I.

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

1.POJAM, METODE, ZADAĆA MPP-a I SUSJEDNA PODRUČJA

Tuzemne pravne situacije i situacije s međunarodnim obilježjem

Kad privatnopravne situacije imaju isključivo tuzemno obilježje, na njih domaća nadležna tijela uvijek primjenjuju domaće pravo.

Primjer: na zaključenje braka između državljana RH na području RH, primjenjuje se hrvatski obiteljski zakon; na naknadu štete nastalu u sudaru broda hrvatske državne pripadnosti do koje je došlo u riječkoj luci primjenjuje se po hrvatskom PZ-u.

Nekad nastanu pravne situacije koje imaju međunarodno obilježje, pa se postavlja pitanje da li na njih treba primijeniti domaće ili strano pravo.

Primjer: dvoje stranaca želi međusobno zaključiti brak u RH

Takve situacije uređuju pravila međunarodnog privatnog prava s pomoću tri metoda i to s pomoću: - kolizijskih pravila, pravilima neposredne primjene i posebnim materijalnim pravilima.

Na situacije s međunarodnim obilježjem dolazi do primjene strano pravo pod određenim pretpostavkama.

a) to se propisuje kolizijskim pravilima, tj. pravilima o određivanju mjerodavnog prava.

Čl. 32. ZRSZ : U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak.

Čl. 19. ZRSZ: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale stranke

Kolizijska pravila dio su unutrašnjeg prava svake države, a utvrđuju ih propisi i međunarodni ugovori. Unutar Europske unije donose se uredbama kolizijska pravila i pravila međunarodnog procesnog prava. Tijelo primjene rješava situacije s međunarodnim obilježjem na osnovi kolizijskih pravila svoje države. Da bi se na osnovi kolizijskih pravila primijenilo strano pravo treba se raditi o situacijama koje uređuju pravo što se može primjenjivati eksteritorijalno (građansko, trgovačko, obiteljsko, radno pravo= privatno pravo).

1

b) Međunarodno privatno pravo uređuje određene situacije i pravilima neposredne primjene. Ta pravila uvijek upućuju neposredno na primjenu domaćeg prava. Neposredno se utvrđuje primjena domaćeg prava radi promicanja zakonodavčevih osnovnih pravnih načela ili zaštite određenih pravnih subjekata.

Čl. 32. ZRSZ: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje.

U Hrvatskom mpp-u nema opće odredbe o primjeni pravila neposredne primjene.

c) postoji i metoda tzv. posebna materijalna pravila. Njome se unutrašnjim propisima određuje pravni položaj stranaca. Radi se o propisima koji se donose posebno za uređivanje situacija s međunarodnim obilježjem.

Privatnopravne i javnopravne situacije s međunarodnim obilježjem

MPP je grana unutarnjeg prava koja uređuje privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem. To je pravo međunarodno samo po sadržaju situacije koje uređuje.

Ime predmeta

Ime međunarodno privatno pravo prvi put spominje Joseph Story u svom djelu Komentar o sukobu prava. U Europu je to ime uveo W. Schaeffer. U državama angloameričkog pravnog kruga danas se upotrebljava navedeno ime, ali preteže naziv SUKOBI ZAKONA.

Ratio upućivanja na mjerodavno pravo

Postavlja se pitanje zašto se uopće primjenjuje metoda kolizijskih pravila koja upućuju na primjenu mjerodavnog prava (domaćeg ili stranog). Odgovor na to daje Savigny navodeći da pravni poreci država imaju jednake vrijednosti, pa stoga pod određenim pretpostavkama treba prijateljski dopustiti primjenu stranog prava. Po njemu se to čini metodom koja se sastoji u tome da se za svaki pravni odnos traži pravni poredak pod koji taj odnos po svojoj prirodi potpada.

2

Moderno zakonodavstvo, sudska praksa i doktrina usvojili su kolizijsku metodu; pri tome se polazi od potrebe da se na navedene situacije primjenjuje pravo (domaće ili strano) koje sa njima ima najužu, bitnu vezu. Time se u okviru međunarodnog privatnog prava ostvaruje međunarodna ujednačenost rješenja. Uz to isključuje se beziznimna primjena prava države foruma, tj legis fori, koja bi bila protivna načelu jednakosti pred zakonom- zabrani rješavanja različitih pravnih situacija na jednaki način.

Međunarodno građansko procesno pravo

MPP i MGPP se međusobno nadopunjuju. MPP određene države se primjenjuje samo ako su npr. sudovi te države međunarodno nadležni.

Međunarodno pravo

Međunarodno pravo je sustav pravnih pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata.

Izvori tog prava su međunarodni ugovori, međunarodni običaji i opća načela prava priznata od civiliziranih naroda. U mnogim pravnim porecima, pa tako i u hrvatskom takvi međunarodni izvori mpp-a imaju prednost pred unutrašnjim izvorima mpp-a. Smatra se da je međunarodnopravna obveza poštovati druge države i njihove pravne poretke.

2.POVIJESNI RAZVOJ I MODERNO STANJE

Antika

Stranci nisu uživali nikakva prava ako nisu bili pod patronatom ili ako nije bio zaključen ugovor o njihovom pravnom položaju. Domaći građanin u Ateni nazivao se proksenom i stranac je bio pod njegovom zaštitom.

U Egiptu, za vrijeme helenističkog razdoblja, što se tiče odnosa sa Grcima i drugim narodima, vladala je pravna podijeljenost. Postojali su grčki i egipatski sudovi i primjenjivalo se grčko i egipatsko pravo.

Niti u Rimu stranac nije imao nikakva prava, ako ugovorima nije drugačije određeno. Peregrini su bili osobe čiji su gradovi zaključili takve ugovore, tzv. ugovore o prijateljstvu, hospitum. Njima su se utvrđivala

3

određena materijalna prava ili se ugovarala pravna pomoć, s tim da se uvijek primjenjuje lex fori.

Praetor peregrinus rješavao je u Rimu sporove između Rimljana i stranaca te između stranaca. Pri tome se primjenjivalo posebno rimsko pravo, ius gentium.

Rani srednji vijek

Seobom plemena prenose i svoje pravo. Plemensko pravo u početku nije imalo ograničenu primjenu. Langobardsko pravo u talijanskim područjima postaje zemaljsko pravo. Samo iznimno primjenjuje se strano pravo.

Na području koje je osvojilo ribuarijsko pleme primjenjuje se to pravo. Na Franke, Bugunce i Alemane primjenjuje se pravo zemlje u kojoj su rođeni. To je tzv. načelo primjene osobnih prava. Načelo osobne primjene prava utvrđuje se u Francuskoj u jednom kapitularu iz 768. godine: svatko treba imati svoje pravo, a tko dolazi iz druge provincije treba živjeti po pravu svoje zemlje.

Osim plemenskog prava u sjevernoj Italiji primjenjivalo se i običajno pravo. S vremenom se razlike između plemena gube te nastaje mjesno, zemaljsko pravo. Dolazi do samostalnosti gradova koji stvaraju svoje vlastito pravo. Rimsko pravo se često posredno primjenjuje kao opće zajedničko pravo.

Kasnije razdoblje srednjeg vijeka

Italija

Moderni mpp počinje se razvijati u gradovima sjeverne Italije. Ti gradovi stvaraju vlastito pravo, prvo običajno, a od sredine XI. stoljeća ga kodificiraju. Potkraj XII. stoljeća gradovi donose svoje zakone, propise; gradske statute. Sukobi zakona doktrina rješava proučavanjem i glosiranjem određenih tekstova rimskog prava. Znanost tog vremena ima sjedište u Bologni.

Cardo de Tocco, a potom Accursius napuštaju isključivo teritorijalnu primjenu prava.

Aldricus uči da kad osobe s različitih područja vode sudski postupak, a običajna prava im se razlikuju, sudac treba primijeniti ono običajno pravo koje se čini jače i korisnije.

Accursius uči da se na ugovore primjenjuje pravo mjesta zaključenja, a na stvari pravo mjesta gdje se one nalaze, tj. lex rei sitae, za vođenje

4

postupka se primjenjuje lex fori no to pravo nije nužno mjerodavno za donošenje odluke o suštini spora. Takvo učenje smatra se početkom modernog mpp-a.

Francuska

Na početku XIII. stoljeća nastala je u Parizu glosa d'Avranches s kojom se povezuje početak francuskog učenja o mpp-u.

De Revigny i Belleperche razlikuju procesno od materijalnog prava. Ugovore podvrgavaju pravu mjesta njihova zaključenja. Proučavaju prostorno polje primjene engleskog pravila po kojem nasljeđuje samo prvorođeno dijete (questio anglica). Oni tvrde da se to pravilo ne proteže na nekretnine koje leže u Francuskoj.

Komentatori (postglosatori)

Prve povezane rasprave o mpp-u pišu komentatori. Najznačajniji među njima bio je Bartolus de Saxoferato. On postavlja sljedeća dva pitanja: vrijedi li statut za stranca u tuzemstvu i vrijede li statuti za pravne situacije u inozemstvu?

Što se tiče prvog pitanja, smatra se da statut veže samo podanike. Tvrdi da se za oblik i sadržaj ugovora primjenjuje pravo mjesta zaključenja ugovora, s tim što posljedice ugovornih obaveza treba prosuđivati po pravu mjesta izvršenja ugovora, a podredno po legis fori.

Što se tiče drugog pitanja, Bartolus razlikuje propise koji zabranjuju (statuta prohibitiva) i one koji dozvoljavaju (statuta permisiva). Kod zabrana se razlikuje da li se odnose na oblik pravnog posla, na stvari ili na osobe. Kad je riječ o osobama treba utvrditi da li je statut povoljan (favorabile) ili nepovoljan (odiosum). Povoljan statut (npr. muž ne može ženi ostaviti legat) primjenjuje se na osobe gdje god se one nalazile, a odiozni statuti imaju isključivo teritorijalnu primjenu.

Nakon Bartolusa ističu se Baldus de Ubaldi, Bartholomaeus de Saliceto.

Islamsko pravo

5

Na temelju javnog srednjevjekovnog islamskog prava svijet je podijeljen na islamski i neislamski dio. Nemuslimanske države se priznaju ali se ne primjenjuje njihovo pravo na islamskim područjima. Sud svake zajednice primjenjuje svoje vlastito materijalno pravo. Ali kad je jedna stranka musliman, često su isključivo nadležni muslimanski sudovi.

Novi vijek

Španjolska

Najpoznatiji predstavnici španjolske statutarne škole u XVI i XVII. stoljeću bili su Lopez, Cancer i Ferreri. Lopez uči da su contraentes aut delinquentes podvrgnuti ugovornom odnosno deliktnom pravu. Tako sudac mjesta gdje se nalazi prebivalište delikventa može donijeti odluku iako je delikt počinjen izvan njegove redovne jurisdikcije.

Francuska škola (XVI i XVII stoljeće)

Rad komentatora u Francuskoj nastavlja Charles Dumoulin. On za oblik pravnog posla proglašava mjerodavnim pravo mjesta zaključenja . to je pravo mjerodavno za sve ugovorne odnose s tim da se locus contractus katkada smatra mjestom zaključenja, a katkada mjestom izvršenja ugovora. Dumoulin se u jednom predmetu izjašnjava o bračnoimovinskom režimu o tome da li je moguće izbjeći primjenu različitih coutumes područja gdje leži imovina za određivanje bračnoimovinskog statuta. Smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti samo coutume de Paris jer je na području njegove primjene bilo prvo zajedničko prebivalište bračnih drugova.

Bertrand d'Argentre utvrđuje da se zakoni i običaji razlikuju s obzirom da li se odnose na osobe li na stvari. Statuta personalia slijede osobu i primjenjuju se i izvan njena prebivališts. Statuta realia primjenjuju se na stvari i imaju isključivo teritorijalnu primjenu- primjenjuju se na sve stvari bez obzira na porijeklo ili prebivalište osoba. U slučaju sumnje, statuti su realni. D'Argentre utvrđuje i postojanje statuta mixta- radi se o pravilima koja se tiču i osoba i stvari, primjenjuju se na području na kojem leže stvari.

Nizozemska škola (XVII stoljeće)

D'Argentre je mnogo utjecao na nizozemsku doktrinu mpp-a XVII koja se razvijala na području današnje Nizozemske i sjeverne Belgije. Njegovo učenje su preuzeli i dalje razvijali Nikolaus Burgundus i Christian

6

Rodenburg. Nove ideje iznosi Paul Voet, Urlich Huber i Johannes Voet. Oni smatraju da ne postoji pravna obveza primjene stranog prava, nego se ono primjenjuje zbog međunarodne učtivosti. Tako prvi uči P.Voet u svom djelu De statutis et mobilium nature.

U. Huber smatra se ocem modernog mpp-a. U svom djelu Praelectiones iuris civilis iz 1689. godine obrađuje sukobe prava, i postavlja sljedeća tri načela: 1. zakoni svake države vrijede unutar njenih granica i obvezuju sve njene podanike, ali ne djeluju izvan njenih granica 2. podanici države su osobe koje se nalaze unutar njenih granica, bez obzira da li se tu nalaze trajno ili privremeno 3. vladari država dozvoljavaju iz učtivosti (ex comitate) da pravo koje se primjenjuje u državi u kojoj je doneseno, zadržava svoje pravno djelovanje svugdje ako ne šteti državnoj vlasti ili pravu drugih vladara ili građana.

Uvodi se novo načelo, učenje o comitas gentium kojim se ublažava navedeni teritorijalitet: strano pravo se primjenjuje iz međunarodne učtivosti što je prethodno prešutno dogovorena između naroda (ex tacito populorum consensu).

Njemačka škola (XVI. i XVII. stoljeće)

U Njemačkoj se od XVI. stoljeća pa nadalje mnogo raspravlja o sukobu prava. Najpoznatiji znanstvenici bili su Andreas Gaill, Bendikt Carpzov, Nikolaus Hert i Heinrich van Cocceji. U svome djelu De colisione legum Hert iznosi argumente protiv teorije o comitas gentium: - ako se zakon odnosi na osobu, treba uzeti u obzir propise države kojoj osoba pripada, a to je pravo države prebivališta osobe; - ako se zakon odnosi na stvar, vrijedi pravo mjesta bez obzira na to tko i kada poduzima pravni posao; - ako je zakonom propisan oblik pravnog posla, treba uzeti u obzir mjesto poduzimanja pravnog posla, a ne prebivalište ili mjesto gdje stvar leži

Prve kodifikacije

Prve kodifikacije uglavnom preuzimaju učenje statutarne teorije. Najvažnije kodifikacije: 1. Codex Maximilianeus Bavaricus Civilis iz 1756.- određuje za osobni statut primjena prava prebivališta; za stvarni i miksni statut mjerodavno je pravo mjesta gdje stvar leži bez obzira na to da li se radi o pokretnini ili nekretnini, tjelesnoj ili netjelesnoj stvari. 2. Prusko opće zemaljsko pravo iz 1794. godine- za osobna prava i obveze kao i za pokretnine mjerodavno je pravo prebivališta, a podredno pravo porijekla osobe. Zemljišta su podvrgnuta pod lex rei sitae, a za oblik

7

pravnog posla mjerodavno je pravo mjesta njegova zaključenja. 3. Građanski statut za zapadnu i istočnu Galiciju iz 1797. godine- za osobni statut domaćih osoba mjerodavan je taj zakonik, kao i za njihove poslove u inozemstvu. Dakle, mjerodavna je lex patriae. Pravni poslovi stranaca, bilo da se zaključuju u inozemstvu ili tuzemstvu, prosuđuju se po lex fori ako se ne dokaže neko drugo pravo.Za stvarna prava postoji dvojako rješenje- za pokretnine se primjenjuje osobni statut njihova vlasnika, a za nekretnine lex rei sitae. 4. Francuski Građanski zakonik iz 1804. godine 5. Austrijski opći građanski zakonik- AOGZ iz 1811. godine- za osobni statut određuje se primjena domovinskog prava. Za stvarni statut određuje se, za stvarna prava na nekretninama lex rei sitae, a za stvarna prava na pokretninama upućuje se na primjenu osobnog statuta njihovog vlasnika. Što se tiče ugovornog statuta daju se dvije vrste rješenja ovisno od toga da li ugovor sklapaju domaći ili strani državljani ili domaći sa stranim državljanima i da li se zaključuje u tuzemstvu ili inozemstvu. Tako se upućuje na lex fori, na lex loci contractus ili na lex autonomiae. Lex autonomiae vrijedi samo ako se u tuzemstvu zaključuje ugovor između stranaca, ili u inozemstvu se zaključuje ugovor između stranca i domaćeg državljana. AOGZ je bio uveden u hrvatske krajeve već sredinom prošlog stoljeća.

Engleska i SAD

U Engleskoj je prvu sustavnu raspravu o mpp-u iznio D. Home, škotski pravnik i filozof u djelu Načela equity (Principles of equity). Na daljnji razvoj mpp-a u Engleskoj i SAD mnogo je utjecalo učenje U. Hubera.

J. Story se poziva na Huberovo učenje o comitas (comity). To osobito dolazi do izražaja u njegovoj najvažnijoj knjizi Komentari o mpp-u, stranom i domaćem iz 1834. godine. Huberovo učenje o comitas se počinje kritizirati potkraj prošlog stoljeća, a kao razlog primjene stranog prava navodi se načelo pravednosti.

Istodobno u američkom mpp-u javlja se TEORIJA STEČENIH PRAVA (acquired rights). Američko učenje o stečenim pravima razvilo se pod utjecajem engleske doktrine, o kojoj se tim pitanjima počeo baviti Holland.

Holland je svojim o stečenim pravima u Americi utjecao u Engleskoj na A.V. Diceya. Kad su prava stečena, suverena država njihov porijekla može ih ostvarivati. Dicey u jednom članku utvrđuje da engleski sudovi priznaju učinak svakom subjektivnom pravu koje je pravilno stečeno po pravu neke uljuđene zemlje, a ne daju učinak i ne priznaju subjektivno

8

pravo koje nije bilo pravilno stečeno. On to gledište proglašava OSNOVNOM NAČELOM br.1

U SAD-u J. H. Beale iznosi originalnost Diceyovog učenja da engleski sudovi ne primjenjuju strano pravo već da samo daju učinak stečenim pravima po stranom pravu. Beale iznosi da se predmet mpp-a odnosi i na priznanje i na ostvarenje stvorenih prava u inozemstvu. Svako subjektivno pravo treba svugdje priznati, pri čemu se priznaje samo činjenica. Beale za ugovorne odnose predlaže primjenu legis contractus, a za delikte legis loci delicti commissi. Beale dolazi do zaključka da priznanje stranog prava ne znači i njegovu primjenu, jer se u svakoj državi može primjenjivati samo njezino pravo, pa strano pravo nema zakonsku snagu već je samo činjenica u pravnom odnosu (a fact int he transaction). Bealovo učenje o stečenim pravima došlo je do izražaja u sudskoj praksi i u Restatementu o mpp-u (Restatement I) što ga je prihvatio Američki pravni institut a Beale mu je bio glavni tvorac.

Teorija stečenih prava u SAD-u nije se dugo zadržala. Nju su kritizirali i oborili W. W. Cook, Lorenzen i Yntema. Ta teorija odbačena je i u Engleskoj. Po Cooku, kad sud treba rješavati predmet sa stranim obilježjem, uvijek primjenjuje vlastito pravo, s tim da pritom prihvaća i primjenjuje kao vlastito pravo i pravilo koje je identično ili vrlo slično onome što se nalazi u drugoj državi ili stranoj zemlji. Pravilo koje se tako inkorporira u pravo suda (lex fori) može se nazvati domaćim pravilom strane države koje se razlikuje od njenih pravila u tome što se primjenjuje na predmete sa stranim obilježjem.

poslije Cooka najpoznatiji pristaše teorije lokalnog prava bili su Lorenzen i Stumberg. Stumberg iznosi da sud primjenjuje svoja vlastita prava.

Kraj statutarne teorije i novija učenja, posebno u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Hrvatskoj

Novi znanstvenici uočavaju nedostatke statutarnog učenja, kritiziraju ga i predlažu svoja rješenja. U Njemačkoj to su bili C.G. von Waechter i F.C. von Savigny. Waechter polazi od toga da sudac odlučuje samo na temelju prava svoje države. U svezi s tim postavlja sljedeća tri pravila: - sudac treba primjenjivati izričita pravila mpp-a svoje zemlje, - pomoćno, sudac treba donositi odluku prvenstveno u smislu i duhu zakona svoje zemlje koji uređuje konkretni odnos, - ako sud ne može sa sigurnošću izvesti rješenje iz materijalnih pravila svoje zemlje, treba u sumnji primijeniti (materijalno) pravo svoje vlastite zemlje, dakle lex fori.

9

Po Savignyu, primjena stranog prava može se označiti kao prijateljsko dopuštanje (comitas) među suverenim državama. Pri tome se poziva na Hubera, J. Voeta i Storya. Koje će se pravo primijeniti (domaće ili strano) ovisi o traženju za svaki pravni odnos onog pravnog područja kojem taj odnos po svojoj prirodi pripada, dakle, gdje taj odnos ima svoje sjedište. To sjedište je prebivalište osobe, mjesto gdje leži nekretnina, mjesto ispunjenja pravnog posla. Time su udareni temelji upućivanja na pravo s kojim situacija ima najužu, bitnu vezu.

Razlika između Savigniyevog učenja i statutarne teorije? Statutarna teorija polazi od pravnih propisa te se pita na koje se pravno relevantne činjenice ti propisi primjenjuju. Savigny polazi od pravnog odnosa te traži odgovor na pitanje o tome pod koje propise su ti odnosi podvrgnuti.

U doktrini mpp-a XIX. stoljeća značajno mjesto pripada talijanu P.S. Manciniju. Njegova je teza da međunarodno pravo trebaju stvarati narodi a ne države. On zaključuje da je svaka država obavezna respektirati i primjenjivati domovinsko pravo stranaca, čime se ujedno utvrđuje i učenje o državljanstvu kao temelju međunarodnog prava. Pravila koja obvezuju sve osobe na području određene države (pravila koja se tiču javnog poretka i morala ili političkog ustrojstva države) Mancini naziva javnim poretkom (ordino publico). Osim tih pravila postoje i zakoni privatnopravnog poretka (ordino privato) koji se tiču pojedinca. Mancini navodi dvije grupe propisa: propise prisilnog prava (parte necessaria) i propise dispozitivnog prava gdje spadaju osobna prava, obiteljski i nasljednopravni propisi. Što se tiče dispozitivnog prava vrijedi načelo slobode tj. autonomije stranaka, jer te odnose stranke mogu sporazumno podvrgnuti pod određeno mjerodavno pravo. Mancinijevo učenje naziva se i NEOSTATUTARNIM UČENJEM.

Talijanska škola mpp-a čiji su glavni predstavnici Esperson i Fiore u Italiji, te Weiss u Francuskoj i Laurent u Belgiji, uglavnom slijede Mancinijevo učenje. Ta škola napušta poveznicu prebivališta, a umjesto nje uzima državljanstvo. Razlikuju propise koji služe privatnim interesima od propisa javnog interesa. propisi koji služe privatnim interesima služe za osobe koje su državljani dotične države bez obzira na to gdje se nalazile, a propisi koji služe javnim interesima primjenjuju se teritorijalno, tj. samo u državi u kojoj su doneseni.

Pod utjecajem talijanske škole, u Francuskoj uči A. Pillet. On postavlja dvije teze: o permanentnosti i općenitosti polja primjene propisa. Propisi vrijede permanentno (slijede podanike gdje god da se oni nalaze), te se primjenjuju generalno (na sve osobe koje se nalaze na državnom području).kad se osoba nalazi u inozemstvu dolazi do sukoba između

10

prava države tog područja i prava države čije državljanstvo ima ta osoba. Taj se sukob rješava primjenom načela manje žrtve; prednost se treba dati pravu države koja ima jači interes za ostvarenje društvene svrhe (but social). Po Pilletu propisi o zaštiti pojedinaca mogu ostvarivati svoju svrhu ako se uvijek na njega primjenjuju. Oni su dakle permanentni i imaju eksteritorijalu primjenu. Za njihovu primjenu najviše je zainteresirana država kojoj osoba pripada pa zato poveznica državljanstvo ima prednost pred poveznicom prebivališta.

U novijoj francuskoj doktrini značajno mjesto pripada H. Batiffolu koji tvrdi da je zadaća mpp koordiniranje nacionalnih materijalnih prava. Pritom treba nastojati ostvariti svrhu mpp, pa stoga predlaže slijedeće: - rješenja trebaju tražiti pravednost i korisnost - rješenja trebaju voditi brigu o općim interesima zajednice u čije se ime izjašnjava zakonodavac ili sudac - treba imati na umu i posebne interese međunarodne zajednice

U Hrvatskoj značajno mjesto imaju dvojica pokojnih znanstvenika B. Eisner i N. Katičić. Eisnerovo najvažnije djelo je Međunarodno privatno pravo. Prof. Katičić bio je pokretač kodifikacije tadašnjeg jugoslavenskog mpp. 1967. godine objavljene su u okviru zagrebačkog Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose teze zakona o mpp-u. Nakon toga, Katičić je zajedno sa suradnicima, 1970. i 1971. godine objavio Nacrt prijedloga zakona za kodifikaciju međunarodnog obiteljskog prava.

Moderne tendencije u europskom i američkom mpp-u

Današnji mpp europskih država (zakonodavstvo, sudska praksa i doktrina) još uvijek polazi od Savignyjevog učenja o upućivanju na pravni poredak s kojim pravni odnos ima najužu vezu. Međutim današnji mpp odbacuje ravnodušnost prema vrijednostima koje se ostvaruju primjenom materijalnog prava. To se utvrđuje u donošenju kolizijskih pravila koja su orijentirana na postizanje određenog rezultata uz poštivanje državnog interesa i kulturnog identiteta. Te se tendencije očituju u slijedećem: zaštiti slabije stranke, proširenju polja primjene autonomije stranaka ne samo u okviru ugovornog već i u okviru deliktnog i nasljednog statuta, primjeni povoljnijeg prava i alternativnih poveznica, čestom primjenom pravila neposredne primjene i izbjegavajućih klauzula koja omogućuju neprimjenu mjerodavnog prava ako takvo pravo u konkretnom slučaju nije najbliže.

Situacija u engleskom mpp-u je drugačija: smatra se da ono nije egzaktna znanost, već da nastaje na osnovi prakse. Pitanje o tome koje će se strano pravo primijeniti zavisi od različitih okolnosti za svaku vrstu pravnih odnosa.

11

3.IZVORI HRVATSKOG MEĐUNARODNOG PRIVATNOG I MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Izvori mpp jesu dvovrsni: jedni potječu iz unutrašnjeg prava, a drugi iz međunarodnih ugovora. Međunarodno (javno) pravo u cjelini (međunarodni ugovori, običajno međunarodno pravo i opća načela prava priznatih civiliziranih naroda) nije u pravilu izvor mpp-a već je to susjedno pravno područje. Susjedna pravna područja unutar svog polja primjene uređuju razna pitanja vezana uz materiju mpp-a. Mpp je grana unutrašnjeg prava svake države, pa kao takvo mora biti u skladu s Ustavom. Iako se mpp u većoj ili manjoj mjeri razlikuje, katkada se utvrđuju slična ili jednaka pravna rješenja: npr. primjenjuju se iste poveznice. Međutim ne postoji neki međunarodni, naddržavni mpp, pa takve odredbe države mogu mijenjati u skladu sa svojom zakonodavnom politikom i ciljevima mpp-a a da time ne krše međunarodno pravo. Unutrašnji mpp čine zakoni i običajno pravo.

Unutrašnje pravo

U RH je međunarodno privatno i procesno pravo većim dijelom kodificirano Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1991. godine. To je bio bivši savezni ZRS iz 1982. godine koji je hrvatskim Zakonom o preuzimanju ZRS od 26. lipnja 1991 pretočen u hrvatsko zakonodavstvo. Na isti način pretočene su kolizijske odredbe sljedećih bivših saveznih zakona u hrvatsko zakonodavstvo: Zakon o mjenici, Zakon o čeku, Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (prestao je važiti stupanjem na snagu Pomorskog zakona iz 1994. godine, a nova verzija PZ donesena je 2004. godine), Zakon o obveznim i osnovnim materijalnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi (tu materiju uređuje hrvatski autohtoni zakon iz 1998- Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi).

Čl. 3. ZRSZ Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz članka 1. ovog zakona ako su oni regulirani drugim zakonom RH, ili međunarodnim ugovorima.

Međunarodni ugovori

Pravila međunarodnog privatnog i međunarodnog procesnog prava sadrže dvostrani i višestrani ugovori. Po Ustavu RH međunarodni uovori su po pravnoj snazi iznad zakona.

12

Čl. 140. Ustava RH: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

Taj odnos prema međunarodnim ugovorima vrijedi samo pro futuro- tek nakon stupanja Ustava na snagu. Postavlja se pitanje što je sa međunarodnim ugovorima koji su zaključeni između bivše SFRJ i drugih stranih država prije nego li je RH postala suverena i samostalna država 8. listopada 1991. godine. Odgovor na pitanje da li ti ugovori vrijede i danas u RH daje Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH iz 1991. godine. Njome se određuje da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ, primjenjivati u RH ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

DVOSTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI

Postoji više vrsta dvostranih međunarodnih ugovora, kao npr. ugovor o pravnoj pomoći, konzularne konvencije, ugovori o trgovini i plovidbi.

VIŠESTRANI MEĐUNARODNI UGOVORI

RH notifikacijama depozitarima višestranih međunarodnih ugovora izražava želju da od stjecanja nezavisnosti 8. listopada 1991. godine postaje na osnovi sukcesije SFRJ stranka konvencija, pa je tako i sa haškim konvencijama, čiji je depozitar nizozemsko Ministarstvo vanjskih poslova. Na taj način RH je postala članica sljedećih Haaških konvencija: 1. Haška konvencija o građanskom postupku 2. Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja 3. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih isprava 4. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za prometne nezgode 5. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode 6. Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima 7. Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece

Što se tiče statusnih predmeta, važnije konvencije su: - Konvencija o pravnom položaju izbjeglica - Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva - Konvencija o državljanstvu udanih žena - Bečka konvencija o konzularnim odnosima - Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

13

- Konvencija UN-a o pravima djeteta - Konvencija o izdavanju nekih izvoda iz matičnih knjiga namijenjenih inozemstvu

Hrvatska je postala stranka svih tih konvencija 8. listopada 1991. godine notifikacijom o sukcesiji.

O POLJU PRIMJENE MEĐUNARODNIH UGOVORA

Polje primjene međunarodnih ugovora može se određivati na razne načine, no uvijek se isključivo zasniva na sporazumu država ugovornica. One suvereno odlučuju o sadržaju međunarodnog ugovora pa tako i o polju njegove primjene.

Neke konvencije djeluju erga omnes, a neke inter partes (one se zasnivaju na uzajamnosti). Postoji i kombinirano djelovanje konvencija- tu se omogućuje državama ugovornicama da ne moraju preuzeti sve konvencijske odredbe.

Erga omnes, bez obzira na državljanstvo ili državnu pripadnost osobe, djeluju neke novije haaške konvencije (npr. H.K. o mjerodavnom pravu za oporučna raspolaganja, H.K. o mjerodavnom pravu za prometne nesreće kojih je RH stranka, i H.K. o mjerodavnom pravu za prodaju tjelesnih pokretnih stvari koje RH nije stranka). Kolizijske norme takvih konvencija djeluju u okviru svog polja primjene ratione materiae bez ikakva ograničenja.

Međutim, većina konvencija što sadrže pravila mpp i međunarodnog procesnog prava, temelji se na načelu uzajamnosti, što znači da se primjenjuju samo prema državi koja je također stranka te konvencije. Dvostrani ugovori o pravnoj pomoći koji sadrže kolizijske norme ili pravila međunarodnog procesnog prava, primjenjuju se između država ugovornica, dakle inter partes dok odnose prema trećim državama uređuje unutrašnji mpp. Takvi međunarodni ugovori i njihova pravila predstavljaju lex specialis s ograničenim poljem primjene unutar kojeg je isključena primjena unutrašnjeg mpp odnosno međunarodnog procesnog prava.

Kao primjer kombinacije djelovanja konvencije erga omnes i inter partes navodi se Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. godine: ona se primjenjuje bez obzira na to je li strana arbitražna odluka donesena u drugoj državi ugovornici, no ugovorna država može izjaviti da ograničava konvencijsku primjenu samo na arbitražne odluke donesene u drugoj državi ugovornici.

14

Što se tiče međunarodnih ugovora koji ujednačuju materijalno privatno pravo između država ugovornica, najčešće ne utvrđuju mogućnost da potencijalne države ugovornice pristupe samo dijelu konvencije (npr. UNIDROIT konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima). Metodu djelomičnog usvajanja konvencijskog polja primjene utvrđuje npr. Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe, kojom se potencijalnim državama ugovornicama raznim rezervama omogućava da isključe konvencijske dijelove koje smatraju neprihvatljivima.

4.INOZEMNI I UNIFICIRANI MPP I MEĐUNARODNO GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

Autonomno pravo

Danas su na snazi posebni zakoni o međunarodnom privatnom pravu u državama Albaniji, Austriji, Belgiji, Češkoj i Slovačkoj… U nekim državama odredbe mpp sadrže propisi građanskih zakona. U državama common lawa izvori mpp-a su zakoni, sudska praksa i u određenoj mjeri mišljenja pravnika. U engleskom pravu i u engleskom mpp-u sudovi su vezani i za presedane, to je tzv. doctrine of stare decisis: sudske odluke su presedani za slučajeve o kojima se odlučuje u budućnosti. Navedena vezanost ne odnosi se na dio odluke u kojoj sud iznosi mišljenje koje nužno ne podupire odluku, kao npr. o pitanjima koja nisu predmet spora. Američki pravni institut donio je i drugu seriju Restatementa o sukobu prava (Restatement II) čiji tvorac je Reese.

Unificirano pravo

U mnogim državama znatan dio mpp-a uređuju višestrani i dvostrani međunarodni ugovori. Najpoznatiji višestrani ugovori su Haaške konvencije, te međunarodni ugovori koji se donose u okviru djelatnosti Vijeća Europe i Europske unije, zatim konvencije donesene u okviru međunarodne komisije za osobna stanja, zatim u okviru Interameričke konferencije za mpp, onda Skandinavske konvencije, Montevideovski ugovori te Codigo Bustamante.

HAAŠKE KONVENCIJE

Haške konvencije o mpp-u važan su izvor ujednačenog mpp i međunarodnog procesnog prava. Donose se u okviru Haaške konferencije za međunarodno privatno pravo sa sjedištem u Den Haagu, koja djeluje pod okriljem nizozemske vlade od 1883. godine. Poslije 2. svjetskog rata doneseno je trideset konvencija. Konvencije nose datum prvog

15

potpisivanja, a stupaju na snagu kad ih ratificira onaj broj država koji sama konvencija odredi i kad, ako je to predviđeno, prođe utvrđeni rok.

EUROPSKE KONVENCIJE

Ujednačavanje prava provodi se i u okviru Vijeća Europe i Europske unije

UNIFIKACIJA U OKVIRU VIJEĆA EUROPE

Vijeće Europe vrlo aktivno djeluje na ujednačavanju prava. Ali što se tiče ujednačavanja mpp-a to uglavnom prepušta Haaškoj konferenciji. Članovi Vijeća Europe zaključili su sljedeće međunarodne ugovore koji uređuju privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem: - Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu - Europska konvencija o oslobađanju od legalizacije isprava koje izdaju diplomatski ili konzularni predstavnici - Europska konvencija o imunitetu država - Europska konvencija o dostavljanju zahtjeva za pomoć za procesne troškove - Europska konvencija o priznanju i izvršenju odluka o skrbi nad djecom i o ponovnom stavljanju djece pod skrb - Europska konvencija o stečaju

Hrvatska je pristupivši njegovom statutu postala članicom Vijeća Europe 1996. godine.

Neke druge konvencije posredno utječu na materiju mpp, kao npr. Europska konvencija o državljanstvu s tim da RH nije njena stranka, te Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda koje je RH stranka.

UNIFIKACIJA U OKVIRU EUROPSKE UNIJE

Europska zajednica također ima zadaću ujednačavanja prava, pa tako i mpp-a, za razliku od Vijeća Europe. U tom smislu donesene su slijedeće konvencije: - Europska konvencija o međusobnom priznanju trgovačkih društava i pravnih osoba (nije još na snazi) - Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. godine - Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980. godine

Navedeni konvencijski sistem ujednačavanja prava je napušten. Radi stvaranja zajedničkog pravnog prostora unutar EU, Ugovorom o

16

Europskoj zajednici od 1997. godine utvrđuje se da i tu materiju uređuje Vijeće, dakle da se mpp i međunarodno procesno pravo utvrđuje europskim sekundarnim pravom.

22. prosinca 2000. godine donesena je Uredba Vijeća Europe br44/2001. o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima koja je stupila na snagu 1. ožujka 2002. godine i zamijenila Bruxellesku konvenciju.

a) Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi, odluka u građanskim i trgovačkim predmetima- preteča Uredbe br. 44/2001. i o Luganskoj konvenciji

Bruxelleska konvencija donesena je 27. rujna 1968. godine na osnovi Rimskog ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Stupila je na snagu 1. veljače 1973. godine između prvih 6 članica Europske ekonomske zajednice, a kasnije su joj pristupile i druge članice EZ. Konvencijski ciljevi su pojačanje pravne zaštite osoba koje se nalaze unutar EZ. Smatra se međunarodnim ugovorom. Konvenciji ne mogu pristupiti države koje nisu članice EZ, no one mogu zaključiti tzv. paralelnu konvenciju, što su i učinili potpisivanjem Luganske konvencije o istoj materiji 1988. godine.

Bruxelleska konvencija je tzv. convention double jer sadrži odredbe o nadležnosti sudova države ugovornice i pravila o priznanju međunarodne nadležnosti sudova ostalih država ugovornica.

Konvencija sadrži odredbe o sudskoj direktnoj, međunarodnoj nadležnosti u imovinskim građanskim i trgovačkim stvarima, čija primjena zavisi od prebivališta tuženog u državi ugovornici. Njome se olakšava i ubrzava priznanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u državama ugovornicama, bez obzira na to jesu li te odluke donesene na osnovi same konvencije ili uz primjenu nacionalnih prava. Za tumačenje konvencije nadležan je Sud Europskih zajednica.

Uredba br.44/2001. koja je stupila na snagu 1.ožujka 2002. godine u potpunosti je zamijenila Bruxellesku konvenciju, ali ne i što se tiče Danske. Za tumačenje te uredbe također je nadležan Sud EZ.

Luganska konvencija, koja uređuje istu materiju, potpisana je u Luganu 16.rujna 1988. godine od članica Europskih

17

zajednica i država Europske udruge slobodne trgovine (EFTA), radi daljnjeg ujednačavanja prava država te dvije državne grupacije. Ona se primjenjuje između država EZ i EFTA država, kao i između EFTA država. Ovlasti Suda EZ o tumačenju ne odnosi na tumačenje Luganske konvencije, jer taj sud nema nadležnosti u predmetima koja se ne tiču prava i država Europske unije.

b) Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze

Rimska konvencija zaključena je 19. lipnja 1980. godine u Rimu između država Europske zajednice. Njome se ujednačuje kolizijsko pravo za ugovorne obveze. Stupila je na snagu 1.travnja 1991. godine, nakon što ju je ratificiralo sedam država. Njene članice mogu biti samo članice EZ. 1988. godine potpisana su dva Protokola o njezinom tumačenju i oni su stupili na snagu 2004. godine. Protokoli omogućuju određenim sudovima država ugovornica da traže od Suda Europskih zajednica tumačenje konvencije. Konvencijsko polje primjene ratione materiae jesu kolizijska pravila o ugovornim obvezama. Konvencija ima opću primjenu, budući da se primjenjuje bez obzira na to ima li bar jedna ugovorna stranka prebivalište ili sjedište unutar država ugovornica. Za njenu primjenu odlučno je to da se spor rješava u jednoj od država ugovornica. Pri tome se konvencijsko ujednačeno pravo primjenjuje bez obzira na to je li pravo države ugovornice ili neke države neugovornice. Osnovno konvencijsko načelo o određivanju mjerodavnog prava jest načelo autonomije stranaka, po kojem se na ugovor primjenjuje pravo koje stranke izaberu. To treba biti pravo određene države. Konvencija ne predviđa mogućnost ugovaranja legis mercatorie. Izbor se može odnositi na cijeli ugovor ili na njegov određeni dio. Izbor treba biti izričit ili treba izlaziti iz ugovornih odredaba, odnosno okolnosti slučaja, a postojanje i valjanost takvog stranačkog sporazuma ocjenjuje se po izabranom pravu. Ako stranke ne izaberu mjerodavno pravo, kao podredni statut primjenjuje se najčešće pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom. Pretpostavlja se da takva veza postoji sa državom u kojoj stranka koja izvršava karakterističnu činidbu ima u času zaključenja ugovora redovno boravište, odnosno sjedište.

18

KONVENCIJA O GRAĐANSKOM STANJU MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA GRAĐANSKA STANJA

Ta komisija osnovana je 1950. godine . Njezina zadaća je olakšavanje međunarodne suradnje u predmetu građanskog stanja i olakšavanje razmjene informacija između službi građanskog stanja država ugovornica.

DRUGE VAŽNIJE KONVENCIJE I INSTRUMENTI UNIFIKACIJE, POSEBNO U OKVIRU UNCITRAL I UNIDROIT

Što se tiče latinskoameričkih konvencija najvažnije su Codigo Bustamante i Montevideovske konvencije.

Codigo Bustamante je međunarodni ugovor potpisan u Havani na VI. Konferenciji Panameričke unije od 20. veljače 1928. godine od 20 latinskoameričkih država. CB nosi naziv po poznatom pravniku. Odredbe CB dijele se u tri vrste: odredbe koje vežu osobu na osnovi državljanstva ili prebivališta, odredbe koje se primjenjuju na sve osobe na određenom području, i odredbe koje se primjenjuju na osnovi stranačke volje. Renvoi se ne primjenjuje.

1889. godine zaključeni su u Montevideu Montevideovski ugovori o građanskom, procesnom i trgovačkom pravu koji su danas na snazi između Bolivije, Kolumbije i Perua.

U okviru Ujedinjenih naroda donesene su mnoge važne mpp i međunarodno procesnopravne konvencije. U Hrvatskoj na snazi su slijedeće konvencije: - Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica - Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva - Konvencija o ostvarivanju zahtjeva za uzdržavanje u inozemstvu - Newyorška konvencija o priznanju i ovrsi inozemnih arbitražnih odluka - Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži.

Značajna je i aktivnost UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law) i UNIDROIT (International Institute for Unification of Private Law) na ujednačavanju privatnog, posebno trgovačkog parava s međunarodnim obilježjem.

UNCITRAL osnovan je 1966. godine kao Komisija Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. UDIDROIT je osnovan 1926. godine kao specijalizirana organizacija Lige naroda radi ujednačavanja materijalnog prava, posebno kolizijskih normi. RH je članica.

19

II.

KOLIZIJSKOPRAVNA METODA

1. OPĆENITO

Kolizijska pravila određuju koje će se od više različitih materijalnih prava primijeniti na pravnu situaciju koja ima vezu sa pravima više država. To pravilo ne rješava pravnu situaciju, nego upućuje na mjerodavno materijalno pravo koje treba primijeniti.

Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje.

Kolizijskopravno upućivanje treba razlikovati od upućivanja jedne materijalne norme na druge propise, jer se pritom uvijek radi o upućivanju unutar istog pravnog poretka. Razlika između upućivanja jedne materijalne norme na druge propise od kolizijskopravnog upućivanja je u tome da se prvim upućivanjem proglašava primjenjivim norme ili norma domaćeg materijalnog prava, dok kolizijsko pravilo upućuje na cijelu vrstu materijalnih propisa domaće ili strane države, odnosno država. Međutim, kolizijska pravila, budući da je njihova kategorija vezivanja dosta složena, većinom ne upućuju na konkretno određeno pravo ili na konkretni zakon čije materijalne norme treba primijeniti, već upućuje na cjelokupni pravni poredak određene države.

Čl. 14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

Kolizijska pravila u pravilu upućuju na materijalno pravo neposredno. Međutim, katkada je to posredstvom drugih kolizijskih pravila

20

međunarodnog privatnog prava: to je u slučaju renvoi (uzvrat i upućivanje dalje). Kolizijska pravila upućuju i na mjerodavno pravo posredno na temelju interlokalnih, intertemporalnih ili interpersonalnih kolizijskih pravila.

a) upućivanje putem interlokalnih kolizijskih pravila

Čl. 10. ZRSZ: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka.

H.K. o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja: …ako se domovisnko pravo sastoji od nejedinstvenog sistema, mjerodavno se pravo određuje po pravilima tog sistema, a ako ta pravila ne postoje onda po najbližoj vezi koju je oporučitelj imao s bilo kojim od različitih prava unutar tog sistema.

b) upućivanje putem intertemporalnih pravila

Čl. 30. ZRSZ: Za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti. Npr. državljanin RH je umro u inozemstvu i ostavio imovinu u RH i u inozemstvu. Hrvatski nadležni sud će na temelju intertemporalnog kolizijskog pravila odlučivati o imovini.

c)upućivanje putem interpersonalnih pravila

Razlika između kolizijskih pravila i normi materijalnog prava postoji i u njihovoj strukturi. Materijalno pravilo sadrži apstraktnu zakonsku dispoziciju i apstraktnu pravnu posljedicu (sankciju). Te sastojke ima i kolizijsko pravilo, no njegova dispozicija sadrži dva elementa: kategoriju vezivanja i poveznicu, a pravna posljedica, sankcija je primjena domaćeg odnosno stranog prava.

2. VRSTE KOLIZIJSKIH PRAVILA I NJIHOVA PRIMJENA

Izričita i skrivena pravila

Kolizijska pravila su izričita ili skrivena. Skrivena se nalaze uglavnom u pravu SAD-a. Takva skrivena pravila ne postoje u hrvatskom pravu ni u pravima drugih europskih država, iz razloga što kolizijska pravila donosi zakonodavac ili nastaju sudskom praksom. Kolizijska pravila nastaju primjenom načela uređivanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem upućivanjem na pravo koje je sa takvom situacijom u najbližoj

21

vezi. Npr. u hrvatskom pravu za situacije za koje ne postoji izričita zakonska kolizijskopravna norma, takva zakonska praznina se ne ispunjava uzimanjem u obzir hrvatskih procesnih odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti, već se to čini na osnovi opće odredbe ZRSZ koja utvrđuje načine popunjavanja zakonskih praznina.

Čl.2 ZRSZ: Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za statusne, porodične i imovinske odnose, odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka RH i načela međunarodnog privatnog prava.

Nadalje, kolizijsko pravilo može biti skriveno u drugom pravilu; tako je katkad u posebnom pravilu skriveno opće kolizijsko pravilo.

Npr. po njemačkom GZ dug u stranoj valuti se može platiti u njemačkoj valuti ako je mjesto plaćanja Njemačka, osim ako je izričito ugovoreno plaćanje u stranoj valuti.

Nepotpuna i potpuna pravila

Nepotpuna su jednostrana, a potpuna višestrana.

Kriterij podjele na potpuna ili nepotpuna pravila je doseg njihove kategorije vezivanja.

Nepotpuno kolizijsko pravilo upućuje samo na primjenu domaćeg prava i to bilo na domaće ili strane državljane.

Potpuna kolizijska pravila upućuju, zavisno od konkretne situacije, na primjenu domaćeg, odnosno stranog prava, pritom doseg kategorije vezivanja nije ograničen ni personalno ni teritorijalno.

Čl.19. ZRSZ: za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne stranke, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

Čl.94. ZM: sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje.

Nepotpuna i potpuna kolizijska pravila donose se u unutrašnjem pravu no sadrže ih i međunarodni ugovori. Dvostrane konvencije uređuju odnose samo što se tiču državljana država ugovornica, a višestrani međunarodni ugovori primjenjuju se ili samo na državljane država ugovornica ili i na druge osobe koje imaju određenu vezu s ugovornim državama.

22

H.K. o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja: Valjana je oporučna odredba što se tiče oblika ako je u skladu s unutrašnjim pravom...b) jednog od državljanstva koje ima oporučitelj u času njezina sastavljanja ili u času svoje smrti. – do primjene kolizijskih pravila utvrđenih u ovoj konvenciji dolazi nezavisno od postojanja uzajamnosti.

U modernim kodifikacijama mpp uglavnom se donose potpuna kolizijska pravila (i u hrvatskom mpp-u).

Neka kolizijska pravila imaju određene značajke nepotpunih pravila no ona to ipak nisu.

Čl. 32. ZRSZ: I kad postoje uvjezi za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za rasuđivanje.

Čl. 977. PZ: Iznimno od odredaba čl. 976. ovog Zakona, koje za naknadu štete od sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava, primjenjuju se i 1) odredbe Zakonika- ako je jedan od brodova između kojih je došlo do sudara hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod.

U ovim primjerima radi se o pravilima neposredne primjene.

Samostalna i nesamostalna pravila

Kriterij podjele je da li se kolizijskim pravom određuje statut ili ne.

Samo se na osnovi samostalnih pravila upućuje na mjerodavno pravo, dok nesamostalna (pomoćna) pravila samo nadopunjuju samostalnu normu. Nesamostalnim pravilom se ne određuje mjerodavno pravo već isključivo služi kao dopuna, usmjerenje, kontrola potpunog kolizijskog pravila.

Čl.35. ZRSZ: Za ravod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. = samostalno pravilo

Primjer nesamostalnih pravila:

Čl.4. ZRSZ: Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

Čl.9. ZRSZ: Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži.

23

Nesamostalna pravila (odredbe o javnom poretku, uzvrat i upućivanje dalje, zabrana frauduloznog zaobilaženja domaćeg prava, apatridiji, polipatridiji) uglavnom su sadržana u općim odredbama kodificiranom mpp-a, dok su samostalna pravila utvrđena u posebnom dijelu i njima se određuju razni statuti, npr. osobni, bračni, nasljedni, ugovorni... Nesamostalna pravila nemaju kategoriju vezivanja.

Uvjetna pravila

Kriterij podijele je rezultat upućivanja na mjerodavno pravo.

Sve navedene vrste kolizijskih pravila jesu bezuvjetna pravila- primjenjuju se bez obzira na to kakav će u konkretnom slučaju biti rezultat upućivanja na mjerodavno materijalno pravo.

Postoje i uvjetna kolizijska pravila. Konstrukcija primjene mjerodavnog prava na osnovi uvjetnih pravila je sljedeća: mjerodavno je pravo države A, no pod određenim pretpostavkama primjenjuje se pravo države B. Ratio donošenja takvih pravila je povećanje pravne sigurnosti i predvidljivosti, te favoriziranje pravnog posla.

Čl. 79. ZRSZ: Za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Ako strani državljanin nije parnično sposoban po pravu svoje države, a parnično je sposoban po pravu RH, može sam poduzimati radnje u postupku.

Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Osoba koja bi prema navedenom zakonu bila mjeničnopravno nesposobna,ipak je pravovaljano obvezana ako je potpis dala na području zemlje po čijim bi zakonima imala mjeničnopravnu sposobnost.

Podvrstu uvjetnih kolizijskih pravila čine pravila po kojima primjena jednog od prava na koje upućuju zavisi od sadržaja tog prava: tako se određuje primjena onog prava koje je za stranku povoljnije, odnosno po kojem je pravni posao valjan.

Čl.43. ZRSZ: Za pozakonjenje mjerodavno je pravo države čiji su državljani roditelji, a ako roditelji nisu državljani iste države- pravo države onog roditelja po kojem je pozakonjenje pravovaljano.

Do primjene određenog materijalnog prava dolazi tek nakon utvrđenja materijalnog prava na koje upućuje takva kolizijska norma, dakle a posteriori.

Primjenjuju li se kolizijska pravila obvezatno?

24

Općenito, smatra se da se radi o prinudnim normama koje stranke ne mogu isključiti. Dakle, ako je npr. polazno hrvatsko pravo, tj. ako je za rješavanje situacije s međunarodnim obilježjem nadležan hrvatski sud ili drugo tijelo primjene, to tijelo treba obvezno primijeniti odgovarajuće kolizijsko pravilo.

3. STRUKTURA KOLIZIJSKIH PRAVILA

Samostalno kolizijsko pravilo sastoji se od dva elementa: kategorije vezivanja i poveznice.

Kategorija vezivanja

Kategorija vezivanja predstavlja okvirni ili skupni pojam apstraktnih životnih odnosa, pravnih činjenica, pravnih situacija ili pravnih odnosa, koji se podvrgavaju pod određeno mjerodavno pravo.

Primjer: poslovna sposobnost, oblik zaključenja braka, posvojenja, nasljeđivanje, ugovorni odnosi.

Kategorija vezivanja može biti i pravni odnos.

Primjer: recimo da treba odrediti zakonske imovinske odnose bračnih drugova. U ZRSZ-u za to postoji sljedeće kolizijsko pravilo: čl.36: za zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Kategorija vezivanja u ovom slučaju je zakonski imovinski odnos bračnih drugova (pravni odnos). Pitanje da li uopće postoji pravni odnos zavisi od toga da li u konkretnom slučaju postoji valjani brak (to je prethodno pitanje). Dakle, treba prvo utvrditi da li postoji pravni odnos valjanog braka, a tek ako je odgovor pozitivan, onda se na osnovi navedenog kolizijskog pravila mogu određivati zakonski imovinski odnosi bračnih drugova. Ako se pak prethodno utvrdi da nema valjanog braka, onda otpada i daljnje utvrđivanje mjerodavnog prava za zakonske imovinske odnose bračnih drugova.

Kolizijsko pravilo upućuje na pravo po kojem će se prosuđivati njegova kategorija vezivanja. Zavisno od sadržaja pravila na koje se upućuje postoje, npr. osobni, stvarni, ugovorni, deliktni i bračni statut. Izrazom statut označuje se sadržaj materijalnih pravila mjerodavnog prava.

Poveznica

25

Drugi element samostalnog kolizijskog pravila jest poveznica. To je pravna činjenica (npr. mjesto gdje stvar leži, mjesto počinjenja protupravnog čina); ugovorna odredba (kad stranke sporazumno utvrđuju mjerodavno pravo za uređivanje njihovih međusobnih ugovornih odnosa) ili pravni pojam (npr. državljanstvo, prebivalište), što upućuje na mjerodavno pravo za kategoriju vezivanja.

PODJELA POVEZNICA S OBZIROM NA VEZU S PRAVNIM PORETKOM

Sve poveznice mogu se podijeliti u tri skupine ako je temelj podjele njihova veza sa pravnim poretkom. Dijele se na: a) poveznice koje se temelje na odnosu osoba s određenim pravnim poretkom: - fizičke osobe su često za statusne odnose podvrgnute pravu države čiji su državljani. Upućuje se na pravo s kojim te osobe imaju najbližu personalnu vezu. Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. U državama common lawa umjesto državljanstva, poveznica je prebivalište. b) poveznice koje utvrđuju najbližu vezu objekta s određenim pravnim poretkom Čl.181. ZOSZP: U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran. c) poveznice koje upućuju na pravo mjesta djelovanja - to se na primjer utvrđuje pri određivanju izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete zbog sudara broda, za oblik zaključenja braka… Čl.976. PZ: Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se 1) pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim vodama dogodio sudar… Čl.33. ZRSZ: Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta u kojem se brak sklapa.

SUBJEKTIVNA, OBJEKTIVNA POVEZNICA I POVEZNICA NAJBLIŽA VEZA

Osnova daljnje podijele poveznica je mogućnost odnosno nemogućnost zainteresiranih pravnih subjekata da sami određuju mjerodavno pravo. Za određene kategorije vezivanja pravni subjekti mogu izabrati mjerodavno pravo, pa tako da od njihove pravno relevantne volje zavisi koje će se pravo primjenjivati. Takva mogućnost stranačkog izbora mjerodavnog prava je subjektivna poveznica, za razliku od objektivnih poveznica koje utvrđuje zakonodavac ili su nastale u sudskoj praksi. Većina situacija s međunarodnim obilježjem uređena je objektivnim poveznicama, kao npr. državljanstvo, prebivalište, redovno boravište, mjesto gdje stvar leži.

Čl.19. ZRSZ: Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije

26

određeno. Čl.6. ZA: Za materijalnopravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale.

Samo ako stranke sporazumno iskoriste mogućnost izbora prava , dolazi do primjene tih kolizijskih pravila. Kao tertium genus, uz navedene objektivne i subjektivne poveznice, postoji i poveznica najbliže veze: to je posebni međunarodnoprivatnopravni pojam čiji sadržaj određuje i ispunjava tijelo primjene ovisno o konkretnim okolnostima.

Čl.11. ZRSZ: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva ili više stranih državljanstva, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ako ta osoba nema prebivalište ni u jednoj državi čiji je državljanin, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojim je u najbližoj vezi. Čl.975. PZ: Ako se pravo čiju su primjenu stranke izabrale za ugovor o iskorištavanju brodova ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proistejču iz ugovora ili ako stranke nisu izričito odredile pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja, na ugovor ili na ugovorni odnos primjenjuje se pravo koje je sa njim u najbližoj vezi. U navedenim slučajevima propisuje se upućivanje na najbližu, najčvršću vezu, ako se utvrdi da se ne može primijeniti pravo na koje upućuju prethodne poveznice. Nadležno tijelo primjene nakon ocjene relevantnih okolnosti utvrđuje koje je pravo najbliže veze. Prednosti poveznice najbliže veze sastoji se u tome što omogućuju u konkretnom slučaju uzimanje u obzir rješenja koja su najbliža strankama ili pravnoj situaciji.

Isključive poveznice i kombinacija poveznica

Kolizijsko pravilo sadrži jednu ili više poveznica.

Čl.15. ZRSZ: Za stavljanje pod skrbništvo i prestanak skrbništva te za odnose između staratelja i štićenika mjerodavno je pravo države čiji je državljanin osoba pod skrbništvom. Čl.31. ZRSZ: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava: - po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena - po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj u vrijeme smrti ili u vrijeme raspolaganja oporukom - po pravu oporučiteljeva prebivališta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti - po pravu oporučiteljeva boravišta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili

27

u vrijeme smrti - po pravu RH - za nekretnine- po pravu gdje se nekretnina nalazi

Kolizijska pravila s više poveznica upućuju na mjerodavno pravo na alternativni ili na kumulativni način. Pri alternativnom upućivanju u praksi se primjenjuje ono od mjerodavnih prava što dovodi do povoljnijeg rezultata.

Što se tiče kumuliranja poveznica razlikuju se dvije vrste rješenja. Katkada se distributivno kumulira više mjerodavnih prava: npr. pretpostavke za sklapanje braka- kolizijsko pravilo određuje da se za svaku osobu koja želi sklopiti brak, pretpostavke za sklapanje braka ocjenjuju se po njegovom domovinskom pravu. Čl. 32. ZRSZ: U pogledu uvjeta za zaključenje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka.

Postoji i potpuna kumulacija: npr. za zasnivanje i prestanak posvojenja primjenjuje se i domovinsko pravo posvojitelja i posvojenika.

PRIMARNE I PODREDNE POVEZNICE

Kolizijsko pravilo ispunjava svoju funkciju ako u konkretnom slučaju na osnovi poveznice dovodi do toga da se za njegovu kategoriju vezivanja može primijeniti mjerodavno pravo.

Primjer: ako su dva trgovačka društva, jedno hrvatsko a drugo talijansko, u ugovoru o prodaji robe ugovorile primjenu hrvatskog materijalnog prava, u slučaju spora o njihovim međusobnim ugovornim odnosima koji rješava nadležni hrvatski sud, primijenit će se čl.19. ZRSZ: za ugovor je mjerodavno pravo koje su ugovorne stranke izabrale.

Ako pak stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo onda će se stranački ugovorni odnosi prosuđivati po pravu na koje upućuje podredna poveznica. Podredna poveznica za ugovore određena je čl. 20. ZRSZ. Članak 19. i članak 20. ZRSZ-a imaju istu kategoriju vezivanja (ugovor, ugovorni odnos) ali različite poveznice (volja stranaka, prebivalište/sjedište osobe koja ima karakterističnu činidbu). Dakle to podredno kolizijsko pravilo primijenit će se samo u slučaju kad se ne može primijeniti primarno kolizijsko pravilo- kad ne postoje okolnosti koje se mogu supsumirati pod poveznicu volje stranaka, tj. kad stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo.

28

Postoji i drugi primjer podrednog upućivanja, koji se tiče kategorije pravne i poslovne sposobnosti. Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Postavlja se pitanje što ako se radi o apatridu? Takvu prazninu popunjava podredno kolizijsko pravilo čl.12. ZRSZ: Ako osoba nema državljanstva ili se njeno državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinom prebivalištu.

Podredna poveznica koja dovodi do podrednog upućivanja na mjerodavno pravo nužna je i u slučaju kada primarna poveznica upućuje na nepostojeći pravni poredak. Čl.28. ZRSZ: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Navedeno kolizijsko pravilo sadrži dvije alternativne poveznice- mjesto protupravnog čina i mjesto nastupa štetne posljedice. Međutim ako se ta mjesta nalaze na otvorenom moru, a protupravni čin je nastao u vezi s iskorištavanjem rudnog bogatstva podmorja nevezano s brodovima na otvorenom moru, tada bi se tim pravilom upućivalo na nepostojeći (unutrašnji) pravni poredak. Sve dok se za takve situacije ne donesu ujednačena konvencijska rješenja, one se trebaju rješavati po kolizijskom pravilu PZ.

Do podrednog upućivanja dolazi i kad se primarno mjerodavno pravo ne primjenjuje zbog zaštite domaćeg javnog poretka, kod prijevarnog zaobilaženja domaćeg prava i kad se mjerodavno strano pravo ne može utvrditi.

Katkada, zakonodavac ne određuje za određene privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem ni primarno ni podredno upućivanje na mjerodavno pravo. Primjeri za to su pretpostavke za zaključenje izvanbračne zajednice osoba različitog ili istog spola. U takvim slučajevima ipak postoji mogućnost utvrđivanja mjerodavnog prava i to na osnovi opće odredbe ZRSZ o popunjavanju praznina- čl.2. ZRSZ: Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za statusne, porodične i imovinske odnose, odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka RH i načela međunarodnog privatnog prava.

29

Upućivanje na mjerodavno pravo za glavno pitanje (lex causae), mjerodavno pravo za posebna pitanja te pojam lex

Statut označava mjerodavno pravo za određenu kategoriju vezivanja. Ako se radi o ugovornim obvezama, govori se o ugovornom statutu, tj. pravu koje uređuje te odnose (npr. tumačenje ugovora, ispunjenje obveza iz ugovora, prestanak ugovora, posljedice ništavosti ugovora). Da bi ugovor bio valjan, njegove stranke moraju biti sposobne i ugovor treba biti zaključen u valjanom obliku. Ta pitanja, stranačka sposobnost, oblik ugovora i načini izvršenja ugovora, prosuđuju se na osnovi posebnih kolizijskih pravila koja svojim poveznicama upućuju na mjerodavno pravo. Dakle, s jedne strane ugovorne obveze se ocjenjuju po jednom pravu, a po drugom pravu se ocjenjuje stranačka sposobnost ili oblik ugovora.

Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Čl.7. ZRSZ: Ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, smatra se da su pravni posao ili pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani, ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen odnosno pravna radnja poduzeta, ili po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.

Sva upućivanja na mjerodavno pravo za navedene kategorije vezivanja dopunjuju opće kolizijsko rješenje za ugovore koje se ocjenjuje po pravu kojeg izaberu stranke. Na navedena posebna pitanja upućuje poveznica državljanstvo, odnosno poveznica mjesta zaključenja posla, dok se glavno pravilo za ugovore određuje poveznicom sporazum stranaka.

Mjerodavno pravo po kojem se prosuđuje glavni predmet naziva se lx causae. U hrvatskom pravu govori se o pravu prema kojem se ocjenjuju glavna prava i obveze; pravu koje je mjerodavno za odnos u cijelosti, odnosno pravu koje se primjenjuje za sadržaj pravnog posla.

Čl.8. ZRSZ: Za zastaru mjerodavno je pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje. Ovim člankom upućuje se na lex causae. Ako se radi o ugovornim obvezama , zastara tražbine prosuđuje se po mjerodavnom pravu za konkretni ugovor, a ako je u pitanju tražbina vezana uz izvanugovornu odgovornost za naknadu štete sva pitanja vezana uz zastaru takve tražbine prosuđuju se po pravu koje je mjerodavno za takvu odgovornost.

Dakle, lex causae je pravo koje uređuje glavni predmet. Ono nije mjerodavno za sva pitanja vezana uz valjanost ugovora već samo za

30

sadržaj pravnog posla, dok se npr. sposobnost stranaka i oblik ugovora prosuđuju po posebnim statutima.

POJAM LEX: lex patriae – pravo državljanstva osobe lex domicilii – pravo mjesta u kojem osoba prebiva lex (firmae) habitationis – pravo (redovnog) boravišta lex loci actus – pravo zaključenja pravnog posla lex autonomiae – pravo koje su stranke izabrale lex loci delicti commissi – pravo mjesta počinjenja protupravnog čina lex loci damni – pravo mjesta nastanka štete lex rei sitae – pravo mjesta gdje stvar leži lex fori – pravo tijela koje rješava predmet

4. POVEZNICE I MJERODAVNO PRAVO

Državljanstvo

Državljanstvo je pravna pripadnost određenoj državi. Po Europskoj konvenciji o državljanstvu iz 1997. godine ono označuje pravnu vezu između neke osobe i države, a ne njezino etničko porijeklo. Ono označuje pravno svojstvo na osnovi kojeg drugi propisi daju takvim osobama određena prava i obveze. Državljanstvo je najvažnija poveznica u hrvatskom mpp-u. Njome se upućuje na mjerodavno pravo za razna statusna pitanja fizičkih osoba, kao npr. za njihovu pravnu i poslovnu sposobnost. Što se tiče pravne sposobnosti, po mjerodavnom pravu ocjenjuje se početak, trajanje i svršetak pravne sposobnosti. Polje primjene poslovne sposobnosti uređuje pitanja punoljetnosti, djelomične sposobnosti, sklapanje braka… Poveznicom državljanstva određuju se i posebne poslovne sposobnosti, kao npr. sve osobne, obiteljske i nasljednopravne situacije. Mjerodavno pravo za te navedene pravne situacije naziva se osobnim statutom.

Osobni statut je pravni poredak na osnovi kojeg se, na osnovi poveznice državljanstva, procjenjuju svi osobni odnosi osobe. Od osobno statuta razlikujemo osobni status kojeg zakonodavac ne definira. U engleskom pravu osobni status upućuje samo na položaj osobe u pravnoj sredini (npr. da li je osoba udana/oženjena). U hrvatskoj doktrini daje se uža definicija osobnog statuta. Smatra se da to pravo određuje samo pravnu i poslovnu sposobnost. Po ZRSZ-u u

31

Hrvatskoj državljanstvo je poveznica za osobna, obiteljska i nasljedna pitanja. Državljanstvo kao poveznica prvi put se javilo U galicijskom GZ iz 1797. godine, pa u francuskom GZ iz 1804. godine koji prvi put utvrđuje državljanstvo kao poveznicu za određivanje pravne i poslovne sposobnosti no samo što se tiče svojih (francuskih) državljana. Sve do tog vremena primjenjivalo se prebivalište.

Ima li neka osoba državljanstvo određene države procjenjuje se po lex causae, dakle po unutrašnjim propisima te države. Svaka država načelno odlučuje o tome tko joj pripada. To se odnosi i na uređivanje tzv. privatnopravnih prethodnih pitanja od kojih zavisi stjecanje ili gubitak državljanstva. Ta privatnopravna prethodna pitanja od kojih zavisi stjecanje ili gubitak državljanstva ocjenjuju se po pravu države o čijem se državljanstvu radi, a ne po odredbama legis fori.

O STJECANJU I GUBITKU HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA

Zakon o državljanstvu određuje da se hrvatsko državljanstvo stječe porijeklom, rođenjem na području RH, prirođenjem i po međunarodnim ugovorima.

Podrijetlom, dakle ius sanguinis dijete stječe državljanstvo u slijedećim situacijama: - čija su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljani - čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u RH - čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, ili nepoznatog državljanstva,a dijete je rođeno u inozemstvu Podrijetlom hrvatsko državljanstvo stječe i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga posvojili hrvatski državljani sa srodničkim učinkom- takovo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja bio hrvatski državljanin, ako dijete do navršene 18 godine bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela RH u inozemstvu ili u RH, ili se nastani u RH. Dijete rođeno u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a ne bude prijavljeno radi upisa ili se ne nastani u RH, ipak stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva. U ovim slučajevima dijete se smatra hrvatskim državljaninom retroaktivno.

Na temelju ius soli, prirođenjem hrvatsko državljanstvo stječe dijete koje je rođeno ili nađeno na području RH, ako su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog državljanstva ili su bez državljanstva. Međutim dijete gubi

32

hrvatsko državljanstvo ako se do njegove 14 godine utvrdi da su mu oba roditelja strani državljani.

Stranac stječe državljanstvo ako su kumulativno ispunjeni ovi uvjeti: - navršio je 18 godina života i nije mu oduzeta poslovna sposobnost - ima otpust iz stranog državljanstva ili ima dokaz da će dobiti otpust ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo - do podnošenja zahtjeva imao je prijavljen boravak na teritoriju RH najmanje 5 godina neprekidno - da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo - da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH i da prihvaća hrvatsku kulturu. Ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust zahtijeva pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, osoba koja je podnijela zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, steći će ga ako izjavi da se odriče stranog državljanstva.

Postoji više vrsta posebnih slučajeva neposrednog stjecanja državljanstva: - osoba koja je rođena na teritoriju RH, može steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama što se tiču punoljetnosti, poslovne sposobnosti, otpusta iz stranog državljanstva i poznavanja jezika - osoba koja je u braku s hrvatskim državljaninom i kojoj je odobreno trajno nastanjivanje na teritoriju RH, iako ne udovoljava pretpostavkama što se tiču punoljetnosti, poslovne sposobnosti, otpusta iz stranog državljanstva i poznavanja jezika, steći će hrvatsko državljanstvo.

Osobe čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo bilo od interesa za RH, mogu steći to državljanstvo iako nisu ispunjene pretpostavke što se tiču punoljetnosti, sposobnosti, otkaza stranog državljanstva, teritorijalne veze s RH, poznavanja hrvatskog jezika. Bračni drug takve osobe također može steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama za stjecanje.

Što se tiče maloljetne djece, prirođenjem stječu hrvatsko državljanstvo posredno i to alternativno: - ako oba roditelja stječu državljanstvo prirođenjem - ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja a dijete živi u RH, - ako prirođenje stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, a drugi je bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva, a dijete živi u inozemstvu Maloljetno dijete stranog državljana ili bez državljanstva, koje je hrvatski državljanin posvojio s roditeljskim učinkom stječe hrvatsko državljanstvo na zahtjev posvojitelja. Hrvatsko državljanstvo može prirođenjem steći i pripadnik hrvatskog

33

naroda, s tim da se ne traži da ima prebivalište u RH. Pretpostavke za takvo stjecanje su da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da će poštivati pravni poredak i običaje RH, i mora dati usmenu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.

ZD propisuje da hrvatsko državljanstvo prestaje otpustom, odricanjem i po međunarodnim ugovorima. Otpust se može odnositi na punoljetne i na maloljetne osobe. Otpust se može dati punoljetnoj osobi koja je podnijela takav zahtjev i udovoljava ovim pretpostavkama: - da nema smetnji glede vojne obveze - da je podmirila dužne takse, poreze i druga javna davanja i obveze prema pravnim i fizičkim osobama u RH - da je pravno uredila imovinske odnose iz bračnih odnosa i odnosa roditelja i djece prema hrvatskim državljanima i prema osobama koje ostaju živjeti u RH - da ima strano državljanstvo ili je dokazala da će biti primljena u strano državljanstvo Otpust neće dobiti osoba protiv koje se u RH vodi kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti, ili ako je u RH osuđena na kaznu zatvora sve dok tu kaznu ne izdrži.

Djetetu do navršene 18 godine života prestaje hrvatsko državljanstvo otpustom ako su alternativno ispunjene slijedeće pretpostavke: - na zahtjev oba roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom - ako je hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom jednom roditelju a drugi je strani državljanin. Dijete do navršene 18 godine koje je posvojeno od stranih državljana sa srodničkim učinkom, na zahtjev posvojitelja otpustiti će se iz državljanstva.

Punoljetni državljanin koji ima prebivalište u inozemstvu, i ima strano državljanstvo može se odreći hrvatskog državljanstva. Ako hrvatski državljanin još nije navršio 18 godina, odricanjem prestaje njegovo državljanstvo na zahtjev roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo odricanjem, ili ako je to državljanstvo prestalo odricanjem jednom roditelju a drugi je strani državljanin.

MEĐUNARODNI UGOVORI O DRŽAVLJANSTVU

Postoje razni dvostrani i višestrani ugovori koji među strankama uređuju materiju državljanstva. Njihova svrha je rješavanje spornih pitanja nastalih nakon stvaranja novih država. Važniji višestrani ugovori su: Ugovor o miru s Italijom, UN Konvencija o državljanstvu udane žene, UN Konvencija o pravima djeteta, Ugovor o Europskoj zajednici iz 1997. godine.

34

DRŽAVLJANSTVO U HRVATSKOM MPP-u

Državljanstvo je primarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za sva pitanja vezana uz osobna stanja fizičkih osoba, kao npr. za određivanje pravne i poslovne sposobnosti, za skrbništvo, za nasljeđivanje, za proglašenje nestale osobe umrlom, za razna bračna i obiteljska statusna pitanja, za mjeničnu sposobnost.

Hrvatska je država ugovornica samo manjeg broja međunarodnih ugovora koji utvrđuju poveznicu državljanstvo. To su određene dvostrane konvencije o pravnoj pomoći koje je zaključila Jugoslavija, a Hrvatska je postala njihovom strankom notifikacijom o sukcesiji. Što se tiče višestranih međunarodnih ugovora, državljanstvo kao alternativnu poveznicu utvrđuje Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja.

SUKCESIJA DRŽAVE I NJEN UTJECAJ NA DRŽAVLJANSTVO

Sukcesija države je pojam međunarodnog prava koji se odnosi na ulaženje jedne države u odnose druge države kao posljedica osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države na području koje je do tada pripadalo drugoj državi. Razlikujemo više vrsta sukcesije država. Cesija je promjena granica između dalje postojećih država. Secesija je odvajanje dijela područja dalje postojeće države te osnivanje nove države na odvojenom području. Dismembacija je raspad države u dvije ili više država, s tim što dotadašnja država prestaje postojati. Fuzija je spajanje dviju ili više država u novu državu s tim da prestaje suverenitet, ili dotadašnja država prestaje postojati.

RH je na osnovi Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine postala sljednica SFR Jugoslavije 8. listopada 1991. Promjena suvereniteta na određenom području utječe na državljanstvo osoba koje ondje žive, no svaki pojedinac na području koje je promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Svaka osoba ima pravo na državljanstvo i nijedna se osoba ne smije lišiti svog državljanstva, niti prava da promijeni državljanstvo. Po Europskoj konvenciji o državljanstvu iz 1997. godine pri odlučivanju o dodjeljivanju ili zadržavanju državljanstva u slučaju sukcesije države, svaka država na koju se to odnosi treba uzeti u obzir: istinsku i stvarnu vezu dotične osobe s državom, redovno boravište dotične osobe u vrijeme sukcesije države, volju osobe i njezino područno porijeklo. Pri stvaranju novih država na području države koja se je raspala i prestala

35

postojati, pitanja vezana uz stjecanje državljanstva rješavaju se na osnovi međunarodnih ugovora između novonastalih država, ili svaka ta država uređuje na svom području svojim unutrašnjim propisima sva pitanja vezana uz državljanstvo fizičkih osoba. Što se tiče odnosa koji su nastali prije takvih teritorijalnih promjena, ti odnosi se prosuđuju po tadašnjem pravu.

VIŠESTRUKO DRŽAVLJANSTVO

Ako osoba ima više državljanstva postavlja se pitanje koje njezino državljanstvo upućuje na mjerodavno pravo. Fizička osoba može steći i imati dva ili više državljanstva: tada se govori o dvostrukom ili višestrukom državljaninu. Takva situacija nastaje npr. djeca iz mješovitih brakova, dodatno državljanstvo supruge koja ga stječe brakom, stjecanje novog državljanstva bez gubitka starog.

Primjer: stjecanje državljanstva promjenom suvereniteta određenog područja- to bi bilo u slučaju kada do promjene suvereniteta određenog teritorija dolazi bez zaključenja međunarodnog ugovora o razmjeni stanovništva s tog područja između smanjene države i države sukcesora- tada istu osobu smanjena država i država sukcesor može smatrati svojim državljaninom.

Razlikujemo dvije vrste situacija: kad osoba ima domaće i strano državljanstvo i kad ima dva ili više stranih državljanstva. Sukob između domaćeg i stranog državljanstva rješava se u korist domaćeg, što dovodi do primjene domaćeg prava. Čl.11. ZRSZ: Ako osoba koja je državljanin RH ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ovog zakona smatra se da ima samo državljanstvo RH. Takvu isključivu primjenu domaćeg državljanstva, pri postojanju polipatridije, određuje i ZD, po kojem se takva osoba pred tijelima državne vlasti RH smatra isključivo hrvatskim državljaninom.

U nekim stranim zakonodavstvima postoji drugačiji način rješavanja sukoba državljanstva; tako da se polazi od toga da uvijek treba primijeniti najbliže pravo

U slučaju sukoba dva ili više stranih državljanstva, u poredbenom pravu uzima se kao konkretna poveznica ono državljanstvo koje je efektivno, koje upućuje na bližu vezu osobe s jednim od njezinih domovinskih prava. ZRSZ pobliže određuje što podrazumijeva pod najbližom vezom s jednom od više država čije državljanstvo ima osoba. Primjenjuje se pravo one

36

države s kojom osoba ima najužu teritorijalnu vezu. Čl.11.ZRSZ: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva ili više stranih državljanstva, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ponekad je to rješenje neprimjenjivo, jer polipatrid u relevantno vrijeme nema teritorijalnu vezu ni s kojom od država čiji je državljanin, ili sa svim državama ima podjednako intenzivnu vezu. Za takve slučajeve predviđa se opće upućivanje na najbliže domovinsko pravo. Tada organ primjene treba uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti prvo utvrditi najbliže domovinsko pravo, a potom ga i primijeniti.

Višestruko državljanstvo treba izbjegavati jer stvara probleme i pravnu nesigurnost. Mnogi zakoni o državljanstvu određuju da strani državljani ne mogu postati domaći državljani sve dok ne izgube dotadašnje strano državljanstvo. Takve pravne situacije odstranjuju se i međunarodnim konvencijama (Konvencija o državljanstvu udanih žena).

NEPOSTOJANJE DRŽAVLJANSTVA- OSOBE BEZ DRŽAVLJANSTVA I IZBJEGLICE

Osobe koje nemaju domaće državljanstvo smatraju se strancima. Pod pojmom stranaca smatraju se strani državljani, osobe bez državljanstva (apatridi) i izbjeglice. Apatridija nastaje npr. rođenjem u državi koja prihvaća načelo ius sanguinis, a roditelji su osobe bez državljanstva; ili udajom za stranca ako time gubi dotadašnje a ne stječe muževo državljanstvo; aneksijom područja koja je protivna međunarodnom pravu, ili debelacio (uništenje neprijatelja u ratu) ako nakon ne slijedi aneksija. Najčešće apatridija nastaje iseljavanjem, ako osobe time gube dotadašnje državljanstvo, a još nisu stekl državljanstvo imigrantske države. Razlikujemo de iure apatridi (osobe koje nemaju državljanstvo po nijednom zakonu o državljanstvu) i osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi. Koje je pravo mjerodavno za osobe bez državljanstva kad se radi o kategoriji povezivanja za koje inače na to pravo upućuje poveznica državljanstva. Odgovor ovisi od podrednih (supsidijarnih) pravila.

Čl.12. ZRSZ: Ako osoba nema državljanstvo ili se njezino državljanstvo ne može utvrditi mjerodavno pravo se određuje prema njezinom prebivalištu.

Podredna poveznica je prebivalište, a kad se prebivalište ne može primijeniti daljnja podredna poveznica je boravište.

Materijalna i kolizijska prava o apatridima uređuje Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954 godine, koja je kod nas na snazi. Po toj konvenciji osobom bez državljanstva smatra se osoba koju

37

niti jedna država svojim propisima ne smatra svojim državljaninom. Konvencija propisuje da se osobni statut osobe bez državljanstva uređuje zakonima države u kojoj ima prebivalište, a ako nema prebivalište, po zakonima države njezinog boravišta.

Pravni položaj izbjeglica, kao i mjerodavno pravo uređuje Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine i Ženevski protokol o istoj materiji. Protokol ukida teritorijalno ograničenje polja primjene, što dovodi do konvencijske zaštite bez obzira na to ima li izbjeglica prebivalište ili boravište u državi ugovornici.

Navedenim međunarodnim instrumentima o apatridima i izbjeglicama neposredno se štite ti stranci- radi se o loi uniforme, pa se stoga smatra, da kad se upućuje na strano pravo ne dolazi do primjene renvoi. Svrha konvencijskog upućivanja je da se državljanstvo zamijeni drugom poveznicom, tj. prebivalištem odnosno boravištem tako da te osobe budu izjednačene s državljanima države u kojoj imaju prebivalište/boravište.

Newyorška i Ženevska konvencija ne sadrže autonomne definicije pojma prebivališta ili boravišta, pa stoga svaka država ugovornica treba odrediti taj pojam po svom pravu, po lex fori.

Prebivalište

Poveznica prebivalište nema tako značajnu ulogu u mpp-u kao državljanstvo. Međutim, ona je najznačajnija poveznica u međunarodnom procesnom pravu jer se njome određuje opća međunarodna sudska nadležnost fizičkih osoba. Svaka osoba po engleskom i američkom pravu može imati samo jedno prebivalište.

Zakonsku definiciju prebivališta sadrže dva hrvatska zakona: Zakon o strancima iz 2003. godine po kojem je prebivalište mjesto u kojem se stranac s odobrenim stalnim boravkom nastanio s namjerom da u njemu živi, a po Zakonu o prebivalištu i boravištu građana iz 1991. godine prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi.

Za stjecanje prebivališta traži se poslovna sposobnost. Poslovno nesposobne osobe nemaju vlastito već zavisno prebivalište.

PO KOJEM PRAVU SE ODREĐUJE PREBIVALIŠTE

Prebivalište se određuje na osnovi prava države čiji organ rješava predmet,dakle po lex fori. Katkada se od navedenog pravila kvalifikacije po lex fori odstupa pa se prebivalište određuje po stranom pravu- to

38

propisuju neke međunarodne konvencije koje ne sadrže autonomnu definiciju pojma prebivališta, pa se po njima radi osiguranja međunarodne ujednačenosti rješenja upućuje na određivanje prebivališta po lex causae. Primjer: Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja određuje da pitanje da li je oporučitelj imao prebivalište u određenom mjestu uređuje pravo tog mjesta.

Ni po međunarodnom procesnom pravu Europske unije prebivalište se ne utvrđuje autonomno, već se upućuje na lex fori. Po Bruxelleskoj konvenciji o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i u Uredbi Vijeća Europske Unije br. 44/2001. opća sudska nadležnost određuje se po prebivalištu tuženika u jednoj od država Europske unije, a da li osoba ima prebivalište na području države članice pred čijim sudom je postupak pokrenut, to sud ocjenjuje po svom unutrašnjem pravu, dakle po lex fori. Čl.59. Uredbe: Za odlučivanje o tome ima li stranka prebivalište na području države članice pred čijim sudovima je pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutrašnje pravo.

POLJE PRIMJENE PREBIVALIŠTA

Po ZRSZ prebivalište je uglavnom poveznica podrednog kolizijskog pravila (npr. za osobe bez državljanstva, za mnoge vrste ugovora, za učinke braka, za učinke posvojenja, za odnose roditelja i djece, za učinke izvanbračne zajednice). Prebivalište je u ovim slučajevima poveznica podrednog kolizijskog pravila koja se primjenjuje kad nije moguće primijeniti primarno pravilo sa poveznicom državljanstva. Članak 20. ZRSZ upućuje na podredno mjerodavno pravo s pomoću poveznice prebivališta i to one ugovorne stranke koja izvršava karakterističnu činidbu, ako stranke nisu odredile mjerodavno pravo.

Prebivalište je samo iznimno poveznica primarnog odnosno alternativnog kolizijskog pravila. Čl. 26. ZRSZ: Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo države dužnikovog prebivališta odnosno sjedišta. Čl. 31. ZRSZ: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava… 3) po pravu oporučiteljevog prebivališta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti.

Prebivalište je kao poveznica značajno u hrvatskom međunarodnom procesnom pravu, što dolazi do izražaja pri određivanju opće sudske nadležnosti, isključive nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka inozemnih

39

tijela. Čl.46. ZRSZ: Nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima prebivalište …u RH. Čl.61. ZRSZ: Ako je tuženi bračni drug državljanin RH i ima prebivalište u RH, nadležnost suda RH je isključiva.

Primjer: želi se podnijeti tužba protiv osobe koja nema prebivalište u RH. Može li se to učiniti pred sudom njegovog boravišta koje je u RH? Odgovor nam daje čl.46. ZRSZ koji glasi: ako tuženik nema prebivalište u RH niti u kojoj drugoj državi, nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima boravište u RH. Jedan bračni drug nema prebivalište u RH. Može li se pred hrvatskim sudom pokrenuti brakorazvodna parnica? Čl.62 ZRSZ traži da su bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište u RH da bi sud u RH bio nadležan, i da je po propisima države čiji su državljani bračni drugovi ta nadležnost dopuštena. Hrvatski sud pred kojim je pokrenuta brakorazvodna parnica treba utvrditi da li bračni drugovi prebivaju u državi svog državljanstva, pri čemu će pojam prebivališta utvrditi po pravu te strane države

Redovno boravište (uobičajeno boravište)

Postojanje redovnog boravišta pretpostavlja slijedeće: da boravak traje duže vremena, bilo da je već trajao ili da će prema okolnostima slučaja još duže vrijeme trajati, što zapravo dovodi do toga da takva osoba ima u takvoj državi težište životnih odnosa. Rezolucijom Vijeća Europe iz 1972. godine određuje se da se za pitanje da li boravište treba smatrati redovitim, treba uzeti u obzir trajanje i postojanost, te druge razloge koji ukazuju na trajniju vezu između osobe i njezinog boravišta.

Redovni boravak smatra se nekom vrstom činjeničnog prebivališta, a razlikuje se od prebivališta u slijedećem: osoba može imati više prebivališta, što je za boravište nemoguće; z zasnivanje prebivališta potreban je voljni relevantni čin (animus manendi), a taj se čin pri određivanju redovnog boravišta pretpostavlja ako osoba na nekom području boravi duže vrijeme; te nesposobne osobe mogu imati samo izvedeno prebivalište, dok boravište mogu imati i nesposobne osobe.

Primjer: maloljetnik ima redovito boravište u državi gdje polazi školu, a poslovno sposobna osoba ga ima u državi gdje je zaposlena.

40

Smatra se da boravište u pravilu treba trajati najmanje 6 mjeseci da bi postalo redovno i uz to mora biti ostvarena društvena integracija. Engleska sudska praksa definira redovno boravište kao mjesto gdje je osoba određeno vrijeme prisutna.

Poveznica redovno boravište upućuje na pravo redovnog boravišta- lex firmae habitationis.

RASPROSTRANJENOST

Poveznica redovno boravište počela se primjenjivati u međunarodnim ugovorima već od početka ovog stoljeća. Nalazimo je u Haaškoj konvenciji o uređivanju starateljstva nad maloljetnicima iz 1902. godine. Nakon II. svjetskog rata dolazi do široke primjene te poveznice u raznim međunarodnim ugovorima.

Primjer: Po Haaškoj konvenciji o određenim pitanjima sukoba zakona o državljanstvu iz 1930, za rješavanje tzv. pozitivnog sukoba državljanstva primjenjuje se pravo državljanstvo države gdje takva osoba ima redovno boravište ili ono državljanstvo države s kojom osoba ima užu vezu. Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja upućuje alternativno da je za oblik oporučnih raspolaganja mjerodavno pravo gdje je oporučitelj u času sastavljanja oporuke ili u času smrti imao redovno boravište. Po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode alternativna poveznica je redovno boravište neposredno oštećene osobe. Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće određuje primjenu poveznice redovitog boravišta osoba izvan vozila koje pod određenim pretpostavkama mogu biti odgovorne zbog nesreće.

Poveznica redovno boravište ušla je u hrvatsko pravo zato što su neke od navedenih konvencija i kod nas na snazi (H.K. o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja, H.K. o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode i H.K. o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće)

Mjesto gdje stvar leži

Poveznica mjesto gdje stvar leži (locus rei sitae) prvenstveno se odnosi na određivanje mjerodavnog prava za određene objekte pravnog odnosa.

41

Tako se ovom poveznicom upućuje na mjerodavno pravo za stvarna prava na pokretninama i nekretninama. Stvarni statut je lex rei sitae.

MJESTO GDJE STVAR LEŽI I STVARNI STATUT

Čl.18. ZRSZ: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima…mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi. Čl. 970. PZ: Na prava vlasništva i na stvarna prava na brodu u gradnji, a koji se gradi u RH primjenjuje se hrvatsko pravo.

Što se sve uređuje na osnovi lex rei sitae? Prvenstveno se uređuje nastanak, trajanje i prestanak stvarnih prava na tjelesnim stvarima (pokretninama i nekretninama), zatim njihov sadržaj i izvršavanje, prijenos i akcesornost, te oblik pravnog posla o stvarnim pravima na nekretninama.

Čl.21. ZRSZ: Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina.

Razlikujemo obveznopravni kauzalni posao i pravni posao kojim se raspolaže sa stvari. Po hrvatskom pravu je npr. za stjecanje vlasništva na nekretnini potrebno valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika da njegovo dotadašnje vlasništvo prijeđe na stjecatelja, a uz to je potreban i upis stjecatelja vlasništva u zemljišne knjige. Ta podjela se reflektira i na kolizijskopravnoj razini, pa se tako kauzalni pravni posao podvrgava pod ugovorni, a njegove stvarnopravne posljedice pod stvarni statut. Tako se po lex lei sitae ocjenjuje kako nedostaci kauzalnog posla utječu na stjecanje/gubitak stvarnih prava.

Oblik pravnog posla o nekretnini ocjenjuje se po lex rei sitae.

Što se tiče stjecanja i gubitka stvarnih prava na pokretninama, katkada se propisuje i relevantno vrijeme (trenutak radnje na osnovi koje dolazi do stjecanja ili gubitka prava).

Mjesto gdje se pokretnina nalazi je faktično pitanje. Teškoće u s vezi tog pitanja mogu nastati kad se za vrijeme transporta stvari zaključuju pravni poslovi koji utječu na njihova stvarna prava.

Primjer: Robu, koja se prevozi kamionom u Milano talijanskom kupcu, kupuje mađarsko poduzeće dok se kamion nalazi u tranzitu kroz Njemačku. U ovom i sličnim slučajevima radi se o raspolaganju robom za vrijeme transporta, koje čini proizvođač u zemlji porijekla ili trećoj državi, odnosno kupac ili daljnji kupac u državi odredišta ili nekoj trećoj zemlji. Tu se odstupa od poveznice mjesta gdje stvar leži, jer je to mjesto vrlo

42

promjenjivo i nevažno, pa se primjenjuje poveznica mjesta odredišta.

Čl.18. ZRSZ: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima, u pogledu stvari koje su u prijevozu, mjerodavno je pravo odredišta. Međutim, katkada se na mjerodavno pravo upućuje na osnovi poveznice mjesta odaslanja stvari. Ta dilema, da li će se primjenjivati poveznica mjesta odredišta ili mjesta odaslanja ne postoji iako se radi o res in transitu, ako do promjene stvarnih prava dolazi intervencijom državnih tijela. Kada se postavlja pitanje promjene stvarnih prava koje se mogu izvršiti samo uz intervenciju državnih organa zemlje u kojoj se trenutačno nalaze, kao poveznica se primjenjuje svakodobno mjesto gdje se stvar nalazi, tj. svakodobni locus rei sitae; a organ intervenira primjenom vlastitog prava tj. legis fori.

Postavlja se pitanje što je sa transportnim sredstvima, kojom poveznicom se određuje njihov stvarni statut? S obzirom da se njihov situs brzo mijenja ili je nepoznat ili je izvan svakog državnog teritorija (brod na otvorenom moru), smatra se da ta sredstva imaju najbližu vezu s pravom države svoje pripadnosti. Čl. 18. ZRSZ: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima, mjerodavno je pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva, ako propisima RH nije drugačije određeno. Čl.969. PZ: Prema pravu države čiju pripadnost brod ima ocjenjuju se stvarna prava na brodu. Čl.181: ZOSZP: U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

U međunarodnom stvarnom pravu, kao i u hrvatskom materijalnom pravu, pod pojmom stvari podrazumijevaju se samo tjelesni predmeti. Vrijednosni papiri su pokretnine i pravo na te papire ocjenjuje se prema mjestu gdje se ti papiri nalaze – lex cartae sitae. Međutim, da li sa prijenosom vlasništva na papiru prelazi i pravo koje vrijednosni papir sadrži, to se ocjenjuje po posebnom pravu- po statutu za vrijednosni papir (za obveznice upućuje se na ugovorni statut, za udjele u trgovačkim društvima na osobni statut trgovačkog društva).

MJESTO GDJE STVAR LEŽI I NASLJEDNI STATUT

Mjerodavno pravo za nasljeđivanje utvrđuje se upućivanjem na domovinsko pravo ostavitelja u času njegove smrti, dakle na lex patriae de cujusa. Za nasljeđivanje nekretnina upućuje se na mjerodavno pravo s pomoću poveznice mjesto gdje nekretnina leži, a za pokretnine poveznica je prebivalište ostavitelja. Tako utvrđeno mjerodavno pravo odnosi se i na oporučno i na zakonsko nasljeđivanje. Kvalifikacija pokretnine i nekretnine čini se po pravu na koje upućuje poveznica mjesta stvari.

43

Autonomija, volja stranaka

Primarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za ugovorne odnose u modernom mpp jest stranačka autonomija- mogućnost stranaka da same sporazumno izaberu mjerodavno pravo za svoj ugovor. Ako stranke iskoriste tu mogućnost, po sporazumno izabranom pravu, dakle po lex autonomiae ocjenjuju se njihovi međusobni ugovorni statut. Stranke dakle same izabiru ugovorni statut.

Čl.19. ZRSZ: Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne stranke ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Čl.973. PZ: Za ugovore o plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale.

Da li je stranačka autonomija dozvoljena i koje su njene granice prosuđuje se po kolizijskim pravilima legis fori.

KOLIZIJSKOPRAVNA I MATERIJALNOPRAVNA AUTONOMIJA

Stranački izbor najčešće znači kolizijskopravno upućivanje na mjerodavno pravo.

Primjer: Hrvatsko trgovačko društvo i talijansko d.d. u ugovor o prodaji sporazumno su odredile primjenu švicarskog prava. Na njihove ugovorne odnose treba se primjenjivati izabrano pravo, a ne ni hrvatsko ni talijansko. Takvom kolizijskopravnom autonomijom isključivo se primjenjuje izabrano pravo, a isključuje se primjena prava države koje bi se inače primijenilo da nema stranačkog izbora.

Navedena vrsta autonomije razlikuje se od materijalnopravnog upućivanja po kojem stranke inkorporiraju u svoj ugovor samo dispozitivne norme određenog pravnog poretka.

Primjer: dva hrvatska t.d. ugovore da je za njihov ugovor o prodaji koji ima samo hrvatsko obilježje, što se tiče zastare tražbine mjerodavno francusko pravo. To je ugovor bez međunarodnog obilježja pa se primjenjuje hrvatsko pravo, osim što se tiče zastare tražbine. Hrvatsko i tursko t.d. za ugovor o djelu izaberu primjenu prava države X, dok za sva pitanja vezana uz zatezne kamate

44

utvrđuju primjenu odredaba francuskog GZ-a. Tu je materijalnopravno upućivanje na francusko pravo valjano samo u okviru dispozitivnih pravila države X, koje pravo su stranke izabrale metodom kolizijskopravnog upućivanja.

O IZBORU PRAVA- OPĆENITO, MJERODAVNO PRAVO ZA IZBOR, NASTANAK I VRIJEME IZBORA

Stranački sporazum oko izbora prava kvalificira se kao ugovor sui generis, što se razlikuje od glavnog ugovora za koji se ugovara mjerodavno pravo.

Primjer: U ugovoru o prodaji zaključen između hrvatskog i talijanskog t.d. stranke su ugovorile da će se njihovi ugovorni odnosi prosuđivati po švicarskom pravu. Ugovor o prodaji je glavni ugovor, a sporazum o mjerodavnom pravu je posebni ugovor.

Po kojem pravu se ocjenjuje valjanost sporazuma o mjerodavnom pravu (tj. valjanost posebnog ugovora)? Hrvatski mpp o tome ne sadrži kolizijskopravno rješenje. U poredbenom pravu određuje se da je za taj poseban ugovor mjerodavno pravo države koje su stranke izabrale (što prihvaća i hrvatski mpp). Dakle, ako su stranke izabrale mjerodavnost švicarskog prava za glavni ugovor, tada i njihov sporazum o izboru mjerodavnog prava treba ocjenjivati po švicarskom pravu.

Razlikujemo izričiti i prešutni izbor mjerodavnog prava. ZRSZ ne spominje navedene načine izražavanja volje, ali u praksi smatra da stranke mogu i prešutno zaključiti sporazum o izboru prava. Prešutni način izbora predviđa i PZ kao i mnoge moderne kodifikacije i Rimska konvencija iz 1980. godine. Za ugovor je dakle mjerodavno pravo koje stranke izaberu, a način izbora mora biti izričit ili mora nedvosmisleno slijediti iz ugovornih odredaba ili iz okolnosti slučaja, s tim što se mjerodavno pravo može odrediti za cijeli ugovor ili samo za jedan njegov dio. Stranke mogu naknadno izmijeniti već izvršeni izbor. Ako to učine nakon zaključenja glavnog ugovora, izbor prava, osim ako se drugačije ne ugovori, djeluje od trenutka zaključenja glavnog ugovora, no promjene koje se odnose na određivanje mjerodavnog prava do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora ne utječu na valjanost oblika ugovora ni na prava trećih osoba. Postojanje i valjanost izbora prosuđuje se po pravu koje je mjerodavno za postojanje i valjanost glavnog ugovora.

Kad stranke mogu ugovoriti mjerodavno pravo? Stranke obično biraju mjerodavno pravo prije ili tijekom zaključenja glavnog ugovora. U poredbenom mpp u novije vrijeme dozvoljava se strankama naknadna promjena izabranog prava koja djeluje, ovisno od stranačkog sporazuma ili ex nunc ili ex tunc. Stranke mogu u svako doba

45

podvrgnuti ugovor pod drugo pravo od onoga koje je prije uređivalo ugovor, s tim da takvo naknadno izabrano pravo ne smije biti na štetu prava i interesa trećih osoba.

GRANICE IZBORA I POLJE PRIMJENE IZABRANOG PRAVA

Polazno mpp, dakle legis fori, određuje okvire stranačke autonomije. U hrvatskom mpp-u ograničenja stranačke autonomije propisuju PZ, ZOSZP, ZRSZ. Ograničenja se utvrđuju iz slijedećih razloga: zbog preuzetih međunarodnih obveza; zbog toga što se utvrđuje da su određena hrvatska zakonska rješenja minimalna ili maksimalna mjera koja se treba poštivati; zbog uske povezanosti s domaćim pravnim poretkom; zbog pretežne veze s domaćim pravnim poretkom ili zbog uređivanja takvih situacija koje treba prosuđivati uvijek po domaćem pravu. Zakon o zaštiti potrošača (izborom mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u RH ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom zakonu) i Obiteljski zakon (nije dopušteno bračnim ugovorom uglaviti primjenu stranog prava na imovinskopravne odnose bračnih drugova) sadrže ograničenja stranačke autonomije.

O pitanju da li su stranke ovlaštene izabrati samo jedno pravo ili mogu sporazumno odrediti primjenu više prava za pojedine dijelove njihovog ugovornog odnosa, u modernom mpp odgovor je da je utvrđena mogućnost izbora više prava. U ovom pogledu nema ograničenja autonomije stranaka- to gledište zastupljeno je i u hrvatskom mpp-u.

Rimska konvencija: Pri izboru stranke mogu izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili samo za jedan dio.

Daljnje ograničenje autonomije stranaka vezano je uz odredbe o tome da izbor prava znači određivanje materijalnog prava izabranog pravnog poretka, što znači da pri tome nema upućivanja na cjelokupno izabrano pravo, dakle ni na kolizijska pravila tog prava.

Sva ova izlaganja odnose se na izbor mjerodavnog prava ako se spor rješava pred državnim nadležnim sudom. Ako se pak radi o ugovornim sporovima čije rješavanje je povjereno arbitražnom sudu, stranačka autonomija izbora mjerodavnog prava za glavni ugovor je mnogo šira (npr. stranke mogu ugovoriti rješavanje sporova ex eaquo et bono, mogu ugovoriti primjenu lex mercatoriae…).

Što se tiče polja primjene izabranog prava, tj. ugovornog statuta, koji se određuje ili poveznicom stranačke autonomije ili nekom podrednom poveznicom, ono je vrlo široko. Obuhvaća tumačenje ugovora, ispunjenje obaveza koje nastaju iz ugovora, posljedice potpunog ili djelomičnog

46

ispunjenja, utvrđenje naknade štete, načine prestanka obaveza, zastaru te posljedice ništavosti.

Mjesto štetne radnje i mjesto nastanka štete

OPĆENITO I POLJE PRIMJENE MJERODAVNOG PRAVA ZA IZVANUGOVORNU ODGOVORNOST ZA NAKNADU ŠTETE

Izvanugovorna odgovornost za naknadu štete utvrđuje se unutrašnjim hrvatskim mpp propisima i određenim međunarodnim ugovorima, te u nekim pravnim porecima i sudskom praksom (u Engleskoj, SAD i Francuskoj).

Najčešće poveznice su mjesto štetne radnje (locus delicti commissi) i mjesto nastanka štete (Locus damni). Tako određeno mjerodavno pravo je ovisno od primjene navedenih poveznica ili lex loci delicti commissi (ako je poveznica mjesto štetne radnje) ili lex loci damni (ako je poveznica mjesto nastanka štete).

Čl.28. ZRSZ: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Čl.976. PZ: Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se 1) pravo države u čijem se obalnom moru ili na čijim se unutarnjim vodama dogodio sudar.

Što se tiče prava intelektualnog vlasništva, tj. industrijskog vlasništva i autorskog prava prihvaćeno je upućivanje na mjerodavno pravo na osnovi poveznice mjesta zaštite (locus protectionis) za njihov nastanak, sadržaj i prestanak kao i za njihovu povredu.

U Velikoj Britaniji 1995. godine donesen je MPP zakon koji se odnosi na izvanugovornu odgovornost za naknadu štete (torts) koji je ukinuo pojam double actonability po kojem se o odgovornosti za naknadu štete za protupravni čin izvršen u inozemstvu, može postupati u Engleskoj samo ako taj predmet može biti predmet postupka po engleskom pravu i po pravu države gdje je protupravni čin izvršen.

Kako se određuju navedene poveznice? Poveznica mjesto štetne radnje smatra se mjestom gdje je štetna radnja u potpunosti ili djelomično izvršena. Mjesto štetne radnje postaje aktualno tek stavljanjem proizvoda u promet (dakle to nije mjesto istraživanja, razvoja i proizvodnje proizvoda). U slučajevima objektivne odgovornosti,

47

smatra se da je locus delicti mjesto gdje je opasni predmet postao nekontroliran i time je uzrokovao povredu zaštićenog prava.

Mjesto nastanka štete smatra se mjestom u kojem je došlo do povrede zaštićenog pravnog interesa. Primjenom prava mjesta štetne radnje polazi se od ocjene protupravnog čina prema okolini u kojoj je izvršen , pa u tom smislu ta poveznica ima i preventivnu funkciju, a primjena prava mjesta štete ima funkciju zaštite pravnih dobara.

Neke konvencije utvrđuju posebne vrste građanskih delikata, kao npr. H.K. o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama, i H.K. o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode (obje na snazi u RH). U njima se polazi od poveznice mjesta štetne radnje, odnosno mjesta štete, ili se uvjetuje primjena jedne od tih poveznica nekim drugim okolnostima.

H.K. o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama: Mjerodavno pravo je unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. H.K. o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode: Mjerodavno pravo je unutarnje pravo države na čijem teritoriju se šteta dogodila, ako je ta država također: - država redovnog boravišta oštećene osobe ILI - država glavnog poslovnog sjedišta osobe čija odgovornost je u pitanju, ILI - država na čijem području je oštećena osoba pribavila proizvod Obje Konvencije su na snazi u Hrvatskoj. One se primjenjuju bez obzira na postojanje uzajamnosti, dakle i onda kad njihove odredbe upućuju na primjenu prava države neugovornice.

Mjerodavno pravo, bez obzira na koji način je određeno, uređuje: pretpostavke odgovornosti (tzv. deliktnu odgovornost, protupravnost, krivnju, kauzalitet, vrste i načine naknade štete, pitanja o prijenosu i nasljeđivanju potraživanja). Po hrvatskom mpp upućuje se na mjerodavno materijalno pravo, dakle ne dolazi do primjene ustanove renvoi.

POJEDINOSTI O ANALIZIRANIM RJEŠENJIMA

Ta kolizijska rješenja unutrašnjeg prava često se temelje na načelu UBIKVITETA- tj. alterantivnog upućivanja bilo na pravo države gdje je počinjena štetna radnja bilo po pravu mjesta gdje je nastala šteta.

Primjer: U sudaru automobila u državi X, hrvatski državljanin s prebivalištem u toj državi, zadobio je teška tjelesna oštećenja:

48

dakle do štetne radnje je došlo u državi X i u njoj je nastala šteta.

Načelo ubikviteta ne dolazi do primjene u slučajevima protupravnih čina u zrakoplovima i na brodovima jer se na takve situacije primjenjuje pravo državne pripadnosti broda, zrakoplova. Načelo ubikviteta ne dolazi do primjene u hrvatskom mpp npr. kod sudara brodova, jer se za takve situacije, ovisno od mjesta sudara, mjerodavno pravo utvrđuje poveznicom mjesta štetne radnje, mjesta suda, tj. upućuje se na hrvatsko pravo, ako je hrvatski sud međunarodno nadležan poveznicom iste državne pripadnosti brodova.

U drugim vrstama situacija, ako se radi o distinkcijskom deliktu, tj. ako je štetna radnja izvršena u državi X, a šteta je nastala u državi Y, načelo ubikviteta dolazi do primjene. Princip ubikviteta povezuje se sa povlašćujućim načelom po kojem oštećeni ima opciju između dva prava: prava mjesta štetne radnje ili prava mjesta gdje je šteta nastala. Davanje prednosti oštećenom konkretizira se na dva načina: - sud po službenoj dužnosti usporedbom prava države mjesta štetne radnje s pravom države mjesta štete treba utvrditi koje je od tih prava povoljnije za oštećenog, a onda to pravo treba i primijeniti - ili oštećeni to treba tražiti.

ODSTUPANJA OD PRIMJENE MJESTA ŠTETNE RADNJE ODNOSNO NASTANKA ŠTETE

Odstupanja predviđaju kolizijski propisi unutrašnjeg prava i neki međunarodni ugovori (i Teze). Zavisno od vrste situacija, mjerodavno pravo utvrđuje se slijedećim poveznicama: autonomija stranaka, zajedničko državljanstvo ili zajedničko redovno boravište, uža veza sa drugom državom. Ratio (svrha) iznimaka je otklanjanje primjene klasičnih poveznica u situacijama koje ukazuju na to da bi njihova primjena bila neadekvatna i neprimjerna te da očito neka druga konkretna poveznica upućuje na pravo koje je najbliže navedenoj kategoriji vezivanja.

Kontrola primjene poveznica izbjegavajućim klauzulom

Zadaća mpp je da na osnovi kolizijskih pravila upućuje na primjenu prava koje s pravnom situacijom ima najužu, bitnu vezu.

Upućivanje na pravo najbliže veze može biti dvojako: - za određene vrste situacija zakonodavac utvrđuje da je za određene kategorije vezivanja poveznica najbliža veza. Pri tome ne konkretizira tu najbližu vezu, pa to treba činiti organ primjene. Smatra se da je ta metoda

49

opravdana za uređivanje onih situacija za koje se ne može unaprijed sa sigurnošću utvrditi da će imati najbližu vezu s pravom na koje bi upućivala određena objektivna poveznica- npr. državljanstvo, prebivalište - u svim drugim slučajevima upućivanja na najbliže pravo- za pojedine kategorije vezivanja utvrđuje se takve poveznice koje konkretiziraju načelo najbliže veze. Tako se npr. za određivanje osobnog statuta upućuje s pomoću državljanstva, jer se smatra da je domovinsko pravo najbliže za određivanje osobnih stanja; za ugovore upućuje se s pomoću poveznice stranačke autonomije na lex autonomiae.

Katkada se utvrđuju odstupanja od primjene prava na koje upućuju kolizijska pravila, ako s drugim pravnim poretkom postoji bliža veza. Njome se nastoji ostvariti primjena prava najuže veze, čak i protivno kolizijskim pravilima koja inače upućuju na mjerodavno pravo. To su izbjegavajuće klauzule.

IZBJEGAVAJUĆA KLAUZULA U UNUTRAŠNJEM MPP-u

Posebne klauzule odnose se na pojedine vrste kategorija vezivanja. Što se tiče konkretiziranja primjene mjerodavnog prava, neke od tih klauzula utvrđuju to pravo (one odbacuju primjenu inače utvrđenog mjerodavnog prava, pa se propisuje primjena određenog drugog prava = te klauzule nazivaju se zatvorenim klauzulama). Druge vrste klauzula upućuju na primjenu najbliže veze (to su tzv. otvorene klauzule), a treće vrste klauzula samo isključuju primjenu utvrđenog mjerodavnog prava ostavljajući sudskoj praksi da odredi koje pravo potom treba primijeniti. Kao primjer za treću vrstu klauzula navodi se primjer iz nizozemskog prava. Po Zakonu o međunarodnom razvodu, isključuje se za razvod braka inače mjerodavno pravo zajedničkog državljanstva bračnih drugova, ako jedan bračni drug nema stvarnu društvenu vezu s takvim pravom.

IZBJEGAVAJUĆA KLAUZULA U MEĐUNARODNIM UGOVORIMA

Takve klauzule nalazimo u npr. nekim haaškim konvencijama i Rimskoj konvenciji iz 1980. godine.

5. ZNAČAJKE SITUACIJA I NAČELA KOJA UTJEČU NA ODREĐIVANJE POVEZNICA

Karakterističan sadržaj

Po A. Schnitzeru pravne odnose treba u pravilu ocjenjivati po pravu njihove karakteristične činidbe ili sadržaja. Smatra se da treba uputiti na

50

onaj pravni poredak s kojim pravna situacija zbog pojedinih vanjskih okolnosti (mjesto zaključenja, isto državljanstvo stranaka) i zbog svog sadržaja ima najužu vezu. Metoda upućivanja na mjerodavno pravo na osnovi karakteristične činidbe primjenjuje se pri određivanju ugovornog statuta i to u slučaju kada stranke nisu same izabrale pravo koje uređuje njihove ugovorne odnose.

U hrvatskom i poredbenom pravu konkretizira se primjena načela karakteristične činidbe za pojedine vrste ugovora.

Čl.20. ZRSZ: Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se: - za ugovore o prodaji pokretnih stvari- pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca, - za ugovor o djelu odnosno za ugovor o gradnji- pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poduzimača…. Čl.980. PZ: Na odnose iz ugovora o gradnji, preinaci ili popravku brodova primjenjuje se pravo mjesta brodogradilišta ako stranke za te ugovore ili za dio tih ugovora nisu izabrale pravo.

Ako se ne može utvrditi koja stranka izvršava karakteristični sadržaj (kao kod npr. kod mješovitih ugovora, složenih ugovora o gospodarskoj suradnji-joint ventures, ili kod ugovora o razmjeni) tada se načelo primjene najuže veze treba konkretizirati po slobodnoj procjeni relevantnih ugovornih elemenata.

Potrošači se u komparativnom pravu štite na taj način da se kod potrošačkih ugovora odstupa od primjene načela karakteristične činidbe tako da se upućuje na pravo s kojim su te vrste osoba najuže teritorijalno povezane- smatra se da je to pravo njihovog redovitog boravišta. U tim slučajevima, kada se radi o sukobu dva priznata načela mpp (načela karakteristične činidbe i načela zaštite određenih osoba) prednost se iz socijalnopolitičkih razloga daje načelu zaštite određenih osoba.

Načelo primjene karakteristične činidbe veže se uz određivanje ugovornog statuta. Pri određivanju drugih statuta koji imaju drugačije kategorije vezivanja nego što su to ugovori nije moguće konstruirati karakterističnu činidbu, pa zakonodavac ili sudska praksa određuju mjerodavno pravo uzimanjem u obzir svoje ocjene s kojim pravnim poretkom kategorije vezivanja imaju najbližu vezu.

51

Načelo povoljnosti

Uvjetno i alternativno upućivanje, dakle kad se mjerodavno pravo za kategoriju vezivanja utvrđuje sa dvije ili više poveznica koje se uvjetno ili alternativno mogu primijeniti, utvrđuje se radi postizanja povoljnijih materijalnopravnih rješenja. Na osnovi načela povoljnosti, poveznice upućuju na mjerodavno pravo koje npr. proširuje valjanost pravnih poslova, daje prednost određenoj vrsti stranaka; radi se o tzv. favor validitatis, favor laesi, favor negotii, matrimonii.

Kada uvjetna kolizijska pravila favoriziraju i promiču valjanost pravnih poslova radi se o favor validitatis, što se tiče sposobnosti fizičkih osoba za zaključivanje pravnih poslova. Tako se za kategoriju vezivanja npr. sposobnost fizičke osobe i neka druga pitanja donose dva kolizijska pravila koja imaju dvije različite poveznice. Ako pravni posao nije valjan po pravu na koje upućuje prvo kolizijsko pravilo, tada treba primijeniti drugo.

Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je državljanin bila poslovno nesposobna, biti će poslovno sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obveza. Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Osoba koja bi prema zakonu svoje zemlje bila mjenično-pravno nesposobna, ipak je pravovaljano obvezana ako je potpis dala na području zemlje po čijim zakonima bi imala mjenično-pravnu sposobnost.

FAVOR VALIDITATIS nalazi se i u članku što se tiče pozakonjenja- pozakonjenje upućuje na lex patriae roditelja, a ako su njihova državljanstva različita, onda upućuje na lex patriae onog roditelja po kojem je pozakonjenje pravovaljano. Alternativnim poveznicama ostvaruje se i favor negotii, odnosno favor validitatis: najčešče takve poveznice upućuju na mjerodavno pravo za oblik pravnog čina, te za utvrđenje raznih statusnih pitanja.

Čl.7. ZRSZ: Ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, smatra se da su pravni posao i pravna radnja pravovaljani u pogledu oblika, ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen odnosno pravna radnja poduzeta, ili po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje. Čl.31. ZRSZ: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava: - po pravu mjesta gdje je

52

oporuka sastavljena, - po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti, - po pravu oporučiteljevog prebivališta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti - po pravu oporučiteljevog boravišta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti - po pravu RH - za nekretnine- po pravu gdje se nekretnina nalazi

Sva ova rješenja su u skladu sa Haaškom konvencijom o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja.

Primjer određivanja mjerodavnog prava za oblik ugovora po Rimskoj konvenciji: Ugovor zaključen između osoba koje se nalaze u istoj državi, valjan je što se tiče oblika ako su ispunjeni svi zahtjevi o obliku po pravu koje je mjerodavno za ugovor po ovoj Konvenciji ili po pravu mjesta u kojem je ugovor zaključen. Ugovor zaključen između osoba koje se nalaze u različitim državama, valjan je što se tiče oblika, ako su ispunjeni zahtjevi što se tiču oblika po pravu koje je mjerodavno za ugovor po ovoj Konvenciji ili po pravu jedne od tih država. Čl.95. ZM: Oblik primanja mjeničnih obveza određuje zakon zemlje na čijem su području te obveze primljene (lex loci actus). Iznimno od toga ako primljene mjenične obveze nisu pravovaljane prema propisima zemlje gdje su primljene, ali odgovaraju zakonu zemlje gdje je neka kasnija obveza primljena, onda okolnost da su prijašnje obveze glede oblika nepravilne ne oduzima pravovaljanost tim kasnijim obvezama. Mjenične obveze između naših državljana primljene u inozemstvu, ako odgovaraju propisima ovog zakona, pravovaljane su, mada ne odgovaraju zakonu mjesta gdje su nastale.

Načelo povoljnosti dolazi do primjene i pri upućivanju na deliktni statut. Čl.28. ZRSZ: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije što drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je štetna posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Pri određivanju povoljnijeg prava nije potrebna intervencija stranke- sud po službenoj dužnosti (ex offo) treba utvrditi koje je pravo povoljnije za oštećenika a potom ga i primijeniti. U nekim drugim kolizijskim pravilima o deliktnom statutu prepušta se stranci da izabere mjerodavno pravo, što je također oblik primjene povoljnijeg prava.

Po H.K. o pravu koje se primjenjuje u slučaju odgovornosti proizvođača za svoje proizvode, tužitelj može u određenim situacijama, utjecati na izbor

53

mjerodavnog prava i to ili pravo države tuženikovog glavnog poslovnog sjedišta ili legis loci delicti commissi. Ako tužitelj izričito ne traži primjenu legis loci delicti commissi, primjenjuje se pravo tuženikovog glavnog poslovnog sjedišta.

6. KVALIFIKACIJA

Opis problema i određivanje pojma

Do primjene stranog prava dolazi ako na to strano pravo upućuje kolizijsko pravilo polaznog prava. Da bi se situacija s međunarodnim obilježjem uopće mogla rješavati potrebno je prethodno utvrditi pod koju kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila tu situaciju treba supsumirati. Prvo treba privatnopravnu situaciju s međunarodnim obilježjem supsumirati pod kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila, da bi se na osnovi poveznice tog kolizijskog pravila uputilo na primjenu mjerodavnog prava

Kvalifikacija znači takvo supsumiranje pravno relevantnih činjenica pod odgovarajuću kategoriju vezivanja.

Od kvalifikacije zavisi primjena mjerodavnog materijalnog prava. Kvalifikacija se odnosi na odabir kategorije vezivanja, a ne na utvrđivanje poveznica. Kvalifikacijom se supsumiraju činjenice pod pravne pojmove.

Primjer: Predmet Bartholo: osobe malteškog porijekla zaključile su brak na tom otoku. U braku nisu imali djece. Kasnije se sele u Alžir (koji je tada pripadao Francuskoj), gdje suprug stječe nekretnine. Nakon njegove smrti dolazi do spora o nasljeđivanju tih nekretnina. Ostaviteljeva rodbina smatra da ih ona treba naslijediti, jer to proizlazi iz francuskog nasljednog mpp-a (ono upućuje na francusko materijalno pravo po kojem udovica nema nikakvih prava). Protivno tome, udovica traži primjenu francuskih kolizijskih pravila o bračnoimovinskom statutu, po kojem je mjerodavno pravo prvog bračnog prebivališta, a to je malteško pravo (po tom pravu udovica bi imala pravo na ¼ ostavine). Postavlja se pitanje treba li sud supsumirati navedene odnose pod nasljedno ili pod bračnoimovinsko pravo? Pod koje pravilo treba supsumirati opisanu situaciju? Sud je u ovom slučaju zaključio da se sa gledišta francuskog prava radi o nasljednopravnom pitanju.

54

Kvalifikacija je metoda po kojoj se strana pravna pitanja- činjenice, životni odnosi – supsumiraju pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskih pravila. Najčešće se kvalificiraju pravna pitanja. Međutim, prije nego što se strano pravno pitanje supsumira pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskog pravila, često je potrebno odrediti pojam kategorije vezivanja što nameće potrebu tumačenja tog dijela kolizijskog pravila i njezino razlikovanje od drugih pravila. Tumačenjem se određuje sadržaj i opseg zakonskog pojma kategorije vezivanja. To se uglavnom čini po polaznom pravu, dakle po legis fori, osim kad se prihvaća renvoi.

Potrebno je tumačiti poveznice koje su pravno relevantne činjenice (mjesto gdje stvar leži, mjesto redovnog boravišta osobe) i one koji su pravni pojmovi (npr. prebivalište, državljanstvo). To se tumači po propisima države s kojom poveznica stoji u najbližoj vezi.

Primjer: da li je oporučitelj imao prebivalište u određenoj državi, to se po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja, ocjenjuje po pravu te države. Pred talijanski sudom postavlja se pitanje o tome da li uzdržavanje između bračnih drugova potpada pod bračnoimovinsko ili bračnoosobno kolizijsko pravilo.

Što kvalifikacija rješava- kvalifikacijom se odgovara na pitanje da li konkretno pravno pitanje, za koje se traži mjerodavno pravo, ispunjava kriterije koje postavlja određena kategorija vezivanja.

Metode kvalifikacije

Način određivanja kvalifikacije prvi pu objašnjavaju Bartin i Kahn. Postoje sljedeća rješenja statuta kvalifikacije: mjerodavnost legis fori, legis causae, na osnovi autonomnog definiranja i rješenje s pomoću tzv. stupnjevite kvalifikacije.

U teoriji i praksi preteže kvalifikacija po LEGIS FORI. To znači da po polaznom pravu treba ocjenjivati pod koje domaće kolizijsko pravilo treba supsumirati određeni odnos. To proizlazi iz činjenice da je mpp grana unutrašnjeg prava svake države i da zakonodavac odlučuje o tome koje će se strano pravo primjenjivati. Nedostatak kvalifikacije na osnovi legis fori je to što se ne uzima u obzir sistematizacija pravnih pitanja po stranom pravu.

Po drugom gledištu, za kvalifikaciju je mjerodavno LEGIS CAUSAE. To znači da je mjerodavno pravo države na koje upućuju kolizijska pravila legis fori. Tako npr. ulazi li neko pitanje u nasljednopravne odnose treba prosuđivati po pravu države na koje upućuje kolizijska norma polaznog prava o nasljeđivanju, ali nikako ne po polaznom pravnom poretku. Po

55

našem mišljenju trebalo bi prihvatiti kvalifikaciju legis causae kad polazno kolizijsko pravilo sadrži kategoriju vezivanja koja inače nije usvojena u materijalnom pravu legis fori. Dakle, ako se radi o pravnim institutima koji ne postoje po legis fori (npr. trust ili mahr-islamski pojam obećanja darovanja muža ženi prilikom zaključenja braka), onda taj pojam treba ispunjavati i rješavati unutar mjerodavnog prava, dakle po legis causae.

Kod STUPNJEVITE KVALIFIKACIJE radi se o modernoj teoriji. Nju je postavio Schnitzer. Sastoji se u tezi da kolizijska i materijalna pravila treba tumačiti i kvalificirati uvijek po onom pravnom poretku kojem pripadaju. Pritom se razlikuju dva stupnja kvalifikacije. Prva kvalifikacija sastoji se u supsumiranju pravne situacije pod kolizijsko pravilo polaznog prava – to se čini po lex fori. Do druge kvalifikacije dolazi nakon što polazno kolizijsko pravilo uputi na mjerodavno pravo- ta se kvalifikacija čini po tom mjerodavnom pravu.

Primjer: ako se pravni odnos u polaznom i mjerodavnom pravu ne podvrgava pod jednaka pravila (npr. u polaznom pravu radi se o nasljednim odnosima, a u mjerodavnom pravu to je pitanje koje rješava bračnoimovinsko pravo), onda nakon upućivanja na lex causae, primjenjuju se odredbe tog mjerodavnog prava i po tom pravu treba izvršiti kavlifikaciju

To znači, da čim se napusti područje primjene polaznog prava, njegova funkcija prestaje- sva daljnja pravna pitanja treba rješavati po mjerodavnom pravu. Pri tome se razlikuju dvije vrste situacija: najčešće je mjerodavno strano materijalno pravo pa sva pitanja treba kvalificirati po tom pravu; a katkada polazno pravo upućuje na cjelokupno strano pravo, pa može doći do renvoi.

O kvalifikaciji u hrvatskom i komparativnom pravu

U hrvatskom mpp treba se kvalificirati po legis fori. Kad se uputi na mjerodavno pravo, dakle nakon što je u državi foruma utvrđena kategorija vezivanja i uz pomoć odgovarajuće poveznice uputilo se na mjerodavno pravo, postavlja se pitanje kako tumačiti i primijeniti mjerodavno pravo.

Čl.9. ZRSZ: Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži.

O kvalifikaciji i tumačenju u okviru međunarodnih ugovora

Rješenja o mjerodavnom pravu za kvalifikaciju ne mogu se primijeniti na unificirano međunarodno privatno pravo, tj, u vezi s primjenom

56

mjerodavnog prava na osnovi međunarodnih ugovora. Za unificirana pravila ne postoji pravni poredak koji bi bio mjerodavan za kvalifikaciju i tumačenje. Ako bi se pak svakoj državi prepustilo da konvencijske kategorije vezivanja tumači po svojoj legis fori nastale bi razlike, što bi bilo protivno svrsi donošenja ujednačenih rješenja. Ako sama konvencija ne definira pojmove samo tzv. autonomna dakle konvencijska kvalifikacija: ta se ne naslanja na pravni poredak nijedne države ugovornice, već se temelji na svrsi donošenja ujednačenog konvencijskog rješenja. Teži se tome da se unificirana pravila u svakoj državi ugovornici jednako kvalificiraju i tumače.

Autonomno konvencijsko definiranje pojmova često primjenjuje npr. Europski sud pri tumačenju Bruxelleske konvencije o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, te pri tumačenju sekundarnog prava Europske unije. U posljednje vrijeme međunarodni ugovori autonomno određuju koje je pravo mjerodavno za pojedine pojmove, tako je npr. što se tiče poveznice prebivališta (H.K. o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja) ili maloljetnika. Ima i autonomnog određivanja pojmova: tako se određuje pojam djeteta (H.K. o mjerodavnom pravu za obveze uzdržavanja prema djetetu), stvarno sjedište.

7. UZVRAT I UPUĆIVANJE DALJE

Opća pitanja i određivanje pojma

Kolizijska pravila najčešće neposredno upućuju na materijalna pravila mjerodavnog prava. Međutim, ponekad polazna kolizijska pravila upućuju na kolizijska pravila mjerodavnog prava.

Primjer: U državama po čijem je kolizijskom pravu za poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno njezino domovinsko pravo, ne upućuje se ponekad na materijalno pravo države čije državljanstvo osoba ima, nego se upućuje na cjelokupno mjerodavno pravo pa tako i na kolizijska pravila tog prava.

U takvim slučajevima od poveznice kolizijskog pravila ovisi konačna primjena materijalnog pravila određene države. Kad polazno kolizijsko pravilo uputi na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, to posljednje pravilo ponekad vraća na primjenu polaznog prava ili upućuje na primjenu prava neke treće države. u takvom slučaju govori se o RENVOI; uzvratu odnosno upućivanju na daljnje pravo. Do takve metode određivanja mjerodavnog prava dolazi kad se ne upućuje odmah na materijalno mjerodavno pravo,

57

već i na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, pa konačna primjena materijalnog prava zavisi od takvog kolizijskog rješenja.

Primjer: Norveški državljanin umro je u Zagrebu, gdje je imao prebivalište, i gdje je imao nekretnine. Za raspravu te ostavine isključivo je međunarodno nadležan hrvatski sud. A postavlja se pitanje uređivanja nasljednih odnosa ostavitelja. Za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavitelja, dakle hrvatski sud upućuje na primjenu norveškog prava. Međutim na osnovi odredbe o uzvratu i upućivanju dalje (čl.6. ZRSZ), ne upućuje se na norveško materijalno pravo, već na cjelokupno norveško pravo, dakle i na njegovu kolizijsku normu koja uređuje istu kategoriju vezivanja. Po norveškom mpp, nasljedni se statut ocjenjuje po pravu prebivališta, pa dolazi do vraćanja na primjenu materijalnog hrvatskog prava.

Ovisno o okolnosti slučaja primjenom renvoi, neće doći do vraćanja na polazno pravo niti do upućivanja na neko treće pravo, već će se primijeniti materijalno pravo države na koju je uputila poveznica polaznog kolizijskog pravila.

Primjer: ako je u vrijeme smrti norveški ostavitelj imao prebivalište u Norveškoj, tada se na osnovi norveškog kolizijskog pravila na koje je uputila hrvatska kolizijska norma, treba primijeniti lex domicilii- tu nema vraćanja niti upućivanja dalje.

Razlozi primjene renvoi: - najčešći razlog je postojanje različitih poveznica za određivanje osobnog statuta fizičkih osoba - slijedeći razlog je olakšavanje rješenja kad se kategorija vezivanja različito kvalificira Primjer: mađarica je udana za državljanina države X, u toj državi. Pred sudom te države postavlja se pitanje bračnog prezimena Mađarice. Po mpp države X, koja dozvoljava vraćanje na svoje polazno pravo, bračno prezime se utvrđuje za svakog bračnog druga po njegovom domovinskom pravu, dakle njeno prezime se utvrđuje po mađarskom pravu. Međutim, mađarski zakon utvrđuje da ako bračni drugovi nemaju isto državljanstvo, da se bračno prezime utvrđuje po pravu države njihovog zajedničkog prebivališta. Sud u takvom slučaju različitih kvalifikacija, prihvaća vraćanje na svoje pravo te na konkretni slučaj primjenjuje svoje materijalno pravo. – daljnji razlog primjene renvoi je doprinos ujednačavanju rješenja za istu kategoriju vezivanja u različitim pravnim porecima, čemu o određenoj mjeri doprinosi i SKRIVENI RENVOI. – upućivanje na strano pravo obuhvaća i upućivanje na kolizijske norme

58

tog prava, jer su kolizijska pravila odredbe o upućivanju na mjerodavni pravni poredak. Nakon upućivanja na mjerodavno pravo, ispunjena je zadaća polaznih kolizijskih pravila. O mjerodavnom pravnom poretku ovisi hoće li se primijeniti vlastito materijalno pravo ili će svojim kolizijskim pravilima uputiti na neko drugo pravo- kako će se konačno riješiti predmet.

Razlozi protiv primjene renvoi: Kolizijske norme države suda su pozvane odrediti da li će u jednom sporu primijeniti domaće ili strano pravo, a ako strano pravo-onda koje strano pravo. Uzima se pravo u najbližoj vezi sa slučajem. Pritom domaći zakonodavac ni sud nisu dužni razmišljati da li strano kolizijsko pravilo za isti slučaj predviđa primjenu istog prava. Renvoi dovodi do začaranog kruga ako kolizijske norme upućuju na jedno pravo u cijelosti, a ne samo na njegove materijalne norme. Do zatvaranja začaranog kruga došlo bi kada bi kolizijske norme trećeg prava uzvratile na polazno pravo ili na neko od prethodnih prava, ili ako dođe do pucanja kruga ako neko od prava na koje se uputilo smatra da se trebaju primijeniti domaće materijalne norme.

Poredbena i hrvatska pravila o renvoi

Prava država koje primjenjuju renvoi: austrijsko, češko i slovačko, njemačko, mađarsko, španjolsko, švicarsko, talijansko pravo, te engleska i francuska sudska praksa, belgijsko pravo te praksa pojedinih država SAD.

Kakav je stav hrvatskog zakonodavstva o primjeni renvoi? U hrvatskom mpp postoji opća i posebna odredba o renvoi. Općom odredbom ZRSZ zauzima pozitivan stav o ustanovi vraćanja natrag i upućivanju dalje. Čl.6. ZRSZ: Ako bi prema odredbama ovog zakona trebalo primijeniti pravo strane države , uzimaju se u obzir njegova pravila o određivanju mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava vraćaju na pravo RH, primijenit će se pravo RH, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava. Prema ovoj odredbi ZRSZ izričito prihvaća institut renvoi i to kao vraćanje na polazno pravo i kao upućivanje na pravo treće države. Kad strano mjerodavno kolizijsko pravo vraća na polazno (hrvatsko) pravo, onda se propisuje primjena hrvatskog materijalnog prava. Kako postupiti u slučaju kad mjerodavno strano kolizijsko pravo upućuje dalje na primjenu trećeg prava, nema zakonskog rješenja. Postoji zakonska praznina koju treba popuniti. Opće rješenje o popunjavanju pravnih praznina sadrži čl.2. ZRSZ-a po kojem to treba učiniti primjenom načela ZRSZ-a, općih načela mpp-a, načela pravnog poretka RH. Važno je načelo upućivanja na pravo najbliže

59

veze. Koje je pravo najbliže, to se utvrđuje na osnovi polaznog prava, na osnovi legis fori.

Kad hrvatsko mpp upućuje na primjenu mjerodavnog prava koje upućuje dalje, takvo daljnje upućivanje traje sve dok jedno takvo pravo ne utvrdi mjerodavnost svog materijalnog prava ili dok ne vrati na jedno od prethodnih prava (tada se primjenjuje materijalno pravo takvog prava).

Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže, određuje zakon njezine zemlje. Ako taj zakon upućuje na zakon druge zemlje, primjenjuje se zakon te druge zemlje.

Prihvaćanjem uzvrata na polazno pravo proširuje se primjena polaznog materijalnog prava, tj. legis fori. Nadležni sud u takvom slučaju primjenjuje svoje pravo koje poznaje, što dovodi do bržeg rješenja i smanjuje troškove vezane za utvrđivanje stranog materijalnog prava.

Engleski sudovi prihvaćaju renvoi kao tzv. foreign court theory. Po toj teoriji engleski sudac koji po svom polaznom pravu treba primijeniti strano pravo, postupa onako kako bi postupio sudac u državi čije je pravo mjerodavno u slučaju da on rješava isti slučaj.

Strano kolizijsko pravilo treba primijeniti onako kako se primjenjuje u toj stranoj državi. Ako strano kolizijsko pravilo sadrži različite poveznice, npr. za pokretnine i nekretnine (a radi se o određivanju stvarnog statuta), treba to primijeniti.

Ako polazno kolizijsko pravilo u konkretnom slučaju upućuje na primjenu vlastitog prava (dakle legis fori), dolazi do primjene materijalnog polaznog prava. Pri tome se uopće ne treba utvrđivati da li polazno pravo prihvaća renvoi ili ne. Pod određenim pretpostavkama dolazi do primjene polaznog materijalnog prava ako se strano mjerodavno pravo ne može primijeniti zbog toga što je protivno javnom poretku legis fori (također nije bitan stav polaznog prava o ustanovi renvoi).

Što se tiče međunarodnih konvencija koje ujednačuju kolizijska pravila, renvoi se gotovo uvijek isključuje. Time se dolazi bliže međunarodnoj ujednačenosti odluka. U Haaškim konvencijama o mpp renvoi se isključuje time što se propisuje upućivanje na unutrašnje pravo mjerodavnog pravnog poretka. Renvoi također isključuje i Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze. Međutim, ako konvencijska kolizijska pravila upućuju na prava država neugovornica, smatra se da radi promicanja međunarodne ujednačenosti rješenja treba primijeniti renvoi. Takva situacija se utvrđuje kad kolizijskopravne konvencije upućuju na prava država nečlanica koja se primjenjuju bez obzira na postojanje uzajamnosti. Svrha takvih pravila je poštovanje jednakog

60

rješavanja situacija između dviju država neugovornica. Što se tiče dvostranih konvencija koja sadrže kolizijska rješenja, ni u njima se ne predviđa renvoi.

Polje primjene renvoi

Za koje se kategorije vezivanja predviđa određivanje mjerodavnog prava upućivanjem na cjelokupno pravo i na njegove kolizijske norme. U nekim pravnim porecima izričito se navode pravne situacije, kategorije vezivanja koje se ocjenjuju pomoću cjelokupnog upućivanja na mjerodavno pravo.

U njemačkom pravu se propisuje opće rješenje o primjeni renvoi. Njemačko pravo u načelu određuje cjelokupno upućivanje (i na kolizijska pravila mjerodavnog prava); to pravo isključuje renvoi kad primjena prava zavisi od autonomije stranaka, isključena je primjena renvoi za ugovorne obveze, za uzdržavanje, za oblik pravnog čina, radi zaštite jedne ugovorne strane.

Austrijsko pravo propisuje načelno cjelokupno upućivanje.

U nekim državama renvoi se primjenjuje samo na osnovi sudske prakse, kao npr. u Engleskoj (renvoi se primjenjuje uglavnom na određena statusna pitanja, na formalnu valjanost oporuke i braka, te na stvarna prava na stvarima što leže u inozemstvu) i u Francuskoj (renvoi kao vraćanje na francusko pravo primjenjuje se u statusnim predmetima, nasljeđivanju pokretnina i nekretnina; renvoi je isključen kad stranke sporazumom utvrđuju mjerodavno pravo)

U nekim drugim pravnim porecima primjena renvoi se uvjetuje time da takvo upućivanje dovodi do razumnog rješenja. Organ primjene treba sam ocijeniti da li u konkretnom slučaju dolazi do cjelokupnog upućivanja ili se upućuje samo na mjerodavno materijalno pravo.

U hrvatskom zakonu o mpp zakonodavac samo određuje svoj pozitivan stav prema renvoi, bez određivanja polja primjene te metode (čl.6. ZRSZ). Ne postoji međutim obvezna primjena renvoi. Ta pravila treba uvijek uzeti u obzir, no ne i primijeniti. Treba ih primijeniti samo u onim slučajevima kada je po opće prihvaćenom stajalištu njihova primjena razumna i u skladu s načelom upućivanja na najbliže pravo.

Renvoi se nikako ne primjenjuje npr. pri određivanju mjerodavnog prava za oblik pravnog posla (oblik pravnog posla se često određuje alternativnim kolizijskim pravilima čime zakonodavac želi favorizirati određene materijalnopravne rezultate). Ako bi pak došlo do renvoi,

61

isključilo bi se takvo favoriziranje. Renvoi je isključen i kod određivanja ugovornog statuta zbog pravne sigurnosti i predvidljivosti (osim ako stranke izričito ne ugovore primjenu cjelokupnog stranog prava). Renvoi je isključen kod određivanja deliktnog statuta.

Po čl.6. ZRSZ dozvoljava se upućivanje i na treće pravo. Dakle ako po hrvatskom kolizijskom pravilu treba primijeniti pravo države X, te njene kolizijske norme upućuju dalje na pravo države Y, takvo daljnje upućivanje je dozvoljeno. Pri tome mogu nastati najmanje dvije vrste situacija: Prva vrsta situacija: na osnovi hrvatskog kolizijskog pravila upućuje se na cjelokupno pravo države A, a njeno kolizijsko pravilo upućuje dalje na materijalno pravo države B. Tu treba primijeniti materijalno pravo države B jer se njime ostvaruje međunarodna ujednačenost rješenja. Druga vrsta situacija: hrvatsko kolizijsko pravilo upućuje na cjelokupno pravo države X čija kolizijska norma upućuje na cjelokupno pravo države Y, čije kolizijsko pravilo ne vraća na hrvatsko pravo već upućuje dalje, na pravo države Z. Radi le se o upućivanju na cjelokupno pravo države Z ili samo na njena materijalna pravila, to zavisi od stava države Y prema renvoi. Kako dalje postupiti pod pretpostavkom da država Y upućuje na materijalne norme države Z. Tada je navedeno dvostruko upućivanje uspjelo. Ali što ako u konkretnom slučaju država Y upućuje na kolizijske norme države Z? U takvom slučaju, tj, kad dvostruko upućivanje dalje upućuje na kolizijske norme treće države, trebalo bi stati kod dvostrukog upućivanja i primijeniti materijalno pravo treće države (Y). U protivnom situacija postaje još složenijom.

Najčešće se u poredbenom pravu renvoi primjenjuje kad je poveznica polaznog prava državljanstvo ili prebivalište. Pritom dolazi do renvoi samo ako kolizijsko pravilo prava na koje se uputilo sadrži drugačiju poveznicu od one polaznog prava.

Renvoi se ne primjenjuje kad poveznica polaznog prava upućuje na pravo najbliže veze.

Primjena renvoi se ograničava: vrstom pravnog posla; rezultatom do kojeg se dolazi njegovom primjenom; i tehničkom nemogućnošću njegove primjene

Skriveni renvoi- vraćanje na polazno pravo

U određenim predmetima, posebno bračnog prava i odnosa roditelja i djece, postoje u tim pravima samo pravila o međunarodnoj nadležnosti koja se zasnivaju na prebivalištu stranaka. Sudovi uvijek u takvim slučajevima primjenjuju lex fori, a kako se njihova nadležnost uvjetuje

62

prebivalištem stranaka na njihovom području, tako dolazi do primjene lex domicilii stranaka. Ako u konkretnom slučaju stranke nemaju prebivalište u državi X, već u jednoj drugoj europskoj državi Y, tada sudovi države X nisu nadležni, već su nadležni sudovi države Y. Ne može se tvrditi da bi u takvom slučaju sud države X primjenjivao pravo države Y ali smatra se da primjena prava države Y odgovara smislu navedenog kolizijskog pravila države X, pa zapravo dolazi do skrivenog vraćanja s prava države X na pravo države Y.

Posebna vrsta renvoi- upućivanje na nejedinstven pravni poredak

Na području nekih država postoji više različitih pravnih poredaka. Ta podjela je nekada teritorijalna (U državi X postoji područje A, B, C i svako to područje ima vlastiti pravni sistem), a ponekada personalna (državljani države X su različitih rasa, plemena i vjera). Pravne situacije koje su povezane s više različitih teritorijalnih pravnih područja iste države uređuju INTERLOKALNI (interteritorijalni) kolizijski propisi, a na osnovi INTERPERSONALNOG kolizijskog prava ocjenjuju se situacije koje su povezane s raznim personalnim, vjerskim i plemenskim pravima unutar iste države. Koje pravo će se primjenjivati na situacije koje imaju vezu s više takvih prava uređuju interlokalna kolizijska pravila.

U hrvatskom i komparativnom pravu postoje izričita kolizijska pravila o načinu upućivanja na mjerodavno pravo koje nije teritorijalno jedinstveno.

Čl.10. ZRSZ: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka. Dakle, upućuje se na unutrašnja međuteritorijalna kolizijska pravila takve države

Pri upućivanju na lex rei sitae primjenjuje se materijalno pravo područja gdje stvar leži, što je odredivo, pa nema potrebe za upućivanjem na interlokalne norme mjerodavnog prava. Primjena određenih međunarodnih ugovora dovodi do jednakog rješenja. Tako se po određenim haaškim konvencijama upućivanja na interlokalne kolizijske norme predviđaju samo ako poveznica državljanstvo upućuje na nejedinstveni pravni poredak.

U slučaju da se pri upućivanju na nejedinstveni pravni poredak utvrdi da ne postoje interlokalne norme na razini države, u hrvatskom i komparativnom pravu takva se situacija rješava supsidijarnom kolizijskom normom- njome se upućuje na mjerodavno područno materijalno pravo primjenom načela najbliže veze.

63

8. PRIJEVARNO ZAOBILAŽENJE PRAVA

Prijevarno zaobilaženje prava sadrži dva elementa: SUBJEKTIVNI (namjeru mijenjanja činjeničnog stanja koje je temelj primjene određene poveznice kako bi se zaobišla primjena određene materijalne norme, u umjesto nje bi se primijenilo povoljnije rješenje) i OBJEKTIVNI element (samo ostvarivanje te namjere).

Primjer: Princeza Beauffremont udajom je stekla francusko državljanstvo, te je kasnije od francuskog suda dobila rastavu od stola i postelje. Razvod braka nije mogla dobiti jer je tada brak bio nerazrješiv. Potom je stekla njemačko državljanstvo; po kojem je rastava od stola i postelje bila izjednačena s razvodom, pa se ona mogla ponovno udati, što je i učinila u Berlinu (za rumunjskog državljana). Kasacijski sud donio je odluku kojom je taj drugi brak proglasio ništavim, jer je njemačko državljanstvo stečeno fraudulozno, s namjerom izigravanja francuskog prava.

Kod prijevarnog zaobilaženja prava mijenja se okolnost koja dovodi do toga da poveznica upućuju na neko mjerodavno pravo, npr. ako je poveznica državljanstvo stječe se novo državljanstvo, ili ako je poveznica locus rei sitae mijenja se mjesto gdje stvar leži. Ako je i nakon opisane promjene polazno isto kolizijsko pravilo, dolazi do neposrednog zaobilaženja. Postoji i posredno zaobilaženje. Sama promjena relevantnih okolnosti ne predstavlja prijevarno zaobilaženje prava. Uz postojanje objektivnog elementa treba utvrditi i ZLU NAMJERU koja predstavlja povredu dobre vjere.

Primjer: osoba je nakon niza godina prebivanja u državi X stekla državljanstvo te države i izgubila svoje prijašnje državljanstvo. Tu je gotovo nemoguće dokazati zlu namjeru, jer za stjecanje državljanstva prirođenjem traži se i uska teritorijalna veza s takvom državom.

Isključenje frauduloznog postupanja: - kako fraudulozno zaobilaženje prava pretpostavlja voljnu promjenu okolnosti koje dovode do promjene mjerodavnog prava, ako se te okolnosti ne mogu mijenjati = isključeno je fraudulozno postupanje Primjer: nekretnine se ne mogu premještati, na njih se uvijek primjenjuje lex rei sitae - u slučajevima gdje je volja stranaka/stranke odlučna za određivanje mjerodavnog prava isključena je mogućnost prijevarnog zaobilaženja prava. To se uglavnom odnosi na

64

autonomiju stranaka kao poveznicu za određivanje ugovornog statuta. Primjer: stranke mogu izabrati za svoje ugovorne odnose bilo koje strano pravo jer se ne traži koneksitet (veza između izabranog prava i ugovora)

Primjer: Radi se o pokretnini koju posjednik, koji nije u dobroj vjeri, premješta iz jedne u drugu državu, samo zato što u toj drugoj državi postoje povoljniji rokovi za stjecanje vlasništva dosjelošću. Nakon isteka tog roka, stvar se odmah prenosi u prvu državu.

-prijevarno zaobilaženje prava će se isključiti ako određeno postupanje ne sadrži sve elemente (volju, zlu namjeru i ostvarivanje te namjere). Primjer: osoba samo prividno mijenja svoje boravište.

Prijevarno zaobilaženje prava treba dokazati. Teret dokaza je na onom tko tvrdi da je došlo do takvog zaobilaženja. Kada se utvrdi prijevarno zaobilaženje domaćeg materijalnog prava, ne primjenjuje se inozemno pravo koje je postalo mjerodavno kao posljedica manipuliranja poveznicom, nego se primjenjuje domaće pravno rješenje na koje bi upućivala poveznica da nije bilo prijevarnog postupanja. Pri tome se polazi od načela de minimis non curat praetor (pretor se ne bavi malim stvarima). Treba ispitati da li je došlo do povrede domaćeg javnog poretka takvim postupanje- odgovor pozitivan ako se utvrdi da su okolnosti i svrha zaobilaženja takvi da se protive osnovnim pravnim načelima.

Postoji i POSREDNO ZAOBILAŽENJE, ako se postupa na način koji dovodi do neprimjene domaćeg kolizijskog prava time što se postupak vodi pred sudom strane države čije kolizijsko pravo upućuju na povoljnije materijalno pravo.

Primjer: stranka da bi izbjegla poveznicu države čiji je državljanin, pokreće parnični postupak protiv tuženoga u stranoj državi na osnovi određenih propisa o međunarodnoj sudskoj nadležnosti te države, iako u državi čiji je državljanin postoji opće međunarodna nadležnost domaćih sudova- radi se o izbjegavanju primjene domaćih kolizijskih pravila svoje države, da bi se primijenila kolizijska pravila države gdje se vodi parnični postupak. U ovom slučaju radi se o vrsti forum shopping na kolizijskopravnoj normi- radi se o izboru nadležnosti suda određene države radi primjene kolizijskog prava te legis fori.

Takav način zaobilaženja primjene domaćeg kolizijskog pravila nema negativnih pravnih posljedica, jer se institut frauduloznog zaobilaženja

65

prava ne može vezati uz pojam forum shopping. Ako tužitelju procesna pravila daju takvu mogućnost koju on iskoristi tako da izabere međunarodnu nadležnost stranog suda, time on čini ono što mu propisi dozvoljavaju i time ne postupa fraudulozno.

Komparativni i hrvatski propisi te sudska praksa

U nekim državama postoje izričiti zakonski propisi o zabrani frauduloznog zaobilaženja prava. Te odredbe sadrži i ZRZS.

Čl.5. ZRSZ: Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog ili drugog zakona ako bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava RH.

Uglavnom se u takvim pravilima ne određuje kako postupiti kada se utvrdi frauduloznost. Pored opće klauzule (čl.5. ZRSZ) postoje i posebne odredbe o zabrani frauduloznog zaobilaženja domaćeg prava, čije je polje primjene ratione materiae ograničeno na zakone koji sadrže takve posebne odredbe.

Čl.987. PZ: Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog zakona ako bi njegova primjena bila postignuta isključivo radi izbjegavanja primjene prava RH. Čl. 184. ZOSZP: Inozemno pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog zakona ne primjenjuje se ako je mjerodavnost postignuta radi zaobilaženja odredaba prava RH.

9. PRETHODNO PITANJE

Općenito

Kad kolizijsko pravilo polaznog prava, tj. legis fori, upućuje na primjenju stranog prava, postavlja se pitanje po kojim kolizijskim pravilima treba ocijeniti neke prethodne pravne situacije- da li po kolizijskim pravilima legis fori ili legis causae (tj. stranom pravu koje je u tom slučaju mjerodavno). Radi se o prethodnom pitanju. U pitanju su dakle prethodni pravni odnosi.

Primjer: za nasljeđivanje u austrijskom pravu mjerodavno je austrijsko pravo. Po tom pravu ostavitelja nasljeđuju njegova supruga i djeca. Time nije riješeno prethodno pitanje, tj. pitanje postojanja valjanog braka, bračnost/izvanbračnost djece. Ta pitanja se ne prosuđuju po nasljednom statutu nego po

66

bračnom statutu, odnosno po pravu koje je mjerodavno za uređivanje odnosa između roditelja i djece.

Talijanka tuži svog supruga (talijanskog državljana) pred hrvatskim sudom radi uzdržavanja. Postojanje valjanog braka je pretpostavka za postavljanje tog zahtjeva. Da li se postojanje valjanog braka prosuđuje n osnovi talijanskog kolizijskog pravila budući da je po čl.42. ZRSZ talijansko materijalno pravo mjerodavno za uzdržavanje, ili se to pitanje treba rješavati po kolizijskom pravu RH koje se odnosi na zaključenje braka (čl.32. ZRSZ)?

U navedenim primjerima radi se o nasljednom statutu i statutu uzdržavanja= to su glavna pitanja. Njihovo rješavanje zavisi od postojanja prethodnih pravnih odnosa (valjanost braka)= to su prethodna pitanja. Prethodno pitanje postavlja se tek nakon što je kolizijsko pravilo uputilo na mjerodavno strano materijalno pravo.

Od prethodnog pitanja treba razlikovati DJELOMIČNO pitanje koje je dio kategorije vezivanja. Tako npr. pri određivanju mjerodavnog prava za ugovor ili za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete (što su glavna pitanja), djelomično pitanje je poslovna sposobnost odnosno deliktna sposobnost.

Prethodno pitanje postavlja se ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: - za glavno pitanje na osnovi domaće kolizijske norme mjerodavno je strano materijalno pravo - prethodno pitanje mora u svom činjeničnom stanju imati strani element; mora biti samostalna pravna cjelina i za to pitanje mora postojati specijalna kolizijska norma - materijalnopravni rezultat do kojeg vodi povezivanje s osloncem na lex fori treba biti različit od materijalnopravnog rezultata do kojeg bi se došlo ako bi se kao poveznica usvojila lex causae (ako dobijemo isto rješenje – to je lažni sukob zakona).

Komparativna rješenja

U doktrini i sudskoj praksi prethodno pitanje rješava se na različite načine. Uglavnom se razlikuju tri metode uređivanja takvih situacija: 1. Po tzv. METODI ZAVISNOG UPUĆIVANJA prethodno pitanje se prosuđuje po kolizijskim pravilima legis causae. Sud odlučuje o prethodnom pitanju onako kako bi o njemu kao glavnom odlučio sud zemlje čije je pravo mjerodavno. Time se postiže međunarodna ujednačenost rješenja. Pristaše ovog pristupa ponekad odstupaju od navedenog zavisnog

67

upućivanja. Obično to čine ako je postojanje braka prethodno pitanje. Time se sprečava da brak po jednom pravu bude postojeći, a po drugom nepostojeći. 2. U sudskoj praksi preteže primjena tzv. NEZAVISNE METODE, posebno što se tiče bračnog prava. Njome se prethodna pitanja uređuju kolizijskim pravilima legis fori. Time se postiže ujuednačenost rješenja u državi foruma. Tako se npr. postojanje braka kao prethodno pitanje uvijek ocjenjuje po kolizijskim pravilima legis fori.

Primjer: sudu države X podnesena je tužba za naknadu štete zbog povrede vlasničkih prava do koje štete je došlo protupravnim činom u Austriji. Sud upućuje na osnovi polazne kolizijske norme na lex loci delicti commissi (na austrijsko pravo). To pravo je dakle, lex causae za glavno pitanje (za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete). Pri upućivanju na materijalne norme legis causae postavlja se prethodno pitanje da li je oštećenik zaista vlasnik stvari. Primjenom metode nezavisnog upućivanja, postojanje vlasništva prosuđivalo bi se po legis fori, dakle po kolizijskim pravilima države X.

3. Postoji i METODA uređivanja prethodnih pitanja po kojoj se ona uređiju zavisno od ocjene pretežnosti interesa na postizanju unutrašnje, odnosno međunarodne ujednačenosti rješenja. Radi postizanja unutrašnje ujednačenosti rješenja primijenit će se za ocjenu prethodnog pitanja kolizijska pravila legis fori; a za postizanje međunarodne ujednačenosti primijenit će se kolizijska pravila legis causae.

Opće prihvaćena metoda uređivanja prethodnih pitanja koja izlaze i zavise od stjecanja ili gubitka državljanstva uređuje metodom zavisnog upućivanja- prihvaća se načelo da svaka država sama odlučuje o tome tko je njezin državljanin. Pored toga ako stjecanje ili gubitak državljanstva ovisi od određenih statusnih odnosa (valjanosti braka, pozakonjenja) tada i ta prethodna pitanja (tj. postojanje tih statusnih odnosa) treba ocjenjivati po kolizijskim pravilima države o čijem se državljanstvu radi, dakle treba ih ocjenjivati metodom zavisnog upućivanja.

Kako se rješava prethodno pitanje u okviru primjene međunarodnih ugovora? Odbacuje se nezavisno upućivanje, jer ono ne dovodi do željenog ujednačenja rješenja u državama ugovornicama, te se usvajaju tri sljedeća rješenja: a) Prethodno pitanje se kao i glavno uređuje kolizijskim ujednačenim pravilom. Problemi koji nastaju ako se u državama ugovornicama prethodno pitanje rješava različitim upućivanjima, izbjegavaju se katkada donošenjem dodatnih ujednačenih kolizijskih pravila koje se primjenjuju u konvencijskim okvirima.

68

Primjer: Po H.K. o mjerodavnom pravu za uzdržavanje za pitanje o tome u kojoj mjeri i od koga dijete može tražiti uzdržavanje, odlučuje pravo države redovnog boravišta djeteta. b) Katkada ujednačeno mpp ne daje odgovor na pitanja određivanja mjerodavnog prava za prethodna pitanja nego to prepušta unutrašnjem pravu država ugovornica. Primjer: Po H.K. o zaključenju i priznanju valjanosti brakova prepušta se državama ugovornicama način uređivanja priznanja valjanosti brakova, ako bi to bilo prethodno pitanje u okviru nekog drugog pitanja. c) ako se na osnovi tumačenja konvencijskih tekstova ne može sa sigurnošću utvrditi, da li u konkretnom slučaju treba samostalno ili nesamostalno određivati mjerodavno pravo, tada rješenje zavisi od rješenja prethodnog pitanja kojem država foruma daje prednost. U takvim slučajevima može doći do međunarodne neujednačenosti rješenja.

Iznimke od pravila

Navedeni pristupi rješavanja prethodnog pitanja ne dolaze do primjene ako je ono riješeno pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog državnog tijela.

Primjer: brak stranaca, od kojih je jedan u času podnošenja tužbe imao prebivalište u RH, razveo je međunarodno nadležni hrvatski sud primjenom čl.35. ZRSZ. Po toj odredbi. utvrđen je razvod braka primjenom prava RH, jer razvod nije bio moguć kumulativnom primjenom domovinskih prava bračnih drugova. Nakon pravomoćnosti presude svaka stranka može valjano zaključiti brak u RH s trećom osobom, jer zbog donesene brakorazvodne odluke više ne postoji bračna smetnja postojećeg braka- bez obzira na to da li se ta sudska odluka priznaje u državi čiji su državljani bivši bračni drugovi.

Do problema prethodnog pitanja ne dolazi: - ako postoji pravomoćna sudska ili druga domaća odluka o tom pitanju - ako je pred domaćim sudom priznata strana sudska odluka ili s njom izjednačena odluka o tom pitanju.

10. PRILAGOĐAVANJE

Opća pitanja

69

Kad se na osnovi kolizijskog polaznog prava uputi na primjenu mjerodavnog prava, katkada se postavlja pitanje PRILAGOĐAVANJA. Do toga dolazi kad se treba primjenjivati više prava, domaće i strano ili više stranih prava, a među tim pravima postoje znatne razlike ili sadrže proturječna ili nedostatna rješenja. Prilagođavanjem se izbjegavaju proturječnosti primjenjivih normi. Pri tom se ne korigiraju norme već samo učinci njihove primjene.

Primjer: Poligamni Marokanac i njegove tri supruge postali su državljani RH. Na osobne učinke braka na osnovi čl.36. ZRSZ primjenjuje se ex nunc hrvatsko pravo. Ono što po hrvatskom materijalnom pravu pripada supruzi (što se teče uzdržavanja i skrbi), dijeli se po marokanskom pravu svim navedenim suprugama. S obzirom da je svaka od tri žene supruga, nastaje u hrvatskom pravu proturječje normi: suprug duguje svakoj od žena cjelinu, a postoji samo jedna cjelina = pri upućivanju na kumulativne proturječne statute, trebalo bi što se tiče osobnih učinaka braka, primjenjivati marokansko pravo.

Ako bračnoimovinski statut daje udovici nakon smrti muža samo nasljednopravne zahtjeve, a po nasljednopravnom statutu ima udovica pravo i na bračnoimovinske zahtjeve, nastaje zakonska praznina koju treba popuniti = što se tiče zahtjeva udovice, trebalo bi po nasljednopravnom statutu ocjenjivati bračnoimovinske odnose ili obratno (nasljednopravne odnose po bračnoimovinskom statutu). Izbor između ove alternative ovisi o tome koje je pravo povoljnije za udovicu.

Na osnovi mjerodavnog engleskog prava nasljednik iza smrti Engleza ima pravo trusta na nekretninama koje leže u RH. Kako to pravo hrvatski pravni poredak ne poznaje, nastaje proturječnost između engleskog i hrvatskog prava = tu je nemoguće hrvatsko stvarno pravo prilagoditi nepoznatom engleskom stvarnopravnom institutu. Trebalo bi se riješiti po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Odgovornost proizvođača za stvari s nedostatkom u hrvatskom pravu uređena je kao deliktna, a u belgijskom kao ugovorna odgovornost. Hrvatski proizvođač na temelju ugovora, koji je podvrgnut pod hrvatsko pravo, isporuči stroj sa nedostatkom u Belgiju koji se tamo montira. Tako dolazi do primjene belgijskog prava, kao deliktnog statuta (lex loci delicti commissi, koji je ujedno i lex loci damni). U takvom slučaju hrvatski proizvođač nije dužan nadoknaditi štetu ni po

70

hrvatskom ugovornom statutu ni po belgijskom deliktnom statutu, iako je po oba prava odgovoran = tu bi trebalo doći do primjene onog prava, hrvatskog ili belgijskog, koje je za proizvođača manje teretno.

Metode prilagođavanja

Prilagođuju se materijalna pravila pri njihovoj konkretnoj primjeni. Pitanje prilagođavanja rješava se na jedan od ovih načina: - ili se daje prednost jednom od konkurirajućih materijalnih prava - protezanjem primjene mjerodavnog prava i na situacije koje ne pokriva kategorija vezivanja polaznog kolizijskog pravila - mijenjanjem mjerodavnog materijalnog prava i - primjenom legis fori (što je vrlo rijetko)

Sve navedeno svodi se na modificiranu primjenu kolizijskog ili materijalnog prava, pa se tako govori o kolizijskopravnom ili materijalnopravnom rješenju.

U praksi do potrebe prilagođavanja dolazi kad je potrebno korigirati neprihvatljiva rješenja kolizijskopravnog upućivanja. Redoslijed primjene metode prilagođavanja je da se po potrebi prvo čini prilagođavanje, a tek nakon toga se ispituje eventualna protivnost mjerodavnog stranog prava domaćem javnom poretku.

11. PRIMJENA STRANOG PRAVA

O prinudnoj primjeni polaznih kolizijskih pravila

Do primjene stranog prava može doći samo ako polazno kolizijsko pravilo mpp na osnovi svoje poveznice, u konkretnom slučaju, uputi na strano pravo. Pri tome se najčešće upućuje na strano materijalno pravo. Katkada dolazi do upućivanja na cjelokupno strano pravo, i na kolizijska pravila stranog prava, pa dolazi do ustanove renvoi. Kolizijska pravila kao dio pravnog poretka legis fori, sudovi i druga nadležna tijela trebaju primjenjivati po službenoj dužnosti, ali samo ako su za to ispunjene pretpostavke: da se radi o privatnopravnoj situaciji s međunarodnim obilježjem, te da prema okolnostima slučaja u konkretnom predmetu baš dolazi do primjene određene ili određenih kolizijskih pravila. Kolizijske norme su prinudni propisi, dakle primjena ne zavisi od volje zainteresiranih stranaka. Primjena stranog prava nije uvjetovana postojanjem načela uzajamnosti (reciprociteta). Iznimka od toga je da

71

uvjet uzajamnosti dolazi u primjenu kada se uređuje privatnopravni položaj stranaca (npr. da bi strane pravne ili fizičke osobe mogle na teritoriju RH stjecati nekretnine na temelju nasljedstva, traži se postojanje uzajamnosti po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

Ako prvostupanjski organ ne primijeni kolizijska pravila ili ih pogrešno primjeni to se može smatrati žalbenim razlogom, jer se time ne primjenjuju, odnosno krše se kogentne (kolizijske) norme. Po ZPP ostali žalbeni razlozi su: pogrešna primjena materijalnog prava, bitna povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Pogrešnoj primjeni mjerodavnog stranog prava treba propisati iste pravne posljedice kao pogrešnoj primjeni domaćeg materijalnog prava.

Pravna priroda stranog prava i uloga organa primjene pri utvrđivanju tog prava

Ako je strano pravo mjerodavno, postavlja se pitanje kako utvrditi njegov sadržaj. Da li to treba učiniti organ primjene ili stranka koja se poziva na strano pravo. Pitanje je da li se strano pravo smatra pravom koje treba poznavati sud, ili se strano pravo smatra činjenicama koje u građanskom parničnom postupku iznose stranke ili se na njih pozivaju. Primjenjuje li se izreka iura novit curia: da mihi factum, dabo tibi ius? U RH strano pravo je za domaći organ primjene pravo, a ne relevantna činjenica (kao što je u državama common lawa). Pritom strano pravo ostaje stranim, ne postaje dijelom domaćeg pravnog poretka. Domaće pravo nadležno tijelo treba utvrđivati po službenoj dužnosti. Dakle, sud treba utvrditi i primjenjivati strano pravo po službenoj dužnosti (ex offo), no pri utvrđivanju sadržaja stranog prava polazi se od nemogućnosti sučevog poznavanja svih stranih prava, pa se propisuju načini kako ipak utvrditi sadržaj stranog prava. Kao primjere takvih rješenja (kako utvrditi sadržaj stranog prava), navode se izabrana poredbena zakonska rješenja. Prvo se navode propisi o utvrđivanju stranog prava ex offo, a potom se navode načini kojima se dodatno pokušava utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava. Čl.13. ZRSZ određuje da će sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava. Također propisuje se kako pomoći sucu ako u konkretnom slučaju ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog stranog prava, da dođe do relevantnih podataka o tom stranom pravu. Polazi se od pretpostavke da domaći organ primjene ne može poznavati sve svjetske pravne poretke, pa se stoga propisuje suradnja organa primjene sa strankama odnosno sa nadležnim državnim tijelom radi utvrđenja sadržaja mjerodavnog stranog prava. Po čl. 13. ZRSZ određuje da sud ili drugi nadležni organ može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa i uprave RH, no stranke u

72

postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava. Pri tome sud sam odlučuje koji će od navedenih načina primijeniti. Kako je predmet utvrđivanja strano pravo, nije dozvoljeno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ili stranaka te ne dolaze do primjene dokazna pravila.

Čl.13. ZRSZ ne sadrži nikakvo ograničenje od primjene stranog prava po službenoj dužnosti. Pitanje je da li bi sud trebao uvažiti stranački sporazum kojim se odriču primjene stranog prava, ako se radi o spornim pravima kojima slobodno raspolažu. Pozitivan odgovor bi se temeljio na širokom tumačenju odredaba hrvatskog ZPP-a o stranačkom slobodnom raspolaganju zahtjevima koji nisu protivni hrvatskim prinudnim propisima. Takvo tumačenje pak bi bilo protivno kvalifikaciji hrvatskih kolizijskih propisa kao prinudnih propisa.

Ovu materiju, o načinu obavještavanja o stranom pravu, osim odredaba unutarnjeg prava, uređuju i posebni međunarodni ugovori kao Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu. Države ugovornice E. K. o obavijestima o stranom pravu, obvezuju se davati obavijesti o svom privatnom, građansko procesnom pravu i o organizaciji pravosuđa. U tu svrhu one osnivaju ustanovu za prijem koja prima zahtjeve iz inozemstva na koje sama odgovara ili ih prosljeđuje drugim državnim tijelima, privatnim tijelima ili odvjetnicima. Države ugovornice mogu osnovati i ustanove za prijenos koje primaju tuzemne zahtjeve te ih prosljeđuju nadležnim inozemnim ustanovama za prijem. Ako ustanova za prijenos nije osnovana, tada zahtjev postavlja sud. Zahtjev može sud postaviti samo u tijeku postupka, pri čemu formulaciju može učiniti stranka. Taj zahtjev treba biti na jeziku države primitka ili uz prijevod. Tražena obavijest daje se na vlastitom jeziku, i to što je brže moguće, besplatna je i ne može se uskratiti. Po potrebi sadrži zakonske tekstove i svu potrebnu dokumentaciju. Da bi pristupila konvenciji RH treba odrediti navedene ustanove.

U RH problematika utvrđivanja stranog prava propisana je određenim dvostranim konvencijama o pravnoj pomoći.

Primjenjuje se strano pravo koje važi u času donošenja odluke. Pri njegovom tumačenju treba postupati u skladu sa sudskom praksom i učenjem pravne znanosti te stane države. To propisuje čl.5. ZRSZ, po kojem se pravo strane države primjenjuje prema smislu i pojmovima što ih sadrži. Ako se strano pravo promijeni od časa pokretanja postupka, postavlja se pitanje da li će se primijeniti dotadašnje ili novo pravo. Stav RH je da je relevantno vrijeme donošenja odluke.

73

Koje se pravo primjenjuje ako se ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog stranog prava

Katkada se sadržaj mjerodavnog stranog prava ne može utvrditi, pa se postavlja pitanje kako dalje postupati ako se po polaznom pravu to strano pravo treba primijeniti. U komparativnom pravu za takve vrste slučajeva predviđaju se ova rješenja: - propisuje se primjena legis fori, - rješava se na osnovi primjene prava koje je najbliže stranom neutvrđenom pravu, ili - se na temelju sličnog polaznog kolizijskog pravila upućuje na mjerodavno pravo. U svakom slučaju ne dolazi u obzir nerješavanje predmeta tj. odbacivanje tužbe. Uglavnom, podredno se primjenjuje primjena polaznog prava, dakle legis fori. U doktrini i sudskoj praksi ponekad je takva primjena legis fori opravdana kao ultima ratio, s tim da prije primjene legis fori treba prvo pokušati s nekim od bližih prava ili drugim mjerodavnim pravom.

Kako pitanja podredno mjerodavnog prava, u slučaju ako se mjerodavno strano pravo nije moglo primijeniti, treba rješavati po hrvatskom mpp? O tome u ZRSZ ne postoji izričito rješenje. Radi pravne sigurnosti i predvidljivosti prednost treba dati primjeni legis fori. U prilog tom rješenju ide činjenica da se radi o rješavanju situacije koja je gotovo uvije usko povezana s pravnim poretkom polaznog prava.

Strano pravo i revizija

Da li je revizija (izvanredan pravni lijek protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda i rješenja kojima se okončava postupak) dopuštena zbog pogrešne primjene ili neprimjene mjerodavnog stranog prava. Ona je dopuštena u npr. austrijskom pravu, grčkom i švicarskom.

Po hrvatskom mpp strano pravo se smatra pravom. Žalba se stoga može izjaviti ako strano pravo ne bude uopće utvrđeno pa ne bude ni primijenjeno, ili ako ono bude pogrešno primijenjeno. Iz istih razloga može se izjaviti i revizija. ZPP propisuje da se revizija može izjaviti protiv zakonom utvrđenih drugostupanjskih presuda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Do pogrešne primjene ili neprimjene mjerodavnog stranog prava može doći i zbog pogrešne primjene polaznog kolizijskog pravila, dakle još unutar pravnog poretka legis fori.

Primjer: Hrvatski sud je u konkretnom slučaju trebao primijeniti polazno kolizijsko pravilo A koje bi uputilo na primjenu austrijskog prava, ali on je umjesto toga pogrešno primijenio kolizijsko pravilo B koje ga je uputilo na mađarsko pravo. Tu postoje dva razloga za reviziju. Prvi je zbog pogrešne primjene

74

domaćeg prava, njegovog kolizijskog pravila i zbog toga što je to dovelo do pogrešne primjene stranog prava.

Do pogrešne primjene ili neprimjene stranog prava može doći i nakon što je međunarodno nadležni hrvatski sud pravilnim izborom polaznog kolizijskog pravila uputio na strano pravo.

Primjer: Hrvatski sud je na ispravan način podvrgnuo pravno stanje pod domaće kolizijsko pravilo, koje upućuje na mjerodavno strano pravo. Međutim, sud nije ispravno tumačio ni primijenio odgovarajuće norme tog mjerodavnog stranog prava na koje je uputio.

Primjena stranog prava u državama common lawa

SAD Strano pravo se može uzeti u obzir samo ako se na njega poziva u tužbi ili odgovoru na tužbu, a ako se ono osporava, treba ga u pravilu dokazati na način koji zadovoljava sud. Strano pravo treba biti dokazano i sud dokazom treba biti zadovoljan.

Strano pravo smatra se činjenicom po kanadskom i po australskom pravu.

U određenom broju država donošenje odluke o stranom pravu preneseno je sa juryja na suca. On ne primjenjuje strano pravo po službenoj dužnosti, no može, neovisno od stranaka, uzimati u obzir dodatni materijal i izvore radi utvrđivanja stranog prava. Po propisu države Massachusetts polazi se od toga da sud poznaje i primjenjuje strano pravo samo ako su se stranke pozvale na strano pravo u tužbi ili u protutužbi.

U New Yorku 1944. godine donesen je Civil Practice Act po kojem su se na jednak način tretiralo pravo države sestre i inozemne države. Omogućuje se sudovima primjena njegova sadržaja čak i ako se stranke ne pozivaju na to pravo. Takvo tumačenje se sužava odredbom da sud može utvrđivati inozemno pravo samo ako se na njega pozvala jedna stranka. Sud, dakle uvijek treba primijeniti strano pravo ako se radi o pravu države sestre. Kad se radi o primjeni inozemnog prava, sud ga može primijeniti ako su ispunjene ove tri pretpostavke: ako to stranke traže, ako postoji dovoljno materijala koji je pribavila stranka i koji omogućuje sudu da udovolji zahtjevu, i ako se o toj radnji obavijesti protustranka. Taj Act je bio na snazi do 1963. godine.

Kako postupaju nadležna tijela ako strano pravo nije utvrđeno? Tužba se u navedenom slučaju rijetko odbacuje. Obično sudovi primjenjuju lex fori.

75

Kao razlog primjene lex fori navode se različite okolnosti: nepostojanje drugog prava, stranke nisu tražile primjenu drugog prava, pretpostavlja se jedanost stranog prava s propisima i common lawom foruma, pretpostavlja se da su pravila common law foruma jednaka pravilima common lawa strane države.

O dopuni hrvatskog prava de lege ferenda

Hrvatskim sudovima pri rješavanju privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem bilo bi olakšano sudovanje ako bi RH pristupila Europskoj konvenciji o obavijestima o stranom pravu iz 1968. godine.

12. KAKO UTJEČU PROMJENE PRAVA NA PRIMJENU MJERODAVNOG PRAVA

Opća pitanja

Pravo se mijenja. Te promjene nastaju na području materijalnog, kolizijskog i procesnog prava i to i države polaznog prava i države čije je pravo mjerodavno u konkretnom slučaju.

Primjer: dosadašnje kolizijsko pravilo foruma sadržavalo je poveznicu državljanstvo, a od određenog trenutka to se mijenja pa upućuje na mjerodavno pravo na osnovi poveznice redovitog boravišta

Do određenog vremena pokretnina se nalazila u državi X, a potom je prenesena u državu Y. Ako treba primijeniti pravo mjesta gdje nekretnina leži, navedena promjena će definitivno utjecati na konkretno rješenje slučaja.

Zbog raspada bivše Jugoslavije postavlja se pitanje do kad su vrijedili jugoslavenski propisi, a otkada vrijede Hrvatski propisi.

U svim ovim slučajevima radi se o sukobu prava u vremenu. Postoje intertemporalna kolizijska pravila koja uređuju vremenske sukobe.

Primjer: Ako je za ocjenu pravnog stanja po određenom kolizijskom pravilu mjerodavno pravo države X u času podnošenja tužbe (vrijeme upućivanja je utvrđeno). Time nije odgovorena na pitanje treba li to pravo primijeniti i u slučaju ako se ono u međuvremenu promijenilo.

76

Postoje tri vrste vremenske promjene prava: promjena kolizijskih pravila legis fori, promjena materijalnog prava legis causae i utjecaj promjene činjeničnog stanja (promjenjivost statuta).

Promjene kolizijskih pravila legis fori

OPĆI PRISTUP

Promjene kolizijskih pravila legis fori, ako što drugo nije određeno međunarodnim ugovorom, najčešće uređuju na osnovi prijelaznih pravila države foruma. Obično se pri tome propisuje neretroaktivnost novih pravila.To je u skladu sa načelom neretroaktivne primjene cjelokupnog privatnog prava. Obično se zakonima kojima se kodificira nacionalno mpp određuje samo njihov čas stupanja na snagu. Na osnovi takvih odredaba smatra se da ti zakoni ne djeluju retroaktivno.

Čl.107. ZRSZ. predviđa da se taj zakon ne primjenjuje na odnose nastale prije njegova stupanja na snagu. Na te odnose primjenjuje se ranije pravo, a po ZRSZ se ocjenjuju situacije nastale nakon njegova stupanja na snagu. Takvo stajalište izražava primjenu kolizijskog prava na osnovi načela tempus regit actum.

Katkada međunarodne konvencije sadrže izričite odredbe o svom vremenskom polju primjene pri čemu se prihvaća načelo neretroaktivnosti.

POSEBNA RJEŠENJA

Neke novije nacionalne kodifikacije mpp polaze također od načela neretroaktivnosti novog kolizijskog pravila, ali uz to daju i određena posebna rješenja koja uzimaju u obzir vremensku dimenziju pravnih situacija pravnih odnosa s međunarodnim obilježjem. Tako razlikujemo tri vrste situacija: 1. završene situacije- (npr. zaključeni brak, stečena punoljetnost, stečene nekretnine i pokretnine) i pravne učinke završenih situacija uređuje ranije pravo, tj. uređuju se po kolizijskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njihova nastanka. Čl.32. ZRSZ: U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka. 2. trajne situacije- (npr. osobnopravni i imovinskopravni učinci braka) koje su nastale po prijašnjim kolizijskim pravilima, dakle njihov nastanak i učinci do stupanja na snagu novog zakona, ocjenjuju se po ranijem pravu, a nakon stupanja na snagu novog zakona, te situacije uređuju kolizijska pravila novog zakona.

77

3. situacije in statu nascendi- to su situacije na koje se još nije primijenilo mjerodavno pravo. na njih se primjenjuje ono pravo na koje upućuju važeća pravila mpp. Primjer: ako bračni drugovi sporazumno podnesu prijedlog za razvod braka, brakorazvodni razlozi procjenjuju se po njihovim domovinskim pravima u času podnošenja takvog prijedloga (čl.35. ZRSZ).

U ovakvim situacijama ne postoji dilema o intertemporalnoj primjeni kolizijskih pravila jer se uvijek primjenjuje važeće kolizijsko pravilo. Za završene i trajne situacije primjenjuje se kolizijsko pravilo u skladu sa načelom tempus regit actum.

Promjenjivost statuta (conflits mobiles, change in the connecting factor)

OPĆENITO

U mpp znatna pažnja se poklanja pitanju kako promjenjivost statuta utječe na vremensku primjenu kolizijskog prava.

Pod promjenjivošću statuta podrazumijeva se pojava koja se javlja kad za vrijeme trajanja pravnog odnosa dolazi do promjene činjeničnog stanja na kojem se zasniva poveznica, što može utjecati na promjenu mjerodavnog prava. Primjenjuje se isto kolizijsko pravilo, ali se mijenjaju okolnosti na kojima se zasniva poveznica (npr. mijenja se državljanstvo, prebivalište, državna pripadnost broda, mjesto gdje stvar leži). Takva pitanja javljaju se samo ako se mjerodavno pravo određuje uz pomoć promjenjivih, a ne stalnih poveznica. Promjenjive poveznice se dakle mogu mijenjati, a stalne poveznice ne (mjesto gdje nekretnina leži, mjesto zaključenja braka, mjesto nastanka štete). Kod stalnih poveznica isključena je problematika promjenjivosti statuta.

Primjer: po čl.36. ZRSZ za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavna je njihova lex patriae. U času zaključenja braka oni su bili državljani države X, a par godina kasnije stekli su državljanstvo države Y. Postavlja se pitanje koje je pravo mjerodavno za njihove zakonske imovinske odnose = trebalo bi biti mjerodavno pravo države stečenog novog državljanstva.

78

Čl.35.ZRSZ: za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani u vrijeme podnošenja tužbe.

Čl.45. ZRSZ: Učinak posvojenja ocjenjuje se po pravu države čiji su državljani posvojitelj i posvojenik u vrijeme zasnivanja posvojenja.

Takvim propisima izbjegava se problematika promjenjivosti statuta.

Primjer: tužba za razvod braka podnesena je međunarodno nadležnom hrvatskom sudu. Za vrijeme trajanja postupka supružnici su stekli novo državljanstvo. Na osnovi čl.35. ZRSZ. sud će biti dužan na razvod braka primijeniti domovinsko pravo bračnih drugova koje su oni imali u času podnošenja tužbe iako su ga u međuvremenu izgubili i s tim pravom u času donošenja odluke nemaju nikakvih veza.

OPĆA RJEŠENJA

Promjenjivost statuta rješava se uglavnom analognom primjenom pravila o rješavanju promjena kolizijskih pravila legis fori. Između te dvije vrste promjenjivosti razlika je u tome što se kod promjenjivosti kolizijskih pravila radi o dva zakona istog zakonodavca, s tim što jedan zakon zamjenjuje drugi; dok je kod promjenjivosti statuta riječ o dva zakona različitih zakonodavca koji ostaju na snazi na svom području, a pitanje je koji od njih treba od određenog časa primjenjivati (jer se npt. promijenila poveznica). U svakom konkretnom slučaju treba utvrđivati o kakvim vrstama situacija se radi (završenim, trajnim situacijama, ili o onima koje tek nastaju).

Na završene pravne situacije ne utječu ni promjenjivost statuta ni kasnija promjena kolizijskog pravila. Na njih se primjenjuje pravo po kojem su nastale, odnosno priznaju se i po novom pravu. Tu se radi o stalnoj poveznici. Primjer: ako je brak što se tiče oblika valjano zaključen po pravu koje se primjenjivalo na oblik braka u tom relevantnom trenutku, brak će se i kasnije smatrati valjanim, iako se promijenilo mjerodavno pravo za oblik braka. Promjenjivost statuta je pravno nevažna, iako postoji promjenjiva poveznica, ako se radi o završenim pravnim situacijama

Ako kolizijsko pravilo uređuje trajne situacije njen pravni nastanak uređuje mjerodavno pravo koje je u vrijeme nastanka na snazi, a ako dođe do promjene statuta učinci takve pravne situacije ocjenjuju se po novom pravu od trenutka te promjene. Čl.36. ZRSZ: Za osobne i zakonske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani.

79

Po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za bračnoimovinski režim usvaja se načelo promjenjivosti statuta, pri čemu bračni drugovi u ograničenoj mjeri sporazumno određuju mjerodavno pravo

NEKA POSEBNA RJEŠENJA

Katkada se u vezi sa promjenom statuta javljaju tehnički problemi prilagođavanja. Smatra se da nastale pravne odnose, koji se ne mogu supsumirati pod novi statut, treba i dalje prosuđivati po ranijem pravu po kojem su valjano i nastali. Na jednaki način treba ocjenjivati i ovu situaciju: Učinci poligamnog braka, što se tiču uzdržavanja i nasljeđivanja, prosuđuju se nakon što su bračni drugovi stekli hrvatsko državljanstvo i dalje po njihovom osobnom statutu na osnovi kojeg su valjano zaključili poligamni brak. Drugi razlog odstupanja od primjene prava na osnovi načela tempus regit actum jest načelo priznanja prava što su stečena po ranijem mjerodavnom pravu (statutu).

Stjecanje vlasništva i drugih stvarnih prava ocjenjuje se po hrvatskom mpp po lex rei sitae, po pravu gdje stvar leži. Ako je pravo vlasništva stečeno po ranijem statutu, ono i dalje postoji iako po novom statutu još ne bi bilo stečeno. Ako stvarno pravo nije bilo stečeno po ranijem pravu (jer nije bilo modusa), do takvog stjecanja će doći ako pokretnina stigne na područje države po čijem pravu modus nije pretpostavka za prijenos vlasništva. Ako pokretnina dođe na područje po čijem pravu se traži modus, tada vrijedi načelo tempus regit actus, pa se taj čin stjecanja vlasništva treba ostvariti pod pretpostavkama i u obliku novog statuta.

Primjer: Ako je ugovor o prodaju zaključen o stvari koja se u času zaključenja ugovora nalazila u Francuskoj, obveznopravni ugovor ima po francuskom pravu i stvarnopravne učinke, pa za prijenos vlasništva nije potreban modus. Kad ta stvar stigne u RH po čijem pravu je potreba modus, smatra se da je i bez modusa valjano preneseno vlasništvo na hrvatskog kupca primjenom ranijeg statuta.

Promjenjivost materijalnog prava legis causae (changes in the lex causae)

Ako se promijeni materijalno pravo države na čije pravne norme su uputila kolizijska pravila polaznog prava, postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti polazni organ na situacije nastale prije promjene materijalnog prava - ranije pravo ili pravo koje je u času donošenja odluke na snazi. Smatra se da organ u polaznoj državi treba postupiti na isti način kako

80

postupa u takvom slučaju organ države legis causae, pod pretpostavkom da se po polaznom pravu strano pravo primjenjuje po službenoj dužnosti.

Primjer: Ako bi sud države X na osnovi svog kolizijskog pravila trebao primijeniti hrvatsko obvezno pravo na spornu situaciju nastalu 1977. godine, taj sud će poći od prijelazne odredbe ZOO kojom se određuje vremensko polje primjene tog zakona.

Ako strano tijelo na osnovi svojih kolizijskih pravila treba na konkretni slučaj primijeniti hrvatsko pravo, a radi se o nasljeđivanju ostavioca koji je umro 2002. godine, taj strani organ će riješiti o vremenskoj primjeni prava riješiti na osnovi ZN koja glasi: prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se prema zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.

Prijelazne odredbe o vremenskom važenju legis causae neće se primjenjivati ako bi time bio povrijeđen javni poredak polaznog prava.

Varijacija na temu: o primjeni hrvatskog kolizijskog, materijalnog i procesnog prava

Ustavni zakon za provedbu Ustava RH iz 1990. godine uređuje da se zakoni i drugi propisi moraju uskladiti s Ustavom u roku od godine dana od proglašenja Ustava. Primjena jugoslavenskih zakona može se podijeliti na dva razdoblja: prvo razdoblje teče od stupanja zakona na snagu kojima su preuzeti jugoslavenski zakoni, a od časa preuzimanja počinje teći drugo razdoblje. Sredinom 1991. godine doneseni su hrvatski zakoni kojima se preuzimaju odredbe međunarodnog privatnog i procesnog prava koje su do tada bile sadržane u bivšim jugoslavenskim zakonima. ZRSZ, ZPP, ZM, ZPUP, ZOMZP, Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji stupili su na snagu 08. listopada 1991. godine. Da bi se izbjegla potpuna zakonska praznina zakonodavac je odredio daljnju primjenu tih zakona ako nisu protivni novom ustavnom poretku.

13. JAVNI POREDAK: ZAŠTITA OSNOVNIH PRAVNIH NAČELA DOMAĆEG I EUROPSKOG PRAVA

Općenito

Privatno pravo može se primjenjivati na osnovi pravila međunarodnog privatnog prava eksteritorijalno, dakle izvan države u kojoj je doneseno. Tako na privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem hrvatski

81

sudovi ili arbitraže sa sjedištem u RH, na osnovi hrvatskog mpp, pod određenim okolnostima primjenjuju strano pravo. Upućivanje na primjenu stranog prava ponekada dovodi do primjene prava koje se prilično razlikuje od polaznog prava. Pitanja o tome treba li uvijek primijeniti strano pravo, bez obzira na to da li je ono slično, različito ili protivno polaznom pravu, postavljali su već u XIV. stoljeću komentatori (postglosatori). Oni su učili da se škodljivi statuti (statuti odiosa) primjenjuju samo teritorijalno. Time su postavljeni temelji instituta javnog poretka. Hrvatski znanstvenik Baltazar Bogišić je propisao da se inozemni zakoni neće priznati ako bi povlađivali kakvu nečovječnu ustanovu kakva se ne trpi u Crnoj Gori.

S druge strane, domaći prinudni propisi koji uređuju neka osobna stanja, zatim propisi o načinu prijenosa vlasništva na pokretninama iako su kogentne naravi, ne mogu se zaobići voljom stranaka. Ti propisi nisu zapreka primjeni drugačijeg rješenja o tim pitanjima koja se utvrđuju u mjerodavnom stranom pravu. Institut javnog poretka dolazi do izražaja samo pri kontroli primjene stranog prava i kontroli stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Danas se javni poredak definira kao institut kojim se štiti domaći pravni sistem od primjene stranog prava koji je protivan osnovnim pravnim načelima domaćeg prava. Pod pojmom internog javnog poretka podrazumijevaju se prinudni propisi polaznog prava. Međutim, hrvatski zakonodavac ne uočava uvijek razlike između ta dva pojma. Tako se npr. u Zakonu o arbitraži pri navođenju razloga iz kojih se može poništiti pravorijek arbitražnog suda utvrđuje, kao jedan od razloga, na koje hrvatski sud pred kojim se vodi postupak za poništenje pravorijeka pazi po službenoj dužnosti, ako je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom RH. Pritom se ne razlikuje da li je takav pravorijek, koji uvijek ima hrvatsku državnu pripadnost, donesen u sporu s međunarodnim ili tuzemnim obilježjem.

Odredbe o zaštiti javnog poretka sadrže propisi unutrašnjem mpp i razne višestrane međunarodne konvencije. Te odredbe ne određuju sadržaj javnog poretka u pojedinostima- to je prepušteno organima primjene. Često se samo propisuje neprimjena stranog prava koje je protivno domaćem javnom poretku. Katkada se propisuje da strano pravo ne smije biti protivno ni javnom poretku ni dobrim običajima. Katkada se propisuje neprimjena stranog prava ako bi učinci njegove primjene bili protivni javnom poretku. Javni poredak reguliran je apstraktnom klauzulom. Čl. 4. ZRSZ-a je pravilo opće klauzule jer ti slučajevi nisu taksativno navedeni i pravni poredak se sa vremenom mijenja.

82

Čl.4.ZRSZ: Ne primjenjuje se pravo strane države, ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

Osnovna načela pravnog poretka svake države propisana su u njezinom ustavu i drugim propisima. Stoga se katkad zaštita javnog poretka izričito povezuje sa poštivanjem domaćeg Ustava, njegovih načela i osnovnih prava. U javni poredak ulaze i rješenja Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda iz 1950. godine. Općenito se smatra da su konvencijska ljudska prava i njihova zaštita važan dio kolizijskopravnog javnog poretka svih država ugovornica.

Daljnje pitanje u vezi sa zaštitom domaćeg javnog poretka javlja se kad polazna kolizijska pravila upućuju na strano pravo koje se u polaznoj državi kvalificira kao dio javnog prava. Takvi slučajevi nisu česti jer u pravilu kolizijska pravila upućuju na mjerodavno privatno pravo. Kad iznimno dolazi do upućivanja na strano javno pravo, pitanje je da li to pravo treba primijeniti. U hrvatskoj praksi nije bilo takvog slučaja. Ako ipak dođe do takvog slučaja da hrvatske kolizijske norme upute na primjenu stranog javnog prava, to pravo treba primijeniti osim ako bi to bilo protivno hrvatskom javnom poretku.

Što se tiče klauzula o javnom poretku u međunarodnim ugovorima, one se gotovo nikada ne donose u dvostranim konvencijama. Takve konvencije koje sadrže kolizijska pravila (to su uglavnom konvencije o pravnoj pomoći) ujednačena kolizijska pravila upućuju samo na pravo jedne ili druge države ugovornice. Isključeno je da to mjerodavno pravo bude proglašeno protivno javnom poretku države polaznog prava, tj. javnom poretku jedne od država ugovornica.

Haaške konvencije o mpp određuju da se mjerodavno materijalno pravo neće primijeniti ako je ono očito protivno javnom poretku. Takve konvencije nalazimo u npr. sljedećim haaškim konvencijama: Konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja, Konvencija o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće, i u Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda. Međutim, procesne haaške konvencije ne sadrže odredbe o javnom poretku.

Javni poredak ne predstavlja samo zaštitu domaćeg prava od primjene inozemnog materijalnog prava, nego ga štiti i od inozemnih kolizijskih pravila koja mogu biti neprihvatljiva za polazno pravo, pa se stoga takva mpp ili intertemporalna kolizijska pravila u slučaju renvoi neće primijeniti. Zaštita domaćeg javnog poretka postoji i pri priznanju odnosno ovrsi inozemne sudske ili arbitražne odluke, što se često utvrđuje unutrašnjim pravom i međunarodnim konvencijama. Po čl. 91. ZRSZ strana sudska

83

odluka neće se priznati u RH ako je u suprotnosti s Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja. Slično određuje i Zakon o arbitraži. Primjer zaštite procesnog javnog poretka utvrđuje i Newyorška konvencija o priznanju i ovrsi stranih arbitražnih odluka po kojem sud u državi gdje se traži ovrha treba po službenoj dužnosti utvrditi da li je takva arbitražna odluka protivna domaćem javnom poretku, te ako utvrdi da je, sud tu odluku neće priznati ni ovršiti.

Pretpostavke za primjenu javnog poretka- veza s legis fori

Opravdanost pozivanja na zaštitu domaćeg javnog poretka zavisi od toga ima li predmet koji se rješava usku vezu s tuzemstvom i njegovim pravom, tj. s lex fori. Takva veza postoji kad bi npr. primjena stranog prava u tuzemstvu imala trajnije učinke, ako se radi o osobi koja prebiva u tuzemstvu ili je tuzemni državljanin. Takva veza postoji i ako je npr. tuzemni organ međunarodno nadležan u predmetu nastanka ili promjene određenog pravnog odnosa (kao npr. pri zaključivanju braka)

Primjer: U državama čije pravo stoji na načelu monogamije, nadležni organ pozvat će se na zaštitu domaćeg javnog poretka, ako bi na osnovi svog polaznog kolizijskog pravila trebao primijeniti strano pravo koje dopušta poligamiju, a radi se o zahtjevu za zaključenje drugog braka. Takav drugi brak neće se moći zaključiti bez obzira na to da li takvi nupturijenti živjeli u tuzemstvu ili ne.

U RH je zaključen ugovor o radu između stranog trgovačkog društva i hrvatskog posloprimca. Ugovorom je određeno da se rad obavlja u RH, na ugovor se primjenjuje pravo države X, a za slučaj spora je isključivo nadležan sud u Zagrebu. U slučaju spora sud u Zagrebu primjenjuje ugovoreno strano pravo, osim ako bi to bilo nespojivo s ustavnim pravima što bi dovelo do povrede osnovnih vrijednosti hrvatskog radnog prava. U ovom slučaju postoji uska povezanost relevantnih ugovornih odnosa s hrvatskim pravnim sistemom, pa je opravdana zaštita domaćeg javnog poretka. Ali ako bi ugovor bio zaključen sa stranim poslodavcem radi obavljanja posla u inozemstvu, hrvatski sud pri rješavanju spora ne bi trebao ispitivati da li je strano mjerodavno pravo u skladu s hrvatskim javnim poretkom (labava veza).

Što situacija koja se rješava ima labaviju vezu s tuzemstvom to postoji manje opravdanje za neprimjenu mjerodavnog stranog prava.

84

UBLAŽENO DJELOVANJE JAVNOG PORETKA je pojava koja priznaje učinke pravnih stanja nastalih primjenom stranog prava u inozemstvu, iako takve situacije ne bi mogle nastati primjenom stranog prava koje je protivno tuzemnom javnom pravu. dakle, učinak takve strane situacije priznaje se u tuzemstvu, on se dakle ne isključuje pozivanjem na zaštitu domaćeg javnog poretka. Katkad pravni odnos koji je nastao u inozemstvu zbog protivnosti javnom poretku samo privremeno ne proizvodi učinke u tuzemstvu.

Primjer: U inozemstvu su nupturijenti, svaki od 12 godina, međusobno zaključili brak u skladu sa svojim domovinskim pravom. Taj brak u RH sigurno ne bi proizveo učinak prvih nekoliko godina nakon zaključenja, zbog njihove niske dobi. Međutim, ako bi se te osobe nakon npr. osam godina nastanile u RH, gdje bi potom stekle i prebivalište, tada prvotna situacija koja je bila protivna javnom poretku više ne postoji, pa bi se njihovoj vezi u RH trebali priznati učinci braka.

Ublaženo djelovanje javnog poretka : - postoji kod priznanja stranih sudskih odluka, - mora se raditi o stranom državljaninu da bi došlo do zasnivanja odluka koje po hrvatskom pravu nisu moguće - ne zanima nas da li je odluka protivna našem javnom poretku, već se gleda na pravni poredak države čiji su državljani subjekti.

Čl. 93. ZRSZ: Ako je pri odlučivanju o osobnom stanju (statusu) državljanina RH trebalo po ovom zakonu primijeniti pravo RH, strana sudska odluka priznat će se i kad je primijenjeno strano pravo ako ta odluka bitno ne odstupa od prava RH koje se primjenjuje na takav odnos. načelo ekvivalentnosti.

Ublaženi učinak se neće primijeniti kad postoji uska veza sa tuzemstvom i tuzemnim pravom. Institut ublaženog djelovanja neće se primijeniti i onda kad sud meritorno odlučuje o nekom odnosu s međunarodnim elementom, ali taj se institut može primijeniti ako odlučuje o priznanju strane sudske odluke.

Do primjene stranog prava dolazi u onim situacijama koje su riješene u inozemstvu.

Funkcija javnog poretka, njegov sadržaj i podredno mjerodavno pravo

Pravnotehnički javni poredak ima dvostruku funkciju: pozitivnu (kojom se nameće primjena domaćeg, polaznog prava) i negativnu (kojom se

85

isključuje primjena mjerodavnog stranog prava ako ta primjena nije spojiva s osnovnim pravnim načelima polaznog prava).

Negativna funkcija javnog poretka nije usmjerena protiv određene norme stranog materijalnog prava, tj. njenog sadržaja, već samo protiv njene primjene na konkretni slučaj. Umjesto stranog prava u pravilu se primjenjuje odgovarajuća norma domaćeg, polaznog prava. Pri tome se postupa ovim redoslijedom: 1. na osnovi polaznog kolizijskog pravila utvrđuje se mjerodavno strano pravo 2. nakon što se ocijeni da bi primjena stranog prava bila protivna domaćem javnom poretku, ne dolazi do primjene tog stranog prava 3. umjesto stranog mjerodavnog prava, primjenjuju se često odgovarajuća pravila domaćeg polaznog prava, odnosno tako da se to pravilo prilagođava. Samo iznimno se propisuje izričita primjena polaznog prava. U praksi najčešće se podredno primjenjuje polazno materijalno pravo.

Primjer: kako postupiti kad po stranom pravu koje je mjerodavno za ugovorne odnose nije predviđena mogućnost da sud smanjuje previsoko utvrđenu ugovornu kaznu? Institut ugovorne kazne, njezino ugovaranje, pretpostavke i učinci, ocjenjuje se po pravu koje je mjerodavno za cjelokupni ugovorni odnos, tj. po lex causae. Ako pretpostavimo da je ugovorni statut strano pravo koje uopće ne predviđa mogućnost smanjenja pretjerane ugovorne kazne, hrvatski sud će ignorirati nepostojanje te mogućnosti u mjerodavnom stranom pravu ako utvrdi da su ispunjene pretpostavke što ih ZOO predviđa za smanjenje ugovorne kazne: na taj način primjenom odgovarajućih zakonskih rješenja hrvatskog prava, kao legis fori, štiti se hrvatski javni poredak.

Neće se primijeniti zabrana stranog mjerodavnog prava koja se tiče zaključenja braka zbog vjerskih ili rasnih razlika; umjesto toga primjenom polaznog prava brak će se moći zaključiti ali samo ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za njegovo zaključenje.

Katkada neće doći do podredne primjene polaznog prava već se situacije koje su nastale primjenom stranog prava neće priznati, odnosno neće im se dati nikakav pravni učinak. Postoji i situacija kada neprimjenom stranog prava koje je protivno domaćem javnom poretku nastaje pravna praznina, pa je pitanje da li ju treba popunjavati ipak pravilima mjerodavnog stranog prava ili po domaćem pravu.

86

Primjer: ako je potraživanje po stranom mjerodavnom pravu nezastarivo, što je protivno domaćem javnom poretku, da li se tada na zastarne rokove i prekide zastare primjenjuje domaće ili strano mjerodavno pravo. Što se tiče ovog slučaja, trebalo bi odrediti možda razuman ali vrlo dugački zastarni rok, koji može biti i duži od najduljeg zastarnog roka polaznog prava.

Ako po stranom mjerodavnom pravu izvanbračno dijete nema gotovo nikakvih prava uzdržavanja prema svom ocu, što je protivno domaćem javnom poretku, postavlja se pitanje da li davanje uzdržavanja, njegovu visinu i trajanje treba prosuđivati po stranom mjerodavnom ili po domaćem polaznom pravu. Odgovor je da bi trebalo dati uzdržavanje koje odgovara svim relevantnim okolnostima slučaja.

Dakle u takvim slučajevima radi se o potrebi prilagođavanja koje treba riješiti tako da se što manje dira u inozemno pravo. To se rješava na osnovi načela pravičnosti u okviru materijalnog polaznog prava.

Svi pravni poreci štite javni poredak, bez obzira na to da li o tome postoji zakonska klauzula ili ne. Po engleskoj sudskoj praksi strano pravo se neće primijeniti ako bi time bio povrijeđen osnovni pojam engleske pravde ili morala; ako bi pravni posao o kojem se radi nanio štetu interesima UK ili dobrim odnosima s drugim državama; ili ako strano pravo vrijeđa engleski pojam ljudskih sloboda.

Pri određivanju sadržaja javnog poretka ustavna načela imaju važnu ulogu, no i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine ima važnu ulogu (ona je na snazi u RH).

Može li se isključiti primjena mjerodavnog prava pozivanjem na javni poredak, ako se radi o pravu države ili vlade koja nije međunarodno priznata? Uglavnom je odgovor negativan, jer ta priznanja imaju političku konotaciju te ne trebaju utjecati na privatnopravne odnose. U pravilu, štiti se samo domaći javni poredak.

Što se tiče kad je relevantno vrijeme za ocjenu protivnosti stranog prava domaćem javnom poretku, to je trenutak donošenja odluke. Ako se pak, od trenutka nastanka pravne situacije o kojoj se radi pa sve do trenutka odlučivanja o zaštiti javnog poretka mnogo proširio ili suzio opseg tog pojma, konačno rješenje o određivanju javnog poretka zavisi od pravila intertemporalnog prava legis fori.

Na zaštitu javnog poretka, nadležna domaća tijela, državni sudovi i arbitražna tijela, paze po službenoj dužnosti.

87

Procesni javni poredak

Uz zaštitu domaćeg javnog poretka, štiti se i domaći procesni javni poredak kojim se sprečava da strane sudske i arbitražne odluke, koje su nespojive s bitnim načelima domaćeg procesnog prava (npr. s načelom saslušanja stranaka) ostvaruju učinke u tuzemstvu. Također, uskraćuje se pravna pomoć koja se traži na način koji je bitno nespojiv s domaćim procesnim pravom. U hrvatskom pravu ne postoji opća klauzula procesnog javnog poretka. Posebne odredbe sadrži ZRSZ, ZPP, ZA.

Čl. 91. ZRSZ: Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti s Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

Čl.181. ZPP: Sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku.

Čl.182. ZPP: Radnja koja je predmet molbe inozemnog suda može se obaviti i na način koji zahtijeva inozemni sud, ako takav postupak nije protivan javnom poretku RH.

Čl. 40. ZA: Priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom RH.

I na zaštitu procesnog javnog poretka pazi se po službenoj dužnosti.

U postupku priznanja stranih sudskih odluka, predmet ispitivanja je strana odluka, pa čak i u slučaju kad je na nju primijenjeno domaće materijalno polazno pravo. Za razliku od javnog poretka, pri tome se ocjenjuje eventualna bitna povreda ne samo domaćeg procesnog već i materijalnog prava. U državi priznanja strane sudske odluke u određenoj mjeri kontrolira se i sadržaj strane sudske odluke što se tiče primijenjenog materijalnog i procesnog prava, uvijek polazeći od potrebe zaštite domaćeg javnog poretka.

Primjer: Stranom sudskom odlukom utvrđuje se dužnost zaključenja braka; time se povređuje načelo slobode zaključenja braka, pa se takva odluka ne može priznati.

Strana sudska odluka kojom se nalaže domaćoj pravnoj osobi izvršenje ugovora o prodaji oružja pravnoj osobi države s kojom je polazna država priznanja u ratu u času donošenja odluke o priznanju te odluke, neće se priznati, jer je protivna njenom materijalnopravnom poretku.

Materijalnopravni javni poredak usmjeren je protiv sadržaja odluke, a procesni javni poredak sprečava priznanje inozemnih odluka ako su

88

donesene protivno osnovnim načelima procesnog prava države priznanja. Najčešće se time obuhvaća načelo nepristranost suda, ishođenje odluke na dolozan način.

ZRSZ u čl. 88. precizira određene situacije koje ulaze u opseg procesnog javnog poretka, tj. konkretizira procesne nepravilnosti tijekom postupka u državi donošenja sudske odluke koje ulaze u opseg procesnog pravnog poretka. Propisuje se da će hrvatski sud odbiti priznati stranu odluku, ako povodom prigovora stranke protiv koje je donesena, sud utvrdi da ta osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, s tim što će se pogotovo smatrati da osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno odnosno što osobna dostava uopće nije ni pokušana, osim ako se ta osoba na bilo koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku.

U Ustavu RH iz 1990. godine procesni javni poredak izražava se u mnogim odredbama koje propisuju temeljne slobode i prava. Taj pojam obuhvaća i pravo na žalbu, jednakost pred organima primjene, pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života…

Klauzulu javnog poretka sadrže mnogi višestrani međunarodni ugovori, te dvostrani ugovori o priznanju i izvršenju stranih odluka. Tu je prvo Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, odnosno Uredba Vijeća Europske unije br. 44/2001. Uredba propisuje da se odluka ne priznaje ako bi priznanje bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se priznanje traži. Što se tiče haaških konvencija odredbu o zaštiti javnog poretka propisuju i Konvencije o priznanju i izvršenju stranih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, Konvencije o priznanju i izvršenju odluka o obvezama uzdržavanja, no te konvencije nisu na snazi u RH.

U RH na snazi su mnogi dvostrani međunarodni ugovori koji u okviru svojih odredaba o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka, sadrže i klauzulu o zaštiti procesnog javnog poretka država ugovornica.

89

III.

OSTALE METODE

Uz kolizijskopravnu metodu uređivanja situacija s međunarodnim obilježjem postoje još dvije metode koje isključuju ili dopunjuju kolizijskopravno upućivanje. To su PRAVILA NEPOSREDNE PRIMJENE i METODA POSEBNIH MATERIJALNIH PRAVILA. Materija koja je uređena pak kombinacijom mpp metoda je međunarodno trgovačko arbitražno pravo.

1. METODE KOJE ISKLJUČUJU ILI DOPUNJUJU KOLIZIJSKOPRAVNU METODU

Pravila neposredne primjene

Katkada se situacije s međunarodnim obilježjem uređuju na osnovi posebnih pravila legis fori, no preteže naziv PRAVILA NEPOSREDNE PRIMJENE. Takva pravila donose se u istom zakonu s kolizijskim normama, a katkada ih sadrže i drugi propisi.

Čl.32. ZRSZ: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe postoje po pravu RH,

90

smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje.

Čl.977. PZ: Iznimno od odredaba 976. ovog zakonika, koje za naknadu štete zbog sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava, primjenjuje se: - 2)pravo RH ako je jedan od brodova koji je sudjelovao u sudaru hrvatski ratni ili javni brod.

Pravila neposredne primjene imaju veliku važnost za društvenu, ekonomsku ili političku organizaciju države koja ih donosi, pa se zato moraju primijeniti bez obzira na inače mjerodavno pravo. Ona imaju prednost pred drugim metodama. Uvijek upućuju neposredno na primjenu domaćeg prava.

Pravila neposredne primjene polaznog prava uređuju određene vrste privatnopravnih odnosa domaćih državljana, kao i neke druge privatnopravne odnose. Pri tome se propisuje samo iznimno opća primjena polaznog prava: najčešće se domaće pravo treba primijeniti ako je to strože ili povoljnije nego materijalno pravo na koje upućuju kolizijska pravila polaznog prava.

Čl.972. PZ: Iznimno od odredbe ovog zakona (kojom se određuje da se na ograničenje odgovornosti brodara primjenjuje pravo države čiju državnu pripadnost ima brod), primjenjuje se ovaj Zakonik ako su njegove odredbe o ograničenju odgovornosti strože od propisa države čiju pripadnost ima brod.

Čl.974. PZ: Iznimno od odredbe ovog Zakona (kojom se određuje da je za ugovore o plovidbenim odnosima mjerodavno pravo koje su stranke izabrale), primjenjuje na ugovore o iskorištavanju brodova ovaj Zakonik: 2) ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama ovog zakonika.

Čl.35. ZRSZ: Ako se brak ne bi mogao razvesti po odredbi ovog zakona (po kojoj je za razvod braka mjerodavno kumulativno domovinsko pravo oba bračna druga), za razvod braka mjerodavno je pravo RH ako je jedan od bračnih drugova u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište u RH.

Čl.4. Zakona o zaštiti potrošača: Izborom mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u RH ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu.

Ponekad pravila neposredne primjene utvrđuju primjenu domaćih javnopravnih propisa na strane fizičke i pravne osobe, ako njihove pravne radnje i/ili poslovi u inozemstvu imaju učinak u Hrvatskoj. Također, pravila neposredne primjene primjenjuju se na domaće i strane državljane koji se

91

nalaze u državi foruma. Međutim, katkada ta pravila obvezuju domaće državljane bez obzira gdje se oni nalazili- u zemlji ili inozemstvu, odnosno primjenjuju se na događaje i pravne odnose koji su nastali ili su zaključeni i izvan države polaznog prava.

Postavlja se pitanje odnosa pravila neposredne primjene i ustanove javnog poretka. Smatra se da je ratio donošenja pravila neposredne primjene zaštita javnog poretka. Međutim, njihova funkcija je mnogo šira: ta pravila uređuju situacije važne za funkcioniranje države (što se čini javnopravnim propisima), uređuju i privatnopravne odnose čije stvaranje, učinci i prestanak nisu vezani uz osnovna načela pravnog uređenja države koja donosi te propise. Samo određene vrste pravila neposredne primjene polaznog prava vrše pozitivnu funkciju javnog poretka (čl.32 ZRSZ i čl. 977. PZ), odnosno neposredno uređuju situacije s međunarodnim obilježjem primjenom temeljnih pravnih načela države polaznog prava; dok druge vrste pravila određuju primjenu polaznog prava no ne bezuvjetno, već samo ako bi kolizijskopravna metoda dovela do neprihvatljivog pravnog rezultata (čl. 35. ZRSZ i čl. 974. PZ). Tako određena pravila neposredne primjene isključuju kolizijskopravnu metodu, odnosno dovode do neprimjene prava određenog kolizijskopravnom metodom. Ako se određene situacije u potpunosti određuju pravilima neposredne primjene , otpada mogućnost i potreba u takvim slučajevima primjenjivati kolizijskopravnu metodu (npr. bračne smetnje stranih državljana ocjenjuju se po pravu RH, ako bi oni sklopili brak pred nadležnim organom u RH).

Kako postupiti kod sklapanja braka? Nadležno hrvatsko upravno tijelo treba utvrditi da li u konkretnom slučaju postoje ili ne postoje bračne smetnje po domovinskim pravima nupturijenata, no to se ne odnosi na ZRSZ-om navedene bračne smetnje jer njihovo postojanje odnosno nepostojanje treba procjenjivati isključivo po hrvatskom pravu. Navedeno pravilo neposredne primjene određuje neposrednu primjenu hrvatskog prava, čime je isključeno kolizijskopravno upućivanje na mjerodavno (strano) pravo.

RAZLIKA IZMEĐU PRAVILA NEPOSREDNE PRIMJENE i POSEBNIH MATERIJALNIH PRAVILA: - pravila neposredne primjene donesena su za nas, jako važna, ratio donošenja je zaštita domaćeg pravnog poretka; - a posebna materijalna pravila donesena su imajući u vidu inozemni element (Zakon o strancima), ratio donošenja je pružanje posebnih rješenja za pravne odnose s međunarodnim obilježjem; odstupa se od rješenja koja postoje isključivo za interne pravne odnose- stvaraju se posebna pravila za međunarodne situacije.

92

RAZLIKA IZMEĐU: - NORMI JAVNOG PORETKA: do intervencije javnog poretka dolazi nakon što je utvrđeno mjerodavno pravo određene strane države - NORMI NEPOSREDNE PRIMJENE FORUMA: primjenjuju se bez prethodne konzultacije kolizijskih normi.

PRAVILA NEPOSREDNE PRIMJENE ODREĐUJU SE: - općim klauzulama – sva pravila neposredne primjene nisu dio javnog poretka pa se određuju po vrsti, dispozicijama i sankcijama.

Posebna materijalna pravila

OPĆENITO

Posebna materijalna pravila neposredno uređuju situacije s međunarodnim obilježjem.

Ratio njihova donošenja nije zaštita domaćeg pravnog poretka, već utvrđivanje pravila koja izražavaju specifičnosti situacija s međunarodnim obilježjem.

U rimskom pravu to su prvo bila pravila ius gentium, mješavina rimskih i provincijskih pravila.

Posebna materijalna pravila donose se tako da se prvenstveno uzimaju u obzir međunarodna obilježja situacija koje uređuju. Tim pravilima se odstupa od rješenja koja postoje isključivo za interne pravne odnose. Njima se stvaraju posebna pravila za međunarodne situacije. Izvori tih pravila su unutrašnji propisi, međunarodni ugovori i u određenoj mjeri sudska praksa. Ovom metodom isključuje se primjena kolizijskopravne metode. Pri tome je pravno nevažno da li bi kolizijskom metodom u konkretnom slučaju došlo do primjene lex fori, tj. da li bi došlo do primjene domaćeg materijalnog prava ili materijalnog prava neke strane države. Kolizijska metoda uređivanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem dolazi do primjene ako utvrđenim posebnim materijalnim pravilima nisu izričito rješenja sva pitanja vezana uz materiju na koju se ta pravila odnose.

U hrvatskom pravu posebna materijalna pravila sadrže ovi zakoni: Zakon o koncesijama i Zakon o strancima iz 2003. godine.

Katkada se primjena posebnih materijalnih pravila uvjetuje postojanjem uzajamnosti (npr. propisi koji uređuju pitanja stjecanja vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama stranaca).

93

Mnogi međunarodni ugovori sadrže posebna materijalna pravila. To su konvencije kojima se ujednačuje između država ugovornica materijalno pravo. Međutim, katkada se donose konvencije koje sadrže odredbe o nacionalnom postupku, posebna materijalna pravila (tzv. minimalna priznata prava) i kolizijske norme.

Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela utvrđuje nacionalni postupak: autori, što se tiče djela, uživaju u državama Unije koje nisu država porijekla, prava koja ta prava daju ili će davati svojim državljanima, kao i posebna konvencijska prava. Minimalna priznata konvencijska prava odnose se na prijevod, reprodukciju djela, javno prikazivanje i izvođenje djela, javno prenošenje, priopćivanje javnosti… Uz to, Konvencija sadrži i kolizijsko pravilo koje upućuje na primjenu legis loci protectionis, dakle na primjenu prava države u kojoj se traži zaštita.

Razna nevladina tijela i organizacije doprinose stvaranju posebnog međunarodnog materijalnog prava (INCOTERM). Pritom treba utvrditi da li takva pravila primjenjuju nacionalni sudovi samo kad ih stranke ugovore ili ta pravila kvalificiraju kao trgovačke običaje, odnosno međunarodne običaje što su opće poznati (usage), ili se čak takva pravila primjenjuju autonomno kao lex mercatoria.

Ujednačeno materijalno pravo u znatnoj mjeri isključuje kolizijskopravnu metodu, ali ju ne može u potpunosti zamijeniti niti isključiti.

KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBE IZ 1980. GODINE

Ova Konvencija je na snazi u RH i odnosi se na međunarodnu prodaju.

Čl.1. Ona se primjenjuje na ugovore o prodaju robe sklopljene između stranaka koje imaju poslovni nastan na području različitih država: a) kad su to države ugovornice ili b) kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne od država ugovornica.

Čl. 2. Konvencija se ne primjenjuje na prodaju: a) robe kupljene za osobnu ili obiteljsku upotrebu ili za potrebe domaćinstva, osim ako prodavatelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati da se roba kupuje za takvu upotrebu b) na javnoj dražbi c) u slučaju zaplijene ili nekog drugog postupka sudskih vlasti d) vrijednosnih papira i novca e) brodova, glisera, zrakoplova f) električne energije

94

Čl. 3. Konvencija se primjenjuje na ugovore o isporuci robe koja se treba izraditi ili proizvesti, osim ako je osoba koja je robu naručila preuzela obvezu da isporuči bitan dio materijala potrebnog za tu izradu. Primjenjuje se i na ugovore u kojima se manji dio obveza stranke koja isporučuje robu sastoji u obavljanju nekog rada ili pružanju usluga.

Čl. 4. Polje primjene (ratione materiae) Konvencije odnosi se samo na sklapanje ugovora o prodaji te prava i obveze poslodavca i kupca koje proizlaze iz takva ugovora. Ako Konvencijom nije izričito drugačije određeno ona se ne odnosi na pravovaljanost ugovora ili bilo koju od njegovih odredaba ili običaja, i ne odnosi se na učinak što bi ga ugovor mogao imati na vlasništvo prodane robe.

Čl. 5. Pod robom podrazumijevaju se samo pokretne tjelesne stvari, s tim što se Konvencija ne primjenjuje na odgovornost prodavaoca za smrt ili tjelesne ozljede koje roba uzrokuje bilo kojoj osobi. Što se tiče osobnog polja primjene, Konvencija ne sadrži ograničenja na osnovi državljanstva ni statusa stranaka (primjenjuje se bez obzira da li su stranke trgovci ili nisu).

Čl. 6. Stranke mogu isključiti primjenu Konvencije u cijelosti ili djelomično. Stranke također mogu utvrditi primjenu konvencijskih rješenja na svoje ugovore o prodaji koji su izvan njezinog polja primjene, kao što su npr. ugovor o prodaji brodova. U takvom slučaju radi se o materijalnopravnoj autonomiji stranaka.

Primjer: Stranke utvrđuju primjena prava države X koja je članica Konvencije, ali isključuju primjenu Konvencije.

Čl. 7. Što se tiče tumačenja Konvencije, utvrđuju se tri načela. Pri tumačenju ove Konvencije imat će se na umu njezin međunarodni karakter, dakle, treba se uzeti u obzir konvencijski međunarodni značaj kao i poštovanje savjesnosti u međunarodnoj trgovini. Konvencija također daje i rješenja o popunjavanju praznina: pitanja koja se tiču materije uređene ovom Konvencijom, a nisu izričito rješenja u njoj, rješavat će se prema općim načelima na kojima se ona temelji ili bez tih načela, ali prema pravu mjerodavnom na osnovi pravila međunarodnog privatnog prava.

UNIDROIT KONVENCIJA O UKRADENIM ILI NEZAKONITO IZVEZENIM KULTURNIM DOBRIMA IZ 1995. GODINE

Konvencija je na snazi u RH.

Ovom konvencijom uređuju se zahtjevi za povratom ukradenih kulturnih predmeta te za povratom takvih predmeta koji su odstranjeni s područja

95

jedne države ugovornice protivno njezinim propisima o izvozu. Takvi zahtjevi trebaju biti od međunarodnog značaja. Konvencija pitanja povrata ukradenih i ilegalno izvezenih kulturnih predmeta ne rješava donošenjem ujednačenih materijalnih pravila, već utvrđuje pravne posljedice tih situacija. Njezine odredbe uzimaju u obzir i interes sljedećih osoba: vlasnika koji su lišeni posjeda predmeta, štite i interes kupaca takvog predmeta koji je u dobroj vjeri, odnosno štite državu iz koje je izvezen kulturni predmet. Konvencija ne određuje nikakva ograničenja što se tiče državljanstva, državne pripadnosti, teritorijalne veze osobe i tijela povezanih s postavljanjem zahtjeva. Ona se treba primijeniti ako postoji bar minimum inozemnog obilježja.

Primjer: Umjetnička slika ukradena je u državi ugovornici A i izvezena u državu ugovornicu B. Nakon nekog vremena sliku prodaje osoba koja tvrdi da je njen vlasnik i to na aukciji u državi B. Međunarodni značaj proizlazi iz činjenice izvoza slike iz jedne u drugu državu ugovornicu. Eventualno isto državljanstvo prvog i novog vlasnika te osobe koja je organizirala aukciju ne oduzima međunarodni značaj.

Konvencija se primjenjuje i u slučaju kad je predmet ukraden u državi neugovornici pa je potom prenesen u jednu državu ugovornicu. Konvencija se primjenjuje i na situacije kad se predmet nalazi na području jedne od država ugovornica pri čemu je nebitno da li je ukraden na području jedne od država ugovornica.

Izvoz se smatra legalnim ako se radi o predmetima koji nisu proglašeni extra commercium i za koje je izdana izvozna dozvola.

Konvencija se primjenjuje na povrat kulturnih predmeta, bez obzira da li su registrirani ili samo označeni u državi u kojoj se traži njihov povrat (što je razlika spram rješenja iz UNESCO konvencije po kojoj se traži da se radi o registriranom ili označenom predmetu).

Konvencija daje definiciju kulturnog predmeta- to su predmeti koji su iz svjetovnih ili religioznih razloga važni za arheologiju, povijest, literaturu, umjetnost i znanost.

Ako neka pitanja Konvencija izričito ne uređuje, a ni njenim tumačenjem se ne može doći do konvencijskih rješenja, tada se praznine trebaju popunjavati na temelju nacionalnih prava, i to po legis fori. Uz to Konvencija ostavlja mogućnost državama ugovornicama da umjesto konvencijskih rješenja primjenjuju svoje pravo, ako je ono povoljnije za restituciju ili za povrat ukradenih ili nezakonito izvezenih kulturnih predmeta.

96

Konvencija se ne primjenjuje retroaktivno.

2. KOMBINACIJA METODA- MEĐUNARODNO TRGOVAČKO ARBITRAŽNO PRAVO

Uvodna razmatranja- specifičnosti arbitražnog rješavanja sporova

Materija međunarodne trgovačke arbitraže uređuje se kombinacijom metoda mpp. Pravni odnosi uređuju se stranačkim sporazumom kojim se utvrđuju procesna, materijalnopravna i kolizijskopravna rješenja Pravni odnosi mogu se uređivati i posebnim materijalnim pravilima.

Iako se privatnopravni sporovi sa međunarodnim obilježjem najčešće rješavaju pred državnim sudovima, pod određenim pretpostavkama za njihovo rješavanje nadležna su arbitražna tijela, a mogu se rješavati i mirenjem u okviru Zakona o mirenju iz 2003. godine.

Nadležni državni sudovi pri rješavanju sporova s međunarodnim obilježjem postupaju na osnovi pravila međunarodnog građanskog procesnog prava legis fori .

Zrsz sadrži posebna rješenja o međunarodnoj nadležnosti hrvatskih sudova, no pod određenim pretpostavkama za utvrđenje međunarodne nadležnosti hrvatskih sudova treba primjenjivati odredbe ZPP o mjesnoj nadležnosti. Odredbe ZPP će se primijeniti pod pretpostavkom ako u hrvatskom pravu nema izričite odredbe o međunarodnoj nadležnosti hrvatskih sudova; tada će hrvatski sud biti nadležan za suđenje ako njegova nadležnost proizlazi iz odredaba ZPP o mjesnoj nadležnosti. ZRSZ sadrži razne odredbe o međunarodnoj nadležnosti hrvatskih sudova i drugih tijela. Kao i ZPP, ZRSZ razlikuje opću, posebnu, isključivu nadležnost i onu nadležnost koja je utvrđena sporazumom stranaka. Pored propisa unutrašnjeg prava, sudska nadležnost utvrđuje se i međunarodnim ugovorima (dvostranim i višestranim). Primjeri takvih konvencija, što se tiču hrvatskog prava, razni su dvostrani ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći u građanskim predmetima. U državama Europske unije nadležnost se uređuje Uredbom Vijeća br. 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 2000.

Međunarodna sudska nadležnost za rješavanje privatnopravnih sporova s međunarodnim obilježjem ne zavisi od sporazuma stranaka koje su u sporu, osim ako se radi o sudskoj prorogaciji, izričitoj ili prešutnoj, tj. kad su stranke sporazumno odredile nadležnost hrvatskog suda. Ako su ispunjene zakonske, konvencijske pretpostavke, podnošenjem tužbe pred

97

nadležnim sudom, uspostavlja se njegova nadležnost, a da za to nije potreban stranački sporazum.

Čl. 46. ZRSZ: Hrvatski sud je međunarodno nadležan, ako tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište na području RH. Ako tuženik kao pravna osoba ima sjedište u Rijeci, tužbu treba podnijeti stvarno nadležnom sudu u tom gradu. Pritom treba imati u vidu da su odredbe o sudskoj nadležnosti kogentne (prinudne) naravi. Tako se međunarodnoprocesne odredbe ZRSZ primjenjuju samo na području RH, a odredbe Uredbe br 44/2001 samo na području Europske unije.

Kako je to po arbitražnom pravu? Može li se po arbitražnom pravu uspostaviti nadležnost tijela koje rješava spor bez stranačkog sporazuma? Odgovor ne NE! Nema arbitražnog sudovanja bez stranačkog sporazuma. Stranački sporazum, autonomija stranaka je opća osnova arbitražnog prava. Ali ne mogu se sve vrste privatnopravnih sporova rješavati arbitražnim putem. Po hrvatskom pravu arbitražnom rješavanju mogu se podvrgnuti sporovi o pravima s kojima stranke slobodno raspolažu. Spor koji ima tu kvalitetu smatra se da je ratione materiae arbitrabilan.

Hrvatsko međunarodno arbitražno pravo

IZVORI

Nakon što je Hrvatska 8. listopada 1991, postala samostalna i nezavisna država, počela je stvarati svoj vlastiti pravni sustav. Hrvatska Gospodarska komora (HGK) donijela je 1992. godine Pravila o međunarodnoj arbitraži svog Stalnog izabranog sudišta, dom su se i dalje primjenjivali ZPP, ZRSZ i razni međunarodni arbitražni ugovori koji su bili na snazi u bivšoj Jugoslaviji. U međuvremenu RH je postala članica najvažnijih arbitražnih konvencija, te je zaključila mnoge dvostrane konvencija (Konvencija o zaštiti i poticanju ulaganja). Što se tiče višestranih konvencija najvažnije su Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži i Washingtonska konvencija o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država. Zakon o arbitraži donesen je 2001. godine, a stupio je na snagu iste godine. HGK donijela je 2002. godine nova ZAGREBAČKA PRAVILA koja su zamijenila ona iz 1992. godine: njima se uređuje arbitražni postupak u okviru Stalnog izabranog sudišta HGK za sporove sa tuzemnim i inozemnim obilježjem.

ZA se uređuje materija domaće arbitraže, priznanje i ovrha arbitražnih pravorijeka te nadležnost i postupanje sudova u vezi s arbitražom i u

98

nekim drugim slučajevima (čl.1.). Pod arbitražom smatra se suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ili ga njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne. Pod pojmom arbitražnog suda podrazumijeva se nedržavni sud koji svoja ovlaštenja za suđenje crpi iz sporazuma stranaka (čl.2). Domaća arbitraža je arbitraža čije mjesto je u RH i takav pravorijek ima hrvatsku državnu pripadnost (čl.38). Arbitraža je privatno rješavanje spora koje stranke sporazumno povjeravaju trećoj osobi ili osobama. Spor s međunarodnim obilježjem je spor u kojem je barem jedna od stranaka fizička osoba sa prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu. Ti sporovi, kao i sporovi bez međunarodnog obilježja, smatraju se domaćom arbitražom ako arbitraža ima mjesto u RH i na njih se primjenjuje ZA. Autonomija stranaka prožima ZA, Zagrebačka pravila te mnoge višestrane arbitražne konvencije. Primjena navedenih propisa i konvencija u znatnoj mjeri dolazi do primjene samo supsidijarno, jer se primarno arbitraža uređuje na temelju stranačkog sporazuma.

UGOVOR O ARBITRAŽI

DOZVOLJENOST I GRANICE

Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Može se zaključiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora. (čl.6) Smatra se da je ugovor o arbitraži građanskopravni ugovor s procesnopravnim posljedicama. To je s jedne strane privatnopravni ugovor, jer časom zaključenja djeluje prema drugoj ugovornoj strani a ne prema sudu, tj, arbitražnom sudu; a s druge strane taj ugovor ima značajke procesnog ugovora, jer stvara procesne učinke vezane uz nadležnost za rješavanje spora pa se tako na taj ugovor primjenjuju procesne norme mjerodavnog prava, a to su norme legis fori. Zbog postojanja valjanog ugovora o arbitraži državni sud kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženika treba se proglasiti nenadležnim, treba ukinuti sve provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu te stranke uputiti na arbitražu. Prigovor tuženik može staviti pred sudom najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu (čl.42). Arbitražnim ugovorom stranke mogu podvrgavati svoje prane sporove arbitraži pod pretpostavkom da su ti sporovi objektivno arbitrabilni i ako

99

su stranke subjektivno sposobne za zaključenje takvog ugovora. U pitanju je arbitrabilnost ratine materiae i ratione personae. Dodatno ograničenje arbitrabilnosti odnosi se na sporove s međunarodnim obilježjem, ako je mjesto arbitraže u inozemstvu. ZA dozvoljava ugovaranje takve arbitraže, osim kad posebni hrvatski zakoni za takve sporove propisuju isključivu međunarodnu nadležnost hrvatskog suda- to ograničenje naziva se ratione jurisdictionis.

Arbitrabilni sporovi su oni sporovi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati (npr. imovinska prava) (čl.3.)- to je objektivna arbitrabilnost. Što se tiče subjektivne arbitrabilnost to je sposobnost za zaključenje arbitražnog ugovora, a ona izlazi iz poslovne sposobnosti. Po ZA ta sposobnost ocjenjuje se po pravu koje je za fizičke, pravne i druge osobe mjerodavno. Ta norma upućuje na kolizijska pravila ZRSZ o određivanju poslovne sposobnosti. Stranačka sposobnost utvrđuje se prema pravnoj sposobnosti, a procesna prema poslovnoj. Po ZRSZ za određivanje poslovne sposobnosti fizičkih osoba mjerodavna je legis patriae, a za pravne osobe, što se tiče njihove stranačke sposobnosti, mjerodavno je pravo države u kojoj su te pravne osobe osnovane. Državljani RH i pravne osobe hrvatskog prava uključujući i RH, jedinice lokalne samouprave i jedinice regionalne samouprave, mogu zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranke pred arbitražnim sudom. Takvu sposobnost Europska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži utvrđuje za pravne osobe javnog prava. To znači, da ako te osobe zaključe arbitražni ugovor, smatra se da su se odrekle svog imuniteta od vođenja arbitražnog postupka. Otvoreno je pitanje da li takve države i drugi subjekti međunarodnog javnog prava zaključenjem takva ugovora gube i imunitet u ovršnom postupku. Preteže mišljenje da države u takvom slučaju pod određenim okolnostima zadržavaju mogućnost isticanja navedenog imuniteta. Pretpostavka arbitrabilnosti ratione jurisdictionis utvrđuje se za sporove s međunarodnim obilježjem. Propisuje se da stranke ne mogu ugovoriti mjesto arbitraže za takve sporove u inozemstvu ako je u hrvatskom pravu za takve sporove utvrđena isključiva međunarodna nadležnost hrvatskog suda (čl.3).

Da li nadležno tijelo odlučuje ex offo ili po prigovoru stranke o arbitrabilnosti ratine materiae: arbitražni sud je nadležan ako se radi o sporu o pravima s kojima stranke mogu slobodno raspolagati. To znači da ako nije ispunjena ta pretpostavka da se on treba proglasiti nenadležnim. O tom pitanju odlučuje ex offo. Prigovor da arbitražni sud nije nadležan tuženik mora podnijeti najkasnije kad i odgovor na tužbu. Okolnost što je stranka imenovala arbitra ili što je sudjelovala u imenovanju arbitra ne lišava je prava na podnošenje takva prigovora. Prigovor da arbitražni sud

100

prekoračuje granice svojih ovlaštenja mora se podnijeti čim predmet za koji se tvrdi da prelazi djelokrug njegovih ovlašetnja bude iznesen u arbitražnom postupku. Arbitražni sud o navedenim prigovorima može odlučivati kao o prethodnom pitanju ili u odluci o biti spora. Ako arbitražni sud odluči kao o prethodnom pitanju da je nadležan, nezadovolja stranka može tražiti od suda da odluči o tom pitanju (čl.15).

ZA određuje nadležnost suda u postupku pokrenutim tužbom za poništaj pravorijeka: nadležni sud ispituje ex offo da le je predmet spora arbitrabilan. Sud ex offo ocjenjuje arbitrabilnost spora ako mu je podnesen zahtjev za priznanje i ovrhu stranog pravorijeka. Priznanje i ivrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi: da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima RH ili da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom RH (čl.40). Nadležno tijelo utvrđuje arbitrabilnost primjenom legis fori, tj. po hrvatskom pravu. Navedena tijela nadležna su za odlučivanje o arbitrabilnosti ratione personae i ratione jurisdictionis. Nadležnost za utvrđivanje arbitrabilnosti ratione personae, kao i za utvrđivanje arbitrabilnosti ratione materiae, utvrđuje se uvijek na prigovor jedne od stranaka.

Nadležan je sud kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama.

Pitanje nevaljalosti ugovora o arbitraži uređuje Newyorška konvencija. Ona utvrđuje da sud na zahtjev jedne od stranaka, upućuje stranke na arbitražu, osim ako ustanovi da je taj ugovor nevaljan, bez učinka ili neprikladan za primjenu. Nevaljan je ugovor ako su ga npr. zaključile nesposobne stranke.

Nadležan sud u postupku pokrenutim tužbom za poništaj pravorijeka ako stranka koja podnese tužbu dokaže da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži ni biti stranka u sporu, ili da stranka nije bila uredno zastupana, te nadležan sud u postupku priznanja i ovrhe stranog pravorijeka je Trgovački sud u Zagrebu/ Županijski sud.

Primjer nadležnosti i mjerodavnom pravu pri utvrđivanju arbitrabilnosti ratione jurisdictionis, kojom se ograničava mogućnost ugovaranja arbitraže čije mjesto je izvan RH za sporove za koje je predviđena isključiva nadležnost hrvatskog suda je: stranke su za rješavanje svojih ugovornih sporova ugovorile primjenu Pravila o arbitraži i mirenju Međunarodnog arbitražnog centra austrijske federalne gospodarske komore, s mjestom arbitraže u Austriji, iako se radi o ugovornim sporovima za koje je propisana isključiva međunarodna nadležnost hrvatskog suda. Pretpostavimo da je arbitražni postupak pokrenut u Austriji. Tuženik se tijekom postupka može pozvati na odredbu ZA o

101

arbitrabilnosti koju će hrvatski sud trebati primijeniti po službenoj dužnosti u slučaju da se kasnije bude tražilo priznanje i ovrha austrijskog pravorijeka. Takav pravorijek neće se moći priznati i ovršiti u RH jer je donesen u sporu koji nije arbitrabilan po hrvatskom pravu. Ako se stranka ne pozove na odredbu o arbitrabilnosti, hrvatski sud pred kojim se bude tražilo priznanje i ovrha austrijskog pravorijeka, takav će zahtjev odbiti po službenoj dužnosti.

OBLIK I VALJANSOT UGOVORA

Ugovor o arbitraži je valjan ako ispunjava formalne i materijalne pretpostavke. ZA propisuje za ugovor pisani oblik (kao i Newyorška konvencija). Po ZA ugovor je sklopljen u pisanom obliku ako je unesen u isprave koje su stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, telefaksa, brzojava ili drugih sredstava komunikacije koji omogućavaju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesu li ih stranke potpisale. Da bi ugovor bio valjan on mora biti sklopljen u propisanom obliku (čl.2.). Nedostatak oblika može biti otklonjen naknadnim zaključenjem ugovora u propisanom obliku, čak i nakon početka arbitražnog postupka; ili u slučaju bezprigovornog upuštanja u raspravljanje o suštini spora, dakle kad stranke svojim pravnim radnjama ukazuju na želju da se spor riješi arbitražnim putem, a ne pred državnim sudom. Smatra se da je ugovor o arbitraži valjan i ako tužitelj podnese tužbu arbitražnom sudu, a ako tuženik povodom tužiteljeve tužbe ne prigovori nadležnosti arbitražnog suda najkasnije u odgovoru na tužbu u kome se upustio u raspravljanje o biti spora (čl.6).

Materijalnopravna valjanost ugovora ocjenjuje se po kolizijskim odredbama. Primarno se određuje po lex autonomiae, dakle po pravu koje su stranke izabrale, a podredno po pravu koje je mjerodavno za suštinu spora dakle po lex causae ili po hrvatskom pravu. Newyorška konvencija propisuje primjenu legis autonomiae, a podredno primjenu prava države koja je donijela pravorijek.

Tko i kada može odlučivati o postojanju i valjanosti ugovora o arbitraži? Po Newyorškoj konvenciji sud kojem je podnesen na rješavanje spor pod pretpostavkama da je o istom sporu zaključen ugovor o arbitraži među istim strankama, uputit će stranku na arbitražu, osim ako utvrdi da je ugovor o arbitraži nevaljan, bez učinka ili neprikladan za primjenu. Što se tiče određivanja valjanosti ugovora, ugovor će biti valjan ako je spor nastao iz određenog pravnog odnosa, predmet spora treba biti arbitrabilan i ugovor treba biti u pisanom obliku. Arbitražni sud je nadležan odlučivati po prigovoru o postojanju ili valjanosti arbitražnog ugovora. Zatim se utvrđuje nadležnost hrvatskog suda da odlučuje o

102

pitanjima valjanosti i postojanja arbitražnog ugovora povodom tužbe za poništaj pravorijeka, kao i pri zahtjevu za priznanje i ovrhu stranog pravorijeka. U svim navedenim slučajevima arbitražni sud, odnosno nadležni hrvatski sud ne djeluje ex offo, već samo povodom stranačke inicijative, osim ako se radi o pitanjima arbitrabilnosti koje se ocjenjuju ex offo.

Ugovor o arbitraži ima posebnu pravnu narav- načelo separabilnosti, što znači da ugovor o arbitraži nastaje, djeluje i prestaje nezavisno od ugovora koji je djelomično ili u cijelosti predmet spora. Tako npr. arbitražna klauzula, koja je sastavni dio glavnog ugovora, smatra se sporazumom što je nezavisan od ostalih odredaba tog ugovora.

SADRŽAJ UGOVORA I ALTERNATIVNO UGOVARANJE SUDSKE NADLEŽNOSTI

Minimalni sadržaj tog ugovora odnosi se na stranački sporazum o rješavanju spora arbitražom, s tim što se spor odnosi na određene pravne odnose (ugovorne ili neugovorne) koji se utvrđuju takvim ugovorom. Taj ugovor može se sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom glavnom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora. Pri tome se može ugovoriti da arbitražu organizira arbitražna ustanova ili se ugovara arbitraža ad hoc.

Primjer arbitražne klauzule koju preporuča Stalno izbrano sudište pri HKG:Svi sporovi iz ovog ugovora i u vezi s njim,

uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegova valjanog postanka, povrede ili prestanka, kao i pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom izbranom sudištu HGK.

Ovakva klauzula sadrži sve bitne elemente ugovora o arbitraži kojim se povjerava arbitražno rješavanje u navedenoj ustanovi. Takav sporazum stranke uvrštavaju kao jednu od klauzula glavnog ugovora (arbitražna klauzula). Stranke mogu i nakon što dođe do spora iz njihovog ugovora zaključiti poseban ugovor o rješavanju nastalih sporova arbitražnim putem (kompromis).

Pored bitnih elemenata, arbitražni ugovor, na osnovi autonomije stranaka , može sadržavati i druge pojedinosti: npr. broj arbitara, mjerodavnom pravu, mjestu arbitraže, jeziku arbitražnog postupka. Uz arbitražni ugovor stranke mogu ugovoriti i alternativnu sudsku nadležnost. Ako se to čini onda se sudska nadležnost obično ugovara kao opcija jedne ugovorne stranke (npr. jedna ugovorna stranka može pokrenuti spor protiv druge stranke pred nadležnim sudom).

103

O ARBITRAŽNOM POSTUPKU

Stranke sporazumom u okviru ZA određuju arbitražni postupak neposredno ili upućivanjem na npr. određena pravila, zakon ili na drugi prikladniji način. Tako stranke npr. ugovaranjem Zagrebačkih pravila upućuju, pored ostalog, i na odredbe o postupku tih Pravila. Podredno, ako stranke nisu dogovorile pravila postupka, arbitražni sud u okviru ZA, provodi postupak na način koji smatra prikladnim (to je slučaj kad je ugovorena arbitraža ad hoc sa sjedištem u RH, a stranke nisu odredile pravila arbitražnog postupka) Po ZA stranke mogu odrediti mjesto arbitraže, početak arbitražnog postupka, jezik na kojem treba provesti arbitražu, o javnosti arbitražnog postupka, o vještacima, te mogu utvrditi i dodatni razlog za poništaj pravorijek. stranačkim sporazumom može se isključiti donošenje djelomičnih pravorijeka i međupravorijeka. Stranke mogu utvrditi da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja, međutim takvu mogućnost isključuju Zagrebačka pravila, što znači da se ugovaranjem tih Pravila stranke odriču mogućnosti pobijanja pravorijeka pred arbitražnim sudom višeg stupnja.

ZA daje pravo stranačke jednostrane intervencije, npr. u vezi sa donošenjem dopunskog pravorijeka, traženja ispravaka i tumačenja pravorijeka kao i odluke o troškovima (čl.33-35).

Postoje i granice stranačke autonomije. Autonomnim stranačkim rješenjem i/ili arbitražnog suda ne smiju se kršiti prinudne norme kojima se utvrđuje ravnopravnost stranaka i načelo auditor et altera pars. Stranke su ravnopravne u postupku pred arbitražnim sudom i treba im omogućiti da se izjasne o navodima i zahtjevima protivne stranke. Na osnovi načela stranačke autonomije stranke mogu odstupiti od odredaba Zagrebačkih pravila koje su ugovorile, osim ako takav njihov sporazum nije protivan prisilnim hrvatskim propisima i odredbi Pravila o nedozvoljenosti ulaganja pravnog lijeka protiv pravorijeka arbitražnom sudu višeg stupnja.

Za arbitražni postupak koji se provodi u RH mjerodavna je lex fori, tj. ZA. Autonomija stranaka je dozvoljena, ali samo u granicama dispozitivnih propisa tog zakona.

Kako je to pitanje uređeno arbitražnim konvencijama? Po Europskoj konvenciji stranke određuju pravila postupka. Ako tu mogućnost stranke nisu iskoristile, arbitri mogu odrediti pravila postupka. Slično rješenje utvrđuje i Newyorška konvencija: omogućuje da se strani

104

pravorijek niti ne prizna ni ne ovrši ako arbitražni postupak nije u skladu sa stranačkim sporazumom, a ako stranačkog sporazuma nema onda ako nije u skladu s pravom države mjesta arbitraže. Arbitražni postupak podvrgnut je sudskoj kontroli i to povodom postupka o poništenju pravorijeka.

Hrvatski sudovi povodom tužbe za poništaj pravorijeka kontroliraju hrvatske pravorijeke, tj, one koje je donio arbitražni sud čije mjesto arbitraže je u RH. Sud će poništiti pravorijek ako stranka koja podnese tužbu dokaže da nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na neki drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom, ili da arbitražni postupak nije bio u skladu s odredbama ZA ili s dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka. Mjerodavna je legis fori, tj. odredbe ZA.

Po Newyorškoj konvenciji pripadnost pravorijeka određuje se po mjestu arbitraže i po mjerodavnom pravu za postupak. ZA je uveo načelo teritorijaliteta: pravorijek ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže; znači da se pravorijek smatra domaćim ako je mjesto arbitraže u RH. Hrvatski sudovi kontroliraju strani pravorijek u postupku njegovog priznanja i ovrhe u RH. Pri tome ZA propisuje primjenu istih pretpostavaka kao i onih potrebnih za odlučivanje o poništenju pravorijeka.

MJERODAVNO PRAVO ZA BIT SPORA

Koje je pravo mjerodavno za bit spora (decision on merits). Pravorijeci o suštini spora su svi oni osim odluka arbitražnog suda o postupovnim pitanjima. Pitanja koja se smatraju vezanim uz suštinu spora su: aktivna i pasivna stranačka legitimacija, valjanost/nevaljanost ugovora, posljedice ništavosti ugovora, zastara, kamate… Za donošenje pravorijeka pretpostavlja se da su prethodno ispunjene sve pretpostavke za vođenje arbitražnog postupka. Mjerodavno pravo za suštinu spora u hrvatskom i poredbenom arbitražnom pravu utvrđuje se prvenstveno na osnovi načela stranačke autonomije- stranke sporazumno određuju pravo po kojem arbitražni sud treba riješiti njihov spor. Kolizijske odredbe o mjerodavnom pravu sadrži ZA. To pitanje ne određuju Zagrebačka pravila, ako ih stranke nisu ugovorile. Po ZA arbitražni sud odlučuje po pravnim pravilima koje su stranke izabrale kao mjerodavne za bit spora. Sporazum se može zaključiti i prije i tijekom arbitražnog postupka. Ako nema takvog stranačkog sporazuma, podredno arbitražni sud primjenjuje pravo za koje smatra da je u najbližoj vezi sa sporom.

105

Sporazumom stranke upućuju na pravna pravila a ne na pravo. Smatra se da se može ugovoriti primjena pravnih pravila dva ili više pravnih poredaka, odnosno da se može ugovoriti primjena pravnih pravila samo na određeni dio ugovornih odnosa. U takvom slučaju dolazi do CIJEPANJA MJERODAVNOG PRAVA. Izraz pravna pravila u poredbenom arbitražnom pravu označuju i nedržavna pravila. Stranke dakle, mogu ugovoriti primjenu određenih pravnih pravila ili svojim sporazumom mogu uputiti na primjenu cjelokupnog domaćeg ili stranog prava.

Postavlja se pitanje treba li stranački izbor biti izričit ili je dovoljno da proizlazi iz ugovornih odredaba ili iz okolnosti slučaja. ZA se o tome ne izjašnjava. Međutim, smatra se na osnovi modernih poredbenih kolizijskopravnih rješenja i odredaba ZOO o izjavi volje za sklapanje ugovora, da stranke mogu izabrati mjerodavno pravo na izričit i neizričit način. Ako stranke određuju mjerodavno pravo najčešće to čine tako da izričito upućuju na primjenu prava određene države, a ne na određena pravna pravila. Ako stranke ugovore mjerodavnost prava određene države, znači li to upućivanje na cjelokupno takvo pravo (na njegove kolizijske i supstancijalne norme)? Odgovor nam daje ZA po kojem se u takvom slučaju radi o neposrednom upućivanju na supstancijalna pravila te države, a ne i na njena kolizijska pravila (ako stranke nisu drugačije ugovorile). Renvoi se isključuje. Dakle ako stranke nisu ugovorile mjerodavna pravna pravila ili pravo, arbitražni sud treba primijeniti pravo za koje smatra da je sa sporom, tj. ugovorom u vezi kojega je došlo do spora u najbližoj vezi.

Po hrvatskim kolizijskim odredbama utvrđenje prava najbliže veze u pravilu se konkretizira tako da se upućuje na pravo države s kojom ugovorna stranka koja obavlja karakterističnu činidbu ima u relevantno vrijeme najbližu teritorijalnu vezi. Smatra se da kod dvostrano naplatnih ugovora, karakterističnu činidbu daje ugovorna stranka koja naplatno izvršava tzv. naturalnu prestaciju. Po čl.20. ZRSZ ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo za ugovor i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na neko drugo pravo (ako sa nekim drugim pravom u konkretnom slučaju ne postoji uža veza), za pojedine vrste ugovora utvrđuje se primjena prava države s kojom stranka koja treba izvršiti tzv. karakterističnu činidbu u vrijeme primitka ponude ima najbližu teritorijalnu vezu. Dakle ZRSZ određuje da u pravilu ugovor ima najužu vezu sa pravom države u kojoj osoba koja daje naturalnu prestaciju, izvršava karakterističnu ugovornu činidbu, ima najčvršću teritorijalnu vezu, no ZRSZ dozvoljava odstupanje od tog pravila- to će biti u slučaju ako s nekim drugim pravom u konkretnom slučaju ugovor ima užu, bližu vezu. Postoje u hrvatskom i poredbenom pravu odstupanja od primjene navedenog načela karakteristične činidbe. To se utvrđuje kad

106

zakonodavac na kolizijskopravnoj razini daje zaštitu određenoj ugovornoj stranci tako što podredno upućuje na primjenu prava s kojom ta stranka ima najbližu teritorijalnu vezu. Primjer za to je č. 20. ZRSZ po kojem se za ugovor o prijenosu tehnologije upućuje podredno na primjenu prava države primaoca tehnologije, iako ta stranka ne obavlja karakterističnu činidbu. Takvi primjeri u poredbenom pravu uglavnom se odnose na ugovore o radu i na ugovore s potrošačima.

Autonomija stranaka ne odnosi se samo na određivanje mjerodavnih pravila odnosno prava, već se odnosi i na mogućnost stranaka da ovlaste arbitražni sud da riješi spor po pravičnosti (ex aeqo et bono), s tim da ovlaštenje treba biti dano izričito. Smatra se da ex aeqo et bono znači odlučivanje prema percepciji arbitražnog suda o pravičnosti u konkretnom slučaju, a ne primjenom prava, tj. pravnih pravila. Međutim, ako pravorijek treba biti pismeno obrazložen, osim ako stranke ne ugovore drugačije, teško je zamisliti obrazloženje koje se ne poziva na bar neka pravna pravila.

O specifičnostima arbitražnog rješavanja sporova na osnovi ugovora o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja; hrvatski ugovori sa Slovenijom, Njemačkom i Italijom

UVOD

RH je posljednjih godina zaključila niz dvostranih konvencija o poticanju i zaštiti stranih investicija sa zainteresiranim državama, pa tako i ugovore sa Slovenijom, Njemačkom i Italijom (dalje: Ugovori). RH je sa Slovenijom potpisala Ugovor 12. prosinca 1997. godine koji je Slovenija ratificirala već 200. godine, a RH tek 2004. Ugovor s Njemačkom stupio je na snagu 1998. godine, a sa Italijom 1996. godine. Sklapanjem navedenih vrsta dvostranih konvencija RH se pridružila mnogim drugim državama koje su radi međusobne zaštite ulaganja međusobno zaključile više od 1400 takvih konvencija do kraja pedesetih godina XX. stoljeća.

Ti Ugovori su izvor međunarodnog javnog prava koji svojim strankama nameću prava i obveze. Njima se utvrđuje, u okviru polja primjene, način, opseg i metoda međusobnog promicanja i zaštite ulaganja, kao i rješavanje sporova. Između ulagatelja i druge države ugovornice u kojoj dolazi do ulaganja, može doći do spornih situacija, a Ugovor propisuje rješavanje tih situacija, pri čemu se upućuje na rješavanje ulagačkih sporova i po Washingtonskoj konvenciji o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država koja je na snazi i RH od 22. listopada 1998. godine.

107

SVRHA I POLJE PRIMJENE UGOVORA

Svrha tih Ugovora je stvaranje povoljnijih pretpostavaka za ulaganje državljana ili društava jedne ugovorne stranke na području druge ugovorne stranke.

POLJE PRIMJENE RATIONE PERSONAE

Ugovori ujednačuju pravni režim poticanja i zaštite ulaganja fizičkih i pravnih osoba jedne države ugovornice u drugu državu ugovornicu. Ugovori te dvije osobe definiraju pojmom ulagatelj (to je fizička ili pravna osoba jedne ugovorne stranke koja provodi ulaganje na području druge ugovorne stranke, s tim što se pod pojmom pravna osoba smatra bilo koji subjekt osnovan u skladu sa zakonodavstvom jedne od ugovornih stranaka koji ima stalno sjedište na području te ugovorne stranke). Ugovor s Italijom dodaje da se pojam ulagatelja odnosi i na inozemne podružnice, sestrinska društva i ogranke koji na bilo koji način kontroliraju fizičke ili pravne osobe koje ulažu. Radi se o sustavu kontrole- ulagatelj je osoba koja ulaže na području RH i pravna osoba osnovana u RH ako tu osobu kontrolira inozemna osoba.

POLJE PRIMJENE RATIONE MATERIAE I TEMPORIS

Ugovorom se određuje način, opseg i metode međusobnog promicanja i zaštite osoba ulagača u drugoj državi ugovornici. To se čini definiranjem pojma ulaganja. Ulaganje se odnosi na imovinu koju je uložio ulagatelj jedne države ugovornice na području druge ugovorne stranke u skladu sa zakonima i propisima te stranke. Ugovor s Italijom daje i posebno konvencijsko polje ratione temporis koje se odnosi na uloženu imovinu koju je prije 30. svibnja 1990. godine ili nakon stupanja na snagu ovog Ugovora uložila fizička ili pravna osoba jedne ugovorne stranke na području druge države ugovornice. Dakle, retroaktivno konvencijsko djelovanje precizira se tako da će ulaganja prije 30. svibnja 1990. godine biti zaštićena prema uvjetima ovog Ugovora ako još uvijek postoje i funkcioniraju.

Izraz ulaganje obuhvaća imovinsku vrijednost, svaki oblik imovine, svaku vrstu imovine. Tako po Ugovoru s Italijom ulaganje uključuje, ali ne isključivo: - pokretnu i nepokretnu imovinu, svako stvarno pravo, - udjele, zadužnice, vlasničke udjele, državne i javne vrijednosne papire - kredite za novčane iznose ili svako uslužno pravo, kapitalne dobitke

108

- autorska prava, trgovački zaštitni znak, patente, industrijski dizajn i ostala prava intelektualnog i industrijskog vlasništva, poslovne tajne, know-how - sva gospodarska prava proizašla iz zakona ili ugovora i svaku licencu i franšizu odobrenu u skladu s važećim odredbama o gospodarskim aktivnostima - svaki porast vrijednosti početnog ulaganja

Slična rješenja sadrži i Ugovori sa Slovenijom i Njemačkom. Slovenski i Njemački ugovori posebno navode npr. koncesije.

Pretpostavlja se da ulagatelji na koje se Ugovor primjenjuje mogu ulagati u skladu sa zakonima države ugovornice na čijem području ulažu. Ta država se obvezuje da neće neopravdanim i nepravičnim mjerama utjecati na ulagački pravni režim. Uvjeti ulaganja ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta koje svaka ugovorna strana primjenjuje na ulaganja ulagatelja najpovlaštenije nacije (most favoured nation clause).

RJEŠAVANJE ULAGAČKIH SPOROVA IZMEĐU JEDNE DRŽAVE UGOVORNICE I ULAGATELJA DRUGE DRŽAVE UGOVORNICE

DVIJE UGOVORNE OSNOVE ZA ARBITRAŽNO RJEŠAVANJE SPOROVA

Ugovori utvrđuju mehanizam rješavanja ulagačkih sporova između države ugovornice i ulagatelja druge države ugovornice. U tim sporovima jedna stranka je ulagatelj, a druga je država ugovornica na čijem području je obavljeno ulaganje. Radi se o imovinskopravnim sporovima fizičkih ili pravnih osoba privatnog prava s državom koja je subjekt međunarodnog prava. Postupak rješavanja spora stranke mogu odrediti tako da uz zaključenje tzv. glavnog ugovora, tj. ugovora kojem je predmet ulaganje, zaključe ugovor o rješavanju eventualnih budućih sporova bilo arbitražnim ili sudskim putem. Ako se stranke pak nisu sporazumjele o rješavanju sporova, pa među njima tijekom izvršavanja glavnog ugovora nastane sporna situacija, ili ako su zaključile ugovor o arbitraži odnosno sporazum o sudskoj nadležnosti a ti ugovori su nevažeći, tada se sporovi rješavaju na način utvrđen Ugovorom. Pri tome se polazi od nepostojanja ugovora o arbitraži odnosno nepostojanja sporazuma o sudskoj nadležnosti, pa se ulagateljima daje pravo pokretanja arbitražnog/sudskog postupka protiv države ili njenog javnopravnog dijela, ako tužitelj utvrdi da je država/državna javnopravna ustanova povrijedila prava što ih sadrži glavni ugovor. U tom slučaju između stranaka ne postoji sporazum o rješavanju sporova, već nadležnost proizlazi iz prethodnog pristanka države/njenog javnopravnog dijela koji je utvrđen u apstraktnom obliku u ugovorima o promicanju i zaštiti ulaganja, te u kasnijem tužiteljevom

109

pristanku na takav način rješavanja sporova što nedvojbeno proizlazi iz njegovog pokretanja arbitražnog/sudskog postupka. Država ugovornica i ulagatelj trebaju nastojati riješiti nesuglasnosti mirnim putem, a tek ako to ne uspiju može ulagatelj pokrenuti spor. Nastale nesuglasnosti i sporne situacije treba nastojati riješiti u roku od 6 mjeseci od dana pismenog zahtjeva za rješenjem. Taj rok teče od trenutka kada ulagatelj o postojanju nesuglasnosti pismeno obavijesti državu ugovornicu.

NADLEŽNA TIJELA ZA RJEŠAVANJE SPOROVA I NJIHOV IZBOR

Ugovorom sa Slovenijom, Italijom te nekim drugim dvostranim konvencijama koje je RH zaključila o poticanju i zaštiti stranih investicija, utvrđuje se za rješavanje sporova izaberiva nadležnost tijela. Određuje se da ulagatelj, nakon proteka roka od 6 mjeseci od dana pismenog podneska o spornoj situaciji, može uputiti po svom izboru spor na rješavanje: - sudu ugovorne stranke na čijem području je izvršeno ulaganje - ad hoc arbitražnom sudu utemeljenom sukladno Arbitražnim pravilima UNCITRAL - arbitražnom sudu u skladu s Arbitražnim pravilima Trgovačke komore u Stockholmu - arbitražnom sudu međunarodne trgovačke komore u Parizu - Međunarodnom centru za rješavanje sporova o ulaganju prema Washingtonskoj konvenciji iz 1965. godine.

Te opcije sadrži Ugovor sa Slovenijom. Ugovor sa Italijom ograničava izbor na sud ugovorne stranke na čijem području je izvršeno ulaganje; na ad hoc arbitražni sud utemeljenom sukladno Arbitražnim pravilima UNCITRAL i na Međunarodni centar za rješavanje sporova o ulaganju prema Washingtonskoj konvenciji iz 1965. godine. Ugovor s Njemačkom samo podredno utvrđuje nadležnost Međunarodnog centra za rješavanje sporova. Ti Ugovori, kad se radi o utvrđivanju tijela za rješavanje sporova, određuju za to gotovo isključivo nadležnost nedržavnih tj. arbitražnih tijela, jer smatraju da ta tijela mogu brže i objektivnije postupati o odlučivati.

ARBITRAŽNO RJEŠAVANJE SPOROVA U SKLADU S ARBITRAŽNIM PRAVILIMA UNCITRAL (Arbitražna pravila)

Ugovori sa Slovenijom i Italijom samo propisuju mogućnost takvog rješavanja sporova, bez ulaženja u pojedinosti. Tako se oni ne očituju npr.

110

o arbitražnom sporazumu, jednoj od osnovnih pretpostavaka za rješavanje sporova arbitražnim putem.

Arbitražna pravila primjenjuju se samo ako su se stranke o tome pismeno sporazumjele.

Po Newyorškoj konvenciji arbitražni ugovor odnosno suglasnost stranaka o arbitražnom rješavanju sporova, ne treba biti utvrđen u istom pravnom dokumentu. To se može činiti u raznim pravnim aktima. Slično rješenje nalazi se unutar Washingtonske konvencije što se tiče uspostavljanja nadležnosti Međunarodnog centra ( npr. svoj pristanak za rješavanje spora pod nadležnosti Centra, država ugovornica može dati prije ili nakon izbijanja spora). Odredbe dvostranih konvencija o poticanju i zaštiti ulaganja između RH i s BiH, RH i Bugarske i Francuske predviđaju alternativnu nadležnost Međunarodnog centra za rješavanje sporova, po izboru ulagatelja. Te konvencije polaze od neoborive pretpostavke da država ugovornica pristaje na takvo rješavanje, a u praksi, u slučaju da se spor ne može riješiti mirnim putem ulagatelj svoj pristanak na takvo rješavanje spora izražava time što podnosi zahtjev za arbitražu glavnom tajniku centra. Ako se tim dvostranim međunarodnim ugovorima utvrđuje arbitražno rješavanje sporova sukladno Arbitražnim pravilima UNIITRAL, pa po tim Pravilima ulagatelj pokrene postupak protiv države ugovornice, treba uzeti da su se stranke (država ugovornica u kojoj je izvršeno ulaganje i ulagatelj) pismeno sporazumjele o arbitraži, što je važna pretpostavka za uspostavljanje nadležnosti po tim Pravilima. Treba smatrati da pisani oblik arbitražnog sporazuma postoji u slučaju da ulagatelj pozivom na Ugovor pokreće arbitražni postupak po Arbitražnim pravilima UNICITRAL protiv države ugovornice. Time ulagatelj izražava svoj pristanak na takvo rješavanje spora, a pristanak države ugovornice sadrži sam Ugovor.

O MJERODAVNOM PRAVU ZA BIT SPORA

Pri određivanju mjerodavnog prava za bit spora treba razlikovati dvije pravne situacije: a) Ulagatelj i država na čijem području je došlo do ulaganja, uz glavni ugovor mogu zaključiti i ugovor o arbitraži kojim određuju mjerodavno pravo za bit spora. U takvim slučajevima, ako dođe do spora, bilo pred sudom ili arbitražom, nadležno tijelo rješava spor po pravu koje su izabrale stranke. Time autonomija stranaka dolazi do izražaja. Takav zaključak nalazimo u Ugovoru s Italijom koji daje prednost stranačkom

111

sporazumu o rješavanju spora. Navodi se da ugovorom o ulaganju stranke (ulagatelj i država u koju se ulaže) mogu dogovoriti postupak rješavanja sporova, što obuhvaća i određivanje mjerodavnog prava. Stranačka mogućnost izbora mjerodavnog prava izričito utvrđuje Washingtonska konvencija po kojoj upućivanje na mjerodavno pravo pretpostavlja nepostojanje stranačkog izbora mjerodavnog prava. Po toj Konvenciji primarno se određuje pravo koje su stranke izabrale, a ako nema takvog izbora onda dolazi do primjene pravo države ugovornice koja je stranka u sporu, uključujući i one propise o sukobu prava kao i propise međunarodnog prava koji se mogu primijeniti. Ni Ugovori sa Slovenijom ni sa Njemačkom ne sadrže odredbe o pravu koje nadležno tijelo treba primijeniti pri rješavanju suštine spora. Znači da nema posebnih konvencijskih rješenja, pa se trebaju primijeniti opća kolizijska rješenja o određivanju ugovornog statuta. To znači da stranke imaju mogućnost izbora mjerodavnog prava, bilo da se postupak vodi pred nacionalnim sudom, pred arbitražom ad hoc ili pred jednom od institucionalnih arbitraža koje su navedene u Ugovoru sa Slovenijom, odnosno sa Njemačkom u okviru Međunarodnog centra za rješavanje sporova o ulaganju. Stranke mogu odrediti mjerodavno pravo bilo pri zaključivanju Ugovora ili naknadno tijekom arbitražnog, tj. sudskog spora.

b) Druga vrsta situacije nastaje kad glavni ugovor ne određuje mjerodavno pravo. Odredbe Ugovora sa Italijom daju o tome rješenja no samo što se tiče sporova pred arbitražom, dakle taj Ugovor ne daje rješenja za slučajeve kad se sporovi rješavaju pred nadležnim sudom države u kojoj je izvršeno ulaganje. Ako je spor pokrenut pred hrvatskim odnosno talijanskim nadležnim sudom, mjerodavno pravo za suštinu spora utvrđuje nadležno tijelo po svom međunarodnom privatnom pravu. Ugovor s Italijom propisuje da se arbitražna odluka temelji: - na odredbama Ugovora - na nacionalnom pravu države na čijem području je izvršeno ulaganje, uključujući i njezina pravima međunarodnog privatnog prava - i na pravilima i općeprihvaćenim načelima međunarodnog javnog prava Po stockholmskim Pravilima koja se primjenjuju na sve arbitražne postupke pokrenute nakon 1. travnja 1999. godine, ako stranke nisu izabrale pravo ili pravila po kojima treba riješiti bit spora, arbitražni sud primjenjuje prao ili pravila koja u konkretnom predmetu smatra najprikladnijima, uz mogućnost odlučivanja o sporu ex aequo et bono no samo ako su ga stranke na to izričito ovlastile.

112

Hipotetički slučaj: može li treća osoba pokrenuti sudski postupak o predmetu o kojem se vodi arbitražni postupak između drugih osoba

UVOD

Po Zakonu o državom odvjetništvu iz 2001. godine, državno odvjetništvo je ovlašteno poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Ta ustanova u građanskom postupku zastupa RH u zaštiti imovinskih i drugih prava, te ako je pravni posao protivan prisilnim propisima, nadležno državno odvjetništvo zahtijeva utvrđenje ništavosti tog pravnog posla. Zbog toga se postavlja pitanje navedeno u naslovu.

O NEMOGUĆNOSTI ISTOVREMENOG VOĐENJA ARBITRAŽNOG I SUDSKOG POSTUPKA O ISTOM PREDMETU I MEĐU ISTIM STRANKAMA (hrvatska i poredbenopravna rješenja)

ZPP ne uređuje navedeni odnos, već samo pitanja o postojanju parnice pred hrvatskim sudovima. ZPP uređuje da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako se ipak pokrene sud će tužbu odbaciti. ZRSZ također ne sadrži odredbe o odnosu parničnog i arbitražnog postupka, već samo o posljedicama ranije zasnovane litispendencije pred stranim sudom. ZA daje odgovor na pitanje što se tiče odnosa arbitražnog i sudskog postupka, propisujući da će sud kojem je podnesena tužba u sporu za koji su iste stranke ugovorile arbitražu, oglasiti na prigovor tuženika nenadležnim. Ali tužba koja je podnesena sudu ne sprečava kasnije pokretanje arbitražnog postupka i donošenje pravorijek dok je parnica pred sudom još u tijeku. To znači da se arbitražni postupak može pokrenuti ili nastaviti kao da je ranije pokrenut. Gotovo jednako rješenje utvrđuje i Pravilnik o arbitraži pri stalnom izbranom sudištu HGK, a slično rješenje sadrži i UNCITRAL. Kako se arbitražna nadležnost zasniva isključivo na sporazumu stranaka, one mogu odustati od takve nadležnosti i povjeriti rješavanje svog spora nadležnom sudu. Dakle, stranke mogu odustati od ugovora o izbranom sudu (tj. od ugovora o arbitraži) i npr. konkludentnom radnjom (tužitelj podnošenjem tužbe, a tuženik upuštanjem u raspravu) upustiti se u raspravljanje pred sudom o glavnoj stvari. Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka propisuje da sud kojem je podnesen na rješavanje spor o nekom pitanju o kojem su stranke sklopile arbitražni sporazum, upućuje stranke na arbitražu na zahtjev jedne od stranaka. Prihvaćeno je gledište da sud ne

113

može po službenoj dužnosti utvrđivati svoju nenadležnost, nego samo na osnovi činjenice da postoji ugovor o arbitraži.

Uređivanje odnosa sudskog i arbitražnog postupka tiče se situacija kad su iste stranke o istom sporu u obje vrste postupka.

Iz svega navedenog nameću se dva zaključka. Prvi utvrđuje prioritet arbitražne nadležnosti na osnovi valjanog arbitražnog sporazuma pred sudskom nadležnošću. Posebni zaključak proizlazi iz odredaba ZA koji potvrđuje prvi zaključak s tim što se tuženik u pokrenutom sudskom postupku treba pozvati na valjani arbitražni sporazum prije upuštanja u raspravljanje o biti spora.

MOŽE LI TREĆA OSOBA POKRENUTI SUDSKI POSTUPAK O PREDMETU O KOJEM SE VODI ARBITRAŽNI POSTUPAK IZMEĐU DRUGIH OSOBA

OPĆENITO

Treće osobe katkada imaju pravni interes u istom predmetu o kojem se vodi arbitražni spor između drugih stranaka. Takva treća osoba (npr. garant za izvršenje obveze jedne od stranaka, ili zastupnik u okviru ugovora o trgovačkom zastupanju), nije stranka arbitražnog postupka, pa se postavlja pitanje može li ona ostvarivati svoj pravni interes samo u okviru pokrenutog arbitražnog postupka ili ga može ostvarivati i u sudskom postupku. Za takve slučajeve predviđaju se sljedeća rješenja: a) treća osoba može postati suparničar, bilo u svojstvu tužitelja ili tuženika, ako na to pristane i ona i obje stranke arbitražnog postupka. Tu dolazi do izražaja opća autonomija stranaka. Od takve treće osobe ovisi hoće li se podvrgnuti arbitraži- ona na to ne može biti prisiljena. b) treća stranka može pokrenuti sudski postupak jer nije vezana rješenjima o gotovo isključivom prioritetu arbitražnog pred sudskim postupkom ako se radi o sporu istih stranaka o istom predmetu. c) sud pred kojim je treća osoba pokrenula parnicu o istom predmetu o kojem se vodi arbitražni postupak između stranaka arbitražnog sporazuma, može prekinuti postupak do donošenja arbitražnog pravorijeka. d) sud pred kojim je treća osoba pokrenula parnicu može voditi postupak i donijeti odluku bez obzira na tijek arbitražnog postupka.

114

Koje od navedenih rješenja će se primijeniti zavisi od sporazuma svih stranaka (stranaka arbitražnog postupka i treće osobe); od odluke suda o tome treba li prekinuti postupak do donošenja arbitražnog pravorijeka; ili par donijeti presudu povodom tužbe treće osobe.

TREĆA OSOBA- DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO

1. OPĆENITO O NADLEŽNOSTI DO

Po ZOD i po ZOO, državno odvjetništvo djeluje tako da svojim postupanjem doprinosi poštivanju i promicanju vladavine prava. To se izražava u njegovoj sudskoj intervenciji radi utvrđenja ništetnosti pravnih poslova, ugovora koji su protivni hrvatskom Ustavu, prinudnim propisima te moralu. Propisi o intervenciji DO su prinudne naravi i njima se štite osnovna pravna načela hrvatskog prava. Pravno irelevantno je da li je na ugovor za koji DO traži utvrđenje njegove ništetnosti mjerodavno hrvatsko ili neko inozemno materijalno pravo. Intervencija DO nije ograničena samo na zahtjeve utvrđenja ništetnosti ugovora čija je jedna stranka javna pravna osoba hrvatskog prava, npr. RH. Nema takvog ograničenja, dakle kas se radi o bilo kojoj vrsti ugovora za koji DO pretpostavlja da je protivan prisilnim propisima, on može zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti.

2. HIPOTETIČKI SLUČAJEVI INTERVENCIJE DO

a) Prva varijanta:

Pokrenut je arbitražni postupak o ugovornom sporu s međunarodnim obilježjem pred Stalnim izabranim sudištem HGK. Tuženik se upustio u raspravu, no uz isticanje prigovora ništetnosti ugovora. DO u ovom slučaju, ako smatra da postoje okolnosti koje ukazuju da je ugovor ništetan, mora tužbom nadležnom hrvatskom sudu pokrenuti postupak za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora. Takvo gledište temelji se na sljedećim argumentima: - hrvatski unutrašnji propisi i međunarodni ugovori koji su na snazi u Hrvatskoj, ne sprečavaju treću osobu, pa tako ni DO da pokrene sudski postupak o sporu o kojem se već vodi arbitražni postupak - uloga DO u hrvatskom pravnom sustavu je zaštita osnovnih načela hrvatskog pravnog poretka. Pri određivanje njegove nadležnosti navodi se i da ono mora zahtijevati utvrđenje ništavosti ako je pravni posao protivan prisilnim propisima.

Ako DO ne bi izvršavalo svoju obvezu on bi kršio prinudnu odredbu ZOO, za što bi trebao odgovarati u okviru ZOD.

115

DO je treća osoba, ono nije stranka ni ugovora ni ugovora o arbitraži koji sadrži taj ugovor. Pitanje je da li bi ono moglo postati stranka arbitražnog postupka koji se vodi o ništetnosti ugovora pred Stalnim izabranim sudištem HGK. To bi bilo moguće samo ako bi se ispunile određene pretpostavke, od koji je jedna da se DO o tome sporazumi sa strankama tog arbitražnog postupka. Ako bilo koja od stranaka izjavi da ne pristaje na takvo proširenje ratione materiae arbitražnog sporazuma, time se onemogućuje sudjelovanje DO u konkretnom arbitražnom postupku. Takvo očitovanje može se izjaviti u svako doba, čak i prije nego DO podnese tužbu hrvatskom sudu o utvrđenju ništetnosti ugovora, ali i nakon toga.

Po ZA stranke mogu ugovoriti arbitražu samo za rješavanje sporova kojima mogu slobodno raspolagati (radi se o pojmu arbitrabilnosti spora). Nadležnost DO određene su kogentnim odredbama ZOD i to tijelo treba po njima postupati. Ako DO smatra da postoje relevantni dokazi da je ugovor ništetatn on treba od nadležnog suda zahtijevati da to utvrdi. To je izričita zakonska obveza/dužnost/pravo DO. Dakle DO takvim pravima slobodno ne raspolaže. DO ne može postati stranka u sporu o ništetnosti ugovora koji se već vodi pred arbitražnim sudom, takav spor što se tiče DO ne bi bio arbitrabilan, jer DO ne raspolaže slobodno pravom/obvezom zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora.

Daljnje pitanje je da li je hrvatski sud međunarodno nadležan u parnici koju bi pokrenuo DO tražeći utvrđenje ugovora ništetnim? Tu dakle, DO traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji je zaključen između hrvatskog i inozemnog trgovačkog društva. Hrvatsko trgovačko društvo ima npr. sjedište u Zagrebu, a strano u npr. Italiji. Tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovora podnosi DO protiv obje ugovorne strane. S obzirom da je taj ugovor, ugovor s međunarodnim obilježjem, rješenje takvog spora utvrđuje čl.46. ZRSZ: Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda RH postoji kad jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u RH. Postavlja se pitanje da li u toj parnici za poništenje ugovora stranke imaju svojstvo materijalnih suparničara. Odgovor je da stranke imaju svojstvo materijalnih suparničara ako se te stranke u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj zajednici ili čija prava/obveze proistječu iz te činjenične i pravne osnove.

b) Druga varijanta:

Arbitražni postupak pokrenut je po Pravilima o arbitraži MTK u Parizu iz 1998., s tim što je sjedište arbitraže u Zuerichu. Radi se o sporu između hrvatskog i npr. švicarskog trgovačkog društva. Tuženik se upustio u raspravljanje o biti spora uz navođenje prigovora ništetnosti ugovora.

116

Može li tijekom arbitražnog postupka DO intervenirati u tom slučaju i podnijeti tužbu pred hrvatskim sudom tražeći poništenje ugovora (iako je jedna stranka istakla već prigovor ništetnosti). Smatra se da može. Nije pravno relevantno da li se arbitražni postupak vodi u RH ili u inozemstvu jer DO uvijek, kad su ispunjene pretpostavke iz ZOD i ZOO, treba pokrenuti sudski spor kod nadležnog hrvatskog suda podnošenjem tužbe za poništenje ugovora. U takvom slučaju, kad se vodi arbitražni postupak u inozemstvu, nije isključena mogućnost da DO tužbom traži poništenje ugovora i pred nadležnim inozemnim sudom države koji je po propisima te države međunarodno i stvarno nadležan za rješavanje sporova u kojima su obje ugovorne stranke u svojstvu tuženika.

ZAVRŠNA NAPOMENA

Zbog svoje funkcije zaštite općih društvenih interesa i zaštite Ustava i zakona, DO pod određenim pretpostavkama treba sudskim putem tražiti utvrđenje ugovora ništetnim bez obzira na to vodi li se već između ugovornih stranka arbitražni postupak o sporu iz ugovora i/ili o sporu o ništetnosti ugovora.

IV

117

EUROPSKO PRAVO

1. UREDBA VIJEĆA br. 44/2001. O SUDSKOJ NADLEŽNOSTI, PRIZNANJU I OVRSI ODLUKA U GRAĐANSKIM I TRGOVAČKIM PREDMETIMA

Općenito o uređivanju međunarodnog procesnog i kolizijskog prava sekundarnim pravom Europske zajednice i Uredbi br.44/2001

Niz desetljeća države ugovornice Europske zajednice uređivale su svoje međunarodno procesno i kolizijsko pravo međunarodnim ugovorima. To su bili Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. godine i Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980. godine. Taj sustav se promijenio. Ugovorom o Europskoj zajednici, u amsterdamskoj verziji od 2. listopada 1997. godine, utvrđuje se da tu materiju uređuje Vijeće, dakle da se uređuje europskim sekundarnim pravom. 22. prosinca 2000. godine donesena je Uredba br. 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima koja je stupila na snagu 1. ožujka 2002 i zamijenila Bruxellesku konvenciju.

Iz predmeta međunarodnog procesnog prava donesene su i ove Uredbe: - Uredba br. 1347/2000 o nadležnosti te priznanju i ovrsi odluka u bračnim predmetima i u postupku o roditeljskoj odgovornosti za zajedničku djecu bračnih drugova (tzv. Bruxelles II) - Uredba br. 1348/2000 o dostavljanju sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima u državama ugovornicama - Uredba br. 1206/2001 o suradnji između sudova država ugovornica na predmetu izvođenja dokaza u građanskim i trgovačkim predmetima.

Što se tiče kolizijskopravne materije planira se sljedeće: - Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980. godine biti će pretočena (uz izmjene i dopune) u Uredbu za uređivanje izvanugovornih obveza za naknadu štete (tzv. Rim II). Postoji prijedlog donošenja Uredbe koja se tiče međunarodno privatnopravne problematike rastave (tzv. Rim III).

Uredba br. 44/2001 se primjenjuje između država članica EU umjesto Bruxelleske konvencije, no ne zamjenjuje tu konvenciju što se tiče Danske. Što se tiče sadržaja tekst Uredbe je u velikoj mjeri identičan ili sličan rješenjima sadržanim u Bruxelleskoj konvenciji.

Koje su posljedice prenošenja materije koju je sadržavala Bruxelleska konvencija u sekundarno pravo Europske zajednice? Odgovori su: - tom Uredbom je pojednostavljen postupak donošenja propisa. Umjesto

118

kompliciranog donošenja međunarodnih ugovora, postupak unutar EZ je jednostavniji - tumačenje Uredbe koje čini Europski sud izlazi iz Ugovora o EZ, pa stoga više nije potreban posebni međunarodni ugovor kao što je to bilo potrebno za tumačenje Bruxelleske konvencije (koje se činilo po Luxemburškom protokolu iz 1971. godine). Članak 68. Ugovora o EZ predviđa da su tužbu u interesu zakona nadležni Vijeće, Komisija i države članice. – zaključenje međunarodnih ugovora s trećim subjektima međunarodnog prava preneseno je na Zajednicu

Značajke Bruxelleske konvencije- garancija uspjeha Uredbe

Osnovne značajke Bruxelleske konvencije: - Bruxelleska konvencija je uspješna unifikacija međunarodnog procesnog prava - Konvencijom je stvoren, o okviru njenog polja primjene, europski sustav sudske nadležnosti. Odredbama o neposrednoj nadležnosti utvrđene su pretpostavke za priznanje i ovrhu inozemnih sudskih odluka, - Zbog propisane neposredne sudske nadležnosti, načelno je u stadiju priznanja i ovrhe odluke, otklonjeno utvrđivanje međunarodne sudske nadležnosti. Iznimke od tog pravila odnose se na međunarodnu nadležnost u sporovima o osiguranju, u potrošačkim sporovima, na konvencijske odredbe o isključivoj nadležnosti i na odgovarajuća rješenja što ih sadrže međunarodni ugovori s trećim državama. Postojanje, odnosno nepostojanje međunarodne nadležnosti prethodno se ispituje radi načelne zaštite tuženog. To ispitivanje čini sud kojem je podnesena tužba i to po službenoj dužnosti. Sud države ugovornice proglašava se međunarodno nenadležnim po službenoj dužnosti, ako je pred njim pokrenut postupak radi spora za koji postoji isključiva nadležnost druge države ugovornice. Ako tuženik ima prebivalište u jednoj državi ugovornici, pa bude tužen pred sudom druge države ugovornice, a ne upusti se u postupak niti ne iznese prigovor nenadležnosti, taj se sud po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, ako se njegova nadležnost ne temelji na konvencijskim odredbama. Međutim, ako taj sud ne utvrdi svoju nenadležnost, pa donese odluku o meritumu spora, odluka je valjana iako je došlo do povrede nadležnosti. Takva odluka će se priznati i ovršiti i u drugim državama ugovornicama, s tim što u načelu ne dolazi do preispitivanja međunarodne nadležnosti. – Konvencija je kategorički isključila državljanstvo kao poveznicu za utvrđivanje međunarodne nadležnosti. – Utvrđivanjem Protokolom iz 1971. godine o tumačenju Bruxelleske konvencije nadležnosti Europskog suda za konvencijsko tumačenje, dovodi do ujednačenosti primjene tog međunarodnog ugovora u svim državama ugovornicama.

119

Usporedba Uredbe s rješenjima Bruxelleske konvencije

Iako je polje primjene Uredbe i Bruxelleske konvencije gotovo identično, postoje među njima razlike što se tiču strukture i rješenja pojedinih pitanja.

NADLEŽNOST (II. poglavlje)

OPĆA NADLEŽNOST

Uredba opću međunarodnu nadležnost utvrđuje na osnovi tuženikova prebivališta. Ide se za načelom actor sequitor forum rei,

Članak 2. Odredba o općoj nadležnosti (o podnošenju tužbe u tuženikovu prebivalištu) ostaje nepromijenjena: osobe s prebivalištem u jednoj od država članica, utužuju se, bez obzira na njihovo državljanstvo, pred sudovima te države. Članak 59. Nepromijenjeno je također i određivanje prebivališta fizičke osobe: za odlučivanje o tome ima li stranka prebivalište na području države članice pred čijim sudovima je pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo (lex fori). Ako stranka nema prebivalište u državi članici pred čijim sudovima je pokrenut postupak, tada sud, ako odlučuje o tome ima li stranka prebivalište u drugoj državi članici, primjenjuje pravo te druge države. Dakle, pojam prebivališta treba određivati po unutrašnjem pravu države članice pred čijim sudom je pokrenut postupak (legis fori). Ako se npr. postupak pokreće u Italiji, talijanski sud određuje pojam prebivališta po svom unutrašnje pravu. Članak 60: Što se tiče određivanja prebivališta pravnih osoba, rješenja se razlikuju osim što se tiče trustova. Po Konvenciji takvo prebivalište određuje se po kolizijskim pravilima suda države pred kojim se vodi postupak, a čl. 60. Uredbe sadrži sljedeći definiciju tog pojma: Trgovačko društvo ili druga pravna osoba ili udruženje fizičkih ili pravnih osoba imaju prebivalište u mjestu u kojem imaju ili statutarno sjedište ili glavnu upravu ili glavno poslovno sjedište. Statutarno sjedište znači registrirani ured, ili ako takav ne postoji, mjesto osnivanja ili ako takvo mjesto ne postoji onda mjesto po čijem je pravu pravna osoba osnovana. Članak 61. Uredbe: Ne dirajući u povoljnije odredbe unutarnjeg prava država, osobe s prebivalištem u državi članici koje su kazneno gonjene pred kaznenim sudovima druge države članice čiji nisu državljani za kazneno djelo što

120

nije namjerno izvršeno, mogu braniti kvalificirane osobe čak i ako se osobno ne pojavljuju. Međutim sud pred kojim je pokrenut postupak može odrediti osobno pojavljivanje.

POSEBNE NADLEŽNOSTI

Uredba u člancima 5 do 7 utvrđuje tri drugačija rješenja. Tužitelju dakle stoje na raspolaganju i razne vrste posebnih nadležnosti. One se utvrđuju bilo zbog uske veze predmeta spora s određenim državnim područjem, bilo zbog davanja procesne prednosti tužitelju. Po članku 5. Uredbe Ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici i to pred sudom mjesta gdje je obveza izvršena ili gdje treba biti izvršena. Mjesto izvršenja obveze (ako drugačije nije ugovoreno) je: u slučaju prodaje robe mjesto izvršenja je mjesto u državi članici u kojem je po ugovoru roba isporučena ili treba biti isporučena; a u slučaju pružanja usluga mjesto izvršenja obveze je mjesto u državi članici u kojem je po ugovoru usluga izvršena ili treba biti izvršena. U praksi ugovor se autonomno definirao, dok se mjesto izvršenja određivalo po kolizijskim pravilima države suda koji je vodio postupak, s tim što stranke mogu sporazumno odrediti mjesto izvršenja. Članak 5. st.2 Uredbe propisuje nadležnost u predmetu uzdržavanja: Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, ako se radi o predmetu uzdržavanja, pred sudom mjesta gdje ovlaštenik uzdržavanja ima prebivalište ili redovno boravište. Tužba se može podnijeti u državi s kojom je tužitelj najbliže teritorijalno povezan. Tu dolazi do izražaja zaštita ovlaštenikova uzdržavanja. Članak 5. st. 3.Uredbe proširuje nadležnost u predmetima izvanugovorne odgovornosti ili u sličnim predmetima izričito i na slučajeve kad se pretpostavlja da štetna radnja može biti učinjena. Ta se nadležnost odnosi na zahtjeve protiv tuženika za naknadom štete koja se ne temelji na ugovoru, već na protupravnim činima. Ta odredba glasi: osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici ako se radi o predmetima izvanugovorne odgovornosti ili o sličnim predmetima, pred sudom mjesta gdje je štetna radnja učinjena ili može biti učinjena. Odgovarajuće rješenje Konvencije je uže jer utvrđuje nadležnost suda mjesta gdje se dogodila štetna radnja. Europski sud je odbacio tu odredbu tumačeći da se odnosi samo na slučaj stvarno nastale štete. Primjer: A što u slučaju kada dođe do distancijskih delikata? Štetna radnja je počinjena u državi X, a šteta je nastala u državi Y. Kod distancijskih delikata dana je mogućnost izbora tužitelju gdje će podnijeti tužbu. Uredba u članku 5. određuje i druge vrste posebne nadležnosti.

121

Članak 5. st.4 određuje nadležnost za adhezijske postupke: Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, ako se radi o tužbi radi naknade štete ili za uspostavljanje prvotnog stanja koja se temelji na djelovanjima koja podliježu kaznenom postupku, pred kaznenim sudom pred kojim je takav postupak pokrenut, ukoliko je taj sud po svom pravu nadležan za građanskopravne predmete. Članak 5. st.5 određuje nadležnost za podružnice: Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, ako se radi o sporovima nastalim iz djelovanja podružnice, agenture ili drugih poslovnih mjesta, pred sudom mjesta gdje se one nalaze. Pojmovi podružnica, agentura, poslovno mjesto tumače se autonomno, a ne po unutrašnjem pravu legis fori. Članak 5. st.6.: Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, ako je ta osoba u svojstvu osnivača, trustee ili korisnika trusta, pred sudom države članice gdje trust ima sjedište. Članak 5 st.7.: Osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, ako se radi o sporu o plaćanju spašavanja tereta i pružanja pomoći, koje se traži za takve poslove, pred sudom u čijoj nadležnosti je teret ili odgovarajuće potraživanje vezano uz teret koje je bilo zaplijenjeno radi osiguranja plaćanja, ili je moglo biti zaplijenjeno ali je za to dano jamstvo ili drugo osiguranje.

Treća izmjena i dopuna Konvencije odnosi se na nadležnost za suparničare. Konvencijska odredba je glasila: Osoba s prebivalištem na području države ugovornice može biti tužena: ako se više osoba zajedno tuži, pred sudom na čijem području prebivalište jedan od tuženika. U praksi se smatralo da mora postojati koneksitet između takvih tužbenih zahtjeva. Postojanje koneksiteta trebaju ispitivati nacionalni sudovi. Iz tih razloga ta konvencijska odredba se mijenja i ona sada u Uredbi glasi ovako (čl.6): Osoba s prebivalištem na području države članice također može biti tužena: -ako se više osoba zajedno tuži, pred sudom na čijem području ima prebivalište jedan od tuženika, ako su zahtjevi tako usko povezani da je opravdano zajedno o njima postupati i odlučivati radi izbjegavanja rizika nepomirljivih razlika donesenih u odvojenim postupcima - kao treća osoba, ako se radi o tužbi vezanoj uz garancije ili se radi o intervencijskoj tužbi, pred sudom glavnog postupka, osim ako ta tužba nije podnesena samo zato da bi se takvu osobu izuzelo od za nju inače nadležnog suda - ako se radi o protutužbi, koja se zasniva na istom ugovoru ili na istom

122

činjeničnom stanju kao sama tužba, pred sudom pred kojim teče postupak povodom tužbe - ako je ugovor ili zahtjevi iz ugovora predmet postupka te se tužba može povezati s tužbom protiv istog tuženika radi stvarnih prava na nekretninama, pred sudom države članice u kojoj leži nekretnina.

NADLEŽNOST U PREDMETU POTROŠAČKIH UGOVORA

Došlo je do izmjene koju određuje čl. 15 Uredbe koji glasi: 1) Za tužbe iz ugovora koji je osoba potrošač, zaključila izvan djelokruga svog zanimanja ili profesije nadležnost se određuje po ovom odjelu (ne obazirući se na opću i posebnu nadležnost): - ako je to ugovor o prodaji pokretnina na otplatu, ili - ako je to ugovor o zajmu otplativ u ratama ili drugi kreditni posao koji je određen za financiranje prodaje pokretnih stvari, ili - u svim drugim slučajevima ako je ugovor zaključen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici potrošačeva prebivališta, ili na bilo koji način upućuje na takvu djelatnost na tu državu članicu ili prema više država uključujući tu državu članicu, te ako ugovor ulazi u polje takve djelatnosti. 2) Ako ugovorna strana s kojom potrošač zaključuje ugovor, nema prebivalište na području niti jedne države članice, no ima u jednoj državi ugovornici podružnicu, agenturu ili neko drugo poslovno mjesto, smatra se da ta stranka, što se tiče sporova iz njihovog poslovanja, ima prebivalište na području te države. 3) Ovaj se odjel ne primjenjuje na transportne ugovore, osim na ugovore koji za paušalnu cijenu uključuju putovanje i smještaj. Uredba definira potrošača kao osobu koja je zaključila ugovor izvan djelokruga svog zanimanja ili profesije. Smatra se da je potrošač slabija ugovorna strana koju treba štititi. Ovom, novom formulacijom proširuje se materija za koju je propisan forum actoris. Uredba se odnosi na bilo koji ugovor bez ikakva ograničenja, a Konvencija se odnosi na ugovore čiji predmet je pružanje usluga ili isporuka pokretnih stvari. Po Uredbi takvi ugovori trebaju biti zaključeni s davaocima usluga ili robe koji djeluju u državi potrošačeva prebivališta ili koji na bilo koji način upućuju takvu djelatnost na tu državu članicu. Time su uključeni ugovori o tzv. aktivnoj prodaji putem Interneta. Čl. 15. stavak 3 potvrđuje konvencijsku odredbu kojom su isključeni transportni ugovori, ali Uredba dodaje novo rješenje po kojemu se sve odredbe o nadležnosti u predmetu potrošačkih ugovora primjenjuju i na ugovore koji za paušalnu cijenu uključuju putovanje i smještaj.

Uredba nadalje propisuje: Članak 16:

123

1) Tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može se podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište, ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište. 2) Tužba druge ugovorne stranke protiv potrošača može se podići samo pred sudovima države ugovornice na čijem području potrošač ima prebivalište 3) Ovaj članak ne dira u pravo podizanja protutužbe pred sudom pred kojim je tužba podnesena preda odredbama ovog odjela. Članak 17: Od odredaba ovog odjela može se odstupiti samo sporazumom: 1) koji je zaključen nakon nastanka spora ili 2) koji dozvoljava potrošaču podnijeti tužbu pred sudovima koji u ovom odjelu nisu navedeni ili 3) koji je zaključen između potrošača i druge ugovorne stranke s tim da obje imaju u času zaključenja ugovora prebivalište ili redovno boravište u istoj državi članici, te je utvrđena nadležnost sudova te države. Odredbe iz ovih članaka su kogentne naravi, no radi zaštite potrošača od njih se može odstupiti samo u slučajevima određenim člankom 17.

NADLEŽNOST U POJEDINAČNIM UGOVORIMA O RADU

Uredba u tom novom 5. odjelu utvrđuje sve odredbe o pojedinačnim ugovorima o radu. Uredba pored potrošača, štiti i posloprimce, tako da za njih kao tužitelje određuje posebne nadležnosti i ograničava polje primjene sporazuma o sudskoj nadležnosti. Članak 18: 1) U predmetima pojedinačnih ugovora u radu nadležnost se određuje ovim odjelom. 2) Ako posloprimac zaključuje pojedinačni ugovor o radu s poslodavcem koji nema prebivalište u državi članici, ali ima podružnicu, agenciju ili poslovno mjesto u jednoj državi članici, smatra se, što se tiče sporova iz djelovanja podružnica, agencija ili poslovnog mjesta, da poslodavac ima prebivalište u toj državi članici. Uredba određuje da posloprimac ima i nadalje izaberivu nadležnost. To određuje članak 19. Uredbe koji glasi: Poslodavac s prebivalištem u državi članici može biti tužen: 1) pred sudovima države članice u kojoj prebiva, ili 2) u drugoj državi članici: a) pred sudovima mjesta gdje posloprimac redovito obavlja rad ili pred sudovima zadnjeg mjesta njegovog obavljanja rada ili b) ako posloprimac redovno ne obavlja ili nije redovno obavljao rad u niti jednoj državi, pred sudovima mjesta gdje se nalazi ili gdje se je nalazilo poslovno mjesto koje je zaposlilo posloprimca. Uredba uskraćuje opciju koju predviđa Konvencija, a po kojoj je

124

poslodavac imao izbor nadležnosti između suda gdje se rad redovno izvršavao i suda posloprimčeva prebivališta. Članak 20. Uredbe određuje da poslodavac može podnijeti tužbu samo pred sudovima države članice u kojoj posloprimac prebiva. Članak 21: Od odredaba ovog odjela može se odstupiti samo sporazumom o nadležnosti: 1) koji je zaključen nakon nastanka spora ili 2) koji dozvoljava posloprimcu podnošenje tužbe pred sudovima koji nisu utvrđeni ovim odjelom.

ISKLJUČIVA NADLEŽNOST

Rješenja Uredbe neznatno se razlikuju od konvencijskih. Članak 22. predstavlja kompromisno rješenje između dosadašnjeg konvencijskog propisa i Luganske konvencije.

Bez obzira na prebivalište, isključivo su nadležni: 1) za tužbe kojima su predmet stvarna prava na nekretninama isključivo su nadležni sudovi države članice gdje leže nekretnine (lex rei sitae). Međutim, za tužbe kojima je predmet najam ili zakup nekretnina što je zaključen za privremeno korištenje (najviše neprekinutih 6 mjeseci),također su nadležni sudovi države članice u kojoj tuženik prebiva, ako je najmoprimac/zakupnik fizička osoba te ako najmodavac/zakupodavac i najmoprimac/zakupnik prebivaju u istoj državi članici 2) za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak trgovačkog društva ili druge pravne osobe ili udruženja pravnih ili fizičkih osoba, ili valjanost odluka njihovih tijela isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje ima sjedište. 3) za tužbe kojima je predmet valjanost upisa u javne registre, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području se vode ti registri 4) za tužbe kojima je predmet valjanost patenata, žigova, uzoraka i modela ili sličnih prava koja treba registrirati ili položiti, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području je zatraženo ili izvršeno polaganje ili registriranje ili se smatra da je izvršeno na osnovi instrumenata Zajednice ili međunarodnog ugovora. 5) za tužbe vezane uz prisilno izvršenje odluka, isključivo su nadležni sudovi države članice na čijem području se ovrha treba provesti ili gdje je ovrha provedena. Odstupanje od općeg načela isključive nadležnosti nalazi se kod zakupa/najma nekretnina na kratkoročno vrijeme.

125

Odstupa se od primjene autonomnog pojma sjedišta. Uredba propisuje određivanje tog pojma po pravilima međunarodnog privatnog prava države foruma (legis fori) (čl.60.)

SPORAZUM O NADLEŽNOSTI

U ovom odjelu postoje znatne razlike između Konvencije i Uredbe. Članak 23. Uredbe: 1) Ako su se stranke, od kojih barem jedna ima prebivalište na području jedne države članice, sporazumjele da će sud ili sudovi jedne države članice biti nadležni za rješavanje već nastalog spora ili budućeg spora koji će nastati iz određenog pravnog odnosa, tad je taj sud ili ti sudovi nadležni. Ta nadležnost je isključiva, osim ako se stranke nisu drugačije sporazumjele. Takav sporazum o sudskoj nadležnosti treba biti zaključen: a) pismeno ili usmeno s pismenim dokazom, ili b) u obliku koji odgovara praksi što su je stranke međusobno uspostavile ili c) u međunarodnoj trgovini, u obliku koji odgovara trgovačkom običaju kojeg su stranke poznavale ili trebale poznavati 2) Svako priopćenje elektronskim putem koje omogućuje trajno bilježenje sporazuma izjednačuje se sa pismenim 3) Ako su takav sporazum zaključile stranke od kojih nijedna nema prebivalište na području jedne države članice, sudovi drugih država članica nisu nadležni za rješavanje njihovih sporova, osim ako se sporazumno određeni sud ili sudovi proglase nenadležnim. Ovakav sporazum smatra se materijalnopravnim ugovorom s procesnim učincima. Članak 24. Uredbe utvrđuje prorogatio tacita: Pored nadležnosti na osnovi drugih odredaba ove Uredbe, sud države članice je nadležan ako se tuženi upusti u postupak. To pravilo ne vrijedi u slučaju kad se tuženi upusti u postupak samo radi osporavanja nadležnosti ili ako je isključivo nadležan neki drugi sud.

ISPITIVANJE NADLEŽNOSTI I NJENE DOPUŠTENOSTI

Po Uredbi, kao i po Konvenciji sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim, ako je pred njim pokrenut postupak radi spora za koji su isključivo nadležni sudovi druge države članice. Članku 26. Uredbe ne razlikuje se bitno od konvencijskog rješenja. Članak 26: 1) Ako je tuženi koji ima prebivalište u jednoj državi članici tužen pred sudom druge države članice, pa se ne upusti u postupak, sud se treba po službenoj dužnosti proglasiti nenadležnim, osim ako se njegova nadležnost temelji na odredbama ove Uredbe. 2) Sud prekida postupak tako dugo dok ne utvrdi da je tuženome bilo

126

moguće pravovremeno primiti podnesak kojim se pokreće postupak, odnosno ekvivalentni podnesak da je mogao pripremiti obranu, ili da su u tu svrhu poduzete sve potrebne mjere. Ovo rješenje primjenjuje se podredno, jer se primarno primjenjuje odgovarajuća odredba Uredbe br. 1348/2000 o dostavljanju sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima koja je u državama članicama zamijenila Haašku konvenciju o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima.

LITISPENDENCIJA

Postoji pozitivan sukob nadležnosti- u istom predmetu između istim strankama moguće je pokretanje postupka u raznim državama članicama. Između Uredbe i Konvencije u ovom predmetu postoje bitne razlike. Članak 27. Uredbe: 1) Ako su pred sudovima raznih država članica podnesene tužbe o istom zahtjevu između istih stranaka, sud kojem je kasnije podnesena tužba prekida postupak po službenoj dužnosti sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prethodno podnesena tužba 2) Čim se utvrdi nadležnost suda kojem je prethodno podnesena tužba, sud kojem je kasnije podnesena tužba proglašava se nenadležnim u korist navedenog suda. Članak 28. Uredbe utvrđuje da do prekida postupka u slučaju povezanih postupaka može doći samo ako se radi o postupcima pred sudovima različitih država članica. Izostavljena je dodatna pretpostavka koju je propisivala Konvencija a to je da se radi o prvostupanjskim postupcima. Odredba Konvencije o tome glasi: Sud pred kojim je kasnije podnesena tužba može se proglasiti nenadležnim, ako pravo tog suda dozvoljava povezivanje povezanih postupaka te je za obje tužbe nadležan sud koji je prvi započeo postupak. Nova odredba Uredbe glasi (članak 28): 1) Ako su podnesene tužbe koje su povezane pred sudovima različitih država članica, sud kojem je tužba kasnije podnesena može prekinuti postupak 2) Ako prvostupanjski postupci teku, sud pred kojim je kasnije podnesena tužba može se na zahtjev jedne stranke proglasiti nenadležnim, ako je sud pred kojim je najranije pokrenut postupak nadležan za takve tužbe te njegovo pravo dozvoljava povezivanje tužbi (dakle, za takvu intervenciju potrebna je inicijativa stranaka, a odluku o proglašenju nenadležnim sud donosi po slobodnoj procjeni). 3) Tužbe su povezane ako između njih postoje tako uske veze da je opravdan zajednički postupak i odluka, kako bi se izbjeglo donošenje proturječnih odluka u odvojenim postupcima. Članak 29. Uredbe: Ako za tužbe postoji isključiva nadležnost više sudova, treba se svaki sud,

127

pred kojim nije najprije pokrenut postupak, proglasiti nenadležnim u korist suda pred kojim je najprije pokrenut postupak. Treba utvrditi trenutak nastupa litispendencije. Bruxelleska konvencija to pitanje nije autonomno riješila, dok po Europskom sudu određivanje nastupa litispendencije treba ocjenjivati po nacionalnom, unutrašnjem pravu država. Uredba sadrži autonomnu definiciju litispendencije. Članak 30. Uredbe: Za svrhe ovog odjela, smatra se da je pred sudom pokrenut postupak: a) u času kad je podnesak kojim se pokreće postupak ili ekvivalentni podnesak podnesen sudu, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije propustio poduzeti što je trebao da se izvrši dostava tuženome, ili b) ako se podnesak prije podnošenja sudu treba dostaviti, u času kad ga je primio organ odgovoran za dostavljanje, pod pretpostavkom da tužitelj nije kasnije propustio poduzeti što je trebalo da se podnesak dostavi sudu.

PRIZNANJE I OVRHA (III. poglavlje)

PRIZNANJE

Članak 32. Uredbe: Pod odlukom podrazumijeva se svaka odluka suda države članice, bez obzira na njezin naziv kao odluka, uključujući rješenje ili nalog za izvršenje, kao i odluku sudskog službenika o utvrđenju troškova. Članak 33. Uredbe: 1) Odluke donesene u državi članici priznaju se u drugim državama članicama: za to se ne traži nikakav posebni postupak. 3) Ako ishod postupka o priznanju pred sudom države članice zavisi od utvrđenja priznanja incidentalnog pitanja, taj sud može odlučiti o priznanju. Kad se tužbom za utvrđenje zahtjeva priznanje odluke kao glavno pitanje spora, ili kad se traži incidentalno ispitivanje priznanja, pokreće se postupak priznanja. Može se tražiti i priznanje nepravomoćnih odluka.

Kao razlog nepriznavanja po Uredbi je povreda javnog poretka (ako bi priznanje bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se traži), a Konvencija ne sadrži pojam očito. Znatnu izmjenu konvencijskog članka sadrži članak 34. Uredbe koji glasi: Odluka se ne priznaje: 1) ako bi priznanje bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se traži 2) ako tuženiku, koji se nije upustio u postupak, nije pravilno dostavljen podnesak kojim se započeo postupak, ili ekvivalentni podnesak, ili mu takav podnesak nije tako pravovremeno dostavljen da bi se mogao braniti, osim ako je tuženik propustio započeti postupak za

128

podnošenje pravnog lijeka protiv odluke iako mu je to bilo moguće 3) ako je odluka nespojiva s drugom odlukom koja je donesena između istih stranaka u državi članici u kojoj se traži priznanje 4) ako je odluka nespojiva s prethodnom odlukom koja je donesena u drugoj državi članici ili u trećoj državi u sporu o istom zahtjevu i između istih stranaka, ukoliko ta odluka ispunjava potrebne pretpostavke u državi u kojoj se traži priznanje.

Konvencijske odredbe daju dvostruku zaštitu tuženiku. Propisuje se primjena pravila o dostavljanju države donošenja odluke, te se utvrđuje i pravovremeno dostavljanje. Uredbom se više ne određuje pravilno dostavljanje tuženome već samo pravovremeno dostavljanje i dostavljanje na takav način da mu je omogućeno pripremiti obranu. Ako tuženik nije mogao organizirati svoju obranu odluka se neće priznati, osim ako je on propustio započeti postupak za podnošenje pravnog lijeka. Pojam nespojivosti Uredba nije izričito definirala. Po praksi Europskog suda nespojivost postoji ako se pravne posljedice donesenih odluka međusobno isključuju. Odredba Konvencije koja se zamijenila Uredbom glasi odluka se ne priznaje ako se tuženom, koji se nije upustio u postupak, nije pravilno dostavio podnesak kojim se započeo postupak, ili podnesak iste vrijednosti i takav mu podnesak nije pravovremeno dostavljen da bi se mogao braniti.

Članak 35. Uredbe: 2) Pri ispitivanju nadležnosti za priznanje odluke, sud ili organ države u kojoj se traži priznanje vezan je utvrđenim činjenicama na osnovi kojih je sud države članice porijekla zasnovao svoju nadležnost. 3) Nadležnost suda države porijekla ne smije se ispitivati Članak 36. Uredbe: Inozemna odluka ne smije se ni pod kakvim okolnostima ispitivati s obzirom na njezin sadržaj. Članak 37. Uredbe: 1) Sud države članice pred kojim se traži priznanje odluke donesene u drugoj državi članici, može prekinuti postupak ako je protiv odluke uložne redoviti pravni lijek.

OVRHA

Članak 38. Uredbe: Odluka donesena u jednoj državi članici koja je u toj državi ovršna, ovršna

129

je u drugoj državi članici, ako je tamo na zahtjev ovlaštenika proglašena ovršnom. Članak 39: 1) Zahtjev se podnosi sudu ili nadležnom organu 2) Mjesna nadležnost određuje se po dužnikovom prebivalištu ili prema mjestu ovrhe tj. mjestu gdje se nalazi dužnikova imovina.. Mjesto ovrhe utvrđuje se kao poveznica za uspostavljanje nadležnosti bez obzira na prebivalište osobe protiv koje se traži ovrha. Članak 40: 1) Za postupak za podnošenje zahtjeva za proglašenje odluke ovršnom mjerodavno je pravo države u kojoj se traži ovrha 2) Tužitelj treba dati adresu za potrebe postupka na području suda kojem podnosi zahtjev. Kad se traži ovrha, tražitelj ovrhe treba zahtjevu priložiti sljedeće isprave: primjerak odluke koji zadovoljava pretpostavke potrebne za njenu autentičnost i potvrdu koju na zahtjev zainteresirane stranke izdaje sud ili nadležno tijelo države članice u kojoj je odluka donesena. U potvrdi se utvrđuju sljedeći podaci: podaci o sudu ili nadležnom tijelu koje je donijelo odluku; podaci o strankama; podaci o donesenoj odluci; i podatak o ovršnosti odluke u državi članici njezina porijekla. Članak 41: Odluka se proglašava ovršnom bez odgađanja nakon ispunjenja formalnosti (nakon što stranka potvrdi sve potrebne isprave). Ovršenik u tom dijelu postupka nema pravo očitovanja o zahtjevu. Članak 42: 1) S odlukom koja je donesena o ovršnom zahtjevu bez odgađanja se upoznaje tražitelj u skladu s postupkom koji propisuje pravo države članice u kojoj se traži ovrha. 2) Stranci protiv koje se traži ovrha dostavlja se odluka o ovršnosti zajedno s odlukom , ako joj ta već nije bila dostavljena. Članak 43: 1) Protiv odluke o zahtjevu za ovršnost priziv mogu podnijeti obje stranke 3) O prizivu se rješava u skladu s pravilima kontradiktornog postupka 4) Ako ovršenik propusti pojaviti se pred prizivnim sudom u postupku povodom pravnog lijeka što ga je podnio tražitelj ovrhe primjenjuje se čl. 26., odnosno sud prekida postupak tako dugo dok ne utvrdi da je tuženome bilo moguće podnesak pravovremeno primiti da je mogao pripremiti obranu, čak i ako stranka protiv koje se traži ovrha nema prebivalište u državi članici. 5) Protiv odluke o ovršnosti priziv treba podnijeti u roku od mjesec dana od dostave te odluke. Ako osoba protiv koje se traži ovrha ima prebivalište u državi članici u kojoj nije donesena odluka o ovršnosti, rok za priziv su dva mjeseca i teče od dana dostave bilo njoj osobno bilo u njezinom boravištu. Isključeno je produženje tog roka zbog udaljenosti.

130

Članak 44: Odluka povodom priziva može se napadati samo prizivom. Članak 45: 1) Sud kojem je podnesen priziv, odbija ili ukida odluku o ovršnosti samo iz razloga navedenim u člancima 34. i 35. 2) Ni u kojem slučaju ne može se ispitivati suština strane odluke. Članak 46: 1) Sud može uvjetovati ovrhu davanjem osiguranja koje sam određuje. Članak 47: 1) Ako se odluka treba priznati u skladu s ovom Uredbom, ništa ne sprečava tražitelja da ishodi privremene, uključujući i zaštitne mjere u skladu s pravom države članice u kojoj postavlja zahtjev. 2) Odluka o ovršnosti sadrži ovlaštenje tražiti bilo koju zaštitnu mjeru. 3) Za vrijeme trajanja roka za priziv protiv odluke o ovršnosti te sve dok o takvom prizivu nije odlučeno, nikakva mjera ovrhe se ne može poduzeti osim zaštitne mjere što se tiče imovine stranke protiv koje se traži ovrha. Članak 48: 1) Ako je stranom odlukom dosuđeno više tužbenih zahtjeva, no odluka o ovršnosti se ne može donijeti za sve te zahtjeve, tada sud ili nadležno tijelo donosi odluku o ovršnosti za jedan ili više zahtjeva. 2) Tražitelj ovrhe može zahtijevati donošenje odluke o ovršnosti samo za dio predmeta koji je presuđen. Članak 49: Inozemne odluke koja glase na plaćanje kazne ovršne su u zemlji ovrhe ako je visinu plaćanja kazne konačno utvrdio sud države odluke. Članak 51: Stranci koja zahtijeva da se odluka donesena u jednoj državi članici ovrši u drugoj državi članici, zbog svojstva stranca ili zbog nepostojanja tuzemnog prebivališta ili boravišta, ne smije se odrediti davanje osiguranja ili polaganje osiguranja. Članak 52: U postupku izdavanja odluke o ovršnosti ne može se u državi članici u kojoj se traži ovrha nametnuti plaćanje taksa ili naknada na osnovi vrijednosti zahtjeva.

JAVNE ISPRAVE I SUDSKE NAGODBE (IV. poglavlje)

Članak 57. Uredbe: 1) Javne isprave koje su formalno izdane ili registrirane kao javne isprave i ovršne u jednoj državi članici, u drugoj državi članici proglašavaju se ovršnim na zahtjev ovlaštenika. Sud kojem je uložen priziv protiv odluke o zahtjevu za ovršnost, odbija ili ukida odluku o ovršnosti samo ako bi

131

ovršnost iz javne isprave bila očito protivna javnom poretku države članice u kojoj se traži ovršnost. 2) Sporazumi o obvezama uzdržavanja zaključeni sa upravnim vlastima ili koje su oni ovjerili, smatraju se javnim ispravama. 3) Priložena isprava treba ispunjavati potrebne pretpostavke za utvrđenje njene autentičnosti u državi članici njezina izdavanja. 4) Nadležni organ države članice u kojoj je javna isprava sastavljena ili registrirana, izdaje na zahtjev zainteresirane stranke potvrdu. Članak 58. Uredbe: Nagodbe zaključene tijekom postupka pred sudom, koje su u državi članici zaključenja ovršne, ovršne su i u državi u kojoj se traži ovrha pod istim pretpostavkama kao i javne isprave. Sud ili nadležni organ države članice u kojoj je sudska nagodba zaključena, izdaje na zahtjev zainteresirane stranke potvrdu.

OSTALE ODREDBE (poglavlja V-VIII)

Ostale odredbe daju razna rješenja, kao npr. o prebivalištu, o prijelaznim pitanja, o inkorporiranju odredaba konvencijskog Protokola. Intertemporalno rješenje sadrži članak 66. Uredbe koje glasi: Ova Uredba primjenjuje se samo na pokrenute pravne postupke i na isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane kao javne isprave nakon njezina stupanja na snagu. Međutim, ako je u državi članici porijekla pokrenut postupak prije stupanja na snagu ove Uredbe, odluka donesena poslije tog dana priznaje se i ovršuje.

Pojedinosti o Uredbi

Uredba je stupila na snagu 01. ožujka 2002. godine, u svim državama članicama EU osim u Danskoj. Ova Uredba je obvezatna u cjelini i neposredno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice (čl. 76). Najkasnije pet godina nakon stupanja na snagu ove Uredbe, Komisija podnosi Europskom parlamentu, Vijeću i Gospodarskom i socijalnom vijeću izvješće o primjeni ove Uredbe (čl. 73)

POLJE PRIMJENE

Članak 1. Uredbe utvrđuje njezinu primjenu na građanske i trgovačke predmete , bez obzira na prirodu i vrstu suda. Obuhvaćeni su radnopravni sporovi, predmeti naknade štete nastale djelovanjem što podliježe kaznenom postupku ako je postupak pokrenut pred kaznenim sudom koji je nadležan za građanskopravne predmete. Uredba izričito isključuje svoju primjenu u poreznim, carinskim i upravnim predmetima.

132

Uredba se ne primjenjuje na: - osobna stanja i pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava iz bračnih odnosa, oporuke i nasljeđivanja - stečajeve, prinudne nagodbe i slične postupke - socijalno osiguranje - arbitražu

Kod polja primjene ratione teritorii i personae treba razlikovati odredbe o nadležnosti od rješenja o priznanju i ovrsi.

U pravilu, Uredba se primjenjuje na osnovi prebivališta tuženog, na području država članica, a državljanstvo je pravno nevažno. Od tog pravila postoje iznimke koje se tiču isključive nadležnosti i sporazuma o nadležnosti. Ako tuženik nema prebivalište na području država članica, Uredba se ne primjenjuje, već se nadležnost u svakoj državi prosuđuje po njenom nacionalnom, unutrašnjem pravu, osim u slučajevima isključive nadležnosti i sporazuma o nadležnosti. Protiv takvog tuženika može se svaka osoba sa prebivalištem u bilo kojoj državi članici, bez obzira na njeno državljanstvo, pozvati na propise o nadležnosti države svog prebivališta, jednako kao i državljani te države. Ako dakle, hrvatski državljanin ima prebivalište u jednoj državi ugovornici, nadležnost za tužbe protiv njega utvrđuje se po Uredbi.

2. RIMSKA KONVENCIJA O MJERODAVNOM PRAVU ZA UGOVORNE OBVEZE IZ 1980.

Opće napomene

Rimska konvencija se primjenjuje između svih država Europske unije. Postoje međutim nastojanja da se navedena materija pretoči u sekundarno pravo Europske unije, što posebno utvrđuje Zelena knjiga o pretvaranju Rimske konvencije iz 1980. godine o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze u instrument Zajednice i o njezinom aktualiziranju. Tom izmjenom postiglo bi se nadležnost Europskog suda za tumačenje takvog prava. Konvencija je stupila na snagu tek 01. travnja 1991. godine. Za tumačenje konvencije od velike važnosti je Izvješće o konvenciji koje su izradili Giuliano i Lagarde i koje je uvršteno u Službeni list Europske zajednice zajedno s tekstom Konvencije. Uz Konvenciju donesena su dva protokola 1988. godine, kojima se konvencijsko tumačenje povjerava Europskom sudu, tu protokoli su na snagu stupili tek 2004. godine.

Konvencijsko polje primjene i ratione materiae i loci

133

Konvencija se primjenjuje na ugovorne odnose, ako ti odnosi imaju vezu s pravima različitih država. Pojam ugovornog odnosa ne utvrđuje se po unutrašnjem pravu, već u duhu i smislu Konvencije. Primjena Konvencije se ne uvjetuje državljanstvom ili prebivalištem stranaka ili pravom koje na ugovorne odnose treba primijeniti. Smatra se da postoji dovoljno međunarodnog obilježja ako je npr. utvrđena nadležnost suda u jednoj državi ugovornici za rješavanje spora o ugovornom odnosu koji je isključivo povezan s drugom državom ugovornicom.

Koje materije ne ulaze u polje primjene, odnosno izričito su isključene ove materije: - pitanja osobnog stanja fizičkih osoba, s tim što se to ne odnosi na odredbe koje rješavaju pitanja nesposobnosti, te na pitanja zastupanja - ugovorni odnosi iz područja obiteljskog i nasljednog prava, kao i na obveze uzdržavanja prema izvanbračnom djetetu - ugovorni odnosi iz prava vrijednosnih papira - ugovori o arbitraži i ugovori o sudskoj nadležnosti, kao i procesna i dokazna pitanja - ugovorni odnosi iz prava trgovačkih društva - ugovorni odnosi iz trusta - ugovorni odnosi iz privatnog osiguranja, ako je osigurani rizik na području države ugovornice.

Konvencija ne dira u kolizijska rješenja o ugovornim obvezama za posebna područja koja se sadržana ili će biti sadržana u aktima tijela Europske zajednice ili u unutrašnjem pravu usklađenom za izvršenje tih akata. To se odnosi na npr. posebna materijalna pravila sekundarnog europskog prava (uredaba i smjernica). Konvencija ne dira u primjenu međunarodnih ugovora kojih je država ugovornica stranka ili će to postati. Takve su npr. haaške konvencije, Konvencija o međunarodnoj prodaji robe, Konvencija o mjerodavnom pravu na ugovore o zastupanju, Konvencija o mjerodavnom pravu na ugovore o međunarodnoj prodaji robe. Konvencijska rješenja primjenjuju se bez obzira na to da li njene odredbe upućuju na primjenu prava jedne od država ugovornica ili na pravo neke treće države.

Primjer: ako u konkretnom slučaju po konvencijskim odredbama treba primijeniti hrvatsko pravo, to pravo će primijeniti nadležni sud bilo koje države ugovornice, kao i arbitražni sud sa sjedištem u jednoj od država ugovornica.

134

Područje primjene mjerodavnog prava

Na osnovi konvencijskih odredaba, uglavnom kolizijske naravi, određuje se koje je pravo mjerodavno za ugovorne odnose. Određuje se ugovorni statut. Ugovorni statut uređuje se sa više konvencijskih odredaba. a) da li je ugovor zaključe, da li je ugovor ili pojedine njegove odredbe valjane, to se ocjenjuje po ugovornom statutu, tj. po pravu koje se u slučaju valjanosti ugovora treba primijeniti. Po Konvenciji u okviru ugovornog statuta prosuđuje se npr. ponuda i prihvat, mane volje.

Primjer: stranke su svoj ugovor podvrgnule pod prao države A. Po tom pravu prosuđuju se sva pitanja vezana uz zaključenje i valjanost njihova ugovora. Ako pak stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, onda se ta pitanja prosuđuju po pravu koje je podredno mjerodavno.

b) Konvencija u članku 10 utvrđuje primjerice, različite aspekte ugovornih odnosa koji se ocjenjuju po ugovornom statutu. To su: - tumačenje ugovora, - ispunjenje ugovornih obveza: po ugovornom statutu ocjenjuje se mjesto izvršenja ugovora, dozvoljenost djelomičnog izvršenja i izvršenje putem treće osobe - posljedice djelomičnog ili potpunog neizvršenja ugovornih obveza: po ugovornom statutu ocjenjuje se odgovornost stranke koja krši ugovor i ima li druga stranka pravo odustati ili razvrgnuti ugovor ili se na drugi način oslobodi izvršenja svoje ugovorne obveze; kao i naknada štete te utvrđivanje visine štete. Visina štete ocjenjuje se samo u okviru granica procesnog prava legis fori. U okvir ugovornog statuta ulaze i pitanja vezana uz izvršenje obaveza općenito i pitanje vrsta obveza (solidarne, alternativne, ne/djeljive, novčane) - različiti načini prestanka obveza, naročito njihovim ispunjenjem, ispunjenjem sa subrogacijom, prijeboj, novacija; po mjerodavnom pravu ocjenjuje se zastara te gubitak prava koji nastaje protekom vremena. Što se tiče situacija u kojima su potraživanja koja se stavljaju u izvansudski prijeboj podvrgnuta različitim mjerodavnim pravima, njih je riješio Europski sud odlukom od 2003. godine, po kojoj pretpostavke prijeboja treba kumulativno ocjenjivati po oba zakona. – posljedice ništavosti ugovora

c) Članak 14 određuje da se po ugovornom statutu ocjenjuje zakonska presumpcija i teret dokaza. To se odnosi samo na materijalnopravne

135

propise, a ne na procesne odredbe o dokazu za koje je mjerodavna, kao i za procesno pravo, legis fori.

Uzvrat i upućivanje na drugo pravo- renvoi

Konvencije ISKLJUČUJU uzvrat i upućivanje dalje na drugo pravo, isključuju renvoi. To se odnosi na sve slučajeve određivanja mjerodavnog prava, dakle bilo sporazumom stranaka ili na osnovi objektivnog podrednog upućivanja.

Primjer: Ako su stranke na ugovor ugovorile primjenu prava države X, tada je mjerodavno materijalno pravo te države. U slučaju da mjerodavno pravo nije određeno sporazumom stranaka, pa se na osnovi podredne poveznice upućuje na pravo države Y, primjenjivat će se materijalno pravo te države.

Teritorijalno nejedinstveni državni pravni poreci

Po članku 19., ako se neka država sastoji od više pravnih područja što imaju vlastite propise za ugovorne obveze, tada se za određivanje mjerodavnog prava, svako pravno područje smatra državom.

Primjer: U Velikoj Britaniji ne postoji jedinstveni pravni sustav što se tiče uređivanja ugovornih odnosa. Razlikuje se više unutrašnjih sustava (npr. engleski i škotski). Ako sud u državi članici A primijeni konvencijsko podredno kolizijsko pravilo i njezinu poveznicu redovnog boravišta ugovorne stranke koja izvršava karakterističnu činidbu, a ta osoba ima redovno boravište u Škotskoj, tada treba primijeniti škotsko pravo

Međutim, Konvencija dozvoljava takvim državama s teritorijalno nejedinstvenim pravnim područjima da isključe primjenu Konvencije na sukobe prava koji postoje između njenih pravnih područja.

Poveznice

Konvencija na mjerodavno pravo upućuje primarno subjektivnom poveznicom autonomije stranaka, a podredno objektivnom poveznicom.

AUTONOMIJA STRANAKA- IZBOR MJERODAVNOG PRAVA

OPĆENITO

136

Stranke mogu izabrati mjerodavno pravo za svoje ugovorne obveze. Izbor treba biti izričit ili treba dovoljno sigurno izlaziti iz ugovornih odredaba ili okolnosti slučaja. Dovoljno je i prešutno ugovaranje mjerodavnog prava. Prešutni izbor treba biti stvaran iako ga ugovor izričito ne utvrđuje.

Po kojem pravu se prosuđuje postojanje i valjanost izbora mjerodavnog prava? Konvencija daje rješenja. Postojanje i valjanost bilo koje ugovorne odredbe, pa tako i sporazuma o izboru prava prosuđuje se po mjerodavnom pravu koje bi se trebalo primijeniti ako bi odredba bila valjana. Ako su dakle stranke izabrale primjenu prava X, navedena pitanja postojanja i valjanosti tog izbora prosuđuju se po tom izabranom pravu. Što se tiče pitanja sposobnosti/nesposobnosti, zbog zaštite pravnog prometa i promicanja bona fidae postupanja, ako se ugovor zaključuje između osoba koje se nalaze u istoj državi, fizička osoba koja bi bila sposobna po pravu te države ne može se pozivati na svoju nesposobnost po pravu druge države, osim ako je u trenutku zaključenja ugovora druga ugovorna stranka znala za njenu nesposobnost ili ju je predvidjela zbog svoje nemarnosti.

PREDMET, NAČIN I OPSEG IZBORA MJERODAVNOG PRAVA

Stranke mogu izabrati bilo koje pravo, pa tako i ono koje nije povezano s njihovim ugovorom. Smatra se da se može izabrati samo pravo određene države, a ne lex mercatoria, UNIDROIT načela međunarodnih trgovačkih ugovora ili opća pravna načela. Stranke mogu svoj ugovor podvrgnuti pod mjerodavno pravo u cijelosti ili samo što se tiče dijela ugovora. Djelomičan izbor nije baš praktičan, pa rijetko dolazi do primjene.

Primjer: stranke su ugovorile primjenu prava države A samo što se tiče ocjene posljedica ništavosti njihovog ugovora. Po kojem pravu se prosuđuju sva ostala pitanja? Smatra se da na ta pitanja treba primijeniti pravo države koje je po Konvenciji mjerodavno na osnovi podrednih kolizijskih pravila.

Članak 3 dozvoljava i naknadni izbor mjerodavnog prava. To podrazumijeva mogućnost promjene već postojećeg izbora ili po prvi put biranje mjerodavnog prava. Takav izbor, ovisno od stranačkog sporazuma, djeluje ex tunc ili ex nunc. Praktičnije je da djeluje od časa zaključenja ugovora, jer u protivnom dolazi do primjene dva pravna režima- primjena jednog prava od časa zaključenja ugovora do izbora mjerodavnog prava, te primjena drugog prava od časa sporazuma o izboru mjerodavnog prava. Svaka navedena promjena mora biti u skladu odredbe što se odnosi na oblik ugovora, te se promjenom ne smije štetno utjecati na prava trećih osoba.

137

Primjena pravila izabranog prava može se isključiti ako bi takva primjena bila očito protivna javnom poretku države foruma, tj. države čiji sud rješava predmet.

U određenoj mjeri Konvencija ograničava opseg primjene izabranog prava. Postoje šest ograničenja autonomije stranaka (zbog primjene prinudnih pravila). a) prvo ograničenje utvrđuje članak 3 konvencije određujući da činjenica što su stranke izabrale strano pravo, bilo da je uz to ugovorena sudska nadležnost stranog suda ili nije, ako su svi ostali dijelovi relevantnog činjeničnog stanja u vrijeme izbora prava povezani samo s jednom državom, tada stranački izbor stranog prava ne utječe na primjenu prava one države, s kojom je relevantno činjenično stanje povezano, koji se ne mogu isključiti ugovorom a nazivaju se prinudni propisi.

Primjer: stranke su za svoj ugovor izabrale primjenu prava države X, iako to pravo nema nikakve veze s relevantnim ugovornim činjenicama, takav izbor dovodi samo do materijalnopravne autonomije kojom se upućuje samo na dispozitivne propise izabranog prava.

b) drugo ograničenje: može se dati učinak prinudnim propisima druge države s kojom činjenično stanje ima blisku vezu, ako se odredbe te države trebaju primijeniti bez obzira na mjerodavno pravo za ugovor.

c) daljnje ograničenje određuje da konvencijska rješenja ne ograničavaju primjenu pravila države suda (legis fori) koja, bez obzira na pravo koje je mjerodavno za ugovor, prinudno uređuje situaciju, činjenično stanje. Radi se o pravilima neposredne primjene države foruma i njihova primjena isključuje svako kolizijskopravno upućivanje.

d) i e) Četvrto i peto ograničenje utvrđuje se radi zaštite određenih vrsta ugovornih stranaka i to potrošača i posloprimca. Propisuje se da se izborom prava ne može lišiti te vrste ugovornih stranaka one zaštite koju im daju određeni prinudni propisi, i to što se tiče potrošača, države njihova redovna boravišta; a što se tiče posloprimca, države čije pravo bi bilo mjerodavno.

f) zadnjim ograničenjem se upućuje na prinudna pravila legis situs, što se tiče oblika ugovora o nekretnini.

OBJEKTIVNA POVEZNICA

Ako stranke nisu izričito ili prešutno izabrale mjerodavno pravo konvencija određuje primjenu prava države s kojom je ugovor najuže povezan.

138

KARAKTERISTIČNA ČINIDBA

Općenito i njene granice

Kod dvostrano naplatnih ugovora, karakteristična činidba nije plaćanje, već materijalna i uslužna davanja: po tim davanjima utvrđuje se ugovorni tip (ugovor o prodaji, punomoći, zajmu). Međutim za neke vrste ugovora nije moguće utvrditi karakterističnu činidbu (joint venture ugovore) ili se to može utvrditi ali sa velikim teškoćama (mješoviti ugovori- paušalni ugovori o putovanju). Ponekad konvencijska rješenja odstupaju od upućivanja na osnovi karakteristične činidbe zbog davanja prednosti zaštiti slabije ugovorne stranke.

Konvencija lokalizira karakterističnu činidbu- povezuje ju s određenim pravnim poretkom s kojim u relevantno vrijeme ugovorna stranka koja je obavljala tu činidbu, ima određenu teritorijalnu vezu. Relevantno vrijeme je vrijeme zaključenja ugovora.

Konvencija razlikuje neposlovnu i poslovnu djelatnost stranke koja obavlja karakterističnu činidbu. Kod neposlovne djelatnosti upućuje se na redovno boravište takve osobe, a ako je ona trgovačko društvo ili udruženje onda se upućuje na mjesto njene glavne uprave. Ako se radi o poslovnoj djelatnosti upućuje se na mjesto gdje se nalazi glavno poslovno mjesto ili u kojoj se nalazi drugo poslovno mjesto, ako prema ugovoru navedenu djelatnost treba izvršiti putem tog poslovnog mjesta.

Odstupanja od karakteristične činidbe

Postoji više vrsta odstupanja. Utvrđuje se konvencijom odstupanje što se tiče dvije vrste situacija: a) ako se ne može utvrditi karakteristična činidba (npr. joint venture)- tada se odstupa od poveznice karakteristične činidbe, te se mjerodavno pravo utvrđuje uzimanjem u obzir drugih relevantnih okolnosti, kao npr. zajedničko redovno boravište stranaka, zajedničko državljanstvo… b) ako iz svih okolnosti proizlazi da ugovor ima bližu vezu s nekom drugom državom- presumpcija da se najbliža veza utvrđuje na osnovi primjene karakteristične činidbe je oboriva (presumptio iuris). Ako se dakle utvrdi da postoji bliža veza s pravom neke druge države, tada se treba primijeniti to pravo.

Onda, ako je predmet ugovora stvarno pravo na nekretnini ili pravo korištenja nekretnine, ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, podredno se to pravo ne određuje primjenom teorije karakteristične činidbe, nego se presumpira da je takav ugovor u najbližoj vezi s pravom države gdje nekretnina leži, pa se stoga upućuje na lex rei sitae. Ne uzima se u obzir subjektivni kriterij koja ugovorna stranka daje karakterističnu

139

prestaciju, već se uzima u obzir objektivni kriterij, tj. mjesto predmeta ugovora. No i ta presumpcija, najuže veze s pravom mjesta gdje stvar leži je oboriva: ako se u konkretnom slučaju utvrdi da takav ugovor ima bližu vezu s pravom neke druge države, onda dolazi do primjene pravo te države.

Daljnje odstupanja nalazimo u ugovorima o prijevozu robe. Za te ugovore se pretpostavlja da imaju najbližu vezu s državom u kojoj prijevoznik u vrijeme zaključenja ugovora ima glavno poslovno mjesto, ako se u toj državi nalazi mjesto ukrcaja, iskrcaja ili glavno poslovno mjesto pošiljaoca. Ta presumpcija je oboriva: ako se u konkretnom slučaju utvrdi da postoji bliža veza s nekim drugim pravom, dolazi do primjene tog prava.

Za potrošačke ugovore podredno se utvrđuje mjerodavnost prava njihova redovitog boravišta, za ugovore o radu mjerodavno je pravo države obavljanja rada čak i ako se rad privremeno obavlja u drugoj državi. Ako međutim posloprimac ne obavlja rad redovito u niti jednoj državi (turistički vodič) ili se rad obavlja na otvorenom moru (na platformama), mjerodavno je pravo države poslovnog mjesta koje je zaposlilo posloprimca.

PROMJENE I PRESTANAK UGOVORNIH OBVEZA

USTUPANJE TRAŽBINE I ZAKONSKA SUBROGACIJA

Za obveze između ustupioca (cedenta) i primaoca (cesionara) mjerodavno je pravo koje je po konvenciji mjerodavno za njihov ugovor.

Primjer: na osnovi ugovora zaključenog između A i B, za isporučenu robu A ima ugovorno potraživanje. Ako A (cedent) ustupi to svoje potraživanje ugovorom cesionaru C, za koji ugovor je mjerodavno francusko pravo, njihova međusobna prava i obveze, između cedenta i cesionara, ocjenjuju se po istom pravu, tj po francuskom pravu.

Drugačije se rješenje propisuje za djelovanje ustupa prema dužniku (cesusu). Ocjenjuje se po pravu koje je mjerodavno za ustupljeno potraživanje . Na taj način štiti se dužnik, jer prihvaća načelo da ustupom njegov pravni položaj se ne smije pogoršati.

Za ovlaštenje treće osobe, tj. novog vjerovnika, da zahtijeva namirenje od dužnika, ocjenjuje se po pravu koje uređuje obveze plaćanja treće osobe prema starom vjerovniku. Zakonska subrogacija se temelji na odnosu

140

između starog i novog vjerovnika, te se ocjenjuje po pravu koje je mjerodavno za taj temeljni odnos.

Primjer: Ako osiguravatelj na osnovi ugovora o osiguranju, za koje je mjerodavno nizozemsko pravo, nadoknadi osiguraniku pretrpljenu štetu, ustupanje na osiguravatelja potraživanja osiguranoga koje on ima prema štetniku na osiguravatelja ocjenjuje se po pravu koje je mjerodavno za ugovor o osiguranju (nizozemsko pravo). Zavisi dakle od toga, da li u konkretnom slučaju dolazi do zakonske subrogacije.

Radi zaštite dužnika, čiji se pravni položaj ne smije ustupanjem tražbine pogoršati, u navedenom slučaju zakonske subrogacije sadržaj tražbine i pitanja u vezi sa zastarom ocjenjuju se po pravu koje je mjerodavno za tu tražbinu.

PRIJEBOJ

Prijeboj dovodi do prestanka dviju tražbina i to one koja se stavlja u prijeboj s onom s kojom se prebija. Način prestanka obveza ocjenjuje se po ugovornom statutu i to se odnosi na prijeboj samo ako su tražbine koje se prebijaju podvrgnute istom mjerodavnom pravu. Ako to nije slučaj, konvencija se ne primjenjuje, već rješenja treba tražiti u nacionalnim pravima država članica.

Rimska konvencija i hrvatsko međunarodno privatno ugovorno pravo de lege ferenda

Kad RH postane članica EU, Konvencija i druga pravna rješenja postat će dio hrvatskog pravnog poretka.

141

POMORSKI ZAKONIK iz 2004.

Odredbe ove glave primjenjuju se na svaki plovni objekt koje je brod prema hrvatskom pravu i na svaki plovni objekt koji je brod prema pravu države čiju pripadnost ima.

Članak 968: 1) Upućivanje na mjerodavno strano pravo znači upućivanje na njegove materijalne odredbe uz isključenje njegovog kolizijskog prava 2) Kada kolizijske odredbe ovog dijela Zakonika upućuju na primjenu prava državne pripadnosti broda, a to pravo dopušta da brod privremeno vije zastavu druge države u kojoj se vodi zakupovni registar, za sporni odnos primijenit će se pravo države čiju zastavu brod privremeno vije, ako to predviđa pravo državne pripadnosti broda.

Članak 969: 1) Prema pravu države čiju državnu pripadnost brod ima, ocjenjuje se: a) dužnosti i prava zapovjednika u upravljanju brodom i u zasnivanju prava i obveza za vlasnika broda ili brodara, b) stvarna prava na brodu c) pravne posljedice događaja na brodu na koje se mora primijeniti zakon mjesta gdje je događaj nastao. 2) Odredba iz stavka 1 točke 3, primjenjuje se na događaje koji su nastali na stranim brodovima na području RH

Članak 970: Na prava vlasništva i na stvarna prava na brodu u gradnji, a koji se gradi u RH, primjenjuje se hrvatsko pravo.

142

Članak 971: 1) Za privatnopravne odnose koji proizlaze iz ugovora o zapošljavanju članova posade broda mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. 2) Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, mjerodavno je pravo države državne pripadnosti broda ako okolnosti ne upućuju na neko drugo pravo koje je činjenično ili pravno u bližoj vezi sa spornim događajem i strankama. 3) Primjena prava iz stavka 1 i 2 ovog članka ne isključuje primjenu prisilnih propisa prava najbliže veze o odgovornosti za smrt i tjelesne ozljede člana posade ako su oni za člana posade povoljniji.

Članak 972: 1) Na ograničenje odgovornosti brodara ili druge fizičke osobe ili pravne osobe koja je prema ovom Zakonu s njim izjednačena, primjenjuje se pravo države čiju državnu pripadnost brod ima. 2) Iznimno od odredbe iz stavka 1 ovog članka primjenjuje se onaj Zakonik ako su njegove odredbe o ograničenju odgovornosti strože od propisa države čiju državnu pripadnost brod ima.

Članak 973: Na ugovore o plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale.

Članak 974: Samo iznimno, na ugovore o iskorištavanju brodova primjenjuje se ovaj Zakonika (iznimno od članka 973): a) na odgovornost prijevoznika za oštećenje, manjak ili gubitak tereta, predviđenu odredbama ovog Zakona, čija se primjena ne može isključiti sporazumom stranaka, ako se luka ukrcaja ili odredišta nalazi u RH. b) ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama ovog Zakonika.

Članak 975: 1) Ako se pravo čiju su primjenu stranke izabrale na ugovor o iskorištavanju brodova ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proizlaze iz ugovora, ili ako stranke nisu izričito odredile pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi iz okolnosti slučaja, na ugovor ili na ugovorni odnos primjenjuje se pravo koje je s njim u najbližoj vezi. 2) Ako se ne može utvrditi koje je pravo s ugovorom u najbližoj vezi, primjenjuje se: a) pravo mjesta gdje je ugovor sklopljen- za ocjenu glavnih prava i ocjena ugovornih strana, b) pravo države čiji je državljanin ili čiju državnu pripadnost ima prijevoznik- ako je ugovor o prijevozu putnika ili stvari sklopljen na temelju unaprijed utvrđenih općih uvjeta prijevoznika.

143

c) odredbe ovog Zakonika- na ugovor o tegljenju 3) Na način izvršenja sporednih prava i obveza ugovornih strana (način krcanja i predaje tereta, način plaćanja vozarine…) primjenjuju se u slučaju da se ne može utvrditi koje je pravo s ugovorom u najbližoj vezi, pravo mjesta gdje su pojedine radnje obavljene, odnosno gdje su morale biti obavljene.

Članak 976: 1) Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se : a) pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim morskim vodama dogodio sudar. b) odredbe ovog Zakonika ako se sudar dogodio na otvorenom moru 2) Iznimno od odredaba iz stavka 1 ovog članka na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se: - ako svi brodovi koji su sudjelovali u sudaru imaju istu državnu pripadnost- pravo te države. - ako brodovi koji su sudjelovali u sudaru imaju različitu državnu pripadnost, ali je pravo tih država isto- pravo tih država.

Članak 977: Iznimno od odredba članka 976 Zakonika koji za naknadu štete od sudara brodova upućuje na primjenu stranog prava primjenjuje se: a) odredbe Zakonika- ako sve zainteresirane stranke imaju zajedničko državljanstvo li uobičajeno boravište , tj. sjedište u RH, b) hrvatsko pravo- ako je jedan od brodova koji je sudjelovao u sudaru hrvatski ratni ili javni brod.

Članak 978: 1) Ako se pravo čiju su primjenu stranke iz ugovora o spašavanju broda izabrane, ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proizlaze iz ugovora, ili ako stranke nisu izričito izabrale pravo koje će se primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi iz okolnosti slučaja, na ugovor ili na ugovorni odnos primjenjuje se pravo koje je s njim u najbližoj vezi. 2) Ako se ne može utvrditi koje je pravo s ugovorom o spašavanju u najbližoj vezi, primjenjuje se pravo države one luke gdje je spašavanje okončano, odnosno pravo luke u koju je spašeni brod dospio poslije završenog spašavanja. 3) U svim drugim slučajevima primjenjuju se odredbe Zakonika.

Članak 979: Iznimno od odredaba članka 978. Zakonika, primjenjuju se: 1) odredbe Zakonika- ako su se spašavale osobe bez istodobnog spašavanja imovine, ako su sve te osobe državljani RH, ili ako je brod koji

144

je spašavao ili brod koji je bio spašavan, a ako je više brodova jedan od njih, hrvatski ratni ili javni brod. 2) odredbe članka 639., članka 773-777, članka 781 i 783 Zakonika 3) odredbe Zakonika koji uređuje zastaru tražbina i odredbe Zakonika o rokovima zastare (čl. 788) 4) pravo države čiju državnu pripadnost ima brod spašavatelj- na podjelu nagrade za spašavanje između vlasnika broda ili brodara broda spašavatelja i posade tog broda.

Članak 980: Na odnose iz ugovora o gradnji, preinaci ili popravku brodova primjenjuje se pravo mjesta brodogradilišta ako stranke za te ugovore ili za dio tih ugovora nisu izabrale pravo koje će se primijeniti ili ako se u cijelosti ili djelomično izabrano pravo ne može primijeniti.

Članak 981: 1) na ugovor o pomorskom osiguranju i odnose koji iz njega proistječu primjenjuje se pravo koje su izabrale ugovorne stranke. Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, primijenit će se pravo sjedišta osiguravatelja. 2) Iznimno od odredbe iz stavka 1 ovog članka, na odnose iz ugovora o pomorskom osiguranju primjenjuje se hrvatsko pravo ako su sve zainteresirane osobe u tom ugovoru državljani RH s redovitim boravištem u RH ili domaće pravne osobe sa sjedištem u RH, a riječ je o osiguranim predmetima koji su izloženi pokrivenim rizicima isključivo na području RH.

Članak 982: Postojanje prava na izravnu tužbu utvrđuje se prema pravu koje je mjerodavno za glavno potraživanje ili prema pravu koje je mjerodavno za ugovor o osiguranju.

Članak 983: Oblik pravnog čina u plovidbenom odnosu ocjenjuje se prema pravu mjesta gdje je čin izvršen, odnosno gdje je morao biti izvršen ili prema pravu koje je mjerodavno za plovidbeni odnos u cijelosti.

Članak 984: Odredbe ovog Zakonika o spašavanju na odgovarajući način primjenjuju se i na spašavanje imovine potonule izvan teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda RH, a imovinu spašava hrvatsko trgovačko društvo, druga hrvatska pravna osoba ili državljanin RH.

Članak 985: 1) U slučaju zajedničke havarije, ako se pravo koje su stranke izabrane ne može primijeniti na koji od odnosa što proistječu iz zajedničke havarije, ili ako stranke nisu izričito izabrale pravo koje se mora primijeniti, a njihova

145

se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja, primjenjuje se pravo luke u kojoj je iskrcan posljednji dio tereta koji se nalazio na brodu u trenutku izvršenja čina zajedničke havarije. 2) Ako su sve stranke u slučaju zajedničke havarije državljani RH ili hrvatske pravne osobe, u slučajevima iz stavka 1 ovog članka primijenit će se hrvatsko pravo.

Članak 986: Ako u ovom Zakoniku nema odredaba o pravu mjerodavnom za koji odnos iz ovog dijela Zakonika, na te odnose na odgovarajući način primjenjuju se odredbe i načela ovog Zakonika, odredbe i načela drugih zakona koji uređuju odnose s međunarodnim obilježjem, načela pravnog poretka RH i općeprihvaćena načela mpp.

Članak 987. Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog Zakonika ako bi njegova primjena bila postignuta isključivo radi izbjegavanja primjene prava RH.

Članak 988: Hrvatski sud isključivo je nadležan za suđenje: a) U sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih i javnih brodova, o naknadi štete nastale zbog sudara brodova od kojih je jedan hrvatski ratni ili javni brod. b) u sporovima iz članka 410-412 ovog Zakonika, koji nastanu u tijeku i u vezi s provođenjem postupka ograničenja odgovornosti brodara koji provodi hrvatski sud. c) u sporovima koji nastanu u tijeku i u vezi sa sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na brodovima.

146