»Opako dobra i opako zastrašujuća priča o serijskom ubojici... teško se odvojiti od nje.« San Francisco Chronicle

»Žustro i fascinantno!« Kirkus Reviews

»Triler koji vas drži u napetosti od početka do kraja. McFadyen je svakako najbolji suvremeni pisac trilera. Njegovi su zapleti

genijalni, a otkrića šokantna.« Matthew Perry

»McFadyen je majstor trilera. Svi su njegovi likovi potpuno uvjerljivi i realistični. Fenomenalno štivo za ljeto.«

The Tampa Tribune

»Izvanredno… Smokyna žestoka priča, pisana u prvom licu, zastrašujući je triler koji nadilazi uobičajene romane o serijskim

ubojicama.« Publishers Weekly

»Uzbudljiva priča, prepuna akcije.« Midwest Book Riview

CODY McFADYEN

MRAČNIJA STRANA

Preveo s engleskogaVojko Plovanić

CODY McFADYEN

MRAČNIJA STRANA

Preveo s engleskogaVojko Plovanić

Naslov izvornikaCody McFadyenThe Darker Side

Copyright © 2008 by Cody McFadyenCopyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

Ovo posvećujem Hyeri i njezinoj plemenitosti

Naslov izvornikaCody McFadyenThe Darker Side

Copyright © 2008 by Cody McFadyenCopyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

Ovo posvećujem Hyeri i njezinoj plemenitosti

ZAHVALE

Kao i uvijek, zahvaljujem Lizi i Havisu Dawsonu za učinkovito i predano zastupanje. Liza, hvala ti što si me slušala uvijek kad sam imao potre-bu kukati i jadikovati. Nadalje, zahvaljujem Chandleru Crawfordu koji je moja djela teglio preko oceana u druge zemlje, gdje su, jednako tako, s neskrivenom pažnjom prihvaćena. Velika hvala Danielle Perez i Nicku Sayersu za izvanrednu redakturu; stalno su me silili da ovu knjigu napišem što bolje. Hvala i svim čitateljima koji su slali mejlove ili pisali, vi ste gorivo za moj motor. Nastavit ću pisati sve dok vi budete čitali.

ZAHVALE

Kao i uvijek, zahvaljujem Lizi i Havisu Dawsonu za učinkovito i predano zastupanje. Liza, hvala ti što si me slušala uvijek kad sam imao potre-bu kukati i jadikovati. Nadalje, zahvaljujem Chandleru Crawfordu koji je moja djela teglio preko oceana u druge zemlje, gdje su, jednako tako, s neskrivenom pažnjom prihvaćena. Velika hvala Danielle Perez i Nicku Sayersu za izvanrednu redakturu; stalno su me silili da ovu knjigu napišem što bolje. Hvala i svim čitateljima koji su slali mejlove ili pisali, vi ste gorivo za moj motor. Nastavit ću pisati sve dok vi budete čitali.

P R V I D I Ot

Zatišje

P R V I D I Ot

Zatišje

1

UMIREMO U SAMOĆI.No i život je takav. Život provodimo u samoći, u dubini svoje

duše. Ma koliko toga dijelili s onima koje volimo, nešto uvijek zadrži-mo za sebe. Kojiput je to nešto nebitno, kao kad se žena sjeća tajne, davno okončane ljubavi. Svome mužu govori da nikad nikoga nije voljela više od njega, i to je nepobitna istina. Ali nekoga je voljela jednako koliko i njega.

Kojiput je to velika stvar, golema, čudovište koje se privija uz nas i licka nas između lopatica. Čovjek, u studentskim danima, svjedoči grupnom silovanju, ali nikad ne prijavi taj zločin. Puno godina kasnije dobije kćer. Što je više voli, to je veći osjećaj krivnje, ali ipak, ipak, ipak, nikada neće ništa odati. Muke i smrt radije nego istina.

U kasnim satima, u kojima je svatko sam, takve tajne kucaju na vrata. Neke kucaju glasno, neke tiho, ali bilo da šapuću, bilo da vrište, evo ih, tu su. Nijedna zaključana vrata neće ih spriječiti; imaju ključ da dopru do nas. Govorimo im, molimo ih ili vičemo na njih, htje-li bismo ih nekome ispričati, povjeriti ih makar samo jednoj osobi i osjetiti olakšanje.

Prevrćemo se u krevetu ili hodamo hodnicima, opijamo se ili dro giramo, ili zavijamo na mjesec. Zatim sviće zora, utišavamo ih, spremamo ih natrag u dubinu duše i trudimo se nastaviti živjeti dalje.

3

1

UMIREMO U SAMOĆI.No i život je takav. Život provodimo u samoći, u dubini svoje

duše. Ma koliko toga dijelili s onima koje volimo, nešto uvijek zadrži-mo za sebe. Kojiput je to nešto nebitno, kao kad se žena sjeća tajne, davno okončane ljubavi. Svome mužu govori da nikad nikoga nije voljela više od njega, i to je nepobitna istina. Ali nekoga je voljela jednako koliko i njega.

Kojiput je to velika stvar, golema, čudovište koje se privija uz nas i licka nas između lopatica. Čovjek, u studentskim danima, svjedoči grupnom silovanju, ali nikad ne prijavi taj zločin. Puno godina kasnije dobije kćer. Što je više voli, to je veći osjećaj krivnje, ali ipak, ipak, ipak, nikada neće ništa odati. Muke i smrt radije nego istina.

U kasnim satima, u kojima je svatko sam, takve tajne kucaju na vrata. Neke kucaju glasno, neke tiho, ali bilo da šapuću, bilo da vrište, evo ih, tu su. Nijedna zaključana vrata neće ih spriječiti; imaju ključ da dopru do nas. Govorimo im, molimo ih ili vičemo na njih, htje-li bismo ih nekome ispričati, povjeriti ih makar samo jednoj osobi i osjetiti olakšanje.

Prevrćemo se u krevetu ili hodamo hodnicima, opijamo se ili dro giramo, ili zavijamo na mjesec. Zatim sviće zora, utišavamo ih, spremamo ih natrag u dubinu duše i trudimo se nastaviti živjeti dalje.

4

Uspjeh toga truda ovisi o težini tajne i o pojedincu. Nije svatko u stanju nositi se s krivnjom.

Mlad ili star, muškarac ili žena, svatko ima svoje tajne. To sam naučila, to sam iskusila, to znam po sebi.

Svatko.Gledam mrtvu djevojku na metalnom stolu i pitam se: koje si

tajne odnijela sa sobom koje nitko neće nikad saznati?Suviše je, suviše mlada da bi bila mrtva. U ranim je dvadesetima.

Lijepa. Duge, tamne ravne kose. Koža joj je boje bijele kave, čini se glatka i njegovana, čak i ispod oštra fluorescentnog svjetla. Privlačne, nježne crte lica, pristaju koži: pomalo hispanske, čini mi se, pomiješane s nečim drugim. Vjerojatno anglosaksonskim. Nakon smrti usne su joj izblijedjele, ali ostale su pune, no ne suviše pune, a ja ih zamišljam u osmijehu koji prethodi smijehu, laganu, ali melodioznu. Malena je i vitka ispod plahte koja je prekriva od vrata nadolje.

Ubijeni me uvijek dirnu. Dobri ili loši, imali su svoje nade, snove i ljubavi. Jednom su, kao i svi mi, živjeli u svijetu u kojemu su se kar te složile protiv življenja. Između karcinoma, sudara na autocesti ili smrti od infarkta, s čašom vina u ruci i zamrznutim osmijehom na licu, svijet nam pruža mnogo prilika za umiranje. Ubojice izigravaju sustav, ubrzavaju stvari, otimaju žrtvama ono s čime se ionako teško nose. To me pogađa. Mrzila sam to od prvog trenutka, a sada mrzim još i više.

Sa smrću se već dugo susrećem. Radim u ispostavi FBI-a u Los Angelesu, a posljednjih dvanaest godina na čelu sam tima koji se bavi najgorim od najgorega u Južnoj Kaliforniji. Serijskim ubojicama. Silo-vateljima i ubojicama djece. Ljudima koji se smiju dok muče žene, a zatim uzdišu dok imaju snošaj s mrtvim tijelom. Proganjam živuće noćne more, što je uvijek grozno, ali jednako tako i posvuda prisutno i ne može se izbjeći.

Zbog toga moram postaviti pitanje.»Gospodine? Zbog čega smo ovdje?«Pomoćnik direktora Jones moj je dugogodišnji mentor, moj šef

i na čelu je svih aktivnosti koje FBI obavlja u Los Angelesu. Jer pro-blem, razlog za moje možda bešćutno pitanje, leži u tome što nismo u Los Angelesu. U Virginiji smo, blizu Washingtona DC.

Jadnica može biti mrtva, činjenica njezine smrti može me dirnuti, ali ona nije jedna od mojih.

Gleda me postrance, djelomično zamišljeno, možda pomalo lju-tito. A. D. Jones izgleda točno kao ono što i jest: policijski veteran. Rođen je da provodi zakon i bude vođa. Tvrdo lice s četvrtastom vili-com; stroge, umorne oči i kratka kosa koju ne treba češljati. Pristao je muškarac, na svoj način, sa dva braka iza sebe koja to potvrđuju, ali ima nešto tajnovito u njemu. Sjenke zaključane u sef.

»Zapovijed, Smoky«, odgovara. »Od samog direktora.«»Stvarno?«To me iznenađuje na više načina. Prvi je da je očita moja čista

znatiželja. Zašto smo ovdje? Zašto ja? Sljedeći je malo složeniji: pri-stanak A. D. Jonesa na ovako neuobičajen zahtjev. On je u birokraciji rijetkost, osoba koja nekažnjeno propituje naređenja, ako to smatra opravdanim. Rekao je »zapovijed«, ali ne bismo bili ovdje da nije znao kako za to postoji valjan razlog.

»Da«, odgovara, »direktor je spomenuo ime koje nisam mogao ignorirati.«

Vrata mrtvačnice otvorila su se prije no što sam uspjela postaviti pitanje koje se nametalo.

»Mi o vuku...«, promrmlja A. D. Jones.Samuel Rathbun, direktor FBI-a ulazi bez pratnje, što je novo

iznenađenje. Čak i prije 11. rujna direktori FBI-a kretali su se uz prat-nju. Dolazi do nas i najprije meni pruža ruku. Prihvaćam je, zbunjeno.

Izgleda da sam kraljica ovog bala. Zašto?»Agentice Barrett«, izgovara svojim prepoznatljivim, politički

korektnim baritonom »hvala vam što ste tako brzo došli.«Sam Rathbun, inače znan kao »gospodin«, prihvatljiva je mješavi-

na za direktora FBI-a. Posjeduje potrebnu grubu privlačnost i političku snalažljivost, ali iza njega stoji i stvarno iskustvo. Počeo je kao polica-jac, pohađao večernje tečajeve prava i završio u FBI-u. Ne bih išla tako daleko da ga nazovem »iskrenim« — njegovo mjesto isključuje takav luksuz — ali laže samo kad mora. To dolazi s direktorskim položajem.

Na glasu je kao prilično nemilosrdan, što me ne bi iznenadilo, a govore da je i opsjednut zdravljem. Ne puši, ne pije, nema kave ni

5

Uspjeh toga truda ovisi o težini tajne i o pojedincu. Nije svatko u stanju nositi se s krivnjom.

Mlad ili star, muškarac ili žena, svatko ima svoje tajne. To sam naučila, to sam iskusila, to znam po sebi.

Svatko.Gledam mrtvu djevojku na metalnom stolu i pitam se: koje si

tajne odnijela sa sobom koje nitko neće nikad saznati?Suviše je, suviše mlada da bi bila mrtva. U ranim je dvadesetima.

Lijepa. Duge, tamne ravne kose. Koža joj je boje bijele kave, čini se glatka i njegovana, čak i ispod oštra fluorescentnog svjetla. Privlačne, nježne crte lica, pristaju koži: pomalo hispanske, čini mi se, pomiješane s nečim drugim. Vjerojatno anglosaksonskim. Nakon smrti usne su joj izblijedjele, ali ostale su pune, no ne suviše pune, a ja ih zamišljam u osmijehu koji prethodi smijehu, laganu, ali melodioznu. Malena je i vitka ispod plahte koja je prekriva od vrata nadolje.

Ubijeni me uvijek dirnu. Dobri ili loši, imali su svoje nade, snove i ljubavi. Jednom su, kao i svi mi, živjeli u svijetu u kojemu su se kar te složile protiv življenja. Između karcinoma, sudara na autocesti ili smrti od infarkta, s čašom vina u ruci i zamrznutim osmijehom na licu, svijet nam pruža mnogo prilika za umiranje. Ubojice izigravaju sustav, ubrzavaju stvari, otimaju žrtvama ono s čime se ionako teško nose. To me pogađa. Mrzila sam to od prvog trenutka, a sada mrzim još i više.

Sa smrću se već dugo susrećem. Radim u ispostavi FBI-a u Los Angelesu, a posljednjih dvanaest godina na čelu sam tima koji se bavi najgorim od najgorega u Južnoj Kaliforniji. Serijskim ubojicama. Silo-vateljima i ubojicama djece. Ljudima koji se smiju dok muče žene, a zatim uzdišu dok imaju snošaj s mrtvim tijelom. Proganjam živuće noćne more, što je uvijek grozno, ali jednako tako i posvuda prisutno i ne može se izbjeći.

Zbog toga moram postaviti pitanje.»Gospodine? Zbog čega smo ovdje?«Pomoćnik direktora Jones moj je dugogodišnji mentor, moj šef

i na čelu je svih aktivnosti koje FBI obavlja u Los Angelesu. Jer pro-blem, razlog za moje možda bešćutno pitanje, leži u tome što nismo u Los Angelesu. U Virginiji smo, blizu Washingtona DC.

Jadnica može biti mrtva, činjenica njezine smrti može me dirnuti, ali ona nije jedna od mojih.

Gleda me postrance, djelomično zamišljeno, možda pomalo lju-tito. A. D. Jones izgleda točno kao ono što i jest: policijski veteran. Rođen je da provodi zakon i bude vođa. Tvrdo lice s četvrtastom vili-com; stroge, umorne oči i kratka kosa koju ne treba češljati. Pristao je muškarac, na svoj način, sa dva braka iza sebe koja to potvrđuju, ali ima nešto tajnovito u njemu. Sjenke zaključane u sef.

»Zapovijed, Smoky«, odgovara. »Od samog direktora.«»Stvarno?«To me iznenađuje na više načina. Prvi je da je očita moja čista

znatiželja. Zašto smo ovdje? Zašto ja? Sljedeći je malo složeniji: pri-stanak A. D. Jonesa na ovako neuobičajen zahtjev. On je u birokraciji rijetkost, osoba koja nekažnjeno propituje naređenja, ako to smatra opravdanim. Rekao je »zapovijed«, ali ne bismo bili ovdje da nije znao kako za to postoji valjan razlog.

»Da«, odgovara, »direktor je spomenuo ime koje nisam mogao ignorirati.«

Vrata mrtvačnice otvorila su se prije no što sam uspjela postaviti pitanje koje se nametalo.

»Mi o vuku...«, promrmlja A. D. Jones.Samuel Rathbun, direktor FBI-a ulazi bez pratnje, što je novo

iznenađenje. Čak i prije 11. rujna direktori FBI-a kretali su se uz prat-nju. Dolazi do nas i najprije meni pruža ruku. Prihvaćam je, zbunjeno.

Izgleda da sam kraljica ovog bala. Zašto?»Agentice Barrett«, izgovara svojim prepoznatljivim, politički

korektnim baritonom »hvala vam što ste tako brzo došli.«Sam Rathbun, inače znan kao »gospodin«, prihvatljiva je mješavi-

na za direktora FBI-a. Posjeduje potrebnu grubu privlačnost i političku snalažljivost, ali iza njega stoji i stvarno iskustvo. Počeo je kao polica-jac, pohađao večernje tečajeve prava i završio u FBI-u. Ne bih išla tako daleko da ga nazovem »iskrenim« — njegovo mjesto isključuje takav luksuz — ali laže samo kad mora. To dolazi s direktorskim položajem.

Na glasu je kao prilično nemilosrdan, što me ne bi iznenadilo, a govore da je i opsjednut zdravljem. Ne puši, ne pije, nema kave ni

6

sokova, svako jutro trči sedam kilometara. Hej, pa svatko ima svoje mane.

Moram zabaciti glavu da ga pogledam. Visoka sam tek metar i pedeset, tako da sam naviknuta na to.

»Nema problema, direktore«, lažem, govoreći kroz zube.Zapravo, problem postoji, jebeno velik problem, ali A. D. Jones

će osjetiti posljedice ako nastavim komplicirati.Rathbun kimne A. D. Jonesu. »Zdravo, Davide«, kaže.»Dobar dan, direktore.«Sa zanimanjem uspoređujem ta dva muškarca. Iste su visine. A.

D. Jones ima smeđu kosu, kratko ošišanu, kao da govori »nemam vre mena za te stvari.« Direktorova je kosa crna, prošarana sjedinama i uredno počešljana. Vrlo je pristao postariji čovjek, zrači snagom i utjecajem. A. D. je nekih osam godina stariji od direktora Rathbuna i nedvojbeno je više toga prošao. Direktor izgleda kao čovjek koji ujutro trči i uživa u tome. A. D. izgleda kao da bi mogao trčati ujutro, ali umjesto toga pali cigaretu, pije kavu i jebe mu se ako se to nekome ne sviđa. Direktoru odijelo bolje pristaje, a na ruci nosi rolex. A. D. Jones nosi sat koji je prije deset godina vjerojatno platio trideset dola-ra. Razlike jesu vidljive, ali usprkos tome zapanjuje me sličnost.

Obojica imaju jednak umoran pogled, pogled koji svjedoči o taj-novitu bremenu koje nose. Lica su im pokeraška, neke stvari trajno drže skrivenima.

Evo dvojice s kojima bi bilo teško živjeti, razmišljam. Ne zato što bi bili loši, nego zato što bi pretpostavljali kako znate da im je stalo do vas i to bi im bilo dovoljno. Ljubav, ali bez cvijeća.

Direktor Rathbun mi se ponovno obraća.»Odmah ću prijeći na stvar, agentice Barrett. Ovdje ste zato jer

me osoba koju ne mogu odbiti zamolila da vas dovedem.«Gledam A. D. Jonesa, prisjećajući se njegova komentara o tome

kako je direktor »spomenuo nekog važnog«.»Mogu li pitati tko je to?«»Uskoro.« Glavom pokazuje prema lešu. »Recite mi što vidite.«Okrećem se prema lešu i pokušavam se usredotočiti.»Mlada žena, u ranim dvadesetima. Moguća žrtva ubojstva.«

»Što vas navodi da kažete ubojstvo?«Pokazujem višestruke modrice na njezinoj lijevoj nadlaktici.»Modrice su crvenoljubičaste, što znači da su odnedavno. Vidite

li rubove? Te su modrice izazvane nečijom rukom. Osobu morate pri-lično jako stisnuti da joj ostanu ovakve modrice. Na dodir je hladna, što znači da je mrtva najmanje dvanaest sati, vjerojatnije oko dvadeset, prema vidljivim modricama. Ukočenost nije nestala, što znači da je mrtva manje od trideset i šest sati.« Sliježem ramenima. »Mlada je, a netko ju je zgrabio za ruku dovoljno čvrsto da ostavi modrice nedugo prije smrti. Ostavlja sumnju.« Kiselo mu se smiješim. »Ah da, i ja sam ovdje, što znači da vjerojatno nije umrla prirodnom smrću.«

»Dobra moć zapažanja, kao što sam očekivao«, odgovara. »I u pravu ste. Ubijena je. U avionu na putu iz Teksasa u Virginiju. Nitko nije znao da je mrtva sve dok se avion nije ispraznio a stjuardesa je pokušala probuditi.«

Gledam ga, uvjerena da me zafrkava.»Ubojstvo na devet tisuća metara? Šalite li se, gospodine?«»Ne.«»Kako znamo da je ubijena?«»Prema načinu na koji je pronađena. Ali želim da krenete ispo-

četka, bez ikakvih prethodnih zaključaka.«Ponovno se okrećem prema tijelu, sada ozbiljno zainteresirana.»Kada se to dogodilo?«»Tijelo je pronađeno prije dvadeset sati.«»Znamo li uzrok smrti?«»Obdukcija još nije obavljena.« Gleda na sat. »Zapravo baš

čekamo forenzičara. Vjerojatno se zadržao potpisujući formular o taj-nosti.«

Ta neuobičajenost vraća me mome prvotnom pitanju i ponovno ga postavljam. »Zašto baš ja, gospodine? Točnije, zašto vi? Što se krije iza ove žene da se zahtijeva izravno uključivanje direktora FBI-a?«

»Reći ću vam. No prije toga želim da nešto vidite. Strpite se.«Kao da imam izbora.Odlazi do trupla i odmiče plahtu s grudi. Drži je u zraku.

7

sokova, svako jutro trči sedam kilometara. Hej, pa svatko ima svoje mane.

Moram zabaciti glavu da ga pogledam. Visoka sam tek metar i pedeset, tako da sam naviknuta na to.

»Nema problema, direktore«, lažem, govoreći kroz zube.Zapravo, problem postoji, jebeno velik problem, ali A. D. Jones

će osjetiti posljedice ako nastavim komplicirati.Rathbun kimne A. D. Jonesu. »Zdravo, Davide«, kaže.»Dobar dan, direktore.«Sa zanimanjem uspoređujem ta dva muškarca. Iste su visine. A.

D. Jones ima smeđu kosu, kratko ošišanu, kao da govori »nemam vre mena za te stvari.« Direktorova je kosa crna, prošarana sjedinama i uredno počešljana. Vrlo je pristao postariji čovjek, zrači snagom i utjecajem. A. D. je nekih osam godina stariji od direktora Rathbuna i nedvojbeno je više toga prošao. Direktor izgleda kao čovjek koji ujutro trči i uživa u tome. A. D. izgleda kao da bi mogao trčati ujutro, ali umjesto toga pali cigaretu, pije kavu i jebe mu se ako se to nekome ne sviđa. Direktoru odijelo bolje pristaje, a na ruci nosi rolex. A. D. Jones nosi sat koji je prije deset godina vjerojatno platio trideset dola-ra. Razlike jesu vidljive, ali usprkos tome zapanjuje me sličnost.

Obojica imaju jednak umoran pogled, pogled koji svjedoči o taj-novitu bremenu koje nose. Lica su im pokeraška, neke stvari trajno drže skrivenima.

Evo dvojice s kojima bi bilo teško živjeti, razmišljam. Ne zato što bi bili loši, nego zato što bi pretpostavljali kako znate da im je stalo do vas i to bi im bilo dovoljno. Ljubav, ali bez cvijeća.

Direktor Rathbun mi se ponovno obraća.»Odmah ću prijeći na stvar, agentice Barrett. Ovdje ste zato jer

me osoba koju ne mogu odbiti zamolila da vas dovedem.«Gledam A. D. Jonesa, prisjećajući se njegova komentara o tome

kako je direktor »spomenuo nekog važnog«.»Mogu li pitati tko je to?«»Uskoro.« Glavom pokazuje prema lešu. »Recite mi što vidite.«Okrećem se prema lešu i pokušavam se usredotočiti.»Mlada žena, u ranim dvadesetima. Moguća žrtva ubojstva.«

»Što vas navodi da kažete ubojstvo?«Pokazujem višestruke modrice na njezinoj lijevoj nadlaktici.»Modrice su crvenoljubičaste, što znači da su odnedavno. Vidite

li rubove? Te su modrice izazvane nečijom rukom. Osobu morate pri-lično jako stisnuti da joj ostanu ovakve modrice. Na dodir je hladna, što znači da je mrtva najmanje dvanaest sati, vjerojatnije oko dvadeset, prema vidljivim modricama. Ukočenost nije nestala, što znači da je mrtva manje od trideset i šest sati.« Sliježem ramenima. »Mlada je, a netko ju je zgrabio za ruku dovoljno čvrsto da ostavi modrice nedugo prije smrti. Ostavlja sumnju.« Kiselo mu se smiješim. »Ah da, i ja sam ovdje, što znači da vjerojatno nije umrla prirodnom smrću.«

»Dobra moć zapažanja, kao što sam očekivao«, odgovara. »I u pravu ste. Ubijena je. U avionu na putu iz Teksasa u Virginiju. Nitko nije znao da je mrtva sve dok se avion nije ispraznio a stjuardesa je pokušala probuditi.«

Gledam ga, uvjerena da me zafrkava.»Ubojstvo na devet tisuća metara? Šalite li se, gospodine?«»Ne.«»Kako znamo da je ubijena?«»Prema načinu na koji je pronađena. Ali želim da krenete ispo-

četka, bez ikakvih prethodnih zaključaka.«Ponovno se okrećem prema tijelu, sada ozbiljno zainteresirana.»Kada se to dogodilo?«»Tijelo je pronađeno prije dvadeset sati.«»Znamo li uzrok smrti?«»Obdukcija još nije obavljena.« Gleda na sat. »Zapravo baš

čekamo forenzičara. Vjerojatno se zadržao potpisujući formular o taj-nosti.«

Ta neuobičajenost vraća me mome prvotnom pitanju i ponovno ga postavljam. »Zašto baš ja, gospodine? Točnije, zašto vi? Što se krije iza ove žene da se zahtijeva izravno uključivanje direktora FBI-a?«

»Reći ću vam. No prije toga želim da nešto vidite. Strpite se.«Kao da imam izbora.Odlazi do trupla i odmiče plahtu s grudi. Drži je u zraku.

8

»Pogledajte«, govori.A. D. Jones i ja odlazimo prema vrhu stola tako da tijelo gledamo

od glave prema stopalima. Vidim male grudi sa smeđim bradavicama i ravan trbuh. Pogled mi se spušta niz njezino mlado tijelo, nekažnjeno stiže do područja zdjelice, što je još jedno od mnogih poniženja kojima su izloženi mrtvaci. I tu zastajem, šokirana.

»Ona ima penis«, izvalim.A. D. Jones šuti.Direktor Rathbun spušta plahtu. Čini to nježno i pažljivo, goto-

vo očinskom kretnjom.»Smoky, ovo je Lisa Reid. Znači li vam što to ime?«Mrštim se, pokušavam pronaći poveznicu. Jedina koju pronala-

zim odnosi se na direktorovu prisutnost na ovome mjestu.»Kao i teksaški kongresnik Dillon Reid?«»Točno. Lisa je rođena kao Dexter Reid. Gospođa Reid tražila

je baš vas. Poznata joj je vaša — hm — priča.«Smiješna mi je njegova nelagoda, ali to ne pokazujem.Prije tri godine moj tim i ja hvatali smo serijskog ubojicu, pravog

psihopata imenom Joseph Sands. Bili smo blizu toga da ga ulovimo kad je jedne noći provalio u moju kuću. Vezao me za krevet i silovao bez prestanka. Lijevu stranu lica unakazio mi je lovačkim nožem, urezivao se u mene, oduzeo mi je ljepotu i ostavio me s trajnim reljefom boli.

Ožiljak počinje na rubu kose na sredini čela. Spušta se ravno do obrva, zatim, pod gotovo savršenim pravim kutom, skreće ulijevo. Nemam lijeve obrve; zamijenio ju je ožiljak. Neravna staza nastavlja se preko sljepoočice, u laganu lupingu spušta mi se niz obraz. Zasijeca prema nosu, neznatno prelazi preko hrpta, zatim se vraća, dijagonalno siječe lijevu nosnicu i na kraju se obrušava preko ruba vilice niz vrat i završava na ključnoj kosti.

Postoji i drugi ožiljak, ravan i savršen. Spušta se od sredine moga lijevog oka do ruba usta. To je bio poklon jednog drugog psihopata. Taj me prisilio da se sama režem dok je on gledao i smijao se.

To su ožiljci koji su vidljivi. Ispod izreza svake bluze koju nosim postoje i drugi. Nastali od oštrice Sandsova noža i užarena vrha zapa-ljene cigare. Te sam noći ostala bez lica, ali to je bilo najmanje od

onoga čega me Sands lišio. Bio je nezasitan razbojnik, a proždirao je samo dragocjene stvari.

Imala sam muža, divna čovjeka, zvao se Matt. Sands ga je vezao za stolac i prisilio ga da gleda kako me siluje i muči. Nakon toga Sands je prisilio mene da promatram kako muči i ubija mog Matta. Zajed-no smo vrištali, a zatim je Matt izdahnuo. Bila je to naša posljednja zajednička stvar.

Dogodila se tu i posljednja krađa, najgora od svih. Moja dese-togodišnja kći, Alexa. Uspjela sam se osloboditi i s pištoljem krenula na Sandsa. Kad sam povukla okidač, naglo je podigao Alexu, a metak koji je bio namijenjen njemu ubio je Alexu. Ostatke metaka ispucala sam u Sandsa i vrišteći opet napunila pištolj da sve ponovim. Da su me pustili, nastavila bih pucati do sudnjeg dana.

Nakon te noći šest sam mjeseci provela balansirajući na rubu samoubojstva, obavijena ludilom i očajem. Željela sam umrijeti, i bila bih, ali spasila sam se jer je netko drugi umro prije mene.

Moju najbolju prijateljicu iz srednje škole, Annie King, ubio je luđak, samo zato jer je želio da ga ja lovim. Bešćutno je silovao Annie i s ribarskom vještinom izvadio joj utrobu. Kad je završio, Anninu desetogodišnju kćer Bonnie svezao je uz Annino tijelo. Bonnie je tako provela tri dana prije no što su je pronašli. Tri dana licem uz lice sa svojom majkom bez utrobe.

Udovoljila sam manijakovoj želji. Pronašla sam ga i ubila bez trun-ke grižnje savjesti. Nakon toga više nisam osjećala želju za umiranjem.

Kako je ispalo, Annie je Bonnie ostavila meni. Trebala je to biti ukleta veza. Ja sam bila osakaćena i nesređena, Bonnie je bila nijema od užasa kojemu je svjedočila. Ali sudbina je katkad čudna. Proklet-stvo može prerasti u blagoslov. Odvojene, bile smo slomljene. Zajedno, pomagale smo jedna drugoj da nam rane zacijele. Prije dvije godine Bonnie je ponovno progovorila, a ja sam sretna što sam živa, iako svojevremeno nisam mislila da će se to ikad dogoditi.

Naučila sam prihvatiti svoju unakaženost. Nikad se nisam sma-trala lijepom, zaista, ali bila sam zgodna. Niska sam, tamne kovrčave kose koja mi seže do ramena. Imam, kako ih je moj muž nazivao »cice za jedan zalogaj« i stražnjicu koja je veća no što bih htjela, ali izgleda da posjeduje neku privlačnost. Uvijek sam se dobro osjećala u svojoj

9

»Pogledajte«, govori.A. D. Jones i ja odlazimo prema vrhu stola tako da tijelo gledamo

od glave prema stopalima. Vidim male grudi sa smeđim bradavicama i ravan trbuh. Pogled mi se spušta niz njezino mlado tijelo, nekažnjeno stiže do područja zdjelice, što je još jedno od mnogih poniženja kojima su izloženi mrtvaci. I tu zastajem, šokirana.

»Ona ima penis«, izvalim.A. D. Jones šuti.Direktor Rathbun spušta plahtu. Čini to nježno i pažljivo, goto-

vo očinskom kretnjom.»Smoky, ovo je Lisa Reid. Znači li vam što to ime?«Mrštim se, pokušavam pronaći poveznicu. Jedina koju pronala-

zim odnosi se na direktorovu prisutnost na ovome mjestu.»Kao i teksaški kongresnik Dillon Reid?«»Točno. Lisa je rođena kao Dexter Reid. Gospođa Reid tražila

je baš vas. Poznata joj je vaša — hm — priča.«Smiješna mi je njegova nelagoda, ali to ne pokazujem.Prije tri godine moj tim i ja hvatali smo serijskog ubojicu, pravog

psihopata imenom Joseph Sands. Bili smo blizu toga da ga ulovimo kad je jedne noći provalio u moju kuću. Vezao me za krevet i silovao bez prestanka. Lijevu stranu lica unakazio mi je lovačkim nožem, urezivao se u mene, oduzeo mi je ljepotu i ostavio me s trajnim reljefom boli.

Ožiljak počinje na rubu kose na sredini čela. Spušta se ravno do obrva, zatim, pod gotovo savršenim pravim kutom, skreće ulijevo. Nemam lijeve obrve; zamijenio ju je ožiljak. Neravna staza nastavlja se preko sljepoočice, u laganu lupingu spušta mi se niz obraz. Zasijeca prema nosu, neznatno prelazi preko hrpta, zatim se vraća, dijagonalno siječe lijevu nosnicu i na kraju se obrušava preko ruba vilice niz vrat i završava na ključnoj kosti.

Postoji i drugi ožiljak, ravan i savršen. Spušta se od sredine moga lijevog oka do ruba usta. To je bio poklon jednog drugog psihopata. Taj me prisilio da se sama režem dok je on gledao i smijao se.

To su ožiljci koji su vidljivi. Ispod izreza svake bluze koju nosim postoje i drugi. Nastali od oštrice Sandsova noža i užarena vrha zapa-ljene cigare. Te sam noći ostala bez lica, ali to je bilo najmanje od

onoga čega me Sands lišio. Bio je nezasitan razbojnik, a proždirao je samo dragocjene stvari.

Imala sam muža, divna čovjeka, zvao se Matt. Sands ga je vezao za stolac i prisilio ga da gleda kako me siluje i muči. Nakon toga Sands je prisilio mene da promatram kako muči i ubija mog Matta. Zajed-no smo vrištali, a zatim je Matt izdahnuo. Bila je to naša posljednja zajednička stvar.

Dogodila se tu i posljednja krađa, najgora od svih. Moja dese-togodišnja kći, Alexa. Uspjela sam se osloboditi i s pištoljem krenula na Sandsa. Kad sam povukla okidač, naglo je podigao Alexu, a metak koji je bio namijenjen njemu ubio je Alexu. Ostatke metaka ispucala sam u Sandsa i vrišteći opet napunila pištolj da sve ponovim. Da su me pustili, nastavila bih pucati do sudnjeg dana.

Nakon te noći šest sam mjeseci provela balansirajući na rubu samoubojstva, obavijena ludilom i očajem. Željela sam umrijeti, i bila bih, ali spasila sam se jer je netko drugi umro prije mene.

Moju najbolju prijateljicu iz srednje škole, Annie King, ubio je luđak, samo zato jer je želio da ga ja lovim. Bešćutno je silovao Annie i s ribarskom vještinom izvadio joj utrobu. Kad je završio, Anninu desetogodišnju kćer Bonnie svezao je uz Annino tijelo. Bonnie je tako provela tri dana prije no što su je pronašli. Tri dana licem uz lice sa svojom majkom bez utrobe.

Udovoljila sam manijakovoj želji. Pronašla sam ga i ubila bez trun-ke grižnje savjesti. Nakon toga više nisam osjećala želju za umiranjem.

Kako je ispalo, Annie je Bonnie ostavila meni. Trebala je to biti ukleta veza. Ja sam bila osakaćena i nesređena, Bonnie je bila nijema od užasa kojemu je svjedočila. Ali sudbina je katkad čudna. Proklet-stvo može prerasti u blagoslov. Odvojene, bile smo slomljene. Zajedno, pomagale smo jedna drugoj da nam rane zacijele. Prije dvije godine Bonnie je ponovno progovorila, a ja sam sretna što sam živa, iako svojevremeno nisam mislila da će se to ikad dogoditi.

Naučila sam prihvatiti svoju unakaženost. Nikad se nisam sma-trala lijepom, zaista, ali bila sam zgodna. Niska sam, tamne kovrčave kose koja mi seže do ramena. Imam, kako ih je moj muž nazivao »cice za jedan zalogaj« i stražnjicu koja je veća no što bih htjela, ali izgleda da posjeduje neku privlačnost. Uvijek sam se dobro osjećala u svojoj

10

koži i bila zadovoljna onime što mi je priroda podarila. Sandsovo djelo natjeralo bi me da ustuknem svaki put kad bih se pogledala u ogledalo. Nakon napada kosu sam češljala prema naprijed kako bih sakrila lice. Sada je nosim čvrsto uz glavu, svezanu u rep, izazivam ljude da gledaju i da, kako je moj tata znao reći, »ne dam ni pišljiva boba« ako im se ne sviđa.

Cijela ta — moja »hm-priča«, kako je rekao direktor, pojavila se u raznim novinama i donijela mi silnu popularnost i kod dobrih i kod loših.

Ali mi je odredila i granicu u FBI-u. Jedno vrijeme razmišljali su o tome da me postave na mjesto pomoćnika direktora. Više ne. Moji su ožiljci priličili lovcu, ili čak za predavaču lovcima (nudili su mi predavačko mjesto u Quanticu, što sam odbila), ali da bih postala javno lice FBI-a? Da se slikam s predsjednikom? Ne bi prošlo.

Davno sam se pomirila sa svim time. Neću reći da uživam u svom poslu — uživanje nije prava riječ — ali ponosna sam što sam dobra u onome čime se bavim.

»Jasno mi je«, odgovaram. »Zašto ste pristali?«»Kongresnik Reid predsjednikov je prijatelj. Predsjednik se bliži

kraju drugog mandata. Reid prednjači u utrci za nominaciju Demo-kratske stranke, siguran sam da to znate.«

»To je stranka predsjednika Allena«, govori A. D. Jones, objaš-njavajući mi ono što je očito.

Dijelovi slagalice dolaze na svoje mjesto. Ime koje je direktor spomenuo, ono koje A. D. Jones nije mogao zanemariti, bilo je pred-sjednikovo. A Dillon Reid nije samo predsjednikov prijatelj, on bi mogao postati i novi predsjednik.

»Nisam znala«, govorim zamišljeno.Direktor podiže obrve. »Niste znali da je Dillon Reid favorit za

demokratskog kandidata? Zar ne gledate vijesti?«»Ne. Prikazuju samo ružne stvari, zašto da se mučim?«Direktor me gleda u iskrenoj nevjerici.»To ne znači da ne izlazim na izbore«, dodajem. »Kada dođe

vrijeme, saznam tko su kandidati i što nam nude. Sve ono što se doga-đa prije baš me i ne zanima.«

A. D. Jones se lagano smješka. Direktor trese glavom.»Dobro, sada kad znate, poslušajte«, govori.Uvod je završen, došlo je vrijeme za izdavanje naloga.»Ni na kojem stupnju ove istrage ne smijete dopustiti da vas

politika ili politička razmišljanja odvrate od vođenja poštene istrage. Od vas se očekuje da budete obazrivi i diskretni. Upoznat ću vas s nekim bitnim podacima. Te podatke zadržat ćete za sebe. Nigdje ih ne smijete zapisati, praviti bilješke ili slati mejlove. Prenijet ćete ih onim članovima svoga tima koji ih trebaju znati i pobrinut ćete se da drže jezik za zubima. Je li jasno?«

»Da, gospodine«, odgovaram.A. D. Jones kima glavom.»Transseksualno dijete politička je tempirana bomba za svakoga,

a osobito za demokratskog kongresnika u povijesno republikanskoj državi. Reidovi su to riješili prekidom veza sa svojim sinom. Nisu ga se odrekli, ali kad god bi ih pitali, jasno su davali do znanja da Dexter nije dobrodošao u kući, sve dok ustraje na transseksualnosti. Za to je trebalo petnaest minuta, i to je uglavnom bilo to.«

»Ali to je sranje, zar ne?« pita A. D. Jones.Gledam ga iznenađena. Direktor Rathbun potvrdno kima gla-

vom.»Prava je istina da su Reidovi voljeli svog sina. Nije ih bilo briga

je li gej, transseksualac ili Marsovac.«Sada mi postaje jasno.»Pomogli su mu u plaćanju promjene spola, zar ne?«»Tako je. Naravno, ne izravno, ali davali su mu novac kad god je

tražio, znajući da će ga potrošiti na promjenu spola. Dexter se i dalje tajno pojavljivao na svakom božićnom okupljanju Reidovih.«

Vrtim glavom u nevjerici. »Je li laž zaista toliko bitna?«Direktorov osmijeh koji mi upućuje osmijeh je koji se upućuje

djetetu koje vas je upravo očaralo svojom prostodušnošću. Tako je slatka!»Zar niste svjesni kulturnog rata koji se odvija u našoj zemlji?

Dakle, to pomnožite sa deset kad odete u neke dijelove Juga. To može presuditi hoće li netko postati predsjednik ili ne. Zato da, bitna je.«

11

koži i bila zadovoljna onime što mi je priroda podarila. Sandsovo djelo natjeralo bi me da ustuknem svaki put kad bih se pogledala u ogledalo. Nakon napada kosu sam češljala prema naprijed kako bih sakrila lice. Sada je nosim čvrsto uz glavu, svezanu u rep, izazivam ljude da gledaju i da, kako je moj tata znao reći, »ne dam ni pišljiva boba« ako im se ne sviđa.

Cijela ta — moja »hm-priča«, kako je rekao direktor, pojavila se u raznim novinama i donijela mi silnu popularnost i kod dobrih i kod loših.

Ali mi je odredila i granicu u FBI-u. Jedno vrijeme razmišljali su o tome da me postave na mjesto pomoćnika direktora. Više ne. Moji su ožiljci priličili lovcu, ili čak za predavaču lovcima (nudili su mi predavačko mjesto u Quanticu, što sam odbila), ali da bih postala javno lice FBI-a? Da se slikam s predsjednikom? Ne bi prošlo.

Davno sam se pomirila sa svim time. Neću reći da uživam u svom poslu — uživanje nije prava riječ — ali ponosna sam što sam dobra u onome čime se bavim.

»Jasno mi je«, odgovaram. »Zašto ste pristali?«»Kongresnik Reid predsjednikov je prijatelj. Predsjednik se bliži

kraju drugog mandata. Reid prednjači u utrci za nominaciju Demo-kratske stranke, siguran sam da to znate.«

»To je stranka predsjednika Allena«, govori A. D. Jones, objaš-njavajući mi ono što je očito.

Dijelovi slagalice dolaze na svoje mjesto. Ime koje je direktor spomenuo, ono koje A. D. Jones nije mogao zanemariti, bilo je pred-sjednikovo. A Dillon Reid nije samo predsjednikov prijatelj, on bi mogao postati i novi predsjednik.

»Nisam znala«, govorim zamišljeno.Direktor podiže obrve. »Niste znali da je Dillon Reid favorit za

demokratskog kandidata? Zar ne gledate vijesti?«»Ne. Prikazuju samo ružne stvari, zašto da se mučim?«Direktor me gleda u iskrenoj nevjerici.»To ne znači da ne izlazim na izbore«, dodajem. »Kada dođe

vrijeme, saznam tko su kandidati i što nam nude. Sve ono što se doga-đa prije baš me i ne zanima.«

A. D. Jones se lagano smješka. Direktor trese glavom.»Dobro, sada kad znate, poslušajte«, govori.Uvod je završen, došlo je vrijeme za izdavanje naloga.»Ni na kojem stupnju ove istrage ne smijete dopustiti da vas

politika ili politička razmišljanja odvrate od vođenja poštene istrage. Od vas se očekuje da budete obazrivi i diskretni. Upoznat ću vas s nekim bitnim podacima. Te podatke zadržat ćete za sebe. Nigdje ih ne smijete zapisati, praviti bilješke ili slati mejlove. Prenijet ćete ih onim članovima svoga tima koji ih trebaju znati i pobrinut ćete se da drže jezik za zubima. Je li jasno?«

»Da, gospodine«, odgovaram.A. D. Jones kima glavom.»Transseksualno dijete politička je tempirana bomba za svakoga,

a osobito za demokratskog kongresnika u povijesno republikanskoj državi. Reidovi su to riješili prekidom veza sa svojim sinom. Nisu ga se odrekli, ali kad god bi ih pitali, jasno su davali do znanja da Dexter nije dobrodošao u kući, sve dok ustraje na transseksualnosti. Za to je trebalo petnaest minuta, i to je uglavnom bilo to.«

»Ali to je sranje, zar ne?« pita A. D. Jones.Gledam ga iznenađena. Direktor Rathbun potvrdno kima gla-

vom.»Prava je istina da su Reidovi voljeli svog sina. Nije ih bilo briga

je li gej, transseksualac ili Marsovac.«Sada mi postaje jasno.»Pomogli su mu u plaćanju promjene spola, zar ne?«»Tako je. Naravno, ne izravno, ali davali su mu novac kad god je

tražio, znajući da će ga potrošiti na promjenu spola. Dexter se i dalje tajno pojavljivao na svakom božićnom okupljanju Reidovih.«

Vrtim glavom u nevjerici. »Je li laž zaista toliko bitna?«Direktorov osmijeh koji mi upućuje osmijeh je koji se upućuje

djetetu koje vas je upravo očaralo svojom prostodušnošću. Tako je slatka!»Zar niste svjesni kulturnog rata koji se odvija u našoj zemlji?

Dakle, to pomnožite sa deset kad odete u neke dijelove Juga. To može presuditi hoće li netko postati predsjednik ili ne. Zato da, bitna je.«

12

Razmišljam o tome. »Shvaćam«, kažem, »ali me uopće nije briga za sve to.«

Direktor Rathbun se mršti. »Agentice Barrett...«»Samo malo, gospodine. Ne kažem da neću čuvati tajnu. Samo

pokušavam reći da je neću čuvati zato što kongresnik želi postati pred-sjednik. Za to mi se živo fućka. Čuvat ću je zato jer to od mene traži obitelj koja je izgubila sina.« Glavom pokazujem prema Lisinu tijelu. »A najviše zato jer izgleda da je i sama Lisa bila voljna čuvati je.«

Direktor me neko vrijeme gleda. »Pošteno«, odgovara i nastav-lja. »Gospođa Reid će vam biti veza s obitelji. Ako budete morali razgovarati s kongresnikom, ona će to srediti. U vezi s dozvolama za pretraživanje Lisina stana — ili bilo čime drugim — obratit ćete se njoj. Klonite se kongresnika, osim ako nije zaista potrebno.«

»A što ako na kraju sve bude ukazivalo na kongresnika?« pitam.Osmijeh mu je tmuran. »U tom slučaju znam da mogu računati

na to da ćete zanemariti političke prohtjeve.«»Tko će se u vezi s time baviti novinarima?« pita A. D. Jones.»Ja ću to srediti. U stvari, ne želim da itko od vas razgovara s

novinarima, i točka. Nema komentara, i to je sve.« Gleda me. »To dvostruko vrijedi za agenticu Thorne, Smoky.«

Misli na Callie Thorne, jednu iz mog tima. Poznata je po tome da, kad joj dođe, govori što joj padne na pamet.

Osmijehujem mu se. »Bez brige, gospodine. Ima ona važnijeg posla.«

»Otkud to?«»Udaje se za mjesec dana.«Iznenađen je. »Stvarno?«Callie je donekle na lošem glasu da je serijska protivnica mono-

gamije. Privikavam se na tu glasinu.»Da, gospodine.«»Čuda nikad dosta. Čestitajte joj u moje ime. Ali pripazite na

njezin jezik.« Gleda na svoj rolex. »Sad ću vas odvesti do gospođe Reid. Forenzičar bi trebao uskoro stići. Rezultati obdukcije idu meni i vašem timu, i to je sve. Ima li pitanja?«

D. Jones odmahuje glavom.»Nema, gospodine«, kažem, »ali mislim da bih s gospođom

Reid trebala razgovarati nasamo. Kao majka s majkom.«Mršti se. »Objasnite.«»Statistički gledano, muškarci su neskloniji transseksualcima od

žena. Ne kažem da kongresnik nije volio svog sina, ali ako je Lisa imala voljenu osobu, nekoga s kim je bila zaista bliska, kladim se da je to bila njezina mama.« Zastajem. »Osim toga mislim da postoji još jedan razlog zbog kojeg je tražila baš mene.«

»A taj je?«Gledam Lisu. Ona utjelovljuje tajnu, onu koju mrtvi dokazuju,

stari znaju, a mladi stalno ignoriraju: život je prekratak, ma koliko dug bio.

Osmijehujem mu se tmurno. »Zato jer sam i ja izgubila dijete. Ovo je klub samo za članove.«

13

Razmišljam o tome. »Shvaćam«, kažem, »ali me uopće nije briga za sve to.«

Direktor Rathbun se mršti. »Agentice Barrett...«»Samo malo, gospodine. Ne kažem da neću čuvati tajnu. Samo

pokušavam reći da je neću čuvati zato što kongresnik želi postati pred-sjednik. Za to mi se živo fućka. Čuvat ću je zato jer to od mene traži obitelj koja je izgubila sina.« Glavom pokazujem prema Lisinu tijelu. »A najviše zato jer izgleda da je i sama Lisa bila voljna čuvati je.«

Direktor me neko vrijeme gleda. »Pošteno«, odgovara i nastav-lja. »Gospođa Reid će vam biti veza s obitelji. Ako budete morali razgovarati s kongresnikom, ona će to srediti. U vezi s dozvolama za pretraživanje Lisina stana — ili bilo čime drugim — obratit ćete se njoj. Klonite se kongresnika, osim ako nije zaista potrebno.«

»A što ako na kraju sve bude ukazivalo na kongresnika?« pitam.Osmijeh mu je tmuran. »U tom slučaju znam da mogu računati

na to da ćete zanemariti političke prohtjeve.«»Tko će se u vezi s time baviti novinarima?« pita A. D. Jones.»Ja ću to srediti. U stvari, ne želim da itko od vas razgovara s

novinarima, i točka. Nema komentara, i to je sve.« Gleda me. »To dvostruko vrijedi za agenticu Thorne, Smoky.«

Misli na Callie Thorne, jednu iz mog tima. Poznata je po tome da, kad joj dođe, govori što joj padne na pamet.

Osmijehujem mu se. »Bez brige, gospodine. Ima ona važnijeg posla.«

»Otkud to?«»Udaje se za mjesec dana.«Iznenađen je. »Stvarno?«Callie je donekle na lošem glasu da je serijska protivnica mono-

gamije. Privikavam se na tu glasinu.»Da, gospodine.«»Čuda nikad dosta. Čestitajte joj u moje ime. Ali pripazite na

njezin jezik.« Gleda na svoj rolex. »Sad ću vas odvesti do gospođe Reid. Forenzičar bi trebao uskoro stići. Rezultati obdukcije idu meni i vašem timu, i to je sve. Ima li pitanja?«

D. Jones odmahuje glavom.»Nema, gospodine«, kažem, »ali mislim da bih s gospođom

Reid trebala razgovarati nasamo. Kao majka s majkom.«Mršti se. »Objasnite.«»Statistički gledano, muškarci su neskloniji transseksualcima od

žena. Ne kažem da kongresnik nije volio svog sina, ali ako je Lisa imala voljenu osobu, nekoga s kim je bila zaista bliska, kladim se da je to bila njezina mama.« Zastajem. »Osim toga mislim da postoji još jedan razlog zbog kojeg je tražila baš mene.«

»A taj je?«Gledam Lisu. Ona utjelovljuje tajnu, onu koju mrtvi dokazuju,

stari znaju, a mladi stalno ignoriraju: život je prekratak, ma koliko dug bio.

Osmijehujem mu se tmurno. »Zato jer sam i ja izgubila dijete. Ovo je klub samo za članove.«