savez društava ”josip broz tito“ hrvatske znanstveno ... · pdf...

Savez društava ”Josip Broz Tito“ HrvatskeZnanstveno vijeće

Znanstvena biblioteka Svezak 3.

Tomislav BadovinacZAŠTO O MARKSIZMU I KOMUNIZMU?

Adolf DragičevićMARKSIZAM I KOMUNIZAM

Vizija i zbilja bez alternative

Karl Marx i Friedrich EngelsMANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE

IzdavačSavez društava “Josip Broz Tito“ Hrvatske

Za izdavačaTomislav Badovinac

ISBN 978-953-99595-5-3

CIP zapis dostupan u računalnom kata-logu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem

734267

Savez društava “Josip Broz Tito“ Hrvatske Znanstveno vijeće




Karl Marx i Friedrich EngelsMANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE

UrednikTomislav Badovinac

Zagreb, 2010.


5

Dr. sc. Tomislav Badovinac

Zašto o marksizmu i komunizmu?

U posljednjoj četvrtini 20. stoljeća u svijetu se događaju prijelomne povijesne promjene u kojima se urušava i poredak europskih socijalističkih zemalja. U tim procesima i promjenama, u nasilju i krvi, nestaje i socijalistička Jugoslavija – dotad po mnogo čemu najuspješnija socijalistička zemlja, koja je, u skladu sa svojim mogućnostima, pratila svjetski razvoj i prido-nosila stvaranju uvjeta za ujedinjenje čovječanstva.

Samostalna Hrvatska, obranjena u suro-vom ratu, međunarodno je priznata na temelju antifašističke pobjede i državnopravnih stečevina narodnooslobodilačke borbe (AVNOJ-a i ZAVNOH-a) te posljednjega jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine. Upravo je u polustoljetnom socijalističkom razdoblju, razvojem modernoga društva i uspješnim društveno-ekonomskim razvitkom, stvorena bogata i prosperitetna Hrvatska, s uspješnim nacionalnim i transnacionalnim poduzećima, besplatnim obrazo-vanjem, općim socijalnim i zdravstvenim osiguranjem, vrijednim stečevinama kulture i civilizacije te visokim životnim standardom ljudi.

Novi poredak suverene Hrvatske nije plodno

6

7

iskoristio to bogato naslijeđe. Grubo je trgao, pa i dalje trga veze s tom svojom dragocjenom baštinom, i to unatoč ustavnoj preambuli, u kojoj je ZAVNOH označen kao jedna od osnova samostalne Hrvatske. Društvenima, političkima, ekonomskima i nadasve vrijednosnim sustavima vladaju ljudi koji zaboravljaju i negiraju uspjehe razdoblja od 1941. do 1990. godi-ne, a najgori među njima čak ga i grubo krivotvore. S takvim odnosom prema novijoj prošlosti suvremena Hrvatska velikim dijelom nasilno prekida svoj cjeloviti društveni kontinuitet, pa umjesto da na antifašizmu, kao općoj civilizacijskoj baštini, nadograđuje ono što je bilo dobro i popravlja ono što je bilo loše, dopušta da se ideološki i politički prekraja povijest i stvara lažna slika o najprosperitetnijem razdoblju u razvoju hrvatskog naroda.

Već je sam početak tzv. demokratske tranzicije dao naslutiti da bi se to moglo dogoditi. Franjo Tuđman je najprije morao ostvariti vodeće mjesto u stranci-po-kretu i eliminirati svoje konkurente. U njegovu Hrva-tsku demokratsku zajednicu (HDZ), koja je na izbori-ma 1990. godine izborila vlast u Hrvatskoj, uključile su se snage s različitim idejnim opredjeljenjem - od krajnje desnice do notornih staljinista i vlastoljuba-ca. Tuđman se ispočetka orijentirao prema hrvatskoj emigraciji u kojoj je prevladala nostalgičnost za „Ne-zavisnom državom Hrvatskom“ i ustaškim režimom. Ta je emigracija njegovu stranku pomogla znatnim financijskim sredstvima i zato su nakon osvajanja vla-sti brojni njezini pripadnici-istomišljenici dospjeli na ključne funkcije u vlasti i vrhu stranke.

Dolaskom na vlast bivšeg komunista Franje

Tuđmana i njegova nacionalističkog pokreta - HDZ-a, razdoblje prosperitetne socijalističke Jugoslavije proglašava se „mrakom“, a komuniste i Tita optužuje se za „mrak“ i u Hrvatskoj. Jednako tako nije poželjno govoriti o Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) i Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV) koju je predvo-dila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) na čelu s Titom, već samo o partizanima (po britanskoj enciklo-pediji, partizani su odmetnici, razbojnici, pljačkaši ili paravojne grupacije) koji su se sukobljavali s navodno legitimnim snagama Pavelićeve NDH.

Zašto se do te mjere beskrupulozno iskrivljavala istina i poticala mržnja? Tome je više razloga koje će povjesničari jednom objektivno vrednovati. Jedan je već sada jasan. Krivotvorenje je odgovaralo nosio-cima nacionalizma, pored ostaloga i radi toga da se umanji povijesna uloga i obezvrijede zasluge Josipa Broza Tita. Tako bi se u usporedbi s njime prikrila sra-motna ponašanja domaćih ratnih gubitnika. Nije se ipak moglo sasvim odbaciti antifašističku borbu, jer je njeno isticanje - više pred svijetom, a manje kod kuće - pridonosilo međunarodnom priznanju i uvažavanju Republike Hrvatske.

Izražavanje mržnje prema komunizmu podsjeća na svojedobnu američku antikomunističku histe-riju. U tom su pogledu znakovite izjave odgovor-nih dužnosnika: „Antifašizam da, komunizam ne“ i „Antifašist može biti samo antikomunist“. Izricanjem takvih stavova u biti se podilazi najkonzervativnijim svjetskim krugovima, ali i stvara dojam da Tito i njegovi partizani nisu bili antifašisti. Na toj se osnovi javljaju i apsurdne tvrdnje kako je KPJ organizirala NOB samo

8

9

radi osvajanja vlasti. Očito je da je antikomunistička euforija postala dugoročnom strateškom platfor-mom za borbu protiv antifašizma.

Profašisti - filoustaše i njihovi ideološki sljedbe-nici - nastoje, međutim, prikriti svoje gubitništvo i sebe pretvoriti u hrvatske mučenike, žrtve komunističkih eg-zekutora. U tome ih podržava i potiče dio crkvene hije-rarhije - klera - koja propovijeda da je vjerom i uz „Božju pomoć“ moguće svaki poraz pretvoriti u pobjedu. Tako su, kao izvorište nacionalističkih i antikomunističkih stavova, a da bi se rehabilitirao i dio katoličkoga klera, nastali blajburški mit o žrtvovanju hrvatskog naroda i mit o žrtvovanju kardinala Alojzija Stepinca te mit o Hrvatskom proljeću. Naša ružna epizoda – Goli otok – iskorištena je pak za potkrepljivanje tvrdnje kako je „komunistički sistem“ bio utemeljen na represiji i da se održavao represijom. Ti su mitovi okosnica oko koje se formirao alternativni nacionalistički antikomunistički diskurs i njima se na razne načine pokušavaju iskrivljavati i falsificirati te tako revidirati stvarne činjenice iz suvremene hrvatske povijesti.

Zločini su poslije rata nesumnjivo počinjeni. U ono se vrijeme osveta i odmazda nisu mogle kontroli-rati ni naredbama ni zabranama, jer su bile izazvane prethodno počinjenima monstruoznima ustaškima i četničkim zločinima nad nevinim žrtvama. U takvim okolnostima nasilje je bilo neselektivno, pa su osim ratnih zločinaca stradali i brojni nevini ljudi.

Posljednjih dvadesetak godina vrlo se često upotrebljavaju razne izvedenice riječi komunizam kojima se želi naglasiti i okarakterizirati da je sve što

se zbivalo bilo najlošije - sve do zločinačkih činjenja. Tako se pogrdnom izvedenicom želi istaći da je sve što nosi prefiks komunistički loše i zločinačko: „Jugo-komunizam“ ili „Komunistička Jugoslavija“.

Nije mi namjera interpretirati smisao i značaj izvedenica pojma „komunizam“ već obrazložiti temelj-nu intenciju i cilj koji se želi polučiti. Moram, međutim, naglasiti da komunističkog poretka nikad nije bilo niti će ga biti u dogledno vrijeme. Tome ne proturječi činjenica da je Komunistička partija, odnosno Savez komunista bio vladajuća stranka u Jugoslaviji, po čemu se nepromišljeno i tip poretka u njoj naziva komunističkim. Po istoj logici moglo bi se Banovinu Hrvatsku (1939) nazvati seljačkom banovinom, jer je Hrvatska seljačka stranka (HSS) tada bila hegemonijska hrvatska politička stranka. Po istoj logici moglo bi se i Nezavisnu državu Hrvatsku – koja nije bila ni neza-visna, ni hrvatska ni država - smatrati dokazom da je samostalna hrvatska država kao takva nužno ustaška i nedjela ustaša poistovjetiti s hrvatskim narodom, i to unatoč veoma izraženom antifašističkom NOB u Hrvatskoj. Takvo bi poistovjećivanje bilo ne samo po-vijesno neprihvatljivo, nego i besmisleno.

Izvedenim pak kovanicama riječi komu-nist nastoji se ruglu izvrći ljude koji ne podupiru nacionalističko-šovinistički program, bez obzira na to jesu li bili članovi Saveza komunista (SK). Najčešće su u upotrebi: „komunjara“ i „boljševik“.

Revizionisti povijesti, oponenti antifašizma i antikomunistički, filonacifašistički i filoustaški gubitnici otišli su i u ekstremne konstatacije i suludo zlonamjer-no izjednačavanje fašizma i komunizma.

10

11

Međutim, krajem prošloga i početkom ovog stoljeća oživljava i interes za Marxova znanstvena predviđanja i mogućnosti njihova ostvarenja u iz-gradnji i razvoju društva sistemskog znanja. Ozbilj-niji istraživači postmodernosti i njene budućnosti uviđaju da je neutemeljenim odbacivanjem i kri-minaliziranjem marksizma i komunizma nanesena neizmjerna šteta društvenoj teoriji i praksi. Ideji ko-munizma oduzet je njen - sada aktualan - znan-stveni sadržaj, a Karlu Marxu pripisuju se navodni promašaji u izgradnji i razvoju transnacionalnoga socijalističkog zajedništva tijekom dvadesetog stoljeća. Tim mu se obmanama lijepi etiketa lažnog proroka, a emancipacijski projekt novoga, post-kapitalističkog društva denuncira se kao posve promašen, propali, štetni ideološki eksperiment.

Koliko se jugoslavenski projekt radničkoga i društvenog samoupravljanja (1950.-1990.) može s pravom pozivati na izvorni Marxov projekt toga novoga društva, koje je on nazivao komunističkim? Ako se pod izvornim Marxovim projektom misli na Marxove političke analize, kao borca radničkog po-kreta, iz njegovih spisa kao što su Komunistički ma-nifest (1848.), Građanski rat u Francuskoj (1871.) i Kritika Gotskog programa (1875.), tada nedvojbeno postoji idejni kontinuitet. Marx je u tim spisima isticao u čemu je razlika između sadašnjega „kapitalističkoga“ i budućega „komunističkog“ društva i predviđao: „Između kapitalističkoga i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja prvoga u drugo. Njemu odgovara i politički prelazni period, a država tog perioda ne može biti ništa drugo doli revolucio-

narna diktatura proleterijata“. Pritom je imao pred očima iskustvo Pariške komune (1871.), kao „najzad pronađenog političkog oblika u kojemu se može izvršiti ekonomsko oslobođenje rada“. Na tom su se iskustvu, kao i na izvornom modelu sovjeta u Lenji-novo doba, jugoslavenski marksisti inspirirali u konci-piranju i ustanovljavanju samoupravljanja kao oblika ekonomske i političke emancipacije radničke klase u nas, dakle, kao oblika dokidanja sustava eksploata-cije, klasa i najamnog odnosa. Uz punu svijest da je riječ o „prijelaznom periodu“ „prve faze komunističkog društva“ (kako je naziva Marx, a koja se uobičajeno naziva „socijalizmom“), u kojemu je jednakost ostva-rena još samo kao zajednica proizvođača, u društvu u kojemu su svi izjednačeni kao radnici, u „uskom ho-rizontu buržoaskog prava“.

Nasuprot tome, o komunističkom društvu u razvijenom smislu („u višoj fazi“) može se govoriti tek „kad nestane ugnjetavajuće potčinjavanje individuuma podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelek-tualnoga i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sre-dstvom za život nego čak prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu proizvodne snage i kad svi izvori kolektivnog bogatstva poteku obilnije – tek tada će ... društvo moći na svoje zastave napisati: Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!“

Takvi su Marxovi sudovi utemeljeni samo u mje-ri u kojoj konzekventno slijede iz njegove epohalne teorije kapitalističkog društva, njegove sistematske kritike samih osnova i strukture toga društva, njegovih proturječja i povijesnih tendencija. Takvu kritičku teo-

12

13

riju sadrže Marxovi glavni, sistemski radovi, prije svih Kapital (1867.), u kojima obrisi novog društva nastaju iz okrilja staroga, igrom njegovih unutrašnjih nerješivih proturječja, pri čemu se kapitalistički način proizvodnje pokazuje samo kao povijesna tvorevina, a ne kao kraj ili vrhunac povijesti. Biti marksist, u ozbiljnom smislu te riječi, znači uvažiti, razumjeti i dalje razviti takav tip kritičke analize u svjetlu svih strukturnih promjena modernog društva.

Po mom sudu, upravo se u tom izvornom Marxo-vu duhu može danas govoriti o perspektivama no-voga slobodnoga društva, komunističkog društva, oslanjajući se i na Marxove izričite stavove u njegovu Kapitalu. U nenadmašnoj formulaciji:

„Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i izvanjskom svrhovitošću; po prirodi stvari, ono dakle leži s onu stranu oblasti same materijalne proizvodnje. Kao što se divljak mora boriti s prirodom da bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao i reproducirao svoj život, tako to mora činiti i civilizirani čovjek, i on to mora u svim društvenim oblicima i pod svim mogućim načinima proizvodnje. S njegovim razvitkom proširuje se ovo carstvo prirodne nužnosti, jer se uvećavaju potre-be; ali se u isto vrijeme uvećavaju proizvodne sna-ge koje te potrebe zadovoljavaju. Sloboda se u ovoj oblasti može sastojati samo u tome da podruštvljeni čovjek, udruženi proizvođači, racionalno urede ovaj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, umjesto da on njima go-spodari kao neka slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdostojniji

i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvom nužnosti. S onu stranu njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha samoj sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvasti samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovi.“

Takvim se marksističkim pristupom odlikuje ova rasprava akademika Adolfa Dragičevića, Marksizam i komunizam - Vizija i zbilja bez alternative. Posvećena je cjelovitu prikazu Marxove teorije „carstva slobode“, počecima njena ostvarenja u suvremenom svjetskom informacijskom i komunikacijskom razvoju, te stvar-nim mogućnostima i izgledima ostvarenja cjelovita planetarnoga komunističkog zajedništva. Slijedeći glasoviti Marxov zaključak da je „svaka emancipa-cija svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa, na samog čovjeka“ Dragičević propituje suvremene emancipacijske mogućnosti da se čovjek uspostavi u svoj svojoj ljudskosti, u svom neokrnjenom prirodnom biću, svojoj sveprisutnosti i svojoj rodnoj univerzal-nosti.

Predmet je njegove analize promišljanje po-vijesnog utemeljenja novog društva tehničkim i tehnološkim revolucioniranjem proizvodnje i po-slovanja. Razvojem znanstvene organizacije rada stiže se krajem stoljeća do znanstvene komunikacije znanja, a time i do mogućnosti formiranja jedinstvene svjetske znanstvene civilizacije koja može biti samo komunistička.

Prema Dragičevićevu uvidu, dosadašnji kolosal-ni razvoj proizvodnih snaga društvenog rada najzad omogućuje da ujedinjenjem čovječanstva započne povratak svakog njegova člana svojoj ljudskoj - pri-

14

15

rodnoj biti i istinskoj individualnoj jednakosti. Tko želi ovo shvatiti, treba prihvatiti upozorenje ekonomista da gospodarski ciljevi nisu ljudski ciljevi, jer ih potiču i usmjeravaju egoistički interesi posjedovanja. Ljudski su samo zahvati i procesi u kojima se samopotvrđivanjem ostvaruju unutrašnji čovjekovi interesi, procvatom nje-gove ljudske biti i razvojem njegovih ljudskih moći. Karla Marxa upravo to zanima.

Prije svega, marksisti moraju izbjeći pogrešno smještanje komunističkog zajedništva u kontekst po-vijesnih zbivanja kojem ne pripada. Pogrešno ga se, nai-me, izjednačuje s društvenim (državnim) vlasništvom, nacionalnom državom i hijerarhijskim upravljanjem, s kojima nije identičan ni izravno povezan. Treba slije-diti izvornu marksističku misao te ideju komunizma svesti i smjestiti u kontekst kojem jedino pripada, a to je emancipacija čovječanstva.

Jasno je da se to može postići i postiže se tek toliko koliko društvo ukida sve što čovjeka dijeli od njegove slobode, a to je prije svega svako robovanje prisilnom radu – nametnutom i zbog toga otuđenom djelovanju pod utjecajem vanjskih motiva, interesa i ciljeva. Dakle, radi vlastite individualne egzisten-cije i zarade (profita, rente, dobiti) poslodavca. Nje-govim ukidanjem čovjekov rad postaje privlačnom samodjelatnošću, u kojoj se on potvrđuje kao slo-bodno društveno biće koje samoispunjenjem razvija svoje individualne ljudske snage.

To je najvažnije dostignuće svjetskoga komu-nističkog zajedništva. Bez njega nema komunizma. Nije ga bilo, niti će ga biti sve dok se ne ostvari jedin-stvena, do kraja nebirokratizirana globalna zajednica

ujedinjenog čovječanstva. Tom porukom Marx završava zadnje poglavlje prvog dijela Njemačke ideologije, pod naslovom „Komunizam – proizvodnja samog oblika komuniciranja“. A da bi se to ostvarilo, treba ukinuti rad i državu.

Za ostvarivanje takva zajedništva nije dovoljna politička volja za slobodom. Nužno je, ističe Dragičević, novo materijalno utemeljenje čovječanstva koje krajem drugoga i početkom trećeg tisućljeća donose mikroelektronička revolucija i informacijsko-komu-nikacijska tehnologija. Sva su Marxova znanstvena predviđanja time ispunjena i sva je novija društvena praksa time prožeta.

Podnaslovom rada - Vizija i zbilja bez alternative - Dragičević naglašava i preporuča da s tog stajališta i u tom ozračju treba promatrati i proučavati najvažnije događaje današnjice i budućnost ljudske zajednice. Tre-ba poticati mlade ljude da upoznavanjem te vizije i zbi-lje u kojoj se ostvaruje, formiraju svoj novi postmoderni svjetonazor, razvijaju svoje nove višestruko osposoblje-ne identitete (dividualne), te sistematskim znanjem i timskim djelovanjem pripomognu izgradnji univerzal-noga svjetskoga komunikacijskog zajedništva.

Odvraćanje mladih od te vizionarske i zbiljske postmodernosti – univerzalne komunističke sutrašnjice, holističkog obrazovanja učenjem od budućnosti i ko-munikacijskog angažiranja kao jedinoga preostalog čovjekova zanimanja – ima sve značajke prvorazred-nog antinacionalnog djelovanja. Teško da će uspjeti izlaženje iz mraka, u koji nas je uvela eksproprijacija proizvođača-samoupravljača, sve dok društvena moć pripada onima koji su pretvorbu i privatizaciju osmislili,

16

17

izglasali, podržali, provodili i mafijaški iskoristili. Taj će sudbonosni povijesni zadatak ostvariti tek generacija koja u toj pljački nije na bilo koji način sudjelovala. A ona već stasa i shvaća da joj nema mjesta u društvu bez morala i bez radnih navika.

Pošasti pretvorbe i privatizacije zorno prikazuju kakve sve ogromne štete narodu donose neznanje, siromaštvo misli i krivo interpretiranje povijesnih zbi-vanja. Gorko iskustvo nije mnogo pomoglo. Zadržala se vjera u čudotvorstvo postmoderno neobrazovanih i informacijski nepismenih tajkuna. S njom i lažna nada da se zaduživanjem i trgovanjem, u kojem izvoz ne sustiže uvoz, može kompenzirati rušilačko razaranje na-cionalne industrije i zadovoljstvo opljačkanih građana pribaviti još većim oporezivanjem i siromašenjem.

Avangardnu ulogu među najprimitivnijim obmanjivačima mladih imaju protivnici i krivotvo-ritelji blistave antifašističke narodno-oslobodilačke borbe hrvatskoga naroda, vođene tijekom Drugoga svjetskog rata. Narodno-oslobodilačka borba vodila se protiv fašističkih okupatora i za promjenu društva ostvarenjem socijalizma. Veliki vođe socijalističkih revo-lucija – Lenjin, Mao, Tito – nikad nisu brkali socijalizam i komunizam. Obrazovani su marksisti znali razlikova-ti nacionalno – političko i ekonomsko – oslobođenje naroda i njegove radničke klase od kozmopolitskoga socijalnog oslobođenja ujedinjenog čovječanstva.

Tito je bio radnik-revolucionar, talentirani vojskovođa i lucidni državnik. Znao se boriti protiv najmoćnijih fašističkih armija i ravnopravno surađivati s najvećim političarima vodećih antifašističkih ze-malja. Želio je i uspio povezati i sjediniti antifašističke

i socijalističke težnje jugoslavenskih naroda, i u tome je uspio. Za njega nije pretjerano reći da je temeljne vrednote Francuske revolucije, a to su sloboda, bra-tstvo, jednakost (liberté, fraternité, égalité), znao prilagoditi potrebama i zadacima partizanskog pokre-ta. Znao je da se u partizanskoj borbi i socijalističkoj revoluciji mogu ostvariti samo sloboda i bratstvo naro-da, a istinska će se zbiljska jednakost svih ljudi jednom moći ostvariti tek u oslobođenoj domovini i globalno razvijenoj zajednici ujedinjenog čovječanstva. Stoga se antifašistička narodno-oslobodilačka borba vodila s borbenim pokličima: Smrt fašizmu – sloboda narodu i Bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije.

Zbog tog imena antifašistička borba nije stekla nikakva komunistička obilježja. Vodila se borba, insti-tucionalizirala se vlast (AVNOJ, ZAVNOH i dr.), koja je donosila dokumente s izričitim socijalističkim cilje-vima i sadržajima. Moglo bi se stoga govoriti o jugo-slavenskom i socijalističkom antifašizmu. Hrvatski je narod u oslobođenoj jugoslavenskoj zajednici, tom socijalističkom pobjedom na svom tlu definitivno pora-zio nacizam i fašizam, srušio monarhiju i njenu eksploa-tatorsku svitu te odlukom Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, s njegovim prvim predsjednikom pjesnikom Vladimirom Nazorom, ostvario modernu državu – Socijalističku Republiku Hrvatsku.

Baština se Titove epohe u povijesti hrvatskoga naroda može sažeti ovako: uspješna oslobodilačka antifašistička borba, zajedno s drugim jugoslaven-skim narodima; uklanjanje četničkih i ustaških osta-taka poslije rata; ukidanje monarhije i uspostavljanje

18

19

slobodarske republike; izgradnja mehanizacijom i elektrifikacijom moderne industrijske zemlje; preo-brazba seljačkog društva u samoupravno društvo osviještene radničke klase; politička emancipacija narodâ u jugoslavenskom fedrativnom okviru; eko-nomsko oslobođenje radničke klase njenim samoupra-vljanjem i slobodnim raspolaganjem (posjedovanjem) sredstvima za proizvodnju; formiranje transnacionalnih poduzeća sa znanstvenim institutima povezanima sa sveučilištima i akademijama; permanentno tehnološko revolucioniranje gospodarstva; stvaranje uvjeta socijal-ne emancipacije svakoga hrvatskog čovjeka; pokret ne-svrstanih i plodna suradnja s vodećim državama svijeta pridonosili su započetom ujedinjenju čovječanstva.

Ta se velika baština može shvatiti i znanstveno valorizirati samo njezinim smještanjem u cjelinu po-vijesnih zbivanja, rađanja postmoderne sutrašnjice sve-stranom emancipacijom čovječanstva, marksističkoga znanstvenog predviđanja i aktualnih procesa virtual-nog stasanja svjetskoga komunističkog zajedništva. Taj pristup olakšava suvislo razumijevanje socijalističke prošlosti, informacijske sadašnjosti i komunističke budućnosti.

To je ambicija i svrha i ovoga Dragičevićeva djela Marksizam i komunizam – Vizija i zbilja bez alterna-tive, te njegove trilogije Emancipacija čovječanstva, knjige: Adolf Dragičević i Dražen Dragičević, Doba Kiberkomunizma, visoke tehnologije i društvene promjene, Golden Marketing, 2003. i Adolf Dragičević, Svjetski izazov Hrvatskoj, Razlog 2005., a u radu je djelo posvećeno životu i djelovanju oslobođenoga – socijalno emancipiranog – čovjeka.

Riječ je o djelima lijeve orijentacije, kojoj autor samosvjesno pripada, spreman da svoje zagovaranje marksizma i komunizma u javnoj kritici i polemici do kraja brani. Tim prije, jer je uvjeren da je najvažniji današnji zadatak razvijenog svijeta, prema tome i hr-vatskih građana, socijalna emancipacija svakoga društvenog pripadnika – svakog čovjeka.

20

21


Vizija i zbilja bez alterntive

Komunizam je empirijski moguć samo kao istovremeno proizvedeno djelo

vladajućih naroda, što pretpostavlja univerzalni razvitak proizvodnih snaga i s njim vezani razvitak

svjetskog komuniciranja

KARL MARX

22

23

Akademik Adolf Dragičević MARKSIZAM I KOMUNIZAM


SADRŽAJ

Predgovor 251. Ujedinjenje čovječanstva 30 2. Emancipacija čovjeka 503. Znanje i obrazovanje učenjem od budućnosti 69 4. Povratak volje i moći svakom čovjeku 86 5. Komunizam u svjetskom informacijsko- komunikacijskom zajedništvu 1026. Univerzalna zajednica znanja 116 Pogovor 130

25

Predgovor

Čovjekova želja da živi u zajednici zbiljski ra-vnopravnih ljudi, koji se podjednako koriste tekovi-nama kulture i civilizacije te slobodnim djelovanjem zadovoljavaju svoje biološke, spoznajne i društvene potrebe, stara je koliko i ljudski rod. Prva su ga iskustva ipak uvjerila da u sveopćem neznanju i nepoznavanju okoliša teško može shvatiti kompleksnost univerzuma - prirode, društva i čovjeka - i podrediti ga sebi, svojim potrebama i zajedničkim interesima. U tu ga svrhu tre-ba najprije rastaviti, pojedine dijelove upoznati, znan-stveno sagledati, osmisliti i razviti kao međuzavisne i nerazdvojive komponente determinirane cjeline.

Rascjepkano, međusobno suprotstavljeno čo-vječanstvo obitava u samostalnim zajednicama neje-dnakih i neravnopravnih ljudi. Klasna su to i kastinska društva u kojima materijalno bogatstvo i sreća jednih koegzistiraju sa siromaštvom i patnjom drugih. Nimalo slučajno. Fragmentacija i nejednakost potrebne su lju-dskom rodu u nekim etapama njegova uspona, koliko i ujedinjenost i jednakost u drugim fazama njegova razvoja. Podsjeća na to i čuvena Kantova kritička pri-mjedba Rousseauu da je nejednakost doduše „bogat izvor tolikog zla, ali i svega dobra“. Da nije toga, obita-vao bi ljudski rod još uvijek u malim siromašnim agrar-

26

nim i stočarskim skupinama, u sirotinjskoj jednakosti i bespomoćnosti.

Dugo je vremena naš predak, plemeniti divljak, živio i djelovao u plemenskoj prakomunističkoj zajed-nici, stvarno jednakih i ravnopravnih srodnika. Prirodne okolnosti i egoističke sklonosti izdvajanja pojedina-ca i manjih skupina iz cjeline dovode do formiranja zatvorenih seoskih zajednica, a podjela rada u njima i među njima potiče izdvajanje i osamostaljenje obi-teljskog posjeda i pojavu privatnog vlasništva. Naziv privatni potječe od latinske riječi „privare“, što znači lišiti, poricati, isključiti.

S kastinskim zajedništvom, u kojem vlada podje-la rada, i zatim iz njega proisteklim klasnim društvom, zasnovanim na privatnom vlasništvu, nastupa i razvija se materijalna, socijalna, politička, kulturna i svaka druga diferencijacija društvenih pripadnika. Neza-dovoljstvo postignutim i traganje za boljim, potiče individualno i društveno napredovanje međusobnim natjecanjem i razvojem. Kolektivistička nejednakost postaje i dugo ostaje ustaljeni oblik života i djelovanja rascjepkanih i suprotstavljenih ljudskih zajednica. Kažu da, od samog početka tog raslojavanja do našeg doba, nije na zemlji bilo ni 200 dana bez nekoga ratnog suko-ba. Pogotovu nakon što su kastinske zajednice prerasle u nacionalne države. Među ostalim i zbog toga – piše ekonomist Max Weber – što se čovječanstvu, u doba njegove rascjepkanosti, nameću ciljevi razvoja „koji se mogu ostvariti samo nasiljem“.

Nezadovoljni prvi kršćani žele i potajno zagovaraju povratak u prvobitno „zlatno doba“ prakomunističkog zajedništva. Njihove tajne sekte

27

kite svoje katakombe ispisanim parolama „communa omnia est“ (sve je zajedničko), uvjerene da će se lju-dski rod jednom ipak vratiti tom drevnom blaženstvu. Nasuprot tom nostalgičnom komunizmu, kojemu je podloga krajnja nerazvijenost proizvodnih snaga i uvjeta života, pojavljuje se i naglo širi u doba zrelog kapitalizma – sredinom 19. stoljeća – socijalni pokret sentimentalnog komunizma, kojem se priklanjaju i za-govaraju ga brojni socijalisti utopisti, razni prosvjeti-telji, humanisti, anarhisti, egalitarci (pokret francuskih komunista - 1848. godine - za potpunu jednakost) i drugi ljevičari.

Mahom su to zagovornici životnih i društvenih interesa siromašne i brutalno eksploatirane radničke klase. Najpoznatiji su i najutjecajniji među njima – nakon prethodnika Campanelle i Mo-rusa – socijalisti Saint-Simon, Charles Fourier i Robert Owen. Međusobno se natječu potanjim opisima ideal-noga društvenog uređenja, s osvješćenim građanima koji su podjednako zaokupljeni proizvodnim radom u neposrednoj materijalnoj proizvodnji i ravnopravnim sudjelovanjem u potrošnji isporučenih dobara. Uvje-reni su da će time za zagovarane društvene promjene pridobiti sve društvene klase, pa i najbogatije kapi-taliste.

Dvije su neuspjele revolucije: politička (1848.) i socijalna (1871.) uvjerljivo pokazale kako se s proizvod-nim snagama industrijskog doba, izraslima na vodenoj pari i mašineriji, ne može ostvariti nikakav socijalistički društveni poredak. Treba mu novo, naprednije ute-meljenje društva. Ono koje u proizvodnji materijalnih dobara donose elektrika i mehanizacija.

Marx je sredinom 19. stoljeća redovito isticao kako je svakoj etapi političke, ekonomske i socijalne emancipacije čovječanstva potrebno i nužno novo utemeljenje društva. Donijela ga je najprije elektro-mehanizacijska tehnika, koja je osnova svakoga nacio-nalnoga i ukupnoga svjetskoga socijalističkog razvoja. Iz tog je opažanja i predviđanja proisteklo marksističko poimanje komunizma, poznato pod imenom – znan-stveni komunizam. Polazište mu je bilo shvaćanje da komunizam nije ni cilj ni oblik ljudskog društva, već zbiljski akt njegova rađanja, odnosno – kako kaže Marx – „rođenje njegova empirijskog postojanja“.

Sada pouzdano znamo da mu je materijalna osnova spomenuta informatička tehnologija. Tek se na toj materijalnoj osnovi može ostvariti zajednički cilj svih naroda, cjelokupnoga ujedinjenog čovječanstva, a to je oslobođenje rada od svih otuđenja. To je povije-sno dostignuće koje omogućava potpunu emancipa-ciju ljudskog roda i preobrazbu svakoga njegova člana u cjelovitog ili svestranog (totalnog) čovjeka. Hrvatski su istraživači društvene zbilje među rijetkim znanstve-nicima koji u to ne vjeruju. Zato i ne istražuju procese socijalne emancipacije svoga naroda - oslobođenjem rada - i povratak hrvatskog čovjeka svojoj ljudskosti i svojoj rodnoj biti.

Iz samoobmane o beskrajnoj svemoći nacional-ne države i njene birokracije proizišlo je lažno uvje-renje da se - nakon političke pobjede radnika i seljaka - može po volji zakonskim aktima uvesti ili odbaciti komunističko uređenje društva. Jednostavnom na-cionalizacijom, eksproprijacijom ili pretvorbom pri-vatnog vlasništva u društveno (državno) vlasništvo, ili

28

obrnuto, takvim i drugim sličnim mjerama povratiti staro, minulo, odbačeno. Pojavilo se tako četvrto poi-manje univerzalnog zajedništva i podjednakog života, nazvano – birokratskim komunizmom. Sovjeti su ga u prvi mah nazvali „ratnim komunizmom“, ali su ga brzo ukinuli i zamijenili staljinističkim poretkom.

Iz proizvoljnog suprotstavljanja znanstvenom komunizmu, koji je sigurna budućnost ujedinjenog čovječanstva, rodio se i razmahao diletantski pokret šarlatanskog antikomunizma. Lako ga je prepoznati po urlatorskim ogovaranjima marksista i komunista i po suprotstavljanjima radničkim interesima. Okuplja najreakcionarnije dijelove društva, u službi je birokrata i eksploatatora, socijalizam proglašava komunizmom, postaje omiljenom poštapalicom crkvenih dostojan-stvenika, a o budućem globalnom zajedništvu eman-cipiranih svestrano sposobnih (dividua) i sastavljanju kompleksnog univerzuma – ništa ne zna.

29

Ujedinjenje čovječanstva

Krajem drugog milenija, u mjesecu travnju l998. godine, ugledni je tjednik „The European“ objeloda-nio otvoreno pismo Marxovim sljedbenicima pod simptomatičnim naslovom: Marksisti, ujedinite se! Vaš je čovjek dijelom bio u pravu. Zajedno s Adamom Smithom, Einsteinom i drugima, pripada mu mjesto u galeriji velikana. Povod je bila proslava stopede-set godišnjice znamenitog Manifesta Komunističke partije, djela koje uživa slavu najboljega političkog traktata svih vremena.

Prije jednog desetljeća, nastavlja autor pisma, Marx je “ bez okolišanja odbacivan kao lažan i opasan prorok“. Sada se - usponom globalnoga komunika-cijskog društva - spektakularno ozbiljuju ona njegova znanstvena predviđanja kojima se, na novim materijal-nim i društvenim temeljima, rađa fantastični univerzal-ni komunistički dividualizam (emancipirani i svestrano sposobni ljudi). Društveni poredak u kojem njegovi članovi, svi bez izuzetka, imaju više individualizama i cijene ih više od posjedovanja i zgrtanja materijalnih dobara.

Na taj se način ostvaruju tri najvažnija Marxo-va znanstvena predviđanja: prvo, da međuovisnost država vodi globalizaciji čovječanstva; drugo, da inte-

30

31

lektualno stvaralaštvo svih zemalja postaje zajedničko vlasništvo; i treće, da iz brojnih nacionalnih književnosti nastaje svjetska književnost. Treba se podsjetiti da to, danas aktualno, poniranje u sutrašnjicu nastaje u doba kad je zapadnim svijetom vladala vodena para i s njom pokretana glomazna mašinerija. Nije bilo ne samo visoke tehnologije, nego ni elektrike. Danas, kad razvijenim svijetom vladaju globalna digitalna infor-matizacija i online komunikacija, bahati znanstveni di-letanti ne poznaju niti uvažavaju klasično marksističko anticipiranje postmoderne komunističke zbilje. Vide u njemu nekakav povijesni promašaj i stoga samo štetan utjecaj.

Nedavno otkriće zaboravljenoga Komunističkog manifesta uvelike mijenja odnos svjetskoga znanstve-nog establišmenta prema Marxu i njegovu vizionar-skom djelu. Spomenuti mu ugledni tjednik priznaje “da je čovjek čije misli odbijaju umrijeti”, da je imao “zastrašujući osjećaj budućnosti” i da nedvojbeno pripada “vodećim misliocima posljednjih 200 godi-na”. U rujnu 1999. godine, nakon provedene ankete, BBC proglašava Marxa “najvećim misliocem drugog milenija”. Izbio je svojim istraživanjem i znanstvenim predviđanjem na prvo mjesto u skupini od deset naji-staknutijih mislilaca, među kojima su Albert Einstein, Immanuel Kant, René Descartes i Stephen Hawking.

Cijenjeni „The New York“ ujesen 1977. predviđa da će Marx biti najvažniji mislilac prvog desetljeća trećeg milenija. Čini se, mogli bismo sa sigurnošću reći, najvažniji mislilac prve polovice 21. stoljeća. Tekućega povijesnog razdoblja u kojem će se u potpunosti ostvariti njegova smjela predviđanja komunističke

32

budućnosti (komunističkog dividualizma). Novog društva u kojem je sve zajedničko i sve podjednako dostupno ljudima koji posjeduju više različitih indi-vidualizama te imaju znanja i sposobnosti da svoje brojne osobnosti koriste u isto ili različito vrijeme, da ih dodatno dijele i stalno umnažaju i šire.

Eto upravo zbog toga izvorni marksizam nala-zi primjenu i potvrdu u postmodernom revolucioni-ranju i razvoju, te zasluženo privlači pažnju istaknutih istraživača globalne i lokalne (glokalne) informatiza-cijske sutrašnjice koja već postaje društvenom zbiljom. Priznanje mu stiže i otvaranjem katedri marksizma na uglednim sveučilištima, održavanjem javnih tribina i prikazivanjem adaptiranih Marxovih dijela - ponajviše Manifesta i Kapitala - u poznatim kazalištima. Hrva-tska i u tom pogledu uvelike zaostaje. Među zemljama je u kojima se napada i odbacuje izvorni marksizam, a ne cijeni se i ne potiče zbiljski komunistički divi-dualizam.

Najgore u svemu tome prolaze zakinuti mladi ljudi. Školuje ih se učenjem od prošlosti i stoga za-starjelim obrazovanjem za određeno zvanje, u vrijeme koje fleksibilizacijom rada nameće potrebu sistemsko-ga cjelovitog (holističkog) obrazovanja. Još im veću štetu nanose anakroni katalozi znanja, kojima nije zahvaćen novi digitalno umreženi društveni prostor (tzv. kibernetički prostor, odnosno skraćeno kiber-prostor). Ograničeno parcijalno obrazovanje ne ospo-sobljava mlade za kreativno virtualno djelovanje u društvu znanja kako bi lakše mijenjali djelatnost i češće prelazili s jednoga na drugi posao. Nema ih uostalom tko tako (holistički) obrazovati, jer su učitelji i profesori

33

i sami tradicionalnom specijalizacijom svedeni na stro-go ograničeno, usitnjeno, djelomično znanje.

Iz te se zaostalosti - puke fragmentarne spoznaj-ne interpretacije minuloga i sada zastarjelog - najlakše može izići upoznavanjem i usvajanjem Marxova pristu-pa složenoj stvarnosti i njegova cjelovita istraživanja društvene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Preporučuju ga i istaknuti poznavaoci sveukupne zna-nosti – ekonomist Robert Heilbroner i fizičar Fritjof Ca-pra. Prvi u nizu djela posvećenih upoznavanju izvornog marksizma, a drugi ponajviše u knjizi Vrijeme zaokreta. Podjednako ističu kako „svatko tko ozbiljno pokušava razumjeti društveni položaj čovječanstva mora proučiti misao Karla Marxa i pri tome će osjetiti njenu nepro-laznu intelektualnu privlačnost“. Marx je prvi „otkrio cjelovit oblik istraživanja“ i shvatio da mu je najvažniji sadržaj „društvena kritika“. Zbog toga se „nije smatrao filozofom, povjesničarom ili ekonomistom“, premda je bio sve to, već „društvenim kritičarom“.

Prevladala su gledišta da je glavni Marxov do-prinos društvenoj i humanističkoj znanosti njegova metoda totaliteta - istraživanja međusobno pove-zane uzročno-posljedične cjeline odnosa društvene proizvodnje - premda se ne misli uvijek na isto. Zato su podjednako važne sve tri sastavnice metode totali-teta: (a) povezanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; (b) istraživanje njihovih umreženih odnosa; i (c) poz-navanje njihova sveobuhvatnog središnjeg i stoga najvažnijeg odnosa proizvodnje koji sve određuje. Obično se u istraživanju i osmišljavanju zbilje izosta-vlja neku bitnu sastavnicu metode totaliteta. Zbog tog propusta ponajviše i nema njene dosljedne primjene u

34

znanstvenom marksističkom naslijeđu. Ne zahvaća je u potpunosti ni njezin najpoznatiji zagovornik, mađarski filozof György Lukács u svojem najboljem djelu Povijest i klasna svijest. Jamačno zbog straha i nastojanja da u staljinističkom okruženju - koje slavi rad - sačuva glavu.

Tko želi da pronikne u samu bit i strukturu izvor-nog marksizma mora poći od metode totaliteta, upoz-nati je i usvojiti, te primijeniti u njenu izvornom obliku. Samo se dosljednom primjenom te metode može valja-no istraživati započeta informatizacijska (informacijsko-komunikacijska) sutrašnjica. Elementarna je pretposta-vka primjene postmodernoga revolucionarnog principa u teoriji i zbilji, pogotovu u nastojanju da se kritičkom analizom svega postojećeg otkriju korijeni i zameci nadolazećega. Isto tako, pretpostavka je svakoga suvi-slog zagovaranja radikalnih društvenih promjena koje se može ostvariti samo ukidanjem zastarjelih načina i odnosa društvene proizvodnje.

Ljudski rod prolazi sada kroz razdoblje povije-sne parenteze. Tako se naziva aktualno međurazdoblje koje nije puki „prijelazni period“ ili nekakvo jednosta-vno „vrijeme tranzicije“. Radikalno je mijenjanje svih međuljudskih veza i svih oblika društvenog života. Staro društvo posve nestaje, a novo se rađa i jedino preostaje. Iz starog društva otuđenog rada ništa se ne prenosi u novi svijet čovjekova samodjelovanja i samoispunjenja. Beskorisnom i čak opasnom postaje stara krilatica po-vijesti prošlosti kao „učiteljice života“. Njenu ulogu sada preuzima povijest budućnosti, naprednije sutrašnjice koja je već počela i sadržana je u vladajućoj stvarnosti kao mogućnost napredovanja čovječanstva.

35

Marx je metodu totaliteta preuzeo od filozofa Hegela, prizemljio je i pomoću nje izgradio skladan teorijski sustav komunističkog uspona ljudskog roda. Najvažniji je to rezultat njegova cjelokupnoga znan-stvenog djelovanja. Metodu totaliteta primjenjuje u svojim radovima od samog dolaska u revolucionarni Pariz. Grad u kojem su se sentimentalni utopisti - socija-listi, komunisti, anarhisti, humanisti, egalitaristi i drugi ljevičari - natjecali potankim opisima zamišljenoga idealnog društva potpune slobode i savršene jednako-sti. Odbacio je svaku socijalističku i komunističku senti-mentalnost, te zauzeo čvrst stav da je svakoj političkoj revoluciji prijeko potrebno novo utemeljenje društva - nova materijalna osnova - razvojem i svrsishodnim revolucioniranjem tehnike i tehnologije proizvodne i svake druge društvene djelatnosti.

U toj predodžbi stari svijet treba znanstvenom kritikom do kraja razgolititi, u svoj njegovoj bijedi i nemoći, te predvodničkim istraživanjem “pozitivno izgraditi novi”. Prema tome, treba odbaciti svaku dogmatsku apstrakciju i zamijeniti je znanstvenom vizijom prirodno nadolazećega društvenog ustroja. Bez te vizije znanost postaje prividna i isprazna. S tim kapitalnim saznanjem i znanstvenim opredjeljenjem Marx 1843. godine upoznaje prijatelja i suborca filozofa Arnolda Rugea.

Prvi mu je, kaže, dojam „da su unutrašnje teškoće gotovo veće nego vanjske zapreke“. Nema, doduše, „sumnje u pogledu polazne točke“, ali sve „veća zbrka vlada u pogledu cilja“. Reformatori „nemaju nikakva točna uvida u ono što u sebi krije budućnost“. Za razliku od njih „naša je prednost u tome što ne antici-

36

piramo svijet dogmatski, nego novi svijet želimo naći tek pomoću kritike staroga“. Utoliko je „sigurnije što trebamo izvršiti u sadašnjosti, mislim na bezobzirnu kritiku svega postojećeg“. Prema tome, „naše geslo mora biti: reforma svijesti ne pomoću dogmi nego pomoću analize mistične, samoj sebi nejasne svijesti, pojavljivala se ona religiozno ili politički.“

Da bi znanost doista bila istinska, mora istraživanjem zahvatiti prisutne ostatke prošlosti, vladajuću sadašnjost i u zametcima skrivenu bu-dućnost. U tom se smislu tvrdi da je istinska samo cjelovita znanost, ona istraživačka djelatnost koja je-dnovremeno istim činom zahvaća minulo, prisutno i nadolazeće. Njeno svođenje na puko proučavanje prošlosti i njene preostale prisutnosti u sadašnjosti, dakle, na sveobuhvatnu analizu svijeta koji je nestao ili sada umire, završava krizom i kolapsom u beznadnoj prividnoj znanosti koja društvu nanosi više štete nego koristi. Pogotovu u novije doba, u kojem se društveno razvijanje odvija permanentnim revolucioniranjem i pratećim sistemskim evolucijskim mijenjanjem načina i odnosa društvene proizvodnje.

Kvantiteta prerasta u novu kvalitetu. Uzmiče i nestaje staro, nastupa i pobjeđuje novo. Tako se vladajuće društveno uređenje mijenja naprednijom sintezom. Sadašnjost se prikazuje kao zbiljski povije-sni proces kombiniranog razgrađivanja zastarjelog i izgrađivanja naprednog, zamjene zastarjele prošlosti započetim budućim razvojem. To je onaj prirodni dijalektičko-materijalistički oblik skokovitoga si-stemskog i unutrašnjega evolutivnog razvijanja, koji ekonomist Joseph Schumpeter naziva “stvaralačkim

37

razaranjem”. Može ga se shvatiti i znanstveno osmi-sliti samo propitivanjem sveukupnih veza i odnosa društvene proizvodnje - graditeljske i rušilačke zbilje; te druge bitne odrednice metode totaliteta. Potanje je izložena u Marxovom spisu Bijeda filozofije, u kojem se susreće i znakovita rečenica - “Odnosi proizvodnje svakog društva čine cjelinu” - na koju se poziva i Lukács.

Tim opredjeljenjem Marx slijedi Hegelovu mi-sao da “ništa parcijalno nije istinito, samo je cjelina istinita”. Povezivanjem i preplitanjem - bolje je reći umrežavanjem - zatečenih i novoostvarenih odnosa društvene proizvodnje nastaje promatrana zbilja, a ona se mijenja razaranjem starih i izgrađivanjem novih veza i odnosa među ljudima. Zbog toga je istovremeno cjelovito proučavanje umreženih polja i dijelova kom-pleksne zbilje - povezanog, međuzavisnog, uzajamno uvjetovanog i integriranog starog i novog, prošlog i budućeg društva - bitna pretpostavka i najvažnija osobina prave istinske znanosti u doba postmoderne parenteze.

Poznat je Marxov prigovor klasičnoj političkoj ekonomiji što proučava i objašnjava samo “polovicu” problema - kapitalističko društvo u njegovu usponu i njegovoj zrelosti, a posve zanemaruje “drugu polovicu” problema, tj. korijene, zametke, klice i početne oblike budućeg društva koje ga nasljeđuje. Nije taj propust nastao nimalo slučajno. Nedostajala je treća važna sastavnica metode totaliteta (središnji, sveobuhvatni i stoga najvažniji odnos proizvodnje koji sve određuje), koja je ocu znanstvenog komunizma upravo omogućila da - još uvijek nedostižnim - dubinskim istraživanjem

38

sagleda porijeklo, prirodu i perspektivu (nastajanje, razvijanje i nestajanje) kapitalističkog načina proizvo-dnje.

Marxa je ponajviše privukla ta vizionarska praznina u djelima ekonomista Smitha, Malthusa i Ricarda. Najprije je njoj prionuo, cjelovito je istražio i sustavnim pogledom u budućnost osmislio, da bi zatim prenio težište istraživanja na potanje upozna-vanje ekonomskog razvoja kapitalističkog društva. Iz dvojakog razloga: jer je ekonomsko otuđenje temelj svih čovjekovih otuđenja i jer se ekonomskim razvojem stvaraju materijalne i društvene pretpostavke čovjekove političke, ekonomske i socijalne emancipacije.

Sretna je okolnost što je potpunije upozna-vanje budućnosti, koju kapitalizam u sebi nosi, ostalo sačuvano u neobjavljenim Marxovim rukopisima, među kojima su i dva preostala sveska monumentalnog Kapi-tala. Osiromašilo bi ih prilagođavanje suvremenicima. Ovako smo ih dobili u nerazrađenom obliku, s glavnim spoznajama o započetom samoukidanju kapitalizma i rađanju socijalizma tijekom 19. stoljeća.

Pod utjecajem krupne industrije, i zatim elek-trike i mehanizacije, odvija se stvaralačko razaranje buržoaskog društva - izraslog na pari i mašineriji - razvojem dioničarstva i kreditnog sistema Započinje ekonomsko oslobođenje radničke klase, socijaliza-cijom odnosa društvene proizvodnje i ekspanzijom velikih magnata, poduzetnika koji dijelom profita (koncentracija kapitala), te izdavanjem dionica i uzi-manjem kredita od drugih kapitalista (centralizacija kapitala) stvaraju velika poduzeća i razvijaju proizvo-dnju velikih razmjera.

39

Ekonomist i sociolog Joseph Schumpeter ocjenjuje vodeće magnate kao pogrebnike nacio-nalnog kapitalizma i začetnike svjetskog socijalizma. Marx je doživio taj povijesni zaokret i želio je preraditi neobjavljeni drugi i treći svezak Kapitala. Zahtijevalo je to, međutim, takav intelektualni napor koji zbog bo-lesti nije mogao podnijeti, premda je živio još šesnaest godina. Nije ni pokušao, zbog istog razloga, preraditi i pripremiti za tisak preostale neobjavljene radove te prihvatiti ponudu za izdavanje sabranih djela. Ostali su tako u izvornom rukopisu sačuvani njegovi dragocjeni “rani radovi”. U prvom redu briljantna Njemačka ideo-logija, a zatim podjednako važni Ekonomsko-filozo-fski rukopisi iz 1844. godine i Osnovi kritike političke ekonomije, napisani 1858. i 1859. godine.

Doimaju se ta djela kao da ih je napisao naš današnji suvremenik, član društva u kojem se sada zbiljski odvija - nakon političke emancipacije naro-da i ekonomske emancipacije radničke klase - po-vijesno najvažnije ljudsko dostignuće: postmoderna socijalna emancipacija svakog čovjeka. Predviđaju i pobliže opisuju procese globalnog komunikacijskog zaokreta: od izvanjskog prema unutrašnjem čovjekovu životu, od djelovanja za tuđe do djelovanja za vlastite interese i ciljeve, od radnog ispražnjenja do djelat-nog samopotvrđivanja, od robovanja individualnoj egzistenciji do bogaćenja individualnim razvojem, od učenja za neko posebno zvanje do obrazovanja za - Marx kaže - univerzalno, a Hegel - apsolutno, svestrano znanje.

Takvim znanstvenim predviđanjem Marx anti-cipira radikalne promjene kojima je danas bremenito

40

tekuće svjetsko međurazdoblje, doba aktualnog prije-laza iz starog svijeta rada u novi svijet znanja. Uspijeva u tome zahvaljujući svom materijalističkom svjetona-zoru, što znači da društvena dostignuća i društvene promjene povezuje s tehničkim i tehnološkim razvojem, koji ih uvjetuju i omogućavaju. Najprije proučava središnju nit industrijske proizvodnje, a to je rad koji proizvodi robu. Na taj način izvorni marksizam stiže do treće važne sastavnice - metode totaliteta i ističe je kao svoje najvažnije metodološko dostignuće. Opisana je i njena važnost, istaknuta u spisu Uvod u kritiku političke ekonomije. U njemu je industrijska proizvodnja prikazana kao najvažnija i najutjecajnija djelatnost buržoaskoga društva.

Tu se, u toj djelatnosti, upravo nalazi temeljni društveni odnos kapitalističkog načina proizvodnje. Njega treba najprije istražiti i time pokazati kako ka-pitalizam nastaje, kako se razvija. Otuđena djelat-nost eksploatiranog proletera, njegov najamni rad, temeljni je odnos proizvodnje kapitalističkog društva. Bio je taj odnos već analiziran u djelima klasičnih eko-nomista - naročito Smitha i Ricarda - i ocijenjen kao oblik čovjekova iskorištavanja. Marx je pružio dokaz da se taj odnos između radnika i kapitalista ostvaruje prodajom robe - radne snage. Iz kapitalističkog se načina proizvodnje izlazi tek ukidanjem te specifične robe, što znači ukidanjem klase najamnih radnika koji kapitalistima prodaju radnu snagu.

Koncizno objašnjenje toga novog pogleda na prirodu, društvo i čovjeka nalazimo u dosta zanema-renim i često neshvaćenim Tezama o Feuerbachu. Već u prvoj tezi Marx kritizira i odbacuje dotadašnji

41

materijalizam, jer zbilju shvaća samo u obliku objekta ili opažanja. Suprotstavlja mu svoj novi - moglo bi se reći objektivno-subjektivni - materijalistički svje-tonazor, koji zbilju shvaća subjektivno, kao “osjetilnu ljudsku djelatnost”, kao “praksu”. Uslijedio je najvažniji zaključak da se iza svega izvanjskog u starom i novom svijetu - prema tome i iza privatnog vlasništva u ka-pitalizmu i iza zajedničkog vlasništva u komunizmu - kriju različite subjektivne suštine. S posve različitim načinima i odnosima proizvodnje društva.

Subjektivnu suštinu klasnoga privatnog vlasništva čini rad. Shvaćen kao otuđena čovjekova dje-latnost - motivirana vanjskim interesima i podređena vanjskim ciljevima, dakle, otuđeni rad. Djelatnost je na koju je radnik prisiljen radi svoje životne egzistencije, a kapitalist ga na to tjera radi svoga privatnog bogaćenja. Za razliku od njega, subjektivnu suštinu zajedničkoga komunističkog vlasništva čini unutrašnjim interesima i ciljevima motivirana i vođena čovjekova samodjelat-nost. Tako tekuće postindustrijsko doba ima najvažniji povijesni zadatak ukidanje svake otuđene djelatnosti, dakle, ukidanje rada (otuđenog djelovanja) i pretva-ranje sveukupnoga ljudskog stvaralaštva u privlačnu i kreativnu samodjelatnost socijalno emancipiranih individua.

Taj prirodni univerzalni zaokret čovječanstva Marx naziva oslobođenjem rada i redovito upozo-rava proletarijat kako bez te socijalne emancipacije nema prave i potpune slobode čovjeka. Prema tome, oslobođenje rada je elementarna pretpostavka svjetskoga komunističkog zajedništva, u kojem su - čitamo u Njemačkoj ideologiji - svi članovi društva

podjednako zaokupljeni “proizvodnjom samog oblika komuniciranja”. Omogućava ga i potiče ekonomsko oslobođenje radničke klase, koje potkraj 19. stoljeća postaje markantno obilježje početnih oblika novog društva i prirodni krajolik njegova elektromehaniza-cijskog revolucioniranja.

Sada pouzdano znamo da se na dosadašnjoj tehničkoj osnovi nije mogao začeti nikakav “komuni-zam”. Njegova je prirodna osnova permanentno viso-ko tehnološko revolucioniranje, praćeno ukidanjem svakog otuđenja i ujedinjenjem čovječanstva. Znan-stveno poimanje, razumijevanje i praćenje uspona ko-munizma zahtijeva strogo razlikovanje postmoderne tehnologije (uskoro nanoelektroničke tehnologije) od nekadašnje moderne tehnike.

Očinstvo toga razlikovanja pripisuje se sociologu Harveyju Brooksu, koji već 1971. razlikuje tehnologiju od tehnike te tim zaokretom povezuje i objašnjava započeto informacijsko (sada već digitalno) revolu-cioniranje materijalne i društvene proizvodnje. Tome je ipak više pridonio sociolog Daniel Bell djelom The Coming of Post-Industrial Society, objavljenim 1976. godine. U njemu iznosi danas općenito prihvaćenu de-finiciju, po kojoj je tehnologija “upotreba znanstvenog znanja sa svrhom određivanja postupaka za obavljanje stvari na način koji se može reproducirati”.

Tek se s postmodernom tehnologijom stvara ma-terijalna osnova novoga, u krajnjem ishodu svjetskoga komunističkog društva. Povijesni je to proces koji naši primitivni antikomunisti u svojoj neobrazovanosti i zastarjelosti ne mogu shvatiti ni prihvatiti. Shvaćaju ga i prihvaćaju istinski znanstvenici, poput Charlota Pereza,

42

43

Christophera Freemana, Giovannija Dosa i Manuela Ca-stellsa. Na Marxovu su oni tragu kad ističu da tehničko napredovanje omogućava elektrika, pogonska sna-ga modernog društva, a tehnološko revolucioniranje omogućava elektronika, pogonska snaga globalnoga komunikacijskog zajedništva. Na potonje Marx misli, premda tu terminologiju iz razumljivih razloga ne rabi, kad u Njemačkoj ideologiji naglašava kako je za uspostavljenje komunističkog dividualizma prijeko potrebno novo utemeljenje društva.

U zavisnosti od toga, i u skladu s time, mijenjaju se priroda i društvena uloga znanosti. Prateću spoz-najnu, interpretatorsku znanost - koja je odgovarala društvu izraslom na tehnici - potiskuje i nadomješta predvodnička, socijalna, vizionarska znanost - koja odgovara zajedništvu izraslom na postmoder-noj tehnologiji. Upućuju na to i spomenute Teze o Feuerbachu, naročito jedanaesta koja glasi: “Filozofi su svijet različito interpretirali, radi se o tome da se on izmjeni”. U toj promjeni prvorazrednu ulogu ima samo izvođenje individualizma iz dvojakog ukidanja privatnog vlasništva: objektivnoga i osjetilnog. Jasno je sagledano i razgraničeno u Marxovim Ekonomsko-filozofskim rukopisima. Vidi se to i iz ovog stava:

“Kretanje privatnog vlasništva - proizvodnja i potrošnja - jest osjetilno očitovanje kretanja cjelokup-ne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka. Religija, obitelj, država, pravo, moral, znanost, umjetnost itd. samo su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Stoga je pozitivno uki-danje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života pozitivno ukidanje svakog otuđenja, dakle, po-

vratak čovjeka iz religije, obitelji, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno prisvajanje... Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle, kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje pre-ma predmetu jest potvrđivanje čovjeka; ona je zato tako mnogostrana kao što su mnogostrana otuđenja čovjekova bića i djelatnosti; čovjekova djelotvornost i čovjekovo trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.”

Antimarksisti, zadojeni ruskim marksizmom (staljinizmom), poznaju samo jednu stranu ukidanja privatnog vlasništva: vanjsku, predmetnu, opažajuću. U toj površnosti i jednostranosti svode vlasništvo na objekt i komunizam na njegovo predmetno etatističko podruštvljenje, dakle, jednostavno podržavljenje ma-terijalnih dobara predstavničkim političkim odlukama i državnim zakonodavnim aktima. Slijedi iz toga bizarni zaključak da za ostvarenje komunizma nije potreb-no nikakvo prethodno novo utemeljenje društva. Dovoljno je na bilo kojoj razini društvenog razvoja birokratskim aktima ukinuti privatno i zakonskim pro-pisima uspostaviti društveno vlasništvo, pa makar bilo državno. A kako se na taj način lako i jednostavno stiže do komunizma, tako se na isti način uzurpiranom političkom voljom i nametnutim zakonodavstvom

44

45

lako i jednostavno izlazi iz njega, pukim ukidanjem društvenog (državnog) vlasništva.

Legendarni bi beskućnik rekao: nakon nacio-nalizacije i konfiskacije industrijskih postrojenja, zemljišta i kuća 1945. i 1946. godine - ima komu-nizam. Nakon birokratske pretvorbe i tajkunske privatizacije 1991. i 1992. godine - nema komu-nizma. Bilo kako bilo, ceh u svakom slučaju plaćaju hrvatski građani koje se antikomunističkom hi-sterijom odvraća od jedino mogućeg - prirodnog - društvenog razvoja i pretvorbom i privatizacijom vraća u stari svijet ropstva, zapošljavanja, prisil-nog rada i iskorištavanja čovjeka čovjekom. Lijevu radničku lozinku Proleteri svih zemalja, ujedinite se!, antikomunistički desničari odbacuju i prešutno zamjenjuju svojom u praksi ostvarenom krilaticom: Eksproprijatori svih zemalja, ujedinite se! Koliko god im to i uspijevalo, kratkotrajno je i na bankrot osuđeno. Račun im već stiže na naplatu globalnom ekonomskom recesijom i nacionalnom socijalnom krizom. Poremećaj je takvog karaktera i dometa da mu se ne vide dubina, širina i trajnost rušilačkog ra-zaranja.

U tom barbarstvu antikomunisti imaju vodeću ulogu. Pustošenje i uništavanje najvrednijega, pod njihovim utjecajem i s njihovim vodstvom, poprima sve karakteristike reakcionarnoga političkog pokreta i pogubna rušilačkog razaranja. Istinska je znanost pozvana da se odlučno suprotstavi antikomunistima, da ih raskrinka i iskorijeni do kraja. Narod treba obra-zovanjem uvjeriti da je kapitalizam s 19. stoljećem odlepršao u muzej starina, te da sada, početkom 21.

stoljeća, prirodnom nužnošću započinje sastavljanje univerzuma i u tome ujedinjenje ljudskoga roda.

U predgovoru su istaknuta tri veličanstvena pokreta koji zagovaraju komunističko zajedništvo vi-soko razvijenog čovječanstva: (1) nostalgični komu-nizam prvih kršćana, (2) sentimentalni komunizam socijalista utopista i (3) znanstveni komunizam Karla Marxa. Paradoksalno je da se sada, u doba započetoga informacijsko-komunikacijskog stasanja globalnog zajedništva, klasičnom marksizmu i znanstvenom komunizmu suprotstavlja nekakav nedefinirani an-tikomunizam interesno povezanih birokrata i tajkuna. Najveća je to podvala suvremenom čovječanstvu i hr-vatskim građanima, jer im je podjednako istinski ko-munizam jedina mogućnost preživljavanja i daljnjeg razvoja.

Informacijski neobrazovani antimarksisti i an-tikomunisti onaj su dio društva koji vjeruje da se političkim odlukama i birokratskim propisima po volji može uvesti i uvodi – a isto tako i ukida – određeni oblik društva. Ne znaju i ne trude se da upoznaju ak-tualne procese cjelovite emancipacije čovječanstva: ukidanjem podjele rada i samog rada, zajedničkim vlasništvom i podjednakim posjedovanjem prirode i proizvoda rada, te povratkom volje i moći svakom pojedinom čovjeku.

Protivnike marksizma i komunizma zadovoljava djelomična, početna, samo politička emancipacija na-roda, koju bi – sudeći po njihovu ponašanju i odnosu prema njoj – najradije ovjekovječili. Znanstvenom je komunizmu, naprotiv, politička emancipacija naroda samo jedna od prirodnih stanica povijesnog razvoja,

46

47

koju treba proći da bi se čim prije i što uspješnije ostva-rilo ekonomsko oslobođenje radničke klase i zatim, sada aktualno, socijalno oslobođenje svakog čovjeka. Zastarjeli kolektivizam ispunio je svoj povijesni za-datak i sada ga već prirodnom nužnošću potiskuje i nasljeđuje individualizam. Tako se najzad stiže do komunističkog zajedništva, u kojem svestrano obda-reni i obrazovani čovjek, svaki pojedinac, ostvaruje svoj životni san apsolutne slobode i u toj slobodi ravno-pravno uživa sve blagodati svestrane individualne jednakosti.

Na to su usredotočena sva Marxova raspravljanja o znanstvenom komunizmu i uspostavljanju stanja potpune individualne jednakosti i ravnopravnosti svih stanovnika svijeta. Na taj se način čovjekov svijet naj-zad svodi na samog čovjeka, na njegovo sistemsko znanje, kreativno djelovanje, ljudsko samopotvrđivanje i univerzalno individualno razvijanje. To je sinteza svih Marxovih određenja istinskog komunizma. Nalazimo ih najviše u njegovim – za života neobjavljenim – ruko-pisima, napisanima u razdoblju od 1843. do 1858. go-dine. Evo odabranih najvažnijih definicija komunizma iz kojih se jasno razabire koji mu je sadržaj i povijesni zadatak:

„Komunizam je nužan oblik i energičan princip neposredne budućnosti, ali komunizam nije kao takav cilj ljudskog razvitka – oblik ljudskog društva... Empi-rijski je moguć samo kao ´najednom´ ili istovremeno proizvedeno djelo vladajućih naroda, što pretposta-vlja univerzalni razvitak proizvodnih snaga i s njim vezani razvitak svjetskog komuniciranja... Komunizam je istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode,

između čovjeka i čovjeka, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda... Stoga je cjelokupno kretanje po-vijesti zbiljski akt rađanja komunizma – rođenje njego-va empirijskog postojanja... Komunizam je proizvodnja samog oblika komuniciranja... Riješena je zagonetka povijesti.“

Prema tome, bitna je pretpostavka komunizma cjelovita politička, ekonomska i socijalna emancipa-cija svakog čovjeka. Marx u spomenutim rukopisi-ma najviše pažnje poklanja socijalnoj emancipaciji čovjeka, zajedničkom povijesnom zadatku i istovre-menom djelu ujedinjenog čovječanstva. Na to se uglavnom svode njegova znanstvena predviđanja. Socijalizam ga rijetko privlači. A i kada tome pribje-gava, ograničava se na savjet proletarijatu da se u re-voluciji ne smije zadovoljiti političkom emancipacijom naroda, već mora odmah prionuti izgradnji i razvoju onih proizvodnih snaga koje omogućuju ekonomsko i zatim socijalno oslobođenje klase i svakog čovjeka. Revolucija u potpunosti ispunjava svoj povijesni za-datak tek s istovremenim oslobođenjem rada u svim zemljama svijeta.

Zbog toga u Marxovim djelima susrećemo često upozorenje da će zaostale sredine, u izgradnji novog društva, morati proći kroz sve one tegobe i nevolje kroz koje su prošli razvijeni narodi kada su krajem 19. i početkom 20. stoljeća napuštali kapita-lizam i izgrađivali socijalizam. To je proročanstvo po-djednako potvrdilo iskustvo Sovjetskog Saveza, Kine i jugoistočnih europskih zemalja. Proizvoljni su stoga i neutemeljeni prigovori Marxu da su mu predviđanja

48

49

budućega svjetskog razvoja pogrešna i promašena. Iz te samoobmane i obmane drugih, ponajprije vla-stitog naroda, upravo proizlazi odbacivanje marksiz-ma i proglašavanje znanstvenog komunizma lažnim proročanstvom.

Marxa je, naglasimo još jednom, ponajprije i ponajviše privlačila buduća socijalna emancipacija svakoga pojedinoga društvenog pripadnika, a nju omogućavaju tek visoka informatička tehnologija i pogotovu njena već saglediva nanoelektronika. Zato je čovjekova socijalna emancipacija odnedavno po-stala prvorazredni društveni zadatak, a s tim je ujed-no postao i sve aktualniji povratak ocu znanstvenog komunizma - njegovom životnom djelu i pogotovu njegovom znanstvenom predviđanju.

Već dostignuta postmoderna društvena zbilja najbolja je potvrda njegova neponovljivog znanstve-nog umijeća i stvaralaštva. Anticipirao je - kao nitko ni prije ni poslije njega - rješenje najveće zagonetke povijesnog razvoja i time pokazao kako se sve većim rastavljanjem kompleksnog univerzuma sada stiže do njegova sastavljanja, i kako se, s tim povezano, sve većim otuđenjem pojedinaca sada stiže do apsolutne slobode totalnog čovjeka.

Emancipacija čovjeka

Tijekom posljednjeg tisućljeća, koje prethodi našoj eri, odvijala se dramatična zamjena drevnoga rodovskog zajedništva naprednijim klasnim društvom. Gasili su se i posve nestajali posljednji ostaci ple-menskog prakomunizma. Samootuđenje i otuđenje čovjeka – u religiji, obitelji, radu, kasti, klasi i državi – upotpunjuje se posvemašnjim gubitkom uljuđene čovječnosti u monopolnom posjedu, privatnom vlasništvu i klasnom suprotstavljanju.

Na tom dugom povijesnom putu razjedinjuje se ljudski rod i nastavlja život u posebnim i sve više odvojenim i suprotstavljenim skupinama. Jedni stagni-ranjem propadaju i nestaju, drugi posustaju i zaostaju, a treći traže i nalaze izlaz u naprednijem robovlasničkom društvu. Tako rascjepkano čovječanstvo ostvaruje svoj prirodni uspon razvijanjem malog broja marljivijih i snalažljivijih naroda, dok većina drugih životari u ne-razvijenosti i zastarjelosti.

Usporedo se stvara i produbljava naličje te nejednakosti, materijalnim bogaćenjem manjine i siromašenjem većine stanovništva određenog područja. Urušavaju se i nestaju zaostale civilizacije, poput Azteka i Inka, a mnoge male primitivne zajed-nice, poput naših Ilira, čak i u sjećanju blijede.

50

51

U prvom tisućljeću naše ere individualizam se toliko prorjeđuje da čak i status samostalnog čovjeka, slobodnjaka, postaje privilegij malog broja odabranih. Robovlasnička društva svode obespravljenog roba na životinju koja govori i po tome ga uglavnom razlikuju od stoke koja muče. Unatoč tome, sjajna znanstvena djela – naročito učenja antičke filozofije i srednjovjeko-vne teologije – pokreću duhovni preporod najrazvije-nijih europskih naroda, kojim je i materijalni proizvo-dni rad prihvaćen i priznat kao normalna i korisna društvena djelatnost. Humanizam i renesansa, od 14. do l6. stoljeća, i toj religiozno-filozofskoj ideologiji su-protstavljaju još napredniji svjetonazor, potreban mla-doj buržoaziji - pogled na svijet i društvo koji je prožet priznanjem i poštivanjem čovjekova dostojanstva.

Počelo je široko zanimanje za spoznajnu znanost, prosvjetiteljsku književnost, glazbu i likovnu umjetnost. A time i rasplamsavanje urođenih čovjekovih strasti: informiranja opažanjem i porukama, komuniciranja s drugima, otkrivanja nepoznatog i naseljavanja za-posjednutih područja da bi ekspanzijom nacionalnih država odškrinuo i sve više otvarao vrata političkoj, zatim ekonomskoj i najzad, sada aktualnoj, socijalnoj emancipaciji naroda, radničke klase i čovjeka - svakog pojedinca.

Prvo razrađeno Marxovo izlaganje o toj cjelovi-toj, potpunoj i svestranoj emancipaciji svakog čovjeka nalazimo u spisu Prilog jevrejskom pitanju. Opravdava se stav da nije dovoljna politička emancipacija, nego ljudska emancipacija, u oslobađanju čovjeka od svakog otuđenja svoje ljudske biti unutar društva. Evo pozna-tog Marxova zaključka:

„Svaka emancipacija je svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Politička emancipacija je, s jedne strane, redukcija čovjeka na člana građanskog društva, na egoističkog nezavi-snog individuuma, a s druge strane na građanina, na moralnu osobu... Zbiljski je čovjek priznat tek u obliku egoističnog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog citoyen-a...Tek kad zbiljski, indi-vidualan čovjek vrati u sebe apstraktnog građanina i kao individualan čovjek postane rodno biće, u svome individualnom radu, u svojim individualnim odnosi-ma, tek kada čovjek spozna i organizira svoje ´forces propress´ (vlastite snage) kao društvene snage i stoga više ne bude od sebe dijelio društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena... U toj novoj zajednici učestvuju indivi-due kao individue. Ona je takvo ujedinjenje individua (naravno, pod pretpostavkom razvijenih proizvodnih snaga), koje njihovoj kontroli podvrgava uvjete slobo-dnog razvitka i kretanja individua.“

Prvo je važno saznanje da je emancipa-cija čovjeka dugotrajan povijesni proces koji ima svoju unutrašnju logiku i ozbiljuje se tek razvojem odgovarajućih proizvodnih snaga. Za ostvarivanje političke emancipacije dovoljne su bile proizvodne snage kojima je pokretačka sila para. Ekonomskoj emancipaciji trebaju proizvodne snage kojima je pokretačka sila elektrika. Sada aktualna socijalna emancipacija ima za pretpostavku visoku informatičku tehnologiju kojoj su pogonska sila mikroelektronika i uskoro još usitnjenija i učinkovitija nanoelektronika.

Jedinstven je to proces društvenog razvoja; od

52

53

brojnih i razjedinjenih nacionalnih država do global-no ujedinjenoga i integriranog čovječanstva. Sve je u znaku čovjeka i za čovjeka, u oblicima i s ostvarenji-ma što opravdavaju stav da je svaka emancipacija svođenje čovjekova svijeta na samog čovjeka. Prema tome, temeljni zadatak i cilj modernoga i sada postmo-dernoga društvenog napredovanja nije nikakav „ko-munizam“, već uljuđeni čovjek. Emancipirano ljudsko biće kojem priroda postaje anorgansko tijelo i koje se, na toj osnovi, vraća svojoj rodnoj biti i svojoj slobod-noj kreativnosti u sveukupnoj društvenoj djelatnosti. Nitko ga ne iskorištava, ne zamjenjuje i ne predstavlja. Filozofi su ga nazvali – totalnim čovjekom.

Tako tek nastaje društveno stanje potpune in-dividualne jednakosti svih stanovnika svijeta. Nema više ničega – ni materijalnog ni duhovnog – što bi čovjeka dijelilo od njegove slobode. Prema tome, cilj je potpuno slobodni, globalno ujedinjeni, svestrano umreženi i kreativno samodjelatni čovjek. Onaj blista-vi proizvod dugotrajnoga povijesnog razvoja kojem je kruna fantastično komunističko zajedništvo.

Nema drugog puta u napredovanju ljudskog roda. Ili će revolucioniranjem i razvojem stići do komunističkog zajedništva, ili će stagniranjem i propadanjem zauvijek nestati. Moderno nacionalno osvješćenje i državno osamostaljenje u najboljem slučaju stvaraju društveni okvir potreban da se proizvođač jednom oslobodi robovanja posesivnom poslodavcu i svom prisilnom radu. Ideal i cilj postaje čovjek pojedinac, osamostaljeni svestrani čovjek koji se neograničeno koristi prirodom kao zajedničkim do-brom te ravnopravno uživa tekovine civilizacije, sudje-

luje u proizvodnji samog oblika komuniciranja, obnaša podjednako općedruštvene funkcije u umreženoj po-vezanosti sa svim stanovnicima svijeta.

Prijelomni su u svemu tome 15. i 16. stoljeće, sa započetim preseljenjem seljaštva u proizvodna i upra-vna gradska naselja, tiskanjem knjiga, javnim obra-zovanjem, koloniziranjem manje razvijenih zemalja, socijalnom dinamikom i nadasve važnom upotrebom vodene pare kao industrijske pogonske snage. Već na samom početku narednog stoljeća počinje pokret za priznanje i afirmiranje pojedinca u životu i razvoju društva. Začetnik mu je Martin Luther, njemački profe-sor teologije koji je 13. listopada 1517. na vrata dvorske crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza. Bio je to nagovještaj protestantske reformacije, u kojoj Max Weber vidi korijen razvoja kapitalizma. S njom ujedno i utemeljenje tisućljeća u kojem intelektualnu elitu nadahnjuje i vodi velika humanistička ideja: interes pojedinca iznad svega.

Potanji opis toga epohalnog zaokreta i uspona donosi nedavno i u našem prijevodu objavljena knjiga povjesničara Richarda van Dülmena Otkriće individuu-ma 1500-1800. To je razdoblje uspona kapitalizma u kojem se političkom slobodom priprema i oboružava djelomičnog („apstraktnog“) građanina za vlastito cje-lovito i potpuno oslobođenje ekonomskim i socijal-nim emancipiranjem. A da bi do toga veličanstvenog cilja stigao, čovjek je svoje djelovanje morao svesti na određeno posebno zanimanje te postati pastir, ratar, zavarivač, tokar, učitelj, činovnik, profesor, državnik itd. Društveni se život podjelom rada rastvara na sastavne dijelove koje treba povezivati, usklađivati i usmjeravati.

54

55

U svom Društvenom ugovoru Rousseau u tome nalazi ovako opisanu opravdanost države kao posrednika između čovjeka i njegove slobode:

„Onaj koji se usuđuje da postavlja zakone jed-nome narodu mora se osjećati sposobnim da mijenja takoreći ljudsku prirodu, da svakog pojedinca, koji je sam sebi savršena i osamljena cjelina, transformira u dio jedne veće cjeline, od koje bi taj pojedinac u neku ruku primio život i svoje biće, da fizičku i samostalnu egzistenciju zamijeni djelomičnom i moralnom. On treba da čovjeku oduzme njegove vlastite snage, da bi dao takve koje će mu biti strane, i kojima se neće moći služiti bez pomoći drugoga.“

Čovjek se susreo s najvećom zagonetkom u svojoj povijesti. Može je riješiti samo povratkom svojoj univerzalnoj individualnosti, izraženoj u neposrednoj osobnoj svestranosti. Razumije se, na daleko višem materijalnom i društvenom stupnju razvoja. Potreban mu je za to posve nov, univerzalni (hegelijansko-koz-mopolitski) svjetonazor, da bi radikalnim sistemskim prevratima i svjetskim regionalnim i globalnim uje-dinjenjima stigao do apsolutnoga komunističkog zajedništva. Postupnost i sistematičnost tog zaokreta zahtijeva obrazovano vodstvo kojemu je za uspjeh potrebna predvodnička znanost.

Razvijeni su narodi veoma mnogo učinili i po-stigli u svom političkom i ekonomskom oslobođenju. Pokazali su manje razvijenima da nema slobode građanima sve dok robuju kolektivističkom monopo-lizmu privilegiranih birokrata i posesivnih poslodavaca. Ujedno i drugu važnu zakonitost: da nema ekonomske i socijalne emancipacije bez političke slobode naroda.

To opravdava ljevičarske pokrete i stranke kada i bez stečenih materijalnih pretpostavki žele svoje sredi-ne socijalističkom revolucijom izvući iz zaostalosti, koristeći se pri tome iskustvima i dostignućima razvije-nijih naroda. Treba ta iskustva cijeniti i uvažavati, koliko ih god pratili egoistički suputnici, znajući da žrtve nisu samo drugi – podjarmljeni i iskorištavani – narodi, već i vlastiti obespravljeni i eksploatirani sunarodnjaci.

Sazrijevanje kapitalizma tijekom 17. i 18. stoljeća prati politička emancipacija naroda koja je iznjedrila i razvila materijalne i duhovne uvjete i težnje čovjekove individualizacije: ekonomskim oslobođenjem radnika i socijalnim oslobođenjem svakog čovjeka. Uvelike su tome pridonijeli istaknuti filozofi racionalizma – Loc-ke, Rousseau, Montesquieu, Blackstone, Mably i drugi – zalaganjem za pravo na život, slobodu, vlasništvo i sigurnost. Počelo je skromno s engleskom Peticijom o pravima 1628. godine, ubrzano američkom Dekla-racijom o nezavisnosti 1776. godine i završilo francu-skom Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina 1789. godine. Sve je u njima rečeno i sažeto izraženo u programskom zahtjevu: liberté, fraternité, égalité – sloboda, bratstvo, jednakost – sve što je potrebno da pokrene eksploatirane proizvođače u borbu za svoje ekonomsko oslobođenje.

Započeto samoukidanje kapitalizma i njegov skori kraj prate učestale bune proletera i dvije ve-like socijalističke revolucije: građanski rat francuske buržoazije i radničke klase 1848. godine, te slavna Pariška komuna 1871. godine. Nisu uspjele. Ponajviše zbog nesazrelih materijalnih pretpostavki koje su priro-dna osnova ekonomske emancipacije eksploatiranog

56

57

proletarijata. Radničkom je pokretu, za izvršenje svo-ga povijesnog zadatka, trebala društveno razvijenija i razuđenija materijalna osnova. Ostvarena je otkrićem i proizvodnim korištenjem električne iskre krajem 19. i početkom 20. stoljeća, s povremenim tehničkim i za-tim permanentnim tehnološkim revolucioniranjem.

Potvrdila je to i pobjeda ruske Oktobarske re-volucije, koja je izbila 1917. godine, nakon što je u razvijenom svijetu gospodarstvom zavladala elek-tromehanizacijska proizvodnja – materijalna osnova socijalističkog društva. Vođe revolucije su dobro po-stupile kad su nakon političke pobjede čuvenim pe-toljetkama pristupile industrijalizaciji i elektrifikaciji go-spodarstva. Shvatili su da treba najprije stvoriti radničku klasu – preseljavanjem seljaka u industrijske centre i gradove, a tek zatim započeti s njenim izbavljenjem iz ekonomskog ropstva. U dugoročnoj projekciji bilo je to u skladu s Marxovim znanstvenim predviđanjem i za-govaranjem cjelovite emancipacije svakog čovjeka.

Poučen iskustvom neuspjelih klasnih borbi u Francuskoj, Marx 28. rujna 1864. u Londonu osniva Međunarodno radničko udruženje, poznatije pod imenom Prve internacionale. U rujnu 1871. usvojen je Opći statut udruženja sa temeljnim stavom Marxo-va znanstvenog komunizma, po kojem političku emancipaciju naroda prati ekonomska emancipacija radništva i odmah zatim socijalna emancipacija svakog društvenog člana – svakog pojedinca. Evo toga kapi-talnog zaključka.

„Uzimajući u obzir: da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase; da borba za oslobođenje radničke klase nije borba za klasne pri-

vilegije i monopole nego za jednaka prava i dužnosti i za uništenje svakog klasnog gospodstva; da je eko-nomsko podvrgavanje radnika onome koji ima u ruka-ma monopol sredstava za rad, tj. izvora života, osnova ropstva u svim njegovim oblicima, osnova sveukupne društvene bijede, intelektualne zaostalosti i političke zavisnosti; da je stoga ekonomsko oslobođenje radničke klase onaj veliki cilj kome svaki politički po-kret treba da bude podvrgnut kao sredstvo; da su svi napori upravljeni tome velikom cilju dosad propadali zato što nije bilo solidarnosti među radnicima raznih grana u pojedinim zemljama i zato što nisu postoja-le bratske veze među radnicima raznih zemalja; da oslobođenje rada nije ni lokalni ni nacionalni, nego socijalni problem, koji obuhvaća sve zemlje u kojima postoji moderno društvo, i da njegovo rješenje zavisi od praktične i teorijske suradnje najnaprednijih ze-malja; da sadašnje oživljavanje pokreta radničke klase u europskim zemljama s najrazvijenijom industrijom, budeći nove nade, svečano opominje da se ponovo ne padne u stare greške i zahtijeva neodložno povezivanje još nepovezanih pokreta. Iz tih razloga osnovano je Međunarodno udruženje radnika.“

Teško su vodstva radničkog pokreta u poje-dinim zemljama prihvaćala sintagmu oslobođenje rada, ne shvaćajući što zapravo znači i ne vjerujući da se u zbilji nešto takva može ostvariti. Kad god im se pružala prilika, naročito u prijevodima, zamjenjivali su je zahtjevom za „oslobođenje radničke klase“. Nasjeli su tome i mnogi marksisti, smatrajući da se Marx jednom zaletio i zatim u Kritici Gotskog programa odbacio viziju oslobođenja rada.

58

59

Nije se Marx nikada odrekao razlikovanja između nacionalnoga (ekonomskog) oslobođenja radničke klase i globalnog (socijalnog) oslobođenja rada. Znao je dobro kako bi svakim odbacivanjem ideje i programa oslobođenja rada njegov marksizam, a s tim i znanstveni komunizam zasluženo doživjeli zaborav. Pogotovu danas, u ovo fantastično doba približavanja ljudskog roda - elektroničkim, informa-cijskim, biotehnološkim i komunikacijskim revolucio-niranjem - svijetu totalnog čovjeka, za kojeg je Lenjin rekao „da zna raditi sve i radi sve“.

U originalnom tekstu Općeg statuta, koji je Marx napisao, jasno se razlikuje „the emancipation of the working classes“ od „the emancipation of la-bour“. Isto takvo podjednako razgovijetno razlikovanje susrećemo u njegovom Građanskom ratu u Francu-skoj, gdje se Pariška komuna ocjenjuje kao „politički oblik društvene emancipacije, oslobođenja rada od uzurpatorske vlasti (robovlasničke vlasti) monopolista sredstava za rad, koja su stvorili sami radnici ili ih je darovala priroda“. Prva je pouka toga znanstvenog zaključka da političko osamostaljenje zemlje, formi-ranjem samostalne nacionalne države, ne čini „kla-snu borbu“ nepotrebnom. Dapače, ono omogućava i zahtijeva da se još više rasplamsa u ostvarivanju „velikog cilja“ – oslobođenja rada – koji su hrvatski znanstvenici, političari i državnici 1991. godine odbacili i time nanijeli veliku štetu svome narodu.

Nisu shvatili ni uvažili znanstvenu poruku da politička emancipacija toliko vrijedi i koristi – pogo-tovu u ovo digitalno doba – koliko s njom „započinje oslobođenje rada“ otvorenom borbom „proizvođačke

klase protiv prisvajačke klase“. Bez toga velikog cilja, svaka je željena emancipacija društvenog čovjeka, svakog pojedinca – kaže Marx – „nemogućnost i ob-mana“. Zato on nikada ne odustaje od tog krajnjeg cilja svake istinske oslobodilačke borbe. Posljednji put inzistira na njemu u intervjuu američkom listu „The Chicago Tribune“, 5. siječnja 1879. godine. Dok izlaže misao kako politički programi i pokreti trebaju biti različiti da bi se prilagodili prilikama i potrebama svojih sredina, a jedina im sličnost mora biti u „zajedničkom cilju“, sugovornik mu upada u riječ pitanjem – da li je to „vladavina radnika“ – na što mu Marx odgovara: „Ne, to je oslobođenje rada“.

Da bi se ono ostvarilo, treba novo utemeljenje društva. Sada znamo koje: znanstveno-tehnološko. Ne treba biti marksist, pa ni ekonomist, da se shva-ti kako se i od čega rad oslobađa te time ostvaruje socijalna emancipacija svakoga pojedinog čovjeka. Dovoljno je prihvatiti definiciju istaknutog engleskog ekonomista Alfreda Marshalla. U njegovu poznatom udžbeniku Principles of Economics (1890.) nalazimo općenito prihvaćeno stajalište da je rad „svaki napor uma ili tijela koji je, djelomično ili potpuno, usmjeren na neko dobro, a ne na zadovoljstvo koje potječe ne-posredno od rada“.

Dakle, rad je sinonim sintagme prisilna djelat-nost ili otuđena djelatnost. Čovjek joj pribjegava, jer mora. Prisiljava ga na to neki „vanjski“ motiv, interes i cilj; neki drugi čovjek, prirodna nužnost, održavanje života, sklonost materijalnom bogaćenju itd. Oscar Wilde u šali kaže da je „rad za ljude koji nemaju pa-metnijeg posla“.

60

61

Krajnji je domet te proizvodne otuđenosti onaj stupanj podjele rada na kojem čovjek obavlja samo manji dio ukupnog posla; u krajnjoj liniji, neku djelomičnu funkciju ili podfunkciju za tekućom vr-pcom. Radom se čovjek otuđuje od svoje rodne biti, prazni se i gubi svoje snage i ljudske osobine. U Eko-nomsko-filozofskim rukopisima iz 1844. godine Marx u prvom rukopisu posvećuje posebno poglavlje otuđenom radu i opisuje ga do detalja. Pokazuje kako je sasvim razumljivo što čovjek bježi od takvog rada kao od kuge. I dan danas, kad god može izbjegava ga i prevaljuje na drugoga.

Nasuprot tome, oslobođeni rad je privlačna, ugodna i stoga poželjna stvaralačka djelatnost, čovjekova samodjelatnost, poput skladanja glazbe, pi-sanja književnog djela, slikanja ili znanstvenog progra-miranja i komuniciranja. Čovjek takvoj djelatnosti rado pribjegava bez ikakve prisile i pri tome osjeća veliko zadovoljstvo. Njeno obavljanje je samopotvrđivanje čovjeka kao kreativnoga rodnog bića. Takvim djelo-vanjem uljuđeni čovjek samoispunjava svoj unutrašnji svijet, zadovoljava svoje potrebe i ostvaruje svoje in-terese i ciljeve te se tako duhovno bogati i s užitkom razvija svoje ljudske snage. Živi društvenim životom u zajednici jednakih i ravnopravnih individua.

Prema tome, tek s cjelovitom političkom, eko-nomskom i socijalnom emancipacijom čovjek stiže do svoje potpune slobode. Kad se to ostvari, ništa ga više od nje ne dijeli. Nestali su poslodavci, zastupnici i po-srednici – posljednji poduzetnici, birokrati i svećenici. Istaknuti znanstvenici priznaju Marxu da je prvi pre-dvidio takav razvoj, istražio ga kritikom postojećega

i opisao nevjerojatnom preciznošću. Među njima je i spomenuti povjesničar Charles Van Doren koji početkom devedesetih, u knjizi A History of Knowle-dge, prihvaća znanstveni komunizam kao vrhunsko dostignuće vizionarske misli. Istaknuti povjesničar i kritičar kaže za Marxa da je „savršeno poznavao svijet u kojem je živio“, da ga je „razumio bolje od svakoga drugog“, što mu je „omogućilo da u najmanju ruku u grubim crtama predvidi budućnost“.

Najvažnija mu je u tome svakako genijalna vi-zija socijalne emancipacije svih žitelja ujedinjenog čovječanstva, što potvrđuje i ovaj čuveni zaključak iz njegove Njemačke ideologije:

„Sada se, dakle, već došlo tako daleko da indivi-due moraju prisvojiti postojeću ukupnost proizvodnih snaga ne samo da bi došle do svoje samostalnosti, nego i da bi osigurale svoju egzistenciju. Ovo pri-svajanje uvjetovano je najprije objektom prisvajanja – proizvodnim snagama, koje su se razvile u totalitet i koje postoje samo unutar univerzalnog komunici-ranja. Ovo prisvajanje mora već s te strane imati uni-verzalan karakter koji odgovara proizvodnim snaga-ma i komuniciranju. Samo prisvajanje ovih snaga nije ništa drugo do razvijanje individualnih sposobnosti, koje odgovaraju materijalnim proizvodnim oruđima. Prisvajanje totaliteta proizvodnih oruđa već je stoga razvitak totaliteta sposobnosti u samim individuama... U svim dosadašnjim prisvajanjima ostala je masa in-dividua podređena jednom oruđu proizvodnje; u pri-svajanju proletera mora masa oruđa za proizvodnju biti podređena svakom pojedincu, a vlasništvo svim društvenim pripadnicima. Moderno univerzalno ko-

62

63

municiranje ne može se nipošto na drugi način podre-diti individuama nego tako da se podredi svima... Tek na tom stupnju razvoja podudara se samodjelatnost s materijalnim životom, što odgovara razvoju pojedinaca u totalne individue i uklanjanju svake stihijnosti; i tada odgovara jedno drugome, pretvaranje rada u samodje-latnost i pretvaranje dosadašnjih uvjeta komuniciranja u komuniciranje individua kao takvih. Kad ujedinjene individue prisvoje totalne proizvodne snage tada pre-staje privatno vlasništvo.“

Zaključak je to i stav s kojim svoje izlaganje započinju proslavljeni švedski ekonomisti Kjell A. Nordström i Jonas Ridderstrăle, autori knjige Funky Business - Talent makes capital dance, koja je na prijelazu u treće tisućljeće među najpoznatijim znan-stvenim bestselerima. Prihvaćaju tu orijentaciju i po-kazuju da žele pridonijeti onom istom društvenom cilju za koji se zalaže Karl Marx. Zanimljivo je da su za moto knjige uzeli čuveni poklič muzičara Johna Len-nona: „Treba biti heroj radničke klase“. Njime ističu svoju ljevičarsku usmjerenost, a to je ekonomsko oslobođenje radničke klase i socijalno oslobođenje rada od svakog otuđenja. Hvale Marxa i priznaju mu da je u predviđanju fantastične informacijske i ko-munikacijske sutrašnjice „imao pravo“. Sagledao je kao nitko prije njega da dolazi vrijeme u kojem će najmoćnije čovjekovo stvaralačko oruđe biti njegov mozak.

Eksploatatori, uzurpatori i monopolisti mate-rijalnih dobara i općedruštvenih funkcija ne mogu osvojiti, zaposjesti i tuđim egoističkim interesima po-drediti tu tvrđavu znanja. A upravo u toj neotuđivosti

najmoćnijega proizvodnog oruđa, čovjekova mozga, treba tražiti rješenje najveće zagonetke u povijesti čovječanstva, koja se može riješiti i rješava se samo jednakošću svih stanovnika globalnoga komunističkog društva.

Mozak pripada samom čovjeku i trajno ostaje u njegovu vlasništvu i posjedu. Ima i tu urođenu osobi-nu da se najbolje iskorištava u sveopćoj univerzalnoj upotrebi, i to izvan neposredne materijalne proizvo-dnje. Ne poznaje i ne prihvaća nikakve teritorijalne i poslovne granice, koje dijele i sukobljavaju ljude. A to upravo zahtijeva i pretpostavlja postmoderno in-formacijsko-komunikacijsko zajedništvo ujedinjenih naroda. U njemu staro racionalno ponašanje potiskuje i zamjenjuje naprednije – emocionalno ponašanje. Otuđeni rad ograničenih pojedinaca nadomješta privlačna samodjelatnost ujedinjenih, posve eman-cipiranih stanovnika svijeta.

U trećem mileniju nema društvenog napredo-vanja bez socijalne emancipacije svakoga društvenog člana, svakog pojedinca. Potvrđuje to i započeta svjetska kriza. Samo takva emancipacija osposobljava čovjeka da napusti stari svijet ropskog zapošljavanja i otuđenoga prisilnog djelovanja. A to se postiže samo oslobođenjem rada, takvim revolucionarnim prevratom koji čovjekovo proizvodno djelovanje u potpunosti prenosi i smješta ispred i iznad nepo-srednog procesa materijalne proizvodnje. Ostvaruje se na taj način postepeno potpuno izgrađeni, zreli komunistički individualizam. Jedinstvena ljudska zajednica u kojoj se svaki njezin član bavi istom, jedi-nom preostalom djelatnošću – proizvodnjom samog

64

65

oblika komuniciranja. Mijenjaju se usporedo s time sadržaj i oblik društvenog takmičenja. Konkurenciju vlasnika i posjednika materijalnih dobara zamjenjuje natjecanje vlasnika mozga, u težnji da pribave što više individualizama i da ih što uspješnije iskoriste.

Vjeran opis toga radikalno promijenjenog stanja nalazimo u Marxovim Osnovama kritike političke eko-nomije. Evo njegova kategoričkog stava:

„Rad se ne pojavljuje više toliko kao uključen u proces proizvodnje, koliko se naprotiv čovjek od-nosi prema samom procesu proizvodnje kao čuvar i regulator. Radnik nije više onaj koji između objekta i sebe umeće modificirani prirodni predmet kao srednji član, već on prirodni proces pretvara u industrijski i gura ga kao posrednika između sebe i anorganske prirode kojom ovladava. On stupa pored procesa proizvodnje umjesto da bude njegov glavni agent. U tom se preobražaju kao kamen temeljac proizvodnje bogatstva ne pojavljuje niti neposredan rad koji čovjek sam obavlja, niti vrijeme koje on radi, već prisvajanje njegove vlastite opće proizvodne snage, njegovo poz-navanje prirode i ovladavanje njom putem njegova postojanja kao društvenog organizma – jednom riječi razvitak društvenog individuuma... Slobodan razvitak individualnosti, i stoga ne reduciranje potrebnog rada društva na minimum, čemu tada odgovara umjetničko, znanstveno itd. razvijanje individua zahvaljujući za sve njih oslobođenom vremenu i stvorenim sredstvima... Rad u materijalnoj proizvodnji može dobiti taj karakter samo time: 1) da se postavi njegov društveni karakter, 2) da bude znanstvenog karaktera, u isti mah opći rad, ne napor čovjeka kao na određeni način dresirane pri-

rodne sile, nego kao subjekta koji se u procesu proizvo-dnje ne javlja samo u prirodnom, samoniklom obliku, već kao djelatnost koja upravlja svim proizvodnim snagama... Ona je pozitivna, kreativna djelatnost.“

Autor prvog Plana za informacijsko društvo, objavljenog 1971. godine, japanski sociolog Yonei Ma-suda poručuje suvremenicima da shvate i uvaže da se to znanstveno predviđanje već ostvaruje. Postmoder-no tehnološko revolucioniranje uvodi čovječanstvo u promijenjeni svijet u kojem „Smithovo društvo univer-zalnog bogatstva nasljeđuje informacijsko društvo glo-balne futurizacije; novo društvo u kojem puni procvat doživljava kognitivna kreativnost pojedinca“.

Odvija se povijesni proces preseljavanja ljudi u kibernetički prostor (svijet u koji se ulazi preko kom-pjutora) i njihova aktiviranja u postmodernoj virtual-noj stvarnosti (softverskoj i drugoj djelatnosti). Novost je i u tome što tim preseljenjem počinje doba u kojem informatička tehnologija omogućava ostvarenje još jednog značajnog predviđanja znanstvenog komu-nizma: nastup višestrukih (multitasking) djelatnika, dividua koji posjeduju više individualizama, imaju više identiteta i obavljaju različite poslove u različito ili isto vrijeme, na različitom ili istom mjestu. Tako nestaje potreba da ih netko „zastupa“ u vjerskom, političkom i materijalnom životu društva.

Drugim riječima, čovjek pojedinac, tradicio-nalni individuum, postaje svestrano angažirani di-viduum. Riječi potječu iz latinskog i doslovno znače: „individuum“ – pojedinačno, nedjeljivo; „dividuum“ – podijeljeno, razdijeljeno. Prihvaćen je prijedlog filo-zofa ničeanca Gillesa Deleuzea da se čovjeka novoga

66

67

mobilističkog identiteta nazove dividuum. Danas već socijalno emancipirani tinejdžeri, snabdjeveni mobi-telom i priključeni na internet, postaju obavljanjem više poslova zanosni dividuumi. Rađa se na taj način i u našoj sredini blistavi komunistički dividualizam.

Sve je to dakako još u povojima. Zanimljiv je iznenađujući početak koji pravodobno stiže i prepliće se s nastupajućom fleksibilizacijom rada, osiguranjem zaposlenih na neodređeni rok i gašenjem radnih mje-sta u otuđenim djelatnostima. Narod koji u svemu tome ne prepoznaje povijesni imperativ prirodnog napredovanja snosi teške posljedice i sve opasnije zao-staje. Hrvate odvraćaju od tog prepoznavanja njegovi nedoučeni antimarksisti i antikomunisti. Nanose time fatalne štete hrvatskom narodu. Kad bi nedoučeni pro-tivnici socijalne emancipacije svakog čovjeka zavirili u Marxova djela, lako bi saznali da je otac znanstvenog komunizma još u doba vodene pare, kao pogonske industrijske snage, predvidio i opisao čarobni svijet mobilnih dividua. Dakako, riječima i terminima onoga vremena. Evo čuvenog pasusa u Njemačkoj ideolo-giji:

„Čim se rad počinje dijeliti, svatko ima jedan određeni, isključivi krug djelatnosti koji mu se nameće, iz kojeg ne može izići; on je lovac, ribar ili pastir, ili kritički kritičar, i mora to ostati ako ne želi izgubiti sredstva za život – dok u komunističkom društvu, u kojem nije svatko ograničen na jedan isključivi krug djelovanja nego se može obrazovati u svakoj, bilo kojoj grani, društvo regulira opću proizvodnju i baš na taj način meni omogućuje da danas činim ovo, a sutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uvečer

da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.“

Izvucite iz toga pasusa termin “regulira“ i dobro zapamtite u kojem se kontekstu javlja i kakvu ulogu ima. Lakše ćete dokučiti iz kakvog jada i kolike bije-de izviru šarlatanski antimarksizam i antikomunizam. Čovječanstvo je stiglo do stupnja povijesnog razvoja koji zahtijeva da se upravljanje zamijeni reguliranjem. Normalno i uspješno funkcioniranje dostignutoga digi-talnog informiranja i online komuniciranja već pretpo-stavlja angažiranost višestrukih individua – mobilnih dividua. A da bi oni svoju funkciju regulirano ostva-rili, moraju biti holistički obrazovani posjednici više identiteta.

Tako stečeno unutrašnje duhovno bogatstvo, vlastito sistemsko znanje, omogućuje im pluralističko djelovanje i neposredno sudjelovanje u političkom životu društva, bez posrednika i monopolista. To je već preobrazba koja emancipirano društvo radikalno mijenja. U tri pravca, kažu švedski pisci uzbudljive knjige Netocracy (2002), Aleksander Bard i Jan Söder-qvist. U pravcu ostvarivanja globalizacije, sekulariza-cije i pluralizacije. Tek s tim epohalnim promjenama nestaje svijet koji čovjeka dijeli od njegove slobode.

68

69

Znanje i obrazovanje učenjem od budućnosti

Povijest je temeljita kad rađa i kad sahranjuje svoje tvorevine. Napredak se postiže odgovarajućim materijalnim i društvenim promjenama. Neobično je u tome važno saznanje da se postojeće može promije-niti samo svojim ukidanjem i zamjenjivanjem nečim boljim, savršenijim, modernijim ili postmodernijim. Bez toga je svaka „promjena“ društvenih odnosa pri-vidna. Francuska poslovica kaže da se u toj prividnosti postojeće tako mijenja da uvijek ostaje isto. Prividne promjene narodu donose malo dobra. Zavaravaju ga i vode u stagnaciju i zaostajanje, a ponekad i u posvemašnje nestajanje. Zbog neostvarena prevrata, kad je prezrelom stupnju razvoja trebao, nestali su Azteci, Maje, Kelti, Iliri i mnogi drugi narodi.

Ostale su se nepromijenjene brojne prastare ple-menske zajednice – što je bilo moguće, čak i poželjno, u cijelom razdoblju rastavljanja univerzuma - poput australskih Aboridžana, dok su italijanski Etruščani u zamahu graditeljskog i umjetničkog razvoja najed-nom stali i jedva sačuvali spomen na sebe. Sličnoj se opasnosti izlažu narodi s vođama koji ih iz neznanja, potkupljivanja i ucjenjivanja vraćaju u prošlost, u neko minulo i ponekad čak zaboravljeno doba. Do-

godilo se to i Hrvatima u zanosu nacionalnog osa-mostaljenja devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz poletnog višeg (menadžerskog, transnacionalnog) stupnja socijalističkog razvoja, vraćeni su rušilačkim razaranjem gospodarstva u njegov niži (magnatski, tajkunski) i srednji (etatistički, birokratski) stupanj primitivnog monopolizma i državnog intervencio-nizma.

Razaranje zastarjelog i građenje novog prirodni je put uspona svakog naroda i cijelog čovječanstva. Uspijeva samo onda kad u stvarnosti jedno prati dru-go, a najuspješnije je kad se ostvaruje istovremeno. Stvaralačkom trebaju vrijeme i prostor, što zahtijeva pravodobno rušenje svega što mu je na putu, kako bi se stvorile nužne pretpostavke za nastupanje i razvijanje novoga, boljega i perspektivnijeg. Bez toga društvu nema napretka, kakva god ga volja nosila i sila podržavala. Još gore mu se piše. Jer samo u rascjepka-nom svijetu plemenskoga, kastinskoga i klasnog orga-niziranja može se zaostalost učvrstiti i dugo održavati. U globalnom zajedništvu ujedinjenog čovječanstva - ne može. Ovdje razaranje zastarjeloga ukorak prati brzo samouništenje preostalog, čim su za to sazrele materijalne i društvene prilike i potrebe. Ali je zato moguće i prije toga, ili u pogrešno vrijeme porušiti sve što kratka pamet smišlja i sirova sila nalaže. Čak i kad prilike zahtijevaju čuvanje i održavanje postojećega.

Građani Hrvatske iz iskustva znaju kakve sve pošasti iza sebe ostavljaju tako promašena i nadasve štetna razaranja bogata nasljeđa. Znaju i to da kobne posljedice destrukcije gospodarstva, poduzeća i ba-naka najmanje snose neodgovorni rušitelji. Dapače,

70

71

usporedo s tim samouništenjem pljačkom se zgrće basnoslovna privatna imovina. Jedni se materijalno sve više bogate i žive u obilju, a drugi sve više siromaše i gla-duju. S tom drastičnom i dramatičnom kolektivističkim nejednakošću svoj dugotrajni život završava klasno i kastinski razjedinjeno čovječanstvo.

Pionirsku je ulogu u toj epohalnoj promjeni odigrala revolucionarna buržoazija. U same je temelje svoga organiziranja i funkcioniranja ugradila princip stalnih materijalnih i društvenih promjena. Kapita-lizam svojim unutrašnjim mehanizmima, naročito promjenom organskog sastava kapitala, tjera sve i svakoga na stalno razvijanje i revolucioniranje načina i odnosa proizvodnje. Pokreće uvijek iznova impulse koji dovode do novih potreba, primijenjenih oruđa, transportnih sredstava, metoda proizvodnje, oblika or-ganizacije, potrošnih dobara i tržišta roba. Zahvaljujući tome kapitalizam je savladao feudalizam, pretvorio feudalne vlasteline u nesnošljive parazite, dao zamah industrijalizaciji gospodarstva, a proizvodnji i potrošnji svjetsku rasprostranjenost. Nikad se prije ne susreće tako uspješno društveno razvijanje stvaralačkim raza-ranjem. Sada ga je omogućila nova materijalna osno-va društva - vodena para i mašinerija. Evo Marxova priznanja kapitalistima u Manifestu komunističke partije.

„Buržoazija je u povijesti odigrala snažnu revolu-cionarnu ulogu... Razorila je sve feudalne, patrijarhal-ne i idilične odnose... Nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa... Ona je osobno dostojanstvo pretvorila u prometnu vrije-dnost... Na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim

72

i političkim iluzijama stavila je otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju... Ona je liječnika, pra-vnika, svećenika, pjesnika i znanstvenika pretvorila u svoje najamne radnike... Eksploatacijom svjetskog tržišta dala je kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja... Izvukla je nacionalno tlo ispod nogu industrije... Na mjesto stare lokalne samodovolj-nosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju općim dobrom.“

Novo elektromehanizacijsko utemeljenje dru-štva donijelo joj je pobjedu i vodstvo u sredini 20. stoljeća. Pridonijela je razvoju znanstvene civilizacije, širenju svjetskog tržišta i afirmaciji svjetskog transna-cionalnog privređivanja. Egoistički kolektivizam neje-dnakih i suprotstavljanih ljudi ispunjava u njihovoj rasparčanosti svoj posljednji povijesni zadatak. S tim se razvojnim procesima odvijaju preobrazbe organizi-ranja i djelovanja povezanih gospodarskih subjekata, koje zajednički tvore prirodni put uspona prema uje-dinjenom ljudskom rodu, njegovu svestrano emanci-piranom - totalnom čovjeku.

Razlikuju se tri oblika te preobrazbe, toga korjenitog preokreta i radikalnog mijenjanja odnosa između ljudi i naroda. Jednim se oblikom - tehničkim i tehnološkim inovacijama i revolucijama - mijenja moć društva u proizvodnji dobara i znanja. Mijenjaju se tako etape razvoja pojedinih društvenih formacija – primje-rice: niži, srednji i viši stupanj razvoja robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i socijalizma.

Drugi je oblik radikalniji i dalekosežniji. Novim

73

se otkrićima i pronalascima u proizvodnju i poslovanje unose takve inovacije kojima se mijenja zastarjeli i uvodi napredniji način društvene proizvodnje. Tako milenijsko održavanje kastinskih društava, od Indije do Egipta, zamjenjuju u posljednjem tisućljeću prije naše ere bolje organizirana i efikasnija klasna društva. Kako se ubrzavaju tehničko i tehnološko revolucioniranje i sistemsko evolucijsko mijenjanje, tako se skraćuju i razdoblja njihova trajanja.

Treći je zaokret društvenog stanja i napredo-vanja najradikalniji. S njim stari svijet potpuno umire (odumire, izumire) i sasvim nestaje. Na njegovim se ruševinama rađa i do potpune pobjede razvija novi svijet, s novim ljudima, novim djelovanjima i njihovim novim ambicijama i ostvarenjima.

Aktualnost radikalne promjene danas suvreme-nog društva nameće potrebu temeljitijeg proučavanja pretpostavki i oblika preseljavanja ljudi starog svijeta otuđenog rada u novi svijet blistava čovjekova samo-djelovanja. Dvije zakonitosti prate i to preseljenje. Novi svijet sistemskog znanja i privlačnog samodjelovanja ne izvire iz starog svijeta rada i zapošljavanja, već do-lazi iza njega. Uz to je važno saznanje da u razvoju čovječanstva nema preskakanja prirodnih etapa razvoja, dok u životu pojedinih naroda ima, i trebaju mu pribjeći kad žele brže sustići druge – razvijenije narode.

U svakom slučaju, društveno napredovanje uspijeva samo kad se podudara s prirodnim razvojem čovjeka i njegova svijeta. Ističe to i stara izreka da „pri-roda ne poznaje skokove“, koja je velikom ekonomistu Alfredu Marshalu poslužila kao moto njegovoj spome-nutoj knjizi. Karl Marx često podsjeća čitaoca na svoje

74

temeljno stajalište – izneseno u predgovoru prvom izdanju Kapitala – da „razvijanje ekonomske društvene formacije shvaća kao prirodno-povijesni proces“.

Svi su Maxovi radovi klasični obrazac uspješne primjene tog svjetonazora. Naročito kapitalno djelo, posvećeno nastanku, razvitku, samoukidanju i uki-danju kapitalističkog načina proizvodnje. U njego-voj viziji, projekciji i izvedbi politički događaji i klasni sukobi ne igraju neku važnu ulogu. U temeljnim se filozofskim i ekonomskim raspravljanjima jedva po-nekad spominju. Nema ih ni u djelima Adama Smitha i Davida Ricarda.

Opći zakon kapitalističke akumulacije proizvodi svojim djelovanjem sve bogatije i malobrojnije kapita-liste na jednoj strani, i sve siromašnije i mnogobrojnije proletere na drugoj. Razvojem kapitalizma množe se - kako ih naziva ekonomist Keynes - „kapitalisti bez funkcije“, poslovni suradnici i financijeri koji preuzi-maju prateće uslužne poduzetničke funkcije, postaju dioničari i daju kredite industrijalcima i trgovcima. Keynes drži da neće biti duga vijeka, jer je prirodni zadatak socijalizma da ih iskoristi i dokrajči, na svom putu prema ljudskoj zajednici u kojoj će rješenjem povijesne zagonetke nestati gospodarski problem.

U bogatoj književnosti znanstvene fantastike nema problema ekonomske prirode. Veliki pomak pre-ma toj blistavoj sutrašnjici čini započeti prijelaz od eko-nomije dobara k ekonomiji znanja, a odnedavno već i ozbiljan nagovještaj uvođenja ekonomije poklona. Potonjom se ekonomijom, među ostalima, proslavio i Bill Gates – otac Microsofta. Sve te oblike treba, dakako, promatrati prije svega s gledišta njihove društvene

75

potrebe, razvojne funkcije i uloge u političkoj, eko-nomskoj i socijalnoj emancipaciji naroda, radničke kla-se i individua. Zato je razdoblje kapitalizma, socijalizma i informacionizma tako bremenito stalnim pomacima, modifikacijama, prevratima i promjenama. Sažetim ih pregledom postmodernog menadžmenta u djelima The New Realities (1989.), The Post Capitalist Society (1993.) i Managing in a Time of Great Change (1995.) prati američki ekonomist Peter Drucker.

Radikalna promjena odnosa proizvodnje započinje već u Marxovo doba, kako on kaže „uki-danjem kapitalističkog načina proizvodnje unutar kapitalističkog načina proizvodnje“, što se ostva-ruje dioničarstvom, kreditnim sistemom i socijalnim zbrinjavanjem radnika. Mijenjaju se odnosi između poslodavca i zaposlenika, a isto tako odnosi vlasnika i unajmljenog upravitelja. Postaje svima pretijesna kapitalistička ljuska i razbijaju je da bi unaprijedili poslovanje.

Nakon Marxove smrti, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, započinje novo utemeljenje društva, primjenom elektrike i mehanizacije. Stvaralačko ra-zaranje kapitalističkog gospodarstva, izraslog na pari i mašineriji, završava dominacijom njegovih magnata i savezom (personalna unija) industrijalaca i banka-ra, a potom i utjecajnih državnih činovnika. Oni drže kontrolne pakete dionica, sjede u nadzornim odbo-rima, upravnim tijelima i ekonomskim komisijama. Najmoćniji tvore financijsku oligarhiju koja usmjerava privredna kretanja.

Povijesna tendencija kapitalitičke akumulacije dovodi do ukidanja buržoaskog društva, izraslog na

76

pari, mašineriji i perfektnoj konkurenciji. Nacionalni i međunarodni monopol postaje društveni okvir go-spodarske ekspanzije. Zaslugom ljudi kojima je rast produktivnosti rada primarna društvena zadaća pedeseterostruko je povećana učinkovitost proizvo-dnog djelovanja. Zahvaljujući tome, ostvaren je veliki društveni napredak.

Evo najvažnijih ostvarenja: (1) optimalno razvijanje elektromehanizacijskih proizvodnih snaga u poslovanju gospodarskih subjekata; (2) ekonomsko oslobođenje radničke klase sigurnim zaposlenjem i socijalnim zbrinjavanjem; (3) uvođenje znanstvene organizacije rada (tejlorizam) i tekuće vrpce (fordi-zam) u proces materijalne proizvodnje; (4) promjena biti vlasništva, položaja obitelji i obiteljskih odnosa u djelovanju i razvoju društva; (5) izgrađivanje ma-terijalnih i društvenih pretpostavki novog svijeta sistemskog znanja, digitalnog informiranja i online komuniciranja. Poslije političke emancipacije naro-da, na red je tako došla ekonomska emancipacija eksploatiranih radnika, da bi odnedavno znanstve-no-tehnološkim dostignućima postala aktualna so-cijalna emancipacija svakog pojedinca, svih članova društva. S njom tek otuđeno racionalno poslovanje zamjenjuje privlačno emocionalno stvaralačko dje-lovanje posve oslobođenih individuuma. Čovjekovo materijalno robovanje, sebi i drugima, zamjenjuju postmoderno samodjelovanje, samoispunjenje i samopotvrđivanje.

Joseph Schumpeter smatra da najvažniju promjenu u tome donosi „iščezavanje biti vlasništva“. Potiskivanjem fizičkog - predmetnog, opipljivog

77

- vlasništva i afirmiranjem papirnatoga (sada već elektroničkog) vlasništva. Uz to, širenje obrazovanja prati nastup sve brojnijih intelektualaca, ljudi koji položaj i moć izvode iz sposobnosti da se govorom i pismom razlikuju od drugih ljudi. Za Schumpetera su intelektualci „ljudi koji govore o svemu, jer ne razumiju ništa“. Djeluju bez izravne odgovornosti i bez iskustve-nog znanja, zbog čega su skloni stvaranju neprilika.

Stoga iscrpnija znanstvena prosuđivanja o tim postmodernim revolucionarnim zbivanjima treba potražiti u djelima drugih istraživača, od kojih smo neke već spomenuli. Pripada im i Joseph Schumpeter, naročito knjigom Kapitalizam, socijalizam i demo-kracija, objavljenom 1942., one iste godine u kojoj je pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov objelodanio pionirsku priču Ja robot. Za ovo izlaganje korisno je podsjetiti se na Schumpeterove stavove i zaključke.

„Budući da kapitalističko poduzeće samim vlastitim uspjesima smjera automatizaciji napretka, zaključujemo da ono smjera postati suvišnim – da se rasprši pritiskom vlastitog uspjeha. Potpuno bi-rokratizirana divovska industrijska jedinica ne samo da istiskuje male i firme srednje veličine i eksproprira njihove vlasnike, nego na kraju potiskuje i poduzetnike i eksproprira buržoaziju kao klasu koja u tom procesu dolazi u položaj da izgubi ne samo svoj dohodak nego i nešto što je beskrajno važnije, svoju funkciju. Pravi no-sioci socijalizma nisu intelektualci ili agitatori, koji su ga propovijedali, već Vanderbilti, Carnegyji i Rockefelleri... Kapitalistički proces, zamjenjujući samo dio dionica za zidove i strojeve u tvornici, oduzima životvornost ideji vlasništva... A ishlapljivanje onoga što možemo

78

nazvati materijalnom supstancijom vlasništva - njezina vidljiva i opipljiva zbiljnost - utječe ne samo na stav dioničara nego i na stav radnika i javnosti općenito. Nematerijalizirano i defunkcionalizirano vlasništvo, vlasništvo koje nije izravno prisutno ne doima se i ne izaziva moralnu odanost kao što je to činio vitalni oblik vlasništva. Na kraju neće ostati nitko kome bi uistinu bilo stalo do njega – nitko na području i nitko izvan područja velikih koncerna.“

Prijelaz iz liberalnog u imperijalistički kapitali-zam, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, prati impre-sivno osnivanje industrijskih dinastija - obitelji talen-tiranih i obrazovanih magnata, doraslih intenzivnijem iskorištavanju i revolucioniranju elektromehanizacijskih proizvodnih snaga. Njihovoj masovnoj proizvodnji roba potrebni su odgovarajući izvori sirovina i mogućnosti neograničena plasmana isporučenih proizvoda. Osi-gurava im to koloniziranje drugih zemalja i monopo-liziranje proizvodnje i tržišta.

Priroda ima vlastiti mehanizam prisiljavanja ljudi i naroda na ponašanje koje odgovara njenim pravilima i zakonima. Svako odstupanje i nepoštivanje kažnjava. Pogotovu pokušaje vraćanja gospodarstva i društva nazad, u minulo doba koje je ispunilo svoj povijesni zadatak. Hrvatskom je čovjeku lako objasniti poslje-dice katastrofalnog zahvata koji mu je pretvorbom i privatizacijom upropastio razvijeno gospodarstvo. Isto tako nastojanja da mu se, nakon osamostaljenja, rušilačkim razaranjem nametnu način proizvodnje i odnosi proizvodnje već zaboravljenoga magnatskog (tajkunskog) doba. Nestalog svijeta odavno izumrlih ekonomskih dinastija.

79

Najveća se kazna za taj laički promašaj sada ogleda u fatalnom društvenom zaostajanju - stagni-ranju i zastarijevanju - koje duljim trajanjem dovodi u pitanje i sam opstanak naroda. Blaža je, ali isto tako opasna recesija – pod čim se misli na pad gospodarske aktivnosti i smanjenje poslovne učinkovitosti. Potraje li to stanje dulje, ono lako poprima oblike razorne eko-nomske krize, a u smjeni velikih društvenih epoha još gore i dugotrajnije socijalne katastrofe.

Čovječanstvo upravo proživljava početne oblike velike socijalne krize, izazvane širenjem i zaoštravanjem suprotnosti između visoko razvijenih informatičkih proizvodnih snaga i nedovoljno razvijenih društvenih odnosa proizvodnje i komuniciranja.

U postmodernom razvoju zaostaju mnoge zemlje i njihovi narodi, unatoč tome što su - svjetskim tehničkim i tehnološkim razvojem - uznapredovale pretpostavke i pripreme za stvaralačko razaranje svijeta rada, zapošljavanja i čovjekova iskorištavanja. Između dvaju svjetskih ratova s poslovne scene većinom silaze nacionalne gospodarske dinastije, jer su ispunile svoj povijesni zadatak. Preostale se gase tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. U najboljem slučaju ostaju u sjećanju po imenu (prezimenu svojih osnivača) koje zadržavaju. Moć i vodstvo preuzi-maju novi vodeći gospodarski subjekti - birokrati i menadžeri.

U skupini društvenih istraživačkih disciplina najveću slavu doživljava ekonomska znanost. Priz-nanje joj stiže i dodjelom Nobelove nagrade za eko-nomiju 1969. godine. Najprije Norvežaninu Frishu i Nizozemcu Tinbergenu za doprinose ekonometriji i

80

korištenje matematičkim modelima u analizi gospodar-skih procesa. Sve su te teorije – izrasle na prihvaćanju ili osporavanju kejnzijanske ekonomije – plod analize starog svijeta ekonomije dobara. A ekonomiji znanja treba teorija novog svijeta, potrebna kiberprostoru i virtualnom djelovanju. Jedva da se može govoriti o postojanju teorije ekonomije znanja. Njeni su početci još u povojima. Čeka ona svoga Adama Smitha koji će izložiti sistem samodjelatne proizvodnje bogatstva globalno ujedinjenog čovječanstva.

Peter Drucker kaže da se čeka genija koji će po-noviti podvig Karla Marxa i, poput njegova Kapitala, napisati monumentalno djelo pod naslovom – Znanje. U pomanjkanju toga znanstvenog napretka leži izvor nevolja i poremećaja s kojima se susreće suvremeno in-formacijsko društvo. Tko pristupa današnjici s gledišta tih promjena i potreba, lakše će shvatiti uzroke i po-sljedice započete recesije svjetskog gospodarstva. A što tek ljudski rod - zbog znanstvene i društvene zao-stalosti - sve čeka u narednom (drugom) desetljeću nanotehnologije, molekularne biologije i humanoi-dne robotike, teško možemo dokučiti. Potvrđuju to i prve reakcije bespomoćnih ekonomista i državnika na tekuću recesiju, stagnaciju i krizu.

Starim se istraživačima ekonomije dobara ne može prigovoriti da su nešto krivi za današnju fatalnu zaostalost ekonomske znanosti. Ogleda se ta zaosta-lost u prijedlozima i pokušajima mladih ekonomskih teoretičara da aktualne probleme postmoderne ekonomije znanja riješe receptima nekada uspješne ekonomije dobara. Bilo pa prošlo. Zadovoljavajuće uspjehe ne postižu ni intervencionisti ni monetaristi,

81

a ni drugi pravci zastarjela ekonomskoga i društvenog svjetonazora. Opravdano su izloženi kritici. Susrećemo se s takvom kritikom u čuvenoj poruci Alberta Ein-steina, kad upozorava suvremenike: „Svijet, koji smo stvorili danas kao rezultat našeg dosadašnjeg načina razmišljanja, ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način na koji smo razmišljali dok smo ih stvarali.“ Susrećemo je češće i u Keynesovim obračunima s ko-legama kojima nikako nije išlo u glavu da intervencio-nizam može biti uspješniji od liberalizma.

Keynes je ipak pobijedio i otvorio put etatističkom intervencionizmu i zatim transnacio-nalnom menadžerstvu, što je pridonijelo perma-nentnom tehnološkom revolucioniranju, procvatu korporacijske znanosti i usavršavanju poslovnog menadžmenta. Na tim zasadama krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u najrazvijenijim zemljama svijeta izrasta i prevladava revolucionarno društvo sistemskog znanja, s vladajućom ekonomijom znanja. Od tada se tim dostignućima kite i diče njihovi državnici i malobrojni znanstvenici kibernetičke prove-nijencije. Stari su - u svoje doba moderni - ekonomisti slavu stekli trasiranjem puta koji u transnacionalno doba rada i kapitala završava pobjedom i izgradnjom postmodernog društva znanja. Mladi su ih nasljed-nici iznevjerili ponavljanjem i imitiranjem njihovih dostignuća, a sada još više pokušajem da svoja društva izvedu iz recesije i krize primjenom obrazaca i mjera ekonomije dobara.

Sve je očiglednije da u ovo doba digitalnog in-formatizma malo koriste nekadašnje, sredinom prošlog stoljeća slavne i nagrađivane ekonomske doktrine i

82

teorije. Daleko više koristi pruža proučavanje pogleda na znanje od najstarijih vremena. Sokratu je funkcija znanja u sporazumijevanju i shvaćanju čovjekova inte-lektualnoga, moralnoga i duševnog rasta. Starogrčkom filozofu Protagori znanje čini čovjeka efektnijim u logi-ci, gramatici i retorici. Konfucijevi sljedbenici smatraju da znanje omogućava da se nešto kaže i pruža obrazac kako da se kaže.

Stiglo se sada do stupnja materijalnog razvoja kojem su potrebne sustavna teorija ekonomije znanja i, šire gledano, teorija društva sistemskog znanja. U njihovu oblikovanju i razvijanju zadatak je daleko zahtjevniji i znanstvenicima nameće složenije napore. Zato mnogi zaziru od proučavanja i razvijanja sada aktualne ekonomije znanja i društva znanja. Velikih doprinosa tom proučavanju gotovo i nema, pa i u tome leže korijeni nesnalaženja u rješavanju poremećaja i pronalaženju izlaza iz globalne recesije, stagnacije i krize.

Znanje je skriveno u čovjekovoj glavi i treba ga suptilnim istraživanjem razotkriti, poticati, oplemenji-vati, revolucionirati i stalno obogaćivati korištenjem, upotpunjavanjem i usavršavanjem. Ono je jedini faktor proizvodnje koji se upotrebom ne troši, već naprotiv povećava i multiplicira. Prenosi se i stalno revolucio-nira. Najvažnija mu je stepenica, do koje misao dolazi – kaže filozof Lao Tse – „znanje o neznanju“. Drugim riječima, znanje je neopipljivo i nevidljivo dok ne iziđe iz svoja četiri zida. A čovjek je, kaže književnik Malraux, upravo „ono što se skriva“. Eto prilike istinskoj znanosti da traga, otkriva i osmišljava taj sada vodeći faktor sveukupne društvene proizvodnje. Proučavanje infor-

83

macijske stvarnosti bez toga, pukim interpretiranjem opipljivog i vidljivog, sada zaglavljuje u beznadnoj prividnoj znanosti. Potraje li dulje, poprima osobine beznadne kvaziznanosti.

Prevlašću informacionalizma znanje postaje ključni resurs čovjekove moći i djelatnosti. Znanstve-nik Jacob Bronowski ga povezuje s imaginacijom - maštom, sposobnošću zamišljanja, koja je za Ein-steina daleko važnija od znanja. Znanost ih povezuje i prelazi time od analize (raščlanjivanja dijelova) k percepciji (opažanju i poimanju cjeline), što odgo-vara informacijskoj i komunikacijskoj univerzalnosti. Prepliću se u tome i integriraju vanjska i unutrašnja čovjekova osjetila, što je inače - upoznali smo - bitna odlika marksističkoga materijalističkog subjektivno-objektivnog pogleda na prirodu, društvo i čovjeka.

Ekonomisti Joseph Pine i James Gilmore, u djelu The Experience Economy (1999.), definiraju znanje kao „iskustvenu informaciju, inteligenciju koja se pri-mjenjuje putem stečenog iskustva“. Šira je definicija sociologa Thomasa Davenporta i Lawrencea Prusaka, u knjizi Working Knowledge (1998.), koja glasi: „Znanje je fluidna mješavina uokvirenog iskustva, vrijedno-sti, kontekstualnih informacija i stručnih uvida koji pružaju temelj za procjenu i integraciju novih isku-stava i informacija. Ono potječe i primjenjuje se unutar znalačkih umova u društvenim organizacijama. Unutar njih često je utkano kako u dokumentima ili njihovim pohranjivalištima, tako i u rutinama, procesima, me-todama i normama.“

Povijesni prijelaz od materije i rada k informaciji i znanju – kažu slikovito od „Hardwarea“ k „Softwareu“

84

– korjenito mijenja prirodu i svrhu ljudske djelatno-sti. Svijet znanja nameće pojedincima i zajednicama cjelovitost ponašanja, poznavanja, proučavanja i djelovanja. Drucker ističe da to proizlazi iz njegove kaotične kompleksnosti, iz nekontroliranog širenja, neograničene vertikalne pokretljivosti, u njega utkane neizvjesnosti bez jamstva u uspjeh i potrebe da se promjene reguliraju pomoću znanosti koja je ispred njih. Pravodobna praktična iskoristivost zahtijeva da znanje bude uvijek na raspolaganju, lako dostupno, brzo primjenjivo i održavano za višekratnu upotrebu. U tom smislu sociolog David Skyrme - u djelu Capitali-zing on Knowledge (2001.) – predlaže da se inovativno znanje zamrzavanjem klonira i na taj način osigura repliciranje proizvoda.

Današnja je svjetska privreda dualna. Mješavina je i kombinacija ekonomije dobara i ekonomije znanja, što proučavanju i usmjeravanju gospodar-skih kretanja nameće dodatne složenosti i teškoće. U pogonu je intelektualni kapital, sačinjen od lju-dskog kapitala - koji pripada čovjeku, njegovom moz-gu, obrazovanju i umijeću djelovanja, i strukturnog kapitala - proizvodnih sredstava, oruđa, postrojenja koja pripadaju tvrtki i ostaju u njoj nakon što je zapo-slenici napuste.

U punom je zamahu proces prijelaza iz singu-larnog u pluralno znanje, kojim raspolaže postmo-derna dividua (čovjek s više invidualnosti). Poslovanje zahtijeva permanentno revolucioniranje proizvod-nih snaga i s njim povezano stalno unapređivanje i širenje čovjekova obrazovanja. Postiže se - u ovo doba fleksibilizacije čovjekova djelovanja - sve manje

85

školovanjem od prošlosti za neko zvanje, a sve više učenjem od budućnosti za što veće znanje. Znanje je urođeno ili stečeno iskustvom i obrazovanjem. Može biti rutinsko, stručno, specijalističko i sistemsko. Dak-le, djelomično, ograničeno, rascjepkano; ili cjelovito, Marx kaže univerzalno, a Hegel apsolutno. Naša zao-stalost se ogleda i u tome što obrazovanje nema za cilj čovjekovo svestrano, sistemsko, holističko znanje i osposobljavanje za opažanje, kako kaže književnik Vaclav Havel, „skrivenih veza među pojavama“.

86

Povratak volje i moćisvakom čovjeku

Ideja vladavine naroda bila je sama po sebi privlačna, premda je u primjeni nerijetko sličila pošalici da se siromašni ljudi voze limuzinama preko svojih predstavnika, ili da je osamljenom prvom čovjeku ponuđena tek stvorena Eva podrugljivim riječima: Evo Adame - biraj ženu! Da se priroda zastupničke demokracije bolje shvati, treba dobro poznavati svijet u kojem se začela i razvila. Nastala je u doba apso-lutizma, vlasti jednog čovjeka koju je narod ismija-vao čestom uzrečicom: kadija te tuži, kadija ti sudi. Zastupnička demokracija je svakako donijela velik povijesni napredak, već i time što je narod približila sferi odlučivanja, omogućila mu da u promijenjenim društvenim odnosima bira svoje predstavnike u or-ganizacije i ustanove, te da - nadzorom, kritikom i prijetnjom - prati njihov rad i kontrolira ispunjenje težnji, obećanja i očekivanja.

Filozofska raspravljanja o demokraciji tijekom 18. i 19. stoljeća, u potrazi za njenom cjelovitom de-finicijom, svode je na zakonsko uređenje društva prilagođeno donošenju političkih odluka. Tim se odlukama ostvaruju zajedničke težnje naroda. Omogućava mu se da o važnim pitanjima odlučuje

87

biranjem svojih predstavnika; pojedinaca koji oku-pljanjem i izmjenom mišljenja ispunjavaju njegove želje i interese. Naizgled bezazlena definicija dâ na-slutiti kako je od samog početka u taj nedvojbeno velik politički pomak utkana mogućnost nasilja nad ljudima, zloupotrebe prisvojenih prava i iskorištavanja radi pojedinačnih probitaka. Sve te nastranosti i su-protnosti proizlaze iz različitog položaja i stava ljudi prema zajedničkom općem dobru, otuđenoj volji čovjeka i prisvojenoj tuđoj moći od strane privilegi-ranih pojedinaca, grupa i organizacija.

Sve proizlazi iz uvjerenja da uz pojedinačni i kolektivni interes postoji i opće dobro o kojem se brinu i ostvaruju ga izabrani predstavnici naroda. U tom pogledu nema spora da je u minulo moderno doba demokracija bila najbolji oblik vladavine naroda. Pitanje je samo kako ga ostvariti da svi budu njome zadovoljni, da se u razumnim i društveno korisnim granicama održava pokoravanje htijenjima i odlukama većine te da se neizbježne zloupotrebe budno prate i stalno drže pod kontrolom.

Nije dugo trebalo pa da se shvati kako je neje-dnakost sudionika prirodna sastavnica zastupničke demokracije te kako iz te različitosti proizlaze brojne nepravde i kojekakve nastranosti. Samo je prividna su-glasnost da u zajednici postoji određeno opće dobro, koje politika promiče i unapređuje prema društvenim potrebama. U stvarnosti suglasnost krije u sebi nejed-nakost pristupa i očekivanja pojedinaca i društvenih grupa, što proizlazi iz njihova različita društvenog položaja i isto tako različita stava prema društvenim dostignućima i budućim razvojnim procesima. Zna

88

se, uostalom, da je bitna odlika svake pravne države - zbiljska nejednakost građana - nastala primjenom istih propisa na sve članove društva. Država je promi-catelj i zaštitnik svake kolektivističke nejednakosti, na kojoj se zasniva i pomoću koje se - od postanka društva do danas - održavaju život i razvoj klasnih i kastinskih zajednica.

Drugim riječima, jednaka zakonska prava, i kad su najbolje sročena, u praksi čine ljude nejednaki-ma i podređuju ih različitim učincima. Jedni uživaju u poželjnoj slobodi, drugi se moraju pokoravati nasi-lju, a treći podređuju svojoj volji i moći obespravljene članove društva. Navelo je to poznatog francuskog pravnika, političkog mislioca i filozofa Montesquieua na čuvenu ocjenu: „Nema veće tiranije od one koja se provodi u sjeni zakona i pod maskom pravde“. Još je podmuklija tiranija ugrađena u sam mehanizam institucionaliziranoga demokratskog ophođenja, po-put one koja se provodi u nacionalnim parlamentima, gdje većina zastupnika nameće svoju volju manjini i sve podređuje vlastitim pogledima i interesima. Po-taklo je to istaknutog teoretičara novoga političkog sustava, Alexisa de Tocquevillea, na zaključak da je „demokratska mreža interesnih skupina“ samo javno „legalizirana tiranija većine nad manjinom“.

Njene prednosti i mane on propituje u obim-nom djelu De la Démocratie en Amérique te dokazuje kako moguća zla ne proizlaze iz općeg prava glasa i izborne pobjede većinskog dijela naroda već iz vla-davine onih koji pobjednike zastupaju. Formiranjem mafijaških saveza, korupcionaških skupina i lobističkih grupa, dolaze u iskušenje i mogućnost podmićivanja,

89

pljačkanja i totalitarističkog vladanja. Evo njegova stava i upozorenja:

„Republika, prema mišljenju nekih od nas, nije vladavina većine, kako se dosad vjerovalo, nego vla-davina onih koji su odgovorni u ime većine. Ne upra-vlja narod takvim vladama, već oni koji znaju što je za narod najbolje... Ako se u tom kritičnom trenutku neki vješt slavohlepnik slučajno dočepa vlasti, put će mu biti otvoren za sve uzurpacije... Sve do danas se mislilo da je despotizam omražen, kakav god bio njegov oblik. No u naše se vrijeme otkrilo da u svijetu postoje ozakonjene tiranije i svete nepravde, samo ako ih netko izvršava u ime naroda. Htio bih zamisliti nove vidove pod kojima bi se despotizam mogao pojaviti širom svijeta. Vidim gomilu sličnih i jednakih ljudi koji se neumorno vrte samo oko sebe kako bi sebi priskr-bili sitne i prostačke užitke kojima ispunjavaju dušu. Svakome je od njih, odvojenom od ostalih, posve tuđa njihova sudbina. Njegova djeca i osobni prijatelji za njega tvore sav ljudski rod. Što se tiče ostalih njegovih sugrađana, živi pokraj njih, ali ih ne vidi; dodiruje ih i uopće ne osjeća. Postoji jedino u samom sebi i za sebe, te se, ako i ima obitelj, za njega može reći da više nema domovine“.

Ništa se u većinskoj demokraciji nije pro-mijenilo od de Tocquevilleova doba do naših dana. Zadržala se trajno podređena uloga preostalih zastup-nika, koju Benjamin Disraeli slikovito svodi na „pravo manjine u parlamentu da prima plaću i čini kvorum“. U međuvremenu su se terorizirane manjine snašle i luka-vo prilagodile interese vlastite stranke i svojih birača osobnim probicima, nerijetko unosnijima od pobjede

90

na izborima i u političkim nadmetanjima. Spoznale su da je u kvorumu sadržana kolosalna mogućnost višestruko korisne manipulacije, čak korupcije i izdašna trgovanja stečenim mandatom. Tako manjinski man-dat postaje sredstvom lukrativnog političkog djelo-vanja, ucjenjivanja pobjednika kojemu kvorum treba, i neuobičajena metoda osobnog bogaćenja. Nakon obavljenih izbora brižno je tražena, visoko cijenjena i dobro plaćena roba kojom se ulazi u tajne i javne saveze i koalicije s drugim strankama.

Još su gore i tragičnije posljedice većinske de-mokracije kad ih se promatra s gledišta njena dru-goga važnog čimbenika – volje naroda. Ni ta volja nije jedinstvena, postojana i lako prepoznatljiva na tržištu parlamentarne demokracije. Kao i opće dobro, postaje roba kojom trguju političke stranke, parla-mentarne većine i manjine te političari romantičari. Nekakva jedinstvena volja naroda ne postoji. Donekle se susreće samo u odnosu ljudi prema životinjama. U odnosima između ljudi ili pripada svakom individuu-mu, kako će to biti u komunizmu, ili pripada samo privilegiranim eksproprijatorima materijalnih dobara i općedruštvenih funkcija - robovlasnicima, feudalcima, kapitalistima, birokratima i menadžerima - kako je to u svakom klasnom i kastinskom društvu. Marx je na temelju toga u Osnovama kritike političke ekonomije izveo zaključak: „Prisvajanje tuđe volje pretpostavka je odnosa gospodstva“.

A prisvajanje tuđe volje upravo je temelj svake - i većinske i manjinske - parlamentarne demokracije. Svojstveni su joj stoga, ma gdje bila i ma kakva bila, od-nosi gospodstva i podčinjenosti među ljudima. Težak

91

je to i veoma složen revolucionarni zahvat, koji može biti plodonosan samo u skladnom visoko sofisticira-nom braku umrežene informacijsko-komunikacijske tehnologije i predvodničke holističko-ekološke znan-stvene paradigme.

Sada tek pristižu prave i najveće teškoće istinski ljudskoga društvenog razvoja, praćene neizbježnim sukobima vladajućih i podčinjenih građana u „starom“ i „mladom“ demokratskom ozračju. Sukobi popri-maju opasne oblike sudara generacija – starih i mla-dih članova društva, čuvara prošlosti i zagovornika budućnosti, obožavatelja starog svijeta rada i pobor-nika novog svijeta znanja. Treba sasvim ukinuti razlike između društvenih pripadnika, i to one koje proizlaze iz različitih vlasničkih i posjedovnih odnosa, a i one koje proizlaze iz različitog mjesta i djelovanja u orga-nizaciji i funkcioniranju društva. Na prvom su revolu-cionarnom udaru uzurpatori društvene moći, članovi prisvajačkih klasa i kasta. U prvom redu birokrati, po-slodavci i menadžeri. A zna se što moć pretpostavlja i kako se ukida. Odgovor se lako prepoznaje u njenoj identifikaciji, koju je Max Weber lapidarno izrazio u često citiranoj rečenici: „Moć je sposobnost nametanja svoje volje drugima“.

Treba uzurpatore lišiti te mogućnosti i egoističkog nagona da posežu za voljom drugih lju-di. Sada vidimo kako je za to potrebno postmoderno informacijsko - kompjutorsko, digitalno, internetsko i drugo - utemeljenje društva i kako se njegovim širenjem vraća društvena moć narodu i svakom nje-govom pripadniku. Dok utemeljenja novog društva nije bilo u začetku i na vidiku, tražile su se mogućnosti

92

unapređivanja demokracije ili barem sprečavanja nje-ne dekadencije. Bavi se time već britanski ekonomist i sociolog J. St. Mill i isto tako, s ekonomskog stajališta, francuski matematički ekonomist i filozof znanosti A. Cournot. Priključuju im se i drugi znanstvenici, pa i de Tocqueville, uvjereni da je dekadencija demokracije tek usputna, djelomična i popravljiva pojava.

Mahom su to znanstvenici koji vjeruju u vječnost kapitalizma i demokracije. Pobornici socijalizma već raspravljaju o konačnoj potpunoj dekadenciji demo-kracije i stoga o njenoj nužnoj zamjeni određenim na-prednijim oblikom političkog života i komuniciranja. Najpoznatije je u tom pogledu spomenuto djelo Jo-sepha Schumpetera Kapitalizam, socijalizam i de-mokracija, iz sredine prošlog stoljeća. U njemu autor dokazuje kako ekonomski razvoj vodi samouništenju kapitalizma i neizbježnoj pobjedi socijalizma, koji će iznjedriti svoje naprednije oblike društvenog organizi-ranja i političkog komuniciranja. Upozorava zaluđene materijalnim bogaćenjem da konačno shvate kako svojim egoističkim ponašanjem navlače na sebe mržnju sirotinje. I to je jedan od pokazatelja da se njihovo doba bliži kraju. Evo tog zaključka:

„Suočeni sa sve većim neprijateljstvom okoline, te zakonodavne, administrativne i sudske prakse, koja se rodila iz tog neprijateljstva, poduzetnici i kapitalisti – zapravo cijeli sloj koji prihvaća buržoaski uzor života – konačno će prestati funkcionirati. Njihovi standardni ciljevi sve brže postaju nedostižni, njihovi napori uzalu-dni. Najzamamniji od svih buržoaskih ciljeva, osnivanje industrijske dinastije, već je u najvećem broju zemalja postao neostvariv, a čak se i skromniji ciljevi tako teško

93

postižu da se može smatrati da se za njihovo ispunjenje više ne vrijedi boriti“.

U Hrvatskoj se još uvijek susreće proizvoljno gledanje na socijalizam kao poredak bez kojeg je na-rod mogao biti i bolje živjeti. Svodi ga se na nekakvu podvalu Komunističke partije (KPJ) – i zato naziva „ko-munizmom“ – koja je, navodno, u antifašističkoj borbi i nakon nje nametnula narodu komunistički poredak, a osloboditelji su ga pretvorbom i privatizacijom jed-nostavno ukinuli 1991. godine. I to je podmetanje dio skrivene težnje kojom nacionalna birokracija nastoji uvjeriti zaostalu sredinu u svoje nepostojanje ili pak u besmrtnost svoje vladavine.

Nemamo istraživanja i studija o carstvu svemoćne nacionalne birokracije, a isto tako ni vizije, znanstvene projekcije i strategije izlaska iz njega - ra-dikalnim ukidanjem svega što dijeli čovjeka od nje-gove slobode i povratkom individuuma sebi i svojoj rodnoj biti. Znanost naprednijih naroda upravo u tome vidi veličanstveni povijesni pomak i započeti prije-laz iz starog svijeta rada i čovjekova iskorištavanja u novi svijet znanja i čovjekova samodjelovanja. Upoznavanje i praćenje toga epohalnog zaokreta glavni je sadržaj bestselera ekonomista Nordströma i Ridderstrălea Funky business, objavljenog posljednje godine drugog milenija, s najvažnijim saznanjem i zaključkom: „Veliki socijalistički projekt, san o predaji društvene moći narodu, upravo se ostvaruje pred našim očima“.

Stati će ipak jednom obespravljeni članovi društva - otpisani koje more glad i rad - na rep preo-stalim egoističkim prisvajanjima društvene imovine,

pljačkašima dobara društvenoga proizvodnog djelo-vanja i uzurpatorima općedruštvenih funkcija. Svima, koji ih potkradaju i oduzimaju im volju i moć – najvre-dnije što čovjek, dolazeći na svijet, u sebi nosi i što ga zapravo čini čovjekom, te mu po prirodnim zakonima trajno i neotuđivo treba pripadati.

Prirodno potrebne uvjete za to stvara tekuća permanentna tehnološka, kompjutorska, informa-cijska i komunikacijska revolucija. Zahvaljujući njoj ljudski će rod realizirati onaj blistavi „veliki socijalistički projekt“ - vraćanja društvene moći oslobođenom na-rodu i u nastavku oslobođenom čovjeku –pojedincu, u što nas uvjeravaju proslavljeni švedski ekonomisti, a prije i poslije njih i mnogi poznati velikani znanstvene misli: Hegel, Marx, Wilde, Keynes, Schumpeter, Russel, Leontief, Masuda, Gates i drugi.

Svjedoci smo sve ubrzanijega svjetskoga tehnološkoga i društvenog revolucioniranja, kojem demokracija – pogotovu neizlječivo bolesna većinska demokracija – postaje smetnja i nepremostiva pre-preka u postmodernom političkom komuniciranju i odlučivanju. Zato treba čim prije ukidanjem zastarjelo zamijeniti novim, boljim, naprednijim, čistom plura-lizmu bližim društvenim političkim sustavom. Da bi se to pravodobno i valjano ostvarivalo, treba bolesti vladajuće demokracije identificirati, proučavati, suz-bijati, liječiti i gdje je to nužno u snošljivim okvirima podnositi. Nevolja je u tome što uzurpatori tuđe volje i moći rado podnose bolesnu demokraciju. Čak uživaju u njoj i zloupotrebljavaju je. Pomoću nje teroriziraju prijatelje i neprijatelje, grade karijere i maste brkove bogaćenjem bez rada i bez odgovornosti za nedjela.

94

Tim je opasnija kad se očekuje da će eksproprija-tori tuđe volje i moći sami sasjeći granu na kojoj sjede. Koliko je ta nada varljiva pokazuje i naše beznadno hrvanje s korupcijskom hobotnicom i organiziranim kriminalom. Neko olakšanje donosi tek saznanje da su i te bolesti rođene skupa s njom, onoga istog dana kad je rođena većinska demokracija. Prate je u korak sve do naših dana. Tako demokracija dolazi na svijet i proživljava svoj život, kao i svaki čovjek, s ugrađenim organizacijskim oboljenjem - pravim staničnim rakom, koji poput trojanskog konja čeka pogodan trenutak da obznani svoj nastup te opustoši i opljačka sve što se pustošenju i pljačkanju prepušta. Zahvaća opaka bolest sve sfere života do kojih dopire većinska demo-kracija te obećanjima i unosnim zahvalnostima posvu-da nalazi odane i vjerne obožavatelje i suradnike - od skrivenog podzemlja do blještavog trona.

U tom demokratskom miljeu korupcija i krimi-nal često sklapaju brak i povezano djeluju. Unatoč tome, i sami podliježu mnogim nesporazumima i sukobljavanjima - prema vani i u vlastitim redovima, naročito u diobi plijena te osvajanju i zadržavanju sfera utjecaja. Dugo je korupcija bila predvodnica bolesne većinske demokracije, toliko snažna i utjecajna da je navela slavnog književnika Bernarda Shawa na de-finiciju: „Demokracija je kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih“. Danas ipak u de-mokraciji prevladava organizirani kriminal, koji drži u šaci glavne izvore i kanale korupcije, podređuje ih svojim interesima i ciljevima, povezuje i ucjenjuje po-sesivne moćnike te ubire dio kolača i stara se o zaštiti osumnjičenih i otkrivenih.

95

Radi boljeg upoznavanja i poduzimanja odgovarajućih zahvata i mjera - suprotstavljanja, zaštite, liječenja i ograničenja neizbježnih oboljenja - dobro je razlikovati i pobliže upoznati neizlječive i izlječive bolesti zastupničke demokracije. Prva je i najteža neizlječiva bolest - kolektivna neodgovor-nost. Parlament donosi odluke za koje većina, koja ih je glasovanjem društvu nametnula, ne snosi od-govornost i ne podliježe kažnjavanju. Ograničava je u tome tek manji broj ustavnih normi koje izričito zabranjuju donošenje određenih odluka. Primjerice stupanje u saveze s nekim drugim državama, premda se i to može postići mijenjanjem ustava.

Svaka takva mogućnost još je jedan dokaz kolektivne neodgovornosti izabranih i potvrda da je većinska demokracija ponekad fasada iza koje se donose i provode i takve odluke koje su protiv-ne interesima naroda i radnika, čija je emancipacija najvažnija povijesna zadaća. Uostalom, prisjetimo se tek nekih zločina počinjenih pod komandom i dirigentskom palicom većinske demokracije. Bun-destag je većinom glasova doveo Hitlera na vlast, ustoličio zvjerski nacistički poredak, odobrio ratne kredite i legalizirao istrebljenje milijuna europskih Židova. Musolini je istim demokratskim metodama uveo fašistički poredak, okupirao susjedne zemlje i provodio sistematsko istrebljenje nepoželjnih naroda. Pretvorbom je u nas demokratskim nadglasavanjem eksproprirana radnička imovina. Privatizacijom su opljačkana samoupravna poduzeća i izbačeno iz njih tisuće zaposlenih. Parafrazirajući englesku uzrečicu - da su u prvobitnoj akumulaciji kapitala „ovce pojele

96

ljude“ - možemo reći da su tada u nas „ulice pojele radnike“.

Kolektivna neodgovornost parlamentara-ca za odluke, kojima upropaštavaju svoje narode i omogućavaju nacionalne i svjetske pljačke i zločine, najveća je rak-rana zastupničke demokracije. Zar nije trebalo kazniti najprije parlamentarce koji su svojim odlukama omogućili i poticali tiraniju i zločine naci-sta i fašista, pa tek zatim kažnjavati izvršitelje njihove volje? Odgovornosti i kažnjavanju u većinskoj demo-kraciji podliježu uglavnom drugorazredne „sitne ribe“. Filozof Seneka bi rekao: „Malena se nedjela kažnjavaju, a velika prenose u slavlju“.

Druge su prirode i drugog dometa izlječive bole-sti zastupničke demokracije. Oboljeli ih rado podnose, pa i namjerno proizvode. Zato se ne daju lako izbaciti iz brižno njegovane kolijevke većinske demokracije. A ako se to ponekad i dogodi, vraćaju joj se rado, pa makar pritom ustupcima i ponašanjem žrtvovali čast i obraz. Tri su takve bolesti najčešće u prometu: pasija gerontokracije, sukob interesa i održavanje privile-gija. Politički karijeristi bi najradije cijeli život proveli u parlamentu. Nije dugo trebalo pa da otkriju kako se striktnom primjenom većinske demokracije lako može lažima i obmanama podvaljivati, manipulirati i ostvarivati prljave egoističke privilegije i interese. Naročito u proizvodnim organizacijama - među kojima su i znanstvene ustanove - u kojima po prirodi njihova posla, zadataka i društvenih očekivanja nema mjesta demokraciji i pogotovu nekakvom „demokratskom“ nadmetanju tajnim glasovanjem.

Demokracija je ispunila svoju povijesnu zadaću i

97

stigla do stupnja razvoja koji zahtijeva njeno ukidanje i zamjenjivanje naprednijim ophođenjem. Bila je po-treba, i proizvod je industrijskog razvoja. Čedo je tra-dicionalne kolektivističke nejednakosti koja izrasta na ekonomiji dobara. Nije uspjela pronaći zaštitne meha-nizme i sačuvati se od tiranije i zloupotrebe. Postala je stanište najvećega nacionalnoga i transnacionalnog podmićivanja, korupcije, šverca, terorizma i drugog kriminala.

Novoj ekonomiji znanja treba planetarno neograničeno znanstveno, poslovno, političko i kul-turno komuniciranje, bez ikakvih demokratskih stega i ograničenja. Samo se u takvom kibernetičkom krajo-liku može ostvariti i održavati individualistička jed-nakost; sustav društvenih odnosa do kojeg se stiže uki-danjem otuđenog rada, uspostavljanjem zajedničkog vlasništva i povratkom volje i moći svakom čovjeku. Krajnji mu je cilj sveopća, univerzalna, totalna, čista plurarhija (plurarhije u svojem najčešćem obliku izlaže sustav u kojem svaki pojedini subjekt donosi odluke vezane uz njega samog, ali mu nedostaju mogućnosti i prilike da donese odluke za bilo kojega drugog su-bjekta).

Čovječanstvo se već nalazi na putu koji vodi čovjekovoj samodjelatnosti, zajedničkom vlasništvu i posjedu te najzad povratku volje i moći svakom poje-dincu. Predviđaju ih i opisuju djela znanstvene fanta-stike i znanstvenog anticipiranja budućnosti koja je počela. Demokracija doživljava strukturne promjene kojima postepeno odumire, stvarajući prostor i uvje-te za širenje i afirmiranje svestrane plurarhije. Prvi skromni korak u tom pogledu donio je potkraj prošlog

98

stoljeća promijenjeni odnos prema političkim manji-nama u parlamentarnim odnosima. Traže se povoljniji oblici njihova povezivanja, organiziranja i djelovanja u ostvarivanju interesa njihovih stranaka, njih samih i stanovnika koje zastupaju. U djelu The Third Wave iz 1980. Alvin Toffler naziva te promijenjene odnose - manjinskom demokracijom. Više pažnje joj posvećuje u knjizi Creating a new Civilization, objavljenoj 1997. u kojoj zagovara vodeću ulogu znanosti u regulaciji postmodernog društva.

Pokrenuta je široka rasprava o mjestu, ulozi i oblicima reguliranja društva znanja, u koju se 1999. umiješao i ekonomist Peter Drucker knjigom Mana-gement Challenges For the 21st Century, i još više tri godine poslije objavljenim djelom Managing in the Next Society. U njima su i dva povezana zaključka: prvi - „Organizacija budućnosti bit će postavljena poput simfonijskog orkestra“ i drugi - „Ne može se upravljati promjenama, može se samo biti ispred njih.“

Najbolje od tada napreduju zemlje koje prihvaćaju Druckerove preporuke te umreženim ti-mskim radom istražuju sutrašnjicu koja je već počela, holistički obrazuju mlade učenjem od budućnosti i razvijaju predvodničku znanost koja je ispred društvenih dostignuća i njihovih prirodno uvjeto-vanih promjena. Hrvatske društvene i humanističke znanosti ne prate taj svjetski razvoj. Ne napuste li čim prije tradicionalno interpretiranje minulog, ne okrenu li se sutrašnjici i ne revolucioniraju li svoja istraživanja holističko-ekološkom paradigmom, loše se piše zna-nosti i narodu.

Društvu znanja treba radikalno promijenje-

99

ni politički sustav. Zastupnička demokracija – bila većinska ili manjinska – i čovjekova apsolutna istin-ska sloboda ne mogu koegzistirati kao jedan jedin-stven, integrirani društveni sustav. Postoje, prate se i nadopunjavaju samo u svojoj komplementarno-sti. U toj razdvojenosti i nadalje u sebi nose izvore i mogućnosti egoizma, uzurpiranja, monopola, pri-vilegija, iskorištavanja i nasilja nad obespravljenim ljudima. Da bi stiglo do apsolutne slobode svakoga svog člana, društvo mora ukinuti svako privatno posjedovanje sredstava za proizvodnju, zatim svako uzurpirano predstavljanje obespravljenih građana i najzad svako monopolističko posredovanje između čovjeka i nekog božanstva.

Može to postići samo razvojem takvih materijal-nih proizvodnih snaga koje mogu egzistirati i funkcio-nirati jedino u sveopćem globalnom zajedništvu - do kraja ujedinjenog čovječanstva - što znači: bez po-slodavaca, bez činovnika i bez svećenika. Ukinut će se tako, uvjerava svoje suvremenike Robert Owen, tri najveća društvena zla: buržoaski oblik braka, pri-vatno vlasništvo i religija. I naša najbolja pjesnikinja Vesna Parun smatra da su država i Crkva „kao subjekti povijesti zagospodarile čovjekom i obezvrijedile ga“. Radderstrăle i Nordström, pisci bestselera Karaoke Ca-pitalism, vjeruju da nastupa doba u kojem „ni Crkva ni država više ne pružaju smisao života“.

Ogradio se od njih i indijski premijer Nehru kad je rekao: „Politika i religija su zastarjele. Došlo je vrijeme znanosti i duhovnosti. To je moja zvijezda vodilja.“ Najradikalniji je filozof francuskog prosvje-titeljstva Denis Diderot koji kaže: „Čovjek neće biti

100

slobodan sve dok se i posljednjeg kralja ne zadavi crijevima posljednjeg svećenika na svijetu“. Niko-ga ne smije biti između čovjeka i njegove slobode. Dakako, i to je cilj koji tek treba ostvariti temeljitom i do kraja izvedenom emancipacijom svakog čovjeka. Postepeno, ukidanjem otuđenog rada i stvaralačkim razaranjem oblika demokracije koji omogućuju da se tajnim odlučivanjem, glasačkim nadmetanjem, par-lamentarnom tiranijom i svakojakom zloupotrebom gospodari tuđom voljom.

Važan korak na tom putu donosi novija partner-ska demokracija; sustav političkih odnosa u kojem se suglasnost u nekom ili svim pitanjima postiže jedno-glasno - konsenzusom. Na tom se principu uglavnom zasniva i djeluje Europska unija. Pojedine države pri-bjegavaju partnerskoj demokraciji u donošenju pro-pisanih, naročito važnih odluka. U takvim slučajevima svaki sudionik raspolaže svojom voljom i neposredno zauzima i brani svoj stav. Pojedinac može tako spriječiti donošenje svake odluke, s tim da to isto pravo priznaje i svakom drugom članu organizacije.

101

Komunizam u svjetskom informa-cijsko-komunikacijskom zajedništvu

Među prvim je Marxovim znanstvenim raspra-vama i Njemačka ideologija, koju je zajedno s Frie-drichom Engelsom napisao 1845.-1846. godine, a prvi je put objavljena gotovo pola stoljeća poslije njego-ve smrti. Rasprava je značajna i po tome što sadrži najsažetiju i najbolju definiciju komunizma. Istaknu-ta je kao naslov posljednjeg poglavlja prvog dijela ovog monumentalnog uratka koji glasi: Komunizam – proizvodnja samog oblika komuniciranja. Stoljeće potom slično djelo piše američki matematičar i fizičar, Norbert Wiener, i objavljuje ga 1948. pod naslovom Kibernetika: ili regulacija i komunikacija kod živih bića i strojeva (Cybernetics: Or Control And Commu-nication in The Animal and The Machine). Dopunjava ga podjednako važan rad - Ljudska upotreba ljudskih bića: kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) - objelodanjen 1954. godine.

Sjetimo se da je u to doba američki ekonomist Frank Knight upozorio sunarodnjake, pa i vrhunske znanstvenike, da shvate kako „ekonomski ciljevi nisu ljudski ciljevi“. Čini se da hrvatski znanstvenici i političari ne shvaćaju i ne prihvaćaju tu Knightovu

102

kapitalno važnu poruku. Ne znaju što su istinski ljudski ciljevi. Potvrđuje to i odnos prema Marxovu i Wiene-rovu životnom djelu.

Taj završni čin opće emancipacije ljudskog roda može se ostvariti, i zaista se ostvaruje, samo na jedan jedini način: radikalnim ukidanjem svega postojećeg. Onim uzastopnim ukidanjem koje svakom narodu nameće visoko tehnološko revolucioniranje. Ostvaruje se postepeno kroz neko vremensko razdoblje, što je na-velo Josepha Schumpetera da ga nazove stvaralačkim razaranjem. Treba ga razlikovati od nama dobro poz-natog rušilačkog razaranja. Stvaralačko je u skladu s Marxovim svjetonazorom, njegovim prihvaćanjem Hegelova znanstvenog uvjerenja da se do univerzalne zajednice apsolutnog znanja stiže ukidanjem zastarje-lih ustanova i odnosa društva rada. Onim redoslijedom kojim pojedini načini i odnosi proizvodnje ostvaruju svoje povijesne zadatke.

Tom važnom nasljeđu Marx posvećuje poslje-dnje stranice svojih Ekonomsko-filozofskih rukopisa iz 1844. godine. Prihvaća ukidanje kao oblik razvoja u kojem su „povezani poricanje i očuvanje, potvrđivanje“ na jednoj višoj razini i s novim sadržajima. Ukidanja su „momenti kretanja“, procesi „egzistencije i načini postojanja čovjeka“, poticaji svjetske povijesti „koji se uzajamno uništavaju i proizvode itd.“. Tako otac znanstvenog komunizma ističe „pozitivne momente Hegelove dijalektike – unutar određenja otuđenja“.

U Hegelovu izvođenju ukidanje je ukidanje mišljenog bića, čija je pokretna bit skrivena u njego-voj zbiljskoj egzistenciji. Ona se manifestira, očituje u mišljenju te dostiže najviši domet u filozofiji. Oblik u

103

kome ona egzistira njen je znanstveni sistem. Do njega misao stiže procesima uzastopnih ukidanja, koja nalaze potvrdu unutar vlastitoga ili tuđeg postojanja. Tako je „ukinuti kvalitet jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera jednaka je biti, ukinu-ta bit jednaka je pojavi, ukinuta pojava jednaka je stvarnosti, ukinuta stvarnost jednaka je pojmu, ukinuti pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi, ukinuta priroda jednaka je subjekti-vnom duhu, ukinuti subjektivni duh jednak je moral-nom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta religija jednaka je apsolutnom znanju“.

U Marxovu izvođenju ukidanje je predmetno kretanje koje ponovo uvlači u sebe izvanjsko, sve dok traje otuđeno zajedništvo u kolektivističkoj neje-dnakosti. Aktualnim informacijskim razvojem ukidanje odbacuje svaku predmetnu otuđenost. Posljednja u tome stižu na red preostala subjektivna otuđenja, koja također treba ukinuti da bi se sa sveopćom raskošnom individualnom jednakosti ujedinjenom čovječanstvu, u novom ruhu, povratio drevni pozitivni humanizam. Taj zaključak znanstvenog komunizma zaslužuje da ga se šire citira.

„To je unutar otuđenja izraženo saznanje o prisvajanju predmetnog bića pomoću ukidanja njegova otuđenja, otuđeno saznanje o zbiljskom opredmećivanju čovjeka, o zbiljskom prisvajanju nje-gova predmetnog bića pomoću uništenja otuđenog određenja predmetnog svijeta, pomoću njegova ukidanja u njegovu otuđenom postojanju; kao što je

104

ateizam kao ukidanje boga nastajanje teorijskog hu-manizma, tako je komunizam kao ukidanje privatnog vlasništva prisvajanje zbiljskog čovjekova života kao njegova vlasništva, nastajanje praktičkog komunizma; drugim riječima, ateizam je pomoću ukidanja religije, a komunizam pomoću ukidanja privatnog vlasništva. Tek pomoću ukidanja toga posredovanja – koje je međutim nužna pretpostavka – nastaje pozitivni hu-manizam koji pozitivno počinje od sebe sama.“

Visokim informatičkim revolucioniranjem čovječanstvo upravo stiže do stupnja razvoja na kojem ukidanje svake otuđenosti postaje prirodni oblik društvenog napredovanja. Jasno je da se i to ukidanje ostvaruje postepenim mijenjanjem zbilje, spomenutim stvaralačkim razaranjem. Odsustvo materijalističkog pristupa i dijalektičkog sagledavanja prirodnih procesa zamjene starog svijeta novom društvenom zbiljom dovelo je i u našoj sredini do neviđene pojmovne zbrke - u znanosti, politici, kulturi i kolokvijalnoj komunikaciji. A pojmovi gube svaki smisao, ponovimo Sartreovo upozorenje, kada im se proizvoljno pridaje različito značenje. Silne je tako štete nanijelo hrvatskoj znano-sti i društvenoj orijentaciji brzopleto poistovjećivanje komunizma sa socijalizmom, i još više proglašavanje socijalizma komunizmom.

Birokracija je brzo shvatila da i ta semantička pustolovina uvelike pridonosi njenoj neograničenoj vladavini i željenoj dugovječnosti. S njenim blagoslo-vom nestala je iz znanstvenog i političkog saobraćanja riječ socijalizam. Krije se iza termina komunizam, koji se u toj banalnoj upotrebi proglašava Marxovom ideološkom podvalom i nekakvim promašenim ek-

105

sperimentom - bez ikakva korisnog društvenog učinka. Rezultat se zna: nastupila je sveopća stagnacija i kriza zastarjele društvene znanosti i bespomoćno zaostale stvarnosti. Dobro se na njemu kratko zadržati, jer će nam olakšati razumijevanje fatalnog promašaja do kojega dovodi svođenje Wienerove „kontrole“ na puko upravljanje.

Susreli smo se već s povratkom Marxu i njegovu znanstvenom djelu, krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Urodio je priznanjem da otac znanstvenog komunizma pripada uskom krugu najvećih mislilaca drugog milenija, a prvo mjesto zauzima u svim na-stojanjima da se anticipira budućnost čovječanstva. Promijenjeni odnos prema marksizmu sada već prate filozofsko sagledavanje i kritičko odbacivanje korije-na i uzroka kriminalizacije ideje i teorije znanstvenog komunizma. Zapažen je doprinos u tom pogledu dala konferencija o Ideji komunizma, održana od 13. do 15. ožujka 2009. na Birkbeck Collegeu u Londonu.

Najvažniji je doprinos dao uvodničar i najak-tivniji sudionik skupa, francuski filozof Alain Badiou, koji sudionike skupa uvjerava kako omalovažavanje, ogovaranje, kriminaliziranje i odbacivanje marksizma i komunizma izaziva, od samog početka, pogrešno smještanje tih pojmova u kontekst kojem ne pripadaju. Ostaju na taj način bez svoga pravoga suvisloga znan-stvenog sadržaja. Izravno se povezuju s društvenim odnosima kojima ne pripadaju, pa stoga navode na pogrešna, mahom vulgarna zaključivanja. Nedopusti-vo je Marxu pripisivati ono čime se nije bavio. On je, doduše, cijeli život posvetio istraživanju mogućnosti i oblika emancipacije čovjeka. Ali je pritom političkoj

106

emancipaciji naroda i ekonomskoj emanaciji radništva poklanjao toliko pažnje koliko je to zahtijevala njegova glavna životna preokupacija - socijalna emancipacija svakog čovjeka.

Politička i ekonomska emancipacija posebno je djelo svakog naroda i njegove radničke klase u poje-dinim zemljama, osamostaljenim državama. Razlikuju se međusobno i ostvaruju zavisno od konkretnih pri-lika, stupnja razvoja i međunarodnih odnosa. Naprotiv, socijalna emancipacija je jedinstven cilj ujedinjenog čovječanstva, podjednak interes i identičan proces rađanja totalnog čovjeka koji može biti samo svestra-no emancipirani građanin svijeta. S tim su povezana i na to svedena sva Marxova znanstvena predviđanja. Na to se svodi njegova vizija istovremeno proizvede-nog komunizma.

Filozof marksist Alain Badiou na tome gra-di znanstveno utemeljenu dekriminalizaciju teo-rije marksizma i ideje komunizma. Dokazuje kako razilaženja i promašena zaključivanja proizlaze iz manjkava znanja i pogrešna smještanja tih termina u misaoni kontekst kojem ne pripadaju. Oduzima im se na taj način suvisli znanstveni sadržaj i izravno po-vezuje s izrazima i sintagmama kojima ne pripadaju. Ne mogu se komunizmom objasniti pojave i procesi revolucija i evolucija tijekom 20. stoljeća, predmetnoga državnoga i intelektualnog vlasništva, uzurpirane moći i birokratske vlasti, političkog totalitarizma i neodgo-vorne demokracije.

Slijedom Marxove vizije treba komunizam shvatiti kao prirodni povijesni proces s kojim je ne-posredno povezana i u kojem se odvija emancipacija

107

čovječanstva te ga znanstveno i zbiljski smjestiti u taj promijenjeni svijet. Badiou vjeruje da će u tom izvorno marksističkom kontekstu afirmirati ideju komunizma i vratiti joj mjesto koje joj u svjetskom informacijsko-komunikacijskom zajedništvu zasluženo pripada. Istin-ska znanost digitalnoga i genetskog doba uvjerljivo će pokazati koliko je Marx bio u pravu kad je, sada aktualnim proročanstvom, predvidio da „komuni-zam prekida na najradikalniji način s tradicionalnim idejama“. Komunistička će zbilja na površinu izvući „udruživanje u kome slobodan razvoj svakog poje-dinca postaje uvjet za slobodan razvoj svih članova društva“.

Čovječanstvo to može postići samo ukidanjem države, ujedinjenjem i bezobzirnim stvaralačkim raza-ranjem svega što čovjeka dijeli od njegove slobode; što znači: posvemašnjim ukidanjem zapošljavanja, predstavljanja i posredovanja, odnosno izgradnjom univerzalne ljudske zajednice - bez poslodavaca, političara i svećenika. Američki ekonomist Keneth Boulding – član tima koji je u Drugom svjetskom ratu organizirao Ludwig von Bertalanffy, kako bi njime po-stavio temelje jedinstvene znanosti cjelovitosti – drži koncem prošlog stoljeća da je čovječanstvo već počelo ostvarivati taj grandiozni povijesni zaokret te da već sada mora predusresti nove opasnosti koje mu mogu nanijeti štetu.

Sve ubrzanijim informatičkim revolucioniranjem čovječanstvo, kaže Boulding, „kreće prema ujedinje-nom svjetskom sustavu gotovo zastrašujućom brzi-nom, i možda je najvažnije pitanje s kojim se ljudski rod treba suočiti u slijedećih stotinu godina... kako

108

sačuvati raznolikost“. Ključ rješenja je u zamjeni tradi-cionalnoga fragmentarnog upravljanja dijelovima pri-rode i društva, jedinstvenom regulacijom umreženog svijeta. Marx je stalno upozoravao na neminovnost te promjene - zamjene ograničenog upravljanja svestra-nom regulacijom - jer jedino ona ujedinjenim divi-duama omogućava da sami sređuju svoje međusobne odnose i pravodobno usmjeravaju svoje napredovanje - bez rasipanja svojih ljudskih snaga, stvaralačkih sre-dstava i tekovina kulture i civilizacije.

Već sedamdesetih i pogotovu osamdesetih go-dina prošlog stoljeća stižu signali o potrebi zamjene ograničenog upravljanja bezgraničnim reguliranjem društvenog poslovanja i usmjeravanja. Posustaje zapošljavanje rutinskih proizvođača, traže se više ta-lentirani posjednici sistemskog znanja i prorjeđuju ra-zine menadžerskih posredovanja. Istaknuti ekonomisti – Drucker, Leontief, Schumpeter, Galbraith i dr. – traže da se o tome vodi više računa i da se društvo na vrijeme prilagodi sve ubrzanijim promjenama. Takvih zahtjeva ima i u nas, ali ne nailaze na potrebno razumijevanje ni u zbilji ni u znanosti.

Zakazala je neshvatljivo zaostala upravna znanost, pogrešnim interpretiranjem Wienerove kibernetičke „kontrole“ i neshvaćanjem da nastupa doba u kojem tradicionalno upravljanje treba zamijeni-ti postmodernom regulacijom. U novom društvu nema hijerarhijskog upravljanja. Postoji samo umrežena re-gulacija.

Wienerovo izlaganje ne dopušta dvoumljenje u svođenju kontrole na reguliranje. Teorija upravljanja je u funkciji čovjekova individualnog siromašenja i

109

iskorištavanja, dok je teorija regulacije segment teo-rije komunikacije, a proizvodnja samog oblika komu-niciranja bit će jedina djelatnost totalnog čovjeka. Kibernetičkom kontrolom se ne upravlja nečim (of, over), već regulira (tech) društveno djelovanje sofi-sticiranim tehnološkim dostignućima. Upravljanje je hijerarhijsko i, otkad su ga Kinezi izmislili, služi održavanju gospodstva i podčinjenosti u zatvorenim sistemima, primjenom načela „izvrši, pa se žali“. Napro-tiv, reguliranje je mrežno i odgovara odnosima indi-vidualne jednakosti i apsolutne slobode u otvorenim dinamičkim sistemima. Svojstvena mu je povratna veza (feed-back).

Stara ekonomija dobara temelji se na upra-vljanju stvarima i ljudima, a nova ekonomija znanja na regulaciji kompleksnih mreža – njihovih čvorova, poveznica i polja između njih. Upravljanje djeluje prema logici zapovijedi, a reguliranje prema logici objedinjenja mreže. Ljudski rod se upravo nalazi u međurazdoblju u kojem napušta hijerarhijsko društvo upravljanja, te reguliranjem izgrađuje umreženo zajedništvo ujedinjenog čovječanstva. Ono postaje tipični oblik organiziranja postmodernog čovječanstva. U epilogu knjige Pekka Himanena Hakerska etika, Ma-nuel Castells daje ovaj sažet opis mreže.

„Na temeljima informacionalizma nastaje umreženo društvo i širi se svijetom kao dominantni oblik organizacije društva našeg vremena. Umreženo je društvo jedna društvena struktura sačinjena od in-formacijskih mreža. One se temelje na informacijskim tehnologijama koje su tipične za informacijsku para-digmu. Pod društvenom strukturom mislim na orga-

110

nizacijske aranžmane ljudi u odnosima proizvodnje, potrošnje, iskustva i moći izražene u smislenoj inte-rakciji koja se zbiva u okviru kulture“.

Nije lako zamijeniti zastarjelu upravnu zna-nost postmodernom teorijom regulacije. Pogotovu istraživačima koji su radni vijek proveli u proučavanju djelića rastavljenog univerzuma ili češće nekog nje-gova još manjeg segmenta. Drži ih u zavjetrini onaj isti strah od nemoći koji filozofe i sociologe odvraća od istraživanja sada aktualne socijalne emancipacije čovječanstva, povjesničare od proučavanja povijesti budućnosti, interpretatorsku humanističku i društvenu znanost od predviđanja sutrašnjice i prosvjetiteljsku književnost od znanstvene literarne komponente – kakva je, primjerice, sve važnija znanstvena fan-tastika. Ne snalaze se i ne pokušavaju se očigledno snaći u velikoj povijesnoj preobrazbi, koja iz temelja radikalno mijenja objekt znanstvenoga i književnog interesa. Toj promjeni sociolog Albert László Barabá-si posvećuje zapaženu knjigu U mreži, objavljenu u našem prijevodu 2006. godine.

U doba informatizma nesređena kompleksnost postaje najveća društvena opasnost, i to za pojedine nacionalne države, a i za cjelokupno čovječanstvo - zvala se ona kaosom, entropijom, recesijom ili krizom. Daleko veća od nesređene kompleksnosti realnog pro-stora koji se organizira, kontrolira i usmjerava upra-vljanjem. Kiberprostor je kudikamo složeniji, kompli-ciraniji, osjetljiviji i podložniji nesređenosti. Naročito nakon masovne upotrebe kompjutora, interneta i mo-bitela. Kiberprostor nije određeno mjesto, već mnogo mjesta koja se razlikuju i na različite načine mrežno

111

povezuju. Može se valjano organizirati, kontrolirati i usmjeravati samo regulacijom.

Nasuprot teoriji upravljanja stvorena je nova sistemska znanost - teorija reguliranja - koja se bavi općim principima procesa regulacije kod živih bića i strojeva.

Zamjenu upravljanja regulacijom treba pro-matrati kao dio povijesnog napredovanja. Problem je, kao i svugdje drugdje, kako to ostvariti. U toj su funkciji i skromni početni oblici regulacije novčanim dotacijama, otpisima, poklonima, pomoćima itd. Ipak najviše uspjeha regulacija ima kad je istovremeni glokalni (globalno u lokalnom) zahvat, budući da je sastavljanje univerzuma problem i zadatak. Prate ga veće teškoće, jer se radi o zemljama različitog stupnja razvoja, s nejednakom mogućnostima, interesima, am-bicijama i razvojnim težnjama. Najrazvijeniji su ipak, ne čekajući druge, počeli tragati i eksperimentirati s oblicima i mehanizmima regulacije. Treba ih hvaliti, priznanje im dati, ali i sve druge narode poticati da znanstvenim istraživanjem pridonesu unapređenju sada društveno najvažnije mrežne kiberteorije, kojoj je regulacija svjetskog gospodarstva primarni zadatak.

Svijet zahvaćaju dramatični gospodarski i so-cijalni poremećaji. Pokazuju evidentno da se teorijom upravljanja, ma koliko bila razvijena, ne mogu rješavati problemi ujedinjavanja čovječanstva i njegova uni-verzalnog komunističkog zajedništva. Potrebna je za to nova teorija - teorija društvene regulacije - protka-na anticipiranjem zajedničke sutrašnjice. Teorija upra-vljanja nema takvih ambicija i predviđanja.

Bitna je osobina znanstvene teorije da se

112

razvojem i sama stalno mijenja te tako stiže do svoga krajnjeg cilja – „jedne jedinstvene teorije koja opi-suje čitav svemir“. Hawkingov zaključak korespondira s poznatim Hegelovim stavom da je pravi oblik u kome sastavljeni univerzum egzistira, samo njegov „znan-stveni sistem“. Isto tako s Marxovim predviđanjem da će se sve posebne discipline sliti u jednu jedinstve-nu „znanost povijesti“ (povijesti budućnosti). Time će sveukupna integrirana – prirodna, tehnička, biome-dicinska, društvena i humanistička – znanost postati avangarda svjetske književnosti.

Potvrđuju to već počeci rađanja primjenljive teorije regulacije. Daju naslutiti da u njenoj izgradnji treba proći sličan put koji je prošla ekonomska zna-nost od merkantilista, preko fiziokrata i prvih klasičnih ekonomista, do Smithova Bogatstva naroda, kojem slavu duguju sve uspješne ekonomske teorije do sredine dvadesetog stoljeća. Istina, neće postepeni razvoj teorije i zbilje društvene regulacije - do njihove pune zrelosti - trajati dvjesta godina, koliko je teklo stasanje ekonomske znanosti do Adama Smitha, ali hoće vjerojatno pola stoljeća.

Prvi koraci su već učinjeni silaskom znanstve-ne fantastike u svijet znanstvene kibernetike. Na konferenciji održanoj u proljeće 1996. godine – pod naslovom Kompjutori, sloboda i privatnost - dva su kiberpank književnika – Vernor Vinge i Tom Maddox – predočili mrežu kao prostor virtualnog života i ispričali prve priče o budućnosti kiberprostora. Maddox nasta-vlja priču o potrebi preplitanja kompjuterskog kôda, svjetskog tržišta i utjecaja države (drukčije države) u zajedničkoj društvenoj regulaciji.

113

Društvena regulacija kompleksnih mreža nastu-pa kao povijesna nužda, jedini prikladni mehanizam snošljiva i poželjna usklađivanja modaliteta složena vir-tualnog života: kompjuterskog kôda, državnih zakona, pravnih normi i tehnološke arhitekture. S tim novim krajolikom treba se znati nositi, u tom promijenjenom svijetu postmoderno živjeti i permanentno ga revo-lucioniranjem i sistemskim evolucijskim mijenjanjem razvijati. Treba na taj način postati integralnim dijelom ujedinjenog čovječanstva i djelovati u skladu s povije-snim težnjama za ozbiljenje totalnog čovjeka.

Posvećena su mu sva Marxova lucidna predviđanja nadolazećeg, cjelokupna njegova teorija znanstvenog komunizma. Najvažniji joj sadržaj čini vizija globalnog udruživanja potpuno emancipira-nih ljudi, koji povraćenom voljom i moći sami nad-ziru svoju djelatnost i reguliraju svoje odnose prema prirodi i među sobom u proizvodnji samog oblika komuniciranja.

Zato mlade ne zanima toliko „čuvanje“ radnih mjesta staroga realnog prostora. Prije svega, interesira ih preseljenje i djelovanje u kibernetičkom prostoru i virtualnoj stvarnosti. Nužno je stoga i opravdano pisati i raspravljati o kibermarksizmu i kiberkomu-nizmu, isto kao što je Nicku Dyer-Withefordu umjesno palo na pamet da napisanoj knjizi s takvim sadržajem, objavljenoj 1999. godine, da naslov - Cyber Marx. I ne samo njemu. U posljednja dva desetljeća namnožilo se mnoštvo objavljenih radova te vrste, posvećenih aktualnim proročanstvima Karla Marxa i njihovim ostvarenjima. Nadajmo se da će i naša dramatično zastarjela društvena i humanistička znanost s takvim

114

i tako naslovljenim djelima nastojati i uspjeti izići iz stoljetne zaostalosti.

Tim prije jer ni nama, posve je sigurno, nema života i razvoja bez sustavnog istraživanja i ostvarivanja toga novoga svjetskoga univerzalnog zajedništva, bez literarne vizije fantastične komunikacijske budućnosti, bez postmodernoga holističkog obrazovanja, bez maštovita sistemskog znanja i bez kiberpank jezika ujedinjenog čovječanstva.

115

Univerzalna zajednica znanja Svijet je sredinom 2008. zahvatio ekonomski

poremećaj neviđenih razmjera i nesagledivih poslje-dica. Jedni ga nazivaju financijskom recesijom, a drugi ekonomskom krizom. Podjednako pogrešno, jer su po-srijedi oklijevanje i podulje zakašnjenje u ostvarivanju povijesnih procesa podjednake socijalne emancipa-cije svakoga ljudskog bića – svakog čovjeka. Ponavlja se sukob koji je svojedobno doveo do ekonomsko-so-cijalne krize 1929.-1933. godine. Razlika je među njima u tome što se u ondašnjem sukobu napredni Golijat (birokrat) borio protiv nazadnog Davida (magnata) i pobijedio ga. Sada se, naprotiv, potrošeni Golijat (bi-rokrat povezan s menadžerom) opire nespremnom Davidu (znanstveniku) i ne prepušta mu globalno vo-dstvo u političkom, ekonomskom i socijalnom životu svijeta zastarjele kolektivističke nejednakosti. Jedinom subjektu koji može društvo trajno izvesti iz socijalne krize.

Širi se i produbljuje temeljna suprotnost između starog svijeta nejednakih i novog svijeta jednakih, rascjepkanog i suprotstavljenog kolektivističkog demokratizma na jednoj strani, te ujedinjenog i složnog individualističkog pluralizma na drugoj stra-ni. Reakcionarni Golijat i njegov partner (menadžer)

116

vjeruju da mogu beskonačno održavati i iskorištavati stari svijet, kojim je zavladalo ludilo monopoliziranja sredstava za život i privatnog gomilanja skupocjenih dobara. Nasuprot njemu, progresivni David vjeruje u mogućnost i nužnost ravnopravnoga zajedničkog posjedovanja dobara i individualnog gomilanja apso-lutnog znanja. Oživljava stari spor o sadržaju i obliku interakcije među ljudima, koju Hannah Arendt – u Vita activa 1959. godine - naziva „društvenim pluralizmom“ i smatra pretpostavkom i osnovnom karakteristikom čovjekova opstanka.

Prevladava uvjerenje da je bitna odlika pluraliz-ma stalna promjena i prilagodba višem stupnju razvoja. Pogotovu u doba permanentnoga tehnološkoga, di-gitalnoga i genetskog revolucioniranja. Poznati pisac znanstvene fantastike Anthony Giddens odbacuje svaki pokušaj brisanja granica između staroga i novog pluralizma. Pogotovu da se u novo zajedništvo utkaju odnosi proizvodnje zastarjelog društva. Naziva takve pokušaje tipičnim konzervativizmom. Suprotstavlja se Burkeovoj tvrdnji da su prošlost, sadašnjost i budućnost jedno. Kritizira je i odbacuje suprotnim stavom: „Ne samo da nije jedno, nego je međusobno sukobljeno.“ Toliko je različito da se promjenom načina i odnosa proizvodnje mijenja i sam čovjek. Na to upućuju i pisci spomenutog djela Netokracija:

Stvaranje novog postmodernog zajedništva zahtijeva i pretpostavlja razaranje i odbacivanje starog rasparčanog društva, ukidanjem njegova za-starjelog načina proizvodnje - zasnovanog na radu i zapošljavanju - i njegovih zaostalih odnosa proizvo-dnje, zasnovanih na nejednakosti i iskorištavanju

117

čovjeka čovjekom. S prevlašću umne civilizacije - u kojoj mozak djeluje kao hardver, a um kao softver - stvara se društvo koje zaboravlja prošlost te otkriva i slavi svoju stvaralačku budućnost.

Izgleda da najmanje razumijevanja za taj su-dbonosni povijesni zaokret imaju mali zaostali narodi, među kojima su i Hrvati. Susreću se s tim domaćim problemom i heroji njihove radničke klase, nakon uspjele političke revolucije. Lenjin je većinu posljednjih radova posvetio kritici sentimentalnog narodnjaštva i raskrinkavanju ekonomskog romantizma. Mao Ce Tung često ponavlja: „Uništite, kako biste gradili.“ Tito prvi poratni govor završava pozivom „Dosta je bilo o prošlosti, okrenimo se budućnosti.“ Beznadna je znanost zaokupljena prošlim i u vladajućoj praksi beskorisnim.

Ne odazivaju se pozivu ni naši povjesničari. Drže se još stare izreke: Historia (est) magistra vitae – Povijest je učiteljica života. Primijenjena na infor-macijsko doba puka je obmana. Praćena je često do-kazivanjem kako se budućnost ne može istraživati, jer još nije ostvarena, a u svojoj reakcionarnoj krajnosti i uvjeravanjem kako se zastarjelo ne može mijenjati. Može ga se samo evolucijom poboljšavati i dotjeri-vati. Ne prihvaćaju ta apsurdna gledišta holistički obrazovani istraživači minulog, te - nasuprot hiper-trofiranoj povijesti prošlosti - razvijaju jedinstvenu povijest budućnosti. Imamo već i u našem prijevodu tako naslovljene knjige.

Sustavno istraživanje nepoznate sutrašnjice najvažniji je dio suvremene društvene i humanističke znanosti, koje se na taj način povezuju i prerastaju u

118

jedinstvenu predvodničku znanost svestrano pove-zanoga i ujedinjenog čovječanstva. To je znanstve-no dostignuće također među najvažnijim tekovi-nama svjetskoga socijalističkog razvoja. Prirodna je pretpostavka smišljena i uspješna izgrađivanja glo-balne umne civilizacije i njene univerzalne zajednice znanja.

Silan razvoj prirodnih znanosti sredinom prošlog stoljeća prati velika revolucionarna preobrazba društvenih i humanističkih znanosti, zamjenjivanjem stare mehanicističke metode - prilagođene analizi pojedinih dijelova zbilje koja tek omogućava sistemsko proučavanje cjeline društvenih zbivanja, postignuća i razvojnih procesa. Senzacionalni je izazov pritom pobudila već i sama spoznaja da se istovremenim jedinstvenim zahvatom – Marx bi rekao zahvatom znanosti povijesti – cjelovito istražuje anorgansko i organsko, tehničko i društveno, biološko i spoznajno, umno i emocionalno.

Sredinom prošlog stoljeća prevladavalo je uvje-renje u mogućnost izgradnje jedinstvene opće zna-nosti cjelovitosti, zahvaćanjem sveukupnog znanja i umrežavanjem svih znanstvenih područja. Očinstvo se pripisuje biologu Ludwigu von Bertalanffyju, premda je poslije utvrđeno da je prvo djelo te vrste objavio 1912. ruski sistemski znanstvenik Aleksandr Bogdanov, pod naslovom Taktologija – znanost o strukturama. U ratnim i poratnim godinama izrasta utjecajan znanstveni kibernetički pokret gorljivih za-govornika predvodničke sistemske znanosti. Okuplja istaknute matematičare, fizičare, inženjere, neurologe, ekonomiste, psihologe, etičare i druge znanstvenike,

119

poput N. Wienera, J. von Neumanna, C. Shanona, W. Rapporta, W. McCullocha, G. Batesona, K. Bouldinga i R. Gerrarda.

Povezuje ih zajednički stav da je civilizaciji digitalne budućnosti prijeko potrebna jedinstvena predvodnička znanost. Prirodna je pretpostavka svakoga uspješnog organiziranja i funkcioniranja informacijskog doba. Njen konceptualni okvir bio je osmišljen do 1946. godine kad su se u SAD počele održavati njoj posvećene „Macy konferencije“. Nova znanost, okrenuta globalnoj budućnosti, nastupa i pod imenom futurologije, utemeljene 1943. godine.

Stiglo se tako od rascjepkane interpretator-ske disciplinarnosti – preko povezane interdiscipli-narnosti i transdisciplinarnosti – do univerzalne, umrežene, sistemske znanosti. U posljednjoj četvrtini 20. stoljeća formirana je već cjelovita sistemska zna-nost, u obliku jedinstvenog znanja o budućnosti koja je već počela. Znanstveno predviđanje nadolazećega postaje najvažniji dio istinske znanosti i dokaz domi-nantne uloge uma u organiziranju i razvoju informa-cijskog društva. Na temelju toga Harriet Rubin odaje priznanje istraživačkom poniranju u budućnost poz-natim zaključkom: „Vizija je parfem uma.“ Sazrijevaju povijesni uvjeti potrebni da se staru tjelesnu civilizaciju kolektivne nejednakosti zamijeni novom umnom civi-lizacijom jednakih članova društva. U ovo doba brzih društvenih promjena treba i u tom pogledu munjevito djelovati.

Nacionalne zajednice nisu radikalnim socijalnim promjenama - ukidanjem rada i preseljenjem adole-scenata iz realnoga u kibernetički prostor - dovoljno

120

brzo pratile taj materijalni i duhovni razvoj, zbog čega su zapale u stanje financijske recesije, ekonomske sta-gnacije i socijalne krize. Izlaz iz tog stanja treba tražiti u daljnjem revolucionarnom razvoju društva. Prije svega, u napuštanju realnog prostora i fizičke stvar-nosti starog svijeta rada, zapošljavanja i čovjekova iskorištavanja, te u naseljavanju kibernetičkog pro-stora i virtualne stvarnosti novog svijeta sistemskog znanja, samodjelovanja i ujedinjenja čovječanstva. Taj se zaokret već počeo ostvarivati, što pokazuje da svjetska društvena zajednica proživljava doba parenteze. Nastupilo je prema tome postmoderno međurazdoblje u kojem se stari svijet otuđenosti gasi i nestaje, a novi svijet ujedinjenosti rađa, prevladava i pobjeđuje.

Izraz parenteza, vidjeli smo, predlaže autor be-stselera Megatrendovi, John Naisbitt, želeći time istaći da se ništa iz starog svijeta rada ne prenosi u novi svijet znanja. Zato, jer novo - istakli smo - ne proizlazi iz sta-rog, već dolazi iza njega, kao radikalno promijenjena ljudska tvorevina. Po tome se parenteza razlikuje od tranzicije i prijelaznog razdoblja. Prirodni je to proces s kojim se zastarjeli povjesničari, okrenuti prošlosti, teško nose.

Najveće probleme u tom epohalnom zaokretu zadaje samo prilagođavanje organizacije i funkcioni-ranja suvremenog mješovitog društva - kombiniranog društva rada i društva znanja - novim čovjekovim potrebama i stalnim društvenim promjenama. U ostva-renju tog zadatka zakazala je zaostala društvena zna-nost, pogotovu ekonomska znanost kojoj je ekonomija dobara još uvijek glavna preokupacija. Nije društvena

121

znanost u potrebnoj mjeri postala predvodnička zna-nost, zaokupljena ponajprije i ponajviše ukidanjem svijeta rada i izgrađivanjem svijeta znanja. Pokorava se starim gospodarima i služi interesima potrošenih birokrata i menadžera. A trebala je već, ukidanjem za-starjeloga, zaposjesti vodeće mjesto u društvu i podre-diti njegov razvoj socijalnoj emancipaciji i afirmaciji ravnopravnih ljudi.

Nastupilo je doba sistemske znanosti, u kojem - nakon povijesnog vodstva tvorničara (od početka 16. stoljeća), preko magnata, birokrata i menadžera (do kraja 20. stoljeća) - dominantni društveni subjekt u 21. stoljeću može i mora biti holistički obrazovani univerzalni znanstvenik. Samo on može, bez zastoja i poremećaja, voditi visoko informatizirano svjetsko gospodarstvo. Jedini je kozmopolitski baždaren lider čovječanstva u započetim procesima njego-va ujedinjenja i integriranja. A nema ga na obzorju predvodničke znanosti. Nije zaposjeo vodeće mjesto u promijenjenoj zajednici i ne ispunjava zadatke koje mu je povijest namijenila. Zbog tog kašnjenja i pro-pusta stiže neizbježan društveni poremećaj u obliku recesije, stagnacije i krize.

Vinovnik zaslužuje javnu kritiku i osudu. Najblaži mu se prijekor može uputiti parafraziranjem glasovite jadikovke (upućene Zaratustri) filozofa Nietzschea te reći: Znanstveniče – sazrelo je tvoje doba, ali ti nisi zreo za njega. Srećom ne daju zaostaloj znanosti mira, i tjeraju je da se mijenja, sve brojniji i sve opasniji pla-netarni problemi održavanja prirode, biosfere i same ljudske vrste. Kad ih ne bi bilo - kaže Ulrich Beck 2002. u djelu Moć protiv moći u doba globalizacije - trebalo

122

bi ih zbog te pozitivne uloge jednostavno izmisliti.Najveće štete od znanstvene zaostalosti

imaju nacionalne i svjetska organizacija gospodar-stva, koje još uvijek oponašaju rješenja iz minulog elektromehaničkog doba, u kojem je vladala hije-rarhija odnosa i odlučivanja. Umreženom svijetu kiber-prostora i njegove ekonomije znanja potrebna je nova organizacija, s vođama kojima su od profita i produkti-vnosti važniji novi prioriteti: društvena odgovornost i socijalna osjetljivost. A takve vođe mogu biti samo istraživači sutrašnjice. Fizički prostor reguliraju ustavi, statuti i državni zakonski kodeksi, a kiberprostor tvore i reguliraju ga „softveri i hardveri koji čine kiberprostor onime što jest i reguliraju kiberprostor kakav on jest“. Nije to ipak dovoljno za potpunije razumijevanje re-gulacije, slobode i privatnosti u doba parenteze. Omi-ljena je to tema znanstvene fantastike, postmoderne filozofije i književnosti okrenute budućnosti.

Ostvaruje se vječni san svjetskih mudraca, na koji nas podsjeća slavni engleski književnik Oscar Wil-de u briljantnom eseju Socijalizam i ljudska duša. Tako uspješno da zaslužuje usporedbu s Marxovim Manifestom Komunističke partije. Ugledajući se na njega, mogli bismo Wildeov esej nazvati Manifestom komunističke individue. Evo karakterističnih odlomaka iz toga Wildeova znamenita socijalističkog traktata:

„Glavna prednost koja će proisteći iz usposta-vljanja socijalizma bit će svakako činjenica da će nas socijalizam osloboditi bijedne potrebe da živimo za druge. Socijalizam će sam po sebi vrijediti naprosto zato što će dovesti do individualizma. Pretvorit će pri-vatno vlasništvo u javno obilje i zamijeniti konkurenciju

123

suradnjom, te će tako uzdići društvo do stanja potpu-no zdravog organizma i osigurati materijalni boljitak svakom članu zajednice... Čovjek stvarno posjeduje samo ono što nosi u sebi. Ništa što je izvan njega ne bi smjelo biti važno. Nitko više neće tratiti život na na-gomilavanje stvari i njihovih simbola. Čovjek će napro-sto živjeti. Živjeti je nešto najdragocjenije na svijetu. Većina ljudi tek postoji... Obilježje savršene osobnosti nije pobuna, nego spokojnost. Bit će to nešto prekra-sno – prava osobnost čovjeka – kad je ugledamo. Rast će prirodno i jednostavno, poput cvijeta, ili onako kako stablo raste. Neće biti u neskladu s okolinom. Sve će znati. I neće se uopće truditi oko znanja. Bit će mudra. Njena se vrijednost neće mjeriti materijalnim dobrima. Ništa neće posjedovati. A opet će posjedovati sve... Osobnost čovjeka bit će zaista divna, kao što je divna osobnost djeteta... Neće je mučiti prošlost niti će mariti je li se što dogodilo ili nije. I neće poznavati nikakve zakone osim svojih, niti ikakvu vlast osim svoje... Upoz-naj sama sebe!, pisalo je iznad portala starog svijeta. A iznad portala novoga pisat će: Budi svoj! Individua-lizam je dakle ono do čega treba da dođemo preko socijalizma! Strojevi treba da rade umjesto nas... sve ono što je dosadno i mučno... Nema nikakve sumnje da je takva budućnost čovjeka, i baš kao što drveće raste dok čovjek spava, tako će strojevi obavljati sav nužni i neugodni posao dok se čovječanstvo bude zabavljalo, ili živjelo u kulturnoj razonodi, ili proizvodilo lijepe stvari, ili naprosto zadivljeno i oduševljeno promatra-lo svijet oko sebe, što je uistinu pravi čovjekov cilj, a ne rintanje... Budućnost svijeta zavisi o mehaničkom ropstvu, o robovanju strojeva. Čovjek će se radovati

124

promatrajući radostan život drugih ljudi. Jer indivi-dualizam, za koji socijalizam htio–ne htio radi, bit će savršen sklad. Bit će to ono za čim su stari Grci težili ali nisu mogli potpuno ostvariti, osim u duhu, zato što su imali robove i hranili ih; bit će to ono za čim je renesansa težila ali nije mogla potpuno ostvariti osim u umjetnosti, zato što je imala robove i izgladnjivala ih. Individualizam će biti potpun i njime će svaki čovjek dosegnuti savršenstvo. Novi individualizam jest novi helenizam.“

U vrijeme u kojem je Wilde tako oduševljeno zagovarao i hvalio dolazak individualizma, nitko nije očekivao da će birokrati i menadžeri postati najopasniji zgrtači materijalnog bogatstva i protivnici socijalne emancipacije svakoga društvenog pripadnika, svakog pojedinca. Kad se susreo s tim opakim pobolijevanjem poslodavaca Peter Drucker je ogorčeno izjavio da ga je „šokirala neutaživa menadžerska posesivnost“. Duhovi-to je to oslikala i naša književnica Vedrana Rudan, koja za naše novopečene tajkune kaže da oni „zapravo i nisu više ljudi, već vile, limuzine, jahte“. Zapanjuje njihova bešćutnost prema bijedi sirotinje i mogućnosti da joj se povrati plemenito ljudsko dostojanstvo.

U toj su se izopačenosti našli i međusobno usu-glasili birokrati i menadžeri, te ne napadaju jedni dru-ge. Ubiru visoke plaće, honorare, bonuse, tantijeme i kojekakve nagrade i kad rade i kad ne rade, i kad koriste i kad štetu nanose, i kad postižu uspjeh i kad posluju s gubitkom. Događa se da menadžer dnevno zarađuje mjesečnu, pa čak i godišnju plaću radnika. Američkog predsjednika Obamu zgrozilo je saznanje da se vođe korporacija, koje spašava od bankrota mi-

125

lijardskim dotacijama i kreditima, nagrađuju milijuni-ma dolara. Uspjelo je birokratima i menadžerima da za svoja djela i nedjela ne snose odgovornost.

Uzme li se to u obzir, ne treba se čuditi tekućoj recesiji, stagnaciji i krizi. Ponavlja se klasični obrazac dramatičnog sukoba između razvijenih proizvod-nih snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje društva. Birokrati i menadžeri moraju sići s povijesne scene i u najboljem slučaju po koji svoj uzorak ostaviti za uspomenu u nekom muzeju starina. Nastupa doba u kojem sazreli, slobodni ljudi postaju gospodari svoje volje i moći, osposobljeni za zajednički aktivni život - bez poslodavaca, predstavnika i posrednika, što znači bez menadžera, birokrata i svećenika - u kojem se istovremeno ostvaruju kreacija, učenje i razono-da. Preostaje im jedino, kaže Marx, ugodna i stoga privlačna „proizvodnja samog oblika komuniciranja“, prije svega u sferi najvećih dostignuća ljudskog duha: znanosti, glazbi i umjetnosti. Priroda postaje njihovo anorgansko tijelo, a oni sami postaju obdareni znanjem i sposobnošću za ostvarenje svoga najvećega povije-snog podviga - za naseljavanje beskrajnog svemira.

Pred čovječanstvom su – istakli smo - dva velika preseljenja, koja može ostvariti samo ukidanjem rada, pretvaranjem prirode i tekovina kulture i civilizacije u zajedničko vlasništvo svih stanovnika svijeta te po-vratkom volje i moći svakom individuumu. Može te dvije velike seobe svojim interesima podrediti i u svoju korist ostvariti samo radikalnom preobrazbom, tj. re-volucionarnim ukidanjem svakog rada i zapošljavanja, te uspostavljanjem svijeta znanja i samodjelovanja u svojoj novoj domaji – umnoj civilizaciji. Samo na taj

126

način tradicionalno društvo (Gesellshaft) kolektivističke nejednakosti prerasta u blistavu zajednicu (Gemein-shaft) individualističke jednakosti. Kada su slavnog Arthura Clarka zapitali što može reći o toj sutrašnjici, odgovorio je: „Jedino što o budućnosti možemo reći, jeste da će biti potpuno fantastična“.

Prvo preseljenje je u tijeku i svodi se na zamjenji-vanje nacionalnog realprostora i fizičke stvarnosti globalnim kiberprostorom i njegovom virtualnom stvarnosti. Drugo će se ostvariti preseljenjem nove lju-dske vrste – nastale fizičkim i duhovnim sjedinjenjem tehnologiziranih ljudi i humaniziranih robota – iz planetarnog kiberprostora i virtualne stvarnosti u kozmički teleprostor i njegovu misaonu stvarnost. Zemaljac će postati svemirac.

Prošlo je doba senzacionalne doskočice Roboti dolaze. Tu su oni, stigli su i udomaćuju se u tvornica-ma, poslovnim prostorima, zabavištima, parkovima, lokalima i kućanstvima. Danonoćno rade, proizvode i skladište materijalna dobra, obavljaju monotone po-slove, izvršavaju opasne zadatke, istražuju svemirska prostranstva, obavljaju kućanske poslove, zabavljaju ljude svirkom i govorom, ispunjavaju naređenja, plešu, sudjeluju u sportskim natjecanjima, oponašaju kućne ljubimce, osjećaju, misle i rješavaju probleme. Pitanje je dana kad će ljudi i roboti zajednički šetati, čitati, očijukati, voditi ljubav i preuzimati brigu nad drugima kojima su u bolesti i starosti potrebne pomoć i njega. U ožujku 2009. godine ostvarena je prva komunikacija s robotima – čovjekovim mislima. Istoga tog mjeseca objavljena je radosna vijest da su naši znanstvenici proizveli prvoga hrvatskoga industrijskog robota.

127

Mali su, gotovo nikakvi izgledi naseljavanja svemira bez pomoći i suradnje nanorobota. Pitanje je samo kako to ostvariti. Kozmolog i astrofizičar, Bri-tanac Stephen Hawking, dokazuje da je to naseljavanje planeta i galaksija uvjet opstanka i produžetka vrste. Najvažniji je to čovjekov povijesni zadatak u započetom trećem tisućljeću. Zato je urgentna obveza znanosti i književnosti da se suprotstavljaju početnoj robofo-biji – iracionalnom strahu da bi roboti mogli postati zli gospodari koji će ljude pretvoriti u svoje sluge – i posvete robofiliji, poticanjem emocionalnih veza i intimnih odnosa koji ljude i robote privlače i zbližavaju. Istaknuti japanski stručnjak za robotiku Masahiro Mori savjetuje da u tom zbližavanju budemo spremni proći kroz „jezivu dolinu“ suživota, u kojem roboti nalikuju ljudima, ali još neko vrijeme imaju ponašanje i pokrete koji bude strah i nepovjerenje.

Izgleda da ljudski rod - da bi preživio i dalje se razvijao, napuštanjem tmurne i sirotinjske doline znoja - mora prevaliti put zastrašujuće umjetne doline jeze da bi stigao do blistave univerzalne dividualističke i komunističke doline radosti. Promjene, što će ih na tom putu čovjek doživjeti, ne znače kraj evolucije lju-dskoga roda, kako ga predviđa i opisuje Francis Fuku-yama u djelima The End of History and The Last Man (1990.) i Our Posthuman future - Consequences of the Biotechnology Revolution (2002.). Suprotstavlja mu se Georgy Stock knjigom Redesigning Humans.

Senzaciju je početkom 2008. izazvao Raymond Kurzweil, jedan od vodećih svjetskih futurologa. Održao je interesantno predavanje na Sajmu ino-vacija u Udinama i odgovarao na pitanja, a tjelesno

128

(fizički) bio je u Bostonu. Konferenciji je prisustvovao, predavanje održao i u polemici sudjelovao „lebdeći“ kao hologram – laserskom tehnologijom prenesena trodimenzionalna fotografija – u normalnoj prirodnoj veličini. Štoviše, teleportiranjem je demonstrirana i mogućnost hologramskog komuniciranja s publikom. A to je, zna se, tek početak svladavanja prostora i vre-mena u fantastičnoj kozmičkoj telebudućnosti.

129

Pogovor Aveti kruže Hrvatskom, aveti marksizma i komu-

nizma. Podsjećaju sadržajem i još više ogovaranjem na slične napade buržoaskih desničara, kritizirane u Manifestu Komunističke partije. Tamo su se, nekada davno, protiv radničke klase i zagovornika njenih inte-resa – socijalista, humanista i komunista – ujedinjavale reakcionarne skupine eksploatatorske Europe. Ovdje se sada, u Hrvatskoj, protiv radničke i seljačke sirotinje, njihove djece i cijele generacije ujedinjuju protivnici čovjekove socijalne emancipacije i prirodne zamje-ne staroga svijeta kolektivističke nejednakosti novim svijetom individualističke jednakosti.

U antimarksističkoj i antikomunističkoj hajci protiv postmodernoga stvaralačkog razaranja zao-stalog gospodarstva i društva sjedinile su se sve mračne sile konzervativne Hrvatske: eksproprijato-ri društvene imovine, prodavači narodnih banaka, pljačkaši radničkih poduzeća, prividni znanstvenici, prosvjetiteljski intelektualci, uzurpatori općedruštvenih funkcija, privilegirani monopolisti kulture i civilizacije, gotovani i lijenčine kojima je u aktivnoj životnoj dobi omogućen opstanak bez rada. Treba im otvoreno reći da takvim stavom, položajem i djelovanjem nanose nemjerljivu štetu hrvatskom narodu. Ne shvaćaju,

130

ne uvažavaju i ne prihvaćaju prirodnu nužnost da se postmoderno informacijsko društvo mijenja i razvija ukidanjem rada, zapošljavanja i iskorištavanja čovjeka čovjekom.

Nastali problemi – recesije, stagnacije i krize – ne mogu se uspješno rješavati u realnom prostoru i njegovoj fizičkoj stvarnosti. Trajna se rješenja nalaze u kiberprostoru i virtualnoj stvarnosti permanentnoga nanotehnološkoga i biotehnološkog revolucioniranja. Kapitalistički proletarijat smjenjuje i nasljeđuje infor-macijski konzumtarijat, a njega u sagledivoj perspekti-vi komunistički dividuarijat. Na taj način društvo izlazi iz kastinskog ropstva i stiže do apsolutne univerzal-ne slobode svakoga svog člana. Prevaljuje time put razvoja od bijednih šljakera, preko ovisnika o luksuznoj potrošnji do posjednika više individualizama. Završava na taj način povijesni proces političke emancipacije naroda, ekonomske emancipacije radništva i socijalne emancipacije svakog čovjeka – svakog pojedinca.

Ne vide zaostali ignoranti, protivnici marksizma i komunizma, da univerzalno uljuđena planetarna zaje-dnica komunistički ujedinjenog čovječanstva već kuca na vrata i da se njenim ostvarenjem već mjeri stupanj postindustrijske tehnološke, ekonomske, političke i kulturne razvijenosti pojedinih sredina. Računaju da se njima sretna budućnost dogodila te stoga nisu po-trebne društvene revolucionarne promjene kojima bi se ukinulo dostignuto i razvilo nepoznato. Pogotovu sistemske promjene kojima se ukidaju materijalne privilegije i uzurpirane općedruštvene funkcije.

Spontano se ipak u svijetu ostvaruje određeni napredni pomak u organizaciji i djelatnosti društva.

131

Visoka informatička tehnologija i njena primjena u ekonomiji dobara tjeraju poduzeća da se reorganizi-ranjem i umreženim djelovanjem prilagođavaju novim društvenim potrebama.

Peter Drucker smatra da je taj izvanjski, povije-sno nužni, tehnološki poticaj društvenom razvoju već pri kraju. Čovjek mora uzeti komande u vlastite ruke te reguliranjem zagospodariti cjelokupnim svojim ra-dikalno promijenjenim životom. S procesima globali-zacije, nastavlja Drucker, dolazi potreba uspostavljanja ravnoteže između dviju opcija; „između ekonomske suverenosti nezavisne nacionalne države i nadnacio-nalnog ekonomskog odlučivanja“. Što važi za ekono-miju, važi i za sferu političkog djelovanja. Nacionalno i kozmopolitsko postaje kompatibilno, s tim da potonje revolucioniranjem i razvojem postepeno nadvladava prvo. Tom preobrazbom čovjekova uloga postaje pri-marna, a s time stiže i potreba razvoja novih teorija, institucija i ideologija. To je zaključak kojim Drucker završava spomenutu knjigu Managing in the Next Society, a u neku ruku i poruka čovječanstvu:

„Sve upućuje na to da su najveće promjene sasvim sigurno tek pred nama. Također možemo biti sigurni da će društvo 2030. biti vrlo različito od današnjeg i da će vrlo malo podsjećati na predviđanja današnjih pisaca futurističkih bestselera. Društvom neće dominirati informatička tehnologija, niti će ga oblikovati. Ona će, naravno biti značajna, ali će biti samo jedna od nekoliko važnih novih tehnologija. Središnja obilježja budućeg društva, kao i njegovih prethodnika, bit će nove institucije i nove teorije, nove ideologije i novi problemi.“

132

Radikalne društvene promjene nastupit će za-sigurno prije, već u narednom desetljeću nanotehno-logije, molekularne biologije i humanoidne robotike. Drucker ih očekuje, i već 1989. godine u citiranoj knjizi The New Realities, trasira i elaborira društveni proces koji vodi potiskivanju i nestajanju vodeće uloge biro-krata i menadžera. Zagovara i prati uzmak ideje države blagostanja i presudne uloge karizmatskih vođa, te rađanje i uspon novog pluralizma, postposlovnog društva, organizacije temeljene na informaciji i ko-munikaciji, humanog menadžmenta i promijenjene osnovice znanja.

Suvremena praksa ne uvažava u potrebnoj mjeri i ne prati ta i druga slična znanstvena upozorenja, zbog čega zastarijeva i zapada u velike regionalne i globalne gospodarske i društvene teškoće. Poremećaji su utoliko opasniji ukoliko zemlja više zapostavlja po-trebe konkretne ekonomske i socijalne emancipacije individuuma. Glavni krivac u tome je ipak znanost. Posustala je u zahtjevima za bržom debirokratizacijom društva i nije u potrebnoj mjeri postala predvodnicom postmodernoga društvenog revolucioniranja.

Hrvatska je među zemljama koje prednjače i u toj (znanstvenoj) zaostalosti. Na misteriozan način. Dok mladi naraštaji - njenih prirodnih, tehničkih i bio-medicinskih znanosti - žanju u svijetu visoko cijenjene uspjehe i pronose slavu svoga naroda diljem planeta, izmoždene društvene i humanističke znanosti jedva životare i mrcvare se u jadu i bijedi starog svijeta otuđenog rada, prisilnog zapošljavanja i iskorištavanja čovjeka čovjekom. Postale su beznadnim zatočenikom prošlosti, kojemu su strane ekonomska i socijalna

133

emancipacija klase, kaste i čovjeka, a sfera kiberprostora i virtualne stvarnosti jedva da im je istraživački površno poznata. Ne može se iz zastarjele, prošlosti okrenute znanosti nešto korisno izvući i plodno upotrijebiti u organizaciji i izgradnji postmodernoga informacijsko-komunikacijskog zajedništva. Nema razumijevanja za holističko obrazovanje mladih, za sistemsko znanje odraslih i za znanstveno predvodništvo u društvenoj revolucionarnoj preobrazbi. Zbog toga zaostala zna-nost gubi svojstvo izvrsnosti i trajno se zadržava na razini spoznajne interpretacije starog svijeta kojega više nema ili sada umire s posljednjim ostacima. Prijeti joj opasnost da poprimi sve atribute kvaziznanosti.

Živimo u doba burnih sve učestalijih, gotovo permanentnih društvenih promjena, koje istinska znanost ne bi smjela u svojim istraživanjima po-dcjenjivati i zanemarivati. Morala bi opredjeljenjima, djelovanjima i dostignućima postati predvodnica re-volucionarnoga i evolucijskog sistemskog društvenog napredovanja. Bez toga ostaje i nadalje bespomoćna prateća interpretatorska znanost koja je u digitalno doba svjedočanstvo znanstvenoga i društvenog za-starijevanja.

Što je nekada u znanosti i društvu bilo dobro, sada je za postmoderno informacijsko zajedništvo opasno i štetno. Pogotovu u istraživačkoj djelatnosti, koja društvu sistemskog znanja toliko koristi koliko uspijeva sebe promijeniti i postati umrežena, svestrano angažirana predvodnička znanost. Na taj način ujed-no i avangardna graditeljica digitalizirane ekonomije, virtualne zajednice znanja i svestranoga komunika-cijskog samodjelovanja. Ne može u tome uspjeti dok

134

služi birokraciji i menadžerima. Stoga joj je zadatak da potiče i predvodi procese njihova potiskivanja i posvemašnjeg nestajanja. Od nje se s pravom očekuju znanstvena saznanja potrebna za donošenje strate-gije materijalnoga i socijalnog razvoja. Dužnost joj je i obveza da potiče i osmišljava holističko obrazovanje cjeloživotnim učenjem od budućnosti.

Da bi se skrasili i napredovali u novoj zajednici komunistički ujedinjenih stanovnika svijeta, znanost i društvo moraju zaboravljati staru kolektivističku prošlost znoja, krvi i suza. Njeno ponavljanje i oponašanje ne koriste životu i razvoju egalitarsko-ga informacijskog povezivanja. Dapače, sputavaju i otežavaju rađanje i funkcioniranje novog zajedništva, kojem su za život i napredak potrebna planetarna i kozmička prostranstva.

Nije zaboravljanje prošlosti lako ostvariti. Na žilave otpore upozorava engleski filozof Bertrand Ras-sell. Susreće se s njima i njegov zemljak ekonomist Keynes, u nastojanju da kolege iz svoje struke pridobije za napuštanje stare i izgrađivanje nove ekonomije – u ono vrijeme ekonomije državnog intervencionizma. Ostala je zapamćena njegova čuvena izjava: „Najveća poteškoća na svijetu nije prihvatiti nove ideje nego natjerati ljude da zaborave stare.“ Iskustvo je poka-zalo da se novom može zdušno prikloniti samo onaj koji zaboravlja staro - sve što je u prošlosti izraslo na prevladanoj materijalnoj osnovi.

Novo i samo novo, neviđeno i neponovljivo, omogućava opstanak i prosperitet emancipiranoga totalnog čovjeka. Njegov nastup, život i razvoj osigu-rava jedino predvodnička znanost. Dokle god vlada

135

banalno vjerovanje da se postmoderni problemi eko-nomije znanja i na njoj izrasle zajednice samodjelo-vanja, mogu, i bez predvodničke znanosti, rješavati receptima zastarjelih teorija ekonomije dobara i na njoj izraslog društva rada i zapošljavanja, dotle će Hr-vate - kao i sve druge narode - satirati kriza društvene znanosti i zastarjele stvarnosti. Kraj će brzo stići, jer se u zrelom informacijskom društvu ne može živjeti u stal-noj zaostalosti. A da bismo je izbjegli, valja prihvatiti mudri savjet francuskog basnopisca La Fontainea - Ništa ne vrijedi trčati, treba na vrijeme krenuti!

136

Karl Marx * Friedrich Engels**

Manifest Komunističke partije***

Prijevod Moša PijadeLepoglava 1933.

Redakcija prijevoda Boris BudenLondon/Zagreb 1998.

* Karl Marx (1818.-1883.) zajedno s Friedrichom Engel-som tvorac je Manifesta Komunističke partije (1848).

** Friedrich Engels (1820.-1895.) bliski suradnik Karla Marxa.

*** Karl Marx, Friedrich Engels, Komunistički manifest, Arkzin, Zagreb 1998. str. 81-137.

137

Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku

protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Metternich i Guizot, francuski radikali i njemački policajci.

Gdje je ona opozicijska stranka koju njeni pro-tivnici na vlasti nisu ozloglasili kao komunističku? Gdje je ona opozicijska stranka koja nije naprednijim opozicionarima kao i svojim reakcionarnim protiv-nicima uzvratila prijekor koji ih je imao žigosati kao komuniste?

Dvije stvari proizlaze iz ove činjenice.1. Sve evropske sile već priznaju komunizam

kao silu.2. Krajnje je vrijeme da komunisti pred cijelim

svijetom otvoreno izlože svoje nazore, svoje ciljeve, svoja stremljenja i tako bajci o bauku komunizma su-protstave manifest same stranke.

U tu svrhu sastali su se u Londonu komunisti najrazličitijih nacionalnosti i sastavili sljedeći Ma-nifest koji se objavljuje na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, flamanskom i danskom je-ziku.

138

I.Buržuji i proleteri�

Povijest svih dosadašnjih društava2 je povijest klasnih borbi.

Slobodnjak i rob, patricij i plebejac, barun i kmet, cehovski majstor i pomoćnik, ukratko, tlačitelj i potlačeni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotstavljenosti, vodili neprestanu, sad prikrivenu, sad otvorenu borbu koja je svaki put skončala re-volucionarnom preobrazbom cijelog društva ili pak zajedničkom propašću sukobljenih klasa.

U ranijim epohama povijesti nalazimo gotovo posvuda potpunu raščlanjenost društva na različite

139

1 Pod buržoazijom misli se klasa modernih kapitalista koji su vlasnici sred-stava za proizvodnju i iskorištavaju najamni rad. Pod proletarijatom, kla-sa modernih najamnih radnika koji su, budući da ne posjeduju sredstva za proizvodnju, prisiljeni prodavati svoju radnu snagu da bi preživjeli. [Engelsova napomena uz englesko izdanje iz 1888.]

2 To jest, sva pisana povijest. Godine 1847. pretpovijest društva, orga-nizacija društva koja je prethodila svakoj pisanoj povijesti bila je još gotovo nepoznata. Otada je Haxthausen otkrio zajedničko zemljišno vlasništvo u Rusiji. Maurer je dokazao da je ona bila društvena osnovi-ca s koje su sva germanska plemena započela svoj povijesni razvoj, a postupno se spoznalo da su seoske općine sa zajedničkim zemljišnim vlasništvom bile prvobitni oblik društva od Indije do Irske. Naposljetku je sve okrunio Morgan svojim otkrićem prave prirode roda i njegova položaja u plemenu, razotkrivši time unutarnju organizaciju tog prvobit-nog komunističkog društva u njenom tipičnom obliku. S raspadanjem tih prvobitnih zajednica počinje cijepanje društva na posebne i na kraju antagonističke klase.

Pokušao sam pratiti taj proces raspadanja u Der Ursprung der Fami-lie, des Privateigenthums und des Staats (Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države). [Engelsova napomena uz englesko izdanje iz 1888.]

staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem vijeku feudalne gospo-dare, vazale, cehovske majstore3, pomoćnike, kmeto-ve, a k tomu još u gotovo svakoj od tih klasa iznova posebna stupnjevanja.

Moderno buržoasko društvo, proizašlo iz pro-pasti feudalnoga, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je tek postavilo nove klase, nove uvjete potlačivanja, nove oblike borbe na mjesto starih.

Naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se ipak time što je pojednostavila klasne suprotnosti. Cijelo društvo cijepa se sve više i više u dva velika neprija-teljska tabora, na dvije velike, međusobno izravno suprotstavljene klase: buržoaziju i proletarijat.

Iz kmetova srednjeg vijeka proizašli su slobodni građani prvih gradova: iz tog slobodnog građanstva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkrića Amerike i plovnog puta oko Afrike stvo-rili su nadolazećoj buržoaziji novi teren. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmjena s ko-lonijama, umnožavanje razmjenskih sredstava i robâ općenito omogućili su trgovini, moreplovstvu i indu-striji dotad neviđen polet, a time i nagli razvoj revo-lucionarnog elementa u raspadajućem se feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni, odnosno cehovski način funkcioniranja industrije nije više dostajao za zado-voljenje potreba koje su narastale s novim tržištima.

140

3 Cehovski majstor, tj., punopravni član ceha, a ne glava ceha. (Engelsova napomena uz englesko izdanje iz 1888.)

Na njegovo mjesto stupila je manufaktura. Cehovske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podjela rada između različitih korporacija iščezla je pred po-djelom rada u svakoj pojedinoj radionici.

Ali tržišta su sve više rasla, sve više rasle su po-trebe. Ni manufaktura više nije bila dostatna. Tada su para i strojevi revolucionirali industrijsku proizvodnju. Na mjesto manufakture stupila je moderna krupna industrija, na mjesto industrijskog srednjeg staleža stupili su industrijski milijuneri, šefovi čitavih indu-strijskih vojski, moderni buržuji.

Krupna industrija proizvela je svjetsko tržište koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svjetsko tržište omogućilo je neizmjeran razvoj trgovine, mo-replovstva, kopnene komunikacije. Ovaj je razvoj opet povratno djelovao na širenje industrije; u istoj mjeri u kojoj su se širile industrija, trgovina, moreplovstvo, željeznice, razvijala se buržoazija, uvećavajući svoje kapitale i potiskujući u pozadinu sve klase naslijeđene od srednjeg vijeka.

Vidimo dakle kako je moderna buržoazija sama proizvod dugog razvojnog hoda, niza prevrata u načinu proizvodnje i prometa.

Svaki od tih stupnjeva u razvoju buržoazije pra-tio je odgovarajući politički napredak. Buržoazija je bila potlačeni stalež pod vladavinom feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna asocijacija u komuni4, ovdje

141

4 Komunama su se zvali gradovi nastali u Francuskoj čak i prije nego što su bili u stanju oteti od svojih feudalnih gospodara gradsku samoupra-vu i politička prava kao “treći stalež”. Općenito uzevši, mi smo ovdje kao tipičnu zemlju za ekonomski razvoj buržoazije naveli Englesku, a za njen politički razvoj - Francusku. (Engelsova napomena uz englesko izdanje iz 1888.)

neovisna gradska republika, ondje treći oporezova-ni stalež monarhije, potom, u vrijeme manufakture, protuteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji i glavni temelj velikih monarhija općenito, dok napo-kon, s nastankom krupne industrije i svjetskog tržišta, nije izborila sebi u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vladavinu. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja zajedničkim poslovima cijele buržoaske klase.

Buržoazija je u povijesti odigrala krajnje revo-lucionarnu ulogu.

Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala raznolike feudalne spone koje su čovjeka vezivale za njegova prirodnog pretpostavlje-nog ne ostavljajući između čovjeka i čovjeka nikakve druge spone osim golog interesa, osim bezosjećajnog “plaćanja u gotovini”. Ona je u ledenoj vodi egoistične računice utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalno-sti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u razmjenskoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i valjano stečenih sloboda postavila jednu slobodu, slobodu nesavjesnog trgovanja. Jednom riječju, na mjesto izrabljivanja, prikrivenog religijskim i političkim iluzijama, ona je postavila otvoreno, bestidno, izravno, surovo izrabljivanje.

Buržoazija je sa svih dotad poštovanja dostojnih djelatnosti na koje se gledalo s pobožnim strahom skinula privid svetosti. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika, čovjeka znanosti pretvorila u svoje plaćene najamne radnike. Buržoazija je s obiteljskog

142

odnosa istrgla njegov dirljivo sentimentalni pokrov i svela ga na čisto novčani odnos.

Buržoazija je razotkrila kako je brutalno pokazi-vanje snage zbog koje se reakcija toliko divila srednjem vijeku nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem ljenčarenju. Tek je ona dokazala što je djelatnost čovjeka u stanju učiniti. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale, ona je izvela sasvim drukčije pohode nego što su bile seobe naroda i križarski ratovi.

Buržoazija ne može postojati a da nepresta-no ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastva-raju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novo-stvoreni zastarijevaju i prije nego što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisi-ljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.

Potreba za sve proširenijim tržištima na koji-ma će prodavati svoje proizvode tjera buržoaziju preko cijele zemljine kugle. Posvuda se ona mora ugnijezditi, posvuda naseliti, posvuda uspostaviti svoje veze.

Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta

143

dala kozmopolitski oblik proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara ona je izmakla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su pra-stare nacionalne industrije i svakim se danom i dalje uništavaju. Potiskuju ih nove industrije čije uvođenje je pitanje opstanka za sve civilizirane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, nego sirovine koje dolaze iz najudaljenijih zona i čiji se proizvodi ne troše samo u zemlji, nego istodobno u svim dijelovi-ma svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja i klimatskih područja. Na mjesto stare lokalne i nacio-nalne samodovoljnosti i odvojenosti stupaju svestrani promet, svestrana uzajamna ovisnost nacija. I to kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opće dobro. Na-cionalna jednostranost i ograničenost sve su manje moguće i iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih instrumenata proizvo-dnje, beskrajno olakšanim komunikacijama uvlači buržoazija sve, pa i najbarbarskije nacije u civilizaciju. Niske cijene njenih roba teško su topništvo kojim ona ruši sve kineske zidove i kojim ona prisiljava na kapitula-ciju i najtvrdokorniju mržnju barbara prema strancima. Ona prisiljava sve nacije da prisvoje buržoaski način proizvodnje ne žele li propasti; ona ih prisiljava da kod sebe samih uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Jednom riječju, ona stvara svoj svijet prema svojoj vlastitoj slici.

Buržoazija je selo podčinila vladavini grada. Stvo-

144

rila je ogromne gradove, silno je uvećala broj gradskog stanovništva u odnosu prema seoskom i tako znatan dio stanovništva otela idiotizmu seoskog života. Kao što je selo učinila ovisnim o gradu, tako je barbarske i polubar-barske zemlje učinila ovisnim o civiliziranim zemljama, seljačke narode o buržoaskim, Istok o Zapadu.

Buržoazija sve više ukida rasutost sredstava za proizvodnju, posjeda i stanovništva. Ona je nagomila-la stanovništvo, centralizirala sredstva za proizvodnju i koncentrirala vlasništvo u malo ruku. Nužna poslje-dica toga bila je politička centralizacija. Neovisne, tek savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama natisnute su u jednu na-ciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.

Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Podjarm-ljivanje prirodnih sila, mašinerija, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, željeznice, električni telegrafi, privođenje poljoprivredi čitavih dijelova svijeta, pretvaranje rijeka u plovne putove, čitava stanovništva koja kao da su nikla iz tla - koje ranije stoljeće je slutilo da su takve proizvodne snage drijemale u krilu društvena rada!?

Vidjeli smo dakle: sredstva za proizvodnju i pro-met na temelju kojih se izgradila buržoazija stvorena su u feudalnom društvu. Na stanovitom stupnju razvi-tka ovih sredstva za proizvodnju i promet, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija zemljoradnje i manufakture, je-dnom riječju, feudalni odnosi vlasništva nisu više od-

145

govarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su kočili proizvodnju umjesto da je pospješuju. Oni su se pretvorili u njene okove. Oni su morali biti raskinuti - i bili su raskinuti!

Na njihovo mjesto stupila je slobodna konku-rencija, s njoj primjerenom društvenom i političkom konstitucijom, s ekonomijskom i političkom vladavi-nom buržoaske klase.

Pred našim očima zbiva se sličan proces. Građanski odnosi proizvodnje i prometa, građanski od-nosi vlasništva, moderno građansko društvo koje je kao nekom čarolijom stvorilo tako silna sredstva za proizvo-dnju i promet sliči kakvom čarobnjaku koji više nije u stanju obuzdati podzemne sile koje je sam prizvao. Decenijima je povijest industrije i trgovine samo još povijest pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih proizvodnih odnosa, protiv odnosa vlasništva koji su uvjet života buržoazije i njene vladavine. Dovolj-no je navesti trgovinske krize koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije dovode u pitanje egzisten-ciju cijelog građanskog društva. U trgovinskim kriza-ma redovito se uništava veliki dio ne samo gotovih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svim ranijim epohama izgledala kao kakva besmislica - epidemija prekomjerne proizvodnje. Društvo je najednom bačeno natrag u stanje aktualnog barbarstva; glad, sveopći rat do uništenja kao da su ga odsjekli od izvora sredsta-va za život; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što posjeduje previše civilizacije, previše sredstava za život, previše industrije, previše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju više ne

146

služe unapređenju građanske civilizacije i građanskih vlasničkih odnosa; naprotiv, one su postale odveć silne za te odnose, one su zakočene tim odnosima i čim pre-vladaju tu zakočenost, dovode cijelo građansko društvo u nered, ugrožavaju egzistenciju građanskog vlasništva. Građanski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. - Čime buržoazija prevladava krize? S jedne strane, iznuđenim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitijim izrabljivanjem starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.

Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.

Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će nositi to oružje - moderne radnike, proletere.

U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. ka-pital, u istoj mjeri razvija se i proletarijat, klasa moder-nih radnika koji žive samo dotle dok nalaze rada i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici koji se moraju prodavati po komadu jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikl i stoga u jednakoj mjeri izloženi svim slučajnostima konkurencije, svim kolebanjima tržišta.

Rad proletera izgubio je rasprostiranjem stroje-va i podjelom rada svaki samostalni karakter, a time i svaku draž za radnika. On postaje puki dodatak stroju i od njega se traži samo najjednostavniji, najjednoličniji pokret ruke kakav se najlakše dade naučiti. Otuda se troškovi koje radnik uzrokuje ograničavaju gotovo samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna

147

za njegovo izdržavanje i za razmnožavanje njegove rase. Ali cijena neke robe, pa dakle i rada5, jednaka je troškovima njene proizvodnje. Stoga u istoj mjeri u kojoj raste odvratnost rada, pada i najamnina. Štoviše, u istoj mjeri u kojoj raste upotreba strojeva i razvija se podjela rada, raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih sati, bilo uvećanjem rada koji se zahtijeva u određenom vremenu, ubrzanjem hoda strojeva itd.

Moderna industrija pretvorila je malu radio-nicu patrijarhalnog majstora u veliku tvornicu in-dustrijskog kapitalista. Mase radnika, satjerane u tvornicu, organizirane su vojnički. Kao prosti vojnici industrije stavljeni su pod nadzor cijele hijerarhije podčasnika i časnika. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakoga dana i svakoga sata porobljuje stroj, nadzornik, a prije svega poje-dini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ova despo-cija je utoliko sitničavija, mrskija, utoliko više izazi-va ogorčenje ukoliko otvorenije proglašava zaradu svojom jedinom svrhom.

Što manje ručni rad iziskuje spretnosti i snage, tj. što se više razvija moderna industrija, to više rad žena potiskuje rad muškaraca. Za radničku klasu spol-ne i starosne razlike nemaju više nikakve društvene važnosti. Postoje samo još instrumenti rada koji već prema dobi i spolu uzrokuju različite troškove.

Kada je izrabljivanje radnika od strane tvorničara dovršeno u toj mjeri da on dobije svoju

148

5 Kasnije je Marx pokazao da radnik ne prodaje svoj rad, nego svoju ra-dnu snagu. Objašnjenje o tome dao je Engels u uvodu Marxovu spisu „Najamni rad i kapital“, iz godine 1891. (op. T.B.)

nadnicu isplaćenu u gotovini, na njega se bacaju dru-gi dijelovi buržoazije, kućevlasnik, trgovac, zelenaš.

Dosadašnji srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase sro-zavaju se u proletarijat, djelomice stoga što njihov mali kapital nije dostatan za pogon velike industrije te podliježe konkurenciji većih kapitalista, a djelomice stoga što novi načini proizvodnje obezvrjeđuju njihovo umijeće. Tako se proletarijat regrutira iz svih slojeva stanovništva.

Proletarijat prolazi kroz različite stupnjeve razvi-tka. Njegova borba protiv buržoazije započinje s nje-govom egzistencijom.

U početku se bore pojedini radnici, potom radni-ci jedne tvornice, onda radnici neke grane proizvodnje u jednom mjestu protiv pojedinih buržuja koji ih izra-vno izrabljuju. Oni svoje napade ne usmjeruju samo protiv građanskog odnosa, oni ih usmjeruju i protiv samih instrumenata proizvodnje; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju strojeve, pale tvornice; oni pokušavaju povratiti izgubljeni položaj srednjo-vjekovnog radnika.

Na tome stupnju radnici čine masu razasutu po cijeloj zemlji i rascjepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posljedica njihova vlastitog ujedinjenja, nego posljedica ujedinjenja buržoazije koja, da bi postigla svoje vlastite političke ciljeve, mora pokrenuti čitav proletarijat što je u tom trenutku još u stanju učiniti. Na tom stupnju proleteri se dakle ne bore protiv svojih neprijatelja, nego protiv neprija-telja svojih neprijatelja, protiv ostataka apsolutne mo-narhije, protiv veleposjednika, protiv neindustrijskih

149

buržuja, protiv malograđana. Tako je čitavo povijesno kretanje koncentrirano u rukama buržoazije; svaka pobjeda koja se tako postiže, pobjeda je buržoazije.

S razvitkom industrije ne umnožava se međutim samo proletarijat; on se zbija u još veće mase, njegova snaga raste i on je sve više osjeća. In-teresi, životni uvjeti unutar proletarijata samog sve se više izjednačuju, jer strojevi sve više i više brišu razlike u radu, a nadnicu gotovo posvuda obaraju na jednako nisku razinu. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proizlaze čine najamninu radnika sve nepostojanijom; sve brži razvoj i neprestano usavršavanje strojeva čini njihov životni položaj u cjelini sve nesigurnijim; sukobi između pojedinog radnika i pojedinog buržuja sve više poprimaju karakter sukoba između dviju kla-sa. Radnici započinju sa stvaranjem koalicija protiv buržuja; nastupaju zajednički kako bi potvrdili svoje najamnine. Oni osnivaju sami trajna udruženja kako bi osigurali sredstva za slučaj pobune. Mjestimično borba i prerasta u bunt.

S vremena na vrijeme pobjeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi ishod njihovih borbi nije ne-posredni uspjeh, nego sve veće ujedinjavanje rad-nika. Tomu pripomaže rast sredstava komunikacije koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u međusobnu vezu radnike s različitih mjesta. Potreb-na je međutim samo veza pa da se mnoge lokalne borbe koje su posvuda istoga karaktera centraliziraju u jednu nacionalnu, klasnu borbu. Ali svaka klasna borba je politička borba. A ujedinjenje, za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim lokalnim pu-

150

tovima trebala stoljeća, moderni proleteri postižu sa željeznicama za nekoliko godina.

Ova organizacija proletera u klasu i time u političku stranku svakog se trenutka iznova razbija konkurencijom među samim radnicima. Ali ona na-staje uvijek iznova, sve snažnija, čvršća, moćnija. Ona iznuđuje priznanje pojedinačnih interesa radnika u zakonskom obliku iskorištavajući podjele unutar buržoazije same. Tako je bilo sa zakonom o desetsat-nom radnom vremenu u Engleskoj.

Sukobi među klasama staroga društva općenito mnogostruko pospješuju razvoj proletarijata. Buržoazija se nalazi u neprestanoj borbi; najprije protiv aristokracije, potom protiv dijelova same buržoazije čiji su interesi dospjeli u proturječje s napretkom industrije a stalno pak protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prisiljena apelirati na prole-tarijat, oslanjati se na njegovu pomoć i tako ga uvlačiti u politički pokret. Tako buržoazija sama opskrbljuje proletarijat svojim vlastitim elementima političkog i općeg obrazovanja, tj. daje mu u ruke oružje koje će on upotrijebiti protiv nje.

Nadalje, kao što smo vidjeli, napredak industrije baca čitave dijelove vladajuće klase u proletarijat ili ih u najmanju ruku ugrožava u njihovim životnim uvjetima. I oni donose proletarijatu masu obrazov-nih elemenata.

Naposljetku, u vremenima u kojima se klasna borba bliži odluci, proces raspadanja unutar vladajuće klase, unutar cijelog starog društva poprima tako žestok, tako prodoran karakter da se jedan mali dio vladajuće klase odriče nje i priključuje revolucionarnoj

151

klasi, klasi koja nosi budućnost u svojim rukama. I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada prelazi jedan dio buržoazije na stranu proletarijata i to posebice jedan dio buržujskih ideologa koji su se uzdigli do teorijskog razumijevanja povijesnog kretanja u cjelini.

Od svih klasa koje danas stoje nasuprot buržoaziji samo je proletarijat zbiljski revolucionar-na klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvojem krupne industrije, proletarijat je njen vlastiti proizvod.

Srednji staleži, sitni industrijalac, sitni trgovac, obrtnik, seljak, svi se oni bore protiv buržoazije kako bi osigurali od propasti svoju egzistenciju kao srednji stalež. Oni dakle nisu revolucionarni nego konzer-vativni. Štoviše, oni su reakcionarni jer pokušavaju okrenuti natrag kotač povijesti. Ukoliko su pak revo-lucionarni, onda su to s obzirom na svoj predstojeći prijelaz u proletarijat i utoliko oni ne brane svoje sadašnje nego svoje buduće interese i napuštaju svoje vlastito stajalište kako bi zauzeli stajalište pro-letarijata.

Lumpenproletarijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva staroga društva, bit će proleterskom revolu-cijom tu i tamo ubačen u pokret, ali će se u skladu s čitavim svojim životnim položajem radije dati potku-piti za reakcionarna rovarenja.

Životni uvjeti staroga društva već su uništeni u životnim uvjetima proletarijata. Proleter nema vlasništva; njegov odnos prema ženi i djeci nema više ništa zajedničko s buržoaskim obiteljskim odnosom; moderni industrijski rad, moderno podčinjavanje ka-

152

pitalu, isto u Engleskoj kao u Francuskoj, u Americi kao i u Njemačkoj, skinuli su s njega svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija, za njega su mnoge građanske predrasude iza kojih se skrivaju jednako tako mnogi građanski interesi.

Sve ranije klase koje su osvojile vlast nastoja-le su osigurati svoj već stečeni životni položaj tako što su čitavo društvo podčinjavale uvjetima svog načina stjecanja. Proleteri mogu osvojiti društvene proizvodne snage samo tako da ukinu svoj vlastiti dosadašnji način prisvajanja, a time i sav dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ništa svoje što bi mogli osigurati, oni moraju razoriti svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.

Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalan pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proletarijat, najniži sloj današnjeg društva, ne može se podignuti, ne može se uspraviti, a da ne digne u zrak čitavu nadgradnju slojeva koji tvore službeno društvo.

Borba proletarijata protiv buržoazije isprva je nacionalna po obliku, premda to nije i po sadržaju. Pro-letarijat svake zemlje mora naravno najprije obračunati sa svojom vlastitom buržoazijom.

Ocrtavajući najopćenitije faze razvoja prole-tarijata pratili smo manje ili više prikriveni građanski rat unutar postojećeg društva sve do točke u kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proletarijat nasilnim rušenjem buržoazije polaže temelje svoje vladavine.

Svako dosadašnje društvo počivalo je kao što smo vidjeli na suprotnosti tlačiteljskih i potlačenih kla-

153

sa. Međutim, da bi neka klasa mogla biti tlačena, mo-raju joj biti osigurani uvjeti unutar kojih može barem životariti svoju ropsku egzistenciju. Srednjovjekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolu-tizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umjesto da se podiže s napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uvjeta svoje vlastite klase. Rad-nik postaje pauper, a pauperizam se razvija još brže od stanovništva i bogatstva. Time otvoreno izlazi na vidjelo da je buržoazija nesposobna još dulje ostati vladajućom klasom društva i životne uvjete svoje klase nametnuti kao regulativni zakon. Ona nije sposob-na vladati, jer svojemu robu nije sposobna osigurati egzistenciju niti u njegovu ropstvu i jer je prisiljena srozati ga u položaj u kojem ona mora hraniti njega umjesto da on hrani nju. Društvo ne može više živjeti pod tom buržoazijom, tj. njena egzistencija nije više spojiva s društvom.

Najbitniji uvjet za egzistenciju i vladavinu buržoaske klase jest nagomilavanje bogatstva u ruka-ma privatnih osoba, stvaranje i uvećanje kapitala. Uvjet kapitala jest najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slijepi i neotporni nositelj buržoazija, postavlja na mjesto izoliranja radnika posredstvom konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje posredstvom asocijacije. Tako razvoj krupne industrije izvlači ispod nogu buržoazije sam temelj na kojem ona proizvodi i prisvaja proizvode. Ona proizvodi prije svega svog vlastitog grobara. Njena propast i pobjeda proletarijata jednako su neizbježne.

154

II.Proleteri i komunisti

U kakvom odnosu stoje komunisti prema pro-leterima uopće?

Komunisti nisu neka posebna stranka nasuprot drugim radničkim strankama.

Oni nemaju nikakve interese odvojene od inte-resa čitavog proletarijata.

Oni ne postavljaju nikakva posebna načela u sk-ladu s kojima bi htjeli oblikovati proleterski pokret.

Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih stranaka samo u tome što, s jedne strane, u različitim nacionalnim borbama proletera ističu i zastupaju zajedničke, od nacionalnosti neovisne interese pro-letarijata kao cjeline, a s druge strane, na različitim stupnjevima razvoja kroz koji prolazi borba između proletarijata i buržoazije stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta.

Komunisti su dakle u praktičnom smislu onaj dio radničkih stranaka svih zemalja koji je najodlučniji i koji stalno tjera dalje; teorijski, u odnosu na ostalu masu proletarijata njihova je prednost u tome da oni imaju uvid u uvjete, razvoj i opće rezultate proleter-skog pokreta.

Neposredni cilj komunista isti je kao i svih ostalih proleterskih stranaka: formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje političke moći od strane proletarijata.

Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta.

155

One su samo opći izraz stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povijesnog kretanja koje se odvija pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih od-nosa vlasništva nije nešto što posebno odlikuje ko-munizam.

Svi odnosi vlasništva bili su podložni nepresta-nom povijesnom smjenjivanju, neprestanoj povijesnoj promjeni.

Francuska revolucija na primjer ukinula je feu-dalno vlasništvo u korist građanskoga.

Ono što odlikuje komuniste nije ukidanje vlasništva kao takvog, nego ukidanje građanskog vlasništva.

Ali moderno građansko privatno vlasništvo po-sljednji je i najsavršeniji izraz proizvodnje i prisvajanja proizvoda koji počiva na klasnim suprotnostima, na izrabljivanju jednih posredstvom drugih.

U tom smislu komunisti mogu svoju teo-riju sažeti u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva.

Nama komunistima se predbacivalo da hoćemo ukinuti osobno, vlastitim radom stečeno vlasništvo; vlasništvo koje tvori temelj svake osobne slobode, djelatnosti i samostalnosti.

Radom dobiveno, stečeno, osobno zarađeno vlasništvo! Govorite li o malograđanskom, sitno-seljačkom vlasništvu koje je prethodilo građanskom vlasništvu? Mi ga ne moramo ukidati, razvoj industrije već ga je ukinuo i svakog dana ga ukida.

Ili pak govorite o modernom građanskom pri-vatnom vlasništvu?

A da li najamni rad, rad proletera, stvara nje-

156

mu neko vlasništvo? Nipošto. On stvara kapital, tj. vlasništvo koje iskorištava najamni rad i koje se može uvećavati samo pod uvjetom da rađa novi najamni rad kako bi ga opet iznova iskorištavalo. Vlasništvo se u svom današnjem obliku kreće u suprotnosti kapitala i najamnog rada. Promotrimo obje strane te suprot-nosti.

Biti kapitalist ne znači samo zauzimati neki čisto osobni, nego društveni položaj u proizvodnji.

Kapital je zajednički proizvod i može se pokre-nuti samo zajedničkom djelatnošću mnogih članova, u krajnjoj instanciji čak samo zajedničkom djelatnošću svih članova društva.

Kapital dakle nije nikakva osobna, nego društvena moć.

Kada se dakle kapital pretvara u zajedničko, svim članovima društva pripadajuće vlasništvo, onda se time ne pretvara osobno vlasništvo u društveno. Mijenja se samo društveni karakter vlasništva. Ono gubi svoj klasni karakter.

Okrenimo se najamnom radu.Prosječna cijena najamnog rada je minimum

radne najamnine, tj. suma životnih sredstava nužnih da se radnik održi u životu. Ono dakle što najamni radnik prisvaja sebi svojom djelatnošću dostaje samo za reprodukciju njegova gola života. Mi nemamo namjeru ukinuti ovo osobno prisvajanje proizvoda rada u svrhu reprodukcije neposrednog života, jer je riječ o prisvajanju koje ne ostavlja nikakav čisti prihod iz kojega bi proizašla vlast nad tuđim radom. Mi želimo samo ukinuti bijedni karakter ovoga pri-svajanja u kojem radnik živi samo zato da bi uvećao

157

kapital i samo tako dugo dok to zahtijeva interes vladajuće klase.

U građanskom društvu živi rad je samo sred-stvo za uvećanje nagomilanog rada. U komunističkom društvu nagomilani rad je samo sredstvo za proširenje, obogaćenje i pospješenje životnog procesa rad-nika.

U građanskom društvu vlada dakle prošlost nad sadašnjošću, u komunističkom sadašnjost nad prošlošću. U građanskom društvu kapital je samosta-lan i osoban dok je djelatni individuum nesamostalan i bez osobnosti.

I ukidanje ovog odnosa naziva buržoazija ukidanjem osobnosti i slobode! S pravom. Riječ je odista o ukidanju buržoaske osobnosti, buržoaske samostalnosti i buržoaske slobode.

Pod slobodom se unutar sadašnjeg građanskog odnosa proizvodnje razumije slobodna trgovina, slo-bodna kupnja i prodaja.

Ako međutim padne trgovanje, pada i slobod-no trgovanje. Sve te priče o slobodnom trgovanju kao i sve ostale slobodarske deklamacije naše buržoazije imaju uopće nekog smisla samo u odnosu na veza-no trgovanje, u odnosu na porobljenog građanina srednjeg vijeka, ali ne i u odnosu na komunističko ukidanje trgovanja, buržoaskih odnosa proizvodnje i buržoazije same.

Vi se užasavate nad time što mi želimo ukinuti privatno vlasništvo. Ali u vašem postojećem društvu privatno vlasništvo je ukinuto za devet desetina nje-govih članova; ono i postoji upravo zato što ne postoji za tih devet desetina. Vi nam dakle predbacujete što

158

želimo ukinuti vlasništvo koje kao nužnu pretposta-vku ima to da ogromna većina društva ne posjeduje nikakvo vlasništvo.

Vi nam jednom riječju predbacujete da mi hoćemo ukinuti vaše vlasništvo. Točno, mi to doista i želimo.

U trenutku u kojem se rad više ne bude mogao preobraziti u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u društvenu moć koja se može monopolizirati, tj. u trenutku u kojem se osobno vlasništvo više ne bude moglo pretvoriti u buržoasko, u tom trenutku, dakle, tvrdite vi, bit će ukinuta i osoba.

Vi dakle priznajete da pod osobom ne razu-mijete nikoga drugoga osim buržuja, građanskog vlasnika.

A ta osoba svakako treba biti ukinuta.Komunizam ne oduzima nikomu moć da sebi

prisvaja društvene proizvode, on samo oduzima moć da se posredstvom tog prisvajanja podjarmljuje tuđi rad.

Prigovorilo se da će s ukidanjem privatnog vlasništva prestati svaka djelatnost i da će nastupiti sveopće ljenčarenje.

Po tome bi građansko društvo već odavno mo-ralo propasti od lijenosti; jer oni koji u njemu rade, ne stječu ništa, a oni koji stječu, ne rade ništa. Svo to prigovaranje skončava u tautologiji da više neće biti najamnog rada čim više ne bude kapitala.

Svi prigovori koji se upućuju protiv komunističkog načina prisvajanja i proizvodnje materijalnih proizvoda prošireni su isto tako i na prisvajanje i proizvodnju duhovnih proizvoda. Kao što je za buržuja nestanak

159

klasnog vlasništva ujedno i prestanak proizvodnje, tako je za njega prestanak klasnog obrazovanja identičan s nestankom obrazovanja uopće.

Obrazovanost, čiji gubitak on oplakuje, za ogromnu je većinu priučavanje za služenje stroju.

Ali nemojte se svađati s nama mjereći ukidanje buržoaskog vlasništva vašim buržoaskim predodžbama o slobodi, obrazovanju, pravu itd. Vaše ideje su i same proizvodi građanskih odnosa proizvodnje i vlasništva, kao što je i vaše pravo samo volja vaše klase uzvišena do zakona, volja čiji je sadržaj dan u materijalnim uvje-tima života vaše klase.

Na interesu zasnovana predodžba u kojoj vi vaše odnose proizvodnje i vlasništva pretvarate iz povijesnih odnosa, prolaznih s razvojem proizvodnje, u vječne zakone prirode i uma, zajednička vam je sa svim pro-palim vladajućim klasama. Ono što podrazumijevate pod antičkim vlasništvom, ono što podrazumijevate pod feudalnim vlasništvom, više ne smijete podrazu-mijevati pod građanskim vlasništvom.

Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se nad ovom sramotnom namjerom komunista.

Na čemu počiva suvremena, građanska obitelj? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpuno razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; ali ona nalazi svoju dopunu u činjenici da je proleter prisilno lišen svoje obitelji kao i u javnoj prostituciji.

Obitelj buržuja iščezava naravno zajedno s pa-dom ove njene dopune i obje nestaju s nestankom kapitala.

Predbacujete li nam da želimo ukinuti roditeljsko izrabljivanje djece? Priznajemo taj zločin. Ali, kažete vi,

160

da mi zamjenjujući kućni odgoj društvenim, ukidamo najprisnije odnose među ljudima.

A nije li i vaš odgoj određen društvom? Društvenim odnosima unutar kojih vi odgajate izrav-nijim ili neizravnijim upletanjem društva posredstvom škole itd.? Nisu komunisti ti koji pronalaze utjecaj društva na odgoj; oni samo mijenjaju njegov karakter, oni otimaju odgoj utjecaju vladajuće klase.

Građanske fraze o obitelji i odgoju, o prisnom odnosu roditelja i djece postaju tim odvratnije što je veći utjecaj krupne industrije na obitelj proletera koja kida sve veze među njenim članovima, a djecu pretvara u običnu trgovačku robu i instrumente rada.

Ali vi komunisti želite uvesti zajednicu žena, viče na nas u koru cijela buržoazija.

Buržuj vidi u svojoj ženi puki instrument proizvo-dnje. Čuje da se instrumenti za proizvodnju trebaju iskorištavati zajednički i ne može zamisliti ništa drugo nego da će udes zajedničkog iskorištavanja jednako pogoditi i žene.

On ne sluti kako je riječ upravo o tome da se ukine položaj u kojem su žene tek puki instrumenti proizvodnje.

Uostalom, ništa nije smješnije od visokomoral-nog užasavanja naših buržuja o navodnoj službenoj zajednici žena koju žele stvoriti komunisti. Komunisti nemaju potrebe uvoditi zajednicu žena, ona je gotovo uvijek postojala.

Naši buržuji, nezadovoljni time što im žene i kćeri njihovih proletera stoje na raspolaganju, a da o službenoj prostituciji uopće i ne govorimo, nalaze glavno zadovolj-stvo u tome da zavode supruge jedni drugima.

161

Građanski brak u stvarnosti i nije ništa drugo nego zajednica žena. Najviše što se može predbaciti komunistima jest da na mjesto jedne takve licemjerno prikrivene, žele uvesti službenu, otvorenu zajednicu žena. Uostalom, po sebi se razumije da s ukidanjem sadašnjih odnosa proizvodnje nestaje i zajednica žena koja iz njih proizlazi, tj. službena i neslužbena prosti-tucija.

Komunistima je nadalje predbačeno da oni žele ukinuti domovinu, nacionalnost.

Radnici nemaju domovine. Ne može im se uzeti ono što nemaju. No, ako se proletarijat najprije mora dočepati političke vlasti, podići do nacionalne klase, samoga sebe konstituirati kao naciju, onda je on još uvijek nacionalan, premda nipošto u smislu buržoazije.

Nacionalne posebnosti i suprotnosti među naro-dima sve više i više nestaju s razvojem buržoazije, sa slo-bodom trgovine, svjetskim tržištem, jednoobraznošću industrijske proizvodnje i njoj odgovarajućih životnih odnosa.

Vlast proletarijata učinit će da oni još više ne-stanu. Ujedinjena akcija, barem civiliziranih zemalja, jedan je od prvih uvjeta njegova oslobođenja.

U mjeri u kojoj se ukida eksploatacija jedne in-dividue od strane druge, ukida se i eksploatacija jedne nacije od strane druge.

S padom suprotnosti klasa unutar nacije, pada i neprijateljski stav jedne nacije prema drugoj.

Optužbe koje se protiv komunizma podižu s religijskih, filozofskih i općenito ideoloških gledišta, ne zaslužuju nikakvo podrobnije razmatranje.

162

Zar je potreban dublji uvid da bi se shvatilo kako se sa životnim uvjetima ljudi, s njihovim društvenim od-nosima, s njihovim društvenim postojanjem mijenjaju i njihove predodžbe, nazori i pojmovi, jednom riječju, njihova svijest?

Što drugo dokazuje povijest ideja nego da se duhovna proizvodnja preobražava s materijalnom? Vladajuće ideje nekog vremena bile su uvijek samo ideje vladajuće klase.

Govori se o idejama koje revolucioniraju cijelo društvo; time se samo izriče činjenica da su se unutar starog društva izgradili elementi jednog novoga, da s raspadanjem starih uvjeta života ide u korak i raspa-danje starih ideja.

Kada je stari svijet stao propadati, kršćanska religija pobijedila je stare religije. Kada su kršćanske ideje u 18. stoljeću podlegle idejama prosvjetiteljstva, feudalno je društvo vodilo smrtnu borbu s tada re-volucionarnom buržoazijom. Ideje slobode savjesti i slobode religije bile su samo izraz vladavine slobodne konkurencije na području savjesti.

Ali, reći će netko, religijske, moralne, filozofske, političke, pravne ideje itd. ipak su se modificirale kroz povijesni razvoj. Religija, moral, filozofija, politika i pra-vo uvijek su se održali u tim mijenama.

Uz to postoje i vječne istine kao sloboda, pravičnost itd., koje su zajedničke svim društvenim stanjima. Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, ukida moral, umjesto da im dâ novi oblik, a to dakle znači da on proturječi cijelom dosadašnjem povije-snom razvoju.

Na što se svodi ova optužba? Povijest dosa-

163

dašnjeg društva kretala se u klasnim suprotnostima koje su u različitim razdobljima imale različite oblike.

Međutim, kakav god oblik te klasne suprotnosti imale, izrabljivanje jednog dijela društva od strane dru-gog, činjenica je zajednička svim proteklim stoljećima. Otuda nije nikakvo čudo da se društvena svijest svih stoljeća, usprkos svoj mnogostrukosti i raznolikosti, kreće u stanovitim zajedničkim oblicima, oblicima svije-sti koji se potpuno gube tek s potpunim nestankom klasnih suprotnosti.

Komunistička revolucija je najradikalniji prekid s naslijeđenim odnosima vlasništva; nikakvo čudo da ona i najradikalnije prekida s naslijeđenim idejama.

Ipak, ostavimo prigovore buržoazije protiv ko-munizma.

Već smo gore vidjeli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje proletarijata u radničku klasu, izbo-renje demokracije.

Proletarijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da buržoaziji postupno otme sav kapital, da sve instrumente proizvodnje centralizira u rukama države, tj. proletarijata organiziranog u vladajuću klasu i da što je moguće brže uveća masu proizvodnih snaga.

To se u početku može dogoditi samo posre-dstvom despotskog posezanja u pravo vlasništva i u građanske odnose proizvodnje, dakle posred-stvom mjera koje ekonomski izgledaju nedostatne i neodržive, ali koje u kretanju nadilaze same sebe i koje su neizbježne kao sredstvo za obavljanje prevrata u cijelom načinu proizvodnje.

Te će mjere biti dakako različite različitim zem-ljama.

164

Za najnaprednije zemlje sljedeće mjere mogu ipak biti najvećim dijelom opće primjenjive:

1. Eksproprijacija zemljišnog vlasništva i upo-treba zemljišne rente za državne izdatke.

2. Jak progresivni porez.3. Ukidanje prava nasljedstva.4. Konfiskacija vlasništva svih emigranata i po-

bunjenika.5. Centralizacija kredita u rukama države po-

sredstvom nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.

6. Centralizacija cjelokupnog transporta u ruka-ma države.

7. Umnožavanje nacionalnih tvornica, proizvo-dnih instrumenata, krčenje i poboljšavanje zemljišta prema zajedničkom planu.

8. Jednaka radna prisila za sve, stvaranje indu-strijskih armija, posebice za zemljoradnju.

9. Ujedinjenje pogona zemljoradnje i industrije, djelovanje u pravcu postupnog uklanjanja suprotnosti između grada i sela.

10. Javni i besplatni odgoj sve djece. Odstranji-vanje tvorničkog rada djece u njegovu današnjem obliku. Ujedinjavanje odgoja s materijalnom proizvo-dnjom.

Kada s vremenom nestanu klasne razlike i kada se sva proizvodnja koncentrira u rukama udruženih individua, javna će vlast izgubiti politički karakter. Politička vlast u pravom smislu je organizirana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge. Kada se proleta-rijat u borbi protiv buržoazije nužno ujedini u klasu, kada revolucijom učini od sebe vladajuću klasu i kao ta

165

vladajuća klasa ukine stare odnose proizvodnje, onda će ukidanjem tih odnosa proizvodnje ukinuti i uvjete opstanka klasne suprotnosti klasa uopće, a time i svoju vlastitu vladavinu kao klase.

Na mjesto starog građanskog društva s njego-vim klasama i klasnim suprotnostima stupa asocijacija u kojoj je slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet slo-bodnog razvoja za sve.

III.Socijalistička i komunistička literatura

�. Reakcionarni socijalizam

a) Feudalni socijalizam

Francuska i engleska aristokracija bila je po svom povijesnom položaju pozvana da piše pamflete protiv modernog građanskog društva. U francuskoj srpanjskoj revoluciji 1830., u engleskom pokretu za parlamentar-nu reformu ona je još jednom podlegla omrznutom skorojeviću. O nekoj ozbiljnoj političkoj borbi više nije moglo biti ni riječi. Preostala joj je samo još literarna borba. Ali i na području literature stare fraze iz razdo-blja restauracije6 postale su nemoguće. Da bi pobudi-la simpatije morala je aristokracija naizgled izgubiti iz vida svoje interese i formulirati svoju optužnicu protiv buržoazije samo u interesu eksploatirane radničke klase.

166

6 Ne misli se na englesku restauraciju od 1660-1689., nego na francusku restauraciju od 1814-830. (Engelsova napomena u engleskom izdanju od 1888.).

Zadovoljština koju je priredila sebi sastojala se u tome da je smjela pjevušiti pogrdne pjesmice na račun svog gospodara i šaputati mu u uho više ili manje zloslutna proročanstva.

Na taj je način nastao feudalni socijalizam, upola žalopojka, upola paskvila, upola odjek prošlosti, upola prijetnja budućnosti, pogađajući katkada buržoaziju u srce gorkom, duhovito poražavajućom osudom, ali uvijek djelujući komično potpunom nesposobnošću za shvaćanje hoda moderne povijesti.

Oni su mahali proleterskom prosjačkom torbom da bi okupili narod za sobom. Ali kad god je narod pošao za njima, ugledao je na njihovim stražnjicama stare feudalne grbove i razbježao se uz glasan smijeh i bez respekta.

Jedan dio francuskih legitimista i Mlada Engleska7 najbolje su izveli ovu predstavu.

Kad feudalci dokazuju da je njihov način izrablji-vanja bio drukčiji od građanskog izrabljivanja, onda oni samo zaboravljaju da su izrabljivali pod sasvim različitim i sada preživjelim okolnostima i uvjetima. Kad dokazuju da pod njihovom vladavinom nije postojao moderni prole-tarijat, onda samo zaboravljaju da je moderna buržoazija bila nužni izdanak njihova društvenog poretka.

Uostalom, oni tako malo prikrivaju reakcionarni karakter svoje kritike da se njihova glavna optužba pro-tiv buržoazije sastoji upravo u tome kako se pod njiho-vim režimom razvija klasa koja će baciti u zrak cijeli stari društveni poredak.

167

7 Legitimisti – partija „legitimne“ burbonske monarhije. „Mlada Engleska“ – grupa engleskih aristokrata, političara i književnika, pristalica konzer-vativne partije, osnovana 1842. (op.T.B.)

Oni predbacuju buržoaziji više to što stvara revolucionarni proletarijat, nego što uopće stvara proletarijat.

Stoga oni u političkoj praksi sudjeluju u svim nasilnim mjerama protiv radničke klase, a u običnom životu zadovoljavaju se time da usprkos svim svojim napuhanim frazama pokupe zlatne jabuke i da vjer-nost, ljubav i čast zamjene za trgovinu vunom, repom i rakijom.8

Kao što je pop uvijek išao ruku pod ruku s feu-dalcem, tako isto i popovski socijalizam ide s feudal-nim.

Ništa lakše nego kršćanski asketizam prema-zati socijalističkim bojama! Nije li i kršćanstvo grmje-lo protiv privatnog vlasništva, protiv braka, protiv države? Nije li propovijedalo da ih treba zamijeniti dobročinstvom i prosjačenjem, celibatom i umr-tvljenjem puti, životom u ćeliji i crkvom? Kršćanski socijalizam samo je sveta vodica kojom pop posvećuje srdžbu aristokrata.

b) Malograđanski socijalizam

Feudalna aristokracija nije jedina klasa koju je srušila buržoazija i čiji su uvjeti života zakržljali ili

168

8 To se odnosi poglavito na Njemačku gdje agrarno plemstvo i junkeri najveći dio svojih imanja eksploatiraju za svoj račun pomoću upravitelja, a pored toga su krupni proizvođači šećera od repe i rakije od krumpira. Bogatiji engleski aristokrati nisu zasad dotle pali; ali i oni znaju kako se opadajuća renta može nadoknaditi davanjem svoga imena više ili manje sumnjivim osnivačima akcionarskih društava. (Engelsova napomena u engleskom izdanju iz 1888.).

odumrli u modernom građanskom društvu. Srednjo-vjekovno sitno građanstvo i sitni seljački stalež bili su prethodnici moderne buržoazije. U industrijski i trgovački manje razvijenim zemljama ta klasa i dalje vegetira pored buržoazije koja se uzdiže.

U zemljama u kojima se razvila moderna civi-lizacija stvorilo se jedno novo sitno građanstvo koje lebdi između proletarijata i buržoazije i koje se stalno iznova formira kao dopunski dio građanskog društva. Njegove članove međutim konkurencija neprestano baca u proletarijat, štoviše, oni su prisiljeni uvidjeti kako se s razvojem krupne industrije približava trenutak u kojem će oni kao samostalni dio modernog društva u potpunosti nestati i kada će u trgovini, manufakturi i zemljoradnji biti zamijenjeni nadzornicima i slugama.

U zemljama kao što je Francuska, gdje seljačka klasa sačinjava daleko preko polovice stanovništva, bilo je prirodno da su oni pisci koji su istupali za proletarijat, a protiv buržoazije, u svojoj kritici buržoaskog režima primjenjivali malograđanska i sitnoseljačka mjerila i da su na stranu radnika stali sa stajališta malograđanstva. Tako se stvorio malograđanski socijalizam. Sismondi je predvodnik te literature, ne samo u Francuskoj nego i u Engleskoj.

Taj je socijalizam veoma oštroumno raščlanio proturječja modernih odnosa proizvodnje. Razotkrio je licemjerna uljepšavanja ekonomista. Nepobitno je dokazao razorno djelovanje strojeva i podjele rada, koncentraciju kapitala i zemljišnog posjeda, prekomjer-nu proizvodnju, krize, nužnu propast malih građana i seljaka, bijedu proletarijata, anarhiju u proizvodnji, neizdrživi nesrazmjer u raspodjeli bogatstva, indu-

169

strijski rat do uništenja među nacijama, raspadanje starih običaja, starih obiteljskih odnosa, starih naro-dnosti.

Međutim, po svom pozitivnom sadržaju, ovaj socijalizam želi: ili ponovo uspostaviti stara sredstva za proizvodnju i promet, a s njima i stare odnose vlasništva, odnosno staro društvo, ili želi moderna sredstva za proizvodnju i promet nasilno zatvoriti u okvir starih vlasničkih odnosa, okvir koji su oni razbili i koji su morali razbiti. U oba slučaja on je reakcionaran i utopistički u isti mah.

Cehovstvo u industriji i patrijarhalna privreda na selu, to je njegova posljednja riječ.

U svom daljem razvoju taj se pravac izgubio u kukavičkom mamurluku.9

c) Njemački ili “istinski” socijalizam

Francuska socijalistička i komunistička literatu-ra, koja je nastala pod pritiskom vladajuće buržoazije i koja predstavlja literarni izraz borbe protiv te vla-davine, prenesena je u Njemačku u vrijeme kad je buržoazija upravo započela svoju borbu protiv feu-dalnog apsolutizma.

Njemački filozofi, polufilozofi i profinjene duše sa žudnjom su se dohvatili te literature zaboravljajući pritom da zajedno s unosom onih spisa iz Francuske nisu istodobno u Njemačku unesene i francuske

170

9 U engleskom izdanju iz 1888. umjesto cijele ove rečenice stoji: ”Najzad, čim su tvrdoglave historijske činjenice raspršile svaku opojnost samoob-mane, izmetnuo se ovaj oblik socijalizma u bijedni mamurluk”.

životne prilike. U odnosu na njemačke prilike francu-ska je literatura izgubila svako neposredno praktično značenje i poprimila čisto literarni izgled. Ona je morala izgledati kao dokona spekulacija o istinskom društvu, o ozbiljenju ljudskoga bića. Tako su za njemačke fi-lozofe 18. stoljeća zahtjevi prve francuske revolucije imali samo smisao općih zahtjeva “praktičkog uma”, a ispoljavanje volje revolucionarne francuske buržoazije značilo je u njihovim očima zakone čiste volje, volje kakva mora biti, istinski ljudske volje.

Isključivi rad njemačkih literata sastojao se u tome da usuglase nove francuske ideje sa svojom starom filozofskom sviješću, ili bolje rečeno, da usvoje francuske ideje sa svog filozofskog stajališta.

To usvajanje zbilo se na isti način na koji čovjek općenito usvaja neki strani jezik, naime prevođenjem.

Poznato je kako su redovnici preko rukopi-sa klasičnih djela starog poganskog doba ispisivali neukusne katoličke životopise svetaca. Njemački li-terati postupili su s profanom francuskom literaturom obrnuto. Oni su svoje filozofske besmislice ispisali iza francuskog originala. Tako su na primjer iza francuske kritike novčanih odnosa napisali “otuđenje ljudskog bića”, iza francuske kritike buržoaske države napisali su “ukidanje vladavine apstraktno općega”, itd.

Ovo podmetanje filozofskih fraza pod francuski povijesni kriticizam oni su krstili imenima “filozofija čina”, “istinski socijalizam”, “njemačka znanost socija-lizma”, “filozofsko utemeljenje socijalizma” itd.

Tako je francuska socijalistička komunistička li-teratura formalno bila uškopljena. Kako je u rukama

171

Nijemca ona prestala izražavati borbu jedne klase pro-tiv druge, Nijemac je bio svjestan da je prevladao fran-cusku jednostranost, da je umjesto istinskih potreba zastupao potrebu istine, umjesto interesa proletarijata interese ljudskoga bića, čovjeka uopće, čovjeka koji ne pripada nikakvoj klasi, koji čak uopće ne pripada stvarnosti, nego tek maglovitom nebu filozofske fan-tazije.

Taj njemački socijalizam koji je svoje bespomoćne školske vježbe uzimao tako ozbiljno i svečano, i tako ih vašarski rastrubio, ipak je malo po malo izgubio svoju pedanterijsku nevinost.

Borba njemačke, posebice pruske buržoazije, protiv feudalaca i apsolutne kraljevine, jednom riječju liberalni pokret, postala je ozbiljnija.

“Istinskom” socijalizmu bila je tako ponuđena željena prigoda da političkom pokretu suprotstavi socijalističke zahtjeve.

Da baci tradicionalne anateme na liberalizam, na predstavničku državu, na građansku konkurenciju, građansku slobodu tiska, građansko pravo, građansku slobodu i jednakost i da narodnoj masi drži propo-vjedi, kako ona u tom građanskom pokretu nema što dobiti, nego naprotiv, sve izgubiti. Njemački je socija-lizam pravodobno zaboravio da je francuska kritika, čiji je neduhoviti odjek on bio, imala za pretpostavku moderno građansko društvo s odgovarajućim ma-terijalnim uvjetima života i primjerenom političkom konstitucijom, dakle sve same pretpostavke koje je u Njemačkoj tek trebalo izboriti.

On je njemačkim apsolutističkim vladama s njihovom pratnjom od popova, učitelja, seljačkih

172

junkera i birokrata, služio kao željeno strašilo protiv buržoazije koja se prijeteći stala uzdizati.

On je tvorio sladunjavu dopunu gorkim bičevima i puščanim kuglama kojima su iste vlade obrađivale njemačke radničke ustanke.

Dok je “istinski” socijalizam na taj način postao oružje u rukama vlada protiv njemačke buržoazije, on je i neposredno zastupao reakcionarni interes, interes sitnog njemačkog građanstva. U Njemačkoj, malograđanstvo koje je naslijeđeno iz 16. stoljeća i koje se od tog vremena u različitim oblicima uvijek iznova pojavljuje, tvori navlastiti društveni temelj postojećeg stanja.

Njegovo održanje jest održanje postojećeg njemačkog stanja. Ono se boji da će pod indu-strijskom i političkom vladavinom buržoazije sigurno propasti, s jedne strane uslijed koncentracije kapitala, s druge, nadolaskom revolucionarnog proletarijata. Njemu se učinilo da će mu “istinski” socijalizam jed-nim udarcem ubiti obje muhe. Stoga se raširio poput kakve epidemije.

To ruho, satkano od spekulativne paučine, izvezeno cvjetićima krasnorječivosti, natoplje-no boležljivim suzama sentimentalne ljubavi, to nakićeno ruho u koje su njemački socijalisti obukli ono nekoliko svojih mršavih “vječnih istina”, samo je uvećalo prođu njihove robe kod te publike.

Sa svoje strane, njemački socijalizam sve više je prepoznavao svoj poziv u tome da bude nadmeni zastupnik ove sitnograđanštine.

On je proglasio njemačku naciju normalnom nacijom i njemačkog malograđanina normalnim

173

čovjekom. On je svakoj njegovoj niskosti davao neki skriveni, viši, socijalistički smisao, u kome je svaka niskost značila svoju suprotnost. On je izvukao po-sljednju konzekvenciju istupivši izravno protiv “grubo destruktivne” tendencije komunizma i objavljujući svoju nepristranu uzvišenost iznad svake klasne bor-be. Osim vrlo malo izuzetaka, sve što u Njemačkoj kruži od tobožnjih socijalističkih i komunističkih spisa, spada u oblast ove prljave, demoralizatorske literature.10

2. Konzervativni ili buržoaski socijalizam

Jedan dio buržoazije želi otkloniti socijal-ne nedaće kako bi osigurao opstanak građanskog društva.

Ovamo pripadaju ekonomisti, filantropi, hu-manitarci, popravljači položaja radničke klase, orga-nizatori dobrotvorstva, zaštitnici životinja, osnivači trezvenjačkih udruga, sitni reformatori svih mogućih vrsta. Taj buržoaski socijalizam razrađen je do čitavih sustava.

Kao primjer navodimo Proudhonovu Filozofiju bijede.

Socijalistički buržuji žele životne uvjete moder-nog društva bez borbi i opasnosti koje iz njih nužno proizlaze. Oni žele postojeće društvo s odbitkom

174

10 Revolucionarna oluja iz 1848 otpuhala je ovaj jadni pravac i oduzela njegovim nositeljima volju da se i dalje zanimaju za socijalizam. Glavni predstavnik i klasični tip ovoga pravca jeste g. Karl Grün. (Engelsova na-pomena u njemačkom izdanju iz 1890.)

elemenata koji ga revolucioniraju i rastaču. Oni žele buržoaziju bez proletarijata. Naravno da buržoazija predstavlja sebi svijet u kojem ona vlada kao najbolji svijet. Buržoaski socijalizam izgrađuje ovu utješnu predodžbu u polusustav ili u cijeli sustav. Kad on pozi-va proletarijat da ozbilji njegov sustav kako bi ušao u novi Jeruzalem, onda on u osnovi zahtijeva od njega samo to da ostane u sadašnjem društvu, ali da odbaci mržnjom zadojene predodžbe o njemu.

Drugi, manje sustavni, a više praktični oblik so-cijalizma pokušavao je radničkoj klasi ogaditi svaki revolucionarni pokret dokazujući da njoj ne može koristiti ova ili ona politička promjena, nego samo promjena materijalnih uvjeta života, ekonomskih odnosa. Pod promjenom materijalnih uvjeta života taj socijalizam međutim nipošto ne razumije uki-danje građanskih odnosa proizvodnje, što je moguće samo revolucionarnim putem, nego administrativ-na poboljšanja koja se obavljaju na tlu ovih odnosa proizvodnje, koja dakle ne mijenjaju ništa u odnosu kapitala i najamnog rada, nego u najboljem slučaju umanjuju buržoaziji troškove njene vladavine i poje-dnostavljuju njeno upravljanje državom.

Svoj odgovarajući izraz postiže buržoaski so-cijalizam tek ondje gdje postaje pukom govorničkom figurom.

Slobodna trgovina! - u interesu radničke klase; zaštitne carine! - u interesu radničke klase; zatvorska reforma! - u interesu radničke klase; to je zadnja, jedi-na ozbiljno mišljena riječ buržoaskog socijalizma.

Socijalizam buržoazije sastoji se upravo u tvrdnji da su buržuji buržuji - u interesu radničke klase.

175

3. Kritičko-utopistički socijalizam i komunizam

Ovdje ne govorimo o literaturi koja je u svim velikim modernim revolucijama izražavala zahtjeve proletarijata (spisi Babeufa itd.).

Prvi pokušaji proletarijata u vrijeme sveopće uz-nemirenosti, u razdoblju rušenja feudalnog društva, pokušaji da izravno ostvari svoj vlastiti klasni interes, nužno su propali zbog nerazvijenosti samog prole-tarijata kao i nepostojanja materijalnih uvjeta za nje-govo oslobođenje koji su upravo proizvod građanske epohe. Revolucionarna literatura koja je pratila ove prve pokrete proletarijata po svom sadržaju nužno je reakcionarna. Ona naučava opći asketizam i sirovu jednakost.

Pravi socijalistički i komunistički sustavi, sustavi Saint-Simona, Fouriera, Owena itd., pojavljuju se u pr-vom nerazvijenom razdoblju borbe između buržoazije i proletarijata koji smo gore prikazali (Vidi Buržoazija i proletarijat).

Pronalazači tih sustava vide doduše suprotnost klasa kao i djelotvornost rastakajućih elemenata u sa-mom vladajućem društvu. Ali na strani proletarijata oni nisu ugledali nikakvu povijesnu samodjelatnost, nikakav njemu svojstveni politički pokret.

Kako razvoj klasnih suprotnosti ide ukorak s razvojem industrije, oni ne nalaze ni materijalne uvjete za oslobođenje proletarijata i tragaju za nekom društvenom znanošću, društvenim zakonitostima da bi stvorili te uvjete.

Na mjesto društvene djelatnosti mora stupiti

176

njihova osobna pronalazačka djelatnost, na mjesto povijesnih uvjeta oslobođenja, fantastični uvjeti, na mjesto postepenog organiziranja proletarijata u klasu mora stupiti jedna osobito izmišljena organiza-cija društva. Predstojeća svjetska povijest za njih se svodi na propagandu i praktično izvođenje njihovih društvenih planova.

Oni su doduše svjesni da u svojim planovima zastupaju poglavito interese radničke klase kao klase koja najviše pati. Proletarijat postoji za njih samo pod ovim gledištem klase koja najviše pati.

Nerazvijeni oblik klasne borbe, kao i njihov vlastiti životni položaj, donose sa sobom međutim i to da oni vjeruju kako su uzvišeni daleko iznad te klasne suprotnosti. Oni žele poboljšati životni položaj svih članova društva, pa tako i onih najprivilegiranijih. Otuda oni neprestano apeliraju na cijelo društvo bez razlike, pa čak pretežno na vladajuću klasu. Dovoljno je samo razumjeti njihov sistem pa ga priznati za najbolji mogući plan najboljeg mogućeg društva.

Stoga oni odbacuju svaku političku, posebice svaku revolucionarnu akciju, oni žele do svoga cilja doći mirnim putem te pokušavaju malim eksperimentima, koji naravno promašuju, i snagom primjera prokrčiti put novom društvenom evanđelju.

Ovo fantastično ocrtavanje budućeg društva nastaje u vrijeme kad je proletarijat još krajnje ne-razvijen, kada dakle još i sam fantastično shvaća svoj vlastiti položaj, nastaje iz njegovih prvih težnji k općoj promjeni društva koju naslućuje.

Socijalistički i komunistički spisi sastoje se međutim i iz kritičkih elemenata. Oni napadaju sve

177

temelje postojećeg društva. Zato su oni pružili viso-kovrijedan materijal za prosvjećenje radnika. Njihove pozitivne postavke o budućem društvu, na primjer, ukidanje suprotnosti između grada i sela, ukidanje obi-telji, privatne zarade, najamnog rada, proglašavanje društvene harmonije, pretvaranje države u puku upravu nad proizvodnjom - sve ove njihove postavke izražavaju samo odstranjivanje klasne suprotnosti koja se upravo tek počinje razvijati, koju oni poznaju tek u njenoj prvoj bezobličnoj neodređenosti. Zato i same te postavke imaju još čisto utopistički smisao.

Značenje kritičko-utopističkog socijalizma i komunizma stoji u obrnutom razmjeru prema po-vijesnom razvoju. Što se klasna borba više razvija i uobličuje, to više ovo fantastično uzdizanje nad njom, ovo njeno fantastično poricanje, gubi svaku praktičnu vrijednost, svako teorijsko opravdanje. Stoga, ako su tvorci ovih sistema u mnogom pogledu bili i revolu-cionarni, njihovi učenici svaki put tvore reakcionarne sekte. Oni se čvrsto pridržavaju starih pogleda svojih učitelja čak i kad su ovi u suprotnosti s daljnjim po-vijesnim razvojem proletarijata. Otuda oni dosljed-no nastoje otupiti klasnu borbu i izmiriti suprotnosti. Oni još uvijek sanjare o pokušajima ostvarenja svojih društvenih utopija, o osnivanju pojedinih falanstera, utemeljenju home-kolonija, o podizanju neke male Ikarije11 - džepnog izdanja novog Jeruzalema - a za

11 Falanster (Phalanstères) - naziv za socijalističke kolonije po planu Char-lesa Fouriera; Ikarija - ime koje je Cabet dao svojoj utopiji, a kasnije svojoj komunističkoj koloniji u Americi. (Engelsova napomena u engleskom izdanju iz 1888.).

178

izgradnju svih tih španjolskih dvoraca moraju apelirati na filantropiju građanskih srdaca i novčanika. Postupno oni padaju u kategoriju gore opisanih reakcionarnih ili konzervativnih socijalista i razlikuju se od njih samo još sustavnijom pedanterijom, fanatičnim praznovjerjem u čudotvorno djelovanje njihove društvene znanosti.

Zbog toga oni s ogorčenjem nastupaju pro-tiv svakog političkog pokreta radnika koji je mo-gao proizaći samo iz slijepe nevjerice u to novo evanđelje.

Owenisti u Engleskoj, fourieovci u Francuskoj reagiraju ondje protiv čartista a ovdje protiv refor-mista.

IV.Stav komunista u odnosu na različite

opozicijske stranke

Nakon onoga što je rečeno u II. odjeljku, od-nos komunista prema već konstituiranim radničkim strankama, dakle njihov odnos prema čartistima u En-gleskoj i agrarnim reformistima u Sjevernoj Americi potpuno je jasan.

Komunisti se bore za postizanje neposrednih ciljeva i interesa radničke klase, ali u sadašnjem po-kretu oni ujedno zastupaju i budućnost tog pokreta. U Francuskoj, komunisti se priključuju socijalističko-

Home-colonies (kolonije u unutrašnjosti) - naziv koji je Owen dao svojim komunističkim uzornim društvima. (Engelsova napomena u njemačkom izdanju iz 1890.).

179

demokratskoj stranci12 protiv konzervativne i radikalne buržoazije, ne odričući se zbog toga prava na kritički odnos prema frazama i iluzijama koje potječu iz revo-lucionarne tradicije.

U Švicarskoj oni podupiru radikale, ne zabo-ravljajući da se ta stranka sastoji iz proturječnih eleme-nata, dijelom iz demokratskih socijalista u francuskom smislu, djelom iz radikalnih buržuja.

Među Poljacima komunisti podupiru stranku koja agrarnu revoluciju drži uvjetom nacionalnog oslobođenja. To je ona ista stranka koja je povela Krakovski ustanak 1846.

U Njemačkoj, čim buržoazija istupi revolucio-narno, Komunistička se partija bori zajedno s njom protiv apsolutne monarhije, feudalnog zemljoposjeda i malograđanstva.

Ona međutim ne propušta ni jedan trenutak a da u radnikâ ne stvori što je moguće jasniju svijest o neprijateljskoj suprotnosti buržoazije i proletarijata, kako bi njemački radnici one iste društvene i političke uvjete, koje buržoazija mora ostvariti svojom vlada-vinom, mogli odmah, kao svoje vlastito oružje, okre-nuti protiv te iste buržoazije, kako bi nakon rušenja reakcionarnih klasa u Njemačkoj smjesta otpočela borba protiv same buržoazije.

12 To je stranka koju je u parlamentu predstavljao Ledru-Rollin, u književnosti Louis Blanc, u dnevnom tisku La Réforme. Ime socijal-demokracija značilo je kod onih koji su ga izmislili dio demokratske ili republikanske stranke obojen više ili manje socijalistički. (Engelsova napomena u engleskom izdanju iz 1888.)

Partija koja se tada u Francuskoj nazivala socijalističko-demokratskom imala je političkog predstavnika u Ledru-Rollinu, literarnog u Louisu Blancu;

180

Komunisti obraćaju glavnu pozornost na Njemačku zato što Njemačka stoji neposredno pred građanskom revolucijom i zato što ona obavlja taj pre-vrat pod naprednijim uvjetima evropske civilizacije uopće i sa daleko razvijenijim proletarijatom nego En-gleska u sedamnaestom i Francuska u osamnaestom stoljeću, dakle zato što njemačka građanska revolu-cija može biti samo neposredna predigra proleterske revolucije.

Jednom riječju, komunisti posvuda podu-piru svaki revolucionarni pokret koji se bori protiv postojećeg društvenog i političkog stanja.

U svim tim pokretima oni kao temeljno pitanje pokreta ističu pitanje vlasništva, bez obzira na veću ili manju razvijenost njegova oblika.

Komunisti napokon rade posvuda na povezi-vanju i sporazumijevanju demokratskih stranaka svih zemalja.

Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti cijeli svijet.

Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

181

MARKSIZAM I KOMUNIZAM

IzdavačSavez društava “Josip Broz Tito“ Hrvatske

Znanstveno vijeće

Za izdavačaTomislav Badovinac

Lektorica i korektoricaZlata Smitka

Slika na ovitkuEdo Murtić

Grafički urednikZvonko Petrinjak

Tisak i uvezGrafocentar d.o.o.

Zagreb, ožujak 2010.

ISBN 978-953-99595-5-3

Copyright@Tomislav Badovinac, 2010.

183

savez društava ”josip broz tito“ hrvatske znanstveno ... · pdf...

Documents