RADNA SKRIPTA

FONETSKA

TRANSKRIPCIJA

by Ines Šafarić (2008)

FONETSKA TRANSKRIPCIJA

- nastavak artikulacijske i akustičke fonetike

- transkribirati > prepisati (iz jednog sustava znakova prepisati u drugi sustav)

- pokušava zvuk govora prebaciti u drugi sustav znakova (u pismo ili drugi grafuički

oblik)

uvjet: u transkripciji se ne smije izgubiti ništa od obavijesti koja je sadržana u prvotnome

obliku

pitanje: je li to moguće?

Jedini način da ga prenesemo bez gubitka obavijesti je da ga ponovimo. Zapis mora biti takav

da možemo vjerno ponoviti izvorni zvuk.

To prepisivanje se događa preko kodirnika jer nam je potreban indirektni mehanizam tj.

Nemamo direktno preslikavanje.

Vjerno preslikavanje je moguće tek od kraja 19. stoljeća kada je izmišljen gramofon te je

otvorena mogućnost snimanja stvarnog zvuka na vrpcu. Do tada se govor pokušavao

zabilježiti grafički.

3 vrste grafičkoga prikazivanja govora

1. palatografija

2. kimografija

3. sonografija

Palatografija

Na palatogramima nije moguće jendoznačno vratiti u zvuk. Jedna od poteškoća je i

nemogućnost određivanja dimenzije vremena. Ne mogu se odrediti ni glasovi koji nemaju

nikakav otisak na palatogramu (p, b, m, f, v, a). Ne znamo kako je to izgovorno (je li to

izgovorila muška ili ženska osoba, glasno ili tiho, ii bez glasa u šaptu...).

Kimografija

Kimo – crta, grafija – bilježenje. Metoda kojom se nešto bilježi tako da se iscrtava linijom.

Aparat na kojem se radi kimografija je kimograf, a rezultat kimografije je kimogram. Preko

dva valjka je napet papir i spojen s iglom (crtaljkom) i gumenom cijevi i lijevakom u koji

govornik govori. Igla ostavlja bjelinu na prethodno začađenome papiru (ispod papira gori fitilj

iz posudice s naftom). Igla skida čađu. Traka je nakon toga provučena kroz lak da se ne

izbriše. Zračna struja je udarala u gumenu traku – što je jača struja, morala se i jače

pomaknuti. Rezultat su promjene pritiska na gumenu membranu. Grube promjene pritiska su

vremenski brze – fine se vide kao sinusoida. Membrana je hvatala i ton, promjene su manje

nego kod šuma gdje su promjene nepravilne. I osnovni to (f0) je bio zabilježen. Brze vibracije

membrana nije hvatala – ispisana je samo ravna crta.

Ako je sinusoida gušća onda je to kimogram ženskoga glasa. Možemo prepoznati i ton – je li

izgovoreno upitno ili izjavno odnosno silaznom ili uzlaznom intonacijom. Obrazac

kimograma nije jednoznačan ali nosi više informacija.. Kod zvučnih suglasnika sinusoida je

nazubljena.

Govor ima slojeve obavijesti – glas i tekst (segmentalna i suprasegmentalna razina).

5.03.2008.

2. FONACIJSKA (modulacija) zračne struje

to je ton (a kod frikcije je šum)

crte prikazuju otvaranje i zatvaranje glasiljki

- izmjene zvuka i nezvuka je u vremenskim intervalima

- vibriranje glasiljki je prikazano sa zvukom ili bez zvuka

- u uskoj analizi je prikazano horizontalnim crtama (harmonicima)

3. FRIKCIJSKA (stvara se šum)

- nepravilno zacrnjenje (kraći šum ako je eksplozija, a dulji ako je frikcija)

4. REZONACIJSKA (REZONATORNA)

- u rezonatorima se određene frekvencije pojačavaju (pojačanja frekvencije se zovu formanti

– to su uglavnom pojačanja tona; kod šuma se može govoriti o cijelim zonama pojačanja –

rezonacijske zone)

MODULACIJA SONOGRAFSKI PRIKAZ

prekidna praznina/bjelina

glasova zvučna traka uz osnovnu crtu i pravilno ispunjenje

a) vertikalne paralelne crte – titranje glasiljki (široka analiza)

b) položene horizontalne crte – harmonici (uska analiza)

- nisu horizontalne jer se frekvencija tona mijenja

- nisu paralelne jer ako ton od 200 Hz pada na 100 Hz

1600

800

400 800200 400

200100

šumna – nepravilno ispunjena

rezonacijska – rezonatorske zone (za šumne modulacije)

- rezonatorske trake (za glasovnu modulaciju)

VRSTA

GLASNIKA

PREKIDNA

MODULACIJA

GLASOVA ŠUMNA REZONACIJSKA

bezv. okluzivi + (1) - (1,2) + (2) k /+/ (2) k

zvuč. okluzivi + (1) + (1,2) + (2) k /+/ (1,2)

bezv. afrikate + (1) - (1,2) + (2) /+/ (2)

zvuč. afrikate - (1) + (1,2) + (2) /+/ (1,2)

bezv. frikativi - (1) - (1) + (1) /+/ (1)

zvuč. frikativi +/- (1) + (1) + (1) /+/ (1)

nazali +/- (1) + (1,2)/+ (1) /+/ (2) k + (1,2)

laterali (vibrant) + (1,3,5)k/(2,4)k + (1-5) /+/ (1-5) + (1)/+(1-5)

poluvokali - (1) + (1) + (1)

vokali - (1) + (1) + (1)

diftonzi, triftonzi - (1) + (1) + (1) p

k – kratko

p – promjenjivo

(1,2,3…) – redoslijed

/ / - malog intenziteta

// // - neznatnog intenziteta

+ - postoji

- ne postoji

Spektrogram /e/. "široka analiza"

Spektrogram /e/, "uska analiza"

- iz kretanja dijelova tranzijenata glasnika se mogu crpiti informacije o glasnicima

- najbolje se iscrtavaju na fomantima

- grafičke slike šupljina (naših rezonatora)

- formanti mijenjaju vrijednosti – ako mijenjamo naše šupljine (rezonatora)

- iz visine harmonika možemo iščitavati je li bio muški (sporo otvaranje i zatvaranje glasnica)

ili ženski (brzo otvaranje i zatvaranje glasnica) glas, možda i boju

- svaki od sustava ima svoje karakteristike

- na koji se način govor direktno pretvara u neki grafički oblik – sonograf

12.03.2008.

- primjeri pokušaja preslikavanja govora u grafičku formu

- hvataju govorni signal, ono što je već realizirano

OSNOVNI SEMIOLOŠKI POJMOVI

Područje semiologije

1. čovjekov život je komunikacija (prijenos obavijesti)

- u prijenosu obavijesti se služimo određenim sustavom znakova, moramo ga kodirati jezikom

i imati znakovni sustav

SEMIOLOGIJA – znanost koja se bavi znakovima u najširem smislu

2. u komunikaciji se upotrebljavaju različiti sustavi znakova

3. semiologija proučava sustave znakova

4. znak je specifičan čovjekov produkt. U znaku se preslikava podatak ili pojava

F > Z

5. semiološka semantika (kako se pojave, fenomeni pretvaraju u zvukove) – semiološka

sintaksa (kako se kombiniraju) – semiološka pragmatika (kako se upotrebljavaju, kako

funkcioniraju u uporabi)

- semiologija se na neki način preklapa s lingvistikom

6. lingvistika je dio semiologije. Što je čemu nadređeno?

Postoje 2 teorije:

- budući da semiologija proučava šire, ona

- lingvistika jer

nije bitno što je nadređeno, već kako se nadopunjavaju

- lingvistika je starija pa može pomoći semiologiji, odnosno semiologija se bavi širim

sustavima osim jezičnim, pa omogućuje šire gledanje

- počinje se razvijati početkom 20. st.

7. KIBERNETIKA – na koji se način može upravljati pojedinim djelatnostima

- zajednička svojstva u načinima upravljanja u ljudskom djelovanju i prirodi (kad dođe do

određene temperature u sobi, grijanje se gasi)

8. razvija se i teorija informacija – bavi se načinima, prikupljanjima, čuvanjem, prenošenjem i

transformiranjem obavijesti: manje je zanima sadržaj znaka, a više količina obavijesti koja se

definira kao ono što je neočekivano, nepoznato, novo.

I kibernetika i teorija informacija se prirodne znanosti pa se razmišlja kako se može mjeriti i

količina obavijesti koja se prenosi u jeziku ( u društvenim znanostima).

9. problem definicije znaka – znak nije jednoznačan (umjetnost, društveni odnosi, obredi,

igre, moda, medicinski i prirodni simptomi, psihoanalitički simboli) – znakovi u glazbi

(Prokofjev. Peča i vuk. Čajkovski puno maglovitije povezano značenje)

uporaba znakova u komunikaciji koji su namjerni, nisu slučajni.

10. Semiologija komunikacije – intencionalni komunikacijski znakovni sustavi

semiologija značenja – sve pojave s nekim značenjem u ljudskom društvu

opća semiologija – sinteza prvih dviju

(u igrama postoji sustav sudova, obredi)

Semiološka istraživanja

1. semiologija se razvija u 20. st. osobito u drugoj polovici. Tomu doprinosi razvoj

strukturalizma u lingvistici.

Ferdinand de Saussure – jezik je sustav znakova u međusobno relevantnim odnosima. Teorija

znaka

Komunikacija

Komunikacijski lanac

izvor obavijesti – kodirnik – odašiljač – kanal (medij, temporalni, vremenski ili

spacijalni, prostorni) – primatelj – dekodirnik – cilj obavijesti

audicija - fonacija

K > < S K > < S

audicija

de Saussure – poticaj da se kasnije razradi teorija znaka

kanal

(slušatelj se pretvara u

govornika)

I-C C-I

izvor-cilj A kanal F

Govornik u svojoj svijesti ima koncept riječi (stol) i akustičku sliku (A),

SLK ↔ S

G

GK↔S

SL

G-SL

SL-G

26.03.08.

čovj

ekov

pro

dukt

kom

unik

acij

ska

nam

jera

mot

ivir

ana

inte

rpre

taci

ja

indikatori simptomi - - +

znamenje - - -

manifestacije + - +/-

semovi simboli + + +

znakovi + + +

Ova kvalifikacijska oznaka mogla bi se na drugi način prikazati i ovako:

oznake

indikatori manifestacije semovi

simptomi znamenja simboli znakovi

Treba, na kraju, napomenuti da se kod semova može govoriti i o sličnosti i različitosti plana

izraza i plana sadržaja: prihvativši Peirceovu terminologiju, bili bi to ikonični i anikonični

semovi.

Jezični znak ima 3 elementa: sam fenomen koji želimo označiti, sadržaj znaka i njegov izraz.

I S F

pridruživanje preslikavanje

a) totalno pridruživanje (jednoznačni odnos) 1. I S

b) parcijalna pridruživanja (da izraz pokriva dio sadržaja) 2.

npr. matematičke formule u koje ubacujemo različite brojeve 3.

4.

c) vakantna pridruživanja 5.

- imamo prazan izraz ili prazan sadržaj 6.

7.

jednojednoznačan

jednovišeznačan

višejednoznačan

viševišeznačan

<čovjek> «čovjek»

<muškarac> «muškarac»

Razlike između govorenog jezika i pisma

Jezik – apstraktni sustav znakova koji se realizira na 2 načina

U lingvistici se kroz povijest različito odnosilo prema jeziku i pismu. U 20.st. govoreni izraz

je prirodni izraz, a pismo je sekundarni izraz.

GOVORENI JEZIK PISANI JEZIK

- kratkotrajan, površan - dugotrajan

- površnost - elaboriranost

Za govor ima manje dopuštenog vremena, a za pisani više.

- aktivan, dinamičan - pasivan, statičan

(dinamičan je i u smislu stvaranja, u pisanom ima rečenica čvrstu formu)

- promjenjiv, razvija se ovisno - postojan, nepromjenjiv, ukrućen,

razvoju govorne situacije mumificirano

ako govorimo u buci, to će se promijeniti - ako čitate pod slabim svjetlom,

neće se pretvoriti u bold

- inovativan, ima prostor inovacije - prostor retardacije, zadržava

(češće smo kreativni) svoju formu

- proces, energeia - produkt (ergon)

(slušatelj mijenja govor) (ne može čitatelj mijenjati

produkt)

- zainteresirani subjekt - raspoloživ objekt

- dijalogičan, s obzirom na adresata, - monologičan, bez adresata, bez

s povratnim informacijama povratnih informacija

- potpun jezični čin (u komunikacijskom činu; - lingvistička nepotpunost

sadrži slojeve kojih nema u pismu)

- komunikacija - nema komunikacije

- živ (živi i mrtvi jezici) (u trenutku kad se govor - mrtav

proizvodi onda se i prima)

- prirodan (koliki je stupanj motiviranosti u proizvodnji) - umjetan

- primjenjuju se prirodna jezična sredstva - primjenjuju se umjetna jezična

(čovjek ga proizvodi) sredstva (olovka, kreda, krumpir)

- zajednice koje nemaju pismo

- suradnja mozga i govornog alata (više se vidi ta - nema suradnje mozga i alata

suradnja)

- duhovno osjetilno - samo osjetilno

- automatizirano (subkortikalni mehanizmi, - izvježbano (razvijali smo

stupanj automatizacije, usvaja se prirodnim putem) kontrolu učenjem i vježbanjem

- nehotično - urođeno

(i pravila su takva)

- nesvjesno (odnos kortikalnih i subkortikalnih - svjesno

područja)

- neprisiljeno, slobodno, divlje - prisiljeno, povezano, sustavno

- igra - ozbiljnost

- staro (filogenetski) - mlado (filogenetski)

(prvo smo progovorili, a kasnije smo se sjetili da možemo zapisati)

- rano (ontogenetski) - kasno (ontogenetski)

- svi se ljudi njime koriste - samo se neki ljudi njime koriste

- primarno - sekundarno

- jedna od osnovnih ljudskih sposobnosti - naknadno stečena, slučajna

sposobnost

- pravi jezik - nije pravi jezik

urođeno i naučeno - naučeno nakon dugog

školovanja

- jezična sposobnost - nije jezična sposobnost

- tijelo - odjeća

- bit, izvornik - odslik, sjena

- lice - odraz u zrcalu, fotografija

- zrno - ljuska

- roba - novac

- gospodar - nesavršena sluškinja

PISMO

Definicija

Pismo je grafički ekvivalent govora tj. «utvrđivanje» govornog jezika u trajnu ili polutrajnu

obliku, ili vidljivo i trajno predočenje jezika, zahvaljujući kojem se ovaj može prenositi i

očuvati.

- pisma se mogu bitno razlikovati za razliku od govora

Moguć je prijenos i kroz vremenski i kroz prostorni kanal.

(Babilonski trgovac – Britanski muzej) – prenesen je i kroz vrijeme i kroz prostor

Važnost muzeja

Pismo je toliko uobičajeno i prirodno da ga se premalo proučava.

Mogućnosti usmene predaje su u usporedbi s pismom zaista rudimentarne.

Vjerovanje u božansko podrijetlo pisma:

Egipćani – Thoth i Izida

Babilonci- Mordukov sin Neb

Grci – Hermes

Židovi – Mojsije

Kinezi, Indijci, Asteci – također božansko podrijetlo

Odnos jezika i pisma

Govoreni jezik prethodi pismu. Nestajanjem nekog jezika i sva kultura i povijest tog naroda.

Arheološki nalazi mogu nešto otkriti, ali je nestanak govora nenadoknadiv.

Podrijetlo pisma

Embrionalno pismo – crteži, nekakvi oblici komunikacije i izražavanja, ali su daleko od

pravog pisma se pojavljuju u 4. st. pr. Kr.

Mlađe kameno doba (20000 g.pr.Kr.) – crteži, kružnice i vjerojatno oznake vlasništva.

Fonetsko pismo može biti slogovno i alfabetsko. Problem je sa slogovima i koji imaju najviše

glasnika. Velik broj slogova u jeziku.

Alfabetsko pismo

Najjednostavniji način – mali broj znakova (tridesetak). Lako se prebacuje iz jezika u jezik.

Nastalo je prije 30000 godina.

16. travnja 2008.

gdje god je moguće:

- fonemski princip – bilježenje fonema (glasnici koji mijenjaju značenje riječi)

- različiti oblici slova, ne samo slova koja bi bila promijenjena dijakritičkim znakovima

- ako dvije riječi imaju različito značenje

- za alofone: 1 znak za glasnike koji ne razlikuju značenje

- samo slova koja su oblikom u harmoniji sa slovima latinske abecede

4 slučaja kada se od toga odstupa:

- suprasegmentalna razina (intonacija…)

- za označavanje alofona

- kad se jednim dijakritičkim znakom može izbjeći uporaba mnogih novih glasova (nosni

vokali)

- kad se žele istaknuti sitne razlike u znanstvene svrhe

- razvoj abecede treba uskladiti s fonetskim principima kardinalnih vokala

1949. The Principles of the Intenational Phonetic Association (Odsjek za fonetiku, katedra u

Londonu)

- abeceda IPA je abeceda zasnovana na latinici, da zadovolji primarne i praktične svrhe jezika

i da služi za fonetsku i fonemsku transkripciju

- koristi se i na jezike koji nemaju latiničnu ortografiju, ili uopće nemaju pismo

- kao pomoć u učenju stranih stranih jezika

brojni znakovi su osigurani da bi se osigurale i zapisale sitne razlike

- za znanstvena istraživanja – dijalektologija, povijesni razvoj, poredbena filologija

- prvenstvena namjena IPA je da se bilježi kontinuirani govor (povezani)

- da slova budu adekvatno upotrijebljena, ali i s psihološkog i pedagoškog kuta

- zahtjevi za (lakšim) tiskanjem i pisanjem

- uporaba IPA

a) kad se dva glasnika u jednom jeziku upotrebljavaju za razlikovanje jedne riječi od druge

moraju biti zabilježeni različitim znakovima bez dijakritičkih znakova

- treba upotrebljavati slova latiničke abecede

- treba ostaviti mogućnost za uporabu novih slova

b) kad su 2 glasnika tako akustički bliska, da ne postoji njegova potreba (ili uporaba) za

razlikovanjem riječi – alofoni

- posebna slova ili dijakritički znakovi u «uskoj» transkripciji

- široka i uska transkripcija – s koliko nijansa prikazuje pojedini jezik

- široka – fonemska

- uska – alofonska

nelatinička slova u IPA moraju biti oblikovana tako da budu u skladu s latiničkim slovima;

npr. grčka slova se prilagođavaju latiničkim β – β

- 2 oblika grčkog slova θ : θ – vertikalan oblik izabire se onaj koji je bliži latiničkoj abecedi

- nije moguće potpuno se odreći dijakritičkih znakova

- članovi određenog fonema – alofoni

- uvijek kod uvođenja dijakritičkog znaka štedi nam potrebu za mnogim različitim

znakovima

- uporaba u znanstvene svrhe

- uporaba abecede za određeni jezik mora se temeljiti na 2 temeljna vokalska principa

- teorija fonema i kardinalni vokali kao princip za opisivanje pojedinih

glasnika

Načela ovog Priručnika, iako mnogo razrađenija, ipak zadržavaju osnovni smisao onih iz

1988. godine. Ta su načela prihvaćena na konvenciji Društva održanoj u Kielu (Njemačka)

1989. godine.

1. Međunarodno fonetsko društvo ima standardno fonetsko pismo koje se obično

naziva inicijalima IPA, ili u nekim zemljama u kojima se ne govori engleski API.

Ono je stvoreno prvenstveno da zadovolji praktične lingvističke potrebe, kao što su

bilježenje fonetske i fonološke strukture jezika, pružanje učenicima stranih jezika

fonetske transkripcije kao pomoći u usvajanju izgovora te izradba latiničke

ortografije za jezike s drugačijom ortografijom ili za jezike koji ranije nisu imali

svoje pismo. Velik broj znakova i dijakritika omogućuje prikazivanje finih razlika u

kvaliteti glasnika, što IPA čini prikladnom za one discipline u kojima je potrebno

predstaviti govorne glasnike.

2. Zadaća IPA jest da bude skup znakova za predstavljanje svih mogućih glasnika

jezika svijeta. Za njihovo predstavljanje upotrebljava se niz fonetskih kategorija,

kojima se opisuje kako se glasnici izgovaraju. Te kategorije definiraju niz prirodnih

vrsta glasnika, koji djeluju prema fonološkim pravilima i povijesnim glasovnim

promjenama. Znakovi IPA skraćeni su način prikazivanja nekih presjeka tih

kategorija. Tako je [p] skraćeni način za prikazivanje sjecišta kategorija: bezvučan,

dvousneni i zatvornik, [m] je sjecište kategorija: zvučan, dvousneni i nosni itd.

Glasovi koji su predstavljeni simbolima prvenstveno su oni koji razlikuju jednu riječ

od druge u nekom jeziku.

3. U stvaranju IPA posvećena je pozornost ne samo adekvatnosti svakog znaka s

fonetskog stajališta, nego i njegovoj prikladnosti s tiskarskog stajališta. Nelatinični

znakovi u IPA su usuglašeni, što je više moguće, s latiničnima. Na primjer, grčka

slova u IPA latinične su adaptacije; budući da uobičajeni oblik grčkog slova α nije

usklađen s latiničnim tipom slova, u IPA on ima oblik a. Društvo ne preporučuje

uporabu znakova u kurzivu kao model za oblikovanje novih znakova.

4. U stvaranju i uporabi IPA se vodi sljedećim načelima:

a) kada se dva glasnika u nekom jeziku upotrebljavaju za razlikovanje riječi, oni se

moraju kad god ej to moguće prikazati s dva različita znaka koji nemaju dijakritika.

Moraju se upotrebljavati obična latinička slova kada je to prikladno, ali se mogu

koristiti i drugi izvori znakova kada latiničko pismo nije odgovarajuće.

b) Kada su dva glasnika vrlo slična i ako nije poznato da se oni upotrebljavaju u bilo

kojem jeziku za razlikovanje smisla izričaja, oni u pravilu moraju biti predstavljani

istim znakom. Posebni znakovi ili dijakritici ipak se mogu upotrebljavati za

razlikovanje takvih glasnika kad je to potrebno.

c) Nije moguće potpuno se odreći uporabe dijakritika. Međunarodno fonetsko društvo

savjetuje njihovu uporabu samo u sljedećim slučajevima:

i. Za označavanje dužine, naglaska i tona.

ii. Za predstavljanje sitnih nijansi glasnika

iii. Kada se uvođenjem jednog dijakritičkog znaka izbjegava nužnost

oblikovanja niza novih simbola (npr. za predstavljanje nazalnih

vokala)

5. U uporabi znakova za predstavljanje glasnika nekog jezika obično se vodi načelom

fonološkog kontrasta. Svi jezici koriste ograničen broj samoglasnika i suglasnika

koji mogu razlikovati značenje riječi; kontrast između engleskih m i n koristi se za

razlikovanje riječi met i net i zato ta dva glasnika moraju biti predstavljeni s dva

različita znaka. Tri k-glasnika u engleskim riječima keep, cart, cool mogu se čuti i

osjetiti kao različiti glasnici, ali s lingvističkog ili fonološkog stajališta razlike nisu

distinktivne i svi mogu biti predstavljeni istim znakom [k]. Isto se odnosi i na

francuske k-glasnike u qui, cas, cou iako se oni fonetski razlikuju od odgovarajućih

engleskih glasnika.

6. Društvo savjetuje da se fonetska transkripcija piše u uglatim zagradama [ ].

Transkripcija kojom se bilježe samo fonološki kontrasti može se pisati između kosih

zagrada / /.

7. Transkripcija se uvijek sastoji od niza znakova i niza pravila za njihovu

interpretaciju. Dapače, IPA se sastoji od znakova i dijakritika čiji se smisao ne može

potpuno otkriti iz pisanog opisa potrebnih fonetskih kategorija. Društvo svesrdno

preporučuje da svatko tko namjerava upotrebljavati znakove prođe vježbu kako bi

naučio izgovarati i prepoznavati odgovarajuće glasnike s dovoljnim stupnjem

točnosti. (str. 160-161; prijevod D.H)

- tablica IPA

- plućni glasnici na izdisajnoj zračnoj struji

Daniel Johnes – opisao IPA

- pokušao izgovoriti

klikovi – injektivi – ejektivni glansici

kp – 2 slova povezana ligaturama

23.04.2008.

kako se može podijeliti fonetska transkripcija?

FT

(fonološko) sistemska impresionistička (fonetsko)

fonemska alofonska jednostavna poredbena

(široka) (uska)

SISTEMSKA – transkripcija jezika čiji nam je sustav poznat

IMPRESIONISTIČKA – transkripcija govora koji nam je nepoznat

- slušanjem se dolazi do sistema

- faza u transkripciji, ideja je da brzo prijeđe u sistemsku

- analiza dječjeg govora

- patološki govor – izlaženje iz sustava

- naše slušanje je omeđeno time što poznajemo neki sustav jezika

- pokušavamo otkriti razlikovne jedinice prema našoj rešetki materinskog jezika kroz koju

propuštamo foneme

- takvo slušanje je moguće kad imamo redundantne elemente

- kad učimo strani jezik moramo otkriti nove glasnike i početi slušati fonetski

[th] – fonološki (hrvatski) > [t]

- fonetski (hrvatski) > [th]

- sistemska transkripcija se dijeli na fonološku – bilježi se u kosim zagradama / /

- alofonska ide prema slušanju i otkrivanju nijansa, bilježi i alofone [ ] /anka/ [aŋka]

- drugi kriterij – jednostavna (opisujemo 1 jezik) - poredbena (više jezika se uspoređuje)

jednostavna

hrv [t]

7. 05. 2008.

Slušanje primjera iz tablice IPA 1979. sa CD-a

Transkribiranje teksta Sjeverni ledeni vjetar i sunce