičević, V., (1995): Financiranje malih poduzeća u komparativnojperspektivi, Računovodstvo i financije, br. 5.

28. Fröhlich, Z.,(1999): Regionalni razvitak i aktualni problemi regionalnograzvitka u Hrvatskoj, Ekonomski pregled, br. 9.

29. Henderson, R., (1993): European Finance, Mc Graw Hill Company.

30. Lindell and Karagozoglu, (1997): Global Strategies of US and Scandina-vian R&D Intensive Small amd Medium Sized Companies, EuropeanManagement Journal, No 1.

31. Marković, I., (1994): Financiranje malih i srednjih poduzeća, Računo-vodstvo, revizija i financije, br. 4.

32. Mrkša, S., (1997): Europski program za mala i srednje velika poduzeća,Računovodstvo, revizija i finacije, br. 9.

33. Siropolis, N.C., (1995): Menadžment malog poduzeća, Mate, Zagreb.

34. Shmitz, H., Musych., B., (1994): Industrial District in Europe:PolicyLessons for Developnig countries, World Development,Vol. 22, No 6.

35. Vidučić, Lj., (1998): Uloga financijskog sektora u tranaziciji nacional-nog gospodarstva, Ekonomski pregled, No 11-12.

36. Vidučić, Lj, (1996): Diverzifikacija izvora financiranja malih i srednjihtvrtki u funkciji obnove i razvitka Hrvatske, u: “Problemi obnove ufunkciji razvoja Republike Hrvatske”, Znanstveni skup “Susreti na dragomkamenu”, Fakultet ekonomije i turizma , Pula.


172

173

Prilog promišljanju pristupainfrastrukturnoj politici u kontekstu

regionalne politike

UvodNužda restrukturiranja gospodarstva koju nameću izgradnja

modernog tržišnog kapitalističkog sustava, te globalni ekonomskiprocesi, postavljaju pred nosioce odlučivanja u tranzicijskimzemljama i Hrvatskoj složene izazove. Značajni aspekt togproblema su regionalne razlike i specifičnosti, te nedostatnafinancijska sredstva koja vlade kao nosioci odlučivanja i odgovor-nosti mogu u tome procesu angažirati.

Na tome tragu može se zastupati teza da je lokalni iregionalni pristup gospodarskom razvitku u neskladu s tradicional-nom ulogom koja je namijenjena infrastrukturnoj politici. Zbogtoga je nužno ukazati da je teorija infrastrukture znatno šira oduobičajenog pojednostavljenog pristupa, te nudi mogućnost prila-godbe specifičnim uvjetima i potrebama. Također treba naglasiti danapuštanje hijerarhijske i prihvaćanje kooperativne organizacijeodnosa u lokalnim gospodarstvima, te preuzimanje inicijative iodgovornosti lokalnih subjekata za vlastiti gospodarski razvitak,zahtijevaju decentralizaciju planiranja i upravljanja infrastruktu-rom, te uspostavljanje suradnje između svih razina vlasti.


174

Nužnost novog pristupa regionalnoj politiciTijekom 1950-ih i 1960-ih godina gradovi su promatrani

kao motori gospodarskog razvitka regije i zemlje u cjelini. Lokacij-ski čimbenici kao što su gustoća aktivnosti i ekonomije aglomera-cije, pristup transportnim i komunikacijskim sredstvima, kao idruga fizička infrastruktura igrali su značajnu ulogu u koncepturegionalne politike. Kombinacija tih čimbenika formirala je loka-cijsku hijerarhiju. Infrastrukturne investicije su bile najvažniji"lijek" u "apoteci" regionalnih planera, koji je "propisivan" zagotovo sve "bolesti" regionalnog razvitka107.

Tradicionalna uloga infrastrukturne politike, kao dijelaregionalne politike je da podržava mobilnost i naseljavanje podu-zeća u nekom području izgradnjom mreža opskrbe vodom ienergijom, sustava zbrinjavanja otpada, te transportne i teleko-munikacijske infrastrukture. Pretpostavka takvog pristupa je dainfrastrukturne mjere djeluju na sličan način kao i neposrednifinancijski poticaji. Za razliku od novčanih poticaja, koji se lakousmjeravaju odabranoj grupi, infrastrukturne mjere utječu na općukvalitetu lokalnog okruženja, ali je njihov utjecaj pouzdaniji itrajniji, jer utjecaj financijskih poticaja najčešće prestaje trenutkomnjihova iscrpljivanja.

U prošlosti su nacionalne vlade nastojale nadvladati neraz-vijenost rubnih područja privlačenjem tvornica i podružnica, kojesu vrlo često propadale kada bi se iscrpile subvencije. Sve je višelokalnih zajednica shvatilo da se ne mogu vječito nadmetati u tom"ratu za lociranje poduzeća" i ponovno otkrivaju endogene razvojnepotencijale vlastitog lokalnog gospodarstva. Živimo u vrijemeznačajnih institucionalnih promjena diljem svijeta i u tom procesupostaje sve jasnije da lokalne vlasti moraju odigrati odlučujućuulogu.

Od sredine 1970-ih godina počelo se uočavati bogato iskus-tvo lokalnih razvojnih aktivnosti u mnogim dijelovima Europe.Transnacionalno iskustvo pokazuje da trajan i samoodrživi razvitakmora biti fleksibilan i lokalno ukorijenjen. Pokazalo se da su

107 Bergman; Maier; Tödtling (Ed.), 1991., str. 2.

Ž. Mrnjavac; Ž. Pašalić Infrastrukturna politika_______________________________________________________________________________________________________________________________________

175

centralne redistributivne politike neefikasne jer ne mogu utjecati napoduzetničku klimu i inovativne sposobnosti strukturno slabihregionalnih zajednica. Većina vlada danas se više ne oslanja natradicionalni pristup teritorijalnog razvitka, koji je nastojao jedno-stavno realocirati gospodarski razvitak među regijama, jer je sveu-kupni učinak na gospodarsku efikasnost ocijenjen preskupim.Vlade danas radije nastoje pomagati regijama da na najbolji mogućinačin iskoriste vlastite resurse kojima već raspolažu. Regionalnapolitika bi dakle trebala pomagati i poticati regionalne inicijativeradije nego da sama pokušava rješavati probleme.

Politika infrastrukture kao dio regionalne politikeKoji instrumenti stoje na raspolaganju regionalnoj politici, u

tržišnim gospodarstvima, pri usmjeravanju ponašanja poduzeća,stanovništva i drugih subjekata? Posljednjih se desetljeća razvioobiman instrumentarij koji se razlikuje po načinu i snazi utjecaja, tepo subjektima na koje je usmjerena (tablica 1).

Infrastrukturne mjere utječu neposredno na prostor djelo-vanja poduzeća i domaćinstava, budući je postojanje infrastruktur-nih preduvjeta nužno da bi određene aktivnosti uopće bile moguće.Infrastrukturne mjere se u pravilu mogu teže usmjeravati od finan-cijskih poticaja određenim ciljnim skupinama ili aktivnostima,budući velikim dijelom djeluju putem eksternih efekata. Česta im jekarakteristika nedjeljivost i nemogućnost isključivanja korisnika odupotrebe. Tako i poduzeća i domaćinstva ostvaruju koristi odinfrastrukturnih investicija, no raspodjela tih koristi često se nemože utvrditi.

Ipak, mogu se utvrditi razlike u osnovnoj orijentaciji.Klasična uloga infrastrukturne politike kao dijela regionalne poli-tike pretpostavlja pozitivne učinke rasta, poticaja, mobiliziranja iopskrbe, a zasniva se na tri teorijske pretpostavke108:

108 Prema Scharff 1993., str. 68.


176

Tablica 1: Instrumentarij regionalne politike

VRSTA UTJECAJASUBJEKTIna koje jeusmjerena

Informiranje isavjetovanje

Financijskipoticaji Infrastruktura Administrativn

e mjerePODUZEĆA

MobilnostInformiranje o

okruženju -marketing regije

Potporanaseljavanju

poduzeća

Izgradnjagospodarskeinfrastrukture

Dozvole izabrane za

naseljavanje

Investicije - Investicijskipoticaji

Snabdijevanje izbrinjavanje

otpada,

Regulativa oinvestiranju

Zapošljavanje Subvencioniranjezapošljavanja

promet,telekomunikacije, -

Tehnologija iinovacije

Savjetovanje otehnologijama i

inovacijama

Financijskipoticaji razvojui upotrebi novih

tehnologija

obrazovanje,istraživačkikapaciteti,znanstveni

Regulativa onovim

tehnologijama

Osnivanja Savjetovanje oosnivanjima

Osiguranjerizika,

financiranjeosnivanja

parkovi,tehnološki

centri,inkubatori

Regulativa oosnivanju

Suradnja Savjetovanje osuradnji

Financijskapotporasuradnji

-

STANOVNIŠTVO

ObrazovanjeInformiranje omogućnostimaobrazovanja

Financiranjeobrazovanja

Izgradnjainfrastrukture

usmjerene-

MobilnostInformiranje oponudi radnih

mjesta

Potpora zamobilnost

stanovništvu:stanovi, škole,

kapaciteti-

Snabdijevanje

Informiranje oponudi stanova

i kvalitetisnabdijevanja

Subvencije ipotpore

ugroženima

socijalnog ikulturnogstandarda -

LOKALNE INSTITUCIJESavjetovanje

općina iregionalnihustanova

Potporaregionalnimrazvojnimprojektima

Infrastrukturnapomoć

Regulativa olokalnoj vlasti ikoordinaciji scentralnom

Izvor: Maier, Gunther; Tödling, Franz: Regional- und Stadtökonomik 2,Springer, Wien - New York, 1996, str. 175.


177

1. Regionalna infrastrukturna oprema koja se promatra kaorelativno nepokretna, određuje regionalni potencijal ponudeproizvodnih čimbenika time što privlači pokretne proizvodnečimbenike.

2. Na osnovu učinaka komplementarnosti i multiplikativnogdjelovanja između infrastrukturnih i privatnih investicija,trenutno predimenzionirani infrastrukturni kapaciteti ćemehanizmom cijena sami stvoriti potražnju potpunog isko-rištavanja.

3. Infrastrukturne investicije su u stanju pokrenuti samojačajućiproces rasta i razvoja kumulativnog tipa, odnosno tipa teorijepolova razvoja.

Te teoretske pretpostavke podliježu kritici, i to ne tolikonjihova logička konzistentnost, već prije empirijska izražajnost irelevantnost u objašnjenju prostornih razvojnih tendencija.

1. Pretpostavka nepokretnosti bitnog dijela infrastrukture, kao injezina temeljna neophodnost za razvitak regije nikako ne nudeprecizan odgovor o privlačnoj snazi na privatne investicije.Vrijednost raspoložive infrastrukture u kalkulaciji poduzeća jeteoretski vrlo dobro poznata, ali ju je nemoguće preciznoempirijski provjeriti.

2. Postojeća infrastruktura podliježe obvezi neprestanog obna-vljanja i prilagođavanja gospodarskom razvitku. Eventualnoneiskorišteni nepotrebni ili zastarjeli infrastrukturni kapacitetipredstavljaju prije nedostatak, no prednost za regionalnirazvitak.

3. Može se prije svega pretpostaviti da infrastrukturne investicije uinfrastrukturno zaostalim regijama mogu za sobom povućirazvojne efekte, osobito kada su uočljivi nedostaci kapaciteta iuska grla koja se mogu savladati infrastrukturnim investicijama.Ne smije se, međutim, zanemariti niti potencijalni učinaknegativne mobilizacije i pražnjenja regije, koji poboljšanjeinfrastrukture može izazvati. Jednostavno, ne postoji nikakvagarancija da će infrastrukturne investicije doista osiguratirazvitak.


178

Izgradnja prometne, telekomunikacijske i druge fiksneinfrastrukture, koja se u vezanoj formi može javiti i u obliku indu-strijskih zona i razvojnih centara, može pozitivno utjecati naprivlačenje mobilnih faktora proizvodnje i naseljavanja poduzećana određeno područje, ali, ukoliko se učinci dovoljno brzo doista neostvare, može predstavljati dodatno opterećenje regionalnomrazvitku i sredstvo gospodarstvenog iscrpljivanja regije. U posljed-nje vrijeme se, u svezi sa sve jačim usmjeravanjem na endogenepotencijale, u prvi plan stavljaju infrastrukturni kapaciteti kojipotiču inovacije, osnivanje poduzeća i gradnju organizacijskihmreža, dakle kapaciteti formalnog i kontinuiranog obrazovanja,znanstvenih istraživanja, transfera tehnologije i stručnog sav-jetovanja. U vezanoj formi javljaju se kao znanstveni parkovi,tehnološki centri i inkubatori.

Pored neposredno gospodarske infrastrukture, premastanovništvu je usmjerena izgradnja stanova i pratećih sadržajasocijalnog i kulturnog standarda, što može bitno utjecati naočuvanje i razvitak lokalne društvene zajednice, a time i najvažnijihproizvodnih potencijala.

Nužnost promjene u pristupu infrastrukturiTranzicijske zemlje, pa naravno i Hrvatska, su zemlje u

razvoju s ograničenim investicijskim resursima, ali sa značajnimpodiskorištenim ljudskim, prirodnim i izgrađenim potencijalima.One se moraju razvijati i istovremeno prevladavati tranzicijskukrizu, uposliti ljuske resurse i restrukturirati gospodarstvo usmje-ravajući ga ka suvremenim tehnološkim inovacijama. Te potrebeimaju također i lokalnu i regionalnu dimenziju. Nije u pitanju samoodabir prioriteta u prostornoj distribuciji oskudnih investicijskihresursa, već i prioriteta između gradnje proizvodnih i infrastruktur-nih kapaciteta. Kada postoji potreba za odlučivanjem, javlja se ipitanje može li infrastrukturna politika svojom snagom i efikasno-šću doprinijeti razvitku nacionalne ekonomije u kojoj se prihvaćamodel lokalnog razvitka endogenim potencijalima.


179

Ako se površno promatra uloga infrastrukturne politike upromicanju razvitka, politika razvoja se svodi pojednostavljeno napokušaje (u okviru raspoloživih sredstava) što boljeg opremanjanekog područja infrastrukturom, s vjerom da će troškovno usmje-reno razmišljanje pojedinačnih poduzeća utjecati na to da se onanasele na određeno područje i tako ostvare potreban razvoj.

Teorijski pristup infrastrukturi, naravno mora biti komplek-sniji, a primjerena infrastrukturna politika ne može biti uvijekjednaka. U teoriji, pa i u praksi, moguća su dva ravnopravnapristupa razvitku:

1. Strategija razvoja viškom infrastrukturnih kapaciteta, i

2. Strategija razvitka uz manjak infrastrukturnih kapaci-teta.

Prva pretpostavlja već opisani pristup kada vlada osiguravaili potiče infrastrukturna ulaganja radi privlačenja poduzeća. Drugipristup pretpostavlja da u uvjetima gdje postoji minimum in-frastrukture vlada potiče proizvodne aktivnosti, koje će premavlastitim potrebama za sobom povlačiti rast infrastrukture.

Da bi se uspostavio optimalan odnos proizvodnih i in-frastrukturnih kapaciteta nužna je dugoročna aktivna politika. Upočetnoj fazi razvoja prvenstvo bi trebalo dati razvitku nedostaju-ćih infrastrukturnih kapaciteta. U drugoj fazi mora se provoditikonzistentan realističan plan razvoja infrastrukture, da bi se tek utrećoj, višoj, fazi razvitka dostigao i nastavio provoditi uravnoteženrazvitak izravno proizvodnih i infrastrukturnih kapaciteta. U tomsmislu može se reći da je ujednačen razvitak neposrednoproizvodnih i infrastrukturnih kapaciteta primjeren razvijenimgospodarstvima, dok bi manje razvijena morala ponajprije upotpunosti upotrijebiti postojeću infrastrukturu, a tek nakon togagraditi novu. To znači da rast proizvodnje (gospodarski rast)zahtijeva prilagodbu infrastrukture promjenama u potražnji, dok bipolitika gospodarskog razvoja "viškom" infrastrukture zahtijevalavelike investicije čiji rezultati (ako se ostvare) zahtijevaju vrlo dugrok.


180

Naravno da, imajući na umu taj teorijski okvir, nosiociodlučivanja na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini morajuuzeti u obzir konkretne specifične uvjete. Rastuća odgovornost utom području zahtijeva, međutim, i decentralizaciju prema subna-cionalnim i lokalnim razinama. Poznato je da infrastrukturni sektorpredstavlja sastavni dio lokalnog, regionalnog i nacionalnoggospodarstva. Opskrba infrastrukturnim uslugama zbog svojeprirode ne može biti potpuno prepuštena tržištu, pogotovu uzevši uobzir njihovu ključnu ulogu u funkcioniranju gospodarstva. Odgo-vornost političkih struktura za funkcioniranje gospodarstva nemože se odvojiti od odgovornosti za djelovanje infrastrukture iinfrastrukturnu politiku. Dakle, ako lokalne vlasti preuzimajuodgovornost i inicijativu u području gospodarskog razvitka, tada idecentralizacija infrastrukture, u mjeri u kojoj povećava efikasnostzadovoljenja potreba, mora biti prihvaćena i primijenjena od poli-tičkih struktura svih razina.

Decentralizirano, odnosno policentrično, odlučivanje ujavnom sektoru može voditi do efikasnijeg i pravednijeg modelakorištenja, upravljanja i investiranja u infrastrukturu.

ZaključakNova uloga lokalne zajednice u gospodarskom razvitku

regija i nacionalnog prostora zahtijeva i novo osmišljavanje infras-trukturne politike. Pristup gospodarskom restrukturiranju krozendogeni lokalni/regionalni razvitak, te odgovarajuća infra-strukturna strategija i politika, zahtijevaju kombinirano djelovanjecentralnih, subcentralnih i lokalnih vlasti. Zato dvojba u pristupu"odozgo" ili "odozdo" ne smije se postavljati kao isključujuća, većje potrebna efikasna usklađenost pristupa.

Nova paradigma regionalnog razvitka pokazuje da višenemaju presudan utjecaj materijalni prirodni resursi ili fizičkipredimenzionirana infrastruktura. Naglasak se stavlja na potporuinfrastrukturnim uslugama u području očuvanja i iskorištavanjaendogenih proizvodnih potencijala, a ne na pukom gomilanju mate-rijalne infrastrukture koja bi trebala privlačiti mobilne proizvodne


181

čimbenike iz drugih područja. Infrastrukturna politika dobija takonovu ulogu da bude u prvom redu pratilac i potpora regionalnomrazvitku, a ne njegov prvi nosilac.

Literatura:1. Bergman, Edward; Maier, Gunther; Tödtling, Franz (Ed.) (1991): Regions

Reconsidered, Mansell, London.

2. Estache, A. (Ed.), (1995): Decentralizing Infrastructure, The WorldBank, Washington.

3. Frey, R. L., (1972): Infrastrukture, J. C. B. Mohr, Tübingen.

4. Hirschman, A. O., (1973): The Strategy of Economic Development, YaleUniversity Press, New Haven.


6. Mrnjavac, Željko, (1997): Industrial Districts as Potential Factor ofRestructuring of Croatian Econmy, 37th European Congress of RegionalScience Association - ERSA'97, ERSA, Rim, str.1-15.

7. Pašalić, Želimir, (1984): Infrastruktura i privredni razvoj, Pogledi, Split.

8. Pašalić, Želimir, (1999): Osnove hrvatske gospodarstvene infrastruk-ture, Ekonomski fakultet, Split.

9. Pyke, Frank; Becattini, Giacomo; Sengenberger, Werner (ed.) (1992):Industrial districts and inter-firm co-operation in Italy, ILO, Geneva.



12. Stohr, Walter B. Ed. (1992): Global challenge and local response: initia-tives for economic regeneration in contemporary Europe, Mansell,London.

13. ***, (1994)): World Development Report: Infrastructure for Develeo-pment, The World Bank, Oxford UP, New York.

14. ***, (1997): World Development Report: The State in a ChangingWorld, The World Bank, Oxford UP, New York.


182


183

Bibliografija projekta "Poduzetnički okruzi -čimbenik restrukturiranja gospodarstva"

(http://www.mzt.hr/projekti9699/5/055003.htm)

Tijekom rada na projektu financiranom od Ministarstvaznanosti i tehnologije Republike Hrvatske (055003), u razdoblju odsvibnja 1997., do travnja 2000. godine, članovi istraživačkog timaobjavili su seriju radova usko vezanih za temu projekta, ili podsnažnim utjecajem istraživanja i spoznaja ostvarenih radom naprojektu. Radovi su grupirani u skladu s pregledom bibliografijeprojekta na internet stranicama Ministarstva znanosti i tehnologije,gdje se mogu pogledati i sažeci svakog rada.

Knjiga1. Pašalić, Želimir: Osnove hrvatske gospodarstvene infrastruk-

ture, Ekonomski fakultet, Split, 1999.

Poglavlje u knjizi1. Mrnjavac, Željko: Sektorska gledišta o razvitku - ljudski

resursi, u: Strategija razvitka Županije splitsko-dalmatinske,Županija splitsko-dalmatinska i Ekonomski fakultet Split, Split,1997., str. 113-129.

2. Pašalić, Želimir: Gospodarska infrastruktura, u: Strategijarazvitka Županije splitsko-dalmatinske, Županija splitsko-dalmatinska i Ekonomski fakultet Split, Split, 1997., str. 147-154.

3. Pašalić, Želimir: Sektorska gledišta o razvitku - promet, u:Strategija razvitka Županije splitsko-dalmatinske, Županijasplitsko-dalmatinska i Ekonomski fakultet Split, Split, 1997.,str. 278-293.


184

4. Pašalić, Želimir: Tržišna valorizacija gospodarske infrastru-kture, u: Hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet Sveuči-lišta u Zagrebu i Politička kultura, Zagreb, 1999., str. 321-359.

5. Reić, Zlatan: Osobna karta Splitsko-dalmatinske županije -društvene djelatnosti; Sektorska gledišta o razvitku - druš-tvene djelatnosti, u: Strategija razvitka Županije splitsko-dalmatinske, Županija splitsko-dalmatinska i Ekonomskifakultet Split, Split, 1997., str. 48-52, 323-333.

Rad u časopisu navedenom u Pravilniku iz NN 2/97.1. Mrnjavac, Željko: Regional Aspects of Unemployment in

Croatia: Can We Neglect History? Ekonomski pregled, vol.49, br. 11-12, 1998, str. 1292-1306.

2. Mrnjavac, Željko; Pašalić, Želimir: Prilog promišljanjurestrukturiranja gospodarstva odozdo, Zbornik radova Prav-nog fakulteta u Splitu, vol. 36, br. 3-4, 1999, str. 621-626.

3. Mrnjavac, Željko; Reić, Zlatan: Marshallova ideja "industrialdistricts" i njezin odraz u restrukturiranju gospodarstvamodelom "poduzetničkih okruga", Zbornik radova Pravnogfakulteta u Splitu, vol. 36, br. 1-2 (53-54), 1999, str. 363-374.

4. Pašalić, Želimir: Energie - Developpment - Environnement:Quelques problemes de developpment en Croatie, Zbornikradova Pravnog fakulteta u Splitu, vol. 35, br. 1-2(49-50),1998, str. 353-362.

5. Reić, Zlatan: Pristup problemu raspodjele u tranzicijskimuvjetima, Ekonomski pregled, vol. 49, br. 11-12, 1998, str.1137-1145.

Radovi u ostalim časopisima1. Mrnjavac, Željko: Alternativni pokazatelji nezaposlenosti,

Ekonomska misao i praksa, vol. 6, br. 1, 1997, str. 71-91.


185

2. Mrnjavac, Željko: Osvrt na sadržaj, oblike i ulogu ekonom-ske politike, Gospodarstvo Istre, vol. 10, br. 2, 1997, str. 129-138.

3. Mrnjavac, Željko: Prilog uvođenju filozofije marketinga upromicanje selektivnog zapošljavanja, Gospodarstvo Istre,vol. 10, br. 1, 1997, str. 17-29.

4. Pašalić, Želimir: Some Development Problems of Croatia -The Example of the Transportation System, Faculty ofcommerce review, Al-Azhar University, vol. 14, june, 1997, str.39-54.

5. Pašalić, Želimir: Razmišljanja o nekim razvojnim proble-mima Tučepi, Tučepski libar, br. 1, 1999, str. 53-63.

Radovi u zbornicima skupova s međunarodnomrecenzijom1. Derado, Dražen: Trade policy for Croatia as a small economy

in transition, u: Enterprise in Transition, Faculty of Economics- Split, DAAAM International, Split - Wien, 1997, str. 440-444.

2. Derado, Dražen: The Concept Of Consumption OrientedTaxation And Its Adequacy For Transitional Economies, u:Enterprise in Transition, Faculty of Economics, Split, 1999, str.2465-2495

3. Mrnjavac, Željko: Industrial districts as potential factor ofrestructuring of Croatian economy, u: 37th EuropeanCongress of Regional Science Association - ERSA '97, 1997.str. 1-15.

4. Mrnjavac, Željko: Introduction of marketing concept in thelabour market policy in transition, u: Enterprise inTransition, Faculty of Economics - Split, DAAAMInternational, Split- Wien, 1997, str. 589-594.

5. Mrnjavac, Željko; Pašalić, Želimir: Endogenous Local AndRegional Development, Infrastrucure Policy, And Restruc-


186

turing Economies In Transition, u: Enterprise in Transition,Faculty of Economics, Split, 1999, str. 366-387.

6. Pašalić, Želimir: Croatian transport system within Europeanand Mediterranean transportation framework, u: 37th Euro-pean Congress of Regional Science Association - ERSA '97,1997, str. 1-14.

7. Pašalić, Želimir: Economic system, economic policy anddecentralization of infrastrucutre in transition processes, u:Enterprise in Transition, Faculty of Economics - Split, DAAAMInternational, Split- Wien, 1997, str. 115-120.

8. Pašalić, Želimir: Ekonomski pristup sigurnosnim i ekološkimučincima prometa, Zbornik radova: Organizacija i sigurnostprometa, Hrvatsko znanstveno društvo za promet, Zagreb, 1997,str. 83-87.

9. Pašalić, Želimir: Hrvatski lučki sustavi i maritimno gospo-darstvo u procesima integracije Hrvatske u svjetsko, europ-sko i mediteransko okruženje, Zbornik radova: Organizacija isigurnost prometa, Hrvatsko znanstveno društvo za promet,Zagreb, 1997. str. 271-275.

10. Pašalić, Želimir: Transportation system and sustainabledevelopment: the example of the Mediterranean region ofCroatia, u: Economie des Regions Mediterraneennes etDeveloppment Durable, Arles, 1997, str. 765-780.

11. Pašalić, Želimir: Croatia on the Move - Heritage, Challenges,Limitations, u: 38th European Congress of Regional ScienceAssociation - ERSA '98, Vienna - Austria, 1998, str. 1-16.

12. Pašalić, Želimir: Logistička uloga prometa i održivi razvitak,Zbornik radova: Tehnika i logistika prometa, Hrvatskoznanstveno društvo za promet, Zagreb, 1998. str. 335-339.

13. Pašalić, Želimir: Neki izazovi prometnoj strategiji i politicina prijelazu u 21. stoljeće, Zbornik radova: Promet na prije-lazu u 21. stoljeće, Hrvatsko znanstveno društvo za promet,1999. str. 30-35.


187

14. Reić, Zlatan: Issues related to the choice between imperfectalternatives in the countries in transition, u: Enterprise inTransition, Faculty of Economics - Split, DAAAM Internati-onal, Split- Wien, 1997, str. 121-127.

15. Reić, Zlatan: Is The "Entrepreneurial District" A PossibleMode For Restructuring Economies In Transition, u:Enterprise in Transition, Faculty of Economics, Split, 1999, str.2218-2233.


188


189

O autorima:

Mr. sc. Dražen DeradoAsistent na kolegiju Međunarodna ekonomija (Ekonom-ski fakultet Split).

Završio Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu. Magis-trirao na poslijediplomskom studiju na temu Ekonomijameđunarodne razmjene na Ekonomskom fakultetu Sveu-čilišta u Zagrebu. Pohađa doktorski studij naWirtschsftsuniversität - Beč gdje priprema doktorat.Sudjeluje na međunarodnim konferencijama i projektimas radovima iz područja međunarodne trgovine s osvrtomna probleme tranzicijskih ekonomija. Predaje nameđunarodnoj ljetnoj školi "Alpe-Adria".

Dr. sc. Dragana Grubišić Docent na kolegiju Operacijski management (Ekonom-ski fakultet Split).

Završila Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu. Magis-trirala na poslijediplomskom studiju iz organizacije radana Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Na istomfakultetu i doktorirala iz problematike malih poduzeća.Autor je brojnih radova iz područja mikroekonomije,malih poduzeća i operacijskog managementa, te autorknjige iz mirkoekonomije. U više navrata boravila nastručnom usavršavanju u inozemstvu, te aktivno sudjelo-vala na kongresima, konferencija i seminarima u zemlji iinozemstvu.


190

Dr. sc. Željko MrnjavacDocent na kolegiju Gospodarstvo Hrvatske i Ekonomijarada (Ekonomski fakultet Split).

Završio Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Magis-trirao na poslijediplomskom studiju iz međunarodnogmarketinga na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta uZagrebu. Doktorirao iz problematike nezaposlenosti naEkonomskom fakultetu u Splitu. U više navrata boraviona duljim znanstvenim usavršavanjima na europskimsveučilištima. Aktivno sudjeluje na međunarodnimznanstvenim skupovima, te je autor brojnih radova izpodručja ekonomije i politike tržišta rada i drugihaspekata ekonomske politike, gospodarskog i regional-nog razvitka Hrvatske. Član Europskog udruženjaekonomista rada i Hrvatske sekcije Europskog udruženjaregionalnih znanosti.

Dr. sc. Želimir PašalićRedoviti profesor na kolegijima Gospodarstvo Hrvatske iEkonomika prometa (Ekonomski fakultet Split).

Završio Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.Magistrirao na poslijediplomskom studiju "Politikaekonomskog razvoja i metode analize" i doktorirao izproblematike međuovisnosti infrastrukture i gospodar-skog razvitka na istom fakultetu. Radio u turizmu, javnojupravi i komunalnoj djelatnosti. Autor je mnogobrojnihznanstvenih i stučnih radova, te niza znanstvenih knjiga iudžbenika iz područja: makroekonomije, ekonomskepolitike, ekonomike nacionalnog gospodarstva, infrastru-kture, prometa i maritimne (mediteranske) ekonomije.Član je Hrvatskog društva ekonomista (HDE), Hrvatskogznanstvenog društva za promet (HZDP), Hrvatskesekcije europskog udruženja regionalnih znanosti(ERSA), Uredništva znanstvenog časopisa "Suvremenipromet", Provedbenog međunarodnog znanstvenog irecenzentskog odbora tradicionalnog međunarodnogznanstveno-stručnog savjetovanja HZDP.


191

Dr. sc. Ljiljana VidučićIzvanredni profesor na kolegijima Financijski mena-džment i Međunarodni financijski menadžment(Ekonomski fakultet Split).

Završila Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu. Magis-tirala na poslijediplomskom studiju iz monetarne ekono-mije i bankarstva na Ekonomskom fakultetu Univerzitetau Beogradu. Doktorirala iz problematike kamatnih stopana Ekonomskom fakultetu u Splitu. Predavala nizpredmeta iz područja monetarne i međunarodne ekono-mije, te financijskog računovodstva na fakultetima uzemlji i inozemstvu (USA). Predavač je na poslijediplo-mskim studijima Ekonomskog fakulteta u Splitu, a kaopredavač-gost održala dva predavanja na američkimposlijediplomskim studijima. Autor je brojnih znanstve-nih i stručnih radova (udžbenička literatura) iz područjafinancijskog menadžmenta i međunarodnih financijaposebice na temu financiranja, razvitka financijskogsektora, investicijskih ulaganja, te malih i srednjihpoduzeća. Član je izdavačkog odbora međunarodnogčasopisa International Journal of Public -Private Partner-ship (VB), te domaćih i stranih profesionalnih udruga.

uvoðenje tr i nog ureðenja je svakako potreban, ali ne i ...moj.efst.hr/~mrnjavac/lokalni.pdf ·...

Documents