tajna pustinjtajna pustinje sara sheridane sara sheridan
TRANSCRIPT
S A R A S H E R I D A N
Onaje
bila
robinja. On je bio njezin gospodar. Oboje su čeznuli zaslobodom...
Autoričina napomena o jeziku
Ne govorim arapski, a pisanje arapskih riječi latiničnim slovima
ionako otvara prostor širokoj raznolikosti mogućih kombinacija
koje su bile standardizirane dosta nakon Wellstedova vremena.
Prepisala sam arapske riječi iz suvremenih rukopisa te se nadam
da neće previše zbuniti one čije je znanje tog jezika veće od
mojega.
SARA SHERIDAN
TAJNA PUSTINJE
Prvi dio
»U Engleskoj, gdje zakon dopušta relativnu slobodu, ljudi
robuju neumoljivu despotizmu konvencionalnosti, što je u
zemlji tiranske vladavine nepoznato., Time se objašnjava
zašto se mnogi, naviknuti na život pod despotskim vladama,
osjećaju sputanima i porobljenima u takozvanim slobodnim
zemljama.«
sir Richard Francis Burton (1821. - 1890.),
veliki istraživač i arabist
Prvo poglavlje
Unutrašnjost, osamdeset kilometara od abesinske obale,utorak, II. lipnja 1833.
Kad su stigli, oko sat vremena prije zore, bio je mrak.
Daleko u Londonu lijepe sluškinje u Maryleboneu pale vatru
u kaminima, dok se razuzdanija čeljad vraća kući pustim
ulicama gdje je noćni život utihnuo. Prostitutke su sada već
u krevetima, kao i časni upravitelji Istočnoindijske
kompanije, koje sve odreda zabrinjava što Francuzi, iako
potučeni do nogu, zasigurno planiraju osvojiti Bombaj,
Calcuttu i Delhi te olabaviti engleski stisak oko rubinima
optočena plijena. Kao i obično, William Wilberforce, veliki
zagovornik ukidanja ropstva, ustat će rano unatoč krhku
zdravlju, odjenut će nenapadni kaput uz tamne hlače te će,
diskretno i u pozadini, govoriti o pravima tih muškaraca i
žena koji žive tisućama kilometara daleko. To vrlo uspješno
radi, i u parlamentu i izvan njega, već dobrih pedeset
godina te će uskoro ubrati plodove svojega truda. No u
ovom afričkom selu to u ovome trenutku ništa ne znači.
Na čistini okruženoj bujnim raslinjem tišina je prekinuta,
a u usnulim kolibama od slame i blata nastane metež. Nitko
ne može ništa učiniti i svejedno je hoće li obitelji pružiti
otpor i boriti se željeznim bodežima ili će se polako i
pospano, tek napola probuditi kad ih prenu krikovi njihove
djece. Jedno ili dvoje najbržih nestane u tami, goli se udovi
isprepleću, oči sijevaju, mladići napuštaju majke i sestre,
jedno dijete s darom vidioca, instinktivno i slijepo bježi
samo u mračnu džunglu, daleko od baklji i svjetlucavih
žeravica sinoćnje vatre. U panici netko prevrne vrč i ugasi
oganj,ispunjajući hladan ranojutarnji zrak slanim oblakom
zagorene kozje sirutke koju su trebali pojesti za doručak.
Bilo je dovoljno samo sedam minuta da zarobe gotovo
sve. Trgovci robljem vješti su u tome. Starce su odvojili na
jednu stranu (teško da ih ima smisla prevoziti do
Zanzibara), a premlaćuju jednoga koji tako bijesno urla i
nerazgovijetno izvikuje da ga ni vlastita žena uopće ne
razumije. Uvijek se nađe netko tko želi biti junak. Taj je
obično nečiji djed. Trgovac robljem po imenu Kasim ga
ušutkava.
Pogled na skršeno tijelo smirio je svjetinu. Seljani se u
strahu odmiču, a pljačkaši stanu izdvajati žene. To je najteži
dio posla jer se s ovako tamnim ženama u mraku lako
potkradu pogreške. Abesinske robinje mnogo vrijede ako su
lijepe. Sultani i emiri nekad znaju za ženu uzeti poneku crnu
robinju — naposljetku, harem bogata čovjeka mjesto je bez
granica i treba uključivati svaku boju kože. Bijela je,
dakako, najprimamljivija. Većina muškaraca nikad nije ni
vidjela bijelu kožu — a oni koji jesu morat će se složiti da je
neobična i sablasna, poput kože nekog strašnog đavla,
poput duše koja je izblijedjela do boje suhih kostiju i ledi
krv u žilama, poput neke prikaze. Pa ipak, na ženi je koliko-
toliko privlačna.
U ovome su selu žene tamne poput gorke kave, a
njihova su mlada tijela gipka. Kasimov prijatelj iz djetinjstva
i ortak Asaf Ibn Mohammed, promatra propupale grudi kao
da su slatkiš. Kada je došao do Zene, Ibn Mohammed joj
vrškom sablje podiže skute i stane buljiti u njezinu bujnu
stidnicu. Misli samo na talire Marije Terezije koje će dobiti
za ovaj plijen i kako će je biti lako prodati. Zatim, spuštajući
joj skute, želi pregledati njezine zube pa kimne momku,
onom s užadi.
»Ovu!« reče na arapskome, njegove žutosmeđe oči
hladne su, a crte lica obasjava treperavo svjetlo tako da se
doima kao da je sazdano ni od čega osim dugih tankih linija.
Bljeđi i viši od Kasima, Ibn Mohammed odiše elegancijom i
izgleda više kao učenjak nego čovjek od akcije. Danas ga
ništa nije ozlovoljilo — pljačka se odvija baš kao što je
očekivao, pa njegova narav, koja se često pokazuje
ubojitom, ostaje pod kontrolom. »Da, ova će biti dobra. Nije
tako žgoljava kao ostale i ne pokazuje strah.«
Zena, skamenjena i tako prestrašena da jedva može
disati, pretvara se da ga ne razumije. On djeluje tako mirno
i hladno, siguran u svoje pravo da je jednostavno može
oteti. Kasim bez riječi potvrdno kimne glavom iako mu crne
oči sijevaju — ona vidi da on uživa u ponižavanju seljana
dok ih jednog po jednog procjenjuju. Nešto se u njemu hrani
ovom tjeskobnom atmosferom. Za ovoga čovjeka ti pohodi
nisu samo posao. U trgovini robljem on je našao svoj poziv.
Potrčat ću, pomisli ona. Potrčat ću. No njezine se noge ne
miču. Vjerojatno je tako i bolje — trgovci robljem nisu
nježni kad uhvate odbjegle. Možete im pobjeći vrlo brzo ili
nikako. Sada nije prilika da Zena pokazuje svoju srčanost.
Dok je stražari izvlače iz vrste, posrče preko mrtvog tijela
svojega strica, starca kojega je Kasim golim rukama upravo
ubio pred njezinim očima. Zena ne gleda tog mrtvaca.
Pokušava zatomiti užas koji joj se javlja u trbuhu. Šutke im
dopušta da je svežu zajedno s još nekima i tada, praćeni
izlazećim suncem, trgovci robljem odvode svoj plijen,
najbolje primjerke toga sela, daleko od njihovih domova i
obitelji,zauvijek.
Drugo poglavlje
Glavna rezidencija sir Charlesa Malcolma, zapovjednikaKraljevske indijske mornarice, Indija
Punkawallah je na dužnosti već više od dvanaest sati te se
mahanje lepeza usporilo do uspavljujuće kretnje koja baš i
nema učinka na ustajali zrak.
»Je li ti bolje, Pottingeru?« pita sir Charles dok obojici
toči kapljicu suhog crvenog porta iz pokrajine Douro.
»Oh da, gospodine. Groznica je prošla. To je trebalo
obaviti, rekao bih«, mladić vedro uvjerava svog nadređenog,
kao da je baš servirao za seoski kriketski klub. Za
pridošlice na ovim prostorima, groznica je praktički
obvezatna, iako je prema svim navodima kod Pottingera ona
bila osobito snažna i može biti sretan što je preživio.
»Pogledaj onda!« sir Charles pozove ga kretnjom ruke.
Satnik spremno priđe stolu od mahagonija i zadubi se u
novu kartu Crvenoga mora koja je prije samo nekoliko sati
stigla brodom. Dokumenti predstavljaju prvi korak u
sveobuhvatnom zadatku Kraljevske indijske mornarice na
tom području, koji je dvojak. Prvo, moraju naći put kojim će
povezivati Europu s Indijom u trajanju od najviše mjesec
dana tako što će eliminirati afričku etapu postojećega
pravca. Ako to znači uspostaviti trgovačke veze s Arapima,
tim bolje. Drugo, trebaju osigurati da se nedavni britanski
gubici u mornarici više nikada ne ponove. U utrci za
svjetsku hegemoniju svaka prednost pred Francuzima
odlučujuća je, a u zadnje vrijeme previše je brodova
potonulo zbog nepreciznih karata. Ta je taktika za
Istočnoindijsku kompaniju upalila drugdje, a sir Charlesa
veseli što je svake godine sve više područja na karti
obojeno ružičastom bojom, a poglavito što za te pobjede
dobrim dijelom mogu zahvaliti pothvatima njegovih vojnika.
Upravo stoga on časnike osobno izvještava na početku
svake službe. »Tako ih mogu dobro procijeniti!« tvrdi on.
Premda su novopristigli crteži na nekim mjestima vrlo
detaljni, Pottinger odmah primječuje da još postoje
praznine. »Kad će ih naši momci završiti?« upita.
»Još godinu dana, barem. I to ako oba broda podijele
posao. Ovo je neprijateljsko područje, a obala je razvedena.
S broda Palinurus poslali smo malu istraživačku grupu u
unutrašnjost zapadno od Arapskog poluotoka. Prikupljanje
podataka i te stvari. I to je neki početak.« Malcolmu je
drago da se Pottinger počinje hvatati ukoštac s problemima.
»U grupi su poručnik i brodski liječnik, poručnik Jones i
doktor Jessop. Otišli su južno od Meke s grupom mjesnih
vodiča te će otputovati sve do tabora jednog beduinskog
emira kojemu smo platili za tu povlasticu. Cijelo područje je
pustinja. Mjesto sastanka je u Adenu za četiri tjedna.«
»Poslali su liječnika?«
»Časnik je kao i svaki drugi!« sir Charles bezbrižno
odmahne rukom. Od časnika Kraljevske indijske mornarice
očekuje se da se prihvate svakog posla. Taj se korpus
ponosi fleksibilnošću svojih vojnika — jedan časnik može
mnogo učiniti, u stvari, mnoge od najvećih uspjeha
Istočnoindijske kompanije postigli su pojedinci koji su
preuzeli inicijativu u ime Kompanije. »Navodno je imao
veliku želju ići«, reče sir Charles.
»Znači, ako možemo osigurati Egipat«, razmišlja
Pottinger, »ipak ćemo morati sve prenijeti preko kopna kod
Sueza.« Pokaže na najsjeverniju luku na Crvenome moru.
Prema iskustvu sir Charlesa Malcolma, ovakve
rasprave uvijek završavaju na istoj točki na karti, no dobro
je da je momak tako brzo shvatio. Uzak kopneni pojas o
kojemu je riječ leži između njegova teritorija i onoga
njegova brata Pultneya, koji je glavni zapovjednik Britanske
mornarice na Sredozemlju. Zajedno, braća Malcolm vladaju
većim dijelom Britanskoga mora te drže Francuze na oku u
ime Njegova Veličanstva. Poznato je da je sir Charles
izvukao kraći kraj u toj podjeli. Zaljev je pod plemenskim
sustavom, pun divljaka te čak i ako uspiju otjerati Francuze
iz Egipta, Malcolm je itekako svjestan koliko će biti teško
prenijeti veliki broj vojske i značajnu količinu zaliha iz
jednog mora u drugo, a da se trgovačka roba ni ne
spominje. Nema očitoga mjesta gdje bi se izgradila že-
ljeznica kako bi se iskušala ta razmjerno nova tehnologija
kretanja na paru. Bilo kako bilo, zemlja oko Sueza koja nije
pustinja posuta je jezerima morske vode — miješani teren
je, da upotrijebimo izraz sir Charlesa, najnezgodniji.
Braća Malcolm, međutim, djeluju kao ekipa i milom ili
silom nekako će riješiti ovaj problem, tako da ne samo što
sunce nikad neće zalaziti u carstvu Njegova Veličanstva,
nego će se i vojska Njegova Veličanstva njime kretati što je
lakše moguće. Ako je Hanibal mogao prijeći Alpe, proklet
bio sir Charles Malcolm ako ne uspije prevesti britanske
vojnike i robu preko ustvari tankog kopnenog mosta, makar
morao za taj posao upregnuti i slonove.
Malcolm pomno obilježi kartu da Pottingeru pokaže
čemu se nada. »Oh, Francuzima se to neće svidjeti!«
nasmiješi se mladić.
Malcolm ispusti zvuk poput bijesne deve i napravi gestu
kojom jasno pokaže da ga nimalo nije briga što bi se
Francuzima moglo svidjeti ili ne. Neke od prijatelja i
poznanika sir Charlesa Malcolma još nije napustila nada da
će Engleska ponovno izboriti utjecaj u francuskim lukama
unatoč prekidu od gotovo četiristo godina nakon
Stogodišnjega rata. Sir Charles Malcolm nikad ne odustaje
kao ni drugi njegova soja. Srkne još malo porta.
Pottinger stavi prst na točku koja obilježava Suez.
»Kanal bi bio najlakši način... No karta, gospodine, karta je
ključ. Ne možemo dalje bez nje.«
Momak je bistar. Poslužit će.
U tom trenutku sir Charles primijeti da punkawallah leži
ničice i da je ispustio crvenu uzicu kojom bi trebao
pokretati lepezu. To je dijete čvrsto zaspalo i, ako se sir
Charles ne vara, slini po memsahibovu novom luksuznom
sagu.
»No krasno!« zaurla zapovjednik Kraljevske indijske
mornarice, »nije ni čudo da je ovdje kao u vražjoj peći, a
pokušavamo razmišljati!«
Zavitla olovku preko sobe. Ona čudesno pogodi metu,
udarivši dječaka točno u čelo. Dijete se trgne i uspravi,
srameći se zbog svojega propusta na dužnosti i počne se
izbezumljeno ispričavati na hindskom. Uto se sjeti strogog
pravila da kućno osoblje mora u svako doba držati jezik za
zubima. Sir Charles, sada pomalo ružičastih obraza, zaustavi
gnjev te se nasmije užasnutom izrazu dječakova lica.
»Idi!« rukom otpusti dijete. »Gubi se! Dovedi drugogpun-kawallah, zaboga, ili ćemo se skuhati ovdje! Lipanj je,
zaboga!«
Dječak se nakloni i istoga trenutka nestane dok je
Pottinger točio još malo porta u svoju čašu te dodao bocu
sir Charlesu. »Hvala vam što ste mi pokazali ovo,
gospodine!« reče.
Sir Charles podigne čašu. Neobično je da se
zapovjednik time bavi, no sir Charles uvijek voli osobno
nadzirati svoje ljude. »Dobro došao u Kraljevsku indijsku
mornaricu!« reče. »Zdravica! U zdravlje Njegova
Veličanstva i, dakako, naših momaka na terenu!« kaže dok
se u sebi podsjeća kako momci na terenu stižu na cilj.
Polako,ali sigurno.
Treće poglavlje
Pustinja Rub’ al Khali na putu do beduinskog tabora
U pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće
može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju
Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje
u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada
ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina
mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je
moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se
malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no
lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako.
»Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!«
prokomentira on suhih usta.
On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo.
Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za
oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da
kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka
arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u
ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti
ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju,pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije
mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina
se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na
stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce
zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati
isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. To inače
ne bi činili, no nevjernici nisu naviknuti na ove uvjete i
ako umru, neće im platiti.
U međuvremenu jedan od nosača, Dhofari, kuha kavu.
Melje zrnca i dodaje mirisni prstohvat kardamoma da je
začini. Dhofariji nose začine u tobolcima. Njihova tijela kao da
izlučuju tamjan, a odjeća im miriše na kumin. Sa sobom
donose dašak Afrike na Arapski poluotok. Začudo, ti ljudi
mogu raditi na vrućini, a da se ni ne oznoje. Čak i sada,
njegov brat pokušava pomusti jednu od deva koje je Jessop
kupio na tržnici u Suru za put, no ta životinja, sama kost i
koža, odbija poslušati. Ozbiljna je to stvar. Ne možete nositi
dovoljno hrane i vode u pustinji, a ono što i uspijete ponijeti
brzo se pokvari ili zahtijeva vodu da bi se skuhalo. Devino je
mlijeko od životne važnosti. Već su danima gladni i žedni, a
bez dovoljno devina mlijeka koje bi upotpunilo zalihe, vreće
za vodu opasno se prazne. Dhofari čvrsto zaveže životinju
debelim užetom, sputa joj noge kao što to čine da ih spriječe
kako ne bi odlutale kad karavana stane, a muškarci pođu na
počinak. Životinja nehajno žvače sitne listove mlječike, dok
dhofarijski vodič nestaje pod teretom prtljage. Jessop se
naprezao ne bi li vidio što on radi. Osim što iščekuje svježe
mlijeko, što je samo po sebi dovoljno primamljivo, ovi su mu
arapski običaji važni. Ovdje je kako bi doznao što je
prihvatljivo, kako trgovati s ovim ljudima, kako nabaviti zalihe
za britanske brodove i kako ih zaštititi od napada. Njegov je
posao shvatiti ovu negostoljubivu zemlju te otkriti može li
Britanija ovdje nešto zaraditi. Doktor se raduje povratku kući
u Northumberland gdje će uveseljavati društvo pričama o
Drevnome moru i njegovim Divljacima. Znate, već je smislio
naslov za svoju knjigu. I bit će baš takva, siguran je, da će
zabavljati momke u domovini sljedeće zime.
Slika Northumberlanda — brežuljci pokriveni snijegom, lokve
na kojima se hvata led — sijevne u doktorovu mozgu kao
studeni povjetarac te on automatski posegne za kavom koju
mu dodaju. »Hvala!« reče. »Šukran!«
Jones samo uspije kimnuti glavom iako ga je gorki okus brzo
razbistrio. Poželi da nije ni došao u pustinju. Na Palinurusu jepostojala barem mogućnost povjetarca. Vratit će se na obalu
za možda deset dana te će se ukrcati na brod dva tjedna
nakon toga. Cijelo ovo razdoblje doima se beskonačnim zbog
kipućeg, isušenog pakla kroz koji putuju, iako će ti muškarci
sigurno to izdržati — odlučni su u svom naumu.
Dhofari čučne kraj bijelaca i počne pijuckati. »Večeras
ćemo imati mlijeko, inšalah ! « kaže.
Ako tako bude htio Alah.
»Hoćemo li skoro stići do beduina?« provjerava Jones.
Čovjek se nakostriješi. »Možda sutra.«
Beduinski logor označava polovicu njihova puta. Iako je u
njihovo ime dogovor bio sklopljen i cijena dogovorena,
vremenski je raspored bio nejasan. Međutim, sada su na putu,
beduin očekuje njihov dolazak jer pustinjom vijesti brzo
putuju — mnogo brže, bijelcima postaje pomalo jasno, nego u
Londonu gdje čovjek barem ima mogućnost da sačuva tajnu.
Vješt vodič može veoma mnogo iščitati iz nekoliko običnih
linija u pijesku. Ti ljudi znaju raspoznati tragove jedne deve
od tragova drugih deva, koliko je ljudi u pojedinoj skupini te
tko je ozlijeđen ili bolestan. Domoroci točno pamte kakve
tragove ostavlja svaka deva na promjenjivu krajobrazu
— svaka životinja ostavlja svoje specifične otiske i ima
poseban hod. Obična linija što strši na pijesku može im reći da
devu jaše stranac, dok isušeni izmet odaje sve tajne cijele
davno nestale karavane. Oni su poput proricatelja.
Jones nije zainteresiran za domaći narod i ne
impresionira ga njihova vještina čitanja tragova. Poručnik želi
saznati više o prijevozu arapskih konja u Europu — to je
njegov osobni interes, a ne interes Kraljevske indijske
mornarice. Čistokrvni konji su praktički jedina civilizirana
međunarodna valuta koju ovaj poluotok može ponuditi. Naime,
ne može poslati roblje u London, uostalom, čini se i da će
Carstvo uskoro zatvoriti svoja vrata trgovini ljudima, a više
neće biti trgovine na Zapadu. Jones se u Arabiji nadao dra-
guljima. Sanjario je o biserima okruglima kao muškatno
grožđe, brojnima kao na trsu, o smaragdima dovoljno velikima
da ispune pupak sluškinja i dijamantima, svjetlucavim i
brojnim poput pustinjskih zvijezda. Snovi su mu se brzo
raspršili. Iako se tu i tamo može naići na bogatstva, većina
stanovništva na ovom poluotoku je sirota, a kao i svugdje na
svijetu, blago je teško naći. Seljak zakupnik u domovini
vjerojatno posjeduje više materijalnih dobara nego prosječan
emir. Jones polako prihvaća da će i Njegovo Veličanstvo i on
sam na ovoj ekspediciji teško doći do ikakva profita. Nije ničudo da je cijela, vražja zemlja puna prosjaka. Sirotinja, ti Arapi! Jones
isprazni svoju šalicu i još jednom prokune svoju zlu sreću što
su ga poslali baš ovamo nakon Bombajskoga visokog društva,
gdje je sretao kćeri visokih časnika i počesto kockao u menzi.
Podrum u Indiji bio je mnogo probraniji nego što je očekivao,
a zahvaljujući velikom broju Škota u gotovo svakoj regimenti,
osobito je viski bio izvrstan. Arabija je nešto sasvim suprotno
— zemlja je to koja ništa ne prašta, te iako neki časnici kao
da gotovo uživaju u teškim uvjetima, Jones nije jedan od njih.
On samo trpi ono što mora i nada se da će prigrabiti što više
bude mogao.
»Zaboga!« promrmlja si Jessop u bradu, sjedeći koliko-
toliko uspravno i zureći u momka kraj deve. »Eh, svašta!«
Dhofari ispije svoju kavu i počne se smijati razrogačenim
plavim očima bijelaca koji su upravo shvatili što radi njegov
brat. Uzima štap araqa iz svoje halje i pomno počne njime
čistiti zube dok proučava izraze Jessopova i Jonesova lica.
»Zaboga!« ponovi Jones, lice mu je ružičastije nego inače.
U ovoj je zemlji sve pretjerano, pomisli. »Zar on zbilja...?«
»Da. Da, stari«, kimne Jessop. Doktor je sin farmera i
džentlmena te je navikao na stoku, no njegov je glas ipak pun
nevjerice. »Doista mi se čini da on toj životinji zašiva šupak!«
»Ona skoro dati mlijeko. Vrlo skoro!« uvjerava ih Dhofari
u pola glasa.
Ova zemlja je potpuno divlja. Jones se zgrozi. Žedan je,
dakako, a i gladan ako već pitate, no sada nije siguran hoće li
moći piti devino mlijeko.
Četvrto poglavlje
Zena nikad prije nije vidjela more i ono ju je iznenadilo.
Indijski je ocean nevjerojatno modar, a neumoljivo se
afričko sunce tako poigrava na njegovoj površini da izgleda
kao da je prekrivena dijamantima ili možda zvijezdama. No
najupečatljiviji je zvuk zapljuskivanje valova, koji dok se
valjaju po pijesku zvuče kao glas velikoga boga. Trgovci
robljem dopuštaju skupini da se na trenutak zaustavi i
robovi se okreću prema onome što Zena u svojim mislima
naziva Velikim plavetnilom. Tako je osupnuta tim
veličanstvenim prizorom da joj je gotovo drago što su je
doveli ovamo te opčinjena promatra vodu dok joj se koža na
rukama ježi od naleta valova što tutnje.
Zaista je prekrasno, iako se neki od ostalih boje, a
jedno ili dvoje čak su i vrisnuli. Trgovci robljem zure u lica
svojeg tereta. Ovo izgleda kao kakav ritual — nešto što
običavaju činiti te skupina provede trenutak u tišini dok,
nakon početnoga straha, seljani ne osjete strahopoštovanje.
Ovi ljudi štuju kišu, oblake i sunce, prinose žrtve bogu
gromovniku, no ova pojava koju sada pred sobom vide tako
je golema da je praktički nepojmljiva. Kao da su ih doveli
do samoga ruba svijeta. Trgovci robljem oteli su najmlađe
iz svakog plemena te, osim Zene, koja je sa sedamnaest
ljeta jedna od najstarijih zarobljenica, niti jedno dijete u toj
skupini nikad nije ni čulo za more.
Nisam imala pojma da je tako, tako... Riječi se gube u
njezinim mislima jer ne može odlučiti koju da upotrijebi
kako bi opisala ljeskavu prikazu pred sobom. Dok traži neki
izraz, jedan od dječaka bježi iz skupine, oslobođen spona
jer su trgovci to jutro odlučili kako su seljanima dovoljno
slomili duh da ih jednostavno mogu držati na okupu kao
stoku, zavezani bi se sporije kretali. Gledaju ga kako kliče
od veselja dok trči, dugačkih udova, pada licem u obilje
vode jer su mu već danima usta suha. Vode je bilo malo
otkada su napustili selo. Dječak prekasno shvaća da je
more slano. Dva trgovca robljem umorno klipsaju do žala i
izvlače ga. Smijući se, glasno ga ošamare i ,on se tako
tromo sruši na pijesak da biste teško povjerovali kako je
onako okretno skočio u vodu.
»To će te otrovati, budalo!«
Zena je uznemirena. More je tako lijepo te je neshvatljivo
da bi moglo biti smrtonosno — to joj još nitko nije spomenuo.
No ona sada uči da u životu, daleko od svega što je
poznavala, uglavnom ništa nije onakvo kakvim se doima.
Barem ne zasad.
Kasim i Ibn Mohammed rukom daju znak za polazak. Zena
čuje Kasima kako govori: »Uvijek se pitam koje će dijete biti
najhrabrije!«
Ibn Mohammed samo gleda. »Pa valjda najgluplje dijete!
Taj će dječak umrijeti prije nego što dođemo na cilj.«
Njih se dvojica slažu kao da je to obična stvar, nešto što
su već mnogo puta vidjeli. Zena se pita je li u ovakvim
okolnostima znatiželja uvijek smrtonosna. Ili će dječaka
uništiti njegov poriv da nešto poduzme — sama činjenica da
si je pokušao pomoći? Zadrhti na suncu. Kamo, zaboga, idu?
Što li je na umu ovim muškarcima u crnim odorama? Sada
kada više nisu vezani, ne zna što je to priječi da ne otrči u
grmlje i pohita kući, gdje su preostali seljani sigurno već
pokopali njezina strica, obnovili ono što je ostalo od sela i,
razumni kakvi već jesu, nastavili svoj život. Boji se, a opet,
nešto je ovdje očarava — sviđa joj se voda. Privlači je
pomisao da će vidjeti svijeta — mjesta za koje je već čula, ali
ih nikad nije posjetila. Zena protiv svoje volje pogleda prema
kopnu, a onda se usredotoči na kretanje svojih stopala.
Trgovci robljem cijelo vrijeme bdiju. Spavaju na smjene i
znaju nanjušiti neposluh ili možda hrabrost. Samo trebate
pogledati u krivome smjeru ili se spotaknuti, izbičevat će vas.
Kasimu oči sjaje, dok Ibn Mohammed uglavnom ostaje pri
svojem hladnom držanju. Nikada nije srela ljude koji su tako
različiti od onih kojima je cijeli život bila okružena. Cijela je
grupa uplašena, Arapi samo trebaju izdati naredbu i istog
trena svi je poslušaju. Njihov je autoritet neupitan.
Ostat ću, odlučuje ona, dok u želucu osjeća mučninu. Zeni
je važno pretvarati se kao da ima izbora.
Peto poglavlje
Istočnije, na oceanu, atmosfera na brodu Palinurus iz više
razloga postala je nepodnošljiva nakon odlaska doktora
Jessopa i poručnika Jonesa iz časničkih redova. Da je baremmalarija odnijela Wellsteda umjesto bilo koga drugoga, proklinje u
sebi kapetan Haines. Koliko je god Hainesu mrsko što zbog
groznice gubi dobre ljude, čak i dok proklinje dobro zdravlje
svojega jedinog preživjelog poručnika, osjeća da ga obuzima
stid. Ne želi priznati da je bijesan što ga je Wellsted
preduhitrio u onome što je on htio učiniti, a to je napisati
memoare o njihovu dosadašnjem putu. Umjesto toga, grmi
kako je poručnik skorojević koji se sramotno ponio. No
kapetan mora nerado priznati kako je poželjeti Wellstedovu
smrt možda ipak malo pretjerano.
Stopa smrtnosti bila je, dakako, neočekivana — da je
Haines znao kako će izbiti groznica, nikad ne bi poslao
Jessopa na džebel. Izabrati njega za misiju, Haines se ne
može oteti dojmu, bila je nesretna pogreška. Da je ostao na
brodu, doktor je mogao barem dio posade spasiti od bolesti.
No želio je ići, a uostalom, kako je Haines mogao znati što
će se dogoditi? Općenito govoreći, s ove strane Afrike
vrijedi pravilo: ako momak preživi prvih nekoliko tjedana u
Bombaju, uglavnom će biti dobro. Mrtvaci, dakako, gdje god
im duše bile, vjerojatno u to više ne vjeruju. U samo
nekoliko dana pomrlo je više od polovine časnika i trećine
posade broda Palinurus. Međutim, unatoč gubicima i vremenu,
Palinurus i dalje plovi duž obale, karta napreduje, mjerenja
dubine vode točna su, a jedrenjak još nije naišao ni na jedan
francuski brod. Bilo kako bilo, kapetan ima snažan osjećaj
dužnosti prema svojoj posadi, mrtva tijela predana moru
tište mu srce, smatra se odgovornim. Ipak, umjesto da
previše o tome razmišlja, on svoja unutarnja predbacivanja
usmjerava na jedinoga preostalog časnika.
Samo nekoliko dana prije izbijanja epidemije malarije,
dok je provjeravao poštu koja je odlazila s broda, kapetan je
slučajno našao paket koji je sadržavao Wellstedove
memoare. Kakva drskost! Sada žali što nije spriječio slanje
paketa. No u tom trenutku osjetio se tako povrijeđenim
onime što je poručnik napisao, tako grozno osupnutim
njegovom besramnom krađom iskustava i otkrića drugih
časnika da je doživio neko stanje šoka i jednostavno
ponovno zamotao tu prokletinju i poslao je, suprotno
prvotnoj želji da je se riješi.
Dakako, knjiga o putovanju koju je Haines naumio
napisati upotrijebila bi manje-više isti materijal, no smatrao
je da kao kapetan na to ima pravo. Haines je zamislio da će
se javiti Kraljevskomu društvu kao čelnik ekspedicije te da
će podijeliti zasluge kako je pravedno: svojim darovitim
časnicima čija je predanost, tako je to odlučio sročiti, služila
na čast i ekspediciji i Kraljevskoj indijskoj mornarici.
Naravno, pripisao bi zasluge i Wellstedu. Međutim, po-
ručnikov rukopis srušio je sve te velebne snove i Haines bi
volio da može zaustaviti paket, koji je sada sigurno već
prešao Crveno more, siguran na kompanijskom brodu, na
putu za London. Kapetana najviše izjeda što Wellsted njemu
nije posvetio svoju knjigu. Nedopustivo kršeći pravila
lijepog ponašanja, poručnik jedva da je spomenuo ostale
članove posade, a najmanje presvijetloga Hainesa. Najgore
od svega, poručnik je krajnje bezobziran, što još više ljuti
Hainesa. Kad je uopće, dovraga, taj čovjek stigao napisati tu
vražju knjigu?
Kucanje na vratima kabine prekine Hainesovo bijesno
razmišljanje. Tri kadeta stoje u prolazu, dječaci od
jedanaest, dvanaest i trinaest godina, odjeveni u svijetle
hlače i elegantne mornaričke kaputiće s mjedenim gumbima.
Kosa im je jednolične boje mokroga pijeska i izgledaju tako
slično da bi mogli biti braća, iako su zapravo samo braća po
oružju. Haines pomisli kako su mnogo toga prošli i da su
dobri dječaci. Zadnjih dana vidjeli su previše mrtvih tijela.
Dok ih kapetan uvodi u prostoriju, najveću na brodu, dječaci
odjednom izgledaju viši kao da su narasli u tom prostoru.
Svaki od njih potiho se nada kako će jednoga dana biti
dovoljno muževan da zasluži nazivati se kapetanom.
»Ah, večera! Da!« kaže Haines.
Jardine, kapetanov krupni škotski poslužitelj slijedi
dječake, zatvarajući vrata za sobom neočekivano spretnim
trzajem gležnja. Lice mu je poput grube hridi ružičaste
krede, lagano upale na jednoj strani, kao da je on sam star
koliko i vrijeme te polako nestaje u moru. Za vrijeme
groznice nitko nije ni pomislio da bi i Jardine mogao
pokleknuti. On je neuništiv. Sada u jednoj ruci drži bocu
konjaka, a u drugoj crnoga vina, koju stavlja na stol.
»Što imamo večeras, Jardine?«
»Ovčetinu, gospodine. Pirjanu!« odgovori on iskrivljenim
ustima.
Zadnji put su uzeli zalihe južno od Meke te su od
suzdržanoga plemena vahabita za pravo bogatstvo kupili
stado malih ovaca mrkoga runa. Dalje niz obalu zalihe su se
pokazale prilično ograničenima. Mnogi muslimani odbijaju
bilo kakvu trgovinu s Englezima iako je s nekim plemenima
lakše nego s drugima. Ova obala — istočna obala Crvenoga
mora — pokazala se osobito problematičnom. Čini se da je
islam na ovome području shvaćen ekstremno i u svojim je
postavkama sasvim neumoljiv — što je u potpunoj
suprotnosti s opuštenim ibaditima koji nastanjuju drugu
stranu poluotoka i jug. U ovome kraju već i sama pojava
bijele kože često izaziva napadaje žestoke mržnje.
Ekspedicije koje su ovdje pristale bile su izložene
divljanjima napadača bijesna pogleda u svijetloj odjeći koji
su na njih pljuvali, tjerali ih isukanim noževa i zasipali ih
bujicom uvreda, koje su im poslije prevedene kao »Jedite
svinje, svinjožderi!« i slično. U jednoj luci trgovac se radije
pomokrio u vreću s brašnom nego da je proda brodu
nevjernika. »Umri praznog želuca, kaurine!« prezirno je
dobacio. Nikakav iznos novca niti pokušaj dobre volje nije
naveo te bradate fanatike da se predomisle. Sveti gradovi
su za strance zatvoreni tako da već nekoliko tjedana jedu
ovčetinu, uz dodatak datulja, ovčjega mlijeka, kave, malo
kukuruznoga kruha i bilo kakve ribe pristojne veličine koju
mlađi članovi posade uspiju izvaditi iz mora.
»No, momci, vjerujem da se niste javili u mornaricu
nadajući se da ćete se gostiti na račun Kraljevske indijske
mornarice?«
Haines natoči svojim časnicima svakome po čašu.
»Zdravica!« kaže širokogrudno.
Upravo su toga jutra na moru imali ispraćaj zadnjeg
umrloga irskoga morskog vuka iz Belfasta koji se zvao
Johnny Mullins. Borio se kao ris protiv malarije, no
naposljetku je izgubio bitku. Svi članovi posade koji su se
zarazili ili su sada mrtvi ili izliječeni. Najgore je prošlo i
Haines diže svoju čašu.
»Mi smo preživjeli, gospodo! Neka naši jadni suborci
počivaju u miru!«
Dječaci se nelagodno promeškolje. Protokol zahtijeva
da ne počnu s večerom dok svi pozvani časnici nisu prisutni.
Možda jesu mladi, no znaju pravila.
»No hajde!« kaže kapetan razdražljivo, namećući svoj
autoritet.
Polako, dječaci pristanu. Nevoljko podignu čaše i struse
vino.
»Jardine!« pozove kapetan.
»Da, gospodine?«
»Pirjana ovčetina, je li?«
»Da, gospodine. S algama. No...«
»Ako se poručnik Wellsted ne da smetati kako bi nam
se pridružio na vrijeme, onda ne vidim razloga zašto bismo
ga čekali!«
Haines okrene leđa ovoj grupici.
»A sada...«, reče, »što se tiče mjerenja koja si danas
poduzeo, mladi Ormsbyju, provjerio sam tvoj rad i mogu ti
reći da si me zadivio. Takav predani rad i izvanredna
preciznost — pa ti si pravi stručnjak, nije li tako? Još ćeš ti
predvoditi ovu ekspediciju!«
Ormsbyjev osmijeh mogao bi osvijetliti London Bridge.
»Hvala vam, gospodine!« reče dok Jardine ulazi vukući noge
i noseći kositrenu zdjelu sa složencem koji se još pušio i
počne časnicima posluživati večeru.
Šesto poglavlje
Jessop i Jones polako shvaćaju da Dhofariji sasvim drukčije
poimaju vrijeme od njih. Ili, kako je to sročio poručnik:
»Tom vražjem fakinu ne možeš vjerovati ni jednu jedinu
riječ!« Već tjedan dana udaljeni su samo dan ili dva od
emirova tabora i ni na kakav upit ne mogu dobiti nikakav
odgovor, osim povremenog ciničnog slijeganja ramenima.
Jessop je obuzdavao Jonesa da ne postane previše uporan.
»Ne žurimo se toliko, stari!« ističe.
Imaju dovoljno vremena do susreta s brodom Palinurusda se ne moraju strogo držati rasporeda.
Ako se zanemari činjenica da se nisu u stanju držati
dogovorena rasporeda, Jessopu se Dhofariji čine prilično
ugodnima. Pokazuju beskrajno strpljenje prema njegovim
pokušajima da ucrta njihov smjer kretanja u kartu, što se
pokazuje veoma teškim. Za početak, veći dio dana mjedeni
instrumenti koje je doktor ponio sa sobom na ovaj zadatak
previše su vrući da bi se njima moglo rukovati.
»Takve ti stvari ne padnu na pamet u Southamptonu!«
nasmiješi se.
Jonesu takve stvari nisu zabavne. Zadaće su jednako
njegove kao i doktorove, no poručnik stalno odustaje, i to,
kako se doktoru čini, prelako za jednoga engleskog časnika
kojemu je povjerena, naposljetku, prilično rutinska, iako
pomalo nezgodna, misija provjere stanja situacije. Dhofariji
ruke omataju tkaninom i trude se pomoći koliko mogu.
Noću, pod svodom nisko smještenih zvijezda koje krase
ovo područje, instrumenti daju bolje rezultate. Međutim,
pješčane je dine teško prikazati. Vjetar će ih premjestiti
mnogo prije nego što u unutrašnjost stigne sljedeća
britanska misija te će tako taj dio karte postati sasvim
beskoristan. Nema promjenljivijeg krajobraza na zemlji od
pustinjskoga, razmišlja Jessop. Dok su brežuljci Lancas-
hirea gdje je odrastao ostali uglavnom jednakima tisućama
godina, obrisi pustinjskoga krajolika ne traju više od možda
kojeg tjedna. No doktor ne odustaje. Jednostavno bilježi sve
svoje misli i što je moguće više detalja, sve do činjenice da
mršave koze koje su kupili Dhofariji imaju kraća trupla nego
njihovi europski rođaci te da su iznenađujuće ukusne. Nikad
se ne zna što bi se sve moglo pokazati korisnim podatkom
— koji grm krije neprocjenjivu tajnu koju bi se moglo
upotrijebiti u britanskoj industriji ili razumijevanjem kojeg
će mjesnog običaja buduća britanska delegacija steći
naklonost nekog emira ili kalifa te tako osigurati unosan
trgovački sporazum. Doktor Jessop, za razliku od poručnika
Jonesa, jasno je usredotočen na ono što od njega očekuje
Istočnoindijska kompanija. Svaka dvadeset i četiri sata
bilježi kilometražu koju su uspjeli prijeći i procjenjuje da
žedna deva može popiti devedeset litara vode u manje od
tri minute.
Dok postavljaju logor u kasno jutro i spremaju se da
najvrućiji dio dana prespavaju ispod na brzinu podignuta
šatora koji pruža hlad, vjerojatno stupanj ili dva hladniji od
kipućeg pijeska tik do njega, doktor previja opeklinu na ruci
starijega Dhofarija. Ipak je ranu zadobio u službi
Britanskoga Carstva. Utrljava mu lavandinu mast u kožu.
Ljubaznost je uvijek veoma važna pacijentu, smatra doktor.
Kad je tek postao liječnik, mnogi njegovi pacijenti brže su
ozdravljali, uvjeren je, zbog njegove pažnje, a ne samo
zahvaljujući njegovu medicinskom znanju.
»Ne znam zašto se trudiš, stari«, mumlja pospano Jones
svom sudrugu.
»Imam mast uza se, ništa me ne stoji«, ističe doktor.
Jones se okrene. »Laka ti noć!« promrmlja više kao
dijete nego kao ponos Njegova Veličanstva.
Jessop si iskopa udubinu u pijesku. To zapravo vrlo mnogogovori, razmišlja. Jones se nije činio — traži pravu riječ — takojako negospodskim kad su bili na brodu. Baci pogled na
zasljepljujuću kuglu koja se primiče svojoj maksimalnoj
visini. Doktor radije putuje praćen zvijezdama. Noć u
pustinji doista je veličanstven prizor.
»Laku noć!« uzvrati malo službenijim tonom i smjesti se
da počine nekoliko sati prije nego što moraju ponovno
krenuti.
Sedmo poglavlje
Zeni se čini kao da je upala u noćnu moru. U potpalublju ni-
skoga stropa arapskoga dhowa osamdeset je zatvorenika
vezano lancima. Sedamdeset i jedan je još živ iako oko
njihovih ispucanih gležnjeva pluta izmet, no toliko su
onemoćali od gladi i žeđi da jedva osjećaju kako ih to peče.
Većina ih nikad nije vidjela toliko ljudi koliko ih je sada
ovdje nagurano i svi smatraju odvratnim što se mrtvi ne
pokapaju prije zalaska sunca. Već su jedanaest dana na
brodu. To je najviše zabrinjava. Većina robova ne poznaje
zemljopis niti područja iz kojeg dolaze niti područja gdje bi
mogli završiti, no Zena je šest godina živjela sa svojom
bakom, visoko u svježim, smaragdnim planinama sjeverne
Abesinije, manje od tristo dvadeset kilometara od
kozmopolitskoga i živoga grada Bussabe. Tu su staru
gospođu mnogi poštovali, a njezina je kuća bila bogato i
ugledno okupljalište za putujuće karavane i hodočasnike.
Pod njezinim krovom, pravila Zenine bake bila su
jednostavna: oružje zabranjeno, krađa bilo osoba bilo
imovine zabranjena.
Na tom je sigurnom mjestu Zena učila o dalekim
zemljama i putovima kojima su prolazili trgovci s robljem.
Slušala je o raznim bogovima i legendama — sve joj se
činilo tek zanimljivim, jer njezina baka nije vjerovala ni u
što osim, kako je uvijek govorila, u ljudsku dobrotu pod
uvjetom da ste bili čvrsti. Putnici su pričali o mjestima gdje
su bili i kamo idu te je, premda nikad nije vidjela ta mjesta
na karti, Zeni zahvaljujući tim mnogim razgovorima bilo
jasno da je udaljenost koju brod prođe za jedanaest dana
mnogo veća od one koju bi ovi ljudi morali prijeći ako je
žele samo prodati.
U luci su je odvojili od svih koje je poznavala i ukrcali
na drugu lađu zajedno s neznancima koje su probrali u
drugim otmicama, jer čini se, premda trgovci robljem očito
više vole mlade, ljudski teret različite kvalitete šalje se na
različita odredišta. Barem je tako zaključila, jer koliko može
vidjeti, brodovi ne plove zajedno i ona ne poznaje nikoga na
ovome. Shvatila je da neće biti mogućnosti za bijeg. Bit će
uspjeh i ako preživi ovo putovanje.
Dok je sita sjedila kraj vatre kod svoje bake, imena
stranih gradova zvučala su egzotično — Muscat i Sur,
Istanbul i Zanzibar, Bombaj i Calicut. Neobična boja kože
ljudi koji bi čeznutljivo pripovijedali o svojoj domovini ili
vjerskim običajima djelovala je nekako dobroćudno. Bili su
to kršćani, hinduisti, sikhi, muslimani, animisti i Židovi, a
dolazili su u svim tonovima smeđe boje — nubijski prinčevi,
vahabitski emiri, niži perzijski plemići, turski trgovci, mračni
izaslanici kalifa i sultana, semitski trgovci, indijski ratnici,
somalski gusari i abesinski biskupi. Baš svaki od tih
stranaca imao je tetovažu ili naušnicu svojega zasebnog
plemena — neki su bili obrijani, a neki su imali duge brade,
neki su bili golih glava, drugi su nosili urešena pokrivala za
glavu ili turbane živih boja. Različito su se i odijevali — u
bijele lepršave halje, izvezene džube ili plašteve od
životinjskih koža ukrašene nojevim perjem, a nekad
jednostavno u jutene halje. Pod budnim okom svoje bake
Zena je svima njima posluživala pladnjeve hrane — začinjeni
kuskus i hrpe sočne janjetine obilato prelivene rastopljenim
maslacem koji bi kapao s tanjura. Pečenu piletinu nadjevenu
voćem i oraščićima, sjajnu od masti. Začinjeni wot, pirjan sve
dok se nije gotovo rastopio u vrućem injera kruhu. Poslije je
plesala za strance u ritmu koji bi udarao Yari, debeli ana-
tolijski eunuh njezine bake koji je svirao bubnjeve. Kada su
saznali da ona nije tek sluškinja (jedna od mnogih) ili
robinja (kojih je bilo još i više), nego omiljena unuka, mnogi
su joj posjetitelji poklanjali pažnju i ostavljali darove —
bočicu miomirisa ili dužinu svile. Sada nema nikakvih
darova.
Nakon trećega dana na brodu, u tami teretnoga prostora,
ona ugleda jedan novi brod koji plovi uz obalu prema jugu,
te joj, između povremenoga naricanja drugih žena i molitava
muškaraca, niz lice poteku nijeme suze. Sada više nemapovratka, reče bezglasno. Jedino na što može misliti jest da
se vrati u selo te što bi ondje mogla zateći. Toliko gubitaka.
Grob. Svoju majku, uvijek mrzovoljnu. Zena nikada nije
pomišljala na brak, a sada joj je već odavno prošlo vrijeme.
Nije trebalo biti ovako, pomisli. U tami slobodno može tugovati,
pa se prepusti plakanju.
Šestoga dana, tišina i iscrpljenost napokon su prevladali
u potpalublju i svi su se predali zagušljivoj gužvi. Zena kroz
mali tračak svjetla u pukotini stijenke broda iznad svoje
glave uočava da je kopno s pogrešne strane broda te sada
zna da su okrenuli na istok. To joj je područje sasvim
strano — u pamćenju zadržava samo neka imena i oskudne
djeliće informacija, no i to je dovoljno da shvati kolika je
udaljenost sada dijeli od doma te kako je povratak
nemoguć.
U svoje selo vratila se nakon bakine smrti prije samo
nekoliko tjedana — vratila se roditeljima koji su se nadali
da će naći sreću drugdje. Kamene zgrade naslijedio je
majčin stariji brat koji je tjedan dana nakon pogreba stigao
s nekoliko deva, pokojim konjem i ženom ledena pogleda
sasvim pokrivenom burkom. Pregledao je svoj novi dom,
naredio da se za slavlje zakolje i ispeče vol te je prvom
prilikom otjerao Zenu.
»Idi kući i udaj se, dijete!« zapovjedio je. »Ovdje nema
ničega za tebe!«
Oduvijek je bilo neobično da se Zena uopće nalazi kod
bake te kako je on imao potpuno pravo, poslao ju je kući s
jednim slugom i jednom devom, u ruševnu kolibu gdje se
rodila. Putovala je s malo prtljage, samo s jednom drvenom
kutijicom drangulija i nakita te nekoliko dužina tamnog
pamuka. U to vrijeme mislila je da je staričina smrt nešto
najtužnije što će se ikada dogoditi — Zena je voljela svoju
baku. Predano je njegovala svoju Babu tijekom kratke
bolesti. Kad ju je smrt odnijela, Zena je oprala staričino na-
go tijelo i omotala ga u bijeli platneni pokrov. Sluge su
pokopali tijelo, a Zena je plakala tri dana bez sna. Yari ju je
hranio jogurtom i medom, no ona jedva da ih je kušala.
Iznad Zenine glave odjednom se podigne otvor, a oni
koji su se zatekli na putu povuku se pred jakim snopom
zasljepljujućega svjetla. Vjedro s bočatom vodom spusti se
na užetu zajedno s još dvije posude užegle masti, sirove
ribe i poput kamena tvrdog khubza. Robovi se bace na to,
gurajući jedni druge da bi si osigurali gutljaj vode i zalogaj
hrane. Zvuk koji Zena prepoznaje kao smijeh dopire od
bijeloga četvrtastog otvora iznad njezine glave dok prstima
jede kašu i pokušava zatomiti poriv za povraćanjem. Zatim
nestane svjetla.
Sljedeći dan spuštaju se ljestve i dva muškarca ulaze u
tamu. Svaki ima povez preko usta i nosa jer ovdje strašno
zaudara. Zajedno grubo uklanjaju mrtve, kidajući lance i
dižući ukočena tijela preko leđa. Kad se otvor još jednom
zatvorio iza njih, bacili su trupla u more, kao kad piljarica
istresa posudu sa smećem — cijelom kabinom prošao je
drhtaj užasa kada su preživjeli čuli pljusak, iako im je
laknulo što napokon više nema raspadajućih tijela.
Sljedeće noći brod je stigao u Muscat, smotao jedro, a
robove su odveli na palubu osvijetljenu mjesečinom kako bi
ih polili morskom vodom pod brižnim, mirnim okom Asafa
Ibn Mohammeda. Dok nebo postaje sve svjetlije, a
muslimanski poziv na molitvu s minareta načičkanih duž
obale safirnoga zaljeva odzvanja gradom, Zena u sjeni
primjećuje Kasima kako daje ostatke hrane malom
majmunu-zamorcu kojeg je zacijelo uhvatio u šumi —
bjelousnom tamarinu. Životinjica je uzicom zavezana za
njega, no čišća je i bolje njegovana nego bilo koji ljudski
teret na dhowu. Zena nije sigurna, no čini joj se da
majmunčić jede nekakvo voće. Čovjek koji je prije manje od
mjesec dana pretukao Zenina strica na smrt nježno polaže
životinjicu sa strane i pruža joj malenu metalnu šalicu vode
kako bi mogao promatrati robove dok se iskrcavaju. Ne
staje na svjetlost dok tri golema vrlo mišićava crnca od
metar osamdeset, kao iz kamena isklesani, ledena pogleda,
vode novu pošiljku na kopno u ruševno skladište. Svi su
uplašeni, ali im je i drago što su ponovno na kopnu tako da
nema ni traga prosvjeda. Ionako ne bi imalo smisla, jer
vodiči imaju bičeve i lavlju snagu. Namjerno nose samo
krpice ljubičaste boje oko bokova tako da se ističe svaki
mišić. Kakva bi izgladnjela, oslabjela budala nešto pokušala
pred tolikom snagom? Tko bi se usudio čak i postaviti neko
pitanje? Ovi bi ih mogli prepoloviti golim rukama i popiti im
krv ako bi to poželjeli i nitko na to ne bi rekao ni riječ.
Zaključana u skladištu, Zena zna što može očekivati. Čula je
o tome. Kožu će joj nauljiti za tržnicu, koja je sigurno u
blizini. Može je čuti, namirisati. Mučno joj je od straha i
gladi dok čuči i čeka. Nitko ne kaže ni riječ, a dva dječaka
koji sigurno nemaju više od dvanaest godina i vjerojatno su
braća ako se Zena ne vara, drže se za ruke. Iz daljine čuju
valove zajedničke molitve koja prati zoru. Nezaboravne
riječi salata koji pjevaju mule snažnoga i jasnoga glasa:
»Samo tebe štujemo, samo tebe molimo za pomoć!«
Trebala sam potrčati, predbacuje si, razmišljajući o blizini
grmlja kraj žala. Zna da je zbunjena. U jednome trenutku
jedno, u drugome drugo. No sada joj se čini da bi potrčati
bilo lako, sigurno lakše nego dugi dani na dhowu. Možda bih sespasila, razmišlja. Barem bih pokušala.
Dok se zora približava, vatrena narančasta boja polako
nestaje s neba i Zena kroz proreze između daščica na
zaključanim vratima gleda luku, isječke života u Muscatu
pod svjetlom vedroga jutra. Neočekivano je lijep. Nikad nije
vidjela ništa slično ovome gradu — prostrani zaljev opasan
visokim zelenim brežuljcima. Velik je to grad, shvati ona —
veći od bilo koje naseobine koju je ikada vidjela. Dokovi su
propisno popločeni, a kuće i trgovine sagrađene od
svijetloga blata stiješnjene su između palmi datulja. Novije
građevine okrečene su vapnom tako da bliješte kad ih sunce
obasja, a s vremenom starije postaju tamnosmeđe boje. Duž
dokova uzdiže se nekakav dvorac — utvrda malo uvučena
od vodene linije, s golemim tamnim topovima na kruništima
bedema uperenima prema pučini.
Na dokovima već vlada vreva — što je siguran znak
unosne trgovačke luke — usidreno je četrdeset brodova,
možda i više. Jutarnja trgovina već je počela — čovjek s
pticama u pletenim kavezima postavlja svoj stol kraj uličnog
trgovca u blistavoj bijeloj džubi koji prodaje razbacane
prostirke za molitvu. Njih dvojica griju vodu na malenoj
vatri i spremaju se skuhati čaj od metvice s cimetom i malo
meda koji će pijuckati iz finih staklenih šalica. Tri prljave
koze zavezane su između stolova. Bezubi prosjak sa samo
jednom nogom i jednim okom jedva prolazi, omotan u
prljave dronjke, jedino što ima je kalebas iz kojeg svako
toliko nešto popije. Jedan od trgovaca požuri se otjerati ga.
»Pasji skote!« povikne bijesno, mašući rukama kao da tjera
muhe. »Gubi se!« Ibn al-kalb! Imshi! Imshi!»Pojest će nas!« iznenada krikne jedna od djevojaka
kad začuje te gnjevne riječi. Glas joj drhti. »Nitko se nikad
ne vrati nakon otmice! Sve će nas pojesti!«
Počela je plakati, njezino se četvrtasto, koščato tijelo
treslo od jecaja. Ostatak grupe je sasvim nijem, a neki od
njih poginju ramena od straha. Zena se ne osvrće na
djevojčinu kriku — zna da će je ovdje prodati, a ne pojesti.
Osim toga, prizor buđenja Muscata nekako ju je ohrabrio.
Nije tako stran kako je očekivala. Stanovnici grada očito su
bogati, a ako je suditi prema pozivu na molitvu, mnogo je
džamija te su možda i veoma pobožni. Zna da nije moguće
sada pobjeći jer, uostalom, kamo bi mogla pobjeći? No ovo
je velik i kozmopolitski grad, zna više o njemu nego itko s
kime je ovoga trenutka zatočena, a i najgore je zasigurno
prošlo. Okreće glavu prema svjetlu i razmišlja kako mora
barem nastojati sačuvati nadu. Kupit će me netko milostiv,razmišlja dok se drži za prazan trbuh i uvjerava samu sebe
da će uskoro jesti, možda i za manje od sat vremena.
Osmo poglavlje
U palači od pet katova u ulici Albemarle odmah do
Piccadillyja, John Murray, najprestižniji izdavač u Londonu,
kasno ustaje. Ljetni zvukovi Londona napokon su mu
prekinuli san. Neka prokleta budala iz sveg glasa izvikuje
robu koju prodaje. Murray se mora usredotočiti na riječi da
bi ih razaznao — nikad ga ne probude lako i uvijek mu treba
neko vrijeme da dođe do potpune svijesti. Nakon nekoliko
trenutaka, postaje jasno da je ulični trgovac voćem i
povrćem probudio gospodara kuće zbog neke repe i
krušaka koje se mogu kupiti kod njega. Murray zastenje i
rukom opipa drugi kraj kreveta. Njegova je žena već ustala
i to mu je drago. Gotovo se stalno svađaju te je on nastoji
izbjegavati kad god može — ta je prokletnica jednako
grozna kao i njegova majka. Poput mnogih drugih žena iz
visokoga društva, krajem mjeseca odlazi iz grada da bi
posjetila prijatelje na selu, a Murray (za razliku od mnogih
drugih muškaraca iz visokoga društva) ostaje u prijestolnici,
lišen njezina društva za koji ugodan tjedan. Ta ga pomisao
veseli.
Upotrijebio je noćnu posudu i gurnuo je natrag pod
krevet. Zatim, umjesto da pozove sobara, površno se oprao,
nehajno nataknuo periku, obuzet mislima hoće li jutros uz
pecivo popiti čokoladu ili kavu. Dok još razmišlja o tome,
odrješitim korakom krene niza stube do suncem obasjanog
žutog salona na prvome katu. Nikada se neće naviknuti na
portret lorda Byrona koji visi nad kaminom, iako bi, dakako,
bio pravi skandal kad bi ga uklonio, kao da mu baš još to
treba. Prošlo je dobrih deset godina otkako je Murrayev
otac neslavno spalio Byronove memoare kako bi zaštitio
javni moral pa još i dan danas ne prođe ni tjedan dana, a da
ga neka zanesena matrona ne upita je li stari čudak slučajno
ikad svom sinu spomenuo sadržaj tog rukopisa. Murray to
pitanje smatra i glupavim i zamornim. On je ozbiljan čovjek
posvećen znanosti i njegovi interesi ne uključuju poeziju —
osim možda njemačku — štoviše, niti skandale. Byronova
razmišljanja o šerbetu i sodomiji možda su platila za
Murrayevo obrazovanje, no, kako povremeno zna hladno
primijetiti, sada je vrijeme da se takve djetinjaste stvari
zaborave. Barem što se tiče razgovora — jer Byronov puni
opus i dalje resi popis te velike izdavačke kuće, a svake se
godine proda barem nekoliko stotina primjeraka. Osim toga,
Murray svaki tjedan poštom primi određeni broj pokušaja
dostizanja byronovskog genija, koje sve, iz principa,
prosljeđuje u vatru.
Kava, odluči Murray.
Opojan miris svježega kruha diže se iz kuhinje u
podrumu i Murray gotovo da već može osjetiti okus maslaca
što se topi i miješa s marmeladom od limuna. Čašu
rajnskoga vina, možda i nešto šunke i bit će spreman.
Na radnome stolu čeka ga hrpa pisama te bi, budući da
je petak, možda samo prošao pokraj nje jer navika mu je da
petkom ujutro ide jahati, no jedan mu paket zapne za oko.
Niti rukopis niti papir nisu osobiti, no u malenom,
bezličnom, crnom, voštanom pečatu utisnuto je nekoliko
zrnaca pijeska. Murray sa zadovoljstvom lomi pečat i otvara
paket, a unutra nalazi rukopis umotan u istrošeni karton,
popraćen pismom napisanim urednim rukopisom i datiranim
prije nekoliko tjedana.
Poštovani gospodine,
slobodan sam ponuditi Vam opis mojih nedavnih otkrića i pustolo-vina na otoku Sokotri gdje sam pokorno služio kao časnikKraljevske indijske mornarice tijekom najnovije ekspedicije naCrvenome moru na brodu Palinurus. U nadi da ćete odlučitiobjaviti moje skromne bilješke i u njima naći poneku maluzanimljivost, srdačno Vaš,
James Raymond Wellsted (poručnik)
Murray prijeđe sobu i zavrti veliki globus dok ne nađe
Crveno more. Zatim kratkovidno škilji nastojeći prepoznati
okolne otoke. Nikada nije čuo za tu Sokotru no uz pomoć
povećala brzo uperi prst na mrljicu koja označava taj otok,
mnogo manju od njegova nokta. Smješten je istočno od
Abesinije i južno od Omana.
Moram pitati Georgea za ovo, pomisli.
Murray će te večeri večerati s predsjednikom
Kraljevskoga geografskog društva i njegovom prelijepom
ženom Louisom. Rukopis bi mogao pružiti zanimljivu temu
za razgovor uz pečenu perad i žele od cikle. Njegovoj se
supruzi to neće svidjeti jer njezini interesi ne uključuju ništa
što bi bilo razumno, ali Murray, kao i većina Londonaca,
željno očekuje vijesti o novim teritorijima Carstva — što
egzotičnijima to bolje — a istančan smisao za uspješne
knjige mu je u krvi. Ako su dobro napisani, memoari
jednoga istraživača uglavnom jamče zaradu. Toliki ljudi
danas ili sami putuju u inozemstvo ili imaju rodbinu u
dalekim krajevima, da su putopisi u modi, a Murray želi
objavljivati sve više takvog štiva. Naposljetku, ono je
vrijedno, obrazovno i povremeno uzbudljivo (što mnogo
više odobrava od bilo kakve proklete fikcije). Postoji
tržište, nada se on, za neku vrstu vodiča za sve one koji
započinju život preko mora. Mora to upamtiti, pomisli, i
potraži čisti list papira. U svakom slučaju, pomisao na
večerašnju večeru osobito ga veseli te je siguran da će
možda biti i desert od kruške jer je onaj ulični prodavač
voća i povrća bio pred kućom. Kuharica se zasigurno
opskrbila svježim kruškama ako je to bilo moguće, zar ne —
prvima u sezoni ovako rano u srpnju? Sokotra, ha? Zvučičarobno! Murray se nada da će mu George za početak uspjeti
reći barem je li otok arapski ili afrički. Zanimljiva zagonetka
s obzirom na njegov položaj koji zauzima na karti između ta
dva teritorija.
Murray pozvoni i gotovo istodobno pojavi se batler.
»Poslužite mi doručak ovdje, molim vas!« zamoli ga dok
sjeda u drveni stolac s visokim naslonom za stolom te
namjesti žuti baršunasti jastuk iza svojih križa. Dugi prozori
iza njega propuštaju obilnu svjetlost — savršeno za čitanje!
Mnoge engleske priče o uspjehu u izdavaštvu počele su
svoje putovanje za ovim radnim stolom, pod ovim svjetlom.
»Kavu bih! I recite Jacku da još ne treba osedlati
Belle.«
I uz sićušno zrnce pijeska koje se oslobodilo iz
Wellstedove poslanice i palo na široke, tamne daske kojima
je pod bio prekriven, John Murray počne čitati.
Deveto poglavlje
Bilo je gotovo podne kada su Jessop i Jones ugledali
šatore. Ništa se ne kreće na vrelom pijesku, čak su se i
škorpioni zakopali. Prvi znak da uopće ima života jest vrtlog
prašine koji lebdi u zraku dok izlaze ljudi, malene mrlje na
horizontu što stoje na rubu bogate oaze udaljene više od
jedne milje, koji su došli gledati kako stižu stranci i njihova
ekspedicija. Dok su Jonesovu pozornost odmah privukli
arapski konji zavezani u privremenom oboru, Jessop se
divio samome mjestu. Unatoč vrućini i napornom putovanju,
doktoru je drago što je ovdje. Kao viši časnik, odlučio je da
jednostavno nastave jer, zahvaljujući instinktu pravoga
putnika, ovaj put im je povjerovao kad su mu rekli da su
blizu odredišta.
Uvode ga u emirov šator i on nazove selam kako su mu
pokazali u Bombaju dok su ga pripremali za ovu priliku —
predstavlja se nekomu tko ima određenu moć i tko bi mogao
biti koristan Njegovu Veličanstvu. Jessop je emiru platio
koliko je bilo dogovoreno, a zatim preklinje tog vladara da
mu dopusti pomoći djeci u taboru. Doktor je primijetio da
mladi pate od očne infekcije. Mršavi i koščati poput malih
roda, zadržavaju se oko ulaza u šator, trepću svojim
Deveto poglavlje
natečenim vjeđama, tjeraju muhe, noge su im bose, a ruke
strše poput prutova. Svježe opekline stvaraju im rupice na
malenim nogama — Omanci liječe bol bolom te pale tkivo
kako bi ga očistili od bolesti, to je jedino što umiju.
»Ja sam doktor«, objašnjava. »Dopustite mi da pokušam
s bjelačkom medicinom. Učinit ću najbolje što mogu.«
»Bitsalam yadak«, odgovori emir milostivo, što Jessop
shvati kao: »Neka ti Bog vodi ruke.« Očito je to dobar znak.
U drugome šatoru Jessop pregledava jedanaestoro
djece koja još i više izgledaju kao krhke, čudne ptice bez
perja sada kada su svi na okupu. Kada postavi pitanje, žene
koje se brinu za njih sramežljivo ustuknu, no jedan od
muškaraca postavi se kao posrednik te pokušava prevoditi.
Komunikacija se uglavnom uspostavlja pokretima ruku
jednako kao i Englezovim ograničenim poznavanjem
arapskoga jezika, koje njegov akcent čini još
nerazumljivijim. Sve u svemu, zaključuje Jessop, infekcija
se proširila upotrebom kohola na vjeđama djece. Kohol se u
arapskome svijetu smatra ljekovitim te se njime vlaže oči,
no ljudi ga rijetko isperu nakon primjene. Kad je jedno
dijete dobilo infekciju, ona se brzo proširila na druge. Neka
djeca sada čak imaju prištiće pune gnoja.
»Molim, donesite mi vode!« zamoli prevoditelja, koji ga
sumnjivo gleda, no ipak se brzo vraća s čuturom.
Jessop smireno uzima svako dijete po redu i ispire crni
prah dragocjenom vodom. Djeca vrište jer su naviknula
čistiti se samo pijeskom — vode nema dovoljno da bi se
njome pralo. Kako im voda curi niz lice, hvataju je jezicima,
ne žele dopustiti da propadne ijedna kap. Kad je očistio
infekciju, doktor vadi sadržaj svoje kožne torbe. Zbog toga
je i otišao u vojsku — Jessop voli pomagati te, velika srca i
snažna želuca, ne pokazuje nikakvo gnušanje niti gađenje
bez obzira što se pred njim našlo. Pomiješa octenu otopinu i
dade je svakom djetetu kao kapi za oči. Peče. Mlađa djeca
dižu galamu, starija trpe u tišini.
»To bi trebalo pomoći«, reče. »Pogledat ćemo opet
sutra. Selam!« pozdravi, naklonivši se na odlasku.
Jones se smjestio kraj ispusta te pokušava zapodjenuti
razgovor s konjanicima. Profinjenost pasmine osobito mu se
sviđa. Svojim fino oblikovanim kostima, konkavnim
profilom, relativno visokim grebenom i visoko uzdignutim
repom arapski konji mame poglede. Prekrasne su to i
veličanstvene životinje te poručnik mora priznati da je
očaran dok promatra kako ih sedlaju dvojica muškaraca iz
logora. Jahači iznenada potjeraju konje u trk što uzbudi
cijelo krdo, te dok doktor prtlja s bosonogom djecom, svi
ostali idu vidjeti jahače kako odlaze. Tajna je kamo jašu —
možda samo odvode životinje na njihovu svakodnevnu
vježbu. Konji vrijede pravo bogatstvo. Jones još nije siguran
gdje se može zaraditi najviše novca, no praktički može
nanjušiti da ga ovdje negdje ima — bilo u prijevozu
čistokrvnih konja u Englesku ili parenjem arapskog pastuha
s kobilom neke druge pasmine — zna da ovdje ima nečega
za što bi bogata elita koja živi u četvrti St. James’s platila
golemu cijenu. Neki već i plaćaju. Napoleon je jahao arapa,
dakako, no to više nije važno jer i sam kralj ima jednoga —
dar koji mu je lani stigao od sultana Muscata i Omana.
Jonesu je to dovoljno kao da je dobio izravno kraljevsko
dopuštenje za svoj projekt. Sama kvaliteta životinja privući
će visoko društvo te stoga zna da će se obogatiti ukoliko
uspije prenijeti pošiljku ili dvije u Englesku. Nijedna mudra
obitelj neće propustiti da ima najnoviju pasminu koja je
osvojila i kraljevsku obitelj.
Jones vadi svoju bilježnicu dok mu gotovo počnu curiti
sline od pomisli na naknade za rasplod i što bi sve mogao s
njima učiniti, s obzirom na potamnjeli sjaj njegove obiteljske
kuće u Londonu. Pročisti grlo i, pomišljajući na svoju
povijesnu ulogu (ili barem publicitet) stavlja pero na papir,
jer trebat će mu bilješke da potvrdi autentičnost životinja i
svojih iskustava dok ih je odabirao.
Čini se da emiru godi naše društvo te nas je pozvao na gozbu. Nijenimalo svježije, no ovdje je mnogo vode iako je za naš ukus pomalokisela. Došavši iz pustinje moja je deva pila punih deset minuta. Hrabraživotinja, dobro mi je služila i davala nam dovoljno mlijeka zadnjih dana
putovanja. U ovome je taboru sedamdeset ili osamdeset ljudi — emir,njegova obitelj, sluge i robovi. Svi pokazuju puno poštovanje i ljubaznisu. Tim ljudima zavidim jedino na konjima — konji su prelijepi, snažni iveoma plemeniti.Sasvim suprotno tome, odmah je vidljivo da beduini nisu
nimalo zadivljeni nevjernicima. Neki od njih su vidjeli
bijelce — oni koji su putovali karavanama do obale gdje
ćete sigurno, ako provedete dovoljno dugo vremena u bilo
kojoj luci na potezu odavde do Indije, vidjeti Nazarene —
bića čudna izgleda. Njihove plave oči podsjećaju beduine na
nebo, koje se nazire kroz prazne očne šupljine blijede
lubanje. Još su i umišljeni, kao živi fantomi, pohlepni zombiji
koji žude za arapskom krvlju. Kad bijelci govore, uvijek
postavljaju pitanja, a beduini znaju što to znači.
»Vi nemate konje u Engleskoj?« prkose mu otvoreno
dok se Jones raspituje o rasplodnim navikama ovih
životinja, gdje ih se može kupiti i za koliko. Beduinima je
stoka vrlo bliska — deve, konji i koze — i prema njoj se
postavljaju jednako zaštitnički kao i prema svojim ženama.
Životinje su im jedina mjera bogatstva i nikada ih neće
prodati osim ako baš ne moraju. Nomadska plemena
oslanjaju se na stoku ne samo za hranu i prijevoz nego i u
traganju za vodom — dobra deva može vam spasiti život u
pustinji, a voda je jedino bogatstvo koje nešto znači na
vrelom suhom pijesku. Zlato i drago kamenje ne mogu vam
spasiti život kao dobar pastuh. Konj je, dakako, u prednosti
što se tiče brzine i inteligencije pred devom — i nužan je za
uspješno pljačkanje drugih tabora ili prenošenje važnih
vijesti.
U ovome plemenu kruži legenda da se emir kao dječak
od nekih trinaest godina zatekao u pustinji samo sa svojim
konjem. Preživio je dva dana bez vode i nije ga uhvatila
panika (što je samo po sebi legendarno postignuće). Kad
više nije mogao ići dalje, sabljom je zaklao konja i pio
njegovu krv da preživi. Uspio se pješice vratiti u očev tabor
sljedećega popodneva, a oko usta i na odjeći još je imao
skorenu krv te plemenite životinje. U potpunosti je posisao
njezino truplo. Ova se priča smatra tako izvanrednom i
junačkom da je ljudi ovoga plemena još prepričavaju djeci i
činit će to godinama nakon što emir umre. I što je još
važnije, emirovi neprijatelji pričaju istu priču djeci u svojim
taborima — kao upozorenje. Snažan mladić izrastao je u
žestokoga protivnika te ga poštuju i boje ga se u cijeloj
regiji.
Emirovi su ljudi tvrdokorni kao i njihov gospodar,
pomisli Jones. Na pitanja mu odgovaraju pitanjima i time
ništa ne otkrivaju. Jessop izlazi iz obiteljskoga šatora i
prilazi poručniku.
»Lijepe životinje!« kaže kimnuvši glavom. »Drago mi je
što smo stigli danas. Nekoliko bi djece sigurno oslijepilo,
možda čak i umrlo. Ako im se infekcija proširi u krvotok,
otrovat će ih. Nadam se da sam to uspio spriječiti.«
Jones ne sluša. »Ti Arapi!« kaže on nehajno. »Sjajni su
trgovci! Žele me navesti da se osjećam kao budala nadajući
se da će postići bolju cijenu.«
Deseto poglavlje
Zena trči. Trči tako brzo kako bi pobjegla da ni ne osjeća
tlo pod nogama ili sunce na svojoj koži. Njezino je tijelo
gotovo nečujno — kao kada se dyk dyk kreće drvećem
velikom brzinom — bljesak lista i pokret grane. Kao da je
nevidljiva. Jedva da je ikad imala prilike trčati — svakako
ne još od vremena kada je bila dijete i kada se igrala s
drugima, skrivala u grmlju i brčkala u rijeci. Bilo je to prije
mnogo godina, a i ovakvo je trčanje drukčije. Osjećaj je
istodobno očajnički i čudan. Dah joj postaje vlažan i što
dalje trči to ima više snage. Ne osvrće se iza sebe. Može ići
kojim god smjerom želi. Barem joj se isprva tako čini.
Nakon nekog vremena shvaća da je slijede pa ubrzava
tempo, produžujući korak.
Nikada neću stati, razmišlja. Jedino što sada želim jest trčati.Trčati dok se ne riješim ovih čudnih ljudi i ovog čudnog mjesta.
Tek što joj je ova misao prostrujala glavom, kadli je
jedna ruka čvrsto zgrabi za rame i zaustavi. Taj je dlan
snažno baci na koljena. Srce joj zatreperi dok pokušava
ostati uspravna. U želucu osjeti mučninu. Odjednom osjeti
Deseto poglavlje
nalet snage te se pokuša oduprijeti, no neznanac je cijelu
protrese i baci na tlo.
»Probudi se! Glupa ženska!« kaže taj glas.
Dok otvara oči, udovi joj se trznu, vjeđe su joj teške, a
pogled snen i zamućen. Odmahne rukom ispred sebe, kao
da tjera muhe, ali je netko snažno udari po ruci.
»Diži se!« naredi joj glas dok trlja bolno mjesto na
prstima.
Tama u skladištu je osupne i isprva ne može odrediti
gdje se nalazi. U snu je trčala po suncu. Još je omamljena
unatoč udarcu, jer bio je to tako potreban i divan duboki
san. Zena se nekako uspravi, posve zbunjena. Pred njom je
nizak muškarac čija džuba slijedi oblik njegova okruglog
trbuha. Na proćelavoj glavi nosi ljubičasto-zelenu izvezenu
kapu te oštrim pogledom bezosjećajna procjenitelja pregle-
dava djevojku.
»Da, mislim da će ova biti dobra. Kasim je rekao da je
vrijedan komad. Sve u svemu, ovo je bila vrlo dobra
pošiljka!«
Zena se pita koliko je dugo spavala. Oko polovine ljudi
koje su ugurali u skladište sada više nema, a na vratima su
dva starca, crna sidi roba, nose vjedro nečega što vonja
užeglo. Budi joj se tek, javlja joj se nada da bi to moglo biti
nešto jestivo.
Debeljuškasti dražbovatelj kreće dalje, odvaja dvanaest
abesinskih robova od ostalih. Zatim svakoga posebno
pregledava, naređuje im da kruže uokolo, da mu pokažu
tabane i da razjape usta. Kad je zadovoljan, mahne sidijimakoji stupaju u akciju i odvode ih, njihove suhe stare ruke
razmazuju ljepljivo ulje po isušenoj koži robova i utr-
ljavaju ga u njihovu kosu kako bi dobila sjaj. Žele da izgleda
kao da su se dobro brinuli za one koji su preživjeli put iz
Afrike. Pokoji od robova ne može odoljeti, a da ne lizne
masnoću sa svoje podlaktice. Lecnu se od gorkog okusa i
dobiju šamar što su skinuli sjaj sa svoje kože. Potom sidijiraščešljavaju kosu dječaka grubim žičanim četkama, dok
žene ostavljaju kakve jesu. Većina još ima kosu ukrašenu
pletenicama i kuglicama kakvu su imale u vremenima dok
su bile u svom selu, kada su im kosu uređivale majke i
sestre. Zena shvaća da ti obični načini češljanja u očima
stanovnika Muscata izgledaju zamamno i neobično. Arapske
žene svoju kosu prekrivaju velovima.
Glavom joj preleti misao da iz nekog čudnog razloga
sada želi izgledati najbolje što može. Želi da vide kako ona
nije neka obična abesinska robinja kao ostale. Dobro je
odgojena, voljeli su je, čak i obožavali. U kući svoje bake
imala je i vlastite robove. Srce joj se stegnulo kada joj je
pogled pao na prljavu, odrpanu haljinu. To je sada samo
istanjena tkanina, nekada zelene boje, a sada smeđa od
prljavštine od ovog dugog putovanja. Sigurno izgleda
bijedno. Duboko udahne i prođe rukama preko blistave kože
na rukama kako bi se barem malo utješila. Sama sam. Prodatće me, razmišlja u nevjerici.
Vrata kolibe se otvore i u nju prodre svjetlost.
Poslijepodne je — sunce je prešlo na drugu stranu neba. Iza
bačava naguranih u blizini vrata, okupila se gomila i Zena
ugleda pozornicu okruženu mnoštvom ljudi, svi se
naguravaju kako bi bolje vidjeli što se događa. Dražbovatelj
predvodi povorku zajedno sa sidima koji iza njega dovode
dvanaest robova u redu jedan iza drugoga. Tržnica je
prepuna i nema nade da itko može pobjeći. Njezin san o
bijegu ostaje samo san. Osim toga, na vratima se nalaze i
krče put radnici koji su to jutro iskrcali robove s broda i
odveli ih u kolibu. Ti muškarci nadvisuju svjetinu dok
osiguravaju nesmetan prolaz dražbovatelju. Zena se
nasmiješi pred tim prizorom. Vrh njegove glave jedva seže
do njihovih trbuha. Ti su muškarci zasigurno jeli cijele
kokoši kad su izrasli ovako visoki i snažni. Ona se isprsi i
pomisli da će barem vrhom glave doprijeti do njihovih prsa,
a možda čak i do njihovih ramena.
Zovem se Zena, pjevuši u sebi i s tračkom tuge shvati da
je njezino ime jedino što joj je ostalo u ovome trenutku kada
korača prema uzavreloj, suncem obasjanoj tržnici.
Na dražbenom podiju traje stanka kako bi potencijalni
kupci mogli pregledati robu. Ispod otrcanog baldahina ljudi
zure iz gomile, neobična lica u neobičnu gradu sa
sumnjičavim, lakomim pogledima, gladni u želji da posjeduju
druge. Zena spušta glavu, no svjesna je da čak i tako
pobuđuje pažnju. Začuje djelić razgovora, lascivnu
primjedbu. Od toga joj tijelom prođu srsi. Pod budnim okom
stražara, dvojica je muškaraca bodu u prsa i raspravljaju o
stvarima za koje njezino poznavanje arapskog jezika nije
dovoljno. Dosad je bila pošteđena ovoga, shvati u tom
trenutku. Nikada nije ništa znala o ovakvoj okrutnosti i
poniženju. Dok se muškarci cerekaju, ona ih pokušava ne
gledati. Nastoji zatomiti plač.
»Jesi li djevica?« jedan je upita. »Baakira?«
Već je jednom čula tu riječ kada je njezina baka odbila
dopustiti obližnjem trgovcu da uzme Zenu za ženu. Sada se
pretvara da ne razumije. Muškarac uputi pitanje stražaru.
»Ta ti može biti što god poželiš da bude!« odgovori mu.
»Prelijepa je!« Iz njegovih usta ta riječ zvuči kao uvreda.
Dječaku do nje naređuju da otvori usta te mu jedan
drugi čovjek, koji se pojavio iz gužve, pritisne štapićem
jezik kako bi mu provjerio zube. Da je dječak išta imao u
želucu, povratio bi, no ovako je samo ispustio slabi zvuk
kao da ga netko davi. Očajnički zvjera očima, no nitko ništa
ne poduzima. Isti se čovjek približi Zeni, ali ona ne diže
pogled. Zabaci joj glavu i zagleda joj se u lice no ne
upotrebljava štapić da joj pregleda usta. Zadrži se malo tako
i ona osjeća njegov dah na svojoj koži. Zatim, sasvim
polako, pušta je i pozorno obilazi oko nje.
Ne on! Zena se nikad nije molila. To nije bio običaj
njezine bake. Međutim, te riječi stalno odjekuju u njezinoj
glavi, kao da preklinje neko više biće. Ne on!Oglasi se zvono iako se jedva čuje od žamora brojnih
glasova. Muškarac se odmah vraća u gomilu. Zena podigne
pogled dovoljno da vidi kako se okrenulo i nekoliko otmjeno
odjevenih Arapa, koji su gledali, ali nisu prilazili. Možda
netko od njih! Zena pomisli kako joj je baka usadila
optimizam. Čak i ovdje i sada, ona osjeća optimizam. Bit će
mi dobro, kaže sama sebi, iako osjeća hladnu jezu, kao da se
nešto zlokobno šulja iza nje.
»Gospodo!« počinje dražbovatelj. »Danas, ravno iz
Abesinije, imamo izbor najbolje robe! Apsolutno najbolje!«
Netko gurne žgoljavu djevojku na sunce kraj dražbenog
podija. Haljina joj je sva poderana, te joj se vide gola bedra.
Ramena su joj ovješena te ju jedan od stražara bočne kako
bi se ispravila.
»A ova mala!« dražbovatelj pokušava zapaliti gomilu.
»Već će se ona dobro srediti. Mnogo ona vrijedi!«
Zena udahne, drago joj je što su sve oči sada uprte u
dražbovatelja, te ona trenutačno nije u centru pažnje.
»Koliko nudite? Dvadeset, gospodine? Ne, pa ne valjda?
Ma hajde! Dobro, malo jest mršava, no zar nitko ne daje
više? Ma molim vas! Ah, trideset. Hvala...«
I tako je dražba počela. "
Jedanaesto poglavlje
Poručnik James Raymond Wellsted nije došao večerati za
kapetanov stol, nego je umjesto toga ostao na palubi dok je
plameno sunce nestajalo u blistavom, plavom moru, a
zvijezde se pomalo počele nazirati. U džepu ima nekoliko
datulja i malo dvopeka i to mu je sasvim dovoljno. Pred
prizorom noćnog neba u Arabiji zastaje dah, a malo kad je u
životu Wellsted doživio nešto slično, tako da istinski uživa u
golemu, nisko ovješenu mjesecu i jasnom sjaju rasutih
zviježđa koja su tako blizu ekvatoru. Pogotovo sada, kad je
toliko njegovih prijatelja pomrlo. Promatrati mjesec najviše
je što si dopušta u smislu izražavanja osjećaja. Zadnjih
nekoliko dana bilo je sumorno i Wellstedu već nedostaje
svaka od žrtava bolesti — dvojicu je poznavao više od deset
godina jer su zajedno služili još kao kadeti. Mlađi članovi
posade u zadnje su vrijeme od njega počeli tražiti savjete u
pitanjima navigacije te je Wellsted i njih i sebe odvratio od
razmišljanja o smrti tako što je izigravao stručnjaka i
pokazivao im što moraju znati da bi odveli Palinurus prema
Suezu gdje se moraju sastati s kapetanom Moresbyjem koji
zapovjeda Benaresom te pokušati istražiti najsjeverniji dio
karte.
Wellsted bi radije služio na Moresbyjevoj lađi. Osim
delirija koji u zadnje vrijeme vlada Palinurusom i obilja kanti
punih bljuvotine, uvjeti su ograničeni, što je pogoršalo
atmosferu sada kad je Haines dao do znanja da se protivi
Wellstedovu rukopisu. Čini se da je kapetana više pogodilo
Wellstedovo piskaranje nego činjenica da je izgubio
polovinu svojih časnika.
Osjetivši žeđ, poručnik se spusti u brodsku kuhinju i naruči
vruću kavu. Na brodu kava nije tako dobra kao na obali.
Gledao je kako Arapi brižno melju pržena zrnca kave i
kuhaju je na vatri s raznim začinima, no koliko god da
precizno oponaša njihov postupak, čak i do te mjere da
upotrebljava grubo sito od palminih vlakana kako bi odvojio
tekućinu od zrnja, njegov napitak nikad nema tako dobar
okus. Pa ipak, Jamesu Wellstedu čak je i loša brodska kava
draža od alkohola koji u obilnim količinama svakodnevno is-
pija ostatak posade. Poručnik voli održavati glavu trijeznom.
Sviđa mu se i Arabija. Primjećuje da mu jezik prirodno
navire, lepršava odjeća daje mu osjećaj slobode, a
neotkrivena priroda te zemlje pruža mu neiskvareno
zadovoljstvo.
Vrativši se na pramac, uživa u oporosti koju mu kava
ostavlja u ustima. Hainesova je večera završila pa čuje kako
kadeti napuštaju kabinu, smiju se pijani dok se probijaju
brodskom utrobom kako bi smjestili svoja umorna tijela u
tijesno postavljene mreže za spavanje. Prilično su ugodni —
sinovi gospode, sva trojica, obitelji su im bogate i pružaju
im mogućnosti uspona u društvu. Kao i Wellsted, vrlo su
mladi napustili dom, no za razliku od njega, nikada nisu
vidjeli odvratno siromaštvo engleskih ulica (jer lako ga je
ignorirati kad njima prolazite u kočijama). Bombaj ih je sa
svojim kosturima od prosjaka koje se posvuda može vidjeti i
smrdljivim sirotinjskim četvrtima posve šokirao,
nemilosrdna sirovost Arabije još je i gora, a podivljala ih je
malarija zadnjih dana bacila u očaj, iako je svaki od njih
izvršio svoju dužnost i zatomio svoju bol pred posadom.
Ipak, najmlađi među njima, Henry Ormsby, počeo je mnogo
piti. U džepu svojega kaputa nosi pljosku konjaka. Kad je
stigao na brod, morali su ga upozoriti zbog kockanja.
Pelhama, jednog od posade, zajedljivu ništariju s malo
mozga i još manje zubi, uhvatili su kako baca kocke s
mladim gospodinom te su smatrali da iskorištava
Ormsbyjevu mladost kako bi se dočepao svjetlucavih šilinga
što ih je mladić dobio kao džeparac od svoje obitelji. Zbog
tog su ga prijestupa izbičevali, što je prema Wellstedovu
mišljenju bilo nepošteno. Ormsby ih je preklinjao da mu
dopuste nastaviti s kockanjem te je sasvim pošteno
prokockao sav svoj novac. Da je pobijedio, dobitak bi
sigurno zadržao.
Kapetan Haines, čiji su moralni standardi uvijek bili
visoko postavljeni, zgrozio se, dakako. Wellsteda je, pak,
odgojio djed Thomas u Maryleboneu. Thomas se vlastitim
snagama izdigao iz kolibe sa zemljanim podom. Naporno je
radio i iskoristio svaku priliku koju mu je Bog dao, a i neke
koje mu je poslao vrag. Životni cilj toga goropadnog i
nepomirljivog starca bio je pobrinuti se da se barem jedan
od njegovih unuka uzdigne u društvu. Sina je natjerao u
posao tapetarstva, a zatim prosio, posuđivao i krao kako bi
osigurao da mu radionica uvijek bude opremljena tako
kvalitetnim tkaninama da su i najveći tradicionalisti kao i
najavangardniji pripadnici elite naručivali od Wellstedovih te
im plaćali više-manje onoliko koliko im je stari Thomas
odlučio zaračunati.
»Gdje nalazite tako divnu svilu?« uzdisale bi dame.
»Nikada u životu nisam vidjela ovako savršenu tkaninu!«
Stari lukavac nikada nije ništa govorio — no nije puka
slučajnost da je Jamesov mlađi brat Edward postao
pripravnik u carinskoj službi iste godine kada se James
priključio Kraljevskoj indijskoj mornarici.
Kada se Jamesu pružila prilika da stupi u mornaričku
službu, Thomas je potrošio gotovo svu obiteljsku
ušteđevinu kako bi Jamesu osigurao položaj.
»Bistar je. Daleko će dogurati. On nam je najbolja
prilika!« uporno je govorio Thomas.
Jamesovi su roditelji bili zaprepašteni. Bilo je to pravo
bogatstvo, no pristali su. Thomas je čeličnom odlučnošću
godinama vladao Wellstedima, upregnuvši cijelu obitelj za
postizanje svojega krajnjeg cilja: uspona u društvu. Stoga
se pobrinuo da njegovi unuci shvate siromaštvo na ulicama
kojim su bili okruženi — stalnu prijetnju ponovnoga pada,
gubitka svega. Pokazivao bi im puk kao da im govori »I to je
moguće!«, može vam mjesto biti u salonima gospodskih
klijenata, sa svim finim svilama i furnirima od mahagonija, s
dobro naloženom vatrom i čistim slugama, možete biti dobro
uhranjeni i ugledni, no i vi možete pasti i to vrlo nisko.
Stoga je James redovito viđao mnoštvo odrpanih prostitutki
koje se prodaju za džin kao i pravi sajam rugoba pogođenih
raznim bolestima. U Londonu trulež stalno tiho krčka, izlazi
na površinu samo ako dobro otvorite oči. Cijeli prenapučeni
grad sagrađen je na jedva zauzdanom sloju izmeta — na
ulicama je otvorena kanalizacija. Nikad daleko, Temza je
smrdljivi, užegli, ustajali pojas guste sluzi koja teče
središtem grada. U njoj ništa ne može preživjeti.
U takvom okruženju ljudi su okrutni, a čak i u
gospodskim ulicama Marylebonea žene, djecu i životinje
premlaćuju njihovi muževi, očevi i gospodari dok se ne
sruše. Što je još i gore, Jamesova baka je umrla u dnevnoj
sobi broja trinaest, od velikih boginja. Krv joj je sukljala iz
ušiju, a sfinkter joj je dva dana bio otvoren dok joj je
životna snaga (ako je tako možete nazvati) istjecala iz
svakog tjelesnog otvora. Na kraju, iscrpljena i izmoždena,
preklinjala je da smrt dođe po nju. Dječak je tada imao samo
osam ili devet godina i njegove su oči već pogledavale
prema svijetu, upravo je trebao otići u skupo plaćenu
službu.
»No, Jamese Raymonde!« rekao je njegov djed, stojeći
suhih očiju nad mrtvim tijelom svoje supruge. »Stara više ne
može doživjeti da vidi kako ćeš priskrbiti bogatstvo obitelji
Wellsted. Tvoj otac i ja se ne možemo popeti više na
društvenoj ljestvici. Stvar je u obrazovanju, znaš. No ti, s
druge strane, sa svim svojim obrazovanjem, da, ti nas
možeš povući gore. Milom ili silom, mali Jamie, moraš učiniti
sve kako bi se dočepao nagrada, jer budi siguran, bit će
nagrada! Daj da se ponosimo tobom!«
Jedan mrav gmizao je preko staričina mliječnog oka.
Nije bila mrtva ni sat vremena.
»Zakuni se da ćeš uspjeti, James!« Starac je zgrabio
dječakovo zapešće i pritisnuo mu ruku na prsa mrtvog tijela
koje se počelo kočiti. »Zakuni mi se na mrtvo tijelo svoje
bake da ćeš zablistati! Postat ćeš gospodin služeći se svim
sredstvima bez obzira na sve! Kradi, pljačkaj, varaj ili to
zavrijedi na pošten način! Meni to nije važno. Zakuni se na
njezino slomljeno tijelo ili se goni dođavola!«
Grubost Arabije nimalo ne iznenađuje Jamesa
Wellsteda. Nema on nikakvih skrupula u vezi s pisanjem
svojih memoara. Odao je počast onima za koje smatra da je
zaslužuju — Chapman je Wellstedu dopustio da se služi
njegovim dnevnicima prije nego što je umro, a ponudio mu
je i pomoć dok je pisao o geološkim primjercima.
Jedan drugi časnik posavjetovao ga je o grčkim prijevodima
kojima se poručnik poslužio. Wellsteda će prije vrag odnijeti
nego što će poljubiti Hainesovu stražnjicu. Zna da kapetan
općenito nije omiljen, a njegovi su prigovori u vezi s onime
što je Wellsted učinio krajnje upitni. Jednostavno bi želio da
je prvi poslao svoj putopis. Neka vrag nosi tog starca —
tko prvi, njegova djevojka, to je britanska deviza i kapetan
će se morati s time pomiriti.
Od zapljuskivanja valova, Wellsted ne čuje Hainesa koji
mu se približava u tami.
»Mogao bih vas izvesti pred vojni sud, poručniče, jer
ste odbili kapetanove naredbe. Rekao sam večera u mojoj
kabini!«
»Nisam znao da je to naredba, gospodine. Mislio sam
da je to više poziv.«
Haines posprdno progunđa. Dah mu zaudara. Wellsted
to jasno osjeća na čistom večernjem zraku.
»Tako sam povrijeđen«, promrmlja kapetan, »što je
toliko dobrih ljudi, koji su dali svoje živote za službu... Što
prisvajate njihove zasluge! To je zlodjelo, Wellsted, tako se
gospoda ne ponašaju!«
»Našao sam to što sam našao u Sokotri«, odgovara
Wellsted smireno. »Jednostavno sam zabilježio što sam
činio. Spomenuo sam ostale.«
Haines prasne. »Vi ste moj pomoćnik! Pomoćnik, to je
sve!«
Wellsted se nije uhvatio na mamac. Već su jednom
prošli ovu raspravu i Wellsted slobodno može staviti ruku
na srce i reći da je većina onoga što tvrdi u svojim
memoarima njegovo vlastito djelo. On će se probiti, milom
ili silom, i bit će to veći spomenik ljudima koji su dali svoje
živote nego Hainesovo beskonačno cendranje.
Kapetan, još uvijek zgrožen, čeka nekoliko trenutaka,
no Wellsted samo nijemo zuri prema mračnim obrisima
obale.
»Rekao bih da ste imali pravo što večeras niste došli u
moju kabinu«, nastavlja Haines pakosnim tonom. »Dobra je
ideja da jedete sami. Tako ćete imati vremena da mozgate
— da razmišljate. Neka tako bude do kraja ekspedicije, ha,
poručniče Wellsted?«
James zna da ga vrijeđa. Za svakoga časnika isključenje
od kapetanova stola strašan je udarac. Svakako, glasine o
takvoj disciplinskoj mjeri danima će zabavljati posadu, a kad
pristanu u luci, tomu će se čuditi cijela mornarica. Kapetan
Haines odaje dojam otvorene širokogrudnosti, no oni koji
rade s njim dobro znaju da je tvrdoglav u svojim
razmišljanjima i da mu se neki članovi posade zamjere bez
nekog posebnog razloga. Dugoročno Jamesa protjerivanje
od kapetanova stola neće puno pogoditi. Najgore što mu
kapetan može priuštiti jest tjerati ga da naporno radi i malo
ga šikanirati, a on je prošao i gore od toga. Također, kako
stvari stoje na brodu, Wellsted je jedini viši časnik, čime
drži Hainesa u šahu. Kadeti su još posve zeleni, te je
kapetan treba poručnika da bi nastavio s ekspedicijom. Ako
se Haines nadao da će Wellsted ustuknuti pred prijetnjom
društvene sramote, razočarao se.
»Kako želite, gospodine. Večerat ću sam.«
Kapetan protrlja dlanove kao da ih pere. »Dobro, onda
nastavite, Wellsted. Stražarite i dalje.«
Satima nema ničega na obzoru osim beskonačnog omotača
tame koju ublažava tek slabi, treperavi sjaj zvijezda. Ako
dovoljno dugo gledate u njih, zavrti vam se u glavi.
Temperatura je toliko pala da je noć tek ugodno topla,
nakon jarkoga dnevnog sunca, pa je Wellstedu sasvim
udobno na straži i bez kaputa. Uza svjetlost svijeće koju
povećava samo mjedena brodska lampa, poručnik piše kući
u ulicu Molyneux. Niti njegov otac niti njegov djed ne znaju
čitati, no on zna da su njegova mlađa braća, koja su u
vrijeme kad je on napustio dom bila još sasvim malena,
dosad već naučila čitati, kao što je i on naučio u svoje doba,
te će starijim generacijama prenijeti korespondenciju. »Kad
čovjek jednom nauči čitati«, rekao je stari Thomas tako
svečano da se činilo kao da citira Bibliju, »taj čovjek može
steći ugledan položaj, taj se čovjek može oženiti
pripadnicom višeg staleža, taj čovjek može biti izvršiteljoporuka.« Svi su mladi Wellstedi pismeni, čak i djevojčice.
Jamesova pisma kući prenose se, kao i veći dio arapskog
prometa, preko Bombaja i treba nekoliko tjedana da stignu.
Pa ipak, on piše redovito, nikada se ne nadajući da će u
obrnutome smjeru stići ijedna riječ, jer to nije wellstedski
način.
Kojih sat vremena prije zore, namirisao je kako se u
brodskoj kuhinji peče svježi kukuruzni kruh te mu se
probudio tek. Nakratko se zapitao je li kava na brodu tako
loša zbog zadnje zalihe gorke vode koju su uspjeli nabaviti
kod tjesnaca. Vodu je nemoguće piti ako je ne pomiješate s
nečime, pa je ljudi piju s ovčjim mlijekom. Možda je u tome
ključ. Sline mu cure, a želudac kruli — zna da je ostalo
nešto sira — tvrd je i uglavnom sama kora, no svejedno
žudi za njime. Baš je krenuo prema brodskoj kuhinji kad mu
se javio Ormsby koji ga je došao zamijeniti na dužnosti i
omogućiti mu nekoliko sati sna prije nego što se geodetsko
mjerenje zahukta.
»Jutro!« Mladić se rastegne i posegne u kaput za
ploškom. Ponudi je Jamesu, ali ovaj odbije. Ormsby zatim,
slegnuvši ramenima, povuče gutljaj i cmokne usnama dok
osjeća kako mu alkohol ulazi u krvotok.
»Hoćeš li prezalogajiti sa mnom?« ponudi mu James.
Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori.
»Fino! Možemo otići po hranu u brodsku kuhinju i jesti
ovdje. Vidjet ćemo sunce kad izađe. Onda bih morao na
spavanje.«
»Ovo je vrijeme dušu dalo za piknik! Čak je gotovo
svježe ovog jutra.« Ormsby se nasmiješi.
»Pričekaj još sat ili dva!«
Ormsbyjev se pogled spusti na malenu bocu tamne tinte
i grubo izrađeno pero kojim se njemu nadređeni časnik
služio. Zjenice mu se skupe i osjeća se neugodno. Wellsted
opet piše. To je prouzročilo sve one nevolje i nadao se da
toga više neće biti. Kapetan je već tjednima mrzovoljan i
iskaljuje se na svima.
»Pišem kući, glupane mali!« reče poručnik srdačno.
»Moj djed rado prati što mi se događa. Sada je invalid.
Pošaljem mu pismo tu i tamo — da starome pružim neko
zadovoljstvo.«
»Aha!« kimne Ormsby, iako zapravo baš i ne razumije.
Njegov je djed, naposljetku, pobožni kršćanin,
konzervativac i vojvodin brat, koji gotovo nikad ne napušta
svoje izvrsno vođeno i udobno imanje u Gloucestershireu i
bio bi užasnut da je vidio samo pola onoga što je James
smatrao normalnim u svom djetinjstvu u Maryleboneu.
Najviše što stari očekuje od svojih unuka jest da budu dobrimomci.
»Da. I moja obitelj voli dobiti pokoje pismo!« kaže
Ormsby. »Vesele se vijestima. Zbilja bih im trebao češće
pisati.«
Upita se hoće li danas vidjeti kakvu zanimljivu ribu —
koraljni grebeni vrve čudnim morskim stvorenjima živih
boja, a Ormsby crta što vidi. To ga zabavlja, a i nada se da
će, ako nauči plivati, moći potanko proučiti jata tih neobičnih
bića, jer, kako kaže njegov djed, Božji je naum u svemu.
»Idemo!« kaže Wellsted. »Ostalo je još samo malo sira.
Možemo ga ispržiti na peći.«
Dvanaesto poglavlje
Istog dana kad je Zena prodana na dražbi, u svježe, ali
sunčano englesko ljetno jutro o kakvom ljudi u pustinji
mogu samo sanjati, u velebnoj palači s terasama svojega
rođaka u Cadogan Placeu, William Wilberforce, čovjek od
načela i pionir u pokretanju procesa društvenog razvoja,
primio je vijest da će u Donjem domu Parlamenta proći
prijedlog zakona o ukidanju ropstva. Vijest je proslavio time
što se zarazio gripom i tri dana nakon toga umro. Starčevo
tijelo odlučili su pokopati u Westminsterskoj opatiji, blizu
njegova časnog prijatelja Williama Pitta. On je, naposljetku,
sin domovine Britanije — nacionalno blago. Pogreb je bio
veliki događaj. Oba doma Parlamenta iz poštovanja su
prekinula s radom, a većina se zastupnika uistinu osobno
pojavila na ukopu. Diljem Britanskoga otočja vigovci i
torijevci podjednako ispijaju zdravice novom prosvijećenom
dobu, a Wilberforcea svi oplakuju, od gostionica do
propovjedaonica i natrag. Njegov nekrolog čita se naglas uz
doručak za stotinama tisuća stolova. U Wilberforceovu
rodnom gradu Hullu nastaje prava poplava privatnih
donacija kako bi mu se podigao tridesetmetarski spomenik.
Žene širom zemlje mole se za pokoj duše toga velikana,
vlaže rupčiće svojim svježim suzama i mahnito izvezuju
primjere njegovih poznatijih maksima o ropstvu uključujući i
slavnu Zar nisam i ja čovjek i tvoj brat? Istoga trenutka počinje
se iskreno govoriti o Wilberforceovoj beatifikaciji, usprkos
njegovoj osobnoj predanosti evangeličkom anglicizmu i
cjeloživotnom suprotstavljanju papinstvu. Blage, ali gorljive
protestantske žene u grofovijama oko Londona govore: »Pa
ipak, g. Wilberforce bio je svetac. Bio je, zar ne?«
Sve ovo, međutim, nema ama baš nikakva utjecaja na
posao na tržnici robova u Muscatu.
Zenu gurnu na otvoreni prostor ispred dražbovatelja i on
pozove kupce da ponude cijenu. »Dvadeset!« počinje. »Nudi
li tko dvadeset?«
Isprva se javi nekoliko nižih ponuda, dvije od čovjeka
koji se prema njoj grubo ophodio u ograđenom prostoru za
robove. Zena osjeća napetost u prsima. Međutim,
nadmetanje je sve življe i ponude brzo pristižu. Nakon što je
taj čovjek odustao na pedeset, ona si dopusti tračak
osmijeha. Cijena se nastavlja penjati deset po deset
srebrnih talira. Zena jedva može vjerovati što se zbiva. Ona
će uskoro biti nečije vlasništvo, a to ničime ne može
spriječiti. Tuga joj pritišće prazni želudac i svijet na
trenutak zastane. Neobičan je to osjećaj.
Nakon što je cijena prešla sto pedeset talira, u igri
ostaju dva kupca. Jedan je Abesinac, kao i ona. On sjedi,
mirna pogleda, u nosiljki na rubu bazara i samo lagano
podiže crni prst kako bi dojavio svoj interes te tako cijena i
dalje vrtoglavo raste. Zena osjeti nekakvu nadu u želucu.
Ako ništa drugo, barem izgleda poznato.
Da. On! Netko iz domovine, pomisli nijemo dok stoji
ukipljena na suncu.
Dražbovatelj vješto nudi priliku drugom čovjeku koji je
još u igri — Arapinu odjevenome u plavo koji puši nargilupod bijelim suncobranom s ukrasnim obrubom.
»Dvjesto talira!« izvikuje dražbovatelj pobjednički.
»Nudi li tko više?«
Zena mora priznati da je to poprilična svota za
sedamnaestogodišnju Abesinku koja možda jest, a možda i
nije djevica. Svakako je to veća cijena nego što su postigli
ostali.
»Ima li još koja ponuda?«
Muk. Zadnju je ponudu dao Abesinac koji nehajno
odbija i pogledati svojega protivnika. Sve su oči sada uprte
u Arapina, koji na trenutak razmisli, odmahne glavom i
odbije ponuditi višu cijenu.
Dobio me je! pomisli ona. Jedan od mojih! Želi mu reći vla-
stitim jezikom odakle je došla i što ju je dovelo ovamo.
Sigurno ju je kupio jer dijele zajedničko podrijetlo. Njegova
je kuća sigurno jednaka onoj njezine bake, jer kako bi
drukčije bogati Abesinac vodio kućanstvo?
Nestrpljivo dopusti da je odvedu s podija i zavežu za
stup kraj pisara. Ondje čuje kako se dogovaraju oko
plaćanja i shvati da je taj čovjek nije kupio za sebe. I on je
rob, došao je kupovati za svojega gospodara. On prebroji
novac.
»Zovem se Zena!« kaže ona s naletom ushita. »Dolazim
iz planina! Nedaleko od Bussabe!«
Čovjek zasikće na nju poput zmije, uvrijeđen njezinom
drskošću. Jedan od njegovih pomoćnika grubo je odvede.
Ona se osvrne i pomalo zbunjena pogleda tog čovjeka. On
još broji novac za njezinu kupnju i zatim nazove selam
dražbovatelju. Zena se pita je li i on prodan ovdje. Pita se
sjeća li se on kakav je to osjećaj. Dok je ponovno vežu,
osjeti tugu shvativši da neće biti sućutnosti. Nakon što je
posao sklopljen, ona krene za nosiljkom, poslušno, pod
paskom zajedno s još dvije sidi žene. One su došle s drugom
pošiljkom, očito su kupljene ranije po mnogo nižoj cijeni.
Dok koračaju prepunim, užurbanim ulicama, Zena je toliko
gladna, a njuh joj je postao tako jak da je miris što dopire s
uličnih stolova gdje se prodaju debeli, ljepljivi kolači pogodi
kao napad medene slatkoće sezama na toplome zraku, a od
orašastog mirisa kave umalo da ne stane kao ukopana. Ne
može misliti ni na što drugo. Iskreno, sada bi bila zahvalnija
kad bi dobila tanjur hrane nego slobodu. Poslovanje na
tržnici tako je frenetično da joj pažnju odvraća stalna
izmjena prizora. Samo udiši, pomišlja dok medena slatkoća
lebdi prema njoj. Instinktivno zna da ne smije razmišljati o
onome što se zbiva ili će zaplakati.
Ne baš daleko od palače koja je pred njima, ali daleko
od smjera suka, prolaze kroz golema drvena vrata
obrubljena tamnim čavlima. Iza njih nalazi se hladovito
dvorište popločeno plavim i zelenim pločicama te urešeno
mjedenim posudama iz kojih se uzdiže bogato, tamno, sjajno
lišće protkano egzotičnim cvjetovima živih i svijetlih boja.
Od ulaza se prolazi visokim bijelim arkadama. Zena bi se
mogla zakleti da osjeća miris cvjetova naranče i cimeta te
samo dašak piletine koja se kuha u loncu.
Nosiljku spuštaju ispod palme datulje, razmiču zlatni
muslin, pa Abesinac spušta svoju bucmastu nogu na tlo.
Korača ispred tri žene koje je kupio te ih pomno pregledava
od glave do pete. Ona lijevo od Zene zajeca. Zena odjednom
shvati da zaudara, kao i ostale žene, po ulju kojim su im
namazili kožu — smrad je jedak, ustajao i odvratan. Tračak
emocija zatitra na čovjekovu licu, no nemoguće ga je
pročitati. Nehajno odmahne rukom i jedan rob odvede druge
dvije žene. Zena ih promatra kako odlaze. Zatim se čovjek
opet ushoda oko nje i još je pomnije pregledava.
»Operite je!« napokon naredi.
Arapski govori sa stranim akcentom. Zena obori pogled
u znak poštovanja. Pokušat će ponovno razgovarati s njime.
Ovaj put tim njegovim naučenim jezikom. Mora.
»Gospodine«, obrati mu se, »veoma sam gladna. Smijem
li jesti, molim vas?«
Smiona je to molba za nekoga tko je zadnja dva tjedna
proveo do gležnja u izmetu, spavajući samo povremeno,
naslonjen na mrtvo tijelo isplažena crnog jezika. Još je gore
što je to molba nekoga tko je puka imovina i tko je već
prekoren što se usudio govoriti. No ona to više ne može
izdržati.
»Govoriš arapski? Ha!« nasmije joj se crnac, iako to što
je izašlo iz njegovih usta više nalikuje oštrom lavežu.
Nema srca iz kojeg bi se mogao smijati, pomisli Zena, no
umjesto toga kaže mu gdje je naučila taj jezik kojim govore.
»Naučila me moja baka. U svojoj je kući primala posjetitelje
koji su bili trgovci i ja sam naučila razgovarati s njima.«
»To je dobro. Dobro!« njegove se smeđe oči rašire,
razveseli se kakvu sreću ima. »Govoriš i jezik — jeftino
smo prošli.«
Miriše na maslac i med, a Zena je tako gladna da bi mu
rado polizala kožu.
»Molim vas, gospodine!« pokuša ona, ohrabrena
razgovorom te joj izleti pitanje: »Koje su moje dužnosti
ovdje?«
Abesinac je blijedo pogleda. »I ja sam jednom ovdje bio
novi. Došao sam s tržnice. Naporno ćeš raditi ovdje. Tvoj
gospodar je veliki čovjek — radit ćeš da mu udovoljiš.«
Ne govori joj da se može uzdići u kućanstvu kao što je
on uspio. On se nada da će uskoro zaslužiti svoju slobodu
kako to neki robovi uspiju, nakon što su se dokazali kao
vrijedni obiteljski sluge. Nikada neće napustiti službu
svojega gospodara, no neće biti imovina ili ugovorno vezan,
bit će slobodan čovjek — hus. To ne spominje. Nema smisla.
Naposljetku, ova je robinja samo žena i, osim što je lijepa i
što će sada imati prednost jer govori arapski, može je se
upotrijebiti za manje toga nego izučenu osobu kao što je on.
Njegov ju je gospodar kupio samo kao ukras i kako bude
starila tako će njezin status ukrasa blijedjeti, a s time se i
smanjivati njezina vrijednost.
»Kakav ću posao obavljati, gospodine?«
Još jedan oštar lavež. »Dadilja, habši!« kaže on.
Zeni istoga trenutka padne kamen sa srca. Nema
nikakva iskustva s djecom, no svejedno ovo joj se čini
mnogo lakšim poslom od mnogih što će ovoga popodneva
dočekati ostale koji su jutros kupljeni na tržnici. Nasmiješi
se.
»Nahranite je!« naredi Abesinac i okrene se i na
odlasku dometne: »Zatim je okupajte!«
Četiri crnkinje uvedu Zenu u kuću kroz trijem sa stupovima.
Njihove snažne ruke vode je nizom sjenovitih prolaza, a da
joj nijednom ne dodirnu kožu. Tako jako osjeti miris pečena
mesa i svježega kruha da zamalo ne potrči. Robinje govore
tajnovitim afričkim jezikom koji zvuči poput glazbe — to je
prava kakofonija klikova i dugih vokala koja je smiruje.
Zena ih ne razumije, no jasno joj je kamo žele da ide.
Svojim žamorom ubrzavaju korak. Ova je kuća pravi labirint,
splet vijugavih hodnika. Glavom joj prođe misao kako
nikada neće znati što je iza ugla — nema nikakve
pravilnosti. Ovo je mjesto prostrano i raštrkano — jedan
dugi hodnik skreće u jedan kratki, jedna je soba zaključana,
a druga uopće nema vrata. Nakon dvije-tri minute sve
mirisnijih i toplijih hodnika ulaze u golemu prostoriju,
osvijetljenu visokim prozorima. Napokon — stigli su u
kuhinju. Na trenutak, grupa se zadržava pred vratima.
Nakon što je bila zatvorena na brodu gdje je umirala od
gladi, ovo slasno obilje, sama blagodat izloženih namirnica
Zeni se čini nemogućim i ona je osupnuta. Rukom tucani
mjedeni lonci vise sa stropa. Na stolu, najdalje što je
moguće od vatre, na širokim glinenim pladnjevima izloženo
je voće. Zena se jedva suspreže da ne pohita i ne zgrabi
nar, zarine zube u njegovo meso boje rubina i pusti da joj
bradom poteče njegov slatki sok dok ga cijelog siše. Debeli
snopovi vinove loze s tamnim sočnim grozdovima naslonjeni
su na glinenu zdjelu s narančama čije je blistavo lišće
tamnije boje od onog grozdova. Stručci mirisne metvice
koja je tek stigla s tržnica iz Matraha vise s police na kojoj
stoje staklenke s medom i ušećerenim oraščićima koji su
tako blizu da joj se čini kao da ih može okusiti. Na peći dva
mršava dječaka peku tanke pogače, koje slažu na golemi
mjedeni pladanj. Debeo čovjek velikim nožem komada neku
mrtvu životinju. Njegova gola prsa posuta su komadićima
kostiju i poprskana krvlju jer komadiće mesa baca u drvenu
kacu sa salamurom koja miriše na limun, češnjak i čili. A
sve to nadgleda golemi nubijski kuhar i upravlja cijelim
poslom dok svojim debelim prstima mijesi bijelo tijesto i
stvara oblake brašna iznad glave te se od te prašine
pretvara u prikazu nalik na duha.
Zena odjednom osjeti slabost u koljenima i pomisli da
će pasti u nesvijest, no jedan od robova donese joj šalicu
mlijeka i malo rijetke zobene kaše sa žlicom dugačke ručke
te nešto osušenih zahidi datulja. Ne propusti zahvaliti robu,
no jedva jedvice, kimnuvši glavom i spojivši dlanove u znak
zahvalnosti, prije nego što se izgladnjela otvorenih usta
bacila na oskudni obrok, a u želucu osjetila podražaj na
povraćanje od tolikog iznenadnog obilja dok joj istodobno
grlo guta hranu. Suze joj poteknu obrazima. Nikad nije jela
ukusniju hranu. Kad se prenula od jela, ispraznivši šalicu do
zadnje kapi i očistivši tanjur do zadnje mrvice, primijetila je
da su svi samo stajali i gledali je kako se bacila na jelo,
halapljivo ubacivala hranu u sebe, gotovo ne žvačući. Dok je
lizala ostatke s prstiju, odjednom osjeti sram. Drugi robovi
ne pokazuju osjećaje. Možda oni nikad nisu osjetili takvu glad,pomisli Zena dok joj uzimaju posuđe ni ne pogledavši je te
je bez zastajkivanja odvode natrag kroz zamršene hodnike.
Zna da će je sada oprati.
Pitam se kakva će biti djeca, pomisli i stavi ruku na svoj puni
trbuh dok slijedi robinje na kat prema popločenoj kupaonici
punoj žeravnika za proizvodnju pare.
Voda je mlačna. Ostavlja dojam hladnoće u dnevnoj
vrućini i čuje se dražestan zvuk žuborenja dok je stara žena
hvata u emajliranu glinenu posudu, a zatim je izlijeva po
Zeninoj kosi. Druga djevojka, ne mnogo starija od nje same,
miješa limunovo ulje s uljem majčine dušice i zgušnjava ga
pastom od datulja. Kao da i nju premazuju — pripremaju za
lonac. Spretne ruke jednostavno obavljaju svoj posao,
sapunaju je spužvom, masiraju i mažu kožu uljem,
raščešljavaju njezine duge pletenice i ponovno joj
namještaju kosu u sjajne kovrče. Nisu ni nježne ni grube i
ništa ne govore. Zena pita, najprije na svom jeziku, a potom
na arapskome, što rade, gdje će je dalje odvesti, kakva je
obitelj gospodara.
»Molim vas«, reče, »recite mi nešto o ovome mjestu!«
No niti jedna od robinja ne pokazuje da je razumjela što
ona govori te odustaje i jednostavno im prepušta da je do
kraja urede.
Kada je stigla robinja noseći prozračan kaftan boje
akvamarina načinjen od fine svilenkaste tkanine, Zena se
nimalo nije začudila. Tko zna što je neobično a što
uobičajeno na ovakvu mjestu? Ostali su odjeveni u obične,
bezlične halje od gruba pamuka, no što to znači? Sigurno
osobne sluge obitelji zaslužuju ponešto raskošniju odoru od
običnih kućnih slugu. Ruke je suše bijelim platnom te joj
vežu kosu u zlatni turban dok odijeva haljinu i nataknu
kožne sandale na stopala, dajući jedno drugom upute na
čudnom muzikalnom jeziku koji Zena ne razumije. Nakon
dhoiva i tržnice robljem, ovo je pravi raj — nije važno što
samo čine ono što su im naredili. Nije važno što se ni na
koji način ne obaziru na nju.
Prije sutona, Zenu dovode u sobu na prvome katu koja
blago miriše na tamjan. U njoj je široki krevet, izrezbareni
paravan, ukrasni sag na kojem su razbacani baršunasti
jastuci crvene i žute boje, prozor prekriven drvenim
kapkom i ravnomjerno raspoređene mjedene lampe koje
samo čekaju da ih se upali za večer. Kraj kreveta leži
prekrivena čutura vode začinjene metvicom, posudica u
kojoj je slatkiš od ružinih latica i još jedna puna pistacija u
medu. Zena sve temeljito promotri, a zatim sjedne na
krevet. Ne čini joj se kao da je u dječjoj sobi. Čeka dok
mujezin ne pozove na molitvu. Čeka dok sunce ne zađe i ne
padne potpuni mrak. Iz prizemlja se diže miris noćnoga
cvijeća i ulazi kroz prozor — noćurka, tuberoze i jasmina.
Očajnički se pokušava othrvati snu, no trbuh joj je pun, koža
svilenkasta, a jastuci primamljivi. Na kraju popušta i pada u
duboki, duboki san.
Probudi je čudan zvuk. Štektanje. Poskoči u mrklom
mraku, uspaniči se te joj treba sekunda ili dvije da shvati
gdje se nalazi. Spotakne se o mali stol, ali uspije ostati na
nogama. Tada se u tren oka svega sjeti.
Pred njom na vratima stoji neki muškarac i drži baklju
koja svjetluca na povjetarcu što dopire s prozora. Svijetli
plamen baca neobične sjene preko njegova lica tako da
Zena ne može odrediti kako on uistinu izgleda. No otmjeno
je odjeven u dugu svijetlu halju. Tamna mu kosa leprša
poput ženske, a kad se nasmiješi pokazuje životinjske zube:
bijele, sjajne i spremne. Opet štektanje — zvuk je to koji bi
mogli ispustiti hijena ili pas. Zena padne na koljena.
»Selam!« šapne, sklopivši ruke pokorno i podignuvši
pogled tek toliko da vidi kako on nosi nanizano zlatno
prstenje na dugim prstima.
»Poslali su tebe?« upita muškarac.
Zena kimne glavom i usmjeri pogled u njega. »Danas su
me kupili. Na tržnici.«
Muškarac se nasmije i znakom ruke pozove je da mu
priđe. Zena sada vidi kako je mlađi nego što je u početku
mislila — ima možda oko dvadeset godina. Pokretom ruke
zapovjedi joj da se okrene kako bi je mogao bolje promotriti
sa svih strana.
»Koliku si cijenu postigla?«
»Dvjesto talira, mislim.«
Hladnim je pogledom odmjeri od glave do pete. »Misle
da će me ovo dovesti u napast«, reče podrugljivim tonom,
no komentar nije upućen Zeni — on razgovara sam sa
sobom te se okrene. Odloži svjetiljku i sjedne na debele
jastuke kraj prozora, uzme slatkiš iz kutije od ružina drva te
ga počne žvakati dok razmišlja.
»Svjetla, djevojko!« naredi.
Zena na trenutak oklijeva iza njega, a kad shvati da se
obraća njoj, skoči, uzme svjetiljku s niskoga stola i njome
počne paliti ostale, jednu po jednu. Soba pomalo poprima
mliječni sjaj. Zena sada vidi da je muškarčeva svilena džuba
obrubljena raskošnim vezom te da osim niza prstenja nosi i
zlatne viseće naušnice. Oči su mu sasvim crne — najtamnije
koje je ikada vidjela. Ponovno odloži svjetiljku na niski stol i
povuče se korak natrag očekujući novu zapovijed. No prije
nego što je on uspije izgovoriti, otvore se vrata i uđe
dječak, također rob. Iznenađen Zeninom pojavom, lagano
ustukne.
»Ah, uđi, Sam! Uđi! Ne obaziri se na nju«, reče
muškarac i s prizora ponoćnoga grada upravi pogled natrag
u sobu.
Njegove oči, primijeti Zena, odjednom zasjaje.
Dječakova je koža crna kao i Zenina. On priđe gospodaru i
klekne pred njega. Muškarčeva ruka puna nakita mlitavo se
spusti na dječakovo rame i zatim ga miluje po glatkoj koži
njegove snažne, mišićave ruke, miluje s iznenađujućom
nježnošću.
» Dadilja! « shvati Zena. »Željeli su mene jer...«
Dječak podigne pogled prema njoj. »Želite li da nas ova
habši gleda, gospodaru?« upita.
Muškarac opet zaštekće. Prigne se i poljubi dječaka u
usta. »Odlazi!« reče preko ramena, ni ne pogledavši je.
»Ostavi me!«
Zena se nakloni i ode iz sobe dostojanstveno koliko je
mogla, no u hodniku zastane. Glavom joj se roje misli. Ne
zna kamo bi trebala ići. Ne može se sjetiti u kojem su
smjeru kupaonica ili kuhinja. Svi u palači spavaju, a labirint
hodnika mračan je i nijem. Nikoga nema u blizini pa čučne
kraj zida i odluči čekati. Uostalom, možda je gospodar
pozove kada bude gotov.
Trinaesto poglavlje
Jessop je istinski uživao za boravka u taboru. Zabilježio je
mnogo toga o beduinima i njihovu načinu života,
pojedinostima trgovačkih pravaca toga plemena i njihovim
običajima ratovanja, a čak je uspio i primijetiti na koji se
način jedna obitelj povezuje s drugom. Ovaj je tabor samo
privremen, dakako. Beduini ovdje puštaju svoje životinje na
pašu dok ne ostane samo nejestivo bilje. Bunari se napune
jednom u sezoni, pa će beduini ostati dok ne popiju svu
vodu, a onda će poći dalje. Šatori su dovoljno udobni, a, kao
i kod većine nomada, pleme je i previše gostoljubivo. Član
arapskoga plemena rado će sam gladovati ne bi li obilno
nahranio svoje goste. Poznato je, kad naiđete na logor u
pustinji i prihvate li vas kao gosta, uvijek ćete biti bolje
nahranjeni od ljudi koji ondje žive.
Trećeg i posljednjeg dana doktor je sretan što vidi da
su sva djeca mnogo bolje osim jedne djevojčice, koja bi,
Jessop se plaši, mogla lako izgubiti vid ako infekcija
uznapreduje. Očito se već previše proširila prije nego što je
on stigao te mu je jasno da više ništa ne može učiniti za to
dijete osim čistiti joj gnoj i nadati se da bi se njezino tijelo
ipak moglo othrvati. Prijeti sepsa, trovanje krvi. Ako je
djevojčica dobije, gotovo će sigurno umrijeti. Pokušao je
prenijeti tu informaciju, no boji se da je izgubila nešto u
prijevodu. Njezina je predana majka u međuvremenu stavila
primjerak Kurana pod sag na kojem djevojčica spava te joj
pljunula u lice kako bi ga očistila (zbog čega je Jessop
morao opet ponoviti bolnu proceduru ispiranja
oka octom). Sada je ta žena, ostavivši kćer na brizi
drugima, počela slijediti Jessopa, preklinjući ga da joj spasi
kćer na isti način kako je magijom uspio na ostaloj djeci.
Nikakva objašnjenja ili utješni osmijesi i geste rukama ne
mogu joj rastumačiti da ne može ništa više učiniti, te ona
zanemaruje kućanske dužnosti i vrzma se u svojoj tamnoj
burki, malo iza bijelaca, povremeno naričući što uvijek
preplaši Jonesa.
»Zašto ne prestane s time«, reče. »Vražja halabuka!«
Jessop se hladi plosnatim četverokutom načinjenim od
rogozine. Rano je shvatio, čak i prije nego što su napustili
Sur, da su njegovi interesi sasvim različiti od Jonesovih te
su mu dosad već dojadili uvijek isti razgovori o uzgoju
konjskih loza i o putilima, prebacivanju stoke preko
Bombaja, koliko bi čovjeku trebalo da pošteno opremi kuću
u Knightsbridgeu ili popravi krov koji pušta te kako Arabija
nema puno toga što bi mogla ponuditi civilizaciji.
Danas im je zadnji dan u taboru i Jessop bi volio
raspravljati s Jonesom o onome što je otkrio, no poručnik
ne želi ulaziti u razgovor ni na koju temu osim onih koje su
mu najviše prirasle novčaniku. Ipak, postalo je jasno, što
više Jessop otkrije o uvjetima u unutrašnjosti, to se čini
težim redovito opskrbljivati britanske brodove koji onuda
plove. I zalihe vode i plemenski teritoriji mijenjaju se
takvom drastičnom učestalošću da je došao do zaključka
kako bi se procjena opskrbe morala ponavljati gotovo svaki
put kad britanski brod pristane, a i saveznički bi se ugovori
stalno morali iznova dogovarati. Englezi su se nadali da će
se prilike pokazati stabilnijima ovdje nego na obali, no
prema svojim istraživanjima, on sada shvaća, one su još i
nestabilnije, a uostalom, u unutrašnjosti ionako ima vrlo
malo toga — ovo mjesto nema smisla upotrijebiti niti za
prijevoz zaliha. Jednostavno je previše opasno, a putovanje
kroz pustinju pokazalo se očajnički sporim. Bit će mu drago
vratiti se na obalu i ukrcati se na Palinurus kad se ovaj vrati
s negostoljubiva sjevera.
Već su počele pripreme za odlazak ekspedicije.
Dhofariji se brinu da deve popiju što više vode prije puta
natrag, a i Jessop i Jones bez riječi se psihički pripremaju
za putovanje. Malo toga moraju spakirati, pa, osim što paze
na životinje, nosači i vodiči ljenčare i piju kavu, čačkaju si
zube araqom i dijele zadnje zalihe lišća qat, koje žvaču
otvorenih usta. Pod njegovim utjecajem satima se prepiru ni
oko čega posebno, a beduini ih izbjegavaju. Ova plemena
nisu neprijatelji, ali nisu ni prijatelji, bilježi Jessop u svom
dnevniku. U vrijeme molitve Dhofariji i beduini leže
odvojeno na svojim prostirkama, a u vrijeme obroka
izbjegavaju jedni druge. Nisu nikada zajedno putovali, pa
stoga karavanska zakletva prema kojoj će se jedan putnik
do smrti boriti za drugoga i prema kojoj su svi braća ovdje
ne vrijedi.
Zadnju večer Jessop i Jones jedu u velikome šatoru,
sjede na velikim tvrdim jastucima posloženima oko
središnjeg niskog stola nakrcanog hranom tako masnom da
svjetluca u prigušenom svjetlu što dopire iz uljanica.
Beduini nose naftu koju lako dobivaju s površine neplodne
ravnice te je destiliraju u sirovo gorivo za svjetiljke čiji
miris pomalo podsjeća na ljekarije.
»Arabija se«, tvrdi Jones, »sastoji od kopna ili previše
isušenoga za obrađivanje ili previše otrovnoga! Kao da im
je Bog dao naftu jer nisu mogli doći do svijeća.«
Emir i njegov najstariji sin sjede na jednoj strani, a
časnici sjede prekriženih nogu na drugoj. Dječaku jedva da
je počela rasti brada, no muškarci ovoga tabora prihvaćaju
ga kao budućega vođu. On je, naposljetku, sin velikoga
čovjeka i volio bi da se i on izgubi u pustinji te se proslavi
kao i njegov otac. Muškarci poštuju njegovu lozu i hrabrost
iako dosad još nije imao priliku dokazati se niti u jednom.
Provodi više vremena s odraslima nego s ostalom djecom
te stoga nije dobio očnu infekciju, ili mu barem ona revna
žena koja je potaknula širenje bolesti nije mazala oči
koholom.
»Vaš narod se ne moli?« upita emir Jessopa, tobože
usput.
Dosad je emir odgovarao na doktorova pitanja, no nije
pokazivao vlastiti interes. Ove zadnje večeri atmosfera je
ukočena, pa je doktoru drago da je emir postavio pitanje ili
barem zapodjenuo razgovor.
»Pa... ne! Ne molimo se kao vi — pet puta na dan.«
Dugo vremena emir ne odgovara. Nakon što se šutnja
otegnula, opet se obraća bijelcima. »I jedete svinjetinu?
Pijete vino?«
Na doktorovu licu pojavi se osmijeh. »Da! Da, svi moji
sunarodnjaci to čine.« Posegne u torbu koju uvijek nosi sa
sobom i uslužno izvadi sliku kralja Williama na ukrasnoj
emajliranoj minijaturi. Slika prikazuje Njegovo Veličanstvo
na krunidbi prije samo tri godine.
»Ovo je naš šah«, objašnjava, »naš kalif. Ili možda
sultan. Zovemo ga kraljem.« Jessop ne zna da je za
pripadnike islama nošenje ovakvih slika što predstavljaju
osobe duboko uvredljivo te da je ravno idolopoklonstvu.
Emirov sin pogleda oca iskosa da vidi što će učiniti, no emir
se pretvara da je jedva i primijetio minijaturu.
»Vaš je šah moćan? Ima mnogo deva? Mnogo konja?«
»Aha!« ubaci se Jones. »Da! Njegovo Veličanstvo kralj
William obožava konje!«
To zapravo i nije sasvim istinito. Njegovo je
Veličanstvo više moreplovac nego žabar, a interesi su mu
uglavnom pomorski. Uglavnom, zanima se za konje samo
ako se utrkuju i ako se on kladio. No ovaj komentar barem
skrene razgovor na temu koju Jones želi obraditi te uhvati
priliku i postane prilično živahan.
»Siguran sam da bi Njegovo Veličanstvo bilo veoma
impresionirano konjem ovakvoga duha kao što su vaše
plemenite životinje. Sultan mu je velikodušno poslao jednog
arapa iz Muscata prošle godine i Njegovo je Veličanstvo
prema svim navodima u potpunosti očarano njime.«
Emir ništa ne uzvrati na prijedlog. Ispruži ruku i zagrabi
malo sjajnoga kuskusa iz hrpe koja stoji pred njime. Dok ga
prinosi ustima, začuje se užasan zvuk. Isprva Jessop pomisli
da je nešto probudilo konje no kako uskoro počne istinsko
naricanje, shvati da su to žene. Vrište u jedan glas. Ne, to
se ne može nazvati vrištanjem, ne baš. Zvuči više kao da
pjevaju svoje povike. Jedan rob uđe u šator, priđe emiru sa
strane, diskretno poput kakvog lakaja u dvorcu Windsor,
kako bi mu nešto šapnuo u uho. Kuskus ostaje u zraku.
Emirovo lice, ako je to uopće moguće, još se više skameni.
Upre pogled u Jonesa i Jessopa, koji načas pomisli da ga je
emir pogledom pribio kao što se leptir pribija pribadačom
na dasku. U želucu mu se javi osjećaj tjeskobe te iznenadna
čežnja za puškom, koja je pospremljena u bisagama s
dovoljno municije, spremna za putovanje na koje kreću prije
zore. Grozničavo poželi da mu je sada pri ruci.
»Zaboga«, reče Jones, sada izvan šatora gdje može
vidjeti kako su se Dhofariji poput sačme rastrčali u noći.
»Što li se to događa?«
Jessop pokušava ustati, no težak teret koji mu se
spustio na ramena to priječi. Odjednom kao da je tama
progutala šator, ulaštene sablje, nalik na munje, jedino su
što svjetluca. Teško je točno reći koliko je muškaraca u
sjeni izvadilo svoje tradicionalne zakrivljene bodeže.
»Ibn al-kalb!« zareži emir. »Nazarene ala airi! Ja binti! Ja binti!«
»Vaša kći?« upita Jessop, prepoznavši riječ. »Zašto? Što
se dogodilo?«
»Ja binti! Ja binti!« ponavlja emir smrknuto i potreseno dok
oči njegova sina zabljesnu od užasa, a strašan zvuk žena što
nariču u pozadini postaje sve jači i mahnitiji.
A nakon toga, sve proguta mrak.
Kad su se Jessop i Jones ponovno probudili, bili su zavezani
jedan za drugoga čvrstim konopcem. Meškoljeći se,
primjećuju da su im mišići ukočeni i da ih bole te da su
žedni. Zrak je u šatoru zagušljiv. Polako Jessop shvati da su
na kraju naselja te da je šator sasvim namjerno podignut na
užarenom suncu. Dhofarija više nema, životinje su im
zaplijenjene i još satima neće dobiti vode, a kamoli hrane.
»Ne razumijem!« Jones se prepusti samosažaljenju
lakoćom koja ne iznenađuje previše njegova kolegu časnika.
»Djevojčica«, objasni Jessop. »Mislim da je djevojčica
umrla.«
Četrnaesto poglavlje
Talinurus čeka više od tjedan dana na zasljepljujućoj vrućini
da časnici stignu u Aden. Dok posada popravlja palubu koju
je isušilo sunce, Haines korača i čeka u svojoj fanatičnoj
zlovolji koju su svi na brodu već i predobro upoznali.
»Trebali su biti ovdje barem tjedan dana prije nas!«
stalno ponavlja, kao da je namjerno počinjena neka
pogreška, samo kako bi se njemu napakostilo.
Dhofariji u luci izbjegavaju pitanja kao mušičava mladež
i jasno je da nema smisla tražiti informacije od tog plemena
jer niti nasilje niti ljubaznost niti podmićivanje ne daju
nikakva rezultata.
»Ne znam, gospodine!« kažu svaki put, poričući da išta znaju
o britanskoj ekspediciji.
Čovjek na ulici, trgovac, prosjak, imam, kalifov sin —
uopće nije važno koga kapetan pita ili što mu ponudi — oni
se jednostavno nasmiješe i odmahnu rukom. Ljuti ih što
nikako ne mogu otkriti je li itko od ljudi u luci sudjelovao u
Jessopovoj i Jonesovoj ekspediciji jer su ovi unajmili
vlastitu pomoć.
»Znam da lažu, gamad!« psuje Haines. »Znaju oni! Samo
nam ne žele reći!«
General se složi da ima pravo. No nitko ne zna što bi
valjalo poduzeti. Nakon dva dana uzaludnih ispitivanja, javi
se Wellsted.
»Molim vas, gospodine!« obrati se kapetanu na palubi.
»Smijem li dobiti dopuštenje da odem u unutrašnjost?«
Haines pobjesni. Kadeti se zagledaju, mornari samo
zure u kapetana. Ovakav bi se razgovor morao voditi u
časničkim prostorijama, no Wellsted nije dobrodošao u
kapetanovoj kabini. Haines je upravo htio izgrditi poručnika,
ali je shvatio kamo će ih ovaj razgovor odvesti.
»Ako uspijem otići u unutrašnjost, sastat ću se s
beduinima«, nastavlja Wellsted. »Oni će znati što se
dogodilo. Pa valjda moramo pokušati nešto drugo.«
Beduini su skloni ogovaranju. Svi to znaju. Haines
povuče iz lule i otpuhne dim blizu Wellstedova lica u znak
prkosa. Odlučan je u naumu da ne izgubi živce pred cijelom
posadom niti, ako dođe do toga, svoje dostojanstvo.
»Da, pa ću izgubiti i vas, Wellstedu, i vratiti se u luku
bez ijednog potpuno obrazovanog časnika u posadi«, reče
prezirno kao da Wellsted priprema zamku njegovu ugledu.
»Neću ići daleko, gospodine. Samo do mjesta gdje se
susreću pustinja i priobalno područje. Trebat će mi najviše
dva ili tri dana. Ionako smo zaglavili ovdje.«
Haines stane razmišljati. Upire pogled preko trošnih
krovova Adena sve do planina. Pokaje se što nije poslao
Wellsteda umjesto Jessopa na tu misiju koja je očito bila
osuđena na propast.
»Dugujemo im barem to, gospodine. Istragu od nekoliko
dana?«
Haines otrese lulu. Morat će odgovarati u Bombaju za
odluku koju ovdje donese, a Wellsted će imati pravo
razglasiti kako je zatražio dopuštenje da ode u daljnju
potragu te da je kapetan to smatrao nepotrebnim. Takvo što
bi moglo djelovati nemarno. Haines pokuša dokučiti što bi
Moresby učinio.
»No dobro!« prasne on. »Ići ćete sami! Ne više od dva
dana i na prvi znak neprilike vratite se ovamo!«
U taboru u unutrašnjosti, kod razmeđe gdje se trgovački put
s obale križa s trgovačkim putom iz pustinje, Wellsted
nazove selam. Bijelci su ovdje rijetkost, za razliku od
područja na sjeveru gdje ih smatraju prijetnjom, no ovi su
putnici svjetski ljudi — već su vidjeli mnogo toga. U oazi se
vijesti lako razmjenjuju bez obzira na boju kože. Na-
posljetku, samo budala ne želi znati prema kakvome mjestu
putuje.
Wellsted pije obvezatnu kavu i jede slatke, sočne
mujhoolah datulje s ostalim ljudima. Pripadnici plemena smiju
se priči o njegovu prvom pokušaju da uzjaše devu i čude se
duljini putovanja preko mora iz Southamptona. Wellsted zna
da je ova razmjena priča važan element zbližavanja uz
logorsku vatru. Također zna kako je manje izgledno da će
netko pretjerivati ako je bliže događaju u vremenu i
prostoru. Stoga kad su mu ljudi rekli da su čuli kako je
ekspedicija dvojice nevjernika, koje su vodili dhofarijski
vodiči uvrijedila emira te su ih sada zarobili, on im je
povjerovao.
»Znate li kako se zovu? Kako izgledaju? Jesu li živi?«
Beduini su opušteni. Polako pijuckaju kavu i govore bez
naglašavanja jer glasan ili gorljiv razgovor smatra se
neodgojenim. Ne znaju nikakva imena Nazarena niti jesu li još
živi. Vijest o njima stara je barem dva tjedna. Tko može reći
što im se do sada dogodilo? Jedan od njih ima zlatnu kosu,
to je sigurno. A drugi je (pritom slegnu ramenima) naudio
emirovoj kćeri.
Wellsted ne može zamisliti da bi Jessop mogao biti
toliko glup da obeščasti ženu u taboru gdje uživa
gostoprimstvo. Doktor je gospodin u svakom smislu te
riječi. Međutim, veseli ga što postoji barem jedno
svjedočanstvo da su Jessop i Jones živi.
»I što očekujete da sada poduzmemo? Da ih naganjamo
preko pustinje?« Haines pocrveni od gnjeva kad mu
Wellsted javi što je doznao. »Domoroci bulazne! Pričaju
priče oko logorske vatre! A čak i da je to istina, Jessop i
Jones su sada već vjerojatno mrtvi!« bio je uporan. »Zacijelo
jesu! Rekao bih da su ih vodiči ubili! To bih rekao! Jessop je
imao instrumente koji vrijede pravo bogatstvo!«
Kapetan se radije drži vjerojatnosti da su divljaci s
drevnoga mora krvavo obezglavili njegove ljude. Wellsted
shvati da je na njega previše utjecao fundamentalizam
vahabita sa sjevera. Njihovo prijeteće ponašanje, svi do
zuba naoružani, njihove divlje grožnje, tamne brade i oči
koje sijevaju zbrka su agresije koja je obojila kapetanov
stav prema svakomu muslimanu na ovom poluotoku. Sada
se čini da ne uviđa razliku između pojedinih plemena ili
barem ne primjenjuje takvo znanje u svom rasuđivanju. Pa
ipak, ideja o bandi odmetničkih Dhofarija Wellstedu se ne
čini vjerojatnom ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato
što se vodičima plaća za svako putovanje po povratku na
obalu.
»Dhofariji su poslovni ljudi i uglavnom su liberalni!«
istakne on.
»Razriješeni ste dužnosti, poručniče!« odvrati kapetan.
Nakon što su tjedan dana uzalud čekali kod Adena,
jasno je: Haines je tako neprijateljski raspoložen prema
Wellstedu da se poručnik zapita nije li trebao predstaviti
svoja otkrića kao rezultat ispitivanja koje je proveo jedan
od kadeta. Odluči odšutjeti jer sve što bi rekao samo bi
izazvalo još veći gnjev. Pa ipak, kapetan očito nije sklon
potpuno odustati od potrage.
»Nastavit ćemo prema Muscatu!« objavi svima. »Možda
ćemo ondje naići na nekakve vijesti.«
Za sve članove posade isplovljavanje je pravo
olakšanje.
Nakon kratkog susreta s Benaresom za vrijeme kojeg je
Wellstedu bilo zabranjeno prisustvovati časničkoj večeri,
prizor luke Muscat dobrodošao je svakoj duši na Palinurusu, ito iz potpuno različitih razloga. Istina je da nakon malarije
mnogi od članova posade nisu vjerovali kako će doživjeti
oplovljavanje poluotoka te su, budući da se to neočekivano
dogodilo, jednostavno oduševljeni što mogu nabaviti grog u
ilegalnoj točionici koja posluje u stražnjem dijelu nekog
starog skladišta na dokovima.
Wellsted, međutim, nije digao ruke od nestalih časnika.
Odbijao je raspravljati o tom pitanju s kadetima, koji su mu
počeli postavljati kojekakva pitanja koja bi trebali uputiti
zapovjedniku, te je uspio isposlovati dozvolu da se iskrca
na obalu. Kako je brod čvrsto usidren, a njegove dužnosti
izvršene, Wellsted se velikim koracima udaljio od dokova i
uputio se prema uredu mornaričina agenta u Muscatu, u
nadi da bi on mogao imati neke veze koje bi mu mogle
pomoći u potrazi. Hainesova je prva briga poslati izvještaj
brzim jedrenjakom koji izravno ide u Bombaj, no time se,
Wellsted se ne može oteti dojmu, kapetan više želi pokriti
nego doista saznati što se dogodilo njegovim ljudima.
Dok tako korača, ne osvrće se na poglede kakve bijelac
u mornaričkoj uniformi neizostavno privlači na prepunim
ulicama glavnoga grada. Ne osvrće se ni na vrućinu koju
njegov dobro skrojeni kaput čini još nesnosnijom dok
prolazi osunčanim i hladovitim dijelovima ulica. Nije ni pod
kakvom zapovijedi, no to mu nije važno - on jednostavno
želi doznati što se dogodilo, ne samo radi Jessopa i Jonesa,
nego i stoga što je to važno kako bi proširio svoje znanje o
ovom poluotoku i o tome kako stvari ovdje funkcioniraju.
Zapravo, ako kani steći ugled, to je ključno. Milom ili silom.
Što god bude trebalo.
Ured mornaričkog agenta skromna je dvokatnica
okrečena vapnom, malo izdignuta na brežuljku iznad
frenetične vreve ulica u okrugu kod dokova. Agent se zove
Ali Ibn Mudar i zastupa interese Indijske mornarice već
gotovo dvadeset godina za što prima pozamašnu plaću
povrh dobiti uspješnoga posla koji vodi kao trgovac
tekstilom, posebice svilom. Ove dvije aktivnosti dobro je
uskladio te njegovi brodovi često uživaju povlašteni položaj
kada dođu u dodir s lađama Indijske mornarice. Ibn Mudar
savršeno govori engleski. Ima, takve su glasine, europsku
ženu, zarobljenu prilikom nekog brodoloma prije nekoliko
godina, koju je kupio za astronomsku cijenu i doveo u svoj
harem. Tu damu nitko nikad nije vidio u javnosti i nitko ne
zna jesu li glasine istinite, no ako je ona poučila Ibn Mudara
engleskom, koji joj je vjerojatno materinji jezik, napravila je
dobar posao: on govori engleski, iako pomalo komično, s
teškim irskim naglaskom. Iz tog razloga u Bombaju ga zovu,
i to isključivo njemu iza leđa, Mickey Ibn Mudar ili »naš
dragi Mickey«. Tomu usprkos, smatraju da ima dobre veze,
da je uslužan i uljudan pa iako ga Wellsted nikada nije
upoznao, gaji velika očekivanja dok kuca na suncem
izbijeljena vrata i čeka pred njima.
Kad je ušao, rashlađenim popločenim dvorištem vodi ga
mladi rob odjeven u kanarinski žutu halju, tako dugih
trepavica da bi mogle čistiti paučinu sa stropova. Dječak
ponudi Wellstedu bakrenu zdjelu hladne vode s ružinim
laticama da se umije. Tako i učini te primijeti kako se
odmah bolje osjeća maknuvši se na trenutak s ubitačne
vrućine. Zatim ga rob uljudno odvede na prvi kat, gdje Ibn
Mudar dočeka mladoga poručnika u svom uredu. Dok sunce
grije, spušteni kapci održavaju hlad u prostoriji kojom se
širi ugodan miris sandalovine. Kroz proreze i izrezbarene
zvijezde nazire se divan pogled na zaljev. Na jednoj je
strani veliki radni stol od cedrovine sa smotuljcima računa
iza kojih su smještene poslovne knjige na nizu bogato
izrezbarenih drvenih polica i sandučića. S druge strane
nalazi se udoban prostor za sjedenje s izvezenim jastucima i
prostirkama od kozje kože. To, međutim, nije agentov dom.
On je mnogo velebniji i smješten je na višem dijelu
brežuljka. Oduvijek je volio odvajati poslovni život od
privatnoga.
Čim se nasmiješio i ustao da dočeka posjetitelja,
Wellsted odmah primijeti da je Ibn Mudarova jednostavna
džuba načinjena od vrlo finog pamuka — neobično
neupadljiva s obzirom da glavni dio njegova prihoda dolazi
od trgovine tekstilom. Poručnik razmišlja hoće li spomenuti
povijest vlastite obitelji u istom zanatu, no zaključi da bi to
bilo neprikladno. Umjesto toga nijemo odmjeri agenta
Mornarice. Ibn Mudar, prosijede brade, u srednjim pede-
setima, ima samo nekoliko kilograma viška, a njegove oči
kao da sve primaju, a ništa ne odaju. Pročisti grlo da nazove
selam, no ne zaziva Alaha. Običaji su u ovom uredu isti kao
što bi bili u Liverpoolu ili Southamptonu tako da agent
Mornarice ispruži ruku te se uz smiješak čvrsto rukuje s
Wellstedom.
»Drago mi je što ste došli! Upravo sam se spremao
poslati poruku na vaš brod. Jeste li za kavu, poručniče?«
Wellsted se nije nasmijao, iako ga je to koštalo truda.
Njegov je naglasak jak, mogao bi biti iz južne Irske, iz
Corka. »Hvala. Baš bi mi prijala kava.«
Agent mahne rukom i njegov rob nestane kako bi donio
što je potrebno, a obojica zajedno sjednu na hrpu jastuka na
podu. Ibn Mudar se odmah svidio Wellstedu. Ovaj čovjek
djeluje pouzdano i čini se da se na njega može osloniti.
Nadimak »naš dragi Mickey« dobro mu pristaje.
»Došli ste po svoje pismo iz Londona, zar ne?« kaže
Mickey.
Wellsted se prene. Za cijelo vrijeme svoje službe nikada
nije primio osobno pismo. Nevjerojatno je da bi ga takav
predmet ovdje mogao zateći.
»Iz Londona?« ponovi, u glasu mu se osjeća
zaprepaštenje.
Srce mu počne lupati od spoznaje da bi ovo mogao biti
značajan obrat — zar je moguće da je Murray već odgovorio
na njegov rukopis? Sigurno će mu trebati više vremena, no
tko zna kako radi taj znameniti izdavač. Pobrojivši tjedne
zaključi da je vjerojatno prošlo dovoljno vremena. S
iznenađenjem primijeti kako su mu dlanovi odjedanput
postali ljepljivi, dok mu je želudac nervozno podrhtavao.
Mickey posegne u veliku ulaštenu kutiju kraj jastuka i
pruži mu presavijenu omotnicu frankiranu u Mayfairu.
Wellsted razlomi mali, crveni pečat. Unutra nailazi na
nevješt rukopis — nipošto ne onakav kakav bi očekivao od
čovjeka Murrayeva obrazovanja i ugleda. Wellsted duboko
udahne, shvaćajući da je ova poslanica još značajnija od one
koja bi mogla sadržavati komentare Johna Murraya na
njegov opis putovanja po Sokotri. Ovo je pismo poslano iz
njegova obiteljskog doma u ulici Molyneux, a datirano je u
svibnju — prije dva mjeseca.
Dragi brate,
žao mi je što te moram obavijestiti da je nakon nekoliko mjesecipatnje naš djed umro. Pokopali smo ga u župnoj crkvi prije tjedandana. Osim ove tužne vijesti kod nas je sve dobro. Edward je polo-žio zakletvu i bit će carinik u Greenwichu. Molim te, odsad kadabudeš pisao, adresiraj na sebe ili na našega oca.
Najsrdačnije,tvoj brat Thomas
Wellsted ml.
James okrene papir. Pismo mu se čini neprimjereno
kratkim. Sjeća se malog Thomasa samo kao djeteta koje
jedva da je prestalo nositi pelene, ružičastih obraza, kako
uči pentrati se iz kolijevke — bio je dijete kad je James
Wellsted napustio dom. Na trenutak se James prepusti
mislima, pitajući se kako dječak sada izgleda te ima li još
djece rođene nakon njegova odlaska, pa možda ima
bezimenu braću i sestre koji odrastaju u domu njegovih
roditelja. Možda nekog Charlesa. Možda čak i Emily ili
Elizabeth.
Mickey napravi dovoljno dugu stanku da bi Wellsted
mogao u miru probaviti vijesti, o čemu god da se radilo.
»Sve je dobro u Londonu, nadam se«, reče agent uljudno.
»Obiteljske vijesti, to je sve«, Wellsted brzo skrene
pozornost s pisma i gurne ga u džep. Nema vremena za
osobne stvari ili ga barem nikada ne nalazi. »Nisam došao
radi pisma«, priznaje. »Ovdje sam zbog ozbiljnije stvari.
Dvojica časnika su nam nestala u unutrašnjosti. Dhofarijski
su ih vodiči vodili preko džebela i u pustinju gdje su prije
nekoliko tjedana trebali posjetiti beduine. Doktor Jessop,
naš brodski liječnik i poručnik Jones. Nisu došli na
dogovoreno mjesto i više nismo ništa čuli o njima. Pristali
smo u svakoj većoj luci duž obale no nismo puno saznali,
premda sam nadomak Adena naišao na skupinu beduina.
Čuo sam da je časnike zarobio emir — da su ga na neki
način uvrijedili te da ih drže u njegovoj karavani. Opis koji
su mi beduini dali odgovara njihovu izgledu, no kapetan —
kapetan Haines, naime — vjeruje da su mrtvi. Međutim, kad
smo se sastali s Benaresom, kapetan Moresby bio je mišljenja
da se moramo u to uvjeriti.«
Mickey se počeše po obrazu dugim pomno manikiranim
prstom, na kojem nosi debeli prsten od žutoga zlata s
crvenim okom. Zatim srkne malo svoje jake kave.
»Zarobila ih je emirova karavana i drže ih ondje? Eh, to
nije dobro! Raspitat ću se«, kaže. »Prepustite to meni,
poručniče Wellsted, i vidjet ću što mogu saznati.«
»Stvar je poprilično hitna, gospodine.«
Ibn Mudar se nakloni. »Dakako. Istoga trena.«
Odrješitošću čovjeka koji je naviknuo obavljati mnogo
toga, Ibn Mudar pozove svojega roba.
»Dovedi mi Rašida!« naredi. Dječak odjeven u žuto
odmah nestane da bi potražio glavnoga službenika, čiji je
ured u Mickeyevu skladištu, nekoliko ulica dalje.
Agent ponovno natoči Wellstedovu šalicu i postavi
nekoliko pitanja iz pristojnosti.
»A vaš posao? Kako napreduju mjerenja?«
»Polako, ali sigurno!« nasmiješi se Wellsted. »Grebeni
su nemogući, no karte dobro napreduju.«
»Ima li francuskih brodova?«
To je važno svakom trgovcu koji ima brodove u
obližnjim morima.
»Samo u neposrednoj blizini egipatske obale. Zapravo,
ondje gdje biste ih i očekivali.«
»Bit će dobro kad budemo imali karte!« istakne Mickey,
a Wellsted na to ništa ne odgovori, samo ispije kavu do
kraja.
»Mislite li da bi još mogli biti živi?« upita.
Izraz agentova lica ni najmanje se ne promijeni. »Moja
braća bi rekla da je to sada u Alahovim rukama«, reče.
»Vidjet ćemo mogu li doznati što Alah planira. Poslat ću
Rašida čim dođe. On je pravi čovjek za taj posao. Prepustite
to meni.«
Njih se dvojica rukuju i Mickey isprati poručnika do
vrata svojega ureda.
Dok čeka, Mickey gladi svoju gustu pepeljastu bradu
naslonjen na udobne jastuke u kutu sobe kako bi razmislio o
svemu. Britanska ga geodetska mjerenja strahovito
zanimaju, jer ukoliko budu uspješna, na Crvenome će moru
biti mnogo više engleskih brodova, pa će se njemu obraćati
za svoje potrebe. Naumio je dobro obaviti posao za
Engleze. Mickey je sklon sve raditi dobro — temeljit je i
pedantan u svim svojim poslovima. Te će osobine
primijeniti i u potrazi za Jessopom i Jonesom — što je lako
moguće, uviđa, jedna od najopasnijih situacija u kojoj su ga
ikad zamolili za pomoć. Ljudi stalno umiru, no otmica je
sasvim drugi par rukava.
Pazi se, kaže on sam sebi. Sam Bog zna što su naumili, vražjigadovi! A sada su još nestala njihova dva čovjeka.
Kada Mickey razmišlja o Englezima, glas u njegovoj
glavi je uvijek onaj njegove irske supruge Faride, koja drži
da se Englezima ne smije bespogovorno vjerovati. Njezino
pleme, čini se, u vječnom je ratu s tim moreplovcima
ružičaste kože, iako dijele zajednički jezik. Mickey vjeruje
Faridinu sudu. Bio je mlad kad ju je kupio na dražbi nakon
što je bila zarobljena u brodolomu. Bio je nagao mladi
trgovac od dvadeset godina koji se brzo obogatio. Želio je
pokazati svijetu da je kozmopolit i znao je da bi ga
egzotična ljepotica bijele kože u njegovu haremu jednako
proslavila kao bilo koja bala fine svile. Ljubav nije bila u
pitanju. Međutim, kad ju je upoznao, shvatio je koliko je
usredotočio svu svoju pozornost na poslovanje i kako je
malo znao o svijetu izvan toga. Isprva je očekivao da će biti
ogorčena što su je zarobili i prodali, no nakon samo dva
tjedna iskreno mu je rekla da je njegova kuća sto puta veća
od kućice u Rowgaranneu u grofoviji Cork, gdje je odrasla,
da je ondje veći dio svog djetinjstva i mladosti provela u
gladi, hladnoći i neimaštini te da bi rado ostala u njegovu
prekrasnom haremu, pogotovo kao njegova supruga.
Zemlja bijelaca Mickeyu se još čini kao neko
kraljevstvo iz bajke. Krajolik koji Farida opisuje bez sumnje
je takav, a opet, tako je egzotičan. Kune se da u Corku
toliko pada kiša da je većina zemlje pod močvarom, te da je
tako hladno da se kapljice kiše katkada potpuno smrznu. To
mu je osobito teško zamisliti — Mickey, unatoč tomu što je
trgovac, nikada nije napustio jug Arapskog poluotoka i sama
pomisao na studeno, gnjecavo blato gotovo mu je
neshvatljiva. To što ljudi u tim krajevima žive od krumpira,
a da su im začini praktički nepoznati jednostavno je bizarno.
Štoviše, odsutnost deva i gazela u pričama o domovini koje
mu priča njegova žena istinski mu je jeziva. A i nevjernici
imaju tako neobična imena — MacGregor, McLean i
O’Donnell.
»Baš si blesav!« smije se Farida, odmahujući svojom
elegantnom rukom bijelom poput snijega. »To je samo kao
tvoj Ibn. MacGregor je sin Gregora (to je ime čovjeka koji
me naučio čitati — naš svećenik), dok je O’Donnell (a to je
moje ime, znaš) sin Donnella. To je isto kao i tvoje ime —
Ibn Mudar — sin Mudara. Ili Ibn Rašid, sin Rašida. Riječ Ibn
je samo O ili Mac u engleskome, ili bolje rečeno u
galskome. Nećemo ulaziti u Fitzove, dragi. No to je samo
način na koji označavaš obitelj — kao i sva imena. Zar ne
vidiš?«
Isprva se Mickey nikako nije mogao naviknuti —
europski jezici jednostavno imaju previše suglasnika.
Siguran je da se nikada neće u potpunosti naviknuti na to
kako zvuče.
»Vi arapski momci«, nastavlja Farida, »uvelike se
hvališete! Mi samo naše glavne vojnike, naše boksače i
hrvače nazivamo Nož ili Uragan, dok vi dečki imate bezbroj
takvih imena — ozbiljni ljudi mogu biti Al ovo ili Al ono.
Pas, Lopov, Lav! Pa nek’ vam bude, kažem ja! Vi ste ratnici
svi do jednoga. Možete biti Ali Ibn Mudar, Ali Al Malik — Ali
Kralj. Ja sam sada, naposljetku, tvoje vlasništvo, a ti si moj
gospodar, baš kao da si kraljevskoga roda!«
Mickey je strastveno poljubio svoju suprugu u usta. Ona
je predivna žena. Zavoljela je ovu kuću daleko više nego što
se uopće mogao nadati i, što je još i važnije, prava je
blagodat u poslu. Farida nije opterećena arapskim manirama
i običajima, a njezina širokogrudnost ostavila je traga i na
njezinu mužu, kojega su njezine priče sve više zaokupljale.
Njegov se svijet počeo širiti.
No najčudnije od svega jest da u Faridinoj zemlji, čini
se, muškarci uzimaju samo jednu ženu. Ili, kako ona kaže s
karakterističnim hihotanjem, »jednu po jednu ženu«.
Mickeyja je to potreslo do temelja — to se doima posve
barbarskom praksom!
»Ali što se događa s ostalim ženama koje muškarac
poželi?« upita.
»Upravo tako, mali moj!« naceri se Farida. »U ovim
krajevima imate nešto što bih ja nazvala izvedivim
sustavom. Vidim da bi ovo moglo zbilja lijepo funkcionirati.«
Tijekom godina ostala je neopisivo strana unatoč svim
sposobnostima i bezrezervnom načinu na koji je prihvatila
svoj novi arapski život. Dok se ostale njegove smeđooke
ljepotice beskonačno mirišu egzotičnim uljima, kovrčaju
kosu u sjajne vitice i luduju za pravim vrtićem djece što su
ih izrodile, Farida ili Fanny, kako je najprije željela da je
zovu, već je prvi dan zatražila pero i tintu kako bi crtala
biljke u Mickeyevu dvorišnom vrtu te pisala kilometre po-
ezije i proze. Nakon šest mjeseci otkako je stigla, Biser,
kako je on naziva od milja, govorila je arapski kao
sveučilišni profesor. Čitala je i napamet učila duge izvatke iz
Kurana te si šivala niz svilenih odjevnih predmeta od
haremske zalihe materijala koji su se pokazali vrlo
izazovnima za Mickeya O’Mudara.
»Nikad nisam bila bez steznika. Neću valjda sada početi,
dovraga!« govorila je.
Mickey nikada nije znao što će ona sljedeće učiniti, što
bi mogla pročitati ili kakve bi čudne ideje mogla iznijeti. No
najviše mu se na njoj sviđalo što voli ugađati i sebi kao i
njemu — u krevetu i izvan njega. Bio je to neodoljivi izazov
nakon godina što ih je proveo sa ženama koje su odgajane
da bi služile. Farida je doista biser kakvog nema, a obasjava
je iskra neovisnosti koja joj je tako prirođena uz oštroumnu
inteligenciju, ona mu stimulira i um i tijelo. Nije mu ni
najmanje važno što mu svih ovih godina nije rodila dijete.
Zapravo, to samo pridodaje njezinoj privlačnosti, time se
razlikuje od njegovih ostalih žena. Vjerojatno je to i jedini
razlog zašto ostale žene u haremu prihvaćaju ovu čudnu
bljedoliku strankinju. Ona im nije — barem što se njih tiče
— konkurencija, jer nema sina koji bi se nadmetao s
njihovima. Ona je, smatraju, tek Mickeyeva puka ljubavna
razonoda.
»Žališ li ti?« pitao bi je.
»Pa ne možeš reći da nismo pokušali«, odgovarala bi mu
uz hihotanje.
Voli je još i više što je tako zadovoljna. Farida ima
hvalevrijednu sposobnost prilagodbe svim okolnostima te
on nikada ne bi bio ondje gdje je danas da nije bilo nje.
Naposljetku, upravo mu je Farida omogućila posao u
mornarici. Možda ga i ne bi prihvatio da ga ona nije na to
potaknula.
Kad joj je ispričao o prilici koja se pojavila, Farida ga
nije osuđivala zbog nedostatka muževnosti što je s njom
podijelio strah — ona je to svladala jednakom lakoćom kao
što je prihvatila njihovu naviku raspravljanja o književnosti i
umjetnosti (što je također, kad malo bolje razmisli,
neobično).
»Dakle«, pijuckala je čašu ružine vodice i soka nara te
razmišljala o Mickeyevoj glatkoj kestenjastoj koži dok je
kraj nje ležao gol na ljubičastim satenskim plahtama koje je
upravo ona odabrala između raskošnih zaliha raznih tkanina
dostupnima svim njegovim ženama. »Suradnja s Englezima,
ha? Pa, moj ti je savjet, dragi mužu, da im uzmeš novac!
Englezi ga imaju na bacanje! Uzmi im novac i dobro im
naplati, budi pošten prema njima — pošten prema sebi — no
nikada im ne vjeruj. Pojedinačno su dobri, uvjerena sam u
to, no kao narod zabit će ti nož u leđa, a da ni okom ne
trepnu! Moj je otac, Bog ga blagoslovio, znao govoriti da ne
možeš vjerovati četirima stvarima: bikovu rogu, psećem
zubu, konjskom kopitu i engleskom osmijehu. A čovjek
poput tebe, dobar čovjek smeđe kože, vrijedi im čak i manje
nego siromašan katolik. Upamti to, dragi, što god da se
dogodi, kakve god prijatelje misliš da si našao — ti si za
njih crnjo i ništa drugo!«
U procesu koji se može opisati samo kao trajna poduka,
Mickeyeva bljedolika žena uči ga ponešto o europskim
običajima i tumači mu kako se ponašaju Britanci te kakve su
im manire i poslovni običaji, tako kada je pristao na
Allenbyjev prijedlog i preuzeo mjesto mornaričkog agenta,
časnici s kojima je dolazio u doticaj instinktivno su osjećali
da on nekako razumije što Mornarica treba. Brzo je postao
njihovim čovjekom od povjerenja i cijela ga je služba
zavoljela.
Sada, premda je već davno zašao u četrdesete i svakom
godinom pokazuje sve manje interesa za vođenje kućanstva
i kućanskih pitanja, Mickey se još i dalje redovito obraća
upravo Faridi za društvo i savjet. Upravo nju najviše želi
kada dođe vrijeme za počinak. Pokušao je tražiti mišljenje
od ostalih svojih žena, no razgovor nikada nije išao dalje od
onoga što one misle da on od njih želi čuti. Ona zadnjih
dana, kao i uvijek, najviše uživa u mahnitu pisanju i čitanju
svakog arapskog teksta koji joj dođe pod ruku. Recitira
poeziju, šapuće dobro sročene iako profane stihove u
muževo uho dok ga povlači na svoje bijelo tijelo. A najviše
iznenađuje, s obzirom na to da je žena, što, koliko se on
može sjetiti, nikada ni u čemu nije imala krivo.
Sa stubišta koje vodi u Mickeyev ured začuje se topot,
Rašid stiže iz skladišta. Nedavno je stavio kanu na kosu, ali
se odmah predomislio vidjevši kakva je užasna boja nastala,
pa sada nosi dugo pokrivalo za glavu kako bi pokrio blistavu
narančastu boju dok ne izblijedi. Iza njega leprša tkanina te
se stoga njegov ulazak doima neočekivano otmjenim.
»Selam alejkum!« nakloni se dječak.
Potječe od duge loze abaditskih stočara te je pukim
slučajem naučio čitati kad su ga zbog bolesti poslali u
Muscat u dom daljnjeg rođaka. Otkrivši neprocjenjive
vještine u poslovima uprave, koje su neizmjerno pomogle
Mickeyevu poslu, Rašid se nikada nije vratio bijednoj
karavani u kojoj je proveo prvih deset godina svojega
života. On je i vješt jahač konja, a dobar je i s devama. Zna
kako preživjeti u pustinji.
»Trebam te da pođeš sa mnom!« kaže Mickey. »Neće
nas biti nekoliko dana. Moram naći dva beduina na džebelukoji mi mogu pomoći. Nestala su dva bijelca. Moramo ih
naći! No mislim da bi se najprije valjalo raspitati u gradu.«
Rašid se uzvrpolji, počne poskakivati s noge na nogu
vrlo lagano, jedva uočljivim pokretima koje je Mickey u
potpunosti razumio.
»Oh da, Rašide. Dobit ćemo nagradu ako ih nađemo. I ti
i ja! Ako su još živi.«
'
Petnaesto poglavlje
Šest tjedana nakon što su ih zatočili i nakon što se tabor
dva puta preselio, Jessop shvaća da je prokletstvo liječnika
da zna što čovjek može preživjeti, a što ne može. Njegova
profesija baš i ne ostavlja mnogo prostora za nadu. Zapita
se preživljava li Jones lakše od njega upravo zbog toga, jer
Jones uspijeva vjerovati kako će ih ovakvo postupanje
prema njima ubiti, da će sve uskoro biti gotovo. Jessop,
međutim, shvaća da emir ima osobit dar. Izvrstan je u
održavanju ljudi na životu. Jedva jedvice. Zbog vrućine su
još više malaksali, a kad malo bolje razmisli, logično mu je
da to i ne traje tako dugo. Zaboga, ta Palinurus je sigurno tek
nedavno napustio mjesto sastanka u Adenu! No svaki dan
ovdje bio je pravi pakao — vrućina i užas što nikada ne
znaju kada će ih izvući iz šatora i prisiliti da marširaju
kilometrima po noći ili, i još gore, odrubiti im glave. Jessop
je siguran da je negdje pročitao kako je odrubljivanje glava
najizglednije.
Njih su dvojica brzo postali hrpa samih kostiju i kože —
doktor ima dobrih trinaest kilograma manje od onoga što
smatra svojom savršenom težinom od 90 kilograma za punu
snagu s kojom je napustio Bombaj prije svih ovih mjeseci.
Sada mu je preostalo vrlo malo snage. Neko se vrijeme
nadao da će ogrebotine nastale za vrijeme njihova početnog
opiranja pri vezivanju možda izazvati otrovanje krvi ili da će
im se jednako tako inficirati znak kojim im je emir dao
žigosati na stražnjice, no niti jedna od tih mogućnosti nije se
dogodila kako bi izbavila njega i Jonesa iz ovoga zatočeniš-
tva te mogu samo rezignirano čekati, beskonačno, i unatoč
svemu nadati se da će dobiti kakvu hranu i vodu. Kad bi
oskudni obroci prestali, barem bi to bio kraj ovom
prokletstvu. U ovako oslabljenom stanju, dva dana bez
hrane i vode zasigurno bi bila dovoljna.
Međutim, kad njihov tamničar kamena pogleda stigne i
iz kozje mješine polije nekakvu toplu slankastu tekućinu po
Jessopovu licu, ne može si pomoći, a da je očajnički ne liže.
Nagon za preživljavanjem, primjećuje, jači je od logičnog
odgovora na situaciju, a žeđ pretvara svakog čovjeka, pa i
znanstvenika, u uspaničenu, brbljavu, moleću budalu. Doktor
je shvatio da čovjek može sjediti u vlastitu izmetu, mučen
glađu, peći se u vlastitoj koži, a ipak preživjeti protiv svoje
volje.
»I meni!« preklinje Jones i dobije tamni mlaz mlake
tekućine.
Ispalo je da Jones nema nimalo dostojanstva, a dobrote
još manje. Jessop mu ne zamjera, a uostalom to i nije neko
iznenađenje. Jessop sumnja da Jones seksualno zadovoljava
jednog stražara za dodatnu hranu kad ga ovaj povremeno
odvede. Prvo, nikad ne spominje što se događa kad izađe iz
šatora, što je čudno. A i poručnikova težina nije tako
dramatično opala kao doktorova. Jessop nije siguran što bi
učinio da ima tu mogućnost — Jonesova plava kosa očito je
zanimljivija onima koji imaju te sklonosti. Kako bilo da bilo,
ne želi razmišljati o tome. Kad očajnički ne priželjkuje vla-
stitu smrt, mnogo radije mašta ili o svježim zelenim
jabukama i o šetnji vijugavim puteljcima na očevu imanju
malo prije odlaska ili, povremeno, luđačkom snu kako bježi
iz šatora, krade devu i nekako bježi i nadmudruje emirove
dobro uhranjene ratnike na njihovu vlastitu području, te
nalazi spas na obali. Oba sna doimaju se jednako
nevjerojatnima i nerealnima, no svejedno ga zaokupljaju. Na
džebelu postoje falaji — kameni irigacijski sustavi koji
prenose vodu. Sagradili su ih Perzijanci prije više od tisuću
godina. Jessop sanjari kako se kupa u jednome od njih.
Zašto mu jednostavno ne dopuštaju da umre?
Navečer uglavnom dobiju nekakvu rijetku juhu —
razvodnjene poluužegle ostatke jela koje je nekoliko dana
ranije bilo posluženo na emirovu stolu. Vlaga u toj kaši
važna je kao hrana iako je Jessop primijetio da se manje
znoji te se stoga ne može rashladiti. Zna da je u
uznapredovalom stadiju dehidracije i misli da bi bilo dobro
pisati svom profesoru na fakultetu King’s sveučilišta
Cambridge o tom fenomenu. Stari bi bez sumnje bio
zainteresiran jer ljudsko mu je tijelo oduvijek bilo beskrajno
zanimljivo i iznad svega zna cijeniti empirijske pokuse.
Obojici je prestala rasti brada, pa su im rijetki čuperci
zamršeni na licu. Mislite li previše o tome, počne vas
neizdrživo svrbjeti.
Jessopa iz ovog sanjarenja prene glas njegova druga u
nevolji.
»Ne vidim...« Jones izgovori prve suvisle riječi u zadnjih
nekoliko tjedana koje se ne odnose na preklinjanje za hranu
ili vodu. »Nemam blagog pojma kako ćemo se izvući odavde,
stari.«
Jessop se nasmije više od šoka nego zato što mu je to
zabavno. Pretpostavljao je da Jones, jednako kao i on, želi
smrt, no to očito nije bilo tako.
»Zbilja«, nastavlja Jones, kao da je to tek sada shvatio,
»najviše što možemo ako se oslobodimo užadi jest pobjeći.
No kako bismo preživjeli? Posvuda je samo pijesak. Pijesak
i vrelo sunce. Cijela ova vražja zemlja je peć!«
»Nećemo preživjeti«, reče doktor umorno. »Barem ne
još zadugo, nadam se. Još malo gladovanja i gotovi smo,
prijatelju, i to je moje stručno medicinsko mišljenje.«
Poručniku to očito nije palo na pamet. Možda, pita se
Jessop, misli da je ovo priča iz neke zbirke pripovijesti i
moramo se spasiti jer, budući da smo bijelci, mi smo junaci.
Tada shvati da Jones nije imao previše veze s realnošću čak
i prije nego što im je sreća okrenula leđa te ne razumije da
je prljav, odrpan i da lebdi na rubu života.
»Ali poslat će nekoga kada shvate da smo nestali, zar
ne? Mislim, mi smo britanski podanici!«
Poručnik je uspio zazvučati gotovo preneraženo.
Zapravo je to doista začudno i Jessop nema srca istaknuti
kako Haines jest dobronamjeran, ali ne uvijek učinkovit, a
samo bi nevjerojatno učinkovit čovjek uspio prijeći vrelu
pustinju i naći ih. Sve to treba učiniti brzo — jer u ovim
okolnostima doktor sebi i svom sudrugu ne predviđa više od
kojeg tjedna života. Čovjek može preživjeti tri mjeseca bez
hrane, dakako, to uvijek stoji — a ipak dobivaju nekakve
obroke. No, smatra on, uz vrućinu dva mjeseca u tim
uvjetima djeluju nevjerojatno osim ako se situacija ne
popravi.
Bilo kako bilo, doktoru se čini kako nije u prirodi
kapetana Hainesa da pošalje svoje ljude u tragačku
ekspediciju ili da se prihvati mukotrpnih pregovora s
beduinima. Da se emir kanio predomisliti, to bi već dosad
zasigurno učinio. Jedina nada koja im preostaje jest da je
zatražio otkupninu za njih iako to nitko nije spomenuo, a to
bi bilo uistinu drsko od njega, s obzirom na to da su već
platili za njegovo gostoprimstvo. Jessop je užasnut. Nije
namjerno ubio tu prokletu djevojčicu. Štoviše, izliječio je
sve ostale! To se ne može objasniti. Emir tuguje,
nerazuman je. Možda se nikad neće urazumiti i to je cijela
istina. Preveliki je napor uopće razmišljati o tome.
»Što misliš, koliko smo već dugo ovdje?« Jones prekine
lutanje doktorovih misli. »Koliko dugo misliš da će im
trebati da okupe vojsku i dođu po nas? Čini mi se da smo
ionako predugo ovdje svezani.«
Dobro je to pitanje. Jessop pokušava izračunati koliko
je vremena moglo proći, no problem je u tome što se svi
vreli dani stapaju jedan u drugi. Nemoguće je mjeriti
vrijeme.
Radi se o tjednima, misli, ne mjesecima. Siguran je u to iako
je svjestan da se lako može zbuniti u ovim uvjetima. Tko
zna, možda su ovdje već godinu dana, ili i dulje.
Tamnovanje u šatoru povremeno prekida pješčana oluja ili
pokoji dan iscrpljujućeg marširanja do druge oaze gdje se
opet podiže šator, a njih dvojicu ponovno vežu za kolac.
Jednom su imali sreće da je užad bila dovoljno dugačka pa
su mogli spavati na trbuhu. Spavanje na trbuhu, naučio je
Jessop, smanjuje bol od ekstremne gladi. Danas su,
međutim, spone previše uske da bi im to omogućile. Ovako
su vezani već strašno dugo, razmišlja, no koliko je to točno
nema pojma.
»Sigurno nas ovako drže već nekoliko tjedana!« najbolje
je što može reći.
»Pa nadam se da će spasilačka ekspedicija ubrzo stići!«
kaže poručnik razdražljivo, kao da mu kočija kasni na operu
ili se vikar i njegova sestra iz neobjašnjivog razloga nisu
pojavili na čaju. »Zbilja se nadam!«
Šesnaesto poglavlje
Nakon nekoliko tjedana Zena je uvidjela da je nevidljiva
gotovo svima u palači njezina gospodara. Sluge dolaze i
odlaze, svatko s određenim popisom dužnosti koje moraju
izvršiti kao urice. Ona ne mora čistiti niti kuhati, čak se ne
mora ni prati — sve se jednostavno nekako dogodi, a da se
ne mora nimalo potruditi. Pladanj hrane stiže dva puta na
dan. Donose joj vrčeve mirisne vode da se može prati.
Dobiva čistu odjeću, a šutljiva crnkinja, očiju kao u košute,
češlja i uređuje Zeninu kosu. To je sidi robinja koja ne
govori ni arapski niti njezin abesinski jezik, niti, čini se,
ikakav jezik uopće. Nikada ne upućuje ni riječi nikomu, a ne
upušta se ni u komunikaciju znakovnim jezikom jer Zena je
pokušala i to. Čini joj se da robovi čiste pokućstvo,
namještaju krevet, nadolijevaju ulje u svjetiljkama, metu
podove, ostavljaju svježu vodu i slatkiše za gospodarov
užitak te se brinu za nju na jednak način kao što se brinu i
za sve ostalo — za njih nema razlike između neživih pred-
meta njihova gospodara i djevojke koja je po cijele dane
zatvorena u njegovoj ložnici. Sve je to veoma poslovno.
Ovako se sigurno osjećaju kućni ljubimci, pomisli Zena, a onda
shvati da se, prema njezinu iskustvu, čak i prema kućnim
ljubimcima obično odnosi s nešto ljubavi.
U međuvremenu, svako jutro gospodar ustaje malo
nakon izlaska sunca, moli se i odlazi. Navečer se vraća u
sobu s jednim od trojice ili četvorice mladih robova, koji su
njegovi miljenici, a povremeno i s dvojicom istodobno. Zena
gotovo svaki dan provodi sjedeći kraj prozora gdje može
jednostavno promatrati što se događa na ulici. Ulični trgovci
u bijelim džubama i ozbiljni robovi kamena lica idu za svojim
poslom, mišićavi crni nosači nose tajnovite zatvorene
nosiljke, a teklići oštra pogleda uvijek žure, mršavi kao
čačkalice od obavljanja mnogih poslova. Dolje niz brdo
nazire se azurno more, čak preko zaljeva i tjesnaca Hormuz.
Noću su zvijezde čarobne, iako joj nijedan oblik koji
ocrtavaju na nebu nije poznat ili barem nije na mjestu gdje
ona očekuje da bude, kao kad ih je promatrala iz
miomirisna, raskošna vidikovca na imanju njezine bake gdje
je znala sjediti u tami i slušati cvrčke te crtkala oblike
spajajući točkice što ih čine sjajne zvijezde na nebu. Zena
jako voli zalaske sunca u Muscatu, pa nakon što se vatreno
nebo smiri u tami uživa u promatranju tolikih udaljenih ljudi
koji se kreću u svojim kućama, jedu sa svojim obiteljima i
goste se s prijateljima dok grad zatvara svoje kapke i pali
svjetiljke.
Kad gospodar stigne u svoju sobu, uvijek je vrlo kasno.
Zena pali naftu u iščekivanju, no kad on žustro uleti kroz
vrata samo je nehajno otpravi čim se pojavi njegov rob —
baš kao što je učinio prve noći kada ga je upoznala. Ležeći u
hodniku na prohladnim glinenim pločicama koje pokrivaju
pod, čuje pokoji lascivni vrisak iza debelih vrata od
cedrovine i zaspi nakon ponoći, gledajući nisko ovješen
mjesec, a budi se tek kada s prvim crvenim tračkom zore na
horizontu mujezin počne pozivati na molitvu. Molitva je bolja odsna, odjekuje zaljevom iz minareta po cijelome gradu,
pozivajući muškarce na fajir i zadajući ritam Zeninu danu
iako se ne moli kad čuje poziv. Kada glazba utihne, vrata
sobe se otvaraju i gospodarovi je dječaci prekoračuju na
putu za vlastite odaje. Zatim ona strpljivo čeka, vrzma se
možda pola sata ili više, sluša kako se ukućani bude —
zvuci dalekih vrata što se otvaraju i zatvaraju, djetetov glas
i ženin smijeh — prije nego što i sam gospodar ode te ona
može zauzeti svoje mjesto, kao nekakva ukrasna lutka na
jastucima uz prozor.
Zena je otupjela od jednoličnoga dnevnog ritma te joj je,
nakon početnoga olakšanja što je hrane i paze na nju, vrlo
brzo postalo dozlaboga dosadno. U takvoj situaciji čak i
malena promjena rutine može izazvati pravi šok te se tako
jedne večeri zaprepastila kada se gospodar vratio sam i
bijesan. Zalupio je vratima i, bacivši se na jastuke kao
zlovoljno dijete, gurnuo prst u mjedenu posudicu slatkiša od
ružinih latica koja se svakodnevno puni. Zatim je duboko
uzdahnuo. Bio je to dramatičan uzdah. Gospodar je želio
nešto reći.
Zena je oklijevala. Pogled svojih velikih crnih očiju
usmjerila je prema vratima. Dječak treba stići svaki čas.
Gospodar još jedanput duboko uzdahne. To je nešto
najzanimljivije što se dogodilo u zadnja dva tjedna. Zena
odluči povući potez. Elegantnim korakom prijeđe na drugu
stranu sobe, kukovi joj se njišu ispod svjetlucava, plava
džilbaba. Pokorno sklopi dlanove, smjerno spusti pogled i
pokloni se do poda i padne ničice kraj gospodarevih nogu.
Gospodar prinese još jedan slatkiš ustima, ostavljajući
trag šećernoga praha po baršunastim jastucima. Zagleda se
u Zeninu dugačku kovrčavu kosu koja je ležala na sagu pred
njime. Pomisli kako nalikuje valu što se razbija o obalu, koji
mu se približava dok sjedi na pijesku. Dođe mu da je udari
nogom, no uspijeva se obuzdati.
»Zašto su tebe poslali, pojma nemam«, reče.
Zena podigne pogled i nasmiješi se. Nije glupa i ne
mora dopustiti da se tako prema njoj ponaša. »Oh,
gospodaru, mislim da su me poslali u nadi da ću vas uspjeti
dovesti u napast. Zar to niste i sami rekli prvoga dana kada
sam stigla?«
»Da, da!« nasmije se. »Imaš pravo! To je točno tako!«
Prezirno se nasmije i odmahne rukom da pokaže koliko je ta
zamisao smiješna. »Moj otac misli, ako volim Arana i Sama
koji su crni kao ti... Galla! Pih! On je budala! Kako se
usuđuje?«
Zeni je neugodno. Što može reći? Da su potrošili
bogatstvo na nju? Da su je u prošlosti mnogi muškarci
smatrali privlačnom? Da je prije tri godine njezina baka
dobila ponudu od dva konja i bijelog pauna za njezinu ruku
ako bi arapskom trgovcu mogli dokazati da je djevica? Da je
jedan imam obećao punu škrinju zlata no da starica nije
željela dopustiti da ode s njim jer je smatrala da je Zena
premlada? Sada shvaća da ju je starica previše štitila. »Naći
ćemo ti otmjena etiopskog princa, ljubavi«, obećala joj je,
»kada dođe pravo vrijeme. I rodit ćeš kralja našoj zemlji.«
Njezina gospodara to nimalo ne zanima. Na trenutak
Zena oklijeva, a onda samo prozbori: »Želite li da vam
plešem? Znala sam plesati u bakinoj kući.«
Gospodar baci pogled na nju, a zatim ga uperi u daljinu,
pun bijesa zbog situacije koja ju je dovela ovamo. Zatim
učini kretnju rukom. »Pleši onda«, reče kratko.
Nema glazbe, čak ni bubnja, no to nije važno. Zena
jednostavno zamišlja kako Yari svira za nju, kao što to
stotinu puta prije činio. Zamišlja da je Baba još živa i da
pleše za njezine goste nakon veličanstvene gozbe. Podiže
ruke i počinje kružiti njima, lako nalazeći vlastiti ritam i,
gipko kao dyk dyk u grmlju, u svojoj mašti otpleše u
Abesiniju. Kosa joj poput zavjese pada preko lica te je u
ritmu zabacuje amo-tamo, udara nogama i lelujavo kruži
bokovima, trepće trepavicama i sijeva očima. Gipka je poput
rijeke, a dok pleše, vrteći se poput derviša, njiše bokovima
kao djevojka na prodaju sa sajma. Kreće se mahnito kao da
tim ritmom može odagnati sve dane neaktivnosti. Pleše sve
dok potpuno ne zaboravi na gospodara, a kada joj glazba u
glavi utihne, koža joj se zarumeni od užitka te se zadihana
uz širok osmijeh sruši na živopisne jastuke do njega.
Gospodar joj zaplješće. Smije se.
»Ako bih ikad...« počne, ponesen ovom predstavom
trenutak prije nego što se sabere i ostavi nedovršenu
rečenicu da visi u zraku. »Vrlo si lijepa«, završi. »Za ženu.«
»Mislite li«, pita ga Zena, »da će me odvesti ako ne
budete željeli?«
Gospodar slegne ramenima. »Ne znam što će učiniti.
Svim mojim robovima večeras su dali druge zadatke kako
bih došao ovamo k tebi, da budemo sami. Zamalo sam ostao
spavati u prizemlju! Žele da se oženim, no ako to učinim,
boje se da ću osramotiti obitelj. Ako ne bude djece, žena
može zatražiti rastavu.«
Glas mu zvuči iskreno, u njemu ima i tračka osjećaja.
Zena ga žali.
»Mogu večeras spavati ovdje«, reče, »ako želite. Nitko
neće znati što se jest ili što se nije dogodilo.«
Gospodar je pogleda kao da je poludjela te ona na
trenutak pomisli da je pretjerala. Zatim on pruži ruke prema
njoj i privine je k sebi. Još nitko nikada nije poljubio Zenu.
Gospodareva su usta mekana i imaju okus po slatkoj ružinoj
vodici te se ona iznenadi kako mu je lako uzvratila poljubac.
Ljubljenje je, pomisli, poput plesa — mnogo je bolje kad se
izgubite u njemu i ne razmišljate previše. Osjećaj je ugodan.
Glasno uzdahne. Koža mu miriše na dim njegove nargile —aromatična je i mošusna. U njegovim kretnjama osjeća
nježnost što je iznenađuje, a od dodira njegove bradice
obrazom joj prolaze trnci. Zena se baci nauznak na jastuke,
a gospodar sporom kretnjom prođe rukom po njezinu tijelu.
»Nema smisla«, reče tužno. »Previše si... mekana.«
Zena ga zagrli. Ne zna što bi više mogao željeti.
Poljubac je barem razbio monotoniju. Ima nečega divno
zastrašujućeg u tom zavođenju, pomisli — pravi užitak!
Barem se nešto napokon dogodilo. Međutim, gospodar
izgleda izgubljeno. Zena ga zna utješiti.
»Nitko neće znati«, obeća mu. »Nitko neće znati. Hajde,
dopustite mi da vas smjestim u krevet i spavat ću uz vas.
Dajte mi ruku.«
Sljedeće jutro kada su robovi došli oprati Zenu i očistiti
sobu, donijeli su novi džilbab načinjen od bijele koprenaste
tkanine tako fine da bi mogla proći kao paučina. Krojen je
tako da pogledu otkriva njezin zamamni tamni dekolte, a
obrubljen je zlatnom i srebrnom vrpcom. S njime je stigla i
kutija koja je sadržala tri debele zlatne narukvice te lančić
za gležanj s malenim zvoncima. Dva prozirna crvena šala za
ples postavljena su kraj jastuka da ih lako može uzeti.
Potom uđe nijema sidi, uredi Zeninu kosu i na kovrče joj
naniže zveckav niz lijepih kuglica od jantara. Zatim joj
raskošne pramenove namiriše narančinim cvijetom. Nakon
toga, donijeli su joj topli tanjur pečene piletine i slatki
mliječni puding s kriškama ušećerena limuna prelivenog
sirupom od ražinih latica.
Gledaju me, pomisli Zena, krećući se oprezno, jer sada sa
svakom kretnjom zvecka poput zvona. Znaju da sam plesala zanjega. Znaju da prošlu noć nisam spavala vani.
Sedamnaesto poglavlje
Od onog jutra kad se Zena bacila na prvi obrok nakon više
mjeseci, obilniji nego što je mogla pojesti, proći će više od
dvadeset godina do rođenja Sigmunda Freuda u
austrijskome gradu Priboru. Zapravo, ni Freudova majka još
nije bila u primisli svojega plavookog oca, a što se tiče
Carla Junga, njegov genij neće vidjeti svjetlo dana još
dobrih šezdeset godina. Stoga se sa svakom sigurnošću
može reći da nitko — niti jedna jedina duša — na cijelom
svijetu nije imao pojma zašto je Kasimu i Ibn Mohammedu,
najslavnijim trgovcima robljem na cijelom Arapskom
poluotoku, bilo toliko mrsko vratiti se u Muscat. Ovo bi,
naposljetku, trebao biti razlog zašto se izlažu oskudici
tijekom dugih putovanja — zarađivanje novca dovoljnog za
raskošan dom, beskrajne gozbe s prijateljima, mnoštvo
robinja, harem poslušnih žena, prepun djece i svih ma-
terijalnih dobara koja čovjek može poželjeti. Zahvaljujući
njihovu predanom barbarstvu u otimanju tisuća i tisuća duša
tijekom svih ovih godina, Kasim i Ibn Mohammed su među
najbogatijim ljudima u Omanu, a redoviti danak koji plaćaju
sultanu za povlasticu da budu njegovi podanici mogao bi
cijelu jednu godinu obilno hraniti stanovništvo cijele zemlje
kuskusom i pečenom kozletinom.
Mickey šalje poruku po Rašidu, neka dva sata prije
svog dolaska. Želi se najaviti. Kada je stigao pred Ibn
Mohammedovu zgradu, dječak je čekao vani, u sjeni koju je
bacala obična blijeda platnena tenda postavljena duž cijele
kuće. Rašid, koji po svojoj građi nije u stanju poduzeti
nikakav napor osim ako to nije apsolutno nužno, čuči kraj
vrata i ustaje tek kad Mickey stane tik pred njega.
»Predao si moju poruku?«
»Jesam.«
»Je li što rekao?«
Rašid odmahne glavom.
Mickey se boji da su ta dvojica tek nedavno stigla te da
će imati previše posla da bi mu pomogli, no ako itko može
saznati što se događa u pustinji, onkraj vadija i preko džebela,onda su to Ibn Mohammed i Kasim. Obojicu prati opravdani
glas čvrstih ljudi, neumoljivih kao i sama divlja pustinja, a
rado se hvale i velikom mrežom veza, uhoda i doušnika koji
će im uvelike olakšati potragu za Jessopom i Jonesom te
pregovore o njihovu oslobađanju. Beduini koje se Mickey
nada uposliti u tu svrhu, prije će pristati ukoliko iza toga
stanu Ibn Mohammed i Kasim. Mickey kao pravi mešetar
uvijek traži što više pomoći za bilo koji posao koji poduzima,
a kada je situacija tako delikatna kao ova, to je zasigurno
pametan potez. Neće biti lako naći Jessopa i Jonesa, a za
njihovo oslobađanje bit će potrebna istinska vještina.
Stajao je pred teškim okovanim vratima te izravnavši
nabore svoje halje, rekao Rašidu da se dotjera te upravo u
trenutku kada se spremao pokucati na vrata, Kasim
neočekivano hitro dokasa prema kući, sam na bogato
urešenom crnom pastuhu, iza kojega se sa sedla vijore duge
crvene vrpce što izgleda osobito dojmljivo u suprotnosti s
njegovim sjajnim, crnim sapima. U crnoj halji i dugoj, tamnoj
kafiji, Kasim je prava slika i prilika tame zajedno s
majmunčićem na ramenu poput duha pratitelja. Stigavši pred
vrata, povuče uzde, podigne oblak bijele prašine kada se
konjska kopita zaustave na suhome tlu. Kasim spretno sjaši
kraj Mickeya, a majmunčić se i dalje drži za njega. Njegova
raskošna halja zalepršala je iza njega te se stoga cijeli
prizor doimao poput baleta i on se s poštovanjem naklonio
spustivši pogled svojih čokoladnih očiju.
»Selam alejkum!«
»Alejkum selam!«Budući da se njih dvojica odavno poznaju, tri se puta
ovlaš poljube u obraz.
»Poslali su po mene kada su primili tvoju poruku«,
objasni Kasim pokazujući svoje bijele zube.
»Bio si kod kuće?« Mickey je pravo utjelovljenje
pristojnosti.
Kasim samo lagano odmahne glavom. »Otišao sam u
vadiju«, reče, svjestan da je logorovanje u dolini izvan grada
posve neobično kad posjeduje vlastiti raskošni kompleks, a
mogao je boraviti i kod bilo kojeg od brojnih dobrih
prijatelja unutar gradskih zidina.
Kasim ne zna zašto Muscat nazivaju Arapskim
draguljem. On uživa na otvorenome i u uzbudljivosti lova,
pa mu se svaki put kad se vrati grad doima kao tamnica.
Ponaša se jednako koliko može prema robovima, slugama i
svojim ženama dok je sputan unutar visokih bijelih zidina
grada Muscata, no čim pozdravi rođake i provjeri svoje
zalihe zlata, počne čeznuti za slobodom. Za njega je ovo
mjesto vruće, prljavo i zamorno, gostoljubivost koja se od
njega očekuje čini mu se pravom mukom i ne razumije zašto
ljudi više vole boraviti u gradu nego se upuštati u
pustolovine na otvorenim morima ili u planinama — to
mišljenje s vremena na vrijeme izriče i u javnosti, što
šokira muskatsko društvo. Sasvim suprotno od njega, Ibn
Mohammed skriva svoj prezir prema prijestolnici i po
povratku čini sve što se od njega očekuje iako, da se
doktor Freud rodio nešto ranije i već započeo svoju
karijeru, možda bi primijetio da Ibn Mohammed okrutno
premlaćuje svoje robove dok boravi u svom kompleksu u
Muscatu, a pri pohodima hvatanja robova poznat je kao onaj
nježniji (to je, dakako, s obzirom na prirodu njihova zani-
manja relativan pojam i ne odgovara stvarnosti u onim
prilikama kad Ibn Mohammed izgubi živce).
U zadnje vrijeme Kasim i Ibn Mohammed ne idu osobno
u redovne pohode hvatanja običnih robova za rad — cilj
zadnje ekspedicije u Abesiniju bile su habši, zapravo su se
nadali da će u selima koje su opljačkali naći više neobičnih
ili rijetkih robova. Kao većina bogatih i uspješnih trgovaca
robljem, imali su nekoliko upravitelja, pravih divljaka, koji
su poduzimali redovite pohode u Afriku u ime svojih
gospodara te su dopremali pošiljke crnaca da bi ih poslije
brodovima razvozili po cijeloj regiji, a i šire — jer najviše
se trguje sidijima, iako vrijede samo nekoliko talira po glavi.
Uvođenje britanske blokade protiv trgovine robljem za Ibn
Mohammeda i Kasima samo je pitanje strategije, oni će
jednostavno naći načina da zaobiđu nova pravila kako bi i
dalje mogli zarađivati prodajući ljude koje otmu. Kada je
čuo da su Britanci zabranili trgovinu robljem te da će
njihovi brodovi blokirati sav promet, Ibn Mohammed samo
je hladno primijetio da vjetar puše u oba smjera. Prisvojio
si je autoritet onoga kojemu je Alah osobno dao pravo da
prodaje druge, ako već ne na jednom geografskom
području, onda barem na nekom drugom.
Zašavši u kasne tridesete, njih dvojica zajedno trguju
već određeni broj godina, otkada su krenuli na svoja prva
putovanja iz čistoga hira, ravno iz školskih klupa, ne znajući
još što zapravo žele u životu. Tek kada im se, sasvim
slučajno, pružila prilika da opljačkaju jedno naselje, sve im
se posložilo. Sada su specijalisti — sladokusci i kolekcionari
— jednako kao i poslovni ljudi. Kasim je već počeo planirati
svoj sljedeći pohod u afričko Srce tame — čuo je priče o
eunusima Zigua u unutrašnjosti Somalije — te se samo nada
da će uspjeti nagovoriti Ibn Mohammeda da uskoro napusti
tu lakrdiju muskatskog života. Eunusi su, kao i djevice,
Sveti Gral trgovine robljem na Bliskom istoku — pogotovo
krasan crni eunuh — za takvim stvorenjem postoji potražnja
od Turske pa sve do Indije i svaki će od njih sigurno postići
cijenu od tristo i pedeset srebrnih talira, nekad i više. Ziguasu poznati po svojim dugim udovima i dobrim zubima. Kasim
jedva čeka krenuti. Upravo to jutro, dok se kupao u plitkom
pojilu u vadiju, ugrizao ga je obad. Malene čeljusti toga kukca
nalik na bodeže ostavile su trag krvi na njegovom bedru.
Prstima je zgnječio to biće i osjetio neobično zadovoljstvo
jer je on čovjek kojemu bol ni najmanje ne smeta. Sada je
opet suh i odjeven, ali osjeća kako ga koža peče te odlučuje
da će, ne uspije li rano otići, logorovati u vadiju koliko god
dugo može, a da ne pobudi bijes svojih žena koje se iz
nekog razloga žele brinuti za njega. Osjeća nelagodu, netko
bi možda rekao i krivnju, jer im je to odbio dopustiti, no
zapravo se i ne pita zašto. U međuvremenu, Ibn Mohammed,
koji nema ispušni ventil vadija, bit će tako okrutan prema
slugama, robovima, ženama i djeci, da će svi ukućani
odahnuti kada ga Kasim napokon uvjeri da je proveo
dovoljno vremena u Muscatu te da opet može mirno
otputovati za afričku obalu. Kasimovo srce počinje lupati od
same pomisli na to. Ne može dočekati da ode.
Kasim potapša svojega konja po vratu i promotri
Mickeya. Ne može a da ne primijeti kako je sve više i više
njegovih vršnjaka sve deblje i samodopadnije svaki put kad
se vrati kući i to ga ispunjava užasom koji ne može
objasniti. Sada kad se vrate u Muscat, obično na pet ili šest
tjedana u godini, svaki se dan doima kao mjesec te on
izbjegava ovakve susrete koliko god može. Došao je samo
da bi ispričao Ibn Mohammedu o svojim planovima za
povratak u Afriku. Do sada su razgovarali o istraživačkom
putu na kojem bi zarobili neke Čerkeze na sjeveru, no
eunusi Zigua, sad kad malo bolje razmisli, mnogo su
zanimljiviji plijen, a hvatanje Čerkeza moglo bi samo
razbjesniti Turke s kojima je mnogo teže nego s
neobrazovanim plemenskim poglavicama u zaleđu Crnog
kontinenta.
»Hvala ti što si se tako brzo vratio u grad!« nakloni se
Mickey, ne znajući koliko je naporno za Kasima poduzeti to
kratko putovanje s vadija. »Trebam tvoju pomoć.«
»Za bijelce? Nevjernike?« Kasim zna sve o Mickeyevim
interesima i nije jedan od onih koji će okolišati. Glas mu je
pun prezira.
»Dvojica su otišla na misiju u pustinju prije nekoliko
tjedana i još se nisu vratila. Kruže glasine da su ih beduini
zarobili.«
Kasim slegne ramenima. Mickeyeva kosa, primijetio je,
više je sijeda nego zadnji put kad su se vidjeli, a tome sada
ima već više od tri godine. Na sljepoočicama ovoga trgovca
suknom sada ima pramenova koji su gotovo potpuno bijeli.
»Dobro izgledaš, prijatelju!« slaže neusiljeno, jer mu
ništa drugo ne pada na pamet — svakako ništa o razlogu
Mickeyevih briga. Bijelci Kasimu ne znače ništa — žene se
može prodati, ali njihovi muškarci loši su robovi, a uostalom
njihovo otimanje podiže galamu. Europljani zahtijevaju da im
vratite vojnike i mornare ako ih pošteno otmete u bitki.
Osim toga, ako su ovu dvojicu Nazarena oteli beduini, to
znači da su se zasigurno teško ogriješili o emira. Beduini
znaju biti koristoljubivi, no nešto se moralo dogoditi, ne bi
zarobili dvojicu bijelaca bez dobra razloga.
»Što su bljedoliki napravili?« upita.
»Sam Alah zna!«
Ne gledajući, Kasim lupi po vratima kuće kako bi
dozvao sluge. »Dođi«, reče.
Sada je ovdje i, uostalom, nema ni na što pametnije
potrošiti vrijeme. Osim toga, Mickey mu je tijekom godina
bio dobar klijent i prati ga veoma dobar glas. Bratske su
spone snažne na cijelom Arapskom poluotoku i utjecajni
ljudi redovito pomažu jedni drugima što je samo po sebi
razumljivo. Mogao bi barem, razmišlja on, čuti cijelu priču
prije nego što dobije Ibn Mohammeda nasamo i opčini ga
idejom ne samo o jednom eunuhu Zigua, nego možda i
cijelom čoporu s djecom — da, vrlo malom djecom Zigua,koju mogu obući u perje — da bi služili kao ukras eunusima
kada ih budu predstavljali na prodaju svojim privatnim,
najbogatijim klijentima.
»Uđimo! Zajedno ćemo piti i pušiti lulu. Otvorio mi se
tek. Vidjet ćemo što valja poduzeti za tvoje prijatelje
adžamije!«
»Hvala, Kasime!« Mickey se ceremonijalno nakloni.
Njih dvojica ulaze u hladovito dvorište, Kasim vodi
svojega velikog crnog pastuha za uzde dok crvene rese
tromo poskakuju po njegovoj sjajnoj, crnoj koži, a Ibn
Mohammedovi robovi hitaju iskazati dobrodošlicu važnim
gostima svojega gospodara.
Osamnaesto poglavlje
Farida nikada nije razgovarala sa svojim mužem o tome
kako se ponašaju dobre arapske žene, no budući da nije
Arapkinja, znala je da će joj Mickey sve oprostiti. Prije
nekog vremena, nakon tri duge, iako uglavnom ugodne,
godine braka i u poodmakloj dobi od dvadeset i tri godine,
otkrila je da joj svijet ipak malo nedostaje. Njegova sloboda.
Jedanput kada je gledala ulicu izdaleka, iz svojih namirisanih
odaja, pomislila je: Dođavola!Nije joj palo na pamet da bi mogla zamoliti da je puste
van. Čak i da je dobila dopuštenje, morala bi otići u grad u
pokrivenoj nosiljki i najvjerojatnije bi morala izmisliti neku
vražju svrhu zašto bi nogom (ili pak pozlaćenim drvenim
okvirom) prešla preko praga. Faridi se sviđao njezin život u
Muscatu, no ipak, u grofoviji Cork mlada je djevojka
naviknula šetati gradom i gledati sve što se može vidjeti.
Počela je prekapati po svojim stvarima ne bi li našla crnu
burku koja će sve sakriti — posebice njezin status. Obična
crna je za siromašne žene ili vrlo, vrlo stare, a ona je željela
biti neprimijećena.
»Kao vražja udovica!« nasmiješila se dok se maskirala.
Srce joj je počelo lupati dok je stavljala tamni veo preko
svoje svijetle kose i mazala si ruke i stopala s nekoliko kapi
orahova ulja. Pomislila je kako je to kao da se poništava.
Brisala je svoju jedinstvenu ljepotu bijele kože i nestajala.
Kad poznajete ritam kućanstva, lako je iskrasti se
stražnjim stubama kao djeva koja se sastaje s tajnim
ljubavnikom ili žena izdvojena iz svijeta na tri duge godine
te sada izlazi na danje svjetlo. Bilo je to kratko. Imala je
možda sat vremena prije nego što bi je itko došao poslužiti,
donijeti joj vodu s metvicom ili mirisno ulje u spavaće odaje
gdje je obično čitala veći dio dana. I tako, taj prvi put, dok
joj je srce tuklo kao da će pobijediti u konjskoj utrci u
Darbyju, a bila je samo znatiželjno djevojče, Farida se išulja
u suk.U životu postoji vrlo malo toga što trajno ostaje
uzbudljivo, čak i najprofanija zadovoljstva izblijede kada se
ponavljaju, no Farida otkriva da joj do dana današnjega srce
i dalje ludo tuče kada potajno napušta dom Mickeya Al
Mudara. Nakon sedamnaest godina opreznog špijuniranja,
nitko ništa ne sumnja. Uvijek se vrati, mirna, kao da se ništa
nije dogodilo prije negoli se itko uspije zapitati kamo je
nestala gospodarova najdraža žena. Farida se oprezno
prepušta tom grešnom zadovoljstvu možda tri ili četiri puta
godišnje — no uživa u svakom izletu, upija ulične prizore
kao žena pomahnitala od žeđi.
Luta kuda god je noge odvedu, pokraj ispusta s
magarcima, prašnjavima od puta do tržnice, ili dvojice
muškaraca koji se cjenkaju oko bilo čega, od para kokoši do
ukrašenoga paravana od cedrovine s mjedenim obrubom
bogatim intarzijama. Oko stolova gdje se prodaju bakar i
diorit uvijek se čuje uzbudljiv žamor. Zvuk života izvan
nijemih soba Mickeyeve palače njoj je poput brbljave
glazbe, a mirisi je toliko uzbuđuju da poželi plesati, gotovo
lebdjeti, poput crne prikaze željne još više užitaka. Žena u
burki ne privlači pogled na gradskim ulicama i ona shvaća:
ukoliko vam nitko ne vidi oči, možete slobodno gledati kamo
god poželite, a u Muscatu uvijek ima dovoljno toga što bi
moglo privući Faridinu pozornost.
Trgovačka četvrt jedna je od najvećih na cijelom
Arapskom poluotoku, od nje je veća jedino ona u Suru.
Granice Matraha protežu se dobrih kilometar i pol, a ono što
ne uspijete naći u labirintu njegovih ulica i uličica nije
vrijedno imati. Žarište je to trgovine od istočne obale Afrike
do zapadne obale Indije, te na sjeveru sve do Turske, ovdje
možete kupiti sve od nubijskoga roba do vrećice dijamanata,
od bale svile do stada bijelih koza, a cijelo to mjesto vrvi
ljudima svih vjera i boja.
Farida sve to upija — egzotične halje i bosu djecu,
prljavu u svom siromaštvu, nekada na putu na nastavu u
džamiju, noseći devinu lopaticu u ruci, jer to koriste
umjesto pločice za pisanje na ovom čudnom mjestu. Ćudi se
neobičnim gmazovima u kavezima, a na cimet miriše gotovo
sve što se peče i zatim prelijeva medom. S vremenom je
naučila prepoznavati pojedine stolove i trgovine — poznati
pisar koji sjedi, uvijek miran, na njegovo pero i tintu sjenu
baca odrpana tenda kestenjaste boje dok čeka da mu iz
gomile priđe sljedeći klijent — možda važan posao
ispisivanja amuleta koji će štititi ljubljenoga sina. Nekoliko
koraka niz ulicu nalazi se stol na kojem se prodaju
ukrašene srebrne korice, a jedan momak prodaje izvatke iz
Kurana koji se u njih umeću. Zatim je tu i prastari Indijac s
turbanom za svojim stolom punim šarenih pamučnih džuba idišdaš tunika, vodi nešto što uvijek izgleda kao vesela
čajanka s cijelim nizom muškaraca koji se cjenkaju oko ka-
kvoće tkanine i kroja rukava dok srču aromatični čaj od
metvice i isprobavaju hauza turbane. Tu su i zavezane koze
sa zvonima da ne pobjegnu, a da ne dignu buku, a zatim, oh,
tu su još i prekrasni arapski konji! Prvi put kad je Farida
vidjela arapa obuzela ju je želja da ga dotakne. Bio je to
prekrasan riđi šarac, a beduin ga je odvodio iz Matraha,
dalje od suka. Djevojka iz Rowgarannea nije se mogla
nagledati ovog prizora. Farida se razumije u konje. Njezin
je otac bio konjušar jednom vojvodi i uvijek je tvrdio da su
arapi najljepša pasmina. Ipak, u usporedbi s tim pustinjskim
hatom, najbolji pastuh njegova gospodstva, ponos štale
njezina oca, izgledao je kao konj za vuču iz Yorkshirea.
Ispružila je ruku da ga dotakne.
»Prekrasno!« promrmljala je i poželjela da ga njezin
otac može vidjeti.
Jednom je slijedila Rašida i uhvatila ga kako kupuje
slatkiše od badema. Slijedila ga je do malene kuće koja
Mickeyu služi kao ured.
Aha, znači tu je, pomislila je.
Kada ga je jednom našla, Farida se uvijek iznova
vraćala. Ugodno je prolaziti pokraj njega i zločesto misliti:
Moj je Mickey unutra, a ja sam, evo, vani i idem gledati prekrasne konjekoji se danas prodaju u suku.
Farida uživa u takvim stvarima. Kreče se poput
mračnoga duha duž uskih ulica, promatra Muscat, diže
pogled do prozora gornjega kata kuća gdje, skrivenu iza
pamučnih tendi ili drvenih kapaka, ponekad načas opazi
primamljivu siluetu žene nalik sebi. Žene bogatoga čovjeka
kojoj je, za razliku od Faride, dovoljno biti odvojena od
svijeta, okićena ogrlicama s dukatima, zveckajući kamo god
da pođe, te trudna pola svojega života.
Tri ili četiri puta vidjela je britanske časnike, rumenih
lica u Muscatovoj bezbožnoj klimi, kako se znoje u suku,traže suvenire, dok im sjene padaju na pjeskovito tlo.
Danas, baš danas, vidi jednoga — prvoga u više od godinu
dana. Visok je čovjek, u besprijekornoj uniformi s
poručničkim oznakama i gumbima. Njegova blijeda koža
upravo šokira.
Iz Londona je i nije kicoš, pomisli, čuvši njegov naglasak dok
je prolazila pokraj njega, izvaljenog na jastucima stola sa
sagovima. No ima dobroćudne oči. Plave poput mora i neba,pomisli. I on sve upija.
Koja to budala ne bi? Muscat je poput droge koja
mijenja stanje svijesti. Šetnja njegovim ulicama je poput
prvog opijanja u životu. Ovaj se momak doima ugodno
inteligentnim, a izgleda i kao da uživa u živahnoj prirodi
trgovca koji mu nudi svoju robu. Bijelac odiše tihom
odlučnošću iako je i dalje opušten. Uživa. Moglo bi mu se
vjerovati, da, vrijedan je povjerenja. Farida se zamisli na
trenutak. Pita se što bi se dogodilo kad bi se jednostavno
sagnula prema njemu i rekla koju riječ. Ne bi trebalo mnogo.
»Zovem se Fanny O’Donnell. Doživjela sam brodolom,
oteli su me i prodali prije mnogo godina. Prenesite poruku
mojoj braći i sestrama. Znat će ih na imanju njegova
gospodstva. Ovdje živim poput princeze, zato me ne
sažalijevajte ni trenutka, poručniče.«
Sigurno bi rekao: »Gospođo, morate mi dopustiti da vam
pomognem!« Ona bi se smijuljila. Njegov bi glas bio tako
engleski. Ipak, Farida ne prekine šutnju, zadrži se kraj stola
na kojem se prodaju jeftini komadi tkanine i promatra. Sada
joj se čini kao da je neobično stvorenje iako je njezina roda,
i naravno, dobro zna da mu ništa neće reći jer bi to sigurno
izazvalo skandal, ako ne i (ne daj Bože) politički incident.
Bože dragi, pa ona ne želi da je odvedu natrag! Ne, puno je
bolje da svi misle kako je mrtva, žalosno razmišlja. Istini za
volju, nedostaju joj samo njezine sestre. Najmlađa među
njima: Annmarie. Bog zna gdje je sada — mala vragolanka.
Farida se okrene, pretvarajući se da gleda neku tkaninu
na stolu dok se Wellsted priprema otići. Prodavač pali
grumen tamjana i dade ga časniku da namiriše svoju odjeću
prije nego što se vrati na sunce. Nije primijetio damu u
burki koja ga je promatrala iz hlada dok je odlazio.
Vraćajući se prema palači, oprezno se šuljajući do
Mickeyeva raskošnog zlatnog kaveza, Farida diše osobito
duboko. Prepušta se uživanju u neravnoj kaldrmi i prašnjavu
rubniku — nizu nesavršenosti koje čine svijet autentičnim
dok korača u kojem god smjeru poželi. Naposljetku prolazi
pokraj starog slijepca, toliko siromašnog da je polugol, koji
sjedi nekoliko ulaza od džamije i prosi milostinju od svojih
bližnjih. Uvijek mu donese nešto — komad kolača, grumen
tamjana ili svileni šal. Farida nema novca, nije imala nikakva
novca već godinama. Ipak, djene mu dar u ruke i on je
blagoslovi dok se ona ubrzano udaljava prema svojim
otmjenim i sjenovitim odajama. Samo se na taj način može
othrvati opasnosti da joj život ne postane previše lagodan,
previše lagan. Razmišljat će večeras o tome — o svemu
tome. Razmišljat će o tome danima.
Muscat je najbolji grad na svijetu, nasmiješi se u sebi, ujedna-čene stube kojima se uspinje, znak su da je stigla kući.Nikada više neću biti gladna niti će mi biti hladno.
Devetnaesto poglavlje
Zena je veći dio dana provodila uz prozor dok bi robovi
dolazili i odlazili. Vani isti ti ljudi idu za svojim poslom i ona
je svoj dnevni ritam počela određivati prema njihovim
poznatim kretanjima. Nikad nije vidjela svojega gospodara
na ulici, no najvjerojatnije putuje u palankinu. Da, može ga
zamisliti kako leži iza prozirnih zavjesa, kako ga nose na
sastanke i razne domjenke — tajanstvene poslove koje
muškarac obavlja tijekom dana.
Brzo je shvatila da kuća samo jednu ulicu dalje pripada
jednome od trgovaca robljem. Čudno je iz daljine gledati
ljude koji su je oteli kako dolaze i odlaze. Iako zna da je
štite izrezbareni kapci ili zastori, ovisno o tome iza čega se
odluči sakriti, isprva se osjeća kao da je svejedno mogu
vidjeti. Kasimu i Ibn Mohammedu pripisala je božanske oči
koje sve vide, a srce joj malo brže zakuca svaki put kad ih
ugleda. Više od straha osjeća nemoćni bijes. To su ljudi koji
su joj hladnokrvno ubili strica i kreću se Muscatom kao i svi
drugi, nekažnjeni za svoja zlodjela. Ropstvo je zakonito —
ali ubojstvo?
Boli je ta nepravda. Zena je počela čeznuti za slobodom.
Čak joj se i šetnja ulicama čini nemogućom slobodom.
Upravo je stoga osobito zanimaju žene koje prolaze ispod
njezina prozora.
Uglavnom nose burke, no Zena ipak svaku može
razlikovati ako se dobro zagleda. Pogled na gležanj ili
zapešće može i te kako mnogo toga otkriti. Držanje je
također važno — neke hodaju uspravno, dok se druge,
skrivene od svijeta, kreću pogrbljeno.
Većina ih ima cipele — zapravo sandale — a one su mnogo
posebnije od dugih, crnih halja koje većinom pokrivaju
osobu koja ih nosi.
Ove žene same biraju obuću, pomisli Zena.
Uživa primjećujući da je ova bosa te stoga vrlo
siromašna, a da ona druga ima fino izrađene kožne cipele s
malenom petom ili da nosi elegantan srebrni lančić oko
gležnja. Jednom joj se učinilo da je načas vidjela bijelu kožu
kad je jedna žena projurila hodom koji bi se mogao
usporediti samo s glazbom. To je sigurno, pomisli Zena,
optička varka jer koža te žene izgledala je kao da svijetli,
toliko je bila blijeda.
Jednoga ju je dana posluživala stara sidi. Tu su robinju
poslali da joj uredi nokte. Nagnula se nad Zenine ruke kao
vračara, izglađivala rubove plovučcem i nanosila tamno,
debelo ulje kako bi zanoktice omekšale. Bile su same u
sobi. Zena je i dalje gledala na ulicu preko staričine glave.
Sidi sasvim neočekivano progovori.
»Želite li izaći, gospo?« upita je hrapavim glasom. Glas
joj je grub poput plovučca, kao da je sasvim osušena.
Zena se nasmije. Ta joj je opaska pružila uzbudljivu
razonodu. »Bilo bi lijepo izaći!« prizna. »Izlazite li vi kada iz
kuće?«
Zena podigne glavu. Oči su joj boje maslaca, šarenice
kao lješnjaci. »Nisam bila vani četrdeset godina«, priznaje.
»Doveli su me ovamo kad sam bila tvojih godina.«
Zena oklijeva, pokušava sročiti pitanje što je obzirnije
mogla. »I vi ste pripadali gospodaru, kao ja?«
Starica se nasmije. »Ne, ne! Ja sam sidi. A gospodar
više voli svoje vlastite žene. Odnosno, otac vašega
gospodara. Uvijek sam bila kućna robinja. Mislim da su se
isprva bojali da bih mogla pobjeći, pa mi nisu dopuštali da
idem na tržnicu. A zatim, nakon nekog vremena,
jednostavno više nisam željela otići.«
Zena se nagne prema njoj i prestane gledati na ulicu.
Drago joj je da se njezin položaj u kući lako razlikuje od
staričinoga. Ona ne želi dočekati kraj života sagnuta nad
rukom neke djevojke, ukrašavati joj prste za užitak njezina
gospodara.
»Četrdeset godina!« čudi se Zena dok razmišlja o tome.
»Jeste li ikada poželjeli pobjeći?«
Žena odmahne glavom. »Ne, ne. Zbog bijega ti odsijeku
glavu, a sigurno će te uhvatiti. Kamo možeš otići? Moj je
brat pobjegao.« Staričin glas zapne. »Zajedno su nas oteli.
Uhvatili su ga. Odsjekli su mu noge u koljenu i ostavili ga
na tržnici da iskrvari do smrti. Pred svima. Ako se oglušiš
na zapovijedi, gospodari nemaju milosti. Rekli su mi da mu
je dugo trebalo da umre.«
Zena osjeti mučninu. Upravo je o tome razmišljala i
došla do istog zaključka. Nema kamo pobjeći, a toliko je
drukčija od ostalih da bi je zasigurno našli i vratili.
Očekivala je da je kazna za neposluh teška, no nije znala da
je to smrt. Položi glavu starici na rame iz samilosti.
»Žao mi je«, reče joj.
U ženinim se očima čitalo iznenađenje što ova lijepa
habši suosjeća s njom. Svih ovih godina otkako je ovdje nitko
nikada nije suosjećao s njom.
Zena poslije sjedi ispod prozorske daske i viri preko ruba.
Na ulici je sada manja gužva jer je sunce visoko. Čini joj se
nevjerojatnim što možda više nikada neće napustiti ovu
kuću — što će joj ovo mjesto sa svom svojom raskoši
postati cijeli svijet. Ne čini joj se da je to moguće. Mašta o
tome kako bi bilo otići, makar na samo nekoliko minuta,
kada sto metara niz cestu jedan muškarac skrene iza ugla.
Zena ustane. On se odmah izdvaja jer je najneobičnije
stvorenje koje je ova djevojka ikada vidjela. Njegova je
koža potpuno bijela, a oči, ona se zagleda u čudu, oči su mu
plave, nosi pripijeni kaput i hlače sa zlatnim gumbima i
izvezenim gajtanom. Potpuno različito od džube, koja
uglavnom skriva oblik tijela onoga koji je nosi, ova uniforma
ističe muškarčeve jake udove i snažno poprsje. Korača
odrješito što je veoma dojmljivo, a zatim zastaje kod stola
na uglu i stane pregledavati izložene slastice. Zanima ga
hrana, pomisli Zena, jer pažljivo odabire što će kupiti.
Prodavač mu upakira slastice i nakloni mu se, ne prestajući
se smješkati.
Zena osjeti da joj srce ubrzano tuče. Bez razmišljanja,
zgrabi maleno zrcalo mjedena okvira sa stola kraj kreveta i
poput školarke skrene sunčevu zraku preko ulice, ciljajući u
njegovo lice. Isprva promaši metu, no uspije učiniti da mu
gumbi na kaputu zasvijetle. Zatim polako zakrene zraku
uvis. Kada se on okrenuo prema svjetlu, Zena uspijeva
uočiti nijansu njegovih očiju — zar zbilja mogu biti tako
plave? Nikada nije vidjela nešto slično. Zaškilji kako bi
vidjela njegovo lice. On se nasmije. Ona se nasmiješi. Zna
on da je to samo šala. Njegove oči traže izvor svjetlosti, no
nije ljut, samo znatiželjan i veseo. Zena sve to upija dok se
odjednom, u panici, ne skloni pod prozor, i smijuljeći se
privine zrcalo na svoje grudi. Čeka nekoliko sekundi, broji
do deset, a onda ponovno oprezno pogleda preko prozorske
daske, u nadi da će on još biti ondje.
Časnik se okrenuo i kratko se cjenka s prodavačem za
trgovačkim stolom. Zatim plaća. Pekar se nakloni i zahvali
mu, a Zena pomisli da je bijelac sigurno previše platio svoje
slastice. To zaključuje po samodopadnom izrazu
prodavačeva lica. Zatim, dok se neznanac okreće u smjeru
dokova, gradom se prolomi zvuk poziva na molitvu od
minareta do minareta. Izgleda moćno dok hoda, pomisli ona.
To je prava riječ! Zena podigne zrcalo i prati njegovu
mišićavu pojavu niz brijeg svijetlećim tragom iza njegovih
peta. To joj je bila zamjena za izlazak, zasad će se morati
zadovoljiti time.
Ne smijem biti djetinjasta i nezahvalna, pomisli. Gospodareva
je kuća, naposljetku, udobna, dobro postupaju prema njoj i
sigurna je. Prođu je trnci pri pomisli na jadnoga sidijina brata.
Situacija bi, jasno joj je, mogla biti mnogo, mnogo gora.
Dvadeseto poglavlje
Nakon što je brod Palinurus tri dana bio usidren u Muscatu,
njegov srednji dio zaudarao je kao pivovara i Ormsby, kako
nije imao drugog posla, počeo se iz dana u dan opijati do
besvijesti, kartati s kolegama te bi se svaku večer mrtav
pijan srušio u svoju malenu mrežu za spavanje. Ostali kadeti
su bezvoljno pokušavali izmjeriti luke Al Jalali i Al Mirani i
nacrtati karte zidom opasanoga grada te njegovih triju
velebnih vrata. To je bilo samo za vježbu jer je Muscat, za
razliku od unutrašnjosti Omana, otvoren prema
Europljanima, ili barem onoliko otvoren koliko to jedan
arapski grad može biti, a svi istaknuti položaji njegova
obrambenog sustava i arhitekture već su u rukama
mornaričkog zapovjedništva. Ipak, Haines nadgleda napore
svojih dječaka i predlaže poboljšanja, jer jednoga dana, tko
zna, možda će se od njih tražiti da naprave karte nekog
mjesta na koje bijelac nikada nije kročio. Priprema za takvu
mogućnost je sve — Englez uvijek mora biti spreman.
U međuvremenu posada je u potpunosti zaposlena:
tesari su izgladili neravnine i zabili sve daske na svoje
mjesto, a sada nekvalificirani radnici premazuju novo drvo.
Paluba je tako dobro oprana da bi se s nje moglo jesti. Ono
najvažnije, neotesani Jardine, kapetanov poslužitelj, kupio je
dovoljno začina (tobože za kapetanov stol) pa ako se ikad
ponovno dogodi da mora jesti ovčetinu tri mjeseca za
redom, može u najmanju ruku marinirati tu prokletinju i
napraviti curry. Ima vrlo širok izbor recepata prikladnih za tu
mogućnost, što mu ih je dao mali bibi slatkoga lica i tamne
kože, s kojim ima dogovor u Bombaju u luci na otoku Colaba
— jedino mu je žao što nije imao svoju kutiju začina kad su
ih snašli problemi sa zalihama kod Meke. Neće dopustiti da
se to više ponovi.
U tri popodne Hainesovi su dokumenti sređeni te se on
pojavio na palubu stisnutih usana i obavio inspekciju opute i
popravaka. Kako je osobito loše raspoložen, prigovara zbog
sitnica i naređuje da se ponovi nekoliko savršeno pristojno
obavljenih poslova, jer ovo popodne pojavila se neprilika —
poziv iz palače koji je dostavio glasnik odjeven u plavo,
noseći kraljevski pečat. Sultan želi te večeri imati
zadovoljstvo njegova društva, kao i društva njegovih viših
časnika. Da može birati, Haines bi poveo kadeta, no,
dakako, ako ikoga povede, to će morati biti Wellsted, a ne
želi otići u palaču sam. U najdubljem kutku svojega srca,
kapetan zna da se ponaša pakosno, no kad jednom krene
nekim kursom, nevjerojatno mu je teško skrenuti s njega te
u njemu jednakim žarom kao i prije gori srdžba zbog
Wellstedova ponašanja oko rukopisa.
»Ovo uže«, prokomentira kapetan, udarivši nogom
pomno pospremljen navoj na palubi, »je sramotno! Složite
ga ponovno!«
Mornari na vrućini prionu na posao, a Haines stoji i
promatra ih. Ne osjeća se nimalo bolje. Dok Wellsted
korača duž dokova prema Palinurusu, kapetan ga lako opaža
iz daljine. Kada se elegantnim hodom popeo po ulaznom
mostiću, Haines ga dočeka na vrhu.
»Bili ste na obali, Wellsted?«
»Da, gospodine.«
»Možda ću vas trebati večeras, poručniče. Viši časnici
ovoga broda dužni su odazvati se sultanovu pozivu kada
sunce zađe. Svečana uniforma, dakako!«
»Da, gospodine!« Wellsted salutira.
»Kamo ste uopće išli, dovraga?«
»Išao sam u suk, gospodine«, reče Wellsted.
Sviđa mu se tržnica u Muscatu. Kozmopolitska je.
Sultan je liberalan — dođite svi ako imate što prodati — svi
su dobrodošli na ulicama Matraha. Wellsted ne zna da su ga
baš danas spazile i Farida i Zena. Veći dio popodneva pušio
je nargilu s trgovcem sagovima iz Carigrada. Taj je momak
zakupio raskošnu staru portugalsku kuću nedaleko od
dokova i ondje u velikom stilu nudi svoju robu. Raspravljali
su o praksi muslimanskih tkalaca sagova koji se uvijek
pobrinu da u njihovu radu jedan konac ne bude na svojem
mjestu, jer savršenstvo je rezervirano samo za Alaha i kada
tako ne bi činili, bilo bi to bogohulno. No što je važnije, taj
se čovjek svojim očima zaklinje da je vidio francuske
brodove nedaleko od somalijske obale prije manje od dva
mjeseca — mnogo južnije nego što bi to Britanci voljeli.
»Suk?« Hainesov je ton posprdan. »Malo smo bili u
kupovini, ha?«
»Ne, gospodine.«
»Ako kanite upotrijebiti svoj prostor na ovome brodu,
to ne dolazi u obzir.«
Časnici imaju pravo zatražiti prostor u potpalublju za
osobni profit. To je jedna od povlastica položaja u Indijskoj
mornarici — iako Wellsted nikada to nije iskoristio. Za oko
mu je zapela mnogo veća nagrada nego tek pokoja funta. On
želi ugled! Uostalom, trgovina je upravo ono od čega želi
pobjeći.
»Ne, gospodine. Ne to.«
»Nego?«
»Samo sam ga išao vidjeti, gospodine. Zanimljiv mi je.
Dok sam bio ondje, čuo sam da su Francuzi bili u blizini
prije dva mjeseca. Tri su broda otišla na zapad, a zatim
plovila južno duž afričke obale nedaleko od Mogadiša.
Mislio sam da će vas to zanimati.«
Haines pomisli kako to mora spomenuti u svojim
depešama. Naravno, upravitelji Istočnoindijske kompanije
provode mnogo vremena predviđajući što bi Francuzi mogli
učiniti. Haines ne bi želio reći zašto bi Francuzi mogli biti
nedaleko od somalijske obale — njihovi su teritoriji u Africi
uglavnom na sjeveru i zapadu, te čak i kad plovi za Sejšele
ili Reunion, francuska mornarica obično slijedi liniju svojih
protektorata te oplovljava Rt umjesto da plovi južno od
Egipta. Najvjerojatnije objašnjenje je da su ti gadovi hvatali
robove.
Kako bilo da bilo, proklet bio Haines ako će čestitati
Wellstedu što je došao do ovih podataka — ta on samo radi
svoj posao! Otpusti poručnika svisoka kao da je zabludjeli
kadet koji je nešto zgriješio.
»Ah, tako! No, odlazite onda! Dođite po mene kad
mujezini budu pozivali na večernju molitvu. Budite spremni!«
»Da, gospodine.«
U potpalublju, u svojoj skučenoj kabini Wellsted otvara
kovčeg i izvlači svečanu uniformu. Nije ju nosio još od
Bombaja, no čista je i samo je treba prozračiti ili barem
prozračiti onoliko koliko može. Kabina je užarena i ulazeći
izvana, primjećuje da odležano drvo još svježe miriše na
šumu kad se ugrije te širi muškatnu aromu borove smole.
Na stražnji dio vrata uz svoje svečane hlače izvjesi plavi
kaput sa zlatnim brokatom. Zatim odluči pozvati jednog od
dječaka da mu ulašti čizme. Ipak najprije uzme jednu od
slastica koje je kupio i uživa u slatkišu od badema
prelivenom medom. Arapi rade dobre kolače, pomisli.
Zatim, polizavši prste, obrije se u kanti sa hladnom
morskom vodom. Koža ga pecka od soli. Kada je završio s
britvom, pažljivo ju je pospremio i prošao četkom kroz
kosu. Bit će zanimljivo vidjeti unutrašnjost palače iako valja
priznati da se poručnik uvijek osjeća nelagodno u otmjenom
okruženju. U svom je elementu kad se nalazi u gostionicama
kraj dokova ili kad započinje razgovor s čovjekom koji mu
ima nešto prodati. Mnogo mu se više sviđa život u karavani,
logorovanje pod zvijezdama, nego kratka razdoblja koje je
proveo u rezidencijama ambasadora te na raspolaganju
aristokraciji, čak i ako je to njegov konačni cilj.
»Ulašti mi ih, molim te, Hughes«, proviri u hodnik i
uhvati brodskog malog u prolazu. »Večeras idem u palaču.«
Dječakove se oči zacakle dok uzima časnikovu obuću.
»Da, gospodine!« kaže i zastane na trenutak.
Kimnuvši glavom, Wellsted dopusti dječaku da govori.
»Hoće li biti plesačica, gospodine? U palači?«
»Plesačica?«
»Da. Vidio sam neke na bazaru. Crnkinje. Kako plešu,
gospodine. Gospodin Ormsby ih zove trbušnim plesačicama.
Polugole su bile, gospodine, da prostite.«
Dječak počne pjevušiti i podigne ruke da bi pokazao
kako se te robinje izvijaju, a zatim se počne hihotati.
»Sviđaju ti se ženske, ha?« zadirkuje ga Wellsted. »Pa,
vjerojatno bi večeras moglo biti plesačica. Ne bih znao. No
nadam se da će barem večera biti bolja nego što smo u
zadnje vrijeme naviknuli na brodu.«
Kako mu je bio zabranjen pristup kapetanovu stolu, a s
time i Jardineovu kulinarskom umijeću, Wellsteđ se hranio
jednako kao i posada — mnogo lošijom hranom nego što bi
to volio. Njegovo tijelo, uvijek gipko, postalo je poprilično
žilavo.
»Pa ipak, nekako održava duh i tijelo! Ulašti te čizme do
visokog sjaja, Hughes, molit ću lijepo!« kaže bezbrižno i
nestane, zatvorivši vrata za sobom.
U šest sati sunce je potonulo u more, njegov brončani
odsjaj plamti na obzoru, a Haines, na palubi sa staromodnim
kapetanskim perjem na svečanoj kapi, pričvršćenim zlatnom
kokardom, maršira niz mostić s Wellstedom iza sebe. Svaki
nosi mjedenu svjetiljku dok koračaju mračnim dokovima te
na svjetlu zablistaju izvezeni brokat na njihovim kaputima i
mjedeni gumbi, koji su toliko ulašteni da zamalo svijetle.
Olakšanje nakon dnevne vrućine može se opipati, iako je
Muscat noću i dalje topliji nego englesko podne u srpnju.
Miris upaljenih peći u kojima se peku kruh i meso širi se
večernjim zrakom, a duž cijelog obronka kroz rebrenice
svjetiljke na naftu ispuštaju svoj gusti, žućkasti sjaj. Noćno
se cvijeće otvorilo, a ulice, obično prepune životinja kao i
ljudi, puste su osim što pokoja osvijetljena silueta u
svijetloj, bijeloj džubi lebdi poput duha uz obalu, zaostali
pojedinci iz džamija vraćaju se kući nakon večernjih
molitava. Nestaju u pokrajnjim ulicama u pratnji jednoga ili
dvojice crnih robova koji se pred slobodnim ljudima miču s
puta. Časnici ulaze u dvorište palače, vrata se otvaraju pred
njima i dočekuje ih rob, jedan od mnogih koji su na
raspolaganju sultanovim posjetiteljima.
»Kapetan Haines, poručnik Wellsted!« najavi Haines,
kao da su njih dvojica mogli biti itko drugi — malo je
mornara u Muscatu u isto vrijeme, a Palinurus je trenutačno
jedini usidreni europski brod.
Muškarac ih pokretom ruke pozove da ga slijede.
U unutrašnjosti sobe su pune detalja i boja. Svaka je
površina bogato ukrašena blistavim pločicama ili
rezbarijama s geometrijskim uzorcima. Rob ih spretno vodi
kroz niz dvorišta osvijetljenih bakljama. Zrak miriše na
goruću naftu i luban s povremenim daškom tamjana, dok
sjene plešu po širokim, sjajnim listovima egzotičnog bilja i
po izrezbarenom svijetlom kamenu na zidovima palače. Čuje
se glazba, čarobni zvuk ouda i kalule — arapske lutnje i frule
— te zvonjava sadžat zvona. Egzotična melodija glatko je
gmizala niz hodnike poput zmije. Kada su došli na dvor, rob
im se sklonio s puta i oni su ušli, oba časnika nazvala su
selam usred buke koju su proizvodila zvona i žamor
razgovora.
U prostoriji nema žena, a nitko ih ne bi ni očekivao.
Umjesto toga, ovdje su skupine muskatskih lijepo odjevenih
trgovaca i službenika, imama, mula i nižeg plemstva,
poredanih u kaleidoskop raznobojnih svila, zlata i dragog
kamenja, što bi posramilo bilo koju svečanu večeru u
Mayfairu. Većina muškaraca sjedi na jastucima, puši i smije
se. Cijela prostorija izgleda poput profinjenije verzije sukate se Wellsted odmah opustio zahvaljujući tom poznatom
okruženju. S jedne je strane orkestar, a kraj njega tri mlada
plesača, svježe obrijana, a oči su im debelo obrubljene
crnim koholom. Za bjelačko oko, odjeća im je ženstvena.
Omotani su tamnim svilama, glatka koža sjaji im se pod
svjetlošću lampi, ukrašena tankim zlatnim trakama koje su
im omotane oko tijela. Ni sam Rafael ih ne bi mogao bolje
naslikati.
Na čelu sjedi vladar Muscata, Omana i Zanzibara, Said
Ibn Sultan, otac mnogo djece, muž mnogih žena, i ljubazno
se smješka dvojici stranaca. U punom sjaju crvene džube s
debelim, ljubičastim svilenim šalom i veličanstvenim
turbanom na glavi, udobno sjedi na golemom kožnom
jastuku obrubljenom zlatnom vrpcom. Sultan gladi svoju
podšišanu prosijedu brdu, oči su mu bistre i znatiželjne. Ibn
Sultana vječito intrigiraju ljudi bijele kože i europske
odjeće. Posebice ga veseli što primjećuje da mlađi od te
dvojice što stoje pred njim još nije nimalo pocrnio na svojim
putovanjima i što ima tako žive plave oči, te da stariji nosi
osobito zanimljivo perje i dovoljno veliku zlatnu kokardu.
Istoga trenutka više ga zainteresira mladi muškarac — oči
su mu kao u neke neobične životinje, a Ibn Sultana fascinira
sve što je strano i neobično. Njegovo zasićeno nepce traži
nove okuse, a bijelci ga uvijek malo zastraše, iako to nikada
ne bi priznao, a uostalom, taj ga osjećaj uzbuđuje. Kretnjom
ruke pozove Wellsteda da mu pristupi.
»Sjest ćeš kraj mene!« zapovijedi.
Haines se sav ukoči. On je viši časnik, no ne može
proturječiti sultanu i tražiti pravo prvenstva.
Wellsted se spustio na jastuke kraj Said Ibn Sultanovih
koljena. Pazi da nikomu ne pokaže svoje tabane jer bi to bio
vrhunac nepristojnosti. Čini mu se da ne postoji nikakav
položaj u kojem je moguće da vam dugo bude udobno, a da
ne pokažete tabane, pa poručniku uvijek utrnu noge nakon
arapske večere. Međutim, uvijek daje sve od sebe pa
prihvaća malenu šalicu začinjene kave koja se u trenu
pojavi pred njime.
»Šukran!« reče.
Haines, nešto dalje, zauzme mjesto kraj nekog emira.
Na Ibn Sultanovo razočaranje, kapetan skine šešir s perjem
i skloni ga izvan pogleda. Zatim povuče dugi dim iz nargile.»U Londonu se pije kava?« upita sultan.
»Da!« kimne Wellsted. »Iako ne ovako jaka i nikada
začinjena. Mi je često pijemo s kravljim mlijekom ili
vrhnjem. Sviđa mi se arapska kava, okus po cimetu,
kardamomu i klinčiću.«
»Vi pijete i pokvareno grožđe!« prokomentira sultan.
Wellsted se nasmije. »Katkada. Meni je kava draža. Od
nje vam glava ostaje bistra. Jeste li vi kada kušali
pokvareno grožđe?«
Sultan odmahne glavom. »Alah to zabranjuje!« kaže
jednostavno.
»Alah jafuta!« odgovori Wellsted odmah. Neka vas Alah
čuva!
Polako počinje pristizati hrana. Nudi se cijela ispečena
ovca, lubanja joj je smrskana kako bi se moglo doći do
mozga, oči su zacrnjene, uši hrskavo ispečene, natečeni
jezik je sočan, ružičast i mirisan — to je veoma cijenjeno
meso, kao što je Wellsted doznao na svojim kratkotrajnim
izletima u unutrašnjost. Običaj je, koliko primjećuje, ostaviti
ga za kraj. Tu su i pladnjevi piletine u maslacu nadjevene
marelicama i ribom te ukrašene krastavcima i narom.
Robovi koji ne smiju pogledati u oči one koje služe donose
sjajne gomile kuhanog kuskusa i riže te pladnjeve pune
datulja i grožđa. Istodobno, na niskim stolovima poredani
fini slatkiši od meda i badema, hrpe ušećerenog voća i
ružičastih kokosovih kuglica šalju svoj slatki miris prema
muškarcima zavaljenima na jastucima. Svega toga ima više
nego što bi čak i ovako veliko društvo moglo pojesti, a
osmijeh na Wellstedovu licu sasvim je iskren. Odmah se
svidio sultanu. Prema sultanovu iskustvu, ljudi koji od njega
nešto žele, u njegovoj su prisutnosti ili na oprezu ili posve
prijetvorni. Neobično je svjedočiti nečijem užitku, a da
razlog tog užitka bude jednostavno večera na dvoru gdje su
svi dobro uhranjeni, to je gotovo nečuveno.
»Gladan si?« upita časnika.
»Da, gospodine. Na brodu su naše zalihe oskudne, a u
luci smo imali mnogo posla.«
»Vaš narod obično jede noževima, kako čujem. Taj je
običaj za nas čudan — vaš je narod očito vrlo ratoboran,
poručniče, kad donosi oštrice za stol gdje se gosti s
prijateljima.«
Sultan otkine dio janjetine sa smrskane glave —
navodno najukusniji dio. Kretnjom ruke pozove Wellsteda
da učini isto.
»Tako je, gospodine. Mi to zovemo jedaćim priborom.
Arapski je običaj izravniji.«
Sultan primijeti da drugi Englez ne razgovara sa svojim
susjedima za stolom te da mu je teško jesti samo desnom
rukom. Meso je sklisko, a napraviti od kuskusa kuglicu koju
bi mogao lako pojesti u jednom zalogaju, vještina je koju
kapetan očito još nije svladao. Pod je već prekriven
njegovim neuspjelim pokušajima, a prenijeti i najmanju
količinu hrane od tanjura do usta kao da zahtijeva njegovu
punu usredotočenost te će, u nedostatku spretnosti,
iziskivati nekoliko pokušaja. Komad piletine padne i klizne
niz njegovu svečanu odoru i ostavi ružan masni trag.
Wellsted je, s druge strane, spretniji i posve opušten, a po
rangu je niži od njih dvojice.
»Samo su dva časnika na vašem brodu?« upita sultan.
»Ja i kapetan Haines«, kaže Wellsted. »Te trojica
kadeta — zapravo dječaka. Ostali su umrli od groznice.«
Sultan kimne glavom, a onda zadaje kobni udarac. Voli
promatrati kakvu prašinu može podići u razgovoru s
bijelcima o njihovim plemenskim borbama, a primijetio je,
ukoliko se pretvara neukim, nitko neće pomisliti da ga
vrijeđa. To mu je čista zabava — voli izazvati iskren
odgovor. Ovdje, kao i u svim palačama, istina je prava
rijetkost.
»Vi Britanci bojite se Francuza, zar ne?«
Wellsted nije ni najmanje smeten. »Mi smo pobijedili
Francuze, gospodine. Iako su jaki u Maroku i Egiptu. Mislim
da se oni nas više boje.«
»Imao sam Francuze za svojim stolom«, kaže sultan
neodređeno. Želi reći da su Englezi potjerali Francuze te
praktički onemogućili trgovinu robljem na zapadu. To je,
prema njegovu mišljenju, smiješno. Opali su mu prihodi od
trgovine robljem. Međutim, Englezi mu to nadoknađuju —
barem financijski. Prema nedavnom sporazumu koji je
sklopio s Njegovim Veličanstvom kao odgovor na britansku
averziju prema trgovini robljem, sultan je dobio posve za-
dovoljavajuću hrpu novca, a prihod od trgovine ljudima
zamjenjuje onim od prodaje klinčića Europi, što se pokazalo
kao izvor novca neočekivanih razmjera.
Sultan vjeruje da je mjerenje koje bijelci poduzimaju
odgovor na njihovu dugotrajnu zavadu s Francuzima. Ima
pravo, iako to razmišljanje nije doveo do njegova logičnog
zaključka. Koliko god da je Said Ibn Sultan arogantan, nikad
mu ne bi palo na pamet povezati dva mora tako što bi
iskopao golemo pustinjsko područje o čemu trenutačno
razmišljaju Britanci, a što će Francuzi s vremenom i učiniti.
Kako bilo da bilo, želi jasno pokazati da je sretan što prima
britanski novac.
»Ne nedostaju mi Francuzi«, kimne glavom.
Wellsted ljubazno prihvati ovu informaciju dok u usta
spretno ubacuje komade mesa. Kad progovori, poručnik je
sasvim otvoren, probudio mu se tek i jedino na što u ovome
trenutku može misliti je večera.
»Francuzi su kulinarski majstori. Njihovo pokvareno
grožđe... No, ne bih to smio reći, no francusko pokvareno
grožđe je najbolje na svijetu! Na brodu pijemo vino iz
njemačkih država i dosta je dobro. No dobar crni burgundac
je nešto predivno! Siguran sam da su Francuzi uživali u
vašoj gostoljubivosti. Vaše kuhinje su zasigurno
veličanstvene!«
Sultan se nasmije. Nikada nije bio u svojim kuhinjama i
nema pojma kako se hrana priprema. No sviđa mu se ovaj
novi bijelac — zabavno je slušati ga kako govori, a sultan je
očaran i Wellstedovim kretnjama. Ti Nazareni su tako neobičnezvjerke, pomisli Ibn Sultan. Tako su strani. Prava riječ je adžamija.
Kao rijetke životinje, egzotični su — da, upravo to. Bijeli đavoli, bijeliduhovi. Džinovi sa sjevera.
»U vadiju«, nastavlja Wellsted, ništa ne sluteći o
sultanovoj očaranosti dok mu plave oči i dalje svjetlucaju,
»lovimo ptice. Neobična stvorenja — lještarke, mislim — no
izvrsne su kad se ispeku na vatri. A jeli smo i divne naranče
koje smo brali sa stabala. Ruke su mi cijeli dan mirisale na
voće.«
»Sviđa ti se vadi?« pita sultan, zaintrigiran tom idejom.
Dakako, pjesnici su pisali o plemenitosti u beduinskim
taborima. O ljepoti i slobodi nomadskoga života. No sultan
je oduvijek živio u palači ove ili one vrste, a u taborima vrlo
rijetko — samo kada je morao putovati — a i tada u
zavidnoj raskoši.
»Oh, da, gospodine! Jako mi se sviđa vadi! U mojoj
zemlji zvijezde i mjesec nisu tako nisko ovješeni. U vadiju ina džebelu činilo mi se da mjesec mogu doseći rukama.
Pravo je to čudo, gospodine, pravo čudo u vašoj zemlji!
Popeo sam se na džebel jedne noći da vidim koliko mu se
mogu približiti. Džebel, gospodine, je težak teren. Cipele su
mi se nakon toga raspale — bile su mornaričke i vrlo
čvrste. Pitam se kako uspijevaju vaši podanici — toliki
hodaju bosi u tim uvjetima. Vaš je narod očito vrlo jak.«
Sultanu počnu lutati misli. Kako je to biti u logoru, sam,
izvan Muscata i pucati u nebo kako bi došao do hrane. Da te
zvijezde toliko uzbuđuju da ćeš se popeti na brdo kako bi
pokušao uhvatiti koju. Dok putuje kao obično, s cijelom
svitom, to nije isto, nije tako neposredno. U njemu to nije
pobudilo nikakvu osobitu privlačnost prema nepristupačnoj
unutrašnjosti, daleko od bogatih trgovačkih luka.
»Jesi li bio na Zanzibaru, poručniče?« upita ga.
Taj je otok njegov najdraži posjed — more nigdje nije
tako plavo kao nedaleko od njegove obale, a koraljni se
greben može lako obrađivati tako da zgrade ukrašene
koraljima pružaju veličanstven prizor, iako je Muscat
kozmopolitski grad, nema sumnje da položaj tog otoka na
jugu čini Zanzibar najprosperitetnijom trgovačkom
ispostavom sa svim popratnim sjajem koji ide uz gomilanje
velikih svota novca na sjecištu mnogih kultura. Ipak, istini
za volju, sultana ne privlači trgovina, nego zgrade, koje su
velebne. Taj se velikan ondje više osjeća kao kod kuće
nego bilo gdje na svojim teritorijima. Mnogo vremena
provodi na tom otoku i često razmišlja: iako je Muscat,
dakako, prijestolnica, Zanzibar uistinu zaslužuje biti
njegovim glavnim gradom.
»Ne, gospodine. Nikada nisam bio na Zanzibaru, iako
smo mapirali otok Sokotru, koji nam je bio osobito
zanimljiv. Prekrasan je — pustinjske ruže i stabla zmajevca.
Ondje možete naići na predivnu jutarnju izmaglicu od koje
se planinski krajolik doima posebno dražesnim.«
Sultan odmahne rukom kao da tjera tu nevažnu
geografsku lokaciju. »No bio si u unutrašnjosti ovdje?«
upita. »Na kopnu? U pustinji?«
Ako i misli da je ovo pitanje zamka, Wellsted to ne
pokazuje, samo odmahuje glavom. »Ne, gospodine, ne bez
vašega dopuštenja. Samo u Adenu nekoliko kilometara,
onoliko koliko je dopušteno.«
Sultanov politički senzibilitet se trgnuo. Zapadni kraj
poluotoka, posebice na sjeveru, često je predmetom
teritorijalnih prijepora — pogranična su područja nestalna i
podložna čestim promjenama. Nekoliko je oaza gdje se
njegovi ljudi sukobljavaju s vahabitima te nekad prolaze bolje,
nekad lošije. Kod Adena je bilo više teškoća zbog blizine
Afrike. Gdje god možete pokrenuti tržnicu robovima,
sigurno ćete zaraditi te se stoga vrijedi boriti za takvo
mjesto.
»Kod Adena, kažeš?« upita ga. »Zašto ondje?«
»Tražio sam dvojicu kolega, doktora Jessopa i
poručnika Jonesa, koji su nestali.«
Wellsted oklijeva, no sultan se nasmiješi.
»U Adenu sam čuo glasine o njima.«
»Da su uvrijedili beduine?«
»Da, gospodine, da! Jeste li i vi tako čuli?«
Sultan se nasmije. Pomisli kako je napokon otkrio
pravu srž. »Ako me želiš nešto pitati, onda samo kaži,
poručniče.«
Wellsted se nasmiješi. »Da. Oprostite, gospodine.
Voljeli bismo ih naći. Naš mornarički agent Ali Ibn Mudar se
raspituje i ako biste nam ikako mogli pomoći u ovome
slučaju, Njegovo Veličanstvo kralj William bit će veoma
zahvalan.«
»No meni se čini da bi ih ti volio sam naći. Ti si takav
čovjek, je li?«
Wellsted kimne glavom.
»Ne smiješ putovati duboko u unutrašnjost Muscata,
poručniče. To je opasan kraj, a ti si Nazaren. Čim uđeš na
teritorij vahabita, raskomadat će te bez obzira jesi li pod
mojom zaštitom. Vaši su momci krenuli s područja Dhofarija
i putovali samo nekoliko dana. Da bi ih našao, morao bi ići
dalje. Beduini se, kao što znaš, ne zadržavaju dugo na
jednome mjestu. Podižu logore posvuda u pustinji — trguju
putem i slijede vodu. Bit će ih teško naći, a jednako je
vjerojatno da su na teritoriju vahabita kao i da su na mojem.
Kada bih ti dao dopuštenje, samo bih ti dao dozvolu da
umreš.«
Sultan otkine krilo sočne piletine kao da želi
demonstrirati tu tehniku.
»Čak i s kraljevskim dopuštenjem previše je opasno.
Ti«, ističe on, »imaš plave oči. To je kao da si žena koja
putuje sama.«
»Da«, kaže Wellsted tužno. »To mi je vjerojatno mana.
Shvaćam što govorite.«
»Unutrašnjost je, dakako, za beduine i za trgovce
robljem. Oni putuju dobro naoružani i uglavnom ih nitko ne
dira.«
»Trgovci robljem!« čudi se Wellsted naglas. »Mislite li
da su naše časnike mogli zarobiti kao robove?«
Slutan nagne glavu i sasvim lagano slegne ramenima.
»Tko zna, poručniče Wellsted. Bijelci su loši robovi.«
»Ah tako. Da!« Wellsted se nasmiješi, nimalo uvrijeđen
ovim nedostatkom svoje rase.
»Razmislit ću o tome«, obeća sultan.
Orkestar uspori ritam i stane svirati polaganu i
opsjedajuću melodiju, a sultan, nakon što je otkrio što ga je
zanimalo, izgubi svako zanimanje za daljnji razgovor. Naglo
okrene leđa poručniku i počne razgovarati s čovjekom na
drugoj strani. Wellsted je stavio komadić sočne piletine u
usta i polako uživao u njezinu okusu. Mladi plesači vrte se u
kutu u ritmu lirskog zvuka ouda, a on se pita što bi brodski
mali Hughes mislio o njima — konačno, gotovo su istih
godina.
»Čudaci!« zamišlja da govori dječak svojim pjevnim
velškim akcentom. »Ne kao one raspuštenice na bazaru.
One su lijepe.«
Wellsted se nasmiješi prisjetivši se kako je dječak u
hodniku oponašao robinje dok plešu. Ova mu se gozba čini
poznatom te uviđa da već tjednima nije bio ovako opušten.
Dobro je opet jesti do sitosti i biti u društvu. Osvrne se oko
sebe. Toliko je očaravajućih prizora među bogato
odjevenom svjetinom Muscata. S druge strane ovoga skupa
primjećuje majmunčića kako sjedi na jastuku kraj svojega
gospodara. Životinjica jede bananu, što privuče poruč-
nikovu pozornost jer su banane ovdje rijetkost, moraju se
uvoziti. Ova je gozba začudno raskošna, pomisli i uzme još
malo mesa, stavljajući ga u usta dok majmun pomno
dovršava svoju večeru i promatra okupljeno društvo takvom
elegantnom prisebnošću da Wellsted prasne u smijeh.
»Baš je zgodan momčić, zar ne?« kaže mu glas do njega.
Čovjek sjedne. Visok je i taman, autoritativnoga
držanja. Miriše na kožu. Robovi dojure niotkuda kako bi mu
pružili šalicu kave. Popije je u jednom gutljaju i cmokne
usnama.
»Moj je prijatelj uhvatio tog majmuna u Africi. Jako mu
je drag.«
Wellsted se nasmiješi. »Mogu misliti«, reče. »Baš je
veseo momčić!«
Asaf Ibn Mohammed oklijeva na trenutak — ni za što se
kod Kasima ne bi istinski moglo reći da je veselo, čak ni
njegov slatki ljubimac. Kada je uhvatio majmuna, on je
gotovo stalno kričao, no nakon dva tjedna Ibn Mohammedov
prijatelj iz djetinjstva tako je pripitomio to maleno stvorenje
da ga čak ni ne treba vezati da bude uza svojega gospodara.
Nikada nije digao ruku na tu životinjicu. Nikada nije ni
trebao. Kasim ima prirodan dar gušenja neovisnih poriva —
istinski je porobljivač.
»Dakle, koliko sam razumio, izgubili ste dva čovjeka«,
reče Ibn Mohammed hladno. »Ali Ibn Mudar mi je ispričao o
tome. Zamolio me za pomoć.«
Wellsted odmakne kosu sa svojega lica. Mišići mu se
stežu od nečega u glasu ovoga čovjeka, kao da bi se trebao
pripremiti na bijeg.
»Mora da ste moćan čovjek ako Ibn Mudar vjeruje da
im možete pomoći«, reče.
Ibn Mohammed se nasmije. »U Bombaju vas poučavaju
da laskate Arapima, zar ne? Poučavaju vas da jedete kao
muškarci, čak kako da sjedate. Ne trebate mi govoriti jesam
li moćan ili nisam. I molim vas, nemojte spominjati čast i
poštovanje — vi bijelci zbilja očito mislite da smo mi
budale!«
»Molim vas, primite moju ispriku.« Wellsted ne vidi
zašto bi dalje ljutio ovog čudnog čovjeka.
»Razgovarali ste sa Saidom Ibn Sultanom o ovome?«
pita trgovac robljem.
»Jesam.«
»Kažu da bi vaš kapetan volio da ste mrtvi, poručniče.
Što ste to učinili da ga je toliko razljutilo?«
Wellsted baci pogled prema Hainesu koji je odustao od
pokušaja da jede te sada sjedi s otpacima svojega obroka
oko sebe. Ovaj je čovjek dobro informiran o životu na
Palinurusu, a što se tiče Wellsteda, to je dobro iako ga
uznemiruje. Dobro obaviješten čovjek upravo je ono što mu
treba — Mickey je očito dobro učinio što mu je pristupio.
Sada kada je tema već načeta, poručnik je ustrajan u
namjeri da ga ništa ne smete — čak ni uvrede.
»Odlučili ste doći meni, a ne kapetanu Hainesu. A
razlog su očito naši nestali ljudi. Jesu li Jessop i Jones živi?«
Ibn Mohammed se zagledao u Wellstedove oči, a
poručnik se morao suzdržati da se ne lecne. Te su oči poput
dugih bezizražajnih tunela koji vode na hladno mjesto
odakle nema povratka.
»Moje su informacije stare tri tjedna, možda i malo
više. Tada su bili živi« kaže Ibn Mohammed bezizražajno.
Wellsted ne dopušta da mu se na licu pokaže osjećaj
olakšanja.
»Možete li ih osloboditi?«
»Ah«, reče Arapin. »Netko će morati ići po njih.
Naravno, za to će trebati novca. Trebat će i pregovarati.
Kao što su vam sigurno rekli u vašem Bombaju, pregovori i
lijepo ponašanje Arapima su strašno važni.«
»Poštenje je«, reče jednostavno Wellsted, »važno svim
ljudima, iako prema mome iskustvu malo tko od njega ima
koristi — bilo u Londonu, bilo ovdje.«
»Kažu da vaš poručnik Jones cvili kao svinja«, nastavlja
Ibn Mohammed bezizražajno. Kaval. Gotovo da je ispljunuo tu
riječ. »Taj poručnik zapravo i nije muškarac!«
»Koliko će novca trebati da ih vratimo?« upita Wellsted.
»I što moramo učiniti?«
Ibn Mohammed se sprema odgovoriti. Ima prirodan
osjećaj za dramsku napetost i naumio je natjerati bijelca da
čeka na informacije koje toliko želi. Lagano se nagne i
udahne, no prije nego što uspije zaustiti, sultan primijeti da
sjedi za njegovim stolom te ga veselo potapša po leđima i
tako ukloni svu tajnovitost jer i sam gospodar sada to želi
znati.
»Što je s tom dvojicom koji su nestali u pustinji, Ibn
Mohammede?« Vladarev glas zvuči prijateljski. »Uvrijedili
su beduine. Teška stvar. Ako itko ovdje može pomoći našim
britanskim prijateljima, onda si to zasigurno ti. Koliko
čujem, nema mnogo oaza odavde do Rijada koje svoje
vijesti ne šalju tebi i Kasimu.«
»Upravo smo razgovarali o tome, Vaša Visosti!« nakloni
se Wellsted. »A ovaj čovjek — Ibn Mohammed, zar ne? —
kaže da su njih dvojica, prema njegovim saznanjima živi.«
»Živi?« Hainesov glas zatutnji s druge strane prostorije.
»Jeste li sigurni?«
Ibn Mohammed se nije ni udostojao odgovoriti
kapetanu (jer tko ne vidi da je taj čovjek budala?). Umjesto
toga, trgovac robljem duboko se naklonio sultanu.
»Poručnik Wellsted želi sam ići po njih«, kaže sultan
spontano. Ta ga ideja očito zabavlja.
»Ah!« Ibn Mohammed se smješka.
»Rekao sam mu — vahabiti će ga ubiti. No ako mu
ponudiš svoju zaštitu, ako budeš pazio na njega, ako budeš
osobno išao s njime, Ibn Mohammede, po te ljude...« Sultan
ne završi misao,
Ibn Mohhamedov osmijeh se ukočio. Ljubazno kimne
glavom. Nitko ne proturječi vladaru na njegovu dvoru.
»Kako želite, Said Ibn Sultane.«
U trenutku, Kasim se stvorio kraj svojega ortaka, a
sultan nastavi.
»Da, da. I Kasim!« kimne glavom. »S vama dvojicom bit
će siguran, svakako. I što god da su ti bijelci učinili... No, vi
ćete riješiti to pitanje na najčasniji način. Dovedite ih
natrag!«
»Indijska mornarica ne može čekati Wellsteda u luci
dok on lunja Bogu iza leđa«, počne Haines. »Naredbe
Njegova Veličansta za brod Palinurus su...«
Sultan kretnjom ruke otpusti kapetana.Ima moje dopuštenje.
Inzistiram na dopuštenju poručniku«, reče neuvijeno.
Wellsted se nakloni. Hvala, gospodine, reče. Bit će mi čast!
»Prvi bijelac koji će prijeći pustinju«, reče sultan
zamišljenu, razmišljajući kako će biti zanimljivo pratiti što
će se dogoditi. »Možda je i vrijeme da netko od vas to
pokuša.«
Dvadeset i prvo poglavlje
Kada je Mickey za doručkom čuo što se prošlu večer
dogodilo u palači, prasnuo je u smijeh, prolivši gusti,
kremasti labneh sebi u krilo. Pomisao da Wellsteda u
unutrašnjost vode najbogatiji trgovci robljem isprva se
doima urnebesno smiješnom. Englez je blijed kao krpa i,
koliko se Mickeyu čini, unatoč upadima u planinsko područje
na Sokotri i jednodnevnom pješačenju do oaze na rubu
pustinje gdje je doznao ponešto o svojim kolegama,
poručnik nema nikakva iskustva u mukotrpnom putovanju
pustinjskim terenom.
Prazni prostor, ili Rub’ al Khali, jedna je od najstrašnijih
pustinja na planetu, te nikako nije mjesto na kojem bi
bijelac počeo učiti preživljavati na vrelom pijesku. Mickey
uživa u prizoru koji mu se javio u mašti: izraz na
Wellstedovu licu kad shvati da će se taj veseli izlet pokazati
najopasnijim putovanjem njegova života. U tom trenu,
iznenada mu sine da to možda i neće biti nimalo komično te
da je poručnik Wellsted zapravo u velikoj opasnosti. Niti
Kasim niti Ibn Mohammed sigurno nisu oduševljeni što su
poslani na ovu misiju (koja im je uistinu ispod časti). Još
gore, to što je moraju poduzeti u društvu početnika
ružičasta lica jednako je snažna pljuska kao i činjenica što
uopće moraju ići. Trgovci robljem su, bez dvojbe, tvrdi i
teški ljudi — najtvrđi i najteži. Kasim je samo dan prije, dok
je polako jeo tanjur kozje sirutke, korijandera i krastavaca
u Ibn Mohammedovu domu, rekao Mickeyu da planira svoje
sljedeće putovanje u Somaliju. Kad je Mickey spomenuo
ozloglašene gusare nedaleko od somalijske obale, Kasim je
samo slegnuo ramenima na tu opasnost.
»Pleme Zigua je elegantno!« rekao je, na što je Mickey
zamljučio da su pripadnici tog plemena traženi zbog čega
vrijedi riskirati. Štoviše, Mickey je stekao dojam da bi
Kasim uživao u prilici da ubije pokojega gusara. Siguran je
da će Kasima i Ibn Mohammeda razljutiti što će biti poslani
u pustinju umjesto da plove profitabilnim i uzbudljivim
obalama istočne Afrike — a ni jedan ni drugi nisu ljudi koje
bi itko želio razljutiti. Previše su nemilosrdni.
»Sada moram prilagoditi svoj plan«, promrmlja Mickey,
Kanio je otići na sjever to poslijepodne kako bi stupio u
vezu s obiteljima beduina koje je Kasim preporučio kao
posrednike. S obzirom da pustinjska plemena žive izdvojena
od svijeta, Mickey je zaključio: ukoliko pustinjski beduini
budu pregovarali s drugim pustinjskim beduinima, to će
smanjiti plemenske napetosti i međurasne nesnošljivosti na
minimum te će razmjena proći glatko. Sultan je odlučio ne
obazirati se na ovakve osjetljivosti, te ne samo da je poslao
trgovce robljem nego i jednoga bijelca i time vjerojatno
poprilično podigao cijenu otkupnine.
»Dođavola!« kaže Mickey sebi u bradu. »Dođavola!«
Mickey Ibn Mudar pokupi labneh koji mu je pao u krilo i
do kraja ispije svoju jaku kavu, a zatim izađe iz kuće i krene
ravno prema doku kako bi pokušao popraviti situaciju u ime
Indijske mornarice.
Na Palinurusu je sve utihnulo. Paluba je svježe oprana i još
se suši na suncu, no kapetan se još nije pojavio, a posada
krati vrijeme kockom i pićem u hladu cerade koja je
postavljena upravo u tu svrhu. Kadeta nigdje nema. Rano su
otišli u razgledavanje gradskih zidina. Mickey se neometano
popne na brod i prođe pokraj prvih od pomno smotanih
četvrtastih jedara prije nego što do njega stigne Wellsted.
»Jutro, gospodine!« osmjehne se poručnik. »Zatekli ste
nas na odmoru.«
Mickey mu srdačno stisne ruku. »Krećete u pustinju,
čujem, poručniče!«
»Da!« nasmiješi se Wellsted.
»S Kasimom i Ibn Mohammedom.«
S Wellstedova lica nestane osmijeh.
»Drago mi je što vas to zabrinjava jednako kao što
zabrinjava i mene.«
»Sultan im je naredio da paze na naše interese«, kaže
Wellsted bezizražajno.
»Prije bih rekao da će to biti moj posao!« odgovori
Mickey značajnim tonom. »A za početak, ne možemo vas
poslati u divljinu kao Nazarena!«»Oči su mi plave«, ponovi Wellsted sultanove riječi od
prijašnje večeri. Ne zna što bi drugo rekao — ne može im
promijeniti boju.
Niska vrata koja vode u kapetanovu kabinu zaškripe i
Haines se pojavi na palubi, natakne svoju kapu i zakorači na
sunce.
»Ah, gospodine Al Mudar!« pozdravi Mickeya. »Dobro
nam došli! Što možemo učiniti u vezi s ovom glupošću?
Wellsted da ide u unutrašnjost na uzaludan zadatak? Jessop
i Jones su sada već mrtvi. Zar se ne slažete sa mnom?«
»Oh, ne, kapetane!« Mickey se lagano nakloni. »Imamo
pouzdane informacije da ih održavaju na životu, iako ne
mogu reći koliko bi dugo mogli preživjeti. Mislim,
gospodine, da bi bilo lakoumno ne pokušati ih spasiti.«
»A ovo je pravi čovjek za taj posao?« Haines pokaže na
poručnika. »Moj posljednji školovani časnik«, reče
podrugljivo.
Mickey pogleda u nebo. On tako ne bi odabrao, to je
sigurno. Da, gospodine. Sultan je rekao svoje.«
»Vražji sultan, ha?« drekne Haines.
Mickey se nervozno ogleda oko sebe. Građani Muscata
nesmiju ovako govoriti o svojemu vladaru, a na dokovima
dovoljno ljudi govori engleski i mogli bi razumjeti ovu
uvredu.
»Molim vas, kapetane«, reče. »Njegovo Veličanstvo
priznaje sultana i bojim se da...« nastavi šaptom,
»... moramo udovoljiti njegovim željama. To ga zabavlja,
rekao bih, i ako se poručnik Wellsted ne pokori željama
našega presvijetloga vladara, onda nećemo moći poslati
nikoga u pomoć zarobljenicima.«
Haines na trenutak razmisli o ovome. On i ne želi
nikoga poslati na zadatak, no zna da ne može tako postupiti.
Za početak, nekolicina mornara prestala je kockati na palubi
te se okupila, s rukama na leđima, i sluša svaku riječ.
Kapetan zna da ne smije odbiti poslati misiju spašavanja u
pomoć dvojici članova posade kad je upravo bilo rečeno da
su još živi, a nipošto to ne može učiniti pred svojim ljudima
od kojih očekuje da se bore, a možda i poginu po njegovoj
zapovijedi. Taj ga je problem cijelo jutro mučio u kabini i
napokon je odustao od borbe. Iskreno govoreći, to mu je
pravo olakšanje, kadeti su dovoljno sposobni za kratko
putovanje natrag u Bombaj, a ionako će biti puno ugodnije
na brodu kad više ne bude poručnika.
»No dobro!« otpusti Wellsteda kretnjom ruke. »Vratit
ćete se u Muscat, Wellsted, nakon što ispunite zadatak i
izvijestiti gospodina Al Mudara, koji će biti dobro upoznat s
mornaričkim kretanjima, pa će znati kojim se brodom
možete vratiti u Bombaj. On će se pobrinuti za vas, zar ne,
gospodine Al Mudar? No ne gubite vrijeme Njegova
Veličanstva, Wellsted, zaboga! Ne plaćamo vas da idete u
razgledavanja i kupujete suvenire!«
Wellsted pokušava ne rastegnuti usta u preširoki
osmijeh jer je svjestan da bi to samo izazvalo kapetana, no
Mickey se stane smijuljiti — u pustinji nema suvenira.
Englezi se u svakoj situaciji ponašaju kao da se radi o pukoj
prilici za piknik. Uvijek ga iznova iznenađuje što su tako
uspješni.
Wellsted salutira. »Hvala vam, gospodine!« reče.
Mickey povede poručnika za ruku i lagano se nakloni
kapetanu.
»Sretan put, kapetane Haines! Pazit ću na poručnika
Wellsteda najbolje što mogu!« reče i zatim ga odvede
palubom. »Mislim da biste trebali biti Turčin! Dođite!« bio je
uporan mornarički agent. »Otići ćemo u trgovinu za koju
znam i odjenuti vas u tursku odjeću. Tako ćemo objasniti i
vaš naglasak. Sada morate stalno govoriti arapski,
poručniče Wellsted. Treba vam praksa. Nemarno mnogo
vremena. Kada sultan zapovjedi, svi slušaju. Pođite sa
mnom.«
Njih dvojica spuštaju se niz mostić i Wellsted osjeća
uzbuđenje u želucu. Bit će ovo prava pustolovina. Mickey
pođe prečacem duž doka te nekom uličicom prema središtu
Matraha, pokraj stolova na kojima se prodaju neobične ptice
u drvenim kavezima, tikvice obješene o dugačke motke te
mješine od kozje kože. Skupina beduina zadržava se u
mračnim unutrašnjim prostorijama, puše među hrpama
košara, kožnih kutija i platnenih torbi. I Mickey i Wellsted
znaju da će svaki razgovor u koji se upuste na ulici netko
prisluškivati pa ništa ne govore dok se penju popločenom
kosinom, probijajući se kroz gomilu. Namjerno prolaze kroz
četvrt draguljara, gdje su izložene kuglice od malahita,
jantara i tirkiza, a jeftine mjedene narukvice i hrpe prstenja
u košarama gurnute su na prednji dio stolova. Nakit za
plesačice pun zvončića, tanki lančići raznih dužina te
svjetlucave srebrne naušnice i uresi za glavu krase
unutrašnjost trgovina, dok duboko unutra, sasvim u mraku,
povremeno zabljesne dobar komad dragog kamena dok
prelazi iz ruke u ruku. Kod jednog stola stoji magarac, kod
drugoga su dvije koze zavezane za kamen.
Nakon nekoliko minuta, Mickey skrene ulijevo i zakuca
na vrata kuće s ravnom fasadom na siromašnoj strani ulice.
Dijete koje ili je otvorilo bosih je nogu, a oko svojega
koščatog tijela nosi tanku tkaninu, sivu od prljavštine.
Mickey drekne nešto na arapskome i obojicu ih pušta
unutra. Penju se prašnjavim kamenim stubama koje se
nalaze odmah ispred vrata. Čim su se popeli na kat, dvije
žene bježe iz malene sobe, njihove crne halje lepršaju za
njima, a iza njih ostaje samo debeo muškarac čiji se smrad,
Wellsted shvati, osjećao otkad su ušli u kuću. Taj je smrad
kombinacija češnjaka, masnoće i ustajala znoja. Debeli
čovjek ponudi ih bakrenom posudom koja sadrži tekućinu
čiji miris blago podsjeća na ružinu vodicu kako bi se
osvježili, a zatim pljesne rukama i povikne da se donese
zakuska. Usprkos iskazanu gostoprimstvu, oprezno
promatra poručnika. Isto dijete koje je otvorilo vrata
pojavilo se s čajem od metvice na pladnju. Nokti su mu
neravni i prljavi. Pažljivo stavi čaj kraj debeloga muškarca i
brzim koračićima izađe iz prostorije.
Kuća je omalena te se kroz tanke zidove čuju zvukovi
kretanja njezinih stanara, lupkanja posuđem i pokoje
rečenice prigušenih razgovora. Na podu leže drveni
kovčezi, njihov je sadržaj razasut uokolo. Teško je reći je li
ovo mjesto trgovina ili dom ili oboje te u koju se svrhu
koristi ova soba jer se u jednome uglu nalazi nešto što
nalikuje hrpi stare posteljine, dok je na stolu s druge strane
mnoštvo prljavih svjetiljki svih veličina — onakvih kakvima
bi Aladin bio oduševljen jer bi ga, bez sumnje, odmah
odvele u pustolovinu. Miris pečenja khubza što dopire iz
prizemlja potire debeli čovjek gestikulacijom dobrodošlice.
Wellsted i Mickey sjednu na jastuke i svaki prihvati prljavu
staklenu šalicu čaja od metvice s tankim slojem ulja na
površini.
»Doveo sam svojega prijatelja«, objasni Mickey. »Mora
se prerušiti. Rabljena odjeća, ne previše fina, kao ona koju
nose Turci, kozja mješina za vodu — nešto nošeno, ali
upotrebljivo — i jedno oružje — ne, dva komada oružja —
noževa handžar.«Debeljko se zabulji u Wellsteda, a poručnik jedva uspije
suspregnuti poriv da ne ustukne od smrada. »Da, da«,
promrmlja.
Već samo nakon te dvije riječi jasno je da trgovac ima
neku čudnu govornu manu. Wellsted razumije što govori
iako se mora dobro usredotočiti. Glas mu je jednoličan, a
držanje mnogo službenije nego što bi ovakvo okruženje
zahtijevalo.
»Bit će Turčin, kažeš. Ali vrlo je blijed, zar ne?«
Mickey kimne glavom, ali i odmahne rukom na taj
komentar, dajući do znanja da će pokrivalo za glavu morati
poslužiti kao maska. Wellsted će jednostavno zavezati kafijupreko lica i tako ga sakriti — to se zove litam. Takav komad
odjeće nije neobičan, pogotovo u pustinji.
»Želiš li da izgleda kao anatolski ratnik?«
»Ne, ne kao vojnik! Nipošto! Kao trgovac!« odluči
Mickey. »Ugodan, nenametljiv, ne previše bogat, no niti
siromah. Neupadljiv. Turci su opasni, poručniče, ili barem
njihovi vojnici. Prije deset godina sravnili su Rijad sa
zemljom — u prijeporu oko vrhovne vlasti. U nekim
četvrtima to im još uzimaju za zlo. Napravit ćemo Turčina
od vas zbog vaše boje, no uvijek mora biti jasno da ste
turski trgovac, a ne vojnik, shvaćate?«
Wellsted kimne glavom. Potpuno je svjestan da je
Osmanlijsko Carstvo dobro organizirana nasilna država koja
je prerasla svoje granice kao što mišićav čovjek nabrekne u
uskoj odjeći. Turski teritoriji prostiru se na Balkan na
zapadu i duboko u Tunis u sjevernoj Africi. Iako su ih
pustinjski Arapi potjerali na sjever, sigurno će opet okušati
sreću u pustinji i pokušati pomaknuti granicu prema jugu te
još jednom zavladati Arapskim poluotokom ako budu mogli.
»Shvaćam!« kimne glavom.
Debeljkovi obrazi sjaje se od znoja, no on ne govori,
samo razmišlja na trenutak o onome što je Mickey rekao te
o bijelčevu odgovoru. Čuo je razgovor koji je u njemu
pobudio nelagodu, kao da su njih dvojica raspravljali o
pitanjima svojih harema ili osobnim financijskim
sporazumima. S gunđanjem odbacuje te informacije, ustaje s
jastuka i odlazi iz prostorije. Mickey pogleda šalicu čaja
koja je pred njim i pažljivo je vrati na pladanj.
»Ima pravo«, reče, »što se tiče tvoje kože. Veoma si
blijed!«
Wellsted slegne ramenima. Ne može ništa poduzeti u
vezi sa svojom nemogućnošću da pocrni. Zadnjih deset
godina veći je dio proveo ploveći na brodovima i ako to nije
pomoglo, neće ništa. Umjesto toga usmjeri pozornost na
probleme s kojima će se morati nositi.
»Vjerujete li, gospodine, da će mi život biti u opasnosti
od Kasima i Ibn Mohammeda?«
Mickey pogleda uokolo kao da je Wellsted ovo
izgovorio u prostoriji punoj ljudi te očekuje da će to privući
pozornost. Urotnički se nagne prema poručniku.
»Neće vas ubiti. No vjerojatno bi vas pustili da umrete.«
»Ali zakletva karavane...« zausti Wellsted.
Mickey se zagledao u njega takvim pogledom da je
poručnik zastao usred rečenice. »Zakletva karavane možda
vrijedi za jadne beduine, ili zakletva između muslimanske
braće, recimo. Kasim i Ibn Mohammed malo vam toga
duguju. Još i manje! Molim vas, ne budite naivni! Vode vas
samo zato što je tako naredio sultan i neće osjetiti nikakav
sram ako umrete, pod uvjetom da oni ne potegnu mač koji
će vas ubiti. Kasim i Ibn Mohammed mogu biti od koristi, no
ovo nije način na koji bih ja želio spasiti doktora i poručnika
Jonesa. Molim vas, nemojte zaboraviti, poručniče tim
ljudima značite jednako malo kao i jadni katolik kralju
Williamu!
Poručnik zaškilji. »Što?« reče. »Zašto ste to rekli?«
»Tako kaže moja žena.« Mickey gotovo pocrveni. »Zar
se ne kaže tako?«
»Ne. Vaša žena je...?«
»Bjelkinja je. Britanka.«
»Ah tako!«
»I slučajno nije vjernica«, nastavi Mickey. »Niti moje
religije niti svoje!«
Prije nego što je Mickey uspio išta više reći, vratio se
debeljko sa zavežljajem odjeće i zatražio da se Wellsted
skine kako bi je mogao isprobati. Rukom daje upute i bez
ikakvih se ograda kratkovidno zagleda u poručnikove noge,
koje su tako bijele da ih je proglasio gotovo plavima.
Odbacuju jednu halju za drugom dok ne dođu do obične
plave džube, koju stave preko para širokih crvenih hlača.
Zatim Mickey demonstrira kako se ispravno stavlja bijela
kafija te pokaže Wellstedu kako da pravilno stavi handžar ukorice koje su vidljive svima te turski nož, mali, kao britva
oštar bodež s jednostrukom oštricom koji treba biti skriven
i lako dostupan. Handžar je, međutim, među Arapima sasvim
uobičajen. Zakrivljena oštrica sprema se u kožne korice,
prema običaju ukrašene srebrnim filigranom.
»Prekrasan je!« Wellsted pregledava oružje.
»Morate naučiti njime rukovati«, slegne Mickey
ramenima.
Njegov vlastiti handžar toliko je optočen ukrasima te je
teško povjerovati kako se može upotrijebiti za ubijanje,
iako u Mickeyvu lagodnu životu u Muscatu nema mnogo
potrebe za nasiljem, pa mu je nož, istini za volju, samo
ukrasni predmet. Naprotiv, Wellstedovo je oružje sasvim
jednostavno. Mickey ništa ne govori iako se osjeća blago
očinski dok ga opasuje oko poručnikova struka jer očeva je
dužnost dati svojemu sinu njegov prvi handžar. Zatim
pažljivo pokazuje gdje treba pričvrstiti dva iznošena kožna
remena, koja mu je dodao debeljko poput sobara njegova
gospodstva.
»Ovako možete lako nositi mješinu punu vode«, objasni
mu.
Naposljetku, debeljko donese tanke kožne cipele i
pomogne Wellstedu da ih obuje. Mickey je oduševljen,
izravnava slučajni nabor i pomno ih pregledava.
»Ovako!« inzistira. »Ovako. Strano je, ali ne previše
strano. Dobro.Mislim da biste možda mogli proći i za
turskoga plemića.
Efendiju. Zvat ćemo vas Kalil Aga Efendi. Morat ćete pustiti
bradu, dakako, kaže zamišljenim tonom, pomno
pregledavajući krajnji ishod dok debeljko skuplja
Wellstedovu mornaričku uniformu u neurednu hrpu i predaje
je Mickeyu, u zamjenu za naknadu — malenu torbu od kozje
kože kojoj je sva dlaka otpala. Zveckavi zvuk metala odaje
da torbica sadrži novčiće, no Wellstedu se čini da je
neobičnono za arapski posao što se nije raspravljalo o
iznosu.
»Kalil Aga Efendi!« ponovi Wellsted.
»Da! Ovako već možete proći!« izjavi Mickey,
stavljajući tanki prsten od potamnjeloga zlata na Wellstedov
prstenjak kao točku na i. - Izgledate kao Turčin, barem iz
daljine.«
Wellsted pogleda svoju odjeću. »Čovjek čija je ovo
odjeća...?« zapita se naglas.
Debeljko slegne ramenima. »Mrtav!« objavi. »Prošli je
tjedan umro od groznice i njegovi su robovi sve prodali.«
Ali, tako.« Wellsted ne osjeća nikakvu nelagodu.
Znate li jahati na devi?« provjerava Mickey.
»Da. Prvi put kad sam jahao na devi...« počne Wellsted
veselu svoju priču kao stvorenu za prepričavanje uz
logorsku vatru i koja mu je do sada dobro služila, no
Mickey ga zaustavi, odmahujući rukom na debeljkovu
ponudu uobičajenoga kađenja tamjanom za rastanak i krene
prema vratima.
»Ne treba!« zapovjedi. »Pođimo, poručniče!«
Otresito se nakloni debeljku, koji se doima kao da mu
je laknulo što ne mora obaviti ritual kađenja gostiju prije
njihova odlaska. Zatim Mickey povede poručnika niz
stubište.
Dok se vraćaju krivudavim, prašnjavim, kaldrmom
popločenim uličicama prema Mickeyevu uredu, on ubrzava
korak. »Hajde!« reče. »Sada se opremaju za putovanje — no
uskoro će pozvati i tebe. Moramo se požuriti do mojega
ureda. Hajde, hajde!«
»Rašid!« pozove čim su ušli kroz vrata. »Dovedite mi
Rašida! Popnite se stubama, poručniče Wellsted! Ponestaje
nam dragocjenog vremena! Moja je dužnost da vas
pripremim — da vam maksimalno povećam izglede za
preživljavanje. Rašid! Moj će vam pomoćnik pokazati ono
najvažnije.«
Wellsted se razvedri. »A što je to?« upita znatiželjno.
Mickey ga pogleda poprijeko, a onda posegne u jedan
od pretinaca iza svojega radnog stola. Prema poručniku baci
maleni sag. Wellsted primijeti da ima turske šare — crvene
s tradicionalnim zamršenim zlatnima i crnima. Mickey mu
rukom dade do znanja da prostre sag na pod.
»Pa morate naučiti moliti, gospodine! Morate biti dio
bratstva. Morat ćete znati u kojem se smjeru nalazi Meka.
Ova molitvena prostirka bit će vaša vlastita džamija u
pustinji. Kako biste mogli biti jedan od nas, kako biste mogli
biti Turčin ili plemić bez nje? Morate smjesta naučiti moliti!«
Dvadeset i drugo poglavlje
Zena sa svoga prozora promatra strku i drago joj je što
trgovci robljem odlaze iz grada. Ispred Ibn Mohammedove
kuće prikupljeno je više od deset čistokrvnih deva, neke su
za jahanje, a neke će služiti kao tegleća marva. Deve za
jahanje privezane su u hladu dok se zalihe tovare na njihove
rođake. Dvorišna vrata su otvorena i užurbane pripreme za
ekspediciju prenose se na ulicu.
Ibn Mohammed provjerava što njegovi ljudi rade.
Jednog od nosača snažno udari nogom, zatim ga lupi po
glavi zbog neke pogreške. Rob padne na tlo no ne opire se
kiši udaraca što Ibn Mohammedu dosadi te jednostavno ode.
Kasim sve to bezbrižno promatra iz hlada, dok jedan drugi
rob timari njegova konja. Majmunčić se popeo na nosiljku
koju će postaviti na jednu od teglećih deva, skočio na tlo i
opet se stao penjati. Kasim naredi da odvedu tu životinju —
majmun neće ići na put.
Trojica beduina nijemo čekaju sa strane mirno i
beskrajno strpljivo. Zena ih promatra s prozora dok se Ibn
Mohammed hitro kreće uokolo, provjerava užad i mješine za
vodu, dva pletena kaveza s kokošima, prepunu vreću brašna
i dvije goleme grane datulja, što će hraniti ekspediciju od
oaze do oaze. Sve to vrijeme Ibn Mohammed diže galamu
gdje god da se pojavi, nosači su svi nervozni u strahu da će
se obrušiti i na njih, drže spuštene glave i ne žele ga
pogledati u oči.
Zena pomisli kako ju je ovih tjedana začarala kakva
magija.
Više se ne boji tih ljudi. Sada ih samo prezire kao i sve što
oni predstavljaju. Pozorno promatra to imanje iako ni sama
nije sigurna zašto. Stalno ponavlja sama sebi kako ništa ne
može učiniti. S tanjura poliže i zadnje ostatke kreme koju je
dobila za doručak i smjesti se na jastuke. Užitak je osjećati
kako joj se tijelo opet popunjava. Ovo je jutro primijetila
mali nabor sala oko bokova. Nasloni se i zabaci noge u zrak
da ga osjeti kako podrhtava. Zatim se nasmije. Više nije ono
prestrašeno dijete koje je stiglo poluizgladnjelo, zastrašeno
i očajno.
Svake večeri pleše i smije se s gospodarom. Bez obzira
dovede li kojeg od svojih robova, i dalje je u njezinu
društvu, naređuje joj da nastupa za njega i priča joj o svom
danu koji se, tako ispada, sastoji od beskrajna niza
društvenih sastanaka izmiješanih s kupovinom i pokojom
partijom šeš beša, igre koja mu je očito draga. Za razliku od
njezinih dana, večeri su joj vesele. Prije dva dana gospodar
je naredio da mu u sobu donesu bubnjeve, na kojima je
jedan od robova vrlo vješto svirao. Način na koji je udarao u
njih podsjetio je Zenu na zvuk svečanih bubnjeva u njezinu
selu. Tu i tamo njezin gospodar bi ustao i zaplesao, iako
nema prirodne elegancije. Ipak, zgrabio je svileni šal i
mahao njime iznad glave, pokušavajući oponašati lelujave
pokrete njezinih bokova, mada mu nije uspijevalo. No barem
ga je nasmijalo! Kad je završio, promatrao je nju kako pleše
sama. Nekad se i ljube, no nikada ništa više od toga.
Ljubljenje sa Zenom obično rastuži njezina gospodara, pa ga
ona uveseljava pričama o planinama nedaleko od Bussabe i
o kozmopolitskim trgovcima koje je upoznala dok je ondje
živjela. Sviđaju mu se opisi njihove odjeće te je ispituje
o njihovim ukusima — neki nisu htjeli jesti svinjetinu, a neki
nikakvo životinjsko meso. Svaki bog svojim vjernicima
nameće bezbroj zahtjeva, a Zena i njezina baka uvijek su
ispunjavale želje svakog putnika, to jest njihovih
božanstava. Njezin je gospodar bio očaran.
»A ljudi koji nose nojevo perje — u što oni vjeruju?«
upitao ju je. »A oni s narančastim turbanima — oni nikad ne
šišaju kosu?«
Zena mu je pokušavala objasniti postavke animizma ili
zašto se Sikh odbija brijati. Njezino je znanje, istini za volju,
oskudno, pa je izmišljala kad je morala, no time ga je
zabavljala između bubnjeva i plesa. Nekad mu je masirala
stopala gustim, mirisnim uljem, koje se jednoga dana
pojavilo u mjedenoj bočici najednom od niskih stolova. Oni
uvijek na sve misle.
Ako bi poželio nekog od svojih dječaka, otpustio bi
Zenu te bi ona spavala na hladnim pločicama ispred
njegovih vrata, no ako bi gospodar bio sam, ona bi legla u
krevet do njega. Tako je udobnije, dakako, no teško se
namjestiti. On bi je obgrlio rukom i istoga trenutka zaspao
te tako jako hrkao da bi Zena mogla kraj njega samo
dremuckati. Naravno, tijekom dana ima sasvim dovoljno
vremena za spavanje, a onih dana nakon što bi noć proveli u
njegovu krevetu, iz kuhinje bi joj slali bolju hranu.
Razmišljala bi kako joj je teško zamisliti što znači biti gladan
sada kada joj je želudac pun. Robovi joj donose sve što
treba prije nego što poželi. Ipak, dala bi svu količinu hrane
koju pojede u jednome danu za slobodu da izađe iz palače i
istraži grad koji vidi sa svojega prozora. Ili, padne joj na
pamet, količinu hrane koju pojede za cijeli tjedan za priliku
da sama izabere koga će ljubiti.
Počne se meškoljiti na niskom drvenom divanu,
zabavljena tom mišlju. Pokušava ne razmišljati o tome, no
ne može si pomoći. Sanjariti kako bi sve moglo biti bolje,
samo donosi nezadovoljstvo stvarnošću. Zena se nije
prenula kad su se otvorila vrata. Sidiji ulaze i izlaze po cijeli
dan i sada jedva da ih primjećuje. Udobno se smjestila na
bok i zatvorila oči. Nekoliko trenutaka vladao je potpuni
muk, a zatim robinjin odmor prekine glasan zvuk pljeskanja.
Zena otvori oči i pogleda preko naslona tapecirane klupe i
užasne se ugledavši Abesinca koji ju je kupio prije nekoliko
tjedana. Ruke drži na bokovima, lice mu je smrknuto. Sve
ovo vrijeme otkad je Zena ovdje nije ušao u ovu sobu.
Nešto se očito dogodilo i ona odmah skoči da bi nazvala
selam.»Ah! « kaže prezirno. »Znači, napokon sam privukao
tvoju pozornost!«
Abesinac joj kretnjom ruke naredi da se okrene kako bi
je mogao pregledati, čineći to vrlo polagano. Pogled mu
pažljivo prelazi preko njezine kože, kao da provjerava ima li
na njoj kakve štete.
»Skini nakit!« zapovjedi joj.
»Zašto?« upita Zena.
Na to nedužno pitanje, on bijesno pljesne rukama i upre
prstom u nju kao da bi je mogao prebiti zbog drskosti.
»Učini to, djevojko! Što ti misliš, tko si?«
Polako, Zena skine narukvice, lančić oko gležnja sa
zvončićima i prsten. Malo se muči dok skida ukrase koje su
joj upleli u kosu te sitne bisere koji s njezinih ušnih resica
vise poput malih kapljica kiše. Oprezno odloži pregršt nakita
na šarene jastuke na kojima je sjedila i više ne gleda
Abesinca u oči. Zna da se njemu ne sviđa kao što se sviđa
gospodaru te shvaća da se neprimjereno ponijela. Glavni
rob još ju je jedanput pregledao, a onda se, naoko
zadovoljan, okrenuo prema izlazu iz sobe.
»Dođi!« zapovjedi joj, dozivajući je prstom.
Zena ne pita kamo idu.
Ispred sobe čekaju dva kućna roba — oba muška. Stanu
jedan iza drugoga i bez riječi slijede Abesinca kroz
sjenovite hodnike. Dok joj bose noge tapkaju po glatkim
pločicama, pita se hoće li je okupati, je li se gospodar
odlučio preseliti u drugu prostoriju, ili će možda dobiti
vlastitu sobicu s krevetom. Za vrijeme boravka u
gospodarovim odajama nije istražila ništa dalje od pločica
ispred njegovih vrata. Kuća je i dalje pravi labirint kakvom
je pamti i učini joj se neobičnim što se nikada nije sama
odvažila krenuti ovim hodnicima. Poput pitome ptice, ostala
je gdje su je postavili unatoč tomu što su vrata njezina
kaveza bila otvorena, zajedno sa svim snovima o bijegu iz
palače. Iza jednih zatvorenih vrata začuje dvije žene kako se
smiju, a iza drugih zvuk žičanog instrumenta koji netko svira
loše, poput djeteta. Tri sidija prođu, noseći pladnjeve hrane
ukrašene bobicama poput smaragda zelenoga grožđa i kriš-
kama naranče. Zena više ne može namirisati hranu prije
nego što je vidi, no ipak se pita čiji je to doručak.
Gospodar nikada ne govori o svojoj rodbini, osim kada
se podsmjehuje bračnim planovima koje otac za njega kuje.
Zena zna da u ovoj golemoj palači živi barem pedeset ljudi, i
to ne računajući robove. Obitelj je velika — žene i djeca, svi
imaju svoje zasebne odaje. Odjednom se zapitala kakve su
ostale žene i mogu li se, za razliku od nje, slobodno kretati,
možda čak i posjećivati jedna drugu tijekom dana. Svako
kućanstvo ima svoja pravila što se toga tiče. Mogla bih poslijeistražiti, pomisli dok nervozno okreće glavu, pokušavajući sve
upiti i upamtiti put natrag do jedinoga mjesta kojemu sada
pripada — odajama njezina gospodara.
Napokon siđu stepenicama i dolaze u dvorište gdje je
prije nekoliko tjedana prvi put ušla u ovu kuću. Vitki
Nubijac u živo- zelenoj džubi i crvenoj izvezenoj kapi stoji u
sjeni jedne palme i pijucka kavu iz staklene šalice. Abesinac
se nakloni.
»Evo je!« reče.
Zena odjednom osjeti nelagodu. Što taj čovjek radi
ovdje? Vlasi na vratu joj se naježe, izgubi osjet u prstima, a
srce joj počne snažno lupati. Osjeća da nešto nije u redu i
ustukne dok je jedan rob spretno veže uzetom. Osjeti
mučninu u želucu, a dlanovi joj se istodobno tresu i znoje.
»Što se događa? Što sam učinila?« tiho zajeca i širom
otvori oči.
Nitko ne odgovara, nitko je neće niti pogledati u oči niti
joj posvetiti imalo pažnje dok joj čvrsto vežu uže oko
zapešća, a preko glave stavljaju veo od čiste svile da bi je
prekrili radi čednosti. Kao da je jednako nevažna koliko i
nevidljiva — čini se da svi ostali ovdje znaju što im je činiti
i nitko od njih ne govori ni riječi.
»Previše je popuštao ovoj, vrlo je razmažena!« reče
Abesinac Nubijcu, »no prelijepa je i izvrsno zna arapski.
Sigurno će naučiti gdje joj je mjesto kad joj se pokaže.«
»Zna li plesati?« pita Nubijac dok je pozorno
pregledava, nagnuvši se i odmičući veo da bolje vidi.
»Mislim da zna.«
Nubijac kimne glavom, kao da utanačuje dogovor.
»Imaš pravo što se tiče njezine ljepote. Moj mi je gospodar
naložio da kažem kako mu tvoj gospodar iskazuje veliku
čast. Plaćajući svoj dug ovako velikodušno, časno ga je
podmirio. Subhan Alah!— Alah je veličanstven!«
»Otac mojega gospodara zapovjedio mi je da ti ponudim
zlato umjesto ove bezvrijedne djevojke«, kaže Abesinac
ljubazno. »Dat će dvije stotine talira koliko ju je platio —
što je sigurno mnogo veći iznos nego što je dužan tvojemu
gospodaru.«
Nubijac se nakloni. »Hvala«, odgovori. »Habši će biti
dovoljna jer tako je već dogovoreno.«
Zena osjeti mučninu kad je Nubijac uzeo uže u svoju
ruku. Sva drhti. Ne želi otići. »Ali moj gospodar«, počne
mucati, »vratit će se kući kada zađe sunce i očekivat će da
budem... Sigurno ne želi da odem!«
Lagani osmijeh zatitra na Nubijčevu licu. »Tvoj te je
gospodar dao mojemu, djevojko. Večeras ćeš plesati za
nekoga drugoga.«
»Ponudili su ti zlato!« reče ona očajnički. »Ponudili su ti
zlato u zamjenu!«
Nubijac se okrene, ne osvrćući se na njezine riječi.
Zena se zagleda u Abesinca, nijemo ga preklinjući da još
nešto kaže, no on se samo nakloni i u sebi zapita koliko će
još njegov gospodar podnositi odvratne navike svojega
mladog sina. Dječaci i kockanje su protuzakoniti,
prepuštanje tim užicima sramoti njegova poštovanog oca, a
izgubiti ovu djevojku u partiji šeš beša jednostavno je šteta.
Iako misli da bi mladoga gospodara valjalo istući zbog
njegovih opačina, mudri stariji sluga ništa ne kaže, dakako, i
ne gleda lijepu malu habši u oči. Umjesto toga, nakloni se
gostu koji odlazi.
Zenino srce snažno lupa dok robovi hitaju otvoriti teška
vrata Nubijcu koji je odvodi. Obuzme je silna panika. Nije
ovo imala na umu kad je zaželjela napustiti kuću. Nitko joj
ne pomaže. Nitko ga ne sprečava da je odvede, još je i
povlači iako se ona zapravo i ne opire, srce joj lupa još jače
nego kada su je odvodili iz sela. To nema smisla, pomisli.
Sviđam mu se, znam da je tako. I meni se sviđa ovdje. Osjećam sesigurno. Zašto bi me otjerao? Očajnički traži nekakvo objašnjenje
koje joj nitko nije voljan dati. No ipak pokušava naći riječi,
ludo se nadajući da će joj netko nekako pomoći. Ubrzano
dišući od straha, Zena guta vrući zrak dok izlazi na sunce
Muscatovih užurbanih ulica i dok se za njom debela vrata
zatvaraju, odvajajući je od svega što joj je postalo poznato.
Na pola puta niz ulicu, kod ugla, dok je vuče kao
zavezanu kozu, Nubijcu ponestaje strpljenja za djevojčinu
nevoljkost. Ona zaostaje, ogledava se i snažno zateže uže.
Ponaša se kao da je omamljena, a njemu postane previše
naporno voditi je. Čvrsto povuče uže.
»Zar nisi naučila da nema smisla opirati se?« grakne na
nju.
Zenina temperamentna ćud iznenada provali i ona udari
nogom po vrelom kamenu. Nubijac podigne ruku kao da će
je udariti. Nitko na ulici ni ne primjećuje da je ustuknula.
Nubijac uzdahne i zatim popusti, ne želeći da joj na tijelu
bude modrica prije nego što je gospodar pregleda. Kretnjom
glave dade joj do znanja da ga mora slijediti i kada ponovno
povuče uže, ona je opet poslušna te njih dvoje krenu iza
ugla i prođu pokraj Ibn Mohammedove karavane koju je
prije samo nekoliko minuta gledala odozgo.
Na ulici Nubijac pozdravi jednoga ili dvojicu muškaraca
— sluge u Ibn Mohammedovoj kući, rukuju se s njima, a oni
ga potapšaju po leđima. Nitko ne obraća pozornost na Zenu
dok razgovaraju. Zena se zagledala u dvorište preko ruba
vela. Kasim, oslonjen na drvo, ravnodušno je promatra, pa
ona nije sigurna prepoznaje li je on uopće. Do njega stoji
punašan, stariji muškarac u laganoj pamučnoj džubi te Turčin
blijede kože koji joj se čini nekako poznatim. Previše je
uzbuđena da bi se mogla sjetiti odakle ga zna. Ti su muš-
karci tek stigli, piju kavu i potiho razgovaraju. Kada ju je
Turčin zamijetio, ona se odjednom počela osjećati kao da je
polugola u svom džilbabu i prozirnome velu, primijetivši da
većina žena nosi burke koje prekrivaju i lice i tijelo. Od
njegova pogleda stisnuo joj se želudac i odjednom joj se
učinilo kao da svi zure u nju i šapuću. Vidi, pomisli, vidi kakome gleda. Istodobno osjeća i bijes i sram. Ipak, ne može a da
ne primijeti kako su Tručinove oči prodorno plave. On je
pokazuje svojim prijateljima i cijelo vrijeme ne skida pogled
s nje. Zatim joj prilazi sijedi muškarac u običnoj odjeći.
»Aziz?« obrati se Nubijcu.
»Gospodaru?« nakloni se smjerno.
»Je li to ta djevojka?«
Obilazi je. »Farida će sigurno biti zadovoljna!« Ibn
Mudar ju je dobio na kocki, no zapravo ne zna što bi s njom
osim da je daruje svojoj najdražoj ženi. Zena primjećuje da u
njegovu pogledu nema žudnje — taj je stariji čovjek ne želi.
Osjeti olakšanje. Doima se učenim i suzdržanim. Zapravo
razmišlja kakvom če poezijom njegova žena opisati ovo
stvorenje. Crna poput noći, već čuje njezin melodičan glas.
Djevojka je pravo utjelovljenje plesa! Baš je lelujava, zar ne? Mickey
se često pita što bi njegova žena mogla reći o raznim
stvarima.
»I zna plesati?« provjerava.
»Da. Uvjeravao me da zna. I izvrsno govori arapski!
Obrazovana je.«
»Znaš li čitati?« pita Mickey Zenu.
Zena kimne glavom. »Samo malo«, odgovori tiho.
»Da, da«, kaže Mickey. »To će biti dovoljno.«
Nubijac se upravo spremao otići, kada Kasim i Turčin
došeću iz dvorišta na ulicu držeći u ruci šalicu kave.
»Nova žena za vaš harem?« upita Kasim.
»Ne. Dar za moju ženu!« kaže Mickey.
»Nećemo trgovati na ovom putovanju«, objavi Kasim
bezličnim glasom. »Nećemo ništa zaraditi.«
»Trgovat ćemo bjelačkim dušama!« dometne Wellsted,
iznenađen da u ovoj odjeći tako lako prestaje biti Englez.
Kasim slegne ramenima. Bjelačke duše njemu ništa ne
znače. »Ovakva djevojka, u Rijadu«, reče, »vrijedi sto talira
više nego u Muscatu!«
» Zbilja ?« Wellsted je očaran.
Koliko god vrijedila, ne može skinuti pogled s nje. U
njezinu držanju ima nešto nježno, a opet snažno — nešto
gotovo nezemaljsko. Pita se je li to stoga što predugo nije
vidio ženu ili barem neku koja nije pokrivena količinom
debele tkanine dovoljnom za cijeli jedan šator.
»Zašto vrijedi više u Rijadu?«
»Zato što je tako tamna!« objašnjava Kasim. »Što se
više udaljujete od Afrike, to će ljepotice postići višu cijenu
na dražbi. Zapravo je poznajem. Došla je s našom zadnjom
pošiljkom. Očešljali su je i nahranili, no to je ista djevojka.
Postigla je cijenu od dvjesto talira Marije Terezije. Svi
njezini suseljani zajedno ne vrijede toliko.«
Zenin je pogled i dalje prikovan za prašnjavo kamenje
pod njezinim nogama.
»Onda ima neke zarade u svemu tome«, kaže Wellsted.
Mickey se nasmiješi. »No vi to ne odobravate,
poručnice! Čujem vam to u glasu!«
»Ne, gospodine«, priznaje on mornaričkom agentu. »Ne
mogu odobravati da jedan čovjek bude u vlasništvu drugoga.
To nije pravedno!«
Mickey prasne u smijeh. »A što mislite što bi njoj
pravda donijela? Ako je sada oslobodim, što bi mogla
raditi?«
Wellsted razmisli. »Pa zna čitati — zar ne bi mogla
poučavati? Udati se i zasnovati obitelj?« Zagleda se u Zenu.
»Odakle si?« upita je, pogled mu je odrješit.
Srce joj tuče tako brzo, čini joj se da će joj pozliti. Ipak,
doima se smirenom, poput skladnoga kipa ili prizora sa
slike. Mickey joj podigne veo i primijeti da su joj oči širom
otvorene, ali mirne, a stoji kao da je se prizor oko nje ne
tiče — kao da zapravo ne sudjeluje u ovome što se zbiva.
Zena pomisli da će povratiti slatki, mliječni sok po ovom
čudnom, blijedom strancu čija neoprana odjeća zaudara.
Opasan je to razgovor i ona je toga svjesna. Ako Ibn
Mohammed tuče svoje ljude kada mu krivo spakiraju kokoš,
što će učiniti ako čuje ovakav razgovor? Kasim, kojega je
vlastitim očima vidjela kako ubija svakoga tko mu se opire,
prepoznao ju je. Znaju da je ona nitko i ništa — samo oteta
žena.
»Iz Afrike. Blizu Bussabe«, uspije reći, usta su joj
odjednom suha. Oči su mu nevjerojatne, pomisli. Plave poput mora.»Imaš li obitelji ondje?«
Zena kimne glavom. Misli da još ima obitelj, no dakako,
ne može znati što se dogodilo nakon što je otišla.
»Mislila si se da ćeš se udati prije nego što su te doveli
u Muscat?«
Ponovno kimne glavom, no ne objašnjava da to nije bila
njezina želja.
»Eto!« iskesi se Wellsted.
Mickey pogladi bradu. »Dobro, poručniče, veoma
dobro!« Na trenutak razmisli. »Dat ću vam ovu djevojku na
dar pri rastanku, moj efendijo! Možda će vam biti korisna za
razmjenu na vašem putovanju. Radite s njom što želite!«
Kasimove se oči zacakle od uzbuđenja zbog ovakvog
razvoja događaja. Ništa ne voli više od dobre provokacije.
»Prodat ćete je«, kaže, »vidjet ćete! Kada dođemo u Rijad,
prodat ćete je za više od tristo srebrnih talira Marije
Terezije, zadržat ćete profit i progutati prigovore savjesti!«
»Ne možemo je povesti u pustinju!« Wellsted je
zaprepašten.
»Zašto ne?« Kasim mu se podruguje. »Ako je sada
oslobodite, umrijet će od gladi bez vaše pomoći i zaštite!«
»Opasno je. Što ćemo s njom u pustinji? Sjetite se samo
kakve su temperature!«
»Ne znate što biste s prelijepom robinjom?« Kasim
prasne u smijeh. »Iz Afrike je i mislite da će joj biti previše
vruće! Ne iznenađuje me, prijatelju, da su vaše kolege
zarobili beduini i da ih moramo spašavati. Uopće me to ne
iznenađuje!«
Wellsted zastane. Ako je ostavi ovdje, razmišlja,
djevojka nikada neće biti slobodna. Ako pođe s njima, može
se pobrinuti za nju na kraju puta.
»Dobro onda«, reče. »Hvala vam, Ibn Mudar. Prihvaćam
vaš dar. Povest ću je s našom karavanom, pod mojom
zaštitom, a kada izbavimo Jessopa i Jonesa, i ona će dobiti
slobodu. Kad se vratim, naći ću mjesto za nju kao slobodnu
ženu. Obećavam!«
Kada su joj opet spustili veo, Zeni niz obraz poteče
suza, no nitko od njih to ne primijeti.
»A sada za početak«, kaže Wellsted, »moramo joj naći
neku odjeću za put, zar ne?«
Mickey Ibn Mudar se nasmiješi. »Da, to je vaša dužnost
kao gospodara. A ova kićena oprava nije prikladna ni za
koje mjesto osim harema. Dopustite da vam pomognem.
Aziz!« obrati se Nubijcu. »Donesi burku za poručnikovu
habši.«Kričavo odjeveni Nubijac odmah ispusti uže.
U tom trenutku Zena prepozna Turčina. Ima nešto u
njegovu tijelu, način na koji se giba dok se okreće. To je
onaj bijelac kojega je zaslijepila zrcalom. Zbog čega li je,
pita se ona, ovako odjeven? Osjeti snažnu potrebu da mu
kaže: »Ja sam vas nasmijala. Škiljili ste. To sam bila ja!
Vidjela sam vas prije!« No, dakako, ništa ne reče, samo
pomisli da su, ovako izbliza, njegove blijede, dugačke šake
jezive, kao šake mrtvaca. Plavetnilo njegovih šarenica
djeluje divlje. To čudno biće koje je sada njezin novi
gospodar istodobno je očarava i odbija. Posve je zbunjuje.
Nepoznat je i tajnovit, nova opasnost kojoj se ne smije
suprotstaviti. Čak i u kući njezine bake, gdje je mislila da je
vidjela sve vrste ljudi, nije bilo nikoga tko bi djelovao tako
strano, tako jezivo. Kad su je oteli iz njezina sela, barem je
znala razlog, motiv ljudi koji su je odveli. Ovaj bi čovjek
mogao poželjeti bilo što, bez obzira što kaže da će je
osloboditi. Arapski govori s jakim naglaskom, a riječi su mu
čudne i neprimjerene. Svjesna je da zna dobro procijeniti
ljude, no ovo neobično stvorenje nikako ne može dokučiti.
Na ulasku u kuću gdje će se preodjenuti u burku koju su joj
donijeli, okrene se i pogleda ga.
»Ne želim ići u pustinju s tobom«, prošapće sebi u
bradu.
»Molim?« upita Aziz razdražljivim glasom, kao da ima
posla s neposlušnim djetetom. Ova je robinja uistinu
naporna i drago mu je što neće biti odgovoran za nju u kući
svojega gospodara.
»Ništa«, odgovara Zena. »Ništa.« I slijedi ga u
unutrašnjost da se preodjene.
Karavana kreće na put oko sat ili dva prije podneva. Mickey
grli svakoga od slobodnih ljudi i poljubi ih tri puta prema
običaju, a zatim isprati mahanjem, osmjehujući se i kimajući
glavom pred vratima Ibn Mohammedova dvorišta. Dugo im
treba da izađu iz Muscata jer ulice nisu zamišljene da njima
prolaze velike skupine ljudi i životinja, a u ovoj je pratnji
više od dvadeset muškaraca. Svaki pažljivo vodi svoju devu
kako ne bi prevrnula stolove i hrpe robe ispred stolova. Na
začelju karavane, iza deva za jahanje, zavezane su tegleće
deve. Za neke od jahaćih deva kratkim su konopcem
zavezane tegleće deve. Budući da nikada prije nije jahala na
devi (što je izazvalo urnebes među ostalim robovima), Zeni
su povjerili samo jednu životinju.
» Ovu! « glavni rob gurne joj uzde u ruke. »Uzmi je. S
ovom je lako. Ta je deva glupa. Slijedit će čak i ženu.«
Zena ništa ne odgovori. Gleda kako je u ulicama sve
manje trgovina, a sve više stambenih kuća, koje su, pak,
sve manje i manje te se pita kako je ponovno uspjela doći
pod pasku Kasima i Ibn Mohammeda. Već nakon nekih pola
sata jasno je da bijelac uopće nije glavni u ovoj karavani.
Preplavila ju je mješavina mržnje i straha dok razmišlja o
svojoj budućnosti. Ovim odlaskom iz grada više joj se čini
da napušta dom nego što je to bilo kada su je odveli prvi
put. Na trenutak se upitala bi li uspjela ispustiti devine uzde
i neopaženo nestati u pokrajnjoj ulici. Ljudi u karavani su
zaposleni i muškarci možda ne bi primijetili, no prije nego
što uspije odlučiti, jedan rob kraj nje zapodjene razgovor.
»Ostavi djevojku na miru!« drekne Kasim na dječaka.
»Držim te na oku!«
Prilika je propuštena jer zna da je Kasimov mračan
pogled neumoljiv, nikada neće pobjeći sada kada mu je
zapela za oko. Trebala sam biti brža, nijemo prokune, stisnuvši
zube.
Kada su došli na sam vrh obronka gdje je bilo vrlo
malo kuća, uzjahali su deve i Wellsted je posljednji put
bacio pogled na brod u blještavu zaljevu. Na palubi je jedva
uspio razabrati dvojicu kadeta, koji su se vratili s izleta,
elegantni u uniformama, nadgledaju nekakav posao oko
glavnoga jarbola. Za koji dan isplovit će za Bombaj. Mahne
im, no ne dobivši nikakva odgovora od sićušnih figura,
okrene se prema vadiju. Ne mogu me prepoznati ovakoprerušenoga, pomisli. Ipak, znaju da odlazim. Možda je udaljenostjednostavno prevelika da bi me primijetili.
U vadiju je tlo uglavnom šljunkovito te morate biti vrlo
oprezni dok jašete na devi. Ovo je, pomisli Wellsted, pravo
mjesto za njega. Uvjeti na brodu prošlih su tjedana bili
nepodnošljivi i premda ga Ibn Mohammed i Kasim očito
preziru, njihovi podrugljivi komentari nisu ništa u usporedbi
s neprestanim tiradama kapetana Hainesa. Uostalom, dobio
je sultanovo dopuštenje da se slobodno kreće njegovim
teritorijima — čast koju nijedan stranac nikad prije nije
dobio. Ako se kani proslaviti, ovo mu se čini najboljom
prilikom. Nije važno što njegova misija ima plemenitiju
svrhu spašavanja. Mornarica obožava one koji krče putove.
Društvena elita u Bombaju i Londonu, zanimljiva svakom
važnom čovjeku, uživa u pričama britanskih vojnika,
mornara i graditelja carstva koji su imali dovoljno sreće da
sudjeluju u ovakvim ekspedicijama. Ne samo da bi mogao
dobiti nagradu, već i otkriva svijet za svoju domovinu — u
ime svoje obitelji, razmišljao je. Odjedanput osjeća
prisutnost staroga Thomasa i naglo se okrene u sedlu,
gotovo očekujući da starčev duh sjedi iza njega. Umjesto
toga, iza njega je djevojka, potpuno prekrivena tamnom
burkom, jaše s jednim od Ibn Mohammedovih robova.
Jedino što vidi od nje jest par tamnih šaka koje se sa svake
strane drže za devino istrošeno, izvezeno sedlo te krajičak
oka. Čini se da je dovoljno stabilna, a odmah iza nje jaše
Kasim.
»Kako se zoveš?« upita je.
»Zena.« Doima se preplašena.
»Zena«, ponovi Wellsted. »Zena. Lako se izgovara.«
Ibn Mohammed im se približio žustrim kasom. Pomisao
da netko pita roba kako se zove zabavlja ga. On ne zna ni
imena svojih kućnih robova, a ako bi ih poželio dozvati, sam
bi im nadjenuo neko ime. Ovaj bijelac očito nema pojma ni o
čemu.
»Nepopravljive su kao i ove glupe životinje!« pokaže na
Zenu. »Deva bez gospodara neće preživjeti više od godinu
dana, znate. Treba paziti na njih. Mi njihovu životu dajemo
smisao, a ako pobjegnu, imaju sreće prežive li i tih dvanaest
mjeseci. Isto tako i robovi.«
Wellstedu se učini da je vidio kako su Zenine
bjeloočnice sijevnule iza tankoga proreza na njezinu licu i to
mu se svidjelo. To pokazuje da ima duha.
»Dobro, gospodine, vidjet ćemo!« reče. »Možda će vas
moja habši iznenaditi!«
Ibn Mohammed se nasmije. Nema ništa nova pod
suncem što bi ga moglo iznenaditi. Već je sve vidio.
»Dođite«, mahne rukom, »možemo ići i brže!«
Odgalopira do začelja konvoja deva. Zatim potjera
zadnju životinju, udarajući rep devine ženke svojim dugim
korbačem i ispuštajući glasan, prodoran krik sličan onomu
uzbuđenoga mužjaka. Svi su se nasmijali kada su vidjeli
kako prestrašena deva juri naprijed, uvjerena da je slijedi
mužjak koji je pokušava zajašiti izvan sezone parenja. Rob
koji sjedi na devi grčevito se primio za sedlo u strahu za
svoj život. Cijela karavana ubrza tempo. Robovi se doimaju,
primjećuje Wellsted, sasvim veselima, sada kada su
napustili Muscat. Kao da, prešavši granice grada, pred
sobom imaju jasan cilj.
»Ne zaostajte!« viče Ibn Mohammed dok pretječe
Wellsteda.
Nadaju se da će ovaj prvi dan prijeći šezdeset i pet
kilometara, sjeverno preko vadija, najviše što mogu prema
stjenovitim planinama džebela koji se nalazi pred njima.
Ambiciozan je to pothvat za koji Arapi nisu pribavili kartu.
Ipak, čini se da znaju što rade, a i ugodno je ne biti na brodu
i još k tome na otvorenome. Cmokne jezikom da bi potjerao
devu.
»Điha! Hajde! « kaže joj. A onda, ispravljajući samoga
sebe, promijeni naredbu u »Seent« jer sada je Turčin.
Arapski mu je drugi jezik i mora ga stalno govoriti. S ovom
naredbom, vrisne oponašajući ostale oko sebe da još više
ubrza svoju devu, razmišljajući kako unatoč svoj fami koju
Arapi šire o pustinji, nekako je prirodno biti ovdje. Lakše je
nego što biste očekivali, zaključuje, u ovom stranom
krajoliku, među ovim stranim ljudima, da se momak posve
osjeća kao kod kuće.
Drugi dio
»Nema te zemlje umjerene klime koja vas može opčiniti kao
ova surova zemlja.«
Wilfred Thesiger (1910. - 2003.),
britanski istraživač, vojnik,
putopisac i stručnjak za pustinju
Dvadeset i treće poglavlje
Rano tog poslijepodneva nakon što je ispratio ekspediciju,
Mickey se vratio u ured. Zadnja je dva dana bio veoma
zauzet, dok se bavio Wellstedovim poslovima, a u
međuvremenu su u luku stigla dva ili tri broda čiji teret
mora pregledati. S Rašidom raspravi o dokumentima, ostavi
kratke naredbe o pošiljci vune, navodno najfinijem kašmiru,
koji nije odgovarajuće kakvoće, te dogovori da se u palaču
dostavi pošiljka zlatnih uzica i resica koje su napokon stigle
iz specijaliziranih radionica iz Jaipura. Roba je naručena za
sultanovu ložnicu, a zamišljeno je da još više istakne ljepotu
bogatih rezbarija koje su već postavljene na zidovima
Njegova Veličanstva. Ovo zadnje neće naplatiti, a pošiljka
se odmah otprema u kraljevsku palaču zajedno s kićenim
pismom u kojem moli sultana da primi njegov dar.
Riješivši te pojedinosti do sredine poslijepodneva, Mickey
ostavlja Rašida u skladištu i kreće kući jedva čekajući da se
okupa, pogosti i opusti. Mnogi ljudi Mickeyeva položaja
zahtijevaju da ih se nosi u nosiljkama. Oni malo muževniji
izbjegavaju nosače, pa se gradskim ulicama uvijek probijaju
na konju, noseći veliki suncobran s ukrašenim obrubom.
Mickey više voli hodati — tako lakše razmišlja. Kako se
uspinje brežuljkom, otvara mu se tek jer je danas zbog
žurbe malo jeo, a mame ga nagomilani slatkiši od badema
koji se prodaju na stolovima i mirisi svježih začina i bilja
koje u beskrajnome nizu nude pripadnici raznih plemena iz
okolnih krajeva, odjeveni u bijele džube.Prije nego što ga ulice odvedu u dio grada gdje se nalaze
isključivo kuće za stanovanje, Mickeyja zabavljaju lijepo
izloženi jeftini ukrasi te uživa u dobrodošlici kojom ga ljudi
dočekuju jer on je poznata i omiljena osoba u gradu
Muscatu.
Nekoliko minuta kasnije javlja mu se osjećaj kajanja dok
ulazi kroz teška vrata svojega imanja. Želio je darovati onu
habši Faridi, a sada kući dolazi praznih ruku. Djevojka bi bila
divan dar — naposljetku, zna čitati, a siguran je i da je
bistra. Međutim, zaključi da je možda i bolje da ju je
otpravio. Glavom mu prođe slika njezina mladog gospodara
usijane glave koji je u kavani nedaleko od palače
prethodnoga popodneva tvrdio da je nepobjediv u kocki.
Dječaka je, naravno, trebalo poslati ocu da ga kazni, a ne
izazvati ga za kockarskim stolom. Da nije znao pravu istinu,
Mickey bi rekao da je mali bio pijan. Za razliku od većine
njegovih drugova, Ibn Mudar i predobro zna kako se
ponašaju pijani ljudi jer je vidio pijance među svojim
poslodavcima. Međutim, sada zaključuje da je, ako ne već
nemoguće, onda vrlo malo vjerojatno da je mladić uspio doći
do mješine piva ili boce vina. Na kraju krajeva, koliko bi
prekršaja jedan mladić uspio napraviti u jednom
poslijepodnevu? Kocka i alkohol uz glasine koje kruže o
njegovim spolnim sklonostima? Previše je to opačina da bi
ih se moglo i zamisliti. U svakom slučaju, iako je pobijedio
dječaka i pošteno dobio Zenu, nije uopće smio kockati te mu
je stoga neugodno zbog te pobjede (Mickey se pita o ulozi
Alaha u takvim slučajevima). Možda je zato i bolje da je
djevojku dao Wellstedu. Poručniku će na njegovu putovanju
možda zatrebati vrijedna robinja — a u tu svrhu dobra habšibolja je od zlata jer postaje sve vrednija što dublje zađu u
sjeverno područje. Osim toga, sada vjerojatno može
naplatiti dvjesto talira Indijskoj mornarici jer ju je pribavio.
Iako je ropstvo ukinuto, Britanci su pragmatični kada se
njihovi ljudi na terenu trebaju uvjerljivo prikriti.
Mickey opere ruke u bakrenoj zdjeli s hladnom vodom
namirisanom cvjetovima limete, koju su mu ponudili čim je
njegov glavni sluga, Nubijac u zelenoj džubi koji je doveo
Zenu iz kuće njezina gospodara, pljesnuo rukama, objavivši
njegov dolazak. Začuvši znak, pojavila se polovina robova
kako bi ispunila zapovijedi svojega gospodara. Mickey je u
međuvremenu natočio šalicu kave iz lončića koji mu se
pojavio kraj lakta. Pojeo je pet-šest datulja, njegove
najdraže vrste, slatke khadravi, koju mu Aziz naručuje iz oaze
u unutrašnjosti.
»Želim se okupati!« zapovjedi i njegovi osobni robovi
odu u tišini kako bi sve pripremili. Treba napuniti ulaštenu
bakrenu kadu, donijeti platnenu odjeću za sušenje te je
ugrijati na žeravniku. Muškarci (jer Mickey je davno odlučio
kako ne želi da ga za vrijeme osobne toalete služe robinje)
se rasprše kao četa marinaca specijalaca kako bi ispunili
svoje dužnosti. Ostali nastavljaju nijemo čekati da vide što
će im zapovjediti. Stoje na dvorištu popločenom pločicama
sa sjajnim plavim uzorkom, njihova živopisna odjeća zelene i
žute boje gdjegdje naglašena crvenim detaljima i
pokrivalima za glavu što nose sluge najvišega položaja.
Mickey oklijeva samo trenutak prije nego što se prepusti
svojoj istinskoj žudnji. Vrativši čašu na pladanj i bacivši
koštice datulja u stranu, sve ih otpusti i bez riječi odšeta u
Faridine odaje.
Kad je ušao, bilo je jasno da za razliku od ostalih
ukućana, njegova žena ili nije znala da je stigao kući ili se
na to nije osvrtala. Farida leži nauznak no sasvim opuštena,
izvaljena poput mačke na udobnom, niskom divanu. Čita
knjigu, koju drži gotovo naopačke, tako da njezina duga
kosa pada na pod dok ona zaneseno prati priču. U zadnje
vrijeme stavlja kanu na svoju sjajnu kosu jer je primijetila
da njezini uvojci polako sijede. Bogata crvena boja još više
ističe mliječnu put njezine kože, iako se danas to baš i ne
vidi toliko. Nosi dugu ljubičastu haljinu, a njezina uska
stopala, koja Mickey zamišlja ispružena u vrhuncu
zadovoljstva, oslikana su zamršenim uzorkom vitica i
točkica boje kave. Mickey zna da su za to potrebni sati što
uključuje i ritual koji je Faridi naporan no na što je druge
žene povremeno nagovore. Soba miriše, kao i uvijek, na
tamjan. Faridin najdraži miris prilično je skupa mješavina
cimeta i tamjana, a tu su i vaze prekrasnoga cvijeća, koje se
na njezin zahtjev mijenja svaka dva dana te se postavlja na
niske mjedene stoliće između gomila knjiga. Zelene grane
uvijaju se oko hrpa papira poput zmija u plesu. Između
bijeloga jasmina i zlatnoga geofita, Farida podigne pogled.
»Ah, tu si!« kaže, kao da je njezin muž ovdje kako bi
udovoljio njoj umjesto obrnuto.
Mickey padne na koljena kraj nje i obgrli joj ramena,
ljubeći njezine pune usne dugo i pohotno. Zatim se nagne
kako bi vidio koju to knjigu poezije na arapskome sada čita.
Ispisana je rukom, tako je stara da su stranice načinjene od
krutog pergamenta, a uvezena je u tamnu kožu ukrašenu
reljefom i debela kao njegova šaka.
Neka kiša lijeva milostivo, dok pada,0, kada smo se ono sjedinili u Andaluziji.Tvoje sjedinjenje bilo je samo san,Tlapnja ili privid tvoga dodira.
»Sjedinjenje«, promrmlja s odobravanjem. »San!«
Farida ga pomiluje po licu kao da ponire u meku
postelju užitka. Dok zajedno leže, netko neočekivano zakuca
na vrata harema. Mickey ustane, a Farida se zagleda. U
takvoj prilici morala bi, dakako, pobjeći od srama i ne
dopustiti da je vidi neznani posjetitelj, no umjesto toga ona
prilično radoznalo promatra ovu nečuvenu situaciju, a
Mickey nema srca potjerati je.
»Naprijed!« vikne. Ta’aal!
Nubijac uđe oborena pogleda. Nosi pismo s teškim
crvenim voštanim pečatom. Tamna slova na prednjoj strani
su engleska.
»Rašid je dobio ovo, gospodaru«, kaže dubokim i mekim
glasom. Ipak, nekako, njegovu tonu unatoč, uspijeva zvučati
kao da se ispričava što smeta. »Rašid želi znati što mu je
činiti. Rekao je da bi mogao proslijediti pismo osobi kojoj je
namijenjeno, ako mislite da treba, no da ih dostigne, glasnik
bi morao smjesta krenuti. Čeka vašu zapovijed.«
Mickey podigne izblijedjelu kuvertu. Crnom je tintom
ispisano: Poručnik James Raymond Wellsted, brod Palinurus, Indijskamornarica via Bombaj. Na poleđini je veliki voštani pečat s kru-
nom, štitom i zvijezdama koje čine grb klana Murray, a
povratna je adresa Ulica Albemarle, Piccadilly, London,
Engleska.
»Ah«, reče Mickey naglas, »barem ima dobre veze.«
Razmišlja na trenutak, važe opcije.
»Ne!« odluči. »Ovo može pričekati. Wellsted je sada
gotovo na džebelu. Od kakve bi mu koristi ove vijesti mogle
biti u pustinji?«
Kretnjom ruke otpusti Nubijca i odloži pismo na stolić.
»Što je to bilo?« upita Farida nakon što su se vrata
zatvorila. »Jesam li ja to vidjela adresu izdavača u
Londonu?«
Mickey se nasmije. Ništa joj ne promakne, predivna je.
»Dobro, ispričat ću ti priču, draga moja!« reče privinuvši je
k sebi i milujući joj kosu.
Farida se namjesti i počne zadovoljno sisati jedan od
Mickeyevih prstiju. Pismo je, dakako, pobudilo njezino
zanimanje. Poručnik, pisalo je na papiru — kao onaj
muškarac kojega je vidjela u suku samo dan ranije. Poručnik
Wellsted. Ništa ne uzbuđuje Faridu kao dašak intrige.
Mickey počne priču kao da je pripovijeda djetetu.
»U pustinji su nestala dva bijelca, mornarička časnika.
Doktor Jessop i natporučnik Jones s broda Indijske
mornarice Palinurus. Zarobili su ih beduini dok su bili na
misiji u unutrašnjosti. Britanci istražuju poluotok. Uglavnom,
te su ljude odveli u unutrašnjost, mislim dublje nego što je
ikada kročio ijedan bijelac. Danas je još jedan časnik, na
koga je ovo pismo adresirano, otišao u potragu za njima na
poticaj našega sultana.«
»Što? Bijelac?« Faridine oči zasjaju. »Ovaj poručnik?«
pokaže na pismo. »Wellsted?«
Izgledao je odlučno onda dok je srkao kavu, no
dovraga, ovo je veliki zalogaj za jednoga bijelca, a i doimao
se nekako mladim.
»Da!« nasmije se Mickey. »Bijelac, bijel poput tebe,
rekao bih, i njegova crna robinja, a dvojica najkrvoločnijih
trgovaca robljem su mu vodiči. Ja sam tog jadnika
zamaskirao da mu osiguram kakvu-takvu zaštitu. Odjenuo
sam ga u Turčina, trgovca. No grozna je to ekspedicija, a
trgovci robljem su bijesni što moraju glumiti njegove lakaje.
Ipak, to je na sultanov zahtjev. Njegovo Veličanstvo je
nepopustljivo i tako su otišli.«
»I spasit će te ljude — Jessopa i Jonesa?«
Sjena nesigurnosti prođe licem njezina muža.
»Ah, jadne im duše!« kaže ona. »Opasno je. A ovaj
krasni čovjek s tim prijateljem izdavačem možda nikad neće
dobiti svoje pismo. Ima plave oči, zar ne? Visok? Veoma
blijed, no privlačna držanja. Vidim ga pred očima.«
»Sačuvat ću mu pismo«, kaže Mickey, pomislivši kako
mu je žena nevjerojatno pronicljiva. »Da, ima plave oči. I
imaš pravo — svidio mi se. Čini se mlađim nego što
vjerojatno jest, istini za volju, no vratit će se, nadam se.
Ako Bog da. Inšalah.«Farida razmišlja na trenutak. Sigurno još nisu gotovi s
tom temom. »Dragi moj«, reče, »sigurno ima još nečega u toj
priči. Ako su ti bijelci oteti, onda tu ima još koječega i želim
sve čuti! Dakle, mužu moj«, Farida se uspravi u sjedeći
položaj i prođe mu vrškom svojega malog, ružičastog jezika
niz obraz, »ako želiš da te zadovoljim, ljubavi, reci mi sve
jer izgaram za dobrom pripoviješću! Sva ova poezija«,
odmahne rukom prema debeloj i skupocjenoj knjizi koju je
čitala, a onda zavodnički stavi ruku na muževu muškost,
koja veselo odgovori na njezino milovanje, »zapravo mi je
dozlaboga dosadna i baš bi mi godila dobra uzbudljiva priča.
Bože, napravila bih gotovo sve za dobru zabavu!«
Dok ga obavija svojim tijelom, šapćući mu ljubavne
riječi Ibn Al Hajjaja, Mickey zaključi da čak i ako ne zna
kako su točno doktor Jessop i poručnik Jones pobudili
emirov gnjev, uvijek može izmisliti prikladno objašnjenje za
Faridinu zabavu — neko koje bi bilo dostojno i samoga
presvijetloga gospodina Murraya, a zasigurno i bolje od bilo
koje priče što ju je napisao sir Walter Scott, ako dođe do
toga. Da, kada budu gotovi, smislit će dobro objašnjenje, a
možda povrh toga i pristojan opis kako je Wellsteda
pretvorio u Turčina. To će joj se svidjeti. No poslije, pomisli,
učinit ću to poslije, misli mu odlutaju dok nježno ulazi u nju.
Dvadeset i četvrto poglavlje
Rub' al Khali: Prazni prostor, kolovoz 1833.
Nakon što su danima putovali po vadiju kako bi došli što
dalje na sjever prije nego što moraju prijeći džebel i ući u
pustinju, ekspedicija trgovaca robljem podigla je logor malo
prije zalaska sunca, na mjestu gdje se tlo počinje izdizati.
Već danima slijede liniju planina, a sutra se kane popeti i
uhvatiti se ukoštac s visinama. Muškarci, uključujući
poručnika Wellsteda, mole se zajedno, malene su prostirke
pažljivo položene u nizu, dok divlji sokolovi kruže u daljini.
Nitko nije podigao nikakav šator, a beduini su zaokupljeni
paljenjem vatre, dok jedan čovjek jezovitom spretnošću
ubija četiri kokoši te im čupa perje kako bi ih mogli ispeći.
Drugi priprema obilje khubza jer prema običaju zalihe se ne
smiju previše oprezno raspoređivati nego se valja gostiti
dok god imate dovoljno, čak i ako to znači da ćete kasnije
skapavati od gladi. Sva je arapska kultura ekstremna —
prežderavanje ili skapavanje jedino je prirodno ovdje gdje
je pustinja nepristupačna i vrela, gdje bjesne pješčane oluje,
gdje vam se prema zakonu mogu odsjeći udovi te gdje se
počesto u medicinske svrhe pacijentima prži koža. Smrt je
uvijek previše blizu, pa ljudi jednostavno uživaju u onome
što imaju, ne mareći za sutra.
Zena je dobila zadaću da napuni kozje mješine u plitkom
bunaru u podnožju planinskoga puta dok dvojica beduina
napajaju deve jer ovdje je dobar, čisti izvor. Poslije će tek
povremeno nailaziti na svježu vodu, a većina će biti sorhan,to jest neprozirna voda koja ne podnosi putovanje. Što je se
duže drži, postaje sve smrdljivija, no svejedno će je morati
piti.
Wellsted pohlepno guta kavu. On je čovjek zdrava teka.
Planinski je zrak čist, a pogled na vadi s ove visine oduzima
dah.
»Izgleda li tvoja domovina ovako?« upita Zenu dok mu
toči kavu.
Ona na trenutak zastane, a onda odmahne glavom.
Srami se razgovarati s njime, pogotovo kada svi slušaju.
»Zelenije je, bujnije.« Okrene se da natoči kavu Kasimu i Ibn
Mohammedu.
Wellsted je više ništa ne pita nego umjesto toga odloži
šalicu i veselo krene prema visokoj litici dvjesto metara
iznad. »Brzo se vraćam!« obeća. »Želim vidjeti kakav je
pogled.«
Ibn Mohammed uzdahne. Obećao je sultanu da će štititi
tog stranca i ako on umre ovako blizu vadija i manje od
tjedan dana otkako su napustili Muscat, bit će to velika
sramota. Pogled mu susretne Kasimov te bez riječi pristane
postupiti prema dužnosti. Ibn Mohammed krene za bijelcem
uz planinski obronak da iz daljine vidi put koji su prešli.
»Ne morate ići ako ne želite«, okrene se Wellsted.
Trgovac robljem ne odgovori jer nema smisla
proturječiti — naravno da ne želi ići. Naravno da mora. Na
vrhu obronka, u Wellstedu se probudi geodet te on skicira
grubu kartu u svojoj bilježnici. Sunce će nestati za pola
sata. Ispod njih robovi pripremaju lonac za kuhanje. Ibn
Mohammed gleda Wellstedu preko ramena. Misli da je on
tek turist, iako mora priznati da je poručnik bio mnogo
budniji od njega. Karta je vrlo točna. Kad ju je završio,
sumrak je zastirao nebo i već su mogli namirisati piletinu.
» Gladni ? « upita Wellsted vedro kad su se krenuli
spuštati niz planinu, povratak je sporiji jer je vidljivost
manja.
No za Ibn Mohammeda glad je samo slabost i on nikada
neće priznati da je gladan. »Vrijeme je za jelo!« to je najviše
što si može dopustiti.
Sedla postavljaju u krug da se muškarci mogu nasloniti
na njih, a preko njih su prebacili pustene sagove posložene
u dugu prašnjavih boja kako bi se ugodno smjestili. Zena je
tik do Wellstedova lakta. Još se nije naviknula na njegov
izgled, pa ne može skinuti pogled s njegovih neobičnih crta
lica i nebeskoplavih očiju.
No najneobičnije su mu kretnje. Veoma je uspravan kada
hoda i jaše. Dok ga promatra kako nosi svoje sedlo ili
presavija svoju diubu prije nego što će se smjestiti, Zena je
opčinjena. Kretnje su mu elegantne — način na koji pomiče
ruke ili podiže obrve kada govori. To joj pobuđuje interes,
pa shvati kako je dobro da je skrivena iza vela te može
slobodno zuriti u njega.
Kad je hrana napokon zgotovljena, slobodni muškarci
jedu prvi. Kasim, Ibn Mohammed i Wellsted odaberu što
žele, jedu do sitosti, a onda se odmaknu u stranu, operu
ruke i pijuckaju kavu. Sada na red dolaze sluge i robovi.
Preostalu piletinu toliko oglođu da ostanu samo nejestivi i
neprepoznatljivi jezivi ostaci kostura. Poput skakavaca,
muškarci žderu kruh i loču devino mlijeko iz životinjskoga
roga.
Nakon večere, nitko ne govori dok se na nebeskome
svodu javljaju zvijezde, a mladi mjesec počinje svoj uspon.
Kada dođe vrijeme za spavanje, svi liježu ukočenih udova,
dok ih sedla poredana u krug štite od otvorenog prostora.
Otkad su krenuli, Zena nije mogla spavati u društvu s
muškarcima, previše je zabrinuta. Tlo je kamenito, a nebo
posuto zvijezdama previše sjaji. Večeras nastavlja gledati
Wellstedovo blijedo lice, osvijetljeno mjesečinom. Tako
smiren, dok spava, izgleda kao truplo. Tu iluziju posebno
uvjerljivom čini njegova blijeda koža, razmišlja ona, jer
trupla gube boju, iako je, dakako, njezina baka bila crna
poput ugljena, a u smrti joj je koža izgubila samo sjaj, ali ne
i boju. Nakon nekog vremena, djevojka tiho ustane i razgrne
žeravicu preostalu od vatre, kao i svake noći do sada. Tu
spava na mahove, ležeći na boku, tek drijema, ali je barem
na toplom, nikad ne uspijevajući u potpunosti prepustiti se
snu. S vremena na vrijeme promatra svojega gospodara,
poput djeteta koje voli svojega kućnog ljubimca, svjesna
njegove svake kretnje.
Wellsted se budi prije ostalih koji se dižu u zoru. Leži i
uživa u razmjernoj svježini zraka te provjerava je li djevojka
na svom položaju kao i obično, budna i uposlena oko vatre,
spremna ugrijati kavu. Pospano primjećuje da nije na svom
mjestu. Okrenuvši se, ugleda njezin obris — jedva vidljivu
sjenu u polumraku, malo udaljenu, pokraj plitkoga bunara.
Ukipi se. Zena se kupa. Skinula je burku i polijeva se tankim
mlazom po tijelu. Odvažna je to odluka, pomisli Wellsted.
Vode ima tako malo, a čednost je tako važna da bi ovo
mogao biti čak i čin pobune. Poručnik je očaran. Dok je
nebo još ovako mračno, Zena izgleda poput siluete riječne
nimfe — čarobnog bića iz nekog drugog svijeta. Poručnik
nikada nije vidio nešto tako lijepo. Grlo mu se stisne,
skamenjen je dok se ona pospano isteže, sasvim gola,
dlanom otresa vodu te zatim pažljivo namješta kosu prije
nego što stavi burku preko glave. Čak mu se i njegovo
disanje čini preglasnim — strah ga je da će ga primijetiti, no
ne može je prestati gledati. Nije ni čudo što su te oteli, pomisli.
Nije ni čudo što je neki muškarac platio dvjesto talira da bi
posjedovao takvu ljepotu. Wellsted će ovaj trenutak pamtiti
cijeli svoj život — to je prvi put da je poželio za sebe nešto
što nema veze s njegovim napredovanjem u društvu. To je
trenutak kad se zaljubio. Djevojka je dugim gutljajima pila
vodu, zatim je krenula natrag prema vatri. Dok se
približavala, on je zatvorio oči i duboko udahnuo kao da je
cijelo ovo vrijeme čvrsto spavao. Zena razgrne vatru i
postavi lončić vode da zakipi. Uskoro će izlazak sunca.
Wellsted bi se mogao zakleti da ju je čuo kako uzdiše, a za
pet minuta čarolija nestane, trgovci robljem bude se, a miris
kave ispunja zrak.
Muškarci ponovno mole. Beduini promrmljaju kako je
molitva bolja od spavanja kao da im nedostaje mujezin i
njegova sveprisutna pjesma — prvi dnevni poziv na molitvu.
Nakon doručka, kave i još devina mlijeka, za vrijeme kojeg
je Wellsted uspio otrgnuti pogled od Zene isključivo snagom
volje, osedlaju životinje i vode ih na ruku duž kamenoga
puta prema brdu. Ovdje moraju napustiti sigurnost vadija i
nastaviti planinskim lancem. Džebel je nepristupačan
stjenovit zid između doline i pustinje, na mnogim mjestima
prohodan jedino pješice, ako uopće i jest.
»Ovo je najsporiji dio putovanja, prijatelju«, kaže Ibn
Mohammed Wellstedu kao da govori budali. Trgovci robljem
tek podnose svojega suputnika, to je sasvim jasno, no
poručnik im to ne zamjera. Ničime ne pokazuje da mu je
krivo što mora igrati ulogu tupoga učenika, čovjeka koji ni o
čemu ništa ne zna.
»I zato ovdje nećemo jahati?«
»Ako ljudi uzjašu deve, sigurno će biti mrtvih, zato ih
vodimo na ruku.«
Dan je dug, vruć i naporan. Ovo je, na kraju krajeva,
najtopliji dio godine. Muškarci čavrljaju dok se polako
primiču stjenovitim putem. Kasim ispravlja nevjernikov
izgovor i uči ga arapske riječi.
»A riječ za >sunce<?« upita Wellsted, sitno kamenje
pršti pod devinim papcima dok sunce nemilosrdno prži.
Na Kasimovim punim usnama zatitra smiješak. Zabavlja
ga koliko malo taj bijelac zna. »U Kuranu postoji riječ šams.No zovu ga i siraaj, što znači baklja ili vahaaj što znači goruća
svjetiljka.«
»Hvala. Na mom jeziku imamo samo jednu riječ za to«,
priznaje Wellsted.
No ne dodaje kako je u Engleskoj mnogo manje sunčano
nego na bilo kojem mjestu u Arabiji gdje je bio, dok u
Londonu postoji mnogo više riječi za kišu nego što bi
Arapima ikad zatrebalo. Voljan je učiti, ali ne da bi dokazao
koliko je pametan, te se spremno predaje ulozi učenika.
»Siraaj«, vježba. »Vahaaj.«
Do sutona su stigli na sigurniji teren. Nakon što su
povečerali i izmolili zadnje molitve za taj dan, Zena, sasvim
iscrpljena, odluči si prostrijeti krevet izvan kruga
napravljenog od sedala. Nada se da će uspjeti čvrsto zaspati
ako je podalje od muškaraca. Baš kad se smjestila, Kasim
vikne da joj privuče pažnju. Kada nije skočila na njegovu
zapovijed, on napusti svoje mjesto kraj vatre i nadvije se
nad nju.
»Miči se!« zapovjedi, pokazujući prstom prema ostalima,
vraćajući je kao mazgu ili zalutalu ovcu s kojom treba
strogo postupati. »Onamo!«
Uplašena njegovim prijekorom i nasilničkim tonom,
Zena se uspravi u sjedeći položaj i privuče sag prema
svojem tijelu, gledajući prema Wellstedu tražeći od njega
odgovor što mora učiniti. On je, na kraju krajeva, njezin
gospodar i poslušat će njegove naredbe. Za takav neposluh
treba hrabrosti jer obično svi skaču na zapovijedi trgovaca
robljem. Kasim se nasmije.
»Naredite svojoj habši da se vrati!« zahtijeva. »Ako
želite da preživi ovu noć!«
Wellsted znakom ruke dade Zeni do znanja da mora
učiniti kako joj kažu. »Evo!« reče joj. »Kraj mene.«
Ibn Mohammed se prostački nakesi, Kasim se vrati na
svoj položaj kraj vatre, a ostali se brzo smjeste.
»Laku noć«, šapne Wellsted te se iz obzira okrene od
svoje štićenice. Instinkt mu nalaže da ne smije iskoristiti
djevojku ni na koji način. Tako je ranjiva da je želi zaštititi.
Zapravo osjeća strahopoštovanje. Sa smiješkom na licu
zaspi razmišljajući o tome kako se kupala u ranojutarnjem
polumraku.
Iako je umorna, a trbuh joj je pun, Zeni je ipak teško
zaspati. Osjeća bijelca kako leži kraj nje, a i ostale
muškarce, posvuda uokolo. Vrijeme krati razmišljajući o
Wellstedovoj zemlji. Po čistoj logici, s obzirom na pitanja
koja joj je on postavio, to je očito mjesto gdje nema
stjenjaka, a ljudi ne posjeduju jedni druge. Kada je pokuša
dokučiti, u mašti vidi jezivu gomilu bljedolikih džinova, kako
bulje u nju, pružaju dugačke, tanke prste na kraju
produljenih ruku bijelih poput kostiju. Nada se da je
Wellsted neće povesti u svoju domovinu gotovo jednako kao
što se nada da neće ispuniti svoje obećanje i osloboditi je
tako daleko od njezina abesinskoga doma. Što će bez kuće u
kojoj bi živjela? Zena nije oduševljena pomišlju da se mora
sama snalaziti u svijetu sada kada je vidjela kakav je taj
svijet — ona želi biti slobodna, ali ne vidi kako bi to bilo
moguće. Voljela bi da joj je baka sredila brak te da ju je
uspjela pustiti od sebe. Zaboga, čak bi i brak sa stočarom
bio bolji od ovoga! Na rubu je živaca.
Kratko prije ponoći osjeti gibanje u tami izvan kruga i
tijelo joj se ukoči. Svjesna je da je za danjih sati robovi
stalno gledaju, kao da je ispod tamne burke njezino tijelo
kakva skrivena nagrada. Bog zna tko je sve još ondje, na
planinskome putu, gleda i čeka. Uši joj se zažare kada se
kretanje onkraj vatre ponovilo. Zvuk se približava. Zena se
ukipi, jedva da može disati. Oči su joj širom otvorene,
pretražuju mrkli mrak. Netko je ondje. Nešto. Čuje kako joj
se približava, sve bliže i bliže, odostraga.
Proguta zrak i ruka joj automatski primi veliki kamen.
Kada više ne može podnijeti napetost, skoči na noge,
spremna da ubije ako mora, spremna da se bori za svoj
život.
»Upomoć!« izusti, no usta su joj suha i ta se riječ
pretvori u šapat.
Pogleda prema zvuku, a tama je neobjašnjivo pusta.
Zagleda se u daljinu, no nema nikoga. Naglo se okrene,
provjeri nedostaje li netko od njezinih suputnika, no svi su
sklupčani na svojim mjestima oko vatre i nitko se nije ni
pomaknuo. Na trenutak se Zena zapita postoji li kakav
fantom, čekaju li duhovi na džebelu u zasjedi dok se ne pojavi
ljudsko meso te jesu li džinovi kojih bi se trebala bojati ovdje
u planinama, a ne u nekom dalekom, stranom mjestu
nastanjenom bijelcima. Jeza joj prođe tijelom, a onda baci
kamen. Što god da je pogodila, to se pomaknulo. Zvuk je
ovaj put udaljeniji i ona primijeti dugu, tamnu zmiju —
možda pitona ili rogatu čegrtušu, kobru ili siktavicu —
premračno je da bi bila sigurna. Koja god da jest, odgmiže
prema zaklonu u stijenama, kao otrovni duh, potiho u noć.
Zena od straha krikne i ustukne, spotaknuvši se preko
svojega gospodara, te se stane osvrtati ne bi li našla još
jedan kamen.
Wellsted je u sekundi budan, a u rukama mu je nož.
Skoči na noge, zgrabi je za ruku i odgurne s puta.
Provjerava gdje su ostali, no svi su se samo okrenuli i
prespavali galamu ili su je možda samo ignorirali.
»Što se dogodilo?« upita je. »Što je bilo?«
Ženin glas pukne. Rasplače se. »Zmija!« objasni. »Bila je
velika! Bacila sam kamen i potjerala je.«
Wellsted je povuče na tlo, da je ostali ne bi vidjeli. »Čuo
sam da dolaze spavati kraj ljudi radi topline«, šapne joj
blago. »To je sve. Ne brini se.«
Jedino što vidi na Zeni jesu njezine velike uplašene oči.
»Bila je to zmija«, ponavlja, pokazujući u tamu. »Možda je
bio udav.«
Wellsted podigne tanki sag na kojem je ona ležala,
pomakne ga na unutrašnju stranu kruga i legne između Zene
i svog sedla.
»Ta je djevojka previše živčana!« zareži Kasim i ostane
ležati.
Gotovo istoga trenutka trgovac robljem, strah i trepet
Muscata, opet duboko diše. Zena je ogorčena. Zmija ih je
mogla napasti da nije bilo njezine budnosti.
»Sve je u redu«, Wellsted utješi svoju štićenicu. »Sad je
više nema. Svaka čast što si je uopće primijetila u ovom
mrklom mraku! Dođi, legni bliže vatri. Tu je sigurnije.«
Pruži joj ruku kao da je ona dama, a on njezin zaštitnik,
jer kako bi se drukčije mogao ponašati jedan časnik Indijske
mornarice? Ona osjeti kako se opušta dok povlači pokrivač
preko svojega tijela.
Kada je zarudila zora, Zena se probudila iz prvoga dubokog
sna otkad je izašla iz grada, a kava je već spravljena. Stoka
se uskomešala — rob maslacem premazuje kožu jedne deve
jer je dobila šugu. Zena, još snena, ustaje i pije malo slatkog
mlijeka, još toplog od mužnje. Wellsted joj se nasmiješi s
druge strane vatre, dok osedlava svoju devu za polazak.
Ona mu uzvrati osmijeh.
»Idemo«, pozove muškarce Ibn Mohammed. »Svi vi!
Sunce se već diže! Danas možemo jahati!«
Zena kimne glavom prema jednom od robova. Ostala
mu je samo polovica zubiju, a ima i čudnu tetovažu na
obrazu koja pokriva tamnu brazgotinu — spiralu. On pljune
pridržavajući devu dok se ona uspinje u visoko sedlo te je
odvede u karavanu koja se formirala, čekajući polazak.
Zmija neće doći sada kada je dan, pomisli dok Ibn Mohammed
nastavlja proklinjati lijenost muškaraca koji još nisu u
koloni, a Wellsted na čelu, kao da je za to rođen, povede
ekspediciju prema planinama. Zena vidi da ga je Kasim
primijetio. Bijelac, pomisli ona, ih iznenađuje, no to i nije nužnodobro.
Kako se penju sve više, put je sve kamenitiji i
neprohodniji dok se, gotovo dva tjedna otkako je karavana
napustila ulice glavnoga grada, kamenje pretvara u šljunak,
a nakon dva sata u fini pijesak, isprva različitih boja — crni
i zeleni dobro izmiješan s bijelim. Zatim spektar boja
izblijedi dok ne nestane u izmaglici bijele vrućine i pijeska.
Svaka riječ za sunce, vrućinu ili pijesak, nekako se doima
nedostojnom, preslabom. Kad se pojavila pustinja, ostali su
bez daha. Kamenje nestaje, a drveće i grmlje iščezava,
valovite dine prostiru se kilometrima, a gdjegdje proviruje
zalutala kamena gromada ili izblijedjeli sablasni ostatak
onoga što je nekoć bilo maslinovo drvo.
Mjesecima nije bilo kiše. Sve što živi u ovim uvjetima
mora podnositi neizdrživu muku sunca što pali, žari, kuha i
prži. Škorpioni se skrivaju pod dinama, lešinari kruže u
potrazi za zalutalim oriksom, nadajući se barem poštenu
obroku mrtve zmije ili guštera. Muhe su nestale, a zrak je
kao u peći. Poručniku se krajolik čini prostranijim od bilo
kojega što ga je imao prilike vidjeti — nezamisliva praznina
u svijetu. U tren oka shvati zašto se religije rađaju na
pijesku — ovdje za čovjeka nema ničega osim njegova
vlastitog uma. Na ovo mjesto ulazi samo s onime što može
sam ponijeti, a jednako tako će ga i napustiti.
»Poput katedrale je«, prošapće poručnik. Ne zovu Arapi
Rub’ al Khali Praznim prostorom nizašto.
Okrenuvši se, poručnik osjeti promjenu na Ibn
Mohammedu. Na njegovu licu prvi put otkako su se upoznali
zamijeti iskreni osmijeh. Ova divljina njegov je dom, pomisli
— što manje života, to bolje. Ponos Muscata pripada ovamo,
a ne među društvene konvencije što ih propisuje gradski
život.
»Ovo ne možete ucrtati u kartu u svojoj knjižici!«
naruga se trgovac robljem, ponosan što ovaj nevjernik
njegovu domovinu ne može ukrotiti niti izmjeriti. »Pijesak se
kreće«, kaže mrko. »Ne možete ga zabilježiti. Prevelik je.
Pustinja je odavde pa sve do Kaira. Samo pijesak i vjetar!« I
Ibn Mohammed i Kasim beduinskoga su kova. Njihove su
obitelji generacijama putovale ovim krajevima. Rođeni su za
to. Ako to uznemiri bijelca, tim bolje.
Wellsted je primjereno zastrašen. Pita se kako su — i
jesu li — Jessop i Jones preživjeli. Arapski običaji
gostoprimstva i neobična karavanska zakletva sada imaju
smisla i uistinu razumije razmjere pustoši. U ovakvu
okruženju, ti običaji nisu puka pristojnost — oni su jedini
način da se ostane živ. Samo bi budala ušla u ovakvu
prazninu, a da nije sigurna kako će njegovi suputnici učiniti
sve da ga spase. To je nešto sasvim drugačije od onoga što
je vidio u okolici Adena — ondje se samo zadržavao na
rubovima i nije vidio pravi razmjer ništavila. Kao što mu je
Mickey pokazao u Muscatu, povuče pokrivalo za glavu
preko lica, poput maske, litama. Sada shvaća da će, ne
prekrije li kožu, tako strašno izgorjeti na paklenoj vrućini da
će se sav oljuštiti. Iza njega habši sjedi sasvim uspravno u
sedlu.
»Koliko smo sada udaljeni od Jessopa i Jonesa? Kada
mislite da ćemo doći do njih?« upita poručnik trgovce
robljem.
Žutosmeđe Ibn Mohammedove oči toliko su se suzile da
na likuju prorezima. Vrijeme je ovdje beznačajno. Nitko se
ne može dugo žuriti na ovoj vrućini. Ako pretjerate,
jednostavno ćete brže umrijeti. Iskusni putnici prepuštaju
devama da određuju tempo.
Kasim je susretljiviji. Polako razmisli o poručnikovu
pitanju. Ne zna točno gdje je emir podigao tabor, no njihov
je cilj zasigurno daleko na sjeveru. Putem će sresti beduine
i pitati za smjer, a u međuvremenu moraju jednostavno noću
provjeravati svoj položaj prema zvijezdama, a danju prema
smjeru vjetra, ako ga ima. Budu li imali sreće, prijeći će
možda 65 kilometara na dan, a idu li u smjeru Rijada, koji je
veoma daleko — oko 1200 kilometara. Putovanje je to od
dvadeset dana (iako vrijeme u pustinji nestaje, a trgovci
robljem znali su u karavani prijeći i manje od 24 kilometra
ako je pijesak osobito mekan). Bilo kako bilo, u Rijadu će
trebati napraviti novi plan — ovisno o tome gdje je emir
podigao tabor. Kao i štošta drugo na Arapskome poluotoku,
meta se kreće.
»Za tjedan dana, nadam se«, kaže polako, znajući da je
to pretjerano optimistično. »Možda dva tjedna. Tri. Inšalah.Iako bi, dakako, moglo biti i više.«
Ibn Mohammed okrene lice prema suncu.
»Dakako, dakako!« Wellsted se složi. »Pogledaj samo
ovo.« Dok pokazuje na krajolik, Zena mu se nađe na putu i u
njemu pobudi sada već poznati zaštitnički osjećaj. »Tjedan.
Dva tjedna. Mjesec. Kako bi itko mogao znati? Inšalah.Doista.«
Dvadeset i peto poglavlje
Prošlo je više od dva mjeseca od njihova zarobljavanja,
iako Jessop i Jones toga nisu svjesni. Jonesa su već četvrti
put nakratko odveli iz šatora.
»No«, reče poluglasno, »ovo je prava gungula. Pitam se
koga vraga sada žele!«
Nije siguran što bi trebao reći jer ga nikakva časnička
škola niti uistinu prvorazredno obrazovanje u kući njegove
obitelji u jednoj od otmjenijih ulica u Knightsbridgeu nije
pripremilo za ovo. Gospodin nikada nije gol, barem ne u
javnosti, a poručnik Jones drži kako je emirov šator svakako
javno mjesto. Kada se provodi obdukcija nad crncem ili
Kinezom, galerija na medicinskome fakultetu je krcata.
Svako društvo pokazuje prirodnu znatiželju za sve ili
svakoga tko je različit od njega. Ipak, nije mu ugodno. Nije
to za bijelca. Crnčuge su divljaci i žive goli u divljini. No
bijeli momak, a posebice poručnik Jones, sigurno nije takav.
Kao da nije dovoljno što je morao nositi džubu.Emir se zagledao u Jonesove zlatne stidne dlake i
glasno zapucketao jezikom. Jedan od prisutnih počeo se
histerično smijati — zbog čega se momak ne može baš
ponosno držati. Doktora Jessopa nisu ovako pregledali jer
doktor uopće nije napustio šator, osim kad su marširali
zajedno s karavanom. Čini se da su više zainteresirani za
njega, razmišlja Jones, jer je Jessop stariji i nije plavokos.
Osim toga, Jessop je taj koji je ubio emirovu kćer pa je,
razmišlja, baš cijenjeni gospodin Harry Jones, superioran
primjerak — mnogo zanimljiviji od Jessopa s kosom boje
blata koja očito nije nimalo privlačna. Pažnja znači čast,
laska on sam sebi, a možda će u tome biti i prednosti.
Momak nikada ne zna što bi ovakvi divljaci mogli učiniti. No
odabrali su njega i to je sigurno dobro.
»Znam pjevati!« kaže, nadajući se da će udobrovoljiti
okupljene domorodce. »Pjevati«, kaže opet glasnije da
nadglasa žagor razgovora dok pokušavaju shvatiti što je
rekao. Duboko udahne, prisjeti se svojih dana u crkvenome
zboru u crkvi sv. Luke i odluči da im jednostavno pokaže.
Bože, čuvaj našeg dragog kraljaŽivio naš plemeniti kralj Bože, čuvajkralja Nek’ prate ga pobjede Sreća islava Neka dugo vlada nama Bože,čuvaj kralja.Jonesa obori grubi udarac u trbuh prije nego što uspije
prijeći na drugu kiticu. Emir očito nema smisla za njihovu
himnu. Možda je star, no može se brzo kretati ako poželi.
Osim kad jede, ovo je jedini put da je Jones vidio tog
vladara da je išta učinio. Obično sve za njega čine njegovi
udvorice. Emir ponovno zauzme svoje prijestolje, a Jones
ga gleda s tla, sav sklupčan. U zraku se osjeća zamaman
miris jasminova ulja, kojega se blijedo sjeća kao mirisa
emirove odjeće. Dok taj miris Jonesu priziva sliku svježe,
čiste posteljine što odavna nije vidio, dva domoroca osove
smrdljivog poručnika na noge i on ovaj put stoji u tišini,
nastojeći da ne zadrhti.
Kad mu se približio čovjek s nožem u ruci, Jones se
nakratko zapitao ima li smisla boriti se s tom hijenom što se
ceri i što ga želi posjeći, iako je brzo postalo jasno da mu je
namjera odrezati uvojak plave kose s poručnikove čupave
glave. Kada je ovaj to učinio, emir odluči da je pregled
završio. Odmahne rukom i Jonesu bace njegovu otrcanu
džubu, dadu mu vode i nekoliko datulja te ga otprate natrag u
zagušljivu peć od izlizanoga sivog šatora gdje je Jessop i
dalje zavezan za kolac. Putem ga stražar grubo odgurne,
rukama pipajući Jonesove genitalije. Ta radnja koju
podmuklo ponavljaju u svakoj prilici poručnika više i ne
iznenađuje te on samo kretnjom zamoli da mu daju još
datulja. Stražar mu ispuni želju prije nego što čvrsto položi
ruku na Jonesovu stražnjicu. Nikad ne želi ništa više, a u
tome, Jones ponavlja sam sebi, nema ničeg lošeg. Ili barem
ničeg lošijeg od bilo čega drugoga što Jones mora podnositi.
Bolje je ništa ne govoriti, pomisli poručnik dok mu se tabani
prže na vrelom pijesku. Cijeli postupak pregleda bio je
bizaran, a stražarevi postupci poslije njega još i više.
Jonesova je odluka uvijek ista — jednostavno držati jezik za
zubima. Inače bi morao podijeliti datulje s Jessopom, osim
što bi morao podnijeti poniženje priznanja da su ga
pregledali kao životinju i isprepipali kao kurvu. Na trenutak
se upita što emir želi. Možda će ga, pomisli Jones pomalo
optimistično, prisiliti da se pari s jednom od emirovih
tamnih žena. Sjeća se da je negdje čitao da su plemena
ovdje sklona tako izražavati dobrodošlicu strancima. U
Bombaju je jednom vidio knjigu s rezbarijama. Bilo je to
jedne zabranjene noći natopljene viskijem nakon što mu je
dojadila časnička menza kad su on i njegov prijatelj
poručnik Whitelock otišli u sirotinjsku četvrt u tangi i kupili
ono što je Whitelock poslije nazivao >ugodnom
razbibrigom<. Ugodnom. Stajalo je, ako se točno sjeća,
samo šaku indijskih rupija — čak niti jedan engleski novčić.
Što je ono pisalo u toj knjizi? Nešto o zdravim rasplodnim
lozama, ako se dobro sjeća, iako se čini da svi ovdje imaju
relativno jednoličnu boju blijede kave, osim jednoga ili
dvojice robova. A kako je Jessop izliječio svu djecu (no,
gotovo svu), Jones nikada na svojim (doduše ograničenim)
ekspedicijama nije vidio nikakav dokaz bolesti. Ipak, on bi
mogao biti baš injekcija svježe krvi koju emir želi za svoj
narod. Svakako bi to objasnilo interes tog prokletnika za
njegovo golo tijelo. Da, pomisli, prepuštajući se dječačkim
maštanjima i zaboravljajući na poniženje koje je upravo
pretrpio dok misli na poniženje koje je prouzročio
sramežljivoj petnaestogodišnjakinji čiji ju je otac prodao
najprije Jonesu, a onda Whitelocku. Da — rasplodne loze —
to je vjerojatno to.
Dok ulaze u šator, tamničar grubo gurne Jonesa. On se
sruši do svojega sudruga.
»Jesi li dobro, stari?« promrsi doktor Jessop.
Jessop se brine za Jonesovu dobrobit. Naposljetku, on
je doktor. Mornarica ima čvrste, znanstvene podatke o tome
koliko dugo čovjek može preživjeti bez dovoljno hrane i
Jessop je u potpunosti upoznat s detaljima iako u statistike
nisu uračunati vrućina ili smrdljivi uvjeti. Ovakva prljavština,
smatra Jessop, može samo pogoršati pritisak da tijelo
podlegne. Ipak, Jones izgleda živahno i doktor misli da
momak miriše drukčije nego kad je otišao. U dahu mu se
osjeća slatkasta aroma. Može li to biti istina? Jessop se pita
što su mu dali. Pomisao na nešto slatkog okusa odvlači mu
misli. Počne maštati o turskim slasticama dok poručnik
sliježe ramenima i prepušta se stražaru da ga veže. Zašto
ne?
»Neka Bog čuva kralja«, promrmlja.
»I naše divne momke na bojnome polju!« odgovori
Jessop automatski.
To je, uostalom, standardna vojna zdravica.
Dvadeset i šesto poglavlje
Farida je već tjednima strpljiva, no ne može prestati misliti
na to. Mickey je ostavio pismo adresirano na poručnika
Wellsteda na niskome stoliću. Sljedeći dan preselila ga je na
policu s knjigama kraj prozora i otad stoji ondje. Ne zna je
li joj muž namjerno povjerio to pismo na čuvanje (jer njemu
je valjda mjesto u njegovu uredu) ili je jednostavno
zaboravio da je stiglo. Farida zna da on ne očekuje da će se
Wellsted vratiti u Muscat živ te je možda stoga bio tako
nemaran s njegovim pismom. Što god on mislio, Faridu
svakodnevno privlači taj zapečaćeni papir. Dodiruje ga kao
da se radi o najfinijoj svili te ga stalno iznova okreće i čita
primamljivu adresu pošiljatelja. Ulica Albemarle, Piccadilly,
London. Primijeti da je voštani pečat pomalo neravan kad
ga opipava prstom, a na papiru do njega rub se malo oštetio
što se sigurno pogoršalo od njezina stalnog dodirivanja.
Farida ga oprezno miriše i onda ga vraća na policu između
dva sveska koja Mickey vjerojatno neće uzeti. To je, pomisli
ona, dok se ponovno šulja hladnim popločenim podom, kaoda ti netko pošalje maštariju.
Farida nikada nije bila u Londonu. Kad je otišla iz
Corka, došla je u Dublin, a zatim u luku Liverpool. Odande
je putovala zapadnom obalom Engleske na jug, zatim u
Wales, došla u Bath, sjeća se, za svoj devetnaesti rođendan.
Ondje su ona i njezina prijateljica Maria izvele osobito
učinkovitu prijevaru, pretvarajući se da su dame. Odjevene
po najnovijoj modi i naizgled bezazlene, pristale bi, nakon
mnogo nagovaranja, provozati se u kočiji nekoga gospodina
(gospoda su uvijek, dakako, bila oženjena i neizostavno
malo pripita). Tvrdile su da su sestre sa sjevera Engleske
te da su se zatekle u parku bez pratnje. I Maria i Fanny
vješto su se znale pretvarati i zvučati kao da su rođene i
odgojene u Yorkshireu, a ne u Galwayu, odnosno
Rowgarraneu, te da su čestite, ali pomalo naivne. Općenito
bi ono što je uslijedilo u kočiji, dakako, bilo sasvim
nedolično. Sljedećeg bi dana propalica po imenu Edward
Brand posjetio gospodina i digao strašnu galamu zbog
onoga što je stari učinio njegovim sestrama, što je
iskoristio jadne, nevine djevojke na taj način i okrutno ih
kompromitirao kao da su drolje i bludnice, Bože, umjesto
dobrih, kreposnih engleskih dama, previše bezazlenih, i
sada su zauvijek upropaštene! U Bath je dolazilo toliko
gospode da je bilo jasno kako bi ta veličanstvena prijevara
mogla trajati mjesecima, ako ne i godinama.
»Namjerili ste se na pogrešnu obitelj, gospodine«,
prijetio bi Edward, »i mogu vam obećati da će vaša žena čuti
za to što ste učinili, a i njezina obitelj! Da, i te kako! To je
sramota, gospodine, i nikakva naknada štete nije moguća!
Naša obitelj možda jest siromašna, no našu se šutnju ne
može kupiti!«
Ova zadnja izjava bila je, dakako, neistinita. Gospodin
Brand svaki bi put izmuzao naknadu jer nijedan muškarac ne
želi da ga se razotkrije pred suprugom i njezinim
roditeljima.
»To je mačji kašalj!« smijala se Maria. »Svaki put upali!«
I upalilo je gotovo svaki put, to jest, do zadnjeg puta, kad se
jadni Edward malo zanio u svojoj ulozi i lakomisleno pristao
na dvoboj za čast svojih sestara. Gospodin koji ga je ubio
imao je nekakav plemićki naslov. Farida mu je zaboravila
ime. Nakon sprovoda, dame su otputovale na južnu obalu
gdje je Fanny kupila brodsku kartu za Indiju ostatkom
svojega novca. Odluka da napusti Englesku nije bila nimalo
teška.
»A zašto ne?« razbjesnila se kad je Maria rekla da ne
želi ići u te grozne strane krajeve. »Zar je Portsmouth tako
divan?« Fanny je rukom pokazala na bijednu sobu koju su
njih dvije iznajmile za desetaču na tjedan. »Radije bih vidjela
svijeta nego ostala u ovoj smrdljivoj rupi!«
»Ali Fanny, mogle bismo otići u London!« zavapila je
Maria kao da moli Zdravo Marijo. London je njezin Sveti
Gral.
»London! London je isti kao i svi ostali! A meni vrijeme
prolazi kao i tebi. London će nas proždrijeti, draga moja. Ja
sam za malo pustolovine, Maria, i da si malo ugrijem kosti.
Pođi sa mnom da pokušamo nešto drugo!«
Maria je odbila.
Pitam se što se dogodilo s njome. Farida se nasmiješi. Sve je
ispalo lijepo, na sve moguće načine. Nikada u životu nije
mislila da bi se uistinu mogla zaljubiti i to još u tako divnoga
čovjeka. Mickey zlata vrijedi. »Dakle«, zapita se naglas,
ponovno ugledavši pismo, »je li me to uhvatila nostalgija ili
sam samo znatiželjna baba? Što me to privlači tebi, kao
poštaricu s neisporučivim pismom?«
To što je pismo uopće izdržalo tako dugo — više od
mjesec dana — služi na čast Faridinoj sposobnosti da se
odupre užitku. Naposljetku, izdržala je dok se zrak nije
sasvim malo rashladio, a sunce kasnoga ljeta više se nije
dizalo baš tako rano niti zalazilo baš tako kasno. Jednoga
ponedjeljka ujutro oprezno prinese voštani pečat pari i
otvori ga s neopisivim zadovoljstvom. Pismo je datirano u
lipnju i Farida pomisli kako je šteta što se gospodin Murray
nije probudio malo ranije i napisao pismo jer se mimoišlo s
poručnikom za samo nekoliko sati. Ono što se u Londonu
čini beznačajnim, u dominionima može biti vrlo važno.
»Ah, što se može!« uzdahne i rastvori čvrsti papir te
sjedne kako bi s užitkom pročitala pismo na kožnom stolcu
kraj prozora.
Poštovani poručniče Wellsted,
pišem Vam da Vam zahvalim što ste mi poslali opis putovanja kojeste poduzeli na otoku Sokotri. Štivo je dobro sastavljeno i informa-tivno te će mi biti čast pripremiti ga za tisak. Poslat ću Vam dvije
gvineje zauzvrat.
Srdačno Vaš,
John Murray III.
Gvineje, ha? razmišlja Farida. Gvineja je gospodski
novčić. Iz navike, okrene papir, kao da želi provjeriti je li
slučajno novac nekako pričvršćen. Ipak, dvije gvineje jedva
da se može nazvati velikodušnom naknadom, pomisli, za
momka koji je rukom napisao cijelu knjigu i pritom
najvjerojatnije riskirao život. Pomiriše papir da vidi može li
osjetiti miris Londona na unutrašnjim stranicama, no nema
ničega. Zatim ponovno pročita pismo. Taj poručnik James
Raymond Wellsted zanimljiv je momak. Ne izgleda loše,
očito je veoma hrabar, a i pisac je. Farida se sama sebi
nasmije što je takva stara prevarantica. Čak i sada ne može
odoljeti, a da ne smisli neku kombinaciju kada joj nešto
ovako neočekivano padne u krilo. Pažljivo ponovno zapečati
pismo, uz pomoć zapaljenog drvenog štapića, i stavi ga na
vidljivo mjesto tako da ga Mickey nađe kad je sljedeći put
posjeti. Vjerojatno će ga odnijeti, dakako, no to je i red.
Mislim da će takav momak preživjeti pustinju, razmišlja Farida.
A ako uspije... Ne završi misao. U zadnje vrijeme razmišlja o
tome da napiše pismo obitelji — samo da ih obavijesti što se
dogodilo.
Misle da sam mrtva, kaže sama sebi.
Na trenutak razmišlja o riječima koje bi upotrijebila u
pismu — kako sve sažeti u nekoliko rečenica koje ne bi
zvučale glupavo ili ludo. Farida baš i ne zna složiti riječi.
Dođavola, odbaci pomisao. Razmišljat ću o tome ako se poruč-nik James Raymond Wellsted vrati u Muscat, jadničak.
I tako najdraža žena Mickeya Al Mudara usmjeri svoju
pozornost na orgastičke kharja pjesme koje je proučavala.
Napisane su na arapskome, no očito su španjolske
izvedenice. Međusobno djelovanje semitskoga i europskoga
zanima Faridu iz očitih razloga te će je, pretpostavlja,
zabaviti veći dio poslijepodneva. Neki od ovih arapskih
stihova veoma su pikantni, promrmlja zadovoljno dok se
primiče prozoru i namješta za poslijepodnevni odmor.
Dvadeset i sedmo poglavlje
U domovini u rujnu vrijeme postaje blaže, no to se ne može
reći za pustinju. Putovanje je veoma dugotrajno, uvidio je
Wellsted, ne samo zbog vremena koje je za nj potrebno
nego zbog napora. Karavana polako slijedi emirov trag
preko vrele divljine, od jedne oaze do druge cijelih mjesec
dana. Wellsteda iznenađuje što je promet ljudi i životinja
tako ustaljen. Slučajni susreti s grupama beduina koji slijede
trgovačke pravce usporavaju napredovanje, no ni u kom
slučaju ne smije se odustati od običaja pijenja kave s ne-
znancima jer oni vam mogu reći što vas čeka na putu.
Wellsted bilježi. Čini se da obitelji, a katkad i čitava sela
nomada putuju divljinom amo-tamo duž neoznačenih i
nevidljivih putova koje slijede svi putnici, iz običaja ili puke
svrsishodnosti. Te obiteljske karavane bave se
jednostavnim poslom. One samo traže svoje pravo na falaj —
vodene tokove — ili dovode deve i koze na tržnicu, gdje
misle da mogu postići najbolju cijenu. Mnogi jednostavno
traže pašnjake — komadić zemlje s grmljem sitnoga lišća ili
malena travnata polja — gdje se mogu smjestiti na nekoliko
dana. Poput ptica su što grakću i galebova što kružno slijeću
na kopno — jedu i razmjenjuju vijesti prije nego što nastave
preko pustinje.
Isprva, kad god bi naišli na novu ekspediciju,
Wellstedov je izgled privlačio pažnju. Tamnoputi beudini
znatiželjno promatraju tog mršavog Turčina i njegovu
čupavu bradu. No to je i prirodno jer kad u ovim krajevima
čovjek naiđe na išta što nije pijesak ili nebo, to ga odmah
očarava. Prvi put kada su stigli u kržljavu oazu od nekoliko
raštrkanih palmi, Wellsted pomisli kako nikada nije vidio
ništa slično. Ipak, istini za volju, čim su beduini čuli imena
Kasima i Ibn Mohammeda, više su ih zanimali ti trgovci
robljem nego efendija te je na njihovim licima zaigrao široki
osmijeh. Takva grimasa najčešće otkriva strašan nedostatak
zubiju, a raspon izražaja toliko je zanimljiv da je poručniku
žao što povrh kartografskog nema i slikarski talent.
Kasimu je zabavno što ga ljudi koje susreću, iako znaju
da je trgovac robljem, ne pitaju je li došao poslom. Ne boje
se da će im oteti žene i djecu. Zapravo, ima nečega veoma
dražesnog u jednostavnosti kojom su izrazili oduševljenje
što su naišli na tako istaknutu družinu s kojom mogu piti
kavu i razmjenjivati vijesti. Možda su običaji u pustinji ovdje
tako ukorijenjeni da je beduinima jednostavno nemoguće
zamisliti da bi itko mogao izigrati povjerenje.
Nakon trećega tjedna, Wellsted osjeća da su ga
napokon prihvatili. Uživio se u ulogu koju su mu dodijelili i
prihvatio je običaje svojih suputnika kao da su njegovi.
Sada, koju god karavanu da susretnu, beduini više ne
mjerkaju tog Turčina da bi ga procijenili. Njegov arapski s
naglaskom sada se lakše razumije, a rabljena odjeća koju
nosi doima se kao da je uistinu njegova. Siguran je da je
poprimio razmetljiv način hoda, iako bez zrcala (ne postoji
nikakva površina u kojoj bi se mogao ogledati u promjeru od
više stotina kilometara) ne može procijeniti je li njegov
arapski hod rezultat dugotrajnog jahanja na devi ili se
jednostavno radi o nekoj općenitijoj promjeni od života u
pustinji. Što god da je utjecalo na promjenu, više ne glumi
kad se nakloni, privine ruku na srce i kaže selam alejkum prije
nego što se nekomu predstavi.
Željan društva, budno motri obzor. Većina karavana
priča manje-više istu priču i glavne su vijesti one o
pješčanoj oluji, simumu, koja je pogodila pustinju prije šest
mjeseci. Bjesnila je na jugu, nedaleko od Niswe, drevne
prijestolnice — smrtonosan zid pijeska visok gotovo
kilometar i pol što ga je preko Praznoga prostora gonio
vjetar poput sile Božje.
»Niste mogli disati niti vidjeti prst pred nosom«, kunu
se.
Nakon toga nitko nije vidio nekoliko obitelji, a plemena
još utvrđuju tko je preživio dok su se cijele dine premjestile,
pregazivši one koji su se našli oluji na putu. Ako niste imali
dovoljno sreće da nađete sklonište, mala je vjerojatnost da
ćete se spasiti.
»Imali smo samo nekoliko minuta«, odmahne glavom
jedan starac. Ima lice onoga koji je, učinilo bi vam se, u
životu sve vidio, no kune se da ga je oluja uhvatila potpuno
nespremnoga. »Nije bilo nikakva upozorenja, samo smo
vidjeli kako nam se približava. Imali smo sreće što smo bili
na mjestu gdje smo se mogli sakriti, iako je mome sinu sada
oštećen vid — pamučna tkanina kojom si je pokrio oči bila
je poderana. Alahu je drago što on sada vidi samo na jedno
oko. No mojega brata nismo vidjeli od dana prije nego što
nas je zahvatila oluja. Poznajete li Hanifa Ibn Mussafa?
Jeste li ga vidjeli?«
Potraga je, dakako, uzaludna, no svatko suosjeća s
onime tko pita. Mnogi od neznanaca traže izgubljenu djecu
ili robove koji su odlutali ili za simuma ili općenito za vrijeme
putovanja. Te ljude napuštaju s takvim stoičkim nehajem
kakav je pomorcima stran. Wellsted se sjeti kako povik
>čovjek u moru< uzbuni cijelu posadu Mornarice i nitko ne
pita je li unesrećeni mali od palube ili kapetan prije nego što
pohita pomoći. Ovdje je stalež važniji od mogućnosti
spašavanja (tko bi se vraćao kilometrima po vrelom terenu
za običnoga roba?). Uglavnom, čini se da one koji se usput
izgube prepuštaju da se sami snađu, pogotovo ako su
nevažni i nemoćni (siromašni, robovi ili jednostavno vrlo
mladi). Wellsted jednostavno ne vidi kako bi itko mogao
preživjeti sam, a da nema barem devu koja bi mu davala
mlijeko i pomogla naći put do pojilišta. No ipak, oni pitaju za
svoje nestale. Nije to zato što vjeruju da su te izgubljene
duše još žive (iako, zanimljivo, postoje priče, prije mitovi s
obzirom na neuvjerljivost, da su neki preživjeli u
bezizlaznim situacijama), nego zato što se nadaju da ste se
možda zainteresirali za neku poderanu džubu ili hrpu
izblijedjelih kostiju koja vam je možda zapela za oko. »Nosio
je plavu džubu«, ne posustaju. »Jeste li vidjeli plavu džubu ?«Ili: »Dijete je imalo samo sedam godina. Kosti su mu veoma
malene.«
Takva tmurna pitanja naravno dolaze prva, nakon što se
posluži kava. Kada se te teme riješe, razgovor se nastavlja.
Kao na stranicama novina London Illustrated News, vijesti koje
slijede nakon prvih stranica, frivolnije su. Tu je, na primjer,
skandal o najmlađem sinu jednoga kalifa, dušu dao za
tabloid: »Dobar dječak, za sada, no u žilama mu teče vatra i
nije je mogao ugasiti dok se nije posvadio s ocem«, sve se
tumači sa sjajem u očima i širokim gestama kako bi se
dočarao opseg sukoba. »Tako je dječak otišao samo sa
svojom devom!« Zatim slijedi stanka radi dramske
napetosti, jer otići sam i povesti sa sobom samo devu je ili
legendarna hrabrost ili nevjerojatna lakomislenost, a o čemu
se radi u ovom slučaju još nije odlučeno. »Čak i sada dok
razgovaramo«, starac (ti su pripovjedači iz nekog razloga
uvijek starci) uvjerava svoje pozorne slušatelje, »putuje
prema jednoj od luka kojom vlada suparnička obitelj, gdje
se navodno može zaraditi vađenjem biserja iz mora kraj
Bahreina. Neka ga Alah čuva!« U toj prilici beduini uvijek
zazivaju Alaha jer im je ova činjenica najskandaloznija.
»Radit će za nekoga drugoga«, pritom uzdahnu. Beduini su
usprkos svome siromaštvu izrazito neovisni.
»Ne možete vjerovati trgovcima biserjem«, zapucketaju
jezikom, kao da život koji si je dječak odabrao može biti teži
od nomadskoga koji ovisi o devinu mlijeku i kavi.
»Kao da bi zemlja ikada tako spremno dala svoje obilje
čovjeku na korist«, uzdahne jedan stari mudrac na
lakomislena i nemoguća očekivanja mladih. »Zašto bi Alah
bio tako milostiv?«
Dakako, pojma nema (kao ni svi ostali) da mu pod
nogama leži jedno od najvećih svjetskih nalazišta nafte te da
će s vremenom svaki od njegovih pra-pra-praunuka biti
milijunaš. Jedina korist koju beduini imaju od nafte jest da je
skupljaju gdje izbija na površinu te da to ljepljivo gorivo
koriste za svoje svjetiljke. Kako bilo, čak i u velikim
metropolama zapadne Europe za sada nema nikakvih stro-
jeva koji bi mogli iskoristiti prirodne resurse Arapskoga
poluotoka. Para se pojavila kao pogonsko sredstvo ovoga
desetljeća, a ona radi na ugljen. Za sada priroda čuva ovu
ironiju za budućnost, a beduini, poput Al Saudovih sinova,
uglavnom hodaju bosi i, premda ne poznaju hladnoću izbliza,
svakako dobro znaju što je glad.
Nakon što su odslušali glasine i dodali pokoju
zanimljivost iz razuzdanog života Muscata kako bi začinili
razgovor, trgovci robljem pitaju za smjer kojim valja poći.
»Na sjever«, uvijek pokažu beduini, dok rukavi njihovih
bijelo-plavih džuba lepršaju od snažnog zamaha rukom, kao
da pokazuju kako emirov tabor nije samo sjeverno, nego i
da je jako daleko. »Dan putovanja od Rijada.«
Rijad je praktički jedini grad u unutrašnjosti u ovoj regiji
i većina se pravaca određuje prema njemu. Od onoga što je
Wellsted uspio razumjeti, to je mali grad od samo nekoliko
tisuća duša, koje žive na nesigurnoj zalihi vode, jedva
dovoljnoj da ih održava na životu. Tlo je dobro te ondje ima
i palmi datulja i voćnjaka. U pustinji je to pravo čudo.
Za vrijeme ovakvih razgovora, kada se muškarci
predstavljaju jedni drugima i utvrđuju hijerarhiju, Zena
ponekad pobudi zanimanje. Iako je prekrivena burkom, čini
se da su muškarci očarani njezinim skladnim zapešćima i
gležnjevima, koji se povremeno vide dok obavlja svoje
dužnosti.
»Vrijedna investicija!« čuje Wellsted kako jedan od njih
kaže čeznutljivo.
Posjetitelji su nekoliko puta pokušali otkupiti tamnu
djevojku odjevenu u crno za devu ili dvije iako nitko od njih
službeno nije pitao tko joj je vlasnik, jednostavno su
nastojali ostvariti razmjenu s onime koji im se čini
najmekšim. Ibn Mohammed sve vidi, no njegov ledeni
pogled prekida svako cjenkanje. Naravno, nije mu stalo do
Zene, no par deva (čak i onih s dobrim pedigreom) nije
vrijedan lijepe Abesinke. Ibn Mohammed nikada u životu nije
zaključio loš posao i neće obeščastiti svoju karavanu time
da takvo što dopusti ikome drugom. Kada se zainteresirani
kupci povuku, Ibn Mohammed kimne glavom Wellstedu kao
da mu govori, tvoja je, želiš li je prodati? Ne želi. Sada kada
je malo bolje upoznao djevojku, ta ga pomisao sve više
užasava.
Zena se pak uopće ne obazire na takve razgovore i drži
se dostojanstveno kada poslužuje kavu ili priprema hranu
dok muškarci govore o njoj kao da je nema. Kada bi itko
malo bolje pogledao, vidio bi da se svaki put lagano ukoči, a
pogled joj odluta do Wellsteda kako bi provjerila nije li ga
možda ponuda zainteresirala. To se sada već toliko puta
dogodilo da u tim prilikama više ne osjeća mučninu u želucu
jer je počela vjerovati kako je njezin novi bljedoliki
gospodar neće prodati, bez obzira na to što na kraju kani
učiniti s njom (o tome se još nije nedvosmisleno izjasnio, a
ona ga se ne usudi pitati).
Jednom joj je, dok je posluživala muškarce, jedan
beduin nehajno stavio ruku na stopalo. Bio je skriven iza
nagomilanih prostirki za sjedenje, nitko ga nije vidio kako
joj je polako milovao kožu, pomičući jednu ruku uz njezinu
nogu, dok joj je drugom pružao svoju šalicu. Zena je spustila
vreli lončić kao da će mu natočiti kavu, no umjesto toga
njime mu je opekla rame. Beduin poskoči, no ništa ne kaže,
samo makne ruku. Da je Wellsted nije tako pozorno
promatrao, ne bi imao pojma što se dogodilo.
Dobra djevojka, pomisli on uz osmijeh. Znao sam da ima duha.Njezine male pobune intrigiraju ga jednako kao i njezina
ljepota.
Te noći Wellsted pozove Zenu da spava kraj njega. Svi u
logoru su se smirili, a u pustinji vlada tišina, osim što deve
dahću. To je jedino doba dana kada mogu razgovarati, a da
ih nitko ne čuje. Već su se i naviknuli šaputati neko vrijeme
prije spavanja.
»U Londonu kiši gotovo svaki dan«, reče on.
Zena ne može zamisliti da je to istina. Oči su mu poput
safira, zaključi, prozirne, staklenoplave. Još je očarava
gledati ga kako govori, kako se kreće ili spava, uzbuđuje je
njegov povremeni dodir.
»Kada odemo, ispričat ću im o ovome«, odluči on.
»Govorit ću u Kraljevskom društvu — siguran sam!«
To mora da je dobro mjesto za razgovor, pomisli Zena.
Wellsted je mnogo puta spomenuo Afričko društvo i
Geografsko društvo. Zamišlja kako su ta mjesta zasigurno
slična okupljanju muškaraca u suku. Zena uživa u njegovim
pričama iako joj se, dakako, javljaju mnoga pitanja koja se
do sada nije usudila postaviti. Za početak, ako u tom
Londonu stalo pada kiša, podižu li šatore jednostavno da
ostanu suhi? Jesu li ulice nadsvođene baldahinima i nose li
svi turbane da se zaštite od vremena? Razmišlja kako je
sigurno divno za te čudne bljedolike Londonce što ne
poznaju žeđ i, ako su priče istinite, ona ne vidi ništa loše u
gospodarevu bajkovitom rodnom gradu. Wellsted joj nije
dobro rastumačio da kišu počesto prati jaka studen koja je
znala zamrznuti veliku i zagađenu rijeku Temzu ili da mnogi
od građana glavnoga grada umiru od gladi, pokošeni
bolestima i napušteni od svih. Ideju da se netko može
smrznuti do smrti, što je u zimskim mjesecima za mnoge
siromahe u Wellstedovoj župi realna opasnost, Zena ne
može ni pojmiti. U njezinom rječniku, niti u njezinom
vlastitom dijalektu niti u arapskom ne postoji riječ koja bi
značila >smrznut<. Nikada nije vidjela snijeg ni led, pa čak
niti čula za njih. Svakako, to je nešto što Zena, unatoč svom
njezinu znanju, ne može niti zamisliti. Cijeli njezin život zima
je bila malo ugodnije godišnje doba nego ljeto. Žeđ je njezin
najveći neprijatelj, a hladno joj je bilo samo jedanput, kad je
kao dijete imala vrućicu te iako joj je koža gorjela, osjetila
je hladnoću do kostiju.
Wellsted duboko udahne. Odlučio je to spomenuti.
»Danas si opekla našega gosta«, reče.
»Žao mi je, ali on...« Nije sigurna kako bi objasnila to
što si je taj čovjek dopustio. Još je bijesna kad na to pomisli,
iako nema smisla izražavati gnjev te se umjesto toga
pripremila na gospodarevu pokudu. No ona ne stiže.
»Bravo!« reče joj. »Ne znam kako to podnosiš. Kakav
divljak! Žao mi je, Zena. Kada bih barem mogao bolje paziti
na tebe!«
Na trenutak joj se učini da će se rasplakati. Čini joj se
tako davnim vrijeme kada je imala sluge i robove. Nedostaje
joj da se drugi brinu za nju, a kada si dopusti da razmišlja o
tome, što rijetko čini, osjeti tupu bol zbog ljubavi prema
baki. Pomisao je rastužuje usprkos tomu što se pustinja
pokazuje sve zagonetnijom, a najviše od svega upravo ovaj
čovjek. Ona se nalakti. Vidi samo njegovo lice, blijedoplavo
oko kako svjetluca u mraku.
»Dobro si učinila«, uvjerava je.
»Hvala.« Grlo joj se stisne, no uspije se svladati.
Došli su do točke koju se nijedno od njih ne usuđuje
prijeći.
»Pa, onda«, kaže on dok se okreće na drugu stranu,
»laku noć!«
Zena, unatoč svim svojim putovanjima, nije svjetska
žena, i nema riječi za iskrice koje osjeća kako joj mile
tijelom. Da on može reći takvo nešto — biti tako milostiv —
nevjerojatno! I da se onda samo okrene na drugu stranu i
ništa ne očekuje zauzvrat, to mu daje neku neočekivanu
moć. Voljela bi da je baka nije tako štitila od vanjskoga
svijeta te da bolje razumije što se događa između muškarca
i žene. Ovako, jednostavno uživa u tom osjećaju i pita se od
čega je načinjena munja jer sve se u ovome svijetu vraća na
vrijeme. Suze su poput kiše. Osmijeh poput sunca. Kosa je
suha poput pijeska, a strah mračan poput oceana.
»London«, prošapće tiho. »Marylebone.« Čudna imena
plešu joj na jeziku dok ih pokušava izgovoriti.
Poput uspavanke, uljuljkaju je u san.
Dvadeset i osmo poglavlje
Nije mi jasno što vam je bilo, čovječe!« bjesni sir Charles
na Hainesa, bacivši kapetanov izvještaj na svoj radni stol.
Monsuni su sada već prošli i vrućina se polako ponovno
diže. Što se ne može reći za sir Charlesov gnjev koji nikada
ne dolazi polako. Dakako, izvrsno je što je Haines zarobio
francuski brod na povratku u Bombaj, ali teret! Uopće ne
želi ni pomisliti na to. »Što bismo za ime svemogućega Boga
trebali napraviti sa svima njima?« plane glavni zapovjednik
Kraljevske indijske mornarice.
Kapetan izgleda plaho iako u sebi osjeća bijes zbog
zapovjednikove reakcije. Uvjeren je da bi se s njim trebalo
postupati kao s junakom, dovraga!
Malcolm korača do prozora i pogleda u pravcu
francuskoga broda. Krasan je to plijen. No ipak... »Jeste li
izgubili što ljudi?« napokon mu je palo na pamet upitati.
»Niti jednoga!« Haines se nagne prema naprijed.
Kapetan ne može, a da ne zvuči samodopadno. A i za koga
vraga ne bi tako zvučao? »A sada imate i dokaz, gospodine,
da Francuzi i dalje trguju robljem. Sigurno je to dobro.«
Malcolm rupčićem obriše lice. Koža mu se sjaji od
znoja. Čovjek bi očekivao da će se aklimatizirati, no prema
njegovu mišljenju, vrijeme u Bombaju jednostavno je sve
neugodnije. Ako se ne radi o vražjem vrelom suncu, onda
ih sve izluđuje monsunska sparina.
Povuče gutljaj madere iz fino brušene čaše, a Hainesu ne
ponudi ništa. Previše je zauzet razmišljanjem o ovom
problemu da bi mislio na ikoga drugoga. Kapetan sjedne na
stolac od mahagonija s druge strane radnoga stola,
skapavajući od vrućine.
»Nisu nas ni vidjeli kako se približavamo!« kaže tonom
dječaka koji prepričava svoju sportsku pobjedu u školi.
»Bilo je vrlo kasno i nismo upalili niti jednu svjetiljku,
znate. Odmah smo znali što su naumili i onda sam naredio
svojim kadetima da ih gađaju. Francuzići nisu ništa slutili!
Nisu imali nikakve šanse! Momci su bili sjajni, gospodine.
Ormsby svakako zaslužuje službenu pohvalu. Šteta što je
momak premlad za promaknuće. Pretpostavljam da ćemo
Francuziće morati vratiti? Ipak, posada je bila oduševljena
— ništa ne ohrabruje mornare kao mogućnost novčane
nagrade!«
Sir Charles kimne glavom. »Ne zabrinjavaju me vražji
Francuzići, Haines! No valjda ste dobro obavili posao,
kapetane.«
Haines je cvao. Sir Charles napokon je shvatio što je
on postigao. »Ne morate se brinuti za teret, gospodine«,
umiri svog nadređenog.
Sir Charles napravi grimasu. Problem je u teretu,
dakako. Nema ništa u protokolu što bi odredilo kako
postupati sa zarobljenim robovima (koji, dakako, prema
zakonu nisu robovi jer je trgovina robljem protuzakonita i
jednostavno više ne postoji). Prevesti četrdeset mladića
natrag u Afriku krajnje je neugodno — potpuni gubitak
sredstava, a osim toga, nikako ne mogu znati odakle su ti
prokletnici uopće došli. Ne mogu ih držati u Bombaju. (Ili
barem ne lako, jer su to neobrazovana djeca iz afričkoga
buša bez ikakvih vještina, a svaki od njih je crnji od
indijskih nedodirljivih. Tko bi im dao posao? Svakako ne
Kraljevska indijska mornarica.) Još gore, lady Malcolm je
gorljiva abolicionistica te ako sir Charles uradi nešto što se
njoj čini pogrešnim, neće mu dati mira do kraja života.
»Pitam se«, predloži Haines, »imamo li kakve brodove
koji idu za Cejlon?«
Malcolm zastane. Ovo je prilično smiona ideja —
godinama je kapetan samo stvarao probleme. Sada napokon
nudi nekakvo rješenje. Britanski Cejlon kaska za Londonom
i kasni sa svojim obvezama, pa je ropstvo ondje još legalno,
štoviše, plantaže čaja jednostavno vape za dodatnim
radnicima. Robove, ili teret kako ili sir Charles radije
naziva, ne može se prevesti na mornaričkome brodu,
dakako. Kraljevska indijska mornarica ne prevozi robove —
ona ima zadatak i dužnost oslobađati ih. Ne, ne, tako ne bi
išlo. No sigurno bi mu netko od njegovih ljudi mogao
diskretno naći privatni brzi jedrenjak koji bi išao u pravome
smjeru. Pottinger bi možda mogao naći čovjeka za taj posao
— mladi Englez pokazao se upornim i učinkovitim u svakom
pogledu. Lady Malcolm uopće ni ne treba saznati za ovo, a
bit će mnogo lakše zatajiti joj to nego pokušati smjestiti
nekvalificirani, nesretni teret bilo gdje u Bombaju gdje su
ionako potpuno beskorisni. Da, Cejlon će sasvim dobro
poslužiti.
»Fino!« polako se razvedri sir Charles. Kretnjom ruke
ponudi Hainesu bocu madere i on kratko kimne glavom te si
natoči gutljaj. Kucnu se i gusta, žućkasta tekućina zapljusne
rubove čaša.
»Da. Tako će se sve srediti. Fino. A sada mi recite,
sigurni ste da je doktor Jessop mrtav, zar ne? Poručnik
Jones također?«
»Oh, svakako, gospodine. Ne bih dopustio Wellstedu da
pođe u tu uzaludnu potragu, no nepopravljiv je kao časnik.
Uvijek mi je bio zadnji izbor za bilo kakvu zadaću. Osim
toga, sultan je, bog zna iz kojeg razloga, apsolutno
inzistirao na tome«, zajapuri se kapetan, ne uspijevajući se
suzdržati. »Poručnik Wellsted je krajnje nepouzdan. Vrlo
slabo poznaje arapski i posjeduje loše mornarske vještine.
Može proći kao pomoćnik, ništa više.«
Sir Charles je slušao kimajući glavom. Kapetanova
procjena baš i ne odgovara njegovoj, iako je s poručnikom
imao malo iskustva u vrijeme kad je bio stacioniran u
Bombaju. Niti se slaže s onime što je u zadnje vrijeme čuo
iz Londona, prema čemu je, čini se, Wellsted napisao
nekakav zanimljiv putopis o svojim iskustvima u ovoj regiji.
Iako Haines ima iskustva s tim mladim časnikom iz prve
ruke, i to izbliza, te u izvanrednim situacijama, njegovo
gospodstvo više je sklono povjerovati mišljenju Johna
Murraya. Koliko ga sjećanje služi, momak se dobro vladao i
imao je zadovoljavajuće manire. Bilo kako bilo, Malcolm se
nada da će Wellsted preživjeti putovanje pustinjom, da se
Haines vara (što ne bi bilo prvi put) te da će poručnik sa
sobom dovesti Jonesa i Jessopa. Toliko tih mladića umire
da je teško pratiti tko je od njih ostao i odlučiti što dalje s
njima. Kada je suočen s takvim teškim gubicima, bilo zbog
malarije bilo zbog borbe, nekad mu se čini kao da gleda
propadanje neke skupe investicije. Malcolm je oduvijek
smatrao da vojska počiva na stručnosti svojih časnika te da
su ti časnici njezino najbolje javno ogledalo. Ne bi htio bez
veze ostati bez njih.
»Nadam se da radi dobre bilješke«, reče. »Da imamo
barem neke koristi od svega toga.«
Haines slegne ramenima kao da hoće reći kako pojma
nema što bi Wellsted mogao učiniti, a u svakom slučaju nije
odgovoran za to.
»Dobro!« reče sir Charles. »Vrijeme je za ručak! Moram
se vratiti.«
Ove vijesti može poslati i poslije. London će zanimati
što Francuzi rade, a kad se sve uzme u obzir, kapetan je
obavio dobar posao. Malcolm bi bio sretan kada ovaj ne bi
stalno gunđao. Imao je problema sa svakom posadom koju je
predvodio. To je tako zamorno.
Haines stane u stav mirno i salutira.
»Morate jednom doći na večeru!« kaže njegovo
gospodstvo usput, iako je znakovito što nije odredio datum.
Pozvat će ga jedanput u zadnji čas kada mu bude
nedostajala jedna osoba — nekad treba nekoga za bridž ili
biljar, ne za razgovor. »Dobro ste se smjestili u vojarni?«
»Oh, da, gospodine«, nasmiješi se Haines. Kapetan ne
razumije ovo poniženje i veseli se pristojnoj kuhinji, prilici
za čitanje, a možda i započne knjigu koju se sprema napisati
već pet godina. Sada će očito morati pisati o nečemu
drugome, a ne o putovanju na Sokotru, no siguran je da će
nešto smisliti. Možda o podmorskom životu Crvenoga mora.
Mali je Ormsby zamijetio nekoliko zanimljivih riba.
»Bombajska vojarna mi sasvim odgovara. Drago mi je
što sam se vratio, gospodine!« Čvrsto stisne ruku sir
Charlesu i salutira prije nego što je izašao iz prostorije.
Dvadeset i deveto poglavlje
Putujući na sjever, ekspedicija je ušla na teritorij vahabita.
Stranci koje sada susreću imaju duge brade svojstvene ovoj
sekti, a tamne su im oči smrtno ozbiljne. Vrijeme molitve,
dok nisu zašli u područje pod drugom jurisdikcijom, bilo je
ugodno i opušteno, no sada odiše fundamentalizmom.
Umjesto obiteljskih skupina praćenih čoporom sluga koje
čine beduinske karavane, vahabiti putuju bez žena, a prate
ih uglavnom mršavi i bezlični robovi. Zbog toga su
razgovori uz kavu manje prisni, a vijesti koje se razmjenjuju
tiču se politike i borbe za prevlast. Zbog turske maske
Wellsted se ponovno doima sumnjivim.
»Zašto putujete s Turčinom?« prezirno upita jedan
čovjek Ibn Mohammeda. »Oteli su nam gradove! Mi smo ih
oslobodili.«
Borba za prevlast na sjevernome području ne prestaje.
»Efendija je trgovac«, uvjerava ga Ibn Mohammed.
»Primio je blagoslov Sultana od Omana i smije putovati s
nama.«
No nitko od njih to ne prihvaća. Davno su prešli granice
sultanova teritorija. Njegova Visost je ovdje strani vladar i,
što je još gore, na zlu glasu.
»Ne, ne!« inzistiraju ogorčeno, ugodan ritual ispijanja
kave prekine nalet mržnje. »Ovaj je čovjek Turčin!« Gotovo
ispljunu tu riječ. »Morate ga potjerati!«
Jednako su zaprepašteni što s ekspedicijom putuje žena
te gledaju Zenu s prezirom dok u tišini obavlja svoje
dužnosti.
»Pitam se tko je od nas dvoje gori u njihovim očima«,
prišapne joj Wellsted.
Zena samo zuri. Budala je ako ne zna da je žena najniže
biće što postoji, a robinja još i niže.
Te večeri vahabiti odbiju spavati u logoru u kojem
spava jedan Turčin, te nakon večere odu. »Ulogorit ćemo se
sat ili dva dalje«, kažu. »Nitko od nas neće spavati s takvim
čovjekom — idemo svojim putem.«
»Već tjednima putujemo s njim i, da vam kažem,
treniram s njim. Mogao me je ubiti nekoliko puta«, reče im
Kasim, jednako hladno. To je istina, njih dvojica prije
večere vježbaju borbu oružjem na pijesku. Kasim poručnika
uči rukovati handžarom. Nakon jednoličnoga dana, ako nemaju
društvo, to im barem pruža malo zabave. Vahabiti slegnu
ramenima. Činjenica što Turčin nije pobio svoje suputnike
njima ništa ne znači.
»Bolje da odemo«, kažu. »On je Turčin.«
Zbog ove se grubosti Wellsted zacrvenio, no Arape to
nimalo ne dira. Usred gotovo obredne uljudnosti u većini
pitanja, svaki čovjek u pustinji mora donijeti vlastite odluke
i reći što misli.
»Drago mi je što su otišli«, kaže Kasimu kad su nestali
u tami.
Trgovac robljem samo slegne ramenima i svi u logoru
pođu na počinak.
Mnogo kasnije, nakon ponoći, Kasima je nešto probudilo u
tami. Nikad se ne budi osim ako nema dobar razlog, a ni u
ovom slučaju instinkti ga nisu iznevjerili. Oči Ibn
Mohammeda već su otvorene. Netko se približava njihovu
logoru. Trgovci robljem ne bi dovde mogli doći bez gotovo
telepatskih sposobnosti da pogode tko su im neprijatelji i
što oni kane učiniti. Dok Zenino petljanje u tami zbog zmije
ne zaslužuje više od gunđanja i kratke pauze između duboka
sna, sama kretnja nečije halje koja nije na mjestu i sablja ili
handžar koji se pažljivo izvlače iz korica smjesta ih budi iz
sna.
Ibn Mohammed leži svega tri sekunde. Preko lica mu
prođe sjena žaljenja i u trenutku mu je jasno. Čuje ih
četvoricu — to mogu biti samo vahabiti koji su napustili
logor prije nekoliko sati. Kao Iskusni jahači, gotovo su
nečujni dok se kreću po pijesku u tami u kojoj se tek nazire
mladi mjesec i šuljaju se prema oazi, sigurno vjerujući da je
nezaštićena. Tko bi drugi mogao biti? Dade signal Kasimu
koji kratko kimne glavom. Nikomu ne smiju dopustiti da ili
napadne, čak i ako su ti ljudi došli samo prerezati
Wellstedov grkljan, što je najvjerojatnije. Istini za volju, da
vahabiti znaju istinu o njegovu identitetu, možda bi bilo i
gore. Dug je popis onih koji zaslužuju svaki prezir sjevernih
plemena i na njemu nevjernici zauzimaju više mjesto nego
Turci, no to sada nije važno.
Trgovci robljem mogu lako savladati četvoricu
muškaraca, naravno, no Kasim odluči probuditi poručnika.
To je nekako u redu.
Dođe do Wellsteda i stavi mu jednu ruku na zapešće, a
drugom mu prekrije usta. Kasim baci pogled prema
povišenom terenu. »Prilika da se uistinu boriš, prijatelju«,
šapne mu.
Ibn Mohammed, poput čvrste tamne sjene s kafijompreko lica, otkotrlja se u stranu, izvuče oružje i odšulja se
iza linije napada tako potajno da je gotovo nevidljiv. Rođen
je za ovo. Vješto, poput duha, ubio je dvojicu uljeza prije
nego što su uopće shvatili da su otkriveni. Prerezanih
grkljana, tijela padnu na tlo prije nego što im krv uopće
uspije poteći. Nisu stigli niti do prvoga usnuloga roba što
slini u snu na samom rubu kruga gdje spavaju. Preostala
dva uljeza stigla su do ispruženih ljudi prije nego što su
shvatili da su otkriveni, a rođaci im ubijeni. Ne povlače se
nego nastavljaju kako bi obavili zadatak. Jedan traži
Turčina, spreman da mu iščupa srce. Drugi lako zarobi
Zenu, koja ne vrisne kad se probudi, samo zarine zube u
ruku muškarca koji je pokušava odvući.
U mirnoj, spokojnoj pustinjskoj noći tišinu je narušio
upravo njegov vrisak. U ovakvu napadu djevojka je svačija
meta. Brzim kretnjama Wellsted lako izbjegne drugog
muškarca i baci se na otmičara te oslobodi Zenu njegova
stiska. Poručnik se čak nije ni potrudio izvaditi handžar ili
katiru duge oštrice kojima je tako dugo učio rukovati.
Umjesto toga, razjaren, bez razmišljanja zgrabio je otmičara
za vrat i zadavio ga golim rukama. Toliko je gnjevan da ni
na što ne može misliti dok mu rukama steže grlo. Kada je
tijelo palo na tlo, Kasim, uzavrele krvi, handžarom mu
prereze grkljan za svaki slučaj.
Ispada da je poručnik jednako dobar u borbi kao i kad su
vježbali. Kasim pođe u potragu za posljednjim ubojicom.
»Jesi li dobro?« pita Wellsted Zenu. Srce mu lupa od
same pomisli da su je mogli odvesti. Već neko vrijeme zna
da mu je stalo do nje, no ovaj ubojiti gnjev iznenadio ga je.
Kako su se mogli usuditi?
Zena kimne glavom, a zatim se osvrne, zagleda u tamu,
obuzima je jeza dok promatra dine, tražeći znak novoga
napada. Bog samo zna tko je još ondje u daljini. Položi ruku
na Wellstedovu u znak zahvalnosti i čvrsto ga stisne. Kad
im se pogledi susretnu, osjete se kao da su sami na svijetu.
»Da potrčim?« prošapće ona.
»Ne. Ostani ovdje.«
Zena ubrzano diše u panici i on je čuje. Ona se malo
odmakne od njega, a Wellsted joj stavi ruku na rame dok
provjerava gdje su Ibn Mohammed i Kasim.
»Budi iza mene!« kaže joj, a ona se zahvalno skloni iza
njega.
Robove je probudila buka što ju je izazvala tučnjava.
Sneni robovi skaču na noge i u mrklome mraku pozivaju
prijatelje da se spreme za borbu svog života. Ibn
Mohammed je bijesan jer je posljednji ubojica nestao u
panici.
»Tišina!« vikne s dine, no prekasno je da bi slijedio
šuštanje ubojičine halje u bijegu te vahabit nestaje.
Kasim dade znak da je napad završen. Od četvorice,
trojica su mrtva.
Zena ispruži ruku. Na pijesku je neki predmet. To je
Wellstedova bilježnica.
»Izvolite, ovo vam je ispalo«, kaže mu. Ruka joj se trese
dok mu pruža bilježnicu.
»Dođi!« pokaže rukom Wellsted, elegantno kao da je i
sam beduin. »Sjedni kraj vatre. Sva se treseš.«
Ima nečega veoma ranjivoga u njoj. Kada je uprla
pogled u njega, zapekla ga je savjest, jer između njih ne bi
trebalo biti nikakve veze, u to je siguran, samo uljudnost, a
ipak upravo je ubio čovjeka jer ju je pokušao oteti, a iz
uljudnosti se ne ubija. Nikada u životu nije osjetio takvu
mržnju. Strast ga je iznenadila, a za razliku od Zene, on nije
premlad da bi je razumio. Razmišlja o trenutku kad su im se
pogledi susreli, a prazna pustinja, ako je to uopće moguće,
postala je još tiša.
»Da su te oteli, pošao bih za tobom«, uvjerava je
Wellsted mirno.
Djevojka je uznemirena poput gazele, no ipak se samo
nasmiješi. Wellsted zna da bol koju osjeća ne dolazi od
ljubičaste modrice koja mu se upravo stvara na ramenu.
Kada ga ona pogleda, kao da na njega baca čini. Ništa joj ne
kaže. Previše je ljudi uokolo, a nije lako naći riječi.
Što se Zene tiče, ona se osjeća sigurnom uz svoga
gospodara, što je u njoj pobudilo osjećaj koji ju je iznenadio.
Za razliku od gromova i munja njegova dodira, prvi put u
životu osjeća kako je obuzima zahvalnost od koje joj
želudac zaigra te ona sva zablista, što bi mudrija, starija
žena opisala kao simpatiju, čak i ljubav. Wellsted joj donese
pokrivač i sjedne kraj nje, samo pedalj dalje. Da ostali nisu
toliko zaposleni provjeravanjem dina, pazeći da se kreću što
je moguće bliže jedni drugima, uvijek gledajući prema van,
sigurno bi primijetili da su crnkinja i bijelac neobično mirni,
kao da se cijeli svijet vrti samo oko njih dvoje. Ovako,
postave stražara i svi se u logoru polako smire niti ne
primijetivši što se s njima događa.
Nikada više neću zaspati, pomisli Zena. Ako je otmu, zna da
najvjerojatnije više nikada neće napustiti ovo široko
pješčano prostranstvo. Ne želi provesti ostatak života u
mužnji deva i dizanju šatora, da se potuca od jedne prljave,
trošne naseobine do druge, da ispunjava hirove raznih
muškaraca. No Wellstedova je prisutnost neobično umiruje i
na sve se ponovno spusti spokoj, te ona lagano usne
slušajući ga kako diše kraj nje, a kad su se ujutro probudili,
u osvit zore, prsti su im bili isprepleteni.
»Ana mut asif, ispričavam se«, kaže službenim glasom dok
brzo primiče ruku svojemu tijelu. Kao da ju je njegov dodir
opekao. Ne može joj vidjeti boju lica, no osjeća se
posramljeno, mnogo više nego što bi to nalagala težina
prijestupa. Umjesto nelagode, otvoreno se nasmiješi.
Pomisli da bi se trebao ispričati, no nema vremena jer Ibn
Mohammed i Kasim koračaju prema njemu, oči su im oštre
na jutarnjem svjetlu, pa se Zena povuče prema vatri da
pomogne skuhati kavu.
»Napadač je ostavio tragove«, Ibn Mohammed pokaže
prema zapadu.
»Hoćemo li u lov za njim?« upita Kasim spremno.
Ibn Mohammed odmahne glavom. »Nećemo se vraćati
odakle smo krenuli«, reče, »jer to nema smisla.«
U tome napadač barem ima sreće. Da je pobjegao na
sjever ili na istok, bio bi mrtav prije podneva, oni bi se za
to pobrinuli.
»Dođi, prijatelju!« Ibn Mohammed pokaže prema
Wellstedovoj prostirci za molitvu, koja strši iz njegova
sedla. »Bolje se moliti nego spavati. A zatim ćemo
blagovati.«
Dok se sneni suputnici bude u cik zore i zatim obavljaju
jutarnju molitvu, prema Ibn Mohammedovim naredbama
tijela vahabitskih ubojica ostavljaju gdje su pala, kao
otpatke za strvinare. Takvi ljudi ne zaslužuju nikakvu
počast. Uzimaju im oružje i pretražuju tijela. Zacijelo su
ostavili plijen u bisagama u logoru jer na sebi nemaju niti
jednog talira. Ibn Mohammed pljune na trupla i kretnjom
ruke ekspediciji dade znak za polazak.
Ptice već kruže oko svježega mesa dok se logor
rasprema, vatra gasi, a zadnja deva kreće prema visokim,
zlatnim dinama. Zena slijedi Wellsteda u stopu, i to tako
izbliza da bi mu mogla biti sjenom. Sada joj se čini kao da je
voljno vezana za njega. Nešto se promijenilo. Kada je
Wellsted u jednom trenutku zamaknuo iza nekog vrhunca,
Zeni se čini da se cijela pustinja upinje vidjeti kamo je
nestao, a nebo i pijesak zbog njegove su odsutnosti još
prazniji.
Kada su poslije nailazili na vahabite, trgovci robljem držali
su Wellsteda u začelju zajedno s robovima. Prizor
slobodnoga Turčina očito je previše za ksenofobični bijes
sjevernih plemena. Prije deset godina, kaže Kasim, bilo bi
drukčije, prije pet godina možda, no u ovim nemirnim
vremenima vahabiti su svakim mjesecom sve gori i
osvetoljubiviji.
»Reći ćemo da si hus«, izgovori Ibn Mohammed s
prezirom, iako je više nego očito da ga to zabavlja. »I moj
sluga.«
Čini se da Turčin može biti čuvar deva. Poslovni ortak
ne može. Tako sada Wellsted timari jednu devu i jede drugi
po redu, a naređuje mu Kasim, čije oči svjetlucaju uz nijemi
smijeh dok poručniku govori što mu je činiti. Iako mora
priznati da bijelac dobro igra ulogu koju su mu dodijelili.
Dok nastavljaju prema sjeveru, vijesti nisu dobre.
»Pred nama je dug put«, Kasim škrguće zubima kada
dozna da je tabor preseljen dalje od Rijada, možda i za cijeli
dan putovanja.
Wellsted zna da nije primjereno žaliti se. To je nešto
što Britanci imaju zajedničko s Arapima, pa instinktivno
razumije situaciju. No brine se jer što im više vremena bude
trebalo, to će izgledi da oslobode Jessopa i Jonesa biti
manji.
»Barem imam priliku puštati bradu«, kaže vedro i
pogladi se po licu. Brada, sada već dobro izrasla, upotpunila
je krinku. »Ne mogu se požaliti, stari! Uostalom, naučio sam
mnogo toga o devinim potrebama.«
»Deset dana!« zareži Ibn Mohammed, sve kraćeg fitilja,
no Kasim se nasmije.
Efendija je ispao bolji nego što je očekivao. Naravno, taj
bijelac nikada ne bi preživio sam, ali za jednoga Nazarenaporučnik se začudo dobro iskazao.
Trideseto poglavlje
Budući da tabor vidi samo u onim prilikama kada emir
odluči spustiti šatore, nakrcati ih i prenijeti na drugo
mjesto, Jessop je već naučio prepoznavati zvukove koji
prate tu operaciju. Samo raspremanje gotovo je nečujno,
izrazitija je graja muškaraca i žena koji obavljaju taj naporni
posao na vrućini (iako se preseljenje ne odvija tijekom
najvrućih šest sati u danu). Jones već dugo nije progovorio,
primjećuje doktor. Razmišlja hoće li nešto reći, jer je si-
guran da raspremaju logor i zna da će doći po njih i odvesti
ih kao stoku, zapravo, zajedno s kozama, na novu lokaciju
koju je emir već odabrao. Podiže ruku, dotakne Jonesovo
zapešće, poručnik se trgne u snu, zastenje i ponovno
zahrče. Aha, pomisli doktor, spava duboko. Ostavit ću ga na miru.Jessop se nasmiješi pri pomisli da je upravo
prikupljanje pojedinosti o plemenskome životu u
unutrašnjosti bio zadatak na koji su njih dvojica poslani, a
ironično je što je on sada u tome postao stručnjak. Zna koje
poslove obavljaju žene i što su dužnosti muškaraca. Prilično
dobro poznaje duhovna razmišljanja koja beduini uzimaju u
obzir pri donošenju odluka, a osobito dobro razumije kolika
je važnost vode. Voda oblikuje ovu kulturu, voda je
pokreće. Ovdje nema mnogo toga za britansku trgovinu.
Ova zemlja nema nikakav učinkoviti oblik infrastrukture i
Jessop ne može zamisliti da bi postojala potražnja za
britanskim tekstilom, pa čak ni opijumom. Arapi su u svemu
puritanci, a Alah, siguran je, ne bi odobrio uporabu maka.
Zamišlja željeznicu izgrađenu preko pustinje, a onda se
naglas nasmije. To je luda i smiješna ideja. Doktor nije
inženjer, no siguran je da bi je bilo nemoguće izgraditi jer
veliki dijelovi Rub’ Al Khalija tvore dine koje se stalno
mijenjaju. Međutim, dopusti si luksuz da izmisli imena za
nekoliko postaja. Doktor je romantik u duši pa izabere:
Zvjezdana oaza, ispisano bijelim slovima na crvenoj ploči.
Zamišlja kako kupuje kartu u Zvjezdanoj oazi sve do postaje
kod Eustona, za koju je pročitao da je u gradnji.
»Ako krenem sada, možda bih čak mogao stići na
svečano otvorenje!« nasmije se.
Netko povuče šatorski preklop i uđe pripadnik plemena
kojega Jessop još nikad nije vidio. Viši je od uobičajenog
tamničara i, začudo, široko se nasmiješi kada susretne
doktorov pogled. Kao da je u šator ušao pogreškom usred
zbrke pakiranja u cijelom logoru.
»Selam alejkum!« nakloni se.
Doktor nije siguran kako da uzvrati. Toliko se već
tjedana prema njemu ponašaju kao prema životinji da mu je
ovakva ljubaznost čudna. Oprezno se nasmiješi i nekoliko
puta kvrcne rukom kako bi probudio Jonesa, koji se prene i
zaskviči.
»Selimo se, Jones«, doktor obavijesti svojega poručnika.
Beduin se prigne i olabavi užad zatvorenicima kako bi
se mogli služiti rukama. Zatim izađe iz šatora i vrati se
nekoliko trenutaka poslije praćen daškom svježega zraka.
Zastane kraj nevjernika. U jednoj ruci ima mješinu od kozje
kože, a u drugu golemi plosnati kruh. Jessop se potrudi da
ne udahne miris prenapadno, no nema sumnje da je kruh
punjen mesom i češnjakom. Svjež je. Zapravo, ako se
doktor ne vara, još je vruć.
»Evo!« položi mješinu i kruh na tlo. »Pred nama je dugo
pješačenje.«
I Jones i Jessop tako su zbunjeni ovom neočekivanom
velikodušnošću da se na trenutak potpuno skamene. Ne
mogu a da se ne upitaju je li to kakav trik. Uza svu tu
oskudicu zadnjih tjedana, omršavjeli su i postali tek kost i
koža, a doktor sumnja da njih dvojica sada zajedno teže
koliko je težio on sam kad su napustili Palinurus. Nakon
početna oklijevanja, obojica se žustro bace na tlo i počnu u
usta trpati komade mekoga kruha, sišući sočno meso i
oblizujući masnoću s ustiju. Voda je poprilično svježa te njih
dvojica u manje od minute popiju cijelu mješinu.
Jones stavi ruku na želudac. Osjeća hranu i vodu
unutra. Osjećaj je ugodan i utješan. »E, to ja zovem pravim
doručkom!« osmjehne se.
Beduin je u čudu gledao ovo mahnito žderanje. Čini se
da nisu svi pripadnici plemena bili svjesni kako se postupa
sa zatočenicima. Slegne ramenima, zaključivši da se to
njega ne tiče, a zatim im rukom dade znak da ustanu,
ponovno im zaveže ruke i odvede ih iz šatora. Vani je
popodnevno sunce tako jako da bijelci moraju škiljiti. Sve je
već spakirano i natovareno na deve, a djeca veselo
trčkaraju uokolo, zadatak im je paziti da koze ne odlutaju.
Žene nose vrčeve na glavama, a neke preko svojih burki
nose i zamotanu djecu. Muškarac koji je došao po njih vodi
žustru raspravu s tamničarem koji dolazi s tanjurom
ostataka hrane.
»Ti si ih nahranio?«
»Da. Ostalo je kruha.«
»Dao si im kruha?«
»I malo vode. Hodat ćemo cijelu noć.«
Tamničar je pobjesnio. »Sačuvao sam im ovo!« odbrusi.
Pokaže ostatke pokvarene hrane. Jessop ih može
nanjušiti s mjesta na kojem stoji. No pojeo bi ih. Naravno
da bi.
Tamničar baci sadržaj tanjura na tlo i udarcem noge
prekrije ga pijeskom. »Gubim vrijeme!« uzvikne. »I koze su
već jele!«
»Pa samo sam pokušao pomoći!« brani se drugi
muškarac.
»Mislim da smo imali sreće, stari!« istakne Jones.
Doktor kimne glavom. Nada se da se tamničar poslije
neće iskaliti na njima. Ipak, za svježu hranu i nešto gotovo
svježe vode, rado će pretrpjeti malo zlostavljanja. »Pitam se
kamo idemo«, razmišlja naglas.
»U blizinu Rijada«, kaže Jones bezbrižno. »Neki dan čuo
sam jednoga kako kaže da se tabor seli nekamo s druge
strane Rijada. Neka oaza. Usred ničega, vjerojatno.«
Njih dvojica krenu prema naprijed i stanu u kolonu
karavane koja se upravo oblikovala. U ovakvim trenucima
doktora uvijek zbunjuje kako pleme uvijek zajedno odluči
preseliti se bez ikakva vidljivog vodstva. Nikada ne biste
mogli ovako okupiti mornare. Prema suncu izračuna da je
kasno poslijepodne te da kreću na istok. I uzdahne jer je
već iscrpljen. Hodat će cijelu noć.
Trideset i prvo poglavlje
Četiri dana od Rijada i posljednjega dana listopada 1833.
Kasim je uhvatio sokola. Došli su na područje kamene,
sušne zemlje kojom će putovati prije nego što stignu do
grada. I dalje je to pustinja, no nema dina. Lakše je kretati
se, a ima i ponešto biljaka koje deve mogu popasti — vlati
trave, trnovite akacije i raštrkani grmovi s malim, sivim
lišćem. Kasim pogleda ptici pod krila, no perje još nije u
potpunosti razvijeno te je premlada da bi letjela iako su joj
kandže dovoljno oštre.
»Ptić se očito prerano odvojio od roditelja«, objašnjava
Kasim dok prekriva pticu laganom tkaninom kako ne bi više
lamatala krilima. Dade joj malo mesa i sveže je za svoje
sedlo. Navečer joj izradi kukuljicu i počne je uvježbavati.
Sljedeća tri dana ptica mu postane veoma privržena, koliko
to može biti divlje stvorenje. Sjedi gordo, smještena na
sedlu njegove deve, poput maskote. Kada je oslobodi, vine
se visoko u zrak iznad goruće peći koja zrači s tla i leti do
hladnijega zraka dok ne postane tek točkica. Ipak, smjesta
se vrati na Kasimovu ruku čim ovaj zazviždi. Kad su
napokon došli u Rijad, grupa beduina poželi je kupiti i
ponudi više nego poštenu cijenu, no Kasim samo odmahne
glavom. Wellsted pomisli kako je on čudan momak. Hladan
je prema habši, a milosrdan prema sokolu. Trgovac robljem
koji okreće leđa zaradi koja mu se nudi, a ptica ga ništa nije
stajala osim vremena koje mu je trebalo da je uvježba.
Nakon samotne pustinje, prizor Rijada u petak
poslijepodne pravi je šok. Iz pijeska se iznenada uzdiže
zelena linija bogatog raslinja. Iz voćnjaka se kroz uske ulice
širi svježi miris, a raštrkane bijele kuće u predgrađu
svjetlucaju poput dragulja na zelenom baršunastom sagu.
Taj je grad nevjerojatno napredan. Približivši se središtu
grada, cijela je ekspedicija zadivljena pred iznenadnim
prizorom bogatoga života. Džuma, molitva koja se moli
petkom, završila je i prašnjavim uličicama odzvanjaju glazba
i smijeh — ljudi su posvuda, ispred kuća i trgovina.
Karavana već jako dugo nije bila na ovako naseljenome
mjestu. Košare su prepune hrane, bunari daju bistru vodu, a
zrak je mirisan, kao da su ga osvježili bergamotom,
metvicom i korijanderom upravo u čast njihova dolaska.
Toliko su zaokupljeni promatranjem svega što se oko njih
zbiva, da su jednostavno zaboravili na vrućinu.
Na tržnici sjašu s deva, robovi stanu u red kako bi
napunili mješine i napojili životinje. Nakon što su slobodni
ljudi obnovili zalihe datulja, raspitaju se o emiru. Wellstedu
pozornost odvraća stalno kretanje svjetine. Skupina djece
odjevene u halje egzotičnih boja znatiželjno promatra
prašnjave strance što se zadržavaju na rubu bazara. Dvojica
muškaraca sjede u hladu drveta bujnog lišća, Wellstedu
posve nepoznatoga. Primjećuje da jedan od te dvojice ne
skida pogled sa Zene, koja vodi svoju devu s pojila gdje je
dugo tažila žeđ. Wellsted kupi čaj od metvice od uličnoga
prodavača. Pruži šalicu Zeni i postavi se kraj nje poput
stražara u hladu goleme palme.
»Hvala«, nasmiješi se Zena.
Zaveže životinju kako bi mogla u miru pijuckati.
Odjednom Wellsted poželi da je može skloniti s ulice, no ne
zna kako.
Kasim, držeći u ruci ušećerene bademe, došeće do njih.
»Ostat ćemo ovdje večeras, a sutra ćemo krenuti prema
emirovu taboru. Nije daleko — nekoliko sati. Kako smo čuli,
preselio je tabor na jug, ali ne daleko od Rijada. Bit ćemo
ondje sutra prije sutona.«
Wellsted se iskreno nasmiješi čuvši kako imaju sreće.
»Uspjeli smo!« reče. »Ima li vijesti o našima?«
Kasim odmahne glavom. »Ne još«, kaže. »No sutra
ćemo znati.«
»Jesmo li sigurni ovdje preko noći?« Od napada
vahabita, Wellsted je sumnjičav prema svim strancima, čak i
beduinima iskrenih lica. »Promatraju Zenu.«
»Imaš pravo«, prizna Kasim. »Ovako daleko na sjeveru
ona vrijedi pravo bogatstvo. Al Mudar je rekao da ćeš je
ovdje prodati, zar ne?« Pokaže glavom prema grupi
muškaraca koji se zadržavaju oko trgovačkih stolova.
»Neću je prodati. Ni po kojoj cijeni!« čvrsto ustvrdi
Wellsted. Sama pomisao na to ga razljuti. »Bit će slobodna.«
Kasim slegne ramenima. »Vrlo je lijepa«, kaže. »Morat
ćemo biti oprezni. Budi u blizini.«
Nakon nekoliko minuta pristupi im jedan vahabit i
oprezno upita je li Zena na prodaju, a Wellsted gotovo
ispljune odgovor. Vahabit ustukne kao da je Turčin opasna
budala — najnoviji ludi rijadski majnoon. Ta samo je pitao!
Ekspedicija se smjesti u hladu, dvojica slugu odu na
bazar kako bi nabavila potrepštine. Wellsted izvadi svoju
bilježnicu.
»Sviđa mi se ta slika«, kaže Zena sramežljivo, gledajući
u papir. »To je moja deva, zar ne?«
Nacrtao je karavanu pri vrhu stranice i, doista, možete
prepoznati njezinu devu. Wellsted okrene na stranicu gdje
je skicirao neke karte.
»Omjer je vjerojatno pogrešan«, kaže. »No bolje od toga
nisam mogao.«
»Prešli smo sav ovaj put?« upita Zena.
»Da. Oko 1300 kilometara, rekao bih.«
Zena se zamisli. Wellsted je nacrtao kartu njihova puta
s dojmljivom točnošću. »A gdje je Afrika na toj karti?« upita
ga.
Wellsted okrene novu stranicu. Označi položaj
kontinenata i pokaže joj rutu njihova putovanja sjeverno od
Muscata. Zena razmišlja nekoliko trenutaka. Prstima mjeri
udaljenost putovanja od njezina doma. Dvostruko je dalje
nego što su upravo proputovali.
»Nedostaje li ti?« upita je nježno.
Zena oklijeva. »Drago mi je što sam vas upoznala«,
odgovori.
Jedan od robova se okrene, besposleno sluša njihov
razgovor. Wellsted želi reći da je i njemu drago što ju je
upoznao. Želi joj predložiti da pođe u London s njime, no
zaustavi se jer to nikada neće biti moguće. Kada ste u
Arabiji, boja kože nema veze s društvenim položajem, lako
je zaboraviti da bi u Engleskoj Wellstedovi osjećaji prema
Zeni prouzročili skandal. U Engleskoj, ta djevojka nema
gotovo nikakve vrijednosti.
»Engleska«, nastavi nesigurno, skicirajući znak prema
sjeveru, »ovdje je gore.«
»A prijatelji koje se nadate osloboditi — jesu li i oni iz
Engleske?«
»Jesu.«
»Vidjet ćete ih sutra?«
»Nadam se.«
Poručniku padne na pamet kako bi malo koja
Engleskinja uspjela izdržati putovanja koja je prošla Zena, i
u pustinji i prije toga. Impresioniran je njezinom mirnoćom,
divi se njezinoj gracioznosti. Ni vojvotkinja ne bi znala
bolje. Ipak, u njoj osjeća čeličnu odrješitost i to mu se sviđa.
Vidio je kako je sama donosila odluke oko sitnica kad bi
drugi jednostavno učinili kako im se kaže. Vidio ju je kako
je gledala Ibn Mohammeda kao da bi mu htjela probosti
srce.
»Hajde«, kaže joj, »to će biti sutra. Uživajmo u Rijadu
ovo popodne!«
Dok vrućina popušta, a sunce zalazi, grad oživljava. Zvuk
dumbek bubnjeva širi se s obližnje tržnice, a netko drži ritam
udarajući u tamburin. Povremeno se čuje i pjesma, a oni koji
ne znaju pjevati ili svirati, veselo plješću u ritmu. Jedan ili
dvojica plešu, opijeni dimom iz nargila i uzbuđenjem zbog
novoga društva. Momak s košarom zmija pridružuje se
zabavi i svi ga radosno pozdravljaju. Vrlo brzo očara sluge i
robove svojim pričama o zmijama.
»Imam jednu koja zna plesati!« reče, izvijajući ruku
visoko u zraku, zorno demonstrirajući što zmija može.
No neće je pokazati ako ne plate srebrni novčić, a
slobodni muškarci nisu zainteresirani. Nikakva količina kave
ili datulja (jedino materijalno dobro koje ostali imaju) neće
ga uvjeriti da izvadi zmiju iz košare.
Dok se večernje nebo pretvara u noćno, ulice toga
malenoga grada postaju blage. Muškarci su se najeli i napili
do sitosti, sada su dobro raspoloženi. Jedan zabavljač,
akrobat, vrti se poput zvrka. Malo dalje uličicom se
približavaju trojica vahabita noseći baklje. Ibn Mohammed
skoči na noge spreman zajedno s Kasimom i Wellstedom
uza se, no bez potrebe. Vahabiti se nasmiješe, jedan je
osobito lijepo odjeven. U Rijadu, čini se, vlada trajno dobro
raspoloženje.
»Selam alejkum!« pozdrave vahabiti trgovce robljem, a
jedan im čak ponudi smještaj u praznoj kući u obližnjoj ulici
s pogledom na bazar. Pripada njegovu bratu koji je otišao
trgovati solju na sjever. »Skromna je to kućica, no poslužit
će vam. Moja će obitelj biti počašćena. Siguran sam da je
vaš dom u Muscatu mnogo veći.«
Taj je čovjek pun strahopoštovanja prema trgovcima
robljem — čak i ovako daleko znaju za njih. Ibn Mohammed
hladnom pristojnošću kaže da nema potrebe. »Već tjednima
spavamo na otvorenome«, reče. »Vrlo ste ljubazni.«
Kasim se nakloni. Kada vam netko ponudi
gostoprimstvo, običaj je uvijek prihvatiti te on i Ibn
Mohammed oklijevaju samo trenutak, a zatim zajedno s
Wellstedom ulaze u slobodnu kuću — to je četvrtasta
izblijedjela kućica na dva kata. Nije zaključana jer u ovako
malom gradu takav oprez nije potreban. Prijatelji i braća su
posvuda i premda ovdašnji ljudi mogu pokrasti stranca ili
nabiti cijene onima koji dolaze iz pustinje da nabave
luksuznu robu koju im Rijad može ponuditi, oni štite vlastite
ljude.
Kada uđu u prostoriju, čovjek zapali naftnu svjetiljku te
time otkrije da je kuća vrlo skromna — nekoliko sagova na
podu te pokoji jastuk za sjedenje ili spavanje. Tu su glinene
posude za vodu, sada suhe poput baruta, te nešto pribora za
kuhanje, koji se očito smatra previše skupocjenim da bi ga
se ponijelo na putovanje u pustinju. Sasvim im je neobično
biti unutar četiri zida iako je kuća ugodno svježa, hladnija za
nekoliko stupnjeva od vanjskog zraka.
»Idi! « naredi čovjek jednom od svojih robova. »Donesi
vodu!«
Bosonogi rob nestane u noći, noseći vrč na ramenu.
»Hoćete li mi pričati o svojemu putovanju, braćo?« upita
vahabit. Mlad je i nije daleko putovao. »Jeste li došli iz
Muscata? Uistinu?«
Trgovci robljem kimnu glavom. »Dođi!«
Kasim i Ibn Mohammed povedu vahabita van te s njim
popiju kavu. Robove su poslali da kupe bilo kakve slatkiše
koji su ostali na tržnici. Možda jest vahabit, no opušteniji je
od većine pripadnika svojega plemena te mu uskoro počnu
nešto živo prepričavati — priču koju tako brzo pričaju da je
Wellsted ne može pratiti. Uostalom, Kasim ga otjera
kretnjom ruke, jer kao obični sluga poručnik se ne smije
zadržavati u blizini slobodnih ljudi bez poziva, a ne vide
nikakva razloga zašto bi mu ga uputili.
Nešto kasnije vahabit ode, zadnji se stol na tržnici
raspremi, a ulice gradića gotovo opuste. Ibn Mohammed i
Kasim pozovu Wellsteda da pođe s njima u zaklon tame,
podalje od vatre oko koje su se smjestili sluge i robovi
zajedno sa Zenom, spremni za počinak.
»Sutra, kada stignemo do emirova tabora, moraš ostati
s djevojkom i paziti na nju. S obzirom na njezinu vrijednost i
njihovu mržnju prema Turcima, ne smiješ biti s nama. Znam
da želiš vidjeti svoje prijatelje, no ne smiješ sudjelovati u
pregovorima.«
Wellsted oklijeva. Mnogo je toga na kocki. Tijekom
ovih mjeseci počeo je, manje-više, vjerovati ovim ljudima,
no želudac mu se stisne jer, istini za volju, kako može ne
preuzeti odgovornost? Bit će to najvažniji dan cijeloga
putovanja i mnogo mu je više stalo do zarobljenih kolega
nego što je trgovcima robljem stalo do ikoga. Sada kada su
tako blizu.
Kasim odmah uoči Wellstedovu dilemu. »U sultanovoj
smo službi«, reče. »Već sam te odavno mogao nabiti na
kolac kao kozu da sam htio. Bilo kojega dana u pustinji.
Iskreno, prijatelju, ovako je bolje. Svi ovdje pitaju za tebe
— otkad su Čerkezi odavde istjerani vrlo je malo Turaka
prošlo ovuda. Tvoja prisutnost kod njih izaziva nelagodu.
Bolje je da s emirom pregovaraju njegovi sunarodnjaci.
Tako je bolje za sve nas — pogotovo za ljude po koje smo
došli.«
»Jessop i Jones moji su prijatelji i braća časnici«,
prošapće Wellsted. »Kakav god prijestup da su počinili, oni
su moji prijatelji. Obećavate li da ćete učini sve za njih?
Kasim i Ibn Mohammed iznenađeni su bijelčevim
dostojanstvom. Nevjernici nisu poznati po poniznosti.
»Dajem ti svoju riječ«, Ibn Mohammed prozbori, a da ne
stavi ruku na srce, što je njegov uobičajeni stav koji
zauzima kada mora lagati.
Kasim primi Wellsteda za ruku. »Tako vi to radite, zar
ne?« reče. »Imaš i moju riječ. Zatim uzdahne jer kani reći
nešto što nije nalik na njega, no poručnik se dojmljivo
ponio. »Zajedno smo putovali. Borio sam se s tobom.
Kunem ti se na odanost. Ne boj se.«
Poručnik nije siguran što treba odgovoriti te na
trenutak zastane. Kasim ga je iznenadio. »Hvala«, kaže
naposljetku.
Kasim zagrli poručnika i potapša ga po leđima. Ibn
Mohammed učini isto. Wellsted shvati da ima nečega u
pustinji, u borbi protiv vahabitskoga napada, u dijeljenju
dobra i zla što je potaknulo ovu odanost. Nasmije se.
Nije siguran što bi ljudi u Londonu mislili o ovoj provali
sentimentalnosti. Morat ću to izbaciti iz svojih memoara, pomisli.
»Ponašamo se kao stare babe!« odbrusi Ibn Mohammed
s dozom gnušanja u glasu.
»Moramo se naspavati«, kaže Kasim. »U kući. Dovedi
djevojku. Tako je sigurnije. A sutra ćemo ispuniti sultanove
zapovijedi.«
Wellsted se vratio do logorske vatre i zadržao se
minutu ili dvije prije nego što je bez riječi pozvao Zenu da
pođe s njim. »Bolje je da te ne ostavimo ovdje«, šapne joj te
se njih dvoje odšuljaju do ulaza u kućicu.
Ušavši, Zena počne drhtati. Naviknula se na blage noći
na otvorenome te je osjetljiva na bilo što hladnije. Kasim
legne u prizemlju i već počne duboko disati, kraj njega je
samo ugašena svjetiljka. Wellsted odvede djevojku prema
stubama i njih dvoje se popnu u tamu gornjega kata. Mali
prozor, tek prorez u debelom, hladnom zidu, baca tračak
sjenovitog, noćnog svjetla i Wellsted uspije razabrati gornji
dio tankih, drvenih stuba u kontrastu s bijelo okrečenim zi-
dovima. Kretnjom ruke pozove Zenu i oni se nastave penjati
prema i ako malim vratima da se on mora dobrano pognuti
kako bi prošao kroz njih. Izađu na ravan krov pod
uobičajeno zamamnim zvjezdanim svodom. Golema, blistava
kriška mjeseca večeras je malo pomaknuta, umjesto da je
obješena iznad najveće obližnje dine. Zena dode do ruba
krova, omeđenog tek jednim redom cigala. Oprezno pogleda
preko ruba, a zatim čučne, promatrajući ostale sluge i
robove kraj vatre. Većina već spava, no dva muškarca sjede
i još potiho razgovaraju o zmiji koja zna plesati.
Zatim primijeti neko kretanje. Niz ulicu Ibn Mohammed
nečujno hoda prema kući, njegov lik u crnoj džubi i kafijiizgleda poput crne rupe u okolini ovoga gradića. Željan sna,
nestaje kroz vrata te ga čuju kako se uspinje stubištem.
Začuje se poneki roktaj i zatim se smjesti u prostoriji ispod
njih.
»Pst!« Wellsted prošapće.
Čekaju. Zena se okrene od pogleda preko jednostavnog
zidića. Nasmiješi se i podigne ruke kako bi se rastegnula
poput lijene mačke. Ovdje nema neznanaca koji bi buljili u
nju — prvi je put nasamo s Wellstedom. Pomno se počne
prisjećati. Da, još nikada nije bila sama sa svojim
gospodarom svih ovih tjedana u pustinji. Karavane
jednostavno ne putuju na taj način. Wellsted joj uzvrati
osmijeh. I on je to upravo shvatio.
»Skini veo«, šapne joj, »želim ti vidjeti kosu.«
Zena pažljivo odmota tkaninu i podigne ruku kako bi
opipala pletenice. Pomisli da sigurno izgleda smiješno, no
njezin ju je gospodar dugo promatrao, pozorno je
odmjeravajući. Kimne glavom u znak odobravanja.
Rijad sniva. Njihanje palmi, škripanje vrata i povremeni
smijeh prolamaju se tminom. Deve pušu, a koze mekeću.
Wellstedu i Zeni ovaj je grad prava metropola nakon što su
tolike tjedne živjeli s istim ljudima — noćni su im zvukovi
obično bili tako poznati da su mogli odrediti koja se deva
nikako neće smiriti. Čini se nemogućim da masa ovdašnjih
ljudi može išta raditi istodobno, a kamoli spavati. Gdjegdje u
kućama tinjaju jedno ili dva usamljena svjetla. Neki starac
koji ne može zaspati čita. Neki rob pere tavu u kuhinji. S
krova promatraju labirint što se pruža u podnožju.
»Nemojmo im smetati dolje«, šapne Wellsted.
»Ostanimo ovdje. Trebat će nam neko vrijeme da se
naviknemo. Zidovi, stubište, strop... Čini se kao da smo u
kutiji, zar ne?«
Zena se poslušno sklupča na podu. Stavi ruke iza glave
i zagleda se u zvijezde. Wellsted čučne do nje. Pomisli kako
su ljudi cijelog njegova život nešto željeli od njega. Stari
Thomas želio je da nastavi obiteljsko ime, kao i njegov
otac. Prijateljstvo između časnika narušeno je željom za
napredovanjem. Ljubaznost kapetana uvjetovana je
poslušnošću i učinkovitošću njegovih podređenih. Svatko ga
je oduvijek prosuđivao prema tome može li učiniti nešto za
brod, obitelj ili domovinu. A Zena, shvati Wellsted, čini se
sasvim zadovoljnom jednostavnom činjenicom da je u
njegovu društvu. Sretna je što mu pripada i doima se kao da
uživa u njegovoj blizini zbog njega samoga. Ne mora
govoriti. Ničime dokazivati kako je dostojan da nosi čin
poručnika, niti se zaklinjati na predanost imenu obitelji
Wellsted. Sve što joj nudi obična je ljudska ljubaznost i ona
ga zbog toga voli. Ovo posvemašnje prihvaćanje očarava i
usrećuje poručnika.
»Imam nešto za tebe«, reče joj.
Otkad su je oteli, djevojka nije primila ništa što bi se
moglo nazvati darom. Oprezna je. Gospodar se nasmije.
Volio bi je vidjeti okićenu u svili, čipki i dijamantima,
pomisli, no daruje joj samo sitnicu.
»Nije to ništa posebno«, reče. »Izvoli!« Pruži joj tanku
platnenu torbu. »Samo slatkiš. Kupio sam ga večeras od
jednoga trgovca.«
Zena se spremno podigne i sjedne. Stavi veliki slatkiš u
usta i osjeti okus ružinog želea. Nakon tjedana i tjedana
neukusnoga kuskusa, riže i kruha s malo kave i povremenog
komadića mesa, ovakva intenzivno slatka i nježna aroma
čini se gotovo čarobnom. Ispusti uzdah zadovoljstva dok joj
slatkiš klizi niz grlo. Zatim se sjeti da bi morala biti tiha te
se stane smijuljiti.
»Doimaš se sretnom.«
Kimne glavom. »I jesam.« Vlastito je priznanje iznenadi.
»Iako mi se Muscat sviđao više nego Rijad, barem prema
ovome što sam dosad vidjela.«
»Jest«, prokomentira poručnik, »to je mnogo
kozmopolitskiji grad. Ne bih očekivao ništa manje od svoje
etiopske princeze.«
Zena se trgne. »Ja sam vaša robinja, gospodine«,
istakne. »Nisam princeza!«
»Oslobodit ću te. Obećavam. U mojoj domovini muškarci
nekada svoje djevojke nazivaju >princezama<. Pritom ne
misle na titulu, znaš, nego je to jednostavno izraz od milja.
Molim te, ne brini se. Sigurno ti se ne sviđa biti
posjedovana, biti robinja. Jesi li ikada željela pobjeći?«
»Odrube ti glavu ako pobjegneš«, kaže jednostavno.
»Stara sidi u Muscatu mi je to rekla. Nekad ti samo odsjeku
noge.«
»Ne ako uspiješ pobjeći.«
»Pomišljala sam na to«, prizna. »Razmišljala sam o tome
mnogo puta. No previše sam se bojala.«
Wellsted kimne glavom. »Ja bih na tvome mjestu
pobjegao. Mislim, da mi se pružila prilika, to bi bio pravi
izbor.«
»Bijelci«, kaže Zena, »kao što svi uvijek ističu — nisu
dobri robovi.«
»Pa...« nasmiješi se Wellsted, »možda je to zbog toga.«
Nastane šutnja te se oni udobno smjeste u tišini i
promatraju zvijezde. Zena se nikad nije osjećala tako
bliskom nekomu. Čak niti svojoj baki. Da, pomisli, ljubavprema toj staroj ženi bila je drukčija od ove. Njegov lakat dodirne
njezino rame dok se namješta i ona osjeti sada već poznate
trnce kako joj struje tijelom. No on ne učini ništa više od
toga.
»Gospodaru«, upita ga Zena, jer je znatiželjna, »sviđaju
li vam se više muškarci ?«
Wellsted ustukne. Pramen kose ispadne mu iz kafije i
padne preko očiju. »Misliš, jesam li...?«
Ženine se oči rašire. Odgovor je očito ne. S obzirom na
sve, to je za nju pitanje na mjestu. Ipak, gospodar je
zaprepašten.
»Ne, ne sviđaju mi se! Sviđaju mi se žene!« promrsio je.
Njegova se ruka nehotice spusti na njezinu glavu i on je
tu jednostavno ostavi. Wellsted je smeten, a djevojka se
čini tako sigurnom u sebe — tako je hladnokrvna. No istina
je da, usprkos razlici u godinama, on nema baš mnogo
iskustva u ovakvim stvarima. U Bombaju je bordela u
izobilju. Mnogi ih časnici redovito posjećuju i uživaju u
glatkim, smeđim ljepotica za jedan šiling na noć. Muškarac
kojem je potrebna predanost jedne žene, između tolikih
žena može izabrati jednu bibi i smjestiti je u savršeno
udoban stan gdje će, dobro nahranjena, strpljivo na njega
čekati. Časnici (uglavnom oni s plemićkim titulama,
privatnim bogatstvima te koji se svakako nadaju oženiti
uglednom — i što je najvažnije bijelom — ljepoticom iz
visokoga društva u Londonu) znaju se prepustiti čarima
jedne ili dvije bibi, smještenih u različitim odajama i još
posjećivati bolje javne kuće. Kaže se da takvo ponašanje
često izaziva vrućina. Wellstedu se to oduvijek činilo
gubitkom novaca i vremena. Do sada. Kako ga je, zaboga,
mogla pitati tako nešto?
Zena ne ustukne pred dodirom svojega gospodara.
Umjesto toga, njezino se tijelo glatko, poput ribe u vodi,
privine uz njega. Okrene se i zagleda se u njega ne
trepnuvši. Wellsted se sabere, bez razmišljanja stavi joj
ruku na trbuh, miluje njezinu glatku kožu, nagne se prema
njoj i lagano dotakne njezine usne svojima. Usta su joj
slatka. Srce mu lupa i kad ju je poljubio, kao da je cijeli
Rijad nestao — široko nebo, čvrsta površina krova, palme
datulja i vodeni bunari. Ne može razmišljati. Jedva da može
i disati. No ne želi ni jedno ni drugo, samo je želi i dalje
ljubiti.
Iako drhti, Zena se primirila. Srce joj tuče. Nakratko
pomisli da ovo nije nimalo nalik na ljubljenje s gospodarom
u Muscatu. Ovo je više poput sna u kojem leti. Ne može
prestati, kao ni on. Ne želi prestati.
Stavi joj ruku na bedro. Koža joj je poput svile.
»Zena...« promrmlja.
Ona odgovori nježnim ugrizom u rame. Ubrzano diše i
šapuće — ne prave riječi, samo zvukove.
»Tiho, draga«, uzdiše. »Znaš li kako? Jesi li ikada?«
Ponovno ga poljubi u obraz i skine burku preko glave.
Tijelo joj je prekrasno. »Samo s vama«, uvjerava ga. »Želim
to samo s vama.«
Wellsted zarine svoje lice u njezine grudi prije nego što
svojim blijedim tijelom pokrije njezino tamno. Zena osjeća
kako se otvara. Privija se uz njega, a on bi se mogao zakleti
da osjeća kako joj krv pulsira tijelom dok ulazi u nju. Bože,
pa to je veličanstveno. Kaže joj da je voli na engleskome.
Zna to već tjednima, a ona se obavije oko njegova tijela, ne
shvaćajući što joj govori, ruke i noge im se isprepleću. Tkoje mogao i pomisliti, sine joj, da zajednički pokreti, sami zajedničkipokreti mogu biti ovako ugodni? Nije čudo da se žene udaju. Nije čudoda se muškarci žene. Nije čudo.Čudo.Čudo.
»Vi ste mi sve!« uzdahne.
Tek poslije, kada su oboje sjeli, uhvati ga strah da je učinio
nešto grozno, nešto za svaku osudu, okrutno. Zena sada
spava, ruka joj je još ispod njegove džube. Viši časnici u
menzi izrugivali su se mornarima koji bi ovako zastranili,
kao da je to najgore što mogu zamisliti. A opet, čini se
sasvim prirodnim. Bio bi sretan da može ovdje ostati
zauvijek. Možda bi, pomisli, mogao za nju urediti stan gdje
god da ga pošalju po dužnosti. Želi se brinuti za ovu ženu.
Želi biti s njom cijelo vrijeme. Ispruži ruku i stane joj
milovati kovrčavu kosu, a ona promrmlja, glas joj je još
snen.
»Gospodaru!« uzdahne.
I on odmah shvati, s grčem u želucu, da ona ne zna ni nje-
govo ime. Ta je djevojka i dalje njegovo vlasništvo. Od te
mu se pomisli smuči. U takvoj ga situaciji nije mogla odbiti.
Znači li to da je ovo bilo silovanje? Ne. Ne. Uživala je u
njemu, siguran je u to. No ipak, peče ga savjest. Da je bilaslobodna, pita se, bi li me uopće željela? Je li ovo smatrala zalogomkoji mora dati za svoju slobodu? U panici pomisli: Upravo sam sidopustio nešto strašno, iskoristio je na užasan način, poput nekogostarjelog pukovnika koji je posjeo sluškinju na svoje koljeno. Ta mu
misao ne izlazi iz glave, a kada je napokon zaspao, bilo je
vrlo kasno.
Ujutro kad se Wellsted probudio, nje nije bilo te ga
obuzme bol gubitka, a u glavi je još osjećao zbrku, pitajući
se što je ispravno, a što pogrešno. Pogleda preko ruba
zidića i ugleda je kraj vatre kako kuha kavu, potom je toči
elegantno podignutim zapešćem. Okružena je ostalima i
neće biti prilike za razgovor dok ponovno ne padne mrak.
Osim toga, sjeti se, danas je dan koji su čekali tjednima.
Najvažniji dan u cijelome putovanju. Danas će osloboditi
Jessopa i Jonesa.
Moram, misliti na to, naredi Wellsted sam sebi. Ništa ne možebiti važnije od toga.
Trideset i drugo poglavlje
Nakon što je izdržao mjesece zatočeništva, doktor Jessop
pokušava spavati po danu. Smatra da je bolje udaljiti sebe,
ili barem svoju svijest, od zagušljiva šatora od kozje dlake
kad je sunce na vrhuncu. Ispočetka je uspijevao spavati
samo na mahove, no nakon nekoliko dana otkrio je da mu se
tijelo lako naviknulo na noćni život. Zapravo, tijelo se
praktički ugasi i on počne spavati ne samo danju, nego i
većim dijelom noći. Već je dva puta gotovo prespavao
donošenje hrane i vode. Grubo ga probude udarcem noge i
tutnu mu mješinu u usta prije nego se uopće sasvim
razbudio, pa mu se niz bradu prolije više smrdljive vode
nego obično, a nije bilo vremena niti da mu se okrene u
želucu prije negoli su užegli ostaci, što mu ih je čovjek dao,
kliznuli niz grlo.
Možda haluciniram, pomisli u nadi, iako dobro zna da je
upravo zbog te pomisli ova dijagnoza malo vjerojatna.
Međutim, što god da se događa njegovu tijelu, on je na tomu
zahvalan. Želi vjerovati da je to samo predigra, dobar korak
bliže blagotvornom olakšanju smrti. Možda će preminuti u
snu. Nada se da će to biti uskoro.
Stoga se iznenađeno prenuo kad ga je poručnik Jones
probudio božičnom pjesmom Narodi nam se. Jones je počeo
pjevati. Kako se čini Jessopu, tom je jadniku pjesma neki
oblik bijega te naizmjenično bira mornaričke napitnice (od
kojih neke imaju tako lascivan tekst da doktor, koji je imao
izvrstan iz anatomije, nije sasvim siguran na koji se dio
ženskoga tijela odnose, iako, dakako, razumije misao
vodilju) te odabrane bisere iz pjesmarice Anglikanske
crkve. Dok sjedi uspravno kao da je progutao metlu, Jones
se danas odlučio za bogobojaznu glazbu te urla iz petnih
žila, oči mu svjetlucaju, dronjci njegove džube i dugi uvojci
prljave plave kose njišu se u ritmu dok on pjeva poput
zanesenjaka na Božić.
Ovo je jutro osobito dobra glasa, pomisli Jessop, iako zaudaragore nego obično. O takvim sitnicama ne valja govoriti
otvoreno, a poručnikov je nastup barem zabavan. Nakon
minute ili dvije, otvara se ulaz u šator i pojavi se znatiželjno
lice maloga dječaka, baš kada Jones ponovno krene u prvu
strofu.
Narodi nam se kralj nebeskiOd Marije, čiste Djevice.Na tom mladom ljetu veselimo se,Mladoga Kralja mi molimo.
Dječak se stane smijati, kao i Jessop. Sve je to, dakako,
urnebesno smiješno. Božić nije ni blizu, u to je siguran. A
zatim, u punom zamahu refrena, Jones iznenada stane.
Cijelo mu se tijelo na trenutak stegne, kao da ga je uhvatio
grč, a zatim neprirodno klone, cijela mu težina visi o užetu
zavezanom oko zapešća. Jessop zna da je vrlo bolno biti u
tom položaju, makar i na sekundu.
»Prokletstvo!« doktor se napinje kako bi pokušao doći
do Jonesa da mu provjeri puls. No već zna. Poručnik je
mrtav. U tome nema logike. Jones je zadržao mnogo više
tjelesne težine, čak su mu redovito dopuštali da napušta
šator, nesumnjivo su ga bolje hranili i mlađi je pet godina,
no što je, tu je. Jessop još jedanput opsuje i zajeca. »Jaželim umrijeti!« odbrusi bijesno. »To nije pošteno! Ja želim
umrijeti!« Ispusti hropac kad mu od tuge pukne glas, no ne
može plakati jer je previše dehidriran da bi mogao tekućinu
trošiti na suze. Kada bi barem uspio, pomisli, možda bi ga to
odvelo preko ruba. Umjesto toga, razjaren zbog nepravde
ovoga što se dogodilo, počne bjesnjeti. »Zašto?« urla,
trzajući se poput mršave koze koju je njezin gospodar
zavezao te se sada pokušava osloboditi. »Zašto?«
To nema smisla.
Dječak nijemo izdaleka promatra doktorov živčani
napadaj.
Češe se po bradi. Zatim uđe dublje u šator i, držeći se
podalje od Jessopa, bocne ispruženo tijelo poručnika
Jonesa.
»Mrtav je, budalo!« Jessop se okomi na dijete. »Mrtav!
Mat!« grune, iznenađen kako se lako sjetio arapskog izraza.
Dječakovo lice razvuče se u osmijeh kada je shvatio te
još jednom bocne Jonesovo truplo. Zatim, ohrabren
znatiželjom, povuče poručnikovu glavu za prljavi, kuštravi
čuperak plave kose. Na Jonesovu licu može se vidjeti izraz
potpuna mira. Izgleda blaženo. Jessop ozlojeđeno krikne i
svi u logoru jasno čuju ovaj zadnji očajnički vapaj. U žurbi
netko povuče preklop na šatoru i uđe jedan od stražara.
Jednom rukom zgrabi dječaka, očito u strahu da bi mu
bijelci mogli učiniti nešto nažao, premda su slabi i obojica
zavezani za kolac. Slobodnom rukom snažno udari Jessopa
po licu. Ugledavši Jonesovo truplo, i premda je već
tjednima sustavno donosio više nego oskudne obroke, on
se neobjašnjivo uznemiri što je poručnik napokon podlegao
tom okrutnom izgladnjivanju. Nastane muk.
»Prijatelji su ti ovdje«, kaže dječak potiho s druge
strane šatora.
Gotovo šapuće. Jessop nije siguran je li ispravno čuo,
no svejedno u glavi mu se roje misli. Zateže konopac kojim
je vezan. »Kako to misliš?« upita uzbuđeno. »Moji prijatelji?
Što si to rekao? Kako to misliš? Reci mi!«
No dječaka brzo izvedu prije nego što uspije išta više
reći. Stražar se na trenutak zagledao u Jonesovo tijelo i
zatim odlučio da nije hitno maknuti to truplo. Čak nije
odvezao konopce prije nego što je odjurio iz šatora, ni ne
pogledavši doktora.
Jessop razmišlja. Pozorno sluša, no ne može razabrati
što se događa. Ipak, siguran je da je dječak rekao upravo
to. Prava šteta za Jonesa, pomisli. Tako je daleko dogurao i
odapeo baš kad se događa nešto zanimljivo, prava smola,
pogotovo jer je upravo Jones stalno očekivao da će ih netko
doći spasiti. On je bio taj koji je imao vjere. Dok se doktor
svim snagama bori da se oslobodi spona, otkriva kako je
ipak njegova davno napuštena nada dostatna da smogne
dovoljno energije i izdrži. Nema pojma tko su ti prijatelji
koje je dječak spomenuo, no ne može zamisliti da bi bili
gori od njegovih neprijatelja, ili što se toga tiče, bilo kakve
okolnosti u kojima bi se njegova situacija mogla osjetno
pogoršati. Tako, dok njegov prazan želudac bukti od
uzbuđenja, on duboko udahne i iz sveg glasa zavapi.
»Upomoć! Ovamo! Ovamo!« počne glasno vikati, uže mu
se već urezalo u omršavjela zapešća. Nakon mnogo tjedana
prvi put pruža otpor.
U tom trenutku bol mu se učini poticajnom. U najmanju
ruku, od nje se osjeća više živim. Dok zastaje kako bi došao
do zraka, više je nego iznenađen što ipak ne želi umrijeti.
Iskoristit će bilo kakvu priliku za pomoć. Držat će se za
svaku slamku života koja mu se nudi. Kako divno!
»Ja sam doktor Jessop s broda Palinurus! Podanik sam
Njegova Veličanstva i trebam pomoć! Pomozite mi! Za Boga
miloga! Upomoć!«
Dobri doktor ne prestaje vikati ni kada se pojavio
stražar.
»Ovdje sam!« urla, ignorirajući stražara. Ovaj ga
promatra kao da je taj Nazaren tvrdoglava deva, a onda ga
odalami po vilici takvom snagom da se doktor smjesta
onesvijestio i skljokao kraj trupla svojega kolege.
»Neće te čuti« zareži stražar, u glasu mu se čuje mržnja,
te protrlja šaku.
Zaboljela ga je od udarca, no nije mogao dopustiti
zatvoreniku da se tako dere. Emir bi pobjesnio. Zadnjih
dan-dva njegov je vladar postao razdražljiviji nego inače —
otkad je čuo da je karavana trgovaca robljem nadomak
Rijada. Stražar se vratio na goruće sunce i zapitao se što će
se danas dogoditi, jer nikada nisu imali ovako ugledne goste
kao što su dvojica slavnih trgovaca robljem. Sada kada je
karavana stigla, cijelim taborom bruje glasine o ljudima koji
su i bjelji i crnji nego što je to uobičajeno, a sve vijesti koje
uspijevaju izvući iz posjetitelja (premda su stare tri
mjeseca) su iz Muscata.
Trideset i treće poglavlje
Dok se ekspedicija trgovaca robljem približava emirovu
taboru, u raštrkane šatore vraća se život. Ukoliko postoji
neki zaklon, običaj je odmoriti se usred dana. Kako je sada
to vrijeme isteklo, ubrzo će svi u taboru izaći da bi popili
kavu, igrali razne igre, razgovarali i, dakako, temeljitije
promotrili posjetitelje. Izašavši iz šatora, nova lica
znatiželjno očima pretražuju karavanu ne bi li naišli na nešto
zanimljivo i zaustavljaju se na neizbježnome —
Wellstedovim plavim očima, slavnim trgovcima robljem i
Zeninoj tamnoj koži, vidljivoj samo oko očiju, na šakama i
stopalima. Neko dijete pokazuje prstom.
Zena im okrene leđa, i nagne se prema devi. »Jedva da
me vide«, promrmlja, očekujući da će je to biće razumjeti
bolje od bilo koga. Na trenutak se sjeti svoje golotinje na
krovu prethodne noći. »Možda«, prošapće, »možda ćemo
morati bježati.«
Svi se muškarci slažu da je ovo najopasniji dio zadatka.
Kasim joj je jutros prišao i nenadano joj dao handžar. Jedva
da je progovorio s njom za cijelog putovanja, a ona je sve to
vrijeme uspješno prikrivala svoj prezir prema njemu.
»Možda će ti ovo trebati«, rekao joj je.
Kimnula je glavom i sakrila nož u rukav svoje burke.
Sasvim je običan, nimalo nalik raskošno ukrašenom oružju
koje Kasim i Ibn Mohammed nose za pojasom, pa čak ni
Wellstedovu sasvim prosječnom oružju. Zena ne mari za
tričave ukrase na nožu, jer kako kaže sama sebi, ako bude
potrebno, poslužit će jednako kao i onaj optočen
smaragdima. Njezini ga prsti nađu i ona ga stisne, osjetivši
se sigurnijom. Zena nikad prije nije bila naoružana, ali je
promatrala Wellsteda dok je vježbao s Kasimom, te je
uvjerena da bi znala rukovati oštricom ako ustreba. Dobar
je to osjećaj. Jučer, pomisli, bio je divan dan pun iznenađenja.Pomno odabere riječ kojom će opisati kako se osjeća:
promijenjena je. Ne može prestati misliti o onome što se
dogodilo na krovu. Bila je to ludost, pomisli. Predivna ludost!Otkad su to jutro krenuli na put, nekoliko je puta bacila
pogled na Wellsteda. Tom bi se prilikom spontano
nasmiješila, a on bi joj uzvratio osmijeh. Ništa se nije
promijenilo, dakako. Taj je bijelac i dalje njezin vlasnik —
može s njom činiti što ga je volja, a ako se to Zeni sviđa, tim
bolje. Pragmatična je. Cijelo se vrijeme osjeća čudno, a
istodobno i moćno. Da, moćno — to je prava riječ. Drago joj
je da je toliko dugo čekala na taj ponoćni ples. Drago joj je
da njezin prvi gospodar u Muscatu to nije zahtijevao od nje,
a sada kada malo bolje razmisli, čak joj je drago da su
trgovci robljem došli u njezino selo upravo u ono vrijeme.
Da je dulje ostala, otac bi je gotovo sigurno dao nekomu za
ženu. Djevojka od četrnaest ili petnaest godina već se
smatra usidjelicom, a kamoli ona koja je vidjela punih
sedamnaest ljeta. No čekati Wellsteda bilo je ispravno.
Sviđa joj se. Sviđati joj se čini preslaba riječ za to. Uživati jemožda bolja. Ljubav. Ljubav je najbolja od svih riječi! Ovo je
prvi put u mnogo vremena da joj maštanja nisu uključivala
neki oblik bijega. Jednostavno je previše zaokupljena
mislima o onomu što su radili prethodnu noć te se sva
predaje sanjarenju. Osjeća da je na rubu nečega što uistinu
oslobađa. U ovim okolnostima, takav je osjećaj vrlo
neobičan.
Zena drži devu za uzde i čeka naredbe. Dogovor je da
ne smiju iskrcati teret. Ibn Mohammed i Kasim nisu sigurni
na kakvu će dobrodošlicu naići te je u Rijadu u zoru
odlučeno da će se teret skinuti s deva tek kada Ibn
Mohammed dade znak, siguran da neće morati bježati. Cijela
karavana zna kakva je situacija, napetost je gotovo
opipljiva, iako zapravo tabor izgleda kao i svaki drugi.
Ibn Mohammed sjaši. Ne daje nikakva znaka. Njega i
Kasima domaćini pozdravljaju te oni nestaju u emirovu
šatoru kako bi napokon obavili posao zbog kojega su toliko
putovali. Zena ne vidi razloga zašto ne bi barem timarila
svoju devu — veoma je zavoljela tu životinju. Puno je
pouzdanija i iskrenija nego itko od muških slugu i robova u
ekspediciji. Nastavlja razgovarati s njom — tiho, jer bi je
smatrali slaboumnom da je zateknu kako se povjerava devi.
A u Arabiji se prema malo čemu odnose s više prezira nego
prema slaboumnoj ženi.
Kada su svi u karavani sjašili, ona se odmaknula kako bi
se pobrinula za životinjine potrebe. Neki robovi očito imaju
istu namjeru te ih muškarci iz emirove pratnje odvedu
prema izvoru i naklone se, izgovarajući riječi dobrodošlice
dok Turčina dobro drže na oku. Robovi uzimaju vodu za
životinje. Zenini se prsti stalno vraćaju na koštanu dršku
handžara. To oružje u njoj pobuđuje hrabrost te se prepušta
maštanju o osveti. Dok napaja devu, zamišlja kako vadi nož i
njime ubija Kasima. Od svih neprijateljski raspoloženih
muškaraca u njezinoj okolini (a tijekom ovih tjedana i te
kako je osjetila neprijateljstvo), upravo bi se njemu najviše
željela osvetiti. Iznenadila se što joj se gnjev tako probudio,
no zapravo nema nikakve namjere ikoga ubiti. Ipak, ne može
si pomoći, a da ne zamišlja izraz Kasimova lica. Još nikad
nije vidjela da je ijednoga od dvojice trgovaca robljem nešto
zapanjilo.
»Zamisli da ih natjeram da podignu obrve u čudu!«
šapne ona devi u uho te se okrene da se pridruži ostalima.
Bilo bi lijepo kada bi ih mogla iznenaditi.
Sada kada nema dostojanstvenika, svi se u logoru smjeste
da mirno ispiju kavu i razmijene vijesti. Dvojica iz
ekspedicije igraju igru nalik na dame, napravili su ploču u
pijesku, a štapići i devina balega služe im kao figurice.
Muškarci se okupljaju. Osim što su deve spremne za bijeg
bude li potrebe, mogli bi biti u bilo kojem logoru na koji su
naišli otkad su prešli džebel.Wellsted se veselo nasmiješi Zeni koja uzme šalicu
kave i smjesti se blizu ostalih. »Još malo i gotovo!« šapne
joj, iako zvuči napeto, a oči mu upijaju sve što se događa u
blizini. Zena to primjećuje.
»Tvoji prijatelji su ovdje?« pazi da joj glas bude vrlo tih.
Poručnik slegne ramenima. »Nadam se. Vidjet ćemo,
vrlo brzo.«
Laknulo mu je kada je vidio da Zena ne pokazuje
nikakav znak neugode zbog onoga što se dogodilo
prethodne noći. Želi razgovarati s njom o tome, no sada su
ovdje, a njegova je pozornost usredotočena na ono što će
se dogoditi s Jessopom i Jonesom, i osim toga, nisu sami.
Ipak, dotakne joj ruku svojom i drago mu je što ona nije
ustuknula. Zena nervozu svojega gospodara opravdava time
što se bliži kraj njegove zadaće. Ni ne pomišlja da ga na
bilo koji način muči ono što se dogodilo između njih.
Sjedeći kraj vatre, ona se jednostavno pita što će jesti
kada sunce zađe, jer već joj se probudio tek, a
pretpostavlja da će možda i te noći, kada padne mrak,
nekako uspjeti ponoviti ono. Barem se tako nada.
Wellsted ne može maknuti pogled sa šatora. Svim
srcem želi da pregovori dobro završe. Zena svojemu
gospodaru natoči još jednu šalicu kave. Ništa im drugo ne
preostaje nego čekati i nadati se da će trgovci robljem
uspjeti učiniti ono zbog čega su se svi dali im tako dug put.
Trideset i četvrto poglavlje
Emir je srdačno primio Ibn Mohammeda i Kasima. Već više
od tjedan dana zna da je ekspedicija na putu, no ipak je
osjetio ,strahopoštovanje, a i smatrao se počašćenim kada
su napokon stigli. Na svojim putovanjima vrlo rijetko
susreće muškarce koje smatra sebi ravnima, a osim toga,
dakako, poslao ih je sultan. Emir smatra da mu je ugled
time porastao i ne priznaje si da su trgovci robljem ovdje
samo zbog bijelaca. U pripremama za njihov dolazak
zaklano je nekoliko životinja, njegovi najsnažniji sluge
poredali su se što su bolje mogli, a unutrašnjost šatora
ukrasili su svim sagovima što su ih imali. Kada su
posjetitelji ušli, zatekli su emira kako u punom sjaju odjeven
u najnoviju i najfiniju džubu, sjedi na velikome jastuku
Naravno, sve to jedva da je važno — ljudi koji dolaze iz
pustinje uglavnom su zahvalni za bilo kakav hlad i nekoliko
gutljaja vode. Prazan prostor nije mjesto za materijalna
dobra, a o muškarcu se mnogo više sudi prema njegovoj
odvažnosti nego posjedima. Ipak, nije naodmet predstaviti
svoj tabor u najboljem svjetlu.
Trgovci robljem iz paklene vrućine uđu u šator, nazovu
selam i ničime ni na koji način ne razočaraju emira. Odmah
je jasno kakvoga su kova. Naposljetku, preživjeli su
nekoliko tjedana u pustinji u najtoplije doba godine, a ipak
izgledaju besprijekorno dok si mirisnom vodom polijevaju
ruke i pozdravljaju emira. Manire su im savršene i ostavljaju
dojam odrješitosti. Pravo su oličenje onoga što svaki Arapin
želi biti. Sluge stoje u pozadini s okrjepom, no emir ih ne
poziva naprijed. Svjestan je da nešto važno nedostaje.
»Čujem da je s vama bio i neki bijelac«, ističe emir.
»Odjeven kao Turčin.«
Starom lukavom liscu, dakako, ništa ne promakne. Ibn
Mohammed se nije ni pomaknuo. Stoji nepomično. »Timari
deve«, kaže.
»On je znači vaš rob?«
Ibn Mohammed dade na znanje jedva primjetnim
pokretom vilice da to nije slučaj. Ne želi pobliže
objašnjavati.
Kasim se povjerljivo nagne naprijed. »Više ionako nije
tako bijel. Prije ružičast. Potamnjujemo ga.«
Emir se nasmije. Putovanje iz Muscata bilo je dugo i
sada kada su napokon stigli, raspoloženje im je očito dobro.
Kretnjom ruke ponudi im da sjednu.
»Ti bijelci su posvuda u našoj zemlji«, reče. »Poput
gamadi! Nevjernici! Turci! Sve je to pošast! A vaš sultan ih
prima s dobrodošlicom!« odbrusi emir. »Zbog trgovine! Meni
to ne bi palo na pamet. Takva stvorenja nisu vrijedna niti da
ih primijetim! Nazareni!«»Znate li zašto su nas poslali?« Ibn Mohammed prijeđe
na stvar, kao i obično.
Emir kimne glavom. »Hoće li platiti?«
»Mnogo deva, prijatelju«, uvjerava ga Ibn Mohammed.
»Hoćete li biti toliko milostivi i dopustiti nam da otkupimo
njihovu slobodu, gospodaru?« provjerava.
Emirovo se lice zgrči i Ibn Mohammed shvati da je bio
previše izravan.
»Ne, neću pustiti Nazarene tako lako«, kaže emir
odlučno. A onda mu nešto sine. »Čekao sam priliku da ih
ubijem. Ubit ću ih sada jer ste vi ovdje. Pogubit ću ih vama
u čast! A vi možete pogubiti svojega ako želite.«
Trgovci robljem ne pomaknu se ni za milimetar. Iako su
usredotočeni na ispunjenje zadatka, nemaju namjeru ubiti
Wellsteda. Kao prvo, zakleli su mu se na vjernost, a ako
sultan slučajno čuje za takvu pogodbu (što bi se sigurno
dogodilo, budući da je zanimljiva), bit će bijesan. Ako izgube
suputnika u borbi s vahabitima, za to ne mogu biti krivi.
Međutim, izvaditi mu utrobu za emirovu razonodu u
potpunosti je neprihvatljivo. Nakana je sve i Bog zna koji bi
dio njihova tijela sultan dao odsjeći ako bi prekršili njegovu
zapovijed pristavši na takav plan. Nisu prešli sav ovaj put
da bi potaknuli krvoproliće Nazarena.»Molim vas«, velikodušno ponudi Ibn Mohammed, »do-
pustite mi da vam dadem neke robove, pa pogubite njih.
Sultana zanimaju ti bijelci i želi im ponuditi zaštitu. Ponizno
vas moli da mu ih žive i zdrave pošaljete u Muscat.«
»Vaši robovi nisu ništa zgriješili da biste im oduzeli
život«, istakne emir.
Ovakav liberalizam nije karakterističan za emira i u
prošlosti ga takvo što nije spriječilo da siječe glave i vadi
utrobu onim nesretnicima koji su mu se našli na putu.
Uostalom, ovo je čovjek koji je prije samo nekoliko tjedana
iščupao jezik jednom slugi jer je povikao na emirovu
najdražu i jedinu crnu devu od koje neuspješno pokušava
uzgojiti krdo.
Ibn Mohammed slegne ramenima. Što je pravo, a što
krivo ništa mu ne znači, sve dok dobije ono što želi. »Ako
hoćete, možete zadržati robove. Učinite s njima što vas
volja. Koliko ih želite?«
Emir se nasmiješi. »Gdje mi je pristojnost?« reče.
»Nisam vam ni kavu ponudio.«
Sluge čekaju u blizini, nose izrezbarene pladnjeve od
cedrovine na kojima su šalice i mjedena džezva, iz koje se
širi zamamna aroma. Pozove ih kretnjom ruke.
»Sukran!« zahvale trgovci robljem.
Čini se da je emir spreman za posao. Zasad se sve
dobro odvija.
Vani, zaštićen palminim hladom, Wellsted drži lice
pokriveno i šutke sjedi kraj Zene na samom kraju skupine.
Nekoliko se emirovih ljudi odvojilo i vodi se živahan
razgovor. Robovi donose granu datulja iz svojih zaliha kako
bi svoje obilje podijelili s drugima. Međutim, ljudi u emirovu
taboru sumnjičavi su prema bilo čemu neobičnomu i ne žele
razgovarati s Turčinom ni s crnkinjom, iako otvoreno zure u
njih. Što se poručnika tiče, on ništa nema protiv toga. Tako
ima dovoljno vremena da sve razgleda i procijeni situaciju.
Za početak, tabor je manji nego što je zamišljao i uglavnom
se svi bave svojim uobičajenim poslovima, ne osvrćući se
na posjetitelje. Neke žene popravljaju šatorsku užad, neke
skupljaju koze, neke vode deve i konje na pojilo. Sve u
svemu, ovdje bi moglo biti samo dvanaestak šatora —
najviše petnaest. Djeca se igraju u blizini jednoga — sigur-
no su u njemu obiteljske odaje, pretpostavlja Wellsted.
Svako toliko beduini promatraju posjetitelje i upijaju detalje
njihove odjeće, eleganciju dugonogih deva i kožu djevojke,
tamnu poput melase, crnju nego što ju je itko od njih ikada
vidio. Wellsted se pomoli u sebi da su Jessop i Jones ovdje i
da su još živi, iako nema nikakva očita znaka da ovo mjesto
skriva tako neobičnu i dragocjenu nagradu.
Dok on tako promatra, momak gruba izgleda uđe u
emirov šator i poručnik se zabrine za sigurnost trgovaca
robljem. Ruka mu potraži dršku noža, no onda se sjeti da bi
Ibn Mohammed i Kasim uživali u takvom izazovu te da su
itekako sposobni obraniti se. Kada taj čovjek nakon
nekoliko trenutaka opet izađe, zagleda se u karavanu,
razmišljajući nekoliko trenutaka, a onda nestane u malenom,
sivom šatoru podignutom na suncu malo dalje od ostalih.
Čudno, pomisli Wellsted, jer ostali je dio tabora podignut u
hladu, no onaj šator nema nikakav zaklon. Kao da su ga
postavili upravo zato da skuplja vrućinu. Razmišlja
grickajući štap araqa. Onda odluči istražiti.
»Ostani tu«, šapne Zeni.
Još noseći šalicu kave u rukama, ode zaobilaznim
putem. Najprije malo promatra stoku koja pase na jugu,
zatim nekoliko minuta gleda u vatru koju su pripremili.
Ponovno napuni šalicu, izmijeni koju šalu s jednim od
robova, malo promatra igru što je igraju na pijesku i
napokon pred svima krene prema šatoru. Varka je upalila.
Nitko ga ne gleda. Razgovor uz kavu se nastavlja, djeca se
igraju lopticom i nekakvom napravom za bacanje koja
nalikuje na praćku. Uspije gotovo sasvim prijeći tabor dok
onaj momak grubog izgleda ne izađe iz sivoga šatora.
Ljubazno čovjek nazove selam, potom čvrsto obgrli
Wellsteda i odvede ga natrag onamo odakle je krenuo.
»Došli ste izdaleka? Iz Muscata?« upita ga pristojno.
Wellsted kimne glavom. »Pustinja je okrutna, ali
prekrasna«, reče. »Sultan nas je poslao po Nazarene.«Momak pazi da mu ništa ne izleti o onome što zna.
»Emir razgovara s tvojim gospodarima«, reče.
»Misliš li da će pustiti bijelce da odu?«
»Emir će učiniti ono što je ispravno.«
Prava agonija! Wellsted čučne na trenutak. Djeca se
prestanu igrati i približe se strancima, još nezainteresirano
dobacuju lopticu. Jednu od djevojčica odvuče njezina majka,
no većina samo stoji širom otvorenih očiju.
»Je li Alah kaznio ovu ženu?« pita jedan dječak, zureći u
Zenu.
Muškarci se nasmiju ovakvu neznanju, no dječak na
vlastitim nogama ima ožiljke od opekotina koji su tamnije
boje, pa je lako zaključiti odakle mu takva ideja.
Nakon nekih sat vremena, začuje se poziv na molitvu
dok sunce zalazi, nestaje ispod niske linije horizonta,
jednakom brzinom kojom kamen uranja u sirup. Cijeli
krajolik obojio se u narančasto. Kasim i Ibn Mohammed još
nisu izašli iz emirova šatora. S vremena na vrijeme začuje
se smijeh te karavana može biti sigurna da je sve u redu.
Životinje su spremne za noćenje, a Kasimov sokol, zavezan
za nosiljku, počne mlatarati krilima te privuče pozornost
djece i nekih muškaraca. Wellsted dade ptici malo vode i
komadić dva sušena mesa. Žene stanu kuhati večeru na
vatri koju su zapalile blizu obiteljskoga šatora, a zrak ispuni
miris češnjaka i mesa što se peče na tankim štapovima.
Muškarci čekaju hranu, razgovaraju i piju kavu. Atmosfera
je opuštena. S beduinima je lakše nego s vahabitima. Opet
se raspravlja o dugom putovanju i pješčanoj oluji. Samo
jedan od emirovih ljudi, usamljeni tuareški rob, drži se po
strani.
Dok zuri u crni mrak, Wellsted primjećuje da nema
svjetla u onom odvojenom šatoru. Pita se drže li u njemu
zalihe, iako se prisjetio kako sve ovo vrijeme nijedna žena
nije išla u nj po brašno za kruh ili začine za meso. Ako je u
njemu nešto veoma vrijedno, razmišlja, i ako ga uhvate dok
to pregledava, pretpostavit će da krade. Zato me ne smijuuhvatiti, zaključi, zadnji put pogleda u smjeru emirova šatora
da bi procijenio kako napreduju.
Šapne Zeni da se ne miče. »Ovo je najvažnije: spasiti
moje kolege odavde«, promrsi. »Ništa nas ne smije spriječiti
u tome.«
Ona kimne glavom i njezin gospodar ponovno ode. Ovaj
put se nehajno odšeće u smjeru tame izvan tabora gdje
muškarci odlaze obaviti nuždu. Cijelo je poslijepodne pio
kavu, a još nije posjetio područje gdje se obavlja nužda. Bio
bi to logičan razlog da napusti grupu.
Pod okriljem noći, izbjegava logorsku vatru boje meda
koja svjetluca u tmini. S jedne strane pucketa plamen, širi
se zvuk smijeha, pjesme. S druge, primjećuje povremeno
potiho glasanje životinja — deve spavaju na koljenima, nisu
tihe, pogotovo kad se dobro najedu. Bio je to dan neobičnog
obilja te sada preživaju na sigurnome, s vremena na vrijeme
se jave.
Wellsted hitro korača. Zaobilazi granice logora i zadnjih
nekoliko metara do šatora puže na trbuhu. Nikakav zvuk ne
dopire iznutra. Osvrne se iza sebe, no vidi da ga nitko nije
primijetio pa oprezno podigne preklop šatora. Iznutra ga
zapuhne težak zrak. Ustajao, težak, prljav, životinjski smrad.
Zakašlje se protiv svoje volje i zaškilji u tamu, no ništa ne
uspije razabrati.
»Pssst!« zamalo da ne zazviždi jer očekuje da bi unutra
mogla biti neka životinja.
Netko mu odgovori tihim i polaganim stenjanjem.
»Ima li koga?« upita Wellsted. »Selam!«
Ništa. Zatim začuje glas koji ne bi bio neprimjeren u
palačama u Richmondu ili čak na dvoru kralja Williama.
»Tko je to?«
Zvuk komešanja. Tresak, kao da je čovjek pao.
»Jesi li to ti, Jessope? Doktore Jessop?«
Uzdah. Jecaj. »Da. Hvala bogu! Tko si ti?«
»Ja sam. Poručnik James Wellsted. Je li Jones s tobom?«
»Umro je, James! Danas je umro. Hvala bogu da si tu!
Hoće li me emir sada osloboditi?«
»Pokušavamo. Sultan Muscata je poslao izaslanstvo i ja
sam u njegovu sastavu. Cijelo su poslijepodne u emirovu
šatoru.«
Čuje se zvuk kao da se nešto miče. Wellsted posegne
rukom i opipa ukočeni ud, tanak i tvrd poput grane drveta.
Koža je voštana.
»Isuse!« kaže povlačeći ruku. »Zar je to Jones? Zar je
još ovdje?«
»Gdje si, James?«
Glas dopire iz dubine šatora, shvati Wellsted. Kratko se
sabere i pripremi da se progura pokraj trupla. Dotakne neku
ruku. Tanka je, no ovaj put živa. Primi za njega, prstima
zgrabi nabore njegove džube.»Mirišeš na vjetar!« kaže Jessop.
Wellsted obuhvati doktora rukama. Bio je to kršan
čovjek, iz Lancashirea, ako se poručnik dobro sjeća. Sada
strše same kosti, krhak je poput djevojčice. Dah mu zaudara
na trulo meso — smrad je to njegova vlastita tijela koje
samo sebe jede kako bi preživjelo. Wellsted gurne ruku u
svoju torbicu i izvuče nekoliko datulja i zadnji komad mesa
koji je bio namijenio sokolu. Gurne ih u doktorovu ruku.
»Je li te Haines poslao?«
Wellsted odmahne glavom, no tako su blizu da doktor
shvati što je time htio reći.
»Nisam mogao dočekati da se maknem od tebe i
Hainesa, znaš to. I ona glupa prokleta svađa zbog onog
tvojeg rukopisa! Prokleta Sokotra i tko je otkrio koji vražji
grm!«
Doktorov smijeh je suho, posprdno štektanje.
»Još je bijesan zbog toga. Zabranio mi je pristup stolu
zadnjih nekoliko tjedana prije nego što sam otišao. I meni je
bilo drago što sam se iskrcao s Palinurusa« priznaje Wellsted
sa smiješkom. »Izbavit ćemo te odavde u tren oka, Jessope.
Bez brige!«
Doktor stavi datulju u usta i pusti da se njezina slatkoća
rastopi. Božanstvena je, mora priznati. »Imaš li vode?«
Wellsted skine mješinu s remena. »Naravno, kako sam
glup. Oprosti.«
Izvuče čep i pomogne doktoru da se napije. Isprva su to
očajnički gutljaji, no polako se uspore i smire.
»Hvala ti.«
»Trebat će nam tjedan dana do obale, a onda ćemo
otploviti natrag u Muscat«, kaže poručnik, već planirajući
unaprijed. Mozak mu ubrzano radi. Zasigurno će moći
unajmiti neki brod, tako će otploviti na jug. Arapska plovila
spajana palminim vlaknima teško da mogu parirati najboljim
lađama Njegova Veličanstva, no poslužit će svrsi. U
Muscatu će se ukrcati na prvi mornarički brod koji pristane.
Wellsted se samo nada da će doktor preživjeti. Ne mora
vidjeti Jessopa da se uvjeri koliko je fizički postao krhak,
iako ga duh nije napustio — grdi ga zbog Hainesa i one
glupe svađe oko rukopisa. Da, to je dobar znak, svakako.
Jessop pjevuši dok siše datulju.
»Wellsted, je li već Božić?« upita ga.
»Ne baš, stari. Prema mom računu, tek smo ušli u
studeni.«
Očito je ova situacija ostavila traga na doktorovu umu,
no s nešto dobre hrane i skrbi, Jessop će se ubrzo gostiti u
Bombaju.
»Moram ići sada«, šapne Wellsted. »Ne smiju me zateći
ovdje s tobom. Samo sam se htio uvjeriti da si ovdje. Vratit
ću se čim budem mogao.«
Odmakne se, no Jessop ga ne želi pustiti. Prstima je
čvrsto uhvatio poručnikovu podlakticu.
»Obećaj mi«, reče. »Zakuni se.«
»Kunem se!« kaže mu Wellsted svečano. »Uplovit ćemo
u Muscat za dva, najviše tri tjedna. Pod svaku cijenu. Ako
želiš, priredit ćemo božičnu večeru. Ranije. Gusku i desert
od šljiva. Obećavam! Kada otputujemo i budemo na
sigurnome.«
Iako je mornar, Wellsted je oduvijek more smatrao
barijerom. Zapravo, počeo ga je doživljavati kao prepreku
između sebe i svojih želja — ono što mora prevladati. Sada
zna da je prava barijera neumoljivi pješčani ocean te da je
prijeći nekoliko milja slane vode, čak i po olujnome
vremenu, mnogo manji izazov od ove pješčane pustinje.
»Brod!« Jessop se nasmiješio, Wellsted to čuje u
njegovu glasu. Doktor ga pusti. »Volio bih da povedemo
Jonesa i pokopamo ga.«
»Znam, stari. Znam.« Wellsted stisne doktorovo rame.
Nije to ugodno — ništa od ovoga nije.
Polako izađe iz šatora na čisti večernji zrak i nestane.
Dok se Wellsted u mraku kotrlja niz pješčani nanos,
srce mu lupa od uzbuđenja, a lice mu se razvuče u osmijeh.
Ovo je prava pustolovina! Otkako je bio dijete, stalno su mu
govorili da mora postići nešto važno, da se mora uzdignuti.
Još malo i uspjet će! Šteta za Jonesa, dakako, no ako kući
uspije dovesti Jessopa, slavit će ga cijeli Bombaj, ako ne i
London. Bit će junak koji će držati predavanja u
Kraljevskom društvu, a zasigurno će ga i promaknuti
— sve o čemu je oduvijek sanjao nadohvat mu je ruke.
Zamišlja kako će se vratiti u ulicu Molyneux kao časnik i
džentlmen, kako ponosno stišće očevu ruku, starčeve oči
blistaju, planovi su mu se ispunili. Nakon svih tih godina, to
je to! Tu je. Milom ili silom, baš kao što je stari Thomas
predvidio.
Dok zaobilazi skup palmi, spusti pogled sa zvjezdanoga
neba i zastane na trenutak jer vidi nekakvo kretanje u
blizini emirova šatora. Začuje se glazba — bubanj — i zvuk
muškaraca kako plješću. Jedan od nižih robova zazviždi od
uzbuđenja, a troje djece trči u krugovima poput pasa koji su
poludjeli na suncu.
To će mi pružiti zaklon, razveseli se. Razmišlja kako je za
Jonesa prekasno, ali je barem doktor dobro raspoložen.
Dobro će se oporaviti, Wellsted je u to uvjeren.
Wellsted se vrati istim putem kroz tamu i odluči: pojavit
će se na svjetlu logorske vatre i svjetiljki na naftu s druge
strane onoga što se događa, što god to bilo. Glazba je,
pomisli neodređeno, zacijelo u čast dogovora koji su trgovci
robljem postigli za Jessopa. Da, to je sigurno zato — cijela
stvar će uskoro biti gotova. Ustane, strese pijesak sa svoje
džube i stane nehajno i neprimjetno šetati kroz tminu sve do
gomile. No dok se tako približava, odjednom mu se sledi
krv u žilama — ugleda kako bubanj udara s razlogom: Zena,
koja više nije u burki, opet nosi one krpice što ih je nosila
kad mu ju je Mickey dao, prije svih ovih tjedana.
Djevojka je u središtu svačije pozornosti: okretna i
bosa, pleše gipko oko vatre. Tijelo joj podrhtava poput lista
što ga njiše povjetarac. Izraz lica joj je drzak, ili se možda
samo izgubila u ritmu, jer okreće se poput derviša, ruke su
joj iznad glave, a korak joj je nekako istodobno i mahnit i
elegantan, dok paučina njezine halje leprša oko nje poput
dima. Stariji čovjek, Wellsted pretpostavlja da je to emir,
izađe iz šatora s trgovcima robljem i stane promatrati.
Bogato je odjeven i po izrazu lica vidljivo je da je očaran.
Ma svakom muškarcu u taboru praktički cure sline! Osim
Ibn Mohammedu i Kasimu, dakako, čija lica imaju onaj
kameni izraz suzdržane blage razonode dok Zena pokazuje
gipkost svojega tijela što se uvija u ludom zanosu. Na
trenutak uspori, a zatim se ponovno stane hipnotički kretati
u ritmu bubnja, snažno udarajući nogama o tlo. Jedva
razabire prkos u njezinu pogledu. Nije joj drago što pleše za
emira, u to je siguran.
»Prokletstvo!« opsuje Wellsted sebi u bradu, srce mu
počne brzo kucati od bijesa dok se približava svjetlosti.
»Što to rade?«
Nakon svega što su učinili kako bi je sakrili, ovo nema
smisla. Osim toga, Kasim mu je naredio da pazi na djevojku.
Pijesak je mekan i teško je njime trčati, te se poručnik
umalo ne spotakne žureći se u tabor da je pokrije i tako
okonča ovaj prizor, no baš kada je ušao u gomilu, glazba
završi i začuju se žene kako plješću i viču, a muškarci kako
kliču i dobacuju. Zenu dovedu do emira koji djevojci stavi
ruku na glavu dok razgovara s Kasimom i Ibn
Mohammedom. Nema nikakva izgleda da Wellsted čuje što
govore, samo vidi kako njih dvojica kimaju glavom dok
odvode Zenu u šator. Robovi jure amo-tamo i donose vrelu
vodu za kavu, a muškarci još jednom sjednu oko vatre te
ostave poručnika da stoji sam dok mu srce tuče i on bijesno
zuri u preklop šatora koji se upravo zatvorio.
Trideset i peto poglavlje
Robert Townsend Farquhar primijetio je da se polako
prilagođava. Trebalo mu je neko vrijeme, no nastojanje da
postane zastupnik u parlamentu zaokupilo ga je, a i sviđa
mu se izborna jedinica Hythe u Kentu koju je preuzeo. To,
zajedno s položajem upravitelja Istočnoindijske kompanije,
jamči da mu nikada neće biti dosadno. Uvečer Townsend
(jer prestao je upotrebljavati pravo prezime te umjesto toga
rabi barunski naslov kojim je bio počašćen 1821. godine)
voli šetati duž rijeke od svoje palače u gradu sve do
Westminsterskoga mosta. Rado promatra staru
Westminstersku palaču — sam simbol, pomišlja,
nesalomljive moći. Ima nešto tako engleskog u šetnji
Whitehallom u suton. Pogled na rijeku u sumrak sažima sve
o Engleskoj u čemu Townsend uživa i nakon godina
provedenih u tropima — Madrasu i Madagaskaru, Reunionu
i Muscatu — zavolio je London i njegovu pouzdanu hladnoću
u svemu. Središte svega, kako on to kaže. Njegove prijašnje
dužnosti u kolonijama čine se kao veslanje u žabokrečini
kada ovdje, niti milju od mjesta na kojem stoje, pa čak niti
milju od mjesta gdje je išao u školu u Westminsteru, može
večerati s engleskim premijerom ili ići na operu gdje će ga
u njegovoj loži obično pozdraviti kralj.
Townsend ne zna, ali ostalo mu je još samo nekoliko
tjedana života — odapet će u svojoj ložnici u četvrtak za tri
tjedna. Da je toga bio svjestan, pitanje je bi li bio tako
zainteresiran za geodetska mjerenja koja časnici Indijske
mornarice upravo poduzimaju na Arapskome poluotoku.
Možda bi, primjerice, radije zadnje dane proveo sa svojom
ženom Marijom, nasljednicom iz Madrasa kojom se oženio
radi njezina novca, a onda ustanovio da je unatoč tome voli
do ludila. Ili sa svojim sinom Walterom, koji će, s iskrenim
žaljenjem kojim se ne može podičiti baš svaki prijevremeni
nasljednik, naslijediti naslov baruna za samo dvadeset i
četiri dana. Međutim, kao i svi mi, Townsend nema pojma
što budućnost sprema za četvrtak za tri tjedna te kad sretne
prijatelja i kolegu upravitelja Williama Thorntona Astella,
koji je u grad došao iz dalekoga sela Clapham u Surreyu,
razgovor se okrene prema poslu. Nakon što su, dakako,
obavili neizbježnu raspravu koju svatko vodi sa svojim
znancima kad ih prvi put sretne otkako je nacija ucviljena
jer Wilberforceova je smrt London zavila u crno zbog čega
će se morati još mjesecima tješiti.
»Baš šteta za Wilberforcea!« kimne glavom Townsend.
Astell je Wilberforcea poznavao veći dio svojega života
i dijelio je poglede toga velikoga čovjeka o aboliciji još od
onih ranih dana kad su mnogi smatrali liberalnu
širokogrudnost tog vatrenog borca opasnim buncanjem
jednoga radikala, te su ih optuživali da potkopavaju
društveni poredak koji je postavio sam svemogući Bog.
Neko vrijeme su Wilberforce i njegovi suradnici čak nosili
nadimak Claphamska sekta, iako su napadi na cilj ukidanja
ropstva tijekom godina oslabjeli — zapravo, njihovi se
pogledi sada smatraju sasvim respektabilnima i štoviše
općenito ispravnima. Astellu je teško spavati ovih mjeseci
nakon sprovoda, jer ga je Wilberforceova smrt, koliko god
bila gubitak sama po sebi, podsjetila na vlastitu smrtnost.
Njih su dvojica bili jednako bliski po godinama kao i po
političkim nazorima.
»Bio je divan čovjek«, kaže on jednostavno, nastojeći
držati se hrabro koliko je to moguće.
Kako bi pomogao Astellu da ostane suzdržan,
Townsend se odjednom zainteresira za mali trošni čamac na
vesla na Temzi kojim je upravljao neki ribar. Brodić krivuda
prema istoku, a čovjek naizmjence pije iz glinene boce i
pjeva prostačku pjesmu čije se stihove, prema
Townsendovu mišljenju, ne bi smjelo čuti u javnosti. U
svakom bi trenutku negdje u blizini mogla biti neka dama.
Brodica skrene prema mostu i jedva izbjegne da se ne
zaleti u jedan od kamenih lukova te zatim u jedan brik koji
je dolazio iz suprotnoga smjera.
»Sjajan momak!« kaže.
Astell se pribere. »Kamo ideš?« upita ga.
»Oh, ma samo se šetam, znaš. Razmišljam o ovome s
Francuzima.«
»U Egiptu?«
»Pa, ako opet postanu nestašni, možda neće biti tako
lako kao prošli put. Škakljiva situacija, kako je rekao jedan
od naših časnika. Ovo naše mjerenje predugo traje. Obala
jest nezgodna, ali ipak! To je zapravo ulaganje. Previše smo
izgubili jer nemamo kartu. I to još u današnje doba!
Premijer misli da vražji Francuzići još trguju robljem
usprkos embargu, i to pod svojom vražjom zastavom! Ima i
neki dokaz. Neki brod koji su presreli — krivo mjesto, krivo
vrijeme i svakako krivi teret. Svi su oni amoralni! Stoga je
karta, no, ključna je za naše interese. Najbolje da se nastavi
s time, rekao mi je, a kad Charles Grey nešto kaže, svi mi
moramo skočiti, zar ne? Još će oni baciti svoje pohlepno
oko na Indiju! Osim toga, ako se i dalje bave trgovinom
robljem... Pa to se više ne smije, zar ne? Nije to samo da se
štitimo od tih zvijeri.«
Astell kimne glavom u znak odobravanja. Trgovina
robljem je opačina. Francuzi su prokletnici što se i dalje
time bave. Njegova žena, gorljiva abolicionistica još iz
davnih dana, divi se svojemu mužu zbog njegove uloge u
političkom i moralnom valu promjena, a Astell francusko
ignoriranje embarga doživljava osobno kao da su njegovoj
boljoj polovici predložili nešto nepristojno jer ako ona za to
čuje, bit će izvan sebe kao i on. Međutim, ima važnijih stvari
čak i od toga. Kao iskusan političar, dobro zna da se mnogo
toga svodi na funte, šilinge i penije, te nakon što je trgovina
robljem ukinuta, britanska domišljatost mora nadoknaditi
financijski deficit koji će se zbog toga pojaviti.
»To je ključan posao, slažem se, Townsende. Osim toga,
ako nađemo izravni put, onda će nam to značiti pravo
bogatstvo«, reče.
Iako je Astell svjetski čovjek po mnogo čemu, nikada
nije putovao dalje od Brightona. Međutim, on je i pronicav i
znatiželjan glede svega što se zbiva onkraj La Manchea te
pazi da bude dobro informiran.
»Vrlo su lukavi ti Arapi, zar ne? Zakon džungle!«
Townsend ignorira činjenicu da na Arapskom poluotoku
nema džungle i jednostavno kimne glavom. Bilo mu je lijepo
u Muscatu kada je ondje bio u službi, no situacija je bila vrlo
vruća. Djeca islama nisu najugodniji domoroci s kojima je
imao prilike surađivati te su se pokazali nepotkupljivima.
Arapski temperament, kako ga se često može čuti da
govori, obojen je crno-bijelo. Nema nikakve nijanse sive.
»Nisam siguran da ovdašnji ljudi razumiju poteškoće.
Naši kolege zastupnici često misle da će, kad smo jednom
već izvojevali pobjedu, biti prirodno da se to ponovi. Bilo je
vrlo škakljivo, Astell, to ti mogu reći.«
Stariji čovjek razmisli na trenutak. »Wilberforce je
uvijek govorio da je u tim stvarima najvažnije znanje. Kada
ljudi znaju kakva je situacija, donijet će pravu odluku.
Staviti novac na pravoga konja, tako reći. Zato je doveo
bivše robove u London. Da se čuje iz prve ruke. I upalilo je.
Nema dvojbe.«
Townsend zastane na trenutak. »Pa, mogu ja to
ponavljati do iznemoglosti — primijeti — no možda neću biti
dovoljan.«
»Jedan od momaka s terena, misliš?«
Townsend se nasmiješi, sinula mu je ideja. »Da, upravo
to! To bi moglo upaliti. Perspektivan časnik. Hrabar.
Odvažan. Britanac!«
»Možda znam pravog momka!« Astella uzbudi ta
zamisao — jer ako uspije doprinijeti zaustavljanju trgovine
robljem koju Francuzi tako opako i dalje vode, bit će to
divno — prikladan spomenik u čast dragoga Wilberforcea.
Astell je uvijek presretan kada može pomoći. Volio bi da je
mogao doprinijeti tomu sve ovo vrijeme.
»Večerao sam s onim izdavačem Murrayem neku večer
i govorio je o nekom momku — jednom našem. Bio je na
nekom otoku. Napisao knjigu koju će Murray izdati. On bi ti
bio kao naručen! Čujem da je geodet. Trebamo vratiti nekog
takvog i postaviti ga u odbor u Westminsterskoj palači.
Možda i u Kraljevsko društvo! Neka ga nevjerni Tome pitaju
što god hoće. On će znati Arapski poluotok i sigurno je bio
na brodovima koji sudjeluju u embargu. On može o svemu
posvjedočiti. Murray će biti oduševljen, siguran sam. Sve za
dobro Engleske! Navodno mu je knjiga izvrsna. Savršen
plan, zar ne?«
»Fantastičan! Da. Imaš pravo. Sasvim pravo! Prepusti to
meni!« Townsend stisne Astellovu ruku. »Vidjet ću što
mogu učiniti. Očevici, nema do njih, a ako uspijemo vratiti
tog mladića kući na dopust, to će otvoriti oči. Objavit će ga,
dakle? Murray? I još geodet? To daje određenu težinu.«
Te večeri Townsend piše Murrayu, sir Charlesu
Malcolmu i predsjedniku Geografskoga društva. Treba namzagovornik. Podcrta tu riječ. Bi li ovaj Wellsted mogao biti naščovjek?
Trideset i šesto poglavlje
Emir sjedne na jastuke i pokretom ruke pozove trgovce
robljem da mu se pridruže. Zena stoji ukipljena, jedva da je
ušla u šator. Lice joj je bezizražajno te gleda u tlo gdje hrpa
otrcanih sagova pokriva pijesak pod njezinim prašnjavim
nogama. Šator je osvijetljen svjetiljkama na naftu, pa emir
pozove djevojku da dođe na jače osvijetljeni prostor pred
njime. Čim krene prema njemu, on uzdahne.
»Pravo blago«, reče.
Zena bi se najradije sklupčala na tlu tako da je on ne
može promatrati s takvom tromom žudnjom, no prisili se da
stoji mirno. Ibn Mohammed i Kasim ne kažu ni riječ. Znaju
da je pogled na Zenu mnogo zanimljiviji od bilo čega što bi
oni mogli reći.
»Imate pravo!« potvrdi emir izravno, gladeći bradu dok
razmišlja o njezinoj ljepoti. »Doista je oživjela noć.«
Ibn Mohammed navlaži usne i dopusti Kasimu da
zapečati dogovor. Već su s emirom razgovarali o cijeni za
puštanje Jessopa i Jonesa, i ono što su dogovorili ispalo je
iznenađujuće povoljno. Emir im nije dopustio da pregledaju
bijelce. »Sada ih držimo već mjesecima — iskreno prizna —
i smrde poput pasa što i jesu. Zgadit će vam večeru.«
To samo po sebi nije neočekivano. Bijelci su zasigurno
u groznome stanju, a dobar trgovac neće dopustiti kupcu da
vidi lošu robu. Međutim, svaki put kada dođe vrijeme za
rukovanje, emir izbjegava zaključiti dogovor. Već su mu dva
puta oprezno ponudili više novca (jer dogovor koji su
postigli znatno je jeftiniji od onoga što je sultan očekivao) i
dva puta su podigli cijenu, no svaki put kada dođe konačni
trenutak, emir ne želi dati svoju riječ. Nešto ga sprečava i
budući da ne uspijevaju zaključiti posao nuđenjem više
novca, Ibn Mohammed je instinktivno smislio nešto što će
pomoći da zapečate dogovor.
»Imamo jednu plesačicu«, rekao je. »Pustinjske su noći
veoma duge. Zašto ne priredimo zabavu?«
Trgovci robljem uglavnom uživaju u izazovu dugotrajnih
pregovora. Čak i u suku, običaj je cjenkati se sat vremena
oko komada robe što vrijedi manje od jednog talira. Svaki
je zanat u Arabiji otvoren za raspravu. Izvukavši Zenu iz
šešira, Ibn Mohammed je povukao majstorski potez.
Kasim se nakašlje. Vrijeme je da emir odluči.
»Prijatelju«, kaže Kasim, kao da se radi o tričariji, nečemu
nevažnomu, kakvom smatra Zenu, »kada sutra odemo s
bijelcima, možete zadržati ovu djevojku. Smatrajte to darom
na rastanku.«
Emirove oči zablistaju. Nastupi lascivna stanka tijekom
koje, nema sumnje, razmišlja što bi sve radio s ovom ženom
kad bi je posjedovao. Ispod nosa pojavi mu se kapljica
znoja. Zeni se okrene želudac. Na prstima osjeća kao da je
prljava. Ništa ne može reći niti učiniti da to spriječi i zna da
će je Ibn Mohammed ubiti pobjegne li iz šatora. Skamenila
se od jeze i poniženja, u glavi joj se roje misli. Pomisao da s
ovim starim jarcem učini ono što je prošlu noć radila sa
svojim gospodarom nezamisliva joj je. Gospodar joj ne
posjeduje samo tijelo, nego i dušu. Prije samo jednoga dana
nije imala pojma — mogla je pokušati — ali sada, to je
jednostavno nemoguće. Gdje je Wellsted? Gdje je?
Emir se nasmiješi. Nagne glavu i primi se za srce. »Da.
Sve je dogovoreno, prijatelji. I to časno! Možete uzeti svoje
Nazarene.«Atmosfera u šatoru naglo postane vesela, muškarci
slave sporazum. Tapšaju jedan drugoga po leđima,
čestitajući si.
»Večera! Večera!« naredi starac.
Sama pomisao na Zenu pomladila ga je za deset godinu.
Smiješi se oduševljeno i ispija čašu kave koja mu se
pojavila kraj lakta. U šator ulaze emirovi ljudi, hrana
pristiže na velikim pladnjevima, a djevojka je odgurnuta u
stranu. Dođe joj da vrišti. Proklinje što joj je handžar ostao
vani s ostatkom odjeće. Rastrgala bi ih na komadiće da
može, ili barem poginula u nastojanju. Muškarcima njezin
gnjev ništa ne znači. Dobro ga skriva.
»Čekaj vani!« Ibn Mohammed mlitavo odmahne rukom i
muškarci sjednu da bi blagovali.
Kada se Zena opet pojavila kraj vatre, glazba se ponovno
začula kao i žamor uzbuđenja. Djeca vrište. Večera je
spremna i hrpe kruha dijele se uokolo dok ljudi iz emirova
tabora i ekspedicije trgovaca robljem traže sebi mjesto.
»Pleši opet! Pleši opet!«
Muškarci je gurkaju. Žene samo zure. Neke od tih žena,
po misli ona, zacijelo su emirove supruge. Jedna se
graciozno nagne prema drugoj i nešto joj prišapne u uho,
elegantno zaklonivši usta svojom kanom oslikanom rukom.
Veo se lagano pomakne (možda od smijeha?) i sve opet
bulje u nju. Iz obiteljskoga šatora izađu dvije žene u
visokom stupnju trudnoće, znatiželja im se toliko probudila
da su spremne riskirati da ih vide stranci. Zena odbije
naredbu da nastavi s plesom. Ipak, u gužvi glazba i dalje
svira i neki od muškaraca šepire se u ritmu dok se hrana
poslužuje.
Zatim se u cijelom tom kaosu pojavi Wellsted. Nikada
joj u životu nije bilo tako drago vidjeti nekoga kao sada
njega. Odvede Zenu, doda joj burku i osigura joj šator u
kojem se može presvući,
»Jesu li oslobodili Jessopa?« pita je, oči mu sjaje. »Što
se dogodilo?«
Zena ga blijedo pogleda. Dakako, njegovi su mu
prijatelji glavna briga. Gospodar joj je ionako prije manje od
sata rekao da mu je jedino stalo do njihove slobode.
Sigurna je da joj neće pomoći ako se bude tužila na svoju
nedaću. Neće pridobiti gospodara na svoju stranu bude li
mu rekla kako Kasimu želi iščupati srce, a Ibn Mohammedu
iskopati oči. Zapravo, polako shvati, njezin gospodar možda
uopće nije na njezinoj strani. Bude li primoran da bira, zapita se,
komu će ostati vjeran? Polako zagrize usnicu i odmahne
glavom.
»Što se dogodilo?« ustraje.
Zena počne drhtati, ne želi plakati pred njime, no čvrsto
je odlučila. Negdje u roju misli što joj prolaze glavom shvati
da ne može imati povjerenja u Wellsteda da će joj pomoći.
On ima druge brige. Sve čemu se nadala je uništeno, no
odlučnost joj je čelična. Dosta joj je. Oteli su je, prodali,
prokockali i na svemu tome zaradili i bez obzira na cijenu,
ovaj put neće poslušati.
»Moram se obući.« Djevojka zgrabi odjeću i zahvalno se
pokrije burkom.
»Zena!« preklinje je Wellsted, kao da je nerazumna.
»Reci mi! Zašto su te natjerali da plešeš? Hoće li osloboditi
Jessopa? Što događa?«
»Mislim da su mu dogovorili slobodu«, odgovori
oprezno.
U rukavu svoje burke nađe handžar na svome mjestu i čvrsto
ga stisne, glavom joj prolaze razne mogućnosti. Pogled joj
skrene u stranu, u smjeru Jessopova šatora te ga pita što je
otkrio. To će joj dati vremena da o svemu razmisli.
Wellsted se nasmiješi. »Da. Ondje su. No, jedan od njih.
Trebaš ga vidjeti, Zena, pravi je kostur! Hvala bogu da smo
stigli na vrijeme!«
Ona ustukne. Wellsted je zagrli. Pomakne joj veo u
stranu.
»Sada si na sigurnome«, pokuša je utješiti. »Ja sam
ovdje.«
Zena prikrije nalet bijesa koji ju je obuzeo i ovladao
svakim dijelićemnjezina tijela. Ponavlja sve što joj je
Wellsted ikad rekao.Ako mu kažem, pomisli, držat će me na oku kao kobac. Ako mu
kažem, neću moći ništa učiniti za sebe. Zlo mi je od toga da sam stalnona raspolaganju drugima!
Wellsted zna da nešto nije u redu. Djevojka je
uznemirena i ne može dobiti pravi odgovor ni na jedno
pitanje. »Zena!« podigne glas i primi je za ruku kako bi je
pretresao. »Ne ignoriraj me!«
Zena se pribere. Neće mu ništa reći. Tako ima najviše
izgleda da sama odluči što treba učiniti. Zastane na
trenutak, držeći ruku na oštrici noža. Ideja joj se
iskristalizira. Radi se o najvećoj odluci njezina života.
»Oprostite«, kaže. »Svi su buljili u mene. Vratimo se
vatri.«
Wellstedove plave oči zablistaju. »Hvala bogu!«
nasmiješi se. »Na trenutak sam se zabrinuo za tebe.«
Kad su se vratili u društvo, Zena je i dalje u središtu
pozornosti. Djeca opet postavljaju pitanja, a emirovi je
muškarci mrko promatraju. Ona sjedi i čeka da se svi u
taboru smire, a Wellsted je uz nju poput vjerna psa. Donosi
joj hranu, no ona je ne može jesti. Kako večer odmiče, ona
razrađuje svoj plan dok jedan po jedan svi ne odu na
počinak. Muk i tmina pravo su joj olakšanje.
Trideset i sedmo poglavlje
Emir lagano poškropi Ibn Mohammeda i Kasima ružinom
vodicom iz graviranog srebrnog škropila i pozove jednog od
svojih robova da ih okadi tamjanom. Ibn Mohammed napravi
pokret rukama kao da pliva u dimu, a Kasim jednostavno
pusti da se njegova odjeća prožme mošusnim mirisom.
Kasno je i vani u taboru ostalo je samo nekoliko ljudi uz
vatru.
Emir ustane jer nitko ne smije sjediti kad se tamjan pali
— takav je običaj. Duboko udahne i potapša se po trbuhu,
još je sit od bogate gozbe. Žena mu je pripremila najdraži
marokanski recept koji je dobila od svoje majke kao dio
miraza zajedno s nešto stoke, zbirkom nakita iz Tuarega i
jednim robom. Emir odluči da će si večer zasladiti kod nje.
Zena je pobudila u njemu želju za bračnom ložnicom, a lijepa
robinja neće biti njegova do sutra.
Ipak, bio je to vrlo ugodan dan. Emir je uživao u društvu
trgovaca robljem. Možda je vrijeme, pomisli, da se vrati u
grad, gdje ima ovakvih ljudi s kojima može blagovati.
Njegov je otac bio iz drevne prijestolnice Nizwe. Vratit će
se onamo. Nasmiješi se dok razmišlja o tome. Da, vratit će
se, barem na neko vrijeme. Ondje je tržnica deva i obilje
vode koju dovodi falaj daris — jedan od najstarijih kanala na
Arapskome poluotoku. Ovo s Jessopovim oslobađanjem brzo
će biti gotovo. Ujutro će reći trgovcima robljem da je Jones
mrtav. Reći će im da je taj nevjernik jednostavno neo-
čekivano umro po noći. Takva je očito bila Alahova volja.
Ponovno će se rukovati, možda malo promijeniti uvjete te će
ih ispratiti na put prema Muscatu. Zatim će biti lako dići
tabor i krenuti prema prašnjavim ulicama punima palmi kojih
se sjeća još iz svojega djetinjstva. Jedva čeka krenuti na
put.
»Hvala na gostoprimstvu, brate!« naklone se Kasim i
Ibn Mohammed. »Sultan će biti zadovoljan. Zahvalit će vam
još tisuću puta«, zakunu se dok se iza njih zatvara preklop
na šatoru.
Vani se vatra polako gasi, a mjesec je tek srebrni
odsjaj na tamnom, baršunastom nebu. Neko dijete zakašlje,
a jedan od konja zanjišti te povuče konopac kojim je vezan.
Trgovci robljem u mirisnom oblaku prolaze između usnulih
tijela. Treba im tek sekunda da uoče Wellsteda koji budan
leži kraj Zene, nijemo sklupčane u svojoj burki. On skoči na
noge.
»Što se dogodilo?« upita. »Zašto vam je trebalo toliko
dugo?«
Ibn Mohammed pokaže prema mraku izvan tabora.
Razgovarat će tek kada budu dovoljno daleko da ih nitko ne
čuje. Zena se okrene da ih ne gleda dok se udaljavaju u
tami. Ne želi da trgovci robljem vide vatru u njezinim očima,
no ne mora se brinuti jer, ponosni na svoj uspjeh, jedino
žele Wellstedu prenijeti dobre vijesti da su zaključili posao
te da sljedeći dan mogu krenuti na dug put prema Muscatu.
Daleko na dinama, njih trojica stave glave zajedno kako
ih nitko ne bi čuo.
»Dobre vijesti, prijatelju. Oslobodit će ljude«, Kasim
zagrli Wellsteda. Njihov uspjeh objavi svečanim šaptom.
»Polazimo u zoru.«
Wellsted ispravi Kasima. »Misliš, oslobodit će čovjeka.
Više nisu dvojica.«
Kasim širom otvori oči. »Kako to misliš?«
»Jones je mrtav. Sam sam vidio njegovo tijelo. Drže ih u
šatoru s druge strane tabora. Razgovarao sam s Jessopom
prije manje od dva sata i rekao bih da je vrlo slab, ali je živ
i dobrog raspoloženja. Ipak, sada je ostao samo jedan.«
Kasim se skameni. Ibn Mohammed se primi za nož.
»Siguran si da onaj drugi nije živ?«
»Jesam. Jones je umro danas, po prilici kad smo došli.
Doktor mi je tako rekao. Opipao sam njegovo tijelo jer su ih
ostavili zajedno vezane. Koliko ja znam, njegovo je truplo
još ondje. Nisam vidio da je itko išao po njega. Što se
dogodilo u šatoru?« ponovi pitanje. »Zena se doima...« nije
siguran kako bi to sročio, »... uznemirenom!«
Uslijedi kratka šutnja. Ibn Mohammed razmišlja o
svemu što se dogodilo i prizna da mu tek sada posao koji su
zaključili ima smisla. Sve mu se vrijeme činilo da je cijena
previše niska. Ako je emir izgubio jednog od zatočenika,
istina je da ne može tražiti više novca.
»No dobro«, Ibn Mohammed slegne ramenima, »emir će
nam zasigurno dati tijelo. Nije spomenuo da je umro, no
sada to više nije važno. Imamo jednoga živoga i on će dobiti
slobodu, prijatelju. Ispunili smo zadatak.«
»Važno je Jonesu«, inzistira Wellsted. Čak i u tami vidi
da je preko lica trgovaca robljem prešla sjenka.
»Ne želiš da ti daju tijelo tvojega prijatelja? Da ga
dostojno pokopaš?« upita ga Kasim ledeno.
Wellsted obori glavu. »Oprostite. Nisam tako mislio.
Želim ga pokopati, naravno. Samo, nije vam rekao, je li?
Emir je to zatajio. Zar vam to nije sumnjivo?«
»Kako je umro?« upita.
»Od gladi, pretpostavljam. Doktor je vrlo mršav. Dao
sam mu malo hrane.«
»Znači, nisu ga nasilno ubili?«
»Ne, ne. Vjerojatno nisu. Nisam napipao nikakvu krv i
nije je bilo na mojoj odjeći kada sam izašao iz šatora.
Jessop bi mi rekao, siguran sam. Mislim da siroti momak
jednostavno nije više mogao izdržati ove uvjete.«
Ibn Mohammed slegne ramenima. Bijelci nikad nisu
razumjeli kako se valja cjenkati niti kako se zaključuje
posao. Nemaju pojma kako ovdašnji ljudi gledaju na čast te
što je sramotno priznati, a što je lako. Nije siguran kako
rastumačiti Wellstedu da se emir našao u nezgodnoj
situaciji, u kojoj bi morao objašnjavati dvojici uglednih
gostiju koji su proputovali mnogo milja radi zarobljenika da
je jedan od njih mrtav. Pogotovo kad ga nisu ni ubili u
pravom smislu rijeci, jednostavno je umro. Sada bolje
razumije dogovor koji su postigli — Jonesova smrt u
najmanju ruku razjašnjava situaciju. Ipak, kako to predočiti
poručniku pravi je misterij, a čak i ako uspije, već vidi da će
Wellsted pisati o tome u svojoj vražjoj knjizi. Nevjernici to
jednostavno nikada neće razumjeti.
Nitko ništa ne govori, tišinu prekida jedino zvuk kozjih
zvončića u daljini. Wellsted sjeda na dinu. Želi znati zašto je
Zena tako uznemirena. Poželi da je može vidjeti odavde.
»Kakva je cijena?« upita.
»Tisuću talira i rob«, kaže Kasim mahnuvši rukom, očito
oduševljen. »Manje nego što smo predviđali. Sultan je rekao
da možemo platiti i pet puta toliko. Bili smo spremni dodati
novac i iz vlastita džepa da ih oslobodimo. Za sultanovo
veselje, dakako.«
Wellstedu je odjednom sve jasno. Želudac mu se
okrene i u grlu osjeti mučninu. »Radi se o djevojci, zar ne?
Taj rob — to je Zena!«
Kasima polako počinje obuzimati srdžba. Sklopili su
izvrstan posao u samo nekoliko sati. Kao prvo, nitko nije
ubijen, a to je samo po sebi pravo postignuće. Ipak,
Wellsted im nije čestitao i čini se da nije ni najmanje
zadovoljan njihovim uspjesima. Emir im je rekao da mu je
kći mrtva i još oslobađa za to odgovornoga čovjeka za manji
iznos nego što su bili spremni platiti. To je vjerojatno stoga
što je drugi čovjek umro i što ga je dovelo u nezgodan
položaj. Ipak, što bi više Wellsted mogao poželjeti? Što mu
je?
»Naravno da se radi o djevojci«, odbrusi Kasim. »To je
najmanje što smo mu mogli ponuditi. No sada se ti i tvoj
prijatelj možete slobodno vratiti u Muscat i gostiti se sa
sultanom. Misliš li da ti je Ibn Mudar dao djevojku iz nekog
drugog razloga?«
Wellstedu se počnu tresti ruke. To je tek blagi tremor,
no on osjeća kako mu se širi cijelim tijelom. Odjednom mu
je vruće i misli da će mu pozliti. Zna što mu je dužnost, ali
mu je mrska koliko i nezamisliva. Unatoč vrelom suncu,
gnjevu svojih sudruga, napadu vahabita, do sada je sve bilo,
ako ne baš lagano, onda svakako sasvim jednostavno.
Pustolovine nisu uvijek onakve kakvima se prikazuju u
pričama za kapetanovim stolom ili kasno uvečer u menzi.
Grozne su, odvratne, pune opačina, a junacima postaju
hrabri ljudi iz tisuču razloga zbog kojih bi se, bez sumnje,
trebali istinski stidjeti. Um mu je bio usredotočen na izradu
karata i na slavu, shvatio je, a sada mu se želudac okreće
zbog pogreške koju je počinio.
»Niste imali pravo trgovati njome. Trebali ste mu dati
dvije tisuće talira. Tri tisuće. Svih pet! Ali ne...«
Kasim udari poručnika posred lica. »Nije htio više
novca! Želio je djevojku«, kaže jednostavno, ubadajući
prstom Wellsteda u prsa kako bi to naglasio.
Ibn Mohammed se okrene prema taboru. Ne može
pogledati poručnika u oči. Umoran je, a Wellsted je budala.
Večeras neće spavati jer će morati paziti na njega. Tko zna
što bi sve taj bijelac mogao učiniti pod okriljem noći kad ne
može sakriti osjećaje niti pred onima kojima bi trebao biti
zahvalan i poštovati ih kao prijatelje? Unatoč svim svojim
obećanjima, Ibn Mohammed se nakratko zapita bi li trebao
poručniku prerezati vrat. Bilo bi to jednostavnije, a njegov
je zadatak ionako vratiti se s taocima. Ako to učini, zar će
mu sultan zbilja zamjeriti ako je ovaj plavooki usput negdje
zaglavio? Kasim će potvrditi njegovu priču — možda o
kakvoj svađi. Razmišlja o tome.
Wellsted je ustao prije nego što je Ibn Mohammed
uspio donijeti odluku. Pogleda u zvijezde i nadvlada poriv
da glasno zaurla. »Prokletstvo!« reče. »Trebao bih vam
zahvaliti, znam to. Žao mi je. Djevojka mi je pomutila razum.
Kako mogu zamjeriti emiru što je želi ?«
Niti jednu riječ ne misli iskreno, no zna da mora dobiti
na vremenu. Pogleda prema karavani, traži Zenu. Nije ni
čudo što nije htjela razgovarati s njime. Ako je ostavim ovdje iotpratim Jessopa do luke, mogu se vratiti i spasiti nju, otkupiti je. Jessopneće još dugo izdržati živ i moramo ga osloboditi, pomisli. Glavom
mu prolaze sve mogućnosti, no situacija je bezizlazna. Želi
je samo zagrliti. Ima vremena cijelu noć da nešto smisli.
Bilo što. Je li Mickey znao da će ovo biti dio dogovora?
Može li se povući riječ?
»Trebali bismo na počinak«, kaže.
Njih se trojica s osjećajem nelagode i u tišini vrate do
Wellstedova mjesta kraj vatre. Na tlu je samo prazna
udubina gdje je Zena ležala i hrpa pokrivača, odgurnuta na
brzinu. U isti čas sva trojica pogledaju prema vatri jer ona
često ne može spavati pa noću održava plamen, no ondje
nema nikakve siluete u burki, nitko ne čuči u pepelu. U
logoru vlada posvemašnja tišina. Kasim neodređeno pokaže
prema području za vršenje nužde, a Ibn Mohammed podigne
pokrivač. On prvi shvati o čemu se radi.
»Gdje su joj bisage?« upita Ijutito.
Svi spavaju s bisagama pod glavom, kao jastukom. Ako
je Zena uzela svoje, to dokazuje da je pobjegla. Odbjegli
robovi u Ibn Mohammedu uvijek izazovu nezadrživu srdžbu.
Ne može podnijeti neposluh. Porobljavanje je činjenica te se
stoga bjegunci opiru nečemu što je prirodno. To je opačina i
on je smatra osobnom uvredom. Zagleda se u tamu.
»Nestala je«, kaže kao da je to otkriće zapravo odluka.
»Jesi li ti tome kumovao, Wellstede?«
U njegovu glasu ima nečega zastrašujućeg i izgleda
napeto, kao da bi mogao svaki čas napasti.
»Ne!« odgovori Wellsted iskreno. »Čak mi nije ni rekla
što se dogodilo.«
Wellstedov glas jasno odaje da mu je drago što je
pobjegla. Nemaju vremena sada se time baviti. Trgovci
robljem moraju naći djevojku.
»Provjeri deve!« Ibn Mohammed prosikće. »Nije mogla
daleko odmaknuti.«
Najprije su krenuli prema zavezanim životinjama.
Emirova je stoka izmiješana s njihovom te je u mraku
nemoguće vidjeti nedostaje li koja. Lakše je uočiti zalihe.
Nestale su dvije mješine s vodom te vreća brašna i masti.
»Kako se usudila!« iz Ibn Mohammeda sijeva bijes,
riječima bljuje otrov. »Glupa, nezahvalna...« U prošlosti je
znao odbjeglim robovima odrubiti glave radi vlastite zabave.
Jednom je do vrata zakopao dvije žene u pijesak i ostavio ih
da umru polaganom smrću na paklenoj vrućini. U ovom
slučaju, niti jedno od ta dva rješenja ne bi im ni na koji
način pomoglo (koliki god užitak da bi im pružilo), a Kasim
je i praktičniji. On nema nikakve osjećaje, razmišlja samo o
strategiji.
»Zora je za pet sati«, razmišlja naglas. »Zna li se
orijentirati?«
Poručnik slegne ramenima. Ne želi je uhvatiti. Bravo,djevojko, pomisli, bravo, djevojko! Zena ga stalno iznenađuje.
Osjeća nalet nade, pa čak i ljubavi. On joj ne bi predložio da
pobjegne, no sada kada je to učinila, oduševljen je. Jedino
što želi jest pomoći joj na bilo koji način.
»Trebao bih te odmah ubiti!« odbrusi Ibn Mohammed,
siguran da je Wellsted morao znati za ovu pobunu. Ovaj se
nimalo ne uznemiri.
Kasim primi svojega prijatelja za ruku. »Ne vadi nož«,
savjetuje mu. »Možda ćemo ga još trebati.«
Kasim se zagleda u tlo. Situacija je nemoguća. Prokleta
djevojka! Prokleta bila! Pokušava smisliti neki častan izlaz
ili barem način na koji može spasiti situaciju. Na brzinu
računa. Ako pobjegnu u noći, mogli bi barem ispuniti
sultanovu želju, zaključi. Moraju nešto poduzeti.
»Gdje drže tvog prijatelja?«
Wellsted pokaže u pravcu šatora.
»I misliš da može putovati? Nemamo nosiljku — hoće li
moći jahati na devi?«
Wellsted kimne glavom. »Uz malo pomoći«, prizna.
Kasim dade znak rukom ostalima da priđu. »Gledajte«,
reče, »ne možemo naći djevojku po mraku. Sve nas je
osramotila jer smo dali riječ da ćemo je predati. Ujutro,
emir će biti bijesan. Možda će nam dopustiti da je uhvatimo
i dovedemo natrag. Mogao bi pristati na to, no ne možemo
biti sigurni da ćemo je naći prije nego što umre, a, istini za
volju, ne znamo što bi on mogao učiniti u bijesu. Prati ga
glas čovjeka koji bi mogao poduzeti drastične mjere. Kako
bilo, sada kada nema djevojke i kada je dogovor prekršen,
ima pravo ubiti Jessopa ako želi. Imat ćemo sreće ako to
bude jedino što će učiniti. Ne možemo večeras pobjeći s
cijelom ekspedicijom. To bi probudilo cijeli tabor, a čak i
ako se uspijemo odšuljati sa svim ljudima i devama, imat će
nas pravo goniti. Sklopili smo sporazum s njim, a nismo
održali riječ. Njegovi ljudi dobro poznaju ovaj teren i imaju
konje umjesto deva. Nećemo imati šanse. Kada bismo mogli
pobjeći, predložio bih da to učinimo. Kada bismo znali da je
možemo naći, sigurno bih predložio to. No nema nikakvih
jamstava i zato predlažem ovo.«
Ibn Mohammed i Wellsted se nagnu naprijed.
»Moramo ponijeti samo ono najpotrebnije. Ostavimo
robove i povedimo pet ili šest slugu — najbolje jahače deva.
Ibrahima, Jusufa, Hamzu i Hasana. Možda Tarika i Sudara.
Ne više od toga. Oni su najbolji. Otet ćemo tvojega doktora,
poručniče, radi sultana. A zauzvrat, u nadi da će ga to
udobrovoljiti, emir može dobiti naše robove, ostale deve i
zalihe, a ostavit ćemo mu i dvije tisuće talira
— tisuću koju smo dogovorili i još tisuću kao naknadu. To je
više nego što djevojka vrijedi. Bit će ljut, jer to nije častan
potez. Vjerojatno će pobiti naše ljude. No ako mu ostavimo
dovoljnu naknadu, možda nas neće slijediti. Zapravo, time
će spasiti obraz jer neće trebati priznati što se dogodilo
Jonesu. Osim toga, ako ne pobije one koje ostavimo, imat
će barem još šest stotina talira vrijednosti u stoci i
robovima — možda i više. S malom skupinom i putujući
noću, možemo krenuti prema obali. Nećemo ispuniti Said
Ibn Sultanov zadatak časno, ali stajat će ga manje od pet
tisuća talira koliko je bio voljan platiti, dobit će doktora i,
koliko ja vidim, to je najbolje što možemo postići.«
»Ako nađemo djevojku, ja ću je ubiti«, zareži Ibn
Mohammed iako kimne glavom u znak slaganja.
Kasim ništa ne reče na Ibn Mohammedovu prijetnju. On
ima pravo kazniti odbjeglu robinju kako mu drago, a što se
tiče zadatka, kada je nađu više neće biti važno je li djevojka
živa ili ne, iako je prema njegovu mišljenju to gubitak od
nekoliko stotina srebrnih novčića. No Ibn Mohammed ima
dovoljno novca te ga slobodno može trošiti uludo ako želi, a
Kasim prema djevojci ne gaji ni ljubav ni mržnju. Samo želi
dovršiti ono zbog čega je došao te ponovno biti slobodan
poći u lov na svoje Aigue.Wellsted se zagleda u tminu. Nada se da će Zena
uspjeti doći do Muscata. Ima devu i zalihe, te iako to nije
nikomu rekao, zna da ima i torbicu sa srebrnim novčićima.
Nasmiješi se jer je upravo shvatio da te iste torbice nema
na njegovu remenu. Nevjerojatna je, pomisli ponosno. Ako je
uhvate i ako je Ibn Mohammed bude želio ubiti, jednostavno
će morati prvi udariti. Na prvi znak, presjeći će mu grkljan.
U međuvremenu, moraju spasiti doktora.
»Dobro«, reče. »Vi probudite ljude, a ja idem po
Jessopa.«
»Poći ću s tobom. Možda ćeš trebati pomoć«, nasmiješi
se Kasim. Možda ne želi ubiti Wellsteda, no više mu ne
vjeruje.
Ibn Mohammed pokaže glavom prema taboru. »Ja ću
dovesti ljude«, šapne. »Trebat će mi pet minuta.« U tišini
sam sebi čestita što nisu skinuli sedla i teret s deva te
pomisli kako se uvijek isplati biti oprezan. »Naći ćemo se
kod deva«, naredi.
Wellsted i Kasim obilaze tabor bez ijedne riječi. Wellsted
pokaže prema šatoru i njih se dvojica spretno spuste
nagibom mekoga pijeska. Iza njih se Ibn Mohammed kreće
poput sjene među spavačima i budi ljude koje je odabrao za
noćni put.
»Jessop«, zovne Wellsted.
»Ovdje sam, James«, stigne odgovor.
Uđu u šator.
»Moramo ići«, objasni Wellsted. »Ovo je Kasim«, pokaže
prema svom sudrugu.
Trgovac robljem nešto promrsi, nije baš progunđao, no
nije to bio ni pravi selam.»Vezan sam«, objasni doktor.
Kasim napipa uže. Izvuče svoj handžar i lako prereže
sponu. Začuje se kako je Jonesovo sada već sasvim
ukočeno truplo palo u stranu. Nitko se na to ne obazire.
Nemaju vremena brinuti se za mrtve, a Kasim drži: ako
ostave tijelo, podsjećaju emira da je i on prekršio dogovor
time što im je zatajio Jonesovu smrt. Wellsted se nagne
prema doktoru.
»Možeš li hodati, Jessope?«
Začuje se veselo cerekanje. »Već dugo nisam. Pokušat
ću!« Zatim uslijedi mukli udarac. Kasim krene prema
naprijed, no Wellsted mu dade znak da se makne i obuhvati
doktorovo mršavo tijelo koje je palo na pješčano tlo šatora.
Neće ga trebati nositi obojica.
»Znači, nije nas htio pustiti?«
»Duga priča, stari.«
Dok dodiruje doktorovo tijelo, poručniku pozli shvativši
koliko je Jessop oslabio, a dakako, tu je i smrad. Pribere se.
»Hopla!« šapne mu dok ga podiže. »Samo budi vrlo tih i
drži fige, ako možeš.«
Odšuljaju se natrag u tamu prema devama. Ibn
Mohammed već odlučuje koje će životinje uzeti. Deset je
čistokrvnih deva, ostale će ostaviti, zajedno s robovima.
Time ne plaćaju previsoku cijenu. Ibn Mohammed naredi da
se veliki sanduk s talirima stavi na vidljivo mjesto. Dok ga
sluge nose i stavljaju na tlo, Wellsted zastane i duboko
udahne. Na mjesečini prvi put jasno vidi svojega prijatelja.
Trudi se da ne pokaže koliko je zabrinut. Jessop je sama
kost i koža. Džuba mu je prljava smrdljiva krpa, mjestimice
zalijepljena izmetom za kožu. Doktorova je kosa prorijeđena
i sva slijepljena, a neuredna mu je brada paučinasta. Koža
mu je puna mrlja, tako je strašno blijed da na mjesečini
izgleda kao da svijetli. Izgleda jadno, djeluje kao prosjak,
ako ne i luđak. Međutim, oči mu se još sjaje. Poručnik se
trudi ne gledati u njega sa zgražanjem videći što se događa
obrazovanu džentlmenu kada mu se uskrati hrana.
»Zvijezde!« doktor pokaže u daljinu.
Dakako, prekrasne su. Isti je to svjetlucavi beskraj što
svake noći ukrašava pustinjsko nebo. Wellsted zatomi
sažaljenje i nastoji ostati praktičan.
»Imamo sreće što je mjesečina tako slaba. Dat ću ti da
nešto pojedeš«, obeća mu potiho.
Na doktorovu licu zatitra osmijeh. Tako je tanak da mu
zubi izgledaju jezivo — jedini dio njegova tijela koji se nije
smanjio.
»Ne smijem pretjerivati s hranom, James. Moram se
polako privikavati. Obilan bi me obrok sada uništio —
vjerojatno ga ne bih mogao podnijeti, no ako mi daš hrane,
pojest ću je. Ne bih se uspio zaustaviti.«
»Onda ćemo obilan obrok sačuvati za Bombaj. No
možda bi mogao popiti malo devina mlijeka?«
Doktor kimne glavom. »Malo«, složi se. »Malo svaka
dva sata — kao dojenče.«
»Dat ću ti čim budem mogao. I jahat ću s tobom.«
Taj čovjek ne može stajati na nogama, pomisli Wellsted. Ako
zajaše devu, vjerojatno će joj jednostavno skliznuti niz bok i
pasti na pijesak. Bilo bi ga lako izgubiti u tami. Kada bi pao,
bilo bi to gotovo nečujno — jedva da nešto teži. Wellsted
shvati da su stigli u zadnji čas. Još malo i Jessop bi prošao
kao i Jones. Ovako je najbolje. Zena će se, pomisli, morati nekovrijeme sama snalaziti. Zasad se pokazala iznenađujuće
sposobnom.
Ibn Mohammed iznenada dade svima znak da budu
mirno i svi budno stanu uz deve. Netko se miče kod šatora
iza njih. Neka žena izađe da bi obavila nuždu, slijedi je
dijete u plaču. Svi zadrže dah i stoje mirno kao ukipljeni dok
ona hoda taborom, a dijete je slijedi u stopu. Nije primijetila
da netko nedostaje — zašto i bi? Ipak, ako pokrenu deve,
ona će ih sigurno primijetiti.
Sve stane, noć je još jednom tiha kao što bi i trebala
biti. Jedan od robova promeškolji se u snu i okrene se.
Magarac zareve.
Zatim, možda dvije minute poslije, žena se vrati noseći
dijete i pjevušeći uspavanku u pola glasa. Uđe u obiteljski
šator. Ibn Mohammed svima dade znak da ostanu mirni još
jednu minutu. Vrijeme prolazi očajno sporo. Čuju jedni
druge kako dišu i kako im lupaju srca. Potom, kao
predvodnik stada, povede muškarce i njihove deve u noć.
Uzjahat će ih kada budu dovoljno daleko.
Wellsted u naručju nosi doktora, koji još nije prestao
gledati svojega spasioca. Smrad dolazi na mahove i
Wellsted odvraća lice, pretvarajući se da provjerava pijesak
pod nogama da ne stane na kamen. Doktor ništa ne govori.
Kada su se dovoljno udaljili od tabora, uspnu se na deve i
Wellsted zaveže Jessopa za sedlo. Kao da jaše s djetetom
koje još ne zna sjediti.
»Sve u redu?« provjeri poručnik.
Doktor se okrene. »Živ sam«, šapne.
Wellsted posumnja da plače. Primi mu ruku i lagano je
stisne.
Nitko to ne vidi. Arapi čekaju da Wellsted kimne glavom
i dade im do znanja da je doktor čvrsto svezan. Tada i sam
zajaše devu, a Ibn Mohammed im pokaže put te karavana
brzo odjaše prema istoku. Imaju četiri sata vremena do
izlaska sunca. To i nije bog zna kakva prednost.
Treći dio
»Ne dopustite da vam se rasprše snovi i nade. Ako se to
dogodi, možda ćete i dalje postojati, ali prestat ćete živjeti.«
Henry David Thoreau (1817. - 1862.),
pjesnik, naturalist i povjesničar
Trideset i osmo poglavlje
Kada u daljini više nije vidjela tabor i kada je svjetlost
vatre postala samo točkica na obzoru, Zena je od straha
povratila na pijesak te pokušala smiriti misli koje joj se roje
u glavi. Polako se sabere i snagom volje stane jasno
razmišljati. Iz bisaga izvuče svijetlo- plavi dišdaš i narančasti
hauza turban. Ukrala je tu živopisnu odjeću iz šatora u
logoru i sada umjesto burke odjene tu mušku odjeću, pomno
smota kosu u narančasti turban kako bi izdaleka izgledala
kao siromašni beduin. Zatim si pričvrsti handžar onako kako
je viđala muškarce da to čine i sakrije torbicu s novčićima.
Zna da maska neće prevariti nikoga iz ekspedicije trgovaca
robljem koji će ići u potragu za njom. Čak iz daljine
prepoznat će njezinu devu, no možda će je svi ostali na koje
putem naiđe ostaviti na miru. Putovati slobodno kao žena
nezamislivo je. Zatim počne razmišljati o snalaženju u
prostoru. Zna iz kojega je smjera došla i sjeća se gdje
sunce zalazi, stoga joj se nije teško orijentirati. Razmisli o
tome i zatim okrene devu prema istoku. Vratiti se u Rijad
ne dolazi u obzir — to je najbliže emirovo naselje i onamo
će vijesti o onome što je učinila stići munjevitom brzinom
kojom vijesti putuju u pustinji. Na zapadu i jugu malo je toga
osim stotina kilometara otvorenoga prostora, no na istoku
je ocean. Veliko plavetnilo. Vidjela ga je na karti koju je
nacrtao gospodar. Sigurna je u to.
Zena zapravo i ne očekuje da će poživjeti dovoljno dugo da
vidi more, no znala je da nikada neće imati više izgleda za
bijeg ako odmah ne krene. Stoga je čvrsto odlučila, nikako
neće dopustiti da bude emirova robinja. Napokon je smogla
hrabrosti da donese odluku. Baš kao što joj je gospodar
rekao — i sam bi pobjegao kada bi mu prijetila sudbina roba
u pustinji. Mora sama pobjeći, shvatila je, nitko to ne može
učiniti za nju. Isprva je mislila da joj je jedini spas prerezati
si grkljan handžarom. No što je više razmišljala o tome, sve
joj se to više činilo kao lakomisleno dramatična gesta i
radije bi poživjela ako može. Pomisao na to kako bi njezino
samoubojstvo pred gospodarom djelovalo na njega
užasavala ju je gotovo koliko i sam čin. Dok uzjahuje, osjeća
iznenađujuću mirnoću. Pomisli na dječaka koji je potrčao u
more onoga prvog dana kada su je oteli prije svih ovih
mjeseci. Sjeća se Kasima i Ibn Mohammeda kako su se
smijali njegovim izgledima da preživi. Imali su pravo,
naravno, jer dječak je umro dva dana nakon što su se
ukrcali na mašu i, istini za volju, zna da su njoj šanse sada
manje nego što su bile njegove.
No dat ću sve od sebe, pomisli i na usnama joj zatitra
tračak smješka, kao da se radi o čaroliji. Naposljetku, na
svakome putovanju neki dječak potrči u more, no robinja
koja ukrade svoju najdražu devu i pobjegne u noći zasigurno
je rijetka pojava. To nije u okviru uobičajenoga. Voljela bi
da im je mogla vidjeti lica. A u ovome trenutku, osjeća
uzbuđenje, gotovo je zabavno biti — zastane na trenutak —
slobodna. Slobodna! Da! Prošlo je mnogo vremena.
Deva se glatko kreće, a ona pazi da održava brzinu, te
svako toliko gleda preko ramena u tamu. Prilično dobro zna
sve što treba znati. Za početak, svjesna je toga da je neće
dobrovoljno pustiti da ode te da znaju tiho putovati noću, no
ako nisu uspjeli slijediti odbjeglog vahabita prije zore, onda
neće moći ni nju. Noć joj daje dovoljno predaha i barem za
sada sve teče dobro. Proći će popriličnu udaljenost prije
nego što sunce izađe. Zenina su usta suha, više od
uzbuđenja nego ičega drugoga, no ne otvara mješinu.
Umjesto toga, pjeva uspavanku — ne na arapskome, nego
na vlastitom jeziku. Zvuči utješno kao potočić koji žubori iz
njezine nutrine. Devi se to sviđa, ona to vidi, te ubrza
tempo kako bi potaknula devu da i ona ubrza. Isprva pjeva
vrlo tiho, no kako se kilometri nižu, postaje sve hrabrija te
počne slobodno pjevati.
Nakon nekoliko sati, baš kad ju je umor počeo
svladavati, na horizontu se pojavio prvi trag sunčeve
svjetlosti, a onda, kao da je iza dine skrivena posuda
svjetlosti, zora zarudi. To zaustavi Zenu. Mir je neopisiv —
tišina samoće. Osvrne se na sve strane, no nigdje nema
ničega. Gdje su svi? To je zaista predobro da bi bilo istinito.
Zena slegne ramenima.
»Seent!« kaže da bi potjerala devu, no sada kada je stala,
ta životinja više ne haje ni za što. »Seent!«Životinja se nevoljko pokrene i uputi se nešto južnije od
sunca. Zena primijeti to skretanje, no jednom je čula nekog
beduina koji je rekao kako njegova deva bolje poznaje
pustinju od njega te da deve znaju naći vodu, pa je pusti da
odredi put. Istok-jugoistok je isto sasvim u redu.
Naposljetku su stigle do oaze koja se doima
presušenom te Zena sjaše. Biljke su uglavnom uvenule, no
ipak izvuče ono malo vode iz bunara, stavi mješine u plitku
udubinu obrubljenu kamenjem, sagrađenu za napajanje
deva. Tekućina je slankasta i zamućena blatom, no ona se
napije i zatim dade devi da popije ostatak, tapšući je po
dugome vratu, više da bi utješila sebe. Nakon što se deva
napojila, pomuzla ju je i napunila vlastiti želudac.
Trebala sam ukrasti kavu, pomisli dok pije mlijeko, iako ne
želi stajati dovoljno dugo da je skuha. Imala je pravo kada
je poslušala devu. Sada, sasvim svjesna da je tek jedna
malena figura u nepreglednom području, pustinja joj se čini
zapanjujuće praznom i ne može u potpunosti vjerovati da je
uspjela pobjeći. Deva se oglasi, jednako je umorna kao i
njezina jahačica. Obje će se trebati uskoro naspavati, iako
je Zena sigurna da mogu prijeći još nekoliko kilometara
prije nego što budu morale stati i odmoriti se.
Zatim, dok se priprema da je ponovno uzjaše, nogu
ukočenih od iscrpljenosti, osjeti kretanje na horizontu,
negdje u daljini. Njezine tamne oči sijevnu, jedna ruka poleti
na handžar i ona u trenu uzjaše, spremna na uzmak. Kada se
figura približila, ona spazi da to nije ni Kasim ni Ibn
Mohammed. A ni Wellsted. Odjeća je posve drukčija, a deva
ima prekratke noge. Zatim se iza prvoga jahača pojave još
trojica te shvati, dok joj se želudac grči, da su to sigurno
emirovi ljudi. Ako pojuri, slijedit će je, a nije sigurna da im
može pobjeći — zapravo, to je nemoguće. Oklijeva nekoliko
trenutaka, a zatim sjaši, nastojeći se smiriti. Očekivala je,
ako ne ovo, onda nešto slično i što god da se dogodi, želi
sačuvati svoje dostojanstvo. Oštrica noža bit će vruća od
krvi, pomisli tužno, no bar će to biti njezin izbor, a njezin
gospodar neće je morati gledati kako umire.
Dok joj se muškarci približavaju, zamišlja ga, njegovo
snažno tijelo, plave oči i priče o Londonu koje joj je
pripovijedao u pola glasa. Ne može se boriti protiv njih
četvorice, no odluči pričekati dok ne sjašu prije nego što se
ubije. Ima nešto reći. Čudno je, zna to, no želi im reći kako
se osjeća. Želi im reći da je odabrala slobodu ne iz
nelojalnosti prema gospodaru, nego iz užasa od onoga na
što bi je trgovci robljem prisilili. Osjeća kako joj naviru
osjećaji, drago joj je da je provela onu noć s njim u Rijadu.
Barem je to iskusila i sada je smrt beskrajno draža toj
Abesinki plemenita roda s kojom je sudbina tako okrutno
postupala da su je prodali kao da je nitko i ništa. Da, to će
im reći. Ipak, srce joj lupa kada oblačak prašine od prvoga
jahača dopre do njezinih nogu te taj beduin sjaše. Zena
duboko udahne i primi dršku noža, no prije nego što će
izgovoriti svoje posljednje riječi, čovjek joj se nasmiješi i
pozdravi je kao brata. Muškarca.
»Selam alejkum!«, reče joj.
Ne prepoznaje ga. Sigurna je da njegovo lice nije bilo u
raskalašenoj publici koja je gledala njezin ples. Ostali
muškarci nisu sjahali te ona lagano zaškilji dok joj pogled
skače s lica na lice i zaključi da ne poznaje niti jednoga od
njih. Ne čine se ljutitima — sasvim suprotno.
»Alejkum selam!« odgovori nesigurno.
»Moja te obitelj vidjela s dina. Sam si. Trebaš li pomoć,
prijatelju? Možemo li ti ponuditi gostoprimstvo?«
Zenini se udovi opuste. Ova grupa ipak nije došla iz
emirova tabora. Vidjeli su samo ono što očekuju —
muškarca u svijetloplavom dišdašu na devi koji putuje sam.
Ne znaju tko je ona niti što je učinila, a nemaju pojma o
Kasimu ili Ibn Mohammedu, kao ni o dogovoru koji su
sklopili kada su trgovali njome. Ovo je slučajan susret u
pustinji kao i stotine drugih. I prije je viđala ovakva lica,
gotovo u svakoj karavani, još od Muscata. Ovi ljudi žele
vijesti, a mogli bi joj uzvratiti ljubaznomu, a možda je i
ponuditi kavom. Zahvali svojoj sretnoj zvijezdi što je ukrala
ovu odjeću te promijeni kretnje da bi djelovala muževnije —
čvršće. Odluku je donijela u trenutku — ne više od toga.
Ovo nije opasno. Ti muškarci rade ono što svi beduini rade
u cijelom Rub’AlKhaliju, a s njihovom pomoći sigurno ima više
izgleda za preživljavanje nego da putuje sama.
»Tražim svojega gospodara«, nasmiješi se i nakloni
otmjeno dok pokušava govoriti dubljim glasom. »Njegov
sam rob. Došlo je do svađe i napustio je svoju obitelj. Jadan
moj gospodar! Ne mogu mu dopustiti da ode do obale sam.
Kaže da će vaditi bisere iz mora, no tko će paziti na njega?
Već dugo putujem. Idem li u pravcu mora?«
Beduinu zasjaju oči. Nema toga pripadnika njegova
naroda koji bi mogao odoljeti tako velikoj mogućnosti
obiteljskoga skandala i robu tako odanom dužnosti i
svojemu gospodaru da riskira život.
»Da«, kaže, »more.« Mahne u smjeru kojim je Zena išla.
»No, molim te, jedi s nama i pridruži se našoj grupi. Kao i ti,
idemo do obale, a puno je bolje putovati u društvu. Takav je
običaj našega plemena. Kako se zove tvoj gospodar?«
Zena oklijeva, kao da ne želi osramotiti plemenitu
obitelj kojoj pripada. Beduin odmahne rukom te time
odustane od pitanja. Svaki beduin u pustinji zna na koju
obitelj misli — o mladom odmetniku koji želi vaditi bisere
kruže glasine u karavanama na cijelom sjeveru.
Nastavi još žešće. »Gospodar mi je spasio život kad je
došao simum. Dužan sam mu sve. Ne mogu ga iznevjeriti.«
»Naravno, naravno!« kaže on tonom punim
razumijevanja. »Hajde. Jesi li gladan? Stali smo radi kave i
datulja. Nije daleko...«
Ponovno oklijeva, upravo koliko treba. »Hvala!« kaže
ona ljubazno. »Zovem se Malik.«
Uzjaše s lakoćom, a želudac joj zakruli na samu
pomisao krute hrane jer se opet naviknula na nju. Potapša
devu i slijedi beduine do njihove postaje. Ovo je najbolji
mogući ishod. Ti ljudi imaju zalihe i poznaju put. Njezini
progonitelji tražit će usamljenoga jahača — ženu — ne roba
u grupi beduina, a ona zna da će je netko slijediti, na ovaj ili
onaj način. Moram igrati ovu ulogu, pomisli, držeći se s malo
manje ljupkosti, a s više čvrstine, poput muškarca. Samo da
je još omotala grudi. Učinit će to navečer dok muškarci
budu spavali, a u međuvremenu pazi da stalno bude
pogrbljena. Možda, pomisli, gotovo ne vjerujući da je to
moguće, moždaću sada preživjeti.Kada se pred njima pojavio mali logor, ona se
nasmiješila. U skupini je desetoro muškaraca raznih dobi.
Sjaši i sve ih pozdravi, a oni pijuckaju kavu pružajući je
prema njoj i sišu slatke, sočne datulje. Vode deve na
tržnicu.
»Šukran«, šapne i sjedne postrance, spremna igrati ulogu
koju si je dodijelila. »Je li more daleko?«
Beduini slegnu ramenima. »Nije daleko. Tri dana. Dobar
put. Uživat ćemo!«
Sve ljepše od ljepšega! Tri dana nije toliko dugo da bi
vijesti o njezinu pravom identitetu doprle do njih čak i ako
su (kao što beduini znaju biti) previše optimistični u svojim
procjenama. Oko tri dana barem će biti sita, a ako dođu po
nju, morat će joj se približiti prije nego što otkriju njezin
identitet.
»Ispričaj nam svoju priču!« zamoli ju jedan od
muškaraca.
Zena odvrati pogled s horizonta i prihvati da je, barem
u ovome trenutku, na sigurnome. »Sa zadovoljstvom,
prijatelju!«, kaže, približivši mu se. »Dakako. Ispričat ću ti
cijelu svoju priču.«
Trideset i deveto poglavlje
Prvi koji je primijetio što se dogodilo bio je tuareški rob.
Ustao je da bi potpirio vatru samo deset minuta prije nego
što se ostali muškarci dignu na molitvu. Stoji ukipljeno i
zuri, kao da ono što vidi nije moguće. Njegov prazni pogled
krije paniku te se stane osvrtati oko sebe. Osjeća kako ga
obuzima užas — kao da je netko u logoru primijetio otrovnu
zmiju te je on mora naći i uhvatiti. Stalno iznova prebrojava
usnule posjetitelje i utvrđuje da ih je premalo te da među
ispruženim tijelima, raštrkanima oko vatre, nema trgovaca
robljem. Zna da bi čovjek koji ove vijesti donese emiru
mogao biti u najmanju ruku premlaćen, no bolna srca pita se
bi li ikako mogao izbjeći tu dužnost. Ionako će ga prebiti
ako ne potpiri vatru prije nego što muškarci ustanu na
molitvu. Kao da želi provjeriti razmjere katastrofe, tiho
otrči do šatora u kojem drže Nazarene i povuče preklop.
Jonesovo truplo leži skvrčeno na tlu, te mu srce zastane od
tog prizora jer ne zna da je Jones umro dan prije. Osim
toga, drugoga nevjernika, onoga koji ima kosu boje blata,
jednostavno nema. Robova je dužnost nezavidna, no,
dovraga, zna što mora učiniti.
U strahu se okrene i krene natrag prema logoru te
naiđe na jednog od emirovih slobodnih ljudi, koji je rano
ustao i otišao donijeti vodu Nazarenima te ih oprati, jednoga
mrtvoga, drugoga živoga, prije nego što ih predaju
trgovcima robljem. Drago mu je što će se riješiti bijelaca,
jer paziti na njih, ako to uopće možete tako reći, ovih
zadnjih mjeseci bila mu je mrska dužnost te on veselo
korača, sretan što se danas zadnji put mora gnjaviti time.
»Što radiš ovdje?« zgrabi Tuarega za uho.
Roba izdaju noge. »Posjetitelji su nestali, neki od njih. I
jedan od Nazarena! Nestao!«
Slobodni čovjek krene prema logoru — nije dobro
pogledao zaspale došljake jer su mu oči još bile snene i
razmišljao je o onome što je trebao napraviti. Sada se
usredotoči. Zatim opsuje i pojuri prema emirovu šatoru,
urlajući putem kako bi pozvao braću na oružje.
Odjednom su se sa svih krajeva pojavili muškarci u
plavičastoj sjeni zore, svaki od njih drži isukani nož. Robovi
koje su Ibn Mohammed i Kasim ostavili također skoče na
noge. Prva im je pomisao da je netko oteo i zaklao njihove
sudrugove. Izvuku noževe i, opkoljeni, postave se u
obrambeni položaj — grubi krug isukanih oštrica. Sve se
dogodilo vrlo brzo, a povici su tako nerazumljivi da je
objema stranama teško shvatiti što govori ona druga. Jedan
od emirovih ljudi ubio je jednoga roba i na trenutak je
izgledalo kao da će doći do pokolja, no začuo se emirov
glas, a njegov je autoritet toliko jak da se svi istog trena
ukipe. U šatorima žene drže djecu u zagrljaju.
Emir pogledom obuhvati cijeli prizor. Čovjek ne treba
biti fakir da bi shvatio što se dogodilo. Zaurla od bijesa i
zatim kretnjom ruke pozove preostale članove Ibn
Mohammedove ekspedicije.
»Dovedite ih ovamo!« naredi emir.
Robove dotjeraju kao stoku.
Emir dade signal i muškarci dobrovoljno predaju oružje.
Ipak su oni robovi, a ne vojnici.
»Gdje su vam gospodari?« upita ih.
Nitko ništa ne odgovara. Gledaju u tlo. Emir probode
jednoga od njih takvom brzinom da je teško shvatiti kako je
uspio tako hitro isukati nož. Osuđen na smrt jer se našao u
blizini emira, momak ispusti hroptaj i padne u lokvu krvi.
»Gdje su vam gospodari?« emir se okrene prema
ostalima.
Jedan smogne hrabrosti da progovori. »Ne znamo. Kada
smo se probudili, nije ih više bilo.«
Tada svi padnu na koljena, a jedan ili dvojica zajecaju
jer su sada shvatili kako su prepušteni emirovoj milosti.
Gospodari su ih napustili.
»Nazareni?« upita emir.
Čovjek koji je digao uzbunu prenese mu vijesti.
»A habši?.«»Nema je.«
»Idi!« naredi emir pokretom brade. »Moraš provjeriti
deve.«
Za manje od minute dvojica se muškaraca vrate s
kovčegom punim talira. Emir otvori poklopac i udari nogom
kovčeg od bijesa, novčići se razlete na sve strane. Ostavili
su mrtvo tijelo. Čini mu se da su vjerojatno kasno navečer
saznali da je jedan od njihovih ljudi umro. U kovčegu je
mnogo više od tisuću talira Marije Terezije koliko su
dogovorili. Ibn Mohammed i Kasim jednostavno su preinačili
dogovor zbog promijenjenih okolnosti. Emir promotri
robove pred sobom, zbrajajući njihovu vrijednost dok se
raspituje koliko su deva ostavili za sobom. Dobar je to
posao za jednog polumrtvog Nazarena, iako bi volio da su mu
ostavili i djevojku. Međutim, na svoje veliko iznenađenje,
ustanovi da nije ljut koliko bi mogao biti. Pomisli da je
možda ostario. Ili možda razumije zašto se to dogodilo. Bit
će ih lako naći, ako tako odluči. Sigurno su otišli na istok, a
to nije, razmišlja na trenutak, smjer u kojem se nalazi
Nizwa.
Promućuran kao i uvijek, emir je tijekom noći
razmatrao svoje planove. Želi ići kući. Pita se kako će na
ovu priču reagirati uglednici u njegovu rodnu gradu i
zaključi da može, prikaže li događaje na pravi način, ispasti
junak. Trgovci robljem, koliko god veliki ljudi bili, toliko su
se prestrašili njegova gnjeva da su pobjegli u noći poput
kukavica. Jednom bi se mogao gostiti i sa samim sultanom
te se u ovom slučaju pokazati nadmoćnim jer ponos
Muscata nije obavio dužnost na častan način. Ta ga pomisao
razveseli. Sultan je jedan od najbogatijih ljudi na Arapskom
poluotoku, no emir mu ovime može ukaljati ugled. Ipak,
volio bi znati što se uistinu dogodilo.
»Potraži znakove u pijesku«, kaže svom najstarijem
sinu.
»Daj mi da ih slijedim, oče«, preklinje ga dječak.
Ovo je prilika na koju je čekao. Ako uspije naći ove
lopove i osvetiti uvredu, proslavit će se. Emir, međutim,
djeluje nezainteresirano. Dječakova potreba da stekne
ugled nije u njegovu interesu — još nije mrtav.
»Vrati se i izvijesti me«, reče. »Ja ću odlučiti kada
budemo znali u kojem su smjeru otišli.« Na to njegov sin
nestane.
Emir duboko udahne. Nije ovako kanio započeti dan.
»Ti!« otrese se, izabravši jednog od robova iz vrste —
onoga koji je do sada nekako uspio ne upišati se od straha.
Polako digne pogled te je jasno da očekuje kako će ga emir
ubiti. Polako zakorači naprijed s onoliko dostojanstva koliko
je uspio skupiti.
»Skuhaj kavu!« naredi emir, te nakon tih riječi cijeli
tabor odahne s olakšanjem. Žene se vrate u šatore, a
muškarci spuste oružje.
»Sarife, moraš ovo prebrojiti!«, reče emir svojemu
najodanijem slugi.
Čak i ako ne zna koliko ih ima, veliki kovčeg pun talira
dovoljan je plijen da se njime može razmetati, a osim toga,
u sebi razmišlja emir maštajući o svom povratku u Nizwu,
nitko nikada ne mora znati što su se bili dogovorili za
djevojku.
Četrdeseto poglavlje
Wellsted dugo nije bio siguran hoće li doktor preživjeti put.
Žustro jašu već pet dana i noći, a odmori su veoma kratki.
Nitko nije spavao više od tri ili četiri sata u cijelosti. No
Jessop uspijeva probaviti mlijeko i čini se da jača, usprkos
putovanju po neumoljivoj vrućini, jedini zaklon koji mu mogu
priuštiti odrpana je hauza koja mu prekriva čelo. Drijema u
sedlu, zavezan grubim konopima načinjenim od rogožine, a
jučer je svojim tankim prstom pokazao na komad khubza uvatri i zatražio ga sa željom koju prije nije imao snage
iskazati. Pojeo ga je i nije mu pozlilo, zajedno s dvije
datulje, a otad s mlijekom jede i kruh. Danas se njegov tanki
obraz i malo zarumenio, no to, dakako, može biti tek od
visoke temperature. Većinu vremena spava ili, točnije,
provodi u nesvijesti. Wellsted se tješi da je sve to dio
doktorova oporavka.
Nakon što su prošli vrh brda, zagledaju se u veoma
dobrodošao vidik: nekoliko su kilometara od obale te mogu
vidjeti blistavi dragulj oceana. Ibn Mohammed je, kao i
uvijek, na oprezu. Zakleo se da će ubiti djevojku čim je nađe
i kani ispuniti svoj zavjet. Međutim, nema joj ni traga ni
glasa. Wellsted gurne doktora laktom i pokaže mu vodeno
prostranstvo. Sada se dolazak u Bombaj čini ostvarivom
mogućnošću i doktor se široko osmjehne.
»James«, šapne mu. »Želim se oprati i obrijati kako
treba. Kada god budemo mogli.«
Wellsted kimne glavom. Drago mu je što je Jessop
dovoljno snažan da mu je važno kako izgleda. No koliko god
se trudio, ne može se prestati pitati što se dogodilo s
djevojkom. S obzirom na Ibn Mohammedovu srdžbu, možda
je i dobro da je netragom nestala. Wellsted se samo može
nadati da je krenula u pravome smjeru. Zena nije glupa,
kaže on u sebi. Kad joj je pokazao karte koje je načinio,
znala ih je čitati.
Noću osjeća čudnu povezanost s njom, kao da bi nekako
mogao znati gdje je samo zahvaljujući mislima. Maštanja mu
prerastaju u lude planove o tome kako će je odvesti u
London, iako zna da bi bilo nemoguće predstaviti je društvu
bilo kao robinju bilo kao ljubavnicu. Crna bi sluškinja bila
jedva prihvatljiva, no ne želi obvezati Zenu da bude u
njegovoj službi, a sveopće neodobravanje ičega što bi bilo
više od toga, onemogućilo bi im sretan život u Engleskoj.
Wellsted pusti da mu misli lutaju i poigravaju se
najzabranjenijom riječi: supruga. Djevojka ga je duboko
dirnula. Ima nečega u njihovoj vezi što ne može objasniti, a
to ga, zajedno s činjenicom da mu se čini kako ju je
obeščastio, potiče da mašta o zakonitom braku, nečemu što
bi ih vezalo, nešto što bi joj osiguralo stvarnu zaštitu.
Strasti mu se uzburkaju te gotovo prvi put u životu poželi
nešto za sebe — nešto osobno, što nema veze s njegovom
obitelji, ocem, djedom, društvom ili potrebama Kraljevske
indijske mornarice. Želi da se Zena uda za njega i bude
samo njegova.
Wellsted zna da nijedan bijelac nije oženjen crnkinjom i
duboko je svjestan da bi takav skandal doživotno ukaljao
njegov ugled — nikada nije čuo ni da bi neki lučki radnik
pokušao takvo što, a kamoli mornarički časnik Njegova
Veličanstva. Za jednoga perspektivnog džentlmena, takav bi
postupak bio nečuven, posebice za čovjeka čiji je položaj u
društvu tako nizak. Mora se prilagoditi jer London ne može
probaviti takav izazov. Već bi bilo dovoljno strašno priznati
da je samo spavao s njom. Međutim, već je našao izlaz u
svojim snatrenjima jer u Arabiji njihov brak ne bi bio samo
prihvaćen, čak bi se smatrao normalnim. Čudnim se zapravo
doima što u domovini ovu zemlju smatraju manje
civiliziranom od Engleske, a ovdje se robinja može udati za
gospodara, crnac se može oženiti bjelkinjom, a Zena može
biti njegova žena.
U mislima se stalno vrača na Zeninu tamnu kožu
prekrivenu njegovim mliječnim tijelom te osjeti drhtaj
uzbuđenja, opijen njezinim duhom jednako kao i njezinom
ljepotom. Naći će joj smještaj ovdje ili u Bombaju i nada se
da će mu prema arapskome zakonu moći postati ženom,
iako u finome društvu, to jest, među Europljanima, to nikada
neće moći priznati. Arabija je u tom pogledu mnogo
otvorenija nego što bi to Wellstedova domovina ikada mogla
biti. Međutim, to sada nije važno. Jednostavno želi biti blizu
nje. Da je barem uspjela pobjeći i kada bi barem on to uspio
ostvariti. Kada bi ga barem prihvatila jer, savjest ga peče,
on ju je iznevjerio. Ne samo da se drznuo uzeti je, nego ju
je i prisilio da se sama snalazi, što se, srećom, zasad
pokazalo izvanrednim.
Dok se spuštaju u podnožje brda, po tisućiti put
izjavljuje u sebi: Sigurno bih osjetio da joj se dogodi išta loše. Za to,
dakako, nema nikakve osnove te se ne obazire na stid koji
osjeća zbog ovakvoga neznanstvenog razmišljanja. Ljudi se
često izgube u pustinji, a prema pričanjima beduina zna da
se uglavnom ne vrate živi. Iako mu je ta misao samo
nakratko prošla glavom, ispunja ga jezom te je brzo potisne.
Zena je čvrsta. Ima vode, hrane, dobru devu i obilje novca.
Zna kako valja putovati.
»O čemu ti to sanjariš?« zadirkuje ga Jessop.
Doktor ne može ne primijetiti da je poručnik u mislima
često miljama daleko te se svako toliko okreće i zuri u
nepregledno prostranstvo iza karavane, kao da očekuje da
će se pojaviti fijaker. To ga veoma zabrinjava. Sada su stali
i sjašili na pola puta do sela, no Wellsted i dalje pogledava
iza sebe. Poručnik ništa ne govori o Zeni. Ovakve se stvari
nikoga ne tiču.
»Razmišljam o svojoj dužnosti«, uzvrati doktoru
ozbiljnim glasom.
Naposljetku, dužnost mu je održati riječ. Obećanja je
dao svojom voljom i do sada ih nije uspio održati. Sada mu i
nije preostalo previše izbora. Zna da ne može poslati
Jessopa u Muscat samoga, jer doktor je i dalje previše slab,
a čak i ako se poželi vratiti u potragu za Zenom, Ibn
Mohammed će inzistirati da ide s njime. Ne, Jessopov je
život na kocki te se jedna dužnost natječe s drugom, a za
sada prvenstvo ima doktorovo preživljavanje i odanost
prema njegovoj obitelji i domovini. Ipak, kada stignu u
Muscat i kada njegov štićenik bude u dobrim rukama,
Wellsted će se smjesta vratiti u pustinju i otići u potragu za
njom, to je čvrsto odlučio.
Ekspedicija se spušta niz brdo u smjeru malene luke na
obali Perzijskoga zaljeva. To je lijepo i dobro zaštićeno
mjesto u dubini Bahreinskoga zaljeva. Ocean je ovdje boje
safira i pravo je iznenađenje nakon mjeseci muljevite vode
iz bunara te panorame koja se sastojala isključivo od
nepreglednoga pijeska iz kojeg je vjetar oblikovao dine.
Kao i u Rijadu, kuće su sagrađene od svijetlog, pečenog
blata, a u daljini se vidi niz lađa svih veličina koje se može
unajmiti, a možda i kupiti.
Kada su bili tek nekih kilometar i pol udaljeni od luke,
Wellsted primijeti Kasima i Ibn Mohammeda kako se
došaptavaju, a sluge se meškolje kao da im je neudobno.
Nešto nije u redu. Poručnik se uspravi u sedlu, uznemiren
od pomisli da su možda našli nju. U tom slučaju, morat će se
boriti protiv njih obojice. Spreman je na to. Kada je ugledao
na što pokazuju, zagledao se u kuće. Odavde se jasno vidi
kako je seoska granica zatvorena. Na rubu sela podignut je
privremeni logor, a čak i iz ove udaljenosti, čuju žene kako
nariču. Wellstedu padne kamen sa srca. Baš i ne vjeruje da
bi pobijedio u borbi prsa o prsa s noževima protiv trgovaca
robljem. Ipak, nije spreman na opasnost koja ih čeka.
» Kuga !« objavi Ibn Mohammed. »Zatvorili su vrata i
zaključali se u selu, čekaju da vide koga će Alah poštedjeti.
Vidite«, pokaže i objasni Nazarenima, »izvan sela, njihovi
rođaci motre kako bi po dimu vatre za kuhanje vidjeli ima li
života u zaraženim kućama.« Ovdje napravi nejasnu kretnju.
»Mnogi će umrijeti. Ne smijemo prijeći granicu.«
»Možemo li ipak...« počne Wellsted, no Ibn
Mohammedov ga pogled spriječi da dovrši pitanje.
Večeras neće zaspati uz ljuljanje broda. Previše je
opasno te će morati nastaviti put obalom u potrazi za
prijevozom.
Karavana je okrenula na jug, putnicima je teško, moraju
nastaviti obalom još jedan dan i noć. Sada kada kuga prijeti
i kada vide druge putnike, zaustavljanje ne dolazi u obzir.
Nakon ceremonijalne gostoljubivosti u pustinji, čini se
neprirodnim izbjegavati društvo, no jahači se ovdje
mimoilaze na pristojnoj udaljenosti i najviše što možete
očekivati jest kimanje glavom i usiljeni osmijeh. Zvuk va-
lova, sada posve blizu, noću ih nježno uljuljkuje u san.
»Pitam se je li to uopće kuga«, razmišlja doktor.
»Dakako, mnogo je vjerojatnije da se radi o velikim
boginjama. Ljudi često pogriješe u dijagnozi. Sve što ima
gnoj na Arapskom poluotoku nazivaju kugom. Ovdje
vjerojatno nemaju cjepiva. Najdalje dokle je doprlo jest
Turska. Jesi li se ti cijepio, stari?« upita ga.
Wellsted kimne glavom. Svi su mornari cijepljeni protiv
boginja, već se mnogo godina cijepe.
»No, onda smo obojica imuni. Pitam se, što misliš, bih li
mogao pregledati neke pacijente?«
Wellsted prasne u smijeh. »Pogledaj se! Imaš pedeset
kilograma, sjena si od čovjeka koja čak ne može ostati
budna više od nekoliko minuta, ne možeš jesti meso jer ti je
želudac preslab. Ne znam kako bi preživio pregled Arapina
koji ima kugu, stari. Čak i snažni ljudi umiru od nje, zar ne?
Što ako nisu velike boginje i nisi tako imun kako misliš?«
Jessop se u tami nasmiješio na svoj jezivi način. »Oh,
ako misliš da sam preživio zlostavljanje onog prokletog
emira samo zato da bih se zarazio, onda se grdno varaš. Ja
se nikada ničime nisam zarazio, James. Nikada u životu. Bio
je to jedan od razloga zašto je moj otac smatrao da trebam
studirati medicinu. Osim toga, ako i budem umro od nečega,
ne bih odabrao kugu. Odlučio bih se za tuberkulozu. Veoma
moderno — umjetnici i pjesnici umiru od tuberkuloze, sjeti
se Keatsa i Henryja Purcella — Johna Calvina, zaboga — sa
svom tom romansom direktne veze s Bogom. Danas više
nitko ne umire od kuge. Zbilja. Nepobjediv sam! Siguran
sam u to!«
Wellsted se nasmije. Jessopov je duh vrijedan divljenja
i ne može ga odbiti. No doktorove ruke još su tanke kao
štap, a nekad kad se prebrzo kreće, ostaje bez daha.
»Pobrinut ću se da budeš moderan, doktore, ničega se ti
ne boj.«
Ujutro stignu u sljedeći grad dalje niz obalu. I ovdje su
vrata zatvorena. Međutim, ovaj put svrha karantene nije
obuzdati infekciju, nego spriječiti sve posjetitelje koji bi je
mogli prenijeti da uđu u grad. Naoružana do zuba, dva
stražara stoje na visokim gradskim zidinama i zlokobno
promatraju ekspediciju. Tako su dobro omotani u prašnjavu
tkaninu da im se ni oči ne vide.
»Odlazite!« poviču, tjerajući posjetitelje isukanim
oštricama. »Imši! Imši! Nitko ne smije ući ovamo!«
Kasim im odgovori, izvikne njihova imena, izvijesti ih o
zadatku za sultana i objasni da su izbjegli zaraženi grad —
nisu mu se približili niti na osamsto metara, naglasi
precizno. Svaki od njih je zdrav (ovdje se svečano zakune) i
samo žele poslovati — unajmiti dhow i kupiti neke robove,
ako im ih itko u gradu bude htio prodati. Stražari ne
odgovore. Na trenutak se posavjetuju, a zatim nestanu bez
riječi. To je dobar znak.
Sluge umorno sjašu u hladovini gradskih zidina. Skuhaju
kavu na malenoj vatri dok karavana čeka odluku. Takve su
odluke u nadležnosti glavara i vijećnika. Prošlo je oko
dvadeset minuta prije nego što se na kruništu bedema
pojavio starac.
»Vaše ime?« poviče.
Ibn Mohammed odgovori i izvijesti o svojoj misiji za
sultana. »Poslat će vam tisuću zahvala za svaku pomoć koju
nam pružite. Želimo samo trgovati. Imamo novac.«
Starac, imam, zagleda se. »Niste bili u gradu zaraženom
kugom?«
»Kunem se, brate!« Ibn Mohammed stavi ruku na srce.
»Dolazimo iz pustinje.«
Imam razmisli na trenutak. »Jednom sam upoznao
sultana!« odgovori.
Minutu poslije okovana drvena gradska vrata se otvore
i otkriju prašnjave, bosonoge mačevaoce. Iza njih se pojavi
niz građana kamena lica, koji izlaze iz kuća da bi vidjeli
posjetitelje, jer to su prvi ljudi koji ulaze u grad u zadnjih
mjesec dana. Atmosfera je suzdržana, stražari uvedu
karavanu u glavarevu kuću — on je stariji nego što se činilo
iz udaljenosti te nosi najdulju bradu koju je Wellsted ikada
vidio. Crne imamove oči sjaje poput plamena, usađene u
njegovo naborano lice.
Starac ih pozdravi kretnjom, njegovi suhi dlanovi
ispruženi su, a jednostavni mu svijetli, bijeli dišdaš blista.
Putnici to ne znaju, no ovaj dojam čistoće obična je iluzija.
Imam je lukavac koji iz svake situacije iscijedi najbolje.
Nakon simuma prisvojio je pedeset deva i više od stotinu
koza koje su pripadale mrtvima. Njegovi su ljudi pročešljali
područje u krugu od šezdeset i pet kilometara te je pod
starčevim vodstvom mali grad potiho trgovao i napunio
svoju riznicu dok su oni što su preživjeli oluju uokolo lutali
poluslijepi i poluludi. Imam živi u skromnoj kući i ne razmeće
se novcem. Prezire sultane i emire koji drže velike hareme
žena te kite svoje domove nepotrebnim ukrasima. On je, po
zapadnjačkoj terminologiji, opasna vrsta redovnika, sličan
Isusu. Svečano pozdravlja posjetitelje.
»Imamo samo ribu«, reče poniznim tonom. »No
dobrodošli ste.«
Zalihe u gradu su na izmaku, ili se barem tako čini.
Stada životinja drže se na jugu, daleko od očiju. Mještani
bacaju mreže nekoliko stotina metara od obale, jer u doba
kuge nitko neće ići dalje. Imam objašnjava da se dnevni ulov
dijeli na sve stanovnike, no sada kada je opskrba odsječena,
malo je toga osim nešto kruha, mlijeka i, objašnjava kao da
se stidi, nekoliko jaja, koja je rezervirao za noseće žene i
dojilje, bolesnu djecu i veoma stare ljude. Dok govori što im
sve nedostaje, promatra trgovce robljem, procjenjuje okom
stručnjaka vrijednost svakoga komada njihove odjeće i
svake deve. Vrlo je upućen u sve oblike prosuđivanja.
»Izvolite«, reče, »napojite životinje. Ako ništa drugo,
Alah je obilato napunio naše bunare.«
Starac sumnjičavo baci oko na doktorovu bijelu kožu i
brzo ocijeni odakle Wellsted uistinu potječe. Glas mu je
zvučao zabrinuto kada je Kasima upitao: »Brate, jesu li te
ovi nevjernici iskvarili?«
Wellsted se nasmiješio na samu pomisao da bi on ili
Jessop mogli imati ikakva učinka na trgovce robljem i
poslušao kako Kasim umiruje starca, prikrivajući veselje.
»Prije bismo umrli, oče!«
»Dođite, pridružite mi se!« ponudi ih imam. »Sjednite do
mene!«
Prije nego što su ušli u kuću, Kasim je starcu dao dvije
grane datulja — sve što im je ostalo. U kući, soba je bez
ikakva ukrasa, namještena je jedino jastucima od kozje kože
na zemljanome podu, koji je gol osim jednoga izblijedjeloga
saga. Razgovaraju uz kavu koja je poslužena u običnim,
debelim šalicama od gline, razgovaraju o selima koja je
pogodila pošast. Kuća ima blagi miris po prženoj ribi i
tamjanu, iako se nigdje ne vidi žeravnik. Čuje se i zvuk kre-
tanja — najvjerojatnije se negdje vuku žene. Imam ima tri
supruge koje žive na gornjem katu kuće. Nijedna od njih
nema ništa više od dvije burke i jedan par sandala.
»Ovu je bolest poslao sam Alah«, počne imam.
Vjeruje da je to kazna za one koji su skrenuli s Njegova
puta. Možda i kazna za one čije žene nose nakit, ili one
muškarce koji su tašti, pa popločavaju podove svojih kuća ili
si dopuštaju luksuz obilnih gozbi. Sela na sjeveru prva su na
koja putnici naiđu kada dolaze s dina te su smještena na
povoljnom mjestu za isplovljavanje. Zbog toga je u njima
veći promet, kozmopolitskija su i u njima žive trgovci koji
žele pokazati svoje bogatstvo umjesto svetih ljudi koji ga
žele sakriti. Imam se kune da Alahov gnjev pogađa vrlo brzo
— groznica i delirij, a zatim u većini slučajeva brza smrt. Za
one koji prežive, bolest ostavlja strašne ožiljke na koži.
Jedna se žena koja je primila Alahovu milost i ozdravila
bacila sa zidina u ocean kada je vidjela da joj je ljepota
uništena. Ta je žena bila poznata po svome izgledu i mislila
je da je muž više neće željeti. U drugom slučaju, dva su se
nećaka ubila čuvši vijesti o smrti najdraže tete koja je
zaglavila u gradu kada su se zadržali prateći je u njezin
rodni grad, negdje na sjeveru.
Ibn Mohammed i Kasim slušaju te tragične priče s
ozbiljnim izrazom lica.
»Oprostite, gospodine«, prekine ga Jessop, »gdje se na
tijelu pojavljuje gnoj?«
Imam oklijeva, a onda nehajno pokaže kretnjom da su
posvuda. Ne želi izravno razgovarati s Nazarenima.»Posvuda?«
Ponovno kimne glavom.
»I pojavljuju se s groznicom?«
Još jedanput kimne.
Jessop zašuti, no u sljedećoj prilici svojem prijatelju
reče: »Velike boginje.«
»Alahovom milošću ovdje smo pošteđeni«, završi imam.
Ibn Mohammeda, dakako, ni najmanje ne zanima kakvu
je nevolju donijela bolest, niti ga interesira postavljanje
ispravne dijagnoze. Formalnosti su obavljene te on prelazi
na posao. Nudi deve u zamjenu za imamovu dozvolu da ublaži
embargo i dopusti im da uzmu brod i zaplove prema
Muscatu. Deset čistokrvnih deva hranit će cijeli grad barem
četiri dana, a ako rasporede meso, trajat će i dvostruko
dulje. Imam to pomno razmotri, kao da ga takva skromna
ponuda može dovesti u napast. Njegovo skromno držanje
tijekom godina pokazalo se vrlo učinkovitom klopkom.
Uistinu, tako je dobar u pretvaranju da je zavarao i samoga
sebe.
»Bilo bi to vrlo ljubazno od vas, doista, vrlo ljubazno, da
ostavite ta stvorenja. A i imate pravo, dakako — ne mogu
dobro podnijeti putovanje morem, a i teško biste uspjeli
smjestiti njih osam — ili ste rekli devet? — na jednoj lađi.«
Namjerno podcjenjuje njihov broj. Želi da ga smatraju
naivnim i povjerljivim — šeprtljavim fakirom koji slabo
razumije svjetovna pitanja.
Ibn Mohammed se nakloni. Starac ga je ovdje zaskočio.
Što je kanio učiniti — nakrcati životinje i odvesti ih na jug
na nečemu što bi bilo jedva malo bolje od splavi? Ne može
nikako znati kakvo je plovilo na raspolaganju.
»Naravno, želimo unajmiti brod za koji smo spremni
vrlo velikodušno platiti. Povrh ostaloga.«
Imam se ogleda kao da je iznenađen. »Ne mogu dopustiti
nijednom od mojih ljudi da plovi na jug«, kaže tužno.
Time pokušava reći da je takav put previše opasan. Tko
zna kakvu bi zarazu mogli prenijeti, a u ovakvom opasnom
vremenu svi muškarci žele ostati sa svojim obiteljima. To je
nepristojan prijedlog i Ibn Mohammed ga brzo ispravlja.
»Onda ćemo kupiti brod, ako je to moguće.«
Imam zastane kao da mu je ta zamisao tek pala na
pamet. Zapravo ima tri lađe u luci što pripadaju muškarcima
koji su trenutačno na sjeveru sa svojim obiteljima, zatočeni
baš u gradu koji je pogodila kuga. Nema nikakvih vijesti o
njihovu stanju. Ipak, starac se šutke nada, pa i očekuje, da
nitko od njih neće preživjeti. Kuga ubija više od polovine
svojih žrtava, tako da vjerojatno ima pravo. Čak i ako nema,
uvijek im može dati novac kada se vrate kući — ili barem
dio novca — i još izigravati časnoga slugu koji se
velikodušno pobrinuo za njihov posao dok ih nije bilo. Zna
da će ti prevaranti iz Muscata platiti sve što od njih zatraži.
Imam im kani prodati indijski dhangi koji pripada najmlađem
trgovcu. Starac ionako više voli arapske brodove te će mu
biti drago kad se bude riješio te lađe prepoznatljivog oblika
iz svoje luke. Grozi se bilo čega što je stranoga podrijetla.
Brod je nosivosti od gotovo sto tona te je mnogo veći nego
što je potrebno za prijevoz desetorice muškaraca niz obalu
do omanske prijestolnice.
Međutim, kada je napokon progovorio, rekao je samo:
»Kada donosim odluku, moram razmotriti interese svakoga
tko živi u ovome gradu, braćo moja.«
Starac se smjestio na svoj jastuk od kozje kože i pustio
trgovce robljem da čekaju. Ovakvi pregovori znaju dugo
trajati. Štoviše, prema njegovu iskustvu, ostavlja to bolji
dojam što ih više može razvući. Imam duboko uzdahne, kao
da je odmjeravanje njegove građanske dužnosti ozbiljan i
mrzak posao.
»Čaj od metvice«, nehajno kaže žgoljavom robu koji stoji
kraj vrata.
Pričekat će da ga skuhaju prije nego što im kaže koliko
će ih brod stajati. Možda će im trebati neko osvježenje
nakon šoka kada saznaju cijenu.
Četrdeset i prvo poglavlje
Zena ne može skinuti pogled s horizonta i spava samo na
mahove. Stalno očekuje da će je presresti emirovi ljudi na
konjima ili već poznati likovi trgovaca robljem na devama i
razotkriti njezinu masku. Prerušavanje je upalilo, no ovi je
muškarci ne poznaju i nemaju pojma da se u regiji nalazi
odbjegla habši.Ispalo je da putuje sa skupinom rođaka. Naspram
svjetlu muškarci toliko nalikuju jedni drugima da ih Zena
nikako ne može raspoznati. Stalno se šale i smiju gotovo
svemu. Prve večeri srce joj je lupalo, a ruke onemoćale dok
su je zadirkivali uz logorsku vatru. No brzo je uvidjela da su
ovi muškarci uistinu ugodni ljudi u kojima nema ni trunke
zloće — barem ne u situaciji u kojoj misle da se nalaze.
Ipak, boji se da bi njezin pravi identitet uskoro mogao biti
razotkriven u tom lakrdijanju nakon zalaska sunca, a onda bi
se situacija promijenila. Kad bi otkrili da je žena, ova bi je
nasmiješena obitelj otela kao i bilo tko drugi na poluotoku.
Prve večeri kada su je u šali gurnuli, tako se žestoko
obranila da su muškarci zaključili kako je crni momak malo
čudan.
»Robovi znaju biti takvi«, čuje jednoga kako šapće
drugomu. »Malik je izgubio svojega gospodara i sada putuje
sam. Tko zna što je sve morao pretrpjeti?«
Ovo je za beduine dovoljno da potvrde kako je putujući
rob čudan, a Zena je zadovoljna što vjeruju kako je njezin
usamljeni put ono najčudnije u njoj.
Voljela bi da se može vidjeti u zrcalu. Neugodno joj je
što ne zna kako sada izgleda, odjevena u mušku odjeću.
Prve noći iskrade se od usnulih suputnika. Što je tiše
mogla, otkine dio tkanine od burke koju je sakrila i čvrsto si
omota grudi. Mršava je i visoka, a obline joj nisu jako
izražene pa ih može lako sakriti. Kada namjesti povez, obris
njezina tijela mogao bi pripadati bilo kojem momku njezinih
godina. Osjećala se sigurnijom pa je usmjerila svu svoju
pažnju da prikrije sve što bi moglo odati njezin pravi
identitet. Ne smije si dozvoliti niti jednu pogrešku, mora
kontrolirati izraz lica (što nije uvijek lako jer je naviknula
da joj je lice pokriveno), mora moliti s muškarcima jer
njezina dužnost prema Alahu mora biti jasno vidljiva, a mora
paziti i kad vrši nuždu. Beduini mokre čučeći, a pritom
zadignu džubu. Ne zadižu je posve, no ipak, ako ne bude
oprezna, mogli bi primijetiti da nije ono što se pretvara da
jest.
Moram biti svjesna svakoga trenutka, razmišljati o svemu, jer me inajmanja sitnica može odati, pomisli. Na rubu je živaca.
Tih šest dana dugoga putovanja (izvorna procjena
beduina bila je, po običaju, previše optimistična), uvijek bi
zadnja zaspala i prva se probudila. Stalno je pazila ima li
kakvih znakova da je netko od muškaraca primijetio kako
neki detalj nije na mjestu i je li se na horizontu pojavio
poznati obris njezinih progonitelja. Bjesomučno se pokušava
sjetiti svakog i najmanjeg pokreta, svake riječi koju su
izgovorili robovi u čijem je društvu putovala tri duga
mjeseca te ih u svemu oponaša. Čak sramežljivo povjeri
suputnicima da je zaljubljena u sluškinju iz karavane njezina
gospodara. U djevojčicu od trinaest godina koju je nazvala
Jaminda i koju je morala ostaviti za sobom. Da bi uvjerljivo
pokazala osjećaje, samo se mora sjetiti Wellsteda i zatim je
obuzme takva tuga da nijedan čovjek ne bi posumnjao kako
je jadni Malik morao ostaviti svoju istinsku ljubav da bi
ispunio svoju dužnost.
Beduini već znaju o bolesti na obali. Oni i njihovi
sudruzi trguju s lučkim gradovima i vijesti o onome što se
ondje događa redovito im pristižu. Stoga su usmjerili
karavanu sjevernije nego što je običaj kako bi izbjegli
zaražena područja. Taj je put za Muscat dulji, no Zena se ne
želi dovesti u opasnost da se zarazi. Putovanje je već samo
po sebi riskantno.
* * *
Kada je ugledala more, poželjela je skočiti u zrak od sreće.
»Uspjela sam opet doći ovamo«, uzdahne veoma tiho.
Zaljubila se u Veliko plavetnilo kad ga je prvi put
vidjela prije mnogo mjeseci, a sada kada ga je ponovno
ugledala, njezin ushit i uzbuđenje nisu ništa manji. Sjeti se
pogleda na tjesnac Hormuz iz sobe svojega gospodara u
Muscatu te zaključi da je more i ovdje jednako lijepo.
Kretanje velikih plavih valova s krijestom bijele pjene
hipnotičko je i očaravajuće, a beskrajno prostranstvo
horizonta potiče maštu. Zalazak sunca, razmišlja Zena,
nikada nije tako lijep kao kada narančasta kugla ponire u
udaljenu liniju svjetlucave vode. Nakon suhoga pijeska,
osjeća kako joj pogled na toliko vode krijepi, iako se sjetila
dječaka koji je potrčao plažom u Abesiniji, pa nije sjahala
niti pohitala prema valu, nego umjesto toga prikriva
oduševljenje čarolijom oceana.
Skupina prolazi duž prašnjavog puta gdje se litice
spuštaju na izblijedjele stijene u podnožju. Malo dalje je luka
s raštrkanim kućama. Stado ovaca crnih glava i
prljavosmeđeg runa spušta se niz obronak prema selu.
Ronioci bisera imaju ovakva naselja duž cijele obale. Ova je
regija poznata po svojim egzotičnim koraljnim grebenima
koje moreplovci smatraju smrtonosnima. Prirodna je to
obrana za obilje bisera, zbog kojih se isplati izložiti život
roneći među čudnim ribama i krhotinama stijena i koralja.
Ovdje je, tako se kunu, jedan muškarac našao osam velikih
bisernica — tajno skrovište prirode — u svakoj od njih bio
je svjetlucavi biser velik poput djetetove šake. Takvim se
blagom može obogatiti za cijeli život i osigurati budućnost
cijele obitelji. Djedovi prepričavaju tu priču svojoj najmlađoj
unučadi, majke je šapuću djetetu u kolijevci, nadajući se da
će njihova djeca imati snažna pluća kako bi mogla duboko
roniti. Starci kože poput pergamenta prisjećaju se kako su
proveli cijeli život u potrazi za savršenom svjetlucajućom
kuglicom i na samrtnoj postelji uzdišu u očaju što je nikada
nisu našli. To je ovdje poput mita. Iako su ljudi siromašni,
vjeruju da se do pravoga bogatstva može doći samo jednim
zaronom. Sveti ljudi u ovim krajevima uspoređuju čovjekov
duh sa sjajem bisera, žene nižu ogrlice od školjkica žaleći
što ne mogu nositi prave bisere.
Rođaci se smiju dok se spuštaju stjenovitim putem.
Kada su došli do obale uz naselje, najmlađi od njih, dječak
od trinaest godina, skoči na pijesak i udari nogom po
površini vode dok ga ostali gledaju, njihove tamne oči
sasvim su jednake. Deve zastenju jer znaju da morska voda
nije za piće i ne shvaćaju zašto je ekspedicija stala kada će
za nekoliko minuta biti kod bunara. Zvuk devina glasanja
nasmije rođake te se stanu šaliti vode li muškarci životinje
ili obrnuto. Usred ovog zadirkivanja, približe im se trojica
muškaraca iz sela i oprezno ih upitaju odakle dolaze. Bude
li opasnosti od zaraze, upozorit će ih da moraju otići. Kada
su se uvjerili da je sve u redu, toplo pozdrave rođake i
rukom im dadu znak da mogu proći, dajući se u trk iza njih.
Uz rub vode, gdje počinju kuće, tri su kratka pristaništa
gdje dvije ribarske brodice istovaruju dnevni ulov. Tu su
neobična morska stvorenja svih vrsta i boja jer ova regija
obiluje ribom. Danas se tu našao i mali morski pas te puna
košara, gotovo cijelo jato, listova ovalnih tijela rumene
kože.
»Došli smo prodati deve«, objave beduini. »I donosimo
vijesti. No trebamo i vašu pomoć. Ovaj tamnoputi brat zove
se Malik. Traži svojega gospodara koji je pošao ovamo prije
nekoliko tjedana. Jeste li vidjeli Ben Ibn Ahmeda ili čuli za
njega?« Ponove ime koje je Zena dala svojem izmišljenom
gospodaru.
Zena jedva diše. Tek joj je sada palo na pamet da ne
zna što će učiniti ako rođaci uspiju naći odbjegloga sina koji
bi je trebao posjedovati. Je li ovdje? Je li netko čuo za
njega? Ne prozbori ni riječi.
Ribari odmahuju glavom. »Ronioci i ribari vratit će se za
neko vrijeme«, kaže im neki starac. »Nisam čuo za tog
beduinskoga sina Ibn Ahmeda, no možda ga poznaje netko
na moru.«
Pokažu prema brdu gdje se nalazi tržnica s kamenim
bunarom. Ako ne mogu saznati vijesti o tome čovjeku,
barem će se deve moći osvježiti, a oni će uživati u kavi u
hladu palmina lišća.
Kada su stigli gore, Zena napoji svoju devu zajedno s
ostalima i popije šalicu čaja od metvice. »Ako moj gospodar
nije ovdje, otići ću u Muscat. Ondje ima strica«, reče
ležerno.
Kažu joj da odavde nikakvi brodovi ne idu za Muscat.
Omanska je prijestolnica udaljena više od osamsto
kilometara na jug. Putovanje je najbrže brodom, dakako,
mnogo brže nego kopnenim putem koji bi je ponovno odveo
u Prazni prostor te zatim na jug. Ipak, ovo je selo
premaleno za redoviti promet bilo kamo osim nekoliko
lokalnih trgovačkih luka, odakle svaki tjedan dolaze trgovci
po bisere ili je barem tako bilo dok nije izbila kuga. Sada
seljani skupljaju svoje blago dok se ne proglasi da je zaraza
prošla te će onda opet moći putovati u trgovačke ispostave.
Rođaci razgovaraju s ribarima, kupe nekoliko listova
qata od čovjeka koji ima bogatu zalihu, a zatim se smjeste,
sjednu u hlad da provedu ostatak poslijepodneva u
odmaranju.
Zena hoda bosa do kraja pristaništa. Zagleda se preko
namreškanoga mora i spazi ribu kako hitro pliva ispod
dasaka, privukla ju je, pomisli, njezina sjena na površini
vode. Ne zna upravljati brodom. Čak joj i malene ribarske
barke koje su ovdje na vezu djeluju kao nerazumljivi splet
kompliciranih konopa, čvorova te hrpa platna i mreža. Dalje
na pučini vidi jedrenjak koji se okreće na vjetru i elegantno
krivuda prema luci. Na palubi tri ili četiri muškarca vise na
jednoj strani te svojom težinom upravljaju jedrom i tako
usmjeravaju brod koji ih glatko vodi na njihovo odredište.
Ako kanim ići u Muscat preko mora, pomisli, trebat će mi pomoć.
Ruka joj padne na torbicu koju je ukrala Wellstedu.
Načinjena je od jareće mošnje — veličine dovoljne upravo
za šaku talira. Mnogi muškarci nose ovakve torbice. Sakrila
ju je ispod dišdaša i ispunila tkaninom tako da novčići ne
zveckaju dok se kreće. Ipak, platiti nekomu bilo bi opasno
— nijedan rob nema novca, a priča koju je isplela govori da
je napustila obitelj i pošla tražiti gospodara bez ičije
pripreme ili upute. Nikako ne bi mogla objasniti kako je
došla do novca.
Niz brežuljak, ispod palmina lišća širi se razuzdani
smijeh. Rođaci se ne mogu suzdržati, qat im je dodatno digao
raspoloženje. Zena im se ne želi pridružiti, Sjedi na daskama
i mlatara nogama po hladnoj vodi dok razmišlja što bi bilo
najbolje učiniti. Svako malo pomisli na Wellsteda. Putovanje
s rođacima bilo je neobično, ako ništa drugo, zbog toga što
je njezin blijedi gospodar čudna izgleda nije pratio. Ako
preživi emirov gnjev, Wellsted će se vratiti u Muscat i ona
ga želi vidjeti. Zapravo, želi ga ponovno dodirnuti. Taj žarki
osjećaj privlačnosti, pripadanja nekomu dušom i tijelom,
potpuno joj je nov, ne želi razmišljati o tome jer je to
zbunjuje. Jednostavno mora poći na jug. Muscat joj je jedina
mogućnost. Zena zna da Ibn Mohammed i Kasim ondje imaju
kuće. Zna, ukoliko treći put susretne trgovce robljem, neće
je samo oteti i prodati. Sada je u bijegu, a to za sobom
povlači određenu kaznu koja će joj doživotno visjeti nad
glavom. Ipak, mora u Muscat. Bilo kako. Ponovno naći
Wellsteda jedini joj je put do slobode i oprosta. A i
zaljubljena je.
Dok ribarski brodić plovi prema njoj, ona gleda ulov na
palubi. Ribari se nasmiješe, a jedan joj mahne. Zena
odmahne glavom kao da želi iz sjećanja odagnati prizor
Wellstedova osmijeha na mjesečini i njegovih pustih
obećanja kako bi je utješio. Sada kada njega nema,
primjećuje da i ona sebi obećava te iste stvari — da će sve
biti u redu, da će biti slobodna i sigurna. Skoči i pomogne
brodici da pristane dok mršavi dječak, još dijete, veže uže
veoma zamršenim čvorom za pristanište.
Selam alejkum! Alejkum selam!
Tako je lako biti muško, pomisli ona. Kamo god da se
okrene, nailazi na bratstvo. Osmijeh, naklon i tri poljupca u
obraz.
Te noći, kada se plamen vatre stišao te nakon izvrsne
večere od pečene ribe i riže, ribari ponude Zeni da će je
sljedeći dan povesti sa sobom. Na moru često nailaze na
brodove koji dolaze s juga.
»Pođi s nama u ribolov. Izgledaš kao da bi znao roniti«,
nasmiješi se krezubi starac, otkrivajući pokoji krnji zub što
je stršao iz njegovih desni. »Sutra ćemo isploviti samo malo,
no ići ćemo prema jugu. Naići ćemo na ribare iz sela kojima
ti moraš proći. Možda će znati ako je ondje tvoj gospodar.«
»Ne znam plivati!« kaže im Zena, iako zapravo misli
kako se ne smije smočiti. Tanka tkanina dišdaša lako bi
postala prozirna i nije sigurna koliko će se njezine tamne
kože vidjeti. Ipak, bit će to lakše nego da putuje kopnom.
»No mogao bih pomoći«, ponudi se. »Volio bih pomoći.«
Starac kimne glavom i objasni da bi prelazeći s brodice
na brodicu malo-pomalo mogla napredovati prema jugu i
radom zaslužiti prijevoz. Mornarima obično dobro dođe još
jedan par ruku. Zatim, kako se bude spuštala sve južnije,
mogla bi otputovati za Muscat iz jednog od većih naselja —
brodovi redovito odlaze za omansku prijestolnicu iz luka
Shams ili Ras al-Khaimah ili Sharjah, pa čak i s otoka
Rafeen. Koliko svi znaju, kuga nije doprla ni do jednog od
tih gradova. Ipak, bilo bi bolje kad bi znala roniti.
Zena odmahne glavom. »Bojim se!« prizna, razmišljajući
koja će laž biti uvjerljivija. »Moj se otac utopio pa se zato
bojim!«
Muškarci kimnu glavom s razumijevanjem. Dobro joj
ide. Mjeseci u pustinji naučili su je kako se robovi
izražavaju, kako valja sjediti za vrijeme molitve, kako jesti.
Svako toliko sjetno spomene davno izgubljenu obitelj.
Dašak tuge.
Rođaci su zadrijemali. Rekli su da će pričuvati njezinu
devu. Obitelj spava zbijeno — hrpa uspavanih udova. Zena
odluči da će prestati pričati o svojemu izmišljenom
gospodaru kada počne putovati na jug jer bi ga mogla
nehotice pronaći. Te je noći spavala oslonjena na zemljani
zid neke kuće i prvi se put nije probudila prije ostatka
grupe. Ribari odlaze rano, prije izlaska sunca.
»Idemo, idemo!« kažu joj, tresući je za ramena.
Oči su joj teške, no nekako uspije ustati u mraku. Na
brzinu je potapšala devu pri rastanku, no nije probudila
nikoga od svojih suputnika. Dok se približava obali s
ostalima, mjesec se još zrcali na namreškanoj vodi u
nejednakim prugama bijele svjetlosti.
»Evo!« dječak koji je jučer zavezao uže doda joj
presavijenu mrežu da je ponese na brodić. »Ovako!« pokaže
joj gdje da je položi i kako da sjedne na drvenu palubu dok
je ne budu trebali.
Čim su izašli iz luke, muškarci podijele kruh koji je još
topao. Kada je izašlo sunce, ta blistava kugla svjetlosti boje
meda, selo je već bilo daleko izvan vidokruga te kamo god
pogleda, Zena uočava samo svjetlucave valove. Na mašui su
robovi tijekom cijelog putovanja bili u potpalublju. Sada se
osjeća usamljeno na svoj toj vodi i u krhkoj brodici, osjeća
se opasno blizu plavom bezdanu koji je, iako blještav na
površini, u dubini nalik tinti. Sinoć su oko vatre pripovijedali
duge priče o morskim zmijama. Prisjećajući ih se, Zena
napravi takvu grimasu da se dječak nasmije ugledavši
njezino lice. Zatim ih ribari oboje pozovu da im pomognu
baciti mreže. Zena je otkrila da su ribari usredotočeni na
ribolov i plovidbu te ne razmišljaju o veličanstvenosti
prizora koji njoj oduzima dah.
»Sav taj život pod površinom«, nasmiješi se dječak.
»Dobra riba, dobra riba!« Tresne štapom jednu veliku koja
se koprca na palubi. »Inače bi predugo umirala«, objasni joj.
»Sada ti«, ponudi joj.
Zena uzme štap, pazeći da se previše ne poprska
vodom. Ovo se doima kao rad. Osjećaj je ugodan. Kada jato
riba nestane, starac promijeni kurs.
»Sada ćemo ploviti uz obalu«, pokaže, iako je obala
izvan vidokruga. »Susrest ćemo druge brodove. Možda će te
neki od njih povesti.«
Zena namota konop i odloži ga na palubu. Dječak kimne
glavom u znak odobravanja jer je bila dobra za jednu
početnicu.
»Nikada prije to nisi radio?« provjeri.
Ovdje nema drugih zanimanja, pa mu je čudno da može
postojati netko tko se ne razumije u konopce, čvorove,
mreže i štapove. Čini mu se da i malo dijete zna sve o
smjerovima vjetra i ravnoteži jedra, jer u njegovu selu
mnoga djeca znaju izvrsno plivati prije nego što su do kraja
savladali hodanje.
Ona odmahne glavom. »Nikada! Cijeli sam život proveo
u unutrašnjosti.«
»Dobro!« kimne glavom kao da mu je ispričala vic.
»Dobro.«
Zajedno sjednu na pramac kako bi promatrali horizont.
Kretanje broda brzo je u usporedbi s putovanjem u pustinji.
Nervoznim prstima Zena spusti ruku u vodu i osjeti je kako
joj prolazi kroz prste.
»Ne!« zaustavi ju jedan od starijih muškaraca. »Poštuj
more!« kaže jednostavno.
Zena se ispriča. Dakako. Prema moru se valja odnositi
sa strahopoštovanjem.
»Ima li dna?« šapne dječaku.
On se nasmije i kimne glavom. »Pijesak je na dnu. Dolje
je kao u pustinji!« odvrati joj šaptom.
Zena odluči da neće razmišljati o tome. Podigne pogled i
osjeti povjetarac na koži. Pitam se, razmišlja, što će mi sesljedeće dogoditi?
Četrdeset i drugo poglavlje
John Murray smjestio se u svom otmjenom salonu
kanarinski žute boje i baš je raspoložen za zabavu. Danas
nema što raditi, bio petak ili ne, studeni je i tako jako kiši
da nema smisla razmišljati o redovitoj šetnji Hyde Parkom,
pa čak ni o odlasku u klub. U parku neće biti ničega osim
blatnjave močvare, jer vrijeme je užasno već tjedan dana.
Murrayev je radni stol pun rukopisa iako je prošla dva dana
proveo čitajući i odbacujući veliku hrpu onoga što mu je bilo
poslano. Čini se da je trenutačno u modi da dame pišu
poeziju o opačinama ropstva ili još gore — romane. Gospodin
Murray, dakako, osuđuje instituciju ropstva te se svim
srcem zalaže za emancipaciju, međutim, po svemu sudeći,
mnogo više prezire poeziju i romane dama koje se zalažu za
taj isti cilj. Dovoljno je samo da ugleda njihov rukopis i već
počne škrgutati zubima, jer rukopisi koje napišu muškarci,
prema njegovu mišljenju, imaju više karaktera. Nakon što je
samo ovo jutro morao podnijeti više od dvadeset pokušaja
da se zabilježi duh današnjega doba, teško bi se mogao
odlučiti između ukidanja ropstva i zabrane pisanja dobro-
namjernim damama s literarnim pretenzijama.
Prozorski okviri visokih prozora škripe na vjetru i
Murray bi se mogao zakleti da osjeća gromove u zraku. Sivi
nebeski svod nisko se spustio nad cijeli grad, a ulica
Albermarle tako je mračna da ljudi nose fenjere kako bi se
mogli kretati. Murray dođe do vatre i razgrne cjepanice
kako bi u elegantno izrađenom kaminu novi plamičci mogli
treperiti i pucketati. Pomisao da mora pregledati još
rukopisa osobito je neprivlačna. Valjda će taj čovjek uskoro
doći.
U tom se času začuje brzo kucanje na vratima te uđe
batler.
»Stigao je tapetar, gospodine«, te riječi izgovori kao da
su pitanje.
Obično se gospođa Murray bavi ovakvim stvarima.
Gospodina Murrayja poslovi kućanstva ne zanimaju previše,
kao ni njegova vlastita odjeća. Gospođa Murray, iako je
njezin muž smatra napornom, naručuje mu prsluke i cipele,
pazi da se punjenje jastuka u salonu obavlja po potrebi te s
vremena na vrijeme kupuje kućanske potrepštine na
dražbama ili šalje madrace na popravak, naručuje posteljinu
i zastore krojene prema njezinim željama u cijelom nizu
radionica u obližnjim ulicama.
»Ah!« kaže gospodin Murray, očito oduševljen. »Da.
Fino! Pošaljite ga ovamo!«
Gospodin Wellsted se nakloni ulazeći u prostoriju.
Skinuo je svoj promočeni zimski kaput i šešir, no cipele su
mu mokre, a kapljice vode vise mu na uškama. Nos mu je
svijetloružičast. Murray kimne glavom i pruži mu ruku.
Čovjek je možda mokar, no očito nije siromašan niti
zaplašen što su ga pozvali u tako kratkome roku u ovakvu
velebnu kuću u ulici Albemarle. Štap kojim se služi za
hodanje dobre je kvalitete i sasvim je jednostavan. Murray
je ugovorio ovaj sastanak da ispita kako stvari stoje — da
sazna što je više moguće o Jamesu Raymondu Wellstedu.
Uostalom, do momka se ne može doći, bar se tako čini, a
Murray želi saznati što god može. Nada se da će mu to
pružiti zadovoljstvo. U tren oka ocijeni Wellsteda starijeg.
Ne bi bio na sramotu. Dobro za početak.
»Radi li se o nekom hitnom slučaju, gospodine Murray?«
pita Wellsted dok se rukuje s izdavačem.
»Ah, pa... Da. Radi se o ovom stolcu«, Murray pokaže
komad na koji misli. Obično traćenje vremena, ništa više.
»Treba ga presvući. Nekom tkaninom koja pristaje u ovu
sobu. Žutom, znate.«
James Wellsted stariji baci pogled na taj komad. Čak i
za čovjeka koji veoma drži do svoje profesije, ovo nipošto
nije hitan slučaj. Stolac nije nimalo istrošen, čak ni oko
rubova.
»A tako...«, kaže, oči su mu mirne i ne odaju kako je
uzrujan što je pozvan na posao kojim neće zaraditi više od
šilinga ili dva i to još po ovakvu danu. »Mogu poslati po
neke tkanine da izaberete, a moj će pomoćnik poslije
pokupiti stolac ako vam tako odgovara.«
»Oh, da. Tkanine. No, nema potrebe. Mislim da se
mogu pouzdati u vaš ukus. Markiz od Malverna kaže mi da
imate dobro oko.«
Wellsted ne pocrveni na kompliment. »Svakako.
Pobrinut ću se za to«, kimne glavom, zadrži se samo
trenutak te se nakloni i okrene se spreman da ode.
Ovo nije prošlo onako kako se Murray nadao.
Neopravdano je mislio da će se tema koja ga uistinu zanima
sama od sebe pojaviti. Sada je mora načeti prije nego što
gospodin Wellsted napusti salon.
»Pitam se, gospodine«, zaustavi ga Murray, »imate tako
neobično ime. Pitam se jeste li... Ne, to je glupavo.«
Kada je poslao po ovoga obrtnika, odlučio je da mu
neće reći kako zna da je povezan s predmetom njegova
istinskoga interesa. Ovo je zamislio kao igru, jer Murray
voli igre. No sada kada je stigao, ispada da je ovo teška
zadaća, momak nije ni najmanje razgovorljiv.
James Wellsted stariji se okrene. »Iz Kenta sam,
gospodine«, kaže da bi mu udovoljio. Ne žele svi
Wellstedovi klijenti razgovor, no spreman je preuzeti
zadatak ako se pojavi potreba. »Iz Kenta sam. Ondje
Wellsted nije neobično ime, znate. Iako moja obitelj već
neko vrijeme živi u Londonu.«
Zagleda se u hrpe papira razbacane posvuda po
Murrayevu radnom stolu. Došao je čim su ga pozvali, više
zbog adrese ovoga novoga klijenta, nego njegova imena.
Budući da je nepismen, ne zna da je čovjek s kojim
razgovara najveći izdavač u zemlji te se pita je li taj
gospodin u svemu ovako neuredan kao što je to s papirima.
Očito je mnogo pisao, ako je suditi prema svim ovim
naslaganim gomilama.
»Ah, Kent. No ne mislim na to. Bojim se...« Murray se
nasmiješi. »Zapravo«, odlučio je biti otvoren, »pitam se
jeste li što u rodu stanovitom poručniku Wellstedu. Jamesu
Wellstedu. Iz Indijske mornarice.«
Wellsted stariji se začudi. James je otišao iz Londona
još kad je bio deran — otada ga nisu niti spomenuli u
razgovoru, barem ne izvan obiteljskoga kruga.
»Taj je gospodin moj sin«, reče. »Ćuli ste za njega? Mi
nismo ništa čuli već nekoliko mjeseci.«
»Jesam«, nasmiješi se Murray. »Čuo sam za njega,
gospodine Wellsted. Izvolite, sjednite kraj mene. Hladno
vam je, zar ne? Poslat ću po čaj ili još bolje, malo ugrijana
konjaka. Jeste li za konjak, gospodine Wellsted? Ili možda
viski? To je moja slabost. Moj je djed bio Škot i moj dragi
pokojni otac smatrao se Škotom, iako se rodio ovdje u ovoj
kući, previše kilometara na jugu da bi mogao opravdati
takvu tvrdnju. Toddy?«Tapetar kimne svojom prosjedom glavom. Oprezno
sjedne na stolac kraj vatre, a Murray pozvoni i naruči piće.
Kao da su ga primili poput gosta u kući u ulici Albemarle.
Osjećaj je fantastičan!
»Radi se o tome«, počne Murray, »da mi je vaš sin
poslao vrlo zanimljiv opis svojih putovanja. Kanim ga
objaviti.«
»Objaviti?« zausti Wellsted.
»Pa da«, nastavi Murray. »Strašno zanimljiv putopis,
vidite. Opisuje Sokotru — otočić u Indijskom oceanu.«
»U knjizi?«
Murray se ne obazire na pitanje. »Vaš je sin veoma
talentiran, gospodine Wellsted. Oh, zbilja sam se nadao da
ste u rodu. Vidite, kada nađemo vašega sina — čujem da će
ga uskoro vratiti s dužnosti na neko vrijeme — Geografsko
društvo ga želi vidjeti, a tu su i neka pitanja od članova
Doma na koja se ministri nadaju da će moći odgovoriti.«
»Doma?« ponovi Wellsted.
»Da, gospodine. Parlamenta Njegova Veličanstva.
Westminsterske palače.«
Uto uđe batler s pladnjem i stavi mirisni toddy kraj
gospodina Wellsteda, a zatim pruži jedan Murrayu. Već se
naviknuo da gospodin Murray s vremena na vrijeme prima
neobične goste, no njegov gospodar još nikada nije popio
piće s obrtnikom. Zajedljivo se upita hoće li uskoro
posluživati večeru Nedu Spenceru koji dva puta na tjedan
dostavlja ribu ili možda naručiti kočiju za Molly Rankin,
dimnjačarevu suprugu. Međutim, gospodin Wellsted previše
je zaprepašten da bi primijetio batlerovu neuljudnost, a
Murraya ona samo dodatno zabavlja.
»James se vraća kući — i to zbog svega toga što ste
rekli?«
»Nadam se, gospodine. Imate zbilja sjajnoga sina.«
Wellstedove se ruke toliko tresu da ne želi ni pokušati
podignuti čašu, no očajnički mu treba piće.
»Tko bi rekao!« kaže, željno zureći u piće, iz kojega se
diže oblačak pare. Duboko udahne. »Tko bi rekao! Dječak je
uspio! Uspio je! Zamislite vi to!«
»U čemu je uspio, gospodine?« upita Murray.
Wellsted se pribere. Nije siguran što bi trebao reći, no
uvjeren je da je James sada dostojan da se oženi kćerkom
barem nekoga lorda, ako ne i nekoga još velebnijega. Sve
je moguće čovjeku koji će govoriti u parlamentu i održati
predavanje u Geografskom društvu. Taj može izabrati bilo
koju djevojku!
»Uspio je u svojoj dužnosti«, nasmiješi se tapetar.
»Momak je uspio u svojoj dužnosti!
Murray nastavi: »To svakako jest. No nitko ga ne može
naći. Čest je to problem s ljudima od akcije. Vrhovno
zapovjedništvo u Bombaju kaže da je otišao u unutrašnjost.
U pustinju. Dobio je dopuštenje od sultana — prvi je koji ga
je ikada dobio. To je poprilična čast. Nadam se da sve
bilježi. Ministarstvo ratne mornarice će mu, dakako, platiti
smještaj kada se vrati kući. Mislim da jedan visoki časnik
ima kuću na Edgware Roadu. Siguran sam da će vam biti
drago vidjeti sina.«
Wellsted kimne glavom. Da, kuća u ulici Molyneux sada
nije ni približno otmjena. James mora živjeti negdje drugdje
i graditi ugled kad se vrati u London. Stari napokon uspije
prinijeti čašu ustima.
»Živjeli, gospodine!« kaže, dok zadovoljno pije. »Ovo su
divne vijesti. Divne!«
»Da«, složi se Murray. »Želim čuti još toga o vašem
sinu, gospodine Wellsted. Želim znati sve o njemu. On je,
vidite, prava zvijezda u usponu.«
Wellsted cmokne usnama. »Oduvijek je bio
perspektivan, to moram reći. Oduvijek se vidjelo da je
stvoren za velika djela.«
Shvati da je prvi put u životu neopisivo ponosan. Ova je
vijest iznad svih očekivanja. Stari je Thomas imao pravo što
se tiče djeteta. Zamislite vi to! Wellsted se ne može prestati
osmjehivati. Cijeli je život radio na tome, no sada su
napokon uspjeli. Mlađa će djeca letjeti na krilima ovoga
uspjeha i napokon će svi napredovati za koju stepenicu.
Osjećaj je predivan. Momak je uspio!
»Hvala vam, gospodine!« zausti. »Hvala vam na ovoj
dobrodošloj vijesti!«
Murray ne može, a da ne bude zadovoljan vidjevši kako
je stari Wellsted sretan. »No«, reče, »sigurno već dugo niste
vidjeli sina, pa mi je drago što ste spomenuli da vam ipak
povremeno piše. Vidite, vrlo se veselim što ću osobno
upoznati Jamesa, no do tada, hoćete li me vi izvještavati?«
Gospodin Wellsted kimne glavom. »Što god želite,
gospodine! Što god vas zanima!«
Nešto kasnije, Murray raščisti dio svojega radnog stola.
Bilo je to uistinu zabavno poslijepodne. Napiše kratko
pisamce Georgeu, adresiravši ga na Geografsko društvo, te
jedno Williamu Thorntonu Astellu koji je preuzeo ovo
pitanje u Donjem domu Parlamenta, sada kada je Townsend
mrtav. Ako je suditi prema gospodinu Wellstedu starijem,
obitelj neće nikoga osramotiti. Zapravo mu se baš i svidio
taj čovjek. Čini se da ima smisla za ono što je prikladno.
Prema svemu sudeći, momak je redovito pisao kući. Nije
ništa posebno otkrio o poručnikovu karakteru, niti išta zbog
čega bi propali njegovi planovi. Murray pozove poslugu i
preda pisma koja valja dostaviti.
»Pošaljite momka«, naredi, jer ne vjeruje poštanskoj
službi po ovakvom vremenu.
Zatim naposljetku još jednom uzme pero i izvadi novi
list papira.
Poštovani poručniče Wellsted,
još Vam jedanput pišem u nadi da će Vas ovo pismo zateći u do-brom zdravlju te da su se vaše ekspedicije u unutrašnjost Arabijepokazale plodonosnima. U očekivanju da je tako upravo i bilo te sobzirom da ćemo Vam uskoro objaviti putopis o Sokotri, nadam seda ćete imati još priča o nedavnim putovanjima koje biste mogliispričati na sličan način. Kao što znate, vlada sve veći interes zaputopise, poglavito one koji sadržavaju detalje kakve časnik poputVas sa svojim iskustvom geodeta može pružiti. Kao što ćete ne-sumnjivo doznati prije nego što primite ovo pismo, pozvani ste uLondon kako biste dali svoje svjedočanstvo pred odborom Donjegadoma Parlamenta. Čujem i da Vam se obratilo Geografsko društvou nadi da ćete sudjelovati u njegovu radu. Nadam se, gospodine, daće Vam putovanje u domovinu pružiti mogućnost da svoje bilješke
o najnovijim putovanjima, koja su Vas, koliko čujem, odvela u unu-trašnjost arabijske pustinje s domorodačkim vodičima, pretočite uknjigu. Našim će čitateljima, siguran sam, to biti veoma zanimljivote se nadam da ćete mi što je prije moguće moći donijeti nešto zanjih. Razmišljam o naslovu Putovanje u grad kalifa.
Srdačno Vaš,
John Murray III.
Murray pažljivo preklopi pismo i zapečati ga. Uživao je
u ravnoteži u Wellstedovu djelu o Sokotri između
znanstvenih i geografskih detalja, te njegovog zanimanja za
mjesne običaje. Momak očito zna držati oči otvorenima i ne
osuđuje domoroce previše strogo. To je čest problem s
Murrayevim dopisnicima — pretpostavljaju svakakve
grozne stvari o domorodačkom stanovništvu koje se poslije
pokažu sasvim neutemeljenima. Često ne može suditi ni po
čemu drugome osim opisima koje mu pošalju. Ovaj Wellsted
ima smisla za opažanje te Murrayu rastu nade nakon što je
pročitao njegov opis Sokotre. Što li će taj momak napisati o
pustinji... No, može se samo nadati. Murray se pita što jedu
u unutrašnjosti Arapskoga poluotoka. Koze, zaključi. Nije
baš osobito privlačno, no njegova čitalačka publika upravo
uživa u takvim stvarima — što je gozba jezovitija, to bolje.
Očne jabučice i testisi, prženi u masti. Večeras mu je, koliko
je shvatio, žena naručila nekakvu divljač za večeru.
Par jarebica koje mu je na dar poslao grof od Salisburyja.
Taj je grof, ispada, napisao knjigu i sigurno će ga zamoliti
da je pročita i zatim objavi. Ipak, jarebica je jedno od
Murrayevih najdražih jela te se nada da je kuhar bio
dovoljno dalekovidan da napravi umak s maderom. Otpuhne
prašinu s preklopljene omotnice i pozvoni za poslugu.
»Ovo«, reče, »može ići sutra ujutro. Za Kraljevsku
indijsku mornaricu.«
»Da, gospodine!« kaže batler, zahvalan što je gospodar,
čini se, prestao sa svojim ekscentričnim ponašanjem na
neko vrijeme. »Pred vratima je momak koji je došao
pokupiti stolac. Da ga pošaljem ovamo?«
Murray pogleda kroz prozor. Ispred vrata stoji konjska
kočija. Polako pada mrak i pale se ulične lampe.
»Stolac?« ponovi Murray odsutno. »Ma ne. Otpravite ga.
Bila je to samo varka. Uopće ga ne treba presvući.«
Četrdeset i treće poglavlje
Čim su došli do vode, sve se promijenilo. Dok su Ibn
Mohammed i Kasim rođeni za pustinju, ni jedan ni drugi ne
znaju mnogo o plovidbi morem te su se oduvijek oslanjali na
posade koje su upravljale njihovim brodovima. Ibn
Mohammed bi obično prespavao cijelo putovanje,
zadrijemao bi u jednoj luci i ustao za obrok kada bi stigli u
drugu. Tako Wellsted pa čak i Jessop sa svojim slabašnim
tijelom nakon dugog vremena dođu na svoje kada imamnapokon pristane na iznuđivačku cijenu za dhangi, jedini brod
koji im, čini se, smije prodati. Kasim čestita sam sebi što je
u emirovu logoru spriječio Ibn Mohammeda da ubije jedinog
čovjeka koji sada zna kako ih za tjedan dana dovesti u
Muscat.
Na pristaništu, vješto olakšani za deve i većinu novca,
otisnu se na putovanje zajedno s plimom. Nervozni zbog
koraljnih grebena oko obale, po kojima je ovo područje na
zlu glasu, Wellsted i Jessop odluče da će isploviti dalje na
pučinu nego što to obično rade domoroci u svojim lađama te
da će ploviti ne prema obali nego prema zvijezdama. Južni
kurs je lako slijediti, a stabilnim tempom uz pomoć dobrih
vjetrova, misle da bi putovanje moglo trajati samo pet dana.
Jessop sjedi na pramcu, poput drvenoga kipa, i udiše
morski zrak.
»Držim te za riječ za guske i puding«, kaže Wellstedu.
»Budemo li morali proći kroz Muscat, inzistiram na tome.«
»Prijala bi mi guska«, odgovori Wellsted.
Imamovo gostoprimstvo tijekom jednoga dana i noći
uključivalo je samo prženu ribu i malo riže. Na brodu imaju
malo dvopeka, usoljene ribe, nekoliko svježih naranči i tri
neprivlačne bačve kisele vode. Ipak, barem su na pravome
putu.
Prvi je podlegao Tarik, jedan od slugu. Ujutro drugoga dana
na moru, noge su mu otkazale poslušnost te se srušio uz
bolan krik, kao da ga je netko ubo nožem, prevrnuvši kipuću
kavu i prolivši talog po debelim daskama palube. Kada mu
je doktor skinuo džubu kako bi ga pregledao, odmah je vidio
da mu je koža posuta gnojnim čirevima te su ostali kriknuli
od užasa i stali zazivati Alaha u pomoć. U panici Hamza
skoči u more te su ga ostali morali izvlačiti. Dok je sav
mokar čučao na palubi, Kasim ga snažno udari.
»Predaleko smo od obale da bismo plivali natrag!«
zareži. »Budi muško!«
Udaljenost od obale sada je nevažna, kao što oba
mornara znaju. Čak i ako uspiju doći do obale, nijedna ih
luka neće primiti ako je na brodu zaraza.
»Svi ćemo umrijeti!« poviče Hamza.
I baš kao da je htio dokazati kako ima pravo, upravo on
sljedeći oboli, zajedno s Jusufom. Tijekom poslijepodneva,
upali su u jak delirij te su se ubrzo kupali u znoju.
»Groznica će ih ubiti. Tijelo ne može podnijeti ovu
vrućinu«, reče Jessop hladnokrvno dok pomaže očistiti
bljuvotinu i mokraću s palube. »Barem će biti brzo, osim ako
im vrućica ne popusti.«
Očisti bolesnike slanom vodom i pokuša umiriti
histerično urlanje dok se trzaju i grče. Velike boginje mogu
biti užasne i grozno je slušati bolne krikove oboljelih iako
su oni rijetko pri svijesti. Hamza recitira duge odlomke iz
Kurana, no Tarik viče, na mahove pada u delirij, a u svojim
lucidnijim trenucima između bolova preklinje smrt da ga
uzme. Na kraju počne tako cviljeti da ostali na brodu ne
mogu spavati.
Jessop je veoma svjestan kako je teško kada čovjek
dugo umire. Uvijek je bio milosrdan prema bolesnicima i
potpuno jednako je postupao prema malome od palube kao i
prema admiralu. Međutim, kada su u prošlosti pacijenti
zazivali smrt, on je smatrao da su slaboga karaktera. Nakon
što je i sam tako patio, izgradio je senzibilitet — produbio
svoju sposobnost razumijevanja. Nije slabost odustati.
Shvatio je da se to može dogoditi svakome, jer nemoguće je
boriti se sve vrijeme, a bol, bolest i poniženje mogu shrvati
i najodvažnije ljude.
Prvi je umro pobožni Hamza. Dok se sunce dizalo, a
zdravi odmotavali prostirke za molitvu, Wellsted i Jessop
bacili su njegovo mrtvo tijelo preko palube. Dok sluge koji
to još mogu padaju ničice u iskrenoj molitvi, kraj doktora se
pojavi Kasim i pozove ga na pramac. Ibn Mohammed, za
kojega je Kasim najprije mislio da jednostavno spava,
zapravo je cijelu noć proveo bolestan.
»Odnio sam mu kavu«, kaže Kasim, »i onda sam vidio.
Morate mi reći što da radim.«
Nakon kratkog pregleda, doktor naredi da ga očiste
hladnom morskom vodom, kao i ostale. Jessop ne vjeruje u
puštanje krvi bolesnicima. To je, uvijek kaže, kao da iz
arsenala uzimate municiju kad je rat u punom zamahu.
Njegovi su pogledi revolucionarni, no temelje se na
opažanjima. On krv pušta samo kao mjeru prevencije, a ne
kao lijek.
»Više ne možemo ništa učiniti osim pokušati spustiti
temperaturu«, kaže odrješito.
Kasimovo se lice skameni. »Koliko će muškaraca ovo
preživjeti?« prošapće.
Jessop slegne ramenima. »Polovica će umrijeti.
Najmanje. Budući da smo ovako zarobljeni na moru, možda i
više.«
»Snažan je«, istakne Kasim.
Doktor stavi ruku na Kasimovo rame. »To će pomoći«,
kimne glavom.
Jusuf je umro nakon podneva, potočić krvi iz nosa zamrljao
mu je vrh džube kad je preminuo, a da tijekom cijele bolesti
nije nijednom zajauknuo. Nakon što su ga bacili preko
palube, Wellsted upita doktora na engleskom kako ga Arapi
ne bi razumjeli.
»Svi će oboljeti, zar ne?«
Jessop kratko kimne glavom. »Najvjerojatnije. Ili gotovo
svi.«
»A mi?«
»Imuni smo. Ipak, postoji mali rizik, no neznatan je.«
Uslijedi trenutak šutnje. Wellsted se ne usuđuje
postaviti pitanje, no s obzirom na ovo što se događa, ne
mora. Doktor ga razumije.
»Zbog bolesnika moram poduzeti sve potrebne mjere,
stari«, kaže Jessop veselo, citirajući Hipokratovu zakletvu.
»Ne mogu napustiti ove ljude kada trebaju medicinsku
pomoć.«
»Samo sam se pitao«, reče Wellsted. »Prošli smo sav
taj put da te spasimo, a ti se sada izlažeš riziku...«
»Za mene je rizik manji nego za bilo koga od njih. Ubili
bi nas, zar ne? Da je obrnuto.«
Wellsted ugleda Kasima koji je nagnut nad Ibn
Mohammedom kod pramca.
»Možda«, reče. »No spasili su mi život stotinu puta.
Čuvali su me u pustinji. Bez njih bih bio mrtav.«
»Naravno«, Jessop shvaća.
Treći dan bolesti je turoban. Oni koji još nisu oboljeli
gotovo se neprestance mole, njihove su prostirke za
molitvu stalno na palubi. Alah Akbar! Alah Akbar! Cijelo to
vrijeme Jessop i Wellsted čiste oboljele i pomiču ih da budu
stalno u hladu koji baca veliko jedro. Na pramcu Kasim ne
dopušta da se itko brine za Ibn Mohammeda osim njega.
Šapuće svom pacijentu u uho, iako je ovaj u komi. Wel-
lsted ne čuje što mu Kasim govori, no do večeri je Ibn
Mohammed jedini ostao na životu od oboljelih, a Tarikovo
su tijelo već predali dubinama. Doktor ga još jedanput
pregleda. Čirevi su posvuda po tijelu, tijelo mu je istočkano
žutim prištevima i grči se od boli i groznice.
»Zajedno smo odrasli«, šapne Kasim Wellstedu.
»U Muscatu?«
»Da. Zajedno smo naučili jahati. Učili smo loviti. Kad mi
je otac umro, njegov me otac prihvatio kao svojega.«
* * *
Dugo nakon ponoći Wellsted se probudi, spavao je
naslonjen na jarbol. Na trenutak pomisli na Zenu i ponada
se da je na sigurnome. Možda bi bilo najbolje da ipak nije
krenula na istok. Provjeri kako je Jessop koji spava kraj
njega. Zatim poručnik ustane i ode do bačve da popije malo
vode. Uzme samo gutljaj — jer moraju je štedjeti, sada će
teško doći do nove. Kad se okrenuo, ugledao je Kasima,
nagnutog nad Ibn Mohammedovim tijelom. U mraku, trgovac
robovima uzdahne. Njih dvojica razgovaraju.
»Smrt ne bi trebala biti ovakva. Muškarac bi trebao
zazivati Alaha. Trebalo bi biti nekakvoga dostojanstva«,
šmrca Kasim.
»Tako je kako je.« Ibn Mohammed je praktičan kao i
uvijek. »Alah nikada nije učinio ništa za mene. Nikada. Ti si
moj brat«, zapinje mu dah. »Ti ćeš uvijek biti moj brat.«
Kasim poljubi Ibn Mohammedove obraze pune gnoja.
Wellsted se odmakne. Ovo je previše intimno. Nekoliko
trenutaka poslije začuje potresno plakanje i shvati da Ibn
Mohammeda više nema. Neko vrijeme ostavi Kasima da
plače na miru, a kada se pribrao, Wellsted se pretvara da se
tek probudio.
»Jako mi je žao«, kaže, nagnuvši se da pregleda truplo.
Na mjesečini Ibn Mohammed je već blijed. Kasim se
primi za nož koji mu visi o remenu. »Ubit ću te ako ga
pokušaš baciti preko palube!« zakune se.
Wellsted ustukne. »Ali to nije sigurno... Zar Kuran ne
zahtijeva brzi ukop?«
»Bit će pokopan u Muscatu, okrenut prema kabi!« zareži
Kasim.
Ujutro Kasim dopusti Wellstedu i Jessopu da natope tijelo
slanom vodom za koju doktor kaže da je bolja od ničega u
odgađanju neizbježnog raspadanja. Kasim omota Ibn
Mohammedovo tijelo crnim pokrovom načinjenim od
njegove džube tako da ne moraju gledati njegovo lice, a
zatim ga odnese na drugi kraj broda i okrene prema kabi uznak poštovanja, ili barem otprilike s obzirom da se lađa
stalno kreće. Promrmlja nekoliko riječi molitve te izvadi
svoj handžar i stane stražariti.
»Sve nas izlažete opasnosti dok ga držite ovdje«, doktor
ga pokuša urazumiti, no u svojoj tuzi, trgovac robljem ne
želi slušati.
»Neću da ga bacite preko palube kao prljavoga roba!«
zaprijeti. »Pokopat ću ga u zemlju, kako valja. Ubit ću vas
ako ga pokušate pomaknuti!«
Jessop se povuče da bi popio kavu i pojeo dvopek kao da su
ga poslužili u njegovu klubu. Sudar ima blago povišenu
temperaturu, ali nema čireve. Odbija pomoć, vjerujući da će
još više oboljeti ako se preda u doktorove ruke. Doktor se
pokuša odmoriti. Neko vrijeme neće trebati nikoga liječiti,
no opasnost nije prošla. Za velike boginje inkubacija može
trajati tjedan dana, pa i više.
»Više ne želim mrtve — zanimaju me oporavci. Nisam
baš bog zna kakav doktor ako nijedan ne preživi, zar ne?«
reče.
No ne preostaje mu ništa drugo nego čekati da bolest
prođe. Časnici provjeravaju zalihe. Ostalo je nešto hrane, no
vode nema ni približno dovoljno.
»Morali bismo biti u karanteni barem sedam dana bez
daljnjih žrtava prije nego što pristanemo u luku«, naredi
Jessop.
»Do tada ćemo umrijeti od žeđi!« reče Wellsted.
»Moramo pristati.«
»Pričekajmo jedan dan«, odgovori Jessop. »Imamo
dovoljno vode za jedan dan. Ako se nitko više ne razboli,
morat ćemo riskirati.«
Četrdeset i četvrto poglavlje
Ormsby stražari na palubi broda Psyche. Jedino na noćnoj
straži čovjek ima dojam kako je sasvim sam na brodu, a s
tamom dolazi i svježiji zrak. U klimi kao što je ova, svaki je
povjetarac upravo ono što bi Ormsbyjev presvijetli djed
nazvao nebeskim blagoslovom. No prema Ormsbyjevu
iskustvu, u Perzijskom zaljevu čak i u najcrnjoj studenačkoj
noći zrak je uvijek u najmanju ruku blag, a onih večeri kada
bjesni oluja, klima je i dalje tropske prirode čak i ako kiša
pljušti, a vjetar fijuče. Međutim, večeras je voda mirna kao u
jezercu u parku St. James gdje je nekad puštao svoj brodić-
igračku.
Izvuče svoju srebrnu pljosku iz džepa i povuče gutljaj. U
Bombaju je uzeo nove zalihe te sada među svojim stvarima
ima skriven viski. Ovih je dana kadetu indijsko svijetlo pivo
preslabo, a standardni rum previše sladak. Njegov se ukus
okrenuo žestokomu piću, a viski se pokazao njegovim
najdražim pićem. Čini se da najbolje klizi. Prošli je mjesec
navršio četrnaest godina. Obitelj mu je povećala džeparac
što je proslavio kupivši mali sanduk viskija Strathspey. Već je
popio gotovo pola.
Položaj na Psychi je, razmišlja on, mnogo ugodniji od
onoga na Palinurusu. Oslobodio se kapetana Hainesa. Iako svi
brodovi slijede istu strogu rutinu, kapetanova se ćud
odražava na moral posade. Psychom zapovijeda natporučnik
Denton pod kojim je mnogo zabavnije služiti. Denton
čvrstom rukom vodi brod, no pravedan je i dobroćudan.
Postao je mentor kadetima. Ormsby je siguran da će
poručnik uskoro biti promaknut — kapetan Denton zvuči baš
dobro — a kada se to dogodi, bit će promjena u cijeloj
službi, jer kada se uzdigne poručnik, mora se uzdići i pokoji
kadet. Nakon što je pomogao u zarobljavanju francuske
škune pod Hainesovim zapovjedništvom, Ormsby zna da
dobro kotira, premda je prilično mlad, te se nada da mu se
smiješi promaknuće.
Kadet zaškilji u tamu. Na horizontu ugleda nešto što
izgleda poput zvijezde padalice. Posegne za mjedenim
dalekozorom i prisloni ga na oko. Svjetlost je bijela,
prenisko je u odnosu na površinu vode da bi pripadala
ikojem europskom brodu, no teško da pripada i mjesnim
plovilima jer Arapi su noću uglavnom usidreni. Ipak, jasno
razabire kretanje. Radi se o malenom brodu s jedrom, to je
sigurno. Iznenada, svjetlo se ugasi. Ormsbyju zapne dah.
Bolje spriječiti nego liječiti, slegne ramenima i pozvoni
na uzbunu koja će probuditi posadu. Ugasiti svjetla je,
prema kadetovu iskustvu, premda prilično ograničenom,
rijetko častan čin, te Psyche za vlastitu zaštitu smjesta
pogasi svoja.
Denton se probudi i pospano stigne na zapovjednički
most, navlačeći putem kaput. Zapovjedi da bude tišina te
posada čeka na palubi, sasvim ukipljena i sluša ne bi li čula
bilo kakav zvuk prema kojem bi mogli prepoznati tajanstveni
brod. Nema ničega — samo škripanje Psychinog drva dok
lađa održava svoj položaj na moru.
»Siguran si da je bio u tom smjeru?« šapne Denton.
Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori.
Možda jest pijan, no otkrio je kako može, pod uvjetom
da je pri svijesti, procijeniti stupanj unutar jedne decimale i
bez pomoći ikakvih instrumenata izračunati neke od lakših
matematičkih jednadžbi koje su potrebne za upravljanje
brodom. Štoviše, od nekoliko čašica viskija postaje bistriji.
Ova prirodna inteligencija prikrivat će Ormsbyjev
alkoholizam cijeli njegov život, a lakouman stav koji ide
ruku pod ruku s unosom alkohola svaki božji sat priskrbit će
mu glas srčana borca čiju odvažnost Indijska mornarica rado
nagrađuje kod svojih časnika. Za manje od deset godina bit
će kapetan. Denton mu već sada vjeruje.
»Uzmi čamac i pet-šest ljudi. Naoružaj sve, Ormsby, no
ne pucajte ako ne budete trebali. Samo istražite koji se to
vrag događa. Predaleko smo da bi se taj brod samo usidrio
preko noći. Arapi to ne čine s trgovačkim brodovima, a
pogotovo ne s ribarskima. Možda su to Francuzi na
izvidničkoj misiji. Pokušaj čuti kojim jezikom govore. Budite
sasvim tihi i nadasve oprezni.«
Ormsby se odmah dade na posao. Dok prolazi palubom,
povuče ljude koje želi povesti na zadatak, te u vodu spuste
čamac na vesla.
»Ne pokazujte se osim ako ne upadnete u nevolju.
Zapalite svjetiljku ako želite da dođemo po vas«, obeća
Denton. »Zapalite dvije i podignite ih ako želite da otvorimo
vatru.« S time salutira i zauzme mjesto za kormilom kako bi
stražario.
Ormsby uzvrati pozdrav i skoči preko palube. Ovo je
baš pustolovina kakvoj se svaki kadet nada u ovo doba
nakon ponoći. Pomisao da odveslaju u tminu uzbudljiva je, a
ako uspiju zarobiti još jednu francusku lađu, dobit će
dvostruku novčanu nagradu. Muškarci spuste vesla u vodu i
otisnu se.
Što se vremena tiče, večeras je savršeno — posve je
mirno, a valovi su gotovo neprimjetni, pa je lako veslati, a
tihi šapat dovoljan je za davanje naredbi. Ormsby upravlja
čamcem u smjeru u kojem je zadnji put vidio svjetlost i
željno iščekuje da spazi sjenu broda. Oči su mu se naviknule
na prepoznavanje brodova u tami, kao što zna uočiti obalu
kroz gusti oblak. Kada je ocijenio da su prešli pola puta,
začuo se zvuk zviždaljke. Jeziv je to poziv, no Ormsby se
naglas nasmije. To je zviždaljka engleskog vođe palube.
Obična uzlazno-silazna melodija koju je čuo sto puta. Naredi
svojim ljudima da prestanu veslati. To je rizik, no zvuk
zviždaljke ga je osokolio. Francuski su signali drukčiji, a
zvuk zviždaljke tako je neobičan pokušaj komuniciranja, tko
bi to mogao biti nego njegovi kolege?
»Hej vi! Jeste li mornaričko plovilo?« poviče naslijepo.
Tišina.
»Jeste li jedan od brodova Njegova Veličanstva?«
zadere se Ormsby.
»Ormsby? Jesi li to ti?« začuje se povik na udaljenosti
od dvjestotinjak metara.
Glas je poznat i autoritativan, no kadet ga ne može
smjestiti.
»To je jedini vražji poziv koji znam odzviždati bez, no,
zviždaljke. Ne približavaj se. To želim reći. Ne približavaj
se.«
»Tko je to? Reci tko si!« Vesla pljusnu u vodu.
»Ne približavaj se, čovječe! Stani! Zaboga! Koliko je
ljudi s tobom?«
»Šest, gospodine.«
»Na kojem brodu služiš?«
»Na Psyche, gospodine. Pod poručnikom Dentonom.«
»Onda se vrati na Psyche, Ormsby, i reci Dentonu da nas
zaobiđe. U karanteni smo.«
»Ali«, Ormsby pita prvo što mu padne na pamet, »zašto
niste jednostavno podignuli zastavu?«
Začuje se kako je netko prasnuo u smijeh.
»To je duga priča, sinko. Nemamo zastava. Na
domorodačkom smo plovilu. I nismo znali tko ste vi.«
»Smijem li se ukrcati?«
»Ne osim ako ne želiš oboljeti od velikih boginja. Jesi li
siguran da su svi na Psyche imuni?«
U malenom čamcu mornari se počnu meškoljiti, a čamac
se stane nesigurno ljuljati na vodi. Mornari su praznovjerni i
u najmanjim sitnicama, a ovo je stvarna i velika prijetnja.
Oko polovice ih je cijepljeno, dakako, no mnogo manje ih
vjeruje kako je mala ogrebotina koju su primili na ruci
stvarna zaštita. Povremeni slučaj imuniziranoga mornara
koji umre u agoniji raspiruje glasine u potpalublju te su
mornari istinski prestrašeni. Sigurno je da se bolesti na
brodu šire brzinom kojom se vatra širi suhim raslinjem.
Ormsby strogo pogleda mornare koji su mnogo stariji od
njega. Posjeduje prirodni autoritet, a kazna za oglušivanje
na zapovijedi čak i najmlađega časnika je drakonska.
Mornari se odmah priberu.
»Potpuna imunizacija nije vjerojatna, gospodine. Udaljit
ćemo se. Možemo li prenijeti kakvu poruku u vaše ime?«
»Samo moli za nas. Već su nam umrla četvorica mjesnih
saveznika. Kad se vratiš u Bombaj, reci im da su Wellsted i
Jessop živi. Uplovit ćemo u Muscat kada to bude sigurno —
sa svima koji prežive.«
Ormsby je osupnut. U menzi i za kapetanovim stolom
časnici su često pili u Wellstedovo, Jessopovo i Jonesovo
ime, a da niti jednom nisu očekivali da će ih ikada više
vidjeti. No to je poručnikov glas — sada ga se sjeća.
»Uspjeli ste, gospodine! Uspjeli ste, Wellsted!«
Ponovno se začuje smijeh.
»Nisam još, Ormsby! A Jones je umro prije nego što
smo izašli iz pustinje. I to im reci u Bombaju. Trebalo bi nam
biti dobro jer Jessop i ja smo cijepljeni, a doktor se
oporavlja nakon svih muka koje je proživio. No ne možemo
prepustiti ove ljude sudbini, a dakako, mogli bismo i
prenijeti zarazu ako prijeđemo na vaš brod. Otići ćemo u
Muscat kada bude sigurno — to nam je najbliža luka.«
Na dhangiju Wellsted pogleda Jessopa u tami i doktor
kimne glavom. Složili su se da moraju ostati. U mraku nisu
bili sigurni približava li im se francuski ili engleski čamac.
Sada kada su sigurni da je prijateljski, odbijanje pomoći je
nešto sasvim drugo od puke hipotetske rasprave što bi
mogli učiniti ako se pruži prilika. Dakako, Psyche će ih
pokupiti ako inzistiraju, no nema šanse da bi dopustili
Arapima da se ukrcaju na brod jer to je previše riskantno, a
ne služi pomorskim interesima Njegova Veličanstva.
»Potpuno ste sigurni da želite ostati?« Wellsted provjeri
s doktorom uza zvuk veslanja koji dopire s Ormsbyjeva
čamca stotinjak metara dalje. »Ovo vam je spas ako ga
prihvatite.«
Uslijedi tišina — tek trenutak. Kasim ih promatra iz
sjene — ne razumije niti riječ razgovora, no to ne utječe na
doktorovu odluku.
»Da, siguran sam!« Jessop ni ne trzne. »Potpuno! Moja
je dužnost ostati i pomoći ovim ljudima.«
Poručnik duboko udahne i ponovno podigne glas. »Vrati
se na brod, Ormsby! Prije nego što se predomislimo! I
pošalji nam vode. Trebamo vodu. Ne možemo pristati u luku
da obnovimo zalihe.«
Na Psychi Denton odluči da moraju nastaviti plovidbu.
Vjeruje Wellstedovoj i doktorovoj prosudbi jer ih obojicu
dobro poznaje. Iako je četiri godine stariji, bio je kadet s
Wellstedom kada je stigao u Bombaj kao blijedi, žgoljavi
dječarac. Također, poznaje doktorovu obitelj u Lancashireu.
Osobito mu je draga Jessopova sestra Sarah. Ona prekrasno
pjeva i igra remi poput prave vragolanke i to za tako visoke
uloge da bi mnoge vojvotkinje izgubile hladnokrvnost za
istim stolom. Ostaviti ih u malom brodu dok zaraza bjesni za
njega nije jednostavna odluka. Denton je dobar čovjek i
povodi se za savješću u svemu što čini. Osim toga, kada
sljedeći put bude u domovini na dopustu, susrest će Saru za
koju zna da nije mimoza.
»Oh, Bože moj!« promrmlja u pola glasa dok povlači
Ormsbyja i njegove ljude na palubu.
Ormsby prepriča razgovor, a poručnikove oči zvjeraju.
Siguran je da sir Charles Malcom ne bi mario za
Hipokratovu zakletvu radi zaštite pustinjskih Arapa ili za
odanost koju Wellsted osjeća prema ljudima koje je
mornarica platila. Kraljevska indijska mornarica treba svoje
časnike i liječnike kako bi služili njihovim interesima. Mora
biti oprezan kada bude pisao o ovome u izvješćima i
pobrinuti se da se doima kako su na njihovu odluku utjecali
isključivo medicinski razlozi. No svejedno će poštovati
njihovu odluku.
»Bog vam pomogao!« vikne u tamu i naredi da se čamac
usidri i ostavi napunjen bocom ruma, dvjema bačvama vode,
nešto dvopeka i usoljenim goveđim butom. Na sve to stave
upaljenu svjetiljku kako bi lako našli zalihe te zatim Psycheglatko nestane u noći.
Hrana i voda itekako su dobrodošle. Jessop sada skrbi samo
za jednoga bolesnika. Hasan je te večeri obolio i srušio se.
Otad se nije pomaknuo niti ispustio glasa, no još diše. U
međuvremenu Ibn Mohammedovo truplo, još omotano crnom
tkaninom, počinje zaudarati, čirevi na koži su pobijeljeli te
su čvrsti kao kamen, a kada su podigli njegovu džubu kako bi
mu kožu namočili morskom vodom, primijetili su da su mu
usne crne.
Kasim nije rekao bijelcima kako i on osjeća da ga bolest
polako obuzima. U preponama i na prsima osjeća svrbež, a u
trbuhu začetak tupe boli. Siguran je da će preživjeti. Nakon
što je Psyche ponovno upalio svoje svjetiljke i nestao prema
sjeveru, koža mu gori, a udovi mu se trzaju. Kada je brod
sasvim nestao i kada su pokupili zalihe, doktor primijeti da
Kasim ne može usredotočiti ni misli ni pogled. Alah nije
uvijek milostiv, no Kasim se nada da je mudar. Suočen s
takvim kušnjama, čovjek sve preispituje. Povuče se na krmu
i legne kraj Ibn Mohammedova tijela, nadajući se da će
spavati, no umjesto toga niz obraze mu poteknu suze. Drago
mu je da je noć mračna i da ga nitko ne vidi.
»Evo!« kaže Wellsted, došuljavši se po palubi i dodajući
svježe napunjenu mješinu trgovcu robljem.
Kasim je uzme iz njegovih ruku, a da ga ni ne pogleda.
Ne želi da bijelac primijeti kako su mu obrazi vlažni.
»Sukran!« uzvrati.
»Ti znaš što valja činiti u pustinji. Ja znam što treba
činiti na moru«, nasmiješi se Wellsted.
Kasim popije vodu.
»Doktor kaže da ti nije dobro, prijatelju.«
Kasim uzdahne. »Neću umrijeti«, reče jednostavno.
»Neću umrijeti.« Netko mora i preživjeti bolest.
»Brinut ćemo se za tebe najbolje što možemo.«
Kasim se zagleda u bijelčeve oči. »Pazi na Ibn
Mohammeda i mene, prijatelju«, reče. »Ako odem s njime,
morate nas pokopati. Odvedite naša tijela u Muscat. Obećaj
mi to.«
»Možeš mi vjerovati«, uvjeri ga Wellsted. Misli iskreno.
Plovidba na jug u poručniku budi podvojene osjećaje.
Wellstedu se čini da mu žilama teče snažna kava, a da mu
srce kuca u ritmu bubnja dumbek. Suha pustinja vratila ga je
u život. Pita se gdje je Zena. Svim se srcem nada da je
dobro. Za novog obraćenika u tajnama ljubavi ovo putovanje
kao da je samo neka neobična međuigra. Zapravo je bolje
što ona nije s njime. Ne bi imala izgleda preživjeti ovu
smrtonosnu bolest. Naći će je ponovno, siguran je u to.
Negdje je na sigurnome, kaže sam sebi.
* * *
U zoru Kasim već bulazni. Jessop ga polijeva slanom vodom
kako bi mu ohladio kožu. Dok plove prema jugu, dvojica
preostalih beduina koji su izbjegli zarazu nastavljaju se
moliti više puta na dan nego što Alah zahtijeva. Razvuku
svoje prostirke na palubi i zvuk njihovih glasova stvara
pozadinski žagor od trenutka kada sunce izađe do trenutka
kada zađe. Doktor im zapovjedi da operu palubu dok on
liječi Kasima morskom vodom. Wellsted postavi jedro tako
da uhvate najviše vjetra.
»E pa, učinili smo sve što možemo, više ne možemo
ništa.« Jessop ispere ruke u kanti morske vode dok sunce
zalazi. Wellsted sjedne kako bi s njim pojeo usoljeno meso i
zadnje preostale naranče.
»Ako se do sada nismo razboljeli, ni nećemo, a ako
budu imali sreće, neće ni oni«, pokaže Jessop na preostale
muškarce, koji još uvijek mole u mraku palube.
To su veoma dobre vijesti jer bit će vraški teško
upravljati brodom ako na njemu živi ostanu samo dvojica
bijelaca. Sluge čas pjevaju, a čas mrmljaju molitve, trzaju se
poput sufijskih mistika, koje bi u normalnoj situaciji a prioriprezirali. Doktor zagrize zalogaj mesa i s užitkom ga žvače
dok daje prognozu.
»Večeras ćemo znati za Kasima. Nijedan od njih nije
dulje preživio delirij. Imaš li pojma koliko smo udaljeni od
Muscata?«
Wellsted slegne ramenima. U zbrci je izgubio
orijentaciju, no zna da se može lako snaći — jednostavno
mora slijediti obalu i ići prema jugu. Nebo je vedro i lako se
može odrediti položaj prema zvijezdama. Dhangi nije loše
plovilo s obzirom na njegovu tonažu. Jednomu mornaričkom
časniku nije teško upravljati njime. Bilo bi i ugodno da nema
mrtvih.
»Tri dana?« pretpostavi poput beduina, učinivši pokret
rukom da bi naglasio kako samo pogađa.
»Dobro je to putovanje«, odvrati Jessop, s rukom na
srcu, jer tako bi postupili beduini. »No bolje bi ti bilo da
izvadiš instrumente iz bisaga«, reče. »Trebali bismo
provjeriti uobičajenim načinom. Haines bi inzistirao.«
Četrdeset i peto poglavlje
Mali otok Rafeen poznat je pod imenom Ruža jer se njegovo
kopno poput pješčanih latica pruža u vodu u obliku toga
cvijeta. Tri nasipa povezuju otok s kopnom istočno prema
Manami. Stoga ga je lako braniti u ovoj često veoma
nemirnoj regiji, pa ga je obitelj Al Khalifa mudro izabrala za
svoju prijestolnicu te kao bazu za sve trgovačke pothvate.
To je njihovo uporište već dvadeset i pet godina te će
upravo iz tog razloga vlast te obitelji u ovoj regiji trajati još
više od stotinu godina — što je veoma dugo u području gdje
se granice žestoko osporavaju i sklapaju se složeni
plemenski savezi.
Kao i na bilo kojem otoku, većina ljudi ima svoj čamac.
Pristup nasipima u različito doba godine može biti
neizvjestan, a ako bjesni oluja čak i nemoguć, pa iako Ruža
cvjeta blizu kopna, svi su otočani ribari, jer nema smisla
putovati čamcem, a usput ne baciti mrežu. U ovo doba
godine nema oluja. More je uspavano, duboko plavetnilo
obrubljeno je blijedim plićakom koji se širi iz svijetlih dina
boje pijeska što vode do naselja u središtu. Niske, bijele
građevine uspinju se blagim nagibom, koji krase palme.
Izgleda kao da ste u raju.
Otok se nalazi nešto južnije od mjesta na kojem je Zena
počela svoje putovanje i do njega je stigla nakon otprilike tri
tjedna putujući s jedne ribarice na drugu, spuštajući se
krivudavom linijom prema Muscatu. Dodatni par ruku uvijek
je dobrodošao, te je brodovi vrlo rado uzimaju u službu i
povezu dio puta, a zatim predaju sljedećoj posadi kojoj je
baza bliže njezinu odredištu. Da je Zena uistinu rob u potrazi
za svojim gospodarom, uživala bi u ovoj pustolovini. Svi su
bili veoma ljubazni prema njoj na ovom putovanju prema
jugu, a i plovidba je sama po sebi očaravajuća. Vrlo je
zanimljivo izračunati najbolji kut pod kojim treba razapeti
jedro kako bi se uhvatilo povoljan vjetar, a za vrijeme
putovanja brodom naučila je raditi u ekipi što prije nikada
nije iskusila. Zeni se plovidba čini poput letenja, plesanja i
vođenja ljubavi u isti mah. No uvijek postoji opasnost da je
otkriju, pa tijekom dana neprestano budno pazi, a noću
spava tek na prekide, stalno je na oprezu.
Nekoliko je puta za dlaku izbjegla da je razotkriju. Kao
one noći uz vatru nakon njezine prve ribarske ekspedicije,
kad joj se dječak od kojih četrnaest godina veselo bacio u
zagrljaj. Očito nije prepoznao da je tijelo koje je spontano
zagrlio sasvim različito od njegova. Zena ga je snažno
udarila šakom.
»Nisam ti htio učiniti ništa nažao, Malik«, objašnjavao joj
je dječak, gledajući je izbezumljeno svojim smeđim očima
dok mu je iz nosa kapala krv. Ljudi na Arapskome poluotoku
vole se dodirivati — mladići još i više. Zena nije znala što bi
rekla, samo je prošaptala ispriku dok joj je srce lupalo i
dodala mu komad tkanine da zaustavi krvarenje. Zbog tog
se događaja otad o njoj govori kao o teškoj osobi, ali ipak
dobrom radniku.
Najveći joj je problem paziti da se ne smoči. Ribari
svako malo skaču u vodu i prskaju se iz zabave. Na svakom
je brodu pitaju zna li roniti i ona svaki put odgovara niječno.
Jedan joj je muškarac ponudio da će je naučiti te ga je jedva
uspjela uvjeriti kako to nije vrijedno truda. Jedna je stvar
kloniti se lakrdijanja, no nemoguće je izvlačiti mreže, a da se
čovjek ne smoči. Jednom je izgubila ravnotežu i preko
pramca pala u vodu, zadnji se čas uhvatila za kuku
pričvršćenu za bok broda, tako da se smočila samo do
bedara. Sva izbezumljena, uspjela se povući na brod. Njezin
tanki dišdaš bio je sasvim mokar, noge su joj se jasno vidjele.
Pamučna se tkanina brzo osušila na suncu, no sram i strah
još su je dugo potresali. Nije se usudila niti pomisliti što bi
se dogodilo da je cijela pala u vodu i da su joj vidjeli
poprsje.
Još gore, stalno se brine što će biti ako dobije
mjesečnicu, iako je zbog straha koji ju je stalno putem
držao, do sada nije imala. Samo jedna pogreška bila bi
dovoljna. Obična zabuna u govoru mogla bi odati da je žena,
ako padne, dišdaš bi joj se mogao zadići i otkriti istinu,
dovoljno da je morska voda zapljusne na nezgodnome
mjestu i putovanje bi za nju postalo nemoguće. U jednom ju
je selu neki džepar pokušao opljačkati. Bio je vješt i većina
ljudi ne bi primijetila njegove spretne prste dok im
prekapaju po odjeći, no Zena je bila na oprezu. Izvukla je
svoj handžar i on je pobjegao.
Što je dalje putovala, to je više vjerovala da će stići na
odredište. Došla sam sve do Rafeena, kaže ona sama sebi. Stićiću u Muscat ako me sreća posluži.
Sada, na kraju dana, jede s ostalim ribarima kraj
pristaništa. Varivo je skuhano od riba koje se ne mogu
prodati jer su premale ili oštećene. Usprkos tome, jelo je
ukusno i Zena komadićem kruha zahvaća sočne zalogaje i
oblizuje usne, uživajući u okusu mekanog bijelog ribljeg
mesa. Još se sjeća mjeseci koje je proživjela na devinu
mlijeku i kavi pa joj se svaki obrok plodova mora čini
posebni i savršeno ukusnim. Dok je putovala pustinjom,
smjela je jesti tek nakon svih ostalih jer je bila samo
robinja. Gotovo svake večeri kada bi na nju došao red, u
loncu bi ostale samo masnoća, kosti i hrskavica. Ovdje ima
više jednakosti. Ribari jedu zajedno, pa može dobiti jednako
dobre komade ribe kao i ostali.
Svi su iscrpljeni jer rano počinju s poslom, čak i prije
nego što izađe sunce. Nije lako vaditi mreže. Zena je
primijetila da su joj ruke veoma ojačale zadnjih tri ili četiri
tjedna. Sada je dobila mišiće od razapinjanja jedara, bacanja
mreža i nošenja košara punih različitih vrsta ribe s ribarskih
brodova do mjesta gdje se prodaju. To joj je pomoglo da
izgleda kao muškarac.
Nakon što su njezini sudruzi završili s jelom, Zena gleda
kako pristanište nestaje u ravnoj širini svjetlucave vode. Još
malo i sunce će zaći. Zena ispije čaj od metvice i ustane,
bosonoga se uputi šljunčanim puteljkom kako bi promatrala
horizont. Čovjek koji je za večerom sjedio uz nju slijedi je.
»Malik, želiš ići u smjeru Muscata?« upita.
Već je četiri dana ovdje i u svakoj prilici pita kako može
doći do prijestolnice. Zena kimne glavom. Ne može se sjetiti
njegova imena jer jedni druge zovu »bratom« i »prijateljem«.
Budući da je na jednome mjestu samo dan ili dva, glupavo je
uopće pitati. Nakon dana provedena na moru, nekako joj se
čini nepristojnim ne znati im imena. Muškarac se nasmiješi i
otkrije razmake u nizu svojih zubi.
»Mogao bih ti pomoći«, kaže. »Moj rođak ide onamo.
Polazi za dva dana. Možeš ribariti s nama do tada.«
Naišla je na mnogo ljubazne neimenovane braće na
svojemu putu niz obalu. Činilo joj se da im treba uzvratiti
jedino svojim radom, molitvom u pravom trenutku i
spravljanjem čaja od metvice.
»Hvala, prijatelju. Mogu li upoznati tvojega rođaka?
Kakav ga posao nosi u Muscat?«
Muškarac slegne ramenima. » Odvest ću te u njegovu
kuću«, reče. »Dođi.«
U podnožju brda nalaze se trgovački stolovi i malene
trgovine gdje ljudi trguju pod klimavim nizom onoga što su
nekoć bili baldahini različitih boja, a sada su na vrelome
suncu izblijedjeli do jednoličnog sivila. Raštrkane
jednokatnice iskoristile su hlad pod drvećem. Koze su
vezane za pokrajnja vrata. Jedna usamljena deva leži i
preživa do mazge šarene dlake. Zena i njezin sudrug
opušteno ušeću u polumrak. Dok se uspinju, kuće postaju
sve veće, najprije se pojavljuju dvokatnice, a pri vrhu kuće
su sagrađene oko niza dvorišta.
»Moj rođak radi ovdje«, kaže ribar ponosno. »Radi za
samoga Al Khalifa!«
Kroz vrata uđu u dvorište, preplašivši kokoši koje
počnu uznemireno kokodakati. Zatim je uvede kroz širom
otvorena stražnja vrata te uđu u malenu kuhinju gdje sidirobinja miješa nešto u loncu iz kojega se prema stropu diže
para u gustim oblacima. Prostorija se doima mračnijom od
sumraka, a u zraku se osjeća miris čilija.
»Moj rođak putuje u Muscat za svojega gospodara«,
povjeri joj muškarac. »Znaš ribariti i složiti jedro pa će te
povesti sa sobom, siguran sam u to.« Kimne kuharici i zatim
pođe dalje. »Dođi, dođi«, pozove Zenu.
Zena ga slijedi puteljkom te stanu pred teškim drvenim
vratima. Muškarac zastane, pokuca, a zatim se začuje glas
koji ga pozove da uđe. Unutra je debeo čovjek koji nimalo
ne sliči ovom ribaru, sjedi okružen poklopljenim glinenim
posudama, hrpama smotaka pergamenta i pera za pisanje,
kamenom tintom, svinutim mjedenim ukrasima i velikom
gomilom tkanina. Gore tri svjetiljke, postavljene u
razmacima po zidovima, a prostorija zaudara po ustajaloj
kavi.
»Ah, rođače!« debeljko skoči na noge s neočekivanom
gipkošću te pohrli k ribaru, oduševljeno ga poljubi u obraze
tri puta. Njih dvojica veselo potapšaju jedan drugoga po
leđima.
»Ovo je Malik«, reče muškarac ponosno. »Dobar je
pomoćnik. Radi s nama zadnjih nekoliko dana, na putu je niz
obalu. Želi otići u Muscat.«
»Ah. Dobro«, rođak se ponovno zavali na kožni stolac i
promotri Zenu. Neobično je čist. Zena već dugo nije susrela
nikoga osim ribara koji su zbog svojega zvanja vrlo snažni,
ali često neuredni, pa čak i kad se operu u morskoj vodi, još
zaudaraju na svoj ulov. Ovaj muškarac pripada sasvim
drugom staležu. Njegova je džuba svježa i čista, a nokti su
mu pomno uređeni. Kosa mu je očešljana u sitne kovrčice te
namazana uljem slatkastoga mirisa koji se širi prema njoj
preko radnoga stola.
»Znaš li ploviti?« upita je.
»Da, gospodine. Malo.«
»A dolaziš iz...?«
»Moj gospodar i njegova obitelj su u Muscatu«, reče.
»Iz njegove sam kuće.«
»Jesi li dobar musliman?«
»Jesam, gospodine.«
Svakoga je dana molila s ostalim ribarima otkad je
stigla ovamo.
»Dobro«, nasmiješi se. »Polazimo za dva dana u cik
zore na jom al-ahad.«Nedjelja. Na Zeninu licu zaigra osmijeh.
»Koji je razlog tvojega puta u Muscat?« upita je.
»Tražim svojega gospodara. Razdvojili smo se u
pustinji — izgubili smo jedan drugoga.«
Malo-pomalo, Zena je prekrojila svoju priču. Nije htjela
i dalje tražiti odbjegloga beduinskoga gospodara jer na putu
niz obalu vjerojatnost da bi ga našla bila je sve veća. Sada
ono što govori o potrazi za gospodarom više nije laž. Govori
da je u Muscatu i da su se razdvojili u pustinji. Želi ponovno
dodirnuti Wellsteda i ljubiti ga. Nije više odbjegla robinja,
sada je robinja koja se vraća svojemu gospodaru, sasvim
sigurno. U samotnim trenucima svakoga dana zamišlja što
će biti kada ga napokon nađe. Misli da će se nekako opet
osjećati sigurnom unatoč blizini trgovaca robljem. Preuzet
će taj rizik. Nema kamo drugamo, razmišlja. A kada više ne
bude trebao voditi brigu o kolegi časniku, Wellsted će je
zaštititi. Sigurna je u to. Zeni se Muscat sviđa — gradska je
djevojka po prirodi — a nekad je bolje skrivati se u gužvi,
razmišlja, nego na otvorenome.
Čovjek za radnim stolom pojma nema o svemu tome.
Prihvaća ono što mu je rekla. »Takva predanost gospodaru
veoma je pohvalna. Dođi u nedjelju na brod prije zore. Moj
će ti rođak pokazati gdje je usidren. Dobro će nam doći još
jedan par ruku, a za svoje godine izgledaš snažno.«
Zena se duboko nakloni, padne na koljena. Nije mu
mogla prestati zahvaljivati.
Nakon što su zaključili posao, Zena i ribar krenu nizbrdo
prema luci. U kućicama duž zaljeva stanovnici pale svoje
svjetiljke. Jedan ili dva člana posade postavila su žeravnike
koji služe za okupljanje kao i za grijanje. S mora dolazi
ugodan povjetarac, a u naselju svi užurbano završavaju
svoje poslove — obitelj i prijatelji dolaze u posjet probijajući
se kroz uske ulice prepune trgovina, koje rade do kasno u
noć. U očekivanju ugodne noći koja slijedi i ranoga odlaska
u ribolov, Zena veselo korača. Uskoro će opet vidjeti
svjetlucavi tjesnac Hormuz i goleme bijele palače grada
Muscata. Nevjerojatna je sreća što brod plovi sve do
prijestolnice.
»Vidiš«, reče ribar, »nema problema. A sada ti i oči
sjaje. Voliš svojega gospodara?«
»Da«, reče Zena i ne odmakne ruku koju joj je ribar
položio na rame. Nakon onoga što je bilo s onim dječakom,
shvatila je da ne smije preburno reagirati jer bi to moglo biti
opasno te se mora potruditi da se ponaša normalno. Za
večeri koje je provela u raznim seoskim lukama, vidjela je
muškarce svih vrsta kako ovako zajedno šeću na blagom
večernjem zraku. Budući da su žene prognane u sjenu te su
sva prijateljstva između spolova zabranjena, muškarci se
ponašaju kao školarci, hodaju zagrljeni dok ne dođe vrijeme
da pođu kući svojim sestrama, ženama i majkama kojima
pažnju mogu pokloniti isključivo nasamo. Zena je nervozna,
no uspije se suzdržati.
Ribar se stalno smješka. »Fino. Tvoj će gospodar biti
sretan«, kaže smijuljeći se.
Ovako u sumraku glas mu je čudan, Zena se mora
naprezati da bi mu mogla razabrati lice. Na brdu je
zapaljeno nekoliko svjetiljki, čija svjetlost dopire do ulice.
»Siguran sam da mu nedostaješ. Koliko ste već dugo
razdvojeni?«
»Mnogo tjedana.«
»Ah, onda mu sigurno nedostaješ.«
Dok izgovara ove riječi, ribar klizi dlanom po tkanini
Ženina dišdaša niz njezina leđa. Srce joj stane. Ovakav dodir
nije primjeren između prijatelja i braće. Kretnja je lascivna,
a i nasilna. Srce joj zamalo prestane kucati, a krv kao da joj
se ledi u žilama. Grozničavo se pokušava sjetiti je li takvo
što uobičajeno. Kao da želi potvrditi svoje namjere, ribar
pomiluje oblinu njezine stražnjice preko tanke pamučne
tkanine i malo je uštipne.
»Hej!« snažno ga odgurne i uzmakne ne zaustavljajući
se. Instinkt joj nalaže da gleda u tlo, no kada oprezno
podigne pogled, izraz njegova lica ništa ne odaje. Najjasnije
mu u svom tom mraku vidi zube — on se i dalje široko
osmjehuje dok hoda uz nju. Zatim kimne glavom kao da ga
je nešto upitala, a on se s time slaže.
»Da, da«, reče, glas mu je ugodan, a kretnje gipke. »U
redu je, Malik, prijatelju moj!« No čak i dok izgovara te
riječi položi dlan na njezino rame i odlučno je odvuče
podalje od kuća, u stranu, gdje se ulica sužava. Pijesak je
posut oštrim krhotinama školjaka i prašnjavim kamenčićima,
a jedina svjetlost koja ovamo dopire jest svjetlost mjeseca
koji je noćas dijelom zastrt oblacima.
»Što to radiš?« tržne se i ustukne, no on je krupan i
veoma snažan. Ona oklijeva na trenutak. Njegov je osmijeh
uznemiruje. Zena nije sigurna je li nešto krivo shvatila.
»Da, da, da«, ribarov glas djeluje umirujuće dok je vodi
onamo kamo želi. »Moj će te rođak odvesti tvom gospodaru.
Odvest će te, da, da...«
Sada kada su izvan vidokruga kuća, grubo je prikliješti
uz veliku stijenu. Shvati da je bila prespora. Osjeća smrad
ribe u njegovu dahu, sol na njegovoj koži.
»Sve sam to učinio za tebe«, nasmiješi se zlokobno,
milujući je još jednom po boku, »no to nije bilo ni za što. Bio
sam ti prijatelj i sada želim nešto zauzvrat, Malik.«
Zeni se grlo stisne. Ne može dosegnuti nož. Kroz tanku
tkaninu dišdaša osjeti da mu je ud ukrućen. Želi vrisnuti, no
suzdrži se jer ako pozove u pomoć, dotrčat će njegovi
prijatelji, susjedi i rođaci. On im može reći što god poželi i
vjerovat će njemu, a ne crnome strancu kojega poznaju
samo nekoliko dana. Čak i da znaju kakav je, tko zna kakva
bi bila kazna što je uopće došla u ovu situaciju? Ako vrisne,
previše je toga na kocki za oboje. To nije pravi izlaz.
Glavom joj prolaze svakakve misli, pokušava se sjetiti
nečega čime će ga otjerati, nečega zbog čega ni on ni ona
neće izgubiti čast. Uspije maknuti lice od njegovih usana
koje traže njezina usta.
»Alah sve vidi«, procijedi. »Alah će ti suditi! Neka ti
Alah sada sudi, brate!«
Ribar se nasmije, no ona osjeća njegovu nelagodu.
Čvršće je stisne, a ona poželi da može dosegnuti handžar.»Alah Akbar«, izusti.
Pala bi na koljena da može, no on je još pritišće uz
kamen. Svojom snažnom rukom povuče joj lice prema
svome.
»Alah Akbar«, ponovi ona. »Molim te!«
»Opusti se«, reče joj, glas mu je nježan kao da tješi
dijete koje se ponijelo lakomisleno. »Da. Da.«
Ruka mu klizne na njezino međunožje. Odjednom
zastane. Opipava lijevo pa desno, jer ne nalazi ono što
očekuje. Zatim podigne dlan prema njezinim prsima. Nakon
što shvati da Malik nije baš onakav muškarac kakvom se
nadao, zagleda se u Zenu i s užasom uzmakne. Na trenutak
oboje stoje kao ukopani i sasvim nijemi. Zatim ribar ispusti
zvuk poput prestrašene životinje i okrene se prema luci.
Kao da razmišlja o ostalim muškarcima — možda o njihovoj
reakciji — a zatim se trzne kao da bi mogao pobjeći. Zena
se toliko boji onoga što bi se moglo dogoditi ako on oda
njezinu tajnu svojim prijateljima da ga u očaju snažno udari
šakom u lice prije nego što je uspio išta učiniti.
Tjedni povlačenja mreža iz mora bili su korisni te se
muškarac sruši leđima na kameno tlo. No Zena zna da je
time dobila samo nekoliko trenutaka. Diše ubrzano, smišlja
što da učini. Provjeri je li joj torbica od kozje kože i dalje na
mjestu, svezana oko pasa. Da ju je barem objesila niže,
pomisli i zatim se gorko nasmije suludoj situaciji u kojoj se
našla. Ribar zastenje i okrene se, polako dolazeći k svijesti,
već se i u ovom mraku vidi da mu se pojavljuje modrica.
Ona se nadvije nad njega s isukanim handžarom.»Ako im kažeš«, prosikće kad on otvori oči, »morat ćeš
im objasniti i zašto si pipao ribara Malika, je li?«
Ne želi je pogledati u oči. Umjesto toga zuri u njezina
stopala.
»Zar ne voliš žene?« upita ga.
Pitanje je to koje se za vrijeme njezina boravka na
Arapskome poluotoku nekako često ponavljalo. Čudno, prije
samo nekoliko mjeseci nije imala pojma što neki muškarci
vole raditi noću s pripadnicima bilo kojeg spola.
»Naravno da volim žene!« odvrati joj bijesno. »Nisam
kaval! Oženjen sam! Moja žena živi s mojom obitelji na kopnu.
No ti... Ovo je zločin! Molila si se s nama! Ti si, ti si...«
pokušava se sjetiti čime je Zena još prekršila čovjekove i
Alahove zakone, no glava ga toliko boli da odustane.
»Meni se baš čini da jesi kaval, prijatelju. A ako ostali to
otkriju, kaznit će te. Moram naći svojega gospodara«, reče
mu, »a žena ne smije putovati sama. Ako budeš čuvao moju
tajnu i pustio me da otputujem s tvojim rođakom, ja ću
čuvati tvoju. Neću te raniti i dat ću ti pet talira«, obeća mu.
Veliki je to iznos za ribara s malenoga otoka iako je
itekako svjesna da može dobiti mnogo više ako je raskrinka
i proda. Sve ovisi o tome, shvati ona, koliko se on srami i
koliko se boji da ga ne razotkrije.
»Ne zaboravi, mogu im reći što si pokušao raditi sa
mnom. Svi će znati što si napravio. Svi!«
Ribar protrlja glavu. Zena vidi da je njezina prijetnja
pala na plodno do. Za jednoga ribara iz tako maloga sela
gubitak ugleda je ozbiljna stvar, a da ga Zena optuži za
nešto tako sramotno, mogao bi ostati okaljan. Zna da
muškarci za takvo ponašanje mogu biti i kamenovani. U
nekim područjima, gdje je šerijatski zakon na snazi, padale
su glave.
»Dobro«, kimne glavom polako. »No želim više od pet
talira«, reče joj, nesigurno ustajući.
Zena se malo opusti i polako vrati nož u korice. »To je
sve što imam«, odvrati mu. Bila je to laž, no pet talira je
sasvim dovoljno. »Dat ću ti ih ono jutro kada budem
odlazila.«
No jedva da je završila rečenicu i okrenula se kad je
ribar, brz poput strijele, ponovno pritisne uza stijenu.
Najprije joj s pojasa uzme nož i baci ga u tamu. Zena tiho
vrisne.
»Ti bi mene udarila, ha?« prosikće. »Kažeš da imaš pet
talira. No, prijateljice moja, nijedna žena ne bi smjela imati
vlastiti novac. Gdje ga držiš?«
Ako joj uzme novčiće, Zena zna da je s njom gotovo.
Bijesno se trza i udara nogama. On je nekoliko trenutaka
uspijeva zadržati, no Zena ga uspije snažno udariti koljenom
u međunožje. Ribar se presavije, a ona odskoči u stranu. No
istoga trenutka spazi da on drži torbicu s novčićima u ruci.
Ne smije je ostaviti. Skoči na njega i otme mu torbicu iz
ruke, a zatim ga dva puta snažno udari po glavi. Nema
smisla pokušavati ga urazumiti. Neće moći s njim postići
nikakav dogovor. Stane ga zasipati udarcima i u tom se
bijesu jedva uspije zaustaviti, iako je ribar već ležao
nepomično. Na kraju shvati da može doći do svojega oružja.
Ostavi ga da leži te u tami uspije naći handžar i vrati ga
za pojas. Zatim razmisli na trenutak. Upita se je li ribar
mrtav te joj se želudac zgrči, ne zna bi li željela da je mrtav
ili ne. Još je gnjevna, no kad se nagnula nad njega, osjeti da
duboko diše. Bocne ga, no on je u nesvijesti. Možda je i
bolje tako. Da ga je ubila, poslali bi potjeru za njom. A
dosad je sve išlo kao po loju!
»Ne!« vikne naglas. »Prokletstvo!«
Pokušava smisliti drugi plan, no Zena zna da sada više
ne smije riskirati te da joj se ne nudi mnogo rješenja. Brod
za Muscat neće otići još nekoliko dana, a sada mora otići
odavde.
Mornarskim čvorovima koje je naučila, ribaru zaveže
ruke i noge tako da je ne može slijediti. Bezbrižnim hodom
vrati se na cestu koja vodi do luke, ne pozdravivši nikoga
putem. Stigavši na pristanište, pozove jednoga od
muškaraca u stranu. On je ribar kao i ostali te prijatelj
muškarca kojega je ostavila na brdu.
Ne može ga izravno optužiti da ju je napao, no sasvim
je moguće da bi netko od njemu bliskih mogao znati za
njegove sklonosti i naslutiti istinu kada je napustio logorsku
vatru s ljepuškastim mladićem i otišao u mrak.
»Tvoj prijatelj«, glas joj je hrapav, »odveo me svojemu
rođaku. Ponudili su mi da će me odvesti u Muscat, no cijena
je bila previsoka«, pogleda ribara izravno u oči. »Udario sam
ga i ostao je ležati kod stijena. Uzbrdo u onome smjeru.
Ondje. Žao mi je. Moram sada ići. Bjesnio je. Rekao je lude
stvari. No dobro je. Jednostavno sam morao pobjeći.«
»Kako to misliš?« Muškarac joj ljubazno stavi ruku na
rame, no nakon onoga što se dogodilo, Zena instinktivno
ustukne.
»Malik...« počne muškarac kao da će joj se ispričati, no
ona odmahne rukom na njegov pokušaj da završi rečenicu.
»Sve je u redu«, reče mu. »Hoćeš li ići po njega? Dobro
je, no zavezao sam ga da me ne može slijediti. Moram ići.«
Kada se okrenula, ribar je pozove i potrči za njome.
»Izvoli«, ponudi joj tikvicu punu vode. »Uzmi ovo.«
Tako dakle, pomisli Zena, on zna. Objesi čuturu oko pasa i
nestane u tami prema nasipu koji vodi do kopna. Bit će i
drugih sela i drugih brodova. Bude li slijedila obalu, negdje
će već naići na svjetla nekog naseljenog mjesta uz more.
Ovaj će se čovjek pobrinuti za svojega prijatelja, a Zena se
nada da je zbog stida neće slijediti. Osim toga, oni neće
znati kojim je nasipom pošla niti u kojem se smjeru kreće. U
Arabiji, naučila je, najbolje je uvredu zaboraviti ili
zanemariti. Baci pogled prema nebu kako bi otprilike
procijenila kojim je smjerom najbolje poći, a onda se samo
jednom osvrne i pogleda otok, bila joj je to prva prilika
izravnoga putovanja u Muscat.
Ah, što se može — utješi samu sebe — moglo je to biti imnogo, mnogo gore, te trljajući ruke koje su joj odjednom
veoma krute i pune modrica na mjestu gdje ju je ribar držao,
krene dalje prema jugu, spremna hodati u noći koliko god
bude trebalo, dok joj Sjevernjača svjetluca iza leđa.
Četrdeset i šesto poglavlje
Časnici Kraljevske indijske mornarice, pa i sam sir Charles
kad smo već kod toga, ovo jutro imaju strašnu kolektivnu
glavobolju kakva nije viđena od jutra nakon bala potpore
ukidanju ropstva koji je organizirala Lady Malcom prije
nekih osamnaest mjeseci. Cijela je engleska zajednica bila
tako oduševljena tim događajem (u to vrijeme bio je to prvi
pravi ples u Bombaju u gotovo godinu dana) da su isprva
suzdržane dame ispile, velike količine koktela od šampanjca
u znak potpore ukidanju ropstva, vodio se jedan dvoboj, a
večer je završila ne jednim nego dvoma zarukama, od kojih
su obje dosad već bile posvećene bračnim zavjetima. Danas,
međutim, samo je časnicima i pokojem vojniku teško
obavljati svoje dužnosti, a niti jedan jedini brak nije bio
objavljen. Umjesto toga, časničku je menzu obavila
neobična tišina, a gospoda su, ovisno o svojim sklonostima,
ili izrazito razdražljiva ili potpuno apatična na sve oko sebe.
Sve se to može zahvaliti onome o čemu su izvijestili s
Psyche, broda Njegova Veličanstva, što je zatim prenio
Nancowry dok se vraćao u prijestolnicu, kako su Wellsted i
Jessop uočeni na moru, da upravljaju arapskim plovilom te
da, dobivši nove zalihe, kreću prema sigurnoj luci.
Odvažnost njihovih napora predmet je mnogih nagađanja
(kao i više obilno zalivenih zdravica) te dokaz, kada bi
dokaz uopće bio potreban, da Britanci mogu postići što god
požele. Sve je to pitanje odvažnosti.
Sir Charles s prezirom gleda šalicu slaboga kineskog čaja
koju su mu donijeli na radni stol. U normalnim okolnostima,
on je čovjek koji tijekom prosječnoga radnoga dana mora
donijeti nekoliko teških odluka, no ovo se jutro čak i odluka
treba li dodati šećera ili ne, čini tako reći nemogućom.
Pokušava naći riječi kojima bi izrazio svoje želje.
»Odnesite to«, reče otresito nakon nekog vremena i
kretnjom ruke pokaže kako želi da maknu šalicu.
Od mirisa aromatičnoga čaja poprilično mu je mučno.
Polako prema sebi povuče list papira te umoči šiljak pera u
posrebrenu bočicu indijske tinte.
Na ruke poručnika Jamesa Raymonda Wellsteda u Muscatu,počne, a onda se dugo zagleda u oblik dvostrukoga slova
>l<.
Gospodine, nastavlja, s oduševljenjem smo primili vijesti ospašavanju doktora Jessopa. Dužni smo Vam sve čestitke, kao iizraze sućuti poradi izvještaja o gubitku poručnika Jonesa,vrijednoga časnika koji će svojim drugovima i prijateljima veomanedostajati. Doktor Jessop mora se vratiti u Bombaj sljedećimraspoloživim brodom. Pošaljite svoj zapečaćeni izvještaj o onomešto se dogodilo po njemu i, molim Vas, budite sasvim otvoreni. Umeđuvremenu, Vaše su naredbe, gospodine, da sljedećim brodompođete u London i ondje se javite na dužnost, što je prije moguće, urezidenciju admirala Rosea na adresu Edgivare Road 43. AdmiralVas očekuje, nadamo se, unutar sljedećih šest tjedana budući da jevrijeme od velike važnosti. Admiral će Vas izvijestiti po dolasku.Nemojte odgađati. Čujem da je prvo izdanje Vašega putopisa oSokotri koje je nedavno objavljeno rasprodano te da vlada velikiinteres za nastavkom.Čestitam.
Charles Malcolm
Potpis sklizne prema rubu papira i sir Charles pomisli
da bi mu od napora koje pisanje zahtijeva moglo poprilično
pozliti. Nasloni se u fotelji odakle ima izvrstan pogled na
svoj dobro opskrbljeni ormarić s pićem.
»Donesi...« mahne rukom momku koji ga poslužuje. »...
konjak.«
Momak skoči. Natoči piće u kristalnu čašu za konjak i
donese ga Malcolmu za stol na malenom, srebrnom pladnju.
Malcom ga iskapi u jednom gutljaju.
»Sad je bolje«, jedva prošapće. »Eh, sada. Evo.« Sir
Charles voskom zapečati papir usporenom kretnjom. Preda
poslanicu momku. »Nađi mi tajnika«, uspije izgovoriti.
Whitelock se jutros nije pojavio na dužnosti. Ako se
Malcolm točno sjeća, poručnik se nešto kladio s jednim od
časnika, iako se ni za vraga ne može sjetiti uvjeta oklade. U
zadnje vrijeme smicalice osobito vatrenih mladića sir
Charlesu su nevjerojatno dosadne. Zanimaju se za ludosti i
gluposti, a i mnogi od tih mladića jednostavno ne znaju piti.
Tako neće ići, pomisli neodređeno nakon što pogurne momka
da što prije izvrši zadatak.
»Nađi Whitelocka i reci mu da smjesta ovo pošalje
našem agentu u Muscat!« reče.
Pred sir Charlesom dug je dan i već se osjeća
iscrpljeno. Na pamet mu padne da mladi časnici možda jesu
bezveznjaci, no ipak su oni svi do jednoga izvanredno
hrabri. Pri toj pomisli potpuno se uspravi i pokuša oprostiti
Whitelocku što je odsutan. Naposljetku, i sir Charles i
njegov brat Pultney su, bez sumnje, također bili vatreni kad
su bili mladi. U glavi mu počne pulsirati i stane čeznutljivo
gledati u svoj ormarić s pićem, no ne može se prisiliti da
prijeđe na drugu stranu sobe. Neki od momaka će zasigurno
uskoro doći.
»Prokleto vrijeme!« promrmlja u pola glasa te izvuče
još jedan list papira iz pisaćega stola. Poslu u ime Njegova
Veličanstva nikad kraja i Malcolm to dobro zna.
»No, najbolje je ne stati...« prekori sam sebe i razmisli
na trenutak prije nego što se posveti teškoćama u nabavci
drvene građe oko Crvenoga mora, kako bi Britanija mogla
zadovoljiti svoje potrebe ili, dapače, došla do tolikih količina
da bi Kompanija mogla ubirati profit od potreba lokalnog
tržišta. Uz malo planiranja to nije nemoguće, samo što
lokalno stanovništvo ne razmišlja na taj način.
Četrdeset i sedmo poglavlje
Zena šepa. Pustinja kraj obale bila je stjenovita, te je u
mraku pala. Prošlo je već nekoliko dana, a gležanj joj se još
nije oporavio iako ga je cijelo vrijeme držala povijenog.
Osjeća tupu bol koja usporava njezino kretanje. Stoga joj je
trebalo više vremena da dođe do grada Al Qira nego što je
očekivala, a ispalo je da se radi o prometnoj luci prepunoj
ornih i iskusnih ribara — previše da bi nepoznati ozlijeđeni
crnac okušao sreću. Osim toga, trza se dok hoda te je očito
da ne može preuzeti niti polovicu dužnosti koje bi se
očekivale od momka na brodu.
Stoga ne vidi razloga za čekanje dok je ne povedu na
neki brod kada joj u torbici besposleno čame novčići, a
izravno putovanje morem (napokon) traje manje od tjedan
dana. Pokuša se sabrati i odluči da će jednostavno ponuditi
novac. To je škakljivo, dakako. Nitko ne smije znati koliko
novca ima niti gdje ga drži. Ipak, nema drugog izbora. Zena
duboko udahne i pomisli kako se napokon približava cilju.
»Onaj brod!« kažu joj kada upita koja lađa plovi u
Muscat sa sljedećom plimom.
Dovoljno je velika i kapetan izađe na mostić da vidi
crnog roba koji nudi novac. Kapetan je osoran. Sumnjičavo
je promatra, a njegov način poslovanja nije kao u trgovaca
koji toče kavu i laskaju, bezobzirno nagovaraju svoje
klijente na kupnju. Očito je da Zeninu molbu smatra čudnom
te je suzdržan. Ipak, ona mu nudi novac.
»Ozlijeđen si«, istakne.
Ona se ne osvrne na ovaj početni potez. Možda je
ozlijeđena, no može stajati i boriti se.
»Obavljam posao za svojega gospodara«, reče mu. »Dao
mi je novac za putovanje u Muscat. Koliko stoji?«
Kapetan razmisli na trenutak. Zuri u obližnje trgovačke
stolove i ne gleda je u oči. »Pet talira!« kaže. »Spavat ćeš na
palubi i ponijeti vlastitu hranu.«
Zena nije tako lakomislena da bi prihvatila bilo čiju prvu
ponudu, osobito ovako precijenjenu. Nasmije se kao da se
kapetan našalio. »To vrijedi samo jedan talir!« ustvrdi
odvažno. »Prevozit ćete me kao stoku!«
»Jedan talir!« odvrati kapetan. Glumi zaprepaštenje kao
da razgovara s ludom. »Jedan talir?!«
Nakon nekog vremena sporazume se za dva talira, a
Zena oprezno predloži da će mu, ako uključi i hranu te joj
dade da spava u kabini ispod palube, podalje od ostalih
muškaraca, platiti ukupno tri talira. Dodatni novčić smatra
dobrim ulaganjem. Mora se naspavati i želi odmoriti gležanj.
Neće se oporaviti ako to ne učini.
Kapetan pristane kratko kimnuvši glavom, malo
iznenađen da netko ovako odrpan može išta platiti. Mladićev
gospodar očito je bogat kada može ovako rasipati novac na
robove.
»Jest ćeš s posadom«, reče. »Ribu!«
Zena ništa više nije ni očekivala te se šepajući ukrca na
brod, najbolje što je mogla.
Nakon što su isplovili, kapetan je i dalje otresit. No Zena ne
plaća za njegovo društvo te se drži podalje od svih. Na
palubi kapetan zapodjene razgovor, pokušavajući doznati
odakle je.
»Tvoj je gospodar u Muscatu?« pitanje postavi gotovo
kao da reži.
Kimne glavom. »Donosim mu vijesti.«
Kapetan je tužno pogleda. Ne vjeruje joj ni jednu jedinu
riječ. No dobio je tri talira. Ipak, ona osjeća neku vrstu
nelagode.
»Nosiš vijesti? Znaš čitati?«
To je jedini razlog koji mu pada na pamet zašto bi rob
bio toliko vrijedan da mu se plati putovanje.
Zena kimne glavom. »On je moćan čovjek«, objasni.
Kapetan zastane na trenutak, a onda je pozove u
stranu. Zena se nervozno osvrne. Posada se bavi svojim
poslom. Nitko ne obraća pažnju na njih.
»Ne idem s vama«, odvrati mu.
Kapetan se nelagodno prebaci s noge na nogu.
»Neću ti učiniti ništa nažao, momče. Kunem se! Alahom.
Molim te!«
Zena oklijeva. Nakon ugodna glasa muškarca koji ju je
pokušao silovati, ne vidi zašto bi ikomu vjerovala. Kapetan
izvadi svoj nož. Stavi ga na bačvu koja stoji na palubi.
»Vidiš?« inzistira. »Nenaoružan sam, a ti možeš zadržati
svoj nož. Izvadi ga ako poželiš.«
Oprezno, slijedi ga prema pramcu. Doima se podmuklim
pa je Zena spremna upotrijebiti oružje. Kapetan nestrpljivo
izvuče kutijicu iz maloga pretinca i pokaže joj dokument koji
je unutra pomno presavijen. »Možeš li mi pročitati ovo?«
upita je.
Zena kimne glavom. »Polako«, prizna.
S poteškoćama, uspije izgovoriti riječi. Radi se o
ugovoru s vlasnikom broda. Kapetan sluša i gladi bradu.
Već se neko vrijeme pitao što piše u njemu. Zapamti
ponešto o čemu će razgovarati kada se vrati u Al Qir. Kada
Zena završi, zahvali joj. Sukran.Nakloni mu se s poštovanjem i u njemu osjeti promjenu.
Sada više nema razloga sumnjati u svrhu njezina putovanja
niti propitivati zašto nosi torbicu punu talira. Čudno je,
pomisli Zena, kako se percepcija može promijeniti — toliko
toga ovisi o prijevari, o predstavi. Muškarci se, primijeti
ona, prema njoj odnose s poštovanjem na koje nije
naviknula. Kada bi ijedan od njih doznao istinu, dignuo bi
pravu graju.
Te večeri zaključa vrata malene kabine. Nakon što je to
učinila, prepusti se najmirnijem snu otkako je napustila
pustinjsku karavanu i sigurnost koju joj je pružao Wellsted.
Nada se da će ga uskoro vidjeti. Od same pomisli zatitra joj
u želucu i sve se teškoće čine vrijednima truda. Dok brod
plovi prema jugu, cijelo vrijeme razmišlja o svome
bljedolikom gospodaru i žudi za njegovim dodirima.
Istodobno joj se čini kao da je prošlo godinu dana otkako joj
je položio ruke na kožu i kao da je ono što se dogodilo na
krovu u Rijadu bilo tek sinoć. Zena je prestala izmišljati
razloge za svoje osjećaje te umjesto toga stoji na pramcu i
prepušta se uživanju u vlastitom uzbuđenju. Muscat je blizu.
Možda je on već ondje. Na doku. Čeka. Koža mu je blijeda
poput ljiljana, a njegov snažni dodir nježan poput svile.
Nada se da trgovci robljem nisu s njim te iz svijesti istisne
sva sjećanja na Kasima i Ibn Mohammeda.
Čudan je osjećaj ne imati posla na brodu, samo sjediti i
čekati, dan za danom, promatrajući obzor. Nitko joj se ne
obraća osim kada joj nude hranu. Jednom ju je kapetan,
kojega je i dalje zanimala njezina misija, pitao što nosi u
torbici, no nije mu odgovorila, samo se primila za nož. Za
svaki slučaj. Nakon toga, nije joj više smetao.
Petoga dana na palubi se začuju povici. Jedan od muškaraca
ugledao je grad. Kapetan izvadi svoje naočale, osvjedoči se
da je tako te izda neke naredbe. Zena osjeti kako joj bride
prsti. Nikako ne može odvratiti pogled s prizora dok iz
jedne svjetlucave točkice u daljini izviru blistavi redovi
bijelih kuća. Dugo je čekala na ovo. Prešla je više od tisuću
milja. Zadnji put kada je stigla u ovu luku, bila je puna
strepnji. Sada pokušava sakriti uzbuđenje dok se izvija kako
bi bolje vidjela, a brod plovi zadnjim, kratkim pojasom mora
koji je dijeli od omanske prijestolnice. Kao da očima upija
prizore grada.
Za dvadeset minuta dovoljno je blizu da može razabrati
trgovce koji kuhaju čaj od metvice i tjeraju prosjake — iste
one ljude koje je vidjela kroz proreze skladišta onoga prvog
dana. Napreže se ne bi li razaznala Ibn Mohammedovo
imanje, no ne može ocijeniti jesu li njezini neprijatelji ondje.
Ruke joj počnu drhtati od same pomisli. Sada već može
jasno vidjeti da u luci nije usidren niti jedan europski brod.
No to ne znači da njezin gospodar nije ondje. Ovako
uzbuđena, kada je već tako daleko stigla, gotovo očekuje da
će ga smjesta ugledati. Uostalom, radi njega se i vratila u
Muscat.
Dok usporavaju i traže mjesto gdje će privezati brod,
Zena jedva čeka da se mornari pobrinu za užad prije nego
što stavi torbu na rame i žurno se iskrca.
»Malik!« vikne kapetan, kao da su se sprijateljili.
»Zbogom!«
No Zene više nema. Tješi se da je u velikome gradu
lako nestati. Odmah primijeti da u gradu ima još Abesinaca,
zapravo popriličan broj, te prvi put njezina boja kože više
nije zanimljiva onima oko nje. Prekrasno je ponovno se
negdje uklapati, opet biti u žarištu kulturnoga i trgovačkoga
života Arapskog poluotoka pravi je užitak. Više nikada ne
želi razgovarati s ljudima kao što je bio kapetan, s
pohlepnim i sumnjičavim ljudima koji bi joj mogli nanijeti
zlo. Čim budem mogla, presvući ću se u burku, odluči. Dio koji je
odrezala s vela neće joj nedostajati da prekrije lice.
Poderana odjeća označit će je kao siromašnu ženu, ali ne
kao odbjeglu robinju. To joj je najbolji izbor. Muscat nije
kao unutrašnjost, pa osamljena žena u burki neće pobuditi
interes. Bit će joj drago riješiti se narančastoga turbana i
otrcanoga dišdaša, jer onda može biti bilo koja žena. Da,pomisli, ako ga ugledam s trgovcima robljem, jednostavno ću potpunoprekriti lice. Čak ni mogućnost da naiđe na Ibn Mohammeda i
Kasima ne može joj umanjiti radost što opet vidi Muscat.
Zena se veselo izgubi u gomili. Traži Jamesa Raymonda
Wellsteda, no dok s dokova ulazi na bazar, odjednom joj
postaje jasno da ne zna kako da ga nađe. Istini za volju, nije
razmišljala toliko unaprijed.
Četrdeset i osmo poglavlje
Zena nije jedina žena koja se veseli prizoru muskatskih
ulica tog sunčanog prosinačkog dana, štoviše, nije jedina
koju zanima poručnik. Jer dvadeseti je u mjesecu — dan
svete Amonarije — a Farida osobito voli svetice. Žena
Mickeya Ibn Mudara nije nimalo pobožna, nipošto, no voli
dobru priču, a pripovijest o katoličkoj mučenici Amonariji ne
govori o jednoj djevojci koja je ubijena zbog svoje vjere,
nego o dvjema. Osim toga, sveti Antun vraški se namučio
dok je odolijevao žudnji prema ženi koja se zvala Amo-
narija — prijateljici svoje sestre prema kojoj je očito gajio,
ako već ne ljubav, onda snažnu požudu. Farida često krati
vrijeme takvim pričama — dan posvećen uspomeni na sveca
ili mitološku ličnost čija pripovijest utjelovljuje duh
promjena ili u sjećanje priziva neko određeno razdoblje
života. Farida ne zna datum vlastita rođendana jer njezina
obitelj nije bilježila takve tričarije, no dok je bila dijete,
sveci su se slavili, a cijeli život na imanju ravnao se prema
tim svetkovinama. U slavu Amonarijina mučeništva, kao i u
slavu ljubavi svetog Antuna, Farida je odjenula svoju burku,
iskrala se stražnjim stubištem i kriomice izašla na prašnjavu
ulicu. Prvi je put vani od onog ljetnog popodneva kada je
vidjela Wellsteda kako sjedi i puši lulu s trgovcem
sagovima.
Odrješito korača, najprije prema suku, a u prolazu prosjaku
udijeli slatkiš. Vrijeme je ugodno — sunčano je, ali ne
previše vruće — te Farida odluči da će prošetati pokraj
Mickeyeva ureda (iz čistog užitka) nakon što vidi konje, a
zatim nastaviti prema dokovima. Pomisao da bi svojima
mogla poslati pismo po nekome kome bi mogla vjerovati
zaokupila je Faridinu bujnu maštu.
Vijesti o Wellstedovu povratku još nisu stigle u Muscat
pa Farida ne očekuje previše. Ako se ne vrati, nada se da
će uspjeti naći nekoga drugoga po kome može poslati takvu
poruku. Prošlo je previše vremena, stalno si ponavlja, i
osjeća kako je lagano počinje peći savjest jer kad je Farida
odlazila niz Dublin Road, lakomisleno im je obećala da će im
pisati i javiti kako se snašla. Nakon svih ovih godina, ne zna
kakvu bi poruku bilo najbolje poslati i treba li se
posavjetovati s Mickeyem, no razmišlja o mogućnostima i
nada se da će se Wellsted uskoro vratiti kako bi mogla
nešto smisliti. Ipak, mora uzeti u obzir sve okolnosti i
razmisliti o nekom drugom časniku. Možda je upravo zato
ovog poslijepodneva osjetila da je grad zove.
Dok prolazi pokraj pekara, gdje miris svježega kruha
ispunja topli zrak, Farida duboko udahne i nasmiješi se. Već
godinama nije morala kuhati, no peći kruh jedan je od
kućanskih poslova u kojem je uistinu uživala. Ostaviti tijesto
da se digne. Čekati. Povremeno dodati malo raženog brašna
ili mrvicu heljdina za promjenu. Ponekad si moći priuštiti
bijele roščiće koje bi jela već iz pećnice s rastopljenim,
zlatnim maslacem. Ako postoji hrana koja Faridi nedostaje
onda je to dobri stari irski maslac, u kockama, s malo soli.
Arapski maslac miriše na kozu, tu nema pomoći.
Prođe pokraj Mickeyeva ureda i zastane u ulici
nasuprot ulaza. Kao i uvijek, pozorno sluša, za slučaj da
začuje njegov glas iz sobe na katu. Bilo bi joj nezamislivo
uzbudljivo samo da čuje svojega muža kako naručuje svilu ili
se žali na izbor mogućih boja ili obruba. Bilo bi to, uvjerena
je, kao da posjeduje djelić njegova svakodnevnoga života —
prorez na rebrenici harema. Poželi da se vrata otvore i da
Rašid prođe pokraj nje dok ide izvršiti neke Mickeyeve
naredbe, no kuća je sasvim mirna i ne odaje nikakva znaka
da ikoga ima unutra. Slegnuvši ramenima odustaje od
prisluškivanja jer danas ima drugog posla. Burka joj šušti
oko gležnjeva dok korača kroz Matrah, pokraj mnoštva
prenatrpanih trgovačkih stolova, prosjaka, torova za
životinje (danas su tu koze, ovce i mazge, no zamjetna je
nestašica lijepih konja) te se napokon uspije probiti do
obale. Sve ovo vrijeme u gomili nije zamijetila niti jednog
Europljanina. U luci su uglavnom usidreni arapski drveni
jedrenjaci i nekoliko većih indijskih trgovačkih lađa. Ništa
europsko. Farida uzdahne.
»No dobro, Amonarijo, nisi mi donijela nikakvu sreću,
djevojko«, prošapne.
Čudno je to — instinkti su joj obično nepogrešivi, a kada
osjeti da je nešto zove iz njezinih odaja, uvijek naiđe na
nekakvu pustolovinu. No danas na doku vidi samo prilično
veliku pošiljku klinčića koju ukrcavaju na brod te koja, iako
čvrsto zapakirana, širi svoj miris toplim zrakom i prekriva
smrad lučke vode. Farida gleda preko tjesnaca, primijeti
kako je lijep te pomisli da bi se trebala vratiti kući.
Odjednom osjeti neobjašnjivu glad i odluči se zasladiti
voćem što su joj ga donijeli u njezinu ložnicu, a možda će
zatražiti da joj posluže kavu.
Dok korača uzbrdo, Farida začuje djelić razgovora,
samo dio rečenice, zbog čega stane na mjestu te odjednom
shvati zašto ju je obuzela želja da prošeće gradom. Glas se
čuje iza nje.
»Jesi li vidio bijelca? Zove se Wellsted, no putuje
prerušen u Turčina pod imenom Aga Kalil Efendi. Je li taj
čovjek došao u Muscat? Imam važnoga posla s njime.«
Farida se polako okrene i zakorači u sjenu obične,
okrečene, dvokatnice u kojoj se nalazila carina. Zagleda se
u momka koji je postavio to pitanje. Jadničak nosi izblijedjeli
dišdaš i loše omotan turban. Nema još ni dvadeset godina, a
tako crnu kožu Farida nikada nije vidjela. Preko jednoga
ramena nosi torbu od kozje kože i lagano šepa dok hoda,
slijedi mornare koji ne žele zastati da porazgovaraju s njim.
Na njegova pitanja odmahuju rukom i tjeraju ga od sebe, no
mladić ne odustaje.
»Molim te, brate, moram naći tog čovjeka! On je Englez!
Jesi li čuo za njega?«
Jedan indijski mornar umalo da ne pljune na momka.
Drugi pak kaže: »Idi Ibn Mudaru. On obavlja posao za
bijelce. Ibn Mudar će znati.«
Momak oklijeva. Kratko zastane, no Farida shvati o
čemu se radi. Iz nekoga razloga ne može ići Ibn Mudaru. Zna
njegovo ime.
»Gdje je taj Ibn Mudar?« upita, no glas mu nije uvjerljiv.
Ako su mornari to i primijetili, ničime ne pokazuju.
»Gore, uz brijeg!« pokaže mu jedan. »Idi do pisara sa
zelenim turbanom. Pitaj ondje. U ulici sa slijepim prosjakom.
Bježi sada! — Imši!«Momak se sasvim lagano nakloni i uzmakne. Farida ga
slijedi s razmakom od nekoliko koraka. Dalje na dokovima
on upita mornare na nekom brodu jesu li vidjeli Wellsteda,
no nitko od njih ne zna za to ime, a ovaj ga put pošalju u
smjeru grčkoga pivara.
»On poznaje svakoga stranca u Muscatu!« uvjeravaju
ga.
To je vjerojatno i istina, pomisli Farida.
No dječak ne slijedi njihove upute. Umjesto toga, on se
otklati u smjeru Matraha. Farida mu vidi pogled, tužan i
očajan, pokušava smisliti što će dalje. Iz torbe izvadi
komadić kruha i počne ga grickati, kao da će mu to pomoći
u razmišljanju. Iz kojeg god razloga traži Wellsteda, Farida
je očarana ovom slučajnošću. Ne može se sjetiti nikakva
načina da to dozna osim da se izravno obrati momku — to
još nikada nije pokušala za svojih izlazaka u grad.
On je tek dječarac, pomisli, iako joj srce lupa. Vrlo dobro
zna kako je opasno da žena pokaže bilo kakav interes — već
da upita za smjer bilo bi previše, a kamoli da se raspituje o
zajedničkom poznaniku. No momak je crn i vjerojatno je
rob. Ako bi se s ikime usudila razgovarati, bio bi to
neslobodan muškarac, netko mlad komu bi lako nametnula
svoj autoritet — trebalo bi biti sve u redu, zaključuje. Nema
drugog načina da dobije što želi. Farida duboko udahne.
Dođavola, kaže sama sebi i pristupi mu.
»Ispričavam se, tražiš bijelca, poručnika Wellsteda?
Zašto ga trebaš?«
Momak trepne. Trepavice su mu duge, a kretnja
osobito polagana. Čini se kao da mu treba nekoliko
trenutaka, baš kao da prosuđuje pitanje.
»On je moj gospodar«, reče oprezno. »Razdvojili smo
se.«
Farida oklijeva. Prema Mickeyevoj priči, Wellsted je
otišao u pustinju s crnim robom, no to je bila žena. Bio je,
ako se dobro sjeća, abolicionist i protivio se posjedovanju i
te jedne robinje.
»Gdje te tvoj gospodar kupio?« upita.
Preko dječakova lica prijeđe jedva vidljiv tračak
nelagode. »U Muscatu!« odgovori. »Ovdje. Zato sam se
vratio. Da ga nađem.«
»I poveo te sa sobom u pustinju?«
Kimne glavom.
»Reci mi još, je li tvoj gospodar našao svoje prijatelje?«
»Jednoga od njih.«
»I vraćaju li se?«
»Da.«
Farida se nasmije. Zbilja, taj Wellsted je osobit momak
— zapravo junak! Ushićeno sklopi svoje kanom potamnjene
ruke i u tom trenutku otkrije dio svoje podlaktice koja je
bijela poput mlijeka, prije nego što se tkanina vrati na
mjesto.
Momak zine. »Tvoja koža!« kaže u šoku. »Poput njegove
je! Tvoja je koža bijela!«
Farida se ustoboči. »Mogla bih te dati izbičevati zbog
toga!« odvrati oštro.
Mora strogo reagirati. Takav komentar od običnoga
roba posvemašnja je drskost! Muškarci nikada ne spominju
ni kako žena izgleda, a kamoli kakve joj je boje koža. Da je
Mickey ovdje (osim što bi bio užasnut otkrićem da mu žena
povremeno odlazi u šetnje gradom), odrezao bi jaja tom
bezveznjaku zbog drskosti! Momak shvati u čemu je
pogriješio. Malo ustukne i promrmlja ispriku, podižući torbu
na ramenu. Doima se tako ranjivim i, štoviše, istinski
skrušenim, da se Farida sažali nad njime. Očito nikoga nije
htio uvrijediti. Odluči da će ga uputiti na pravo mjesto.
»Ljudi na brodu imali su pravo«, kaže momku, »trebao
bi ići Ibn Mudaru. On će ti dati stan i hranu dok ti se
gospodar ne vrati. Bit će mu drago čuti tvoje vijesti.«
Momak ponovno nijemo kimne glavom, no u očima mu
se može vidjeti da ga ta pomisao ispunjava nelagodom. Zena
zna da nikomu ne može vjerovati. A Ibn Mudar ju je,
uostalom, i dao Wellstedu. Bio je u Ibn Mohammedovoj kući,
pio je kavu s njima. Ne smije riskirati. Farida je zamišljena.
Ako momak uistinu želi naći Wellsteda, onda mu je Mickey
najbolji izbor. »Postoji li neki razlog zašto ne možeš ići Ibn
Mudaru?« upita ga.
Momak ne odgovori, što je zanimljivo, samo stoji kao
ukopan i doima se bespomoćnim. Farida zuri kao da su je
njegove trepavice hipnotizirale. Ima nečeg čudnog u tom
dječaku.
»Mogu ti pokazati gdje je Ibn Mudar«, reče.
Momak se nespretno uzvrpolji i za to vrijeme Farida
primijeti da je u torbi od kozje kože na vrhu presavijena
neka tkanina. To je, ako je oči ne varaju, burka! Još
jedanput se zagleda u nježne crte momkova lica i elegantna
zapešća. Zuri kao da gleda neko čudno, novo stvorenje u
zoološkome vrtu. Liniju kose ispod narančastog hauzaturbana. Nježnu tjelesnu građu — snažan je, no ipak...
Dakako, nema nikakva razloga zašto bi momak sa
sobom nosio burku. Farida se osjeća kao da joj je u glavi
abak i da kuglice lete amo-tamo. Poručnik je u pustinju sa
sobom poveo samo jednog roba.
»Jesi li ti njegova habš?.« upita polako. »Jesi li ti djevojka
koja zna plesati?«
To dijete izgleda kao da bi se moglo dati u bijeg. S
usana joj se otme uzdah. Zatim kimne glavom. »Nemam
kamo poći«, prošapće.
Faridina prva reakcija jest da se to nje uopće ne tiče.
Zatim se sjeti kako su razmišljale one žene iz otmjenih
krugova. Zene koje su živjele u Bathu kada je ondje živjela
od prijevara. Njihovi su svjetovi bili maleni, baš su
odgovarali veličini njihovih umova. Od te spoznaje zašuti na
trenutak. Oduvijek je govorila da se nikada neće tako
ponašati pa joj savjest ne da mira. Sada, pomisli, ima priliku
to i dokazati.
»Kako se zoveš?« pita je nježno.
»Zena«, odgovori djevojka. Zatim, vidjevši da je ova
žena ljubazna, doda na brzinu: »Pobjegla sam i samo mi
Nazaren može oprostiti! Mislila sam da će biti ovdje.«
Djevojka počne tiho plakati. Savršeno oblikovana suza
klizne joj niz obraz i padne na do.
Farida odluči u trenutku. Ovo je i previše intrigantno.
Želi saznati sve — kako može napustiti ovu djevojku? Pa
Mickey joj nikada ne bi oprostio.
»No, no«, kaže joj. »Ibn Mudar je stara sentimentalna
budala, vjeruj mi«, objašnjava joj. »U braku smo već
dvadeset godina tako da znam. Moraš poći sa mnom, dušo.
Zanimat će ga sve o tvojemu putovanju, a onda, kada se
Wellsted vrati, mi ćemo prve saznati.«
Zena prestane plakati. »Ibn Mudar je tvoj muž?«
Farida se ogleda kako bi se uvjerila da je nitko nije čuo.
»Pst!« naredi i kimne glavom. Nije sigurna kako će objasniti
ovu novu akviziciju u haremu, no sigurna je da je ispravno
povesti djevojku kući. Stavi joj ruku na rame da je utješi. »I
išla si u pustinju? Putovala si s njima i spasili ste bijelce?«
Zena kimne glavom.
»Koliko milja?«
Zena slegne ramenima. »Ne znam«, prizna. »Plovila sam
s ribarima da bih se vratila. Trebalo mi je mnogo vremena.
No morala sam mu se vratiti, a ovo je jedino mjesto gdje
mislim da bi mogao biti.«
Faridine oči zasjaje. »To svjedoči o velikoj odanosti!«
Mozak joj polako obrađuje što je čula. »Kakve li
pustolovine! A ja sam žena koja voli dobru priču, to se mora
priznati. U haremu, dušo... No, recimo da zna biti malo
dosadno. Zašto još plačeš, pobogu? Nakon svega što si
sigurno prošla! I to još kao momak! A crna si poput sjene i
nosiš vijesti o našem omiljenom poručniku! Moraš se
preodjenuti u svoju burku. Dođi. Dobrodošla si! Pođi za
mnom.«
Farida pozove djevojku kretnjom ruke, a Zena samo
kratko oklijeva. Ovo bi mogla biti vješto smišljena varka, no
ne čini joj se da je tako. Na trenutak Faridi proviri njezin
bijeli gležanj.
»Zasad ćeš se pretvarati da si moja robinja. Tako je
najbolje«, naredi joj. »Možeš me zvati Farida.«
»Hvala«, odvrati Zena polako.
I žene nestanu uz brijeg prema Ibn Mudarovu imanju
kroz graju prašnjavih ulica. Sveta Amonarija, pomisli Farida
u sebi, imala je ipak pravo. Sada joj samo treba neko čudo
da objasni kako je ovo dijete došlo, a da Mickey ništa ne
otkrije o njezinim izletima u grad. No, uvjeri samu sebe, taj
će problem riješiti kada se pojavi.
Četrdeset i deveto poglavlje
Tri dana poslije, nakon što je dhanghi pristao, Jessop i
Wellsted isprate Kasima na njegov svečani zadatak. Odbivši
sve ponude za pomoć, trgovac robljem službeno se oprosti
od njih i zahvali obojici na svemu što su učinili.
»Ovo moram obaviti sam«, reče Kasim.
»Zar ti ne možemo pomoći?«
»Dođite u džamiju prije zalaska sunca.« Kasim krene
prema brijegu. Nema snage reći išta više o Ibn
Mohammedovu pogrebu.
Wellsted i Jessop ga promatraju dok nestaje u gomili
zajedno s robovima koji za njim nose pokriveno mrtvo tijelo.
Kasimova pustinjska odjeća i njegov siguran hod dugo se
ističu u rijeci ljudi dok se u daljini ne stope s njom. On mora
obaviti mrsku dužnost jer je Ibn Mohammedov otac još živ i
mora mu reći što se dogodilo.
Mohammed Ibn Mohammed već godinama nije napustio
sinovu kuću u Muscatu. On je postariji čovjek duge sijede
brade i živih tamnih očiju. Podrijetlom beduin, nije očekivao
da će uživati u životu unutar četiri zida kada ga je sin
pozvao da mu dođe u posjet, a zatim nagovorio da ostane
živjeti s njime. Pa ipak, Asaf Ibn Mohammed svojim je
marljivim naporima stekao takvo bogatstvo da je njegova
palača mnogo više od četiri puka zida, te mnogo više
nalikuje naselju nego kući. Njegov se otac stoga prilično
iznenadio kad je otkrio kako se u sinovu domu osjeća
prilično udobno. U kući Ibn Mohammeda nitko ne putuje,
osim dakako Asafa, no svakodnevne dužnosti manje-više su
jednake kao u pokretnim beduinskim logorima. Mohammedu
Ibn Mohammedu drago je što mu je sin tako uspješan, no
često se brine za svojega najstarijeg sina. Mohammed je
smiren i neambiciozan čovjek koji najviše uživa u partiji šešbeša sa svojim prijateljima i prilici za razgovor uz slastice i
kavu. Volio bi vidjeti Asafa jednako tako sretnoga.
Prošlo je više od tri godine otkako je starac izgubio
snagu u nogama te je sada uglavnom zatvoren u svojoj sobi
i posjećuje ga sve manji broj pokretnih staraca i njegov
doktor, koji je zavolio ovoga mudroga pacijenta bijele kose.
Oduševljen njegovom otvorenom prirodom, mladi doktor
tijekom svojih posjeta uglavnom ostaje mnogo dulje nego
što mu nalaže profesionalna dužnost te mu je postao odanim
prijateljem. Mohammeda Ibn Mohammeda također njeguje
mnoštvo prelijepih mladih robinja koje mu je darovao
njegov najstariji sin, a nad kojima brigu vodi jedna od
njegovih žena (starac više nije u stanju razlikovati snahe, pa
ni raspoznavati žene uopće — onih kojih se još sjeća
odavno više nema među živima, a i vid mu slabi). Međutim,
uživa u promatranju djevojaka (miomirisne igre svjetlosti i
sjena) koje se ljupko kreću njegovom spavaonicom.
Podsjećaju ga na njegove vlastite žene kojih već dugo
nema. Odavno starac nije poželio nikakve usluge od svojih
sluškinja u onom smislu te mu one samo donose što ustreba
i nekad mu sviraju glazbu koju u današnje vrijeme, da
budemo iskreni, jedva čuje.
Starac sam priznaje da je uvelike blagoslovljen. Kada je
svojemu sinu dao ime Asaf, učinio je to kako bi prekinuo
ciklus generacija jer su se on, njegov otac i djed svi zvali
po Proroku te je smatrao kako je došlo vrijeme za
promjenu. Iako su bili sretni i osobito uspješni u
pustinjskome životu, Mohammedovi su sinovi bili siromašni.
Otkako je starac prekinuo tradiciju, sreća cijeloga klana
procvjetala je te su sada oba njegova sina uspješna i u po-
slu i u borbama, a kćeri su mu već odavno udane za
uglednike Arapskoga poluotoka. Starac ima blizu osamdeset
unučadi, na što je neizmjerno ponosan, iako još nije upoznao
većinu pripadnika te najmlađe generacije.
Prvo što je Mohammed Ibn Mohammed čuo jest
naricanje. Uši ga baš ne služe najbolje, no povici mu još
zvuče glasno, odjekuju iz dvorišta i niz hodnike. Pridigne se
i otpije malo čaja od metvice. Robinje se pogledaju te jedna
ustane i ode do prozora da vidi što se događa.
» Onda? « upita Ibn Mohammed.
»Ne znam, gospodaru.«
Počne lupati o pod svojim drvenim štapom, ne iz ljutnje,
nego jednostavno kako bi privukao njihovu pozornost.
»Jedna od vas morat će izaći i doznati što se dogodilo«,
objasni.
Ne radi se o tome da su žene glupe, no moraju im se
dati upute, smatra on. Jato velova i zveckanje ukrasnih
lančića oko gležnjeva ispuni sobu dok se pripremaju. Baš su
bile spremne rastrčati se po kući, kada se na vratima začuje
glasno kucanje. Mohammed Ibn Mohammed mahne rukom i
vrata se otvore.
Sjena u hodniku nije odmah prepoznatljiva. Kasim je
ogrnut tamnom tkaninom i ne usuđuje se pogledati starca u
oči. Polako uđe u prostoriju i svima koji ga poznaju jasno je
da se trgovac robljem ne osjeća dobro. Tanak je kao prut i
teško korača. Ono malo što mu se vidi od očiju je žuto, a
ako bolje promotrite, vidite da mu se ruke tresu. Kasim
padne na koljena.
»Mohammed Ibn Mohammed«, glas mu je smiren,
»došao sam...« oklijeva.
»Ne čujem te!« vikne starac. »Priđi bliže, Kasime. Priđi
bliže.«
Stane lupkati štapom i naruči kavu.
Kasim podigne pogled. Ne može si pomoći. Pobjegne
mu suza. Starac se zagleda u njegovu sumornu pojavu.
»Ne izgledaš dobro«, kaže mu i dade znak rukom da mu
priđe još bliže.
Kasim se jedva digne na noge i priđe. Veći dio lica
čvrsto je omotan kajijom, no ondje gdje je koža vidljiva, može
se primijetiti da je pun ružnih ožiljaka koji su još upaljeni.
Odustane od pokušaja da govori s litamom koji mu smeta te
olabavi masku. Mohammed Ibn Mohammed ima mnogo
godina iskustva i prednost kratkovidnosti, pa ne pokaže da
je šokiran Kasimovim izgledom, no dvije žene ustuknu, a
jedna glasno uzdahne. Koža mu je mjestimično crvena, puna
točkica krvi i gnoja. Infekcija je prošla, no ostavila mu je
ožiljke za cijeli život. Proći će još tjedni prije nego što upala
napokon prođe, a Kasimu ostane samo razrovana koža.
»Dječače«, kaže starac, »dođi sjesti kraj svojega strica.
Reci mi što ti se dogodilo.«
Kasim poslušno sjedne na jastuk kraj Ibn
Mohammedova kreveta. »Vaš sin nije imao sreće kao ja«,
kaže mu tužno. »Volio bih da je Alah odabrao uzeti mene.«
Čim je starac shvatio što znače ove riječi, iz ruke mu
ispadne štap. »Tko smo mi da sudimo o Alahovim
odlukama?« prošapće. Prikladne su to riječi, no starčev glas
odaje koliko je potresen.
»Vratio sam se s njegovim tijelom kako bismo ga mogli
dostojno pokopati«, Kasim uspije prozboriti. »Bili smo na
moru«, objasni, »nismo ga mogli nigdje pokopati.«
Mohammed Ibn Mohammed toliko je zaprepašten ovim
otkrićem kojega pomalo postaje svjestan da ne može naći
vlastite riječi, pa citira Proroka. Šutnja, uostalom, u
ovakvim okolnostima bila bi nepristojna.
»Oči liju suze, a srce je zavijeno u tugu, no nećemo reći
ništa osim onoga što je milo Gospodinu«, grlo mu se stegne,
a onda starac zagrli Kasima te njih dvojica zajedno zaplaču.
»Moj sin!« jeca Ibn Mohammed potiho, jer čak i u tuzi
pobožan je i nježan čovjek. »Jadno moje dijete!«
Iz dubine duše Kasim krikne poput životinje te se čini
kao da cijela kuća zajedno tuguje — sve supruge i djeca,
sva služinčad i robovi. Vrata lupaju kako se vijest širi iz
prostorije u prostoriju. Dvorištem odzvanja vrisak užasa,
sluge padaju na koljena, a supruge grle svoju djecu dok ih
obuzima tuga zbog gubitka ovoga tiranina.
Dok se valovi žalovanja šire, Mohammedovi osobni
sluge odnose tijelo iz dvorišta gdje ga je Kasim ostavio pod
stražom. Puni strahopoštovanja operu truplo, bojeći se
strašne truleži, no još više prestrašeni da ne pokažu svoje
gađenje. Balzamiraju tijelo kako bi ublažili užasan smrad, a
zatim ga omotaju u kufan i pozovu imama. Kada je on došao,
uveden je barem privid reda. Svi zadržavaju suze koliko
mogu (jer tako je propovijedao i sam Prorok), a Kasim
ispriča sve pojedinosti oko Ibn Mohammedove smrti.
Prisiljen je lagati starcu o onome što se dogodilo, jer
posljednje riječi njegova sina nisu bile posveta Alahu, kao
što bi se nadao svaki dobar muslimanski otac. Daleko od
toga. Istina je previše intimna pa se Kasim oslonio na
uobičajene fraze umirućih te umjesto da je priznao kako je
preklinjao Ibn Mohammeda da ne ode, kaže da je citirao
Kuran.
»Dobro«, kimne starac glavom. »To je dobro.«
Imam se pomoli i Kasimu je drago što je sve završilo te
više nikada ni sa kim neće morati razgovarati o onome što
se dogodilo. Riječi ga guše. Nijemo se zakune da se, kada
sljedeći put ode iz prijestolnice, neće više vratiti.
Posvetit ću se svojemu poslu, što god morao učiniti. A onda ću otićiodavde. Ovdje za mene više nema ničega, kaže sam sebi. U ovomegradu više nema ničega za mene.
Za sat-dva pomoći će Mohammedu Ibn Mohammedu da
prvi put nakon tri godine izađe iz svoje sobe. Pobrinut će se
da utješi starca, koliko je to moguće kada netko izgubi
najstarije i najdraže dijete. Zajedno će proći kratak put do
groblja. Kasim iskreno poželi da nije preživio.
Pedeseto poglavlje
Nakon što su privezali dhangi i nakon što je Kasim već
otišao, dvojica bijelaca okrenu se jedan drugome na palubi,
njihova je misija ispunjena. Oko sebe osjete mir. U luci
nema nijednog europskog broda.
»Gdje su?« Jessop napravi grimasu. »Vražje lijenčine!
Čovjek bi pomislio da će barem poslati kliper da nam poželi
dobrodošlicu!«
»Ništa zato. Ne prođe ni tjedan dana, a da u Muscat ne
pristane neki britanski brod. Glavno da smo stigli na
vrijeme za Božić!« istakne Wellsted. »Zapravo, prema
mojem proračunu, imamo više od tjedan dana. Danas je
petnaesti, rekao bih. Pitam se što će Mickey napraviti za
nas!«
»Iznenadimo ga!« doktoru se to čini izvrsnom šalom.
»Imamo nekoliko sati! Kasim je rekao da će pogreb biti tek
u sumrak.«
»Dogovoreno!« složi se Wellsted te u veselom
raspoloženju njih dvojica prikupe svoju skromnu prtljagu i
odu kupiti slastice u suk te ispiti svježu kavu čak i prije
nego što pođu uz brijeg jer već dugo nisu uživali u pošteno
skuhanoj hrani ili vrućim napicima. Divno je vratiti se
ovamo! Popodnevne ulice pravo su osvježenje, a momci se
osjećaju poput mladih mornara koji su prvi put dobili kratki
dopust na kopnu. Radosno krenu prema Mickeyevu uredu,
nadajući se engleskoj odjeći, toplom obroku, a u slučaju
doktora Jessopa, povratku u Bombaj čim pristane sljedeća
škuna. Wellsted mu još nije povjerio svoju istinsku nakanu
da se vrati i potraži djevojku.
»Sunce uvijek sja u Muscatu!« kaže doktor uz osmijeh.
To što sunce vječno sja na cijelom Arapskom poluotoku
nije osobito važno jer gdje god da jesu, Englezi uživaju u
vremenu. Osim toga, prije dva dana prošli su kroz malenu
oluju koja je iziskivala popriličnu navigacijsku vještinu pa im
je ugodno ponovno uživati u suncu i osjećati kako se
vrijeme smirilo. Zadnji dio plovidbe prema Muscatu bio je
pravi izazov. Nisu znali kako će se dhangi ponašati u tim
uvjetima te su uspjeli izdržati ujedinivši svoje snage i
nasmrt prestrašivši Arape.
»Baš bi bilo krasno da smo preživjeli pustinju,
izgladnjivanje i velike boginje te zatim da smo poginuli u
oluji na moru! Oluja je jedino za što nas je školovanje
pripremilo!« viknuo je doktor da nadglasa vjetar.
Wellsted se složio. Lice mu je odavalo beskompromisnu
i hvalevrijednu odlučnost dok je bičevao sluge ne bi li ih
natjerao na posao i pobrinuo se da je sva užad pravilno
osigurana. Kasima, koji se dovoljno oporavio od bolesti da
je mogao stajati, pokosila je morska bolest. Čak su mu i
ožiljci od velikih boginja djelovali blijedo dok je povraćao
preko palube. Ploviti u dhangiju kroz oluju sa samo
četvoricom sposobnih ljudi nije bilo lako, no uspjeli su, a
ovo im je nagrada, pomisli Wellsted dok se smješka na
suncu. Iako sve ovo vrijeme nije rekao ni riječi o Zeni,
stalno misli na nju. Čim preda Jessopa u Ibn Mudarove ruke,
ponovno će otići na sjever, vratit će se istim putem dok ne
nađe svoju habši.Muscat je utješno poznat. Uredska vrata otvara dječak
u žutoj halji i nudi im onu istu bakrenu zdjelu ružine vodice.
Ovaj put Wellsted primijeti kako mu se to više ne doima
čudnim običajem. Dok mu se prije ružina vodica činila
provincijalnom, sada mu to u potpunosti ima smisla. Muscat
po njegovoj procjeni više nije siromašni rođak Londona. On
je velik i impresivan grad te itekako cijeni njegovu
gostoljubivost. Možda bi, pomisli, trebali nuditi ružinu
vodicu i u londonskim klubovima na Pall Mallu. Jessop i
Wellsted operu ruke, a zatim ih dječak odvede na kat u
Mickeyev ured. Mornarički agent dočeka ih veselo.
»Gospodo!« ustane da ih pozdravi s iskrenim
oduševljenjem, dobrodošlicu izražava i pruženom rukom.
»Poručniče Wellsted, dobrodošli! A vi ste, gospodine,
jamačno doktor Jessop! Veoma mi je drago što vas vidim!«
Jessop se naglas nasmije Mickeyevu akcentu i srdačno
se rukuje s njime.
»Svi smo radoznali«, izgovori Mickey pažljivo, jer tek je
prije nekoliko dana naučio tu riječ, »i želimo čuti sve o
vašem dolasku.«
»Ne činite se...« Wellsted se pita kako da to sroči, »baš
iznenađeni kako smo očekivali. Jeste li čuli vijesti o nama?«
»Ah, da. Vijesti. Očekivali smo vas, dakako. Izvolite,
sjednite!«
Kava je poslužena i na Mickeyevo inzistiranje časnici
ispričaju svoje pustolovine. Nakon što ispričaju priču o Ibn
Mohammedovoj smrti, agent izgovori molitvu.
»I donijeli ste tijelo natrag u Muscat?«
»Jesmo. Kasim ga je odnio njegovu ocu.«
Mickey kimne glavom i pozove svojega slugu. »Pošalji
vijesti sultanu«, naredi, »kao i u džamiju! Pretpostavljam da
će ga pokopati kasno poslijepodne. Svi moramo doći na
sprovod.«
Wellsted i Jessop se slože. »Dakako!« kažu. »Kasim je
rekao prije zalaska sunca.«
»Provjerit ću«, reče Mickey. »Prepustite to meni.«
»Kada sam otišao, niste mislili da ćete me ponovno
vidjeti, zar ne? Priznajte!« Wellsted zadirkuje agenta dok on
udobno sjedi na jastucima.
Mickey slegne ramenima. »Pa i nisam«, počne, pitajući
se kako u razgovoru spomenuti da doista nije očekivao
kako će ikada više vidjeti Wellsteda do prije tri dana kada
su vijesti o njemu stigle po veoma mršavoj djevojci za koju
je očekivao da će je prodati, a odmah nakon nje, stigla je i
pošta te vijest s klipera koji je isplovio iz Bombaja, a
pristaje između plima. »No primio sam poštu, gospodo,
naredbe i slično. Svi u Indijskoj mornarici pričaju o vašem
uspjehu! Prema svim izvještajima slavlje u menzi bilo je
legendarno. Čak titansko!«
Jessop podigne šalicu kave u nadi da će je netko
ponovno napuniti.
»Još kave?« Mickey kretnjom ruke naloži dječaku da mu
natoči. »Očekujemo dva broda danas ili sutra, a s njima bi
moglo stići još vijesti za vas. No, gospodo, jeste li spremni
primiti svoje naredbe?«
Časnici se slože i Mickey ustane te krene prema
pretincima odakle izvuče nekoliko pisama.
»Ovo«, kaže, »je iz Londona, poručniče. Došlo je baš u
vrijeme vašeg odlaska. Ovo je iz Bombaja, od samoga sir
Charlesa Malcolma, ako se ne varam. A ovo je još jedno iz
Londona, ne prepoznajem pečat. Doktore, ovo su vaše
naredbe te također neka pisma koja su vam proslijeđena
zajedno s njima. Vjerojatno su vam ih čuvali u menzi te su
ih poslali kada su doznali da plovite za Muscat.«
Debeli snop papira je od Jessopove obitelji, a pisama je
toliko da ih je narednik zadužen za poštu pažljivo svezao u
dva debela omota koja doktor lako otvori zubima. Jessop se
baci na pisma kao da je izgladnio. Pomiriše blijedo žućkasti
papir za koji zna da dolazi s radnoga stola njegove sestre.
Pomno razvrsta sva pisma prema datumu prije nego što
otvori ijedno od njih. U međuvremenu, Wellsted rastvori
prvo pismo iz Londona i lice mu se ozari kada pročita vijesti
od Johna Murraya. Zatim, primijeti Mickey, drugo pismo,
koje je stiglo iz ulice Molyneux, poručnika navede na
razmišljanje. Kratko je i slatko, jednostavno mu kaže da se
njegov otac veoma ponosi njegovom predanošću dužnosti i
veseli se što će ga uskoro vidjeti. Wellsted na to samo
slegne ramenima. No prije nego što otvori naredbe, pozove
Mickeya u stranu. Jessop se, siguran je, još satima neće
vratiti u stvarni svijet — očito je udubljen u sestrin opis
tržnice u Lancashireu gdje je odrastao i u vijesti o njihovim
prijateljima i poznanicima. Ima čeznutljiv izraz lica i
povremeno se naglas nasmije.
»Taj čovjek zaslužuje dopust u Engleskoj«, kaže
Wellsted usput prije nego što prijeđe na stvar jer ako kani
naći Zenu, trebat će mu Ibn Mudarova pomoć.
»Mickey«, počne Wellsted i onda shvati što mu se
omaknulo.
»Ah, molim vas, poručniče, u potpunosti sam svjestan
kako me ljudi zovu. Izvolite, slobodno me zovite kakvim god
nadimkom želite. Smatram to izrazom od milja.«
»Hvala vam. Nisam gotov sa svojim zadatkom,
gospodine. Moram se vratiti na sjever. Čast i dužnost nalažu
da se vratim.«
Mickeyeve oči zablistaju. »Ne, nimalo!« reče.
Wellsted je uporan. »Da, smjesta. Sutra! Mislio sam
krenuti brodom na sjever, što je dalje moguće. Moram stići
barem do Bahreina. Trebat ću dovoljno novca za deve i
nekoliko ljudi. Hoćete li mi to osigurati?«
»Ne, ne!« Mickey se nastavi otvoreno smijati. »Nemate
nikakve dužnosti ići na sjever, a osim toga, vaše naredbe
nalažu upravo suprotno!«
»Pečat je neotvoren. Nisam još pročitao svoje
naredbe!« Wellsted podigne pismo. U glavi mu se roje misli.
Mora objasniti Mickeyu. Mornarički agent može mu
uštedjeti dragocjeno vrijeme oko organizacije ekspedicije, a
treba mu i novac jer mu nije ostao gotovo nijedan talir.
»Pa, mogu vam reći koje su vam naredbe ako želite,
poručniče. Malo toga prođe mimo mene. No nema potrebe
da nam to stvara probleme. Mislim da vam mogu pomoći.
Radi li se to o vašoj robinji?«
Wellsted je zatečen. »Zena? Imate li vijesti o njoj?«
Mickey se ne žuri. Zastane samo na trenutak. »Djevojka
je ovdje, gospodine. U Muscatu.«
Wellsted uspije prikriti oduševljenje, ali ne i šok.
»Ovdje?!«
»Da, ovdje je. Moja žena...« Mickey nije siguran kako
objasniti što se dogodilo s njegovom ženom.
Ni sam to posve ne razumije. Prije tog događaja nikad
mu nije bilo teško razgovarati s Faridom. Uostalom, ona
izvrsno zna arapski, no čini se da ju je u ovom slučaju
njezin bogati rječnik iznevjerio. Uspio je shvatiti samo da je
naletjela na Zenu koja ga je, kako mu je rekla, tražila. Ne
razumije, a čini mu se i da bi mu bilo mnogo lakše kada ne
bi više pokušavao ni shvatiti, gdje su se točno te dvije žene
susrele te kako su došle na temu poručnika Wellsteda.
Sjeća se da je svojoj supruzi prije nekoliko mjeseci ispričao
poručnikovu priču, no ipak, čini se da je ona bolje pohvatala
detalje nego što bi on očekivao.
»Ovdje je?« ponovi Wellsted.
Mickeyeva se ramena spuste kada shvati da Wellsteda
nimalo ne zanima kako se sve to dogodilo. Arapin bi odmah
posumnjao i želio saznati detalje, dok je bijelac samo
ushićen što je djevojka na sigurnome.
»Da, u mom je haremu. Sinoć je plesala za moju ženu.
Djevojka je izvanredna plesačica!«
»Jest«, složi se Wellsted, a na licu mu zatitra osmijeh.
»To je predivno!« reče, ne vjerujući dok otvara pečat sir
Charlesovih naredbi i letimično baca pogled na načrčkano
pismo.
Ne zapaža sve detalje, ali mora uposliti ruke. Ovdje je!Na sigurnome je! Ta je djevojka zbilja izvanredna! Wellsted
osjeća kako mu je laknulo, ali je i dalje uzbuđen.
»I pleše, kažete? Oh da, zna ona plesati! Hoćete li me
odvesti k njoj, Mickey? Možemo li odmah ići?«
»Samo trenutak!« Mickey podigne ruku. »Gospodo,
morate prenoćiti u mojem domu. Inzistiram! Postali ste
slavni, znate. No najprije moramo na Ibn Mohammedov
pogreb. Moram vas pripremiti. Nemamo mnogo vremena.
Sigurno ćete se složiti da je sprovod važniji.«
»Važniji od čega?« upita doktor, podigavši pogled s lista
koji je pred njime.
»Ići ćemo uskoro«, Mickey uputi Wellstedu pogled pun
obećanja.
Pozove pomoć, jer ovo nije vrijeme za ugodnu šetnju
uzbrdo. Rašid će se uskoro vratiti s vijestima iz džamije.
Sada naruči palankin. Mickey ga smatra najprikladnijim
prijevoznim sredstvom jer bi bijelci trebali ostati skriveni
od očiju. Pogrebi su emocijama nabijene prilike, a agent,
koji sada pod svojom brigom ima najslavnije časnike
Indijske mornarice, želi da ostanu na sigurnome. Uostalom,
mora ih poslati da se operu i odjenu — ovako vonjaju kao
ribari i nose džube koje bi najbolje mogao opisati, ako bi bio
osobito blagonaklon, kao skromne. Tako se časnici
Kraljevske indijske mornarice jednostavno ne mogu
predstavljati.
»Vidi zašto još nema Rašida!« drekne na dječaka. »I
donesi vode za pranje i britansku odjeću iz trgovine!«
Kasno je poslijepodne i malo je vremena, a puno posla.
»Hajde!« požuruje dječaka. »Moraš ići na dokove! Svakoga
trenutka stići će brodovi, a mi moramo doznati kamo dalje
putuju. Brzo! Brzo!«
Pedeset i prvo poglavlje
Wellsted još nikada nije prisustvovao muslimanskome
pogrebu. Na groblju povrh Muscata okupili su se svi važni
ljudi iz zajednice kako bi ispratili Ibn Mohammedovo mrtvo
tijelo, koje se pokapa polegnuto na desni bok, okrenuto na
istok kao svakog pravog muslimana, tako da bude okrenut
prema Meki. Vijest o njegovoj smrti pronijela se
munjevitom brzinom među njegovim poznanicima, pa je
ovdje stotinu žalovatelja odjevenih u bijele džube, a možda i
više. Imamov glas odjekuje dok pjeva tužni salat, a i sam je
sultan poslao izraze svoje sućuti kada je čuo što se
dogodilo. Kraj Wellstedova i Jessopova prijevoznog
sredstva nekoliko je palankina.
Dok promatra obred iz hlada, Wellsted razmišlja kako
je uzvišen u svojoj jednostavnosti. Zna da vjerojatno većina
ovdje okupljenih ljudi nije dobro poznavala Ibn
Mohammeda, no lijepo je, pomisli, kako su se svi zajedno
sabrali u oplakivanju.
»Nisam mogao poželjeti boljega sina!« ponavlja starac
bez prestanka.
Wellsted se zagleda. Čovjek je toliko star da mu koža
djeluje kao pergament, no ipak vidi sličnost. Ibn Mohammed
i njegov otac imali su jednaku liniju brade i osobito široka
ramena. No starac ima blaže oči. Kako je to užasno, pomisli
Wellsted, izgubiti dijete. Nikada nije razmišljao o Ibn
Mohammedu kao o nekome tko ima obitelj. U životu, taj se
trgovac robljem jedva doimao ljudskim, prije bi se reklo da
je načinjen od stijene. Iznenadilo ga je što je umro tako
brzo, umjesto da kopni dulje vrijeme. Priča o Asafu Ibn
Mohammedu već prerasta u legendu Muscata jer je bio
ratnik, bogatiji je od Kreza i umro je u sultanovoj službi. Ta
pripovijest ima sve elemente za narodnu pjesmu.
Jessop baš i ne obraća pozornost. Zaklonjen tankim
zastorom, sklupčao se nasuprot Wellstedu, još je sasvim
zadubljen u pisma te samo povremeno podijeli njihov
sadržaj s poručnikom. Kao da mu je, napokon, vraćen
njegov život.
»Moj je rođak dobio sinčića!« šapne mu. »Sarah se kune
da su ljubičaste kravate posljednji modni krik! Možeš li ti to
zamisliti?«
Engleska mu je mnogo stvarnija od Muscata i u svojim
je mislima već otputovao u domovinu na odmor. Dovoljno je
da samo proviri kroz zastor i doktor je vidio sve što ga
zanima. Wellsted mu to ne može zamjeriti, međutim, što se
njega tiče, volio bi da se može pridružiti muškarcima (jer tu
su samo muškarci) koji se okupljaju da bi tugovali oko
groba. No Mickey im je ostavio stroge upute: bijelci moraju
ostati skriveni od pogleda.
»Recite Kasimu da sam ovdje«, ustraje Wellsted.
Mickey kimne glavom. Kada je prenio taj podatak,
agent nije bio siguran je li ga trgovac robljem uopće čuo.
Djeluje tako dalek, kao da je drogiran. I kada je dobro
raspoložen, mrzi društvo, a u ovoj najgoroj od svih prilika,
stoji mračan poput olujnoga oblaka u središtu obreda, tako
zlovoljno i kivno razmišljajući da njegova pojava izaziva istu
grozu kao i truplo.
»Bio si bolestan?« stalno mu prilaze i pitaju ga. »Hvala
Alahu što si se oporavio, brate!«
Kasim zna da se nikada neće oporaviti. Ne može gledati
kako spuštaju tijelo Ibn Mohammeda u zemlju i kako se
muškarci zajedno mole.
Kada se pogrebna povorka razišla, grobari zatrpaju
raku, a Wellsted se u svojemu skrovištu pomoli u sebi.
Drago mu što Ibn Mohammed nije dugo patio. Uostalom, bili
su braća u pustinji. Odlučio je da će se vratiti na groblje i
obići njegov grob kada za to bude prikladno vrijeme. Ovdje
ne vlada običaj da se ostavi cvijeće, no pomisli da će možda
izabrati nešto od kamena ili metala što će za spomen
ostaviti na grobu. Kasim prođe tako blizu palankina da ga je
Wellsted mogao dotaknuti. Lice mu je bezizražajno, a
pogled oštar. Svatko tko ga zna vidi da on nikada ne bi
prihvatio da ga itko tješi.
Ibn Mudar se vrati i nosači krenu. Wellsted, koji jedva
čeka vidjeti Zenu, osjeti kako sav treperi. Dok sunce zalazi,
a zvuk žalopojnih pjesama putuje niz obronak, on se jedva
suzdrži da ne iskoči iz nosiljke i potrči. Jedino na što sada
može misliti jest da će uskoro zagrliti Zenu.
Pedeset i drugo poglavlje
Kada je pao mrak, Kasima kao da je obavio još jedan sloj
tame, dok sjedi sa svojom braćom u džamiji te se, usprkos
njihovu društvu, osjeća sasvim sam u svojoj tuzi. Prisutnost
tolikih ljudi silno ga muči. Jedva da može raspoznati lica i
jedino na što može misliti jest da Ibn Mohammed nije smio
umrijeti. Zašto je morao napustiti ovaj svijet kad je Kasim
preživio bolest? Oko njega istaknuti članovi muskatskoga
društva razgovaraju o njegovu prijatelju, no Ibn Mohammed
toliko je dugo znao izbivati iz grada da mnogima nije bio
poznat ili ga barem nisu dobro poznavali. Starac sjedi u
kutu i prepušta se sjećanjima na svojega najdražega sina —
na roba kojega je ljubazno oteo po narudžbi, na novac koji
je poslao potrebitomu bratu ili na dar za vrijednoga klijenta
— dok je Kasim sasvim zanijemio, a te isprazne priče
smatra posve ništavnima. Ne može reći kako se osjeća jer
ne može naći riječi kojima bi to opisao. Zna da se od njega
očekuje da ovdje sjedi i sudjeluje. To je ionako samo jedna
večer. No minute su se već nepodnošljivo oduljile, a
emocije ga razdiru poput bijesa. Ne okrivljuje doktora, za
kojega zna da je učinio sve što je mogao. Niti je pribjegao
bogohuljenju i ljutnji na Alaha. Očajnički želi da je drukčije,
no, dakako, ništa ne može poduzeti. Za čovjeka poput
Kasima, to je najgore od svega.
Trgovac robljem čuo je to od jednoga od okupljenih.
Jadni momak je samo kratio vrijeme spomenuvši tu vijest i
nije očekivao tako žestoku reakciju. Ipak, Kasim tuguje,
usprkos Prorokovim opomenama o glasnom plakanju i
cviljenju te razmetljivim znakovima što okružuju smrt
prijatelja, trgovac robljem ne može si pomoći. Momak koji
kleči do njega običan je — ako se Kasim dobro sjeća, on je
stolar i poznat je po svom finom radu u sedefu.
»Vidim da je Ibn Mudar otišao kući svojoj novoj ženi!«
vragolanski se nasmije. Čovjek samo želi zapodjenuti
razgovor i pokušava oraspoložiti Kasima. »Ima ženu kože
bijele poput mlijeka i sad ovu! Ona je habši. Sasvim crna. I
mlada, čujem«, povjeri se, »a tek je pristigla. Plesačica je,
tako je jedan od njegovih robova rekao mom čovjeku.«
Kada shvati što znači ova vijest, Kasim osjeća kao da
će mu glava eksplodirati. »Ima crnu robinju? Mladu habši?.Znaš li kako se zove?« nasrće.
Stolar lakonski slegne ramenima. »Kažu da ju je Farida
prokrijumčarila u harem. Iako je Aziz rekao da ju je Ibn
Mudar kupio kao dar. Glasine kruže, znate. Tko zna? Iako je
stigla u Muscat prije dva dana. U tome se svi slažu. Ibn
Mudar ima divnu zbirku žena. Moram te zamoliti za pomoć,
Kasime. I mojem bi haremu dobro došlo malo osvježenja.«
Kasim osjeća kako ga razdire bijes. Ne može se prisiliti
niti da pristojno uzvrati stolaru kao što se očekuje od njega:
»Dakako, prijatelju, potražit ću ti dostojan primjerak!« te da
ga potapša po ramenu. Zaurla kao teško ranjeni čovjek, lice
mu se smrači i ustane bez pozdrava. Jedino na što može
misliti jest da Ibn Mohammed ne bi umro da djevojka nije
pobjegla iz emirova tabora. Okolnosti bi bile drukčije.
Možda bi nekako izbjegli pošast. Možda bi pošli drugim
putem ili na vrijeme čuli o njoj. A sada ova djevojka koja je
sav taj užas izazvala ima drskost vratiti se u Muscat i
zauzeti mjesto u bogataševu haremu kao da se ništa nije
dogodilo! Čini mu se da mu je Ibn Mudar prenio izraze
sućuti od bijelaca, no nije spomenuo ništa o ovome — gad!
Svi su znali i nitko nije ništa rekao! Wellsted i Jessop
sigurno mu se smiju dok planiraju oteti upravo onu osobu
koja je odgovorna za Ibn Mohammedovu smrt. Neće
dopustiti nešto tako sramotno i nepravedno!
»Ta je djevojka pobjegla!« zaštekće Kasim. »Zahtijevam
da je pogube!«
Žalovatelji se izmiču pred trgovcem robljem koji se ne
osvrće na okupljene u prostoriji dok se probija prema
vratima, ostavivši stolara za sobom. Taj je jadnik potpuno
osupnut žestinom Kasimova ispada.
»Prijatelju«, pokušava udobrovoljiti svojega brata,
ispričavajući se dok ga slijedi prostorijom. »Čime sam te
uvrijedio?« pita ga, položivši ruku na Kasimovo rame.
Trgovac robljem odgurne mu ruku tako snažno da
stolar izgubi ravnotežu i ispusti šalicu čaja od metvice koju
je držao. Krhotine se razlete po podu.
»Treba joj odrubiti glavu!« zaurla trgovac robljem.
»Sam ću to učiniti!«
Zaustavivši se samo da bi se kratko naklonio pred
Mohammedom Ibn Mohammedom, izjuri iz kuće žalosti i
pođe prema domu Ali Ibn Mudara, odlučan u svojoj namjeri.
Njegov handžar nije prikladan za odrubljivanje glave, pomisli.
Oštrica mu je premalena. Morat će putem naći ubojitije
oružje.
Pedeset i treće poglavlje
Vrativši se s pogreba, Wellsted čeka pred nadsvođenim
vratima glavne sobe za primanje gostiju Ali Ibn Mudarova
velebnog doma. Već su poslali po žene, ili barem po Zenu, a
Farida je bila dala do znanja da ni za što na svijetu ne želi
propustiti taj susret te da će se spustiti iz harema kako bi
dočekala muževa gosta. Čim su stigli, doktor Jessop se
povukao u svoje odaje. Zakleo se da će spavati najmanje tri
dana bez prestanka. Jessopa resi blaga i vedra narav, no ne
i dovoljna oštroumnost, barem u ovom slučaju, da bi shvatio
zašto je Wellstedu tako važan susret s tom djevojkom. Uo-
stalom, nisu je spomenuli niti u jednom razgovoru zadnjih
nekoliko tjedana. Njega, međutim, jedino zanimaju pisma
koja stalno iznova čita te uživa u svakoj obiteljskoj vijesti.
»Samo ću spavati i spavati, a ustajat ću jedino radi
slatkiša!« doktorove riječi izgovara s užitkom, dok mu pisma
još vire iz džepova. »Ili možda da se opet okupam!«
»Samo izvolite, prijatelju! A ako poželite kakvu
zabavu...« Mickey ne mora više ništa reći. Dovoljno je žena
u ovoj palači i doktor može izabrati koju god želi.
»Ah, hvala. No nisam se u potpunosti oporavio. Najprije
ću spavati, a onda ću vidjeti kako ću biti raspoložen. To je
moje medicinsko mišljenje!« reče ironično dok ga Aziz
odvodi u njegovu spavaonicu.
Wellsted čeka u prizemlju sa svojim domaćinom. Soba je
raskošna — popločeni pod pun je udobnih jastuka i lijepo
satkanih sagova, a zrak čarobno miriše. Niz ljupkih
mjedenih svjetiljki osvjetljava prostoriju, dok kroz prozor
prodire svježi noćni zrak. Ipak, poručnik se ne može
opustiti. Previše je nervozan. Mickey sa zanimanjem
promatra ovoga dotjeranoga gosta. Nijedan Arapin ne bi
ovako otvoreno iskazivao osjećaje prema običnoj ženi.
Momak nalikuje čistokrvnom konju koji čeka početak utrke.
»Što mislite da rade?« upita.
Mickey prinese ustima kockicu slatkiša od ružinih
latica. »Žene!« kaže neodređeno, iako, istini za volju, većina
žena, bilo da se radi o robinjama ili suprugama, pohita kada
ih njihov gospodar ili muž pozove. Zato zna da je trebao
reći: »Farida!«, no nije važno. Voli čekati. Tako je još
sretniji što je vidi. Zanima ga što će se sve večeras
dogoditi. Farida se kune da je djevojka ludo zaljubljena u
bijelca, a sada kada promatra poručnika, Mickey nimalo ne
sumnja da joj on uzvraća osjećaje.
Na katu, Zena korača, samo nekoliko metara iznad glave
svoga gospodara. Mickeyeva je pretpostavka točna jer ih
Farida zadržava. Gotovo je završila s odijevanjem i uskoro
će izaći iz jata robinja koje su se okupile kako bi joj
pomogle.
»Sjedni«, pokaže na habši. »Ponudi se kolačem.«
Zena odmahne rukom na tu pomisao. »Ovdje je!«
usklikne.
Farida se nasmije. »Prolazim uz ove zidove i ljubim- ovaj zidpa onaj zid. Moje srce nije obuzela ljubav prema ciglama i žbuki, negoprema onome koji živi iza njih«, citira pjesmu koju su zajedno
pročitale prethodno poslijepodne.
Zena slegne ramenima. »Idemo!« reče.
Zajedno su čitale poeziju otkad je stigla, ili da budemo
precizniji, nekoliko sati nakon što je stigla, kada je Farida,
izvukavši iz nje detaljan opis putovanja u Prazan prostor,
njezina bijega iz emirova tabora i osjećaje prema njezinu
gospodaru, shvatila da Zena ne samo što lijepo pripovijeda,
nego je i pismena. Robinja je uživala listajući knjige i
čitajući poeziju naglas. Iako je kuća njezine bake bila
raskošna, nikada nisu imali knjižnicu, no ovdje Farida ima
zanimljivu i bogatu zbirku, uključujući neke knjige (s
ilustracijama) posvećene umijeću ljubavi. Upravo su joj one
pobudile osobiti interes u ova tri dana koliko je čekala
vijesti o poručniku.
»Ah, to!« Farida namigne dok Zena lista knjigu. »Uvijek
možeš naučiti nešto novo o tome.«
No, Zena bi spremno zapalila sve te knjige samo da se
nađe u njegovu zagrljaju.
Farida napokon ustane i zabaci kosu preko ramena.
Nepodnošljivo sporo, sluškinja joj preko glave stavi prozirni
veo jake zelene boje, dok druga otvori vrata.
Zena pokušava suspregnuti uzbuđenje i ne potrčati.
Wellsted je ugleda kako silazi stubama. Oboje na tren
oklijevaju. Zatim, kada se Zena približi, Wellsted je privine
uza se, niti ne primijetivši da je Farida prošla mimo njih i
smjestila se na jastucima do svojega muža. Ovakvo javno
pokazivanje osjećaja nečuveno je, no Mickey i njegova žena
jednostavno sjede jedno do drugoga poput ponosnih
roditelja i gledaju Wellsteda i Zenu kako se grle.
Wellsted dotakne Zenine usne svojima. Ljubiti je isto je
što piti slanu vodu, pomisli. Žeđ se samo povećava. Ona ga
sramežljivo odgurne uz osmijeh.
»Kako si dospjela ovamo?« upita je. Ne može skinuti oči
s nje.
»Brodovima.«
»I zaobišla si gradove pogođene kugom?«
Kimne glavom.
»Imaš sreće. Ibn Mohammed je umro od kuge.«
Zena osjeti olakšanje čuvši tu vijest, no mnogo je više
zanima kako je prošao njezin gospodar. »A vi?« Wellsted
izgleda veoma naočito u svojoj uniformi, no ona želi od
njega čuti da je dobro.
»Kao što vidiš!« potvrdi. »Kupili smo brod. Dhangi.Plovili smo duž obale, iako nas je bolest zadržala na neko
vrijeme. Tako mi je žao što si morala otići sama...« glas mu
zapne u grlu. »Bilo je to tako naglo, morala si se snalaziti
bez ičije pomoći. Zbog toga me pekla savjest, no doktor je
bio u tako lošem stanju...«
Zena ga nježno odgurne. »Vi ste ovdje«, reče, »ja sam
ovdje. Sve je u redu.«
Mickey pljesne rukama i pozove poslugu. Čarolija je
prekinuta i ljubavnici se iz svojega svijeta vrate u sobu za
primanje. Stigne pladanj s čašama punim krvavo crvenog
soka od nara.
»Divna zabava, ha, poručniče?« nasmiješi se Farida.
»Gospođo«, pozdravi je. »Velika mi je čast...«
»Divna je ta vaša djevojka«, prekine ga Farida, koja ne
podnosi nikakve formalnosti i više voli opuštenu atmosferu.
Nastavlja: »Moram priznati da mi se Zena već sviđa.
Inteligentna je i odvažna mlada žena. Ne podnosim ženske
koje se svaki čas lickaju. Doista ih ne podnosim!«
»Primijetio sam da je Zena samosvjesna osoba«,
odgovori Wellsted, zarumenivši se. »Zapravo, moram
održati jedno obećanje. Kada mi ju je Mickey darovao,
zakleo sam se da ću je osloboditi nakon što se vratimo iz
pustinje. Postoji li neka pravna procedura koju moram
obaviti?«
Mickey odmahne glavom. »Pravedan je to čin i možete
jednostavno donijeti tu odluku, ako želite«, odgovori.
»Onda te oslobađam«, reče Wellsted. »Sada te
oslobađam!«
Farida podigne čašu. »U to ime!« nazdravi.
Zena oklijeva. »No što ću sada?« upita nervozno. Kosa
na vratu joj se naježi od uzbuđenja. Ovo je cijelo vrijeme
željela, no ipak. »Slobodna ili ne, nemam ništa!« reče.
Mickey se nasmiješi. »Ne, ne bih to rekao.«
»Ne brini se, Zena«, utješi je Wellsted. »Pobrinut ćemo
se za sve.«
Baš je zaustio da iznese neko objašnjenje, poziv ili
možda i prosidbu kada ga prekine galama u dvorištu. Netko
je podigao strašnu graju. Mickey podigne pogled, na usni
mu je mrlja soka od nara, crvena poput krvi. Uvijek pribran,
ničime ne odaje zabrinutost, kao da je sasvim normalno da
se navečer njegovim dvorištem prolama buka kao što je
normalno da naruči večeru ili gleda u svoju ženu. Međutim,
kada se vrata naglo otvore i u prostoriju upadne Kasim s
isukanom sabljom u rukama, vodeći Aziza za ruku, Mickey
ustane i postavi se između oružja i Faride. Dug je put od
vrata do njega, no već je dovoljna uvreda što je Kasim upao
u njegov dom dok je u društvu svoje supruge, a kamoli još
što maše sabljom.
Lice trgovca robljem iskrivi se dok promatra zatečeni
prizor. On je za njega, u najmanju ruku, previše intiman, no
još da je Zena ovdje dok Ibn Mohammed leži u svježem
grobu, velika je nepravda. Upravo je onako kako je
sumnjao. Svi su znali kamo je djevojka pobjegla. Zaurla
poput ranjene životinje i baci Aziza na pod.
»Znači istina je! Tražim je za sebe! Tražim tu djevojku
za sebe! Ona je odbjegli rob i podliježe zakonima Muscata!«
kaže dubokim i zlokobnim glasom dok im se približava.
Wellsted ne vadi svoj mač, no stavi ruku na korice.
»Kasime«, reče, »oslobodio sam Zenu. Ona više nije
robinja.«
Kasim ne sluša. Ne zanima ga. Djevojka mora umrijeti.
U trenutku prijeđe sobu, brzo zgrabi Zenu, baci je na
koljena i podigne oštricu da joj prereže vrat. Prije nego što
joj odrubi glavu, mora proglasiti kaznu, kako nalaže običaj.
U tom trenutku Zena se počne otimati, ne može se
osloboditi njegova stiska, pa ga iz sve snage ugrize za
podlakticu, što ga samo još više razjari. Kada ju je
odgurnuo, oštrica njegova mača zahvatila je djevojčino
rame, krv poteče i umrlja prozirnu tkaninu njezina džilbaba.»Sada sam slobodna«, prosvjedovala je, »on me
oslobodio i nemate nikakva prava! Nikada ga niste niti imali!
Oteli ste me! Običan ste lopov!«
Kasim zgrabi Zenu za kosu i podigne je na koljena.
Pokušava je obuzdati dok podiže sablju, spreman da hitro
izvrši pravdu. »U ime Said Ibn Sultana, osuđujem te na
smrt!«
Zena snažno udari Kasima u međunožje. Sablja padne,
no promaši cilj te je samo ponovno rani kod ključne kosti.
Zaurla od boli dok se Wellsted svom snagom baci na
Kasima. Obori trgovca robljem i njih se dvojica nađu na
podu. Wellsted otkrije da je, odjeven u zapadnjačku odjeću,
u lošijem položaju jer je mnogo lakše kretati se u džubi.Međutim, dobro poznaje Kasimov način borbe. Svaki bratski
osjećaj između njih je nestao. Obojica kipte od gnjeva.
»Mrtav je!« Kasim uzvikne. »Zar ne shvaćaš da je mrtav
zbog nje?«
Wellsted ne oklijeva. Udari ga šakom u vilicu i zatim mu
bijesno pokuša oteti sablju iz ruke. Ne želi ubiti Kasima, no
shvaća da možda neće imati drugoga izbora.
»Prijatelju!« obrati mu se. »Borili smo se na istoj strani!
Prekini ovo! Molim te!«
Kasim udari Wellsteda u trbuh, poručnik ostane bez
zraka, no uspije zadržati prednost.
»Ti bi odabrao nju umjesto svojega brata?« trgovac
robljem zacvili u nevjerici. »Zakleo si se na vjernost Ibn
Mohammedu, a ova djevojka«, jedva uspije ispljunuti te
riječi; odvratno je i neprirodno da bijelcu ova žena može
više značiti od odanosti prema suputniku, »ona je nitko i
ništa! Ona je odbjegla robinja, bez obzira jesi li je oslobodio!
Ona je samo kurva! Habši!«Wellsted posegne iza svojih leđa i isuče handžar iza
pojasa. To oružje već mjesecima neprekidno nosi iz navike i
nije ga mogao staviti nikamo drugamo na svojoj
zapadnjačkoj odjeći. Uviđa kakva je prednost moći ga
neočekivano izvući. Stavi kratku zakrivljenu oštricu Kasimu
pod vrat.
»Moja je«, zareži, »i neću ti dopustiti da je ubiješ! On je
mrtav, Kasime! Nema ga više! Zena nije kriva! Obolio je.
Bio je preslab. Ona se sama uspjela vratiti u Muscat i neću
dopustiti da joj učiniš išta nažao!«
»Slab!« Kasimu se stisne grlo. Čudno je to reći za Ibn
Mohammeda. Ta riječ nikada ne bi nikomu pala na pamet u
normalnim okolnostima. Ne može to podnijeti. Počne se
koprcati da se oslobodi. »Slab!« ponovi još jedanput
ogorčeno.
»Ne želim te ubiti, ali ću to učiniti!« zaprijeti Wellsted.
Kasimove oči sijevnu. Opire se, no poručnik ga je
prikliještio za pod. Od očaja ga pokuša udariti šakom.
Wellsted stavi ruku na vrat trgovca robljem kako bi mu
ograničio kretanje. Zatim prisloni handžar na Kasimova
rebra, spreman da ga probode bude li morao. Kasim osjeti
kako mu se grlo stisnulo. Izgubiti borbu pod ovakvim
uvjetima strašna je sramota. Sada kada bi Ibn Mohammed
očekivao od njega da bude čvrst i da obrani njegovu čast,
bespomoćan je. Upao je u klopku. Ovo obično Kasim čini
drugima i gade mu se kada ih savlada.
»Mohammed!« uspije procijediti kroz zube dok
pokušava odgurnuti poručnika, no Wellsted je u prednosti.
Kada je shvatio da je potpuno poražen, Kasim osjeti
kako ga obuzima val očaja. Jedina mu je želja da i sam
umre. Ne želi živjeti s ovakvom sramotom. Život mu je
bezvrijedan. Sam je sebi to dokazao. U očaju, pridigne se i
nabije se na Wellstedovu oštricu tako da su se pojavile
malene kapljice krvi na mjestu gdje ga je probio nož. Upro
se svom snagom i čak nije osjetio bol kada je oštrica
handžara prošla tkaninom njegove džube i završila duboko pod
njegovim rebrom. Wellsted ustukne u šoku, a Kasim uz
kletvu nauznak padne na pločice, dok mu krv lijeva iz rane.
Bol ga odvrati od osjećaja bespomoćnosti i tuge koji ga je
pratio cijeli dan.
»Časno...« kaže on zadovoljno.
Zena je uspjela ustati i zaustaviti krvarenje iz svojih
rana. Nadvije se nad njega. »Časno?« reče prezirno. »Kako
se usuđuješ govoriti o časti?«
Mickey joj dade znak rukom da mu se ne približava.
Tako je savršeno hladnokrvan da se Wellsted načas zapita
što bi čovjek trebao napraviti da njega šokira.
»Poručniče Wellsted«, reče, »dopustite mi. Aziz, pozovi
doktora i imama, Kasim večeras treba i medicinsku i
duhovnu pomoć. A što se tiče tebe, draga«, obrati se svojoj
ženi, »mislim da je najbolje da se vas dvije vratite u harem.
Pođi gore, Zena, neka ti žene previju rane.«
Nakon trenutka oklijevanja, svi bespogovorno učine što
je Mickey naredio. Atmosfera je teška. Farida pomogne
Zeni da izađe iz prostorije. Mickey se zagleda u Kasimovu
ranu. Čak i odavde vidi da trgovac robljem nije zadobio
teške rane. Agent položi ruku na Kasimovo rame, a
Wellsted vrati nož u korice, ruke mu se tresu. Ušavši,
Jessop se stane zbunjeno osvrtati oko sebe no ništa ne pita.
Samo priđe Kasimu da ga pregleda.
»Ostavite me na miru!« zareži trgovac robljem
izbjegavajući doktorovu ruku. »Spreman sam umrijeti!«
»Tuga«, objasni Jessop, »i bolest. Nekada vrućica
prođe, no neuračunljivo ponašanje ostaje. U šoku je. Možda
ćete mi morati pomoći da ga smirim.«
Mickey kimne glavom i time dade do znanja da će
pomoći, za Wellsteda je bolje da ne prilazi. Kada je
progovorio, učinio je to s jednakim autoritetom.
»Moraš biti miran, prijatelju. Nitko ne mora doznati za
ovo. Djevojka je nedužna. Pobjegla je svojemu gospodaru, a
ne od njega, a prema svemu sudeći, darovao si je emiru bez
poručnikova dopuštenja. Ibn Mohammed je bio izniman
čovjek, no tvoja je dužnost prema prijatelju da živiš. Uvijek
je tako. Moraš zaboraviti na ovo, brate. Moraš još dugo
živjeti.«
Wellsted stoji poput zlokobne sjene, zadubljen u svoje
misli. Nikada neće oprostiti Kasimu.
»Dodaj mi jastuk, stari!« prekine Jessop.
Povio je ranu nekom tkaninom koju je našao na
pokrajnjem stolu te sada pokušava udobno smjestiti
bolesnika. Kasim to ne želi. Nikakve mu riječi ne mogu
pomoći. Nikakav mu doktor ne može ublažiti bol. On je
čovjek pustinje — ne oprašta nikakvu slabost.
Wellsted se okrene. U tom trenutku Kasim skoči poput
kobre. U rukama mu je Wellstedov nož, zgrabio ga je prije
nego što je to itko primijetio. Na trenutak ga drži u zraku i
nije jasno što njime kani učiniti. Wellsted izvadi svoj mač,
no prije nego što ga uspije upotrijebiti, Kasim okrene
handžar prema sebi i bez oklijevanja zarine ga iznad rane
koju mu je doktor brižno previo, zarine ga duboko u svoje
srce.
Pedeset i četvrto poglavlje
Farida opere slanom vodom ranu na Zeninu ramenu i naredi
da joj iz kuhinje donesu jogurt s medom.
»Ta je hrana najbolja utjeha, zar ne?« reče.
Zena nijemo kimne glavom.
»Dakle!« doda. »Neki od ovih Arapa pravi su luđaci!«
Zena šmrca dok Farida razmišlja o sudbini njezina
prijatelja Edwarda koji je tako davno poginuo u Bathu,
boreći se u besmislenome dvoboju, svojom vlastitom
voljom. Brzo shvati da nisu samo Arapi usijane glave koje
pribjegavaju sili, nego muškarci općenito. No to ne kaže
Zeni. Kada su joj donijeli jogurt s medom, uzme žličicu.
Farida već dugo nije voljela nikoga osim Mickeya, a on je,
uostalom, njezin muž. Svjesna je Wellstedovih naredbi i
činjenice da, barem na neko vrijeme, poručnik mora natrag
u London. Stoga ovoj intrigantnoj djevojci iznese prijedlog.
Zagrabi malo jogurta i prinese žličicu Zeninim ustima.
»Ako želiš ostati ovdje, dušo«, reče joj, »bit će mi
drago. Možeš ostati u ovoj kući koliko god želiš.«
»Hvala. Ne znam što je poručnik mislio kad mi je dao
slobodu«, Zena uzdahne. »S njom ne mogu ništa.« Kasimova
je predstava to zorno pokazala. Ona još drhti.
»Tiho. Ne mislimo sada na to.«
Kada su pojele cijelu zdjelicu, Farida odvede djevojku na
spavanje. Priguši svjetla i Zena se smjesti na jastucima. Zatim se
Farida povuče. Mickey će poslije doći u harem, a dan je bio
naporan. Farida se raduje što će večeras biti u muževu naručju.
Želi osjetiti toplinu njegova tijela.
Kada je doznala što se dogodilo u prizemlju, Farida odluči da neće
probuditi djevojku. Prema svemu sudeći, to je bio napadaj ludila,
no dijete spava, a vijesti mogu i pričekati. Postavili su stražara, a
imam već moli za izgubljenu dušu. Sluge već pronose vijest gradom.
Farida ih vidi s prozora, kako su se raspršili ulicom, njihove
malene svjetiljke koje nestaju u tami. Jedan je poslan u Kasimovu
kuću, koju ni on sam nije posjetio od svojega povratka, drugi u
džamiju gdje su zadnji preostali žalovatelji za Ibn Mohammedom
sigurno još okupljeni, neki odlaze sultanovim ljudima koji uvijek o
svemu moraju biti obaviješteni. Kasim je, ona pomisli, oteo i Zenu imene. Obje nas je doveo ovamo. Možda ćemo zajedno na neko vrijeme naćiutjehu.
Ova vijest nedvojbeno znači da će Mickey kasno stići u krevet,
a Farida će se morati pobrinuti za njega — masirati mu ramena i
umiriti ga. U međuvremenu sjedi i gleda veliki mjesec, nisko
ovješen iznad krovova i razmišlja kako je imala sreće. Osjetila je
blagu ljubomoru kada je slušala o Zeninim pustolovinama, no
večerašnji događaji dočarali su joj kakve sve opasnosti skriva
vanjski svijet.
»Ja sam više za priče, rekla bih, nego za akciju«, promrmlja
sama za sebe i pođe na počinak.
Pedeset i peto poglavlje
Sat nakon ponoći u hodnicima se osjeća olakšanje. Svi su
otišli na počinak, kućom je zavladala tišina, a poručnik čuje
samo tapkanje svojih bosih nogu po pločicama dok se u
hlačama i košulji šulja hodnikom iz svojih odaja u drugo
krilo. Pustinja je, pomisli, sklonija ponoćnom ljubavniku i
lakše je nezamijećeno kretati se njome. Stražar stane u stav
mirno kada Wellsted dođe do vrata ženskih odaja.
»Hoćeš li je dovesti, molim?«
Stražar se prebacuje s noge na nogu. Koliko god da su
večeras zbivanja u palači bila neobična, on ipak ne može ući
u gospodarev harem, pogotovo ne usred noći.
»Čekajte!« reče i izgubi se niz hodnik. Vrati se trenutak
poslije sa snenom robinjom koja je spavala u obližnjoj sobi.
»Al habši!« naredi djevojci koja nestane kroz zabranjena
vrata. Kada su se ona opet otvorila, pred njima stoji Zena.
Više nije odjevena u krvlju umrljani džilbab nego u
jednostavan bijeli pamučni. Noge su joj bose.
»Selam«, kaže tiho.
Wellstedovo se lice razvedri. »Dođi!« povede je za
ruku. »Pođi za mnom.«
Odvede je niz hodnik u sobu koju su mu dodijelili.
Velika je to prostorija s prostorom za sjedenje, a otvorio je
i prozore kako bi mogli uživati u pogledu na brežuljak jer
ova soba ne gleda na more. Mjesec je na suprotnoj strani
neba i baca sablasnu svjetlost na drveće, perivoje i dvorišta
što se uzdižu na obroncima brežuljka, ne pokazujući svoje
lice.
»Nismo završili razgovor.«
Zena sjedne na jastuke. Čini joj se kao da bi Kasim
mogao biti ovdje negdje te stoga osjeća nelagodu. »Je li
otišao?« upita.
»Nisu ti rekli? Umro je. Ubio se.«
Zena hladno primi tu vijest. »Oteo me«, reče. »Ubio mi
je strica.«
»Nisam to znao.«
Ona kimne glavom. »Nisam ti rekla.«
»Žao mi je.«
»Razmišljala sam da ga ubijem«, prizna Zena. »To mi je
bila prva pomisao kada mi je dao handžar. Nakon što me
danas onako napao, mislim da se nikada ne bih mogla
osjećati sigurnom. Drago mi je da ga više nema.«
»Meni je drago da si na sigurnome«, odgovori Wellsted.
Njezina je hrabrost nevjerojatna i bez obzira što se s
vremenom počeo diviti Kasimu i Ibn Mohammedu, učinio bi
što bi bilo potrebno.
Wellsted sjedi do Zene i miluje je po obrazu i niz vrat.
Ona se opusti. Tijelom joj ponovno prođu trnci od uzbuđenja
i osjeća se kao da se topi. Ugrize se za usnicu. Kada on
vrškom prsta dođe do rane na njezinu ramenu, naglo stane.
»Boli li te?«
Zena kimne glavom.
»Veoma mi je žao. Kasimovo je ponašanje bilo...«
»Za ludnicu?« predloži Zena. »Tako je Farida rekla.«
Wellsted se nasmije. »Da! Upravo tako. Bio je lud od
tuge, mislim. Nije imao pravo tako nastupiti.«
»Bi li ga ubio?«
Wellsted zastane na trenutak. »Bih! Volim te«, kaže
mirno, ne skinuvši pogled s nje. »Silno te volim i ne bih mu
dopustio da ti naudi, bez obzira što morao učiniti!«
Zena se nasmiješi. Nagne se prema njemu i poljubi ga u
obraz. Ona prisloni svoj obraz na njegovu neobrijanu bradu
i duboko udahne. U europskoj odjeći drukčije miriše, no to
joj se sviđa.
»Hoćeš li me čekati?« prošapće Wellsted.
»Kako to misliš?«
»Moram otići u London, Zena. No vratit ću se. Hoćeš li
me čekati? Dogovorio sam sve s Mickeyem: on će paziti na
tebe ovdje, no mislio sam, kada se vratim, možda bismo
mogli naći kuću. U Bombaju. Mornarički se časnici uvijek
vraćaju u Bombaj. Mislim da će ti se ondje svidjeti i ja ću se
brinuti za tebe.«
Zena se nagne naprijed. »Zašto me nećeš povesti sa
sobom? U London! Voljela bih ga vidjeti. Parlament i veliku
rijeku Temzu. Ulične trgovce voćem i sajmišta.«
Wellsted odmahne glavom. »Ne«, reče nježno. »Ne
možemo. Jedina korist od Londona jest što ondje moram
zaraditi za nas oboje. Nisam ti ispričao neke stvari o
Londonu. Nisam ti rekao razloge zašto ne možeš ići onamo.
No neću se dugo zadržati. Kunem se! Vratit ću ti se. Zena,
hoćeš li me čekati? Želiš li to?«
Pogleda ga sjetno. Ovdje nema izbora, osjećaji su joj
snažni. »Ni o čemu drugome nisam razmišljala«, reče.
»Nikada se nisam ovako osjećala. Nikada u životu! Da ti je
Kasim naudio, ubila bih ga!«
Wellsted se nasmije. Ova je žena izvanredna! Kao da je
na sve spremna. Sviđa mu se to. Nagne se prema njoj i
nježno je poljubi, strast mu se probudi te je polegne na
jastuk i zavuče ruku pod njezin džilbab. Zatim se naglo
uspravi. Zena ga zagrli.
»Dođi«, kaže joj. »Pođi sa mnom.«
Ponovno su u svježem hodniku, Wellsted nađe stube i
za ruku je povede njima, prema gore. Na gornjim su
katovima spremišta i velika dječja soba. Prođu pokraj njih i
nađu drugo stubište.
»Ovuda«, vodi je te se još jednom uspinju i izađu van,
pod zvjezdani svod.
»Krov! Opet!« nasmije se Zena.
»Radije bih bio na krovu s tobom nego u sobi u
najskupljem hotelu u Parizu!« zagrli je. »Molim te, reci da
ćeš me čekati, Zena.«
U njoj nema ni tračka sumnje. »Hoću, hoću!« obeća mu,
ljubeći ga toplo. Poželi isprobati nešto što je vidjela u jednoj
od Faridinih knjiga. »Koliko vremena imamo?«
Wellsted pokaže rukom prema panorami. »Nedovoljno
da izmijenimo sve vijesti i da uživamo jedno u drugome.
Stiže brod koji će me odvesti do Cape Towna. Smjesta se
moram vratiti u London, znaš. Uplovio je nakon zalaska
sunca. Mickey se nada da će isploviti sutra. Moram rano
otići.«
»Samo jednu noć?« nezahvalna je, no ne može si
pomoći, želi više vremena.
»No nećemo spavati. Ni trenutka«, obeća joj. »I vratit
ću se, Zena. Vratit ću se prije nego što se budeš nadala.«
Zena skine džilbab preko glave i malo se pomakne,
okrene se tako da je može vidjeti u tami. »Želim čuti sve o
tvojim pustolovinama, dakako«, reče mu.
Wellsted se nasmije. »I ja o tvojima, djevojko moja«,
šapne joj dok je polaže na krov te njih dvoje u trenutku
zaborave na sve osim jedno na drugo, dok se prepuštaju
strastima na mjesečini. Sve će pustolovine jednostavno
morati pričekati dok se on ne vrati.
Pedeset i šesto poglavlje
U Londonu su se supruge članova Kraljevskoga društva
naviknule da večeraju kasnije nego što je uobičajeno
ukoliko je ugovoren zanimljiv sastanak. Međutim, onog
turobnog poslijepodneva u veljači kada se poručnik James
Raymond Wellsted obratio okupljenomu mnoštvu, dvije
večere u strogom središtu Londona počele su tek nešto
prije ponoći, a jedna je čak bila otkazana. Admiral Rose nije
zaslužio svoj visoki čin samo zbog izvanrednih sposobnosti
iskazanih u borbama, krasi ga i izvanredna sposobnost
uvjeravanja te su novouvedenim plinskim svjetiljkama
osvijetljene prostorije Društva dupkom pune. Svi su došli
čuti što taj ozbiljni mladić, čija je koža još ružičasta od
pustinje, ima reći. Sir Joseph Hooker predstavi ga publici i
najljepšim riječima govori o Wellstedovim pustolovinama i
njegovoj uspješnoj mornaričkoj karijeri. »Prvi bijelac koji je
prešao Arapski poluotok«, kaže, »i junak!«
Članovi Društva nisu razočarani. Wellsted je izvrstan
govornik i ne samo da im je pružio detaljne podatke o
geografskim obilježjima Arapskoga poluotoka te političkoj
situaciji s Francuzima, nego je zorno predočio usijanu
vrućinu dina, miris metvice u suku, divljaštvo u gradovima
koje je pokosila kuga te promućurni duh pustinjskih
plemena. Nekoliko mlađih članova bilo je tako zadivljeno
njegovim govorom da su htjeli još te noći krenuti za
Portsmouth odakle bi i sami otputovali u ta čarobna mjesta.
»Sjajna večer!« admiral Rose čestita Wellstedu dok s
Murrayem silaze stepenicama prema kočiji što ih čeka.
Momak je doista učinio ono što su očekivali od njega.
Cijelo londonsko društvo bruji o odvratnim francuskim
trgovcima robljem i o potrebi za uvođenjem britanske
kontrole u vodama Crvenoga mora i Indijskoga oceana.
Wellsted će sljedeći tjedan upoznati premijera i govoriti
pred parlamentarnim odborom. Pokazao se potpuno
pouzdanim, iako pomalo ekscentričnim. Jednom kada se
admiral Rose vratio kući, zatekao je poručnika kako stoji u
vrtu mokar do gole kože. Navodno je razmišljao o kiši.
Wellsted nikada prije nije čeznuo za domom ili za bilo
kim drugim, no sada toliko žudi za Zenom da se boji kako tu
žudnju nikada neće moći utažiti i unatoč zanimanju koje mu
je iskazalo nekoliko slobodnih djevojaka iz dobrih obitelji
(jedna je čak i nasljednica), njegovo srce ostaje pod nisko
ovješenim punim mjesecom, na krovu ili u Rijadu ili u
Muscatu.
»Niste podlegli šarmu niti jedne od onih ljepotica čije su
vam ih majke tako oduševljeno predstavile neku večer na
balu?« zadirkuje ga Murray u kočiji. »Ćudi me da vam neka
već nije ukrala srce! Slobodan čovjek u vašim godinama!«
U Londonu teško da postoji majka koja bi mogla
poželjeti privlačnijega kavalira za svoju kćer. S jednom
uspješnom knjigom iza sebe, Wellsted je dovršio svoj drugi
rukopis. Murray je uvjeren da će njegova nova knjiga izaći
u nekoliko izdanja. Opis Sokotre prodaje se brže nego što
ga može tiskati.
Wellsted odmahne glavom. »Žene!« reče, kao da je
ogorčen.
»Strastven momak kao što ste vi...« primijeti admiral.
»Kada je momak strastven, čitateljstvo to osjeti«,
Murray ponudi Wellstedu svoju pljosku. »Još je i bolje ako
se dokaže prokleto čitkim! Hoćemo li večerati u
Claridgesu?« predloži. »Ili u klubu?«
Događaj u Kraljevskome društvu bio je, dakako,
izvanredan, no već je kasno, a Murray mrzi poći u krevet
prazna želuca.
Wellsted zuri kroz prozor dok se kočija klati blatnjavim
ulicama. London je za njega šok. Studen, vlažan i siv, ovdje
osjeća neopisivu samoću i pritisak. U Mayfairu,
Westminsteru i Whitehallu nikada neće moći biti ono što
uistinu jest. Kada je posjetio ulicu Molyneux, nije ju zatekao
onakvom kakvom ju je pamtio — otac mu je sada starac koji
ga gotovo nije prepoznao, a braća su mu stranci.
»Prvi bijelac koji je prešao pustinju!« zagrlio je
Wellsted stariji svojega sina. »Mi Wellstedi jest ćemo
kolače!«
Nije bilo neugodno, pomisli James, no bilo je čudno. Ne
može nikomu reći ono što mu je najvažnije. Razlog zašto se
mora vratiti.
Pa ipak, bio je obilno nagrađen — Times je izvijestio o
njegovu predavanju u Geografskom društvu, a Rose je dao
naslutiti da ga čeka promaknuće. Jedva čeka da se vrati u
Muscat. Dobije li čin kapetana, moći će započeti novi život
sa Zenom. Plaća će mu biti mnogo viša i moći će joj stvoriti
dom.
Razvedri se od same pomisli na to. Njegova ljubav
prema Zeni naučila ga je što je pravi život, za razliku od
ovoga što se doima samo nizom postignuća. Jedva čeka da
je vidi. Govori se o ekspediciji u unutrašnjost Perzije. Poći
će s njim, siguran je u to. Ovaj će put ići kao muž i žena.
Vjenčat će se, odlučio je. Kočija se zaustavi kod Claridgesa
i Wellsted izađe na sjajni pločnik.
»O čemu razmišljaš, stari?« upita ga Rose.
»O pustinji i svim njezinim dražima!« reče Wcllsted s
osmijehom.
»Jedva se čekaš vratiti, ha? Našem junaku nedostaju
uzbuđenja, rekao bih!« dometne Rose.
Murray se veselo nasmiješi. »Tko bi mu mogao
zamjeriti!« reče. »Zvuči vraški čudesno! Dakako, Murray
nema ni najmanju namjeru napustiti London. Više voli
uživati u pustolovinama iz druge ruke.«
Wellsted se elegantno počne uspinjati stepenicama i
uđe u foaje. Izraz lica mu je nehajan. On je čovjek s tajnom.
Predivnom tajnom. Tajnom pustinje.
Epilog
Na tržnici robljem stoji palankin u kojemu su žene, a nosači
čekaju upute. Pažnja gomile usredotočena je na dražbu, koja
traje već nekoliko minuta. Faridine oči ništa ne propuštaju
— pokazuje na debeloga dražbovatelja, nekolicinu ljudi koji
puše nargilu. Trinaestogodišnja sidi robinja koja se, nakon
svega što je prošla, otima, dok je čvrsto drže snažni čuvari.
»Nekoć su mi djelovali mnogo većima«, prisjeća se
Zena. Više se ne boji.
Zena navuče burku preko odjeće i podigne košaru koju
su žene ponijele sa sobom. Potajno izađe iz palankina te
nosači niti ne primijete kako je nestala u smjeru dokova.
Kolibu u kojoj drže robove sada nitko ne čuva, no vrata su
zakračunana. Ona odmakne zasun. Uvijek je šokira ono što
zatekne unutra. Masa tijela i smrad. Ima samo nekoliko
minuta vremena.
»Evo«, položi košaru na tlo i otvori je.
Miris voća probija se kroz smrad i ruke počnu grabiti.
Zena ustukne, poput prikaze, ostavlja otvorena vrata iza
sebe. Nitko od njih neće otići, zna to. Ipak, dobro je da
imaju izbor.
Burka prikriva njezin identitet te lako nestaje čim
skrene iza ugla.
»Sve je u redu?« provjeri Farida kada se djevojka
vratila kroz tanke zastore.
Zena kimne glavom. Što god bi pokušala, bilo bi
besmisleno: voljela bi da može ukrasti teret, no to bi dovelo
do njezina pogubljenja, ili ih sve otkupiti i osloboditi, što bi
samo potaknulo trgovce robljem. Ovo malo milosrđa
najbolje je čega su se te dvije žene uspjele dosjetiti. Dolaze
na dokove dva puta na tjedan.
Zena skine burku i sjedne prekriženih nogu kraj svoje
prijateljice.
»Uskoro će se vratiti, dušice, sa svim svojim
bogatstvom!« reče Farida.
Zena se nada da će biti tako. Farida je podučava
engleskome i Zena jedva čeka pokazati to znanje poručniku.
A i druga znanja.
»A sada«, predloži Farida, »hoćemo li se uključiti u
dražbu prije povratka kući? Vjerojatno im možemo podići
cijenu za koji talir.«
Zena to danas ne bi mogla probaviti. »Nemojmo ostati
na dražbi«, reče.
Farida slegne ramenima. Lupi po okviru palankina i
nosiljka se malo zaljulja dok je muškarci podižu te odlaze u
poslijepodnevnu omaru. »Stanite kod tržnice konja!« naredi i
namjesti se na jastucima kako bi uživala u putovanju.
Bilješka o povijesti
Ova bilješka sadrži napomene koje bi vam mogle otkritidijelove sadržaja romana
»Robovanje točnosti nužno svodi roman na arheološku pedanterijuumjesto da on bude živa slika vremena.«
Edith Wharton
Nisam povjesničarka, no povijest me fascinira. Pišući ovaj
roman više sam se bavila fikcijom nego rekonstrukcijom
stvarnih događaja. Međutim, provela sam mnogo vremena
istražujući arhive o misiji Kraljevske indijske mornarice na
Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Istražila sam kako
se živjelo u kući Wellstedovih u ulici Molyneux 13 i drugdje.
Njuškala sam i čeprkala po povijesti Londona u razdoblju
između 1820. i 1842. godine te skupila cijelu kartoteku
raznih podataka o području koje danas čine Etiopija,
Eritreja, Egipat, Jemen, Somalija, Ujedinjeni Arapski Emirati
i Oman u tom istom razdoblju. Pročitala sam putopise
Jamesa Raymonda Wellsteda u kojima je opisao svoja
putovanja po pustinji i dugo sam razmišljala o onome što je
izostavio iz svojih priča. Od povijesti mi cure sline —
i to upravo zbog praznina na koje nailazimo u dokumentima i
na kamenim natpisima. Često me dirne hrabrost mnogih
istraživača i pustolova kojima su jedini spomenici pokoji
zapis u brodskome dnevniku ili platnom popisu i čiju smrt
bilježi samo činovničko brisanje njihova imena kada se
dokumenti ažuriraju.
Tajna pustinje pripada onome žanru koji je Truman
Capote nazvao »fakcijom« (faction). Ono što sam napisala
uglavnom odgovara spisima koji prate život Jamesa
Raymonda Wellsteda — i u Engleskoj i dok je bio na
aktivnoj dužnosti za vrijeme geodetskih mjerenja na
Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Priča također
dosljedno opisuje atmosferu onoga vremena kakvom je ja
vidim — ukidanje ropstva, rivalstvo između Britanaca i
Francuza te avanturistički duh zaslužan za širenje
Britanskoga Carstva (u dobru i u zlu). Wellsted je bio jedan
od prvih Europljana koji je dobio dopuštenje da putuje
unutar omanskih granica. Čini se da je ostavio izvrstan
dojam na sultana te iako sam si mjestimično uzela slobodu
što se tiče stvarne rute kojom je putovao, kao i što se tiče
razdoblja, doista je u to vrijeme mnogo putovao, između
ostaloga, proveo je mnogo vremena u pustinji (doduše ne u
Rub’ al Kaliju), a posjetio je i gradove na istočnoj obali
Arapskoga poluotoka koje je pogodila epidemija.
Povremeno, kada su se povijesne činjenice pokazale
preprekom za maštu, jednostavno sam pomaknula neku
pojedinost na ovu ili onu stranu, ili izmislila novu priču kako
bih svoje likove izvukla iz škripca na što razulareniji način
(povijest je najbolja kada je odvažna i prljava). Stoga sam
poprilično iskrivila neke istine te osjećam da jednu moram
istaknuti. Doktor Jessop Hulton je postojao i umro je od
malarije (ili neke druge tropske groznice) u službi Indijske
mornarice 1836. godine. Napisao je Palinurusove dnevnike u
kojima je spomenuo neugodnu atmosferu na tom brodu kada
se Wellsted sukobio s kapetanom. Međutim, iako (kao i
danas) nije bilo nepoznato da u toj regiji otimaju Europljane,
doktora Hultona nije oteo nikakav razjareni emir niti ga je
mjesecima držao u zarobljeništvu u pustinji. No doktora
Jessopa u romanu sam utemeljila na liku koji progovara iz
samih zapisa Jessopa Hultona te na dirljivom nekrologu koji
je napisao kapetan Haines i u kojem je spomenuo kako je
doktor bio omiljen među kolegama časnicima i ostalim
članovima posade. Sada kada ovo pišem, osjećam se poput
mađioničara koji je svojoj publici odao tajnu svojih trikova,
no što je, tu je.
U stvarnosti je postojala mlada robinja iz istočne Afrike
po imenu Zena. Oteli su je iz Wellstedove karavane u
pustinji za vrijeme njegovih putovanja. Iako su ga dirnule
priče koje mu je ispričala o svojoj domovini, iako ju je
namjeravao osloboditi nakon što završe putovanje i iskreno
žalio kada su je oteli, ne postoje nikakvi povijesni dokazi da
ju je ikada više susreo ili da je postojala veza između njih
koja bi bila intimnija nego što bi džentlmen mogao priznati u
svojim zapisima. Ipak, lik Zene, kao i Mary Penney,
protagonistice moje knjige Tajni mandarin, inspiriran je
pričama o stvarnim ženama koje su putovale pod krinkom.
Postoji primjer žene koja se maskirala u slugu na zadatku
Louisa de Bougainvillea. Ova dvadesetpetgodišnja žena
nadjenula si je ime gospodin Bare i putovala mnogo mjeseci
prije nego što ju je de Bougainville razotkrio. Postoji i
kasniji slučaj iz viktorijanske Engleske znamenite doktorice
Barry koja se toliko željela baviti se medicinom da je cijelu
karijeru vojnoga liječnika provela prerušena u muškarca.
Varku su otkrili tek kada je umrla. Isto tako, otkriveni su
ženski kosturi, odjeveni u oklope, na mjestima gdje su
pokopani križari. Postojale su uistinu hrabre žene koje su
bile odlučne u svojemu nastojanju da putuju i istražuju, bez
obzira što su morale učiniti, a vjerujem i još mnoge druge
kojima su pustolovine (poput onih Zene i Mary) bile
nametnute i koje su se jednostavno morale snaći u onome
što im je sudbina namijenila.
Za Tajnu pustinje odabrala sam određeno razdoblje,
nekoliko mjeseci Wellstedova života. Dakako, nakon toga
vremena, njegova prava životna priča se nastavlja. James
Raymond Wellsted osvojio je London kada se vratio sa
svoje arapske misije. Smjestili su ga u kuću visokoga
časnika u ulici Edgeware Road 43, svjedočio je pred
odborom Britanskoga parlamenta i sudjelovao na
sastancima Kraljevskoga geografskog društva i
Kraljevskoga društva. Međutim, ubrzo nakon toga Wellsted
je teško obolio od tropske groznice koju je pokupio na
svom putovanju. Bolest ga je shrvala te su ga u vrlo teškom
stanju poslali u zaljev Herne u Kentu kako bi se nekoliko
tjedana oporavljao. Wellsted je u to vrijeme bio tako
bolestan da nije mogao održavati ni vlastitu
korespondenciju te mu je njegov mlađi brat William, koji se
brinuo za njega, služio kao tajnik. Do dana današnjega
očuvana su pisma koja je James diktirao Williamu (u
Williamovu izvornom rukopisu) u Arhivu Johna Murraya u
Škotskoj nacionalnoj knjižnici (John Murray Archive,
National Library of Scotland) zajedno s dnevnicima sir
Charlesa Malcolma koje je pisao dok je služio u Bombaju.
Čim je za to bio sposoban, Wellsted se vratio u Bombaj
i kanio se odatle vratiti u Oman, no ponovno ga je pogodila
groznica, koja je uznapredovala do delirija. Kasno jedne
večeri, prema svim izvorima, u bunilu je stavio pištolj u usta
i povukao obarač. Hitac ga, što je bilo nevjerojatno, nije
ubio, no zbog te ozljede i činjenice da se jednostavno
nikada nije u potpunosti oporavio od groznice, otpustili su
ga iz vojske, odobrili mu velikodušnu mirovinu od 270 £ na
godinu (koja je poslije bila smanjena na 240 £ nakon
prigovora kapetana Hainesa) te su ga, još slabog i ranjivog,
poslali natrag u London. John Murray je poslije izdao dva
Wellstedova putopisa, memoare naslovljene PutovanjeArabijom i Putovanje u grad kalifa (Travels in Arabia-, Travels to the
City of the Caliphs). Oba su putopisa bila odlično primljena
među dobrim poznavateljima u Londonu.
Poručnik je, međutim, bio trajno unakažen i nikada se
nije oporavio. Proveo je nekoliko godina u Blacklands
Houseu u Chelseaju, ludnici za gospodu koju je vodio
prijatelj obitelji Darwin. Dana 25. listopada 1842. nakon
mnogo patnje, doveli su ga u očevu kuću u ulici Molyneux
13 gdje je umro. Imao je trideset i sedam godina. Dva dana
poslije u Timesu je objavljen kratki nekrolog te on zatim
praktički nestaje iz povijesti, osim zapisa u Rječnikunacionalnih biografija (Dictionary of National Biography), nekih
detalja u memoarima doktora Jessopa Hultona, bijesnih
tirada u korespondenciji kapetana Hainesa (koja se danas
čuva u arhivi Kraljevskoga geografskog društva) i jednog
spomena u pismima Charlesa Darwina, koji se osobno
zainteresirao za opis Wellstedova putovanja na Sokotri.
Ovo, moram to reći, nije sudbina koju bih mu ja namijenila
(mi spisatelji često se smatramo bogovima). Zaslužio je
mnogo slavniji i uzvišeniji život. Divim se Jamesu Raymondu
Wellstedu. Da je bio sin nekoga vojvode ili da je diplomirao
na Oxfordu, njegova sjajna postignuća, pustolovni duh i
širokogrudnost, čvrsto sam uvjerena, ne bi bili ovako
zanemareni i tako lako zaboravljeni.
Sara Sheridan
Edinburgh, 2010.