PANEVROPSKI UNIVERZITET „ A P E I R O N „FAKULTET POSLOVNE EKONOMIJE

B A N J A L U K A

UPRAVLJAČKO RAČUNOVODSTVO

S k r i p t e

Bogdana Vujnović - Gligorić

Banjaluka, 2009.god.

1

I POJAM. ZADACI I SADRŽAJ UPRAVLJAČKOG RAČUNOVODSTVA

1. Proces upravljanja

Svaka organizacija, da bi efikasno funkcionisala, zatijeva da se njom upravlja. Njenu misiju i strategiju sprovode pojedinci koji su ujedno zaduženi za donošenje ključnih odluka. Zbog izražene uloge ljudi u procesu upravljanja, ono se definiše kao “sposobnost da se stvari obave preko ljudi”1.Upravljanje predstavlja kontinuiran proces kojim se pokreće i usmjerava poslovna aktivnost u cilju ostvarenja postavljenih ciljeva poslovanja. Ono obuhvata donošenje niza poslovnih odluka kojim se kombinuju resursi kako bi se ostvarila svrha poslovanja (stabilnost, rast, razvoj). Shodno tome, upravljanje je:

- kontinuiran proces rješavanja poslovnih problema,- dinamičan prosec odgovora na stalne promjene uslova privređivanja,- zasnovano na informacijama, pri čemu kvalitet odluke zavisi od kvaliteta informacija,- orijentisano na budućnost2 , jer predviđa elemente koji su preduslov za rast i razvoj,

Upravljanje preduzećem se može sagledati kroz slijedeće tri faze:- planiranje (usmjeravanje poslovne aktivnosti),- organizovanje (realizacija planiranog) i - kontrolu (analiza rezultata ostvarenih na osnovu planskih odluka).

Navedene faze su međusobno povezane i uslovljene tako da se mogu posmatrati kao podsistemi jednog upravljačkog sistema u preduzeću.

Na slijedećoj slici možemo sagledati osnovne aktivnosti upravljanja3:

Slika br.1: Osnovne aktivnosti upravljanja

1 Milosavljević, M., Todorović, J. (1987): Planiranje i razvojna politika preduzeća, Savremena administracija, Beograd, str.5.2 Grozdanić, R., Đorđević, D. Osnove ekonomije, TF "Mihajlo Pupin" Zrenjanin, 1999.,str.238 3.Žarkić-Joksimović N.:Upravljačko računovodstvo,FON, Beograd, 2005., str.5.

2

Odlučivanje

PlaniranjeDefinisanje politike

Akcija

Kontrolisanje

U procesu upravljanja se postvaljaju, mijenjaju i dopunjuju ciljevi i koncepcija poslovanja (poslovna politika). Ciljevi i koncepcija se s jedne strane određuju na osnovu zahtjeva koje društvo postavlja kompaniji, i s druge strane na osnovu mogućnosti ispunjenja takvih zahtjeva. Upravljanjem se, u principu, reguliše funkcionalno povezivanja kompanije sa okruženjem. Funkcija upravljanja je u nadležnosti organa upravljanja, odnosno cijelog preduzeća, a prema pozitivnim zakonskim propisima i internoj regulaciji. Rezultat funkcije upravljanja su odluke, odnosno normativna regulacija. Savremene tendencije upravljanja upućuju na to, da se najveći broj odluka donosi raznim propisima, zakonima, pravilnicima, poslovnicima, statutima i uputstvima. Takav način odlučivanja rasterećuje rukovodioce, s jedne strane, i smanjuje nadležnost rukovodioca i slobodu odlučivanja, s druge strane. Za donošenje odluka, koje nisu predviđene navedenom regulativom, neophodno je koristiti rezultate istraživanja do kojih su došli stručnjaci, instituti i sl. Na osnovu njihovog prijedloga (obično u jednoj varijanti) donosi se najoptimalnija odluka. I ova grupa odluka isključuje učešće menadžera u procesu odlučivanja. Za treću grupu odluka nisu potrebna ili nisu izvodljiva istraživanja. To su hitne odluke koje se uglavnom odnose na odstupanja od važećih propisa ili zaključaka stručnjaka. Važan zahtjev u procesu upravljanja je isključivanje subjektivnog uticaja menadžera pri donošenju odluka. Menadžerski pristup donošenju odluka možemo sagledati na slici br.

Sl.br.2: Menadžerski pristup donošenju odluka

Povratna sp.

Povratna veza

Menadžeri svih nivoa moraju potspiješiti proces odlučivanja, tako što će manje koristiti vlast i talenat, a što više profesiju (propise) i nauku (istraživanje). Menadžeri nižih nivoa donose odluke koje se odnose na bližu budućnost, a viši menadžeri donose strategijske odluke koje se odnose na dalju budućnost. Zadatak nižih menadžera je da sagledaju preciznije budućnost, dok viši menadžeri sagledavaju budućnost u nejasnim konturama i sa manjom preciznošću.

3

Donošenje odluke

Identifikacija i analiza problema

Definisanje alternativnih

aktivnosti

Procjena alternativnih aktivnosti

Primjena odluke

Kontrola odluke

Grafikon br.1: Razlike u vremenskom horizontu između menadžerskih nivoa

Menadžeri na višim nivoima

Menadžeri na srednjim nivoima

Menadžeri na nižim nivoima

dani nedjelje mjeseci godine više godina

Za razliku od menadžerskog pristupa, donošenju odluka po računovodstvenom pristupu se temelji na ocjeni rentabilnosti (profitabilnosti) odluka, a što se može vidjeti na slijedećem prikazu:

Sl.br.3: Računovodstveni pristup donošenju odluka

Osiguranje povratna sprege

Ovakav pristup odlučivanju ima svoje puno opravdanje ukoliko je računovodstvo u stanju da ponudi kvalitetne i pouzdane informacije.

2. Informacije kao osnov upravljanja

Uprvaljačke odluke se donose na osnovu raspoloživih informacija. U najvećem broju slučajeva oduke su temeljene na krivim ili nepotpunim informacijama, pri čemu se prioritet daje sporednim

4

Pribavljanje informacija

Predviđanje prihoda i troškova

Izbor najpovoljnije alternative

Primjena odluke

Ocjena uspješnosti

Operativne odluke

Taktičke odluke

Strateške odluke

ciljevima. Zato je potrebno pomoću kvantitativne analize, a shodno usvojenim kriterijumima selekcije, rangirati informacije prema prioritetu.Upravljanje preduzećem zahtijeva stalno povećanje broja informacija. Broj informacija, koje se koriste prilikom donošenja odluka na svim nivoima, raste sa razvojem privrede i društva. Relativno brz razvoj dovodi do brzog zastarijevanja raspoloživih informacija. Sa razvojem internet i web tehnologija povećana je dostupnost i brzina prikupljanja informacija. Međutim, zbog izraženog obilja, najčešće se zanemaruju neke značajne informacije. Zanemarivanje takvih informacija može uzrokovati usporavanje ili zaustavljanje razvoja. Poplavu informacija treba kontrolisati kako ne bi dovela do dezorijentacije učesnika odlučivanja.Prilikom korištenja informacija, ne smije se zanemariti potreba njihovog povezivanja. Povezanost informacija znači, da se jedna informacija ne može posmatrati izolovano od drugih informacija. Svaka nova informacija može promijeniti predhodnu strukturu povezanosti informacija ili pak negirati postojeću. Stoga je raspoložive informacije potrebno stalno provjeravati, dopunjavati , korigovati ili odbacivati, zavisno od toga kakav uticaj imaju na njih nove informacije. Raspoložive i nove informacije formiraju dva sistema informacija. Postojeće informacije u preduzeću opravdavaju koncepciju i programe funkcionisanja. Nove informacije se moraju pratiti i koristiti za stalne promjene u funkcionisanju.

3. Izbor važnih informacija za potrebe odlučivanja

Donošenju odluka predhodi analiza temeljena na važnim informacijama. Važna informacija je ona koja se mijenja kod razmatranja alternativnih postupaka. Ekonomske kategorije (troškovi, prihodi i sl.) koji se mjenjaju sa primjenom raznih alternativnih postupaka su ineresante za donošenje odluka. Svaka odluka uključuje izbor između više alternative. Razlike (štete ili koristi) dobivene poređenjem važnih informacija više alternative naziva se inkrementalna ili diferencijalna analiza. Menadžeri najčešće koriste pristup utvrđivanju poslovne dobiti koji se temelji na apsorbovanju svih troškova koji se javljaju u poslovanju. Primjer takvog pristupa možemo vidjeti u slijedećoj tabeli:Tabela br.1: Utvrđivanje poslovne dobiti na osnovu ukupnih troškova

(u KM)O p i s I z n o s

- Prihodi 10.000- Ukupni troškovi 15.000 - osnovni troškovi OJ 12.000 - dodatni (budući) troškovi 3.000- Poslovna dobit -5.000

Ovakav pristup utvrđivanja poslovne dobiti ne uključuje izbor mogućih alternativa, odnosno diferencijalnih (inkrementalnih) troškova koji se mogu izbjeći. Upravo taj nedostatak se može izbjeći utvrđivanjem poslovne dobiti na osnovu relevantnih vrijednosti.

5

Tabela br.2: Utvrđivanje dobiti na osnovu relevantnih vrijednosti4

O p i s : Odbacivanjeponude

Prihvatanjeponude

Diferencijalna

analiza

- Prihodi 0 10.000 10.000- Ukupni troškovi 13.000 15.000 2.000 - osnovni troškovi OJ 13.000 13.000 - - dodatni (budući) troškovi 0 2.000 2.000- Poslovna dobit -13.000 -5.000 8.000

Ovakvim pristupom, menadžerima je omogućen izbor najpovoljnije odluke sa stanovišta profitabilnosti.Prilikom izbora najoptimalnije odluke, presudnu ulogu najčešće imaju kvalitativni kiteriji prikazani u tabeli br.3.

Tabela br.3: Kriteriji za odlučivanjeOdluke koje se odnose na:Odluke koje se odnose na: Kriterij za rješenje1. Troškove  - Proizvoditi ili kupovati- Proizvoditi ili kupovati Najniži diferencijalni trošak- Promjena načina proizvodnje- Promjena načina proizvodnje  - Odluka o prestanku rada- Odluka o prestanku rada  2. Troškove i prihode  - Prodavati ili prerađivati- Prodavati ili prerađivati Najveća diferencijalna dobit- Uvođenje novog proizvoda- Uvođenje novog proizvoda  - Prihvatanje dodatne porudžbine- Prihvatanje dodatne porudžbine  3.3. Troškove, prihode i angažovani kapitalTroškove, prihode i angažovani kapital Najveći diferencijalni prinos

Primjeri korištenja inkrementalne (diferencijalne) analize prilikom odlučivanja:

Primjer br.1.Pretpostavimo da je fabrika prestala privremeno sa radom zbog nedostatka sirovine. Procjenjuje se da će za vrijeme mirovanja od 2 mjeseca fabrika imati troškove u vrijednosti 20.000 KM (zarade radnika, amortizacija opreme, kamate na uzete kredite). Kompanija ima mogućnost da iznajmi poslovni prostor i dio opreme po cijeni od 15.000 KM za dva mjeseca. Troškovi sanacije i dovođenja u funkciju korištenog objekta i opreme iznosili bi 1.000 KM.Pitanje je: da li zaključiti ugovor o zakupu ili ne?Važna informacija za ovaj odgovor je, da bi zarada na iznajmljivanje inosila 6.000 KM, a u slučaju neiznajmljivanja gubitak bi bio 15.000 KM.

U slučaju da se prihvati ponuda za zakup, inkrementalni prihodi bi iznosili 15.000, a inkrementalni troškovi 1.000 KM. Inkrementalna dobit, u tom slučaju bi iznosila 6.000 KM.

4 Relevantne vrijednosti su diferencijalni troškovi/koristi i oportunitetni troškovi (kada su kapaciteti preduzeća ograničeni ili potpuno zaposleni).

6

Inkrementalni troškovi se uvijek mogu izbjeći prihvatanjem povoljnije alternative. Naprimjer, preduzeće može odustati od reklamne kampanje i tako uštedjeti 5000 KM. Iznos od 5.000 KM je diferencijalni trošak koji će nastati ako preduzeće prihvati provođenje reklamne kampanje. Istorijski troškovi (troškovi koji su već nastali kroz određene aktivnosti) se ne mogu mijenjati, tako da nisu interesantni za donošenje budućih odluka. Naprimjer: ako preduzeće uloži 5.000 KM u kupovinu projekta i zapadne u nelikvidnost, menadžment može donijeti odluku da se projekat proda ili dalje zadrži u kompaniji. Bez obzira na odluku menadžmenta nastali troškovi od 5.000 KM se neće promjeniti.

Primjer br.2:Varijanta br.1: Preduzeće ima na zalihi nekurentnu robu u vrijednosti 10.000 KM, čiji su troškovi proizvodnje iznosili 8.000 KM. Ponuda za kupovinu te robe iznosi 6.000 KM. Pitanje je, da li robu prodati uz gubitak 2.000 KM ili je i dalje držati na zalihama, uz činjenicu da će robi isteći rok trajanja i da će se na kraju morati baciti?Robu treba prodati jer se ostvaruje diferencijalna dobit od 6.000 KM. Oportunitetni trošak bi bio izgubljena dobit od 6.000 KM. Oportunitetni trošak prodaje robe bi iznosio nula, jer ukoliko se odlučimo za alaternativu prodaje ne bi se ostvarila nikakva korist. Troškovi proizvodnje od 8.000 KM su istorijski troškovi i oni se neće promijeniti bez obzira na izbor alternative. Varijanta br.2: Pretpostavimo da je preduzeće dobilo ponudu za robu od 12.000 KM, pod uslovom da je prepakuje u drugu ambalažu. Procjena je, da bi troškovi prepakivanja iznosili 1.000 KM.U tom slučaju, ponuda bi trebala biti prihvaćena jer donosi diferencijalnu dobit od 4.000 KM.  4. Uticaj upravljanja na korporativni učinak

Uspješna kompanija nudi vrijednu robu i usluge svojim klijentima, obezbjeđuje zaposlenim stabilne poslove, vrši redovnu isplatu zarada, nudi mogućnost napredovanja, obezbjeđuje dobar prinos svojim akcionarima i sl. Uspješnost kompanije se dalje odražava na ekonomiju, društvo i životni standard. Za menadžere takvih kompanija obično kažemo da su donosili kvalitetnije poslovne odluke. Oni su, naime, racionalnije upravljali resursima, bolje koristili raspoložive informacije i time povećali profitabilnost i podspješili novčane tokove kompanije. Takvi menadžeri su imali izraženu moć razumijevanja za dešavanja i ,najčešće, problem rješavali na svom nivou, bez proslijeđivanja višem menadžmentu. Međutim, u korporativnim oblicima organizovanja društava izražena je hijerarhija o odlučivanju, tako da su menadžeri određenih nivoa ograničeni u donošenju odluka.

7

Sl.br.4: Piramida korporativnog upravljanja

Problem menadžmenta je posebno izražen u političkim firmama u kojima su menadžeri izloženi potrebi ulagivanja pretpostavljenom radi napredovanja. U takvim firmama se gube zajednički ciljevi u korist pojedinačnih.U poslu je najvažnije da zaposleni razumiju ciljeve kompanije i da su motivisani da ih ostvare. Tada je lakše stvoriti kompaniju povjerenja i osjećaj zajednice. Obuka, pogotovo finansijera, može doprinijeti uspješnijem odlučivanju, a time i razvoju kompanije. Obučeni menadžeri mogu da djeluju brže i neočekivano. U upravljanju je slično kao na ratnom poprištu. U ratnim uslovima se teško osloniti na uputstva sa vrha i odluke se moraju donositi na terenu. Ratnici se suočavaju s velikim neizvjesnostima i sa uslovima koji se brzo mijenjaju. Oni moraju brzo donositi odluka, ali u skladu sa višim ciljevima koji su utvrđeni na nivou komande. Takva pouka je vrijedna za kompanije koje djeluju u nestabilnim uslovima. Menadžeri moraju svakodnevno donositi brojne odluke bez verifikovanja na višoj instanci. Za takvo odlučivanje potrebno je dobro razumijevanje finansijskih parametara sa kojima se susreću.Kod odlučivanja se uvijek potencira obučenost menadžmenta za razumijevanje finansijskog izvještavanja, upravljanja obrtnim sredstvima i sl. Ako istu tu logiku pimjenimo i na zaposlene, kvalitet odlučivanja bi se podigao na viši nivo. Zaposleni često mogu da donesu pametnije odluke obzirom da poznaju dublje potrebe i zahtjeve svog radnog mjesta, a pogotovo ako stečena znanja prošire sa finansijsama i finansijskim posljedicama njihovih grešaka. Potreba edukacije zaposlenih nikada nije bila toliko izražena kao danas. Razlog je što kompanije, da bi povećale konkurentnost, zapošljavaju radnike koji mogu istovremeno da obavljaju više poslova. Znači, u tom slučaju nije dovoljno biti samo puki izvršilac posla, nego i veliki poznavalac cjelokupnog poslovanja i biti učesnik u odlučivanju. Zaposleni moraju razumjeti poslovanje, planove, ciljeve, smisao onog što rade i sl. Ukoliko je menadžment otvoren za razmjenu informacija, a poslovanje transparentno, sve je teže uraditi krivotvorenje jer svi imaju uvid u sve i još to razumiju. U krajnjem slučaju, zašto bi akcionari bolje razumjeli finansijsko stanje kompanije od radnika?Da bi se isključile subjektivnosti u odlučivanju potrebno je razviti zdravu kritiku temeljenu na razumijevanju. Menadžer prodaje mora znati učešće svog tima u stvaranju dobiti i donositi odluke o popustima, uslovima isporuke, pridobijanju i zadržavanju kupaca i sl. Menadžer za marketing mora znati, koji je proizvod najprofitabilniji kako bi povećao njegovu promociju. Menadžer za ljudske resurse mora poznavati profil potrebnih kadrova kako bi dobrim izborom povećao profitabilnost preduzeća.Za odlučivanje se mora koristiti finansijsko znanje. Mora se dobro razumjeti, naprimjer zašto finansijsko služba zabranjuje određenu kupovinu iako je kompanije profitabilna i kontinuirano

8

ostvaruje veliku dobit. Dobro je poznato da se dobit temelji na prihodu koji se evidentira u knjigovodstvu kada se roba isporuči, a ne kada je roba plaćana. Obzirom da kupci nisu platili robu, stavka prihoda ne odražava novac, a time ni stavka dobiti. Kada komapnija naplati cjelokupan iznos potraživanja, onda će gotovina odgovarati iznosu dobiti.Ako sada pretpostavimo, da kompanija ima monopol u prodaji softverskih usluga koje su dosta tražene i dobro plaćene, te da zapošljava nove radnike, onda se novim radnicima mora isplatiti plata u roku od 30 dana, a ugovorena naplata potraživanja je 90 dana. To je razlog da kompanija ostvaruje visoke profite, ali nema dovoljno gotovine za trošenje.

5. Pojam upravljačkog računovodstva

Donošenjem Zakona o računovodstvu krajem 1999.godine, kojim je usvojena primjena Međunarodnih standarda finansijskog izvjestavanja (MSFI) došlo je do značajnijih promjena u cjelokupnom računovodstvenom sistemu RS. Dosadašnju ulogu računovodstva u procesu prikupljanja poslovne dokumentacije, kontrole, evidentiranja i poslovnog izvještavanja, potiskuje upravljačka uloga. Istovremeno, povećava se značaj finansijskog računovodstva, koje pruža čvrstu bazu podataka o istorijskim događajima za potrebe donošenja kvalitetnih odluka menadžmenta.Shodno navedenom, računovodstveni sistem objedinjuje dva međusobno povezana i uslovljena podsistema: podsistem upravljačkog (menadžerskog) računovodstva i podsistem finansijskog računovodstva. Upravljačko računovodstvo (računovodstvo za potrebe upravljanja) je proces osiguranja informacione osnove potrebne za planiranje, ocjenjivanje i kontrolu internih poslovnih procesa, kako bi se osigurao određeni stepen racionalnosti korištenja resursa i odgovornost za resurse.U širem smislu, upravljačko računovodstvo obuhvata područja koja su uglavnom rezultat prošlih poslovnih događaja i područja koja su okrenuta budućnosti. Područja razmatranja upravljačkog računovodstva obuhvataju definisanje troškova koji se prate u preduzeću, obračun troškova po radnom nalogu i procesni obračun, praćenje ponašanja troškova i njihova procjena, te analizu praga rentabilnosti. U užem smislu upravljačko računovodstvo, tj. dio okrenut budućnosti, u centar pažnje stavlja planiranje i kontrolu.Poznati računovodstveni autor C. T, Horngren naziva moderno računovodstvo troškova upravljačkim računovodstvom zato što su menadžeri preduzeća primarni korisnici računovodstvenih informacija. Povezivanjem računovodstva s informacionim potrebama menadžmenta nastao je, pojam upravljačko računovodstvo. Međutim, upravljačko računovodstvo nije i dovoljno računovodstvo za potrebe upravljanja kako internih tako i eksternih korisnika informacija. Naime, svrha računovodstva preduzeća je da osigura:1. interno izvještavanje menadžmenta za potrebe

- planiranje i kontrole poslovnih aktivnosti i - procjenu izvršenja poslovnih aktivnosti i menadžera;

2. interno izvještavanje menadžmenta o profitabilnosti pojedinih proizvoda, kanalima distribucije i slično.

3. interno izvještavanje o aktivnostima taktičkog i strateškog odlučivanje 4. eksterno izvještavanje u skladu s opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima ili

politikama(MRS-ima).

Shodno navedenom, uloga računovodstva je da osigura informacionu osnovu za potrebe

9

upravljanja internog menadžmenta (interno izvještavanje), informacije za potrebe vlasnika (akcionara), te za potrebe raznih eksternih korisnika (eksterno izvještavanje) Za proces upravljanja nisu dovoljne informacije koje se odnose na budućnost već i informacije o prošlosti. Zavisno od korištene informacione osnove, u računovodstvu je došlo do podjele prema kojoj je procesiranje informacija koje se odnose na prošle poslovne aktivnosti i eksterno izvještavanje nazivaju financijsko računovodstvo, dok se proces pripreme informacija okrenutih budućnosti i interno izvještavanje nazivaju upravljačko računovodstvo. Obzirom da oba računovodstva daju infomacije za potrebe upravljanja preduzećem, onda se može reći da je cjelokupno računovodstvo - upravljačko računovodstvo. Cilj oba računovodstva (upravljačkog i finansijskog) je da pruže informacije za upravljanje preduzećem i pri tome nema razlike u njihovom značenju za preduzeće. S gledišta informacijskog sadržaja između upravljačkog i financijskog računovodstva postoje razlike (tačka 5.1.).Upravljačko računovodstvo se često poistovjećuje sa pojmom kontroling. Kontroling je načelo rješavanja sve prisutnih problema koordinacije i integracije dijelova poslovnih procesa u poduzeću.5 Obzirom da upravljačko računovodstvo pruža stručnu podršku procesu odlučivanja, koordinaciji i integrisanju poslova, ono se može svrstati u alat u funkciji kontrolinga.Danas je posebno izražena uloga upravljačkog računovodstva u motivaciji menadžmenta, kroz praćenje privrednih procesa po funkcijama i područjima odgovornosti menadžera. Upravljačko računovodstvo je podloga za ocjenu svake aktivnosti menadžera (donošenja odluka, kvalitetu njihovog rada, povjerenja za dalji njihov rad i sl.). Zavisno od upravljačkih potreba, vrši se organizovanje upravljačkog računovodstva. Isto se mijenja i dopunjuje u skladu sa razvojem i potrebama tekućeg poslovanja. Upravljačko računovodstvo u savremenim uslovima se temelji na primjeni kompjutera i razvoju ekspertnih sistema koje omogućavaju efikasnije odlučivanje. Budućnost upravljačkog računovodstva je predviđena za razvoj kvantitativnih i kvalitativnih metoda vrednovanja pokazatelja. Kvantitativne metode bi se proširile na analizu i vrednovanje nefinansijskih pokazatelja, dok bi kvalitativne metode bile prilagođene specifičnim potrebama menadžera. Kvalitativne metode bi trebale imati interdisciplinarni pristup, tj. sve više bi morale uključivati oblast psihologije, sociologije, statistike i drugo.

5.1. Odnos između finansijskog i upravljačkog računovodstva

Ako računovodstvo troškova tretiramo kao dio upravljačkog računovodstva, onda možemo utvrditi paralelu između finansijskog i upravljačkog računovodstva.

1. finansijsko računovodstvo pruža informacionu osnovu svim interesnim grupama akcionarskog društva radi ostvarivanja njihovih ciljeva, dok upravljačko računovodstvo pruža pomoć menadžmentu preduzeća pri planiranju i kontroli ostvarivanja postavljenih ciljeva. Finansijsko računovodstvo obezbjeđuje informacije o sredstvima, izvorima sredstava, prihodima, rashodima i poslovnom rezultatu.

2. korisnici informacija finansijskog računovodstva su, prevashodno, vanjski subjekti, dok su korisnici informacija upravljačkog računovodstva unutrašnji subjekti.

3. informacije finansijskog računovodstva se odnose na prošlost, dok se informacije upravljačkog računovodstva primarno odnose na buduće aktivnosti, kao i na kontrolu i analizu njihovog provođenja.

4. upravljačko računovodstvo generiše informacije, prije svega, za interne potrebe i nema

5 http://www.alisa.hr/kontroling.htm

10

posebnih zahtjeva za poštivanje računovodstvenih principa (opreznosti, objektivnosti i sl.), kao što to zahtjeva proces finansijskog računovodstva.

5. objavljivanje finansijskih izvještaja finansijskog računovodstva vanjskim korisnicima uvijek mora biti usklađeno s opšteprihvaćenim računovodstvenim načelima. Objavljivanje se ne odnosi na upravljačko računovodstvo, mada npr. akcionari mogu zahtijevati (ali unaprijed) izvještaje za centare odgovornosti za koje su posebno zainteresovani.

6. u pripremi finansijskih izvještaja je malo fleksibilnosti prilikom donošenja odluka o tome koliko informacija uključiti u finansijske izvještaje, koji oblik finansijskih izvještaja i kada će se pripremati za vanjske korisnike. Za razliku od finansijskog, upravljačko računovodstvo ima veći stepen fleksibilnosti u pripremi izvještaja po svim navedenim pitanjima.

7. finansijsko računovodstvo obično daje sažet pregled preduzeća kao cjeline, dok upravljačko računovodstvo daje detaljni pregled svih nivoa ili centara odgovornosti (proizvodnih linija i drugih segmenata preduzeća).

Tabela br.4: Razlike između finansijskog i upravljačkog računovodstvaRazlike u: FINANSIJSKO RAČUNOVODSTVO UPRAVLJAČKO RAČUNOVODSTVO

predmetu eksterni obračun interni obračun

obuhvatu poslovni sistem dio poslovnog sistema (segment)cilju rezultat poslovnog sistema parcijalni rezultati po:  (prema MRS 1) - po segmentima (prema MRS 14 i 34)

   - po procesima i aktivnostima- po spefijalnim zahtijevima menadžmenta

 svrsi pribavljanje informacija o bonitetu (finansijskom položaju) i poslovnim rezultatima preduzeća

pribavljanje informacija za potrebe planiranja, kontrole poslovanja i odlučivanja

korisnicima informacija

eksterni korisnici (akcionari, kreditori, investitori, poreski organi, javnost) i interni korisnici (menadžment)

interni korisnici-menadžment (različiti izvještaji za različite hijerarhijske nivoe menadžmenta)

kvalitetu -informmacije o učincima iz prošlosti -kontrolne informacije informacija -ograničene informacije za prognozu -prognostičke informacije  -inform.ograničenost za razl.korisnike  vremenskoj prošlost budućnostorijentaciji    

periodu izvještavanja

propisani period (godina, polugodište, kvartal)

bilo koji period (godina, kvartal, nedjelja, mjesec, dan)

standardu (okviru) prezentacije

zakoni, standardi (MRS, MSFI), konvencije, pravila struke, računovodstveni propisi, interna akta

nema pravila i propisa (po zahtjevu i izboru menadžmenta)

prioritetu preciznost informacija brzina informacijavremenu sastavljanja prema zakonu prema potrebi

11

stepenu fleksibilnostiobjave infor.

nizak stepen fleksibilnostivisok stepen fleksibilnosti inf. (mogućnost simulacije informacija-“šta bi bilo ako”)

objektu izvještavanja poslovni subjekat poslovni subjekat i njegovi org.dijelovisadržaju formalizovan (jednoobrazan) neformalizovan (slobodan izbor)zasnovanosti na zbirnim podacima na analitičkim podacima

vrsti izvještajafinansijski izvještaji, statistički izvještaji, poreski izvještaji, razni obrasci

zavisi od prirode poslovanja i informacijskih potreba menadžmenta

podacima finansijski finansijski i nefinansijskiizvještavanja    

5.2. Odnos između upravljačkog računovodstva i računovodstva troškova

Pored navedena dva osnovna dijela računovodstva (finansijskog i upravljačkog), značajnu ulogu u upravljanju ima i računovodstvo troškova. Često se u literatura računovodstvo troškova tretira kao odvojena cjelina jer osigurava kontrolu efikasnosti upravljanja dijelovima imovine kao i cijelim poslovnim procesom. Međutim, računovodstvo troškova je ipak dio upravljačkog računovodstva, obzirom da je teško razgraničiti njihovo djelovanje ili ih posmatrati izolovano jedno od drugog.

Slika br.5: Povezanost podsistema računovodstva

Računovodstvo troškova “identificira, definira, mjeri, izvještava i analizira različite elemente indirektnih i direktnih troškova povezanih s proizvodnjom i prodajom proizvoda i/ili usluga”Osnovne karakteristike računovodstva troškova su:- temelji se na utvrđivanju parcijalnih rezultata kao sistema niza doprinosa pokriću,- nema kompatibilnosti između internih izvještaja i izvještja finansijskog računovodstva, (što udaljava troškovno od finansijskog računovodstva),Računovodstvo troškova obuhvata interne obračune kojima se preuzimaju prirodne vrste troškova iz finansijskog računovodstva da bi se izvršila njihova daljnja analiza, podjela i alociranje po kriterijima izabrane metode obračuna. Informacije računovodstva troškova su ulazni parameter za upravljačko računovodstvo. Računovodstvo troškova osigurava podatke po segmentima (centrima odgovornosti). Ako računovodstvo troškova tretiramo kao dio upravljačkog računovodstva, onda možemo utvrditi paralalu između finansijskog i upravljačkog računovodstva.

12

Finansijsko računovodstvo

Upravljačko računovodstvo

Upravljačko računovodstvo

Računovodstvotroškova

6. Funkcije i obuhvat upravljačkog računovodstva

Upravljačko računovodstvo se bavi pružanjem informacija menadžmentu za potrebe donošenja kvalitetnijih odluka i vrednovanje karakteristika preduzeća. Za takvu ulogu upravljačko računovodstvo mora imati razvijenu metodologiju za iskazivanje rezultata i mogućnosti sistema u novim tržišnim uslovima. Istovremeno upravljačko računovodstvo se mora odlikovati fleksibilnošću, odnosno sposobnosti prilagođavanja specifičnostima određene aktivnosti i informacijskim zahtjevima savremenih menadžera. Shodno tome, pred upravljačkim računovodstvom se postavljaju slijedeći zadaci:

- organizovanje internih obračuna u skladu sa MRS14,- izbor metoda i tehnika obračuna troškova i rezultata,- osiguranje informacione osnove o troškovima i učincima u internim procesima,- praćenje rezultata i kontrola poslovanja, - izrada prijedloga i predlaganje planova i odluka,- izvještavanje za bilo koji vremenski period (o troškovima, ekonomskom položaju i sl.),- pravljenje specijalnih analiza.

Izvršavajući navedene zadatke, upravljačko računovodstvo mora biti jedan kontinuiran proces (slika br.) u kome se informacije, kao inputi, obrađuju i analiziraju da bi se kao output kreirali izvještaji, koji prema sadržaju i formi odgovaraju zahtjevima menadžmenta.

Slika br.6: Proces upravljačkog računovodstva

I N P U T I

O U T P U T I

13

U P R A V L J A Č K O R A Č U N O V O D S T V O

Razvoj metodologije obračuna troškova i rezultata

Interni obračun po segmentima

Podrška budžetiranju i kontroli

Izvještavanje po standardima i po izboru menadžmenta

Ocjena odgovornosti za rezultat (ukupni i parcijalni)

Informacije finansijskog računovodstva

Informacije računovodstva troškova

Interne neračunovodstvene informacije

Informacije iz okruženja

Računovodstveni predračuni

Računovodstveni obračuni

Računovodstveni izvještaji za menadžment

Uslov za kvalitet eksternih rač.izvještaja

Menadžeri različitih hijerarhijskih nivoa ne pokazuju jednak interes za pojedinim izvještajima upravljačkog računovodstva. Menadžeri nižih nivoa zahtijevaju izvještaje sa većim stepenom detaljisanja, kako bi mogli brzo donositi operativne odluke. Menadžeri viših nivoa se ne žele opterećivati detaljima, već samo informacijama značajnim za donošenje taktičkih ili strateških odluka.

II MRS 14: IZVJEŠTAVANJE PO SEGMENTIMA

1. Regulacija upravljačkog računovodstva

Upravljačko računovodstvo je regulisano ekonomskom teorijom i računovodstvenim standardima. Preduzeća koja imaju dijelove, koji se razlikuju po riziku i prinosu ili su geografski razdvojeni, bilansiraju finansijski rezultat po segmentima preduzeća u skladu sa MRS 14 – Izveštavanje po segmentima. Cilj ovog standarda je, da utvrdi načela za izvještavnje o finansijskim podacima po segmentima kako bi korisnici bolje razumjeli poslovanje preduzeća, ocjenili njegove rizike i prinose, te realnije procijenili kvalitet preduzeća kao cjeline. Izvještaji po segmentima pružaju menadžmentu:

- blagovremene, pouzdane i uporedive informaciju o očekivanim ili ostvarenim rezultatima,- informacije temeljene na MRS,- informacije prezentirane u izvještajima, koji oblikom, sadržajem i dinamikom odgovaraju

zahtjevima menadžera različitog nivoa i koje su međusobno uporedive.Za potrebe eksternog izvještavanja segmenti predstavljaju organizacione jedinice, čije se informacije podnose upravnom odboru i glavnom direktoru radi ocjenjivanja uspješnosti jedinice u predhodnom periodu i odlučivanja o budućoj raspodjeli resursa.Na osnovu agregiranih podataka (iz finansijskih izvještaja za eksterne korisnike) ne mogu se utvrditi podaci o poslovanju po segmentima, bilo da se radi o poslovnom ili geografskom segmentu. Poslovni segment (poslovna cjelina) obuhvata dio preduzeća koji se bavi proizvodnjom proizvoda ili pružanjem usluga ili grupe srodnih proizvoda ili usluga čiji rizici i prinosi se razlikuju od onih u drugim poslovnim segmentima. Srodnost se utvrđuje na osnovu slijedećih kriterija6:

- prirode proizvoda ili usluge,- prirode postupaka proizvodnje ili pružanja usluga,- vrste kupaca proizvoda ili usluga,- korištene metode distribucije proizvoda ili pružanja usluga,- prirode propisa koji uređuju ovu oblast.

Poslovni segment obuvata proizvode i usluge čiji se rizici i prinosi slični u pogledu većine faktora.Geografski segment (geografska cjelina) je dio preduzeća koji obezbjeđuje proizvode ili usluge u posebnom ekonomskom okruženju i čiji su rizici i prinosi različiti od onih dijelova koji posluju

6 prema: MSFI, Savez računovođa i revizora RS, Atlantik BB, Banjaluka, 2004., str.359.

14

u drugom ekonomskom okruženju. Ovaj segment, takođe, ne može obuhvatati poslovanje u ekonomskim okruženjima u kojima se rizici i prinosi ne podudaraju u značajnijoj mjeri. Shodno tome, ekonomski segment može biti grupa od dvije ili više zemalja, jedna zemlja, više regija unutar zemlje i sl. U osnovne kriterije za razvrstavanje geografskih segmenata spadaju7:

- sličnost ekonomskih i političkih uslova,- povezanost između djelatnosti različitih geografskih područja,- posebni rizici vezani za djelatnost na datom geografskom području,- valutne razlike,- propisi o kontroli razmjene,- blizina odvijanja aktivnosti.

Osnovu za utvrđivanje segmenata preduzeća čini organizaciona struktura i interni sistem finansijskog izvještavanja. Preduslov za njihovo organizovanje je decentralizovana organizaciona struktura. Segmenti (sastavni dijelovi preduzeća) nisu pravna cjelina već samo izvještajna cjelina, koja mora osigurati informacije za više nivoa menadžmenta. Ako segmente posmatramo kao centre odgovornosti, onda razlikujemo prihodne, troškovne, profitne ili investicijske centre odgovornosti. Većinu svojih prihoda segmenti ostvaruju na eksternom tržištu.Izvještavanje po segmentima podrazumijeva iskazivanje određenih prihoda i troškovana na koje menadžer može uticati svojim odlukama, koje može planirati i kontrolisati. Takvo izvještavanje osigurava internim korisnicima:

- bolje razumijevanje internih rezultata ostvarenih u predhodnim periodima,- realniju ocjenu šansi i rizika na tržištu, planiranju i kontroli internih rezultata,- osnov za sagledavanje uticaja pojedinačnih faktora na krajnji rezultat,- osnov za ocjenu uticaja poslovnih odluka na krajnji rezultat.

2. Računovodstvo centara odgovornosti

Sa razvojem velikih sistema sa geografskom disperzijom i širokim spektrom proizvoda javila se potreba za kontinuiranim upravljanjem i praćenjem ostvarenja u profitnim centrina, a time i razvojem računovodstva centara odgovornosti8. Osnovni zadatak računovodstva centara odgovornosti je:

- Priprema budžeta,- Razrada podataka po centrima odgovornosti,- Sastavljanje i prezentacija finansijskih izvještaja centara odgovornosti.

Računovodstvo centara odgovornosti je orijentisano na pripremu informacija koje su značajne za menadžere užih organizacionih dijelova. Ono izračunava uspješnost svakog centra odgovornosti. Pripis troškova i prihoda pojedinom centru odgovornosti se vrši samo ako se takvi troškovi i prihodi mogu kontrolisati (kontolabilni troškovi i prihodi) od strane menadžera. Shodno tome, potrebno je prepoznati takve troškove i dodijeliti ih određenim učincima.Računovodstvo mora osigurati praćenje i iskazivanje relevantnih prihoda i troškova po segmentima (kao centrina odgovornosti). Zavisno od vrste odgovornosti, razlikujemo segmente kao:

7 MSFI, Savez računovođa i revizora RS, Atlantik BB, Banjaluka, 2004., str.359.8 Centri odgovornosti predstavljaju organizacionu jedinicu preduzeća u kojoj se ostvaruje dio poslovne ativnosti preduzeća. Organizacionom jedinicom rukovodi menadžer koji je odgovoran za ostvarenje postavljenih ciljeva.

15

- Troškovne centre (menadžer snosi odgovornost za planirane troškove, odstupanja od standardnih troškova, ostvarenje planirane aktivnosti),

- Prihodne centre (menadžer odgovara za nivo planiranih prihoda),- Profitne centre (menadžer odgovara za planirane troškove, prodaju i ostvarenje

planiranog profita),- Investicione centre (menadžer odgovara za iste obaveze kao kod profitnih centara, kao i

za postizanje odgovarajuće stope prinosa na uloženi kapital).

Tabela br.5: Definisanje karakteristika centaraR.br. Kriterij Troškovni centar Profitni centar Investicioni centar

1.

Cilj formiranja -efikasnija kontrola troškova -utvrđivanje internih rezultata,-direktniji pristup problemu,-razvoj interne ekonomije.

-razvoj preduzetništva na nivou centara odgovornosti

2.Zadatak -minimiziranje troškova -maksimiranje profita -maksimiziranje

povtara na kapital (ROI)

3.Obim odgovornosti

-za troškove -za profit -za povrat na uloženi kapital

4.Standard -standardni troškovi ili budžet -plan ili ista djelatnost -prosječna tržišna

stopa

5.Formiranje cijena outputa

-na osnovu troškova -na osnovu tržišta -na osnovu tržišta

Troškovni centri odgovornosti

Menadžer troškovnog centra je odgovoran za minimiziranje troškova. Kontrola se provodi poređenjem:

- Budžetiranih i ostvarenih (kontrolabilnih) troškova,- Standardnih troškova i ostvarenih (kontrolabilnih) troškova.

Prilikom utvrđivanja ostupanja stvarnih od standardnih troškova, potrebno je izračunati i količinsko i cjenovno odstupanje.

Količinsko odstupanje = razlika između standardne i stvarno utrošene kol.po jedinici outputa X standardna cijena po jedinici outputa

Cjenovno odstupanje = stvarno utrošena količina x razlika između stanradne i stvarno utrošene cijene po jedinici outputa

Ukupno odstupanje = količinsko odstupanje + cjenovno odstupanje, ili

Ukupno odstupanje = (stvarna cijena x stvarna količina) – (standardna cijena x standardna količina).

16

Odstupanje stvarnih od standardnih troškova možemo i grafički prikazati preko cjenovnog i količniskog odstupanja (slika br.9.).Slika br.7: Prikaz odstupanja od standarda

Cijena

Stvarna cijena Cjenovno odstupanjeStandardna cijena

Količinsko odstupanje

Količina Stvarna količina Standardna količina.

Prihodni centri odgovornosti

Za razliku od troškovnih centara odgovornosti koji stvaraju samo troškove, prihodni centri odgovornosti stvaraju samo prihode. Uspjeh prihodnih i troškovnih centara se mjeri prema sposobnosti kontrole prihoda/troškova , te količini i kvaliteti učinaka.

Profitni centri odgovornosti su oni segmenti koji stvaraju i prihode i troškove, tako da oni snose odgovornost za ostvarenje planiranih profita. Odgovornost menadžera za rezultate se, slično troškovnom centru, utvrđuje kroz količinsko, cjenovno i ukupno odstupanje.

Odstupanje obima prodaje = razlika između planirane i ostvarene količine prodaje X planirani granični prinosi po jedinici outputa

Granični prinos po jedinici output I= Prodajna cijene po jedinici outputa – varijabilni trošak po jedinici output

Granični prinos po jedinici outputa II = Granični prinos I – kontrolabilni fiksni troškovi

Odstupanje prodajne cijene = stvarna prodajna količina x razlika između stanradne i neto ostvarene prodajne cijene po jedinici outputa

Ukupno odstupanje = odstupanje obima prodaje + odstupanje prodajne cijene

Investicioni centri

Investicioni centri spadaju u najsamostalnije centre odgovornosti. Njihova odgovornost se odnosi na ostvarenje zadovoljavajuće stope povrata na uloženi kapital u određenom vremenskom periodu. Najvažniji pokazatelj za iskazivanja rezultata poslovanja investicionog centra je prinos na angažovani kapital (ROI).

17

 Sl.br.8: Sintetički prikaz segmenata kao centrara odgovornosti u motelu

M o t e l Profitni centar Prihodni centar Profitni centarSmještaj Prehrana

Troškovni centar

 Slika br.9: Analitički prikaz segmenata kao centrara odgovornosti u motelu Centar odgovornosti:

Investicijski centar

Profitni centar

Prihodni centri

Troškovni centri

Mjesto troška

Za svaki profitni centar odgovornosti sastavlja se izvještaj prema slijedećoj šemi:Poslovni prihodi od učinaka segmenta

- Direktni (varijabilni) troškovi segmenta = Doprinos pokrića (kontribuciona marža)- Fiksni troškovi segmenta nad kojima postoji mogućnost kontrole= Bruto profit (EBIDT)

18

Motel

Smještaj Prehrana

Recepcija Iznajmljivanje soba

Prodaja hrane i pića

Domaćinstvo Spremanje hrane Spremanje pića

Kuhinja Skladište Poslastič.BarRestoranAranžman

Računovodstvo Kadrovska služ. Marketing

- Nekontrolabilni fiksni troškovi (troškovi koji se ne mogu kontrolisati)= Dobit prije oporezivanja

Izvještaji koji se sastavljaju za troškovne centre obuhvataju direktne troškove tih centara, kao što su: troškovi zarada, troškovi održavanja i sl.Izvještaji za prihodne centre i izvještaji za troškovne centre se sabiraju i njihov zbir mora odgovarati zbirnom izvještaju o ostvarenom rezultatu.

3. Računovodstvene politike segmenta (centara odgovornosti)

Informacije o segmentu se pripremaju u skladu da računovodstvenim politikama koje primjenjuje preduzeće ili konsolidovana grupa kao i usvojenim računovodstvenim politikama segmenata (kao što su: utvrđivanje segmenata, način određivanja transfernih cijena, odnosno cijena transfera između segmenata, osnova za dodijeljivanje prihoda i rashoda segmentima). Obzirom da je svrha informacija po segmentima da korisnici bolje razumiju poslovanje segmenata i budu bolje informisani kod donošenja odluka i sudova o preduzeću kao cjelini, poželjno je da se koriste računovodstvene politike koje su izabrali članovi upravnog odbora i rukovodstvo. Međutim , neke računovodstvene politike se mogu preuzeti iz grupe ili preduzeća, ako za to postoji razumna osnova. Preuzimanje računovodstvene politike preduzeća je opravdano, na primjer, kod obračuna plata, penzija i sl., gdje se obračuni prave na nivou preduzeća, a dodjeljuju segmentima na osnovu podataka o broju i kvalifikacionoj strukturi zaposlenih, demografskim podacima i sl.Ključna stvar, koja se mora definisati računovodstvenim politikama, je utvrđivanje pozicija (prihoda, rashoda, sredstava i obaveza) koje se mogu direktno pripisati ili dodijeliti segmentima na srazmjernoj osnovi. Kao početnu tačku za utvrđivanje ovih pozicija, preduzeće koristi interni sistem finansijskog izvještavanja. Pozicije koje se dodjeljuju segmentima se moraju utvrditi na razumnoj osnovi, koja neće biti subjektivna i teško razumljiva za korisnike. Način podjele pozicija sredstava, obaveza, prihoda i rashoda na segmente zavisi od9:

- prirode pozicija,- aktivnosti koje segment obavlja,- samostalnosti segmenta.

Prilikom dodjele pozicija aktive i pasive pojedinim segmentima treba voditi računa da se dodjela ne vrši samo na osnovu jednog kriterija, kao i da bude ispoštovana dosljednost, odnosno međusobna povezanost između ovih pozicija. Shodno tome, zajednički korištena sredstva se dodjeljuju onim segmentima kojima su dodijeljeni i prihodi i rashodi po osnovu korištenja tih sredstava.

Prihodi segmenta. Prihod segmenta obuhvata dio prihoda iskazanog u bilansu uspjeha preduzeća koji je ostvaren poslovanjem segmenta. Jedan dio tog prihoda se može direktno pripisati segmentu, dok se drugi dio prihoda, ostvaren u transakcijama sa drugim segmentima ili po osnovu prodaje eksternim kupcima, dodjeljuje u određenoj srazmjeri. U prihodi segmenta se ne uključuju:

- prihode od kamata ili dividendi,- dobitke od prodaje ulaganja i gašenja zajmova,

9 MSFI, Savez računovođa i revizora RS, Atlantik BB, Banjaluka, 2004., str.368.

19

U prihode segmenta se uključuju prihodi koje preduzeće ostvari po osnovu učešća u dobicima i gubicima pridruženih entiteta, zajedničkih i drugih vrsta ulaganja, pod uslovom da su te pozicije obuhvaćene u konsolidovanom ili ukupnom prihodu preduzeća.

Rashodi segmenta. Rashodi segmenta obuhvataju dio rashoda preduzeća ostvaren poslovanjem segmenta. Rashodi segmenta se sastoje od direktnih rashoda koji su nastali obavljanjem poslovne aktivnosti i srazmjernog dijela opštih (zajedničkih) rashoda preduzeća.U rashode segmenta ne spadaju:

- kamata,- gubici od prodaje ulaganja ili gašenja dugovanja,- učešće preduzeća u gubicima pridruženih entiteta , zajedničkih i drugih vidova ulaganja,- rashodi na ime poreza na dobitak,- opšte administrativni i drugi rashodi koji nastanu na nivou preduzeća i odnose se na

preduzeće kao cjelinu. Ukoliko su takvi rashodi nastali za račun segmenta, onda se oni pripisuju segmentu ili dodjeljuju na razumnoj osnovi.

Sredstva segmenta. Sredstva segmenta obuhvataju poslovna sredstva koja je dati segment angažovao za svoje poslovanje. Sredstva preduzeća se mogu direktno pripisivati segmentu ili dodijeljivati u određenoj srazmjeri. Ukoliko sredstva zajednički koristi više segmenata, onda se ona dodjeljuju segmentima samo ukoliko su im dodijeljeni i sa njima povezani prihodi i rashodi. Ukoliko se u prihode segmenta uključuje prihod od kamate, dividende, učešća i sl. onda sredstva segmenta obuhvataju i odgovarajuće potraživanje, zajmove, ulaganja i druga sredstva koja omogućavaju sticanje prihoda.Sredstva segmenta obuhvataju obrtna sredstva koja se koriste u poslovanju segmenta, nekretnine, postrojenja i oprema, sredstva finansijskog lizinga, nematerijalna sredstva i gudvil. U sredstva segmenta se obavezno uključuju sredstva i nematerijalna ulaganja po osnovu kojih je obračunata amortizacija i iskazana u troškovima segmenta. Sredstva segmenta se utvrđuju tako, da se nabavna vrijednost umanji za odgovarajuđe ispravke vrijednosti, pod uslovom da su te ispravke vršene na nivou preduzeća.U sredstva segmenta ne spadaju sredstva po osnovu poreza na dobit, niti sredstva za opšte potrebe pravnog lica ili direkcije preduzeća.

Obaveze segmenta. Obaveze segmenta su one poslovne obaveze koje su nastale poslovanjem segmenta i koje mu se mogu direktno pripisati ili dodijeliti u određenoj srazmjeri. U obaveze segmenta spadaju:

- obaveze po osnovu prometa i druge obaveze,- obračunate obaveze,- obaveze za primljene avanse,- rezervisanja za garancije,- druge obaveze po osnovu poslovanja, a ne po osnovu pozajmljivanja (kao što su npr.

pozajmljena sredstva , obaveze po osnovu finansijskog lizinga i sl.). Obaveze po osnovu pozajmljivanja se ne uključuju iz razloga što se za segmente utvrđuje poslovni rezultat, a on ne uključuje troškove i rashode finansiranja. Osim toga, ukoliko se kredit koristi za cijelo preduzeće, onda obaveze po osnovu kamata nije moguće pripisati segmentima na razumnoj osnovi.

20

Ukoliko u prihode segmenta ulazi rashod po osnovu kamate, onda se u obaveze segmenta uključuje odgovarajuća obaveza po kojoj je kamata obračunata. Obaveze po osnovu poreza na dobit se ne uključuju u obaveze segmenta.

4. Primarni i sekundarni oblici izvještavanja po segmentima

Koji od segmenata (poslovni ili geografski) će imati primarni značaj zavisi od preovlađujućeg izvora i prirode rizika i prinosa datog preduzeća. Ukoliko na rizike i stope prinosa preduzeća utiče, prije svega , činjenica da ono ostvaruje razlike u proizvodima i uslugama koje ono proizvodi, onda je njegov primarni oblik iskazivanja informacija po segmentima se poslovni segmenti (po grupama srodnih proizvoda ili usluga), dok se sekundarne informacije iskazuju geografski. Shodno tome, ukoliko na rizik i stope prinosa prvenstveno utiče različito okruženje, onda je primarni oblik izvještavanja geografski segment, dok se sekundarne informacije iskazuju po grupama srodnih proizvoda i usluga.Preovlađujući izvori prinosa i rizika najčešće određuju organizaciju preduzeća i način rukovođenja.Ukoliko su rizici i stope prinosa pod velikim uticajem kako razlika u proizvodima i uslugama koje ono proizvodi, tako i razlika u geografskim područjima u kojima posluje, onda se koristi matrično prikazivanje kako poslovnih tako i geografskih segmenata kao primarnih oblika izvještavanja po segmentima. Potpunim objelodanjivanjem segmenata po svim osnovama mogu se dobiti korisne informacije za korisnike izvještaja.Ukoliko rizici i prinosi nisu povezani sa razlikama u vrstama proizvoda i usluga koje proizvodi (npr.grupa nesrodnih proizvoda), niti sa geografskim područima u kojima posluje, onda članovi upravnog odbora i rukovodstvo preduzeća moraju na osnovu procjene odabrati koji segment odražava primarni osnov za izvještavanje po segmentima preduzeća, a koji sekundarni. Pri razvrstavanju se mora ispoštovati osnovni cilj, tj. da se postigne odgovarajući stepen uporedivosti, poveća razumljivost podataka i obezbjede informacije o rizicima i prinosima za potrebe investitora, povjerioca i drugih.

5. Izvještavanje po segmentima

Polazna osnova za upravljačko računovodstvo, odnosno računovodstvo odgovornosti je izvještavanje po segmentima. Dio računovodstvenog sitema mora biti orijentisan na pripremi informacija koje su značajne za menadžere, prevashodno užih organizacionih cjelina. Takvim menadžerima moraju biti dostupne informacije o troškovima (nad kojima imaju mogućnost kontrole)) i sa njima povezanim prihodima i rashodima. Dobijene informacije predstavljaju podlogu za donošenje poslovnih odluka nižih nivoa menadžmenta, te kontrolu učinaka te odluke. Posebno se utvrđuje ocjena ekonomskog uticaja poslovne odluke na interni rezultat segmenta.Izvještavanje po segmentima se temelji na načelima:

- odgovornosti (podrazumijeva dovođenja u vezu troškova sa licem čije su odluke uslovile njihov nastanak),

- kontrolabilnosti ( mogućnosti kontrole troškova),- sučeljavanju prihoda i rashoda (alokacija troškova pema uzročnoj vezi sa prihodima).

Za blagovremeno i tačno izvještavanje po segmentima potrebno je predhodno:

21

- sastaviti interni kontni plan (koji sadržajem odgovara potrebama preduzeća),- projektovati adekvatno softversko rješenje za praćenje rezultata po segmentima,- usvojiti odgovarajuće računovodstvene politike,- uvesti obračune po djelimičnim troškovima.

Izvještavanje po segmentima je obavezno za preduzeća čijim se vlasničkim ili dužničkim hartijama od vrijednosti javno trguje ili su u postupku izdavanja takvih hartija od vrijednosti. Izvještavanje se vrši na nivou utvrđenog segmenta poslovnih aktivnosti ili geografskog segmenta. Dva ili više poslovnih ili geografskih segmenata koji su suštinski slični mogu se, za potrebe internog izvještavanja, objediniti kao jedan poslovni ili geografski segment. Sličnost se mora ogledati u:

- dugoročnim finansijskim rezultatima i- kriterijima koji služe kao osnov za razvrstavanje segmenata na poslovne i geografske.

Kao segment o kome se izvještava utvrđuje se onaj poslovni ili geografski segment koji ostvari pretežni dio prihoda od prodaje eksternim kupcima pod uslovom da:

- da kao organizaciona jedinica ostvari 10% ili više prihoda (od prodaje eksternim korisnicima i drugim segmentima) poslovnog sistema, od čega 75% na eksternom tržištu,

- da učestvuje sa 10% i više u ostvarenoj dobiti poslovnog sistema,- pokriva 10% ili više imovine poslovnog subjekta.

Ukoliko pojedini segment ima pokazatelje ispod navedenih limita onada se taj segment može:- odrediti za segment o kome se izvještava i pored nezadovoljavajuće veličine,- spojiti sa segmentima o kojima se posebno izvještava tj.sa sličnim segmentima o kojima

se izvještava interno, a isto su ispod utvrđenih limita. Pri ovome se moraju ispoštovati kriteriji objedinjavanja segmenata na osnovu njihove sličnosti.

- svrstati u nelocirane stavke , radi potpunosti izvještavanja.Ograničavajući segmente o kojima se izvještava minimalnom eksternom realizacijom od 75%, ne stvara se zahtjev za objedinjavanjem „različitih faza vertikalno integrisanih operacija“10 u poseban poslovni segment. Međutim, u nekim granama takvo objedinjavanje je postalo praksa. Na primjer, međunarodne naftne kompanije prave izvještaje o vertikalno integrisanim aktivnostima kao posebnim poslovnim segmentima, bez obzira što ne ostvaruju propisanu stopu eksterne realizacije. Shodno tome, one izvještavaju o aktivnostima u početnoj fazi proizvodnog procesa (istraživanja i razvoja) kao i o aktivnostima u kasnijim fazama proizvodnje (rafinisanje nafte), kao odvojenim poslovnim segmentima, bez obzira što što se proizvod iz prve faze gotovo u cjelosti inetrno prenosi u drugu fazu proizvodnje.Izvještavanje na vertikalno integrisanim aktivnostima, kao posebnim segmentima, nije obavezujeuće po MRS-u, ali se ono podstiče. Ukoliko se preduzeće odluči za ovakav vid izvještavanja, onda je potrebno objelodaniti osnove za utvrđivanje transfernih cijena.Preduzeće može zauzeti stav da o vertikalno integrisanim aktivnostima, kao posebnom segmentu, ne izvještava eksterne korisnike, kada se one obuhvataju na pozicijama neraspoređenih stavki, radi potpunosti. Ukoliko preduzeće odluči, da o njima izvještava eksterno kao o poslovnom segmentu onda se segment nabave kombinuje sa segmentom prodaje.Ukoliko se početni prag od 10% , koje je preduzeće zadovoljilo u predhodnom periodu, smanji u tekućem poslovanju, poslovni segment se može i dalje zadržati ukoliko rukovodstvo preduzeća odluči da je segment od kontinuiranog značaja.

10 MSFI, Savez računovođa i revizora RS, Atlantik BB, Banjaluka, 2004., str.367.

22

Ukoliko se preduzeće sastoji samo od jednog izvještajnog segmenta, onda se u tom slučaju ne zahtijeva izvještavanje na nivou preduzeća po proizvodima i uslugama i geografskim područjima.Interno i eksterno izvještavanje mora biti usklađeno. Izvještaji za menadžere se pripremaju po istim načelima kao što se pripremaju eksterni izvještaji. Izvještavanje može biti na dnevno, nedjeljno, mjesečno ili godišnje. Dnevno izvještavanje treba osigurati menadžmentu svih hijerarhijskih nivoa određene podatke o dnevnom ostvarenju. Dnevni izvještaji, uglavnom, obuhvataju slijedeće podatke:

- dnevnu realizaciju (prihode), - direktne troškove (materijal izrade, plate izrade, direktne eksterne usluge), - doprinos pokriću (kontribucionu maržu) ostvarenu za sve učinke ili centre odgovornosti,- kumulativni pregled budžetiranih i ostvaranih poslovnih prihoda, direktnih troškova i

doprinosa pokriću,- informacije o visini i strukturi priliva i odliva gotovine,- podatke iz poslovnog sistema i okruženja, te druge podatke predviđene procedurama i

standardima.Izvještaji za duži vremenski horizont su obuhvatniji i uključuju veći stepen kontrole.

6. Objavljivanje

U paragrafima 50-72 MRS-a 14:Izvještavanje po segmentima, je naveden minimum informacija koje se moraju objaviti za segmente (primarne i sekundarne) o kojima se izvještava. Obzirom da su objavljivanja na sekundarnoj osnovi znato manja, preduzeće se podstiče da i za ovaj oblik prikažu informacije obavezujuće za primarni oblik izvještavanja.Za svaki segment u preduzeću, o kome se izvještava na osnovu primarnog oblika izvještavanja, zahtijeva se objavljivanje slijedećih informacija:

- prihod segmenta po osnovu eksterne i interne prodaje,- rezultat (redovnog i diskontinuiranog) poslovanja,- bilansnu vrijednost sredstava i obaveza,- iznos troškova na ime sticanja sredstava koja će se koristiti duže od jedne godine

(osnovnih sredstava, nematerijalnih ulaganja i sl.),- iznos amortizacije koji se uključuje u rezultat segmenta,- ukupan iznos značajnijih negotovinskih rashoda,- ukupno učešće preduzeća u neto dobitku ili gubitku pridruženih preduzeća, zajedničkih i

drugih ulaganja , ukoliko su sve aktivnosti pridruženih preduzeća u okviru tog jednog segmenta.

Pored navedenog preduzeće može objaviti prirodu i iznos svake pozicije prihoda i rashoda segmenta, tokova gotovine po segmentima i sl. Osim toga, preduzeće bi trebalo objaviti usklađenost između informacija koje se objavljene po segmentima sa agreriranim informacijama. Pri prikazivanju usklađenosti potrebno je, da se prihodi, rashodi, sredstva i obaveze segmenata pojedinačno usklađuju sa istim na novou preduzeća.Za segmente o kojima se izvještava na osnovu sekundarnog oblika izvještavanja u preduzeću potrebno je objaviti slijedeće:

- prihod segmenata od eksternih kupaca,- ukupni iznos sredstava segmenta,- ukupnu cijenu koštanja sredstava nabavljenih u toku perioda.

23

Ovakvo objavljivanje se vrši bez obzira da li su primarni segmenti poslovni ili geografski segmenti (zasnovani na lokaciji sredstava ili kupaca), pod uslovom da se u sekundarnim segmentima ostvaruje više od 10% prihoda od eksterne prodaje u odnosu na ukupan prihod preduzeća od prodaje eksternim kupcima, kao i da je učešće sredstava u segmentu više od 10% od ukupnih sredstava svih poslovnih segmenata.Ukoliko dođe do promjene računovodstvene politike , preduzeće je obavezno objaviti prirodu promjene, razloge promjene, finansijski učinak promjene (informacije predhodnog perioda se moraju preformulisati radi lakše uporedivosti ili objaviti zašto to nije učinjeno).Preduzeće objavljuje aktivnosti koje određeni segment obuhvata (vrstu proizvoda i usluga), kao i strukturu svakog geografskog segmenta. Bez poznavanja proizvodnih procesa u segment teško je ocijeniti promjene u cijenama resursa, tražnji kao i mogućnosti alternativnih proizvodnji. Takođe, sagledavanje strukture geografskog segmenta je značajno za ocjenu uticaja promjena u okruženju na rizike i stope prinosa određenog geografskog segmenta.

III PLANIRANJE I BUDŽETIRANJE

1. Planiranje i budžetiranje

Planiranje je postupak usmjeravanja poslovnih aktivnosti s ciljem ostvarenja postavljnih ciljeva. Usmjeravanjem poslovnih aktivnosti smanjuje se rizik i neizvjesnost ostvarenja poslovnih rezultata. Ukoliko se vrši planiranje poslovnih aktivnosti, onda se takvo planiranje naziva poslovnim planiranjem. Finansijsko planiranje se vrši prilikom pribavljanja finansijskih sredstava za potrebe investiranja i tekućeg poslovanja.

Slika br.10: Proces planiranja

Ako planiranje posmatramo sa stanovišta vremnskog perioda na koji se odnose, onda ono može biti:

- dugoročno (kojim se usmjerava razvoj i funkcionisanje poslovnih aktivnosti na period duži od 5 godina),

- srednjoročno (planovi se odnose na period od 1-5 godina),

24

Korekcija planaRebalans plana

Priprema plana Plan Izvršenje plana

- operativno planiranje ili budžetiranje se odnosi na planiranje realizacije dugoročnih planova u kratkoročnom periodu (do godinu dana).

Često se budžetiranje poistovjećuje sa finansijskim planiranjem. Međutim, budžetiranje je širi pojam koji obuhvata11:

- količinske planove potrebnih resursa,- financijske planove operativnih, investicijskih i finansijskih aktivnosti,- utvrđivanje i analizu odstupanja od planova,- donošenje odluka i poduzimanje korektivnih aktivnosti na temelju analize odstupanja,- utvrđivanje odgovornosti za rezultate i vrednovanje postignutih rezultata.

Budžet12 predstavlja dio poslovnog plana, pored plana prodaje, plana proizvodnje i drugih. Planom se definišu ciljevi i aktivnosti za njihovo provođenje, dok se budžetom vrši dalja razrada plana na kraći period (od jedne godine ili kraće).Budžetom se procjenjuju godišnji prihodi i rashodi za planirane aktivnosti, te stanje sredstava i njihovih izvora.Sistem međusobno povezanih budžeta čini glavni (master) budžet. Sastavni dijelovi glavnog budežta su (slika br.13.):

1. operativni budžet- prognoza prodaje,- proračun troškova prodaje,- proračun opštih (režijskih) troškova,- proračun troškova finansiranja,- planirani račun dobitka i gubitka.2. finansijski budžet

- budžet gotovine, - projekcija bilansa na kraju perioda (budžetirani bilans)3. kapitalni budžet- nabavka dugotrajne opreme- investiranje u projekat (investicija A),- investiranje u projekat (investicije B) itd.

11.http://web.efzg.hr/dok//oim/mvidovic/Upravljanje%20pomo%C4%87u%20bud%C5%BEeta,%20sva%20predavanja.ppt.12 Budžet (lat. bulga) - kožna torba koju je otvarao ministar finansija, prilikom podnošenja zahtijeva parlamentu za odobrenje sredstava.

25

Slika br.11: Komponente i faze izrade glavnog budžeta

OPERATIVNI BUDŽET FINANSIJSKI BUDŽET KAPITALNI BUDŽET

U okviru budžetiranog bilansa uspjeha planiraju se prinosne (profitne) organizacione jedinice. Projektovani novčani tokovi predstavljaju osnovu za planiranje tekuće likvidnosti, a projektovani bilans stanja i projekcija tokova kapitala služe za dugoročno planiranje likvidnosti i potencijalnih rizika.Budžet gotovine i budžetirani bilans (bilans stanja) se sastavljaju na osnovu budžetiranih pokazatelja o dobitku. Budžet gotovine obuhvata planiranje priliva i odliva novčanih sredstava za budžetski period (godinu ili kraće vremenske periode). Budžetiranje gotovinskih priliva zavisi od plana prodaje i naplate, odnosno njihove dinamike. Budžetiranje odliva novca je povezano sa budžetom troškova proizvodnje, nivoom potrebnih zaliha, ugovorenim rokovima sa dobaljačima, kapitalnim izdacima i sl. Dobar budžet smanjuje rizike nelikvidnosti i omogućava racionalno raspolaganje i upravljanje gotovinom.Budžetirani bilans stanja prikazuje stanje i strukturu imovine preduzeća i izvora njenog finansiranja na zadnji dan budžetirane godine. U ovom budžetu se može sagledati uticaj poslovnog rezultata na stanje imovine, obaveza i kapitala preduzeća.

2. Segmenti (faze) budžetiranja

Budžetiranje se može podijeliti na tri osnovna segmenta:- planiranje,- monitoring i - reviziju.

Planiranje budžeta obuhvata pripremu budžeta na osnovu raspoloživih podataka i zadatih ograničenja organizacije.

26

Prognoza prodaje

Proračun troš.proizvodnje

Proračun opštih troškova

BUDŽET DOBITKA I GUBITKA

BUDŽET GOTOVINE

BILANS STANJA

KAPITALNI BUDŽET

Planiranje budžeta se vrše kroz slijedeće faze:- identifikovanje ciljeva i ograničavajućih faktora,- prikupljanje podataka,- utvrđivanje iznosa koji će biti potrošeni,- utvrđivanje iznosa koji će biti primljeni,

Polaznu tačku u pripremi budžeta čini određivanje ciljeva i faktora ograničenja, kao što su npr. obim prodaje, stepen korištenja kapaciteta i sl. Nakon toga, vrši se prikupljanje podataka, odnosno svih potrebnih informacija. Mogući izvori informacija su: - interna dokumentacija (informacije o poslovanju u predhodnim godinama ,ukoliko postoje),- statistički podaci (stopa inflacije, devizni kurs, rast plata i sl.),- procjene o potencijalima i podršci poslovnih partnera (dobavljača, kupca, finansijera).Okvir za budžetiranje predstavljaju finansijska sredstva. Zato je, je u narednoj fazi potrebno procijeniti iznose koji će biti primljeni i potrošeni, kako bi se mogao održati kontinuitet poslovnog procesa. I u poslednjoj fazi se vrši sastavljanje budžeta, vodeći računa da rashodi budu manji od prihoda i da svaka stavka projekcije bude podržana odgovarajućim kalkulacijama. Uputno je izraditi i budžet za gotovinu, kako bi se mogli sagledati periodi u kome će biti izražen nedostatak novca i tražiti rješenja za premoštavanje nelikvidnosti.Tako izrađen budžet služi kao pouzdana osnova za:

- usmjeravanje i koordinaciju aktivnosti,- proračun potrebnih aktivnosti da bi se ostvarili dobri poslovni rezultati,- motivaciju menadžera i zaposlenih na ostvarenju postavljenih ciljeva,- kontrolu stepena realnosti planova,- upravljanje prihodima, rashodima, poslovnim rezultatom i tokovima novca,- ocjenu provedenih aktivnosti,- najracionalniju alokaciju resursa- utvrđivanje potrebe za dodatnim izvorima finansiranja (kroz novčane tokove).

Monitoring (kontrola) je tekuće praćenje budžeta s ciljem da se eliminišu odstupanja u procjenama prihoda i rashoda, predviđenim na početku procesa. Za njegovo provođenje potrebno je pripremiti izvještaje koji prikazuju razlike između planiranih i stvarnih budžeta. Na osnovu dostupnih informacija preduzimaju se određene aktivnosti: korekcija budžeta, smanjenje nivoa aktivnosti, smanjenje troškova i sl.Prema predmetu kontrole razlikujemo budžetsku kontrolu budućih aktivnosti i budžetsku kontrolu tekućih aktivnosti.Budžetska kontrola budućih aktivnosti se primjenjuje prije nego što se aktivnosti dogode, odnosno preventivnim mjerama se nastoje izbjeći negativna odstupanja između budućih planiranih rezultata i utvrđenih ciljeva.Budžetska kontrola tekućih aktivnosti podrazumijeva kontinuirano praćenje budžetiranih veličina i mjera koje osiguravaju njihovo postizanje. Praćene budžeta se realizuje kroz slijedeće faze:

- pribavljanje informacija o poređenju budžeta sa ostvarenim rezultatima,- kontinuirano praćenje prihoda i rashoda,- preduzimanje mjera.

Poređenje stvarnih i budžetiranih veličina se, najčešće, vrši na mjesečnoj ili tromjesečnoj osnovi. Informacije se sastavljaju u najkraćem mogućem roku poslije isteka obračunskog perioda.

27

Osobe, zadužene za praćenje ostvarenja, pored uočenih razlika, moraju objasniti razloge zbog kojih su one nastale. Najčešći razlozi su:

- budžet nije tačno urađen,- razlike u tajmingu (dinamika izvršenja budžeta po mjesecima je različita, dok je

budžetom za svaki mjesec predviđena 1/12 budžeta),- vremenske razlike između nabavke i plaćanja,- nepoštivanje pravila i procedura bilansiranja.

Na osnovu informacija preduzimaju se odgovarajuće mjere:- korekcija budžeta ili finansijskih izvještaja,- restruktuiranje stavki budžeta (prebacivanje stavki budžeta koje su manje utrošene u

korist stavki budžeta koje imaju prekoračenje u potrošnji, a važne su za kontinuitet posla),

- informisanje zaposlenih o preduzimanju potrebnih mjera na realizaciji budžeta,- kontinuirano praćenje budžeta i briga o efikasnosti mjera.

Poređenje budžeta i stvarnih rezultata je način mjerenja ostvaranja tokom godine. Takođe, važno je uporediti godišnji budžet s finansijskim izvještajima nakon završetka poslovne godine. Prednost poređenja konačnih izvještaja sa budžetom je u tome što su brojke usklađene kako bi bile potpuno uporedive. Osim toga, u konačnim rezultatima su usklađena odstupanja po periodima, što pruža pouzdaniju osnovu za poređenje. Poređenje se može vršiti s budžetom za narednu godinu, kao i s finansijskim izvještajima za prošlu godinu. Finansijski izvještaji, koji se sastavljaju krajem godine, uključuju račun priliva i odliva (izvještaj o tokovima gotovine) i račun dobitka i gubitka (bilans uspjeha).Račun priliva i odliva jasno pokazuje početno stanje gotovine, sve prilive i odlive tokom godine, te završno stanje gotovine. Kod ovog izvještaja nije potrebno vršiti nikakva usklađenja kako bi stavke bile uporedive sa budžetom. Poređenje sa budžetom u toku godine nije korektno za plaćanja koja su prenesena u naredni mjesec, a u budžetu su predviđena u tekućem mjesecu. Međutim, utvrđivanje ovih odstupanja je pouzdanije na kraju godine, kada je najveći dio obaveza i potraživanja izmiren.Račun dobiti i gubitka je izvještaj koji se usklađuje kako bi se prikazao cjelokupan iznos prihoda i rashoda za 12 mjeseci. Usklađenja se vrše u dijelu stavki koje su plaćene unaprijed ili unazad, tako da se takve stavke evidentiraju u godini u kojoj se transakcija dogodila. Osim toga, usklađenja se vrše i na stavci amortizacije. Svake godine je obavezno ukalkulisati određeni iznos na teret troškova amortizacije, bez obzira što će se odliv sredstava za zanavljenje opreme izvršiti po isteku amortizacionog vijeka. Revizija se vrši krajem tekuće godine. Zadatak revizije je da sagleda nepravilnosti i sporna područja kako bi se ista unaprijedila u narednoj godini.

3. Izrada budžeta

Izrada budžeta, zajedno sa kontrolingom i planiranjem predstavlja ključni mehanizam za ostvarivanje strateških ciljeva preduzeća. Preduslov za budžetiranje je postojanje strateškog plana kojim se definišu dugoročni ciljevi i kratkoročnog plana kojim se utvrđuju koraci koji vode ka realizaciji postavljenih strateških ciljeva. Tek nakon toga, može se pristupiti prvoj fazi budžetiranja – definisanju segmenata budžeta u skladu sa specifičnostima i ciljevima poslovanja. Budžet se obično radi po profitnim ili troškovnim centrima, organizacionim jedinicama ili dijelovima koji mogu samostalno egzistirati. Profitni centar može biti posebna organizaciona

28

jedinica (pogon, ili dio preduzeća), pojedinačni proizvod i sl. Troškovni centri se odnose na prateće službe u preduzeću , kao npr. služba računovodstva, služba marketinga i sl.

Sl. br.12: Budžetiranje po segmentima

Izrada budžeta se vrši u prilagođenoj formi finansijskih izvještaja (bilansa uspjeha, bilansa stanja i izvještaja o gotovinskim tokovima). Forma predviđena međunarodnim računovodstvenim standardima za prezentaciju finansijskih izvještaja nije podesna iz razloga što uključuje neposlovne aktivnosti (aktivnosti usklađivanja, otpisa i sl.) koje se ne obuhvataju procesom budžetiranja. Shodno tome, bilans uspjeha bi trebao imati formu, kao što je prikazano na tabeli br.6.

Tabela br.6: Model bilansa uspjeha za potrebe budžetiranja u trgovačkom preduzećuO p i s Iznos

1. Prihod od prodaje 10.000

2. Troškovi prodaje -7.000

3. Doprinos pokriću -kontribucija (1-2) 3.000

4. Troškovi uprave i prodaje 2.000

5. Poslovna (operativna) dobit ili EBIT (3-4) 1.000

6. Troškovi financiranja 40

7. Dobit prije poreza (5-6) 960

8. Porez na dobit (10% na osnovicu) (100)

9. Neto dobit (7-8) 860

29

Tabela br.7: Model bilansa uspjeha za potrebe budžetiranja u proizvodnom preduzeću

O p i s I z n o s 1. Prihodi  10000 2. Troškovi direktnog materijala 40003. Troškovi direknog rada 20004. Troškovi proizvodne režije 10005.Ukupni proizvodni troškovi (2+3+4) 70006. Doprinos pokriću - kontribucija (1-5) 30007. Troškovi opšte režije 20008. Poslovna (operativna) dobit (7-6)  10009. Troškovi financiranja  4010. Dobit prije poreza (8-9)  96011. Porez na dobit (10% na osnovicu)  10012. Neto dobit (10-11)  860

Bilans uspjeha pokazuje prihode, rashode i dobit/gubitak u određenom vremesnkom intervalu.

Slično bilansu uspjeha, vrši se prilagođavanje obrasca bilansa stanja za potrebe budžetiranja, prema slijedećoj šemi:

Tabela br.8: Model bilansa stanja za potrebe budžetiranja AKTIVA PASIVA

O p i s Iznos O p i s Iznos

Dugotrajna imovina 1350 Vlastiti kapital 1000

Zalihe 200 Dugoročne obaveze 500

Novac i potraživanja 50Kratkoročne obaveze

100

Ukupna aktiva 1600 Ukupna pasiva 1600

Bilans stanja pokazuje stanje i strukturu imovine (aktive) i njenih izvora (pasive) na određeni datum.Prilikom budžetiranja potrebno je obratiti pažnju na određenu povezanost između budžetiranog bilansa uspjeha i budžetiranog bilansa stanja. Naime, određene stavke iz budžetiranog bilansa uspjeha se inkorporiraju u budžetirani bilans stanja (slika br.).

30

Slika br.13: Povezanost između bilansa uspjeha i bilansa stanja

O p i s Iznos

Prihod od prodaje 10.000

- Troškovi prodaje -7.000

Doprinos pokriću (kontribucija)

3.000

- Troškovi uprave i prodaje 2.000

Poslovna (operativna dobit -EBIT)

1.000

- Troškovi financiranja -4013

Dobit prije poreza 960

- Porez na dobit (10% na osnovicu)

(100)

Neto dobit 860

AKTIVA PASIVAO p i s Iznos O p i s Iznos

Dugotrajna imovina

(amortizacija 10%)1350

Vlastiti kapital + dobit(140+860)

1000

Zalihe 200 Dugoročne obaveze 500

Novac i potraživanja

50 Kratkoročne obaveze100

Ukupna aktiva 1600 Ukupna pasiva 1600

Kada se utvrde centri odgovornosti , pristupa se izradi njihovih budžeta. Ukoliko se radi o proizvodnom preduzeću koje ima više profitnih centara, onda se taj budžet sastoji iz budžeta direktnih troškova, budžeta indirektnih troškova, budžeta troškova direktnog rada i dr. Tako postavljen budžet (različitih nivoa profitabilnosti) se lakše može pratiti. Budžeti svih centara odgovornosti se konsoliduju u sumarni budžetirani finansijski izvještaj na nivou preduzeća. Sumarni budžetirani finansijski izvještaj obuhvata budžetirani bilans uspjeha (račun dobiti i gubitka), budžetirani bilans stanja, budžetirani izvještaj o tokovima novca.Ključni faktori za realizaciju budžeta su:

- Ciljevi trebaju biti usklađeni sa tržišnim očekivanjima,Postavljanje ciljeva odvojeno od eksternih faktora dovodi do nerealnih i teško ostvarivih budžeta. Budžetiranje treba da se temelji na poređenju pokazatelja sa vodećim kompanijama u datoj industrijskoj grani. Poređenje se može vršiti na samo nekoliko ključnih pokazatelja, kao što

13 Kamate = 40 KM (500x6%x1 + 100x10%x1).

31

su: rast prodaje, stopa profitabilnosti , ROA i dr.- Kriterije uspješnosti i sistem nagrađivanja vezati za vlastitu uspješnost,

Navedene parametre nije dobro vezati za budžetom fiksirane veličine, već ih treba vezati za vlastitu uspješnost i pomacima koji na kraju dovode ko konačnog cilja. Time bi se izbjeglo vještačko stvaranje dobrog rezultata i unijelo više fleksibilnosti u poslovanje.

- Uvođenje kontinuiranog planiranja.Obzirom na stalne promjene koje se dešavaju na tržištu, statičnost budžeta se mora zamijeniti stalnim usaglašavanjem i promjenom prioriteta kako bi se postigli zacrtani ciljevi. Iz tih razloga, budžetski period se dijeli na kraće intervale za koje se predviđaju ključni pokazatelji čija obrada ne bi smjela biti zahtjevna.

- Budžetiranje treba spuštati na niže nivoe.Niži nivoi menadžmenta najbolje poznaju dijelove preduzeća kojim upravljaju. Dodjela zadataka i prioriteta smanjuje samostalnost ovih menadžera u odlučivanju i često može rezltirati lošijim rezultatom od optimalnog. Ove odgovornosti se trebaju spuštati na niže nivoe kako bi se povećala motivacija zaposlenih i veća fleksibilnost u radu.

Jedan od glavnih nedostataka budžetiranja je u tome, što vrijeme i resursi potrebni za njegovu izradu, najčešće, nadmašuju doprinos od izrade budžeta. Izgubljeno vrijeme menadžmenta, koji izrađuje i nadzire budžet, udaljava menadžment od sistema upravljanja preduzećem, fokusirajući ga na sporedne stvari. Takvo stanje može dovesti do demotiviranosti, pogotovo nižih niva menadžmenta koji postaju puki izvršioci budžeta, bez mogužnosti da ispolje svoje lične sposobnosti i kreacije. Ukoliko je sistem nagrađivanja vezan za izvršenje budžeta, onda im je ostavljen mali manevarski prostor za iskorištavanje povoljnih prilika. “Robotizacijom” nižih nivoa menadžmenta teško je privući kvalitetan kadar s naprednim idejama. Čvrsti budžeti su ujedno i ugovorna obaveza, o čijem ispunjenju zavisi sistem nagrađivanja svih nivoa menadžmenta.

IV POLITIKA FORMIRANJA CIJENA

Da bi preduzeće ostavrilo što veću operativnu dobit mora proizvoditi i prodavati proizvode (usluge) sve dok prihodima pokriva troškove njihove proizvodnje. Zato je potrebno poznavati sve informacije koje se odnose na troškove (ponašanje troškova, nosioce troškova, itd.), kupce i konkurenciju, kako bi se mogle formirati cijene. Kupci utiču na cijene kroz potražnju za proizvodima i uslugama. Previsoke cijene smanjuju interes potencijalnih kupaca i preusmjeravaju ih proizvodima konkurencije koji imaju niže cijene. Na smanjenje cijena mogu uticati supstituti konkurencije. Ukoliko preduzeće nema konkurencije onda ono može samostalno formirati cijene do nivoa koji mu odgovara. Postojanje konkurencije potstiče rivalstvo koje omogućava definisanje konkurentskih troškova kao osnove postavljanju vlastitih cijena proizvoda (usluga). Niži troškovi proizvodnje utiču na niže cijene koje su kupci spremni platiti. Menadžment koji ima uvida u troškove proizvodnje može donositi odluke o cijenama koje će biti atraktivne kupcima jer maksimiziraju njihovu operativnu dobit. Za donošenje odluke o cijenama moraju biti raspoložive informacije o troškovima od istraživanja i razvoja proizvoda, proizvodnje do troškova prodaje.

32

Određivanja prodajnih cijena se može vršiti za kratkoročni period i za dugoročni peiod. Kratkoročno odlučivanje o cijenama se odnosi na period do jedne godine, a uključuje odluke o utvrđivanje cijena specijalnih jednokratnih narudžbi, utvrđivanje prodajnog mix-a i obima outputa na kompetitivnom tržištu. Za kratkoročno odlučivanje o cijenama relevantni su svi troškovi koji su važni za jednokratnu narudžbu (svi direktni i indirektni varijabilni troškovi proizvodnje plus troškovi dobavljača i posrednički troškovi koji se odnose na specijalnu narudžbu). Ti troškovi se mijenjaju prihvatanjem specijalne narudžbe Postojeći opšti troškovi proizvodnje (fiksni troškovi) nisu od značaja jer se ne mijenjaju sa prihvatanjem specijalne narudžbe. Proizvodnjom dodatne narudžbe nastaju dodatni troškovi (materijalni troškovi, troškovi prilagođavanja proizvodne linije zbog dodatne narudžbe). Dugoročno odlučivanje o cijenama odnosi se na vremenski period koji je duži od jedne godine. Pri odlučivanje o cijenama važni su svi troškovi, uključujući i fiksne troškove. Fiksni troškovi kod kratkoročnog odlučivanja o cijenama su važni, ali obzirom da se oni mogu dugoročno mijenjati posebno je naglešen njihov značaj za dugoročno odlučivanje o cijenama.Kod dugoročnog određivanja cijena profit se definiše sa ciljem ostvarivanja potrebne stope povrata (ulaganja u dugoročnu imovinu). Kratkoročno odlučivanje o cijenama je više oportunitetno, odnosno cijene osciliraju u zavisnosti od ponude i potražnje.

1. Oblici cijena

Za utvrđivanje adekvatne politike cijena potrebno je poznavati osnovne cjenovne oblike koji su zastupljeni na savremenom tržištu, a to su:

- Tržišna (ili slobodna) cijena,- Administrativna cijena,- Cijena ponude,- Cijena potražnje,- Ekvilibrij cijena i- Neravnotežna cijena.

Tržišna (ili slobodna) cijena se formira pod uticajem ponude i potražnje na tržištu, odnosno sjecištem krive ponude i potražnje u tački koja određuje tržišnu ravnotežu. Tržišna cijena izražava relativnu oskudnost ili pretjerano prisustvo nekog proizvoda na tržištu. U kraćem vremenskom periodu na cijenu proizvoda utiče njegova korisnost, a u dužem vremenskom periodu troškovi njegove proizvodnje. Tržišna cijena se često naziva i slobodna cijena jer se formira na tržištu bez uticaja države. Administrativnu cijenu određuju oligopolna i monopolna poduzeća ili organi javne vlasti, tj. država. Velika oligopolna i monopolna preduzeća povećavaju stepen iskorištenosti kapaciteta kako bi smanjili udio fiksnih troškova u strukturi cijene proizvoda. Zato ova preduzeća prvo određuju količinu proizvodnje koja im to omogućava, pa tek onda cijenu proizvoda na tržištu. Organi javne vlasti određuju minimalne i maksimalne cijene za određene proizvode, a ponekad i fiksne, tj. određene cijene po kojima se proizvodi moraju prodavati. Cijena ponude je cijena po kojoj se proizvodi nude na tržištu. Ova cijena je određena mnogim faktorima, kao što su: troškovi proizvodnje, troškovi prometa, visina zahtijevane akumulacije, rizik, cijene konkurencije, cijene supstituta, cijene uvoznih proizvoda, zaštitna politika države, nivo potražnje, elastičnost ponude i dr. Kada potražnja raste i cijena ponude raste. Rast cijena ponude stimuliše rast ponude. Slučaj je obrnut kada potražnja pada.

33

 Cijena potražnje je cijena koju je potrošač spreman platiti za određenu robu u određenom vremenu i prostoru. Ta cijena zavisi od potreba, nivoa ponude, kupovne moći potrošača, tipa konkurencije, cijena drugih proizvoda, sklonosti potrošnji, elastičnosti potražnje i dr. Kupac je voljan da plati manju cijenu potražnje u odnosu na onu koja se nudi. Ukoliko ponuda nije dovoljna u odnosu na potražnju, onda je kupac spreman platiti veću cijenu. Ravnotežna ili ekvilibrij cijena je cijena pri kojoj se izjednačuju ponuda i potražnja. Ova cijena se mijenja prema promjeni uslova ponude, odnosno potražnje. Sile ponude i potražnje na tržištu su usmjerene na uspostavljanje ravnoteže između ponuđene cijene i količine i one količine roba i usluga koju su kupci pri određenoj cijeni spremni nabaviti. Ukoliko je cijena veća od ravnotežne javlja se višak, a ako je cijena niža od ravnotežne javlja se nestašica tog proizvoda na tržištu. U prvom slučaju prodavci snižavaju cijene, a u drugom slučaju ih povisuju sve dok se ne formira ravnotežna cijena. Pri toj cijeni mogu prodavci svu ponuđenu robu prodati, a potrošači koji su je spremni platiti mogu je u svakom trenutku nabaviti. Na taj način dolazi do spontane ili automatske alokacije resursa u tržišnoj privredi. Neravnotežna cijena je svaka ona cijena na krivi ponude i potražnje koja nije u njihovom sjecištu. Javlja se u slučaju kada je cijena ponude veća ili manja od cijene potražnje. Ravnotežna cijena je teorijski pojam i rijetko se javlja u praksi (puka slučajnost).

2. Cjenovne strategije

Cijene proizvoda i usluga se mogu odrediti na dva načina:- na osnovu analize i procjene tržišta i- na osnovu troškova proizvodnje.

U praksi se najčešće koristi kombinacija i tržišnog i troškovnog načina formiranja cijena. U svakom slučaju se mora voditi računa da cijena:

- bude privlačna za kupce,- osigura zadovoljavajuću porofitabilnost,- bude konkurentna u odnosu na iste ili slične ponuđače,- bude usklađena sa obimom prometa, koji osigurava rentabilno poslovanje,

Iako tržište predstavlja osnovnu odrednicu za formiranje cijena, razmotrićemo slučajeve kada se cijene formiraju na osnovu proizvodnih troškova. Osnovne metode za takvo određivanje cijena se temelje na :

- marginalnim troškovima- ukupnim troškovima (ili troškovima plus),- troškovima konverzije- cijeni transfera i dr.

2.1. Određivanje cijena na bazi marginalnih troškova

Određivanje cijena na bazi marginalnih troškova predstvlja efikasan način obezbjeđenja informacija za menadžment prilikom izbora proizvoda, tržišta i segmentiranja tržišta prema kategorijama kupaca.

34

Marginalni troškovi predstavljaju varijabilne troškove po jedinici koji nastaju proizvodnjom dodatne jedinice proizvoda. U slučaju da nema dodatne proizvodnje, ovi troškovi se ne bi pojavljivali.

Šema br.1: Marginalni troškovi po jedinici proizvoda1. Direktni troškovi po jedinici proizvoda2. Dodatni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda- Proizvodni troškovi- Troškovi marketinga i distribucije- Troškovi administracije- Ostali dodatni troškovi3. Marginalni troškovi po jedinici proizvoda(1 +2)

U slijedećem primjeru ćemo prikazati mogućnosti ostvarenja dobiti i određivanja cijena na bazi marginalnih troškova prilikom proizvodnje dva proizvoda, koja su prodata i naplaćena u toku obračunskog perioda.

Tabela br.9: Bilans uspjeha za proizvod A i BElementi Proizvod A Proizvod B SvegaProdaja u komadima 400 300 700Prihod 16000 8000 24000Direktni troškovi 11300 5100 16400Dodatni varijabilni troškovi 2950 1950 4900Dodatni fiksni troškovi 1200 1300 2500Dobit/gubitak 550 -350 200

Tabela br.10: Određivanje cijena na bazi marginalnih troškovaElementi Proizvod A Proizvod B SvegaPrihod 16000 8000 24000Direktni troškovi 11300 5100 16400Dodatni varijabilni troškovi 2950 1950 4900Ukupni varijabilni troškovi 14250 7050 21300Kontribucija 1750 950 2700Dodatni fiksni troškovi 1200 1300 2500Dobit/gubitak 200

Iz bilansa uspjeha vidljivo je da proizvod B ostvaruje gubitak, što dovodi u pitanje nastavak daljne proizvodnje. Međutim, ukoliko se uobziri činjenica da u preduzeću postoje određeni fiksni troškovi nevezani za obim proizvodnje, onda metoda određivanja cijena na bazi marginalnih troškova pomaže preduzetniku da donese konačnu odluku o nastavku proizvodnje. Proizvod B donosi kontribuciju od 950 KM. Ukoliko se prestane sa njegovom proizvodnjom, gubi se kontribucija, a i fiksni troškovi od 1300 KM će ostati nepokriveni. U tom slučaju će se ostvariti gubitak od približno 750 KM (1750-1200-1300), umjesto dobiti od 200 KM da su zadržana oba proizvoda.Određivanje cijena na bazi marginalnih troškova se primjenjuje u vrijeme smanjene potražnje za proizvodima kada dolazi do naglih padova cijena i potrebe prihvatanja narudžbi po cijenama

35

koje su ispod stvarnih troškova. U takvim uslovima, menadžment će nastojati da pokrije marginalne troškove jer svaki nivo kontribucije iznad direktnih rashoda smanjuje iznos gubitka, što preduzeću omogućava da preživi u teškim uslovima. Određivanje cijena na bazi marginalnih troškova se vrši i u slučaju specijalnih ugovora, viška kapaciteta u preduzeću i sl.2.2. Određivanje cijena na bazi ukupnih troškova

Suština metode određivanja cijena na bazi ukupnih troškova se sastoji u utvrđivanju pojedinačnih troškova proizvodnje za sve proizvode u uslovima normalnog korištenja kapaciteta. Pojedinačnoj vrijednosti troškova se, potom, dodaje procjenjena vrijednost dobiti (mogući ili potreban iznos) koja se smatra zadovoljavajućom u odnosu na konkurente. Znači, prodajna cijena, prema ovoj metodi, je jednaka zbiru ukupnih troškova i procjenjene dobiti.

Tabela br.11: Kalkulacija prodajne cijene po jediniciProizvodni troškovi 1.000,00Troškovi uprave i prodaje 500,00Ukupni troškovi 1.500,00Dobit prije poreza 200,00Prodajna cijena 1.700,00

2.3. Određivanje cijena na bazi troškova konverzije

Ova metoda određivanja cijena potencira proizvodnju onih proizvoda koji iziskuju najmanje troškove radne snage i dodatnih troškova. Ovi troškovi predstavljaju troškove konverzije tj. troškove koji konvertuju materijal.Ako pretpostavimo, da preduzeće proizvodi 2 različita proizvoda koja donose istu dobit po jedinici. Sa stanovišta visine dobiti možemo zaključiti, da je preduzeće indiferentno u odnosu na proizvodnju jednog ili drugog proizvoda. Međutim, za konačnu odluku potrebno je analizirati strukturu troškova oba proizvoda. Ako dalje pretpostavimo da proizvod A zahtijeva duplo više radne snage i dodatnih troškova u odnosu na proizvod B, onda je poželjno radnu snagu usmjeriti da proizvodi proizvod B kako bi se stvorile mogućnosti za proizvodnju više proizvoda po istoj prodajnoj cijeni, a time za ostvarenjem veće dobiti.

Sl.br.14: Troškovi konverzije u strukturi troškova proizvodnje

36

Opšti troškovi proizv.indirektni materijal

indirektni rad

energija u pogonu i sl.

Direktni materijal(koji se fizički nalazi u proizvodu , npr.drvo u stolici)

Direktni rad(rad radnika u proizvodnji)

Troškovi proizvodnje

Primarni troškovi Troškovi konverzije

2.4. Određivanje cijena na bazi cijene transfera

Pojam transferne cijene u računovodstvenoj literaturi je zastupljen već duže vrijeme. Javlja se sa decentralizacijom složenih poslovnih sistema, kao i sa razvojem poslovnih kombinacija. Akvizicijom poslovnih subjekata nastaju velike grupe čiju organizaciju čine matice i podružnice. Matice su subjekti koji kontrolišu podružnice jer imaju više od 50 % glasačkih prava. Podružnice su subjekti koji se kontrolišu, a mogu biti u državi matice ili u drugim državama.Na nivou jednog decentraliziranog poslovnog subjekta transferne cijene14 su cijene po kojima jedna organizaciona jedinica tereti drugu za isporučene dijelove, sklopove, proizvode ili usluge na kojima druga organizaciona jedinica nastavlja proizvodnju ili ih prodaje na eksternom tržištu.Kada se radi o grupi na međunarodnom nivou promet dobara i usluga između matica i podružnica vrši se po transfernim cijenama. Uspostavljene transferne cijene impliciraju trošak nabavke podružnice (odnosno matice) i istovremeno prihod matice (odnosno podružnice). To znači, bez obzira na to kako se formiraju transferne cijene njima se značajno utiče na profitabilnost svakog subjekata unutar složene grupe.15 To isto vrijedi i na nivou jednog decentralizovanog subjekta. Naime, cijene po kojima jedan pogon isporučuje dijelove ili sklopove drugom pogonu direktno utiču na rashode pogona koji preuzima dijelove te na prihode pogona koji isporučuje dijelove.U svakom slučaju, transferne cijene utiču na poslovno odlučivanje o inputu i outputu. Ovim odlukama se utiče na dobit, stope povrata od ulaganja kao i na oporezivanje dobiti. Problem se javlja, kada menadžer određenog profitnog centra ima mogućnost da na eksternom tržištu nabavi povoljnije inpute nego od profitnih centara iz sastava preduzeća. Nabavka sa eksternog tržišta mu donosi veću dobit, dok istovremeno profitni centar, koji je dosada robu isporučivao na internom tržištu, će registrovati pad poslovne aktivnosti. U ovakvim slučajevima se javlja problema utvrđivanja nivoa nabavki proizvoda na internom tržištu, a da se pri tom ostvari najveća dobit za preduzeće i istovremeno ne ugrozi rezultat ostalih profitnih centara iz sastava preduzeća, kao internih isporučioca. Problem se javlja i u slučaju nedostatka informacija o tržišnim cijenama, kada se interne cijene određuju na osnovu troškova i planirane dobiti.

2.4.1. Metode utvrđivanja transfernih cijena

U računovodstvenoj praksi postoji više metoda utvrđivanja transfernih cijena. Obično se one utvrđuju pomoću jedne od tri metode:16

- tržišna metoda,- troškovna metoda i- pregovaračka metoda.

14 Horngren C.T.,Datar M.S., Foster G., Cost Accounting-A Managerial Emphasis, Prentice Hall, New Jersey, 2003. str. 758.15 Templar S., Ensuring the Transfer Price Is Right, Articles of Merit, IFAC, 2005. str. 68.16 Horngren C.T.,Datar M.S., Foster G., Cost Accounting-A Managerial Emphasis, Prentice Hall, New Jersey, 2003. str. 759.

37

Tržišna metoda se koristi ako su ispunjeni najmanje slijedeći uslovi:17 - postoji perfektno tržište proizvoda ili usluga koji se isporučuju drugim odjelima/subjektima

tako da nema individualnog uticaja prodavaca ili kupaca na cijene,- međuzavisnost odjela jednog subjekta ili međuzavisnost članica holdinga je minimalna, i- nema dodatnih troškova ili koristi kompaniji kao cjelini od kupovine ili prodaje proizvoda ili

usluga bilo na vanjskom tržištu bilo na unutrašnjem tržištu kompanije.

Kada se koristi metoda troška onda se misli na pune ili ukupne troškove. Oni uključuju u transfernu cijenu, pored varijabilnih i fiksnih troškova, i troškove pratećih funkcija kao npr. troškove istraživanja, dizajna, marketinga, distribucije itd. Takođe, u transfernu cijenu se može uključiti i zarada u visini marginalne kontribucije ili operativne dobiti. Metoda troška se koristi u slučaju: 18

- kada tržišne cijene nisu raspoložive,- tržišne cijene nisu odgovarajuće interesima onih koji formiraju transferne cijene ili je

preskupo doći do transfernih cijena, i- proizvodi (sklopovi, dijelovi i sl.) koji se mogu nabaviti uz raspoložive tržišne cijene ne

odgovaraju daljnjoj fazi (odjelu) zbog dobavljača ili kvaliteta.Pregovaračka metoda podrazumijeva pregovaranje odjela između sebe o prodaji/nabavci, a to znači o cijeni pojedinog sklopa, poluproizvoda ili faze. Odjeli ili članovi holdinga, pri tome, moraju raspolagati informacijama o tržišnim cijenama proizvoda (sklopova, dijelova i usluga) kao i o njihovim troškovima. Pregovaračka metoda se najviše koristi:19 - kada je visoka autonomija odjela decentralizovanog subjekta, - kada su tržišne cijene promjenjive, i- kada je visoka motivacija za povećanjem operativne dobiti odjela ili članova holdinga.

2.5. Određivanje cijena na bazi analize i procjene tržiša

Ukoliko se cijene formiraju na osnovu tržišnih faktora, onda se najčešće koriste slijedeće dvije metode:

- metoda ponude i potražnje i - metoda izravnavanja cijena.

Metoda ponude i potražnje se bazira na utvrđivanju cijena prema važećim cijenama za odgovarajuće proizvode ili usluge. Ova metoda se zapravo sastoji u običnom prihvatanju postojećih cijena na tržištu.Metoda izravnavanja cijena s najvećim ponuđačima (monopolistima ili tržišnim liderima) pretpostavlja izjednačenje sa cijenom koju formira dominantan ponuđač na tržištu ili na određenom tržišnom segmentu.

V TROŠKOVI17 Horngren C.T.,Datar M.S., Foster G., Cost Accounting-A Managerial Emphasis, cit. dj. str. 759.18 Isto, str. 759.19 Isto, str. 759.

38

1. Pojam i podjela troškova

Troškove možemo definisati kao “u novcu izraženu vrijednost utrošenih resursa u proizvodnji novih ili stvaranju određenih učinaka.”20 Shodno tome, trošak možemo predstaviti matematički pomoću slijedećeg obrasca:

Trošak = ostvareni utrošak x cijena

Za razliku od troškova, utrošci predstavljaju naturalni izraz utrošenih elemenata proizvodnje, tj. sredstava za rad, predmeta rada i radne snage. Podjela troškova se vrši prema različitim kriterijima, a što je prikazano u tabeli br.

Tabela br.12: Podjela troškova

Podjela prema: Vrste troškova:

vremenu nastanka istorijski (prošli), zamjenski (sadašnji) i budući (budžetirani)

funkcijama u preduzeću troškovi proizvodnje, nabavke, prodaje, upravljanja i sl.

porijeklu (komponentama procesa rada) sredstava za rad, predmeta rada, rada ituđih usluga

mogućnosti raspodjele na nosioce direkni (pojedinačni) i indirektni (opšti)

reagovanju na stepen zaposlenosti varijabilni i fiksni

prirodi troškovi materijala, stalnih sredstava, rada, usluga,

doprinosa fondovima i sl.

mjestu nastanka organizaciona jedinica, pogon, odjeljenje i sl.

uključivanju u vrijednost zaliha troškovi proizvoda, troškovi perioda i sl.

obuhvatu u finansijskim izvještajima ukalkulisani, realizovani, naplaćeni, nedospjeli i dospjeli

načinu evidentiranja ukupni i prosječni

periodu posmatranja kratkoročni i dugoročni

mogućnosti kontrolisanja koji se mogu kontrolisati i koji su izvan kontrole

potrebama upravljanja stvarni, planski i standardni

20 Ravlić P., Ruža F. i Vušković J.,:Ekonomika poduzeća, IV. Dopunjeno i prerađeno izdanje,Više ekonomske škole Pula, Split, Varaždin, Varaždin, 1974, str. 307.

39

uticaju na donošenje odluke oportunitetni, diferencijalni, kontrolabilni i nekontrolabilni

Sva trošenja sredstava u preduzeću predstavljaju rashod. Rashod je širi pojam od troška. Troškovi predstavljaju dio rashoda koji se može ukalkulisati u cijenu koštanja finalnog proizvoda ili usluge. Neki troškovi u preduzeću nemaju tretman rashoda kao npr.amortizacija opreme koja nije kupljena već dobijena na poklon. Takođe, postoje rashodi koji nisu vezani za proces trošenja u proizvodnji, a samim tim nisu troškovi (rashodi kamata, kursne razlike, revalorizacija dugovanja i sl.).

1.1. Troškovi prema funkcijama preduzeća

Zavisno od razvijenosti funkcija u preduzeću, razlikujemo slijedeće vrste troškova:- troškove upravljanja,- troškovi nabave,- troškovi proizvodnje (vršenja usluga),- troškove prodaje,- troškovi finansijsko - računovodstvene funkcije,- troškovi administrativne funkcije,- troškovi kadrovske funkcije i sl.

Zbir svih troškova navedenih funkcija čini ukupne troškove preduzeća. Jedan dio tih troškova direktno ulazi u cijenu koštanja proizvoda ili usluge (troškovi nabave i troškovi proizvodnje), dok ostali potpomažu proces proizvodnje. Proizvedeni proizvodi se dijelom prodaju na tržištu, a dijelom ostaju lagerovani na zalihama. Iz ukupno ostvarenog prihoda od prodaje nadoknađuju se troškovi prodatih proizvoda, dok troškovi lagerovanih proizvoda i nedovršene proizvodnje predstavljaju budući potencijal na angažovana sredstva preduzeća.

1.2. Troškovi prema porijeklu

Sredstva za rad se troše kroz fizičko trošenje u procesu proizvodnje, vremensko zastarijevanje, lom i kvar. Trajanje sredstava za rad zavisi od stepena korištenja u procesu rada, načina korištenja i ekonomskog zastarijevanja (pojava novih tehničko - tehnoloških pronalazaka. Troškovi sredstava za rad se obračunavaju putem amortizacije. Amortizacijom se smanjuje vrijednost osnovnih sredstava i vrši prenošenje njenog dijela na nove proizvode ili usluge. Osnovica za obračun amortizacije je nabavna odnosno revalorizovana vrijednost osnovnih sredstava. Visina amortizacije zavisi od vijeka trajanja osnovnog sredstva i stepena njegovog korištenja. U troškove sredstava za rad, pored amortizacije, spadaju troškovi osiguranja sredstava i troškovi za tekuće investiciono održavanje.

Troškovi predmeta rada predstavljaju novčanu protuvrijednost utrošenih predmeta rada u procesu proizvodnje ili prometa. Količina materijala koja je stvarno potrebna za proizvodnju određenog proizvoda i koja je uslovljena organizacionim i tehničkim faktorima predstavlja standardne utroške materijala, odnosno normative materijala Svojom supstancom , odnosno trošenjem predmeti rada omogućavaju proizvodnju određenog proizvoda, odnosno odvijanje procesa rada.

40

U predmete rada spadaju: troškovi materijala za izradu, troškovi pomoćnog materijala, troškovi energije, troškovi režijskog materijala (vlastitog i tuđeg materijala).Troškovi rada se računaju množenjem utrošaka rada, koji su vremenski izraženi, sa cijenom rada.

Utrošci radne snage predstavljaju novostvorenu vrijednost , po osnovu utrošene bioenergije, koja se ugrađuje u proizvod ili uslugu. Utrošak radne snage se vrši u tehnološkom (proizvodnom) procesu i van tehnološkog procesa. Prilikom utroška radne snage u tehnološkom procesu postoji direktna veza između tog utroška i proizvedenih učinaka. Međutim , kod netehnoloških radnih mjesta takva veza je indirektnog karaktera, tj. raspodjela utrošaka se vrši pomoću unaprijed utvrđenih ključeva za raspodjelu. Utrošena radna snaga se reprodukuje isplatom zarada.

Tuđe usluge (usluge drugih) mogu biti direktne i indirektne. Direktne usluge su one koje su izvršena na proizvodima ili uslugama preduzeća od strane drugih preduzeća. Indirektne usluge obuhvataju različite zakonske obaveze (poreze i doprinose) ili ugovorene obaveze (kamata na kredite, premija za osiguranje i sl.).

1.3. Troškovi prema mogućnostima raspodjele na nosioce

Raspodjela troškova na nosioce se vrši sa ciljem da se utvrdi cijena koštanja svakog pojedinačnog proizvoda. Direktni (pojedinačni) troškovi se vežu direktno za nosioce, odnosno proizvode ili usluge. Njihovo učešće u stvaranju proizvoda se može utvrditi i direktno ukalkulisati u cijenu proizvoda. U direktne troškove spadaju:

- troškovi materijala za izradu,- troškovi pomoćnog materijala za izradu,- zarade rada na izradi proizvoda,- troškovi energije,- troškovi amortizacije obračunate po funkcionalnoj metodi.

Indirektni (opšti) troškovi se ne mogu direktno vezati za nosioce. Oni nastaju kao rezultat zajedničkih utrošaka elemenata procesa rada za proizvodnju u određenom vremenskom periodu. U ove troškove spadaju:

- zarade režijskih (neproizvodnih) radnika, - troškovi pogonskog materijala, - troškovi energije,- troškovi usluga, - troškovi osiguranja, - troškovi zakupnine, - troškovi transporta, - troškovi održavanja,- troškovi režijskog i pomoćnog materijala,- troškovi amortizacije obračunate po vremenskoj metodi i dr.

Zajednički troškovi se ne mogu normirati po jedinici proizvoda.

1.4. Troškovi prema reagovanju (elastičnosti) na stepen zaposlenosti

1.4.1. Varijabilni troškovi

41

Varijabilni troškovi su oni troškovi koji se mjenjaju prema promjenama obima proizvodnje (troškovi materijala za izradu, zarade radnika zaposlenih na poslovima izrade proizvoda i sl.). Varijabilni troškovi se dijele na:- proporcionalne,- degresivne- progresivne.Proporcionalno varijabilni troškovi se mijenjaju istim smjerom i intenzitetom kao obim proizvodnje. U ove troškove spadaju:- troškove materijala za izradu,- zarade zaposlenih na poslovima izrade,- troškovi energije,- troškovi pomoćnog materijala, i- troškovi amortizacije obračunate po funkcionalnoj metodi.Proporcionalni troškovi po jedinici proizvoda su konstantni, odnosno ne mjenjaju se pri promjeni stepena zaposlenosti.Progresivno varijabilni troškovi se mijenjaju brže od promjena obima proizvodnje, odnosno stepena zaposlenosti. Oni su signal nastalih poremećaja u proizvodnom procesu koji se najčešće javljaju usljed pretjeranog korištenja kapaciteta, tehničkih propusta u procesu rada, neadekvatne organizacije i sl. U ove troškove ubrajamo troškovi održavanja opreme usljed preopterećenja, troškovi uvođenja prekovremenog rada, dodatni troškovi promocije i sl.Degresivno varijabilni troškovi se procentualno sporije mijenjaju u odnosu na promjene obima proizvodnje, odnosno zaposlenosti. U ove troškove spadaju:- troškovi pogonske energije;- troškove pomoćnog materijala;- putni troškovi i dr.Ponašanje proporcionalnih varijabilnih troškova može se grafički predstaviti (grafikon br.1.).

Grafikon br.2: Prikaz varijabilnih proporcionalnih troškova

Varijabilni troškovi

Varijabilni proporc. troškovi

Obim aktivnosti

1.4.2. Fiksni troškovi

Fiksni troškovi se ne mijenjaju s promjenama obima poslovnih aktivnosti. Njihov iznos je uslovljen veličinom kapaciteta preduzeća. Nastaju u preduzeću, bez obzira na zaposlenost i stepen korištenja kapaciteta. Zbog svoje neelastičnosti, dobili su naziv fiksni (stalni) troškovi. Fiksne troškove dijelimo na:- apsulutno fiksne troškove i

42

- relativno fiksne troškove.

a) Apsulutno fiksni troškovi su konstatni, nezavisno od stepena korištenja kapaciteta. U ove troškove spadaju:- troškove istraživanja i razvoja,- osnivački troškovi,- troškovi pripreme proizvodnje (rad i materijal),- troškove amortizacije, obračunate po vremenskoj metodi,- troškove režijskog rada,- kamate na kredite,- troškove osiguranja,- troškovi zakupnine.

Apsulutno fiksne troškove možemo grafički predstaviti (grafikon br.)

Grafikon br.3: Prikaz apsulutno fiksnih troškova Troškovi

Apsulutno fiksni troškovi

Obim aktivnosti

Dijeljenjem ukupnih fiksnih troškova sa količinom proizvodnje dobijemo učešće fiksnih troškova po jedinici proizvoda. Prilikom povećanja proizvodnje ukupni fiksni troškovi po jedinici proizvoda se značajno smanjuju, dok se pri smanjenju proizvodnje značajno povećavaju. To svojstvo fiksnih troškova pokazuje slijedeći grafikon:

Grafikon br.4: Fiksni troškovi po jedinici pri različitom obimu aktivnosti

Troškovi pojedinici učinka

Obim aktivnosti

Povećanjem obima aktivnosti (ekonomija obima) se nastoje smanjiti pojedinačni fiksni troškovi i povećati iznos dobiti.

43

b) Relativno fiksni troškovi su konstantni u okviru iste zone zaposlenosti. Ukoliko se zaposlenost pomjeri u višu zonu, ovi troškovi se značajno povećavaju, a zatim se ne mijenjaju u okviru te zone.

Relativno fiksni troškovi se mogu predstaviti na slijedeći način:

Grafikon br.5: Relativno fiksni troškovi pri različitom obimu aktivnostiTroškovi

Troškovi Zone IV

Troškovi Zone III

Troškovizone II

0 Q1 Q2 Q3 Q4 Obim aktivnosti Q

U relativno fiksne troškove spadaju:

- troškove rada pripreme,- troškove materijala za održavanje,- zarade zaposlenih na održavanju i pomoćnim poslovima,- troškove tehničke kontrole,- troškovi rada završne faze proizvodnje.

U narednom primjeru ćemo, na osnovu zadatih parametara, dati grafički prikaz kretanja fiksnih i varijabilnih troškova, pri različitom obimu aktivnosti.

Tabela br.13: Primjer troškova prema stepenu zaposlenostiKoličina Fiksni trošak Varijabilni trošak Ukupni trošak

0 50   501 50 30 80

44

2 50 45 953 50 65 1154 50 110 1605 50 120 170

Svega 300 370 670

Grafik br.6: Prikaz troškova prema stepenu zaposlenosti

Uticaj fiksnih i varijabilnih troškova na formiranje dobiti, ćemo aplicirati na slijedećem primjeru:Pretpostavimo da:

- ukupni fiksni troškovi iznose 200000 KM,- varijabilni troškovi po jedinici proizvoda 100 KM,- prodajna cijena 350 KM- obim aktivnosti u komadima: 500, 800, 2000 i 4000.

Tabela br.14: Uticaj obima aktivnosti na visinu dobitiObim aktivnosti (u kom.) Troškovi po jedinici Prodajna Dobit/gubitak  Fiksni Varijabilni Ukupni cijena po jedinici

500 400 100 500 350 -150 800 250 100 350 350 02000 100 100 200 350 1504000 50 100 150 350 200

Iz tabele je vidljivo, da fiksni troškovi čine značajnu rezervu za formiranje dobiti. Pri ostalim konstantim parametrima, svako povećanje proizvodnje smanjuje stavku pojedinačnih fiksnih troškova i utiče na rast dobiti.

1.5. Troškovi prema uključivanju u vrijednost zaliha

45

Troškovi proizvoda obuhvataju troškove koji se, prema važećim propisima, uključuju u vrijednost zaliha proizvodnje, odnosno gotovih proizvoda. Ovi troškovi dobijaju tretman rashoda (troška prodatih proizvoda) u onom periodu kada se izvrši realizacija proizvoda. Tada se oni uključuju u bilans uspjeha i nadoknađuju iz prihoda ostvarenog prodajom.Troškovi perioda (razdoblja) se prema važećim propisima ne uračunavaju u vrijednost zaliha proizvodnje odnosno gotovih proizvoda, nego se u cjelosti smatraju rashodom perioda u kome su nastali. U ove troškove spadaju: opšti troškovi prodaje i distribucije, opšti troškovi uprave i sl. Navedeni troškovi predstavljaju indirektne troškove koji se, radi internih potreba poslovanja, na osnovu odluke menadžmenta mogu uključiti i u direktne troškove.

1.6. Troškovi prema načinu evidentiranja

Ako troškove posmatramo s aspekta evidentiranja, onda ih možemo podijeliti na ukupne i prosječne. Ukupni troškovi čine zbir svih troškova elemenata proizvodnje koji nastanu u proizvodnji određene količine proizvoda. Visina ukupnih troškova proizvodnje se direktno odražava na finansijski rezultat preduzeća. Manji ukupni troškovi pri istom obimu proizvodnje, odnosno pri istom iznosu ostvarenih prihoda, povećavaju finansijski rezultat i obrnuto.Prosječni troškovi po jedinici proizvoda se dobiju dijeljenjem ukupnih troškova sa brojem proizvedenih jedinica ili uslovnih, ekvivalentnih jedinica (u slučaju raznovrsne i disperzivne proizvodnje).

1.7. Troškovi prema obuhvatu u finansijskim izvještajima

Ukalkulisani troškovi su obračunati troškovi koji se odnose na određeno obračunsko razdoblje. Realizovani troškovi su stvarno nastali troškovi u preduzeću tokom obračunskog razdoblja. Naplaćeni troškovi su oni koji su naplaćeni kroz realizaciju učinaka na tržištu.Nedospjeli troškovi obuhvataju neto knjgovodstvenu vrijednost dugoročnih nematerijalnih i materijalnih sredstava, kao i vrijednost zaliha. Dospjeli troškovi su oni koji imaju tretman rashoda u obračunskom periodu.

1.8. Troškovi sa aspekta upravljanja

Sa aspekta upravljanja, troškove dijelimo na stvarne, planske i standardne.a) Stvarni troškovi

Stvarni troškovi se dobiju množenjem stvarnih utrošaka elemenata proizvodnje sa stvarnim cijenama tih utrošaka. Utvrđuju se na kraju obračunskog perioda, u iznosu u kome su stvarno nastali.

Slika br.15: Struktura troškova proizvodnje

46

Strukturu stvarnih troškova proizvodnje čine:1. troškovi proizvodnje- direktni materijal- direktni rad- opšti troškovi proizvodnje (varijabilni i fiksni)2. neproizvodni troškovi (troškovi perioda)- opšti troškovi prodaje (varijabilni i fiksni)- opšti troškovi uprave (administracije) - varijabilni i fiksni- troškovi istraživanja i razvoja3. Stvarni troškovi proizvodnje (1 + 2)

Slika br.16: Struktura neproizvodnih troškova

b) Standardni troškoviStvarni troškovi ne osiguravaju nadzor, niti su u funkciji predviđanja obračuna. Upravo zbog toga se javila potreba za uvođenjem standardnih troškova. Standardni troškovi služe kao mjerilo

47

Neproizvodni troškovi(troškovi perioda)

Prodajni troškovitroškovi distribucija,

troškovi provizija

troškovi promocije

Troškovi upraveplate radnika,

putni troškovi,

amortizacija u upravi

energija i sl.

Troškovi istraživanja i razvoja

za nadzor i tekuću kontrolu stvarnih troškova, što omogućava kontinuiranu kontrolu ekonomičnosti utrošaka.

c) Planski troškoviPlanski troškovi se planiraju za budući planski period. Predviđanje ovih troškova se vrši na osnovu očekivanih uslova proizvodnje u planskom periodu. Uvođenje planskih troškova nameće potrebu analize odstupanja za svaku pojedinu komponentu ostvarenih troškova i tekuće korekcije poslovanja. Stoga je značajno realno procijeniti očekivane troškove.

1.8.1. Utvrđivanje standardnih direktnih troškova

Standardni troškovi predstavljaju mjeru (normativ) koliko bi trebali iznositi stvarni troškovi. Ovi troškovi pružaju mogućnost kontrole i upravljanja stvarnim troškovima. Standardni troškovi se predviđaju kako bi se moglo napraviti poređenje između stvarnih i očekivanih veličina. Njihovo utvrđivanje se vrši na osnovu predhodne standardizacije faktora proizvodnje i njihovog vrednovanja odgovarajućim cijenama. Standardni troškovi se utvrđuju umnoškom standardnih utošaka i standardne cijene. Pouzdan su kriterij za ocjenu efikasnosti poslovanja društva, tako da imaju značajnu ulogu u procesu budžetiranja, kontrole i poslovnog odlučivanja.Sa stanovišta upravljačkog procesa potrebno je:

4. utvrditi objektivnu veličinu ovih troškova, 5. utvrditi odstupanje između standardnih i stvarnih troškova (veličinu, učestalost i trajanje

odstupanja),6. utvrditi uzroke odstupanja ,7. preduzeti mjere za smanjenje troškova.

Standardni troškovi se uvijek utvrđuju po jedinici učinka. Standardne troškove po jedinici učinka određuje:

1) količinski standardKoličinski standard označava standardnu količinu troškova po jedinici proizvoda. Iskazuje se u fizičkim veličinama inputa, kao što su: kilogram, litar, metar, sati rada i sl. Količinski standard govori o očekivanom obimu direktnog materijala i direktnih sati rada potrebnih u proizvodnji jedinice proizvoda.

2) cjenovni standardCjenovni standard (standardna cijena) upućuje na standardnu cijenu za jedinicu količinskog standarda. Izražava se u mjernim jedinicima, kao što su KM/kg, KM/l, KM/m, KM/h, i sl.To je očekivani iznos plaćanja za trošak svake jedinice direktnog materijala i svakog sata direktnog rada koji se u proizvodnom procesu ugrađuju u cijenu proizvoda.

Standardni trošak materijala za izradu = utrošak standardne količina direktnog materijala x standardna cijena materijala

Standardni trošak direktnog rada = standardni utrošak rada x standardna cijena rada

Ukupni standardni trošak svih inputa = standardni količina svakog inputa + standardna cijena svakog inputa.

Standardna cijena koštanja se sastoji iz:- standardnih direktnih troškova (troškova materijala izrade i plata izrade),

48

- standardnih opštih troškova koji se raspodjeljuju na nosioce po određenim ključevima.

Slika br.17: Odstupanje stvarnih od standardnih troškova

Odstupanja stvarnih od standardnih direktnih troškova može biti:- količinsko odstupanje direktnog materijala (razlika između standardnih i stvarnih količina

direktnog materijala),- cjenovno odstupanje direktnog materijala (razlika između standardnih cijena materijala i

stvarnih cijena po kojima se plaća taj direktni materijal,- količinsko odstupanje direktnog rada (razlika između standardnih količina direktnog rada

i stvarno izvršene količine direktnog rada),- cjenovno odstupanje direktnog rada (razlika između standardnih cijena direktnog rada i

stvarne cijene direktnog rada po satu izvršenog rada).

49

ODSTUPANJE OD TROŠKOVA MATERIJALA

ODSTUPANJE OD TROŠKOVA IZRADE

ODSTUPANJE OD OPŠTIH TROŠKOVA PROIZVODNJE

Primjeri utvrđivanja odstupanja od standardnih direktnih troškova

Pretpostavimo, da su zadate slijedeće veličine:

Tabela br.15: Standardni troškovi materijala za normirani kapacitet proizvodnje od 10000 kom

Vrsta troška Količina Cijena Vrijednost /komMaterijal za izradu 5 m/kom 0,10 KM/m 2,5Plate izrade 0,50 h/kom 5,00 KM/h 2,5Varijabilni opšti troškovi 0,50 h/kom 6,00 KM/h 3Fiksni opšti troškovi 0,50 h/kom 7,00 KM/h 3,5 U k u p n o :     11,5

Stvarni troškovi proizvodnje 15.000 kom iznose:- materijal za izradu 85.000 m x 0.15 KM/m = 12.750- plate izrade 8.000 h x 5.20 KM/h =41.600

Na osnovu zadatih parametara možemo sačiniti obračun odstupanja:

1) Obračun odstupanja za materijal za izradu:

a) cjenovno odstupanjeCjenovno odstupanje = stvarna količina materijala za izradu (standardna cijena materijala za izradu – stvarna cijena materijala za izradu)85000 (0.1-0.15) = - 4250 KM

b) količinsko odstupanjeKoličinsko odstupanje = standardna cijena x (standardna količina - stvarna količina)

0.10 (15000 x 5 m/kom – 85000 m) = 0.10 x 10000 = - 1000 KM Tabela br.16: Rekapitulacija odstupanja direktnog materijala Red.br. Opis Vrijednost

1 Stvarna kol.materijala izrade po stvarnoj cijeni 12750= (85000 m x 0,15)2 Stvarna kol.materijala izrade po standardnoj cijeni 8500= (85000m x 0,10)3 Standardna kol.materijala izrade po standardnoj cijeni 7500= (75000 m x 0,10)  Cjenovno odstupanje (2-1 ) -4250  Količinsko odstupanje (3-2) -1000  Ukupno odstupanje -5250

2. Obračun odstupanja za plate izrade

a) cjenovno odstupanje za plate izradeCjenovno odstupanje za plate izrade = stvarni broj sati rada x (standardna cijena po satu – stvarna cijena po satu)8000 sati x (5.00 Km/h -5.20 KM/h) = -1600 KM/h

50

b) količinsko odstupanje za plate izrade Količinsko odstupanje za plate izrade = standardna cijena po satu x (standardni broj sati- stvarni broj sati)5.00 KM/h x ( 7500-8000) = -2500 KM/h

Tabela br.17: Rekapitulacija odstupanja za plate izrade Red.br. Opis Vrijednost

1 Stvarna kol.rada po stvarnoj cijeni 41600= (8000 h x 5.20 KM/h)2 Stvarna kol.rada po standardnoj cijeni 40000= (8000m x 5.00 KM/h)3 Standardna kol.rada po standardnoj cijeni 37500= (15000 x0.5 h/kom x 5.00 KM/kom)  Cjenovno odstupanje (2-1 ) -1600  Količinsko odstupanje (3-2) -2500  Ukupno odstupanje -4100

1.8.2. Standardni opšti (zajednički) troškovi

Standardni opšti troškovi se javljaju u vidu fiksnih, varijabilnih i mješovitih troškova. Za razliku od standardnih direktnih troškova koji se planiraju po jedinici učinka, standardni opšti troškovi se planiraju za određene stepene korištenja kapciteta. Planovi opštih troškova za samo jedan stepen iskorištenja kapaciteta nazivaju se fiksni ili statički planovi. Ukoliko se planiranje vrši za različite stepene korištenja kapaciteta, onda su to fleksibilni ili dinamički planovi.Planovi se prave po slijedećim fazama:

- raščlanjivanje troškova na fiksne, varijabilne i mješovite,- određivanje stepena korištenja kapaciteta,- utvrđivanje najvjerovatnijeg obima proizvodnje koji se može realizovati u određenom

periodu,- sastavljanje fleksibilnog plana za ostvareni obim proizvodnje ili statičkog plana, ukoliko

se planiranje vrši unaprijed.Da bi se izračunali standardni varijabilni opšti troškovi potrebno je predhodno utvrditi njihovu cijenu u odnosu na izabrani kriterij ili ključ za raspodjelu (plate izrade, mašinski sati, sati rada izrade i sl.).

Standardni varijabilni opšti troškovi = standardni sati x standardna cijena varijabilnih opštih troškova

Standardni sati = stvarni obim proizvodnje x sati po komadu

Standardna cijena varijabilnih opštih troškova= stvarni varijabilni opšti troškovi izrade / stvarni sati izrade

Primjeri utvrđivanja odstupanja od standardnih opštih (zajedničkih) troškova

Za proizvodnju jednog proizvoda potrebno je 0.50 sati/komadu. Planirani sati izrade za jedan mjesec iznose 7500, a ostvareni 8000 sati.

51

Shodno navedenom, možemo utvrditi obim proizvodnje za taj mjesec, a on iznosi 15000 komada (7500/0.50).Stvarno proizvedena količina iznosi 6000 komada, a stvarni varijabilni opšti troškovi izrade iznose 5300 KM.Na osnovu datih veličina, utvrđuju se:

a) obračunati standardni sati = 6000 kom x 0.50 h/kom = 3000 sati,b) stvarna cijena varijabilnih opštih troškova = 5300 KM/8000 sati = 0.6625 KM/sat,c) ukupni standardni varijabilni opšti troškovi = 3000 x 0.67 KM/sat = 2010.00 KM.

1. Odstupanja za varijabilne opšte troškove možemo izračunati na slijedeći način:

a) cjenovno odstupanje (odstupanje u potrošnji)

Ovo odstupanje se javlja usljed cjenovnih promjena. Računa se pomoću narednog obrasca:

Cjenovno odstupanje = stvarni broj sati rada x ( standardna cijena sata – stvarna cijena sata).

8000 h x (0.67KM/h - 0.6625 KM/h) = 60 KM (pozitivno odstupanje)

Standardna cijena varijabilnih opštih troškova = procjenjeni varijabilni opšti troškovi /sati rada izrade

b) količinsko odstupanje (odstupanje u efikasnosti)

Količinsko odstupanje nastaje usljed efikasnijeg korištenja sati izrade, tako da se često naziva i odstupanje u efektivnosti. Ovo odstupanje predstavlja iznos varijabilnih opštih troškova koji je ušteđen ili upropašten prilikom izrade.

Količinsko odstupanje = standardna cijena sata (standardni obračunati sati- stvarni sati rada)0.67 KM/h ( 15000 x 0.50 - 8000) = - 335 KM

Tabela br.18: Rekapitulacija odstupanja za opšte varijabilne troškove Red.br. Opis Vrijednost

1 Stvarni sati rada po stvarnoj cijeni 5300= (8000 m x 0,6625)2 Stvarni sati rada po standardnoj cijeni 5360= (8000m x 0,67)3 Standardni sati po standardnoj cijeni 5025= (7500 m x 0,67)  Cjenovno odstupanje (2-1 ) 60  Količinsko odstupanje (3-2) -335  Ukupno odstupanje -275

Za efikasno odlučivanje, ukupno odstupanje stvarnih od standardnih opštih varijabilnih troškova se mora dalje raščlaniti po pojedinačnim troškovima.

52

Tabela br.19: Analiza opštih varijabilnih troškovaStvarni sati rada   8000   Stvarna količina   6000

Standardni sati rada 7500   Planirana količina 9000       

Opšti varij.trošak Stvarna cij. Stand.cij. Stvarni sati stvarni sati Stand.sati po Cjen. Količ.  po satu po satu po stvar.cij. po stand.cij. stand.cijeni odstup. odstup.

1 2 3 4 5 6 7 (5-4) 8 (6-5)

energija 0,12 0,1 960 800 750 -160 -50

plate režije 0,3 0,35 2400 2800 2625 400 -175

pomoćni materijal 0,15 0,09 1200 720 675 -480 -45

popravke i održav. 0,0925 0,13 740 1040 975 300 -65

Ukupno: 0,6625 0,67 5300 5360 5025 +60 -335

2. Odstupanja za fiksne opšte troškove možemo izračunati na slijedeći način:

Standardna cijena fiksnih opštih troškova se računa dijeljem procjenjenih fiksnih opštih troškova sa satima rada izrade, tj.:

Standardna cijena fiksnih opštih troškova = procijenjeni fiksni opšti troškovi / sati rada izrade

Standardna cijena fiksnih općih troškova = 52500/7500 =7 KM/h- Ukupno odstupanje = 52500-8000 x 7.2 = 5100- Cjenovno odstupanje = planirani fiksni opšti troškovi – stvarni fiksni opšti troškovi

= 8000 (7.00 - 7.20) = -1600- Količinsko odstupanje = obračunati fiksni opšti troškovi – planirani fiksni opšti troškovi

= 7.00 (15000 x 0.50 -8000) = -3500

Za potrebe menadžmenta, na kraju godine, potrebno je sačiniti interni bilans uspjeha u kome će biti prikazana odstupanja odvojeno od troškova.

Tabela br.20: Interni bilans uspjeha sa prikazom odstupanja i troškovaVrijednost realizacije  Standardni troškovi prodaje  Standardna bruto dobit  Odstupanje od standardnih troškova  Cjenovno odstupanje u materijalu  Količinsko odstupanje u materijalu  Cjenovno odstupanje u radu  Količinsko odstupanje u radu  Cjenovno odstupanje varijabilnih opštih troškova  Količinsko odstupanje varijabilnih opštih troškova  Cjenovno odstupanje varijabilnih fiksnih troškova  Količinsko odstupanje varijabilnih fiksnih troškova  Ukupno odstupanje od standardnih troškova  Stvarna bruto dobit  

53

Administrativni i opšti troškovi  Poslovna dobit  

1.9. Troškovi prema uticaju na donošenje odluke

Oportunitetni troškovi nastaju usljed propuštenog ulaganja sredstava u drugu alternativu. Oni predstvaljaju iznos izgubljenog novca zbog toga, što resursi preduzeća nisu korišteni na najbolji mogući način. Oportunitetni troškovi obuhvataju:

- izgubljeni prihod,- izgubljeni profit,- ušteđeni trošak

Diferencijalni troškovi su troškova koji su za različite poslovne inicijative različiti.Kontrolabilni troškovi daju mogućnost direktne kontrole, odnosno upravljanja, dok kod nekontrolabilnih troškova takva mogućnost ne postoji.

1.9.1. Marginalni troškovi

Marginalni (diferencijalni) troškovi predstavljaju dodatne troškove za novoproizvedenu količinu proizvoda uz dati stepen kapaciteta. Dijeljenjem ukupnih marginalnih troškova sa brojem jedinica dodatnog stepena proizvodnje dobijemo iznos prosječnih marginalnih ili graničnih troškova.Granični troškovi = marginalni troškovi / količina dodatne proizvodnjeGranični trošak =∆ ukupni troškovi / ∆ količina proizvodnje

Dodatni obim proizvodnje predstavlja razliku između obima proizvodnje pri višem stepenu korištenja kapaciteta (Q2) i obima proizvodnje koja je ostvarene predhodnim korištenjem kapaciteta (Q1). Ukoliko obim proizvodnje raste u zoni degresije, onda su granični troškovi niži od prosječnih troškova po jedinici novog ili postojećeg proizvoda. Shotno tome, cijena koštanja dodatnog obima proizvodnje je niža od cijene koštanja proizvoda prije povećanja kapaciteta. Granični i prosječni troškovi se izjednačuju u zoni optimalnosti, tj. na nivou optimalnog korištenja kapaciteta. Za razliku od zone degresije, u zoni progresije dolazi do rasta graničnih i prosječnih troškova. Zbog prenaprezanja kapaciteta, rast ovih troškova počinje već od tačke optimalnosti. Proizvodnja više nije isplativa, niti je opstanak preduzeća ekonomski opravdan.

Tabela br.21: Granični troškovi pri različitom stepenu korištenja kapacitetaProizvodnja Ukupni troškovi Granični troškovi

0 50 301 80 352 115 103 125 304 155 605 215

Kretanje graničnih i ukupnih troškova možemo grafički predstaviti (grafikon br.4. i 5.)

54

Grafikon br.7: Granični (marginalni) troškovi

Grafikon br.8: Ukupni troškovi

2. Savremeni pristup upravljanja troškovima

Globalni procesi nameću potrebu uvođenja novog pristupa upravljanja troškovima. Računovodstvo, kao funkcija, mora osigurati informacionu osnovu za upravljanje troškovima kako bi se osigurao održiv razvoj i poboljšao kvalitet poslovanja. Da bi se osigurala takva informaciona osnova potrebno je uvesti odgovarajući obračunski sistem, imajući u vidu da se “pojmu troškovi pristupa na mnogo različitih načina”21

Izabrani sistem obračuna mora biti usklađen sa zahtjevima globalizacijskog procesa, uz uvažavanje ciljeva poslovanja. Izvještaji moraju biti oblikovani tako, da prezentuju interne i eksterne rezultate, s posebnim naglaskom na odgovornost svakog hijerarhijskog nivoa menadžemnta. Od odgovorne osobe u računovodstvu se zahtijeva posjedovanje odgovarajućeg teorijskog znanja o računovodstvu, veliko praktično iskustvo, timsko djelovanje na ustrojavanju internog obračuna, te sposobnost prepoznavanja stvarnih informacijskih zahtjeva menadžmenta i potreba za poslovnim odlučivanjem. Kvalitet računovodstvenih informacija se verifikuje ocjenom uticaja pojedine poslovne odluke na poslovni rezultat. U savremenim uslovima to podrazumijeva i mogućnost ocjene odgovornosti menadžmenta za kontinuuirano poboljšanje poslovanja. Obzirom da je svaki poslovni sistem uključen u globalizacijski proces, onda se od menažmenta zahtijeva, pored ostvarenja vlastitih ciljeva, ispunjavanje i ciljeva okruženja. U takvim uslovima mora biti osigurana uporedivost vlastitih rezultata sa okruženjem, odnosno interna metodološka osnovica mora biti i eksterno prihvaćena. Znači, savremeni pristup

21 Garrison, RH, Noreen, E.W. :Managerial Accounting, 8th, Edition, IRWIN, Chicago, 1997, str.44.

55

upravljanja troškovima polazi od vrijednosti internog obračuna koji ima povratnu spregu, zavisnosti outputa od inputa i kvaliteta instrumentarija koji se koristi.Računovodstveni informacioni sistem se mora prilagoditi zahtjevima menadžmenta i okruženja. U proteklom periodu naglasak je bio na donošenju tekućih poslovnih odluka, što je uticalo na razvoj sistema budžetiranja i izvještavanja po segmentima temeljenog na MRS-u 14. U savremenim uslovima, računovodstvo se usmjerava na osiguranje informacija potrebnih za donošenje strateških poslovnih odluka. U tu svrhu je potrebno osigurati poptpuno novi instrumentarij i novi pristup pripremi upravljačkih informacija o troškovima. Interno finansijsko izvještavanje je namjenjeno prvenstveno menadžerima preduzeća. Pored finansijskih izvještaja opšte namjene, pripremljenih u skladu sa zahtjevima eksternih korisnika i menadžera, koriste se i drugi računovodstveni izvještaji iz oblasti upravljačkog računovodstva. To su , prije svega, izvještaji po segmentima u skladu sa MRS – 1422 i različiti oblici internog bilansa uspjeha, kalkulacije cijena koštanja, specifikacije, rekapitulacije, lager liste i sl.

Slika br.18: Međusobna uslovljenost računovodstvenih informacija

Izabrani sistem i metoda obračuna utiče na kvalitet obračuna, dok kvalitet kadrova, stepen informatizacije i korišteni računovodstveni instrumentarij definišu pouzdanost izvještaja. Prilikom organizovanja internog obračuna se mora viditi računa o tokovima robe, novca i informacija, specifičnim za pojedine djelatnosti. Uloga menadžera za računovodstvo je da razradi kontni plan koji, unutar osnovnih grupa troškova, uključuje specifičnosti internih radnih procesa značajnih za dalje raščlanjivanje i obuhvatanje troškova po mjestima, nosiocima, aktivnostima i sl. Izabrani sistem obračuna mora osigurati informacionu osnovu potrebnu za definisanje budućih stanja, koja se mogu dinamički mjeriti. Elementi internog obračuna se definišu računovodstvenim politikama. Da bi se utvrdila adekvatna osnovica, potrebno je poznavati specifičnosti pojedinih radnih procesa.

22 Više o tome: Malinić, S., MRS-14 Izveštavanje po segmentima, u knjizi Primena međunarodnih računovodstvenih standarda, Savez RR Srbije, Beograd, 2002., str. 14-25.

56

Finansijsko računovodstvo

Menadžersko računovodstvo

Računovodstvo troškova(uticaj sistema i metoda obračuna na rezultat)

Sistemplaniranja

Sistem izvještavanja(eksterni + interni)

Dokumentaciona osnova

Sistem budžetiranja

Standardi Sistem interne kontrole i revizije

U okviru upravljačkog računovodstvenog informacionog sistema, posebno mjesto ima priprema upravljačkih informacija o troškovima. Shodno tome, danas je u svjetskoj praksi razvijeno radno mjesto pod nazivom "cost accountant."23 Od ovog računovođe se traži poznavanje mogućnosti računovodstvenog obuhvatanja troškova u internom obračunu, kao i praktična znanja o sepcifičnostima pojedine djelatnosti. Za potrebe internog obračuna troškovi se moraju posmatrati u odnosu na određene prihode, kako bi se lakše povezali sa učincima i njihovom valorizacijom na tržištu. Svaki zaposleni bi, prema tom načelu, bio uključen i motivisan za ostavrenje kako pojedinačnih ciljeva tako i globalnog cilja preduzeća kao cjeline. Obuhvatanje troškova, u cilju stvaranja informacione osnove, zahtijeva uvažavanje načela ekonomičnosti, tj. da ulaganja u pripremu informacija ne budu veća od koristi koju one donose. Informaciona osnova mora osigurati:

- vrednovanje troškova (kao inputa),- izbor metode vrednovanja zaliha,- izbor načina razvrstavanja i praćenja troškova,- dinamiku ispunjenja informacionih zahtjeva korisnika.

Da bi se preduzele mjere za snižavanje i racionalizaciju troškova potrebno je utvrditi gdje su nastali određeni troškovi ( mjesta troška, segment, centri odgovornosti, proizvodne linije, prodajna mjesta, i sl.) i zbog čega su nastali (stvaranja učinaka, podizanje kvaliteta, ostvarenja kapitalnih ciljeva i sl.). To su ujedno i osnovne pretpostavke za upravljanje troškovima. Poređenjem utvrđenih troškova po jedinici i njihovih prodajnih cijena, ocjenjuje se politika cijena, optimalizacija asortimana ponude, prodor na nova tržišta i sl.

2.1. Target costing troškovi – ciljni

U uslovima izražene konkurencije sve više dolazi do izražaja potreba reduciranja troškova. Reduciranje troškova je moguće realizovati adekvatnom politikom upravljanja i kontrole troškova. Pitanja koja se, pri tome, nameću su:

- koji troškovi se mogu smanjiti?- koje su prednosti smanjenja?- ko je odgovoran za određene troškove?- na koji način se provode mjere smanjenja?- da li se troškovi mogu procijeniti?- da li troškovi izmiču kontroli?- kako uspostaviti kontrolu trošenja?, i sl.

Na sva ova pitanja, odgovor se najčešće traži kada se poslovanje preduzeća pogorša ili je već dospjelo u kritičnu poziciju. Pojedini menadžeri nerado traže odgovor na ova pitanja, odnosno nemaju interes da uvedu efikasan menadžment troškova. Razloge za takvu nebrigu treba tražiti u:

- pretjeranoj pouzdanost u vlastite sposobnosti,- neadekvatnoj organizacija (upravljanje na osnovu iskustva),- potcjenjivanju administrativnih poslova,- nepouzdanim pozicijama troškova (posebno opštih troškova).

Menadžment troškova pretpostavlja:- ispravno definisanje troškova,- stavljanje u odnos troškova sa odgovarajućim prihodima,- identifikovanje uzroka pretjeranog rasta troškova i preduzimanje mjera za nihovo

otklanjanje,

23 Schmidgall,R.S.: HospitalityIndustry Managerial Accounting, Educational Institute, American Hotel & Motel Association, 4th Edition, Lansing, Michigan, 1997. str.16.

57

- vođenje računa da se ne naruši kvalitet poslovanja (prilikom pretjeranog reduciranja troškova).

U ovakvim analizama se uvijek postavlja pitanje, koji su troškovi opravdani s tržišnog aspekta. Jedan od odgovora je obračun ciljnih troškova (tzv.target costing)24. Ciljni troškovi se izvode iz tržišnih pokazatelja, odnosno polazi se od cijene koju tržište prihvata, te se na osnovu nje određuju maksimalno mogući troškovi. Obračun ciljnih troškova od tržišne cijene (koja se može postići na tržištu ili procjenjene prodajne cijene) i projektovanog profita vrši se unazad, sve do pojedinih komponenti troškova. Primjenom ciljno orijentisanog modela obračuna, dolazi se do podatka koliko neki proizvod smije koštati, a ne koliko treba koštati. Obračun ciljnih troškova se može koristiti u slijedećim slučajevima:

- razvoju novih i usavršavanju postojećih proizvoda i usluga,- kontinuiranom poboljšanju kroz reduciranje troškova,- planiranju proizvoda i usluga i sl.

Model ciljnih troškova daje slijdeće prednosti: - na osnovu stvarnih troškova moguće je preciznije utvrditi ciljne troškove za buduće

proizvode,- za buduće proizvode se mogu odrediti donji limiti cijena, tako što se ne uobziruju

kalkulisana dobit i kalkulisani fiksni troškovi,- na osnovu ciljnih troškova definišu se planske vrijednosti,- podstiču motivaciju zaposlenih, a posebno ukoliko imaju učešće u raspodjeli dobiti za

ostvarivanje ciljeva vezanih za proizvod.

2.2. Analiza praga ekonomičnosti

Preduzeća, koja su kapitalno intenzivna odnosno raspolažu sa velikim stalnim sredstvima ili zapošljavaju veliki broj radnika, imaju veliki udio fiksnih troškova u ukupnoj strukturi troškova (npr. preduzeća hotelskog tipa). Njihove mogućnosti za manipulaciju sa varijabilnim troškovima su dosta ograničene zbog njihove male zastupljenosti. Znači, da bi takvo preduzeće bilo konkurentno (i ekonomski održivo) potrebno je da reducira, u što većoj mjeri, fiksne troškove. Suprotna dešavanja su kod preduzeća sa malim udjelom stalnih sredstava u ukupnoj aktivi, a većom zastupljenošću obrtnih sredstava (npr.trgovinska preduzeća), koja osnov konkurentnosti trebaju tražiti u smanjenju varijabilnih troškova.Da bi se izračunao stepen pokrivenosti fiksnih i varijabilnih troškova sa pojedinim pozicijama prihoda potrebno je izračunati maržu pokrića. Marža pokrića je iznos koji preostane, kada se od prihoda ostvarenih prodajom jedne vrste proizvoda / usluga oduzmu varijabilni troškovi. Ona služi za pokriće fiksnih troškova i dobiti u periodu kada je učinak prodat.

Marža pokrića = prihod – varijabilni troškovi

Centralno mjesto ove analize čini prag rentabilnosti ili nulta tačka (Breack-Even-point), koja označava obim prodaje pri kojem se marža pokrića izjednačava sa fiksnim troškovima.Prag rentabilnosti je najčešće korištena kvantitativna metoda od strane menadžera prilikom odlučivanja. Osnovna svrha ove metode je da izračuna količinu proizvoda koju je potrebno 24 Belak V.:Bilanca postignuća (Balanced Score Card) u planiranju i praćenju rezultata poslovanja,u zborniku Poduzetništvo, financije i računovodstvo – Hrvatska kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, Hrvatski računovođa, Zagreb, Rovinj, 2002, str. 169.

58

prodati da bi se podmirili troškovi. Za potrebe ove metode, važna je podjela troškova na fiksne troškove (koji su konstantni za različite obime proizvodnje) i varijabilne troškove (koji se mijenjaju s promjenom obima proizvodnje). Zbir fiksnih i varijabilnih troškova čine ukupne troškove.Na slijedećem grafikonu predstavaljena je tačka pokrića, koja se nalazi na presjeku linije ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Tačka pokrića označava onaj obim proizvodnje pri kojem preduzeće još uvijek ne ostvaruje nikakvu dobit, ali su mu prihodi dovoljni za pokrivanje svih troškova koji su nastali u procesu stvaranja učinaka. Zona iznad tačke pokrića, tj.tačke iznad koje su ukupni prihodi veći od ukupnih troškova naziva se zona dobitka. Zona gubitka se nalazi ispod tačke pokrića, pri čemu su ukupni troškovi proizvodnje veći od ukupnih prihoda.Zona sigurnosti je područje između stvarnog obima aktivnosti i aktivnosti u pragu rentabilnosti (tački pokrića). Veća aktivnost od one u tački pokrića znači da je preduzeće sigurnije, jer se više udaljava od područja gubitka.

Grafikon br.9: Prag rentabilnosti

Računanje praga rentabilnosti je značajno za menadžere koji donose odluke o proizvodnji, prihvatanju ili odbacivanju postojećih ili novih proizvoda. U procjenjivanju projekata, analiza praga rentabilnosti treba da pokaže održivost projekta, odnosno ona treba da pruži odgovore na slijedeća pitanja:

- Koja je minimalna cijena proizvoda potrebna da bi se on održao na različitim nivoima proizvodnje?

- Na kom nivou proizdovnje se pokrivaju ukupni troškovi?- Šta će se desiti ukoliko se mijenjaju troškovi ili cijene?- Koji je optimistički i pesimistički scenario projekta?

59

100

800

400

Profit

Gubitak

Prag rentab.

Ukupan prihod

Ukupni troš.

Fiksni troškovi

Troškovi

Prihodi

Učinak, prodaja

100

200

Marža sigurnosti

Formula za računanje tačke pokrića glasi:

Q= FC/ (p-v),

pri čemu su:FC - ukupni fiksni troškovi, p - prodajna cijena proizvoda, v - prosječni varijabilni troškovi.

Tačka pokrića se može izračunati i na nivou prosječnih troškova, pri čemu se prosječni troškovi računaju dijeljenjem određene vrste troška sa ukupnom količinom proizvedenih jedinica.Prilikom određivanja tačke pokrića, najčešće se računaju i slijedeće veličine:

Tabela br.22: Veličine koje se računaju prilikom određivanja tačke pokrićaNaziv veličina FormulaDoprinos pokrića (DP) DP = UP- VTStopa doprinosa pokrića (Sdp) Sdp = dp/pc , Sdp = (FT + D) /UPProdajna cijena pc = vt / (1-Sdp)Očekivana dobit D = UP - (FT+ VT)Stopa sigurnosti S = D/DP , S = (UP-TP) /UPUkupan prihod UP = (FT +D)/ sdp, UP = UT + DFiksni trošak FT = UP - (VT+D)Varijabilni trošak VT = UP- (FT+D) , VT = UP (1 - Sdp)

Primjer:Kompanija A proizvodi opeku. Prodajna cijena opeke je 2 KM. Prosječni varijabilni troškovi proizvodnje jedne opeke iznosi 1 KM, a ukupni fiksni troškovi na godišnjem nivou iznose 100000 KM. Pretpostavka je da su fiksni troškovi proporcionalno raspoređeni tokom cijele godine.Na osnovu zadatnih parametara potrebno je odrediti:

a. Mjesečni prihod za prodaju od 2000 kom. opeka,

Mjesečni prihod ćemo dobiti množenjem proizvodnje od 2000 kom sa pojedinačnom cijenom jednog komada opeke (2000 kom x 2 KM ), a on iznosi 4000 KM.

b. Potrebnu mjesečnu proizvodnju da bi se pokrili ukupni troškovi proizvodnje,Potrebnu mjesečnu proizvodnju ćemo dobiti uvrštavanjem zadatih elemenata u formula za računanje tačke pokrića, odnosno Q= (100000/12) x (2-1) = 8333.33 kom.

c. Poslovni rezultat u slučaju da se smanji obim prodaje na 1000 KM,

Poslovni rezultat dobijemo oduzimanjem ukupnih troškova (varijabilnih i fiksnih) proizvodnje od ukupnog prihoda.

D=UP–FT-VT = (1000 kom x 2 KM)–(100000/12) – (1000 kom x 1 KM)=8333 KM.

60

Prema tome, u slučaju da se smanji obim proizvodnje na 1000 kom., preduzeće bi ostvarilo gubitak od 8333 KM.

d. Odrediti tačku pokrića za mjesečni obim prodaje od 1500 komada, ukoliko se fiksni troškovi povećaju na 150000 KM.

Ukoliko se mjesečni obim proizvodnje smanji na 1500 komada opeka, a fiksni troškovi povećaju na 150000KM, onda bi tačka pokrića bi bila pri postignutoj cijeni od 1.12 KM/opeki (1500=(150000/12) x (p-1) , p= 1.12 KM).

2.3. Stablo odlučivanja

Vrlo korisna kvantitativna metoda koja se koristi u procesu donošenja optimalnih odluka je stablo odlučivanja. Stablo odlučivanja daje pregled mogućih rješenja u različitim fazama odlučivanja. Stablo se sastoji od niza povezanih grana i čvorova (čvornih stanja). Grane predstavljaju moguće alternative pri rješavanju nekog problema, odnosno donošenja odluke. Čvorna stanja govore o posljedicama koje se javljaju kod pojedinih alternative. Svkom čvornom stanju se pridružuje odgovarajuća vjerovatnoća, pri čemu suma svih vjerovatnoća mora biti jednaka jedan (100%). Problem se rješava uvođenjem dodatnih pretpostavki i analizom njihovog uticaja na optimalnu odluku. Analiza se provodi kroz slijedeće korake:

- definisanje problema: navođenje mogućih alternativa i stanja,- analiza neizvjesnosti: dodjela vjerovatnoće svim stanjima,- analiza preferencija (korisnosti): dodjela preferencija za rizične posljedice,- izbor optimalne odluke (prema kriteriju očekivane korisnosti),- prikupljanje novih informacija radi reduciranja rizika.

Slika br.19: Stablo odlučivanja

Uspješan Testiranje Istraživanje

Neuspješan

Ova metoda je pogodna kod donošenja niza sekvencijalnih odluka, odnosno kada se odluke donose lančano, pri čemu svaka odluka utiče na narednu fazu odlučivanja. Prednost ove metode je u tome što nudi odgovarajuću preglednost, kao i u sve alternative i posljedice koje iz njih proizilaze. Njena primjena je izražena kod donošenja strateških odluka, jer se projekat strateške odluke može napustiti u ranijoj fazi, tj. čim se osjeti da je odluka pogrešna.

61

Odlučivanje

Rezultatat

Odbacivanje

Odbacivanje

Odbacivanje

RezultatatOdlučivanje

Odlučivanje

Slika br.20: Primjer stabla odlučivanja vjerovatnoća

30%

50%

20%

25%

40%

35%

Pri čemu je:- - čvorno stanje (čvor odlučivanja)- - čvor grananja

2.4. Benchmarking

Bruto poslovni rezultat se izračunava oduzimanjem ukupnog iznosa troškova od ukupnog prihoda poslovanja. Ovaj poslovni rezultat je pokazatelj efektivnosti upravljanja preduzećem i efektivnosti toka poslovanja. Promjene bilo koje pozicije prihoda ili rashoda utiču na konačan rezultat poslovanja. Ukoliko se, naprimjer, povećaju troškovi energije za 5%, rezultat poslovanja će se smanjiti za isti procenat. Omjer između troškova poslovanja i prihoda je važan za optimiziranje poslovanja. Da bi utvrdili, da li se troškovi kreću u poželjnim okvirima, potrebno je učiti od vodećih (najboljih) kompanija u branši (benchmarking). Vlastito preduzeće se može pozicionirati i vrednovati u poređenju sa ukupnom branšom ili određenim segmentom branše. Benchmarking omogućava učenje od najboljih tj. od preduzeća koji iskazuju najbolje vrijednosti u oblasti prihoda i rashoda. Ukoliko se troškovi vlastitog preduzeća nalaze ispod vrijednosti koji se porede, onda je potrebno preduzeti određene akcije.Mehanizam menadžmenta troškova postoji u preduzeću, ukoliko:

62

Projekat se ostvaruje po planu, dobit 100000 KM u 5 godina.

Projekat se sporije realizuje, dobit 50000 KM u pet godina.

Neuspjeh projekta, gubitak 50000 KM godišnje.

Ulaganje u tehnološku liniju A

Ulaganje u tehnološku liniju BA

Projekat se ostvaruje po planu, dobit 200000 KM u 5 godina.

Projekat se sporije realizuje, dobit 100000 KM u pet godina.

Neuspjeh projekta, gubitak 50000 KM godišnje.

- se redovno (jednom godišnje) poredi struktura prihoda i troškova preduzeća s objavljenim vrijednostima u branši, za preduzeća slične veličine,

- se mogu utvrditi razlozi odstupanja vrijednosti vlastitog preduzeća u odnosu na vrijednosti branše,

- postoje mogućnosti za minimiziranje ili otklanjanje uzroka odstupanja.Poređenje vrijednosti vlastitog preduzeća sa prosječnim vrijednostima u branši može se vršiti po strukturi prihoda i troškova i po ekonomskim pokazateljima. U okviru ovih poređenja moguće su i detaljnije podjele.

Tabela br.23: Poređenje strukture prihoda i troškova sa preduzećima iz branšeStruktura prihoda i troškova  Vrijednosti sličnog

preduzeća iz branše Vlastite vrijednosti

      Prihodi od prodaje vlastitih proizvoda    + prihodi od proizvoda A    + prihodi od proizvoda B

+ ostali poslovni prihodi    = Ukupni poslovni prihodi 100% 100%- troškovi materijala    - troškovi rada    -troškovi sredstava za rad

- troškovi energije    - administrativni troškovi    = Poslovni rezultat    

Ekonomski pokazatelji   Vrijednosti sličnog preduzeća iz branše

 Vlastite vrijednosti

Prihod osnovne djelatnosti    Godišnji obim prometa proizvoda    Prosječni obrt zaliha    Dani vezivanja    Koeficijent likvidnosti i solventnosti    Koeficijent profitabilnosti    Koeficijent zaduženosti    Rast dividendi    

Na primjerima iz prakse ćemo prikazati računanje i vrednovanje određene pozicija troškova putem benchmarkinga.Primjer 1: Preduzeće ostvaruje godišnji promet u iznosu od 100.000 KM. Troškovi marketinga iznose 8.000,- KM , odnosno 8% od prometa. Uobičajeno troškovi marketinga iznose 3–5% od prometa. Uobzirujući ostale troškove preduzeća, potrebno je ispitati mogućnost smanjenja ovih troškova troškova ili obrazložiti zašto su troškovi tako visoki.

63

Primjer 2:Preduzeće ostvaruje godišnji promet od 2.000.000,- KM, pri čemu troškovi zarada zaposlenih iznose ukupno 900.000,- KM, odnosno 45% prometa. Time se preduzeće nalazi iznad prosjeka vrijednosti branše (30–35% prometa). U ovom slučaju treba analizirati, radi li se o “iznimnoj godini”, odnosno da li postoje posebni razlozi koji su doveli do ovolike zastupljenosti troškova u ukupnim prihodima (npr.enormno smanjenje prodaje). Osim toga, potrebno je ispitati mogućnosti uštede troškova zarada zaposlenih, odnosno kako se fiksni troškovi zaposlenih mogu pretvoriti u varijabilne troškove zaposlenih (zapošljavanje radnika po ugovoru, outsourcing) i na taj način lakše reagovati na sezonske oscilacije u prodaji.Poređenjem vrijednosti vlastitog preduzeća sa sličnim preduzećem iz branše dobijamo pregled područja u kojima treba preduzeti mjere na smanjenju troškova. Mjere ne smiju biti jednokratne, nego kontinuirane i dugoročne za preduzeće.

2.5. Donošenje poslovnih odluka na bazi analize koristi i troškova (cost-benefit analiza)

Analiza koristi i troškova je metoda koja omogućava donošenje odluke o izboru najoptimalnijeg projekta sa stanovišta korištenja resursa i ukupnog doprinosa. Prilikom ocjene nekog ulaganja uvijek se moraju procjeniti efekti koje ono donosi. Ocjena efekata se vrši analiziranjem društvene koristi, koristi za preduzeće i troškova koje projekat izisuje u realizaciji. Metoda analize koristi i troškova je pogodna za analizu projekata koji donose višestruke koristi za veći broj korisnika. Kod troškova se razmatraju i izgubljene koristi, a kod koristi i smanjenja troškova. Za mjerenje efekata projekta analiza koristi i troškova koristi obračunske cijene koje se razlikuju od tržišnih cijena. Obračunske cijene uobziruju nepravilnosti tržišnih cijena nastale zbog nesavršenosti tržišta, postojanja monopola, ekonomske politike zemlje i sl. Formirane obračunske cijene bi trebale omogućiti što racionalnije korištenje raspoloživih resursa. Analiza korsiti i troškova se provodi kroz slijedeće faze:

- Definisanje projekta koji je predmet analize,- Definisanje rokova analize,- Utvrđivanje svih koristi i troškova za projekte,- Izračunavanje koristi i troškova u novčanim iznosima.

2.5.1. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o problemu proizvoditi ili kupovati

Problem proizvoditi ili kupovati (gotov proizvod, poluproizvod ili materijal) je prisutan u slučajevima kada preduzeće - raspolaže slobodnim kapacitetima (i ima izražen problem njihovog zapošljavanja),- nema slobodnih kapaciteta, tako da je izražen problem oslobađanja potrebnih kapaciteta (pri

čemu se mora voditi računa o oportunitetnim troškovima) ili izgradnje dodatnih kapaciteta (kada je za ulaganje kapitala potrebno donijeti investicionu odluku).

Bez obzira na uzrok problema, njegovo rješavanje mora biti u funkciji optimalnog korištenja resursa (proizvodnih i finansijskih). U slučaju kada postoji neznatna prednost u korist proizvodnje, opredjeljenje može biti kupovina jer su troškovi nabavke pouzdaniji nego

64

procjenjeni troškovi projektovane proizvodnje. Ovo je posebno izraženo kada se za kompletiranje proizvoda koristi više indusatrijskih grana. Proizvodnja u vlastitoj režiji ima određene prednosti kao što su: uspostavljanje direktne kontole nad kvalitetom, dizajnom, zaštiti tehnološkog procesa, sinhnonizaciji isporuke poluproizvoda, poreske olakšice, slab kvalitet ponude i sl. Prednost kupovine je u tome što se može lakše premostiti nedostatak kapitala, prenošenje rizika na dobavljače, dobijanje specijalnih usluga i dr.

Kada su u pitanju uslužna preduzeća onda se potencira da se usluge, koje nisu direktno vezane za klijenta, povjeravaju specijalizovanim firmama (outsourcing). Mogućnost uštede troškova, s jedne strane, može biti ugrožena lošijim kvalitetom. Pouzdanost i lojalnost eksterne firme mora biti potvrđena postavljanjem odgovarajućih standarda kvaliteta. Ušteda radnog vremena i smanjenje troškova proizvodnje smanjuju donju granicu za cjenovnu diferencijaciju. U strateškim odlukama o kupovini važan je pravilan izbor dobavljača, ugovaranje modela isporuke i plaćanja, planirane količine, i dr. Operativne odluke se odnose na pojedinačne nabavke, kontrolu ulaza, prigovor na kvalitet robe i sl. Operativne odluke ne smiju imati primat nad strateškim, jer mogu dovesti do povećanja troškova. To je čest slučaj u srednjim i velikim preduzećima, kada se kupovina izvrši od manje povoljnog dobavljača i tada se ne iskoriste popusti na ugovorene količine. U manjim preduzećima je izražen problem neorganizovanog prijema robe, što uzrokuje:

- nedostatak prostora za skladištenje- dopremu robe u vrijeme velike frekvencije kupaca, tako da se ne može izvršiti kvalitetan

prijem.Pri opredjeljenju za opciju kupovine potrebno je:

- Nabavku vršiti od dobavljača na veliko,- Zaključivati okvirne ugovore,- Osigurati najpovoljniju cijenu, ali ne na štetu kvaliteta.      

I manja preduzeća mogu postići povoljnije cijene u kupovini, ukoliko se pridruže nekom preduzeću u cilju postizanja dovoljnog prihoda za zaključivanje okvirnih ugovora.Dileme, vezane za orijentaciju “kupiti”, se moraju otkloniti odgovorima na kontrolna pitanja. U tabeli br. dat je model kontrolnih pitanja, koja se najčešće postavljaju u takvim situacijama.  

Tabela br.24: Kontrolna pitanja za opredjeljenje za opciju kupovineKontrolna pitanja Da Ne Primjedbe

Da li imate mogućnost nabavke iz više izvora?      

Vršite li se vrši redovno poređenje(sedmično, mjesečno) uslova isporuke različitih izvora nabavke?

     

Da li vas dobavljači redovno informišu o posebnim ponudama?      

Da li su vaše nabavke kontinuirane?      

Postoji li mogućnost nabavke u količinama koje dopunjavaju optimalne zalihe?      

Postoji li mogućnost zaključivanja okvirnog sporazuma?      

Postoje li razlike u cijenama u okvirnom sporazumu i pojedinačnih kupovina?      

Da li se može ugovoriti godišnja minimalna nabavka ?      

Da li postoji mogućnost objedinjavanja nabavke s poslovnim partnerima, s ciljem      

65

postizanjaa povoljnijih uslova kupovine?

Prilikom reduciranja troškova ne treba zaboraviti kvalitet. Troškovi se mogu smanjivati samo onoliko koliko se može osigurati standard kvaliteta. Kratkotročni uspjesi u smanjenju troškova, na uštrb kvaliteta, mogu kupca preusmjeriti kod drugih snabdjevača. Stoga, mjere za smanjenje troškova moraju biti povezane sa organizacionim mjerama i mjerama politike zaposlenih. One nameću dodatnu odgovornost za pojedine radnike, odnosno njihovu orijentisanost prema kupcu.Mjere za smanjenje troškova mogu doći previše kasno, tj. kada se preduzeće nađe u teškoj poziciji. Da bi se preduzeće poštedjelo ovakvih neželjenih situacija, potrebno je napraviti budžet u kojem će biti planirani prihodi i rashodi, a na osnovu toga i likvidnost preduzeća. Alternativa proizvoditi ili kupovati se mora sagledati u svjetlu potpunih i relevatnih troškova. U narednom primjeru ćemo predočiti obe vrste obračuna, s napomenom da smo na osnovu istih parametara dobili različite rezultate.

Tabela br.25: Proizvoditi ili kupovati na osnovu potpunih troškovaTroškoviTroškovi Alternativa proizvoditi Alternativa kupovati   Ukupni

troškoviProsječni troškovi

Ukupni troškovi

Prosječni troškovi

Direktni materijalDirektni materijal 200000 20    Direktni radDirektni rad 140000 14    Opšti varijabilni Opšti varijabilni troškovitroškovi 80000 8    Opšti fiksni troškoviOpšti fiksni troškovi 200000 20    Troškovi zakupaTroškovi zakupa

20000 2Nabavna vrijednost Nabavna vrijednost roberobe   0 550000 55Svega troškoviSvega troškovi 640000 64 550000 55Razlika u korist Razlika u korist kupovinekupovine 90000 9

Tabela br.26: Proizvoditi ili kupovati na osnovu relevantnih troškovaTroškoviTroškovi Alternativa proizvoditi Alternativa kupovati   Ukupni

troškoviProsječni troškovi

Ukupni troškovi

Prosječni troškovi

Direktni materijalDirektni materijal 200000 20    Direktni radDirektni rad 140000 14    Opšti varijabilni Opšti varijabilni troškovitroškovi 80000 8    Opšti fiksni troškoviOpšti fiksni troškovi 200000? 20?    Troškovi zakupaTroškovi zakupa

20000 2Nabavna vrijednost Nabavna vrijednost roberobe   0 550000 55Svega troškoviSvega troškovi 440000 64 550000 55

66

Razlika u korist Razlika u korist proizvodnjeproizvodnje 110000  11Presudnu ulogu u alternativi proizvoditi imaju opšti fiksni troškovi. Ukoliko se oni isključe iz obračuna, onda je varijanta “proizvoditi” povoljnija za preduzeće. Definitivna odluka o izboru alternative proizvoditi ili kupovati može se donijeti na osnovu kvalitativnih faktora. Prema tim faktorima, odluka o proizvodnji je opravdana u slučaju:

- postojanja neiskorištenih kapaciteta,- potrebe očuvanja tajne proizvodnje,- potrebe zadržavanja zaposlenih radnika,- nestabilne i nedovoljne ponude,- očuvanja nadzora nad kvalitetom i dizajnom,- poreskih olakšica.

Odluka o kupovini će uslijediti u slučaju:- nedostatka kapaciteta,- nedovoljnog proizvodnog iskustva,- prenošenja rizika na povjerioce,- šireg izbora,- neravnomjerne proizvodnje,- korištenja povoljnosti povjerioca.

2.5.2. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o problema prodavati ili prerađivati

Često se u poslovanju javlja dilemma oko toga, da li proizvode prodavati sa manjim ili većim stepenom finalizacije (dovršenosti). Ova dilemma je karakteristična kod preduzeća koja karakteriše simultana proizvodnja dva ili više posebnih proizvoda, kao što je to slučaj u rafinerijama, mlinovima, hemijskoj industriji, eksploataciji i preradi nafte i sl. Za donošenje odluke o izboru alternative potrebno se usmjeriti na analizu budućih troškova i koristi, a ne na alokaciju istorijskih troškova na proizvode koji nastaju u vezanom proizvodnom procesu. Rješenje može biti u korištenju kalkulacija diferencijalnih prihoda i troškova, kao i u kombinovanju oportunitetnih troškova u cost-benefit analizi.U ovakoj proizvodnji je značajno utvrditi tačku osamostaljenja, tj. tačku na kojoj se poluproizvod može prodati ili se na osnovu odluke nastaviti prerađivati. Sve do tačke osamostaljenja postoje zajednički troškovi proizvodnje za sve proizvode, tako da oni nisu od posebnog značaja za odlučivanje. Za odlučivanje su važne informacije o mogućim prihodima od prodaje poluproizvoda u tački osamostaljenja. Poslije tačke osamostaljenja menadžere interesuju informacije o troškovima dalje prerade i prihodi od finalizovanih proizvoda.

Slika br.21: Prikaz tačke osamostaljenja

Proizvod A (100000 kom x 8 KM)

Zajednički troškovi kuplovane proizvodnje (100000 KM) Dodatni troškovi (5000 x 8 KM)

67

Tačka osamostaljenja Proizvod B Proizvod C (5000 kom x 6 KM) (5000 x 17 KM)Primjer:Pretpostavimo da zajednički troškovi kuplovane proizvodnje iznose 10000 KM. Proizvodnja proizvoda A će donijeti prihod od 80000 KM (10000 x 8 KM), a proizvodnja proizvoda B 30000 KM (5000 x 6 KM). Ako preduzeće odluči da dalje prerađuje proizvod B onda će imati dodatne troškove (proizvoda C) od 40000 KM (5000 x 8 KM), dok će ostvareni prihod od njegove prodaje iznositi 85000 KM (5000 x 17 KM).U narednoj tabeli ćemo izračunati diferencijalne vrijednosti predočene proizvodnje.

Tabela br.27: Obračun diferencijalnih vrijednosti alternative prodavati ili dalje prerađivatiO p i s Prodavati “B” Proizvoditi i prodavati “C” Diferencijalne

vrednosti

Prihodi 30.000 85.000 55.000Dodatni troškovi - 40.000 40.000Rezultat (efekat) 30.000 45.000 15.000

Ukoliko, pak, uključimo oportunitetne troškove pri izboru alternative prodavati ili preađivati, onda bi struktura računanja poslovnog rezultata bila slijedeća.

Tabela br.28: Uključivanje oportunitetnih troškova kod alternative prodavati ili prerađivatiO p i s O p i s Iznos Iznos - Prihodi od proizvoda “C” - Prihodi od proizvoda “C” 85.00085.000- Relevantni troškovi - Relevantni troškovi 70.00070.000 - Dodatni troškovi preko tačke osamostaljivanja - Dodatni troškovi preko tačke osamostaljivanja 40.00040.000

- Oportunitetni troškovi (izgubljeni prihod od “B”) - Oportunitetni troškovi (izgubljeni prihod od “B”) 30.00030.000

Rezultat Rezultat 15.00015.000

2.5.3. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o uvođenju novog proizvoda

Uvođenje novih proizvoda ili modernizacija postojećih može značajno uticati na profitabilnost preduzeća, pogotovo u dinamičnim privredama. Odluka o uvođenju novih proizvoda ima za cilj stvaranje konkurentske prednosti koja će omogućiti dostizanje željenog rasta i ostvarenje planirane dobiti. Novi proizvodi mogu biti dopuna postojećem asortimanu ili čak njegova konkurencija. Njihovo uvođenje može privući nove kupce, ali isto tako može udaljiti i postojeće. Obzirom na opasnosti koje prati uvođenje novog proizvoda, predhodno je potrebno analizirati sve uticajne faktore, kako bi se utvrdila opravdanost takve investicije. Pogrešna odluka može da odvede cijelo preduzeće na pogrešan put, što se lančano odražava na cijelu privredu.

68

Primjer:Tabela br.29: Analiza koristi i troškova za nove proizvodeO p i s : Proizvod “A” Proizvod “B”

10.000 kom. 20.000 kom. Prihodi 540.000 520.000Varijabilni troškovi 450.000 358.000 - Troškovi direktnog materijala 88.000 25.000 - Troškovi direktnog rada 24.000 29.000 - Opšti varijabilni troškovi proizvodnje 29.000 35.000

- Varijabilni troškovi prodaje 309.000 269.000Doprinos pokriću (kontribucioni rezultat) 90.000 162.000Dodatni direktni fiksni troškovi 28.000 72.000Rezultat (doprinos proizvoda) 62.000 90.000

2.5.4. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o prihvatanju novih porudžbina

Prihvatanje dodatnih porudžbine je određeno cijenom koju je kupac spreman platiti za tražene proizvode. Prilikom razmatranja ove porudžbine potrebno je utvditi da li prihodi od povećane prodaje nadmašuju diferencijalne troškove koji nastaju pri njihovoj proizvodnji i prodaji. Analiza difrencijalnih troškova može u određenim situacijama pokazati, da je prodaja dodatne količine proizvoda moguća i po nižim cijenama od postojećih.U nastavku ćemo dati pregled jedne takve analize, s tim da će se prvo prikazati bilans uspjeha za tekući posao (100000 kom.) i bilans uspjeha za novi posao (dodatna porudžbina od 50000 kom.)

Tabela br.30: Tekući obim aktivnosti (100000 kom.) po punim troškovimaO p i s : Po jedinici Ukupno Prihodi 23 2.300.000Ukupni troškovi 20 2.000.000 - Varijabilni troškovi 13 1.300.000 - Fiksni troškovi 7 700.000 Dobit 30 300.000

69

Tabela br.31: Projektovanje bilansa uspjeha za tekući i novi posaoOpisOpis Po jediniciPo jedinici Ukupno Ukupno

Prihodi Prihodi    3.200.0003.200.000

-Prihodi od prodaje 100.000 komada -Prihodi od prodaje 100.000 komada 2323 2.300.0002.300.000

-Prihodi od prodaje 50.000 komada -Prihodi od prodaje 50.000 komada 1818 900.000900.000

Ukupni troškovi Ukupni troškovi    3.100.0003.100.000 - Varijabilni troškovi (za 150.000 - Varijabilni troškovi (za 150.000 komada) komada)

1313 1.950.0001.950.000

- Fiksni troškovi za 150.000 komada) - Fiksni troškovi za 150.000 komada) 77 1.050.0001.050.000 - Dodatni troškovi - Dodatni troškovi    100.000100.000D o b i t :D o b i t :    100.000100.000

Tabela br.32: Pregled diferencijalnih vrijednostiO p i s : Proizvodnja Prihvatanje porudžbine Razlika

(100.000 kom.) (100.000 kom.+50.000 kom.)

Prihodi 2.300.000 3.200.000 900.000

- od prodaje 100000 kom 2.300.000 2.300.000 0

- od prodaje 50000 kom - 900.000 900.000

Ukupni troškovi 2.000.000 2.750.000 750.000

- Varijabilni troškovi 1.300.000 1.950.000 650.000

- Fiksni troškovi 700.000 700.000 0- Dodatni troškovi - 100.000 100.000Prednost prihvatanja porudžbine 300.000 450.000 150.000

Analiza pokazuje da je dodata proizvodnja obavljena sa postojećim fiksnim troškovima, što je uslovilo bolju iskorištenost kapaciteta i povećanje dobiti preduzeća.

2.5.5. Analiza koristi i troškova kod upravljanja asortimanom

Asortiman predstavlja kombinaciju proizvoda i usluga koje preduzeće proizvodi za potrebe tržišta. Preduzeće može praviti brojne kombinacije proizvoda i usluga, pri čemu mora voditi računa da pretjerana razuđenost ne bi ugrozila poslovni rezultat. Cilj je pronalaženje optimalne kombinacije koja će omogućiti maksimiziranje dobitka. Menadžeri se, prilikom kreiranja optimalne kombinacije, suočavaju sa mnogim problemima kao što su: uvođenje novog proizvoda, izbacivanje postojećeg, prihvatanje specijalne porudžbine i sl. Rješavanje ovih problema zahtijeva prepoznatljivost propusne moći tržišta i internih ograničavajućih faktora.

2.5.6. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o eliminisanju proizvoda

70

Kompanije koje proizvode veliki broj proizvoda se često nalaze pred odlukom o eliminisanju određenih proizvoda, proizvodne linije, pogona, prodajnog segmenta, tržišta i sl. kako bi povećale profitabilnost. Ovakva vrsta odluke traži temeljnu analizu kvantitativnih i kvalitativnih faktora odlučivanja, pri čemu se konačna odluka o eliminisanju zasniva na analizi budućih troškova i koristi.

3. Sistemi obračuna troškova

U klasične sisteme obračuna troškova spadaju:- sistem obračun po radnom nalgu i- sistem obračun procesnih troškova.

Sistem obračuna troškova po radnom nalogu (odnosno poslu) se primjenjuje kada se troškovi prate prema pojedinačnom proizvodu ili usluzi, odnosno prema naručenoj količini proizvoda ili usluga od strane određenog kupca. Ovaj obračun je prihvatljiv za preduzeća koja proizvode relativno manje količine različitih serija proizvoda koje se međusobno razlikuju po tipovima ugrađenog materijala ili izvršenog rada. Obračun je našao primjenu u industrijama kao što su proizvodnja prehrambenih proizvoda (hljeb, mliječni proizvodi, pića), hemijska industrija, drvna industrija i sl. Takođe, obračun po radnom nalogu se koristi u pravilu i u uslužnom sektoru.

Obračun troškova po radnom nalogu možemo grafički predstaviti, slika br.

Slika br.22: Obračun troškova po radnom nalogu

Procesna metoda se koristi u preduzećima koja proizvode velike količine homogenih proizvoda kod kojih se ne može identifikovati jedinica proizvoda sa pripadajućim troškom. Metoda se ne koristi u uslužnom sektoru jer se svaka usluga u pravilu može identifikovati, a time i njeni pripadajući troškovi.

3.1. Obračun po radnom nalogu u proizvodnim subjektima

Prilikom obračuna troškova po radnom nalogu troškovi se sakupljaju na osnovu radnog naloga. Svaki radni nalog ima tretman jedinstvenog nosioca troška. Troškovi pojedinačnih radnih naloga se vode odvojeno u računovodstvu proizvodnje na analitičkim kontima. Analitička konta proizvodnje se usklađuju sa glavnom knjigom. Svaki analitički konto proizvodnje u toku mora

71

Materijal za izraduDirektni radOpšti troškovi proiz.

Radni nalog br.2.

Radni nalog br.1.

Gotovi proizvodiTroškovi prodatih proizvoda

imati i broj radnog naloga koji označava konkretni analitički konto. Povezanost analitičke evidencije i glavne knjige predočen je na slijedećoj slici:

Slika br.23: Povezanost analitičke evidencije i glavne knjige kod proizvodnje

Glavna knjiga (sintetička evidencija)

Proizvodnja u toku

Trošak direktnog materijala 8.000 prenos u slijedeću fazu

Trošak direktnog rada 4.000 ili

OTP 5.000 skladištenje gotovih proizvoda

Konačni saldo 17.000

Analitička evidencija

Proizvodnja u toku RN 100 –za kupca A

Trošak direktnog materijala5.000

Trošak direktnog rada 3.000

OTP 2.000

10.000

Proizvodnja u toku RN 101 – za kupca B

Ttrošak direktnog materijala 3.000

Trošak direktnog rada 1.000

OTP 3.000

7.000

Slika 1. Povezanost sintetičke i analitičke evidencije proizvodnje u toku

Kod obračuna troškova po random nalogu obavezno je označiti brojem svaki RN na koji se usmjerava utrošak direktnog materijala, rada i na koji će se rasporediti OTP. Troškovi prodaje i uprave se ne evidentiraju po random nalogu jer ne spadaju u proizvodne troškove.Direktni troškovi se raspoređuju direktno na svaki radni nalog momentum nastanka. Indirektni troškovi (OTP) se raspoređuju indirektno na radni nalog na osnovu odabranog “ključa” za raspodjelu.

72

3.1.1. Faze obračuna po RN

Obračun troškova po radnom nalogu u proizvodnom sektoru se realizuje kroz slijedeće faze.25

1. Utvrđivanje radnog naloga - nosioca troška. Nosilac troška može biti bilo koji proizvod na kojeg se raspoređuju troškovi proizvodnje.

2. Utvrđivanje direktnih troškova (obično troškova direktnog materijala i troškova direktnog rada) za izabrani radni nalog.

3. Utvrđivanje indirektnih troškova (OTP) koji su povezani za radni nalog. Najčešće su to: troškovi amortizacije, energije, grijanje, pomoćnog materijala koji ne ulaze u sastav proizvoda, plate režijskih radnika u proizvodnji i sl.

4. Izbor ključa za raspodjelu indirektnih troškova proizvodnje (OTP). Najčešće korišteni ključevi su:26 direktni sati rada, trošak direktnog rada, sati rada stroja, trošak direktnog materijala, jedinice proizvodnje, primarni troškovi (trošak direktnog materijala i trošak direktnog rada) i dr.

5. Utvrđivanje stope dodatka OTP za nosioce troška ili RN. Stopa dodatka se računa stavljanjem u odnos OTP (stvarnih ili planiranih) i ključa za raspoređivanje OTP. Ukoliko u proizvodnji određenog proizvoda učestvuje više pogona (radni nalog prolazi kroz više pogona ili faza), tada se obično za svaki pogon računa posebna stopa dodatka OTP. Takvo računanje je poželjno iz razloga što različiti pogoni koriste različite mjere aktivnosti.

Proizvodi koji se nalaze u jednoj od proizvodnih faza moraju imati numeričku oznaku ili broj radnog naloga. Prilikom evidentiranja na kontu troškova sirovina ili materijala (direktni materijal) kao i plata direktnih radnika potrebno je koristiti najmanje tri oznake ili šifre:

broj konta –troškovi po prirodnim vrstama oznaka sintetičkog kontabroj (šifra) mjesta troška (proizvodni pogon)broj radnog naloga oznaka analitičkih konta

Indirektni troškovi se ne mogu direktno evidentirati po nosiocima troška ili po radnom nalogu. Prilikom njihovog evidentiranja u računovodstvu označava se broj konta glavne knjige i mjesto troška. Mjesto troška je proizvodni pogon koji je takođe svojevrsni nosilac troška. Evidentiranje troškova po nosiocimaa troška i mjestima troška predočeno je na slijedećoj slici:

25 Horngren C.T. Foster G. Datar S.M., Cost Accounting-A Managerial Emphasis, Prentice Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1994. str. 140.26 Isto, str. 145.

73

Ostali indir.troš pogona

Slika br.24: Evidentiranje troškova po mjestu i nosiocu troška (radnom nalogu)

3.1.2. Radni nalog kao računovodstvena isprava

Obračun troškova po random nalogu se vrši na osnovu računovodstvene isprave koja se se naziva kartica radnog naloga. Na karticu radnog naloga se evidentiraju svi troškovi koji se mogu rasporediti na radni nalog. Preduzeća, koje vrše obračuna po radnog nalogu, imaju u funkciji više radnih naloga istovremeno. Svaki radni nalog sadrži različite vrste sirovina, različite operacije kao i različito vrijeme okončanja radnog naloga. Kartice radnog naloga su, uglavnom, standardizovane forme u kojoj su zastupljeni slijedeći elementi:27

- opšti podaci o radnom nalogu,- evidencije direktnog materijala,- evidencije direktnog rada,- evidencije OTP.

U opšte podatke se upisuju npr.broj radnog naloga, naziv kupca, datum narudžbe, datum isporuke, naziv proizvoda i količinu koja se proizvodi .U dijelu za evidentiranje direktnog materijala upisuju se podaci kao što su: datum zaprimanja materijala sa skladišta, broj izlaza materijala kojom se tereti radni nalog, naziv (tip ili šifra) materijala i šifra pogona za koji se izdaje, količina materijala, trošak direktnog materijala po jedinici i ukupan iznos utrošenog direktnog materijala.Evidencija direktnog rada podrazumijeva unos sati izvršenog rada, cijenu sata (satnicu) i iznos troška plate kojim se tereti radni nalog.

27 Polimeni R. Cashin J., Cost Accounting I, Mc Graw Hill, INC. New York, 1984. str. 97.

74

Direktni materijal

Direktni rad

Trošk.amortizacije

Troškovi energije

Indirektni rad

Ostali indir.tr.pogona

Mjesto troška

(proizvodni pogon A)

Nosilac troška

(101)

Proizvod X

Evidencija OTP uključuje: period za koji se evidentiraju OTP, pogon u kome se evidentiraju OTP, ključ za raspodjelu OTP, iznos raspoređenog OTP za svaki pogon i ukupno za RN.

Kartica RN se može prikazati na slijedeći način:

Slika br.25: Kartica radnog naloga

Slika 4. Kartica radnog naloga

2.3. Raspoređivanje indirektnih troškova (OTP) na RN

Slika br. Kartica radnog naloga

3.1.3. Računanje stope dodatka OTP

Stope dodatka OTP se može odrediti na početku ili na kraju perioda. Stopa dodatka na početku perioda se računa na osnovu procijenjenih OTP. Procjena se može praviti ukoliko računovodstvo može pružiti menadžmentu informacije o svim troškovima koji terete određeni RN tokom godine. Ako se stopa dodatka računa na kraju perioda, tj. na osnovu stvarnih OTP onda se utvrđuje jedinični trošak proizvoda (RN). Stopa dodatka OTP se pretežno računa na početku računovodstvenog perioda, s siljem da se u toku računovodstvenog perioda može na radni nalog rasporediti alikvotni dio OTP. Stopa dodatka računa se stavljanjem u odnos ukupno procijenjenih OTP i ključa za raspodjelu OTP, koji u pravilu predstavlja mjeru aktivnosti pogona.

75

PODUZEĆE “Primus” a.d. kartica RN

Kupac: Alfa dd RN broj: 101Datum narudžbe : 01.09.2009. Proizvod: proizvod XDatum isporuke: 01.02. 2010. Količina: 1000 komada

direktni materijal OTPdatum opis količ. jed. trošak iznos mjesec pogon sati stopa dod. iznos

sati satnica iznosUkupno xxx Ukupnno xxx

troškovi proizvodnje: direktni raddatum opis sati satnica iznos

Troškovi proizvodnje:1. direktni materijal.....................xx2. direktni rad...............................xx3. OTP...........................................xx

UKUPNO.................................XXtrošak po jedinici = XX : proizv.kol.

Primjer:Proizvodni pogon planira u 2010 godini raditi 30 000 h. Očekivani indirektni troškovi pogona (OTP) u za tu godinu, prema procjeni menadžmenta, su 15 000 KM. Potrebno je izračunati stopu dodatka OTP.Stopa dodatka OTP se računa pomoću slijedećeg obrasca:

Stopa dodatka od 0.5 KM/h znači da pogon očekuje da će za svaki sat direktnog rada imati 0,5 KM indirektnih troškova (OTP).

Stvarni trošak po jedinici proizvoda, nakon određenog vremena, se računa stavljanjem u odnos ukupnih stvarno nastalih OTP pogona sa stvarno nastalim satima direktnog rada ili sa nekim drugim izabranim ključem.

3.1.4. Evidentiranje poslovnih promjena kod obračuna po RN

Obračun po radnom se evidentira u glavnoj knjizi i analitičkim evidencijama. Evidentiranje se može vršiti na dva načina:

- Istovremenim evidentiranjem u glavnoj knjizi i analitičkom knjigovodstvu,- Evidentiranje u glavnoj knjizi se vrši na nedjeljnoj ili mjesečnoj osnovi, a u analitičkom

knjigovodstvu na dnevnoj osnovi.

Evidentiranje obračuna troškova se vrši na na osnovu izvorne dokumentacije, koja potvrđuje nastanak poslovnih promjena, kao što su: nabavka materijala, konverzija materijala pomoću direktnog rada u proizvodnju u toku, finalizacija gotovih proizvoda i prodaja gotovih proizvoda kupcima.

Primjer: Evidentiranje troškova RN 101 (proizvod A) i RN 102 (proizvod B) u mjesecu martu 2010 godine u preduzeću Primus a.d.:

1. Od dobavljača je nabavljen materijala (zajedno direktni i indirektni materijal) po fakturi br.10 na iznos 89 000 KM plus PDV. Materijal je uskladišten.

2. Primljeno je trebovanje materijala od pogona A (šifra 5). Prema izlazu skladišta u pogon A izdano je direktnog materijala u iznosu 81 000 KM kojim se direktno tereti RN 101 sa 45.000 KM, a RN 102 sa 36.000, te indirektnog materijala (materijal za čišćenje pogona) u vrijednosti 4.000 KM.

76

3. Obračunate su mjesečne plate radnika pogona. Plate direktnih radnika iznose 39.000 KM (RN 101 – 22.000 KM, i RN 102- 17.000 KM), a plate indirektnih radnika pogona u iznosu od 15.000 KM.

4. Tokom mjeseca aprila 2010 god. nastali su dodatni troškovi koji terete pogon A. Prema faktutama dobavljača to su troškovi za popravku proizvodne linije (za proizvodnju dva proizvoda čiji su radni nalozi 101 i 102) na iznos 23.000 KM, osiguranje pogona 2.000 KM i mjesečni troškovi amortizacije pogonske opreme (prema godišnjem predračunu) 50.000 KM. Obračunate plate uprave (šifra uprave 1) iznose 7.000 KM. Obračunate su kamate banci 3.500 KM.

5. Izvršen je raspodjela troškova na kraju mjeseca decembra. Raspodjela indirektnih troškova pogona (OTP) na proizvode (RN) je izvršeno na osnovu ključa- sati direktnog rada. Prema operativnoj evidenciji pogona izvršeno je u decembru 60.000 h direktnog rada od čega za RN 101- 45.000 h, a RN 102- 15.000 h.

6. Na osnovu predatnica gotovih proizvoda iz proizvodnje na skladište, u decembru tekuće godine, predano je gotovih proizvoda u vrijednosti Rn 101 - 137.500 KM (250 kom) i RN 102 - 76.500 KM (457 kom).

7. U decembru je izvršena prodaja gotovih proizvoda kupcima: 180 kom proizvoda A po prodajnoj cijeni 600 KM/kom i 345 kom.proizvoda B po prodajnoj cijeni 180 KM/kom. Kupcima su ispostavljene fakture. Naplaćena su potraživanja od kupaca.

8. Krajem godine potrebno je sastaviti izvještaj o dobiti za mart koji se temelji na procjeni zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda po metodi ukupnih (potpunih) troškova.

Tabela br.33: Dnevnik knjiženja

Red.br. Konto Opis Duguje Potražuje1 9100

9010Materijal na skladištu Rn za preuzimanje nabavke materij.Faktura dobavljača-prijem materijala

89.00089.000

2 9300-5-1019300-5-1029310-59100

Troškovi materijala za izradu – RN101Troškovi materijala za izradu – RN102Troškovi režijskog materijala- Pogon 5 Materijal na skladištuIzlaz materijala u pogon

45.00036.0004.000

85.000

3 9340-5-1019340-5-1029340-59020

Trošk. zarada direktnih radnika – RN101Trošk. zarada direktnih radnika – RN102Troškovi zarada indirektnih radnika-P 5 Rn za preuzimanje troškova zaradaObračunate plate dir.i indir.radnika

22.00017.00015.000

54.000

4 9350-59021

Troškovi proizvodnih usluga Rn za preuzimanje trošk. proizv.usl.Za popravku proizvodne linije

23.00023.000

4a 9370-59022

Nematerijalni troš.(premija osiguranja) Rn za preuzimanje nematerijal.trošk.Za osiguranje pogona

2.0002.000

77

4b 9360-59023

Troškovi amortizacije Rn za preuzimanje trošk. amortizacijeObračunata mjesečna amort.

50.00050.000

4c 9440-19020

Troškovi zarada uprave Rn za preuzimanje troškova zaradaObračunate plate uprave

7.0007.000

4d 9850-19024

Kamate Rn za preuzimanje rashoda kamataObračunate kamate

3.5003.500

5 9500-5-1019390

Nedovršena proizvodnja A Prenos troškova proizvodnjePrenos dir. sirovina i materijala-RN 101

45.00045.000

5a 9500-5-1019390

Nedovršena proizvodnja A Prenos troškova proizvodnjePrenos direktnog rada-RN 101

22.00022.000

5b 9500-5-1029390

Nedovršena proizvodnja B Prenos troškova proizvodnjePrenos dir. sirovina i materijala-RN 102

36.00036.000

5c 9500-5-1029390

Nedovršena proizvodnja B Prenos troškova proizvodnjePrenos direktnog rada-RN 102

17.00017.000

5d 9500-5-1019390

Nedovršena proizvodnja A Prenos troškova proizvodnjePrenos OTP* na RN 101

70.50070.500

5e 9500-5-1029390

Nedovršena proizvodnja B Prenos troškova proizvodnjePrenos OTP* na RN 102

23.50023.500

5f 98209490

Troškovi perioda Prenos troškova upravePrenos bruto plata uprave

7.0007.000

6 95109500-5-101

Proizvodi u skladištu A Nedovršena proizvodnja APrenos proizv.A na zalihu got.proizv.

137.500137.500

6a 95119500-5-102

Proizvodi u skladištu B Nedovršena proizvodnja BPrenos proizv.B na zalihu got.proizv.

76.50076.500

7 90309870

Rn za preuzimanje prihoda od proizv. Prihodi od prodaje proizvoda - AProdaja proizvoda u skladištu A

108.000108.000

7a 90309871

Rn za preuzimanje prihoda od proizv. Prihodi od prodaje proizvoda B Prodaja proizvoda skladištu B

62.10062.100

78

7b 98009510

Troš.prodatih proizv.i usluga Proizvodi u skladištu APrenos troš. real. (180x550 KM)

99.00099.000

7c 98009511

Trošk.prod.proizvoda i usluga Proizvodi na skl. BPrenos troš.real. (345x167.396)

57.75257.752

8 987098719990

Prihodi od prodaje proizv. APrihodi od prodaje proizvoda BRazlika prihoda i rashodaPrenos prihoda

108.00062.100

170.100

8a 99909800

Razlika prihoda i rashoda Troškovi prodatih proizv.i uslugaPrenos trošk.realizacije

156.752156.752

8b 99909820

Razlika prihoda i rashoda Troškovi periodaPrenos plata uprave

7.0007.000

8c 99909850-1

Razlika prihoda i rashoda KamatePrenos kamata

3.5003.500

8d

9

99909900

9300-5-1019300-5-1029310-59340-5-1019340-5-1029340-59350-59370-59360-593909440-19490

Razlika prihoda i rashoda Poslovni dobitakOstvarena dobitTroškovi materijala za izradu – RN101Troškovi materijala za izradu – RN102Troškovi režijskog materijala- Pogon 5Trošk. zarada direktnih radnika – RN101Trošk. zarada direktnih radnika – RN102Troškovi zarada indirektnih radnika-P 5Troškovi proizvodnih uslugaNematerijalni troš.(premija osiguranja)Troškovi amortizacijePrenos troškova proizvodnjeTroškovi zarada upravePrenos troškova upraveZatvaranje konta troškova

2.848

214.000

7.000

2.848

45.00036.000

4.00022.00017.00015.00023.000

2.00050.000

7.000

79

9a 91009010902090219022902390249510951190309900

Materijal na skladištuRn za preuzimanje nabavke materij.Rn za preuzimanje troškova zaradaRn za preuzimanje trošk. proizv.usl.Rn za preuzimanje nematerijal.trošk.Rn za preuzimanje trošk. amortizacijeRn za preuzimanje rashoda kamataProizvodi u skladištu AProizvodi u skladištu BRn za preuzimanje prihoda od proizv.Poslovni dobitakZaključak obračuna troškova i učinaka

89.00061.00023.0002.000

50.0003.500

2.848

4.000

38.50018.748

170.100

Knjiženje poslovnih promjena:

9100 Materijal na skladištu 9010 Rn za preuzim.nabavke mater.

1) 89.000 85.000 2) 9a) 89.000 89.000 1) 4.000 9a)

9300-5-101 Tr.mater.za izr. RN101 9300-5-102 Tr.mater.za izr. RN102 2) 45.000 45.000 9) 2) 36.000 36.000 9)

9310-5 Trošk.režij.materijala P 5 9340-5-101 Troš.zarada dir.rada RN101 2) 4.000 4.000 9) 3) 22.000 22.000 9)

9340-5-102 Troš.zarada dir.rada RN102 9340-5 Troš.zar.ind.rada P 53) 17 000 17.000 9) 3) 15.000 15.000 9)

9020 Rn za preuzim.trošk.zarada 9350-5 Troškovi proizvodnih usluga9a) 61.000 54.000 3) 4) 23. 000 23.000 9) 7.000 4c)9021 Rn za preuzimanje trošk. proizv.usl 9370-5 Nematerijalni troš.(premija osig.)9a) 23.000 23.000 4) 4a) 2.000 2.000 9)

9022 Rn za preuz.nemater.troš. 9360-5 Troškovi amortizacije 9a) 2.000 2.000 4a) 4b) 50.000 50.000 9)

9023 Rn za preuz.troš.amortizacije 9440-1 Troškovi zarada uprave9a) 50.000 50.000 4b) 4c) 7.000 7.000 9 )

80

9850-1 Rashodi kamata 9024 Rn za preuzimanje rashoda kam.4d) 3.500 3.500 8c) 9a) 3.500 3.500 4d)

9820 Troškovi perioda 9500-5-102 Nedovršena proizvodnja B

5f) 7.000 7.000 8b) 5b) 36.000 76.500 6a) 5c) 17.000

5e) 23.500

9390 Prenos troškova proizvodnje 9500-5-101 Nedovršena proizvodnja A

9) 214.000 45.000 5) 5) 45.000 137.500 6) 22.000 5a) 5a) 22.000 36.000 5b) 5d) 70.500 17.000 5c) 70.500 5d) *raspored OTP 23.500 5e)

9490 Prenos troškova uprave 9) 7.000 7.000 5f)

9510 Proizvodi u skladištu A 9511 Proizvodi u skladištu B6) 137.500 99.000 7b) 6a) 76.500 57.752 7c)

38.500 9a) 18.748 9a)

9030 Rn za preuz.prihoda od prodaje 9870 Prihodi od prodaje proizvoda A7) 108.000 170.100 9a) 8) 108.000 108.00 7)7a) 62.100 9871 Prihodi od prodaje proizvoda B 9800 Troškovi prodatih proizvoda8) 62.100 62.100 7a) 7b) 99.000 156.752 8a)

7c) 57.752

9900 Poslovni dobitak 9990 Razlika prihoda i rashoda9a) 2.848 2.848 8d) 8a) 156.752 170.100 8) 8b) 7.000

8c) 3.500 8d) 2.848

*Raspored OTP na RN 101 i 102 :

Ključ za raspodjelu OTP su direktni sati rada. Stopa dodatka OTP računa se:

81

*94 000 = 4 000 + 15 000 + 23 000 + 2 000 + 50 000 Raspoređivanje OTP na RN 101 i RN 102:

RN 101 = 45 000 h x 1,5667 KM/h = 70 500 KM RN 102 = 15 000 h x 1,5667 KM/h = 23 500 KM

94 000 KM

Preduzeće Primus a.d. Izvještaj o dobiti, maj 2010.

Prihod od prodaje proizvoda ................................................ 170.100Troškovi prodatih proizvoda (rashodi):

- zalihe na početku perioda ..................................................................0- troškovi proizvodnje gotovih proizvoda perioda (kto9390)…214.000- zalihe na kraju perioda....(So 9510 i 9511).............................( 57.248)

- ukupno troškovi prodatih proizvoda (kto 9800) (156.752)- bruto marža (operativna dobit)................................................ 13.348

Troškovi perioda (rashodi)- plate uprave................................................................................7.000- kamate.......................................................................... 3.500- ukupno troškovi perioda........................................................ (10.500)- dobit prije poreza....................................................................... 2.848

Analogno predočenom izvještaju o dobiti može se sastaviti i izvještaj o dobiti za svaki proizvod.

82

3.2. Obračun procesnih troškova (engl. Activity Based Costing)

Ovaj sistem obračuna troškova koriste preduzeća koja prate troškove po procesu proizvodnje određenog proizvoda ili srodnih proizvoda ili dijela procesa u određenom vremenskom periodu. U takvim preduzećima je zastupljena proizvodnja gotovo identičnih proizvoda u toku dužeg vremenskog perioda.Prije nego što što pristupimo procesnom obračunu troškova, potrebno je utvrditi tok troškova u određenoj proizvodnji.

Slika br.26: Primjer toka troškova kod procesnog obračuna troškova u proizvodnji sira

Slika br.27: Primjer procesnog obračuna troškova u proizvodnji sira

83

Proces miješanja

Proces zagrijavanja

Proces oblikovanja

Proces odležavanja

Gotovi proizvodi

Troš.prodatih proizvoda

Proces miješanja

Proces zagrijavanja

Proces oblikovanja

Gotovi proizvodi

Troš.prodatih proizvoda

Materijal za izraduDirektni radOpšti troškovi proizvodnje

Procesni obračun troškova ili obračun troškova prema učinku je skoncentrisan na pojedine aktivnosti (procese). Praćenje troškova se vrši unazad tj. preko aktivnosti do proizvoda. Obračun troškova orijentisan prema učinku daje preduzeću informacije o vrsti poslovnih funkcija, njihovim troškovima i značaju. Shodno tome, lakše je izračunati troškove proizvoda koji su potrebni za:

- određivanje strukture ponude;- kalkulaciju cijena;- odluke o vlastitoj proizvodnji ili kupovini od drugih (vlastitim uslugama ili uslugama

drugih),- planiranje marketinga;- mjere za efikasniju organizaciju posla,- mjere za reduciranje troškova (odustajanje od proizvoda koji imaju slabu prodaju).

Uz pomoć obračuna procesnih troškova mogu se:- prepoznati profitabilni segmenti tržišta i klijenata, te uvoditi odgovarajuće mjere za povećanje profitabilnosti, - identifikovati previsoki troškovi,- efikasnije angažovati zaposleni (smanjenje neproduktivnog vremena).

Analizu troškova uvijek je potrebno razmatrati u vezi s prihodima u poduzeću.

3.2.1. Oblici poslovnih procesa u preduzeću

Sve poslovne procese u preduzeću možemo svrstati u tri osnovna grupacije28:

- upravljačke ili menadžment procese (management processes), - glavne procese (core processes) - procese podrške (support processes). Upravljački procesi su značajni za odvijanje glavnih procesa i procesa podrške. Obuhvataju poslovne procese razvoja, planiranja, osiguranja resursa i upravljanja cijelom organizacijom.Glavni procesi se odnose na zadovoljenje potreba eksternih korisnika. Outputi ovog procesa su proizvodi ili usluge koje imaju direktnu potvrdu na tržištu. Procesi podrške su usmjereni na zadovoljenje korisnika unutar organizacije. Kao i direktni procesi imaju sposobnost stvaranja dodatne vrijednosti za kupce, samo što je taj uticaj indirektan, tj ostvaruje se kroz podršku glavnim procesima. Brojni upravljački, glavni i procesi podrške odvijaju se u sistemu istovremeno i u stalnoj interakciji. Svaki od njih u određenoj mjeri utiče na rezultate poslovnog procesa.

28 Martyn A. Ould: Business Processes, John Wiley & Sons Ltd, Chichester, England, 1995, str. 2.

84

Proces odležavanja

Da bi se moglo upravljati procesima, potrebno je izvršiti dalju dekompoziciju prema aktivnostima i procesnim koracima, koji se odvijaju po određenoj logici.Tako npr. upravljanje razvojem obuhvata slijedeće aktivnosti:- planiranje razvoja, - organizovanje razvija,- donošenje internih standarda i procedura,- realizacija razvoja,- razvoj proizvoda,

Sl.br.28: Stablo aktivnosti upravljanja razvojem

Svaka od ovih aktivnosti može se dalje razlagati na procesne korake nad kojima se , takođe provodi upravljanje. Izazi iz jednog procesnog koraka predstavljaju ulaz za naredni procesni korak.

Slika br.29: Stablo procesnih koraka u okviru aktivnosti upravljanja razvojem

Definisanjem stabla aktivnosti uspostavljaju su vertikalne veze između poslova, dok se daljim razlaganjem aktivnosti na procesne korake uspostavljaju horizontalne veze između poslova istog nivoa. Svaka aktivnost ima svoj ulaz i izlaz, odnosno ulaznu i izlaznu informaciju. Grupisane informacije na višem nivou se razlažu na nižim nivoima u konkretne dokumente.Tako npr. u oviru definisanja organizacione strukture potrebno je:- definisati podjelu na organizacione dijelove kojima se realizuju određene funkcije i zadaci,definisati potrebne kriterije za izbor rukovodioca i ostalih kadrova.

3.2.2. Upravljanje procesima

85

Planiranje razvoja

- def.strategije i pol.razvoja-def.org.strukt.-planir. resursa

Organiz.razvoja

- obezbjeđ.resursa- org.razvoja- kontrola real. planova

Donoš.inter.stan-darda

-utvrđ.predmeta poslovanja-izrada inter.stndarda-usvajanje i distr.standarda

Realizacija razvoja

-obuka radnika-razvoj tehnike i tehnologije-upravlj.razvojem projekta

Razvoj proizvoda

-izbor ideje-izrada dokumentac.-izrada prototipa-ispravke i izmjene dok..-provođ.izmj.

Preduzeća posluju sa vrlo ograničenim poslovnim resursima (finansijskim, savremenom opremom, radnom snagom, znanjem i sl.). U uslovima globalizacije sve teže su dostupni prirodni resursi i energetski izvori, kao i nedostatak tržišta. Upravljanje preduzećem, u uslovima nedostatka resursa, utiče i na definisanje organizacione strukture preduzeća. Zaposleni obavljaju više funkcija, a neke funcije se povjeravaju specijalizovanim agencijama. Ipak postoje funkcije koje se ne bi smjele povjeravati drugim, odnosno izmještati izvan preduzeća, kao npr. funkcija istraživanja i razvoja. U razvijenim zemljama pretežan dio kompanija je opremljen visokom tehnologijom koja zapošljava manji broj radnika , što im omogućava postizanje konkurentskih prednosti u globalnoj ekonomiji. Postizanje konkurentske prednosti zahtijeva inovativan pristup u poslovanju, koji se ostvaruje kroz ulaganja u znanje. Preduzeća prestaju sa radom zbog nekonkurentnosti na tržištu. Dosta preduzeća se osnuje, ali uspiju samo ona koja prihvate činjenicu da je „ znanje osnov poslovanja, povećanje produktivnosti rada imperativ savremenog poslovanja, a permanentno unapređivanje kvaliteta u skladu sa zadovoljavanjem zahteva tržišta suštinski cilj poslovanja.”29

Najveći dio preduzeća ne može formirati svoje razvojno-istraživačke centre. Međutim, svako preduzeće može ovu funkciju imlementirati u organizacionu strukturu preduzeća.

Da bi organizacija efikasno funkcionisala, potrebno je utvditi brojne međusobno povezane aktivnosti i njima upravljati. U poslednje vrijeme informatičari su uvidjeli značaj centralizovanog upravljanja radnim procesima, pogotovo u velikom kompanijama. Oni nude module koji, na osnovu unaprijed definisanih uslova (kao što su npr. Znanje, organizaciona jedinica ili radno vrijeme), dodjeljuje posao radnicima i osiguravaju da se svaki proces odvija unutar određenih parametara – troškova, roka i sl.Efikasno upravljanje procesima poboljšava sposobnost predviđanja, upravljanja tržišnim promjenama s ciljem povećanja poslovnih mogućnosti. Osim toga, smanjuju se neefikasnosti i greške u poslovanju, koje nastaju zbog nepotrebnih poslova. Aktivnom upravljačkom politikom moguće je:

- identifikovati, analizirati i oblikovati kritične procese,- omogućiti brži, jednostavniji i efikasniji protok informacija za upravljanje ovim

procesima,- povećati zadovoljstovo kupaca korištenjem naših proizvoda ili usluga.

Prednost procesnog pristupa je u osiguranju trajnog upravljanja pojedinačnim procesima i njihovim međusobnim kombinacijama unutar sitema procesaU procesu upravljanja, preduzeće koristi širok spektar tehnika i poslovnih aplikacija, kako bi pojednostavilo poslovne operacije i bolje upravljalo njima. Koristi od njih su izražene, ali zastupljenost manuelnog rada, kao i procesa koji se ponavljaju ili preklapaju, povećava troškove i smanjuju efikasnost. Integrisanjem sistema izvještavanja smanjila bi s neefikasnost i greške, a preduzeće bi bilo u stanju da brzo odgovori na promjene na tržištu. U protivnom, pored toga što je neefikasnost ukalkulisana u više cijene proizvoda ili usluga, preduzeće je suočeno sa sporijim izlaskom na tržište i nezadovoljstvom klijenata.Upravljanje procesima podrazumijeva promišljeno i strateško upravljanje resursima s ciljem unaprijeđenja postojećih sistema upravljanja. Rezultati upravljanja se ogledaju u implementaciji

29 Đorđević, D.,Anđelković, M., Bogetić S:Upravljanje MSP, KAS -Jugoslavija, Beograd, 2001,www.politikas.org

86

procesa koji omogućavaju postizanje poslovnih ciljeva.

3.2.3. ABC metoda u upravljanju troškovima

Upravljanje troškovima, odnosno, planiranje, obračun i kontrola troškova spadaju u najvažnije područje upravljačkog računovodstva. Pri tome važnu ulogu imaju metode obračuna troškova. Razvoj informatičke tehnologije dovodi u pitanje tradicionalne metode raspoređivanja troškova kao relevantne metode vrednovanja zaliha. Tradicionalni sistem raspoređivanja troškova na nosioce, na osnovu ključeva kao što su sati direktnog rada, sati rada stroja ili prihod nisu relevantni za vrednovanje proizvoda jer resursi koje zahtijevaju ti proizvodi nisu uvijek proporcionalni obimu proizvedenih i prodatih proizvoda.30 Tradicionalnom sistemu raspoređivanja troškova suprostavljen je model raspoređivanja troškova na bazi aktivnosti odnosno procesa koji su korišteni u proizvodnji proizvoda. Ta metoda, poznata kao ABC najprije zaokuplja u devedesetim godinama proizvodni sektor. Danas se ona intenzivno koristi i u uslužnom sektoru te posebno u finansijskom sektoru. Međutim, svaki model, metodu ili tehniku treba posmatrati kroz cost-benefit prizmu. Takvom monitoringu podliježe i ABC metoda, a posebno kada se analiziraju troškovi izmjene tradicionalnih metoda kao i troškovi uvođenja ABC metode. ABC metoda obračuna se prvenstveno fokusira na opšte troškove proizvodnje, tj. indirektne troškove koji su i inicijalni razlog revidiranja tradicionalnih metoda obračuna troškova. ABC metoda je efikasnija i preciznija u raspoređivanju fiksnih troškova. Osnovna dva obilježja ove metode su:

- ona identifikuje kratkoročno sve troškove koji nastaju u proizvodnji i dugoročno povećava udio troškova s kojima se može efikasno upravljati, smanjujući one s kojima se teško upravlja (fiksni),

- uvažava troškovnu hijerarhiju31 (troškove jedinice outputa, troškove serije proizvoda, troškove podrške proizvoda i troškove podrške pogona) pri čemu treba najprije izračunati ukupne troškove, a potom pojedinačne troškove.

U kategoriju troškova jedinica outputa ulaze troškovi aktivnosti proizvodnje kao npr. energija, amortizacija postrojenja i troškovi održavanja. Ovi troškovi se, najčešće, raspoređuju na nosioce prema satima rada stroja ili količini outputa kao faktora trošenja.Troškovi serije su troškovi aktivnosti koji se odnose na grupu proizvoda ili usluga prije nego na jedan proizvod. Tu spadaju prvenstveno troškovi pripreme serije za proizvodnju odnosno troškovi resetovanja opreme, potom troškovi aktivnosti nabavke sirovina i materijala (nabavka, prijem, čuvanje, plaćanje dobavljačima i sl.). Za raspoređivanje na nosioce se obično uzimaju faktori trošenja ili mjera aktivnosti32 kao npr. broj nabavki ili sl.Troškove podrške proizvoda ili usluga obuhvataju najčešće troškove aktivnosti dizajniranja i modeliranja proizvoda koji se teško mogu povezati s jedinicom proizvoda ili njihovom serijom. U ove troškove spadaju i troškovi ostalih aktivnosti koje su povezane s aktivnostima dizajniranja kao npr. aktivnosti inžinjeringa i sl. Raspored troškova podrške proizvoda na nosioce se može vršiti na osnovu sati rada i sl. Kategorija troškova podrške pogona obuhvata aktivnosti koje prouzrokuju troškove koje je

30 Cooper R., Kaplan R.S., Activity-Based Systems: Measuring the Costs of Resource Usage, Accounting Horizons, 1992. str. 1.31 Horngren C., Datar S.M., Foster G., Cost Accounting, isto, str. 14332 Ferrara W., Dougherty F., Boer G., Managerial Cost accounting: Planing and Control, Dame Publishing Inc. Houston, 1991.str. 730.

87

posebno teško direktno rasporediti na nosioce troška. U ove troškove uglavnom spadaju opšti administrativni troškovi pogona, troškovi osiguranja uređaja i objekata i sl. Za ove aktivnosti teško je pronaći adekvatan ključ ili faktor trošenja. Zato, većina kompanija umjesto alokacije ovih troškova na nosioce vrši njihovo oduzimanje u cijelosti od operativne dobiti s ciljem računanja dobiti prije poreza. Uključivanje ovih troškova na nosioce je važno jedino kod utvrđivanja prodajnih cijena proizvoda. Ključ za alokaciju ili faktori trošenja mogu biti različiti kao npr. sati rada stroja ili sati direktnog rada ako postoji i sl.

Primjena ABC metode se realizuje kroz sljedeće faze:33

1. Utvrđivanje proizvoda koji su nosioci troškova. To su proizvodi za koje se najprije utvrđuju ukupni troškovi, a potom troškovi po jedinici proizvoda.2. Utvrđivanje direktnih troškova proizvoda (troškovi direktnog materijala i troškovi direktnog rada). Ovi troškovi se direktno raspoređuju na nosioce troškova. 3. Utvrđivanje aktivnosti ( mjesta34 indirektnih troškova) i ključeva ili faktora trošenja (mjere) po tim aktivnostima. Faktori trošenja mogu biti broj resetovanja opreme, broj isporuka proizvoda, proizvodne operacije (rezanje, poliranje itd.).4. Utvrđivanje iz računovodstvene evidencije indirektnih troškova proizvodnje (OTP) po pojedinim aktivnostima.5. Raspodjela indirektnih troškova na pojedine proizvode pomoću izabranih ključeva ili faktora trošenja.6. Utvrđivanje indirektnih troškova po jedinici proizvoda ili usluge.7. Utvrđivanje ukupnih troškova proizvodnje i troškova po jedinici proizvoda ili usluge.

Postupak realizacije ABC metode može se ukratko podijeliti na dva koraka i to: (1) raspoređivanje direktnih troškova na nosioce (što je gotovo identično kao kod tradicionalnih metoda) i (2) indirektni troškovi ili troškovi podrške se raspoređuju na osnovu ključeva ili faktora trošenja pojedinih aktivnosti ili mjesta indirektnih troškova.Za potrebe planiranja i kontrole potrebno je utvrditi i ukupne troškove, koji se računaju pomoću obrazaca prikazanih u tabeli br.

Tabela br.34: Funkcija ukupnih troškova za potrebe planiranja i kontrole35

Metoda obračuna Ukupni troškoviTradicionalna metoda Varijabilni trošak po jedinici (jedinični troškovi)

+ Fiksni troškoviABC metoda Varijabilni trošak po jedinici (jedinice proizvoda)

+ Varijabilni troškovi po seriji (serije) + Varijabilni troškovi po proizvodnoj liniji (proizvodne linije)+ Fiksni troškovi

3.2.3.1. Slučaj primjene ABC metode

33 Vidjeti više; Horngren C., Datar S.M., Foster G., Cost Accounting, Prentice Hall, New Jersey, 2003, str. 144.-148. ili Lucey T., Costing, Continuum, London, 2002, str. 16.34 Tzv. Indirect-cost pool, vidjeti Horngren C., Datar…,isto str. 146.35 Ferrara W., Dougherty F., Boer G., Managerial Cost accounting: Planing and Control, Dame Publishing Inc. Houston, 1991.str. 730.

88

Da bi se uočile razlike u rezultatima primjene između tradicionalne metode (metoda radnog naloga) i ABC metode poslužićemo se slijedećim hipotetičkim slučajem. Preduzeće Prima a.d. ima pogon «A» u kojem se proizvode proizvod «X» i «Y». Raspoloživi su i slijedeći podaci za tekući mjesec:(a) Primjena tradicionalne metode obračuna troškova (metoda radnog naloga):1. Trošak direktnog materijala:

- za proizvod «X» 5 kg/kom uz pojedinačni trošak nabavke 10 KM/kg = 50 KM/kom- za proizvod «Y» 6 kg/kom uz jedinični trošak nabavke 12 KM/kg = 72 KM/kom

2. Trošak direktnog rada:- za proizvod «X» potrebna su 3 h/kom direktnog rada čija je cijena 10 KM/h = 30 KM/kom - za proizvod «Y» potrebna su 4 h/kom direktnog rada čija je cijena 10 KM/h = 40 KM/kom 3. Režijski troškovi Ukupno ostvareni OTP u tekućem mjesecu prema računovodstvenoj evidenciji za pogon A iznose 250 000 KM, a ključ za raspoređivanje su sati direktnog rada. Ostvarena proizvodnja je:

- X = 200 kom - Y = 500 kom

Ukupni iznos sati direktnog rada: - X = 200 kom x 3 h/kom = 600 h - Y = 500 kom x 4 h/kom = 2 000 h Ukupno direktnih sati =2 600 h

Ključ za raspodjelu (stopa dodatka) OTP na proizvode X i Y računa se na slijedeći način:

OTP raspoređen na X = 600 h x 96,15 KM/h = 57.700 KMOTP raspoređen na Y = 2.000 h x 96,15 KM/h = 192.300 KMUkupno OTP 250.000 KM

Ukupni i jedinični troškovi proizvodnje za proizvod X :

Uk. troškovi = varijabilni trošk. + fiksni troškovi =(200 kom x 50 KM/kom + 200 kom x 30 KM/kom) + 57.700 KM = 73.700 KM

Ukupni i jedinični troškovi proizvodnje za proizvod «Y» :

Uk. troškovi = varijabilni trošk. + fiksni troškovi

89

= (500 kom x 72 KM/kom + 500 kom x 40 KM/kom) + 192 300 =248.300 KM

(b) Primjena ABC metode

Za proizvode X i Y identifikovane su aktivnosti (mjesta troškova podrške) kao i faktori trošenja po tim aktivnostima i to:

Tabela br.35: Identifikovane aktivnosti i faktori njihovog trošenja za proizvod X i YAktivnost Trošak po aktivnosti (OTP) Faktori trošenja

X YPriprema postrojenjaDijeloviMontažaPakovanje i otpremaDizajniranje i inžinjering

40.00050.000120.00010.00030.000

2 puta200 h600 h

2 isporuke200 h

4 puta800 h800 h

4 isporuke100 h

Raspoređivanje troškova podrške ili OTP na proizvode pomoću faktora trošenja:

OTP Faktori trošenja X Y 40.000 50.000120.000 10.000 30.000

22006002

200

48008004

100

13.33310.00051.4283.33320.000

26.66740.00068.572 6.66710.000

250.000 98 094 151 906

Ukupni i jedinični troškovi proizvodnje za proizvod X :

Uk. troškovi = varijabilni trošk. + fiksni troškovi = (200 kom x 50 KM/kom + 200 kom x 30 KM/kom) + 98 094 = 114.094 KM

Ukupni i jedinični troškovi proizvodnje za proizvod Y :

Uk. troškovi = varijabilni trošk. + fiksni troškovi = 500 kom x 72 KM/kom + 500 kom x 40 KM/kom) + 151 906 = 207.906 KM

90

Poređenje ukupnih i jediničnih troškova proizvoda X i Y:

Tabela br.36: Poređenje troškova proizvoda X i YElementi Tradicionalna metoda ABC Razlika

OTPDirektni trošk. OTP Direktni trošk. OTPUkupni troškovi X 16.000 57.700 16.000 98.094 40.394Ukupni troškovi Y 56.000 192.300 56.000 151.906 40.394

72.000 250.000 72.000 250.000Jedinični troškovi X 368.50 570.50Jedinični troškovi Y 496.60 415.80

3.2.4. Primjena Balanced scorecard (BSC) metode

Nedostatak procesne metode, izražene kroz razmatranje uglavnom mjerljivih parametara procesa, stvorio je određenu ograničenost u unapređenju poslovnih rezultata preduzeća. Savremeni uslovi poslovanja doveli su do potiskivanja kapitalno intenzivnih djelatnosti sa radno intenzivnim djelatnostima, koje karakteriše sofisticirano znanje i visok stepen informatizacije. Time je došlo do pomjeranja resursa koja se koriste u poslovnom procesu tj. umjesto fizički opipljive aktive (zemljišta, nekretnina, postrojenja, opreme, zaliha) raste vrijednost fizički neopipljive aktive koja postaje osnov konkurentnosti. Najznačajnije stavke neopipljive aktive čine: odnosi sa kupcima, znanje i vještine zaposlenih zaposlenih izražene kroz inovativnost, sposobnost rješavanja problema i unapređenje poslovanja. Promjene koje su dovele do smanjivanja fizičke aktive u ukupnoj strukturi aktive dovele su do pada značaja tehničkih i finansijskih pokazatelja (mjerila) kvaliteta preduzeća i poslovnih rezultata na osnovu kojih je vršena kontrola alokacije finansijskih i fizičkih sredstava na profitabilna područja. Obzirom da takvi pokazatelji ne obuhvataju ulaganja u neopipljivu aktivu, onda oni nemaju ulogu alokatora sredstava u profitabilne djelatnosti.Poslednjih godina razvijena je metoda koja dopunjuje tehničko i finansijsko izvještavanje i koja nudi odgovarajuća mjerila performansi koji mogu unaprijediti poslovne rezultate, a poznata je pod nazivom Balanced scorecard metoda. Balanced Scorecard metodologija je prvi put predstavljena 1992.godine od strane harvardskih profesora Robert Kaplan i David Norton. Metoda omogućuje upravljanje poslovnim pokazateljima cijele organizacije, povezujući djelovanje zaposlenih sa strategijom, vizijom i misijom preduzeća.Mjerila performansi preduzeća po BSC metodi se izvode iz vizije i strategije preduzeća.

Slika br.30: Hijerarhija procesa (provođenje misije u konkretne ishode)

91

Vizija

Misija

Ciljevi i mjerila performansi preduzeća se definišu iz slijedećih perspektiva:1. finansijske perspektive,2. nefinansijske perspektive- potrošačke perspektive,- perspektive učenja i razvoja- perspektive internih procesa u preduzeću.

Ovakav način formulisanje ciljeva i mjerila performansi preduzeća iz navedenih perspektiva je već primjenjivan u praksi preduzeća (primjer: procesni model mjerenja performansi). Međutim, kod takvog modela nisu bili uravoteženi sistemi mjerenja performansi, kao što to nudi BSC metoda. Ravnoteža mora postojati između:

- kratkoročnih i dugoročnih ciljeva,- eksternih mjerila (za akcionare i potrošače) i internih mjerila (internih poslovnih procesa

i učenja i razvoja);- mjerila ostvarenih rezultata (uspjeha) i merila budućih performansi;- objektivnih (kvantitativnih) mjerila uspjeha (prodate robe, novih kupaca) i subjektivnih

(kvalitativnih) mjerila performansi (povećanje zadovoljstva potrošača, spremnosti zaposlenih),

- željenih rezultata i njihovih elemenata razvoja. Svaka od nabrijanih perspektiva treba da pruži odgovarajuće informacije menadžmentu.

Finansijska perspektiva se uglavnom posmatra iz ugla vlasnika (ili menadžmenta). Kada su u pitanja javna preduzeća, koriste se drugi pokazatelji jer su takva preduzeća od interesa za društvo kao cjelinu. Kao mjerila finansijskog uspjeha koriste se brojni pokazatelji različitog stepena obuhvatnosti, kao što su povećanje dodatne vrijednosti, produktivnosti, koeficijent obrtaja (kroz rast prihoda i produktivnosti), prinos na investicije, diskontovana vrijednost novčanog toka, i sl. Porast dodatne vrijednosti se uglavnom posmatra kroz rast prihoda i rast produktivnosti.Perspektiva potrošača podrazumijeva vrednovanje odnosa preduzeća i potrošača. Pokazatelji uspjeha treba da vrednuju kvalitet strategije tržišnog nastupa i povratne informacijea koje usmjeravaju dalju aktivnost preduzeća (kvalitet učinaka, obim razmjene, ulazak na nova tržišta i sl.). S potrošačke perspektive, za pokazatelje poslovanja (uspjeha) zadužene su funkcija marketinga i komercijalnog poslovanja, pri čemu se u ravnopravan tretman svrstavaju i služba prodaje i služba nabavke. Perspektiva kvaliteta procesa preduzeća podrazumijeva nadzor nad parametrima pojedinačnih

92

Strategija (BSC)

Performanse preduzeća (mjerila)

Efektivnost procesa

Zadovoljni potrošači

Zadovoljni vlasnici Zadovoljni i motivisani radnici

4. Bilans uspjeha

Bilans uspjeha (račun dobiti i gubitka) mjeri profitabilnost proizvoda ili usluga kompanije. Svaki bilans uspjeha počinje prodajom proizvoda, robe ili usluga, što se podvodi pod stavkom ostvareno (a to je samo projekcija). Kod preduzeća, koja su zasnovana na gotovini, prodaja i gotovina su skoro isto. Većina kompanija mora da čeka izvjestan period na naplatu, mada pristižu obaveze plaćanja (plata, poreza, operativnih troškova i sl.). Da takva kompanija ne bi ušla u zonu nelikvidnosti, ona mora kontinuirano da procjenjuje svoj obrtni kapital i u skladu s njim vrši odobravanje rokova odloženog plaćanja.S druge strane u bilansu uspjeha se pojavljuju troškovi. Svako plaćanje se istovremeno ne evidentira kao trošak. U bilansu uspjeha se uključuju samo oni troškovi koji su nastali prilikom ostvarivanja prihoda, odnosno (prodaje koja je evidentirana u datom obračunskom periodu. Računovođe takav postupak nazivaju sučeljavanje (slaganje) prihoda i rashoda. Znači, odgovarajući troškovi se moraju slagati sa prihodima koji su uključeni u bilans uspjeha. Razumijevanjem tog postupka lakše je razumjeti kategoriju dobiti.Primjeri takvog slaganja:

- Kompanija kupuje robu za dalju prodaju i evidentira je na zalihama. Kako prodaje zalihe, tako srazmjeran dio troškova njihove nabavke uknjižava na stavku troškova. Neprodata roba i dalje ostaje na zalihama, sve dok se ne proda.

- Kupovinu opreme, kompanija ne evidentira odmah u bilansu uspjeha već u bilansu stanja na stavci opreme. Ukoliko npr. kompanija procijeni amortizacioni vijek takve opreme na 5 godina, onda će ona svaki mjesec uknjižiti na stavku trokova amortizacije 1/60 njene vrijednosti (ukoliko primjenjuje pravolinijsku metodu obračuna amortizacije). Razlog je što je mjesečna amortizacija povezana sa ostvarenjem prihoda tog mjeseca.

- Slaganje se mora primjeniti i na stavci poreza. Porezi se mogu plaćati kvartalno, ali računovođa mora unijeti u bilans uspjeha iznos poreza na dobit koji se duguje u tom mjesecu.

Princip slaganja se proširuje i na sve vrste usluga koje kompanija koristi da bi ostvarila učinak. Iz navedenog je vidljivo, da se slaganje prihoda i rashoda zasniva na procjenama, a što u bilans uspjeha unosi određenu subjektivnost.Za neke stavke nije moguće ispoštovati princip slaganja, kao što je to slučaj npr. kod otpisa nekurentnih zaliha. Otpis tereti jednokratno troškove tekućeg perioda, što može ugroziti finansijski rezultat. Osim toga, svaki otpis je izgubljeni novac.Bilans uspjeha se može izrađivati za cijelu komapniju, njene organizacione dijelove ili manje poslovne jedinice. Sastavlajnje bilansa uspjeha za manje poslovne jedinice omogućava, menadžerima u velikom kompanijama, uvid u finansijske učinke svake poslovne jedinice. Učinci takvih poslovnih jedinica se moraju pratiti kontinuirano, kako bi se mogle preduzimati odgovarajuće mjere na njegovom poboljšanju.

Prihodi u bilansu uspjeha

36 Savez računovođa i revizora RS: Korelacija između kvaliteta finansijskog izvještavanja i efikasnosti tržišta kapitala –D.Milojedić,Finrar 6/04, Atlantik , Banjaluka, 2004., str.20.

93

Prihod podrazumijeva finansijsku vrijednost prodatih proizvoda i usluga u određenom vremenskom periodu. Problem utvrđivanja stavke prihoda se javlja kod kompanija koje izvode projekte duži vremenski period. Priznavanje prihoda se vrši djelimično kada projekat dostigne određeni nivo realizacije. Naprimjer. Kompanija za stanogradnju pravi projekat zgrade koji traje nekoliko mjeseci, a potom kreće u izgradnju. Pitanje je, koliki iznos prihoda evidentirati, tokom izrade projekta, kada kupcu još uvijek nije isporučena realna vrijednost? Naravno, metodom procjene određenog nivoa realizacije projekta.Takođe, problem utvrđivanja prihoda s javlja ukoliko kompanija fakturiše robu klijentu, a isporuku vrši tek kada je roba klijentu stvarno potrebna (npr. oprema za zimovanje). Bez obzira što je roba u skladištu kompanije prodavca, ona se evidentira u ukupni prihod.Sličan problem može se javiti kod softverske komapnije, koja sa softverima prodaje i usluge održavanju na period od više godina. Ona mora, u takvim slučajevima, procijeniti prihod od prodaje koji će evidentirati u svom knjigovodstvu. Navedena softverska kompanija može donijeti odluku, da prihod prizna unparijed u određenom procentu. Procenat može biti 20%, 50%, 70% i slično. Primjena svakog od ovih procenata mijenja konačnu stavku dobiti, prinosa na akcije i sl. Iskazivanje procjenjenih stavki zahtijeva pojašnjenje u notama uz finansijske izvještaje. Međutim, note sastavlja računovođa koji je vršio procjenu. Najveći broj računovodstvenih manipulacija je vezan za stavke prihoda. Krajem obračunskog perioda ispostavljaju se fakture za “neizvšene” usluge i tako “naduvava” konačan rezultat.

Rashodi u bilansu uspjeha

Najveću stavku u rashodima trgovačkih kompanija čine nabavna vrijednost prodate robe. U uslužnim kompanijama ova stavka se naziva cijena (trošak) usluge, a u proizvodnim cijena koštanja. U sva tri slučaja troškovi su direktno povezani s izradom proizvoda ili pružanjem usluge.U proizvodnoj kompaniji, ove troškove čine:

- troškovi materijala,- zarade radnika na izradi proizvoda,- troškovi energije,- troškovi održavanja,- ostali troškovi poslovanja (prodajni, opšti i administrativni troškovi povezani sa izradom

učinaka).U uslužnoj kompaniji trošak usluge čini rad vezan s pružanjem usluge, te prodajni, opšti i administrativni troškovi povezani s pružanjem usluge. U prodajne, opšte i administrativne troškove spadaju svi troškovi koji na indirektan način učestvuju u formiranju cijene koštanja. Jedan od takvih trškova je i rad viših menadžera koji obavljaju poslove za više poslovnih jedinica. Njegov rad može dijelom da se uključi u cijenu proizvoda, a može se, takođe, smatrati dijelom opšteg poslovanja. Odluka o tome je više stvar procjene, nego utvrđenih pravila. Računovodstvenom regulativom su date samo smjernice i uputstva, a računovođe , oslanjajući se na uputstva primjenjuju logiku za datu situaciju. Logika ima smisla ako se primjenjuje na konzistentnoj osnovi, tj. dosljedno ista logika iz perioda u period.Primjenu logike možemo prikazati na slijedećem slučaju:Finansijski menadžeri su donijeli odluku da plate viših rukovodioca isključuju iz direktnih troškova rada i sada ih svrstavaju u stavku indirektnih troškova. Direktor kompanije sada mora

94

da ostvari veću realizaciju kako bi iz ostvarene marže pokrio zarade pridošlih radnika. Istovremeno poslovna jedinica, u kojoj su viši rukovodioci do sada učestvovali u stvaranju učinka će iskazati visoku dobit, jer im ne isplaćuje zarade. Ovakovo prebacivanje troškova iz jedne u drugu poslovnu jedinicu mogao bi postati model, da računovodstveni propisi ne zahtijevaju dosljednost u primjeni početnih tehnika i pravila.Inače, razvrstavanje ovih troškova zavisi od veličine kompanije, prioriteta poslova, organizacione strukture i sl.U ostale troškove poslovanja spadaju: zakup, troškovi istraživanja i marketinga, troškovi telefona, troškovi energije, plate neproizvodnih radnika, komunalni troškovi i sl. U ove troškove spadaju i plate menadžera i stručnog osoblja (računovodstvo, informatika, kadrovski resursi itd.) za koje računovođe smatraju da ne pripadaju direktnim troškovima. Takvi troškovi se smanjuju sa povećanjem obima proizvodnje. Trošak amortizacije se utvrđuje tako što računovođe utvrde najvjerovatniji rok korištenja sredstva, te na osnovu toga izračunaju dio rashoda koji će biti evidentiran u bilansu uspjeha. Pretpostavimo, da je kompanija kupila kamion za dostavu robe u vrijednosti 10000 KM i da je procijenila optimalni vijek njegovog korištenja 5 godina. Ako dalje pretpostavimo, da kompanija ostvaruje mjesečni prihod od 10000 KM, pri čemu za nabavku robe izdvaja 5000 KM, a za ostale troškove poslovanje 2000, onda bi bilans uspjeha imao slijedeći sadržaj:

Tabela br.37: Bilans upjeha (vijek trajanja osnovnog sredstva 5 godina)O p i s IznosPrihod 10000Nabavna vrijednost prodate robe 5000Ostali troškovi poslovanja 2000Amortizacija 2000Neto dobit +1000

Procjena računovođe je bila, da će kamion trajati 5 godina. Međutim, da je računovođa procijenio da će kamion trajati tri, odnosno deset godina, dobit bi bila slijedeća:Tabela br.38: Bilans uspjeha (vijek trajanja osnovnog sredstva 3 godine)

O p i s Iznos IznosVijek trajanja kamiona 3 godine 10 godinaPrihod 10000 10000

Nabavna vrijednost prodate robe 5000 5000Ostali troškovi poslovanja 2000 2000Amortizacija 3333 1000Neto dobit -333 +2000

Različite procjene troškova amortizacije mijenjaju stavku konačnog finansijskog rezultata. Računovođe moraju poštovati MRS-e, koji dozvoljavaju određenu fleksibislnost. Procjene su potrebne uvijek, kada sredstvo traje duže od jedne godine. Međutim, problem nerealne procjene se može javiti kada osnovno sredstvo ne bude imalo upotrebnu vrijednost, a još uvijek postoji knjigovodstvena vrijednost, zbog početno utvrđenog dugog vijeka trajanja. Naprimjer, ako se vijek trajanja kamiona utvrdi 20 godina, a poslije 5 godina se pokaže da on više nema upotrebnu

95

vrijednost i treba ga otpisati. Prvih pet godina su prikazivani dobri finansijski rezultati i odjednom bi trebalo, na teret troškova, isknjižiti preostalu neamortizovanu vrijednost kamiona.Amortizacija se smatra negotovinskim troškom, mada je trošak isplaćen unaprijed prilikom nabavke osnovnog sredstva. Po isteku amortizacionog vijeka, osnovno sredstvo može imati upotrebnu vrijednost, a da je knjigovodstvena vrijednost nula. U tom slučaju se ono može nastaviti koristiti u kompaniji ili prodati na tržištu po fer vrijednosti.Amortizacija se primjenjuje i na nematerijalnu imovinu (patente, autorska prava, gudvil i sl.). Troškove nematerijalne imovine, kompanija mora da uskladi sa prihodima koje po tom osnovu ostvaruje. Ukoliko tehnologija napreduje, onda patenti ne vrijede onoliko koliko se prikazuje u računovodstvu, već daleko manje. Zemljište ne podliježe obavezi amortizacije jer ono, slično nekim stavkama gudvila, nema ograničen vijek trajanja.

U računovodstvu su zastupljene određene stavke troškova koje nose naziv jednokratni troškovi. Često se one nazivaju vanredne stavke, otpisi, troškovi restruktuiranja i slično. Jednokratni troškovi se javljaju, kada kompanija želi da koriguje svoje poslovne knjige zbog nekih ranijih radnji ili prilikom restruktuiranja kompanije. Dolaskom novog menadžmenta se nastoji napraviti restrikcija određenih troškova, kao što su to isplate zakupa, otpremnine radnika , prodaja opreme i slično. Računovodstveni standardi dozvoljavaju da se takvi troškovi procjene i evidentiraju odmah po saznanju da će nastati. Ukoliko računovođe precjene trošak, onda će on u periodu nastanka morati biti storniran u tekućoj godini ili oprihodovan, ukoliko se prenese u narednu godinu. Ukoliko se ovi troškovi procjene na nižem nivou od stvarnih, onda će se morati doknjižiti razlika i preuzeti još neka obaveza. Ostvarena dobit, je u ovom slučaju, manja jer su računovođe napravili pogrešnu procjenu u predhodnim obračunskim periodima.

Oblici dobiti

Doprinos dobiti (bruto marža) se utvrđuje kao razlika između prihoda i nabavne vrijdnosti prodate robe ili cijena izvršene usluge. Znači, bruto marža je ono što preostane kada se kompanija plati direktne troškove koji nastanu na izradi učinaka. Bruto marža mora biti dovoljna da pokrije poslovne rashode, rashode finansiranja, poreze i neto dobit. Na osnovu bruto marže se određuje profitabilnost proizvoda. Ona varira u različitim industrijama. Takođe, kompanije sa većim prihodom mogu biti uspješne sa manjim procentom bruto marže. Za ocjenu procenta bruto marže najbolje je koristiti industrijske standarde, trendove iz prošlosti i sl. Promjena ovih trendova nalaže analize kako bi se utvrdili uzroci odstupanja (npr. rast troškova, odobravanje popusta pri prodaji) i usmjerila pažnja menadžera. Na visinu bruto marže utiču odluke o načinu priznavanja prihoda i uključenja troškova u nabavnu vrijednost robe. Ukoliko je cijena učinaka porasla moraju se sagledati načini snjiženja cijena. Najčešće se razmišlja o otpuštanju radnika, npr.kontrolora. Međutim, ako su zarade kontrolora svrstane u ostale troškove, onda bi takva odluka bila pogrešna. Ako se zarade kontrolora ponovo vrate u nabavnu vrijednost robe, onda bi bilo korisnije mijenjati ciljnu bruto maržu kompanije.

Bruto dobit se dobije kada se rashodi oduzmu od prihoda.Bruto dobit se raspodjeljuje na:

- porez na dobit preduzeća,- učešće zaposlenih u podjeli dobiti,

96

- dividendo po povlaštenim akcijama,- dividendo po običnim akcijama- za rezerve društva (zakonske i statutarne).

Poslovna dobit predstavlja zaradu kompanije prije kamata i poreza. Dobije se kada se od poslovnih prihoda oduzmu poslovni rashodi, uključujući amortizaciju. To je dobit koja se ostvari po osnovu registrovanog posla. Porezi i kamate ne govore ništa o tome koliko se kvalitetno upravlja poslovanjem, tako da se i ne uključuju u ovu vrstu dobiti. Poslovna dobit je pokazatelj uspješnosti menadžmenta. Analizom ove dobiti, eksterni korisnici finansijskih izvještaja utvrđuju svoj odnos prema kompaniji.

Neto dobit je ono što ostane kompaniji kada iz prihoda pokrije sve rashode i porez na dobit. Pitanje je kako poboljšati neto dobit?Kompanija se obično odlučuje na friziranje finansijskih izvještaja. Međutim, alternative su u povećanju prihoda ili smanjenju troškova. Povećanje prihoda zahtijeva iznalaženje novih tržišta, skraćenju ciklusa prodaje i sl. Smanjenje troškova se može postići racionalizacijom procesa rada, otkrivanjem neefikasnosti i sprovođenjem mjera, internim uštedama i sl. Najčešće restrikcije se provode otpuštanjem radnika. Kompanija, potom, postiže dobre rezultate, podiže cijenu akcija i vrijednost kompanije za potencijalne kupce. Dugoročnije, kompanije bi trebale težiti i povećanju prodaje i smanjenju troškova. Fokusiranjem samo na smanjenje troškova, se vjerovatno samo odlaže problem.

Dobit od manjinskog intersa se iskazuje kao posebna stavka kapitala (koja ne pripada vlastitom kapitalu) u konsolidovanim finansijskim izvještajima grupe u kojoj matica posjeduje manje od 100% akcija zavisnog društva.U bilansu uspjeha se dobit, koja pripada manjinskim interesima, prikazuje takođe kao posebna stavka, odnosno kao odbitna stavka dobiti grupe. Shodno tome, kada se posmatra dobit grupe onda se ukupna neto dobit grupe umanjuje za dobit koja pripada manjinskom interesu.

5. Bilans stanja

Bilans stanja je finansijski izvještaj o onome što preduzeće posjeduje i obavezama koje ima u datom trenutku. Razlika između te dvije veličine čini akcijski kapital preduzća. Akcijski kapital u knjigovodstvu je, prema tome, jednak ukupnom kapitalu koji su uplatili akcionari uvećan za ostvarenu dobit od početka poslovanja, umanjenu za iznos gubitaka i isplaćene dividende. Na tržištu akcijski kapital vrijedi onoliko koliko je kupac voljan da plati za njega.Cilj poslovanja kompanije je uglavnom povećanje profitabilnosti ili akcijskog kapitala. Bez obzira na to kojem cilju preduzeće daje prioritet, ne treba izgubiti iz vida da su ciljevi na neki način povezani. Dobit iz bilansa uspjeha utiče na povećanje akcijskog kapitala i obrnuto. Povećanje akcijskog kapitala se prikazuje kroz stavku neraspoređene dobiti/gubitka. Ukoliko preduzeće ostvari gubitak, doći će do pada akcijskog kapitala.Većina menadžera finansija smatra bilans uspjeha glavnim finansijskih izvještajem, obzirom da oni snose odgovornost za pojedine vrste dobiti. Međutim, bankari veću važnost pridaju bilansu stanja, a razlog je u slijedećem:

97

- Bilans uspeha se budžetira i pretpostavka je da će menadžment uložiti napore da ispuni zahtjeve budžeta. Pozicije iz bilansa stanja se predviđaju u budžetu, ali se manje pažnja pridaje njihovom ostvarenju,

- Bilans uspjeha pruža više mogućnosti za manipulacije, što može zavarati korisnike,- Upravljanje bilansom stanja podrazumijeva šire poznavanje postupaka bilansiranja,

međusobnih odnosa različitih kategorija, uticaja promjena u bilansu stanja na druge finansijske izvještaje i obnuto.

Mora se priznati da oba finansijska izvještaja ne predstavljaju samo obračun, nego i procjenu koja može da poprimi subjektivni karakter.Za menadžere je najvažnije, da se fokusiraju na razumijevanje tehnika mjerenja finansijskih rezultata kako bi mogli preduzeti mjere za poboljšanje rezultata. Da bi procjenili rezultate ovog izvještaja, menadžeri moraju uraditi predhodne analize.Za korisnika bilansa stanja je prioritetno, da utvrdi finansijsku vrijednost preduzeća, odnosno njegovu neto vrijednost. Neto vrijednost preduzeća se utvrđuje na slijedeći način:

Neto vrijednost preduzeća = aktiva – obaveze

Aktivu preduzeća čine:- nematerijalna imovina,- osnovna sredstva, - dugoročni finansijski plasmani, - zalihe,- kratkoročna potraživanja, - kratkoročni finansijski plasmani, - gotovina i gotovinski ekvivalenti.

Svaka od navedenih kategorija aktive (izuzev gotovine) podliježe procjeni, odnosno na dan bilansiranja se mora utvrditi koliko bi preduzeće moglo dobiti ukoliko bi danas prodavalo određeni dio aktive. Već tu je vidljivo, koliko dolazi do izražaja sposobnost procjene. Osim toga, određene procjene iz bilansa uspjeha (amortizacija, rezervisanja, raspodjele i sl.) se kroz dobit ugrađuju u bilans stanja. Za razliku od bilansa uspjeha koji se razlaže po profitnim centrima, bilans stanja se uglavnom pravi za preduzeće kao cjelinu. Bilansi stanja su poznati po svojim napomenama (notama), koje broje i po 30-ak stranica. Ukoliko se pojedinim stavkama iz bilansa stanja ne bi davalo neophodno objašnjenje, onda bi one mogle da zavaraju korisnika ili da ga obavežu, da za njihovo tumačenje angažuje finansijske stručnjake.U nastavku ćemo analizirati stavke aktive (imovine) i pasive (obaveza i kapitala).

Nematerijalna imovinaU stavku nematerijalne imovine ubrajamo gudvil, intelektualnu svojinu, patente i sl. Gudvil se javlja kod poslova akvizicije37. On predstavlja razliku između plaćenog iznosa za kompaniju i njene neto vrijednosti (imovina umanjena za obaveze). Gudvil je ekvivalent za nešto što preduzeće ne posjeduje u materijalnom obliku, ali je često vrednije od materijalne imovine kao što su renomirano ime, strateška snaga, lista klijenata, obučeni kadrovi i sl. Ukoliko se,

37 U našim uslovima se često korite termini integracija (spajanje) ili konsolidacija. U oba slučaja se radi o poslovima akvizicije tj. jedna kompanija kupuje druge.

98

naprimjer, za preduzeće čija imovina vrijedi 2 miliona KM plati iznos od 3 miliona KM, onda se razlika od 1 mil. KM evidentira u stavci aktive, kako bi se postigla bilansna ravnoteža.

A k t i v a P a s i v a Imovina 2 miliona KM akcijski kapital 3 milona KMGudvil 1 milion KM

Gudvil, u pravilu, podliježe obavezi amortizacije kao i ostala imovina. Međutim, ovdje je potrebno razvrstati stavku gudvila na dio koji ima određen vijek upotrebe i dio koji ima neodređen vijek upotrebe. Nematerijalno sredstvo sa neodređenim vijekom upotrebe se ne amortizuje.38 Činjenica je, da određene stavke gudvila (kao npr. reputacija) ne gube vrijednost vremenom, nego je samo dobijaju. Zato se u ovakvim slučajevima ne primjenjuje amortizacija, kako bi se dobila realnija slika o vrijednosti kompanije. Prilikom svakog bilansiranja potrebno je preispitati korisni vijek upotrebe gudvila (ili drugog nematerijalnog ulaganja), te po potrebi promjeniti obračun sa neodređenog na konačni vijek trajanja.Pretpostavimo da smo, u našem slučaju, odredili amortizacioni vijek gudvila 5 godina, prema kojem bi svake od narednih pet godina trebali ukalkulisati na stavku troškova amortizacije iznos od 200 hilj. KM. Procjenu smo mogli napraviti i na 10 godina, kada bi troškovi amortizacije iznosili godišnje 100 hilj. KM. U krajnjem slučaju, mogli smo procijeniti neodređeni vijek upotrebe gudvila, pri čemu se amortizacija ne bi uopšte računala. To upućuje na zaključak, da kupovina kompanije sa manjim iznosom gudvila ima manje prostora za manipulacije sa troškovima amortizacije, odnosno za “uštimavanjem” konačnog rezultata kompanije. Kompanijama se uvijek pruža mogućnost da prilikom kupovine drugih kompanija smanje vrijednost osnovnih sredstava, a povećaju vrijednost gudvila kako bi imale mogućnost da, kroz uknjižavanje manjeg iznosa amortizacije, povećaju dobit, a time i cijenu akcija kompanija. Bezanski mešetari najčešće stavku gudvila izbacuju iz vrijednosti aktive i od tako umanjene vrijednosti aktive oduzimaju obaveze kompanije kako bi utvrdili neto vrijednost kompanije.I ostala nematerijalna ulaganja (patenti, troškovi istraživanja i razvoja, intelektualna svojina i sl.) se ne mogu direktno evidentirati u troškove jer ne donose prihod u momentu nastajanja. Njihovo trošenje mora biti raspoređeno na procijenjeni vijek trajanja datog ulaganja. Odluka o procijenjenom vijeku ima veliki uticaj na profitabilnost kompanije , kao i na akcijski kapital.

Osnovna sredstva (nepokretnosti, postrojenja i oprema)Ova stavka obuhvata svu materijalnu imovinu koju kompanija posjeduje. Ista se evidentira po nabavnoj vrijednosti, a prilikom svakog bilansiranja utvrđuje se njena nova procjenjena vrijednost, odnosno njena vrijednost na otvorenom tržištu. Povećanje procijenjene vrijednosti povećava stavku revalorizacionih rezervi u okviru kapitala. Ukoliko se procjenom utvrdi smanjenje vrijednosti osnovnog sredstva, onda se umanjuje stavka predhodno formiranih revalorizacionih rezervi za dato sredstvo, a razlika se uknjižava na teret rashoda. Takav način procjenjivanja ostavlja prostor vještim računovođama da kozmetički uljepšaju stavke bilansa i tako prikažu stanje boljim nego što ono jeste. Sofisticirani investitori dobro analiziraju stavke osnovnih sredstava kako bi utvrdili potcijenjena sredstva, za kojim pokazuju i najveći interes.

38 Savez računovođa i revizora RS:MSFI, Atlantik BB, Banjaluka 2004., str.829.

99

Unaprijed plaćena sredstvaUnaprijed plaćena sredstva uvijek zadaju brigu računovođi, kako ih rasporediti po periodima. Ukoliko je npr. kompanija platila unaprijed troškove reklame za period od 2 godine, onda bilansno načelo sučeljavanja prihoda sa rashodima zahtijeva da se svaki mjesec na stavku troškova reklame uknjiži iznos koji je doprinijeo povećanju prihoda kompanije. Takav iznos prihoda je teško mjerljiv, što ostavlja prostor računovođi za različito evidentiranje troškova reklame po mjesecima. Računovođa može odlučiti da svaki mjesec evidentira 1/24 plaćenog iznosa reklame ili da preskoči prva tri mjeseca jer smatra da se izdaci nisu odmah odrazili na vrijednost učinaka. Procjene računovođe utiču i n krajnji rezultat kompanije.

ZaliheZalihe se javljaju u vidu trgovačke robe, gotovih proizvoda, nedovršene proizvodnje i sirovina. Krajem svakog obračunskog perioda zalihe podliježu obavezi ponovnog vrednovanja koje uključuje procjenu. Različite metode vrednovanja zaliha (metoda prosječne vrijednosti, FIFO metoda tj. prvi ulaz - prvi izlaz ili LIFO metoda odnosno poslednji ulaz - prvi izlaz) značajno mijenjaju stavku aktive u bilasnu stanja. U notama uz finansijske izvještaje je potrebno objasniti način vrednovanja, kako korisnik ne bi bio doveden u zabludu. U poslovanju se često povlači potreba smanjenja zaliha kako bi se što više pribavilo slobodnog novca. Međutim, ovdje treba imati na umu oportunitetne troškove, tj. sagledati da li slobodni višak novca na računu ili njegovo ulaganje u druge klase aktive donosi više prinosa od prinosa koji se stiču po osnovu zaliha.

Potraživanja od dužnikaPrihod kompanije se formira na osnovu fakturisane realizacije tj. na osnovu onog što je fakturisano kupcima, a pri tome je neizvjesno da li će uslijediti naplata. Nenaplaćena potraživanja se evidentiraju pod stavkom potraživanja od kupaca. Ukoliko potraživanja ne budu naplaćena u dogovorenim rokovima ona postaju sporna. Na kraju obračunskog perioda utvrđuje se iznos spornih potraživanja prema procjeni menadžmenta i evidentira na stavku troškova.. Procjena se vrši na osnovu predhodnih iskustava, što daje prostora računovođama za “štimanje” finansijskog rezultata. Donošenjem Zakona o porezu na dobit smanjena je mogućnost za takve malverzacije, jer su u poreskom bilansu priznati troškovi otpisa spornih potraživanja samo u iznosu koji je tužen. Ovdje ne treba zaboraviti činjenicu, da se mjenica podnesena na protest radi naplate spornog duga može vrlo jednostavno povući, kada se za tim javi potreba. Takođe, podnošenje mjenice na protest ne iziskuje dodatne troškove, tako da se u interesu poželjnog finansijskog rezultata može iskoristiti i takva mogućnost.

Gotovina i ekvivalenti gotovineGotovina obuhvata novčana sredstva koja se nalaze u blagajni, na transakcionim i deviznim računima. Gotovinski ekvivalenti podrazumijevaju likvidnu imovinu na računima novčanog tržišta tj. hartije od vrijednosti koje su brzo unovčljive. Ovdje ne dolazi do izražaja umješnost računovođe jer stavke koje su prikazane na navedenim računima se ne mogu korigovati niti podešavati.

PasivaPored stavki aktive, u bilansu stanja je potrebno sagledati izvore (pasivu) kojima je takva aktiva finansirana. Izvori obuhvataju kapital i obaveze (dugoročne i kraktoročne).

100

Akcijski kapitalAkcijski kapital se uplaćuje prilikom osnivanja kompanije. Povećanje se vrši ostvarenjem dobiti u poslovanju ili dodatnim uplatama kapitala. Dodatno uplaćen akcijski kapital se zbraja sa postojećim iznosom kapitala. Tržišna vrijednost kompanije se uglavnom ne poklapa sa njenim akcijskim kapitalom. Stvarna tržišna vrijednost kompanije je ona vrijednost koju je kupac za nju spreman platiti.Neraspoređena dobit je akumulirana dobit koja se ponovo ulaže u poslovanje (reinvestira) ili se raspodjeljuje akcionarima u vidu dividendi. Ona daje mogućnost kompanijama da, u slučaju iskazanih gubitaka u tekućoj godini isplate akcionarima dobit, kako bi ih spriječili u prodaji svojih akcija.

U dugoročne obaveze spadaju krediti, odložene premije, odloženi porezi, odložene obaveze za penzije i slično. Analiza ovih obaveza zahtijeva detaljnija posmatranja ugovorenih uslova.

Tekući (kratkoročni) dio dugoročnih obaveza obuhvata dio dugoročnih obaveza koji dospijeva do 1 godine i koji se izuzima iz dugoročnih obaveza i evidentira pod tekućim obavezama. Obaveze po kratkoročnim kreditima, obaveze prema dobavljačima i ostale kratkoročne obaveze (prema zaposlenim, poreskoj upravi, fondovima i sl.) zahtijevaju redovna godišnja usaglašavanja sa partnerima, tako da ostavljaju manje prostora za “štimanje” njihovih veličina. Veći prostor za “štimanje” finansijskog rezultata pružaju avansne obaveze i pasivna vremenska razgraničenja (obaveze uplaćene unaprijed). Računovođa procjenom utvrđuje, koji dio troškova je doprinijeo ostvarenju prihoda svakog mjeseca.

5.1. Poluge bilansa stanja

5.1.1. Period naplate potraživanja

Najveći dio kompanija, da bi održale svoje poslovanje, odobravaju klijentima duže rokove plaćanja. U bilansu stanja se takve transakcije evidentiraju na kontu potraživanja od kupaca. Stanje tog konta prezentuje vrijednost robe koju su klijenti kupili u predhodnom periodu po tada važećim cijenama. Ključni koeficijent, koji mjeri potraživanje od kupaca, je period naplate potraživanja. Duži period znači, da kompaniji treba više novca da bi održala svoje poslovanje. Pored finansiranja vlastitih zaliha, kompanija sada finansira zalihe svog klijenta. Sredstva se evidentiraju u njenom bilansu, mada su fizički prisutna u drugoj kompaniji, kompaniji kupca. Skraćivanje perioda naplate vodi ka smanjenju potrebnog obrtnog kapitala, pri čemu će kompanija imati više gotovine na raspolaganju. To govori o potrebi upravljanja periodom naplate potraživanja odnosno skraćenju rokova naplate. Posebnu ulogu u upravljanju imaju nefinansijski menadžeri, kao što su menadžeri proizvodnje i razvoja, menadžeri za odnose sa kupcima, kredit - menadžeri i sl.Menadžeri proizvodnje i razvoja moraju dati odgovora na slijedeća pitanja:

- Da li kvalitet proizvoda doprinosi slaboj naplati potraživanja?- Da li su dati proizvodi potrebni tržištu ili se prodaja vrši tehnikom guranja?- Ima li problema sa rokovima dostave?

Klijenti koji nisu zadovoljni kvalitetom ili rokovima isporuke (zbog kašnjenja), najčešće kasne sa plaćanjem. Na terenu se moraju uvidjeti razlozi kašnjenja i preduzeti mjere za njihovo

101

otklanjanje. Visok profesionalizam kompanije često može da se pozitivno prenese i na kupce, kada oni nastoje povjeriocu uzvtariti istim profesionalizmom.Menadžeri za odnose sa kupcima moraju postaviti, takođe, određen broj pitanja koji se odnose na njihovu aktivnost, kao što su:

- Koje rokove nude povjerioci iz iste grane?- Kakvog su boniteta kupci?- Da li su kupci izloženi određenim rizicima i opasnostima u poslovanju?- Koji je uzrok njihovog kašnjenja?

Obzirom da su ovi menadžeri u stalnom kontaktu sa klijentom, potrebno je da ispitaju odnos klijenta prema zaposlenim (stalnost zaposlenja), promjene u obimu poslovanja, sklonost kompanije zaduživanju, prioritete u plaćanju, mogućnosti ubrzanja naplate. Obzirom na sve izraženije problem u naplati, potrebno je usvojiti procedure prodaje na odloženo plaćanje i procedure za postupak naplate, posebno za kašnjenja u naplati. Često se menadžeri opuste i čekaju na naplatu ne želeći da je ubrzavaju kako ne bi narušili dobre poslovne odnose. Međutim, činjenica je da ovdje mora postojati određena disciplina u pridržavanju rokova. Kupac najčešće zloupotrijeblava korektnost dobavljača i umjesto da riješi njegovu obavezu, sredstva usmjerava za plaćanje obaveza prema drugom dobavljaču (koji je uporniji u opomenama). Ukoliko takav kupac ima finansijskih problema može se desiti da kompanija, koja pretjerano ne insistira na naplati, ostane zadnja u lancu naplate i tako se ne uspije uopšte naplatiti. Dobro je poznato, da ukoliko kupac kasni jedan dan u plaćanju, on već ima izražen problem. Zato je potrebno ubrzati naplatu, kako kupac ne bi ušao u još veće probleme.Menadžeri za odnose sa klijentima moraju na terenu utvrditi stvarno stanje klijentovih problema u poslovanju i o tome blagovremeno obavijestiti viši menadžment.Kredit- menadžeri moraju uskladiti rokove plaćanja sa klijentovom kreditnom istorijom. Rokovi ne smiju biti previše kruti i mimo tržišnih, niti previše rastegljivi. Visina odobrenih kredita i uslovi moraju biti u određenom odnosu sa kreditnim rizicima. Sa odobravanjem rokova potrebno je definisati i strategiju odobravanja popusta na prijevremeno plaćanje. Svako odobravanje popusta je na teret profitabilnosti, što govori o potrebi njihove racionalizacije. Kredit - menadžeri moraju imati izraženu pregovaračku moć, odnosno sposobnost da ugovore rokove koji će biti u vlastitom interesu, a ne u interesu kupca.Upravljanje naplatom potraživanja će biti olakšano, ako se u početku postave kriteriji koje klijenti moraju zadovoljavati da bi mogli koristiti odgode. Tako, naprimjer, kao kriteriji se mogu postaviti slijedeće karakteristike:

- kompanija poznata po blagovremenom plaćanju računa,- uspostavljena kontinuirana poslovna saradnja,- postojanje menadžmenta visokog moralnog i profesionalnog integriteta,- dužina tradicije i sl.

Oštriji zahtjevi bi se trebali postavljati pred novoosnovanim kompanijama, pogotovo onim koje su krenule sa malim osnivačkim kapitalom i svoj razvoj temelje na odgodi rokova kod povjerioca. Efekat smanjenja rokova naplate potraživanja je posebno izražen kod velikih kompanija koje imaju veliku stavku nenaplaćenih potraživanja. Naprimjer, skraćenje rokova za dan - dva na potraživanja od 20 mil. KM bi znatno povećalo gotovinu, a i njeno zapošljavanje na drugim poslovima.Često se, u poslovnom svijetu, mogu sresti kompanije koje su svoje poslovanje organizovali prema tačno definisnim rokovima plaćanja i naplate. Njihovi rokovi su, najčešće 15 ili maksimalno 30 dana, što se smatra krajnje korektnim rokom u odnosu na drugu ugovornu stranu.

102

Posl.subjekatuprava

Poslovanje sa takvim kompanijama je manje rizično, s jedne strane, i podiže profesionalizam same kompanije, s druge strane.Još jedan problem može biti izražen kod naplate potraživanja, a to je njegova zastara. Iznos ukupnog potraživanja nam ne govori puno jer nije prikazan po rokovima dospijeća i zastare. Ako kažemo da imamo 50000 KM sa rokom kašnjenja od 10 dana i 50000 KM sa rokom kašnjenja od 70 dana, onda je prosječno kašnjenje 40. Obzirom na situaciju u privredi takvo kašnjenje se donekle može tolerisati. Međutim, daljom analizom možemo utvrditi da polovina kupaca uopšte ne plaća svoje račune. Kompanija koja ima isto potraživanja samo od jednog kupca u kašnjenju od 70 dana nije u istim problemima. Zato je prilikom upravljanja potraživanjima potrebno primat staviti rokovima kašnjenja, odnosno rokovima zastare potraživanja. Problem naplate se u privatnim kompanijama rješava zapošljavanjem menadžera, čija mjesečna primanja zavise od obima prodate i naplaćene robe.

5.1.2. Upravljanje zalihama

Upravljanje zalihama smanjuje potrebe za obrtnim sredstvima i oslobađa velike iznose gotovog novca. Smanjenje ne znači njihovo svođenje na nulu, nego njihovo svođenje na oprimalan nivo koji je dovoljan za održavanje procesa rada, odnosno blagovremenu isporuku gotovih proizvoda. Kod upravljanja zalihama uvijek postoji opasnost da kompanija ostane bez zaliha kada su joj potrebne ili da se pretjerani iznosi gotovine zalede u zalihama. Svaka gotovina koja je uložena u zalihe ne smatra se ujedno i zaleđenom, pogotovo u slučajevima kada kompanija nema alternative za drugu vrstu ulaganja. Smanjenje zaliha se može vršiti na različite načine i od strane različitih vrsta menadžera. Naprimjer:

- Menadžeri nabave moraju iz obilja ponude izabrati zalihe koje su im potrebne i po cijeni koju mogu platiti. Ukoliko nabavku usmjere na standardne proizvode s manjim varijacijama, razumljivo je da će njihova kompanija imati potrebe za manjim zalihama.

- Menadžeri razvoja nastoje poboljšati ponudu proizvodnjom različitih verzija proizvoda. Umnožavanje verzija otežava upravljanje zalihama i povećava njihov obim. Jednostavne proizvodna linija smanjuje zalihe, a upravljanje postaje lakše.

- Menadžeri proizvodnje mogu doprinijeti smanjenju zaliha kroz otklanjanje zastoja u radu. Česti zastoji izazvani kvarovima, izostancima radnika i slično, nameću potrebu držanja većih količina zaliha gotovih proizvoda kako bi se mogle ispoštovati porudžbine. Takođe, sinhrnonizacija internih procesa ima značajan udio u smanjenju ukupnih zaliha.

Usporeno poslovanje, kod kompanija koje troše velike količine obrtnog kapitala, je najčešće podržano željom da se održi kontinuitet poslovanja. Menadžeri nastoje, da zalihe prikažu po nižim cijenama kako bi, na taj način, izbjegli kritike na račun gomilanja zaliha. Takav postupak je opravdan kod kompanija koje bilježe uspješno poslovanje i koje se fokusiraju samo na bilans uspjeha. Održavanje niske pojedinačne cijene je, u takvim uslovima, način za upravljanje troškovima proizvodnje. Međutim, ukoliko dođe do smanjenja potražnje, onda je potrebno napraviti realnu sliku zaliha i preduzeti rigoroznije mjere za njihove zapošljavanje. Značaj smanjenja zaliha je, slično skraćenju naplate potraživanja, posebno izražen u velikim kompanijama. Većina kompanija može adekvatnim upravljanjem zalihama uštedjeti ogromna sredstva i smanjiti svoje potrebe za obrtnim kapitalom.

5.2. Procjene u računovodstvu

103

Finansijske izvještaje uvijek trebamo analizirati sa određenom rezervom, jer je najveći broj prikazanih stavki sačinjen na osnovu pretpostavki i procjena. Kao primjer, navodimo slijedeće:- procjena vremenskih razgraničenja. Vremenska razgraničenja uglavnom zahtijevaju procjene. Pretpostavimo, da smo unaprijed za godinu dana platili fakturu za struju. Računovođa će svaki mjesec ukalkulisati 1/12 plaćanog iznosa na troškove. Međutim, sa 1/12 su opterećeni i mjeseci u kojima nije bilo učinaka. U slučaju da je računovođa raspodjelu izvršio po drugom kriteriju (umjesto na dvanaest jednakih dijelova) rezultat poslovanja bi bio drugačiji. Isto se može desiti i sa unaprijed naplaćenim troškovima.- procjena raspodjele. Ovdje se, prije svega, misli na raspodjele koje se vrše po određenim ključevima, kao što je to slučaj sa režijskim troškovima. Neadekvatan ključ može uticati da se formira pogrešna cijena koštanja proizvoda (jer se proizvod optereti sa manjim/većim iznosom režijskih troškova), a time i niska prodajna cijena koja umanjuje profitabilnost kompanije ili visoka cijena koju tržište ne prihvata. I u jednom i u drugom slučaju menadžment teško može spoznati grešku i preduzeti mjere, prije nego što bude ugrožena budućnost kompanije.- procjena amortizacija. Amortizacija odražava postepeno trošenje osnovnih sredstava. Troškovi amortizacije se usklađuju sa prihodima koje ta oprema stvara. Navedeno je teoretska postavka koja se razlikuje od prakse. U praksi računovođe imaju pravo izbora načina obračuna amortizacije i određivanja vijeka korištenja osnovnog sredstva. Produžavanje vijeka trajanja osnovnog sredstva smanjuje godišnji iznos troškova amortizacije, što doprinosi rastu dobiti. Međutim, takva kompanija neće razmatrati potrebu zanavljanja opreme, jer amortizacioni vijek postojeće opreme nije okončan. Na pogrešnu procjenu računovođe, i po toj osnovi iskazanoj dobiti, nadovezale bi se slijedeće posljedice: zahtjev radnika za povećanjem plata, odluka investitora za kupovinom više akcija, plaćanje poreza na dobit i sl.- procjena vrijednosti komapnije. Procjena kompanija, čijim se akcijama trguje, vrši se svakodnevno na berzi. Vrijednost se utvđuje množenjem broja akcija sa njihovom cijenom. Ukoliko se akcije prodaju uz premiju (zbog velikog interesa investitora), onda kompanija vrijedi više nego na otvorenom tržištu. Međutim, za najveći dio kompanija, pogotovo privatnih, teško je odrediti vrijednost. Kada one postanu predmet kupoprodaje, onda se njihova vrijednost procjenjuje. Procjena se vrši na osnovu analize dobiti, gotovinskog toka, aktive, reputacije, spiska kupaca, zaduženosti, poređenjem sa sličnom kompanijom, predviđenoj profitabilnosti, trendova iz prošlosti i sl. Subjektivnost u procjeni svake stavke dovodi do različitih rezultata.Razumijevanje subjektivnosti ugrađene u brojkama pomaže menadžerima da bolje razumiju finansijske izvještaje i da donose pouzdanije odluke. Naprimjer, zahtjev menadžera proizvodnje za kupovinu mašine zahtijeva od njega da obrazloži sve finansijske podatke vezane za tu mašinu, uključujući analizu novčanog toka, potrebni obrtni kapital, raspored amortizacije, uštedu radnog vremena, smanjivanje škarta i sl. Obzirom da se navedene brojke zasnivaju na procjeni, menadžer ima mogućnost da ih ispita prije nego što ih objelodani. Prijedlozi sa realnijim procjenama imaju više šanse da budu podržani. Osim toga, menadžer koji poznaje uslove razgovora može učestvovati u donošenju konačne odluke. Bez takvog razumijevanje, donošenje odluka će se vršiti pod pritiskom menadžera računovodstva i finansija, bez stvarne i pouzdane kontrole i provjere. Zaposleni u finansijama ne bi smjeli dominirati nad odlukama. Njihova snaga mora biti izjednačena sa snagom operativne službe, službe marketinga, službe za informatiku, kadrovske službe i sl. Ukoliko zaposleni u navedenim službama kritički ne procjenjuju rezultate, onda menadžeri finansija i računovodstva imaju prednost. Procjene sadržane u njihovim brojkama će se, tada, prenijeti i na konačne odluke. Međutim, odluke ne

104

smiju biti zasnovane samo na brojkama. One moraju uključiti dublju analizu tržišta, konkurencije, klijenata i sl. Ukoliko bi svaki učesnik odlučivanja razumio finansijsku stranu poslovanja, onda bi oni radili kao dio tima i postigli zdravu rentabilnost i novčani tok. Samo tako bi se shvatio jezik poslovanja i isključile manipulacije i politika iz firme.

U uslovima nepoštene privatizacije većina kompanija nastoji da raste kroz akvizicije, bez obzira što za njihovo sticanje nije stvorila dovoljno novca. Akvizicije se, u tom slučaju, plaćaju vlastitim akcijama, što podrazumijeva njihovo visoko vrednovane (kako kupovina ne bi bila skupa), kao i održavanje visoke dobiti. Osim navedenog, sredstva za akvizicije se obezbjeđuju i kroz zaduživanja, što takođe zahtijeva određenu profitabilnost kompanije. Uvećavanje dobiti se vrši raznim računovodstvenim manipulacijama, kao što su nepotpuno iskazivanje troškova, naduvavanje prihoda, prikazivanje operativnih troškova kao kapitalnih izdataka i sl. Međutim, kompanija može od kredita, akcija i knjigovodstvenih manipulacija da funkcioniše neko vrijeme, ali ne i dugoročno.Često se u bilansima stanja kompanija, koje stiču akvizicije, može vidjeti velika stavka gudvila Ova stavka nije privlačna ni za investitore, niti za bankare. Investitori naginju ka materijalnoj imovini koju mogu u slučaju potrebe prodati, dok bankari izražavaju sumnju u vjerodostojnost evidencije.

5.3. Koeficijenti

Podaci iz finansijskih izvještaja, sami za sebe, ne govore mnogo. Podatak o ostvarenoj dobiti od 100 hilj. KM ne govori puno o bonitetu kompanije. To zavisi od veličine kompanije, profitabilnosti industrije, ostvarenoj dobiti u predhodnim godinama, planiranoj dobiti i sl. Međutim ukoliko se ova veličina stavi u odnos sa drugim veličinama, onda se mogu izvesti određene veze i uslovljenosti.Brojevi koji pokazuju odnos jednog broja prema drugom nazivaju se koeficijenti. Koeficijenti se zasnivaju na poređenju i zato govore mnogo više nego obične brojke. Porediti se može, naprimjer, dobit sa ostvarenim prometom ili ukupnom aktivom ili sa angažovanim kapitalom i sl. Koeficijenti pomažu da sagledamo povoljnost, odnosno nepovoljnost određenih veličina. Oni se mogu međusobno porediti tokom vremena, kako bi se utvrdilo povećanje ili smanjenje određene veličine u odnosu na predhodni period ili trendove iz prošlosti. Poređenje je moguće s planiranim veličinama ili pak s koeficijentima industriijske grane.Različiti korisnici finansijskih izvještaja koriste različite koeficijente. Naprimjer:

- menadžeri se interesuju za koeficijente bruto marže, kako bi spoznali rast troškova,- bankari se interesuju za finansijsko zdravlje klijenta, odnosno njih interesuju koeficijenti

likvidnosti, koji im pokazuju klijentovu sposobnost otplate kredita,- akcionare interesuju koeficijenti vezani za akcije, kako bi utvrdili potcijenjenost ili

precjenjenost akcija,- povjerioci razmatraju pokazatelje zaduženosti, koji im govore o mogućnosti

blagovremenog izmirenja obaveza.Za analiziranje učinaka kompanije najčešće se koriste slijedeće četiri vrste koeficijenata:

- koeficijenti rentabilnosti,- koeficijenti zaduženosti (leveridža),- koeficijenti likvidnosti i- koeficijenti efikasnosti.

105

Svaki od navedene grupe koeficijenata daje svoje viđenje stvari. Ovdje uvijek postoji mogućnost korištenja vještina, da bi se dobile povoljne informacije za određene situacije ili radi sopstvene koristi.

5.3.1. Koeficijenti profitabilnosti

Koeficijent profitabilnosti (rentabilnosti) govore o sposobnosti kompanije da stvara dobit, odnosno sposobnost da stvara prihode i kontroliše troškove. Prihod je podložan pravilima prema kojima se mora evidentirati, dok se troškovi, u većini slučajeva, procjenjuju. Obzirom da su pretpostavke ugrađene u oba broja, sigurno je da će i koeficijent odražavati te pretpostavke. Ovo ne govori o nepouzdanosti dobijenog koeficijenta, već o potrebi određene rezervisanosti na ugrađene pretpostavke.Pokazatelji, koji se koriste za mjerenje profitabilnosti kompanije ili segmenata koji objavljuju finansijske izvještaje (investicioni centri), se ne mogu direktno koristiti za mjerenje i planiranje profitabilnosti profitnih centara za koje se ne izrađuju finansijski izvještaji. Obzirom da menadžeri profitnih centara upravljaju imovinom, a ne izvorima finansiranja, onda se kao pokazatelji mjerenja i planiranja profitabilnosti koriste pokazatelj povrata na imovinu (ROA) i pokazetelj profitne marže.

5.3.1.1. Stopa bruto marže

Kada od prihoda oduzmemo nabavnu vrijednost prodate robe dobijemo bruto maržu. Stopa bruto marže (bruto marža) predstavlja odnos bruto marže i prihoda, izražen u procentima.

= x 100

Stopa bruto marže mjeri finansijsko zdravlje kompanije. Ostvarena marža mora biti dovoljna da se pokriju ostali rashodi poslovanja i da se ostvari određena dobit. Veliki prometi kompanije često upućuju na zaključak, da je došlo do poboljšanja poslovanja. Međutim, ukoliko takva kompanija ostvaruje pad bruto marže onda je vjerovatno da ona daje velike popuste svojim klijentima kako bi povećala stavku prometa. U svakom slučaju, bruto marže ukazuje na povoljna ili nepovoljna kretanja na tržištu.

5.3.1.2. Stopa dobiti iz poslovanja (operativna zarada)

Mnogo obuhvatnija mjera sposobnosti komapnije da stvara dobit je stopa dobiti iz poslovanja ili operativna marža. Operativna dobit ili EBIT je bruto marža umanjena za rashode. Ona pokazuje sposobnost kompanije da vodi svoju poslovnu aktivnost. Ukoliko dobit iz poslovanja podijelimo sa prihodom dobijemo stopu dobiti iz poslovanja.

= x 100

106

Operativna marža je pokazatelj uspješnosti menadžmenta. Ukoliko stopa dobiti iz poslovanja opada, onda je to znak da troškovi imaju brži rast od prihoda, odnosno da menadžeri ne obavljaju dobro svoj posao. Promjene stopa pokazuju pravac promjene i koliko iznose te promjene.

5.3.1.3. Stopa neto dobiti

Stopa neto dobiti govori koliko kompanija zaradi, odnosno koliki je njen prinos od prodaje. Utvrđuje se dijeljenjem neto dobiti sa prihodom.

= x 100

Stopa neto dobiti se obično poredi sa učincima kompanije u predhodnim periodima ili sa sličnim kompanijama u istoj industrijskoj grani.

5.3.1.4. Prinos na imovinu

Predhodna tri koeficijenta su se računala na osnovu podataka iz bilansa uspjeha. Rentabilnost se može računati na osnovu podataka iz bilansa uspjeha i bilansa stanja. Najčešće korišteni pokazatelji koji koriste podatke iz oba finansijska izvještaja su pokazatelj prinosa na imovinu i prinosa na akcijski kapital.Prinos na imovinu (ROA) pokazuje, koji procenat od svake uložene novčane jedinice u posao se vrati kao dobit. Svaka kompanija ulaže u posao određenu imovinu: gotovinu, prostor, opremu, zalihe i sl. Ukupna imovina pokazuje koliko je novčanih jedinica, u bilo kom obliku, unijeto u kompaniju za stvaranje dobiti. ROA pokazuje uspješnost korištenja tih sredstva u kompaniji.Obrazac za računanje ROA je slijedeći:

= x 100

Visok ROA (iznad prosjeka industrijske grane) može da ukaže, da kompanija ne ulaže u svoje poslovanje za budućnost, odnosno ne ulaže u novu opremu i postrojenja. Često se visok ROA pokušava vještački stvoriti raznim računovodstvenim trikovima, kao što je smanjenje vrijednosti imovine ili povećanjem stavke neto dobiti. Takve mogućnosti se javljaju kod kompanija koje osnivaju partnerske kompanije i po tom osnovu stiču dobit, a imovinu ne prikazuju u svom bilansu stanja nego u bilansima stanja partnetskih kompanija. ROA, u tom slučaju, je visok, a kompanija nije dobrog boniteta.

5.3.1.5. Prinos od akcijskog kapitala

Prinos od akcijskog kapitala (ROE) govori koliki procenat dobiti ostvarujemo za svaku novčanu jedinicu uloženog kapitala u kompaniju. Kao i predhodni koeficijent, ROE se može koristiti za

107

poređenje s konkurentima i kompanijama iz drugih industrijskih grana. Prilikom poređenja treba obratiti pažnju na različitosti kompanije. Naprimjer, kompanija X ima veći ROE od kompanije Y jer je više novca pozajmila, odnosno manji joj je akcijski kapital uložen u kompaniju. Istovremeno kompanija X može imati veću ili manju stopu rizika na pozajmljeni novac ili ga, pak, racionalno koristi da bi povećala prinos. Formula za računanje ROE je:

= x 100

Oba elementa računanja prinosa od akcijskog kapitala tj. i neto dobit i akcijski kapital su procjenjene veličine, tako da koeficijent može poprimiti različite veličine, ukoliko se uključe računovodstvene vještine. Koeficijent može biti koristan u procjeni trendova budućih kretanja.

5.3.2. Koeficijent zaduženosti

Zaduživanje omogućava kompaniji da se razvija i raste iznad onoga što bi im omogućio vlastiti uloženi kapital. Finansijski analitičari često umjesto tremina dug koriste leveridž, (poluga) što znači da kompanija može ostvariti veću dobit ako dodatno koristi tuđa sredstva, nego što bi mogla postići sa vlastitim.Finansijski leveridž predstavlja obim do koga se osnovna aktiva kompanije finansira zaduživanjem. Zahvaljujući leveridžu kompanija može ostvariti veći prinos, ali se povećava i rizik. Rizik se povećava ukoliko se smanji prihod (promet) jer kompanija tada teže može uticati na smanjenje fiksnih troškova, a prije svega kamate na dug.Prilikom analize zaduženosti važno je posmatrati dva osnovna koeficijenta, tj. pokazatelj duga i pokrivenost kamate.

5.3.2.1. Pokazatelj duga

Pokazatelj duga govori o zaduženosti kompanije na svaku novčanu jedinicu akcijskog kapitala. Obrazac za računanje koeficijenta duga je slijedeći:

=

Optimalna visina zaduženosti zavisi od industrijske grane. Većina kompanija ima koeficijent duga veći od 1, što znači da je visina duga veća od visine akcijskog kapitala. Neke države stimulišu razvoj i finansiranje kompanija, tako što dozvoljavaju umanjenje poreske osnovice za iznos plaćenih kamata. Kompanije, s izrazito niskim koeficijentom duga, su interesantne za investitore i/ili menadžere jer oni koriste zaduženost da bi otkupili akcije. Što je koeficijent zaduženost viši, kompanija je sve manje privlačna i za bankare.

5.3.2.2. Pokrivenost kamate

108

Koeficijent pokrivenosti kamate je, takođe, interesantan za bankare. Ovaj koeficijent mjeri sposobnost kompanije da plati kamatu, svake godine, u odnosu na ostvarenu operativnu dobit.

=

Koeficijent od 1 (i blizu 1) je loš pokazatelj, jer će kompanija morati najveći dio dobiti koristiti za plaćanje kamate. Što je koeficijent viši, kompanija može da podnese teret većeg zaduživanja. Međutim, i previsok i prenizak koeficijent se moraju dovesti do razumnog nivoa. Najčešće se u te svrhe koristi operativni lizing. Plaćanje zakupa se evidentira kao trošak u bilansu uspjeha, a istovremeno u bilansu stanja se ne evidentira ni sredstvo niti obaveza po osnovu tog sredstva. Neke kompanije, pogotovo kapitalno intenzivne plaćaju premiju za uzimanje opreme u zakup kako bi održale ove koeficijente na nivou interesantnom za bankare. Znači, da bi stekli pravu predstavu o kompaniji potrebno je pored računanja ovih koeficijenata spoznati, da li kompanija koristi operativni lizing.

5.3.3. Koeficijenti likvidnosti

Koeficijenti likvidnosti govore o sposobnosti kompanije da izmiruje svoje obaveze. U analizi ćemo se ograničiti samo na dva osnovna pokazatelja likvidnosti: opšti pokazatelj likvidnosti i rigorozni pokazatelj likvidnosti.

5.3.3.1. Opšti pokazatelj likvidnosti se utvrđuje stavljanjem u odnos tekuće aktive sa tekućim obavezama. Tekuća aktiva je ona koja se može pretvoriti u gotovinu u period do 1 godine, a uključuje: potraživanja od kupaca, zalihe, gotovinu i gotovinske ekvivalente. Tekuće obaveze obuhvataju sve obaveze koje se moraju servisirati najduže za godinu dana.Izračunavanje opšteg pokazatelja likvidnosti se vrši na osnovu slijedećeg obrasca:

=

Optimalni nivo ovog koeficijenta iznosi, prema mišljenjima teoretičara, 2. Sa njihovog gledišta, nije poželjno da ovaj koeficijent bude prenizak i previsok. Prenizak koeficijent govori o vjerovatnoći nedostatka gotovine u budućem periodu, dok previsok koeficijent govori o sputavanju korištenja tekućih sredstava. Previsok koeficijent podstiče akcionare da se vrši isplata dividendi.

5.3.3.2. Rigorozni pokazatelj likvidnosti je sličan opštem pokazatelju, samo što su zalihe isključene iz obračuna (zbog spore unovčljivosti). Ovaj pokazatelj govori o sposobnosti kompanije da izmiri kratkoorčne obaveze, bez potrebe rasprodaje zaliha ili da ih pretvori u gotov proizvod. Rigorozni pokazatelj likvidnosti neke kompanije posebno analiziraju zajmodavci i povjerioci, očekujući da on bude iznad 1.

5.3.4. Koeficijenti efikasnosti

109

Koeficijenti efikasnosti ukazuju na uspješnost upravljanja imovinom i obavezama. Većina menadžera se usredsređuje na upravljanje bilansom uspjeha. Međutim i pozicije bilansa stanja su izložene stalnim promjenama, što iziskuje adekvatnost upravljanja. Naprimjer, adekvatnim mjerama moguće je smanjiti zalihe, ubrzati naplatu potraživanja i time povećati stanje slobodnog novca. Koeficijenti efikasnosti govore o rezultatima takvih mjera.

5.3.4.1. Koeficijent držanja zaliha

Koeficijent držanja zaliha mjeri vrijeme u kojem zalihe ostaju u kompaniji. Dobije se dijeljenjem prosječne vrijednosti zaliha sa nabavnom vrijednosti prodate robe po danu.

=

Prosječna vrijednost zaliha se, najčešće, uzima kao prosjek zaliha na početnu i na kraju perioda iz bilansa stanja.Koeficijent se vrednuje prema proizvodu, industrijskoj grani, konkurenciji i sl.

5.3.4.2. Koeficijent obrta zaliha

Koeficijent obrta zaliha govori o tome, koliko se puta zalihe okrenu (prodaju i nabave) tokom jedne godine. Formula za računanje koeficijenta obrta zaliha je slijedeća:

=

Što je veći broj obrta zaliha (manji broj dana držanja zaliha), onda je bolje upravljanje zalihama i povoljnija gotovinska pozicija. Pri ovome je značajno očuvati dovoljnu snabdjevenost, kako isporuka ne bi bila upitna.

5.3.4.3. Period naplate potraživanja

Period naplate potraživanja mjeri prosječno vrijeme koje je potrebno da se izvrši naplata potraživanja od kupaca. Izračunava se dijeljenjem krajnjeg potraživanja od kupaca (stanje na dan bilansa) sa prihodom po danu (godišnja prodaja se podijeli sa 360 dana). Formula za računanje perioda naplate potraživanja je slijedeća:

=

Za duži period naplate se moraju identifikovati uzroci kašnjenja, kao što su: reklamacije kupaca, popustljivost u pregovorima, neefikasnost procedura naplate, neblagovremena evidencija o kašnjenjima i sl. Poboljšanjem ovog koeficijenta se poboljšava gotovinska pozicija kompanije,

110

bez promjene u prihodima i rashodima. Visok period naplate potraživanja govori, da kupci ne plaćaju svoje obaveze na vrijeme i da je potrebno preduzeti odgovarajuće mjere kako ne bi nastupila zastara potraživanja.

5.3.4.4. Period neizmirenih obaveza

Period neizmirenih obaveza pokazuje broj dana koji je potreban da kompanija uredno plati svoje obaveze. Formula je slična periodu naplate potraživanja, a glasi:

=

Znači, da bi izračunali period neizmirenih obaveza potrebno je krajnje stanje obaveza prema dobavljačima podijeliti sa nabavnom vrijednosti prodate robe po danu.Duži period znači bolju gotovinsku poziciju kompanije.

5.3.4.5. Koeficijent obrta osnovnih sredstava

Koeficijent obrta osnovnih sredstava govori, koliko novca dobija kompanija na svaku KM uloženu u osnovna sredstva, odnosno on mjeri efikasnost stvaranja prihoda iz osnovnih sredstava. Računa se dijeljenjem prihoda sa osnovnim sredstvima.

=

Dobijeni koeficijent sam po sebi ne znači mnogo. Međutim, ako se uporedi sa koeficijentom iz predhodnog perioda ili sa koeficijentom konkurenata, onda on daje određena upozorenja. Niži koeficijent obrta osnovnih sredstava govori, da kompanija ne koristi efikasno svoja osnovna sredstva u odnosu na kompaniju koja stvara viši koeficijent, odnosno efikasnije koristi svoja osnovna sredstva. I ovdje se mogu javiti određene nelogičnosti, kao što je naprimjer slučaj kod kompanije koja daje sredstva u zakup i ne evidentira ih u bilansu stanja. U tom slučaju će osnovna sredstva biti niža i koeficijent viši.

5.3.4.6. Koeficijent obrta ukupne imovine

Ovaj pokazatelj mjeri efikasnost u korištenju cjelokupne imovine, a ne samo osnovnih sredstava. Formula za izračunavanje koeficijenta obrta ukupne imovine je:

=

Obzirom da je ukupna aktiva (imovina) struktuirana od osnovnih i obrtnih sredstava (zaliha, potraživanja, gotovine), svako smanjenje komponenenata aktive povećava koeficijent obrta

111

ukupne imovine, odnosno poboljšava efikasnost. Posmatranje trenda koeficijenta obrta ukupne imovine govori o kvalitetu rada kompanije.

5.4. Značaj pojedinih koeficijenata za kompaniju

Određeni kojeficijenti imaju svoj značaj u određenoj industrijskoj grani. Naprimjer, kompanijama koje se bave maloprodajom i imaju zastupljene zalihe, interesantni su koeficijenti obrta zaliha, kako bi efikasnije koristili sredstva; kompanije koje su u razvoju, moraju da razviju koeficijente koje prate troškove poslovanja i gotovinu i sl. Svaka kompanija bi trebala utvrditi svoje ključne koeficijente zavisno od njenih okolnosti i situacije sa konkurencijom. Korisnu informaciju menadžerima može pružiti izračunavanje procenta prodaje. Procent prodaje omogućava praćenje troškova (pojedinačnih, grupnih ili ukupnih) u odnosu na prodaju, posebno u uslovima kada prodaja raste ili opada. Ovaj procenat govori mnogo više nego samo grubi brojevi. Primjer: ako posmatramo u poslednja tri bilansa uspjeha kretanje procenta od prodaje za svaku veću stavku u bilansima, vidjećemo da određene stavke opadaju dok se druge povećavaju. Utvrđene oscilacije se moraju analizirati kako bi se identifikovali uzroci i preduzele mjere na poboljšanju.

6. Izvještaj o novčanim tokovima

Ključno mjerilo učinka kompanije predstavlja gotovinski tok. Gotovinski tok, zajedno sa profitabilnošću i akcijskim kapitalom, je ključna karika u procjeni finansijskog stanja preduzeća. Analizi bilansa stanja i bilansa uspjeha se pristupa sa određenom rezervom, obzirom na procjene koje su u njih ugrađene. Međutim, gotovinski tok je realan izvještaj koji nam vjerno odslikava gotovinske račune (blagajnu, žiro račun, devizni račun). Iako je u predratnom vremenu bio marginalan izvještaj, u savremenim uslovima on dobija na svom značaju, posebno u vrijeme izraženih finansijskih prevara. Pošto je gotovina realan novac, u izvještaju o gotovinskim tokovima nema procjena i pretpostavki. Priliv gotovine povećava stanje našeg računa, odliv smanjuje, a razlika između priliva i odliva je neto gotovina. Izvještaj o gotovinskim tokovima sve više postaje mjerilo na osnovu kojeg analitičari procjenjuju kompaniju. Međutim, veliki problem ovog izvještaja je u njegovoj nerazumljivosti. I pored brojnih pokušaja da se njegova “čitljivost” približi korisnicima, do danas nije pronađeno neko bolje rješenje. Postojeći izvještaji prezentuju sposobnost generisanja gotovine, odnosno sposobnost pretvaranja dobiti u gotovinu. Na osnovu njih se mogu otkriti prvi znaci koji upozoravaju na prisutnost problema i potrebu upravljanja tokovima novca. Osnovni razlozi za nerazumijevanje izvještaja o gotovinskim tokovima su:

- sabiranje pojedinih kategorija čiji nazivi zbunjuju,- pojedine stavke su označene klauzulom “povećanje/smanjenje” i označene sa pozitivnim

ili negativnim brojem, tako da kod korisnika izazivaju nesigurnost da li je u pitanju povećanje ili smanjenje.

- otežano sagledavanje veze između ovog izvještaja i izvještaja o bilansu stanja i bilansu uspjeha.

U izvještaju o gotovinskim tokovima prikazane su tri vrste gotovine:- gotovina iz poslovne aktivnosti,- gotovina iz aktivnoti ulaganja i- gotovina iz aktivnosti finansiranja.

112

Gotovina iz aktivnosti poslovanja uključuje cjelokupni tok novca (prilive i odlive) koji se odnose na stvarno poslovanje preduzeća (naplata učinaka, isplata plata, plaćanje dobaljačima, vlasnicima poslovnog prostora i sva ostala plaćanja koja su neophodna za kontinuitet procesa rada). Ova kategorija je i najvažnija, jer ukazuje na finansijsko zdravlje preduzeća. Kompanija koja ima zdrave gotovinske tokove poslovanja će, najvjerovatnije, biti profitabilna i uspjeće pretvoriti dobit u gotovinu. Zdrav gotovinski tok podrazumijeva mogućnost finansiranja, najvećim dijelom, iz unutrašnih izvora.Gotovina iz aktivnosti ulaganja se odnosi na investicione aktivnosti kompanije, a ne njenih vlasnika. Najveću stavku gotovine u poslovima ulaganja čine kapitalne investicije, odnosno kupovina imovine. Ova kategorija gotovine pokazuje, koliko gotovine kompanija izdvaja za ulaganja u budućnost. Ukoliko su izdvajanja niska, onda se takva kompanija tretira kao “krava muzara” iz koje se izvlači sva generisana gotovina, bez ulaganja u budući rast. Ukoliko je, pak ulaganje visoko, onda je to pokazatelj da menadžment ima velika očekivanja od kompanije u budućnosti.Gotovina iz aktivnosti finansiranja uključuje pozajmljivanje i otplatu zajmova s jedne strane, i transakcije između kompanije i njenih akcionara, s druge strane. U ove tokove spadaju: prilivi po osnovu investicija u akcijski kapital od akcionara, otkup sopstvenih akcija, isplata dividendi akcionarima, prilivi i otplate zajmova i sl. Gotovina iz aktivnosti finansiranja govori o zavisnosti kompanije od spoljnih izvora finansiranja, odnosno spoljnjog duga. Ukoliko se ova kategorija posmatra kroz vrijeme, onda se može sagledati, da li kompanije više pozajmljuje nego što otplaćuje, odnosno da li je kompanija neto zajmoprimac. Osim toga, u ovoj dijelu izvještaja možemo vidjeti, da li je kompanija prodavala nove akcije ili je otkupljivala sopstvene. Otkup sopstvenih akcija se vrši u slučaju kada kompanija ima dodatnu gotovinu kojom može da otkupi dio svojih akcija, ili procjenjuje da se sa njenim akcijama trguje po nižoj cijeni od realne (akcije su potcijenjene).U izvještaju o gotovinskim tokovima nema prostora za manipulacije brojkama, kao što je to moguće u bilansu stanja i bilansu uspjeha. Međutim, kompanija može radi prikazivanja boljeg gotovinskog toka odložiti isplatu određenih obaveza do narednog obračunskog perioda. Efekti takvih poteza imaju kratkoročni značaj, osim ako kompanija kontinuirano odlaže isplate, a što može dovesti u pitanje kontinuitet snabdijevanja.

6.1. Povezanost izvještaja o gotovinskim tokovima sa ostalim izvještajima

Za menadžera je važno da razvije moć čitanja izvještaja o gotovinskim tokovima, kako bi mogao preduzeti korake na poboljšanju situacije sa gotovinom u kompaniji. Zato ćemo u ovom dijelu predstaviti način, na koji se može sastaviti izvještaj o gotovinskim tokovima na osnovu podataka iz bilansa stanja i bilansa uspjeha. Činjenica je, da postoji logička veza između bilansa uspjeha i bilansa stanja sa izvještajem o gotovinskim tokovima. Naprimjer: prodaja na odloženo plaćanje se evidentira u bilansu stanja na stavci potraživanja od kupaca, a u bilansu uspjeha kao porast prihoda. Kada kupac plati robu, onda se povećava stanje žiro računa u bilasnu satanja, a smanjuje potraživanje od kupaca, takođe u bilasu stanja. U ovoj transakciji je uključena gotovina, što utiče na izvještaj o gotovinskim tokovima. Kao primjer možemo navesti nabavku robe od dobavljača, koja se evidentira kao povećanje zaliha u bilasnu stanja i kao povećanje obaveze prema dobavljačima, takođe u bilansu stanja. Kada se izvrši plaćanje, smanjuje se obaveza prema dobavljačima i gotovina u bilansu stanja. Prodajom tih zaliha u maloprodaji, vrijednost prodate robe će se prikazati u bilansu uspjeha kao prihod, dok će primljeni novac povećati stavku

113

gotovine. Većina transakcija u kompaniji dodiruju sva tri izvještaja. Mi smo naveli samo neke , a u daljoj analizi ćemo predočiti način na koji računovođe koriste bilans uspjeha i bilans stanja za sastavljanje izvještaja o gotovinskim tokovima.U prvom koraku je važno, utvrditi uticaj dobiti na novčani tok. Ukoliko su sve transakcije u kompaniji obavljene u gotovini, onda je neto dobit identična novčanom toku poslovanja. Međutim, kompanija ima i negotovinske tokove kao što su amortizacija, potraživanja od kupaca i sl. Obzirom na prisutnost negotovinskih transakcija, potrebno je identifikovati stavke iz bilansa uspjeha i bilansa stanja koje su dovele do toga, da novčani tok poslovanja bude drugačiji od neto dobiti.Jedna od takvih stavki je potraživanje od kupaca. Potrebno je izračunati neto vrijednost gotovine iz transakcija smanjenja ili povećanja potraživanja od kupaca, tako što se posmatra promjena potraživanja na kraju obračunskog perioda u odnosu na početno. Naprimjer:

- potraživanje od kupaca na dan 01.01. tekuće godine iznosi 1000 KM- naplata potraživanja tokom godine iznose 800 KM- prodaja robe kupcima na odloženo plaćanje tokom godine 1100 KM- stanje krajem godine (1000-800+1100) 1300 KM- promjena u potraživanjima je jednaka:

-promjeni gotovine od početka do kraja godine (1300-1000) 300 KM ili-razlici novog prometa i dobijene gotovine (promjene u potraživa- njima od kupaca, tj.1100-800) . 300 KM

U negotovinske transakcije spada i amortizacija. Kao negotovinski rashod, amortizacija nema nikakvog uticaja na gotovinski tok.

Primjer gotovinskog toka objasnićemo na jednostavnijem primjeru:Kompanija “A” je počela sa radom i u prvom mjesecu ostvarila ukupan prihod od 1000 KM. Troškovi prodate robe iznose 800 KM, ostali troškovi 100 KM, a amortizacija 20 KM.Na osnovu ovih podataka možemo sastaviti sva tri finansijska izvještaja za tekući mjesec.

Tabela br.39: Bilans uspjeha kompanije “A”Prihod 1000Troškovi prodate robe 800Bruto dobit 200Ostali rashodi 100Amortizacija 20Neto dobit 80

Pod pretpostavkom da potraživanja od kupaca nisu naplaćena niti obaveze prema dobavljačima robe izmirene, bilans stanja bi imao ovakav sadržaj:

Tabela br.40: Bilans stanja kompanije “A”A k t i v a P a s i v a

Red.br. Period Potraživanja od kupaca Potraživanja od dobavljača1 Početak mjeseca 0 02 Kraj mjeseca 1000 8003 Saldo (2-1) 1000 800

114

Na osnovu ova dva izvještaja, možemo pristupiti izradi izvještaja o tokovima gotovine. Važno je imati na umu pravilo:

- svako povećanje sredstava smanjuje iznos gotovine (znači povećanje se oduzima od neto dobiti), a

- svako povećanje obaveza, povećava iznos gotovine (povećanje dodajemo neto dobiti).

Obračun gotovinskih tokova bi bio slijedeći:

Tabela br.41: Gotovinski tokovi kompanije “A”Neto dobit +80Potraživanja od kupaca (oduzeti povećanje) -1000Obaveze prema dobavljačima (dodati povećanje) +800Amortizacija +20Neto promjene u gotovini 100

Tačnost rezultata možemo sagledati tako, što su neto promjene u gotovini jednake iznosu ostalih troškova tj. jedinih troškova koje je kompanija imala u datom periodu. Takvo poređenje nije jednostavno u kompanijama sa velikim brojem transakcija. Ali ovaj primjer može da posluži kao model za sastavljanje stvarnog izvještaja o gotovinskim tokovima u kompaniji.Sada ćemo na složenijem, imaginarnom, primjeru bilansa stanja i bilansa uspjeha prikazati način sastavljanja izvještaja o novčanim tokovima.

Tabela br.42: Hipotetički bilans uspjeha ( u 000 KM)O p i s IznosPrihod od prodaje 8900Ostali prihodi 20S v e g a p r i h o d i : 8920Nabavna vrijednost prodate robe 6920Prodajni, opšti i administrativni troškovi 951Amortizacija 251S v e g a t r o š k o v i : 8122EBIT 798Rashodi kamate 191Porezi 213Neto dobit 394

Tabela br. 43: Hipotetički bilans stanja (u 000 KM)Aktiva 2009 2008Nepokretnosti, postrojena i oprema 2150 2180Ostala dugoročna aktiva 210 240Ukupno dugoročna aktiva 2360 2420AVR 95 77Zalihe 1170 1312Potraživanja od kupaca 1410 1305

115

Gotovina i gotovinski ekvivalenti 82 78Ukupna tekuća aktiva 2757 2772Ukupna aktiva: 5117 5192Obaveze    Dugoročne obaveze po kreditima 1112 1256Ostale dugoročne obaveze 550 480Ukupno dugoročne obaveze 1662 1736Dugor.obaveze koje dospijevaju do 1 god. 59 57Obaveze oo kreditima 110 170Obaveze prema dobavljačima 1015 1151Ukupno tekuće obaveze 1184 1378Ukupno obaveze 2846 3114Akcijski kapital    Obične akcije 86 86Dodatno uplaćen kapital 1110 1110Neraspoređena dobit 1075 882Ukupni akcijski kapital 2271 2078Ukupno pasiva 5117 5192

Broj akcija 86Neto dobit po akciji 4,58Dividenda po akciji 2,34Isplaćene dividende 201

Tabela br.44: Postupak sastavljanja izvještaja o gotovinskim tokovimaPostupak Iznos ObjašnjenjeNeto dobit 394 Preuzima se neto dobit iz BUAmortizacija 251 Dodaje se neto dobiti kao negotovinski trošak

Potraživanje od kupaca -105Oduzima se od neto dobiti povećanje u odnosu na predh.god.

Zalihe 142 Dodaje se neto dobiti smanjenje u odnosu na predh.god.AVR -18 Oduzima se od neto dobiti povećanje u odnosu na predh.g.Nepokr.postr.i oprema -221 Oduzima se od neto dobiti povećanje u odnosu na predh.g.    (2264-2230-239)

Ostala dug.aktiva 30Dodaje se neto dobiti smanjenje u odnosu na predhodnu god.

Dug. obaveze po kreditima -144

Oduzima se od neto dobiti smanjenje u odnosu na predh.god.

Ostale dugoročne obaveze 70

Dodaje se neto dobiti povećanje u odnosu na predhodnu god.

     Dugor.obav.koje dosp.do 1 god. 2

Dodaje se neto dobiti povećanje u odnosu na predhodnu godinu

Obaveze oo kreditima -60 Odumzima se od neto dobiti smanjenje u odnosu na

116

predhodnu godinuObaveze prema dobavljačima -136

Oduzima se od neto dobiti smanjenje u odnosu na predhodnu godinu

Isplaćene dividende -201 Oduzima se od neto dobiti ova isplata

Objašnjenje:Kada utvrđujemo promjene nepokretnosti , postrojenja i opreme, potrebno je uključiti amortizaciju. Svake godine, iznos amortizacije smanjuje vrijednost osnovnih sredstava u bilansu stanja na teret aktive. Obzirom da je amortizacija negotovinski trošak, kod utvrđivanja stanja gotovine ona se mora dodavati unazad. U našem slučaju, promjena gotovine na nepokretnostima, postrojenjima i opremi bi iznosila (2180-2150- 251) -221KM.Kod utvrđivanja dividende, množimo broj akcija (iz nota) s iznosom dividende po akciji i dolazimo do podatka da će kompanija isplatiti 201 KM dividende. Kada od neto dobiti, koja iznosi 394 KM, oduzmemo iznos dividendi od 201 KM dobijemo iznos od 193 KM, koliko iznosi povećanje kapitala (1075KM -882KM). Iznos od 193 KM je dio dobiti koji nije raspoređen. Akcijski kapital se mijenja za iznos dobiti ili gubitka u određenom periodu.Poslije izvršenih korekcija, pristupamo izradi izvještaja o gotovinskim tokovima.Logika sastavljanja je ista kao što smo to predstavili na malom primjeru. Znači, posmatramo svaku promjenu između početnog i završnog bilansa stanja i odredimo joj predznak (zavisno od toga da li je došlo do povećanja ili smanjenja krajnjeg stanja u odnosu na početno. Dobijeni iznosi se dodaju ili oduzimaju od neto dobiti:

Tabela br.45: Izvještaj o gotovinskim tokovima za 2009.g. (u hilj. KM)O p i s IznosGotovina iz poslovne aktivnostiNeto dobit 394Amortizacija 251Potraživanja od kupaca -105Zalihe 142AVR -18Obaveze prema dobavljačima -136Neto gotovina iz poslovne aktivnosti 528Gotovina iz aktivnosti ulaganjaNepokretnosti , postrojenja i oprema -221Ostala dugoročna aktiva 30Neto gotovina iz aktivnosti ulaganja -191Gotovina iz aktivnosti finansiranjaDugoročne obaveze -144Ostale dugoročne obaveze 70Dugoročne obaveze koje dospijevaju do 1 god. 2Obaveze po kreditima -60Isplaćene dividende -201Neto gotovina iz aktivnosti finansiranja -333Ukupne promjene u gotovinskim tokovima 4

117

Početno stanje gotovine 78Gotovina na kraju 82

6.2. Gotovinski tok u procesu odlučivanja

Već smo napomenuli da izvještaj o gotovinskom toku govori o sposobnosti generisanja gotovine u kompaniji. U našem primjeru, gotovinski tok iz poslovne aktivnosti je veći od neto dobiti. Smanjenje zaliha upućuje na zaključak, da kompanija racionalnije upravlja zalihama što jača gotovinsku poziciju.Istovremeno, u kompaniji nema mnogo novih ulaganja, a amortizacija je nadmašila iznos novih ulaganja. Politika menadžmenta nas navodi na razmišljanje, da li kompanija ima dobru budućnost. U takvim uslovima kompanija isplaćuje dividende, što govori da se kompanija više koristi za stvaranje gotovine nego zbog njene budućnosti. Sve su to samo pretpostavke, koje zahtijevaju dobro poznavanje kompanije da bi dobili pravu informaciju. Izvještaj o tokovima gotovine, u ovom slučaju, može biti od velike koristi jer:

1) Poznavanje tokova gotovine širi spoznaju o dešavanjima unutar kompanije i ukazuje na prioritete menadžmenta. Nije dovoljno samo poznavati da je gotovinski tok zdrav, već je potrebno sagledati odakle dolaze novčani tokovi. Ako novac dolazi iz poslovanja, onda je to pokazatelj da kompanija stvara gotovinu. Pozitivan gotovinski tok iz investicione aktivnosti sugeriše da kompanija ne ulaže u svoju budućnost. Gotovinski tok od aktivnosti finansiranja je složenija stavka i on može da se tumači na različite načine. Tako naprimjer, ako se povećava priliv novca iz aktivnosti finansiranja, onda to može biti dobar znak za budućnost, ali može da znači i da kompanija rasprodaje akcije da bi se održala od kolapsa. Iz ove kategorije gotovinskog toka moramo utvrditi redovnost otplate zajmova, kašnjenje u otplati zajmova, uzroke kašnjenja, planove menadžmenta i sl.

2) Menadžment utiče na tokove gotovine. Većina menadžera se fokusira na dobit, a zapostavlja tokove gotovine, koji postaju važno mjerilo u poslovanju. Uticaj menadžera na tokove novca možemo sagledati na slijedećim primjerima:

- Potraživanja od kupaca. Prioritet kod prodaje traba dati kupcima koji blagovremeno izmiruju svoje obaveze. Naplata se može ubrzati čestim kontaktima sa kupcem kako bi se prilagodili uslovi plaćanja, nuđenjem povoljnosti koje podstiču bržu naplatu (npr. brzo otklanjanje reklamacija i sl.). Kupcu je važno blagovremeno poslati ispravnu fakturu kako bi on imao mogućnost da prilagodi svoje ngotovinske tokove za buduća plaćanja. Nezadovoljni kupci nisu zainteresovani da plaćaju na vrijeme, odnosno sve dok traje nesporazum.

- Zalihe robe. Gomilanje zaliha znači nepotrebno zamrzavanje gotovinskih tokova, koji se mogu iskoristiti za akumulativnija ulaganja. U uslovima povoljnog snabdijevanja potrebno je držati samo neophodne zalihe. U svijetu se sve više koriste principi narudžbe “tačno na vrijeme”, odnosno nabavke zaliha u momentu kada su one potrebne.

- Obaveze. Odlaganje plaćanja obaveza, gdje god je to moguće, poboljšava gotovinski tok. Prilikom kupovine bi trebalo uskladiti porudžbinu sa vremenom gotovinskog toka.

- Prodaja na odloženo plaćanje. Ovdje je uvijek potrebno izbalansirati zahtjev, da se olako ne odobravaju odložena plaćanja, niti da se ona uskraćuju tamo gdje bi se trebala dati. I jedna i druga odluka utiče na gotovinski tok, tako da se ovom segmentu mora posvetiti velika pažnja.

118

3) Preko koeficijenata ili pokazatelja se mogu uočiti trendovi kompanije. Naprimjer, važno je znati izračunati period naplate potraživanja, pravila održavanja zaliha na minimum i sl.

U analizi izvještaja o gotovinskom toku, uvijek je potrebno utvrditi slobodan gotovinski tok. Slobodan gotovinski tok se dobije tako, da se od neto gotovine iz poslovne aktivnosti oduzme iznos ulaganja u investicionu opremu. Znači, slobodan gotovinski tok predstavlja gotovinu generisanu poslovanjem umanjenju za novac koji se ulaže da bi kompanija funkcionisala i dugoročno očuvala svoje finansijsko zdravlje. Većina kompanija ima negativnu gotovinu iz poslovanja i velika investiciona ulaganja i tada se nedostatak novca dopunjuje novcem investitora ili kreditnim zaduženjima. Berzanski mešetari su skeptični prema takvim kompanijama, jer njih više zanima slobodan gotovinski tok.Kompanija, koja ima zdrav slobodni gotovinski tok se više usredsređuje na poslovanje, a manje na probleme blagovremene isplate obaveza. Osim toga, investitori pokazuju veći interes za akcijama takve kompanije.

6.3. Gotovina ili dobit

Dobit i gotovina su različite kategorije. Osnovne razlike se odnose na slijedeće:- Gotovina se može formirati od novca investitora i finansijera. Takva gotovine ne ulazi

kao kalkulativna kategorija u bilans uspjeha.- Obračun prihoda je na akrualnoj (obračunskoj) osnovi. Svaka prodaja robe, bez obzira da

li je naplaćena ili ne ulazi u stavku prihoda. Od takvog prihoda oduzimaju se rashodi kako bi se utvrdila dobit. Međutim, u ovom slučaju nije bilo tokova gotovine, a novčani tok uvijek zahtijeva transakciju gotovine.

- Rashodi se uvrštavaju u bilans uspjeha bez obzira na plaćanje. Računovodstveno načelo sučeljavanja rashoda sa prihodima zahtijeva da se sa uknjižavanjem prihoda uknjiže i rashodi koji su prouzrokovali njegovo ostvarenje. Međutim, rashodi ne moraju biti plaćeni u momentu evidentiranja jer dospijevaju na naplatu kasnije ili su, pak, plaćeni ranije. U takvom sistemu obračuna, rashodi u bilansu uspjeha nemaju tretman odliva gotovine.

- Kapitalni izdaci se u bilansu uspjeha ne prikazuju kada nastanu, već će se kao rashod evidentiraju postepeno, tokom njihovog trajanja. U tokovima gotovine, odlivi za kapitalne izdatke se vrše u kraćem periodu od amortizacionog vijeka.

Na osnovu ovih razlika možemo zaključiti, da će novčani tok dugoročnije slijediti neto dobit. Naime, kada se potraživanja od kupaca naplate, izmire obaveze prema dobavljačima, osnovna sredstva amortizuju onda bi , teoretski, došlo do izjednačavanja ove dvije kategorije. Ali stanje u privredi nikada nije idealno da bi došlo do takvog izjednačenja.

U nastavku ćemo analizirati dva primjera, kako bi utvrdili šta znači dobit bez gotovine i gotovina bez dobiti.Primjer: Novoosnovano preduzeće X kreće sa proizvodnjom i početnim ulogom od 20000 KM. Procjena je, da će se prva tri mjeseca praviti realizacija u vrijednosti, 40000 50000 i 60000 KM. Nabavna vrijednost prodate robe iznosi 60% od prometa, a mjesečni rashodi poslovanja 10000 KM. Bilans uspjeha bi, u tom slučaju, imao slijedeći sadržaj:

119

Tabela br.46: Bilans uspjeha preduzeća XKategorija I mjesec II mjesec III mjesecPrihod 36000 50000 60000Nabavna vrijednost prodate robe 24000 30000 36000Bruto dobit 12000 20000 24000Poslovni rashodi 10000 10000 10000Neto dobit 2000 10000 14000

Radi lakšeg razumijevanja, poslovni rezultat smo prikazali odvojeno po mjesecima, mada se on za svaki mjesec računa na kumulativnoj osnovi, tj. obuhvata period od početka poslovanja do kraja tekućeg mjeseca.Navedeni primjer govori o visokoj dobiti ostvarenoj u svakom mjesecu. Međutim, gotovinski tokovi upućuju na drugačije stanje. Pretpostavimo da je kompanija dobila od dobavljača odgođene rokove plaćanja od 30 dana, i da je sa svojim kupcima ugovorila naplatu u rokovima od 60 dana, a isto nije osigurala odgovarajućim instrumentom naplate. U tom slučaju tokovi gotovine bi bili slijedeći:Tabela br.47: Tokovi gotovine za preduzeće X

Opis I mjesec II mjesec III mjesecPočetno stanje gotovine 20000 20000 -14000Naplata potraživanja od kupaca 36000Plaćanje dobavljačima- za robu 24000 30000Plaćanje dobavljačima – za ostale poslovne rashode 10000 10000Stanje gotovine krajem mjeseca 20000 -14000 -18000

Komapnija je u II mjesecu imala obavezu da plati fakture dobavljačima, a da istovremeno nije naplatila svoja potraživanja. Negativan gotovinski tok govori, da je došlo do kašnjenja u plaćanju, čime se dovodi u pitanje redovnost daljeg snabdijevanja. Prva naplata robe počela je u trećem mjesecu, kada su istovremeno prispjele obaveze prema dobavljačima iz drugog mjeseca. U ovom mjesecu došlo je do pogoršanja likvidnosti. Šta se sada dešava sa kompanijom? Promet se svakog mjeseca povećava, što znači da kompanija sve više mora da troši za nabavku robe, a time rastu i troškovi poslovanja. Veliki raskol se javio u različito ugovorenim rokovima naplate i plaćanja. Kupcima su dati rokovi od 60 dana, a da istovremeno nisu obezbjeđena sredstva za njihovo finansiranje. Priliv od prodaje će biti kontinuirano niži od odliva sredstava za redovno poslovanje. Balansiranje priliva i odliva je jedino moguće obezbjeđenjem dodatnih izvora sredstava. Na vrlo pojednostavljenom primjeru smo prikazali, kako profitabilne kompanije mogu zapasti u finansijske probleme i doživjeti bankrot već na samom početku poslovanja.

Sada ćemo prikazati slučaj preduzeća koje ostvaruje gotovinu, ali ne i dobit. Primjer: Novoosnovana kompanija Y, koja se bavi prodajom hrane za mršavljenje, otpočela je aktivnost sa početnim ulogom od 10000 KM. Njen promet u prva tri mjeseca je iznosio 35000 KM, 45000 i 50000 KM. Nabavna vrijednost robe iznosi 80% od prihoda, a mjesečni troškovi poslovanja 12000. Poslovni rezultat za prva tri mjeseca bi izgledao ovako:

120

Tabela br.48.: Bilans uspjeha preduzeća YKategorija I mjesec II mjesec III mjesecPrihod 35000 45000 50000Nabavna vrijednost prodate robe 28000 36000 40000Bruto dobit 7000 9000 10000Poslovni rashodi 12000 12000 12000Neto dobit -5000 -3000 -2000

Kompanija svaki mjesec ostvaruje gubitak, koji ima tendenciju smanjenja. Kakvo je stanje gotovine, vidjećemo u narednoj tabeli. Pretpostavka je, da ugovoreni rok plaćanja robe dobavljačima iznosi 60 dana, a naplata robe od kupaca se vrši odmah, jer je u pitanju maloprodaja.

Tabela br.49: Gotovinski tok preduzeća YOpis I mjesec II mjesec III mjesecPočetno stanje gotovine 10000 45000 90000Naplata potraživanja od kupaca 35000 45000 50000Plaćanje dobavljačima- za robu 28000Plaćanje dobavljačima – za ostale poslovne rashode 12000Stanje gotovine krajem mjeseca 45000 90000 100000

Gotovinski tok kompanije raste svaki mjesec, bez obzira što ona nije profitabilna. Ovakva situacija je dobra dok kompanija odgađa plaćanja određenih troškova, što joj može omogućiti da uđe u zonu profitabilnosti. Problem može iskrsnuti, ako menadžment stvori predstavu o dobrom poslovanju i poveća troškove, a time i nerentabilnost. Ukoliko ovo preduzeće ne uspije povećati profitabilnost, lako se može desiti da ostane i bez gotovine. Znači, pozitivan gotovinski tok ne može dugoročnije zaštititi kompaniju od neprofitabilnosti. U navedenom primjeru, gubici će vjerovatno dovesti do negatinog novčanog toka (gubici troše gotovinu), kao što dobit dovodi do povećanja gotovine.Izvještaj o novčanim tokovima može biti pouzdana osnova za odlučivanje:

- Ukoliko je kompanija profitabilna, a ima loše gotovinske tokove, onda je potrebno angažovati menadžere koji mogu obezbijediti dodatna finansijska sredstva. Međutim, ukoliko kompanija raspolaže dovoljnom gotovinom, ali je neprofitabilna, onda to zahtijeva angažman menadžera koji će biti u stanju da smanje troškove ili obezbijede dodatni prihod. Znači, izvještaj o gotovinskim tokovima govori i o vrsti menadžera čiji je angažman neophodan.

- Usklađivanje novčanih tokova (priliva i odliva) može povećati uspješnost kompanije. Menadžeri bi trebali odlive novca podešavati očekivanim prilivima. Postoje izdaci u kompaniji koji nisu neophodni u određenim periodima i koji se mogu preusmjeriti u periode kada je intenzivnija djelatnost i kada se očekuju veći prilivi. Osim toga, do izražaja mora doći pregovaračka moć sa kupcima i dobavljačima, kako bi se obezbijedili što povoljniji rokovi naplate, odnosno plaćanja.

Na osnovu izloženog možemo zaključiti, da je dobit procjenjena veličina i da se procjena ne može trošiti, već se može trošiti samo gotovinski tok.

121

6.4. Procjena tokova novca kod investiranja

Kapitalno budžetiranje se odnosi na velike projekte koji zahtijevaju značajna ulaganja gotovine s ciljem povećanja vrijednosti komapnije. Visina tog značajnog ulaganja se različito definiše kod različitih organizacija. Ulaganje od 5000 KM za malu organizaciju može biti kapitalna investicija, dok je takvo ulaganje za veliku organizaciju mikro ulaganje. Kapitalno ulaganje uključuje nabavke, sticanje akvizicija, širenje postojećeg posla, sticanje i razvijanje novih proizvoda. Kapitalnim izdatkom se može smatrati reklamna kampanja, rekonstrukcija objekta, kao i kupovina opreme. Od kapitalnog ulaganja se obično očekuje rast prihoda i smanjenje troškova u dugoročnom periodu. Obzirom da se od ovih ulaganja očekuje rast prinosa u nekoliko narednih godina, u tom slučaju upitna je vremenska vrijednost novca. Osim toga, dugoročna ulaganja su povezana sa rizicima, tako da je uvijek upitno ostvarenje planiranih vrijednosti. Analiza kapitalnih izdataka, odnosno analiza predloženih projekata mora biti iscrpna, jer u slučaju neuspjeha kompanija gubi značajna sredstva. Analiza podrazumijeva 3 osnovna koraka:

- utvrđivanje početnih izdataka u gotovini,Ovdje se misli na izdatke vezane za nabavku opreme, njeno instaliranje, obuku kadrova za rukovanje i sl. Pretežni dio ovih troškova nastane u početnoj godini, dok se drugi dio može rasporediti u naredne 2-3 godine.

- Planiranje budućih tokova gotovine od izvršenih ulaganja,Kod planiranja ovih tokova treba biti obazriv da ne dođe do njihovog precjenjivanja, i na osnovu toga pogrešne odluke o investiranju koje nije isplativo. Uvijek treba imati na umu, da je budućnost teško predvidiva i da prilikom predviđanja treba uzeti u obzir mnogo faktora.

- Izračunavanje prinosa od ulaganja.Za utvrđivanje isplativosti ulaganja koriste se tri različite metode, posebno ili u kombinaciji:

- metoda isplativosti,- metoda neto sadašnje vrijednosti (NPV) i- metoda unutrašnje stope prinosa (IRR).

Svaka od navedenih metoda pruža različite informacije koje imaju pozitivne i negativne strane. Ono što je značajno je, da kapitalno budžetiranje primat daje procjeni izdataka i prinosa. Procjene iziskuju dosta podataka, analiza i preispitivanja pretpostavki.Na slijedećem primjeru prikazaćemo kako funkcionišu navedeni koraci:Kompanija razmatra mogućnost nabavke pakerice od 5000 KM, čiji je vijek trajanja tri godine. Komapnija očekuje svake godine priliv gotovine od ove pakerice od 2000 KM. Očekivana stopa prinosa kompanije iznosi 10%. Pitanje je: da li investirati u kupovinu pakerice?

6.4.1. Metoda isplativosti

Metoda isplativosti spada u jednostavnije metode procjene budućeg novčanog toka kapitalnog ulaganja. Ovom metodom se mjeri vrijeme koje je potrebno, da se povrate uložena sredstva. Razumljivo je, da bi period očekivanog povrata morao biti kraći nego vijek trajanja projekta, kako bi ulaganje imalo smisla.Period isplativosti se dobije dijeljenjem početnog ulaganja sa godišnjim tokom gotovine. U našem primjeru to bi bilo:

- početno ulaganje 5000 KM- tok gotovine po godini 2500 KM- period isplativosti 5000/2500 = 2 godine

122

Obzirom da nam je poznato da će pakerica trajati tri godine, onda je zadovoljen uslov da se povrat sredstava izvrši u kraćem roku od trajanja projekta. Međutim, to nije dovoljno jer investitora interesuje, koliko novca će projekat donijeti tokom svog trajanja. Upravo tražeći odgovor na to pitanje, možemo sagledati dobre i loše strane ove metode. Dobre strane metode isplativosti:

- jednostavna za računanje,- omogućava brzu i jednostavnu provjeru realnosti (vijek projekta duži od vijeka

isplativosti).Zbog navedenih pozitivnosti, ova metoda se često koristi na poslovnim sastancima ili dogovorima, kada se brzo mora odlučiti da li će uslijediti dalje ispitivanje.Negativne strane ove metode su:

- ne uzima u obzir novčani tok koji je ispod nule,- ne daje podatak o ukupnom prinosu,- ne uobziruje vremensku vrijednost novca (KM danas ima različitu vrijednost od KM na

kraju projekta).Uobzirujući navedene razloge, metodu isplativosti bi trebalo koristiti samo za poređenje projekata (po pitanju brzine povrata ulaganja). Pri ovome se mora imati u vidu, da su veličine korištene u računanju samo procjene nepoznatog.

6.4.2. Metoda neto sadašnje vrijednosti

Metoda neto sadašnje vrijednosti je složenija i kvalitetnija metoda analize kapitalne vrijednosti od predhodne metode. Kvalitet ove metode se ogleda u tome:

- što razmatra vremensku vrijednost novca, diskontujući buduće tokove gotovine na sadašnju vrijednost,

- razmatra cijenu kapitala poslovanja,- omogućava poređenje početnog izdatka gotovine sa sadašnjom vrijednošću prinosa.

Obrazac za računanje sadašnje vrijednosti kapitala izgleda ovako:

SV= + + …+ , pri čemu su:

SV- sadašnja vrijednost,NT – planirani tokovi gotovine po periodima,i – diskontna stopa,n- broj perioda. Neto sadašnja vrijednost se dobije oduzimanjem početnog izdatka gotovine od sadašnje vrijednosti.

NSV = sadašnja vrijednost – početni izdatak gotovine

SV= + = 6217 KM

NSV = 6217 KM -5000 KM = 1217 KM

123

Ukupno očekivani priliv gotovine od 7500 KM, ukoliko se diskontuje preovlađujućom tržišnom cijenom kapitala od 10%, vrijedi danas 6217 KM.Obzirom da je neto sadašnja vrijednost projekta veća od nule, projekat bi trebao biti prihvaćen. Prinos od projekta je veći od tržišne cijene kapitala, koja iznosi 10%. Primjena ove metode zahtijeva procjenu što realnije diskontne (tržišne) stope. Razlog je u tome, što primjenom različitih procjenjenih diskontnih stopa, dobijamo različite rezultate. Naprimjer, ukoliko diskontna stopa raste, onda opada NSV projekta, i obrnuto ukoliko kamatna stopa opada, raste NSV projekta.Negativna strana ove metode je u tome, što se diskontna stopa procjenjuje i što su akcionari skeptični da će im ulaganje na bazi procjene povećati akcionarsku vrijednost. Takođe, kod ove metode se procjenjuju i novčani tokovi, a i početno ulaganje se teško može fiksirati. Investiranje zasnovano na procjenama i pretpostavkama teško je prihvatljivo za investitore, i zahtijeva od menadžera razumijevanje i kvalitetnu odbranu pripremljenih prijedloga.

6.4.3. Metoda interne stope prinosa

Metoda interne stope prinosa se razlikuje od metode neto sadašnje vrijednosti po tome, što se primjenjuje drugačija promjenjiva. Umjesto procijenjene diskontne stope i računanja sadašnje vrijednosti ulaganja, metoda interne stope prinosa izračunava trenutni prinos na osnovu projektovanog novčanog toka. U našem primjeru, kompanija ulaže 5000 KM i očekuje novčani priliv krajem svake godine od 2500 KM. Korištenjem bruto priliva od 7500 KM može se izračunati stopa prinosa, obzirom da je prinos raspoređen na tri godine.Interna stopa prinosa je stopa koja svodi neto sadašnju vrijednost na nulu. Obzirom da neto sadašnja vrijednost opada ako diskontna stopa raste, onda je razumljivo da primjena sve veće diskontne stope, neto sadašnja vrijednost postaje sve manja, dok na kraju ne bude negativna, što znači da projekat više ne prelazi stopu dobiti. U predhodnom primjeru, ako primjenimo diskontnu stopu od 20%, neto sadašnja vrijednost bi bila pozitivna 266.20 KM. Primjenom diskontne stope od 30%, neto sadašnja vrijednost bi bila negativna i iznosila bi -460 KM. Znači, neto sadašnja vrijednost bi bila jednaka nuli kada bi se primjenila diskontna stopa između 20 i 30 procenata. Teoretski, postupak sužavanja bi trebao teći dok se ne nađe tačka u kojoj je neto sadašnja vrijednost jednaka nuli. Tačka u kojoj je NSV jednaka nuli, u našem slučaju, iznosi 23.37 %. To je interna stopa prinosa na kapitalno ulaganje.Interna stopa prinosa omogućava brzo poređenje interne stope prinosa sa eskontnom stopom. Međutim, ona ne mjeri doprinos projekta ukupnoj vrijednosti kompanije, kao što to omogućava metoda neto sadašnje vrijednosti. Ona, takođe ne mjeri dužinu perioda u kome će kompanija sticati datu stopu prinosa. Računanje može dovesti do favorizovanje projekata koji su brzo isplativi zbog visoke stope prinosa, umjesto da se ulaže u periode sa dužim periodom isplativnosti i nižim procentom prinosa. Interna stopa prinosa se ne bavi izračunavanjem obima (veličine) prinosa. Naprimjer, interna stopa prinosa od 20% ne upućuje na veličinu prinosa u KM (prinos može biti 20% na osnovicu od 1 KM ili na osnovicu od 1000001 KM).Korištenje metode interne stope prinosa, kao i metoda neto sadašnje vrijednosti, ima smisla ukoliko se radi o ulozima visoke vrijednosti.

124

6.5. Poređenje metoda vrednovanja kapitalnih ulaganja

Predhodno navedene tri metode dovode do različitih rezultata, a time i različitih odluka. Mišljenja teoretičara je, da je metoda neto sadašnje vrijednosti najbolje rješenje ukoliko su metode u sukobu.Pretpostavimo da kompanija, iz našeg primjera, namjerava uložiti 5000 KM. Ona, takođe ima mogućnost ulaganja u različite varijante pakirnica, ako što su:Ulaganje 1: godišnji povrat gotovine je 2000 KM za period od 3 godine,Ulaganje 2: povrat gotovine je 5800 KM na kraju prve godine,Ulaganje 3: Na kraju treće godine se vraća novčani tok od 7000 KM.Pretpostavimo, da očekivana stopa prinosa preduzeća iznosi 8% i da sva navedena ulaganja nose slične nivoe rizika. Pitanje je, koje ulaganje bi preduzeće trebalo izabrati?Primjenom metode isplativosti, utvrđujemo period vremena koji je potreban da se početno ulaganje povrati. Shodno tome, isplativost bi bila slijedeća:Ulaganje 1: 2.5 godina,Ulaganje 2: 1 godina,Ulaganje 3: tri godine.

Primjenom metode isplativosti, projekat 2 je najbolje rješenje. Međutim, ukoliko primjenimo metodu neto sadašnje vrijednosti, onda je redosljed slijedeći:

Ulaganje 1: SV= + = 5155 KM, NSV = 5155-5000=155 KM,

Ulaganje 2: SV= (5800/1.08) =5370 KM ), NSV = 5370 KM -5000 KM = 370 KM,

Ulaganje 3: SV= = 4922 KM, NSV = 5557 KM- 5000 KM = 557 KM.

Primjenom druge metode, tj. metode neto sadašnje vrijednosti, ulaganje broj 3 je bolji izbor. Sada ćemo analizirati kakva je isplativost primjenom metode interne stope prinosa:Ulaganje 1: = 9.698,Ulaganje 2: = (5800/5000) =16%,Ulaganje 3: = 7000 / (1.1189 x 1.1189 x1.1189 )= 5000, diskontna stopa je 11.89%.

Na osnovu metode interne stope prinosa, izabranai projekat bi, ponovo, bio pod brojem 2.Kada bi primjenjivali samo metodu interne stope prinosa, prioritet bi dali projektu pod brojem 2. Međutim, metoda neto sadašnje vrijednosti favorizuje projekat pod brojem 3, a što je i ispravna odluka. Metoda neto sadašnje vrijednsoti govori, da ulaganje pod brojem 3 više vrijedi u današnjim uslovima nego ulaganje pod brojem 2. Iako ulaganje 2 obezbjeđuje veći prinos od ulaganja 3, ono obezbjeđuje povrat prinosa samo za godinu dana. Sa varijantom br. 3 dobijemo niži prinos, ali na period od tri godine. Prinos na tri godine po 11.89 % je bolji od prinosa jedne godine od 16%. Ako pretpostavimo, da možemo nastaviti sa ulaganjem od 16%, onda bi varijanta br.2 bila bolje rješenje, ali metoda neto sadašnje vrijednosti ne uobziruje pretpostavljena buduća ulaganja. Naša pretpostavka je, da preduzeće ide na zaradu od 8%. Ali

125

ako iznos od 5800 KM, koliko nam daje ulaganje na kraju prve godine, ponovo uložimo uz 8%, dobićemo na kraju treće godine manje novca nego ulaganje pod brojem 3.Na osnovu iznijetog možemo zaključiti, da je metoda neto sadašnje vrijednosti dobar izbor kod donošenja odluka o investiranju. Za analizu kapitalnih izdataka najvažnija je procjena novčanog toka. Korisno je napraviti i analizu osjetljivosti, tj. mijenjati visinu novčanih tokova u odnosu na originalne projekcije kako bi se sagledao smisao ulaganja.I pored brojnih analiza koje se provode, sam proces kapitalnih ulaganja ponekad može biti intuitivan. Pretpostavimo, da smo uradili iscrpne analize i dobili prolaznu ocjenu za realizaciju kapitalnog ulaganja. Međutim, traženje odgovora na samo nekoliko pitanja, može zbuniti i samog analitičara. Naprimjer:

- Da li je finansiranje prilagođeno prirodi djelatnosti (npr. ako su u pitanju projekti iz oblasti agrara , gdje se ne može osigurati mjesečni kontinuitet povrata novca)?

- Da li ima boljih načina za ulaganje novca od predloženog?- Da li je bolje proizvoditi, ili angažovati kooperante u proizvodnji?- Da li je u cijenu uračunat i stalni tehnološki nadzor proizvođača i edukacija zaposlenih?- Da li u regiji postoji stručni kadar za projektovane poslove?

Uvijek se može desiti da nakon odgovora na ovakva pitanja odustanemo ili odložimo ulaganje u investiciju.

6.6. Analiza kapitalnih izdataka

Da bi se odluka o određenom kapitalnom ulaganju realizovala, potrebno je predhodno provesti potrebne analize kapitalnih izdataka.Početni korak takve analize je prikupljanje podataka o troškovima ulaganja. U troškove ulaganja spadaju nabavna cijena sredstva, troškovi transporta, instalacije, otklanjanja neispravnosti i sl. Ukupni troškovi, koji se angažuju od nabavke do aktiviranja osnovnog sredstva, se tretiraju kao kapitalni izdatak u gotovini.Slijedeći korak analize kapitalnog ulaganja je određivanje koristi od novog ulaganja. Korist ulaganja podrazumijeva zaradu koju kompanija očekuje, kao i uštede koje će donijeti kompaniji. Ako je u pitanju mašina, uštede bi podrazumijevale svaku uštedu u troškovima nastalu povećanjem produktivnosti (povećanjem broja proizvoda u jedinici vremena), manjeg otpada i škarta materijala, smanjenja broja radnika na izradi proizvoda, smanjenju broja reklamacija od kupaca i sl. Sve ove uštede treba prevesti u procjenu novčanog toka.Analiza, kao slijedeći korak, zahtijeva spoznaju stope dobiti za datu vrstu ulaganja, te neto sadašnje vrijednosti projekta.I konačno , potrebno je izračunati isplativost projekta, kao i internu stopu prinosa.Na osnovu ovih spoznaja, može se napraviti prijedlog menadžmentu koji mora sadržavati slijedeće elemente:

- opis projekta,- uklapanje projekta u strategiju kompanije i konkurentsku poziciju,- troškove i koristi (fizičke i finansijske veličine),- tržište,- rizike.

Obzirom na veličinu ulaganja i ozbiljnost projekta, od analitičara se traže sadržajni i detaljni elaborati o kapitalnim ulaganjima. Svaki analitičar će nastojati da igrom brojki, novim stvarima i

126

preciznošću zadovolji zahtjeve menadžera. Međutim, važno je da se iznesu i nesigurne procjene. Analiza osjetljivosti treba, u tom slučaju dokazati, da su procjene opravdane čak i kada se se novčani tok ne materijalizuje u očekivanom nivou. U svakom slučaju, treba biti izabran prijedlog koji dugoročno doprinosi rastu prinosa, odnosno vrijednosti komapnije.7. Uticaj promjena u jednom finansijskom izvještaju na druge

Promjene u jednom finansijskom izvještaju se uglavnom odražavaju na promjene u drugim finansijskim izvještajima. Veza između bilansa uspjeha i bilansa stanja je najviše izražena odnosom između dobiti i akcijskog kapitala. Navedeni odnos ćemo najbolje shvatiti kroz slijedeće pojednostavljene primjere:

Pretpostavka je da kompanija B počinje sa radom i da je uložila 20 KM osnivačkog uloga. Njen bilans stanja će imati slijedeći sadržaj:

Tabela br.50: Bilans stanja kompanije BA k t i v a Iznos P a s i v a IznosGotovina 20 Obaveze prema dobavljačima 0Potraživanje od kupaca 0 Akcijski kapital 20Ukupna aktiva 20 Ukupna pasiva 20

Ukoliko se izvrši nabavka robe za 800 KM, čija je prodajna cijena 1000 KM, a ostali troškovi poslovanja iznose 50 KM, onda kompanija ostvaruje neto dobit od 150 KM. Njen bilans uspjeha bi bio slijedeći:

Tabela br.51: Bilans uspjeha kompanije BO p i s IznosPrihod 1000Nabavna vrijednost prodate robe 800Ukupni operativni rashodi 50Neto dobit 150

Promjene u bilansu uspjeha se direktno odražavaju na promjene na bilansu stanja, tako da bilans stanja sada izgleda ovako:

Tabela br.52: Bilans stanja kompanije BA k t i v a Iznos P a s i v a IznosGotovina 0 Obaveze prema dobavljačima 830Potraživanje od kupaca 1000 Akcijski kapital 170Ukupna aktiva 1000 Ukupna pasiva 1000

Znači, u bilansu stanja su se desile slijedeće promjene:- gotovina od 20 KM je potrošena za plaćanje dijela operativnih rashoda,- nastala su potraživanja od kupaca,- ostale su neizmirene obaveze prema dobavljačima u iznosu od 830 KM,- akcijski kapital se povećao za iznos ostvarene dobiti (iz bilansa uspjeha). Neto dobit se

dodaje akcijskom kapitalu, osim u slučaju isplata dividendi. U slučaju da je kompanija

127

ostvarila gubitak, isti bi umanjio iznos akcijskog kapitala. Gubitak koji nadmaši iznos akcijskog kapitala stvara negativan akcijski kapital, što inicira stečaj.

Ono što je karakteristično u ovom primjeru je da je kompanija, pored rasta prometa i akcijskog kapitala, okončala poslovni period bez gotovine.Veza između bilansa uspjeha i bilansa stanja preko dobiti nije jedina veza. Svaka prodaja evidentirana u bilansu uspjeha dovodi do promjena u gotovini i potraživanjima iz bilansa stanja; svaka nabavka robe ili drugih troškova poslovanja mijenja pozicije zaliha, gotovine, obaveza u bilansu stanja, i rashoda u bilansu uspjeha, itd. Sve ove promjene, istovremeno utiču na ukupnu aktivu ili pasivu.Ukoliko menadžer želi da poveća profitabilnost, onda će nastojati da poveća dobit, a time i akcijski kapital u bilansu stanja. Da bi se ostvarila dobit, potrebno je razmotriti načine na koje je ona ostvarena kao i šta se događa sa ostalim stavkama aktive i pasive.

- Ukoliko se povećaju zalihe zbog planirane profitabilne transakcije, razumljivo je da će stavka zaliha u bilansu stanja rasti, a povećaće se obaveze prema dobavljačima. Kompanija će morati smanjiti stanje svoje gotovine kako bi podmirila obaveze i to najčešće prije nego što realizuje prilive od prodaje. Osim toga, pristižu i obaveze za plaćanje skladištenja, zakupa i sl., kada će kompanija morati posegnuti za tuđim sredstvima. Na osnovu navedenog vidimo, da odluka o potencijalnom poslu zahtijeva predhodni odgovor na mnogo pitanja vezana za upravljanje pozicijama iz bilansa.

- Kompanija želi da poveća prihod i dobit usmjeravajući se na veliki broj manjih kupaca. Da li je to dobar izbor najbolje se može vidjeti procjenom kreditnog rizika klijenata, odnosno urednosti naplate. Ukoliko se povećaju sporna potraživanja, smanjuje se dobit, aktiva i akcijski kapital. Menadžment kompanije će morati tražiti druga rješenja kako bi nadoknadio povećani rizik prodaje manjim klijentima, kao npr. povećanje bruto marže i sl.

- Ako kompanija kupuje opremu u namjeri da poveća profitabilnost, uvijek se postavlja pitanje, kako izvršiti plaćanje u slučaju nedostatku sredstava. Pozajmljivanje novca u slučaju velike prezaduženosti predstavlja dodatno dužničko opterećenje u odnosu na akcijski kapital, što govori da pozajmljivanje novca za plaćanje opreme nije dobro rješenje. Dodatni novac se može pribaviti emisijom akcija. Sve ovo upućuje na zaključak, da razumijevanje stanja gotovine i duga treba da utiče na odluku o kupovini nove opreme.

Navedeni primjeri govore, da razmatranje bilo koje stavke iz bilansa uspjeha zahtijeva sagledavanja njihovog uticaja na ostala dva izvještaja (bilans stanja i izvještaj o gotovinskim tokovima). Na taj način će se problem razmatrati cjelovitije, a odluke će biti “dublje”, odnosno donesene na osnovu više faktora.Analiza bilansa stanja zahtijeva odgovor na slijedaće tri ključna pitanja:

- Da li je kompanija platežno sposobna (solventna),Platežna sposobnost govori o mogućnosti izmirenja dugoročnih obaveza. Utvrđuje se kao razlika između aktive i ukupnih obaveza. Ukoliko je razlika pozitivan broj, onda je kompanija platežno sposobna, odnosno ima pozitivan akcijski kapital.

- Da li je kompanija likvidna,Likvidnost podrazumijeva mogućnost izmirenja kratkoročnih obaveza. Obaveze se izmiruju sredstvima obrtnog kapitala, prije svega gotovinom.

- Da li se akcijski kapital kontinuirano uvećava.

128

Rastući trend akcionarskog kapitala pokazuje, da se kompanija kreće u ispravnom smjeru.

Pored ovih pitanja, investitori mogu do brojnih saznanja doći detaljnijim analiziranjem bilansa stanja i njegovih nota, kao i poređenjem bilansa stanja sa drugim izvještajima.

I POJAM. ZADACI I SADRŽAJ UPRAVLJAČKOG RAČUNOVODSTVA1 Proces upravljanja 12 Informacije kao osnov upravljanja 33 Izbor važnih informacija za potrebe odlučivanja 44 Uticaj upravljanja na korporativni učinak 65 Pojam upravljačkog računovodstva 8

5.1. Odnos između finansijskog i upravljačkog računovodstva 95.2. Odnos između upravljačkog računovodstva i troškovnog računovodstva 117 Funkcije i obuhvat upravljačkog računovodstva 12II MRS 14: IZVJEŠTAVANJE PO SEGMENTIMA 131 Regulacija upravljačkog računovodstva 132 Računovodstvo centara odgovornosti 14

3 Računovodstvene politike segmenta (centara odgovornosti) 18

4 Primarni i sekundarni oblici izvještavanja po segmentima 205 Izvještavanje po segmentima 206 Objavljivanje 22

III PLANIRANJE I BUDŽETIRANJE 23

1 Planiranje i budžetiranje 232 Segmenti (faze) budžetiranja 253 Izrada budžeta 27

IV POLITIKA FORMIRANJA CIJENA 311 Oblici cijena 322 Cjenovne strategije 33

2.1. Određivanje cijena na bazi marginalnih troškova 332.2. Određivanje cijena na bazi ukupnih troškova 35

2.3. Određivanje cijena na bazi troškova konverzije 352.4. Određivanje cijena na bazi cijene transfera 36

2.4.1. Metode utvrđivanja transfernih cijena 362.5. Određivanje cijena na bazi analize i procjene tržiša 37V TROŠKOVI 381 Pojam i podjela troškova 38

1.1. Troškovi prema funkcijama preduzeća 391.2. Troškovi prema porijeklu 39

1.3. Troškovi prema mogućnostima raspodjele na nosioce 40

129

1.4. Troškovi prema reagovanju (elastičnosti) na stepen zaposlenosti 40

1.5. Troškovi prema uključivanju u vrijednost zaliha 441.6. Troškovi prema načinu evidentiranja 45

1.7. Troškovi prema obuhvatu u finansijskim izvještajima 451.8. Troškovi sa aspekta upravljanja 45

1.8.1. Utvrđivanje standardnih direktnih troškova 461.8.2. Standardni opšti (zajednički) troškovi 50

1.9. Troškovi prema uticaju na donošenje odluke 521.9.1. Marginalni troškovi 53

2 Savremeni pristup upravljanja troškovima 542.1. Target costing – ciljni troškovi 562.2. Analiza praga ekonomičnosti 572.3. Stablo odlučivanja 602.4. Benchmarking 61

2.5.Donoš. poslovnih odluka na bazi analize koristi i troškova (cost-benefit analiza) 63

2.5.1. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o problemu proizvoditi ili kupovati 63

2.5.2.Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o problema prodavati ili prerađivati 66

2.5.3. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o uvođenju novog proizvoda 67

2.5.4. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o prihvatanju novih porudžbina 682.5.5. Analiza koristi i troškova kod upravljanja asortimanom 69

2.5.6. Analiza koristi i troškova kod odlučivanja o eliminisanju proizvoda 693 Sistemi obračuna troškova 70

3.1. Obračun po radnom nalogu u proizvodnim subjektima 703.1.1. Faze obračuna po radnom nalogu 723.1.2. Radni nalog kao računovodstvena isprava 733.1.3. Računanje stope dodatka OTP 743.1.4. Evidentiranje poslovnih promjena kod obračuna po radnom nalogu 753.2. Obračun procesnih troškova 82

3.2.1. Oblici poslovnih procesa u preduzeću 833.2.2. Upravljanje procesima 843.2.3. ABC metoda u upravljanju troškovima 85

3.2.3.1. Slučaj primjene ABC metode 873.2.4. Primjena Balanced scorecard (BSC) metode 89

4 Istraživanje potencijala u poslovanju 924.1. Gubici u radnoj snazi 93

4.1.1. Racionalno korištenje radne snage 944.2. Gubici u materijalu 96

4.2.1. Racionalnije korištenje materijala 96

130

4.3. Gubici na sredstvima rada 984.3.1. Racinalizacija u korištenju sredstava rada 984.4. Gubici u režijskim troškovima 99

4.4.1. Racionalizacija režijskih troškova 100VI FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI UPRAVLJAČKOG RAČUNOVODSTVA 1011 Kvalitet finansijskog izvještavanja 1012 Korisnici finansijskih izvještaja 1023 Kvalitativne karakteristike finansijskih izvještaja 1044 Bilans uspjeha 1055 Bilans stanja 110

5.1. Poluge bilansa stanja 1135.1.1. Period naplate potraživanja 1135.1.2. Upravljanje zalihama 1155.2. Procjene u računovodstvu 1165.3. Koeficijenti 117

5.3.1. Koeficijenti profitabilnosti 1185.3.2. Koeficijent zaduženosti 1205.3.3. Koeficijenti likvidnosti 1215.3.4. Koeficijenti efikasnosti 1225.4. Značaj pojedinih koeficijenata za kompaniju 1246 Izvještaj o novčanim tokovima 124

6.1. Povezanost izvještaja o gotovinskim tokovima sa ostalim izvještajima 1256.2. Gotovinski tok u procesu odlučivanja 1306.3. Gotovina ili dobit 1316.4. Procjena tokova novca kod investiranja 134

6.4.1. Metoda isplativosti 1346.4.2. Metoda neto sadašnje vrijednosti 1356.4.3. Metoda interne stope prinosa 136

6.5. Poređenje metoda vrednovanja kapitalnih ulaganja 1376.6. Analiza kapitalnih izdataka 138

7 Uticaj promjena u jednom finansijskom izvještaju na druge 139

131

L i t e r a t u r a :

1. Arnold A.,Hope B.:Accounting for Management Decision, Prentice Hall, London, 1990.2. Garrison, RH, Noreen, E.W. :Managerial Accounting, 8th, Edition, IRWIN, Chicago,

1997.3. Grozdanić, R., Đorđević, D.: Osnove ekonomije, TF "Mihajlo Pupin" Zrenjanin, 1999.4. Đorđević, D., Anđelković, M., Bogetić S.: Upravljanje MSP, KAS -Jugoslavija,

Beograd,2001.5. Krasulja D:Poslovne finansije, Ekonomski fakultet, Beograd,1994.6. Lucey:Management Accounting, DP Publications, 1985.7. Ravlić P., Ruža F. i Vušković J.: Ekonomika poduzeća, IV. Dopunjeno i prerađeno

izdanje,Više ekonomske škole Pula, Split, Varaždin, Varaždin, 1974.8. Schmidgall,R.S.: HospitalityIndustry Managerial Accounting, Educational Institute,

American Hotel & Motel Association, 4th Edition, Lansing, Michigan, 1997. 9. Martyn A. Ould:Business Processes, John Wiley & Sons Ltd, Chichester, England, 1995.10. Malinić, S.:Primena međunarodnih računovodstvenih standarda, Savez RR Srbije,

Beograd, 2002.11. Milosavljević, M., Todorović, J.: Planiranje i razvojna politika preduzeća, Savremena

administracija, Beograd,1987.12. MSFI: Savez računovođa i revizora RS, Atlantik BB, Banjaluka, 2004.13. Žarkić-Joksimović N.:Upravljačko računovodstvo,FON, Beograd, 2005.

1 Belak V.:”Bilanca postignuća (Balanced Score Card) u planiranju i praćenju rezultata poslovanja," u zborniku Poduzetništvo, financije i računovodstvo – Hrvatska kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, Hrvatski računovođa, Zagreb, Rovinj, 2002.

2 Savez računovodja i revizora RS: Korelacija između kvaliteta finansijskog izvještavanja i efikasnosti tržišta kapitala –D.Milojedić,Finrar 6/04, Atlantik , Banjaluka 2004.

3 Petrović M.: “Smisao i korist od računovodstvenih standarda”, Savez računovođa i revizora Srbije:”Primena MRS u našoj poslovnoj praksi”, Zlatibor 26-28.septembar 2000.

4 Pjesma Gospodnja. Sveta knjiga, dio epa MAHABHARATA. BHAJANA : Duhovna pjesma, pjesma posvećena Tvorcu.

L i n k o v i :

1. http://www.alisa.hr/kontroling.htm 2. http://web.efzg.hr/dok//oim/mvidovic/Upravljanje%20pomo%C4%87u%20bud

%C5%BEeta,%20sva%20predavanja.ppt.3. www.politikas.org

132

133