TAJNA VREMENA

ivan Bezi, Split

"to je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam" (Sv. Augustin, Ispovijesti, gl. XI). Znam li bolje odgovoriti? Ne znam, to je sigurno. No tajna je

vremena tako fascinantna da se ne moe prestati razmiljati o njoj. To je, uostalom inio i sam sv. Augustin, pa emo ga i u tome slijediti.

Meutim, ako elimo govoriti o vremenu, to moemo uiniti jedino u kontextu prostora. Prostor i vrijeme su naime jedno s drugim usko povezani kao sijamski blizanci. Toposfera i kronosfera sainjavaju jednu sferu. Obje tvore jedan nerazdvojivi i misteriozni kronotop. Na alost, ni s tom konstatacijom ne emo uspjeti razrijeiti tajnu vremena.

PROSTOR I VRIJEME

Prostor i vrijeme oduvijek su bili uvjet i uvjetnici svega postojeega, suradnici u graenju i gradbi svemira, "kue bia". Nisu dakle prazna kua, jer bi u tom sluaju bili kutija a ne dom. Oni su kua i stanite svih zemaljskih bia, mrtvih i ivih, zajedniki dom svih stvorenja.

Martin Heidegger uporno je tvrdio da se u smisao bitka, zapravo tu-bitka (Dasein), moe prodrijeti jedino u "horizontu vremena". Po njemu je temeljna struktura tubitka upravo u "Biti-u-svijetu" (in-der-Welt-sein), dakle postojanje u prostoru i vremenu.1 A pjesnik Paul Valery je to isto izrazio svojim stihom: "Je suis monde, corps et pensee" (Ja sam svijet, tijelo i misao). ovjekovo biti-tu je simbioza svijeta, tijela i due.

Sudbinska vanost prostora i vremena za nas i na svijet nasluivala se i u drevnim vremenima. U mitologiji su prostor i vrijeme uivali golemu panju i njima su se pridavali boanski atributi. Prostor i vrijeme su ak bili smatrani boanstvima koja su sustvarala i pokretala sve to postoji. Zaustavimo se asak samo na grkoj mitologiji. Po njoj na poetku svega nije bio Kozmos (red, svemir) nego Kaos (nered, zbrka), tj. tamno i bezdano prostranstvo u bezoblinom previranju. S Vremenom (Vrijeme=Kronos) u njemu su nastali (Uranos) i Zemlja (Geja), bogovi, titani i ljudi, dakle Kozmos. No prodrljivi Kronos poeo je redom gutati u svoje drijelo svu svoju djecu, dokle ga nije ena Reja uz pomo sina Zeusa na lukav nain prisilila da opet izbljuje na svijet progutanu djecu.

M. Heidegger, Sein und Zeit, 15. izd., M. Niemever, Tiibingen 1979, na vie mjesta.

381

Tako su postanak i ustroj svijeta zamiljali stari Heleni. A kako ga danas zamiljamo mi, djeca XX. stoljea? Velim "zamiljamo", jer kozmogeneza ne moe imati svjedoka, pa je tako istina o poetku svijeta - a to znai i njegovih koordinata prostora i vremena - ostala preputena naoj sposobnosti zamiljanja, naoj mati. Ti su zami-ljaji - dakako - brojni i raznoliki, bilo u individualnoj bilo u kolektivnoj mati ovjeanstva.

Meutim, u posljednje doba kozmogonija, teogonija i antro-pogonija ustupile su mjesto modernoj znanosti. Ona pretendira na to da nam otkrije sve tajne svijeta, pa tako i prostora i vremena. Ona ih prouava i tumai sa svih moguih vidika, otimajui sfingi prostora i vremena njezine tajne. U toj svojoj muci gonetanja ila je tako daleko da je "otkrila" ak i antimateriju, antiprostor i antivrijeme. Ona se nada da bi mogla doprijeti i do njih kroz tzv. galaktike crne rupe.

Ako je sigurno da medu nebeskim galaxijama zaista postoje crne rupe, tj. upljine u prostoru, i ako je tona Einsteinova tvrdnja da prostor i vrijeme tvore jednu cjelinu, onda bi morala postojati i crna rupa u vremenu. U tom sluaju eto nam prigode da kroz te rupe zavirimo u beskrajna prostorja svemira i u mrane magle vremena. to bismo tamo, onkraj naeg horizonta, otkrili i doznali? Ne bismo li moda tamo i zalutali pa se vie ne bismo znali povratiti majci Zemlji, svojoj rodnoj "kui"? Da li bismo uope ostali u naem vremenu ili bi nas Kronos poderao kao i svu svoju djecu?

Neki matoviti suvremenici, a meu njima i ozbiljni uenjaci, ve dulje vrijeme mataju o nekom "vremeplovu" (bolje je: vremenoplovu!) kojim bismo se mogli otisnuti u beskraje i prapoetke vremena. No pitanje je da li je uope mogue putovati kroz prola i budua vremena? Putovati prostorom - to ve radimo. Ali - putovati vremenom? Kako tu plovidbu izvesti? Kako se moe dospjeti do prolosti koje vie nema ili do budunosti koje jo nema? Konstruktori zasad jo neizgraenog vremeplova pozivaju se na teoriju relativiteta, pa na taj nain i njihov vremeplov ostaje pod embargom relativnosti. Premda oni svom planu pridaju vid znanstvenosti, na alost on ostaje samo na fantastinom terenu scince Jtctiona.

to se tie zagonetke prostora, dobro je potraiti utoite u etimologiji. Po njoj bi se mogao traiti korijen rijei prostor, a onda i pojma prostor, u: a) sintagmi "biti prost", tj. biti slobodan, nevezan na bilo kakvu odreenost i sponu, materijalnu i moralnu. Ta prostost, pros-toa ili prostota (bez njezina etikog i etiketskog prizvuka, dakle ne u smislu prostakluka!) jest onaj slobodni prostor koji je u stanju obuhvatiti mnotvo predmeta to imaju nekakvu protenost, b) glagolu prostirati (trajno) ili prostrijeti (trenutno), koji opet imaju svoj korijen u gl. sterati (se).2 A steru se i prostiru ne samo roba i platno nego i sve stvari koje ne mogu stajati o sebi. Njima je stoga potreban neki

Odatle imenica steralite (mjesto za steranje), steraljka (konopac za steranje) i prostirka (pokriva na postelji ili sag).

382

prostor koji je prost od drugih predmeta, dakle prazan. Po zakonima fizike naime znamo da nikada dva razna predmeta ne mogu stajati n a istome mjestu.

Prostor naeg postojanja tako nam je potreban da bez njega ne bi existirao nitko, pa ni ovjek. Prostor je medij naeg postojanja u tolikoj mjeri da j e donekle mogue i poistovjeivanje ovjeka i njegova prostora. Glasoviti filolog W. von Humboldt opazio j e da se u nekim jezicima osobne zamjenice identificiraju s prilozima prostora. Tako se npr . u njima kae "ovdje" namjesto ja, "tu" za ti, a "tamo" za on. Prostor je prema tome ovjekov existencijal, gotovo on sam.

Uza sve to, bila bi opasna zabluda vjerovati d a j e ovjek prostor ili, obrnuto , da j e prostor ovjek. Prostor je zais ta u ovjeku (kao njegova kategorija miljenja) i ovjek je u prostoru ( kao kategorija stvarnosti), ali ne mogu biti isto. Heidegger vee prostor uz itav svijet i priznaje m u objektivnu realnost. No on ujedno podreuje prostor svijetu kao jednom od svjetovnih fenomena. Zato tvrdi: "Niti je prostor u subjektu niti j e svijet u prostoru. Prostor je naprotiv 'u' svijetu... Prostor moe biti pojmljen tek u svoenju n a svijet" (Bitak i vrijeme, II. izd., str. 126,128).

Neki pokuavaju rijeiti zagonetku prostora mislei d a j e dostatno prostor proglasit i mjestom n a kojemu nalaze svoj poloaj razni predmeti geosfere i kozmosfere. Promaen pokuaj , je r to j e drugo mjesto doli toka u prostoru, dakle dio prostora, predio. Mjesto je onaj djeli prostora n a kojemu se s-mjestilo neko tijelo. Mjesto postoji samo u funkciji tijela koje ga zauzima.3 Izvan tog zauzetog volumena nema mjesta. Tamo gdje se nita i nitko nije smjestio ne moe biti ni mjesta. Ono nastaje i nestaje ve prema tome je li prazno ili zauzeto. Mjesto stvaraju tjelesa. Stoga kad god se govori o prostoru kao mjestu, to se mora shvat i t i kao govorna figura nazvana s inegdoha: rijei se zamjenjuju zbog njihove unutarnje veze. Ovdje se uzima "pars (mjesto) pro toto" (prostor, svemir).

Tu zamjenu moemo oprimjeriti poznatim grecizmom "toposfera". Ova sloenica oznauje prostor kao zbroj svih mjesta u svemiru. Toposfera sadri u sebi sva nebeska tijela s prostorom koji zauzimaju.4 U takvom znaenju i mi smo je upotrijebili odmah n a poetku ovog eseja o vremenu.

Kad smo utvrdili razliku izmeu prostora i mjesta, slobodno j e rei da pros tor obuhvaa sva mogua mjesta u n u t a r sebe, koja je

Od starine u slavenskim jezicima mjesto znai ograeni naseljeni prostor, zatieno (ogradom, zidovima) naselje. U hrvatskome su mjesto selo i grad, na slovenskom je to grad, n a ruskome svako javno mjesto, poloaj i sluba, na poljskome "miasto" j e grad a "miasteczko" gradi, te na e kome "misto" isto to i na akavskome (no "misteko" j e malo mjesto, a "mesteko" gradi). Nikada dakle mjesto (sa svim srodnim izrazima kao smjetaj, namjetaj, premjetaj, s pripadnim glagolima) nije praznina, pustinja ni prazan prostor. Kada Grci ele naglasiti prostor bez tijela to ga zauzimaju, rabe rijei srednjega roda TO %ao

zauzelo neko tijelo, tj. neka materijalna supstancija. Sad e nam biti lake prihvatiti opisku prostora koju nam je pruio filozof F. Selvaggi: "Apsolutni prostor je zamiljen od naeg uma kao jedna protena stvarnost, homogena i beskrajna, koja postoji u sebi i po sebi nezavisno od svih posebnih tjelesa, u sebi prazna od materije, ali sposobna da ih primi i sadri."5

Mi bismo, sa svoje strane, mogli definirati prostor mnogo krae: to je vakuum to obuhvaa postojanje svih materijalnih bia.

Budui da je na pravi zadatak uronjavanje u tajnu ne samog prostora, nego u misterij njegova partnera i blizanca vremena, bacimo jedan pogled na njihovu tajanstvenu vezu, na zagonetku kronotopa.

ZAGONETKA KRONOTOPA

Prije svega se moramo uhvatiti u kotac s tuicom. Stoje njezino pravo znaenje? Po slovu njezinih sutvorbenika %povo

Na misterioznu vezu prostora i vremena upuuju nas i sami pojmovi i zamisli koje o kronotopu imamo. Prisjetivi se Selvaggijeve i nae opiske prostora, koje smo malo prije spomenuli, a ija je bit u tome da je prostor neka praznina (dodue, stari su zamiljali da prostor nije prazan nego ispunjen eterom, to je bila zabluda), ali ne bilo koja praznina, ve ona koja bi mogla u sebe primiti razliita tjelesa i predmete, namee nam se analogna ideja vremena kao takoer jedne praznine koja u sebi moe sadravati razne dogaaje to se zbivaju u tijeku vremena. Oboje nam naime - i prostor i vrijeme -dozivaju u pamet neto prazno ili pusto, to se moe ispuniti neim stvarnim. Dakle, sugeriraju nam jednu prazninu koja u sebe moe primiti neto konkretno i realno, ili pak sliku pustinje koju se moe naseliti.

Kako bismo mogli imenovati takvu prostornu i vremensku p r a z n o u , sposobnu da bude neim ispunjena? Zbunjen sam, ne moe mi pasti na pamet ni jedna zgodna hrvatska rije za takav pojam praznine. U ovoj bi se nedoumici najradije pomogao latinskim jezikom, u kojemu nalazim prikladan izraz "receptaculum". On upravo naznauje ono na to mislimo: prazan i upalj prostor spreman za primanje neke stvari ili "robe" koja dolazi izvana. Prema tome mogli bismo receptaculum prevesti na hrvatski kao prihvatite, sklonite ili spremite. Mogli bismo ga zamisliti neim poput prazne posude u koju se mogu odlagati stvari (ne samo tekuine). Moda bi se mogli pomoi i slikom prazna okvira koji uokviruje nazone likove i predmete te vremenska zbivanja. A mogli bismo kazati i ovako: kronotop je scena na kojoj se odvija neka radnja (scenarij).

Sve te lijepe rijei - prihvatite, skladite, spremite, posuda, okvir, scena - mogu se s lakoom prihvatiti kao oznake prostora, ali ne i za oznaku vremena. Moe li vrijeme biti neko skladite, sprema ili posuda u koje se mogu smjestiti dogaaji i zbivanja na tom svijetu? Dodue, i to bi se moglo dogoditi ako pustimo maha mati, pa se posluimo analogijom praznine i nazovemo je "vremenski prostor", unutar kojega se odvijaju razni dogaaji.7 A kronotop upravo i jest -vremenski prostor, vremenite.

Mi se u dnevnom ivotu ionako ve sluimo izrazom "vrijeme tee"; ako tee, onda je i ono neka vrsta tekuine koja se moe "uliti" u neku vremensku posudu, odnosno uskladititi u neku povijesnu epohu, to mi ve davno u naim povjesnicama i inimo: redamo prole dogaaje u razne historijske pretince, koje nazivamo epohama, erama, fazama, dobama i razdobljima. S ovom analogijom ispunjavanja praznine kronotop dolazi opet na svoj raun: slinosti su oite.

Razlika je samo u sadraju kojim se ispunjavaju prostorne i vremenske praznine. U receptaculum ili upljinu prostora smjetavaju se samo materijalne stvari, sve ono to ima neku prostomu prote-7 Dogaaji ili dogodaji imaju svoj korijen u rijei god i godina, to ukazuje na

njihovu vrernenost, tj. dogaaje u vremenu.

385

nost Ova se pak protee na dimenzije duine, irine i visine. Svaka od njih ukljuuje i ostale dvije, a sve skupa trae neki prostor ili prostoriju u koju e se smjestiti, tj. nai svoje mjesto. Protenost zahtijeva prostornost, a prostornost omoguuje protenost.

A to ispunjava vremensku prazninu? Mogli bismo odgovoriti da i "vremenski prostor" ispunjavaju takoer neka stvarna i tvarna bia, ali sagledana s jednog novog vidika. Naime ukoliko su tvarna (materijalna), ve smo vidjeli, spadaju u sferu prostora, ali ako neto rade ili se gibaju, izmiu kategoriji prostora, a ulaze u sferu vremena. Prema tome, ipak nismo pogrijeili kad smo rekli daje prostor doista okvir postojanja tvarnih bia, a da je vrijeme okvir gibanja i djelovanja tih istih bia. U prostoru neto po-stoji, a u vremenu se neto do-gaa.

Svako pak dogaanje zahtijeva neku koliinu vremena, vie vremenskih jedinica. Takvo zbivanje u vremenu zove se trajnost ili trajanje.8 Trajati znai postojati neko due vrijeme, ali u svom identitetu ostati isto. Dakle, opet stajanje i bitovanje (prostor), ali na nain vremenskog z-bivanja i dogaanja. U prostoru se moe biti, a u vremenu treba bivati i neprestano se zbivati. Tako smo opet u naem kronotopu. Stoga trajanje moemo jo nazivati imenima vremenost ili vremenitost. elimo li konano saeti ukratko glavne oznake vremenita, rei emo: prostor karakterizira protenost ili prostiranje, a vrijeme trajnost ili trajanje.

Protenost odgovara na pitanje koliko je dugo, iroko i visoko neko tijelo, a trajnost: kada se dogaa neko gibanje (stoga bismo mogli govoriti i o kadoi vremena) i koliko dugo traje. Prema tome upit "koliko" vrijedi za oba oblika stvarnosti, i za prostorni i za vremenski. Odnosi se i na kolikou tvari i na kolikou dogaanja. Zar onda ne bismo mogli zgusnuti obe kolikoe i kazati: kronotop je sutvorac kolikoe bia Dakle su-tvorac, jer Tvorac je Bog. I to aktivni sutvorac kao uvje-tnik predmeta i zbivanja, te subjektivno-pasivni kao njihovo mjerilo.

Ako bismo sada eljeli smjestiti kronotopiju u cjelinu svega znanstvenog rada, mogli bismo napraviti sljedeu sintezu ljudskog znanja. Predmet:

- ontologije je tostvo bia, uenje o bitku, - logike: smislenost bia, unutarnja koherentnost, - filozofije: uzronost i smisao bia, - teologije: bogovezanost (bogolikost) bia, - antropologije: ovjekolikost bia, - estetike: ljepota bia, - etike: dobrota bia, - prirodnih znanosti: kakvoa bia. A kronotopa? Kolikoa bia!

"We live in durations and not in points" (A. N. Whitehead, The aims oj education, New American Librerv, 9. izd., New York 1958, str. 159).

386

Iz dosadanjeg izlaganja izlazi bjelodano da u prostoru n e t o postoji, a da se u vremenu n e t o dogaa. Ako se u prostoru zaista neto nalazi, a u vremenu stvarno neto zbiva, kako prostor i vrijeme mogu biti neka praznina ili prazni okvir, kako smo mi to do sada tvrdili? Ako su vrijeme i prostor neka praznina, onda su nita, neto to ne postoji. Ako ne postoji naime, ne mogu biti niti neto osim nita. I kako moe neto to stvarno postoji, tj. tvari i gibanja, bivati bez svoga prostora i zbivati se bez vremena? Moe li u ne-biu boraviti bie? Ako su sadraj prostora predmeti, stvari, bilje, ivotinje i ljudi, dakle bia, a sadraj vremena dogaaji, pojave i zbivanja - dakle opet bia! - kako prostor i vrijeme mogu biti ne-bia? U nitavilu nema mjesta za neto i za nekoga, inae upadamo u logiko protuslovlje. Problem se bitka prelama na postojanju prostora i vremena.

Ako dakle prostor i vrijeme nisu nebitak i nitavilo, jesu li barem neto, neko bie (ens)? Imaju li i oni svoj entitet? Moe li praznina kao takva imati entitet? Je li praznina neka realnost ili nije? Ako nije realnost, kako moe u sebi nositi realnost? Ono to nije po sebi realno ne moe u sebi sadravati bilo koju realnost. Ako je prostor nita, kako u nj smjestiti neto, neku stvarnost? Ako je vrijeme nita, kako se u njemu mogu odvijati dogaaji i gibanja? Ako je vrijeme nita, onda je ono i nikada!

Tu se nalazimo na granici nae logike, nae ontologije i filozofije. Opet se nalazimo pred starom sfingom, pred neim to je istodobno neto i nita. Ako j e s t neto, nije nitavilo, ako je pak nita/vilo, nije i neto. Ali kako neto (stvari i dogaaji) moe s t a t i u nita? Kako bie moe bivati u ne-biu? Ako ipak sva bia po-s t o j e u "neemu", to neto nije nita. Ako dakle neto jest, onda i ono posjeduje neki nain postojanja, zaista jest.

Premda ne moemo prihvatiti Newtonovo miljenje da su prostor i vrijeme apsolutni entiteti, ipak smo prisiljeni priznati da postoje na svoj specifian nain, nekom vrstom originalne existencije. Prostor nije apsolutna praznina, jer je ipak pro-stor, tj. "prostire se", tako da moe primiti i prihvatiti (receptaculum) jo i druga bia. Vrijeme nije totalni nebitak, jer se u njemu neto "vrti" ili "vrije" (korijeni vremena!), tj. zbiva i dogaa.

Koji nam, dakle, zakljuak preostaje? Jedino ovaj: prostor i vrijeme nisu bia kao to su i sva ostala bia, no nisu niti nebia, to bi ih pretvorilo u nita i nitavilo. Oni su bia svoje vrste (sui generis), na neki drugaiji nain, potpuno osebujna bia. Bia kojima nema usporedbe ni u materijalnom ni u duhovnom ni u nihilistikom svijetu. Ipak ih - via analogiae - zovemo biima, jer to i jesu. Pred njima naa stara filozofija sputa zastavu, za njih ontologija i logika moraju traiti nove pojmovne kategorije. Prostor i vrijeme nas nadilaze svojom exis-tencijom, prelaze granice umovanja i pojmovanja te izmiu naoj

387

znanstvenoj terminologiji. Oni sebe i n a s pribliavaju g ran icama transcendencije. U njima se dodiruju ovostranost i onostranost.9

Tako se ispunila slutnja onog Nijemca koji j e kazao da su prostor (Raum) i vrijeme (Zeit) zapravo "Traumzeit"! Kronotopija n a m se ukazu je kao neko snovienje, kao bajka za koju znamo d a nije doslovno stvarna a da je ipak istinita. No to ipak nije razlog da prostor i vrijeme mistificiramo popu t p jesnika niti diviniziramo p o p u t Newtona. uda od vremena i prostora nisu nikakvi apsoluti ravni Bogu ( i sam ih Newton smat ra Bojim djelima), ne postoje sami po sebi ni o sebi. Vidjeli smo da prostor ne moe postojati bez t u e protenosti, niti vrijeme bez trajanja.

A postoji li vrijeme prije trajanja ili tek trajanje ini vrijeme? Ima li pros tora bez predmeta u njemu ili ga tvore predmeti? Ta dijalektika p ros to ra i predmeta te vremena i dogaanja ini sve njih ne im relativnim. Stvari su u bitnom odnosu s prostorom i zbivanja u relaciji s vremenom, a prostor i vrijeme jedno s drugim, tako da su sve to relativne realnosti i nisu nikakvi apsoluti. Apsolutom moe biti samo J e d a n jedini u svojoj biti, stvoritelj svega.

Moemo li iz konstatacije o relativnosti vremenita zakljuiti o opem relativizmu u svijetu, u ivotu i filozofiji? Naime u god-i-miru mogu postojati neke sigurnosti te svaki opaeni podatak i mjera mogu biti toni, ali uz uvjet da najprije utvrdimo polaznu toku, ishodite i p a r a m e t a r mjerenja. No im smo utvrdili taj pa rameta r , imamo Arhimedovu "toku" te ispadamo iz relativnosti^

Unato tome to su prostor i vrijeme izvan stvari i slue kao njihova mjerila, oni su opet s a svoje s t rane i sami mjerljivi, dakle u svakom sluaju relativni. Jer , kako je to opazio jo Leibnitz, prostor i vrijeme s u samo o d n o s i i n e m a ih bez relacije s a s tvar ima i zbivanjima, tj. bez protenosti i trajanja.10

U rjeavanju zagonetke kronotopa pos tupak je uvijek bio dvos t ruk : aprioristiki i aposterioristiki. Po aprioristikoj teoriji kronotopija j e samo plod naeg na ina gledanja i shvaanja stvari, n e k a u r o e n a kategorija razmiljanja i spoznavanja (Kant).11 Aposteriorna spoznaja prostora i vremena je ona koja se stjee n a temelju iskustva kao rezul ta t kronotopskih impresija.12 Koju god od njih prihvatili, svaka n a m pokazuje kako su prostor i vrijeme samo relativne stvarnost i . Zar na s n a tu misao ne potie i Einsteinova teorija relativiteta?

"Ovostranost i onostranost ne razlikuju se vie kao dolje - (ovjek) - gore (Bog), j e r vie n i su tako odijeljeni, nego kao sada - poslije" (R. Braji, Bit i suvremenost Crkve, FTI, Zagreb 1986, str. 309). S time se slae i Whitehead (nav. dj., str. 159). Ako j e tako, psiholog Piaget se pita zato dijete s toliko muke, lutanja i nesigurnosti otkriva pojmove prostora i vremena. Stoga su stari skolastici pravilno prosudili entitet prostora i vremena: "Entia mentis c u m fundamento in re . "

388

Tajnovitost vjekovita nam opet komplicira i samo pitanje njegove ne/mjerljivosti, kako smo ve prije natuknuli . Naime, prostor i vrijeme s u mjerljivi i nemjerljivi. Mjerljivi su: svaki dan govorimo o duini prostora-vremena, a opet su i nemjerljivi jer s u neizmjerni u svojoj cjelini, u njima samima, bez obzira n a njihove sadraje. Ba zato to s u u sebi neizmjerni mogu biti pramjera svih mjera. Oni su neto neizmjerivo to sadri u sebi mjerivo.

Kronotop j e neizmjernost - ali ne apsolutna i boanska - koja u sebi nosi mjernost, a s njome i smjernost. On je prostorje i mjerje za neizmjerje, te isto tako vremenost koja vodi u nadvremenost, u vjeko-vjenost. I tako smo n a koncu prisiljeni izii iz fizike i ui u metafiziku.

Zar smo sada , nakon svih ovih spoznaja, postali pametnij i i napokon shvatili zagonetku kronotopa? Naalost, nismo, i pitanje je hoemo li to ikada moi. Tko umije raz-umjeti paradoxe mjerljive neizmjernosti i vremenske nadvremenost i? Tko moe pogledati, a kamoli sagledati u neizmjerna prostranstva beskrajnoga i vjekovitoga? Moe li se doprijeti do sri kakvoe i kadoe?

Mi pozemljari nastajemo i nestajemo u vlastitom kronotopu, a njegov misterij ostaje.

TAJNA VREMENA

Istina, misterij ostaje, ali i n a m a neto preostaje - nada! Dok postoji nada , preostaje n a m i vrijeme nade. Stoga se valja suoiti s vremenom u nadi i s nadom u vremenu. Je r ako j e u naoj aktualnoj kronotopij i n a d a pos ta la utopija, nije valjda i kroni ja pos ta la anakronija. Nije i ne moe biti. Mi smo se u vremenu rodili, u njemu i s njime ivimo, u njemu smo sasvim uronjeni. Ono je za n a s uvijek suvremeno, ovo je nae vrijeme. Mi smo subitak u tubitku i sadabitku. Stoga j e i vrijeme da se potpuno bacimo u duboke vode vremena. Kao djeca vremena moramo upoznati svog roditelja, malo dublje zaroniti u n a u k u o vremenu ili kronologiju (hrvatski: vremenstvo).13

Prije svega ostaloga namee n a m se pitanje: Postoji li vr i jeme uope? Da ono nije samo utvara, j edna vrs ta iluzije, n a ljudski urno tvor, kako n a m sugeriraju neki filozofi? Svi znamo da prolosti vie nema, da budunos t jo nije ni stigla do nas , a d a j e sadanjost samo j e d a n hip koji u asku doe i proe, nas t ane i odmah nes tane . Prema tome, vrijeme uope ne postoji?

A zar i prolost nije ipak prolo vrijeme, prolo ali vrijeme? Zar n a m i b u d u n o s t nee doi upravo s vremenom? Kad vrijeme ne bi postojalo, ne bi bilo ni trajanja u svijetu, ni ivota, ni prolosti ni

Obino se rije kronologija uzima u smislu redoslijeda dogaaja. Kronologija zapravao znai govor o vremenu, a za redoslijed dogaaja bolji su izrazi kronotaxa ili jednostavno kronika.

389

budunos t i . K tome, ono to postoji ne ostavlja tragove za sobom. A vrijeme i te kako ostavlja neizbrojne i neizbrisive tragove svoje exis-tencije, ugodne i neugodne, lijepe i rune, radosne i tragine. I mi sami smo proizvod vremena.

A to nam sve ne priaju spomenici pretpovijesti (saxa loquntur!) i s a m e povijesti! Dostaje samo zaviriti u stare dokumente, nae arhive, kronike i spomenice. Zar se stalno ne osjeamo kao igraka b u r n i h dogaaja to se zbivaju oko n a s i ija smo esto rtva? Prisjetimo se i svojih vlastitih doivljaja, naega djetinjstva i svih onih dojmova koje pr imamo u ovom istom trenutku.. .

Povjesniar znanosti Vladimir Bazala pie: "Ako estice komuniciraju meu sobom nekim kanalima koji lee izvan poznatih zakona o prostoru i vremenu sluei se medijem o kojem nemamo nikakvu preds tavu i koje se ne uklapa u n a u fiziku, ako je, dakle, komunikacija meu fotonima trenutna, onda vrijeme za njih nema nikakva znaenja, pa bi njihova komunikacija bila neograniena u prostoru i vremenu."

Odmah zatim Bazala navodi tue pretpostavke o vjerojatnom a n ti vremenu. 1 4 I zaista, ako postoje an tie tie i antimaterija, n e m a razloga da ne postoji i antivrijeme. No taj isti izraz, snagom svoga radikala, ukljuuje u sebi i vrijeme. Existencija antivremena je nes hvatljiva bez pretpostavke vremena.

Ve smo vidjeli da za velike fiziare i uenjake, n a elu s New-tonom, ne samo da postoji prostor i vrijeme nego oni postoje kao apsolut i . To j e dodue pret jerana tvrdnja - jer je kronotop djeljiv, mjerljiv i prolazan - ali ona u svojoj jezgri jami faktor vremena.

Moramo li se opet vraati n a ve razmatrani problem kronotopa i b i tka? Tada smo ustvrdili da vrijeme nije nitavilo i nebitak te da jes t b i tak , ali osebujne naravi, neusporediv sa svim onim biima koje obuhvaa . I Aristotel ga je smatrao biem, no ne i jedinom kompon e n t o m bia. Nije ih poistovjetio. Vrijeme nije bie kao i sva osta la bia, ono ih nadvisuje. Ipak ono samo nije subjekt djelovanja, premda se kae: "Vrijeme gradi po Kotaru kule, vrijeme gradi, vrijeme razgrauje." U svom glasovitom djelu Bitak i Vrijeme Heidegger je postavio sebi za cilj "Interpretaciju vremena kao mogueg horizonta svakog razumijevanja bitka" (ib. 19). I p r e m d a vrijeme nije bi tak, ono "vremenuje" svaki bitak, pa i s ama sebe: "Sie ist nicht, sondern zeitigt sich."15

I opet dakle moramo ponoviti: vrijeme nije aktivni bitak, ono ne djeluje samostalno, ali sudjeluje n a existenciji svih bia. Ono je n a neki nain njihova "sub-stantia" u doslovnom smislu rijei, tj. podloga i temelj. Samo za sebe nema existencije, ono postoji za drugoga i s

VI. Bazala, Pogled na probleme suvremene znanosti, kolska knjiga, Zagreb 1986, str. 52. M. Heidegger, Sein und Zeit, 15. izd., str . 328.

390

opstankom drugoga, tj. itavog procesa zbivanja. Dakle j e neki pod--bitak ili nad-bitak, neto originalno u carstvu ontosfere.

Vrijeme nije samostojni bitak, ali je dimenzija svakog bitka, osim Bojeg. To se najbolje moe zapaziti kad se pitamo: k a d a je i kako postalo vrijeme? Vrijeme je nastalo sa stvarima i njihovim gibanjima. Vrijeme nije od vijeka, ono je poelo vjekovati kad su se u svijetu pojavila prva bia i zapoela svoju existenciju i ivot. Dakle: pojavilo se zajedno s a stvaranjem svijeta. Prije ina stvaranja vremena nije ga bilo. Stvaranje je poetak vremena. Ili, kako nas ui Sveto pismo, Bog j e stvorio svijet s vremenom i vrijeme sa svijetom ("Bereit..." "In principio..."). Sv. Toma je tu istinu jezgrovito izrekao rijeima: "Simul cum tempore coelum et terra creata sunt" (Istodobno s vremenom stvorena su nebesa i zemlja). I s to je drugo teorija o "Big bangu", ako ne epopeja poetka kozmogonije i kronologije!?

I tako ponovno dolazimo do potvrde o relativnosti vremena. Ono postoji samo u odnosu prema drugim biima. Vrijeme stoji, dok se u njemu sve giba. Ono "tee", ono "prolazi", ono "tri" i ono "bjei", ali n ikad samo, nego u pratnji svojih tienika. Vrijeme je s ta t ika i d inamika is todobno.1 6 Nastaje i nestaje, stvara se i troi se, dolazi i odlazi.

Tu se opet moemo pozvati n a Eins te ina . 1 7 Njegova teorija relativnosti oslanja se upravo n a nepouzdanosti vremena: svako j e kretanje i njegovo mjerenje relativno. Uvjetovanost vremena ini da ono moe protjecati bre i sporije, pa stoga vjerojatno postoji i vie vremenskih sus tava . 1 8 Ono se znade tragino poigrati i s a ivotom ljudi: djeak Richy Galant je godine 1967. umro u Kanadi u l i . godini - zamislite od ega? - od starosti .1 9 Najgore se dogaa kad se ljudi dragovoljno i neodgovorno prepuste pritiscima i hirovima vremena. A. Huxley j e opazio: "Politike i filozofije koje vjeruju samo u vrijeme postaju nasilne."20

Smijemo li s ada pristupiti definiciji vremena i rei to j e njegova bit? J o ne . Bio bi to preveliki zalogaj za na eludac. Stoga je pojam vremena moda bolje udrobiti na manje zalogaje, tj . najprije uoiti njegove bi tne elemente. A koji su elementi vremena?

- Prvi i bi tni e lement vremena je bivanje ili jo preciznije zbivanje. Z/bivanje j e zbroj bitovanja jednog bia. Dok se u prostoru

Uzmimo za primjer reenicu "Ivica tri". Dinarniar e u njoj vidjeti samo injenicu gibanja, a statiar e rei: Ivica se nalazi u stanju tranja. Sve ovisi o ku tu gledanja. L. Barnet t , Einstein et Vunivers, Gallimard, Pari 1951; B. Russell, The ABC oj Relativitij, II. izd, Allen, London 1958; A. Lightman, Einstein's Dreams, Bloomsburv, London 1993. A. Richer, Alltag imJahre 2000, Herder, Freiburg 1967, str . 176. Patio j e naime od s tarakih sindroma: arterioskleroze, elavosti, naborane koe, iznemoglosti i ope senilnosti (Osservatore Romano, 25. XI. 1971, str. 5). A. Huxley, The perennial Philosophy, Triad Grefton Books, London 1985, str. 244.

391

mora biti, u vremenu se to biti umnoava, pa dobivamo formulu: biti +biti+biti itd. Sama rije z-bivanje je po zakonima zvunosti nas ta la od s-bivanja, dakle od bivanja u skupini, u mnotvu. To zbivanje moe tei ili po sinkronijskoj liniji (simultanost, istodobnost bivanja) ili po dijakronijskoj (sukcesivnost, nastupanje jednog poslije drugog). Ono se na ime moe odvijati usporedno (u isto vrijeme) ili naporedno (u slijedu dogaanja).

- Ako je vrijeme zbivanje, onda je gibanje, pokret, dogaanje, dinamika. Ako je u prostoru dovoljno biti (veliko je pitanje je li to biti uope statino, sjetimo se atomistike), u vremenu se mora bivati, tj. produivati svoju existenciju a s njome i akciju. Vrijeme je vezano uz akciju, uz pokret, uz dinamiku, uz neko gibanje energije. Energija j e neprek idni vremenski motor koji apsorbi ra materiju, pokree j e i oivljuje ivot.

- Gdje postoji gibanje i pokret, tu moraju postojati i promjene. Promjena j e sr gibanja i zbivanja. Bez promjene nema dinamike, zavladala bi entropija, a s njome i sve-mir, tj. smr t kozmosa . 2 1 Promjene uvjetuju vrijeme, bez njih se za njega ne bi znalo. One s u temelj kronometrije. Pogled u prirodu nam otkriva dane i noi, godine i njihove sezone. Pogled n a nebo pokazuje n a m kretanje zvijezda, mjeseeve mijene, "izlaz" i "zalaz" sunca . A kad bacimo pogled n a sebe, opaamo vlastite promjene razvoja: djetinjstvo, mladost, zrelost i s tarost . Svuda oko sebe zapaamo raanje, ivljenje i umiranje, s talne promjene. Mijena je n a a sudbina : "Stalna n a tom svijetu samo mijena jest" (Preradovi: Mujezin).

- Vremenske promjene, gibanja i zbivanja ne odvijaju se kaotino, zbrkano i bez reda. One teku zakonomjerno, u jednom uzronom slij edu , n ikada n a preskok (non da tu r sa l tus in natura!) . Slijed (suc-cessio) zbivanja je bitni segment vremena. Dijakronija je su t ina kro-nosa, kozmosa i logosa. Ona se sastoji od mnotva prolaznih i susljednih t renutaka. Slijed je to asova, satova, tjedana, mjeseci i godina. Po njemu sve pojave nadolaze j edna poslije druge, po uzrono-poslje-dinom redu. Bez vremenskog slijeda ne bi bilo ni ontike zakonitosti, ni z a k o n a kauza l i t e t a . 2 2 Slijed j e is tosmjerni i sukcesivni niz dogaanja, povezanih logikom uzronosti i vremenosti.23

- Vrijeme j e beskrajni tijek injenica, pojava i dogaaja u trajnome slijedu. Medij u kojem se sve biva i zbiva. Vremenski razmak

Ne smijemo zaboraviti da u praslavenskome rije "mir" znai svijet. Mi je u ovoj sintagmi rabimo sinkronijski, u njezinu dananjem znaenju: Mir=stanje mirovanja i nepokretnosti. Ali ne u smis lu Humeova pravila "Post hoc, ergo propter hoc". Ako se radi o istovjetnom nosiocu gibanja, uzronost j e neizbjena. Puki vremenski slijed bez kauzalnost i mogu j e samo medu raznorodnim subjektima. "Ce qu'il y a derriere le temps, c'est le devenir, et ce qui constitue le devenir c'est la causal i te" (H. Barreau, Temps et devenir, u: Revue philosophique de Louvain, br. od veljae 1988, str. 17).

392

meu zbivanjima ini povijesna razdoblja, no ta raz-doblja nisu prekid historije, ona nju samo poimaju i razlikuju po dobama. Samo vrijeme je kontinuitet, tj. neprekidnost i suvislost dogaanja, s t o j e opet b i tna sastojnica vremena kao cjeline. Ako je vrijeme proces (pro-cedere), onda se odvija po-s tupno, u neprekidnom i homogenom trajanju. Vremenski intervali ne prekidaju cjelinu zbivanja niti na ruava ju dimenziju trajanja.

- Pojam trajanja pretpostavlja subjekt koji perzistira u vremenu. Trenutno postajanje mora prijei u postojanje, dakle kon t inuum. U njemu dodue postoji neko prije i neko poslije, ali u spoju i povezanosti iste supstanci je kojoj neto prethodi i ne to nadolazi. Istina, vrijeme se sastoji od asova, ali i od povezivanja tih asaka, tj. trajanja. Uzmimo za ilustraciju slavnu Descartesovu izreku "Cogito, ergo sum". "Cogito" (mislim) je ovaj as u kojem se dogaa moje miljenje, ali "sum" (od esse=biti) je trajni subjekt koji misli i proizvodi miljenje. Subjekt je prije svoga ina i ostaje poslije njega. Nije on as, nego zbiranje i zbiratelj asova, kontinuator njihova trajanja. Stoga je Bergson s pravom zakljuio: "Le temps est la duree reelle" (vrijeme je realno trajanje).

Ako za prostor moemo rei da je mjesto i scena bia, za vrijeme moramo kazati d a j e ne scena nego scenarij koji se z/biva n a toj sceni. No taj scenarij nije jednoinka, nego itava drama, komponi rana od bivanja i zbivanja, gibanja i promjena susljednih u trajanju i kontinu i te tu . Pa kad smo tako ustanovili temeljne elemente vremena, moemo li sada ui u rizik njegove definicije? Budui da me pred tim zada tkom hva ta jeza i malodunost , prepust i t u rije i skusn im filozofima.

Oiju zagledanih u vjenost Platon je vjerovao d a j e vrijeme "slika vjenosti". No, kako emo znati s to je ikona vjenosti, kad ne znamo ni to je vrijeme ni to je vjenost? Aristotel je shvatio vrijeme kao "broj kretanja p rema prije i poslije" (KOCIOG TO Tipoiepov KOCI -oatepov). Prema tome vrijeme bi bilo vjeno zbrajanje "sada". Dobra opisna definicija, ali subjekt ivna , bez nosive sups tanc i je . P rema Kan tu vrijeme objektivno ne postoji, ono je u roena men ta lna kategorija, neki apriori, forma gledanja n a dogaaje. Kronotop nije "Ding a n sich" i tako s Kantom ostajemo u potpunom subjektivizmu. Za Hegela j e vrijeme dijalektika promjena to se zbivaju u prirodi. Einstein je vrijeme sasvim relativizirao i proglasio etvrtom dimenzijom prostora. Premda je Heidegger opetovano izjavio da vrijeme s m a t r a moguim "horizontom svakog razumijevanja bitka", ipak je ostao n a povrini problema pretvorivi ontologiju u fenomenologiju.

Oponirajui Kantu , po kojemu vrijeme nije ontoloki ve psiholoki problem (jer sam ovjek unosi vrijeme u pojave i dogaaje), Gun te r Dux nag laava s tvarnos t vremena, ali ga ipak definira subjektivistiki: "Vrijeme je ona kognitivna organizacija s kojom mi u

393

trajanju univerzuma razumijemo njegove promjene."24 J e a n Mouroux, n a t ragu Aristotela i Tome, definira vrijeme kao "la mesure du c h e m i n e m e n t existentiel des e t res crees".2 5 U ovoj se oznanici vremena upozorava i n a njegov poetak, tj. stvaranje.

Da ne bismo ili unedogled s pokuajima definicija vremena (a ima ih mnogo), pokuajmo dati svoju. Uzimajui u obzir malo prije nabrojene elemente koncepta vremena, moemo ga opisati kao medij zbivanja i susljednog gibanja u kontinui tetu trajanja. Ili jo krae: vrijeme je medij susljednog dogaanja.

A d a budemo jasniji, dunost n a m j e objasniti termine n a e odrednice , osobito onaj prvi i novi. Pod medijem razumijevamo kategoriju posredovanja objektivne i subjektivne zbilje vremena, kao neku sredinu ili podruje (receptaculum) zbivanja.26 Time priznajemo oba vida vremena, tj. njegovu objektivnu i subjektivnu vrijednost, realni i mentalni entitet. Vrijeme je medij ljudske existencije, dakle n a exi$tencijal Dogaanje je niz dogaaja u kontinui tetu trajnog zbivanja. Sus l jednos t j e povezani slijed gibanja i promjena u spomenut im dogaanjima.

J e smo li naom definicijom iscrpli misterij vremena? Ni najmanje; on j e tako taman i dubok da u njemu moemo jedva to nazreti, i zato n a s neodoljivo fascinira. Upravo tom svojom tajanstvenou. Vrijeme je n e n a d a n a bujica koja nas donosi n a ovaj svijet i opet odnosi neznano kuda . Ili d a se posluimo slikama starih Helena: vrijeme je ocean kojim plutamo i lutamo, udarani njegovim valovima. Po Heraklitu ono moe biti i rijeka koja nas sudbinski nosi u svome nepovratnom toku (TiavTOtpei).

Ima li takva rijeka i svoje ue, svoj smisao? Tee li besciljno ili i ona ima svoju svrhovitost? Ako ima poetak, ima li i svoj kraj? Zato je vrijeme naeg ivota patnja i bol? O svemu tome emo morati govoriti kad budemo prouavali povijest spasenja.

THE MYSTERY OF TIME

Summary

One of the greatest mvsteries in the world is the time. Existing in t ime and space together, chronotopic character of world and m a n is still more a puzzle for u s . Attempting to give his own definitions of

G. Dux, Die Zeit in der Geschichte, Suhrkamp, Frankfurt 1989, str. 36. Mjera existencijalnog kretanja stvorenih bia (J. Mouroux, Le mustere du temps, Aubier, Pari, str. 35). U grkoj gramatici medij je srednje stanje izmeu aktiva i pasiva, posjeduje elemente subjekta i objekta.

394

space and time, the author admits insolubility of this mystery. Unlimited duration of time is unlimited and perplex enigma for us too.

Literatura: L. Barnett , Einstein et Vunivers, Gallimard, Pari 1951; M. Eliade, Der Mythos der eivigen Wiederkehr, Diederichs, Diisseldorf 1953; H. Conrad-Mar t ius , Die Zeit, Kosel, Munchen 1956; E. Fink, Zur ontologischen Fruhgeschichte von Raum, Zeit und Bevoegung, Den Haag 1957; B. Russell, The ABC of Relativitu, II. izd, Allen, London 1958; J . Mouroux, Le mgstere du temps, Aubier, Pari 1962; F. Kummel, Uber den Begriff der Zeit, Tiibingen 1962; W. Mayer (Hg.), Das Zeitproblem im 20. Jh, Berlin 1964; W. Simonis, Zeit und Existenz, Butzon, Kevelaer 1972; J . T. Fraser, (ed.), The Study of Time, Springer, Berlin 1972; F. Macar, Le temps. Perspectives psychophysiologique, Mardaga, Bruxelles 1980; P. Watte (ed.), Langages multiples sur le temps, Louvian-la-Neuve 1981; D. Tiffeneau (ed.), Muthes et representations du temps, CNRS, Pari 1985; D. D. Vitrou, ta je vrijeme, Prosveta, Beograd 1985; N. Elias, Saggio sul tempo, II Mulino, Bologna 1986; C. de Beauregard, Time, the phgsical magnitude, Reidel PubL, Dordrecht 1987; G. Boniolo (ed.), Aspetti epistemologici delto spazio e del tempo, Borla, Roma 1987; M. Heidegger, Bitak i vrijeme, II. izd, Naprijed, Zagreb 1988; isti, II concetto di tempo, Ed. Gallio, Ferrara 1990; ; I. von Ludwiger, Tajne prostora i vremena, Mlad. knjiga, Ljubljana 1991; L. Ceccarini, L'essere e il tempo, Comet, Pavia 1993; J . L. Leuba (ed), Temps et eschatologie, Cerf, Pari 1994.

395