Podjela književnosti – književnost se dijeli na stariju i noviju. Granica među tim dvjema epohama je stavlja u tridesete godine 19. stoljeća, odnosno u vrijeme Ilirskog pokreta/Hrvatskog narodnog preporoda. U to se vrijeme počinje stvarati jedinstvena hrvatska književnost i stvara se jedinstveni hrvatski književni jezik na temelju štokavske osnovice. Potom, središte književnog i kulturnog života se seli s juga na sjever (tek tada Zagreb postaje središte nakon Dubrovnika). I treće, granica između starije i novije hrvatske književnosti korespondira s najopćenitijom periodizacijom europskih književnosti, odnosno s književnosti romantizma.Starija se književnost dijeli na srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu književnost. Rani novi vijek traje od otprilike druge polovice 15. stoljeća pa sve doprve trećine 19. stoljeća. Tu književnost obilježavaju regionalne karakteristike i regionalna svijest. Postojale su 4 hrvatske književne regije: dubrovačka, dalmatinska, slavonska i književnost Banske Hrvatske (kajkavska). Sve su se one razlikovale na barem dvije razine: poetičkoj (književni jezik, stil, teme) i idejnoj (ideologemi). U dubrovačkoj regiji je prevladavalo štokavsko narječje, u dalmatinskoj čakavsko, slavoniji štokavsko a na sjeveru kajkavsko. Južnije, u Ozlju, na trodijalektalnoj osnovi u 17. stoljeću razvio se poseban književni jezik (Ozaljsko jezično-književni krug).

Tekstološko- filološki pristupPodrazumijeva dva pojma: filologiju i tekstologiju.Filologija – proučava sve jezične manifestacije neke kulture (narodni običaji, usmena književnost,...) i odnosi se isključivo na proučavanje tekstova s jezičnopovijesnoga i književnopovijesnoga gledišta.Filološki pristup – metoda kojom se na temelju jezika nekog teksta nastoji utvrditi njegovo podrijetlo, starost, autora i moguće utjecajeTekstologija – filološka disciplina koja proučava tekst nekog djela kako bi rekonstruirala povijest njegova nastanka (od koncepta do konačnog oblika) i kako bi utvrdila vjerodostojnost oblika. Osnovna metoda joj je kritika teksta – poredbeno-filološka analiza rukopisnih ili tiskanih varijanata nekog djela. Cilj tekstologije je izrada kritičkih izdanja koja donose vjerodostojni oblik nekog djela s kritičkim aparatom (bilješkama ispod teksta). Za kritično je izdanje važan autograf – rukopis samog autora. Ako nam on nedostaje valja odabrati onaj najpouzdaniji (ne nužno i najstariji!).

Tekstolozi:Vatroslav Jagić je uspostavio temelje domaćoj filologiji/tekstologiji. On je bilo jedan od pokretača Akademijine edicije Stari pisci hrvatski (SPH) za koju je odredio tekstološka načela i priredio prvih 5 knjiga (Marko Marulić, Džore Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović). U toj je ediciji objavljeno kritičko izdanje Ranjinina zbornika.

1

Filolozi su uskoro primijetili da bi bilo dobro okupiti i književne tekstove koji su relevantni za povijest književne kulture, bez obzira na estetsku vrijednost, dakle građu koja je važna za razumijevanje književne povijesti. Tako je 1897. objavljena Građa za povijest književnosti hrvatske (GPKH).Milan Rešetar je nastavio tamo gdje je Jagić stao.Tomo Matić je također izdao svoju knjigu za SPH. Milan Ratković.Josip Vončina je zaslužio status vodećeg hrvatskog tekstologa koji je ujedno bio i voditelj tima u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti (SHK) što je nasljednica već ranije edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK). Obje su edicije specijalizirane za sveukupnu hrvatsku književnost i ne donose kritička izdanja, ali imaju bogate rječnike i pojmovnike. Izdao je posebnu knjigu – Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza. Marulologija – sustavno proučavanje života i djela Marka Marulića te izdavanje njegovih hrvatskih i latinskih djela prema visokim tekstološkim kriterijima čime se bavi splitski Marulianum.Vrijedan projekt kritičkog izdavanja djela hrvatske književnosti jest časopis Dunje fališevac i Darka Novakovića Hrvatska književna baština (HKB).

Problem atribucije – problem pripisivanja nekog djela autoru jest važan problem koji spada u domenu tekstologije i filologije. Autorske se odlike najviše uočavaju u jezičnom sloju književnog djela a manje na kompozicijskom ili idejno-tematskome. Tako mnoga djela nisu ni danas atribuirana poput brojnih pjesama Ranjinina zbornika.

Poetološki pristupPoetika je jedan od središnjih pojmova znanosti o književnosti u 20. stoljeću. Postoje dva različita značenja ovog termina:a) Normativna poetika je termin koji se odnosi na tekstove koji normiraju književnu proizvodnju i tako uspostavljaju hijerarhiju književnih žanrova. Ona pruža piscu savjete kako dobro napisati neku tragediju, ep ili komediju. Najstarija i najpoznatija normativna poetika jest Aristotelova. Osim nje za europsku je tradiciju značajna i Horacijeva pjesnička poslanica Ad Pisones (Ars poetica). U Europi najpoznatiji tekst normativne poetike jest L'art poetique Nicolasa Boileaua. U nas normativnih poetika ima slabo i to na latinskom jeziku. najznačajnije su pisali Frane Petrić – Della poetica i Matija Petar Katančić – Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike.Na hrvatskom se jeziku ranonovovjekovni tekstovi bave poetičkim problemima i to uglavnom u predgovorima književnih djela. Najpoznatiji je predgovor Marulićeve Judite koja govori o nasljedovanju domaće pjesničke tradicije (''začinjavaca'') i o književnim postupcima kanoniziranih epskih pjesnika (''zakon starih poet''), najvjerojatnije Vergilija.

2

U taj krug ulazi i predgovor Ignjata Đurđevića u religioznoj poemi Uzdasi Mandalijene pokornice. Imanentna poetika – nju ima pjesnik koji normirane književne postupke katkad primjenjuje automatski (npr. pjevači narodnih pjesama)

b) Deskriptivna poetika nastoji pri proučavanju književnosti opisati poetička obilježja nekog djela, opusa, žanra što je uvijek u prvom planu deskriptivne poetike. Poetička su obilježja sveukupnost književnih postupaka koji se mogu iščitati iz teksta bez povezivanja s izvanjezičnim kontekstom. Deskriptivna je poetika cilj poetološkog pristupa i ona promatra književno djelo kao artefakt. Podrazumijeva se postojanje literarnosti kao obilježje koje razlikuje književnost od ostalih diskurza.

Kulturnopovijesni pristupKnjiževni se tekst ovdje promatra kao izvor za povijest kulture, odnosno, kao građa u kojoj su pohranjeni ideologemi. Nastoji se tumačiti kultura uz pomoć književnih tekstova. Ovaj pristup obuhvaća kao svoj predmet istraživanja svekoliku književnost, a ne samo onu s estetskom funkcijom.Ideologemi – pojmovi s izrazitim vrijednosnim/ideološkim potencijalom. Proučavanjem ideologema nastoji se vidjeti kako se književnim tekstovima grade predodžbe o vlastitoj kulturnoj zajednici (autopredodžbe) i o drugim kulturnim entitetima (heteropredodžbe). Primjeri ideologema – aristokratizam u Osmanu i demokratizam u Ribanju i ribarskom prigovaranju. ''Mi grupe'' – atributi ''kršćansko'', ''slavensko'', ''ilirsko'', ''dubrovačko'',...''Drugo'' – atributi ''tursko'', ''francusko'', ''mletačko''Komparativne metode:a) Genetička usporedba – utvrđuju se izravni utjecaji na razini pojedinačnih djela (bitno je za razumijevanje samog djela)b) Tipološka usporedba – uspoređuju se sličnosti i razlike među djelima koja nisu bila u izravnom utjecaju

Epohalni događaji koji su utjecali na hrvatsku književnu kulturu u 15. i 16. stoljeću:1. izum tiska – omogućio je brzo rasprostiranje knjiga. Tiskalo se u Kosinju, Senju, Rijeci, Nedelišću2. prodor Turaka – još u polovici 15. stoljeća prodor Turaka bio je značajan a napadi na neke dalmatinske gradove bili su povod nastanku glasovite Šišgorićeve antiturske elegije o pustošenju šibenskog polja. Nije ostala neopisana ni Krbavska bitka koja se nalazi u Zapisu popa Martinca u Drugom novljanskom brevijaru. Tek je krajem 15. stoljeća počelo intenzivno osvajanje hrvatskih zemalja a sve je trajalo i u 16. stoljeću. Zbog svih tih zbivanja to antitursko raspoloženje odrazilo se i u književnom krugu. Od brojnih značajnih događaja posebno se izdvaja Sigetska bitka 1566. u kojoj su preminuli Nikola

3

Zrinski i turski sultan Sulejman Veličanstveni. Ta je bitka prikazana u proznom opisu Ferenca Črnke a potom i u epu Brne Karnarutića (Vazetje Sigeta grada). O sigetskoj bitci pisao je i Petar Zrinski (Opsida sigecka) i Pavao Ritter Vitezović (Odiljenje sigetsko). Antun Bratosaljić Sasin u svojim Razbojima od Turaka opjevava Dugi rat između Habsburške monarhije i Osmanlija. Međutim, antiturska je tema svoje mjesto posebice našla u latinskim govorima i poslanicama. Najstariji antiturski govor nekog hrvatskog autora pripada Ivanu Vitezu od Sredne (našijenac). Antiturska je tematika osobito cvjetala u 15. i 16. stoljeću i to na području jugoistočne Europe koje je bilo neposredno izloženo turskim osvajanjima. Pisci su uglavnom bili diplomati, vojni zapovjednici ili visoki crkveni dužnosnici a svoje su posalnice slali političkim moćnicima kršćanske Europe. U tim se poslanicama Turci i njihova zlodjela prikazuju kao Božja kazna, a razlog njihovog sveopćeg napretka je isključivo razjedinjenost kršćanskog svijeta. Turska se tema nalazi i u Marulićevoj Molitvi suprotiva Turkom i Tuženju grada Hjerozolima (poziva kršćanske vladare u prtuturski rat), te u Vetranovićevoj Pjesanci slavi carevoj, Tužbi grada Budima i drugim.Najpoznatiji tadašnji ''turkološki pisac'' bio je Bartol Đurđević čiji opus ima antiturskoga ali i pohvalnih poisa različitih aspekata turske kulture. O turskoj povijesti piše i Ludovik Crijević Tuberon u Komentarima o mojem vremenu gdje često pohvaljuje organizaciju turske vojske i njihovu hrabrost. Zanimljivo je da se i Marulićeva Judita može tumačiti antiturskom alegorijom. Dubrovnik kao vazalna država ostaje suzdržan od ove teme (iznimka: Vetranović i Sasin). 3. Protestantizam – prvo djelo hrvatskog protestantizma jest Razgovaranje meju papistu i jednim luteran Antona Senjanina.Još dva istaknuta protestanta: Petar Vergerije i Matija Vlačić Ilirik (Ključ svetog pisma – jedno od temeljnih djela biblijske hermeneutike) + Stjepan Konzul

Ludovik Crijević Tuberon'' Komentari o mojem vremenu ''- u 11 knjiga- dao komentar o vlastitom vremenu, opisuje dosta turbulentna događanja na prostoru JI Europe od 1490. (smrt Matije Korvina) do 1522. (izbor pape Hadrijana VI.)- stilski i sadržajno, jedno od najsjajnijih primjera hrvatskog, ali i europskog latinizma- naziv '' komentari '' > dao je svoja zapažanja, nedotjerane zapise, više je subjektivan- žanr comentarii > historiografski žanr utemeljen još u antici; zapisi o suvremenim zbivanjima koje odlikuje jednostavnost – ne dosežu stilsku dotjeranost djela koja nose naslov historiae ( povijest )- komentari = zlatni rudnik imagologije > predodžbe o svojim i drugim identitetima ( npr. atribucije Osmanlija )

4

- to je jedno vrijeme bila zabranjena knjiga – Tuberon dosta oštro komentirao pape i kritizirao iskvarenost crkvenih poglavara - piše o predodžbama o Dubrovčanima, Turcima, Mlečanima- aksiološka ambivalencija = govori i pozitivno i negativno- predodžbe o Mlečanima > iako ih ističe kao pametne, prevladavaju negativne osobine (loši ratnici, pobjeđuju zbog neprijateljeve pogreške, a ne zbog hrabrosti, znaju samo trgovati, prepuštaju se jelu i ljubavnim užicima, kuga među plemstvom)- autopredodžbe o Dubrovčanima ( isto postoji aksiološka ambivalencija ) > otvoreni su prema izbjeglicama, održavali su zadanu riječ, imali dobrosusjedske odnose s drugima, bahati kad su imali novca, plaćaju drugima za svoju slobodu- o Turcima > izdržljivi, ratoborni, hrabri vojnici; nepovjerenje, najveći neprijatelji kršćanstva

Marko Marulić: MOLITVA SUPROTIVA TURKOM- sadržaj: > obraćanje Bogu > Turci i njihova zlodjela > molba Bogu da se smiluje > grijeh kao uzrok zla > vapaj > katalog slučajeva Božje intervencije > turski zločini > obraćanje Gospi kao zagovornici kod sina > završetak molitve- molitva > oslanja se na srednjovjekovni žanr molitve- povezuje se sa srednjovjekovnom pjesmom '' Spasi, Marije, tvojih vernih '' koja je nastala sredinom 15.st., a nalazi se u Tkonskom zborniku, glagoljičkom rukopisu iz prve četvrtine 16.st. – riječ je o molitvi Mariji da oslobodi narod od žestoke turske sile- Turci su kazna Božja zbog grijeha i samo Bog može, po Marijinu zagovoru, spasiti narod- položaj iskaznog subjekta prema Bogu > obraća se u ime cijele zajednice (kolektivni iskazni subjekt)- sam naslov je molitva > upućuje na poniznost, skrušeni zahtjev, iskazni subjekt je nemoćan, a Bog je svemoguć- kolektivan narod je bespomoćan i treba pomoć- Turci su pogani > stereotip vjerskog neprijatelja – uništavaju crkve , sve što je sveto- strukturom podsjeća na biblijski prozbeni psalam ili tužbalicu- imamo akrostih (na latinskom): '' Samo Bog može nas osloboditi od nevolja neprijatelja naših Turaka svojom bezgraničnom moći ''

5

MATO HISPANI- autor muškog roda, iskazni subjekt u pjesmi je ženskog roda- svakodnevni motivi umjesti tipičnih ljubavnih '' muških ''

NIKOLA DIMITROVIĆ NIKOLI NALJEŠKOVIĆU- poslanica nastala 1553.g.- tipični stereotipi o orijentalnim narodima- Dimitrović piše svog rođaku u Dubrovnik- spominje se aleksandrijska tržnica – obilje svega, sve jeftinije, mjesto bez gladi- ton koji prevladava > šaljiv, humorističan ( zato je zanimljiva u 16.st. )

Marin Držić: TRIPČE DE UTOLČE- tipične stereotipne predodžbe o Turcima ( u cijelom opusu )- lik ovdje: Turčin > hvali se sabljom, koristi turcizme ( koristeći ih predstavlja se kao učen, želi zavesti djevojku, to je ljubavni govor, ljubavno uzdisanje – umjesto učenosti, ispada smiješan i neobrazovan )- predstavlja se kao ratoboran udvarač – sasjeći će glavu sabljom - javlja se i stereotip da su Turci homoseksualci- Držića je više zanimalo '' periferno drugo '' > dihotomija centar / periferija važna je u Držićevu imaginariju > obuhvaća politički prostor Dubrovačke Republike, a realizira se u opreci Dubrovnik / Lopud - '' političko drugo '' > obuhvaća cijeli prostor preko granica Dubrovačke Republike; uključuje i Kotor, susjedni grad istog jezičnog podrijetla, koji je kao i Lopud, u Držićevu književnom svijetu ponajprije objekt dubrovačkih lokalnih animoziteta

Hanibal Lucić: U POHVALU GRADA DUBROVNIKA- jedna velika implicitna pohvala dubrovačkoj književnosti- DU kao konkretan povijesni prostor- zanimanje za politički poredak u Dub.Rep. i za njezin međunarodni položaj- na početku > apostrofa gradu ( on je slobodan, pravedan, razuman, '' čast našeg jezika '' )- susjedi mu zavide na položaju- hvali aristokratsku vlast koja je u DU, samostalnost, gostoljubivost, vjeru ( priznaju ga i oni koji nis kršćani )- javlja se katalog krajeva koji poštuju DU- završava blagoslivljanjem grada- u to vrijeme ( poč. 16.st. ) > klasne pobune na Hvaru > zato Lucić u DU vidi mir, sigurnost > hvali vlast u DU zbog želje za stabilnošću i unutarnjim mirom; projicira DU kao

6

idealni prostor za život- opsežno pohvaljuje različite značajke dub.života i politike- isključivo iz aristokratske perspektive- grad kao politička činjenica- konzervativan, staleški zatvoren- Lucić zastupa vlastelinske staleške vrijednosti i interese promotrene iz vlastite komunalne perspektive- Lucićeva je fascinacija DU pokazatelj prijepora u njegovoj komunalnoj i staleškoj samosvijesti i identitetu

DOMINKO ZLATARIĆ- iz Dubrovnika- svoje djelo posvećuje Jurju Zrinskom- uz prijevod Sofoklove tragedije '' Elektra '' ( kraj 5.st.pr.Kr ), Venecija 1597. > piše posvetu Jurju Zrinskom- traktat o vlastitom razumijevanju literature, njezinih zadaća i dosega u matičnoj književnosti- književnost je važna sastavnica u životu jednog naroda > ono što on čini u miru, jednako je bitno kao i ono što se čini u boju- uzor dobrog vladara mu je perzijski kralj Hir ( ljubav i strah = zbog toga on dobro vlada ) > takav je i Zrinski- u testu spomine što je on ( Zlatarić ) napisao i preveo- ton teksta > nadilazi se prigodni pohvalnički ton upravo time što opisuje vlastito razumijevanje literature i njezinih zadaća- Zlatarić uvjeren da '' hrvatskom skladanju '', tj. knjževnosti trebaju klasična djela slijedom čega je i prevodio Sofokla, Ovidija i Tassa- u tom predgovoru on iznosi i poetička stajališta > knjiž. je proizvod vrline, za nju je potrebna vještina da bi bila društveno korisna- Zlatarića i Karnarutića povezuje: 1. Ovidijeva metamorfoza o Piramu i Tizbi 2. Vazetje je također, kao i ovaj predgovor, posvećeno Jurju Zrinskom- Zlatarić > iz ugledne dub. obitelji, sudjelovao u ratu

SIGETSKA UTVRDA- Sigetska bitka – 1566.g.- Siget > jedina preostala utvrda na turskom pohodu prema Beču i zap. Europi ( siget = znači '' otok '' )- Hrvatska svedena na '' ostatke ostataka ''

7

Brne Karnarutić: VAZETJE SIGETA GRADA- napisano između 1568. i 1572.g.- objavljeno u Veneciji 1584.- povijesno – vergilijanski ep ( događaj koji opisuje ep mora biti važan za zajednicu; duža narativna vrsta; uzor je Eneida; mora biti podjela na pjevanja ili na knjige, visoki stil, podjela na strofe, pripovjedač je sveznajući, obično u 3.licu )- struktura: 4 pjevanja, 1056 dvostruko rimovanih 12 – eraca - svjetovna tema: suvremeni povijesni događaj- 1. ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti- za ep obično nije karakteristična suvremenost > ovaj je iznimka = 1.ep koji ima suvremenu temu- temelj za djelo: usmena predaja i kronika koja se pripisuje Ferencu Črnku '' Podsjedanje i osvojenje Sigeta '' - posvećeno Jurju Zrinskom- svi su u strahu od Turaka- Karnarutićeva poetika > naslanja se na stare književnike ( poglavit antičke, jak i utjecaj Marulića )- na početku djela > najava teme, invokacija izostaje- Carigrad – Sarajevo – Siget > na toj se relaciji odvija radnja- 1. dio: opisuju se gl.likovi ( sultan Sulejman i Nikola Šubić Zrinski ) > epski pripovjedač je na početku objektivan > uvodni kataloški opis – djelo legitimiraju kao klasičan ep > detaljan opis turske vojske – nema hijerarhije > u 1.planu dva ogromna lika, a u pozadini vojska > kad opisuje Sulejmana – govori o njegovoj veličini i moći ( što je sve usvojio ) > Zrinski je opisan kao pošten i hrabar > turska vojska – svatko točno zna gdje mu je mjesto > disciplinirani su- 2. dio: pripreme turske vojske za napad > počinje pripovijedati po Črnkovoj kronici > novost = argumentirani napad protivnika

- 3. dio: sigetska bitka > objektivni pripovjedač povijesnog događaja > pozicija distancirana epskog pripovjedača > odnos prema povijesti – priča jednog svjedoka > govor u kojem Zrinski priprema svoje vojnike na časnu smrt- 4. dio: Siget kao otok, okolo je močvara > Siget podijeljen na nekoliko dijelova > sultanova smrt – u prostoru pripovjedačeva glasa pohvalan komentar > završni govor Nikole Zrinskog - autentičnost vjernih i nevjernih

8

- bitka pod Sigetom interpretirana kao epizoda vjerskog rata - kršć.vojnici u Sigtu u nekoj vrsti otkupiteljske uloge - poseban naglasak na protestantizam > oštra osuda crkvenog razdoraPercepcija Drugoga i Drugačijega- neutralan aksiološki ( vrijednosni ) modus- naslje prikazano na obje strane- semantičko polje Snažan ratnik ( junak, golemi car ) i Nevjernik ( poganin, prokletnik )- junačka ideologija epa > slavi svako junaštvoSvjetonazor u Vazetju- ideološka pozicija pripovjedača- oblikovanja identiteta i drugosti > prostor vlastitog – pozitivne vrijednosti, kršćanstvo, hrvatstvo > prostor Drugoga – neprijateljski: tursko, nekršćansko- vizija vlastitog prostora = antemuralle Cristianitatis ( predziđe kršćanstva )Mit o Nikoli Zrinskom- ideologemi nacionalne povijesti i nac.kulture > borba kršćana i nekršćana > broba pravednih i nepravednih > hrv.zemlje kao prostor predziđa kršćanstva > Nikola Šubić Zrinski kao karizmatična osoba hrv.povijest- središte mita > izlazak na posljednji megdan i govor o Božjoj kazni za grijehe- novi junaci u mitu nisu pobjednici- pobjeda osigurana tek u vječnosti

- srednjovjekovnu anonimnost autora zamjenjuje individualnost- poetički samosvjesni autori- poseban društveni ugled književnosti i umjetnosti u 16. st.

Antun Sasin: RAZBOJI OD TURAKA- ''razboj''-bitka, boj- stih, osmerac- javlja se vila tri puta u šumi kod vode, vila je pripovjedač, glasnik o događajima na bojištu nosi dobre glasove o tome kako su ''naši'' pobijedili turke- izvješćuje samo o kršćanskim uspjesima i zataškava istinu- zašto nije objektivna? – moral zajednice – samouvjerenost u pobjedu nad turcima

- prvo epsko djelo u dubrovačkoj književnosti sa suvremenom političkom tematikom- 9 dijelova (razboja) – 1820 stihova, u početki dvanaesterci (dvostrukorimovani), kasnije osmerci

9

- kompozicija djela je kronikalna- djelo je žanrovski atipično: od epske tradicije preuzima stilske i motivske instrumente za opis ratnog zbivanja- antiturska sastavnica- okvir sa bitkom kod Siska- kraj – 1595. smrt sultana- atipično – odabir vile kao narativni element – preuzet iz folklorne književnosti- pripovjedač – pjesnik koji se predstavlja u svom pravom obliku- nema elemenata vergilijanskog epa- važne bitke spominje – bitka kod Budima- datiranje – ''prije 15 dana''- mjerenje uspjeha vojske – po broju žrtava i blaga- motiv izdaje Matijaša zbog novca- vergilijansko – podjela na razboje, popis bitki (tradicija epike), nema junaka, fabule, pjesnik je samo prenositelj vijesti – sukcesivno opisivanje

POSVETA JUDITE - glavni lik lijepa i hrabra žena- cilj pisanja: zabaviti i poučiti- metatekst (autokomentar), primjer hrvatske proze

- malo proze u 15. i 16. st.- začinjavci (domaća), antika, Biblija – 3 tradicije koje su upletene u Marulićev opus, posebno u Juditu- osobito važna za nove renesansne poetološke i estetičke koncepcije- eksplikativni iskazi o poetičkim programima na koje se Judita naslanja – izbor hrvatskog jezika, svijest o dostojanstvu pjesničkog ''ja'' i umjetničkog čina itd.- jedan od prvih autopoetičkih, metatekstualnih zapisa u hrv. književnoj kulturi- nekoć su se pisale opsežne posvete, danas samo kome se posvećuje ( napisana u dativu; nisu toliko važne posvete) - odluka da piše na hrvatskom jeziku povlači i potrebu da čitatelju obrazloži Juditu i šire je opiše; posveta se nalazi na marginama paratekstovi - žanr koji je sličan ovoj vrsti proze poslanice!!! na početku se upućuje na adresata

- uputiti recipijenta u tajnu čitanja djela- to je poststrukturalistički pojam parateksta (Genette), sličnost poslanice i

posvete (imaju adresata)- šalje kumu don Dujmu Balistriliću, uobičajena formula poniznosti, i na

kraju isto- pozdravlja kuma, piše da u korizmeno vrijeme listajući Stari zavjet nailazi na priču o Juditi,uvodi antitezu Judite i Holoferna (etička i poučna dimenzija), pisanje i kao pokornički čin (djelo pobožnosti u korizmenom vremenu) djelo se može shvatiti kao pokorni čin

10

- prevodi na hrvatski iz latinske (talijanske) i dijačke (latinske) knjige, čita Vulgatu i svjestan je da je pismenih 1%, a niti oni baš ne znaju strane jezike, ovo djelo kao plod nadahnuća ''ulize mi u pamet''- uspoređuje se s dovitljivom djecom, on ne traži veće uzdarje poput njih nego zna da već od prije u don Dujmu ima ljubav (on je već financirao ''De imitatione Christi''), od djece s kojom se uspoređuje nasljeđuje kićenje, govori o stilu svog teksta- uglajenje, ulizanje, razlicih masti čirsanje – ukrašavanje teksta (možda po antičkim pravilima), tekst je žito (glavno, potrebno), a cvijeće je dodatak, ukras, da bi se glavno lakše primilo, ukrasi izvanjski i ne mijenjaju priču, promjenio je ukras, ali ne sadržaj ukrašavanje izvanjskoga ali ne i jezgrenoga- ''prominila je lice'' promijenio je formu priče za razliku od originala- poziva se na začinjavce i stare poete; vraća se na antičke uzore

- stari poeti – Vergilije- začinjavci – naši stari pjesnici koji koriste dvanaesterac (latinska djela

heksametrom, ali toga kod nas na hrvatskom nije bilo)- nastavlja njihovo stihotvorstvo – oni su već u kasnom srednjem

vijeku stvorili stanovite poetičke standarde, tradiciju- pjesnici koji su opjevali pobožne sadržaje, svetačke legende, a

poslije i svjetovne motive, na svoj način u prepoznatljivom versificiranju- izgradili su svoj stih – dvostruko rimovani 12-erac- hrvatski bezimeni pjesnici Marulićevi predšasnici i neimenovani

suvremenici

- pjesnik kao kuhar, a djelo jelo (preuzeta antička metafora) – središnji dio posvete (kulinarstvo -.-) cilj je pobuditi apetit metaforama

- sv. Augustin: Onak koji uči je kao onaj koji jede- i kod Dantea djelo ''Gozba'' – željni znanja su kao gladni (zastupljena

metaforika jela)- tada se originalnost smatrala nasljedovanjem velikih autora (do

romantizma)- odgovornost na tumačenje djela prebacuje na adresata i čitateljstvo općenito

- poziva se na učeniji stil – 12-erac umjesto osmerca- završni dio – odgovornost za interpretaciju djela se prenosti na sve recipijente preko primatelja poruka – adresata- pravi adresati su mu svi čitatelji, pa čak i nepoznavatelji latinskog i talijanskog- na kraju personalna metafora, izjednačuje lik sa osobom, Juditom – kao što se ona uređuje za Holoferna, tako Marulić uređuje djelo, ali ne da prevari čitatelje kao Holoferna nego da okrjepi u održavanju čistoće (moralna dimenzija, moralna svrha) – pravda se da dodatno ukrašena ljepota lijepe žene ne služi tome da to bude u središtu, nego je ona primjer za moralni život- strahuje da narod krivo ne shvati djelo – bitno je u središte staviti moralnu pouku a ne izvanjsku ljepotu; inzistira na ispravnom shvaćanju Judite

11

- primanje Judite znači čitati ju i pravilno razumjeti, adresat treba drugima prenijeti pravilno tumačenje djela

- blagoslov i datacija povezanost s poslanicama!!!- 22.4.

- ogoljava djelo, otkriva im kod, nagovara na čitanje- je li Marulić svjestan artificijelnosti svoga djela? Svjestan je! ističe sve razine funkcija svoga djela i nagovara svoje čitatelje da uđu u svijet djela te da ga pravilno razumiju

RENESANSARenesansa je periodizacijska kategorija kojom je obuhvaćena sveukupnost zbivanja u omeđenom povijesnom razdoblju. Termin renesansa se u ovom konkretnom slučaju odnosi na književnost na hrvatskom jeziku od kraja 15. do kraja 16. stoljeća i obilježava je tematsko žanrovski odmak u odnosu na književnu kulturu srednje vijeka. Ono što je najviše obilježava jest okretanje antičkim modelima i općenito antičkoj tradiciji kao što je i u humanizmu. Cilj je uspostaviti antičke estetičke ideale. Dok humanisti pišu na latinskome, renesansni pisci pišu na hrvatskome jeziku. Renesansna je književnost raznolika a književnici tematiziraju ponajviše ljubav prema ženi (zemaljska ljubav) koja se u lirici idealizira a u drugim se žanrovima različito oblikuje. Potom slijedi tema političke suvremenosti koju obrađuje Marulić u svojim ''turskim'' djelima (Molitva suprotiva Turkom i Tuženje grada Hjerozolima), Lucić (Robinja, U pohvalu grada Dubrovnika), Zoranić (Planine), Karnarutić (Vazetje). Tema domoljublja, odnosno konstrukcija vlastitog kolektivnog identiteta javlja se u Planinama, Ribanju i Robinji. Novi pjesnički/lirski žanrovi su: ljubavna lirika, satirička lirika, pjesniče poslanice, maskerate. Od dramskih žanrova postoje: eruditna komedija, pastirska drama, tragedija i mitološka igra. U epici se po prvi puta javljaju povijesni i biblijski ep. Iz srednjeg se vijeka prenose religiozna lirika i crkvena prikazanja, no srednji vijek ipak prednjači u zastupljenosti fikcionalne proze (vizije, svetačke legende, apokrifi) u odnosu na renesansu (ona ima samo jedno takvo djelo – Planine).Autori više nisu anonimni već su individualizirani i poetički samosvjesni (primjerice, Marulić je u svojoj posveti Judite demonstrirao tu samosvijest – pisci svjesni da stvaraju nešto novo i umjetničko). Oni svoja djela uglavnom posvećuju nekim uglednicima od kojih dobivaju novčanu naknadu. Svi hrvatski stihovi u renesansi pripadaju silabičkom sustavu versifikacije a to su dvostruko rimovani dvanaesterci sjevernog i južnog tipa, simetrični osmerac i petnaesterac. Izostanak soneta se objašnjava time što su se oni smatrali kao produkt tuđe, točnije, talijanske književne tradicije stoga su se soneti svjesno izbjegavali.

12

HUMANIZAMHumanizam je kulturni fenomen koji se javio unutar renesanse i koji traje oko 250 godina (1350. – 1600.). Javljaju se interesi koji se koncentriraju na izabrana studijska područja (studia humanitatis: povijest, pjesništvo, gramatika, retorika i moralna filozofija). Inzistiralo se na dobrom poznavanju klasičnih jezika na što se moglo ugledati samo kod antičkih uzornih pisaca i upravo je to presudno obilježje humanizma – okretanje antici. Za humaniste je antika, kao rudnik gramatičkih i stilskih znanja, bila ideal kojem su težili jer su vjerovali kako antička tradicija i klasični jezici omogućuju dopiranje do znanja koja osnažuju čovjekovo dostojanstvo. Što se tiče poetike humanizma važan je izbor stiha, duljina djela, originalnost kao imitacija (dosljedno sljeđenje izvora, važno postojanje predloška). Povijesne okolnosti uvjetovale su i razlike među humanistima na sjeveru i jugu. Sjeverni je humanizam bio kurijalni humanizam gdje su predstavnici bili crkveni dostojanstvenici i viskoa vlastela, dok je južni bio komunalni humanizam gdje su predstavnici bili svjetovnjaci. U humanizmu se književnost ostvaruje na latinskom jeziku ali i na hrvatskome (renesansa). To su dva ravnospravna izraza hrvatske književnosti i međusobno se tumače i nadopunjuju. Zbog latinskog jezika po prvi su puta političke teme hrvatske književnosti postale dostupne internacionalnim čitateljstvu.Od zastupljenih vrsta postoje:a) ep – reprezentativna vrsta hrvatskog humanizma; riječ je o pravoj visokoj epici na vergilijanski način; najstariji ep je Otmica Kerbera Jakova Bunića; valja spomenuti i Somaliadu (Pjesma o Jeruzalemu) Ivana Polikarpa Severitana; kao podvrsta epa javlja se i lokalni ep stihovana zavičajna povijest (povijest grada od legendarnih vremena do suvremenosti (Crijević – O Epidauru; Ivan Bona Bolica Opis grada Kotora)b) elegije – svaki izmjenični slijed daktilskih heksametara i pentametara neovisno o sadržaju; uglavnom se tematiziraju potresni događaji, smrt, domoljublje i reflektivne teme; epicedij humanistička žalobna elegija; postoje još i autobiografska i ljubavna elegijac) lirika – ljubavna (Damjan Benešić – Amoru) - religijska ( Šišgorić – Pjesma Kristu) - oda (Crijević – Oda Dubrovniku)d) epigram – svaki kratki sastavak u stihu; popularan zbog kratkoće i zbog sažetog izraza te neočekivanog zaključka koji iznenađuje čitatelja; epitafi su nadgrobni natpisi

Predstavnici humanizma:

13

Jakov Bunić: OTMICA KERBERA- najstariji ep hrvatske književnosti- najstarije veće tiskano djelo jednog dubrovačkog latinista- uključuje se u dugu tradiciju zapadno – europske alegorijske epike- kompozicija: 1 006 heksametara podijeljenih u 3 pjevanja podjednake dužine- svako se pjevanje zove po jednoj hariti ( = 3 sestre gracije, božice dražesti i ljepote: Aglaia, Thalia, Eupharosyna )- tema: Herkulov silazak u podzemni svijet, da Euristeju dovede Kerbera- Herkul > najveći junak grčkih mitova; najprikazivaniji Grk- Kerber > troglavi pas koji čuva ulazak u HadAlegoričko značenje Bunićeve '' Otmice Kerbera ''- najveće pitanje značenja alegorije u humanističkom epu

14

- alegorizacija nije jednoznačna; alegorijski je smisao koncentriran oko motiva Herkulova silaska u podzemlje – jedino taj motiv može izdržati usporedbu s Kristovim silaskom u limb- algorija lika oslanja se na usporedbu Herkul / Krist, ali ne i alegorija cjelokupnog fabularnog tijeka epa

EPSKI JUNAK- u antičkoj knjiž. epski je junak shvaćen kao osoba koja stoji mentalnim i fizičkim snagama između ljudskoga i nadljudskoga- u kršć.literaturi, epski je junak morao biti samo čovjekHERKUL : KRIST- hrv.srednjovjekovna književost lik Herkula nije poznavala- lik Herkula je kristijaniziran- ideal ep.junaka, postao temeljem mnogih alegoričnih tumačenja- junak koji u sebi sažima i tradicionalni ideal antičkog ep.junaka i novi, kristijanizirani ideal ep.junaka koji se bori protiv zlaBUNIĆ : MARULIĆ- oboje pisali o Heraklu- Marulićevo djelo dovodi se u vezu s 1. izdanjem Bunića, Bunić je u 2. izdanju unio neke promjene pod utjecajem Marulića- kod Marulića je Herkul jedini mitološki lik, inzistira na kršć.sadržaju- Marko Marulić > Glasgowski stihovi - otkriveni 1995.g. u Glasgowu, na latinskom jeziku - to je Hunterov kodeks nađen u Glasgowu

LJUBAVNA LIRIKA

O rađanju ljubavne lirike u posljednjoj četvrtini 15. stoljeća svjedoče i velik broj pjesama Ranjinina zbornika. Taj je zbornik najstariji izvor najstarije dubrovačke lirike. Najstariji ljubavni lirici su Džore Držić i Šiško Menčetić koji u književnost unose posve novu tematiku i njoj primjeren pjesnički jezik.Ljubavna je lirika najzastupljeniji žanr hrvatske književnosti 16. stoljeća. Plodni pisci ovog žanra su Hanibal Lucić, Nikola Nalješković, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić. Ljubavna se tematika svojim značenjem prožima i u druge žanrove kao tematizacija muško-ženskog odnosa kako bi se iskazala ženska ljepota i muškarčevi osjećaji zaljubljenosti (npr. Judita, Planine).Ljubavna lirika nije homogena kako ju je prije doživljavala književna historiografija. Nju, naime, prožimaju različiti diskurzi, odnosno, pluralizam amoroznih koncepcija: petrarkizam, srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, hedonistički diskurzi, neoplatonizam, pastoralna ljubavna lirika te koncepcija ljubavnog odnosa karakteristična za folklornu književnost. Bitno je naglasiti

15

kako petrarkizam kao najvažniji ljubavni diskurz ne podrazumijeva ljubavnu liriku općenito – to je samo jedan tip ljubavnog pjesništva. On je utemeljen na semantici ljubavnog odnosa karakterističnog za Petrarkin Kanconijer. Obilježja su:a) neostvaren muško-ženski ljubavni odnos predstavlljen iz muške perspektive i uvjetovan ženinim neuzvraćenim osjećajimab) muškarčevi proturječni osjećaji, njegov slatko-gorak doživljaj ljubavic) zaljubljenikovo ustrajanje u ljubavnoj patnjiDa bi se neko djelo smatralo petrarkističkim ono mora sadržavati ova obilježja, inače djelo pripada nekom drugom tipu ljubavnog pjesništva.Semantika dvorske ljubavi podrazumijeva pjesnika kao slugu koji inzistira na zasluženosti svoje nagrade zbog ljubavne službe; zastupanje pravednosti u ljubavi.U hedonističkim ljubavnim diskurzima nalazi se senzualiziranje ljubavnih odnosa što je nezamislivo u petrarkizmu (tako npr. Šiško Menčetić).U neoplatonizmu lirski subjekt ne zna za ljubavnu patnju; ljubav doživljava kao radost (tako npr. Dominko Zlatarić).U našoj se ljubavnoj lirici nijedan pjesnik ne može nazvati petrakristom jer nijedan njihov opus nije u potpunosti petrarkističan. Poetika ljubavne lirike je poprilično konvencionalna, stoga se iskazi lirskog subjekta ne bi trebali smatrati ''iskrenim'' prikazom osjećajnosti. Dominantan stih je dvostruko rimovani dvanaesterac i česta je uporaba akrostihova. Dominira tip izjavne pjesme – pjesnik se izravno obraća nekoj osobi ili stvari na početku pjesme. najviše se tematiziraju ljubavni jadi, bol, senzualnost. Antologijske ljubavne pjesme su Jur nijedna na svit vila i Odiljam se.

RANJININ ZBORNIK ( 1507. )- Dubrovački kanconijer- najstariji izvor najstarije dubrovačke ljubavne lirike- više od 820 pjesama- početak nove književne mode > Š. Menčetić ( najviše pjesama, preko 500 ) Dž. Držić ( većina ostalih pjesama ) Marin Krističević, M. Vetranović i Mate Paskvalov HispaniDž. Držić > tendencija da bude kompatibilan s petrarkističkom lirikom; u opusima manje elemenata srednjovjekovne semantike dvorske ljubavi od Menčetića;– ali lirski subjekt nikad se ne buni zbog izostanka nagrade za ljub.službu; lirski subjekt kao analitičar ljubavne problematike, ali slabo spominjanje ženskim intimnih dijelova tijela nego kod Menčetića i ostalih kasnijih pjesnikaŠ. Menčetić > slobodnije pristupao Petrarkinoj i ostalim idealističkim koncepcijama; nekad i agresivnost prema nezahvalnoj gospoji; protagonist prolazi kroz brojna amorozna stanja – prvi pogled na gospoju, zaljubljivanje,

16

razočaranje (mizoginija čak); zaljubljenik gospoju nagovara na ljubavni odnos ili inzistira an nagradi za svoju ljubavnu službu – osvetoljubiv u suprotnome!!Zaljubljenik ponekad uživa u tjelesnim nasladama koje su nepoznate petrarkističkoj poetici (intimni dijelovi ženskog tijela)

Dolce stil nuovo – pjesnička škola u Toscani. Koncepcija ljubavi dobiva novu neoplatonističku podlogu ljepota žene je božanskog podrijetla, ona je izraz Božje milosti stoga je plemenita ljubav prema toj ženi analogna ljubavi prema BoguBEBMIZAM – termin za tip ljubavne lirike Pietra Bemba – zastupao je pjesništvo na talijanskom jeziku s toskanskim narječjem kao osnovom, te pa povratak izvornom Petrarki (obnova njegova kulta i sljed njegovih motiva i izraza)

RELIGIOZNA LIRIKA

U srednjem vijeku religiozna je lirika bila sveprisutna i gotovo su sve pjesme pripadale tom žanru. U 16. stoljeću ona je manje zastupljena od svjetovne lirike, ali i dalje ostaje važan žanr na vrhu piramide lirskih žanrova. O tome svjedoči i prva tiskana autorska knjiga hrvatskoh pjesama Nikole Dimitrovića Sedam salam pokornjijeh kralja Davida. On i Mavro Vetranović bili su vodeći pjesnici religiozna lirike ovoga razdoblja.Postoje značajni poetički odmaci u renesansnoj religioznoj lirici u odnosu na srednji vijek:a) djela su autorska, nisu više anonimnab) dominantan je stih dvostruko rimovani 12-erac, a ne 8-eracc) jezik više nije prejednostavan ni doslovan već je prožet pjesničkim figuramad) tematizira se zemaljski život, prolaznost, ljudski grijesie) dok se srednjovjekovno religiozno pjesništvo motivski dotiče sa crkvenim prikazanjima u renesansi su to prigodne pjesne nagrobnice (pjesme ''u smrt'' nekih osoba)f) najbitniji odmak je taj što u renesansi religiozna lirika nema više isključivo liturgijsku ulogu već je namijenjena individualnom prakticiranju i proučavanjuPlodni pjesnici ovog žanra su Šiško Menčetić sa svojom zbirkom Pjesni o Isusu, Džore Držić sa svojim pjesmama Salve Regina i Ave Maria. Srednjovjekovnoj poetici je bio najbliži Marulić čija se dijela od srednjeg vijeka razlikuju samo u 12-ercu!Zasigurno najplodniji bio je Mavro Vetranović u čijem se opusu nalaze i starozavjetne (Pjesanca o Jobu) i novozavjetne (Pjesanca Isusu) tematike. Pisao je i religiozno reflektivne teme: Pjesanca smrti, Pjesanca razmišljanja o smrti. Za njegov je opus karakteristično ispreplitanje religioznih, moralističkih i političkih tema.

17

U ovom se žanru ističe i Nalješković svojom zbirkom Pjesni bogoljubne (miješa se srednjovjekovno i renesansno).

ŠIŠKO MENČETIĆ- ''Uzmožna gospođe, tko milost ku žudi'' > pjesnički subjekt je m.roda, na koljenima ( ima dakle i elemenata ljubavnog pjesništva unutar religioznog )- žena je veličanstvena, može sve- jaki ženski subjekt > uvijek Marija uslišava one koje vole ( nema frustriranosti pjesničkog iskaza, nema tužbe zato što nije uslišan )

MARKO MARULIĆ- 1450. – 1524. - najbliži srednjovjekovnoj poetici- pjesma '' Divici Mariji '' > žena kao ljiljan prebijeli, metaforika svijetla ( naziva Mariju presvijetlom Danicom )

MAVRO VETRANOVIĆ- pjesničke parafraze starozavjetnih sadržaja ( Pjesanca o Jobu, Tužba kralja Davida vrhu Absalona ), pjesme o smrti i nadgrobnice, često u obliku tužbe, lamentacije, molitve, direktnog apostrofa, zazivanja, pjesme izgrađene oko određenog kršćanskog grijeha, parafraza Očenaša, Vjerovanja, parafraze psalama- ton je izrazito subjektivan- naglašene moralno – didaktične tendencije- '' Pjesanca Isusu '' > obraća se izrazvo Isusu; odnos lirskog subjekta prema Isusu = obraća mu se s ljubljeni, slatki ( vrlo intiman odnos, prisan ) > emocionalan, vrlo subjektivan ton > nosivi elemnt u pjesmi: usporedba Marije Magdalene i njega kao grešnika ( važna je Marijina preobrazba – počela se mijenjati zbog ''pogleda ljuvenog'', nakon ljubavnog pogleda u njoj se nešto dogodilo i odlučila se promijeniti ) > naglasak u završnom dijelu pjesme: pokajanje zbog grijeha, naglasak na suzama > funkcija traženja pravog puta; kad se pokaje, doći se bliže Isusu ( ako se Marija mogla obratiti, moći se i lirski subjekt )

NIKOLA DIMITROVIĆ- '' Pjesan 22. '' > objavljena u zbirci '' Sedam psalama kralja Davida ''- vedrija pjesma, lirski subjekt nije toliko opterećen grijehom- nizanje svega '' nemogućeg '' > niz imposibilia ( nemoguće stvari ) = ovdje ima funkciju da pokaže božju ljubav prema čovjeku ( prije će se sve to dogoditi, nego što će bog prestati voljeti čovjeka )

DINKO RANJINA- 1536. – 1607.

18

- svoju zbirku uglavnom lirskih pjesama završava religioznom pjesmom ( ''Sad poznam kroz moj trud, o gorka ljubavi…'' )POLITIČKO I SATIRIČKO PJESNIŠTVO

U renesansi političke teme nisu bile u središnjem mjestu u pjesništvu. Tu su funkciju obavljali protuturski govori i poslanice. Protuturske se teme javljaju već u humanističkom latinskom pjesništvu (Šišgorić, Panonije, Andreis). Politička se tema u hrvatskoj književnoj kulturi razvija kao ''turska tema''. Od onih na hrvatskom jeziku valja spomenuti Marulićevu Molitvu suprotiva Turkom gdje pjesnik moli da im Bog pomogne u obrani od Turaka. Tu dominira antiturski ton što je bio ondašnji stereotip kulture kršćanskog Zapada.Zasigurno najznačajniji pjesnik ovog žanra u 16. stoljeću jest Mavro Vetranović a najviše referancija na suvremenu politiku ima njegoa Pjesanca slavi carevoj gdje govori o turskim osvajanjima. I u ostalim njegovim pjesmama prožimaju se političke teme sa stereotipima o kršćanskoj neslozi i Turcima kao Božjoj kazni.Politička satira je pjesništvo kojim se osuđuje politika neke države ili nekog njezinog dijela. Vetranović je napisao nekoliko pjesama (satira morala i običaja) gdje napada i osuđuje oholost, taštinu, ističe prolaznost svega zemaljskoga i osuđuje svemoć novca.Jedini pravi predstavnik literarne satire u dubrovačkoj/hrvatskoj književnosti jest Dinko Ranjina. U njegovoj zbirci Pjesni razlike ima i satiričkih pjesama. Najveću književno-povijesnu vrijednost ima njegova pjesma Jednomu, ki ništo ne učini, a tuđe sve huli tu se vidi njegov stav o zastarjelosti pjesničkog jezika prve generacije dubrovačkih ljubavnih lirika.

MARIN KABOGA: Pjesan o dinaru- opisuje kako je dinar pokvario svijet- dinar > metonimijska oznaka za gomilanje novca, kapitala = uzrok tome da razum više nije na cijeni, vlada ludost- antiteze razum, mudrost / ludost, vjera / nevjera i sl.- tema: dinar je pokvario svijet- nižu se argumenti na koji je to način svijet pokvaren- sve je izvrnuto naglavačke > stvara se slika naopakog svijeta ( posebno popularno bilo i srednjovjekovlju )- satirički kazivač > trevbao bi biti nepristran; on je doista objektivan, ne iznosi izravno vrednovanje, oslanja se na impersonalne tvrdnje- na kraju pomalo komična uvreda društvu > zlatan magarac koji ništa ne radi, bit će hvaljen kao nešto mudro

MAVRO VETRANOVIĆ- ''Pjesanca gospodi krstjanskoj ''- ima izrazito zanimanje i za suvremena događanja > to je tipično za Vetranovića

19

- ova pjesma određena je naslovom > adresati su suvremeni vladari koji su odgovorni za političku ratnu situaciju ( adresati = zapadnoeuropski vladari )- gospoda krstjanska > metonimija za te vladare- 1. dio > refleksivan, navodi katalog životinja koje simboliziraju vladare ( smrt je jača od svega ) = svaki od tih egzempla završava smrću, smrt je neizbježna- smrt sve izjednačava, sve dostiže, opis smrti je personificiran- 2. dio > apelativan – apostrofira vladare, prvo proziva istočnog cara ( zbog tada suvremenih događanja, odnos prema Turcima, konkretan ratni odnos )- subjekt pjesme postavlja retorička pitanja > čudi se takvoj ratnoj situaciji, zašto se prolijeva tolika krv kad će ionako svi umrijeti ( subjektivan, vrlo angažiran stav )- kazivač, lirski subjekt > promatra iz univerzalne kršćanske perspektive, pokušava implicirati neke moralne osobine i među pogane i među kršćane- iz propovjedačke, kršćanske perspektive pokušava promijeniti vladare ( ima utopističko stajalište )- zauzima stranu onih koji pate, koji stradaju ( a ne u ideološkom smislu ) > osuđuje rat kao ljudska patnje, bez obzira tko pati- kazivač pjesme je pesimističan > stalno se poziva na smrt kao na jedinu slamku za koju se može uhvatiti = sve oko njega pati suvremena konkretna situacija je ratna

ZAKLJUČAK ZA VETRANOVIĆEVO POLITIČKO – SATIRIČNO PJESNIŠTVO:- prvo koji eksplicitno uvodi u svoje djelo aktualnu političku situaciju- oblikuje poprilično zaokruženu sliku suvremene mu politike- kršćansko – islamska podijeljenost svijeta- samorazumljiv prokršćanski stav- univerzalno – kršćanske ideje nadređene onim političkim- vrlo često zagovara sveopći mir - nema izravnih poziva na općekršćanski ''sveti'' protuturski rat- međukršćanski ratovi prikazani kao grijeh, što ga božja pravda kažnjava turskim osvajanjima- uvodi promjenu u slici Turaka ( hvali tursku vještinu, divi se moćnom sultanu )- opravdava dubrovačko oslanjanje na Osmansko Carstvo kao nacionalnu politiku- na površini više protumletačko, nego protutursko političko pjesništvo

PJESNIČKE POSLANICE

Pjesničke su poslanice izrazito renesansni žanr pisan pretežito 12-ercima a rjeđe 8-ercima. TO je žanr antičke provenijencije. Javlja se u stihovima i prozi. Osim

20

o književnoj komunikaciji unutar jedna sredine one pružaju izravne dokaze o tome kako je književnost prelazila komunalne/političke granice. Ta se komunikacija odvijala u dvama krugovima:a) oko Nalješkovića na relaciji Dubrovnik-Hvar-Korčula b) oko Hanibala Lucića i Jeronima Martinčića na relaciji Hvar-SplitSvojim stilom poslanice odgovaraju višem stilu renesansne ljubavne i religiozne lirike. U hrvatskih pjesnika prevladava pohvalničko-panegirički ton a izostaju satiričnost i polemika. Tipični motivi koji su zastupljeni – skromnost, hvaljenje adresata, usporedbe koje se grade na antičkoj mitologiji. Ponekad se na početku ili završetku naznaluje ime pošiljatelja ili datum. One više djeluju kao javna pisma a ne kao neka privatna, osobna. Pjesničke su poslanice svojevrsne riznice podataka kojih nema u drugim izvorima (npr. podaci o nekim piscima čija se djela nisu sačuvala te o piscima koji su se okušali u nekim žanrovima a ista im se ta djela nisu sačuvala). One izravno svjedoče o statusu pojedinih književnika te o onodobnom književnom ukusu. Tako na primjer nepostojanje poslaničke komunikacija na relaciji M. Držić – Nalješković daje do znanja da su svjetonazori tih dvaju pisaca različiti.Nikola Nalješković je najplodniji pisac pjesničkih poslanica u starijoj hrv. književnosti. Uglavnom pisao Dimitroviću, Hektoroviću i Ranjini. Hanibal Lucić upućuje ljubav Milici Lucić.Hektorović Nalješkoviću piše o svom bijegu pred Turcima.Dimitrović Nalješkoviću pišeo izgledu Aleksandrije i orijentalnoj prljavštini i obilju + stereotipni opisi turskih krajeva.Ranjina.

MASKERATE

Maskerate su renesansne pokladne pjesme u kojima pjeva maskirani muškarac ili skup muškaraca. Maske obično predstavljaju obrtnike ili stanovnike dalekih zemalja koji na ulicama pozivaju gradske žene na ljubav lascivno ili alegorijski. Osim ovih uličnih maskerati nema onih profinjenijih, salonskih, kakve su bile u talijanskoj književnoj tradiciji. Maskerate se za razliku od ostalih žanrova ne nastavljaju na antičku tradiciju nego na kasno-srednjovjekovnu karnevalsku praksu.Cingareska je vrlo popularna podvrsta maskerate u kojoj se pojavljuje maska Ciganke koja gata. Ona priča o svojoj nesretnoj sudbini i lutanjima što se temelji na legendi o prokletstvu Cigana (jer nisu pružili utočište svetoj obitelji). Ciganka se koristi ljekovitim travama i čarobnim mastima, bavi se bijelom i crnom magijom i često joj se pripisuju obilježja vještice. Iako su maskerate ukorijenjene u kasno srednjovjekovlje one se doživljavaju kao ''najrenesansniji'' žanr. Ipak, maskerate nisu čisti lisrki žanr jer pretpostavljaju izvedbu, dakle, sadrže dramske elemente i u maskeratama se pretpostavlja fizička prisutnost adresata.

21

1599. tiskana je prvi puta hrvatska maskerata Jeđupka koja se u početku pripisivala Andriji Čubranoviću da bi se na kraju ispostavilo da je to djelo Mikše Pelegrinovića. Jeđupka je zapravo zbirka pokladnih pjesama koje su se izvodile pojedinačno u karnevalu. Najduža verzija sadrži 80 uvodnih stihova i 18 ''sreća'' (Cigankinih gatalačkih pretkazivanja gospojama). u ''srećama'' se tematizira ljubavni život žena kojima se gata te im se daju ljubavni savjeti.Jeđupku je pisao i Sabo Bobaljević Glušac, a također i Horacije Mažibradić.Pokladne pjesme u kojima se javljaju druge uloge (ne Ciganke) pisali su Vetranović, Nalješković i Sasin.

M. PELEGRINOVIĆ: '' Jeđupka ''- Tomo Budislavić > svojim novcem u Veneciji objavio prvih 6 sreća Jeđupke- ima 20 sreća- ciganka daje konkretne savjete gospođama- ispod te maske ciganke je sam zaljubljenik ( nagovara ženu da ga odabere )

BIBLIJSKA I POVIJESNA EPIKA

Biblija i politička povijest (suvremeni ratovi) dominantne su teme u hrvatskoj naraciji u stihu/epici u 16. stoljeću.Kanonska djela 16. stoljeća su od Marca Vida Christias (preveo Junije Palmotić – Kristijada) i od Jacopa Sannazzara De partu Virginis (preveo Paskoje Primović – Pjesan od upućenja riječi vječna i od poroda Djevičkoga)Djela hrvatskih autora u 16. stoljeću:Ivan Polikarp Severitan – Somaliada (Pjesma o Jeruzalemu) – o stvaranju svijeta, istočnome grijehu.Marko Marulić – Davidijada (objavljena 1954.); David kao alegorija Krista; invokacije; pripovjedač je tumač; odstupanje od predloška: Maruli ispušta neke dijelove koji su u Bibliji, red epizoda nije identičan, širi tekst tako što uvodi vlastite komentare, dodaje moralno-didaktičke sentencije i vidi se prestilizacija predloška elementima karakterističnim za antičko epsko pjesništvo - Judita - Istorija od SuzaneJakov Bunić – Kristov život i djela – linearan opis Kristova životaDamjan Benešić – O smrti Kristovoj – novozavjetna tema o Isusovoj muciBiblijsko-vergilijanska epika – biblijska tematika i kršćanska ideologija te kompozicijski antički postupci (npr. Judita): 1. Invokacija2. Vremenske perifraze3. Produžene poredbe4. Katalozi5.Dugački opisi epskih scena

22

6. Podjela na pjevanja i stalni epiteti

Odnos epa prema biblijskom predlošku:

1. ekscizija – izbacivanje građe u većem obimu2. kontrakcija – kraćenje i sažimanje3. neutrum – približno isti opseg4. ekspanzija – amplifikacija: stilističko proširenje teksta; manji tematski dodaci5. adjekcija – veći dodaci riječ je o dodacima koji se ne temelje na biblijskim tekstovima

Duža povijesno-epska djela:Brne Karnarutić – Vazetje Sigeta grada (epski postupci: stihičnost, podjela na pjevanja, opisi epskih scena...)Anton Sasin – Razboji od Turaka – tematizacija prve tri godine Dugog rata; opisuju se ratni događaji jedan za drugim; svaki razboj sličnu kompoziciju: opis susreta pjesnika i vile, vilin izvještaj i rastanak pjesnika i vile (vilini izvještaji su stereotipni – opis borbe, bježanje Turaka i turski plijen); pripovjedač je naivan, na jednoj je strani; estetizacija teksta – opisi zore, vile.Postoje i brojna djela epske pjesme s povijesnom tematikom ali anonimnih autora. One su vezane uz kršćansko turske ratove, vrlo su informativne i ne odstupaju od osnovne povijesne okosnice, stil je na razini pučkog govora, nije poetički normiran žanr (niski žanr).

Marko Marulić: JUDITALik Judite- ''Judita'' – ''židovka''- često se posezalo za likom Judite to je intrigantan lik jer predstavlja hrabrost žene koja se izlaže smrtnoj opasnosti kako bi spasila narod koristi ljepotu kao oružje (eros) to je ujedno i problematična tema ljepota je u tom razdoblju bila i ženina zamka, klopka- Judita je dugo percipirana kao heroina koja je spasila svoj grad- početkom 16. stoljeća njezin je lik transformiran u lukavu i prepredenu zavodnicu koja koristi svoju seksualnost da zavede i uništi neprijatelja muškarca- lik ne bi bio zanimljiv da nije imala ljepotu kao oružje- zanimljivost - vojska je bila spremna na fizički obračun, ali nikako nije bila spremna na ovakvo oružje (ljepotu)- smrtonosni eros – povezivanje sfere erotskoga sa smrću žena kao nositeljica čina ubojstva moralna apatija umorstvo s predumišljajem- Marulić tvrdi da Juditin čin nije grijeh jer je došao iz moralne sfere- latinska verzija djela je spaljena jer opravdava grijeh/laž!

23

- dolce crudelta – oksimoron – slatka okrutnost- lik Judite je transformiran, ovisno o vremenu kojem pripada – svako vrijeme ima svoju Juditu- Judita napisana 1501. a tiskana 1521.

Kako je Marulić prikazao Juditu?- uosobljenje svega naroda kojeg spašava- bespomoćan izraelski narod utjelovljen u Juditu nasuprot poganske premoći i prijetnje – Holoferno

Intertekstne veze Biblija/Judita:1. ekscizija – izbacivanje građe u većem obimu2. kontrakcija – kraćenje i sažimanje3. ekspanzija – amplifikacija: stilističko proširenje teksta; manji tematski dodaci5. adjekcija – veći dodaci riječ je o dodacima koji se ne temelje na biblijskim tekstovima

- Judita je PRVI EP na hrvatskom jeziku – što se time generički stigmatizira? – postavljaju se određena pravila prema kojima će se sljedeći epovi oblikovati!- ta žanrovska odrednica određuje da ep ne može biti bilo što ep mora biti važan za narod ima književne i šire društvene funkcije- po čemu je Judita ep: na papirima!!!

- 6 pjevanja podjednake duljine- jedinstven stih – važan je za život zajednice- dvostrukorimovani dvanaesterac da se djelo pisalo na latinskome posegnulo bi se za daktilskim heksametrom!

- na početku imamo najavu teme: govorit će se o njezinim hrabrim podvizima a ne o samoj Juditi u središtu hrabra junačka djela, a ne žena!- invokacija: moli Boga sa mu pomogne s nadahnućem, hvali veličinu Boga- otklon od antike korektura korekcije on ne spominje muze (3x3); ne obraća se muzama niti Apolonu, nego kršćanskome Bogu (za razliku od njegova uzora Vergilija!!!)

- razvedene poredbe ('prilike') često na marginama opisi vojske i osoba su vrlo bitni (stalna su mjesta) – zadan sadržaj!- novost – opis žene; izlazi i zalazi Sunca

- BIBLIJSKO-VERGILIJANSKA EPIKA:- biblijsko: tematika, kršćanska ideologija- vergilijansko: sama stilska kompozicija zadana od antike; u posveti ''po zakonu starih poet''

24

- utjecaj srednjovjekovnog molitve, didaktički dodaci, zahvalnice- pripovijedanje treba biti u trećem licu, ali se javlja prvo lice u invokaciji i zahvalnicama- kako se na kraju zahvaljuje? – metafora brodarstva, navigacija (??? ja neam pojma na šta je tu ona mislila -.- )- odstupanje kod pripovjedača – objektivnost – daje svoje mišljenje, komentare npr. u petom pjevanju komentira pijance!!!- funkcija tih komentara – utjecaj na čitatelja da se pouče- te margine govore o piščevoj samosvijesti – ipak je to njegovo prvo djelo

- glavni junaci:Judita – opisana u renesansnom stilu – tiče se unutarnje i vanjske ljepote- lijepa, dobra, milosrdna, javlja se na kraju trećeg pjevanja- itekako je svjesna svoje ljepote i zbog toga je odgovorna za spas- molitva – moli se da bude još ljepša da bi ta ljepota omamila Holoferna- zanimljivo – ona ni u jednom trenutku ne sumnja u uspješnost svoga djela- prigovara narodu da mole Boga samo onda kad im to treba, a ne misle na to kad On može pomoći

Holoferno – suprotstavljen Juditi rumeno lice, prosijed, ''obao kao ovan'', usporedba s konjem negativni opisi vanjštine kako bi odgovarala unutarnjem stanju: ''oholi Holoferno''

- opisi vojske – funkcija dvije suprotstavljene vojske potpuno različito opremljene (isticanje nadmoći Holofernove vojske)

- apostrofira se čitatelj – i to na nekoliko mjesta: ''Slušaj!'', ''Pogledaj!''

- funkcija figura u epu: 1. generička – signalizira se da je riječ o epu2. persozivna – uvjeriti u istinitost priče3. aksiološka – vrednovanje junaka – vanjski opisi govore o njihovoj unutrašnjosti4. pokazivačka – slike o izlascima i zalascima sunca5. intertekstualna – dijalog s tradicijom epske poetike6. svjetonazorna – kroz djjelo se očituje i svjetonazor

- odstupanje od epskog – piščeva svjesna intervencija; način na koji kršćanski uređuje epski svijet Judita kao spasiteljica – princip egzemplarnosti- različito poimanje vremena – biblijski (budućnost), vergilijanski (prošlost)

- treba li Juditu tumačiti alegorijski? Je li Marulić mislio na Turke?

25

- Turci se ne spominju, ali ep nastaje 1501- kada je Split pod opsadom Turaka; tiskano je 1521. kada je Split također pod opsadom- sam izbor teme je politički motiviran – junaštvo treba tumačiti alegorijskim značenjem- aluzije na Turke – vide se u dijelovima gdje se javlja Marulić – to je ono što nije biblijsko opisi asirske vojske (opisana kao turska vojska: crvena zastava, sviraju leut) ali opet, ti opisi vojske mogu biti tek tako poetički, a ne politički- javljaju se i turcizmi – prodiru u leksik- opisi zlodjela Holofernove vojske – slično kao i u Molitvi suprotiva Turkom

- posveta sugerira doslovno-nabožni kod Marulić govori da šalje Juditu ''svetu čistoću'' zbog svoje čistoće ona ide Holofernu; Judita nastala u korizmeno vrijeme

- djelo je poznato – prepoznata je vrijednost djela- prisutne su univerzalne poruke- antiturska perspektiva koja se podrazumijeva- naglasak na moralnoj obnovi zajednice koja će pomoći pri obrani od turaka- Judita primjer kakvi bi trebali biti svi kršćani- Holoferno predstavlja sve ono što kršćani trebaju pobijediti- bitna univerzalna kategorija

Treba li Judita alegorijsko tumačenje?- interpretacije Judite su uvijek bile motivirane vladajućim književno-znanstvenim i ideološko-svjetonazornim smjerovima

-namjerno se isticao renesansni karakter Marulićeva djela- namjerno se zanemarivao njegov kršćanski srednjovjekovni sloj odnosno srednjovjekovni korijeni Marulićeva opusa

- Marulić Juditom zagovara bezuvjetnu vjeru u Božju moć- potreba duhovne obnove- Judita kao alegorija militis Christi: idealizirani lik svete, počtene, plemenite heroine- exemplum koji utjelovljuje ideal kreposti, pobožnosti i junaštva- snažan psihološki učinak egzempla

Komparatistički argument – povijest Judite i Holoferna kao književnu temu pronalazimo u poljskoj, češkoj i mađarskoj književnosti 16. stoljeća uvijek s protuturskim tendencijama- Bog kažnjava narod zbog čovjeka; sugerira se da će bogobojazna i moralno čista zajednica pobijediti pogansku nadmoć

26

Slojevi značenja u Marulićevu epu:- biblijski- kršćanski moralno-didaktički- alegorijski izraz protuturskih refleksija i stanja splitskog društva

Značenje djela- hrvatski jezik- domaća, biblijska i antička tradicija- supostojanje srednjovjekovne i renesansne paradigme- kulturološki: žena kao junakinja u mizoginom svijetu

NARATIVNA PROZA; ALEGORIJSKI I PUTOPISNI EP

Jakov Bunić – O otmici Kerbera Brne Karnarutić – Piram i TizbaDominko Zlatarić – Ljubav i smrt Pirama i TizbePetar Hektorović – Ribanje i ribarsko prigovaranjeMavro Vetranović – PelegrinLudovik Crijević Tuberon – KomentariPetar Zoranić – PlanineFerenc Črnko – Podsjedanje i osvojenje Sigeta

M. VETRANOVIĆ: '' Piligrin ''- najveće njegovo djelo- jedno od najzagonetnijih i najoriginalnijih djela starije hrvatske književnosti- kruna Vetranovićeva stvaralaštva- djelo je nedovršeno, autograf nije sačuvan- problem naslova > Vetranović ga nije dao- do 1.izdanja iz 1872.g. ( SPH ) naslov '' Viator '' ( = Putnik ) > sugerira kršćansku tradiciju pojma peregrinatio = tema hodočašća prikazana u formi putovanja- naslov > tema hodočašća u srednjem vijeku postaje alegorijska (nema povijesnih i zemljopisnih konkretnosti) hodočašće = ljudski životni put peregrinus = svečovjek, fikcija ljudske duše alegorija = reprezentativni žanr srednjovjekovlja peregrinacijski spjev = žanr u srednjovjekovnoj književnosti zapadnoga- generičko određenje: alegorijski ep / alegorijsko – peregrinacijski ep- osjećaj izgubljenosti, putovanje u znaku trajne i duge nesreće- svevremenski opis i vrijeme- vrijeme radnje: Badnja noć – blagdan Nepobjeđenog Sunca; Krist je u sebi utjelovio položaj hodočasnika

27

Ključ čitanja:> Piligrinovo hodočasničko putovanje – put ljudskog života od grijeha i nesreće, do iskupljenja i blaženstva> sličnost početka Piligrina s '' Ispovijestima '' Aurelija Augustina

- odstupanje od tradicionalne ideje peregrinskog lika: utjecaj zvijezda na sudbinu, fatalistički ton, osjećaj izgubljenosti, labirintsko lutanje- suhi javor = važan lik, on je iskusio život, razgovara s Piligrinom; upoznaje ga sa svijetom kojim se začuđeno kreće; govori mu o naopakom svijetu alegorijskim jezikom – svijet bez središta, ljudi životinje, vlada ludost

Topos obrnutog svijeta:- svijet koji se više ne odvija prema uobičajenoj logici- karikaturno – fantastična i iskrivljena slika- groteskni elementi > izraz otuđena i apstraktna svijeta- funkcija grotesknosti > pokušaj umjetnika da ovlada demonskim u svijetu- fantastično > izraz čežnje za apsolutnim, transcedentnim stanjem koje ukida nevolje, strah i smrt

Estetika ružnoga- nestaje razlikovanje proporcije i neproporcije, oblika i bezobličja, vidljivog i nevidljivog- prikazivanje ljepote postaje sve složenije, veže se više za maštu, nego za razum, stvarajući nova pravila- strah > čovjek je izgubio središnje mjesto u svijetu- svijet nije stvoren po ljudskoj mjeri > čovjek nije niti njegov stvaratelj niti gospodar- ružno > duhovno, moralno ružno- svako biće s ovog svijeta bilo ono životinja, biljka ili kamen, ili moralno značenje > poučava o vrlinama i porocima; alegorijsko značenje, simbolizira natprirodnu stvarnost

Piligrin > sazdan na poetici u kojoj dominiraju elementi groteskno – komičnog i fantastičnog prikazivanja svijeta > jedino značajno i smislovima bogato epsko djelo dubrovačke renesanse > alegorijom putovanja slijedi srednjovjekovne uzorePočetak djela odstupa od tradicije – nema invokacije, Piligrinovo putovanje stoji u znaku trajne i nepopravljive nesreće- stalno je prisutan fatalistički ton, osjećaj izgubljenosti, labirintsko lutanje to je zbog ''obrnutog'' svijeta u kojem se ništa više ne događa po logiciPiligrinov lik – figura lude

28

JEDINO ZNAČAJNO I SMISLOVIMA CJELOVITO BOGATO EPSKO DJELO DUBROVAČKE RENESANSE; spjev koji alegorijom putovanja slijedi medievalne peregrinacijeskevizije i dantesknu temu o čišćenju duše i mogućem spasu- razabire se srednjovjekovna tradicija ali ovo je djelo na posebnom i izuzetnom mjestu u kontekstu rane novovjekovne epike jedina vrsta epa koja nije normirana po antičkim uzorima- otvoren problem kraja djela: je li djelo nedovršeno zbog piščeve smrti ili je dovršeno (lik dospio do zlatnih vrata ali nije kroz njih prošao)

P. ZORANIĆ: '' Planine ''- Petar Zoranić ( 1508. – prije 1569. )Opus: Planine ( tiskane 1569. ) izgubljeni tekstovi > Ljubveni lov i Vilenica ( spominju se u 20.dijelu Planina ) vjerojatno je pisao i ljubavne pjesme- ''Planine '' > djelo posvećeno Mateju Matijeviću- 1. i jedini hrvatski pastoralni roman ( datiran 1536., tiskan 1569. )- nastao pod utjecajem: a) Arcadie Jacopa Sannazzara (izmjena stiha i proze, pjesnik govori o svojoj prošlosti i ljubavi)b) G. Boccaccio Ninfale fiesolano i Ninfale d' Ameto (miješanje stiha i proze, ljubavna tematika)c) Dante Božanstvena komedija (isti alegorijski okvir – čovjek dolazi do spoznaje božanske Istine)d) Ovidijeve Metamorfoze (podudarnost Zoranićevih ''pritvora'')e) Petrarca Kanconijer

- pastirsko – alegorijski roman, ljubavni, autobiografski, povijesno – društveni itd.- 1. opsežnije autorsko prozno djelo- 24 poglavlja > narativni dijelovi ( proza ) > '' pritvori '', metamorfoze ( proza ) > pjesme pastira ( stihovi )- mjesta gdje putuju – sve napisano na papirimaTematski svjetovi:- kvazimitološki- pastoralni- realni- eshatološki

29

Perivoj od Slave- vila Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica > imaju jabuke koje rastu na drvu znanja ( tih jabuka ima najmanje vila Hrvatica )

Ključ čitanja:- doslovna razina > priča o putovanju u kojem gl.junak ispovijeda svoju nesretnu ljubav > o svojoj obitelji i drugim povijesnim osobama > o nacionalnoj književnosti i kulturi, o jeziku > o '' rasutoj bašćini '' i prijetećoj turskoj opasnosti- alegorijsko čitanje > putovanje kao proces spoznaje > oslobađanje oe početne ljubavne boli i spoznaja najviše vrijednosti u idealnoj duhovnoj ljubavi, tj. u IstiniKljuč povijesnog značenja:> cilj = proslaviti domovinu> ukazati na opasnost od Turaka> uputiti na važnost hrvatskog jezika i književnosti

Intertekstualne veze: Zoranić fikcije gradi na književnoj tradiciji: J. Sannazzaro ( Arkadija ), Dante ( Božanstvena komedija i Novi život ), Vergilije ( Ekloge ), Petrarca, Ovidije ( Metamorfoze ), Boccaccio, Biblija ( psalmi ), petrarkistička literatura ( sv. Augustin )Domaći izvori: Marko Marulić pjesme na narodnu

= najrodoljubnije djelo hrvatske renesanse- važna briga za baštinu- problem nacionalnog jezika, književnosti, prostora- '' nepomnja od kriposti '' > zanemarivanje sposobnosti- imena pastira – neki njegovi suvremenici, ne zna se koji - Planine = domovina- ovce = ugrožen narod- vuci = turska vojska- vile = nosioci ideja i putokaza

P. HEKTOROVIĆ: '' Ribanje i ribarsko prigovaranje ''= ribarenje i ribarski razgovor- prvo putovanje hrvatske književnosti koje dokumentiranim opisom tvori otklon od srednjovjekovne alegorijske paradigme

30

- autor je istodobno protagonist, pripovjedač i komentator- Petar Hektorović: Hvar ili Stari grad o. 1487. – Stari grad 1572.- trodnevno putovanje brodom s ribarima Nikolom Zetom i Paskojem Debeljom- poslanica Jeronimu Bartućeviću- napisano 1556., objavljeno u Veneciji 1568.g.- kompozicija: 3 dijela = 3 dana, Hvar – Brač – Šolta – Hvar - nema detaljnih opisa krajolika ( samo neki zalazak sunca i sl. )- 1. dan > uputnica Bartučeviću, opis Tvrdlja, pripreme za putovanje, ribolov- 2. dan > pjevaju bugarštica – 1. ZAPIS BUGARŠTICE, uz njega imamo i notni zapis; bugare o kraljeviću Marku i bratu Andrijašu, na Braču jeli, hvali Marulića- 3. dan > mudrovanje, Hektorović poučava moralu, kršćanstvu i filozofijom, susret s galijom čiji gospodar hvali Tvrdalj; pjesnici koje spominje: Vetranović, Marulić, MenčetićŽanr:- ribarska ekloga- pjesnička poslanica- putopis / autentičan izvještaj s putovanja- autobiografski spjev- pohvalnicaNaslov – ribarenje i razgovor tipičan za trediciju ribarske eklogeEkloška građa:- dijalog i monolog- pitalice, zagonetke, mudrolije- Paskojeva pripovijest o ''Solinskoj rici''- bugaršćiceUzori:- ekloga > Teoklit, Vergilije ( modifikacija pastirske ekloge )- Sannazzaro

HRVATSKA PASTORALNA I MITOLOŠKA DRAMA

Hrvatski kazalištni život renesansnoga razdoblja pregledni je i posve zaokruženi odsječak naše glumišne povijesti. Temeljni oblici našeg kazališta su se oblikovali u Dubrovniku i Hvaru. Početkom renesansnog kazališta smatra se povratak Ilije Crijevića u rodni Dubrovnik prije 1490. godine. Kraj podrazumijevaju izvedbe Držićeve Hekube i Benetovićeve Hvarkinje prije 1600. godine.

Izvori pastirske drame nalaze se u antici: TEOKRIT – napisao 30 idila, a desetak ih je pastirskog sadržaja – bukolske idile; potom VERGILIJE sa svojim eklogama gdje je izražena alegoričnost; pastirski svijet ima oznake učenosti i uglađenosti.

31

Džore Držić: RADMIO I LJUBMIR- pastirska ekloga u stihu- napisana u 15.st., pronađena tek 60-ih godina 20.st. u Dublinskom rukopsiu- 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca- 6 replika dvojice pastira- najstarije svjetovno dramsko djelo hrvatske književnosti- prva autorska drama na hrvatskom jeziku- pastoralni i petrarkistički diskurs- dijalog Radmia i Ljubmira > Ljubmir je zaljubljen u vilu, želi sve napustiti da ju pornađe, Radmio ga odgovara od toga, na kraju ipak završava tako da Ljubmir odlazi i kaže Radmiu da ne zna kada će se ponovno sresti- vila nije lik > nema tekst ni sl., o njoj saznajemo iz Ljubmirova pričanja- scena je postavljena u gradu, na nekim mjestima ima obraćanja gospođama ( koje su u publici ), odmah na početku spominju se i knezovi koji su također dio publike- odnos prema publici > na kraju imamo '' opraštanje od publike ''- prostori u djelu: gradski, ruralni, idilični pastoralni- motiv žedi > zbog toga je Ljubmir išao do vode i tamo se zaljubio u vilu- ekloga = dijaloški oblik, uvjeravanje- fabularna linija = nagli susret ( očaranost ) > ljubavna izjava > bijeg vile > potraga > susret s prijateljem > daljnja potraga- protagonist traži vrijednost, usput mu se javljaju prepreke = na tome se temelje sve pastorale- središnja vrijednost istodobno je i nedostižna- književna tradicija izvora / vode / jezera i sl. > signalizira mogućnost simboličkog shvaćanja teksta- vila je koncipirana kao simbol vječne, neprolazne ljepote; javlja se ljubav kao traganje za tom ljepotom- uz visoki stil, prisutan je i niski stil ( trivijalni elementi iz seljačkog života )- problem alegorijskog čitanja ekloge – je li tekst komičan ili ozbiljan

Marin Držić: TIRENA- pastirska ekloga u stihu- jedno od rijetkih Držićevih djela koje imamo sačuvano- cjelovito su sačuvana samo 3 djela ( zato što su samo ona objavljena za života ):Tirena, Novela od Stanca, Venere i Adon- Pjesni ljuvene, 1551. – ljubavne pjesme, Novela od Stanca, Venere i Adon > to je objavljeno u toj knjizi- Tirena je objavljena posebno ( to se tek nedavno saznalo ), ali isto 1551.g.- praizvedba Tirene 1548., druga izvedba 1549.g. ( prije toga je vjerojatno od Držićevih djela izveden samo Pomet > izgubljen )

32

- 1. PROLOG > govore Vučeta i Obrad = oni funkcioniraju kao posrednici između publike i scene ( na kraju se javlja teatar u teatru )- 2. PROLOG > dosta autoferencijalnih optužbi- radnja se događa u šumi kod jezera, u Dubrovniku- likovi: pastirski i mitološki svijet- plemeniti pastiri: Radmio, Ljubenko, Ljubmir- mitološki likovi: Tirena, satir, vile- svijet Vlaha: Radat, Dragić, Vučeta- postoje elementi petrarkističkog u pastoralnom- vrhunac pastoralne drame- Ljubmir > predstavnik plemenitog pastira i zato Tirena ne može biti s njim- kroz cijelo djelo javlja se diskrepancija između visokog i niskog- djeo završava simbolički Kupidovim obraćanjem publici > trijumf ljubavi

Marin Držić: GRIŽULA ili PLAKIR- destrukcija pastoralnog žanra- miješanje proze i stiha- izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića ( jedno od zadnjih Držićevih djela )- 5 činova- Plakir > Kupidov sin ( značenje imena: donijeti veselje, radost > to nije tako, u ovom djelu ne donosi užitak )- nema likova plemenitih pastira- likovi: Plakir, Dradić, Gruba, Rade, Miona, Grižula, Omakala, Dijana, Kupido- 1. PROLOG: vila ima ulogu oblikovati idilični pastoralni ugođaj, ljubav- Grižula > zaljubljeni starac, smiješan, primjer poruge, zaljubljen u vilu- nema idiličnog pastoralnog krajolika > pustinja, pustoš u koju dolaze oni koji bježe- prevladava osjećaj straha- Rade i Miona razlikuju se od drugih parova > za njihov odnos karakteristično je to što su oni jedini u realnom svijetu, nema upletanja vile- ispreplitanje visokog i niskog stila > prevladava niski ( komična svrha )- mitološki dio fabule > sukob između vila, i s druge strane Kupido i Plakir ( pokreće ih moć ljubavi, svemoć vladanja )

Mavro Vetranović – Lovac i vila (motiv o prodaji otete robinjeNalješković – Komedija I, III, IVMarin Držić – Venere i Adon (pir Vlaha Držića); Džuho KerpetaAnton Sasin – Filide, FloraDominko Zlatarić – Ljubmir

Mitološke drame

33

Mavro Vetranović: ORFEO- Orfejski mit > jedna od najpoznatijih tema starije europske književnosti- najoriginalniji i najpolemičniji fragment starije hrvatske književnost- razlika: sad se Euridika okrenula, a ne Orfej; i nakon toga se govori o njoj, a ne o Orfeju- mitološka ekloga, ima i pastoralnih elemenata > interpolacije petrarkističkog i pastoralnog diskursa- jedina čista mitološka ekloga u dubrovačkoj književnosti 16.st. - kristijanizacija mita

Razlozi Euridikina kobna osvrta:1. Vetranović pogrešno shvatio priču2. htio je naglasiti poslovično žensku radoznalost – psihološka razrada lika3. Orfeo je iza sebe imao vrata pakla pa se nije moga osvrnuti4. mizogini razlozi – primjer ludosti žena

- Orfeo = figura Christi- Euridika = Eva koju će Krist otkupiti u sceni otvaranja dveri paklenih - žena > predmet iskupljenja, aktivni grešnik

- Orfeo = božanski pjesnik- Euridiče = utjelovljenje karnalnih žudnji, prirodne požude

- Vetranović ženske likove čini aktivnim: > Euridiče je ta koja se kreće kroz scenski prostor > ona je nositeljica dramske krivnje - istu priču obrađuju Eshil, Vergilije, Ovidije, Dante- tradicija srednjeg vijeka – mnoštvo likova a pozornici

Mavro Vetranović – Istorija od Dijane – ne obrađuje mitološku temu, ali su mitološki likovi nositelji apstraktnih ideja, motiv robinjeNalješković – Komedija II

RELIGIOZNE DRAME (CRKVENA PRIKAZANJA)

CRKVENA PRIKAZANJA- vezana uz dramatizaciju Isusove muke, uskrsnuća i rođenja- druge biblijske teme- dramatizacija svetačkih legendi- srednji vijek > anonimna- rano novovjekovlje > autorska ( najvažniji Vetranovć )

34

VETRANOVIĆEV CRKVENI TEATAR:- biblijska drama > Suzana čista- crkvena prikazanja: 1. Uskrsnutje Isukrstovo - 1.tekst crkvene inspiracije sačuvan u Dubrovniku - dvostruko rimovani 12-erci 2. Kako bratja prodaše Jozefa - veliko fabularno prikazanje, puno likova; pastoralni elementi - dvostruko rimovani 12-erci - nastalo je dramatizacijom motiva iz starozavjetne Prve knjige Mojsijeve 3. Prikazanje od poroda Jezusova - 1. poznato dubrovačko glazbeno – scensko djelo izvedeno uz solističko i zborno pjevanje i sviranje - prikazuje put ljudske sudbine kroz povijest - o Božiću 1537. izvedeno u crkvi Male braće u Dubrovniku 4. Posvetilište Abramovo - 5 varijanata - prikazano 1546. pred Kneževim dvorom - jedna varijanta tisakan je u Nauku krstjanskome iz 1616. Matije Divkovića pod nazivom Verši kako Abram hotijaše prikazati Ižaka

Mavro Vetranović: SUZANA ČISTA- biblijska drama, 4 čina i daljnja podjela na prizore- prolog > najava teme, bit će riječ o Suzani i svećenicima koji će zgriješiti- predložak za djelo > iz Starog zavjeta, Knjiga o proroku Danijelu- 1. čin > Izak i Ilijakin su dva svećenika, starca i suca, razgovaraju o zaljubljenosti u Suzanu, odluče otići do nje i odluče ju natjerati da spava s njima; ona se kupa u svome perivoju, oni će doći k njoj, reći da su zaljubljeni; u slučaju da ona odbije, optužit će ju da je bludnica- 2. čin > dolaze do nje, Suzana bježi, uhvate je, kažu joj svoj plan, ona ih odbija, odlučuje da će biti vjerna i čestito umrijeti- 3. čin > pred sudom, Izak se obraća puku i osuđuje Suzanu, ona mora biti kamenovana; javlja se prorok Danijel koji želi da se sve to bolje istraži, ispituje suce, oni različito odgovaraju na pitanje pored kojeg su drveta vidjeli da je Suzana bludnica- 4. čin > odvjetnik Batuel traži da se sucima oprosti, odvetnik Fanuel pita zašto bi se njima moglo oprostiti, a Suzani nije; ipak odlučuju da suci budu kamenovani- cijeli ritualn suđenja djeluje realistično, sve je u skladu s onodobnim sustavom i sudstvom

35

- aluzije na dubrovačku stvarnost > na više mjesta se spominje dubrava – kritika onodobne vlasti i sudstva, proziva one na vlasti – pravda je samo za neke- Suzanin muž Joakim > vjeruje joj da nije kriva, idealizira se brak, naglašena je bračna vjernost i bračne vrijednosti- pravednost je personificirana u liku Danijela > on je '' starac dijete '', ima mudrost starca i nevinost djeteta; jako je mlad, govori u ime boga, kao božji poslanik > nastupa kao Suzanin branitelj- Suzana i Danijel > alegorijski likovi: Suzana = primjer čistoće ( ime na hebrejskom – ljiljan = bjelina, čistoća ) Danijel = primjer pravednog čovjeka

!!! Razlika između Marulićeve '' Suzane '' i Vetranovićeve '' Suzane čiste '':- Marulić je napisao biblijsku poemu ili epilij, Vetranović je napisao biblijsku dramu ( razlika u žanrovima )- Marulić puno stihova posvećuje opisu perivoja, detaljno opisuje Suzaninu ljepotu, kod Vetranovića je naglasak na sudskom procesu i na pravednosti

Vetranovićeva dramska obrada biblijske pripovijesti istaknula je:- sukob tjelesnog i duhovnog, to je svojevrsni dramski kontrast duše i tijela- Suzana svoju ljepotu rabi pasivno – činom odbijanja pohotna grijeha štiti moralni sustav zajednice- kršćanska '' virtu '' u suglasju s neoplatonističkom i petrarkističkom divnizacijom žene- pobjeđuje razum i pravednost ( pretpostavljene u Danijelu ), ljepota i čestitost ( što krasi Suzanu )- osuda nepravde, poroka, pohote, laži- u središtu događaja je sudište i suđenje, organizirano kao stvarni proces vođen prema proceduri onoga doba

Mavro Vetranović: USKRSNUĆE ISUKRSTOVO- žanrovska odrednica komedije (ne misli se na aristotelovsku definiciju komedije) – postoje komični elementi, sretan završetak a počinje od ozbiljnih tema - radnja nema podjele na činove; tiče se spasenja duša- opis Krista – opisan je kao vitez; samouvjereno nastupa sam, dolazi pred sve njih bez straha ili nedoumica, zna da će pobijediti; spašava sve starozavjetne oce- funkcija paklenih duhova – komika! – tuku se, svađaju se, imaju smiješna imena kako bi zabavili publiku- ironična pukotina – Luciferovo komentiranje Kristova dolaska u Pakao Krist narušava hijerarhiju – izbavlja one koji su trebali biti u Paklu

36

- dramaturgijska odrednica – razlika između Uskrsnuća i Suzane – Suzana ima podjelu na činove i prizore

Juraj Žuvetić – Sud pokonji

TEMA ROBINJE U HRVATSKOJ DRAMI 16. STOLJEĆA

Najpoznatije djelo koje tematizira robinju i njezinu sudbinu jest djelo Hanibala Lucića Robinja. Najviše se raspravljalo o podrijetlu motiva robinje. S jedne strane vjeruje se da je motiv preuzet iz narodnog pjesništva (točnije iz bugaršćica), a s druge se strane smatra da je Robinja utjecala na narodno stvaralaštvo. Starija od Lucićeve drame je svakako pjesma Džore Držića Čudan san koja se motivski i izražajno podudara sa Lucićevom Robinjom (mjesto radnje, robinjina odjeća, usporedba nekadašnjeg slobodnog i sadašnjeg ropskog života, evociranje trenutka zarobljivanja, motiv razočarenja u nekadašnje udvarače).Određene se motivske sličnostu dadu naći i u Vetranovićevoj drami Dvije robinjice (maskerata; cijena 3000 dukata; zarobljivanje, gusari); Lovac i vila; Istorija od Dijane.nalješkovićeva Komedija III sigurno je mlađa od Lucićeve Robinje.Zajedničko svim ovim tekstovima je:a) tema slobode koja se veže za Dubrovnikb) pastoralni prostor zarobljivanja žene/vile + opis togac) prostor prodaje žene – trgovište – cijena 2000 – 3000 dukataTema se našla u puno žanrova (narativnoj pjesmi, maskerati, dramskom prizoru, drami). Uvijek se pretpostavlja više tematskih svjetova i semantički različitih prostora.

Hanibal Lucić: ROBINJA - Skladanja izvarsnih pisan razlicih = Mleci, 1556. = knjigu je objavio sin Antun 3 godine nakon očeve smrti = sadrže: prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni Pjesni ljuvene ( kanconijer od 22 pjesme ) drama Robinja Razlike pisni i poslanice ( U pohvalu grada Dubrovnika, pjesničke poslanice, nadgrobnice )- Robinja > izvedena prije 1530.- jedan od najranijih hrvatskih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom- motiv robinje > 4 teorije o porijeklu ( u tekstu predavanja )- je li motiv robinje Lucić preuzeo iz usmene književnosti ( paška robinja ) ili se on 1. pojavio u njegovoj drami?!

37

Robinja i dubrovačka književna tradicija:- Džore Držić: Čudan san > monolog Robinje koji čini jezgru Lucićeve drame u motivima se slaže s ovom pjesmom > sličnosti na razini izraza

- M. Vetranović: Dvije robinjice > motivske sličnosti: djevojke su plemenita roda, gusari ih napadaju u idiličnu krajoliku ( perivoj kraj jezera ), dovedene su na trg gdje opisuju svoju nesreću, mole trgovce da ih otkupe, mjesto radnje je Dubrovnik, cijena robinje 3 000 dukata- M. Vetranović: Historija od Dijane i M. Vetranović: Lovac i vila > mjesto radnje je dubrovačka Placa > povijesna konkretizacija prostora drame > apostrofiranje Dubrovnika i slobode

Izvori i poticaji Robinji:- prisutna obilježja nekoliko dramskih vrsta > svojevrstan dramski amalgam > antička drama: Menandrov fragment > talijanska drama: sienska I prigioni > hrvatska srednjovjekovna prikazanja > hrvatske dramske robinje- petrarkistička tradicija: > središnji ljubavni motiv u drami > retorika i frazeologija ljubavne lirike 16.st. ( Petrarca i petrarkisti, Dž. Držić, Š. Menčetić itd. )

Posveta Robinje- upućena Francisku Paladiniću- poetički komentar o društvenoj funkciji žanra drame kao poticaj za razmišljanje o vlastitom životu i ponašanju- nada da će djelo biti poznato i izvan Hvara

Isklad = prolog- najava radnje, robinja ostala sama s bratom, otac im je umro, zarobili su je Turci, ugarski kralj obećao je blago onome tko je vrati

- radnja > dubrovački trg, na tržnici robljem- središnji motiv > istraga = Derenčin ispituje Robinju, želi saznati da li ona njega voli ( ona ne zna da je to on )- ima posvetu, prolog i 3 čina

38

- dramska radnja: nakon što ju je našao, Derenčin otkupljuje Robinju od gusara; središnji dio je iznuđivanje priznanja o ljubavi; na kraj vjenčanje- narativnost- pokretač radnje > ljubavna sumnja- središnji motiv > nevinost = moguća interpretacija svjetlu falocentrične manipulacije = inverzija tipične petrarkističke situacije: nemilosna djeva umjesto petrarkističkog zaljubljenika moli za milost- svi znaju više od Robinje – Derenčin ju je već kupio, to znaju i gusari i njegove sluge- 3. čin > Mara, Pera i Anica razgovaraju > pričaju o prepoznavanju Derenčina i kako je Robinja bila nevina = naturalistički, vulgaran opis = taj čin obavještava publiku, tako se publika može poistovjetiti s Derenčinom ( Robinja je nevina i prema tome je podobna za vjenčanje s Derenčinom )- likovi > pseudopovijesni: napostojeći unuci povijesno potvrđenih ličnosti - Robinja = otac je ban Vlasko, njegov otac bio je Blaž Majer, a on u stvarnosti nije imao muških potomaka - Derenčin = djed Derenčin predvodio je vojsku na Krbavskoj bitciTematski svjetovi- povijesno mogući svijet > pseudopovijesni glavni likovi > ostali likovi: povijesno potvrđeni entiteti ( martolosi / gusari, sluge ugarskih vitezova, dubrovačka vlastela i građani ) > događaji u drami – moguće ih je staviti u povijesni kontekst ( zarobljavanje i prodaja Robinje )- literalni pastoralni svijet > locus amoenus – idilični krajolik kraj vode gdje je Robinja zarobljena

Povijesni prostori u Robinji:- Dubrovnik > mjesto radnje- hrvatsko – ugarski prostor i likovi Derenčina i Robinje- turski prostor i martolosi ( turski graničari kršćanskog prostora )

Predodžbe povijesnog prostora- Turci > prisutni u Robinji u oba dramska plana: - u onom koji se retrospektivno otkriva preko govora likova kao dramska pretpriča ( npr. Robinjina perspektiva – Turci su otimači, nasilnici i mučitelji ) - u radnji na pozornici – na razini aktantskih funkcija Derenčinovi pomagači

39

- hrvatsko – ugarski prostor - prostor nemira, borbi, rata - prostor junaka i boraca protiv Turaka- Dubrovnik - prostor mira, slobode - omogućuje miran susret likova iz dvaju neprijateljskih prostora

- OD SVIH DRUGIH KOJI SU TEMATIZIRALI ROBINJU JEDINO JE LUCIĆEVA DRAMA IZGRAĐENA OD TEMATSKIH KONSTITUENATA KOJI NE IZLAZE IZ OKVIRA POVIJESNO MOGUĆEG SVIJETA – SVI NJEZINI PROSTORI PRIPADAJU STVARNOM SVIJETU, OSIM PROSTORA ZAROBLJIVANJA

KOMEDIOGRAFIJA

KOMEDIJA- Aristotel: oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu- svrha komedije > smijeh ( izaziva ga neka pogreška ili ružnoća koja ne izaziva bol niti ne vodi u propast )- ironična relativizacija ljudskih slabosti- veleslo raspoloženje i smijeh, veseli završetak- eruditna = učena komedja ( razvila se u Italiji u 16.st. ) > 5 činova + prolog, događaji iz svakodnevnog života, velik broj likova, složeni zaplet- kontrastni odnosi: mladost – starost, naše – tuđe, razum – ludost, selo – grad, moć – nemoć - niži žanr od tragedije > zbog više utjecaja pučkog, groteska, humor, ironija- Plaut i Terencije > rimski komediografi; uzori za naše komediografe- pozornica – obično trodimenzionalna ( trg, neki balkon, gostionica itd. )- likovi: izgubljeni starac, škrti starac, sluge, hvalisavci, rasipni mladići, prevrtljivci itd.- Marin Držić = utemeljitelj hrvatske dramatike i komediografije

FARSA- u srednjem vijeku dramsko – scenski žanr koji se izvodio unutar većih scenskih oblika, posebice crkvenih prikazanja- u ranom novovjekovlju se osamostaljuje, postaje zasebni žanr- specifična gruba komika na granici groteske i lakrdije- humor proizlazi iz karakterizacije protagonista, njihovih mana i tjelesnih nedostataka- razne aluzije na spolnost i muško – ženske odnose, vulgarna komika situacije, različiti oblici jezične karakterizacije ( psovke, kletve, pučki humor )- radnja smještena u svakodnevici

40

- mali broj likova > sveukupno od 3 do 6- prve farse kod nas > Nikola Nalješković: V. i VI. KomedijaNikola Nalješković > SEDAM KOMEDIJA- nazvane su '' komedijama '' prema srednjovjekovnoj poetici = priče sa sretnim završetkom- prve četiri komedije > dramske pastorale- 5. i 6. komedija > farse- 7. komedija > jedina ima elemente renesansne komedije

!!! FARSA = u našoj književnosti možemo je povezati samo s Nalješkovićevim opusom

Nikola Nalješković: KOMEDIJA VI.- opisuju se svajkodnevna događanja u jednoj dubrovačkoj kući- prolog > najavljuje radnju; starac ima mladu ženu, svejedno ju vara ( ima tri trudne ljubavnice ) > važna je moralizatorska perspektiva – u prologu se osuđuje ono što je pogrešno- farsa- jednočinka- pisana u stihu – dvostruko rimovani dvanaesterac- niski stil > ismijava se kroz grešna događanja- jednostavna i jednosmjerna fabula- nemoralni karakter gospodara kuće = pokretač dramske radnje- jezik: svakodnevni, vulgarizmi, psovke, kletve, pučki humor- odnos glavnih likova ( gospodar kuće i gospođa ) > grubo se odnose jedno prema drugome, nema poštovanja, sarkazam- vjerojatno je riječ o vlastelinskoj obitelji > brak je tada funkcionirao kao poslovna transakcija pa od tud valjda problemi- prostori prikazani u djelu: kuća, spominju se prostori oko Dubrovnika- kad gospođa saznaje da će joj muž dobiti djecu s tri druge žene, pravi se bolesna; mužu je to drago, ona se razljuti; to vidi pop, misli da je opsjednuta, na kraju se sve objašnjava i završava pirom- ne završava javnim skandalom što bismo mogli očekivati, već zajedničkim slavljem > tipični sretni završetak za farsu

Komedija erudita:Nalješkovićeve Komedija V i VI (FARSE); Komedija VII (komedija)Marin Držić – Dundo Maroje Skup Tripče de Utolče Arkulin (Novela od Stanca)

41

Antun Sasin – Malahna komedija od pira Komedija od RaskotaMartin Benetović – Hvarkinja (commedia ridiculosa – smiješnica)

MARIN DRŽIĆ- oslanja se na tradiciju farse ( jezična karakterizacija, njihove mane, tjelesni nedostaci )- poziva se na antičku komediju

M. Držić: DUNDO MAROJE- 1551.g. izvedena prvi put, vjerojatno u Vjećnici- izvela ju je '' Pomet – družina ''- nema završetka, nije sačuvan u rukopisu- dopunjavali M. Kombol, R. Marinković, A. Šoljan- tipična plautovska komedija, 5 prologa + 5 činova- pisana je u prozi ( sve Držićeve komedije pisane u prozi )- Držaićeve komedije: Dundo Maroje, Skup, Arkulin, Tripče de Utolče- radnje je smještena u Rimu 1550.g. > to je jubilarna godina u smislu da svi koji dođu u Rim imaju potpuni oprost grijeha - te godine je i Držić sigurno bio u Rimu- prolog Dugog Nosa > otkriva podjelu ljudi na nazbilj i nahvao- ljudi nazbilj = sve pozitivne osobine- ljudi nahvao = sve negativne osobine- kritika > sav Dubrovnik kao trgovački grad karakterizira škrtost- većina književnik povjesničara sve do novijih istraživanja povezivala je ovaj prolog s Držićevim urotničkim pismima; ona su nastala 16 g poslije Dunda Maroja i nemaju nikakve veze s njim- scena: prikazuje se u Dubrovniku, a publika '' vidi '' Rim > trodimenzionalan prostor scene > reorganizirana pozornica: na trgu su gostionica i javna kuća = bitno drugačija od Naljškovićeve i Vetranovićeve > doslovno Dubrovnik preobražen u Rim- Rim = rajsko mjesto uživanja, utopijski grad ( raskoš, prostitucija )- primarni muški likovi: > Maro ( mladić, zaljubljen i rastrošan ), semantička opozicija Dundo Maroje ( otac, škrti starac, mrzovoljan ) > Pomet ( kompetentan, spretan sluga, donosi uspjeh svom gospodaru Ugu ), semantička opozicija Popiva ( nekompetentan, nespretan sluga )

42

- Dundo Maroje je, osim sa sinom, u paru i sa slugom Bokčilom ( uvijek gladan i žedan )- Dundu Maroju su draži dukati od sina- sluge > najaktivnija skupina komičnih likova- Pomet > sluga Uga Tudeška ( zaljubljen u Lauru, Nijemac, uvijek pijan = ključni stereotip renesanse o Nijemcima ) > sposoban, razuman, mudar, srtpljiv, kaže da je '' fortuna prevrtljiva '', sve će doći na svoje > važno: FORTUNA i VRLINA ( važni filozofski pojmovi u renesansnoj filozofiji – Machiavelli )- Pomet kaže da bi se vladalo svijetom da se treba milovati fortunu i ženu, a ne krotiti je ( ironizacija Machiavellijeva opisa vladar )- Pometovi monolozi > izriče filozofske misli, daje funkciju i višu dimenziju takvim mislima; oni dobro funkcioniraju – da zabave publiku i da pouče, da izazovu optimizam '' slatkog smijeha '' nasuprot '' gorkom smijehu '' koji izaziva komedija- monolog Tripčeta iz Kotora > dijelu ljude na bestije ( zle ) i na dobre ljude- Tripčeta pripada sekundarnim likovima ( vječni student ili učitelj, gradski parazit ) > ime je dobio po sv. Tripu koji je kotorski svetac- umeci pjesmica, stihova > iz pučke, folklorne sfere- Pera > Marova zaručnica, primarni ženski lik; u opoziciji je Laura > kurtizana > aktivan lik, preobučena u muškarca, da bi došla u Rim moala je ukrasti teti novac- Laura > kurtizana, pravo ime joj je Mandalijena, ona je konkurencija Peri; vezana uz raskalašenog lika; želi novac, nakit, ali i udaju ( to je jako važno ) > ime Laura – moguće ironiziranje petrarkističkog diskursa; tada i moderno ime > Manda, Mandalijena, Magdalena – možda ironija ( biblijsko ime )- Sadi > Židov, draguljar; trgovac Lessandro – to su sekundarni likovi, likovi lihvara - Ugo i Dživo Lopuđanin > lik hvalisavog vojnika- Pavao Novobrđanin > lik koji predstavlja novost kod Držića- ideološka podloga: Machiavellijev traktat O vladaru, neoplatoničari ( filozof Erazmo važan u to vrijeme )- likovi se vode vrlo pragmatičnim razlozima, a to skrivaju '' hodočašćem '' ( 1550.g. )- u središtu cijele komedije = dukati

43

M. Držić: SKUP- u prologu > kaže da uzima građu iz Plautove '' Aulularije ''- Crijević studirao u Rimu = uveo Plauta u humanističku naobrazbu u Dubrovniku, pretpostavlja se da je Crijević bio učitelj Držiću- također nedostaje završetak djela- prikazana na piru Sabe Gajičina- vjerojatno ju je izvela družina '' Njarnjas ''- važan je prolog > saznajemo gore navedeno, predložak je Plautovas '' Aulularija '' > obraća se ženama da ne budu žalosne što ne će gledati pastoralu, nego komediju- scena > Satir u prologu kaže da je ona prikazana kao Njarnjas grad koji su sazidali Njarnjasi - radnja se temelji na Skupovom pronalasku blaga i njegovom strahu da mu netko ne uzme to blago- mladići Kamilo i Pjerić; nasuprot njima starci Skup, Zlatikum i Niko- Skup znači '' škrt '', ne izlazi iz kuće samo da čuva svoje blago > kad rrazgovara s drugima: bezobrazan, viče, naređuje, posve je nesposoban za komunikaciju; o njemu najviše saznajemo iz monologa- Skup ima kćer za udaju > to predstavlja opasnost za njegovo blago, morat će dati miraz- izlaz mu daje Zlatikum, Kamilov ujak ( od majke Dobre brat ) > želi se oženiti bez miraza da bude on '' glavni '', da ne bude žena bolja od njega- '' Amor nije amor, zlato je amor ''- na kraju djela došlo je do zabune > Kamilo govori o svom zlatu ( Andrijani ), a Skup misli da govori o njegovom blagu, zlatu i novcu = tako se izriče nakaznost opsjednutošću s blagom- topos škrtosti i pokušaj da se stekne i zadrži blago > na tome je građena cijela komedija- po toj opsesiji, Skup je jedinstveni lik u Držićevu opusu- primarni ženski likovi: > Andrijana – vrlo pasivan lik, na sceni se uopće ne pojavljuje, samo govori iz kuće; ima predstavnika na sceni, Varivu – stereotipno = stalno plače > Variva – sluškinja, ona prenosi sve što Andrijana želi- lik Dživo > dijeli ljude na nazbilj i nahvao; on je razumni čovjek, ima važno mjesto = govori o temeljnoj opoziciji koja zanima Držića- problem škrtosti, opsjednutost materijalnim bogatstvima > na tome se temelji cijela radnja i to opet govori o odnosu ljudi nazbilj i ljudi nahvao- škrtost dokida temeljne osjećaje kao što je roditeljska ljubav

44

M. Držić: ARKULIN- temelj radnje: Arkulin ne želi dati protumiraz za Ančicu- Arkulin = starac- Ančica = mlada djevojka- od Ančice otac ne želi dati miraz i traži ptorumiraz > 100 dukata- tako se do krajnosti ismijava lik Arkulina- Arkulin: škrti starac, još je i pohotni zaljubljenik i hvalisavi razmetljivac, svadljivac; tipični lik iz plautovske komedije > blago je stekao trgovinom ( kao i Dundo Maroje, zaradio ga; Skup ga je našao ) > strah ga je da će biti nasamaren i da će mu uzeti novac – iracionalan strah- razlika od prethodnik komedija gdje nedostaje kraj > u '' Arkulinu '' nedostaje prolog i veći dio prvog čina- na početku > diskurz iz farse- Arkulin priča makaronski, miješa hrvatski i talijanski jezik- važnu ulogu imaju sekundarni likovi koji su kreacija renesansne komedije > negromant ( on se uspijeva suprotstaviti Arkulinovom načelu posjedovanja = preuzeo je Arkulinovo obličje i oženio se Ančicom )- negromant je Arkulina preplašio, učinio ga nepokretnim pa on nije mogao ništa učiniti, a vidio je sve što se događa- jedno od ključnih obilježja eruditne komedije > prerušavanje- na kraju je sve riješeno bez Arkulina, on to prihvaća > dobio je nazad kuću, ženu koju je htio > on je gradio svoj identitet poistovjećivanjem s kućom, vlastelinstvom – negromant mu je ranije učinio kuću nevidljivom, no kad je ponovno vraćen kući = sretan i zadovoljan- satirična oštrica komedije > usmjerena i prema bogaćenju koje je Arkulin stekao i prema škrtosti

TRAGEDIJE

Hrvatske tragedije su: a) sve dubrovačkeb) sve su prijevodic) autori su učeni, školovali se u Italijid) sve se odlikuju polimetrijome) u svima je glavni lik ženaf) sve su izravno politički aluzivne osim Elektre – u svima je važan ideologem prolaznosti zemaljske srećeg) žanr živi u drugoj polovici 16. stoljeća

45

h) nasljeđuje ga opera i isusovačka tragedija

Marin Držić – Hekuba (Euripidova tragedija)Sabo Gučetić – DalidaFrano Burina – AtamanteDominko Zlatarić – Elektra (Sofoklova tragedija)

LEKSIKON HRVATSKIH PISACA

JAN PANONIJE- 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba 1472.- humanist, latinski pjesnik- Ivan Česmički, Ivan Vitez Panonac- bio u Ferrari, studirao pravo u Padovi- bio je pečuški biskup- bio je i na dvoru u Budimu ( tako je htio kralj Matija Korvin )- Poemata ili Heroica- Elegiae- Epigrammata- Borba vjetrova- Pjesma za uspostavu mira u Italiji- 35 elegija ( npr. De morte Barbarae, Ad animam suam )- više od 400 epigrama > uzor je Marcijal, sebe u jednom stihu naziva '' Marcijalovim majmunom ''- najveći pjesnik ranog hrvatskog humanizma

JURAJ ŠIŠGORIĆ- Šibenik oko 1445. – Šibenik oko 1509.- studirao pravo u Padovi- bio je svećenik- autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Tri knjige elegija i lirskih pjesama > 1477., posvećena šibenskom patriciju Petru Taveliću – 62 pjesme- prozna rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku

MARKO MARULIĆ- Split 1450. – Split 1524.- latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevodilac- neke vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti- stvarao na 3 jezika: latinski, hrvatski, talijanski- Judita- biblijska poema Suzana

46

- pretežno nabožne i moralističke pjesme: Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Utiha nesriće- domoljublje, protuturske teme > Molitva suprotiva Turkom Tužen' je grada Hjerozolima- zabavno – poučne satire: Spovid koludric od sedam smartnih grihov Anka satira Poklad Korizma- najveće djelo > Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca ( u 6 knjiga )- Evanđelistar > najvažnije moralno – teološko djelo ( rasprava u 7 knjiga )- O poniznosti i slavi Kristovoj- Tumač starih natpisa- Život sv. Jeronima > prozna djela na latinskom jeziku- Pedeset priča- O Kristovu posljednjem sudu - latinski ep Davidijada

ŠIŠKO MENČETIĆ- Dubrovnik 1457. – Dubrovnik 1527.- pjesnik- knez na Šipanu, knez Dubrovačke Republike- umro od kuge- pjesme u Zborniku Nikše Ranjine- mnoštvo ljubavnih pjesama- 11 pjesama o Isusu ( zamišljene kao iskazi vjernika pred likom razapetog Isusa )

KARLO PUCIĆ- Dubrovnik valjda 1458. – Dubrovnik 1522.- latinski pjesnik- bio je knez u Slanom- 2 epigrama- Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze ( 1499., Vicenza ) > 3 elegije + završna pjesma

DŽORE DRŽIĆ- Dubrovnik 1461. – Dubrovnik 1501.- pjesnik i dramatičar; stric Marina Držića- u Italiji studirao pravo- svećenik- pjesme u Zborniku Nikše Ranjine ( petrarkizam )- pastoralna drama Radmio i Ljubmir

47

- uz Menčetića, najstariji poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika- mnoge pjesme imaju autorski akrostih

ILIJA CRIJEVIĆ- Dubrovnik 1463. – Dubrovnik 1520.- latinist- ništa se pouzdano ne zna o školovanju- 1484.g. u Rimu u Akademiji Pomponija Leta okrunjen lovorovim vijencem za svoje '' nježne ljubavne pjesme '' ( poeta laureatus )- kasnije se zaredio- ismijavao je materinski hrvatski jezik- 4 epigrama ( samo su oni tiskani za života )- 11 pisama ( upućene različitim velikodostojnicima i dubrovačkim prijateljima )- 20 – ak govora - 240 pjesama ( himne, ode, epigrami, elegije, epiliji ) > nabožne i svjetovne teme- nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika ( De Epidauro )

JAKOV BUNIĆ- Dubrovnik 1469. – Dubrovnik 1534.- plemić, trgovac, epski pjesnik latinist- vjerojatno studirao u Padovi i Bologni- epilij Otmica Kerbera ( mladenačko djelo, oko 1490. ) > 1 006 heksametara u 3 pjevanja, svako se zove po jednoj Hariti ( Aglaia, Thalia, Euphrosyna ) > tema: Herkulov silazak u podzemlje > najstarija epska pjesma hrvatske književnosti- ep Kristov život i djela

MAVRO VETRANOVIĆ- Dubrovnik 1482. – Dubrovnik 1576.- nadimak Čavčić- benediktinac ( samostan na Mljetu )- Pjesni razlike ( 6 knjiga, od toga su 3 izgubljene )- nije sačuvan nijedan autograf- pastirske igre ( nepotpune ): Istorija od Dijane Pastirsko prikazanje ili Lovac i vila- mitološka drama Orfeo- spjev Piligrin ( nedovršen )- crkvena prikazanja: Prikazanje od poroda Jezusova Kako bratja prodaše Jozefa Posvetilište Abramovo- 132 pjesme ( od toga je 5 maskerata ), 8 drama, nedovršeni spjev Piligrin

48

HANIBAL LUCIĆ- Hvar oko 1485. – Hvar 1553.- lirski pjesnik, dramatik i prevoditelj- imao je posjede na Hvaru i Visu- nijedno svoje djelo nije tiskao, uništio jedan dio opusa- sin Antun poslije njegove smrti objavio djelo Skladanje izvarsnih pisam razlicih ( 1556., u Veneciji ) > 21 ljubavna pjesma, jedna alegorična pjesma, drama Robinja, pjesma U pohvalu grada Dubrovnika, 8 poslanica, 2 epitafa i prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni- najveće pjesničko dostignuće, a ujedno i remek – djelo hrvatske renesanse poezije je pjesme Jur nijedna na svit vila

PETAR HEKTOROVIĆ- Stari Grad na Hvaru 1487. – Stari Grad 1572.- prevodio klasične autore- sluteći tursku opasnost, oko 1520. počeo je u rodnom gradu zidati Tvardalj ( neobičnu utvrdu sa svim obilježjima humanističke arhitekture )- pohvalnice i poslanice- prepjev Ovidijeva djela Remedia amoris s naslovom Od lika ljubenoga- Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1555. ( putovanje s ribarima do Brača i Šolte ) > 2 bugarštice: o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu; te o Radosavu Siverincu i Vlatku, udinskom vojvodi > 3 lirske pjesme ( zdravice i počasnice ) + notni zapis

MIKŠA PELEGRINOVIĆ- Hvar oko 1500. – Zadar 1562.- pjesnik- studirao pravo u Padovi- glavno djelo je Jeđupka ( sačuvano u dvije varijante – problem autorstva, kraćoj verziji je kao autor naveden Andrija Čubranović )- jedna poslanica > Pelegrin Sabu Mišetiću

NIKOLA NALJEŠKOVIĆ- Dubrovnik oko 1500. – Dubrovnik 1587.- lirik i dramatičar, znanstvenik ( matematika i atronomija )- ljubavni kanconijer Pjesni ljuvene ( tiskan tek 1876. u Zagrebu )- 12 pokladnih pjesama ( Pjesni od maskerate )- 7 komedija- Komedija sedma > 1. put u hrvatskoj književnosti u djelo je unijeti i prostor renesansne komedije ( trg i ulica )- velik broj poslanica, nadgrobnice, nabožna lirika

49

PETAR ZORANIĆ- Zadar, valjda 1508. – prije 1569. ( ne zna se gdje )- Planine > jedno sačuvano djelo > posveta Mateju Matijeviću > proza i stih > 1. hrvatski pastoralni roman > 24 poglavlja > strukturno, žanrovski i kulturološki najzanimljivije i najkompleksnije djelo hrvatske renesansne književnosti

MARIN DRŽIĆ- Dubrovnik, valjda 1508. – Venecija 1567.- nadimak Vidra- dramatik i lirik; nećak Džore Držića - orguljaš- studirao u Sieni ( vjerojatno pravo ); bio i u Beču i Carigradu- piše 4 pisma Cosimu Mediciju i jedno njegovom sinu Francescu > traži da se svrgne vlast u Dubrovniku ( nikad nije dobio odgovor )- izgubljena komedija Pomet- pastoralna drama u stihu Tirena- farsa u stihu Novela od Stanca- mitološka drama u stihu Venere i Adon- komedija u prozi Dundo Maroje- komedija Džuho Krpeta- komedija u prozi Skup- mitološka drama u prozi i stihu Grižula ( ili Plakir )- tragedija Hekuba- komedija Tripče de Utolče - Arkulin- Pjerin ( komedija sačuvana fragmentima )

NIKOLA DIMITROVIĆ- Dubrovnik oko 1510. – Kreta 1553. - lirik- trgovac > putovao Balkanom i Sredozemljem, na jednom od trgovačkih poslova nenadano umire- za života objavio samo Sedam salama pokornijeh kralja Davida, 1549. > 1. na hrvatskom jeziku tiskana knjiga nekog dubrovačkog književnika > prepjev 7 Davidovih psalama + 14 religioznih pjesama - u rukopisu: Pričice izete iz Sv. pisma i filozofa Tumačenje od Očenaša 4 poslanice ( upućene Nikoli Nalješkoviću )

50

BRNE KARNARUTIĆ- Zadar, između 1515. i 1520. – Zadar, valjda 1573.- epski pjesnik- studirao pravo u Padovi- sačuvana su 2 djela: Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smrt Pirama i Tižbe, 1586. Vazetje Sigeta grada, 1584. > 1. hrvatski povijesni ep, opjevava sigetsku bitku iz 1566.- unio je u hrvatsku književnost dva važna renesansna žanra: ljubavni epilij ( stihovanu ljubavnu pripovijetku ) i svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijest

ANTUN SASIN- Dubrovnik oko 1525. – Ston, valjda 1595.- lirski i epski pjesnik, dramski pisac- pjesme: Drugi san U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh- maskerata Mužika od crevljara- Robinjica- poema Mrnarica > najuspješnije Sasinovo djelo- Razboji od Turaka- Malahna komedija od pira- pastirske igre: Flora Filide

SABO BOBALJEVIĆ- Dubrovnik 1529. ili 1530. – Dubrovnik 1585.- lirik- rano je bio u sukobu sa zakonom ( progon iz Republike )- imao je sifilis, od bolesti je oglušio > nadimak Glušac- poslanice i nadgrobnice > spominje Pelegrinovića, Mažibradića, Vetranovića, D. Ranjinu, M. Držića, neke Talijane- njegovu smrt opjevali su M. Monaldi i D. Zlatarić- pisao na talijanskom i hrvatskom jeziku- braća su mu posmrtno tiskala talijanski kanconijer Rime amorose e pastorali e satire ( 1. dio – petrarkistički opjevao Donnu, 2. dio je pastoralni, a 3. dio su autobiografske satire )- i on je napisao Jeđupku

DINKO RANJINA

51

- Dubrovnik 1536. – Dubrovnik 1607.- lirski pjesnik- bio u Messini, Rimu, Firenzi- u Rimu je odlikovan viteškim križem- u Firenzi je primljen u red vitezova Sv. Stjepana- 7 puta je bio knez Republike- Pjesni razlike ( 1563., Firenza ) > 27 soneta, petrarkizam

ANTUN VRAMEC- Štajerska 1538. – Varaždin 1588.- kroničar i vjerski pisac; najvažniji kajkavski pisac- studirao na Teološkom fakultetu u Beču- bio je i u Rimu > tamo je dobio doktorat- Kronika vezda znovič spravlena kratka slovenskim jezikom- Postila po nedelne i po godovne dni na vse leto

MARTIN BENETOVIĆ- Hvar oko 1550. – Venecija 1607.- komediograf, slikar i orguljaš- petočina prozna komedija Hvarkinja ( objavljena tek 1915. ) > u tzv. trogirskom rukopisu naziva se prema glavnom liku Komedija od Bogdana

DOMINKO ZLATARIĆ- Dubrovnik 1558. – Dubrovnik 1613.- pjesnik i prevoditelj- studirao na Sveučilištu u Padovi ( govorništvo, filozofija, građansko pravo )- Mletačka Republika imenovala ga zlatnim vitezom- divio se renesansnoj ljepotici Cvijeti Zuzorić- pisao je hrvatskim i talijanskim jezikom- pasitrska igra Ljubmir- Ljubav i smrt Pirama i Tizbe- Elektra- puno epitafa ( npr. Nadgrobje Dinku Ranjini )

52