šta bi dao da si na mom mjestu - knjižara...

dušan vesić

šta bi dao da si na mom mjestu

Bijelo dugme AMEN AMEN FINAL.indd 1 9/18/14 11:24 AM

Biblioteka POP

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2014.


Zagreb, rujan 2014.

dušan vesić

šta bi dao da si na mom mjestu


Sadržaj

Bilješka autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Poglavlje I: Sarajevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Poglavlje II: Glavni junaci ove knjige . . . . . . . . . . . . 17

Poglavlje III: Jutro uoči Bijelog dugmeta . . . . . . . . . . 33(1971-1973)

Poglavlje IV: Kad bi’ bio bijelo dugme . . . . . . . . . . . . 45(Bijelo dugme 1974-1975)

Poglavlje V: Šta bi dao da si na mom mjestu . . . . . . . 79(Bijelo dugme 1975-1976)

Poglavlje VI: „Eto! Baš hoću“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105(1976-1977)

Poglavlje VII: Koncert kod Hajdučke česme . . . . . . . 125(1977)

Poglavlje VIII: Ipe i Laza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135(1978)

Poglavlje IX: Ipe Ivandić: Visoka cijena slave . . . . . . 145

Poglavlje X: Bitanga i princeza . . . . . . . . . . . . . . . . 157(Bijelo dugme 1978-1980)

Poglavlje XI: Doživjeti stotu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175(Bijelo dugme 1980-1982)


Poglavlje XII: Uspavanka za Radmilu M . . . . . . . . . . 199(Bijelo dugme 1983-1984)

Poglavlje XIII: Tifa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223(Bijelo dugme 1984-1985)

Poglavlje XIV: Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo . . . . 251(Bijelo dugme 1986-1987)

Poglavlje XV: Ćiribiribela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269(Bijelo dugme 1988-1989)

Poglavlje XVI: Smrt Ipeta Ivandića . . . . . . . . . . . . . . 283(1994)

Poglavlje XVII: Život poslije života . . . . . . . . . . . . . . . 289(Bijelo dugme 1989-2014)

Poglavlje XVIII: Smrt Laze Ristovskog . . . . . . . . . . . . . 301(2007)

Poglavlje XIX: Bijelo dugme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305(1974-1989)

Prilog: Goran Bregović: Put oko svijeta . . . . . 313(1983)

Pogovor: Rock ‘n’ roll Zelig (Đorđe Matić) . . . . . 319

Diskografija: Bijelo dugme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325(1974-1988)

Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349


7

Bilješka autora

B ila su dva razloga za ovu knjigu . Prvo, Bijelo dugme je moj bend . To je, da-kle, u jednom dijelu morala biti autobiografska knjiga . Drugo, budući sam

već objavio jednu knjigu o Bijelom dugmetu (1985, kao „nastavno sredstvo za Tifinu generaciju“), od mene se to naprosto očekivalo . Ionako sam jedino ja temeljno bilježio sve njihove dane .

Meni je Bijelo dugme najveće od svega u što sam u životu bio upetljan . Bi-jelo dugme je meni najveći bend na svijetu . To je nevjerojatan fenomen . Bilo je prirodno da se pojave Elvis Presley u SAD i/ili The Beatles u Engleskoj, ali nije bilo prirodno da se pojavi Bijelo dugme u Jugoslaviji . Zato je meni Bebek važ-niji od Presleyja . Između Brege i Lennona opredijelit ću se za Bregu i dokazivat ću to na svakom sudu . Nema šanse da će postojati sudbina koja će mi teže pasti od sudbine Ipeta Ivandića . Najzad, među njima je bio i čovjek koga sam najviše volio od svih ljudi iz tog svijeta, a to je Laza Ristovski .

Naravno, bio je i jedan (ne)ozbiljan razlog protiv knjige . Nisam osjetio svu veličinu Bijelog dugmeta (nisam svirao s njima na javnoj bini), ali sam zato osjetio svu gorčinu Bijelog dugmeta u praksi . To je ono zbog čega se ni oni nisu često privatno sastajali . Posle Bijelog dugmeta prođu godine a da se ne poželiš sjetiti Bijelog dugmeta . („Neću da imam s njima ništa .“)

U jednom času, međutim, počeli su se redati povodi . Kao da su se neki „znaci“ počeli „sklapati“ . Sa zakašnjenjem od mnogo godina, dobio sam knjigu Amira Misirlića „Bijelo dugme“ i našao da je ta fascinantna osoba prepisala iz mojih radova 93 posto citata članova benda – a da me nijednom nije spomenu-la! Sandra Rančić je rekla da je vrijeme da „prestanem pisati tuđe knjige“ i da bih konačno trebao napisati svoju . Meni se nije pisalo . Nisam znao kako početi, nisam znao kako završiti . Onda sam ponovo pročitao knjigu Josipa Dujmovića „U inat godinama“ o Indexima i počelo me je kopkati . Na kraju – hvala mu – uvjerio me je Ivan Ivačković .

Poslije je sve išlo svojim tijekom . Neke stvari sam morao prešutjeti, ali ni-sam ništa slagao . Danas ljudi mnogo lažu u knjigama, kao da su knjige profili


8

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU

na „facebooku“ . Vjerujem da bi ovo mogla biti definitivna biografija najvećeg benda na svijetu, jer nisam siguran da ću je pisati još jednom . Možda nije otišla sasvim do kraja, jer neke stvari još ne znam ni ja, ali otišla je miljama daleko u odnosu na sve do sada . Za razliku od drugih pisaca, provjerio sam podatke i nisam pravio materijalne greške . U jednom trenutku pridružio se Đorđe Matić kako bi izbacio stotinu stilskih grešaka . Poslije su sve preuzeli izdavači .

Dugujem, dakle, zahvalnost nekim ljudima . Zoran Ivanišević mi je nabavio literaturu koja mi je bila potrebna, a njegova žena Veca pravila mi je palačinke uvijek kada bih posustao . Nataša i Zorica Andonovski dale su osnovnu logisti-ku . Marina Štembergar, Marinela Domančić, Kristina Bota i Vedrana Stojan pomogle su kad je bilo najvažnije . Ivana Hrga-Griggs je dala neophodnu ener-giju . Sandra Rančić je dala najviše što je mogla .

Đorđe Matić je uložio vrijeme, znanje i mnogo ljubavi .Hvala, naravno, Petri Ljevak na punoj suradnji . Posebno hvala uredniku

Nenadu Rizvanoviću, njegov rad se uvijek najmanje vidi a najvažniji je . Pomogli su još, svako na svoj način vrijedno: Goran Bregović, Željko Bebek,

Mustafa Kurtalić, Zoran Redžić, Sanda Ristovski, Raka Marić, Jadranko Stan-ković, Luciano Paganotto, Ismet Arnautalić Nuno, Milić Vukašinović, Điđi Jankelić, Ljubiša Racić, Siniša Škarica, Želimir Babogredac, Nikolina Mazalin, Miro Tabak, Gordana Ivandić, Duško Stefanović, Renato Tonković, Dževad Hadžić, Jadranka Janković-Nešić, Marica Vidušić-Vrdoljak, Veroljub Miletić, Aleksandar Ilić, Nebojša Mitrović, Usref Osmanović Rulja, Branislav Mirković Mara, Želimir Altarac Čičak, Milomir Mićo Erac, Dean Clea Brkić, Risto Pi-štalo, Zoran Milojčić .

Zahvaljujem svim autorima fotografija koji su dopustili da objavim njihove radove – Draganu S . Stefanoviću, Zoranu Veselinoviću, Zoranu Trboviću, Ka-menku Pajiću, Brianu Rašiću, Milanu Rašiću, Danilu Štrpcu, Zvonimiru Kr-stuloviću, Zoranu Kuzmanoviću, Peri Lukoviću, Miroslavu Rudnjaninu, Velj-ku Despotu . Mada sam dao sve od sebe, s nekima od autora nisam uspio stupiti u kontakt . Neki su u međuvremenu umrli . Neki nisu imali volje potpisati se na poleđini fotografije pa će ostati anonimni . Ako se netko negdje prepozna, molim ga da se svakako javi – da ga imenujemo makar u sljedećem izdanju . Ovo je važna knjiga, volio bih da smo svi unutra .

U Beogradu, na dan kad je umro Elvis Presley, 2014 . godineDušan Vesić


9

Poglavlje I

Sarajevo

Enciklopedije kažu da je sarajevska regija naseljena od neolitskog doba . Iz tog vremena datira Butmirska kultura, jedinstvena po keramici .

Onda su došli Iliri, pa Rimljani u devetom stoljeću, pa Goti predvođeni Slavenima . Prva katolička katedrala sagrađena je 1328 . godine . Vrhbosna (na mjestu sadašnjeg centra Sarajeva) bila je glavni grad slavenske pro-vincije Vrhbosna sve do dolaska Turaka, 1429 . godine . Židovi su stigli krajem petnaestog stoljeća, poslije progona iz Španjolske . Povijest tvrdi da je Sarajevo oduvijek bilo kozmopolitski grad .

Pod Turcima, razvili su se trgovina i zanatstvo . Začas je to bio bogat grad na raskrižju trgovačkih puteva . To je vrijeme iz kog potječe sarajev-sko duhovno lječilište – sevdalinka – bosanska gradska ljubavna pjesma sa sretnim ili nesretnim krajem, autohtoni bosanski Weltschmerz . Pje-vana muzika dobacuje dokle se prostire jezik kojim pjeva, pa tako i sev-dalinka . Neodvojiva od bošnjačke, ali i srpske kulture svakog vremena, pjevala se i pjeva svuda po Bosni, Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori . Pored još nekih gradova koji se hvale sevdalinkom – njen dom je Sarajevo .

Godine 1878, Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i dovela klasične njemačke i austrijske kompozitore . To je bila prva strana muzika koja se čula u Sarajevu . Nova uprava zatekla je orijentalni pejzaž i pokušala ga na brzinu prilagoditi standardima zapadne Europe . Izgra-đene su moderne tvornice, otvorene škole zapadnoeuropskog tipa, stigle su zapadna kultura i arhitektura . Za sarajevski tramvaj zna se od devet-naestog stoljeća, bio je među prvima u Austro-Ugarskoj .

Razvoj Sarajeva prekinut je 1914 . godine, poslije atentata na Franca Ferdinanda, nasljednika austrijskog i mađarskog prijestola, kad je Austro-


10


Ugarska isprovocirala rat i nestala u njemu . Od tada, Gavrilo Princip ne-prestano prelazi dramatičan put od heroja do zločinca i nazad . Vojvoda Stepa Stepanović doveo je srpsku vojsku Apelovom obalom 1918, i od tad se Apelova obala zvala Obalom vojvode Stepe .

Kraljevinom Jugoslavijom nije se usrećio nitko, pa ni Sarajevo . Godine 1919 . osnovano je Narodno pozorište sa dramskim programom, i to je bilo sve . Uslijedio je period svake stagnacije Sarajeva . Radio Zagreb po-stoji od 1926, Radio Ljubljana od 1928, Radio Beograd od 1929 . godine, ali nikom nije palo na pamet da bi i Sarajevo moglo imati radio . To je bilo dobro za sevdalinku jer nije imala konkurenciju, ali je zato izgledalo da Sarajevo ponovo postaje orijentalna palanka i da će takvo ostati vječno .

Najzad, Krugovalna postaja Sarajevo oglasila se na Poglavnikov ro-đendan, 14 . srpnja 1942 . godine . Tada je Sarajevo bilo u NDH . To je trajalo sve do 6 . travnja 1945, kad su partizani ušli u grad .

2.

Partizani su pustili svoj Radio Sarajevo već 10 . travnja . Početak ere me-dija u Sarajevu, to je trenutak kad je Đorđe Lukić Cigo izgovorio u mi-krofon magične riječi: „Ovdje Radio Sarajevo . Smrt fašizmu – sloboda narodu“ . Nije bilo ni magnetofona, ni traka, ni ploča, sve je išlo direktno u eter .

To je bilo vrijeme kad se nije mnogo mislilo o muzici . Trebalo je ra-diti nešto drugo – osnivati škole i fakultete, razvijati industriju i promet . Repertoar Narodnog pozorišta proširen je na operu i balet, jer su se novi političari voljeli petljati s balerinama . To je bila samo neka stara muzika u novom ruhu – zato nije bilo kostima, morali su se šiti novi . Ali, nove muzike nije bilo . Nije bilo u Petogodišnjem planu da će se u Sarajevu svirati nova muzika . Tamo Gdje Treba riješeno je da će se u Ljubljani proizvoditi klasična muzika, Zagreb će biti zadužen za zabavnu, Beograd za narodnu muziku . A Sarajevo? E, Sarajevo će možda ući u drugu „pe-toljetku“ . . . a možda i neće .

Ne zna se šta je mislio predstavnik Sarajeva tog trenutka . Da li je bio očajan ili mu je laknulo? Bilo je vrijeme svake nemaštine, ni za one


Sarajevo

11

kostime iz baleta nije bilo para, a komesar, svježe zaljubljen u balerinu, naredio: „Snađi se“ .

Ako Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tadašnjost Sarajeva, bilo je sluha za budućnost . Muzičke škole počele su raditi odmah čim se rat pomjerio na sjever . Reklo se da svaka osnovna škola mora imati orkestar i instrumente . Kad su škole dobile orkestre, stvar se dalje širila kroz mje-sne zajednice . Tad je netko brinuo o kulturi, poslije nije brinuo nitko .

3.

Tek 1954, u prvoj godini rock’n’rolla u Americi, Slavko Hitri sa svojim sekstetom postao je u Sarajevu zvijezda šlagera . On je prvi počeo snimati za Radio Sarajevo neku muziku koja nije bila ni sevdalinka ni kolo . Na dočeku Nove 1955 . godine zapažena je uloga Sarajevskog plesnog or-kestra, s kojim je radio Srđan Matijević . Orkestar je onda dobio stalni angažman u Fiskulturnom domu (Fis) i tek tad je počelo zanimanje Sa-rajlija za strane šlagere . Sarajevo se počelo inatiti svom imidžu kasabe tek sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća .

U godinama koje su išle dalje na pet nije se desilo ništa novo, ali se desilo svašta korisno . Iz Sarajevskog plesnog orkestra izdvajali su se muzičari i osnivali vlastite male sastave . Bilo ih je sve više i tražili su gdje bi se pokazali . Tako se u Sarajevu vrlo brzo sviralo na puno mjesta: u Fisu, Slozi, Radničkom domu, Partizanu, Domu milicije, Prvoj gimna-ziji, svuda .

Ipak, zakašnjenje Sarajeva u odnosu na trendove bilo je i nadalje ve-liko i ustalilo se na deset godina, u prosjeku . U Zagrebu i Beogradu snimalo se odmah poslije rata, ali prva snimka jedne popularne muzičke teme nastala je u Sarajevu tek te čudesne 1954: to je Sabahudin Baho Kurt snimio „Dim u tvojim očima“, prepjev teme iz mjuzikla „Roberta“ iz 1933 . godine . Bio je to tek prva radijska snimka, ploče su tad bile još daleko od Sarajeva .

Da bi se taj jaz što prije premostio, u drugoj polovici pedesetih godi-na došli su ozbiljni ljudi za urednike na Radiju: Nikša Dabović, Zlatko Daniš, Vladislav Bezuljak . Dabović je čak bio uspio pokrenuti festival


12


šlagera u Domu milicije, ali ga nije uspio održati . Nije postojala ni scena, ni logistika .

Zato su se održali školski orkestri . To se pokazalo ozbiljnom vizijom . U Drugoj gimnaziji „Ognjen Prica“ godine 1961 . osnovan je Zabavni klub Eho 61 . Nitko nije znao da će to biti leglo sarajevskih džezera i čupava-ca, jednog dana, kad oni postanu Karlo Klemenčić, Vedo Hamšić, Ismet Arnautalić Nuno, Šefko Akšamija, Slobodan Misaljević, Željko Bebek .

4.

Pjevači su u to vrijeme pjevali sevdalinke, a ne šlagere . Uostalom, dok su u Jugoslaviji već postojale desetine popularnih pjevača, Sabahudin Baho Kurt dugo je bio jedini pjevač šlagera u Sarajevu . Doduše, pričalo se za nekog malog, zvao se Davorin Popović i znao je svega jednu pjesmu: „Con venti quattro milla baci . . .“, ali je publika „šizila“ kad bi se pojavio na ma-tineu u „Fisu“, nedjeljom . Kažu da je to bilo prvo „šizenje“ u Sarajevu .

Pjevali su još, pomalo, Alija Hafizović, Mahir Paloš i Dragan Stojnić, ali Baho je godinama bio jedini „pravi“ pjevač . Bio je već doajen kad mu je pripalo da otpjeva prvu sarajevsku ploču koja nije bila sevdalinka . To je bilo tek 1963 . godine, devet godina poslije prve radijske snimke . U stvari, bile su odmah dvije ploče . „Jugoton“ je razbio klasični EP1 Bahe Kurta na dva singla . Tri od četiri pjesme imaju Sarajevo u nazivu: „Pje-sma Sarajevu“, „Mala Sarajka“, „Sarajevske noći“ . To su bile prve pjesme otpjevane o Sarajevu a da nisu sevdalinke .

Baho je poslije, „po ključu“, predstavljao Jugoslaviju na „Pjesmi Evro-vizije“ 1964, i osvojio rekordnih nula bodova2 . Pjesma „Život je sklopio krug“ Srđana Matijevića zvučala je neumoljivo staromodno . A i vidjelo

1 Format male ploče s četiri pjesme na 45 obrtaja u minutu, najčešći u to vrijeme .

2 Na „Pjesmi Evrovizije“, od ukupno 27 učešća u periodu 1961-1991 . godine, Jugoslaviju su svega četiri puta predstavljali izvođači iz Sarajeva . Uz Sabahudina Kurta 1964, još Zdravko Čolić 1973 . („Gori vatra“), Ambasadori 1976 . (Ne mogu skriti svoju bol“) i Seid Memić Vajta („Lejla“) 1981 . godine . Nitko od njih nije imao uspjeha: Kurt je podijelio 13-16 . mjesto s 0 bodova, Čolić je bio 15 . od 17 sudionika (65 bodova), Ambasadori 17 . od 18 (10 bodova), a Vajta 15 . od 20 sudionika, s 35 bodova .


Sarajevo

13

se lijepo da se iz Sarajeva može izaći samo po „ključu“ . Kako ćeš drugači-je stati pored Ive Robića, Lole Novaković, Anice Zubović, Duška Jakšića, Vice Vukova, Gabi Novak, Marka Novosela, Tereze Kesovije .

A i gdje ćeš stati? Zagreb je imao festival od 1953, Opatija od 1958, Split od 1960, Beograd od 1961 . godine, Sarajevo svoj festival nije ima-lo . Pa dok se izredaju moji, pa onda tvoji da bi moji mogli kod tebe, pa onda njihovi da bismo mi mogli kod njih . . . Za Sarajevo bi često „ključ“ bio jedina prilika . Nemoj ići u goste kad ne možeš uzvratiti .

Televizija Zagreb postoji od 1956 . godine, a već 1957 . imala je re-portažna kola . Televizija Beograd postoji od 1958, i od početka je imala kompletnu tehniku . Televizija Sarajevo postoji tek od 1961, ali na papi-ru, s tri novinara i urednika, bez studija i bez opreme .

Pa, kad nema ni festivala, ni televizije, ni pjevača, što će onda u Sa-rajevu diskografska kuća? U Zagrebu, „Jugoton“ je tiskao od 1947, Pro-dukcija gramofonskih ploča Radio Televizije Beograd postoji od 1959 . godine .

Da li je muzika, onda, morala bježati iz Sarajeva ako je htjela opsta-ti? Taj bezizlaz sarajevske muzike tog vremena, Duško Pavlović je lijepo opisao ovako: „Bosanske muzičke planine jesu lijepe, ali na njima nema puta i nema šanse da se dospije do bilo kakve visine“ .

5.

Četiri su stvari kojima je Esad Arnautalić zauvijek zadužio Sarajevo . Kad su ga 1962 . doveli u Radio da bude urednik i producent, imao je svega dvadeset tri godine . Srećom po Sarajevo, bio je obrazovan i sposoban, i bio je vizionar . Znao je da ne može izdržati aktualnu trku sa Zagrebom i Beogradom . Ali, možda je on mogao nametnuti neku drugu trku?

Kako god, najprije je morao stvoriti bazu . Na Radiju je osnovao Mu zičku produkciju i doveo najsposobnije ljude da mu pomognu . Go-dinama kasnije, i do stopedeset ljudi bilo je na platnom spisku nekog od orkestara . Oslobođeni egzistencijalnih briga, mogli su stvarati muziku .

To je već bio drugi nivo . Do sredine šezdesetih, pa i dalje, u Zagrebu i Beogradu snimali su se uglavnom prepjevi strane muzike . Čak i kad bi


14


netko imao svoju pjesmu, urednik bi znao odbrusiti: „A koga to uopće zanima“ . Mada je obradom francuske šansone „Elle Était Si Jollie“ („Bila je tako lijepa“) postigao 1965 . godine prvi hit u Sarajevu (pjevao je Dra-gan Stojnić), Eso je pravilno riješio da Sarajevo mora imati svoju muziku . Govorio je ovako: „Ko ima nešto svoje, nek donese . Ko nema, vozdra“ .

Tako je Sarajevo počelo skladati . Kad su Indexi išli u Beograd da sni-me EP za nagradu što su bili drugi na Gitarijadi, pustio ih je da ponesu tri obrade, ali jedna pjesma morala je biti njihova . Veliki je podstrek za jednu sredinu koja je uvijek bila posljednja da bude u nečemu prva . Tako je njegov mlađi brat Ismet, zvani Nuno, postao prvi jugoslavenski kom-pozitor jedne beat pjesme snimljene na ploči – doduše, za PGP RTB . Najvažnije sarajevske pjesme danas nisu u sarajevskom vlasništvu .

Neumoljivi šlageraš, Eso je po svom bratu lako mogao vidjeti da je beat sljedeća velika stvar u popularnoj muzici . Dobro je provjerio tko sve svira u gradu i vidio da su Indexi najbolji bend, ali bez autorskih ambi-cija . Spojio je najtalentiranije ljude iz starih Indexa i Lutalica i napravio nove Indexe, onakve kakve danas volimo . Neke velike zemlje nikada nisu imale pjesmu dostojnu svjetske beat scene, a mi smo već 1967 . imali „Pružam ruke“ . U nečemu daleko iza, u nečemu daleko ispred – to su suprotnosti karakteristične za Sarajevo .

Kad je i to obavio, Esadu Arnautaliću bilo je preostalo još samo stvo-riti festival . Napravio je bazu i pokazao put . Kako bi svi ti ljudi koje je tjerao na skladanje imali gdje pokazati što su naučili, bio im je potreban festival . Esi su Tamo Gdje Treba rekli da Sarajevo nije ni u kakvom pe-togodišnjem planu . Za razliku od nekog drugog s početka ove priče, Eso je bio uporan . Godine 1967 . održan je prvi „Vaš šlager sezone“ . Budući televizije nije bilo, festival je sniman filmskom kamerom, pa montiran i prikazan na Televiziji Zagreb . Ujesen 1968 . stigla su reportažna kola, pa je aprila 1969 . treći „Šlager“ prvi put emitiran direktno .

6.

Još je bilo ostalo da sva ta nova muzika dobije mjesto na pločama, u svom gradu . Tamo Gdje Treba nije bilo sluha za tako važnu stvar kao


Sarajevo

15

što bi mogla biti produkcija ploča . Zbog toga su najbolji sarajevski đaci pobjegli: Đorđe Novković u Zagreb, Kornelije Kovač u Beograd . Bata je bio je razočaran što se njegov prvi hit „Četiri mladića idu s Trebevića“ („Diskos“, 1964) nije probio kroz bosanske planine i otišao je pokre-nuti beat u jednoj sredini koja je voljela taj zvuk, ali ga se nije usuđivala sama potražiti . Novković je odsvirao „Plimu“ i otišao prodrmati izvje-trelu emociju hrvatskog šlagera . Svidjelo mu se kad je prvi put otišao u „Jugoton“ . To je ostavilo utisak na njega . Na rastanku sa Sarajevom rekao je: „Bježim iz provincije“ .

Tek 1973 . godine Sarajevo je dobilo diskografsku kuću . Krug je ko-načno zatvoren . I opet je to bilo na način kakav je moguć samo u Saraje-vu: produkciju ploča osnovalo je komunalno preduzeće „Park“ . Legenda kaže da je Asim Haverić, uposlenik Beograd diska, ovako rekao Jovi Bea-toviću, direktoru: „Cvijeće, ljepota, muzika – pa to se baš slaže“ .

Osnivanjem „Diskotona“ krug se konačno zatvorio . Nekadašnja ori-jentalna palanka, koja je kasnila dvadeset godina za svijetom a deset za Zagrebom i Beogradom, postala je kroz sljedećih deset godina jedini grad na svijetu koji je došao do vlastitog tumačenja rock kulture – a da nije pjevao na engleskom jeziku . Jedna priča je sve promijenila .


šta bi dao da si na mom mjestu - knjižara...

Documents